Srednjovjekovna predigra -  · Web viewTe komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima u kulturnoj povijesti (pa možda i samo fizičkom deficitarnošću). Henri Pirenne,

Ekonomska povijest 08/09Prof. dr. sc. Ivo Družić

Literatura za I. test

Preuzeto iz: Wallerstein, I. (1986) Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb; str. 21-46

Srednjovjekovna predigra

Koncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo mogli

nazvati europskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko

prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajkama. Ali bilo

je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao,

sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva,

gradova-država i nacionalnih država to je ekonomski, ali ne politički entitet. U stvari,

njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-

države i nove »nacionalne države«. To je »svjetski« sistem ne zato što obuhvaća cijeli

svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno definirane političke jedinice. Isto tako,

riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske

prirode, iako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako

ćemo vidjeti), političkim savezima, pa čak i konfederativnim strukturama.

Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo

slijedećim riječima: Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća

prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi

cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje,

iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju

određenu širinu, potencijalno univerzalnu politička i kulturnu orijentaciju koja prelazi

orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.

U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina.

Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba.

Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost.

Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo ekonomske tokove od

periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopolističkim prednostima u

trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička

struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i

eksploatacija poticale pobunu, što je opet povećalo vojne izdatke. Politička carstva su

primitivno sredstvo ekonomske dominacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo

društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka

viška od nižih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine,

eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje.

Spomenuo sam da je svjetska privreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve.

Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva: Kina,

Perzija, Rim. I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem - dapače,

povremeno se čini da će se to i dogoditi - ali su metode suvremenog kapitalizma i

tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na određen način,

omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene

političke strukture.

Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u

dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadržajnoj

definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove

zaštite«. U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za osiguranje

monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Država postaje ne toliko

centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene

u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje tržišta (ne slobodno djelovanje, ali

ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog

privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi.

Čini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje: »Ako

uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske« privrede u

starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno

sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor

suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.«.

Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredozemnog

svijeta u šesnaestom stoljeću. Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve 60-

dnevne europske svjetske privrede. Ne smijemo međutim ni u kojem slučaju zaboraviti

činjenicu da Europa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bilo je i drugih. Međutim,

samo se Europa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je omogućila da pretekne

te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu

tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadržavala niz

imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od

žarišta trgovine bilo je Sredozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-države

i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo žarište tvorio je kompleks Indijskog

oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće žarište. Centralno-azijska kopnena

masa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim

žarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Europa bila je vrlo marginalno

područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet organizacija bio je - kako su ga

kasnije nazvali - feudalizam.

Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna

privreda«. Nije bio privreda samo održanja. Zapadnoeuropski feudalizam razvio se

raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, niti čak dejure. Mit

Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kulturnom, pa čak i pravnom

smislu. Kršćanstvo je služilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo.

Feudalna Europa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti

da su područja u kojima je postojao feudalizam imala dvije privrede - tržišnu privredu

gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav

se pristup - kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu - naziva teorijom »dvojne privrede«.

Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner: »Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako

smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a

izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku orijentaciju prema tržištu. Bilo bi razumnije

poći od pretpostavke da su tokom mnogo stoljeća seljačke privrede slijedile obje

orijentacije.«.

Koliko stoljeća? U svom kapitalnom djelu o europskoj agrarnoj povijesti B.H. Slicher

van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju,

zapadna Europa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije - od 500. do otprilike

1150. godine - onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj.

sistemom djelomične autarhičnosti u kojem većina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je

isto tako razmjenjuje za drugu robu s nepoljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150,

smatra van Bath, zapadna Europa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje«

u kojem se još nalazimo. Prema tome, kad govorimo o zapadnoeuropskom feudalizmu

morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i

produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema važećim pravnim mehanizmima,

većina viška prelazila u ruke zemljoposjednika koji su uživali plemićki status i upravljali

pravosudnim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi

ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podržavajući obrtnike koji su

kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode.

Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljoposjednika

koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi preostalo dovoljno

viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na tržištu; s druge strane,

bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su često djelovali u gradovima-

državama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gradovima) koji su iskorištavali loše

komunikacije i, prema tome, visoke međuregionalne disparitete cijena, osobito kad bi

neka područja pretrpjela prirodne katastrofe. Razvijajući se, gradovi su, naravno, pružali

mogućnost utočišta i zaposlenja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na

feudalnom posjedu.

Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv - do

određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su

znanstvenici često zapažali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područjima izvan

zapadne Europe, možda su zbog ideološke jednostranosti propustili zapaziti istu pojavu u

zapadnam feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije - samo

do određenog stupnja razvoja - razvitka feudalizma i trgovine, trebali bismo s tog

stajališta preispitati povijest samog Zapada».

Međutim, feudalni sistem je mogao podržavati samo ograničeni opseg vanjske

(međuregionalne) trgovine - za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska

se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se koristila

prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i ekonomskim

mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom proizvodnje u okviru

suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje

strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje

Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim

pojmom: »Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se

usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj

dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i

luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ...

Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je

imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani

dar ... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artiklima temeljila se na darivanju a ne na

trgovanju«.

Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost

bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih

područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se polako širio. A time su rasle i

razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se

novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Križarski ratovi su pružili neke od prednosti

kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala.

Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj

Europi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obilježene ratom, bolešću i ekonomskim

nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice?

Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena

neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje

određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum

što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s

obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrtničke tehnologije. U

nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla poboljšati. To je dovelo do

manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca

došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje

situacije prešlo je u akutnu fazu u početnim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog

kojeg su zapadnoeuropski državni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do

potrebe za povećanim oporezivanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su

previše opteretili proizvođače pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane

dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo

silazni ciklus: fiskalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do

smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više otežalo likvidnost, potičući

kraljevsko zaduživanje i - s vremenom - nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagajni, a

to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama

koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više

ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjednik je izgubio kupce i

zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvaraju u pašnjake jer oni

zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se

povećavaju, što posebno opterećuje male i srednje zemljoposjednike koji se obraćaju

državi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagregiranje vlastelinske proizvodnje, koje

postaje sve naglašenije nakon 1350., dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u

stagnaciji«.

Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Čovjek bi možda očekivao slijedeći

scenarij: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi - s razmjerno neelastičnom

rentom - značilo promjenu u sastavu potražnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na

seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u pretežno

poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potražnje i ponude.

Međutim, budući da će proizvodač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje

plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti

cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome,

trgovina je u stvari »stagnirala«.

North i Thomas nas podsjećaju da su - s obzirom na stanje tehnologije i obujam

međunarodne trgovine - troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje

volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces povećanja troškova

koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trgovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako:

[Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u

udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama;

padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su

presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski

povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne

aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio

razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.

R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja. Međutim, on zamjera obliku analize prema

kojoj se ta kriza može usporediti s jednom od povratnih kriza razvijenog kapitalističkog

sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj djelovanja financijskih i

monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element toka gotovine mnogo manji dio

ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu. Hilton nadalje ukazuje na to da Perroy

uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i

koja je za Hiltona od središnje važnosti, tj. pojavu neuobičajeno snažnog društvenog

konflikta, »klimu endemskog nezadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik

»revolta protiv društvenog sistema kao takvog«. Zbog toga to, po Hiltonovom mišljenju,

nije bila samo konjunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije

kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća

rimskog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim

troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg,

kompenzirajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«. Hilton se slaže s

Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja tražiti u

tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude

gnojiva povećanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske

hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja

profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«. A to je posljedica

ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji.

Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyjevo

poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo

navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stupanj

produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata izmedu

feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca,

jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Europu od desetkovanja i stagnacije bilo bi

rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo, s obzirom

na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari

i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću.

Praktički nema dvojbe da je zapadna Europa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju

od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi neposredno objašnjenje

u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjednika, svjetovnih i crkvenih,

povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje poljoprivrednih proizvoda na tržištu ...

Uslijed toga, potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«. Kosminsky

također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije eksploatacije engleskog seljaštva«.

Na »kontinentu« je došlo do niza seljačkih ustanaka: na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće u

sjevernoj Italiji i obalnom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u

Francuskoj te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525.

Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u

Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su

popraćeni ekonomskom recesijom«. Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio

»gornji sloj imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i

poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«, a ne najniži sloj radnika

koji vjerojatno nije nikada dobro stajao.

Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna

depopulacija - uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama - dovela je do pojave poznate

pod nazivom Wustungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja, ponekad do

nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije.

Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do

napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog karaktera, bilo je traganje za

fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat. Drugi razlog, manje

»slučajna« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture,

»ograđivanje« i »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u

privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvijao u kasnom srednjem vijeku. Pri

današnjem stanju saznanja bilo bi donekle teško razmrsiti navedena tri elementa.

Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari, čini se, jasne. Kao što

primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda«.

Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku

bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi. Proces je bio selektivan i u regionalnom

smislu. Pojava Wustungena bila je izgleda rasprostranjena ne samo u Njemačkoj i

centralnoj Europi već i u Engleskoj. Nema sumnje da djelomično objašnjenje treba tražiti

u činjenici da je Francuska kako iz povijesnih tako i iz pedagoških razloga, bila gušće

naseljena i ranije raskrčena u odnosu na druge dijelove Europe.

U to doba opadanja potražnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice

u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage

uzrokovane opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova

poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok

su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa kojeg Marc Bloch naziva »trenutnim

osiromašenjem gospodske klase«. Profit je opao, a troškovi upravljanja se povećali, kao

što je to uvijek slučaj u teškim vremenima, pa su vlasnici počeli razmatrati načine kako

da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji

su zbog toga postali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka. Jedan od načina

kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se često pokazao djelotvornim za

najbogatiji sloj, bilo je traženje nove i unosne službe na dvoru vladara. Međutim, ni ovo

rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time, zaustaviti propadanje slobodnog

vlastelinskog posjeda (domene). Proces je uz to, odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno

poticao i nezainteresiranost za upravljanje.

Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac,

glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije - imućnijim

seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.

Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije. Ne smijemo međutim zaboraviti da

društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni

zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Europi, djelomice zato što je veća

gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost većih jedinica. U srednjoj Europi

posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja,

iako analizu ovih Wustungena komplicira činjenica da su to bila djelomično ograđivanja,

a ne samo napuštanja. Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj (o čemu će biti riječi kasnije),

gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca - koji su ranije zajedno

posjedovali manje zemlje nego seljaci - »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala

napuštena zbog iznenadnog demografskog sloma«. Koliko će se to pokazati unosnim (za

feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu

istočne Europe, koliko će to važno biti za razvoj zapadne Europe - sve je to nedvojbeno

bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u

nemarginalnim obradivim područjima zapadne Europe suviše veliki slobodni posjed

(domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, imamo istodobno rast

srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Europe, početak ograđivanja manje

obradivih zemljišta u zapadnoj Europi (što će predstavljati osnovu za proširenje

stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima u istočnoj Europi (koja će

kasnije služiti novoj funkciji kao područje izvoza žitarica).

Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« i stagnacije bilo dobro ili loše za razvoj

kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive.

Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom

stoljeću, nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen Kosminsky smatra ga

dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim korakom u razvoju

kapitalističke privrede. Činjenice su iste. Razlikuje se samo teoretska perspektiva.

Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani

uspon centralizirane državne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je država

bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospodar. Koliko je god

plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti državni aparat za ostvarivanje svojih

interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je

osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporezivanje i, štoviše, slobodnije da upravlja

seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između

centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje

jer, kako primjećuje Bloch, »igrom običaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla

postati presedanom, a presedan pravom«.

Prema tome, feudalni gospodari ne bi nikada pozdravili jačanje centralnog aparata da se

nisu našli u oslabljenom položaju u kojem im je bilo teže oduprijeti se zahtjevima

centralne vlasti pa su stoga spremnije prihvatili koristi nametnutog poretka. Upravo takvu

situaciju nametnule su privredne teškoće četrnaestog i petnaestog stoljeća, te opadanje

feudalnih prihoda.

Uz ekonomske dileme došlo je i do tehnološke promjene u vještini ratovanja - od luka do

topa i puške, od konjaničkog ratovanja do ratovanja u kojem je napadala pješadija, što je

zahtijevalo više uvježbavanja i discipline. Sve je to značilo veće troškove ratovanja, veći

broj ljudi i, pogotovo, poželjnost stalne vojske u odnosu na ad hoc formacije. S obzirom

na te nove zahtjeve, ni pojedini feudalci niti gradovi-države nisu mogli snositi troškove ni

regrutirati ljudstvo, pogotovo ne u doba depopulacije. Dapače, čak su i teritorijalne

države teško održavale red, na što ukazuje i učestalost seljačkih pobuna.

U svakom slučaju, petnaesto stoljeće je doba velikih obnovitelja unutrašnjeg reda u

zapadnoj Europi kao što su Luj XI u Francuskoj, Henry VII u Engleskoj, te Ferdinand

Aragonski i Izabela Kastilska u Španjolskoj. Kao i u slučaju njihovih manje uspješnih

prethodnika, glavni mehanizmi koji su im stajali na raspolaganju u tom zadatku bili su

financijske prirode, tj. podrazumijevali su naporno stvaranje (civilne i vojne) birokracije

koja će biti dovoljno snažna za ubiranje poreza i, time, financiranje još snažnije

birokratske strukture. Taj je proces počeo još u dvanaestom i trinaestom stoljeću. S

prestankom invazija koje su ranije brinule i iscrpljivale vladare, rastom stanovništva,

obnovom trgovine i, otuda, obilnijom cirkulacijom novca, pojavila se osnova za

oporezivanje, tj. prikupljanje sredstava za izdržavanje plaćenih oficira i vojnika. To

vrijedi ne samo za Francusku, Englesku i Španjolsku već i za njemačke kneževine.

Porezi su u svakom slučaju ključno pitanje. I nije lako početi s uzlaznim ciklusom.

Zapreke koje su u kasnom srednjem vijeku stajale na putu uspješnom sistemu

oporezivanja doimaju se u retrospektivi poraznima. U stvarnosti se može oporezivati

samo neto proizvodnja, a neto proizvodnja je bila mala kao i količina novca te njegova

cirkulacija. Provjera poreza bila je izuzetno teška zbog nedostatka osoblja kao i zbog

niske razine kvantificirane evidencije. Nije stoga čudno što su vladari stalno pribjegavali

alternativnim izvorima prihoda: konfiskaciji, posuđivanju, prodaji državnih službi,

»falsificiranju« odnosno smanjenju finoće kovanog novca. No sve su te mogućnosti, iako

su možda rješavale trenutačne financijske dileme, imale određeno negativno dugoročno

djelovanje na političko-ekonomsku snagu kralja. Doduše, bilo bi ipak netočno naglašavati

teškoće. Ono što impresionira jest veličina pothvata. Brojne kompromise možemo

smatrati bitnim koracima na putu k uspjehu. Zakup poreza i mogućnost kupovine državne

službe su upravo dva primjera takvih korisnih kompromisa. Osim toga, povećani priliv

novca kralju štetio je plemstvu ne samo zato što je jačao moć države već i zato što je

slabio izvore prihoda samog plemstva, osobito u težim ekonomskim prilikama

četrnaestog i petnaestog stoljeća, i to naročito onih koji se nisu povezali s novim

birokratskim aparatom. Duby kaže: »Dobar dio prihoda što su ih seljaci ostvarivali na

zemlji i dalje je dospijevao u ruke feudalnog gospodara, ali je beskonačno napredovanje

oporezivanja znatno povećalo udio što su ga uzimali zastupnici države«.

Jačanjem države povećala se i unosnost monetarnih manipulacija. Kad su u četrnaestom i

petnaestom stoljeću financijske krize država opterećenih ratom još više komplicirale zbog

niskih oporezivih profita na selu, države su morale iznaći druge izvore prihoda, osobito s

obzirom na činjenicu da su vladari, u uvjetima depopulacije, nudili izuzeće od plaćanja

poreza onima koji su bili spremni ponovno naseliti napuštena područja. Prema tome,

prednosti monetarne manipulacije bile su mnogostruke. Leopold Genicot navodi tri

moguća objašnjenja čestog »falsificiranja« metalnog novca u navedenom razdoblju:

smanjivanje državnih dugova (iako obezvređivanje novca smanjuje i stalne državne

prihode koji su predstavljali većinu dohotka krunskih dobara; nedostatak platežnih

sredstava, u doba kad je trgovina rasla više nego zalihe srebra i kad su nemiri poticali

zgrtanje nekovanog zlata i srebra; namjerna ekonomska politika smanjenja tečajeva radi

zaustavljanja deflacije, suzbijanje zgrtanja zlata i srebra, olakšavanja izvoza i - time -

oživljavanja trgovine. Bez obzira na objašnjenje, obezvređivanje je djelovalo »uglavnom

inflaciono« te je time smanjivalo stvarnu vrijednost stalnih prihoda«. Glavni primaoci

stalnih prihoda bile su gospodske klase, pa su one stoga bile oslabljene u odnosu na

državu.

Državu? Što je država? U to doba, bio je to vladar čiji se ugled uzdizao, čije se

veličanstvo održavalo, i koji se malo pomalo udaljavao od svojih podanika. Bila je to i

birokracija koja se sada pojavila kao izrazita društvena grupacija s posebnim

karakteristikama i interesima, glavni saveznik vladara, ali ipak saveznik koji je, kao što

ćemo vidjeti, ostao ambivalentan. Bila su to i razna parlamentarna tijela što su ih suvereni

stvarali kao mehanizme koji će im pomoći u zakonodavnom oblikovanju poreza, tijela

koja su se sastojala uglavnom od plemića i koja je kralj koristio u borbi protiv plemstva, a

plemstvo u borbi protiv kralja.

Ta država je tvorevina koja je u zapadnoj Europi nastala u trinaestom, ne u šesnaestom

stoljeću. Yves Renouard je pokazao kako su se današnje granice Francuske, Engleske i

Španjolske više-manje definitivno ustalile u nizu bitaka koje su se odigrale između 1212.

i 1214. Kasniji nacionalni osjećaji konstruirani su na temelju tih granica, a ne nekih

drugih (ne, na primjer, na temelju nekakve sredozemne okcitanske države koja bi

obuhvaćala Provansu i Kataloniju, nekakve atlanske države koja bi obuhvaćala zapadnu

Francusku iz doba Anžuvinaca kao dio Engleske). »Najprije granice, a zatim strasti«

vrijedi isto toliko za ranu suvremenu Europu koliko i za Afriku dvadesetog stoljeća. U

tom je razdoblju donijeta odluka ne samo o granicama već i, što je još važnije, o

postojanju samih granica. Edouard Perroy to naziva »temeljnom promjenom« u političkoj

strukturi zapadne Europe. Po njegovom mišljenju transformaciju Europe možemo

vremenski smjestiti u razdoblje između sredine dvanaestog i početka četrnaestog stoljeća,

ukratko u razdoblje najvećeg trgovačkog i poljoprivrednog napretka u srednjem vijeku.

Zašto nacionalne države a ne carstva? U tom pogledu moramo biti oprezni s

terminologijom. Možda bismo Francusku trinaestog i četrnaestog stoljeća morali smatrati

nacionalnom državom, Francusku petnaestog i šesnaestog stoljeća carstvom, a Francusku

sedamnaestog stoljeća ponovno nacionalnom državom. Tako barem, kako se čini, misli

Fernand Braude. Zašto ta naizmjeničnost? Po Braudelovom mišljenju, »privredna

ekspanzija 15. i 16. stoljeća dovela je do konjunkture koja je uporno pogodovala velikim

pa čak i vrlo velikim državama, tim 'debelim državama'.... U stvari, povijest je

naizmjenično povoljna i nepovoljna za velike političke strukture«. Fritz Hartung i R.

Mousnier ukazuju na potrebu za minimalnom veličinom (ali i maksimalnom) u

uspostavljanju apsolutne monarhije, oblika koji nije uspijevao u malim državama. »Očito

je da male države nisu bile dovoljno velike, kao vojne i privredne jedinice, da bi

podržavale apsolutnu monarhiju«. Sve to međutim samo nagovještava odgovore na

pitanje koje zavrijeđuje znatnu teoretsku pažnju. Možda nam pri tom najviše pomaže V.

G. Kiernan sa slijedećim koncepcijskim objašnjenjem: Cilj ni jedne dinastije nije bilo

izgrađivanje nacionalne države; svaka je dinastija težila neograničenom proširenju... a

što je više uspijevala, to je ishod sve više bio raznoliko promašeno carstvo. Ono je

moralo biti dovoljno veliko kako bi preživjelo i moglo oštriti zube na susjedima, ali i

dovoljno maleno kako bi se moglo organizirati iz jednog contra i kako bi se moglo

osjećati jedinstvenim entitetom. Na pretrpanom zapadnom rubu Europe svako

pretjerano širenje teritorija sprečavali su suparnici i geografska ograničenja.

Naravno, ako nisu širili carstvo na prekomorska područja. Takva su promašena carstva

razvijala različite »imperijalne« raisons d'etat, različite ideologije. Nacionalna država je

teritorijalna jedinica koju vladari nastoje (ponekad, često, svakako ne uvijek) pretvoriti u

nacionalnu jedinicu - iz razloga o kojima ćemo govoriti kasnije. Cijela stvar postaje još

nejasnija ako se sjetimo činjenice da su od šesnaestog stoljeća nadalje nacionalne države

u zapadnoj Europi nastojale stvoriti razmjerno homogena nacionalna društva u metropoli

carstva koristeći imperijalni pothvat kao pomagalo - možda i neophodno pomagalo - u

stvaranju nacionalnog društva.

Govorili smo o krizi zapadnog feudalizma u četrnaestom i petnaestom stoljeću kao

osnovi i predigri za ekspanziju Europe i njenu ekonomsku transformaciju nakon

šesnaestog stoljeća. Diskusija i objašnjenja su se do sada odnosili uglavnom na društvenu

strukturu (organizacija proizvodnje, državni aparat, odnos raznih društvenih grupa).

Mnogi međutim smatraju da bi se »kriza« četrnaestog stoljeća i »ekspanzija« u

šesnaestom stoljeću mogle objasniti, barem u značajnom dijelu, faktorima fizičke okoline

- klimom, epidemiologijom, uvjetima tla. Te argumente ne bismo smjeli olako odbaciti, i

te bi faktore valjalo procijeniti i pridati im pravi značaj u objašnjenju društvene promjene

koja je zaista uslijedila.

Faktor klime najsnažnije naglašava Gustaf Utterstrom: Zahvaljujući industrijalizmu, a

svakako i tehničkom napretku, čovjek je danas manje izložen hirovima prirode nego u

ranijim stoljećima. Međutim, kako se često uzima u obzir - kao još jedan faktor -

činjenica da živimo u doba u kojem je klima, osobito u sjevernoj Europi, neobično

blaga! U toku posljednjih 1000 godina, razdoblja uspješnih ljudskih aktivnosti

poklapaju se u cjelini, iako ima i važnih iznimaka, s toplim intervalima između velikih

glacijacija. U tim istim intervalima bilježimo i najveći napredak kako privrednog života

tako i broja stanovnika.

Kako bi još snažnije dokazao svoju tvrdnju, Utterstrom nas podsjeća na činjenicu da su

klimatske promjene mogle posebno utjecati na transformaciju Europe. »Primitivna

poljoprivreda srednjeg vijeka morala je znatno više zavisiti o povoljnim vremenskim

prilikama nego suvremena poljoprivreda s njenim visokim tehničkim stupnjem«.

Utterstrom na primjer ukazuje na oštre zime u četrnaestom i ranom petnaestom stoljeću,

blage zime od 1460. do sredine šesnaestog stoljeća, oštre zime u drugoj polovici

sedamnaestog stoljeća, što grosso modo odgovara ekonomskoj recesiji, ekspanziji i

recesiji.

Ako demografski pritisak smatramo odlučujućim faktorom, nećemo dobiti

zadovoljavajuće objašnjenje navedenih ekonomskih razvoja. Činjenica da se

stanovništvo povećavalo na poznati način nameće pitanje koje do sada nije postavljeno:

Zašto se stanovništvo povećavalo? Stanovništvo se znatno povećalo općenito u cijeloj

Europi. U sjevernoj i srednjoj Europi proces je dobio zamaha u razdoblju neuobičajeno

blage klime. To bismo teško mogli nazvati slučajnom koincidencijom: mora postojati

nekakva uzročna veza.

Za Utterstroma su i epidemiološki faktori utjecajne varijable. On objašnjava veliku kugu

iz 1665. vrućim ljetima koja su dovela do razmnažanja crnog štakora, domaćina štakorske

buhe, jednog od dvaju prenosnika kuge.

Georges Duby priznaje da tu hipotezu valja shvatiti ozbiljno. Prestanak uzgajanja nekih

kultura u četrnaestom stoljeću (žitarice na Islandu, skandinavske kolonije na Grenlandu,

niža granica šume u Sudetima, kraj vinogradarstva u Engleskoj i njegova regresija u

Njemačkoj) može se svakako vjerodostojno objasniti klimatskim promjenama. Međutim,

postoje i druga vjerodostojna objašnjenja. Što je najvažnije, Duby nas podsjeća da je

»recesija poljoprivrede, kao i demografski slom, počela prije početka četrnaestog

stoljeća«, tj. prije pretpostavljenih klimatskih promjena. Za razliku od Utterstroma Duby

klimatske faktore, a nakon njih epidemiologiju, smatra kumulativnim nedaćama koje su,

u četrnaestom stoljeću, »nanijele porazan udarac već krhkoj demografskoj strukturi«.

Sličan skepticizam u odnosu na vremenski primat klimatskih promjena u objašnjavanju

uspona i padova izražavaju i Helleiner, Slicher van Bath i Emmanuel Le Roy Ladurie.

Budući da su klimatske promjene postojale, očito je da su utjecale na djelovanje društvenog

sistema. Međutim, isto je tako očito da će klimatske promjene različito djelovati na

različite društvene sisteme. Usprkos razlikama u mišljenju, glacijacija je vjerojatno

zahvatila cijelu sjevernu hemisferu, ali se razvoj društva u Aziji i Sjevernoj Americi

jasno razlikovao od onoga u Europi. Bilo bi stoga korisno da se vratimo na kronični

faktor napregnutih resursa u feudalnom sistemu društvene organizacije, na pretjeranu

potrošnju manjine s obzirom na općenito nisku razinu produktivnosti. Norman Pounds

nas podsjeća na »zaista malenu sigurnosnu granicu na koju je srednjovjekovni seljak

mogao računati, čak i u uvjetima koje bismo mogli nazvati normalnima ili prosječnima...

«Slicher van Bath je također sklon toj hipotezi produžene pothranjenosti jer primjećuje da

je stanovništvo bilo najotpornije na kugu upravo u područjima koja su proizvodila

bjelančevine.

Međutim, ako je najprije došlo do ekonomske regresije zbog kronične prevelike

eksploatacije i rezultirajućih pobuna o kojima smo govorili, a tada su klimatski faktori

još više naglasili nedostatak hrane i epidemije, lako je shvatiti kako je stjecaj društvenih i

fizičkih prilika mogao poprimiti razmjere »krize«. A krizu će još više pogoršati činjenica

da je kuga, nakon što se proširila, postala endemska. Nadalje, iako bi manji broj

stanovnika trebao značiti više hrane budući da je zemljišna masa ostala ista, to je značilo i

prelaz na ispašu i, prema tome, smanjenje energetskog outputa. Tako je i demografsko

propadanje postojalo endemskom pojavom. »Propast rente, smanjenje profita i pogoršana

situacija u kojoj su se našli feudalni gospodari«, kako dodaje Pierre Chaunu, možda su

još više otežali situaciju odvraćajući ulaganje kapitala od zemlje. Dobb sa svoje strane

navodi da je rezultirajuća pojava pretvaranja radne rente u novčanu možda još više

opteretila seljaka, umjesto da mu olakša situaciju kako se obično pretpostavlja, i time

pogoršala škripac u kojem se našao. Prema tome, uvođenje varijabli fizičke okoline ne

poništava našu raniju analizu. Ono je obogaćuje dodajući još jedan element koji nam

pomaže da objasnimo stjecaj povijesnih okolnosti koji je urodio tolikim posljedicama u

kasnijoj povijesti svijeta, još jedan primjer kako razdobljima dugoročne stabilnosti i

polaganim stoljetnim promjenama možemo objasniti stjecaje događaja koji posjeduju

moć promjene prelaznih društvenih struktura - prelaznih sa stanovišta vremenskog

trajanja.

Za sada nam analiza pokazuje slijedeće: u Europi je u kasnom srednjem vijeku postojala

kršćanska »civilizacija«, ali ne svjetsko carstvo ili svjetska privreda. Većina Europe bila

je feudalna, tj. sastojala se od razmjerno malih, razmjerno autarhičnih ekonomskih

čvorića koji su se temeljili na obliku eksploatacije s razmjerno neposrednim prisvajanjem

malog poljoprivrednog viška što ga je, u okviru vlastelinske privrede, proizvodila

malobrojna klasa - plemstvo. Unutar Europe postojale su najmanje dvije manje svjetske

ekonomije - jedna, srednje veličine, usredotočena oko gradova - država sjeverne Italije i

druga, manja, usredotočena oko gradova - država Flandrije i sjeverne Njemačke. Većina

Europe nije bila neposredno uključena u te mreže.

Od otprilike 1150. do 1300. došlo je u Europi do ekspanzije u okviru feudalnog načina

proizvodnje — do ekspanzije koja je bila istodobno geografska, trgovačka i demografska.

Od otprilike 1300. do 1450. ono što se proširilo se skupilo, i ta se kontrakcija ponovno

odigrala na sve tri razine — geografskoj, trgovačkoj i demografskoj.

Kontrakcija koja je uslijedila nakon ekspanzije izazvala je »krizu«, i to krizu koja je bila

vidljiva ne samo u ekonomskoj sferi, već i u političkoj sferi (ratovi medu plemstvom i

seljačke bune su dva glavna simptoma). Kriza je bila vidljiva i na kulturnoj razini.

Srednjovjekovna kršćanska sinteza našla se izložena mnogobrojnim napadima u svim

onim oblicima koji će kasnije postati poznati kao prva buđenja »suvremene« zapadne

misli.

Postoje tri glavna objašnjenja krize. Prema prvom, kriza je u osnovi bila posljedica

cikličkih privrednih trendova. Pošto je dostignuta optimalna točka ekspanzije s datom

tehnologijom, uslijedila je kontrakcija. Prema drugom objašnjenju, kriza je u biti bila

posljedica stoljetnog trenda. Nakon tisuću godina prisvajanja prema feudalnom

modalitetu, dostignuta je točka opadajućeg prinosa. Dok je produktivnost i dalje

stagnirala (ili se čak možda i smanjivala zbog iscrpljivanja tla) zbog nedostatka

strukturirane motivacije za tehnološkim napretkom, opterećenje što su ga morali snositi

proizvodači viška stalno je raslo zbog sve brojnije i rastrošnije vladajuće klase. Više se

nije moglo iscijediti ništa. Treće je objašnjenje klimatološko. Zbog promjene

meteoroloških uvjeta u Europi produktivnost tla je opala uz istodobno povećanje

epidemije.

Prvom i trećem objašnjenju može se prigovoriti da ne uzimaju u obzir činjenicu da je do

sličnih cikličkih i klimatoliških pomaka dolazilo na drugim mjestima i u drugim

vremenima, iako posljedica nije bila stvaranje kapitalističke svjetske privrede kao

rješenja problema. »Stoljetno« objašnjenje krize je možda ispravno, ali su s njime

nerazdvojno povezane teškoće u vezi sa stvaranjem onakve ozbiljne statističke analize

kakva bi pokazala da je to dostatno objašnjenje društvene transformacije. Vjerujem da bi

bilo najvjerodostojnije pretpostaviti da je »kriza feudalizma« bila stjecaj niza okolnosti -

stoljetnih trendova, neposredne cikličke krize i nepovoljnijih klimatoloških faktora.

Upravo su ogromni pritisci tog stjecaja okolnosti omogućili ogromne društvene

promjene. Naime, Europa je sada morala razviti i održati novi oblik prisvajanja viška,

kapitalističku svjetsku privredu. Njena osnova nije bilo neposredno prisvajanje

poljoprivrednog viška u obliku danka (kao što je to bio slučaj sa svjetskim carstvima) i

feudalne rente (u sistemu europskog feudalizma). Umjesto toga, razvilo se prisvajanje

viška koje se temeljilo na djelotvornijoj i proširenoj produktivnosti (najprije u

poljoprivredi, a zatim u industriji) zahvaljujući mehanizmu svjetskog tržišta uz

»umjetnu« (tj. netržišnu) pomoć državnih aparata, iako ni jedan od njih nije upravljao

svjetskim tržištem u potpunosti.

Ova knjiga nastoji dokazati da su tri momenta bila bitna za uspostavljanje takve

kapitalističke svjetske privrede: ekspanzija geografske veličine svijeta o kojem je riječ,

razvoj raznovrsnih metoda upravljanja radnom snagom s obzirom na različite proizvode i

različita područja svjetske privrede, te stvaranje razmjerno snažnih državnih aparata u

budućim metropolama (»državama-maticama«) te kapitalističke svjetske privrede.

Drugi i treći aspekt zavisili su u velikoj mjeri o uspjehu prvoga. Prema tome, teritorijalna

ekspanzija Europe bila je teoretski ključni preduvjet za rješenje »krize feudalizma«. Bez

nje, Europa bi lako bila mogla upasti u stanje razmjerno stalne anarhije i daljnje

kontrakcije. U tom slučaju, kako je Europa iskoristila alternativu koja će je spasiti?

Odgovor glasi: nije to učinila Europa, već Portugal, odnosno Portugal je barem preuzeo

vodstvo.

Pogledajmo sada što to u portugalskoj društvenoj situaciji može objasniti tendenciju

prema prekomorskim istraživanjima u koja se Portugal upustio upravo usred »krize«.

Kako bismo shvatili tu pojavu moramo se prije svega sjetiti činjenice da je geografska

ekspanzija Europe počela ranije, na što smo već ukazali. Archibald Lewis tvrdi da je »od

jedanaestog do sredine trinaestog stoljeća razvoj zapadne Europe gotovo klasičan primjer

širenja granica«. Lewis se poziva na postepeno ponovno osvajanje Španjolske od Maura,

vraćanje Balearskih otoka, Sardinije i Korzike u okvir kršćanske Europe, normansko

osvajanje južne Italije i Sicilije. Poziva se i na križarske ratove i osvajanje najprije Cipra,

Palestine i Sirije, pa Krete i Egejskih otoka. U sjeverozapadnoj Europi imamo ekspanziju

Engleske u Wales, Škotsku i Irsku. U istočnoj Europi, Nijemci i Skandinavci su prodrli u

zemlje Balta i Slavena, pokorili ih i pokrstili. »Najvažnija granica bila je interna granica -

granica šuma, močvara, pustara i baruština. Upravo su tu pustoš europski seljaci naselili i

uglavnom priveli obradi između 1000. i 1250. godine«. A tada je, kao što smo već vidjeli,

tu ekspanziju i procvat prekinula kriza, koja je bila i kontrakcija. U političkom smislu,

ona je obuhvaćala ponovno jačanje Maura u Granadi, izbacivanje križara s Bliskog

istoka, ponovno bizantsko osvajanje Carigrada 1261., mongolsko osvajanje ruske nizine.

Interno, u samoj Europi, razvili su se Wustungen.

Prema tome, velika istraživanja, atlantska ekspanzija, nisu bila prvi već drugi prodor

Europe, prodor koji je uspio jer je moment bio jači, društvena i tehnološka osnova čvršća,

a motivacija intenzivnija. Zašto, međutim, prodor s početnim središtem u Portugalu?

1250. pa čak i 1350. godine rijetko je tko smatrao Portugal vjerojatnim kandidatom za

takvu ulogu. U retrospektivnom smislu, sa stanovišta dvadesetog stoljeća, predodžba se

kosi s našim osjećajem vjerojatnosti, s našim pristranim gledištem s obzirom na činjenicu

da je Portugal u suvremeno doba, pa i kroz cijelu povijest, bio zapravo sila drugog reda.

Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje u smislu motivacije i sposobnosti. Motivacije su

bile europskog domašaja, iako su se neke od njih možda akutnije manifestirale u

Portugalu. Što su istraživači tražili? Plemenite metale i mirodije, kažu nam udžbenici. Što

je svakako točno - do neke granice.

U srednjem vijeku kršćanska Europa i arapski svijet bili su u simbiotskom odnosu što se

tiče zlata i srebra. Kao što kaže Andrew Watson, »u monetarnom smislu... te dvije regije

valja tretirati kao jednu«. Prva je kovala srebrni novac, druga zlatni. Zbog dugoročne

neuravnoteženosti cijena, čiji su izvori složeni i ne moraju nas ovdje zanimati, srebro je

kolalo prema istoku uzrokujući obilje u arapskom svijetu. Izvoz srebra nije više mogao

dovesti do uvoza zlata. Stoga su 1252. Firenca i Genova iskovale novi zlatni novac.

Motivacija je postojala. Jedan od faktora koji je to omogućio bila je ekspanzija

transsaharske trgovine zlatom u trinaestom stoljeću. Watson smatra da bi stoga bilo

neuvjerljivo govoriti o manjku zlata u zapadnoj Europi između 1250. i 1500. jer je to bilo

doba sve veće ponude. Usprkos tome, dolazilo je do stalnog odliva plemenitih metala iz

Europe u Indiju i Kinu preko Bizanta i arapskog svijeta, iako se nerazmjer smanjivao.

Watson pomalo misteriozno govori o »moći Indije i Kine u privlačenju plemenitih metala

iz drugih dijelova svijeta«. Prema tome, potražnja za nekovanim zlatom i srebrom ostala

je visoka. U razdoblju između 1350. i 1450. počeli su u Srbiji i Bosni djelovati rudnici

srebra koji su postali važnim izvorom te kovine sve dok turska invazija u petnaestom

stoljeću nije prekinula vezu sa zapadnom Europom. Isto tako, počevši od 1460. iznenada

je poraslo dobivanje srebrne rude u srednjoj Europi zahvaljujući tehnološkim

poboljšanjima koja su omogućila eksploataciju prethodno marginalnih rudnika. Prema

Perroyjevoj procjeni, proizvodnja srebra u srednjoj Europi se povećala peterostruko u

razdoblju od 1460. i 1530. Ipak, ponuda nije dostigla potražnju, pa je potraga za zlatom

pomorskim putovima (čime su se, što se tiče sudanskog zlata, izbjegavali sjevernoafrički

posrednici) bila nedvojbeno jedan od razloga koji su poticali prve portugalske

moreplovce. Prema tome, kad je otkriće Amerike pružilo Europi izvor zlata koji je bio

bogatiji od Sudana, a osobito izvor srebra daleko bogatiji od srednje Europe, ekonomske

su posljedice bile velike.

Zlato i srebro u šipkama se tražilo radi osiguranja monetarne osnove za opticaj u Europi,

ali još više radi izvoza na istok. Zašto? Odgovor i na to pitanje poznat je svakom đaku: za

mirodije i dragulje. Za koga? Za bogate, koji su ih koristili kao simbole upadljive

potrošnje. Mirodije su pretvarane u afrodizijake, kao da aristokracija drugačije nije mogla

voditi ljubav. Odnos Europe i Azije u to doba mogli bismo svesti na razmjenu

skupocjenih artikala. Zlato u šipkama je odlazilo na istok radi ukrašavanja hramova,

palača i odjeće azijskih aristokratskih klasa, a dragulji i mirodije su kolali na zapad. Te

komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima u kulturnoj povijesti (pa

možda i samo fizičkom deficitarnošću). Henri Pirenne, kao i kasnije Paul Sweezy, daju

toj potražnji za luksuznim artiklima počasno mjesto u ekspanziji europske trgovine.

Međutim, osobno dvojim da je razmjena skupocjenih artikala, ma kako prisutna bila u

svijesti europskih viših klasa, mogla podržati tako kolosalan pothvat kao što je ekspanzija

atlantskog svijeta. Isto tako smatram da se njom još manje može objasniti stvaranje

europske svjetske privrede.

U dugoročnom smislu, ekonomska ekspanzija je motivirana više osnovnim proizvodima

nego luksuznim artiklima. U četrnaestom i petnaestom stoljeću zapadnoj Europi trebala je

hrana (više kalorija i bolja raspodjela prehrambenih vrijednosti) i gorivo. Hranu i gorivo

osigurala je ekspanzija u Sredozemlje i na atlantske otoke, pa u sjevernu i zapadnu Afriku

te preko Atlantika, kao i ekspanzija u istočnu Europu, ruske stepe i, kasnije, srednju

Aziju. Ona je proširila teritorijalnu bazu europske potrošnje razvijajući političko-

ekonomsku situaciju u kojoj je zapadna Europa neravnomjerno i nerazmjerno trošila tu

sirovinsku osnovu. To nije bio jedini put. Javile su se i tehnološke inovacije koje su

povećale poljoprivredne prinose, inovacije koje su započele u Flandriji već u trinaestom

stoljeću pa se proširile na Englesku, ali tek u šesnaestom stoljeću. Međutim, takav je

tehnološki razvoj bio najvjerojatniji upravo u područjima velike gustoće stanovništva i

rasta proizvodnje - kao što je to slučaj u srednjovjekovnoj Flandriji - jer su to upravo bila

mjesta gdje je postalo rentabilnije preći na komercijalne poljoprivredne kulture,

stočarstvo i vrtlarstvo, što je kao posljedicu zahtijevalo uvoz velikih količina žita

(pšenice). Tek je tada složeni i isprepleteni sistem poljoprivrede i industrije mogao početi

najpovoljnije funkcionirati. Prema tome, proces inovacije u poljoprivredi je poticao, a ne

isključivao potrebu za ekspanzijom.

Pšenica je bila jedno od žarišta nove proizvodnje i nove trgovine u petnaestom i

šesnaestom stoljeću. Europa je isprva u sjevernim šumama i sredozemnim nizinama

pronašla svoju »internu Ameriku«, kako se primjereno izrazio Fernand Braudel. Ali

interne Amerike nisu bile dovoljne. Došlo je do ekspanzije na rubovima, najprije na

otoke. Prema radnoj hipotezi koju je razradio Vitorino Magalhaes-Godinho,

poljoprivreda je predstavljala glavnu motivaciju za portugalsku kolonizaciju atlantskih

otoka. Njegovu hipotezu razvija i Joel Serrao, primjećujući da je razvoj tih otoka bio brz i

odlikovao se »tetralogijom žitarica, šećera, boja i vina…« Postojala je uvijek tendencija

prema monokulturi, te se uvijek preferirao jedan od navedena četiri proizvoda.

Novoproizvedena pšenica počela je kolati europskim kontinentom, od Baltika do

Nizozemske počevši od četrnaestog stoljeća pa sve do Portugala u petnaestom, te od

Sredozemlja do Engleske i Nizozemske u četrnaestom i petnaestom stoljeću.

Prehrambene artikle možemo svrstati određenom hijerarhijom u odnosu na njihovu cijenu

za 1000 kalorija. Prema M. K. Bennettu ta je hijerarhija prilično stabilna bez obzira na

vrijeme i prostor. Na dnu njegovih osam stepenica nalaze se proizvodi od mljevenih

žitarica te škrobnato korijenje i gomoljike, što znači da su to najjeftiniji, najtemeljniji

prehrambeni artikli. Međutim, dobra prehrana ne sastoji se samo od žitarica. Jedna od

najvažnijih dopuna u europskoj prehrani je šećer, koji služi kao izvor kalorija i kao

zamjena za masnoće. Nadalje, može se upotrijebiti i za proizvodnju alkoholnih pića

(osobito ruma). Kasnije će ga koristiti i za čokoladu, piće s kojim su Španjolce upoznali

Asteci i koje će postati vrlo cijenjeno, barem u Španjolskoj, u sedamnaestom stoljeću.

I šećer je bio jedan od glavnih faktora koji je pridonio ekspanziji na otoke. Osim toga,

zbog načina proizvodnje, sa šećerom je povezano ropstvo. Proces je počeo u istočnom

Sredozemlju u dvanaestom stoljeću, a zatim se proširio na zapad. Atlantska ekspanzija

bila je jednostavno njegov logički nastavak. Dapače, E. E. Rich navodi da su afrički

robovi prisutni u Portugalu već 1000. godine kao rezultat trgovine s muhameđanskim

pljačkašima. Šećer je bio vrlo unosan i, što se tiče obrade tla, »težak« proizvod koji je

istisnuo pšenicu, ali zatim doveo do iscrpljivanja tla, pa je stalno zahtijevao nova

zemljišta (da ne govorimo o radnoj snazi iscrpljenoj obradom).

Riba i meso su više na Bennettovom popisu kategorija. Međutim, oni su traženi kao

izvori bjelančevina. Godinho ubraja ekspanziju ribarskih područja u ključne dinamičke

poticaje ranih portugalskih istraživanja. Meso je nedvojbeno bilo manje važno od žita i

njegova je važnost znatno i konstantno opadala u razdoblju od 1400. do 1750. - što

dokazuje (na to ćemo se još kasnije vratiti) da su europski radnici platili dio cijene

europskog privrednog razvoja. S druge strane, želja za mesom bila je jedan od faktora

koji su motivirali trgovinu mirodijama, ne azijskim mirodijama koje su bogatima služile

kao afrodizijaci već zapadnoafričkim grains of paradise, »Amomum melegueta«, koji se

upotrebljavao kao zamjena za papar i kao dodatak vinu (kordijalu) poznatom pod

nazivom hippocras. No ta je mirodija »jedva uspijevala poboljšati tek rijetkoj zobenoj

kaši«.

Ako su potrebe za hranom diktirale geografsku ekspanziju Europe, koristi od hrane bile

su još veće no što se moglo očekivati. Svjetska ekologija je izmijenjena i to na način koji

će, zbog društvene organizacije nove europske svjetske privrede, prvenstveno koristiti

Europi. Uz hranu, javlja se i druga temeljna potreba - za drvom kao gorivom i

materijalom za izgradnju brodova (i kuća). Privredni razvoj u srednjem vijeku - pri čemu

moramo uzeti u obzir sirove metode iskorištavanja šuma - doveo je do polaganog

smanjivanja šumskog fonda u zapadnoj Europi, Italiji i Španjolskoj, kao i na sredozemnim

otocima. Hrastovina je postala posebno deficitarna. U šesnaestom stoljeću baltičko

područje počelo je izvoziti velike količine drva u Nizozemsku, Englesku i na Pirinejski

poluotok.

Valja spomenuti još jednu potrebu koju je trebalo podmiriti - potrebu za odjećom. I to se,

naravno, javlja trgovina luksuznim artiklima, potražnja za svilom čija je drevna povijest

povezana s potražnjom za draguljima i mirodijama. Međutim, sve snažnija tekstilna

industrija, prva velika industrijska grana u industrijskom razvoju Europe, nije bila samo

trgovina Iuksuznim artiklima, te je zahtijevala i materijale za obradu: boje za pamučne i

vunene tkanine, te biljne smole za ukrućivanje svile u procesu dorade.

Zlato i srebro u šipkama bilo je traženo kao skupocjeni artikl, za potrošnju u Europi i još

više za trgovinu s Azijom, ali je ono bilo i bitan artikl za ekspanziju europske privrede.

Moramo se zapitati zašto je bilo tako. Na kraju krajeva, novac kao platežno sredstvo

može se izraditi iz bilo čega pod uvjetom da ga ljudi priznaju. U stvari, danas kao

platežna sredstva koristimo gotovo isključivo ne-zlatno-polužni novac. Nadalje, Europa

je pošla tim putem u kasnom srednjem vijeku s razvitkom »računskog novca», kako su ga

ponekad varljivo nazivali, »fiktivnog novca».

Bit će međutim potrebna stoljeća da metalni novac poprimi status simboličnog novca. Do

tog stupnja nismo potpuno stigli ni danas. Zbog toga je Europa bila opsjednuta stalnim

promjenama vrijednosti zbog obezvređivanja (smanjenja finoće), a te su promjene bile

toliko konstantne da ih je Marc Bloch nazvao »univerzalnom niti monetarne povijesti».

Međutim, u to doba nitko nije ozbiljno predlagao eliminiranje zlata i srebra u šipkama.

Do toga nije došlo iz raznih razloga. Savjetnici vladara bili su i sami zainteresirani za

sistem. Ne smijemo zaboraviti da su u kasnom srednjem vijeku kovnice novca još uvijek

bile komercijalni pothvati koji su služili privatnim interesima. No još je temeljniji razlog

(od osobnog interesa) bila kolektivna psihologija straha koja se bazirala na strukturnoj

realnosti loše artikuliranog privrednog sistema. Računski novac je uvijek mogao propasti.

U svakom slučaju nije bio ni u čijim rukama, i nitko - ma kako bogat bio - nije mogao

njime upravljati, sam ili u dosluhu s drugima. Dapače, tko je mogao reći da cijela

monetarna ekonomija neće ponovno propasti? Kao što se već dogodilo. Zlato i srebro u

šipkama je predstavljalo osiguranje protiv takvih opasnosti. Realni novac se uvijek

mogao koristiti kao roba pod uvjetom da se dvije primjene novca - kao mjerila vrijednosti

i kao platežnog sredstva nisu previše razdvojile. Zbog toga je primjena zlata (i srebra) u

šipkama bila bitna. Europi bi, prema tome, bez toga nedostajalo kolektivno pouzdanje da

razvije kapitalistički sistem u kojem se profit temelji na raznim odgodama ostvarene

vrijednosti. To je a fortiori točno s obzirom na sistem neimperijalne svjetske privrede koja

je iz drugih razloga bila bitna. U odnosu na tu pojavu kolektivne psihologije, koja je

sastavni element društvene strukture tog doba, nekovano zlato (srebro) moramo

posmatrati kao bitnu »kulturu« prosperirajuće svjetske privrede.

Razloge u prilog istraživanju nalazimo ne samo u proizvodima koje je Europa htjela

dobiti već i u potrebi za zapošljavanjem pojedinih grupacija stanovništva u Europi. Kao

što nas podsjeća H. V. Livermore, upravo su iberski kroničari tog doba koje je neposredno

uslijedilo prvi zapazili da je »zamisao o Reconquisti u sjevernoj Africi potakla potreba

za pronalaženjem korisnog zaposlenja za osobe koje su gotovo četvrt stoljeća živjele od

pljačkaških pohoda preko granice«.

Moramo se ponovno sjetiti ključnog problema - opadanja prihoda feudalaca u

četrnaestom i petnaestom stoljeću. M. M. Postan je ponašanje engleskog plemstva u tom

procesu nazvao »gangsterizmom«, primjenom nezakonitog nasilja u cilju povrata

izgubljene razine prihoda. Slične su se pojave dogodile u Švedskoj, Danskoj i

Njemačkoj. Jedan od oblika tog nasilja bila je svakako ekspanzija. Opći je princip

slijedeći: ako feudalno plemstvo dobiva manje prihoda od zemlje, ono će aktivno

nastojati da se domogne više zemlje iz koje će izvlačiti prihod i time vratiti realni dohodak

na razinu društvenih očekivanja. Ako se prema tome upitamo zašto se Portugal širio

preko mora, a ne ostale europske zemlje, jednostavan odgovor bi bio: plemstvo u drugim

zemljama bilo je sretnije ruke. Plemstvu u tim zemljama ekspanzija je bila lakša,

udaljenosti manje, i moglo je koristiti konje umjesto brodova. Portugal zbog svog

geografskog položaja nije imao drugog izbora.

Nema dvojbe da je prekomorska ekspanzija tradicionalno povezana s interesima trgovaca

kojima je proširenje trgovine značilo profit, kao i s interesima vladara koji su time

nastojali osigurati kruni i slavu i prihod. No vrlo je lako moguće da je početna motivacija

iberskih istraživanja potjecala prvenstveno iz interesa plemstva, osobito iz redova

notornih »mladih sinova« koji nisu imali zemlje, te da su se oprezniji trgovci (koji su

često imali manje poduzetničkog duha nego plemstvo suočeno s prijetnjom deklasiranosti)

oduševili za ideju tek pošto je trgovačka mreža počela funkcionirati.

Da li je ekspanziju izazvala prenapučenost? To je jedno od pitanja što unose zbrku u

situaciju. Braudel nam kaže da je zapadno Sredozemlje, naravno, bilo prenapučeno, te kao

dokaz navodi ponovljeni izgon Židova i, kasnije, španjolskih Maura iz raznih zemalja.

Međutim, E. E. Rich nas uvjerava da je kao motivacija za ekspanziju u petnaestom i

šesnaestom stoljeću »mogućnost prelijevanja suvišnog stanovništva bila zanemariva...

Suvišak stanovništva je vjerojatno (jer može se raditi samo o vjerojatnosti) odlazio u rat ili

u gradove«. Možda je Rich u pravu, ali kako su se oni koji su odlazili u gradove (ili u rat)

hranili - te odijevali, stanovali itd.? Europa je imala fizičkog prostora za stanovništvo, pa

čak i za rastuće stanovništvo. U stvari, to je bio dio upravo onog problema koji je doveo

do ekspanzije. Fizički prostor bio je jedan od elemenata snage seljaštva vis-a-vis

plemstvu i, prema tome, jedan od faktora koji je doveo do opadanja prihoda feudalaca u

krizi feudalizma. Europska su društva mogla reagirati na različite načine. Mogla su, na

primjer, utvrditi (barem implicitno) prenapučenost i, time, potrebu za većom zemljišnom

bazom. Ono što je plemstvu (i buržoaziji) u stvari trebalo, i što će dobiti, bila je

poslušnija radna snaga.

Nije bio u pitanju broj stanovnika, već društveni odnosi koji su upravljali interakcijom

između viših i nižih klasa. Napokon, može li se prekomorska ekspanzija objasniti

križarskim duhom, potrebom za evangelizacijom? I ovo pitanje zamućuje problem. Nema

dvojbe da je kršćanstvo poprimilo posebno borben oblik na Pirinejskom poluotoku gdje

su se nacionalni sukobi tako dugo odlikovali vjerskim sadržajem. Nema dvojbe da je to

bilo doba u kojem su muslimanski Turci porazili kršćane u jugoistočnoj Europi

(doprijevši do Beča). Atlantska ekspanzija je stoga vrlo lako mogla biti odraz psihološke

reakcije na te događaje, »fenomen kompenzacije, neka vrsta napada iz nužde« kako

pretpostavlja Chaunu. Nema dvojbe da zanosi kršćanstva objašnjavaju mnoge odluke

Portugalaca i Španjolaca, pa možda i dio intenziteta angažmana ili prevelikog

angažmana. Međutim, čini nam se vjerodostojnijim smatrati to vjersko oduševljenje

racionalizacijom, koju su mnogi sudionici svakako shvatili vrlo subjektivno i prema tome

procesom koji je pojačavao i podržavao - i ekonomski izobličavao sliku. Međutim, u

povijesti se zanos previše redovito pretvara u cinizam pa se stoga možemo samo sa

sumnjom pozivati na takve sisteme uvjerenja kao na primarne faktore u objašnjenju

geneze i dugoročne upornosti značajne društvene akcije.

Sve što smo do sada rekli o motivaciji ne daje nam uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto

Portugalci? Govorili smo o materijalnim potrebama Europe, o općoj krizi gospodarskih

(feudalnih) prihoda. Doduše, naveli smo da je Portugal bio posebno zainteresiran za

rješenje tog problema atlantskim istraživanjem; no to nije dovoljno uvjerljiv razlog.

Prema tome, moramo preći s pitanja motivacije na pitanje sposobnosti. Zašto je Portugal,

od svih europskih država, bio najsposobniji da izvrši početni prodor? Jedan od očitih

razloga nalazimo na svakoj geografskoj karti. Portugal se nalazi na Atlantiku, odmah uz

Afriku. Što se tiče kolonizacije atlantskih otoka i istraživanja zapadne obale Afrike, bio je

očito najbliži. Osim toga, oceanske struje su takve da je bilo najlakše, osobito s obzirom

na tehnologiju tog doba, krenuti na put iz portugalskih luka (kao i iz luka u jugozapadnoj

Španjolskoj).

Portugal je nadalje već imao bogato iskustvo u trgovini s udaljenim krajevima. Iako

Portugal nije bio ravan Mlečanima Genovežanima, novija su istraživanja pokazala da je

imao značajnu trgovačku tradiciju i da je vjerojatno bio ravan sjevernoeuropskim

gradovima.

Treći je faktor bila raspoloživost kapitala. Genovežani, veliki suparnici Mlečana, već su

vrlo rano počeli ulagati u trgovačke pothvate na pirinejskom poluotoku i poticati

prekomorsku ekspanziju Španjolaca i Portugalaca. Već koncem petnaestog stoljeća

Genovežani su davali Španjolcima prednost u odnosu na Portugalce, iako uglavnom zbog

toga što su se Portugalci do tog doba već mogli riješiti genoveškog pokroviteljstva i

tutorstva, i uključiti se u diobu profita. Verlinden naziva Italiju »jedinom stvarno

kolonizirajućom nacijom srednjeg vijeka«. Prva pojava trgovaca iz Genove i Pize u

Kataloniji, u dvanaestom stoljeću, te u Portugalu u trinaestom stoljeću, uklapa se u

nastojanja Talijana da privuku stanovnike Pirenejskog poluotoka u međunarodnu

trgovinu tog doba. No, pošto su doprli na poluotok, Talijani su počeli igrati inicijatorsku

ulogu u španjolskim i portugalskim kolonizatorskim aktivnostima jer su, pristigavši tako

rano, »mogli zauzeti ključne položaje na samom poluotoku«. Već 1317, kako navodi

Virginia Rau, »Lisabon i njegova luka postali su velikim središtem genoveške trgovine...

Doduše, krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća portugalski trgovci počeli su

se žaliti na »pretjerano uplitanje (Talijana) u maloprodajne aktivnosti u kraljevstvu, što

je ugrozilo dominantni položaj nacionalnih trgovaca u toj grani trgovine«. Rješenje je

bilo jednostavno i u određenoj mjeri klasično. Talijani su se asimilirali brakovima i

postali aristokrati i zemljoposjednici kako u Portugalu tako i na Madeiri.

Još je jedan aspekt trgovačke privrede pridonio većoj poduzetnosti Portugala u odnosu

na, recimo, Francusku i Englesku. Naime, ironična je činjenica da je ta poduzetnost bila

najmanje usredotočena na područje kasnije europske svjetske privrede, već značajno

povezana s islamskom zonom Sredozemlja. Zbog toga je privreda Portugala bila

razmjerno »monetiziranija«, a njegovo stanovništvo urbaniziranije.

Međutim, prednost Portugala nije posljedica samo njegovog geografskog položaja

trgovačke snage. Nju valja tražiti i u snazi državnog aparata. U tom pogledu Portugal se

znatno razlikovao od ostalih zapadnoeuropskih država, naravno kad je riječ o petnaestom

stoljeću. Dok su ostale države bile zaokupljene internim ratovima, Portugal je uživao mir.

Stabilnost države nije bila važna samo zato što je stvarala klimu u kojoj su poduzetnici

mogli uspješno djelovati i zato što je poticala plemstvo da nalazi oduška svojoj energiji

na drugim stranama, a ne u internim ili intereuropskim ratovima. Stabilnost države bila je

presudna i zato što je sama država u mnogim pogledima bila glavni poduzetnik. Stabilna

država mogla je posvetiti svoju energiju rentabilnim trgovačkim aktivnostima. U slučaju

Portugala, kao što smo vidjeli, logika njegove geohistorije nametala je atlantsku

ekspanziju kao najrazumniji trgovački pothvat za državu.

Zašto Portugal? Zato što je on jedini od svih europskih država maksimirao volju i

mogućnosti. Europi je trebala veća teritorijalna baza kao podrška ekspanziji njene

privrede, baza koja će nadoknaditi kritično opadanje feudalnih prihoda i presjeći u

začetku potencijalno vrlo opasni klasni rat što ga je podrazumijevala kriza feudalizma.

Europi je trebalo mnogo toga: zlato i srebro, osnovni proizvodi, bjelančevine, sredstva za

očuvanje bjelančevina, hrana, drvo, materijali za obradu tekstila. Trebala joj je isto tako

poslušnija radna snaga.

Međutim, ne smijemo konkretizirati Europu. Nije postojala nikakva centralna institucija

koja bi djelovala u smislu tih dugoročnih ciljeva. Stvarne odluke donosile su grupe ljudi

koji su se rukovodili vlastitim neposrednim interesima. U slučaju Portugala, »posao

otkrivanja« nudio je po svemu sudeći koristi brojnim grupacijama - državi, plemstvu,

trgovačkoj buržoaziji (domaćoj i stranoj), pa čak i gradskom poluproletarijatu.

Za državu, malu državu, prednost je bila očita. Ekspanzija je bila najvjerojatniji put ka

ekspanziji prihoda i stjecanju slave. Osim toga, Portugal je u to doba bio možda jedina

europska država koju nije ometao interni sukob. Portugal je postigao stanje umjerene

političke stabilnosti najmanje stotinu godina prije Španjolske, Francuske i Engleske.

Upravo je ta stabilnost dala poriva plemstvu. Suočeni s istim financijskim teškoćama kao

i europsko plemstvo, portugalski plemići bili su lišeni mogućnosti međusobnog ratovanja

koje bi ih “uspavalo” I osiguravalo financijsku dobit (u slučaju pobjede). Nisu se isto

tako mogli nadati ni da će ponovno osvojiti svoj financijski položaj internom

kolonizacijom. Portugalu je nedostajalo zemlje. Zato su portugalski plemići s naklonošću

gledali na koncepciju prekomorske ekspanzije i nudili svoje »mlađe sinove« kao

neophodne vođe ekspedicija.

Ovaj put interesi buržoazije nisu se sukobili s interesima plemstva. Pripremljena za

suvremeni kapitalizam dugim naukovanjem u međunarodnoj trgovini kao i iskustvom

stečenim djelovanjem u jednom od najmonetiziranijih dijelova Europe (zbog ekonomske

povezanosti s islamskim sredozemnim svijetom), i buržoazija je nastojala preći granice

malog portugalskog tržišta. Ako im je nedostajao kapital, nalazili su ga bez poteškoća

kod Genovežana koji su - iz vlastitih razloga povezanih s rivalitetom u odnosu na

Veneciju — bili spremni financirati Portugalce. Osim toga, potencijalni sukob domaće i

inozemne buržoazije ublažavala je spremnost Genovežana da se tokom vremena

asimiliraju s portugalskom kulturom.

Napokon, istraživanja i trgovački tokovi kojima su istraživanja urodila pružili su

mogućnost zaposlenja urbanom poluproletarijatu kojeg je značajan dio pobjegao u

gradove zbog pojačane eksploatacije do koje je došlo nakon krize feudalaca. Tako je

ekspanzija prema van još jednom svela na minimum mogućnost unutrašnjih nereda.

Povrh tog povoljnog spleta okolnosti - volje i mogućnosti - Portugal je zaista uživao

pogodnosti najpovoljnijeg geografskog položaja za ovakav pothvat - najpovoljnijeg kako

zbog isturenosti prema Atlantiku i prema jugu tako i zbog konvergencije povoljnih

oceanskih struja. Prema tome, ne treba nas u retrospektivi čuditi što je Portugal prvi

pokušao sreću.

No, prije nego što nastavimo s glavnom temom ove knjige moramo se pozabaviti s još

jednim, posljednjim aspektom. Do sada smo se bavili objašnjenjem procesa koji su doveli

Europu na rub stvaranja kapitalističke svjetske privrede. S obzirom na naglašavanje

činjenice da je kapitalizam jedino ostvariv u okviru svjetske privrede a ne u okviru

svjetskog carstva, moramo ukratko ispitati zašto je to tako. U tom pogledu bilo bi

prikladno usporediti Europu s Kinom, jer su obje imale otprilike isti broj stanovnika od

trinaestog do šesnaestog stoljeća. Pierre Chaunu vrlo primjereno konstatira:

Činjenica da Kristof Kolumbo i Vasco da Gama nisu bili Kinezi svakako zavrijeđuje

određeno razmišljanje. Na kraju krajeva, koncem 15. stoljeća, koliko znamo iz povijesnih

izvora, Daleki istok, kao entitet usporediv sa Sredozemljem nije ni u kojem pogledu

zaostajao, barem ne izvana, za krajnjim zapadom eurazijskog kontinenta.

Nije ni u kojem pogledu zaostajao? Ova tvrdnja zahtijeva tradicionalnu usporedbu

tehnologija, i tu su stručna mišljenja podijeljena. Lynn White, Jr. tvrdi da se Europa

proširila u šesnaestom stoljeću zato što je pretekla ostatak svijeta u tehnologiji

poljoprivrede već u devetom stoljeću naše ere: »U razdoblju između prve polovice 6.

stoljeća i kraja 9. stoljeća sjeverna Europa je primila niz izuma koji su se ubrzo stopili u

potpuno novi sistem poljoprivrede. U odnosu na rad seljaka, to je bio najproduktivniji

skok u povijesti svijeta. White govori o teškom plugu, tropoljnom sisternu plodoreda,

otvorenim pašnjacima, suvremenoj farmi i potkovi. Usavršenjem i širenjem raznih

elemenata tog novog sistema povećala se proizvodnja hrane i porastao je broj stanovnika.

Osim toga, nova produktivnost svakog sjevernog seljaka omogućila je većem broju

seljaka da napusti zemlju i ode u grad, u industriju i trgovinu«.

White također tvrdi da je sjeverna Europa pretekla ostale u vojnoj tehnologiji u osmom

stoljeću, te u industrijskoj proizvodnji u jedanaestom. Govoreći o razlozima, White ih

pripisuje dubokim prevratima do kojih su dovele barbarske invazije i na koje je zapad

vjerojatno odgovorio toynbeeanskom kreativnom reakcijom.

Međutim, drugi se autori ne slažu s tom procjenom činjenica. Uzmimo na primjer vojnu

tehnologiju. Carlo Cipolla tvrdi: »Kineski topovi su vjerojatno bili isto toliko dobri

koliko i zapadni, ako ne i bolji, sve do početka 15. stoljeća. Međutim, u toku 15. stoljeća

europska tehnologija je ostvarila zamjetan napredak. Europska artiljerija bila je

neusporedivo snažnija od svakog topa što je ikada izrađen u Aziji, pa u tekstovima 16.

stoljeća nije teško naći odjeke straha i iznenađenja što ih je izazvala pojava europske

artiljerije«.

Slično tome, Joseph Needham - koji još uvijek radi na svom monumentalnom prikazu

povijesti kineske znanosti i tehnologije - datira trenutak europske tehnološke i

industrijske nadmoći nad Kinom tek u 1450. Kako objasniti nagli napredak Europe? Ne

jednom stvari, kaže Needham, već »organskom cjelinom, paketom promjena«.

Činjenica je da u spontanom autohtonom razvoju kineskog društva nije uopće došlo do

drastične promjene koja bi se mogla usporediti s renesansom i »znanstvenom

revolucijom« na zapadu. Razvoj Kine po mom mišljenju nalikuje na blago uzlaznu

krivulju koja je na značajno višem nivou od Europe od, recimo, 2. do 15. stoljeća.

Međutim, nakon znanstvene renesanse koja je na zapadu otpočela s galilejskom

revolucijom, nakon otkrivanja onoga što bismo mogli nazvati osnovnom metodom samog

znanstvenog otkrića, krivulja znanosti i tehnologije u Europi počinje naglo, gotovo

eksponencijalno rasti, pretječući nivo azijskih društava… Taj se nagli poremećaj tek sada

počinje ispravljati.

Neki znanstvenici ističu presudnu ulogu koju je u Europi u petnaestom stoljeću odigrao

razvoj kormila. Needham međutim tvrdi da je kormilo u Kini postojalo od otprilike prvog

stoljeća naše ere, te da se izum vjerojatno proširio iz Kine u Europu u dvanaestom

stoljeću.

Ako je Needhamov prikaz kineske tehnološke stručnosti i nadmoćnosti u odnosu na

Zapad - sve do iznenadnog prodora Zapada - ispravan, iznenađuje nas još više činjenica da

su kineska i portugalska prekomorska istraživanja počela gotovo istodobno, te da su se

nakon samo 28 godina Kinezi ponovno povukli u kontinentalnu ljusku i prekinuli sve

daljnje pokušaje. I to ne zbog neuspjeha. Putovanja admirala-eunuha Cheng Hoa izmedu

1405. i 1433. bila su vrlo uspješna. Na tih sedam putovanja Cheng Ho je prešao cijeli

Indijski ocean, od Jave i Cejlona do Istočne Afrike, donoseći kineskom dvoru - koji je

visoko cijenio rezultate tih ekspedicija - danak i egzotične proizvode. Putovanja su

prestala Hoovom smrću u 1434. Nadalje, kad je 1479. Wang Chin, također eunuh,

zainteresiran za poduzimanje vojne ekspedicije u Annam, zatražio dokumente Cheng Hoa

u Annamu, zabranjen mu je pristup u arhiv. Dokumenti su postali nepristupačni, kao da je

netko htio izbrisati i sam spomen na Cheng Hoa.

Razlozi iz kojih je došlo do tih ekspedicija i uzroci njihovog prestanka podjednako su

nejasni. Čini se da je riječ o stalnom otporu službene birokracije, konfucijevskih

mandarina. Pitanje je zašto. Car ih je izgleda podržavao. Kako bi se špedicije inače i

mogle lansirati? Tien TsChang nalazi daljnje dokaze u činjenici da je početkom petnaestog

stoljeća funkcija Ureda za trgovačke dužnike, državne institucije koja je postojala od

osmog stoljeća naše ere, prešla s naplate carina (carine su preuzele provincije) na prijenos

danka, što je svakako bilo od znatne važnosti u doba Cheng Hoa. Govoreći o

decentralizaciji naplate carina, koja je vjerojatno omogućila sniženje barijera u nekim

regijama, Chang se pita: »Nije li car imao u vidu poticanje vanjske trgovine čija je

važnost za Kinu bila i previše očita?«.

I previše očita, ali je poticaj ipak ubrzo prestao. Zašto? Po mišljenju Williama Willettsa,

razlog je povezan s Weltanschauungom Kineza. Njima je, tvrdi on, nedostajao

kolonizacioni poziv upravo zato što su arogantno smatrali da već jesu cijeli svijet.

Willetts navodi i dva neposrednija objašnjenja prestanka istraživanja: » patološku mržnju

konfucijevske birokracije prema eunusima« i »iscrpljivanje državne blagajne zbog

izdataka na opremanje prekomorskih pothvata«. Drugi je razlog neobičan jer bi se izdaci

vjerojatno kompenzirali dohotkom kolonijalnih aktivnosti. Barem se tako činilo

europskim državnim blagajnama istoga doba.

Ima i drugih objašnjenja koja govore o alternativnim politički aktualnim žarištima zbog

kojih je pažnja skrenuta s početnog zanimanja za istraživanja u Indijskom oceanu. Tako

na primjer G. F. Hudson navodi da je carsku pažnju možda odvratilo preseljenje

prijestolnice na sjever, iz Nankinga u Peking (1421), zbog sve veće opasnosti od barbarskih

nomada - Mongola. Boxer smatra da je do odvraćanja pažnje došlo do opasnosti s istoka, tj.

od japanskih gusarskih bandi (Wako) koje su napadale kinesku obalu. M. A. P. Meilink-

Roelofsz pretpostavlja da je kineskom povlačenju možda pridonio i pritisak muslimanskih

trgovaca u Indijskom oceanu.

Čak i kad bi sve to bilo točno, ne čini nam se dovoljnim. Zašto nije postojala interna

motivacija koja bi te vanjske teškoće smatrala privremenim neuspjesima a ne

definitivnim zaprekama? Leži li razlog u činjenici, koju pretpostavljaju neki autori, da se

Kina jednostavno nije htjela širiti? Pierre Chaunu nas navodi na trag pretpostavkom da je

jedan od momenata koji u Kini nije bio prisutan nedostatak »grupacija konvergentnih

htijenja« u prilog ekspanziji. Taj je razlog snažniji ako se sjetimo, u slučaju Portugala,

upadljivosti paralelnih interesa što su ih za prekomorsko istraživanje i ekspanziju

pokazivale razne društvene grupacije. Razmotrimo stoga aspekte razlika između

europskog i kineskog svijeta.

Kao prvo imamo značajno razliku u agronomiji. Govorili smo o naglasku koji je stavljen

na potrošnju mesa u Europi i koji se pojačao s »krizom« četrnaestog stoljeća. Iako je

potrošnja mesa za masu stanovništva kasnije opadala od šesnaestog do devetnaestog

stoljeća, to nije neophodno značilo i opadanje u korištenju zemljišta za stočarstvo

umjesto za uzgoj žitarica. S obzirom na to da se apsolutna veličina viših klasa u Europi

povećavala od šesnaestog stoljeća nadalje, iste su se površine mogle koristiti za

proizvodnju mesa. To ne protuslovi razmjernom opadanju potrošnje mesa kod nižih klasa

koje su dobivale potrebne žitarice uvozom iz perifernih područja kao i intenzivnijom

obradom - rezultatom tehnološkog napretka - u zapadnoj Europi.

Nasuprot tome, Kina je težila stvaranju snažnije poljoprivredne osnove razvijanjem

proizvodnje riže u jugoistočnim dijelovima zemlje. Naglašavanje stočarstva u Europi

dovelo je do ekstenzivne primjene životinja kao proizvodnih »strojeva«. Riža daje po

jutru mnogo više kalorija, ali i zahtijeva mnogo više radne snage.

Prema tome, primjećuje Chaunu, korištenje životinjske snage u Europi značilo je da je

»Europljanin u 15. stoljeću posjedovao motor koji je bio više manje pet puta snažniji od

snage Kineza, stanovnika slijedeće najpovlaštenije svjetske regije u doba otkrića«

Međutim, za naša razmatranja još je važnija - od tog tehnološkog napretka - implikacija

drukčijeg odnosa čovjeka prema zemlji. Chaunu kaže: »Europljanin troši prostor. Europi

je nedostajalo prostora čak i pri najnižoj demografskoj točki početkom 15. stoljeća. ...

No, ako je Europi nedostajalo prostora, Kini je nedostajalo ljudi«.

Zapad je naizgled startao istodobno (11-13. stoljeće) s kineskim startom u proizvodnji

riže, ali start Zapada je bio neizmjerno revolucionarniji jer je prisilio veliko sredozemno

područje na osvajanje svijeta.

U svakom pogledu, kineski neuspjeh u 15. stoljeću nije toliko rezultat razmjerno

ograničenih sredstava koliko posljedica nedostatka motivacija. Glavna motivacija je i dalje

potreba - često podsvjesna - za prostorom.

Ovdje imamo barem vjerodostojno objašnjenje razloga zbog kojih se Kina nije htjela

širiti preko mora. Kina se u stvari širila, ali interno, šireći proizvodnju riže unutar vlastitih

granica. S obzirom na agronomiju koja je zavisila o više prostora, europske »interne

Amerike« petnaestog stoljeća su se brzo iscrple. Ni ljudi ni društva se badava ne upuštaju

u teške zadatke. Istraživanje i kolonizacija su teški zadaci.

Kao posljednji razlog možemo navesti činjenicu da je, iz ovog onog razloga, petnaesto

stoljeće bilo za Kinu razdoblje »protukolonizacije«, kako to naziva Van der Sprenkel, tj.

pomaka stanovništva iz područja proizvodnje riže. Iako je možda ublažio

»prenapučenost«, koja je uvijek razmjerna u odnosu na definiciju društva, proces je možda

oslabio potencijal Kine - u smislu neke buduće industrijalizacije - bez kompenzirajućih

prednosti kolonijalnog carstva. Tako je možda »start« i propao.

Postoji još jedna velika razlika između Europe i Kine. Kina je u to doba bila golemo carstvo,

kao i tursko-muslimanski svijet. Europa to nije bila. Europa je bila svjetska privreda u

začetku, sastavljena od malih imperija, nacionalnih država i gradova-država. Ta je razlika

značajna iz brojnih razloga.

Počnimo s Weberovim argumentima u vezi s implikacijama dvaju oblika raspadanja carstva:

to su feudalizacija kao u zapadnoj Europi i prebendalizacija kao u Kini. Weber tvrdi da će se

novocentralizirana država vjerojatnije razviti iz feudalnog nego iz prebendalnog sistema.

Weber kaže: »Vlastelinstva na Zapadu, te na istoku u Indiji, razvila su se raspadanjem

centralne vlasti patrimonijalne države - raspadanjem karolinškog carstva na Zapadu,

odnosno propadanjem kalifata, maharadža i velikih mogula u Indiji. Međutim, u

karolinškom carstvu novi se sloj razvio na osnovi seoske naturalne poljoprivrede te je,

prema tome, vjerojatno bio na nižem stupnju ekonomskog razvoja u odnosu na svoje

istočne pandane. Vazalskim odnosom, potvrđenim prisegom i oblikovanim prema

vjernosti u službi (ratu), sloj gospodara se vezivao s kraljem i ubacio se između

slobodnjaka i kralja. Feudalne odnose nalazimo i u Indiji, ali tu oni nisu bili presudni za

stvaranje bilo plemstva bilo zemljoposjedništva. U Indiji, kao i općenito na Istoku,

»gospodarstvo« se razvilo prije iz zakupa poreza vjerojatno zato što je centralna vlast bila

još dovoljno snažna da inzistira na porezima, a privreda dovoljno razvijena i s dovoljno

cirkulacije novca što je pružalo osnovni višak za oporezivanje — za razliku od vjerojatno

slabije razvijenog Zapada ranog srednjeg vijeka, te iz vojne i porezne prebende daleko

birokratskije države. Prema tome, istočno gospodarstvo je u biti ostalo »prebenda« i nije

postalo »Ienom«; došlo je do prebendalizacije, a ne do feudalizacije, patrimonijalne

države. Usporediva iako nerazvijena zapadna paralela nije srednjovjekovno leno već

kupovina službi i prebendi za vrijeme papinskog Seicenta u doba Noblesse de Robe u

Francuskoj… Za objašnjenje različitog razvoja na istoku i zapadu važan je i posve vojni

faktor. U Europi je konjica bila glavna snaga feudalizma. U Indiji, usprkos brojnim

konjanicima, konjica je bila razmjerno manje važna i efikasna od pješadije, koja je igrala

primarnu ulogu u vojsci od Aleksandra do mogula«.

Logika Weberove argumentacije teče otprilike ovako: vojni faktor (važnost konjice) jača

snagu feudalaca vis-a-vis centru kroz proces dezintegracije carstva. Prema tome, novi

društveni oblik koji se javlja je feudalizam, a ne prebendarna država u kojoj je centar

razmjerno jači nego u feudalnom sistemu. Isto tako, privreda feudalnog sistema je manje

razvijena od privrede prebendarnog sistema. Međutim, je li to uzrok posljedica? Weber u

tom pogledu ne daje jasno objašnjenje. U kratkoročnom pogledu feudalizam je očito bolji

sa stanovišta zemljoposjednika jer im daje više moći (i veći dohodak). Međutim, u

dugoročnom smislu, prebendarna klasa koja upravlja zemljištem može se bolje oduprijeti

rastu zaista centralizirane monarhije nego feudalna zemljoposjednička klasa budući da

kralj može koristiti feudalni sistem vrijednosti, u onoj mjeri u kojoj se uspije dokopati

vrha jednog jedinog hijerarhijskog sistema feudalnih odnosa (Capetima je za to trebalo

nekoliko stoljeća), kako bi izgradio sustav vjernosti prema sebi, a taj sistem, pošto je

jednom izgrađen, može jednostavno odbaciti osobni element i postati vjernost naciji koju

kralj utjelovljuje. Budući da se prebendalizam temelji na zaista pravim ugovornim

odnosima, i to mnogo više nego feudalizam, taj se sistem ne može prevesti žedan preko

vode takvim mističnim vezama. (U tom slučaju - spomenimo to usput - mogli bismo

smatrati sve jači prebendalizam u Francuskoj osamnaestog stoljeća regresijom, a

Francusku revoluciju pokušajem da se nadoknadi regresija).

U svojoj knjizi posvećenoj pitanju »zašto ne Kina?« Joseph Levenson navodi odgovor

koji se previše ne razlikuje od Weberovog: »Idejno i logički, feudalizam kao sociološki

»idejni tip« je čista suprotnost kapitalizma. Međutim, historijski i kronološki on ga je

stimulirao. Upravo je odsutnost feudalnih ograničenja u Kini nametnula veću zapreku

ekspanziji kapitalizma (i ekspanziji kapitalističkog svijeta) nego njihova prisutnost u

Europi. Upravo zato što je idejno više odgovaralo (od feudalnog društva) osnovnim

oblicima kapitalizma, kinesko nefeudalno, birokratsko i postojano društvo prihvatilo je i

zaštitilo embrio kapitalizma, i uništilo njegov revolucionarni potencijal. Treba li nas tada

čuditi činjenica da je čak u Portugalu, koji je na kraju ispao jednom od najmanjih

kapitalističkih sila, društveni proces koji je bio posve suprotan procesu u Kini oslobodio

silu ekspanzije umjesto da je ograniči? Bio je to proces svojstven Portugalu i općenito

zapadnoj Europi, protokapitalističko izvlačenje iz feudalizma i erozije feudalizma. Bio je

to isto tako proces koji se posve razlikovao od postojanosti nefeudalnog, birokratskog

društva u Kini, koje je potiskivalo feudalizam - a i kapitalizam također«.

Ovdje imamo argument na koji ćemo često naići: početna prijemljivost nekog sistema na

nove oblike ne dovodi do postepene trajne promjene već prije do gušenja promjene, dok

početni otpor često kasnije dovodi do prodora.

Feudalizacija je sa sobom donijela demontiranje imperijalne konstrukcije dok ju je

prebendalizacija održala. U prvom slučaju moć i dohodak su dijelili sve autonomniji

zemljoposjednici, ukorijenjeni u jednom području i vezani s danim seljaštvom, a u

drugom sloj rasut po cijelom carstvu, namjerno nepovezan s određenim područjima i

poluuniverzalnog porijekla - i stoga zavisan o naklonosti centra. Jačanje središta carstva

bio je golem posao, i tek ga je u dvadesetom stoljeću započela kineska komunistička

partija. Stvaranje centraliziranih jedinica u manjim područjima bilo je nemoguće sve dok

je centar bio i dalje koherentan, što je i bio slučaj u doba dinastije Ming i njenog

nasijednika, dinastije Manchu; s druge strane, stvaranje centraliziranih jedinica u

feudalnom sistemu bilo je, kao što znamo, teško, ali izvedivo. Weber posve jasno izlaže

razloge: »Orijentalni patrimonijalizam sa svojim novčanim prebendama doveo je

općenito i karakteristično do situacije u kojoj su samo vojna osvajanja vjerske revolucije

mogle uništiti čvrstu konstrukciju prebendarskih interesa i time dovesti do nove

raspodjele moći i novih ekonomskih uvjeta. Navedene zapreke, međutim, sprečavale su

svaki pokušaj interne inovacije. Kao što smo primijetili, suvremena Europa je velika

povijesna iznimka od tog pravila jer joj je prije svega nedostajala pacifikacija ujedinjenog

carstva. Sjetimo se samo činjenice da su u razdoblju zaraćenih država upravo državni

prebendari, koji su kočili racionalizaciju administracije svjetskoj imperiji, bili nekoć njeni

najsnažniji pokretači. Zatim je stimulans nestao. Kao što je bitka za tržišta nametala

racionalizaciju privatne inicijative, tako je i bitka za političku moć nametala

racionalizaciju državne privrede i privredne politike, kako na Zapadu tako i u Kini u doba

zaraćenih država. U privatnoj privredi kartelizacija slabi racionalnu kalkulaciju koja je

duša kapitalizma; u međudržavnim odnosima, monopolizacija moći osujećuje racionalno

rukovođenje javnom upravom, financijama i privrednom politikom«.

Uz navedene razlike na Istoku, postojale su i snažne i nezavisne snage. S njima je vladar

mogao sklopiti savezništvo kako bi zbacio tradicionalne okove; u vrlo posebnim uvjetima

te su snage mogle koristiti vlastitu vojnu moć kako bi zbacile spone patrimonijalne moći.

U sagledavanju odnosa regionalnog centra isturenog kraja sistema s periferijom u

svjetskoj privredi, odnosno u carstvu, valja razmotriti još jedan faktor. Carstvo je

odgovorno za upravljanje i obranu goleme zemljišne i populacione mase. Time se

iscrpljuje pažnja, energija i profit koji bi se mogao uložiti u kapitalni razvoj. Uzmimo na

primjer japanske gusare, Wako, i njihov pretpostavljeni utjecaj na kinesku ekspanziju.

Principijelno govoreći, Wako su za Kinu predstavljali manji problem nego Turci za

Europu. No kada su Turci počeli napredovati s istoka, nijedan europski vladar nije

opozvao portugaiske ekspedicije. Nitko nije skrenuo Portugal s njegovog puta, s puta

prekomorskih pothvata, zato što Portugal nije imao nikakvih političkih obaveza da to

učini, niti je postojao aparat koji bi ga mogao prisiliti, kao ni bilo kakva europska

društvena grupacija u čijem bi to interesu bilo.

Osim toga, ni europskim vladarima se ekspanzija nije činila neposredno korisnom, za

razliku od portugalskog kralja. Spomenuli smo kako su kineski car (možda) i kineska

birokracija (svakako) smatrali Cheng Hoove ekspedicije iscrpljivanjem državne blagajne,

dok je jedan od razloga europske ekspanzije bila upravo potreba za povećanjem

financijskih sredstava države. Za razliku od države u svjetskoj privredi, carstvo ne

možemo zamisliti kao poduzetnika. Naime, carstvo sebe smatra cjelovitim. Carstvo ne

može obogatiti svoju privredu iscrpljivanjem drugih ekonomija zato što je ono jedina

privreda. (To je nedvojbeno bila kineska ideologija i, vjerojatno, kinesko uvjerenje).

Može se, naravno, povećati udio cara u distribuciji ekonomije. No, to znači da je državi

stalo ne do poduzetničkog profita, već do povećanog danka. Osim toga, sam oblik danka

može ekonomski osujećivati vlastitu svrhu čim politička snaga centra počne slabiti jer se

pod takvim okolnostima plaćanje »danka« može pretvoriti u oblik trgovine koji je

nepovoljan za carstvo.

Postoji i veza između vojne tehnologije i prisutnosti imperijalne strukture. Carlo Cipolla

se pita zašto Kinezi nisu usvojili vojno-tehnološke prednosti što su ih imali prilike vidjeti

kod Portugalaca, te navodi slijedeće moguće objašnjenje: »Strahujući od unutrašnjih

razbojnika, isto toliko, koliko i od vanjskih neprijatelja, te od unutrašnjih pobuna koliko i

od vanjske invazije, carski dvor je nastojao čim više ograničiti širenje saznanja o

artiljeriji kao i proliferaciju obrtnika kvalificiranih za proizvodnju topova. U Europi, s

obzirom na brojnost suverenih država, bilo bi beznadno ograničavati širenje oružja. No,

po svemu sudeći, to je još bilo moguće u Kini pa se stoga centralizirani sistem odrekao

tehnološkog napretka koji bi u dugoročnom smislu bio bitan za održavanje vlastite moći.

Imperijalni okvir je prema tome ponovno vjerojatno nametnuo strukturno ograničenje,

utječući u ovom slučaju na tehnološki razvoj«.

Preostaje nam još jedna zagonetka. U to se doba pojavila u Kini ideologija individualizma

(Wang Yaing-ming) koju William T. Bary uspoređuje s humanističkim doktrinama na

Zapadu, nazivajući je »kvazi-revolucijom u mišljenju, iako se, međutim, nije nikada

potpuno razvila«. Nije li individualizam kao ideologija najavio snagu buržoazije u

začetku, podržavajući je protiv tradicionalističkih snaga?

Posve suprotno, čini se, ako uzmemo u obzir mišljenje Rolanda Mousniera. Mousnier u

svojoj analizi društvenih sukoba u mingovskoj Kini tvrdi da je individualizam bio oružje

konfucijevskih mandarina, birokratske klase koja je bila toliko »suvremenih« pogleda, u

borbi protiv eunuha koji su istodobno bili predstavnici »poduzetničkog« i »feudalnog«

duha i koji su predstavljali »nacionalističku« agresivnost Kine u doba dinastije Ming.

Evo Mousnierove argumentacije: »Kako bi napredovali u karijeri (za vrijeme dinastije

Ming u Kini) brojni pripadnici obrazovanih, srednjih slojeva dali su se dobrovoljno

kastrirati. Zahvaljujući obrazovanju, oni su mogli igrati nadmoćnu ulogu, i carstvom su u

stvari upravljali eunusi. Domogavši se visokih položaja eunusi su pomagali svojim

obiteljima, stvarali su sebi sljedbenike dijeleći državne službe i lena, te postali pravi

centri moći unutar samog carstva. Prema tome, čini se da je njihova značajna uloga bila u

funkciji uspona buržoazije. Kneževi plemenitog porijekla i uglednici (les grands)

nastojali su se braniti okupljajući sljedbenike - također obrazovane osobe porijeklom iz

srednjih slojeva, te podržavajući ih u napredovanju u državnoj službi. Potonji su bili

ponekad učenici Wang Yang-minga te su se pozivali na njegove pouke kako bi se

suprotstavili eunusima koji su čvrsto držali vlast u rukama. Eunusi su bili za Chu Hija,

zagovaratelja tradicije i vlasti (koja je u to doba bila prvenstveno dostupna eunusima). Te

su borbe bile tim ozbiljnije budući da su i kneževi i uglednici i eunusi imali bazu moći

kao upravljači zemljišta (maitres du sol). Vladari dinastije Ming su nastojali ojačati svoj

položaj stvaranjem neke vrste feudalizma tj. oslanjajući se na rođake i sljedbenike. Žrtva

ovakvog stanja stvari bio je seljak. Izdaci države su neprestano rasli«.

Rasli su, naravno, i u Europi, ali je u Europi taj izdatak snosila buržoazija, koja se rađala,

i aristokracija koja se kasnije, kako ćemo vidjeti, nastojala spasiti postajući buržoazijom -

kao što je buržoazija postajala aristokaracijom. Ideologija koja je poslužila zapadnoj

buržoaziji da se napokon domogne moći bila je u mingovskoj Kini usmjerena upravo

protiv buržoazije kojoj je (domogavši se dijela moći prerano) dodijeljena uloga

zagovaratelja tradicije i vlasti. Mnogo bi toga trehalo razjasniti u tom pogledu, ali

možemo dovesti u sumnju svaku kauzalnu konstataciju o primarnom značaju pojave

takve ideologije.

Razmatranje Kine možemo svesti na slijedeće: pitanje je da li su u petnaestom stoljeću

postojale bilo kakve značajne razlike između Europe i Kine što se tiče nekih osnovnih

momenata kao što su stanovništvo, površina ili stanje tehnologije (kako u poljoprivredi

tako i u pomorskoj tehnici)? Ako su razlike i postojale, bilo bi ih teško koristiti kao

objašnjenja veličine razlike u razvoju koja je uslijedila u kasnijim stoljećima. Nadalje,

čini se da je razlika u vrijednosnim sistemima grubo pretjerana te da, u onoj mjeri u kojoj

je postojala, ni ona ne objašnjava različite posljedice. Naime, kao što smo pokušali

ilustrirati, idejni sistemi se mogu primjenjivati u službi suprotnih interesa i vezivati s

posve različitim strukturnim prodorima. U žaru pobijanja materijalističkih argumenata

zagovaratelji primata vrijednosti pretpostavljaju, kako se čini, daleko doslovniju vezu

ideologije i društvene strukture (iako obrću kauzalni redoslijed) no što je to ikada bio

slučaj u klasičnom marksizmu.

Bitna razlika između Kine i Europe još jednom odražava splet stoljetnog trenda s

neposrednijim privrednim ciklusom. Dugoročni stoljetni trend ide od antičkih imperija

Rima i Kine, od načina i stupanja njihovog raspadanja. Dok je rimska struktura ostala

blijedo sjećanje čiju je srednjovjekovnu stvarnost uglavnom posredovala zajednička

crkva, Kinezi su uspjeli zadržati imperijalnu - iako oslabljenu - političku strukturu. To je

bila razlika između feudalnog sistema i svjetskog carstva koje se temeljilo na

prebendarnoj birokraciji. Zahvaljujući tome Kina je na mnogo načina mogla održavati

napredniju privredu od Europe. Isto tako, vrlo je lako moguće da je stupanj eksploatacije

seljaštva u toku hiljadu godina bio manji.

Toj danoj pretpostavci moramo dodati kasnije agronomske prodore obiju regija: prema

stočarstvu i pšenici u Europi, te prema riži u Kini. S obzirom na to da riža zahtijeva

manje prostora, ali više ljudi, stoljetni škripac je svaki sistem pogodio na poseban način.

Europi je geografska ekspanzija trebala više nego Kini. Iako je nekim grupacijama u Kini

ekspanzija možda bila probitačna, ograničavala ih je činjenica da su presudne odluke bile

centralizirane unutar imperijalnog okvira koji se prije svega morao baviti kratkoročnim

održavanjem političke ravnoteže svog svjetskog sistema.

Tako je Kina - iako je u najmanju ruku bila naizgled u boljem položaju, prima facie, da

pređe u kapitalizam s obzirom na to da je već imala opsežnu državnu birokraciju te bila

naprednija u smislu monetarizacije privrede, a možda i u smislu tehnologije - bila ipak u

lošijem položaju. Bila je opterećena imperijalnom političkom strukturom. Bila je

operećena »racionalnošću« svog vrijednosnog sistema koji je državu lišavao sredstva za

postizanje promjena (da ga je država htjela koristiti), sredstva što su ga europski vladari

našli u mističnosti europskih feudalnih vjernosti.

Sada možemo krenuti s našom argumentacijom. U Europi - ali ne drugdje - pripremljena

je 1450. scena za stvaranje kapitalističke svjetske privrede. Sistem se bazira na dvjema

ključnim institucijama - na »svjetskoj« podjeli rada i birokratskim državnim aparatima u

nekim područjima. Obradit ćemo uzastopno i globalno i jednu i drugu. Zatim ćemo

pojedinačno razmotriti tri zone svjetske privrede koje ćemo nazvati poluperiferijom,

maticom i periferijom. Obradit ćemo ih tim redoslijedom uglavnom zbog povijesnog

slijeda koji će postati jasan u izlaganju argumentacije. To će nam omogućiti da cijeli

pristup razmotrimo na apstraktnijoj razini. Odlučili smo da to učinimo na kraju, a ne na

početku, ne samo zato što vjerujemo u veću uvjerljivost nakon prikaza empirijskog

materijala već i zato što smo uvjereni da bi konačna teoretska formulacija trebala proizići

iz susreta s empirijskom stvarnošću, pod uvjetom da se taj susret temelji na osnovnoj

perspektivi koja omogućava sagledavanje te stvarnosti.