socijalističkog društva (zdravstvo, kultu- ra, sport itd.7«. Autor je i sam svjestan poteškoća koje se javljaju pri pokušaju ovakva definiranja, osobito u slučaju kad promatramo proces stvaranja do- bara na razini čitave privrede. Ukoliko se želi utvrditi doprinos znanstvenog rada nastajanju i rastu narodnog dohot- ka, tada je isprepletenost svih faktora koji pridonose tom povećanju tolika da se proizvodnost znanstvenog rada i ukupnih istraživanja (fundamentalnih, primijenjenih i razvojnih) ne može eg- zaktno utvrditi. S tim u vezi autor poku- šava dati i neka računska rješenja za izračunavanje efektivnosti istraživanja (S. 267.), Isto tako zastupa stavove ne- kih sovjetskih autora: da između izda- taka na istraživanje i porasta narodnog dohotka ne postoji čvrsta funkcionalna veza nego da između troškova i rezulta- ta postoji neznatna korelacija koja se javlja tek nakon sedam do osam godina (S. 302). No, problemi ove vrste nisu metodologijski riješeni nigdje u svijetu, pa tako i ova razrada ostaje samo poku- šaj. Pri analizi drugog problema, tj. pove- zanosti socijalističkih odnosa proizvod- nje i znanosti, autor je sasvim određen Naime, on smatra da se u uvjetima so- cijalizma, u usporedbi s kapitalizmom, stvara jedan kvalitetno viši proces znan- stvenog prožimanja ukupnog društvenog života zato što razvitak znanosti nije vi- še ometan granicama privatnog vlas- ništva nad sredstvima za proizvodnju. Za socijalizam je, po Seickertu, karak- teristično da se znanost kao proizvodna snaga razvija i iskorištava svjesno i planski u interesu cijelog društva i da iz pokretačkih snaga socijalizma (koje proizlaze iz socijalističkih proizvodnih odnosa) dolaze značajni poticaji za raz- vitak znanosti. Veliko značenje u raz- vitku znanosti autor daje centralnom državnom planiranju. On je, naime, miš- ljenja da su isprepletanje i uzajamna ovisnost znanosti i proizvodnje, razli- čitih područja života, privrednih grana i poduzeća u uvjetima znanstveno-teh- nologijske revolucije u socijalizmu to- liko narasli — da je centralno državno planiranje postalo objektivna nužnost. Pri tom on insistira na planskom i pro- porcionalnom razvitku sustava znanstve- nih aktivnosti i organskoj integraciji znanosti s društvenim procesom repro- dukcije, kako bi se ostvarilo obuhvatno iskorištavanje znanosti u interesu druš- tvenog napretka (S. 11; 92; 116). Naravno, ovdje smo u okviru kratkog prikaza željeli upoznati samo na dva dominantna problema u ovoj knjizi. Iako se s nekim postavkama autora ne slažemo (osobito s njegovim izvođenjem o planiranju u socijalizmu), ova knjiga predstavlja vrijedan znanstveni rad. Svakome tko se pobliže zanima i bavi problematikom znanstvenih istraživanja ona će pružiti mnoštvo novih podataka, više nego studiozan pregled raznih shva- ćanja o znanosti kao proizvodnoj snazi, a nadasve je poticajna za daljnja istra- živanja. Suvremena znanstveno-tehnolo- gijska revolucija nametnula je niz pro- blema koji ometaju brži razvitak socija- lističkih zemalja. Kako bi trebalo po- boljšati organizaciju znanstvenog rada u socijalizmu i kako se koristiti sve većim postignućima znanosti, odnosno kako povećati efikasnost ukupnog druš- tvenog rada — sve su to pitanja za či- je rješenje ova knjiga predstavlja zna- čajan putokaz. Boris Sisek Mihajlo Popović PROBLEMI DRUŠTVENE STRUKTURE (Uvod u sociologiju) Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd 1974, 324 stranice Nakon sedam godina pojavilo se dru- go izdanje Popovićeva Uvoda u socio- logiju, ali ovaj put nešto izmijenjeno i dopunjeno. Izmjene se odnose kako na sadražaj tako i na unošenje dvaju novih poglavlja. Opseg knjige nije po- većan, niti joj je u osnovi izmijenjena koncepcijska i sadržajna struktura. Pos- tojećih sedam poglavlja: Priroda soci- jalnog determinizma i njegove teorij- ske pretpostavke, Društvena delatnost i njene sociološke karakteristike, Druš- tveni odnosi i njihova sociološka obe- ležja, Društvene grupe, Klase i slojna struktura društva, Glavna područja i ustanove globalnog društvenog sistema i Oblici i uzorci kretanja u društvu i dalje su zadržana. Autor je time htio zadržati teorijsku koncepciju primjenjenu u prvom izda- nju, čija je bit zasnovana na Marxovu shvaćanju i teoriji društva. Iako je u međuvremenu, kako sam autor naglaša- va, došlo i do novih teorijskih spozna- 71