Originalno izdanje ove mape s objašnjenjem na engleskom jeziku podržala je Turska koalicija Amerike - The Turkish Coalition of America http://www.tc-america.org Izdavač ove mape na bosanskom jeziku je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meĎunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu http://www.institut-genocid.ba/ Prevod: Hikmet Karčić Tehnička obrada: Sead Muhić Emir Ašćerić U proljeće 1912. godine, Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora dogovorile su se da napadnu Osmansko carstvo i da protjeraju Osmanlije iz Evrope. Problem za balkanske zemlje je bio taj što su njihovi narodi bili u izrazitoj manjini u osmanskoj Evropi. Na tom prostoru 51% stanovništva činili su muslimani – najviše Albanci na zapadu, a Turci na Istoku. Iako je popis zabilježio stanovnike samo po vjeri, priroda stanovništva bila je očigledna: 25% su činili pravoslavni Grci, jedan broj koji je uključivao Srbe. 19% su činili pravoslavni Bugari, uključujući i Makedonce. Balkanske zemlje su znale da će muslimanska većina stalno biti prijetnja za vladavinu manjine. Rješenje je bilo iseljenje i pogrom muslimana. Osmanska odbrana Osmansku Evropu bilo je nemoguće odbraniti. Granice su bile duge i nije ih bilo moguće odbraniti od četiriju neprijatelja koji su mogli napasti sa bilo koje strane. Vojno posmatrajući, mudar plan bi bio da se Osmanlije povuku sa zapada, koncentrišu na istoku, poraze jednog neprijatelja, možda Bugare, zatim se okrenu na ostale. Osmanska vojska ovo nije mogla učiniti jer bi to značilo napuštanje muslimanskog stanovništva. Tokom 1877-78. godine, 34% Turaka je bilo protjerano iz Bugarske, a 17% je umrlo. Smrtnost u regijama koje su osvojile Srbija i Rumunija bila je i veća. Tokom 1912. godine evropski muslimani su mogli očekivati sličan tretman. Zbog toga su osmanske snage ostale na zapadu i bile poražene. Poraz Prvi balkanski rat počeo je 8. oktobra 1912. godine. Dvostruko nadjačane, Osmanlije su bile brzo poražene. Samo su tri utvrĎena grada opstala: Yanya (Ioannina, Janjina), Uskudar (Shkoder, Skader) i Edirne (Jedrene). Svi ovi gradovi su pali u aprilu 1913. godine. Osmanlije su uspjele odbiti Bugare na Čataldža liniji i tako sačuvati Istanbul. Sve ostalo u osmanskoj Evropi je izgubljeno. Dana 16. juna 1913. godine, savezništvo balkanskih zemalja se raspalo zbog podjele osvojene teritorije. Osmanlije su iskoristile priliku nastalog sukoba nekadašnjih saveznika i zauzele Edirne i Istočnu Trakiju (današnju evropsku Tursku). Vojnici i službenici Procjenjuje se da je 125,000 osmanskih vojnika poginulo tokom ovih ratova ili umrlo od bolesti i gladi. Mnoge od ovih pogibija su direktni rezultat rata, mnogi su, meĎutim, ubijeni od strane pobjednika. Turski zarobljenici su ubijani. Naprimjer, Bugari su ubili izmeĎu 500 i 600 zarobljenika u Staroj Zagori. Braneći Edirne od bugarskih i srpskih trupa za više od četiri mjeseca osmanski vojnici su doprinijeli neuspjehu Bugara da zauzmu Istanbul, ali su platili veliku cijenu za svoju posvećenost dužnosti. Kada se Edirne konačno predalo, branioci su bili zatvoreni i izgladnjeni do smrti. Kao službenici starog poretka i potencijalne voĎe otpora, osmanski službenici i lokalne voĎe su ciljano ubijani: britanski konzul Lamb zapisao je: „Kroz dijelove Kilkish (Kilkiš), Doiran (Dojran) i Ghevgheli (Djevdjelija) skoro svi vodeći muslimani su ubijeni na jedan ili drugi način, njihova imovina opljačkana ili uništena a njihova imanja i stambene kuće uništene. Njihove žene su izložene poniženju i često, gore.“ Na ostalim mjestima je bilo slično. Muslimanski civili Brzina savezničkog osvajanja povećala je patnju Turaka i Albanaca. Muslimani su ostajali u svojim selima čekajući rezultate borbi. Nakon poraza Osmanlija, sela su napadale gerilske bande a stanovnici su bježali. Napadani opet na putu, neki bi uspjeli da stići relativne sigurnosti u lukama poput Salonika (Solun) i Kavalla (Kavala) i odatle bi uzimali brodove za Anadoliju čim bi osvajači zauzeli luke. Opasnost bi se nastavljala. Izbjeglice su bile relativno sigurne od direktnih napada u Solunu, gdje su bili evropski konzulati, ali nisu bili sigurni od gladi i bolesti dok su čekali na transport za njihovu novu domovinu. Tu je u martu 1913. čekalo 30,000 izbjeglica. U Kavali, s manjim stranim utjecajem, hiljade muslimana je masakrirano. Mnogi muslimani nisu bili u mogućnosti bježati, jer su vojske blokirale puteve. Bilo je nemoguće putovati preko kopna za Istanbul i dalje dok su Osmanlije i Bugari vodili borbe kod Čataldže. Oni najčešće nisu mogli stići do luka. Konzul Lamb izvještava: „Od nekih 15,000 muslimana koji su nastojali da pobjegnu do Kavale [iz Drame] vjeruje se da je jedva pola uspjelo da stigne. Narednih 8 do 10 dana, navedeno je da je put bio gusto zatrpan razbacanim neukopanim tijelima.“ Mnogi su krenuli na put, da bi bili natjerani da se vrate zbog napada ili blokade prolaza od strane vojske ili gerilskih trupa. Mnogi mještani svoja sela nisu nikad napustili, strahujući od putovanja ili ne htijući da napuste svoje kuće. U mnogim selima nije bilo sigurnosti. Britanski konzul Grieg u Manastiru (Bitola) napisao je: „Rat je izazvao veliku nevolju u okrugu Manastira. Vjeruje se da je oko 80% sela, naseljenih isključivo muslimanima, i muslimanskih naselja s pomiješanim stanovništvom opljačkano i djelimično ili u potpunosti uništeno, ili oboje, širom kaza (područja) Manastira (Bitola), Kirchevo (Kirčevo), Florina, Serfidje, Hailar, Kozhani (Kožani), Elassona, Grevena, Naselich (Naselič) i Kastoria. Izvještava se o značajnim nevoljama meĎu kršćanima i muslimanima u okruzima Gorcha (Gorča) i Dibra (Debar). Kasnija istraga će najvjerovatnije pokazati da su paravojne trupe priključene protivničkim vojskama i bandama ubica iz susjednih kršćanskih sela uglavnom odgovorne za razaranja.“ Kao što Greig izvještava, kršćani su takoĎer patili, naročito kada su savezništva pala a balkanske zemlje počele da se bore jedne protiv drugih, uništavajući neprijateljske kuće i prisiljavajući stanovnike da bježe i umiru. MeĎutim Greig takoĎer zapisuje: „Nije se čulo da su igdje kršćanski seljani u opasnosti od gladi.“ Situacija je bila slična u svim oblastima. Konzuli su izvještavali da su Bugari uništili „praktično sva muslimanska sela“ u mjestima koja su okupirali u Trakiji. Srbi su uništili muslimanska sela na sjeveru Makedonije i Albanije. Crnogorci su ostavili pustoš na sjeveru Albanije. U svakoj oblasti mještanima su opljačkani stoka i sjeme od čega su njihovi životi ovisili. Oni nisu imali hrane a osvajači im ništa nisu obezbijedili, tako da su gladovali. Evropski posmatrači su izvještavali o ubistvima, razaranju i gladi iz cijele evropske Turske. Oblast Serres primjer je odakle je hiljade muslimanskih mještana pobjeglo. Kada su borbe prestale, novi zvaničnici su im poručili da se mogu sigurno vratiti u svoja sela. Po povratku, naišli su na uništene domove. Okupili su se u gradovima kao što je Petrich (Petrič), gdje ih je 200 ubijeno od strane Bugara. Dodatnih 1,200 je ubijeno u Orman Čiftliku, 150 u Gjurgjevu (ĐurĎevo). Što se tiče onih 364 koji su preživjeli u Petriču, nareĎeno im je da se okupe u gradskim kasarnama; 260 je ubijeno bajonetima. Šta se desilo sa ostalih 100 je nepoznato. Oni su se vjerovatno priključili egzodusu u preostale osmanske teritorije. Krajem rata, preživjeli koji nisu mogli ranije da napustiti osmansku Evropu, izbjegli su u istočnu Trakiju i Anadoliju, noseći sa sobom ono što je ostalo od njihove imovine. Njihova zemlja, kuće, radnje i većina domaćih životinja su izgubljeni. Nikakva kompenzacija za to nije plaćena. Ljudski gubici Niko nije brojao veliki broj umrlih u Albaniji. Nije bilo poslijeratnih popisa da se može porediti broj preživjelih sa prijeratnim stanovništvom. Izvan Albanije, 2.3 miliona muslimana je živjelo u osvojenim oblastima osmanske Evrope prije balkanskih ratova. Već 1926. godine, samo njih 870,000 je ostalo u svojoj domovini. Ubrzo nakon balkanskih ratova, 414,000 muslimana se naselilo na teritoriju što je ostala od Osmanskog carstva, kao što je prikazano na karti. Dodatnih 399,000 je pristiglo do 1926. godine. * Svi, osim malog broja, naselili su se u istočnu Trakiju i zapadnu i centralnu Anadoliju. 632,000 odnosno 27% muslimana osmanske Evrope je umrlo, što je najgori civilni mortalitet od bilo kojeg u modernim evropskim ratovima. *Kalkulacije mortaliteta su objašnjene u: Justin McCarthy, Death and Exile, Princeton, New Jersey: Darwin, 1995, pp. 135-177. Broj umrlih se jedino može procijeniti oduzimanjem preživjelih od originalnog stanovništva. Pošto balkanske zemlje i Turska nisu vršile popis do 1920-ih, neophodno je brojati stanovništvo u tom periodu kako bi se došlo do broja umrlih. Ovo je imalo mali utjecaj na broj umrlih, ali ono uključuje muslimanske izbjeglice sa Balkana u periodu do datuma popisa. Smrt i prisilno progonstvo osmanskih muslimana tokom balkanskih ratova 1912-1913. godine