HISTORIOGRAFIJA ANTIKE DE HISTORIAE VOCABULO Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000. pr. Kr. do 500. po. Kr. Pojam „historia“ se javlja u 5. st. pr. Kr. kod Herodota u značenju: ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač, stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti. Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4. st. pr. Kr. u „Poetici“. Za „historiu“ je smatrao da je riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2. st. pr. Kr. shvatio pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je „magistra vitae“ zato što estetski privlačna historia opisuje pojedine vojne i pol. događaje te 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
HISTORIOGRAFIJA ANTIKE
DE HISTORIAE VOCABULO
Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000. pr.
Kr. do 500. po. Kr. Pojam „historia“ se javlja u 5. st. pr. Kr. kod Herodota u značenju:
ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U
tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač,
stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti.
Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima
života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je
jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju
pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4. st. pr. Kr. u „Poetici“. Za „historiu“ je smatrao da je
riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima
književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2. st. pr. Kr.
shvatio pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku
djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju.
Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva
s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je „magistra vitae“ zato što estetski privlačna
historia opisuje pojedine vojne i pol. događaje te izuzetna ljudska djela koja mogu poslužiti
kao „exempla“ za pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest
o povezanom, kontinuiranom pov. kretanju.
Pol. rascjepkanost Grčke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama
istovremenih događaja ili njihovu slijedu. Grčka historiografija je nastala pod utjecajem
epskog pjesništva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije
i historije. Rimska historiografija se usredotočila na jednu temu – na rimski uspon i osvajanje
tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog društvenog i državnog
uređenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti državnika.
ARISTOTEL – „Poetica“ → filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti –
filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne
spoznaje o životu uopće, historija se ograničuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja
usko empiričke prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. većina humanista
slijedi njegovu diobu na empiričku i racionalnu spoznaju. Zadaća antičke historiografije je
1
bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
primjerima. Filozofija je pružala pravila, historija se ograničavala na primjere.
CICERON – sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao književna vrsta grana
govorništva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije unutar kojih je
historija poseban slučaj. Historijsko prikazivanje mora se držati pravila retoričkog ustrojstva
jezika i stilskim sredstvima izazivati osjećajni odgovor datim sugestijama. Antički autori su
uvjereno u poučnu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u
retorici temelje i nadgradnju. Najviše se bavio nadgradnjom, koja sadrži dva elementa – stvar,
tj. povijesnu građu i riječi – stilska sredstva. Sadržaj se mora temeljiti na uzorku o slijedu
odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu važnost ima kronološki slijed događaja,
geografski opis prostora zbivanja te autorovo mišljenje. Govornik se mora služiti postupkom
iznalaženja podataka, morao je imati gramatičku naobrazbu koja se stjecala čitanjem pjesnika
- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i učen čovjek.
GRČKA HISTORIOGRAFIJA
Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici
mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene
(bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog
ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500. pr. Kr. kidati stariji logografi , pisci koji
pišu o „onome što se pripovijeda“, tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i
osnutku gradova.
HEKATEJ iz Mileta, (6/5. st. pr. Kr.) – daje izrazito kritične primjedbe prema tradiciji.
Prikupio je obavijesti i o stvarnim događajima. „Ovo opisujem onako kako se meni čini da je
istinito, jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smiješnima.“ Grčki logografi
su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te zanimanje za
ratne teme i moralni život.
HELANIK iz Mitilene, (475 – 395 pr. Kr), mladi je logograf , začetnik grčke kronografije;
sistematizacije predaje kronološkim redom. Tekstovi su pretežno izgubljeni , a iz sačuvanih
fragmenata uočava se napor s kojim su prikupljeni podaci o različitim stranama ljudskog
života – od mitskih junaka trojanskog doba do 5. st. pr. Kr. U njemu kao sakupljaču obavijesti
možemo prepoznati preteču humanističkih antikvara.
2
HERODOT iz Halikarnasa (484 – 420 pr. Kr.) – Ciceron ga je nazvao „ocem historije“. Prvi
je upotrijebio pojam „historia“. Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata.
Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za „velika djela“ i
nepoznate zemlje, u prve četiri knjige piše o Ne-grcima, njihovim zemljama i načinu života, a
u ostalih pet o ratu (ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u
sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju
istine razlikuje 3 vrste obavijesti: što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je
doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka
iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska
istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu.
TUKIDID (460 – 400 pr. Kr.) – uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja
svodi na ono što je sam vidio i doživio. U „Peloponeskom ratu“ piše o događajima kojima je
osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje
događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem
nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj
atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni
uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena
na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje –
savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.
Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je „pragmatične historije“. Njegova
racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni
svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih
pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprotstaviti govornike sa različitim stavovima o
istom pitanju.
KSENOFONT (430 – 355 pr. Kr.) - Tukididov nastavljač, u „Helenskoj historiji“ piše o
zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema
traga. Poznat je po memoarima „Anabaza“ o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci
perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj
aristokratske Sparte i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je „Kirupediju“
- zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega.
POLIBIJE (200 – 120 pr. Kr.) – napisao je historiju Sredozemlja tj. učvršćenje rimske vlasti
nad Grčkom. Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima
pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, žali
3
što nema nikog koji piše takvu historiju. Teži za jedinstvenim izvještajem o različitim
geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu.
Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate
pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice,
njihova djela nisu onda poučna i ne pripremaju za budućnost. Zaključke stvara na temelju
vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i
ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač.
Historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o
kružnom kretanju političkog sustava. Polibije, naime drži da se tiranija, oligarhija i
demokracija stalno izmjenjuju.
RIMSKA HISTORIOGRAFIJA
Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju
važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku
analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.
MARKO PORCIJE KATON (239 – 149 pr. Kr.) – podigao je na viši stupanj rimsku
analistiku, pisac je prvog historiografskog djela na latinskom „Origines“, koji započinje s
postankom Rima, a završava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja drži
bitnim u prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima.
GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr. Kr.) – na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva
opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima.
Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske
republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao
primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.
GAJ JULIJE CEZAR (101. – 44. pr. Kr-) – „Komentari o Galskom ratu“ nastali su iz
izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto
i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i
vojskovođe. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća.
TIT LIVIJE (64 – 17. pr. Kr.) trećina opusa „Ab urbe condita“ sačuvala se uz fragmente.
Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se
dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko
opisuje događaje iz „tamnog doba“ rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu
4
dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na
prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva.
Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju
kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.
KORNELIJE TACIT (55 – 120 po. Kr.) – napisao je biografiju „Agrikole“ (njegovog tasta),
izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira
priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je
„Annales“ i „Historiae“. Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o
nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih
izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a
pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez
ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i
umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike.
JOSIP FLAVIJE (37 – 95 po. Kr.) – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje
poznaje iz vlastitog iskustva. Izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv
Rimljana (75 – 79.g.). Piše „Židovske starine“ u kojima pripovijeda o povijesti židovskog
naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji
su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom
predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku „starinama“ brani svoje držanje u
galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom.
BIOGRAFIJE
U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama
istaknutih pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika.
Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o „znamenitim muževima“ sačuvale jest
KORNELIJE NEPOT (99 – 24 pr. Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu
sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.