Sadržaj 1. Počeci..................................................... 3 1.1. Nastanak estetike............................................3 1.2. Pitagorejci.................................................3 1.3. Sofisti.................................................... 4 1.4. Sokrat....................................................4 2. Platon.......................................................5 2.1. Umjetnost kao vještina........................................5 2.2. Umjetnost kao mudrost i nauka.................................5 2.3. Kalos.....................................................6 3. Aristotel......................................................7 3.1. Platonov utjecaj.............................................7 3.2. Razvoj umjetnosti............................................7 3.3. Namjena i karakter zadovoljstva.................................8 3.4. Stav prema retorici...........................................8 4. Od Aristotela preko Plotina.......................................10 4.1. Interes za umjetnost.........................................10 4.2. Promjene u estetici..........................................10 4.3. Svijest o povijesti........................................... 11 4.4. Ciceron.................................................. 11 4.5. Plotin................................................... 11 5. Srednjovjekovna estetika........................................13 5.1. Srednjovjekovna duhovnost i estetika............................13 5.2. Augustin................................................. 13 5.3. Shvaćanje umjetnosti........................................14 6. Renesansa...................................................15 6.1. Novo rođenje..............................................15 6.2. Postupne promjene......................................... 15 6.3. Svjetovni duh..............................................16 6.4. Moralni i metafizički značaj umjetnosti...........................16 6.5. Harmonija................................................16 7. Sedamnaesto stoljeće i vlast neoklasicizma do 1750. ....................17 7.1. Razum u filozofiji, pravila u umjetnosti...........................17 7.2. Francis Bacon.............................................17 7.3. Rene Descartes............................................17 7.3. Thomas Hobbs.............................................18 7.4. Ideal umjetnosti............................................19 7.5. Spinoza..................................................19 7.6. Leibniz.................................................. 19 8. Britanska škola osamnaestoga stoljeća..............................20 8.1. Lockeov utjecaj............................................20 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
2. Platon......................................................................................................................................52.1. Umjetnost kao vještina.....................................................................................................52.2. Umjetnost kao mudrost i nauka.......................................................................................52.3. Kalos................................................................................................................................6
3. Aristotel...................................................................................................................................73.1. Platonov utjecaj...............................................................................................................73.2. Razvoj umjetnosti.............................................................................................................73.3. Namjena i karakter zadovoljstva.....................................................................................83.4. Stav prema retorici..........................................................................................................8
4. Od Aristotela preko Plotina..................................................................................................104.1. Interes za umjetnost.......................................................................................................104.2. Promjene u estetici.........................................................................................................104.3. Svijest o povijesti............................................................................................................114.4. Ciceron...........................................................................................................................114.5. Plotin..............................................................................................................................11
5. Srednjovjekovna estetika.......................................................................................................135.1. Srednjovjekovna duhovnost i estetika............................................................................135.2. Augustin.........................................................................................................................135.3. Shvaćanje umjetnosti.....................................................................................................14
6. Renesansa.............................................................................................................................156.1. Novo rođenje..................................................................................................................156.2. Postupne promjene.........................................................................................................156.3. Svjetovni duh..................................................................................................................166.4. Moralni i metafizički značaj umjetnosti.........................................................................166.5. Harmonija......................................................................................................................16
7. Sedamnaesto stoljeće i vlast neoklasicizma do 1750............................................................177.1. Razum u filozofiji, pravila u umjetnosti.........................................................................177.2. Francis Bacon................................................................................................................177.3. Rene Descartes...............................................................................................................177.3. Thomas Hobbs...............................................................................................................187.4. Ideal umjetnosti..............................................................................................................197.5. Spinoza...........................................................................................................................197.6. Leibniz............................................................................................................................19
8. Britanska škola osamnaestoga stoljeća................................................................................208.1. Lockeov utjecaj..............................................................................................................208.2. Sklad...............................................................................................................................208.3. Hume i Burk: ljepota je strast........................................................................................208.4. Joshua Reynolds.............................................................................................................21
9. Osamnaesto stoljeće u Italiji i Francuskoj...........................................................................229.1. Nove ideje.......................................................................................................................229.2. Charles Du Bos..............................................................................................................239.3. Diderot...........................................................................................................................23
10. Njemački racionalizam i nova umjetnička kritika..............................................................24
1
10.1. Baumgartenov doprinos...............................................................................................2410.2. Nov pokret, vječno nadahnuće.....................................................................................2410.3. Oživljene suprotnosti...................................................................................................2410.4. Od racionalizma do metafizike....................................................................................25
11. Klasična njemačka estetika: Kant, Goethe, Humboldt, Schiller.........................................2611.1. Immanuel Kant.............................................................................................................2611.2. Goethe..........................................................................................................................2611.3. Humboldt i Schiller......................................................................................................27
12. Njemački romantizam.........................................................................................................2812.1. Obilježja stila...............................................................................................................2812.2. Poezija kao izvorna stvarnost......................................................................................2812.3. Univerzalnost umjetnosti.............................................................................................2912.4. Kierkegaard: kršćanstvo nasuprot romantizmu...........................................................29
13. Romatničke ideje i društveni programi u Engleskoj i Americi...........................................3013.1. Počeci...........................................................................................................................3013.2. Teorije i zakoni............................................................................................................3013.3. Romantizam u Americi.................................................................................................31
14. Apsolutni idealizam: Fichte, Schelling, Hegel....................................................................3214.1. Estetika u središtu filozofske misli...............................................................................3214.2. Schelingov apsolutni idealizam....................................................................................3214.3. Hegel: ideal umjetnosti................................................................................................33
14.4. Moral na mjestu umjetnosti.............................................................................................3315. Dualistički idealizam: Solger, Schleiermacher, Schopenhauer..........................................34
15.1. Solger: umjetnost kao suština postojanja....................................................................3415.2. Antički uzori – savršenstvo mjere................................................................................3415.3. Metafizika u poeziji......................................................................................................34
16. Društvo i umjetnik...............................................................................................................3516.1. Položaj umjetnosti u razdoblju promjena....................................................................3516.2. Utjecaj pozitivizma.......................................................................................................3516.3. Naturalizam..................................................................................................................3616.4. Novi sustavi..................................................................................................................36
17. Metafizika u krizi.................................................................................................................3717.1. Postklasična estetika....................................................................................................3717.2. Sinteza idealizma i naturalizma: Lotze........................................................................3717.3. Formalisti.....................................................................................................................3717.4. Nietzscheov novi sustav vrijednosti.............................................................................3717.5. Povratak romantičkim idealima...................................................................................38
18. Estetika u stoljeću znanosti.................................................................................................3918.1. Znanost o ljepoti bez smisla za ljepotu........................................................................3918.2. Prilagodba...................................................................................................................3918.3. Povratak povijesti........................................................................................................40
19. Smjerovi dvadesetog stoljeća..............................................................................................4119.2. Collingwood: suština teorije određena vremenom i prostorom..................................4119.3. Santayana: humanistička teorija.................................................................................4119.4. Simbolizam...................................................................................................................4219.5. Simboli u psihoanalizi..................................................................................................4219.6. Specijalizirane studije..................................................................................................42
2
1. Počeci
1.1. Nastanak estetike
Temelji estetike izgrađeni su na sukobu poezije i filozofije. Antički su filozofi, kao i
antički pjesnici, smatrali da posjeduju izvor mudrosti, ali dok su pjesnici govorili o potrebi za
prekidom sukoba između bogova i ljudi, filozofi su upravo u tim suprotnostima vidjeli izvor
sklada. I najstariji spomeni umjetnosti u filozofiji zapadnoga svijeta ukazuju na činjenicu da
se estetika rađa iz sklada koji nastaje spajanjem suprotnosti. Taj sklad vlada cijelim
svemirom, tvoreći sveobuhvatni red.
Pjesnici su u antičkome društvu imali važniju ulogu od filozofa. Mitovi su formirali
duh naroda, a filozofi su svojim prosvjetiteljskim i sofističkim nastojanjima dugo dokazivali
da su dostojan protivnik pjesničkom objašnjenju kozmosa. Ovaj antagonizam održao se u
filozofiji do današnjih dana – i Nietzsche je pisao o sukobu filozofa i pjesnika, u čijoj je
osnovi jedno nastojanje: otkrivanje istine o biti života.
Pravi početak estetike filozofska je misao tog perioda u cjelini; ona se očituje u
kozmologiji, psihologiji i teoriji svrsishodne ljudske djelatnosti – techne. Dvije su bitne
značajke kozmologije: sveobuhvatni red i stav čovjeka prema tom redu. Upravo taj
antropomorfni svemir pružio je metafizičku osnovu za estetiku, te se unutar navedenih širih
područja razvija metafizika ljepote.
1.2. Pitagorejci
Pitagorejstvo predstavlja prvi primjer estetičke teorije. Svođenje svijeta na red i
srodnost s umom doseglo je svoj vrhunac u pitagorejskom načelu: Broj, to su sva nebesa.
Pitagorejci svode bit svemira, života i religija na broj, odnose i proporcije. Hipotezu koja tvrdi
da je broj supstancija stvarnosti najjednostavnije je demonstrirati kroz glazbu; odnose među
zvukovima, kao i cjelokupnu prirodu, moguće je izraziti u brojčanim proporcijama. Glazba je
smatrana prvom među umjetnostima koje pružaju uživanje zbog uzora koji nalazi u harmoniji
među nebeskim tijelima, a njena je funkcija utisnuti u dušu pečat svoga božanskog podrijetla;
utjecati na karakter, ublažiti patnju i pretočiti očaj u entuzijazam.
3
1.3. Sofisti
Sofisti oblikuju teoriju o prirodi umjetničke proizvodnje. Oni uzdižu zanat –
djelovanje vođeno vještinom, praksom i tradicijom – na razinu umjetnosti – metodičkog
postupka koji je moguće naučiti. Svoje su ciljeve postizali govorništvom, novom umjetnošću
koja taj status i nagli razvoj duguje upravo sofistima. Protagora je učio da je zajedničko
iskustvo jedino znanje koje postoji, a mjera svih stvari čovjek. O postojanju i prirodi bogova
ne može se, prema tome, znati ništa, a apsolutna dobrota ne postoji – dobro je ono što je
korisno. Sofistička intelektualna tendencija prva je postavila pitanje kako lijepe stvari nastaju,
pitanje koje je u estetici ostalo trajno aktualno. Osim toga, zaslužni su za uzdizanje statusa
umjetnika u društvu.
1.4. Sokrat
Sokrat je smatran najvećim sofistom i istovremeno prirodnim neprijateljem sofista.
Njegova je pažnja u potpunosti usmjerena na čovjeka i život koji otkriva svoju pravu svrhu u
živoj riječi kao sredstvu za traženje istine. Umjetnost je smatrao općim planom racionalne
aktivnosti, a osnovni cilj njegove potrage bila je dobrota, koju je smatrao dovoljno moćnom
da vodi ljudski život. Za razliku od sofista, koji su retoričkim trikovima utjecali na
raspoloženje slušatelja, Sokrat je pozivao na savjest i ukazivao na stvarne probleme.
Ideja umjetnosti prema Sokratu iznenađujuće je jednostavna: vještina se sastoji u
poznavanju cilja i sredstva. Postavio je temelje racionalnoj analizi umjetnosti kakvu su izvršili
Platon i Aristotel te povukao oštru liniju između apsolutnog cilja i pojedinačnih ciljeva koji
su, u smislu funkcije u životu, sredstva. Ova razlika odgovara razlici između umjetnosti s
posebnom funkcijom u životu (kao što je npr. medicina) i umjetnosti koje se bave ljudskim
životom kao cjelinom (idealan primjer je filozofija). Proizvod kraljevske umjetnosti je
moralno savršen život.
Osnivajući filozofiju kao umjetnost raspravljanja i saznavanja Sokrat je razlikovao
indukciju kao sredstvo procesa istraživanja i definiciju kao cilj tog procesa. Time što nije sebi
pripisivao mudrost, Sokrat je osnovao filozofiju u doslovnom smislu riječi: kao težnju za
mudrošću i metodički put k njoj. Postavio je problem biti ljepote, pitanje što uopće znači
lijepo samo po sebi i putokaze s ciljem usmjerenja k pravom odgovoru.
4
2. Platon
2.1. Umjetnost kao vještina
Pojam umjetnosti kakav poznajemo danas velikim je dijelom utemeljen na Platonovim
idejama. Jedna od metoda kojima Platon definira umjetnost je utvrđivanje njenog podrijetla.
Kako je to podrijetlo nejasno, Platon ga u šali rješava mitom o Prometeju koji je bogovima
ukrao vatru kako bi nadoknadio ljudima sredstva za obranu i preživljavanje koje posjeduju
životinje. Prema ovom grčkom mitu, umjetnost nastaje ostvarenjem vještina kojima čovjek
zadovoljava osnovne potrebe; umjetnost je priroda izmijenjena za čovjekovo korištenje i
udobnost. Zamisao o umjetnosti kao primjenjivanju ljudske vještine predstavlja uobičajeno
gledište Grka toga vremena.
2.2. Umjetnost kao mudrost i nauka
Platon opisuje umjetnost kao dar bogova, te ističe standard mjere koji omogućuje
stvaranje plodonosne umjetnosti nasuprot neplanskog rada. Taj standard najbolje prikazuje
mjerenje koje ima u vidu cilj postavljen u konkretnoj prilici. S napretkom civilizacije
umjetnost postaje kontrolirana operacija koju čovjek vrši na prirodi radi nekog predviđenog
dobra. Kraljevska umjetnost – vrhovna umjetnost koja uspoređuje sve ljudske ciljeve prema
nekoj općoj skali – poznata je samo kralju-filozofu, koji usmjerava funkcije svih zanata i
profesija k najvećem dobru pojedinca i zajednice.
Pjesme su u antičkoj Grčkoj smatrane prikazom objektivnog svemirskog poretka;
korištene su kao priručnici teologije, ratovanja i državništva. Platon ispituje može li se poezija
svrstati u prave umjetnosti i daje negativan odgovor na to pitanje. Pjesnik ne ostavlja
svjedočanstva o moći svog znanja; on piše o stvarima koje ne razumije. Idealan umjetnik bi
morao biti smislen i dosljedan, a ne predstavljati činjenice na način na koji mu odgovara.
Svoje nepovjerenje prema pjesnicima Platon je izrazio metaforom ogledala koje, okrećući se,
prikazuje raznovrsnost stvari i tako ilustrira nedosljednost i bezumnu iracionalnost poezije i
slikarstva.
Platonova kritika nije poštedjela ni sofiste. Prema njihovom je učenju razum sluga
želja i strasti; te je bolje izgledati pravedan nego biti pravedan, stoga sofisti ne mogu stvoriti
ništa doli površne imitacije prave umjetnosti pravde i mudrosti.
5
Prema Platonu, postoje dvije vrste stvaranja: božansko i ljudsko. Božanski stvaralac
proizvodi realne stvari – životinje, biljke, vatru, vodu... – i reprodukcije tih originala – snove i
sjene. Proizvodi ljudskog stvaranja također se mogu podijeliti na realne stvari, kao što su
građevine, i kopije realnih stvari, npr. slike; san koji je čovjek stvorio za budne oči. Među tim
kopijama koje je stvorio čovjek također se mogu razlikovati vjerne kopije originala i kopije u
kojima se krije nešto lažno. Umjetnička djela koja ne kopiraju objekt koji prikazuju, i to
matematičkom točnošću, primjer su takvih lažnih kopija stvorenih ljudskom rukom.
Umjetnost je, prema Platonu, nešto više od puke zabave i užitka. Užitak ne smije biti
jedini kriterij za određivanje vrijednosti umjetnosti. Ako uživanje nije kontrolirano razumom,
ono budi niske ljudske nagone i iscrpljuje ono najplemenitije u čovjeku. Međutim, uživanje
modulirano karakterom i traženje moralne naravi umjetnosti pravi je kriterij njezine
vrijednosti.
2.3. Kalos
Jedan od temeljnih pojmova Platonove estetike, kalos, označava stvarnu prirodu
razumske dobrote koja mijenja i obnavlja uživanje. Kalos se može prevesti kao lijep, dobar,
plemenit; suština ljepote koju filozof traži cijeloga života.
Filozofiju možemo promatrati kao umiranje u životu (odvajanje duše od tijela) i kao
cvjetanje samog života, sublimaciju božanske moći. Naše sudjelovanje u trajnosti ljepote
očituje se u čežnji za besmrtnošću, koja može biti izražena kroz potrebu za potomstvom ili
potrebu za stvaranjem intelektualnog potomstva, odnosno umjetnosti.
Samu Ljepotu Platon konačno definira kao dobrotu života posvećenog pravdi
ujedinjenu s filozofskom spoznajnom mudrošću.
6
3. Aristotel
3.1. Platonov utjecaj
Velik dio estetičkih tema Aristotel je preuzeo od Platona. Aristotelovo ime
tradicionalno je vezano uz pojam katarze iako je Platon anticipirao sličnu ideju govoreći o
glazbi i plesu kao lijeku za strah. Međutim, postoje velike razlike u atmosferi koja prožima
estetičke teorije Platona u odnosu na Aristotela: dok je Platon sklon drami, živosti, ironiji i
intelektualnim dvobojima, Aristotel u prvi plan stavlja brižljivu, hladnu analizu; unutar
poezije povlači razlike između ranih i kasnih formi pjesničke umjetnosti, raščlanjuje građu i
strpljivo se posvećuje detaljima. Aristotel odbacuje mit o Prometeju kao objašnjenje nastanka
umjetnosti i ističe pravednost i svrhovitost prirode, koja je čovjeka obdarila vrednijim darom
od bilo koje životinje: rukom, oruđem kojim čovjek može imitirati prirodu. Vrhunska
umjetnost na kraju dovršava ono što je priroda započela.
Aristotel je Prirodu opisivao kao dinamičnu i svrhovitu energiju: sreća je aktivnost,
duša je princip života, a fizički elementi zategnutosti među suprotnostima. Dvije glavne
pokretačke sile u svijetu su Priroda i umjetnost, definirana kao ljudsko stvaranje po slici
božanskog.
3.2. Razvoj umjetnosti
Vještina je kasni plod dugog razvoja. Najprije se razvija jednostavno osjetilno
iskustvo, koje daljnjim razvojem mora postati klicom ljudskog znanja. Osjet se mora
zapamtiti, pamćenje mora dobiti značaj za opće iskustvo, opće iskustvo se mora racionalizirati
putem umjetnosti i nauka, koje se nadalje moraju integrirati pomoću sveobuhvatne mudrosti
filozofije. Aristotel smatra da postoje dva glavna izvora umjetnosti: uživanje u predstavljenim
isječcima života i ljubav za formu.
Učenje pomoću iskustva u umjetnosti je na nižem stupnju od učenja s punim
razumijevanjem, ali iskustvo može svojom neposrednom koristi ponekad i nadmašiti više
vrste znanja.
Savršen plod umjetnosti je tragedija, čije je jedinstvo radnje bogata i jaka istinita ideja.
Mjerilo dostojanstva je, i u intelektualnom znanju i u umjetnosti, stupanj univerzalnosti, a
sveobuhvatnost tragedije predstavlja maksimum estetskoga reda.
7
Dok glazbi i plesu nedostaje logička misao i verbalni izraz, a kiparstvu i slikarstvu
logički govor i glazba, tragedija sadrži više sredstava predstavljanja od svih ostalih vrsta
umjetnosti: radnju, karaktere, misao, dikciju, glazbu i scenski aparat. Dramska radnja poznaje
uzroke, što tragediju čini sličnom racionalnoj nauci. Umjetnost dijeli više sličnosti sa znanjem
i razumom nego s iskustvom. Dok Platon smatra da se univerzalnost u umjetnosti ograničava
osobnom vizijom, Aristotel smatra da je univerzalno u umjetnosti prisutno samo po sebi, a
tragediju naziva filozofskom i značajnijom od povijesti.
3.3. Namjena i karakter zadovoljstva
I Platon i Aristotel definirali su glavni čovjekov cilj kao ostvarivanje božanskog dijela
u sebi. Taj božanski dio na neki su način poistovjećivali s razumom. Aristotel je prirodu
zadovoljstva odredio kao naglašavanje funkcije za koju je zadovoljstvo vezano i po kojoj
dobiva svoju etičku cijenu. Općenito govoreći, zadovoljstvo je svijest o punoći života.
Ideja katarze očigledno je homeopatska: strah se uklanja strahom, religiozni zanos
zanosom. Snaga koja uznemiruje mora biti pobijeđena većom uznemirujućom snagom iste
vrste. Umjetnost mora ostvariti tjelesnu i duševnu homeostazu, uvesti u organizam načelo
norme i vratiti poremećenu naviku na srednji put. Između čimbenika koji ostvaruje utjecaj i
onoga koji se podvrgava tom utjecaju mora postojati neka opća sličnost, a ujedno i razlika
koja omogućuje ostvarenje utjecaja.
Umjetnost postiže svoju svrhu ako pruža zadovoljstvo, a zadovoljstva se razlikuju
prema vrsti umjetnosti i ukusu publike. Ali ni zadovoljstvo u razumnom uživanju – najviše
koje umjetnost može pružiti – nije samo sebi svrha. Najuglednija, vrhunska umjetnost, je
etička i politička. Umjetnost mora imati etičku i društvenu ulogu.
Aristotel smatra da je odgoj mladih najveća odgovornost i da se glazba može
upotrijebiti za usmjeravanje djece k vrlini. Svrha je odgoja naučiti ljudska bića da vole, mrze i
uživaju na pravi način, odnosno da usklade svoju volju sa zahtijevima razuma.
3.4. Stav prema retorici
Platon je retoriku nazvao ruganjem umjetnosti, a Sokrat vještinom manipulacije
ljudima. Aristotelov stav prema retorici je umjeren i analitičan. Svoje zalaganje za vraćanje
statusa umjetnosti retorici argumentira bliskošću retorike i logike. Stil i način govora jednako
su važni kao i sadržaj. Iako je Aristotelovo raščlanjivanje govorničke umjetnosti katkad
8
pomalo ironično, na prvom je mjestu njegovo nastojanje otkrivanja uzroka i posljedica moći
koju posjeduje dobar govornik.
Još jedna razlika Aristotelova učenja u odnosu na Platona očituje se u stavu prema
pjesnicima. Dok ih Platon svrstava ispod zanatlija i gimnastičara, Aristotel tvrdi da pjesnici
posjeduju mnoge kvalitete: dobro uočavanje detalja, sposobnost uživljavanja u opisivane
događaje, stvaranje uvjerljivosti. Ta plastičnost (mogućnost prilagodbe i uživljavanja u
zamišljenu situaciju) svojstvena je, na neki način, i filozofima, te ju Aristotel posebno cijeni.
Aristotel
9
4. Od Aristotela preko Plotina
4.1. Interes za umjetnost
Plotin je, nakon Aristotela, ostavio najznačajniji trag u estetici, ali pet stoljeća koja
dijele ovu dvojicu filozofa često su nepravedno zanemarena. Između Aristotelove smrti (322.
pr. Kr.) i Plotinova rođenja (204. g.) cvjetaju gotovo sva područja umjetnosti: u književnosti
vlada poslovičan sjaj Augustova doba, stvaraju se nove forme: pastorala, roman i satira;
arhitektura poprima novu izražajnost, a slikarstvo se razvija u pravcu realizma. Jednako se
tako razvija i interes za znanjem o umjetnosti: izdaju se Homerovi tekstovi, rasprave,
gramatike, kritike. Četiri su djela još stoljećima bila autoritativna u svom području:
Horacijeva Pjesnička umjetnost, Vitruvijev udžbenik arhitekture, Aristoksenov glazbeni
priručnik i Kvantilijanove upute za obuku govornika. Zajedno s produktivnošću i učenošću
razvijen je i nov osjećaj za ljepotu, prihvaćanje umjetničkih djela kao takvih, bez obzira na
njihove moralne ili intelektualne asocijacije.
Unatoč za estetiku povoljnim okolnostima, estetičkim teorijama nastalima u ovom
razdoblju ne pridaje se puno pozornosti. Razlog je nedovoljna širina spekulativne moći;
teorija umjetnosti približena je praksi i odvojena od velikih, apstraktnih ideja. Novo je
zanimanje za umjetnost prizemno, ograničeno na materiju, bez potrebe za određenjem njene
vrijednosti prema nekoj vrhovnoj skali mjerenja.
4.2. Promjene u estetici
Već su Aristotelovi učenici pokrenuli promjene u pravcu detaljnije analize. Teofrast u
svojem najpoznatijem djelu, Karakterima, zanemaruje opća načela i pozornost obraća na
pojedinosti, za razliku od Aristotela koji je uvijek nastojao otkriti opći, razuman red.
Aristoksen odbacuje dotadašnje teorije glazbe i uči da je vrhovni sud čudesnog reda glazbenih
nota ljudsko uho koje djeluje u skladu s razumom.
Usporedno sa slabljenjem peripatetičke škole jačali su stoicizam i epikurejstvo.
Doprinos stoika estetici očitovao se u detaljnim tehničkim razlikama u gramatici i retorici.
Epikurejci su bili orijentirani na pjesničke stilove i funkciju poezije, tražeći u njoj sklad s
idealom mirnog stanja duše.
10
Promjene su prisutne i u shvaćanju predmeta umjetnosti. Na pitanje koje je postavio
Aristotel, može li nešto što je u stvarnosti ružno u umjetnosti postati lijepo, odgovor daje
Plutarh: element vještine sadržan u varljivoj imitaciji divljenja je vrijedan; ružnoća zadržava
svoju prirodu, ali u umjetnosti postaje prihvatljiva.
4.3. Svijest o povijesti
U početku je sva pozornost teoretičara bila usmjerena na strukturu i funkciju drame.
Aristotel ističe važnost povijesnog razvoja, kako drame, tako i filozofije, a njegovi su učenici
odredili povijest umjetnosti kao dragocjenost samu po sebi. Aristarh prvi tumači književne
tekstove uzimajući u obzir okolnosti civilizacije u kojoj su nastali. Bilježenje povijesti
slikarstva i kiparstva te uspoređivanje stilova započeo je Ksenokrat iz Sikiona. Povijesni
prikaz razvoja umjetnosti omogućio je i pregled razvoja stilova i postupno rješavanje
tehničkih problema kroz učenje iz radova prethodnika, npr. problema simetrije i realizma u
kiparstvu.
4.4. Ciceron
Širina Ciceronovih ideja povezuje ga s velikim grčkim filozofima, a njegovo
eklektično mišljenje ilustrira koristi i štete doba u kojem je živio. Međutim, njegova je
pozornost usmjerena više na retoriku, na metodu kojom se izlažu činjenice, nego na filozofiju.
On tvrdi da nema određenog stila za savršenog govornika, jer će savršen govornik govoriti
onim stilom koji zahtijeva prilika.
Ciceronov doprinos estetici očituje se u bogatstvu ideja. Jedna od najoriginalnijih
estetičkih sugestija je njegova uopćena podjela ljepote na muški i ženski tip –
dostojanstvenost i ljupkost.
4.5. Plotin
Svoje estetičke teorije Plotin u velikoj mjeri temelji na Platonovoj teoriji traženja
Ljepote, ali smatra da su antički filozofi već otkrili Istinu, te da se zadaća filozofa njegova
vremena sastoji u ponovnom otkrivanju i oživljavanju Istine u svijesti.
11
Ipak, u određenim je točkama Plotin proturječio antičkim filozofima. Suprotstavio se
Platonovom određenju umjetnosti kao podražavanju, kao i stavu o umjetnosti kao skladnom
rasporedu dijelova. Njegovi su spisi odavali otvoreniji misticizam i asketizam od
platonističkog. Suprotstavlja se i konvencionalnom shvaćanju ljepote kao harmonije, koje
smatra površnim i usmjerenim na vanjska obilježja. Tvrdi da jednostavno svojstvo može biti
jednako lijepo kao harmonija, a harmonija može postojati i neovisno o ljepoti. Ljepotu
određuje kao nešto što na prvi pogled postaje voljeno, nešto što duša imenuje kao da ga
odavna poznaje i, prepoznajući ga, pruža mu dobrodošlicu i ulazi u jedinstvo s njim. Ljepotu
je opisao kao mističnu i transcendentalnu, kao metafizičku nostalgiju, ali prema toj definiciji
pojam Ljepote postaje nerazdvojiv od pojmova Dobrog, Jednog i Izvora Bića i svodi se na
sveobuhvatni misticizam. Ipak, Plotinove teorije ostvarile su utjecaj na srednjovjekovnu i
renesansnu estetiku.
12
5. Srednjovjekovna estetika
5.1. Srednjovjekovna duhovnost i estetika
Rano je kršćanstvo odbacilo lijepu umjetnost. Estetika je pod pritiskom kršćanskoga
moralnog otpora bila potpuno istisnuta; njena je povijest morala početi opet od samog
početka. Pojam Ljepote obrađen je u neoplatonističkim raspravama Dionisija Areopagite, iako
ljepota predstavljena kao jedno od božanskih imena nema puno veze s estetskom ljepotom.
Formalna ljepota u umjetnosti, kao samosvjesna misao ili čin, u srednjem vijeku nije
postojala.
Rani kršćanski moralni otpor glavne je prigovore umjetnosti preuzeo od Platona. Kao
što je Platon rekao da slikarstvo i pjesništvo zbog nerealnog karaktera dolaze dva stupnja niže
od kralja i od istine, tako su kršćanski mislioci tvrdili da umjetnost potječe od đavla. Drugi
prigovor govori da umjetnost potiče prevlast strasti nad razumom. U tadašnjoj skali
vrijednosti moralna je ispravnost bila ne samo vrhovna, već je ponekad izgledala kao jedina
vrijednost. Neprijateljski stav prema umjetnosti proizlazi iz mišljenja da su sve stvari
dostupne osjetilima manje realne od onih misaonih i usmjerenih na duhovno.
Srednjovjekovne definicije ljepote slagale su se u koncepciji o formalnom skladu.
Prema sv. Tomi, ljepota sadrži cjelinu, srazmjer i sjaj, a srednjovjekovni su filozofi ljepotu
nalazili u svemu što sadrži ta svojstva. Ljepota je podrazumijevala skladan odnos među
elementima bez obzira na to jesu li ti elementi duhovni ili materijalni, moralni ili fizički,
umjetnički ili prirodni.
5.2. Augustin
Augustin je zaslužan za uvođenje estetskih elemenata, kao što su retorička
ravnoteža, kontrast, metafora i hiperbola, u crkveno okrilje, u obliku propovijedi. Više se ne
smatra da moralnost istiskuje estetsku vrijednost, obje se smatraju komplementarnim
dobrima. Broj i apstraktni formalni red su načela koja omogućuju svijetu da se kreće naprijed
u pravome smjeru – Augustinovo je načelo utemeljeno na pitagorejstvu. Red i broj su
određujuće crte ljepote, a matematika je estetičko pravilo. Primjerice, krug nadmašuje
ljepotom sve druge likove jer ima najveću mjeru jednakosti.
13
Augustin je podijelio laži na one koje čini priroda i one koje čine živa bića. Potonje se
dalje dijele na praktične, namjerne prijevare i na prijevare radi zabave. U ove posljednje
uvrstio je i pjesništvo, ali umjetnosti je ipak pripisao određenu količinu poštenja, smatrajući
da umjetnička djela teže postati nešto što ne mogu biti u potpunosti.
Teorija ljepote svetog Tome Akvinskog je po svojim općim crtama vrlo bliska
Augustinovoj. Ljepotu je povezivao s formom i srazmjerom.
5.3. Shvaćanje umjetnosti
Paradoksalno kršćanskom otporu estetici, upravo je Crkva najviše koristila antičke
spoznaje o retorici, arhitekturi i sl. Srednjovjekovno stvaralaštvo pokazuje obilje
raznovrsnosti i spontanosti, ali u svemu vlada ideja simetrije i ravnoteže. Svrha umjetnosti
mora biti pružanje zadovoljstva, ispunjenja ili blaženstva, smirenosti duha i samodovoljnoga
blagostanja.
Pariška crkva Notre Dame, primjer srednjovjekovne arhitekture
14
6. Renesansa
6.1. Novo rođenje
U srednjem vijeku djelomično potisnuta, estetska se svijest u razdoblju renesanse
(1300. – 1600. god.) budi u obliku osjetljivosti za umjetnost izgubljenoga zlatnog doba i za
čar prirodnih oblika neposredno darovanih osjetilima. Jedan od primjera kontrasta renesanse u
odnosu na srednji vijek je stav prema ljepoti: priroda i umjetnost su u srednjem vijeku
promatrane kao ogledala božanskog savršenstva. Umjetnost u renesansi rjeđe se smatra
misterioznim navještajem tajni božanstva, a češće ogledalom običnoga života i prirode.
Tendencija k svjetovnosti očituje se i u rastućem zanimanju za istinu stvari koju su
srednjovjekovni umjetnici tražili samo posredno, pomoću simbola.
6.2. Postupne promjene
Renesansa je razdoblje obilježeno širenjem slobode misli i djelovanja te promjenom
stavova prema umjetnosti, ali zamjena misticizma i autoriteta prirodom i razumom nije se
dogodila naglo i odjednom. Promjena statusa umjetnosti od stupnja skromnih zanata do
stupnja slobodnih profesija također se odvijala postupno, a ilustrirana je u Albertijevom eseju
o slikarstvu, čija je svrha uzdizanje te umjetnosti na stupanj predstavnika suvremene misli.
Tako je jedno od glavnih obilježja ovog razdoblja složenost i potpunost: stvaranje novoga nije
značilo i kraj staroga. Srednjovjekovna pobožnost živjela je i dalje, ne samo u reformatorima i
propovjednicima, već i u pjesnicima i slikarima, poput Petrarce, Boccaccia, Albertija i Dürera.
Biblija je i dalje bila autoritet, iako su i klasični autoriteti stjecali sve veći ugled. Sukob
teologije i poezije u potpunosti je zamijenilo isticanje sličnosti: Petrarca je teologiju proglasio
poezijom o Bogu, a zadatak je poezije uputiti ljudske misli nebeskim stvarima. Renesansni
pristup umjetnosti nije raskinuo sa srednjovjekovnim sustavom vrijednosti, u kojem je služba
Bogu bila na prvome mjestu. Naprotiv, prvi korak u uzdizanju tih umjetnosti bio je njihovo
određivanje kao oruđa za služenje Bogu i učesnicima u Njegovoj Mudrosti. Glavnom
karakteristikom renesansne estetike ponekad se ne smatra priznavanje umjetnosti nego
povezivanje umjetnosti s ljepotom.
15
6.3. Svjetovni duh
Novi, svjetovni duh je nastajao putem nametanja zahtjeva znanosti religioznom duhu.
Trud uložen u stvaranje umjetničkih djela, kao i potrebno znanje, postaju definicija umjetnosti
sami po sebi. Izjednačavanje pjesnika i slikara s teolozima i filozofima postiže se zahvaljujući
visokim zahtjevima u pogledu književnog i tehničkog znanja umjetnika. Uloga matematike u
umjetnosti je sve veća zbog važnosti koja se pridaje simetriji i realnosti prikaza. 1509. godine
Luca Pacioli u svojoj knjizi De divina proportione nagoviješta zakon zlatnog reza, koji je
eksperimentalno postavio Zeising tek sredinom devetnaestog stoljeća. I kritika je postala
sredstvo pobune protiv postojećih pravila: Giordano Bruno piše da postoji toliko vrsta
pjesnika koliko i ljudskih osjećaja. Aristotelova kritička pravila su odbačena, a zamjenu,
utemeljenu na cjelokupnoj povijesti književnosti, predlaže Francesco Patrizzi.
6.4. Moralni i metafizički značaj umjetnosti
Prema najobuhvatnijoj definiciji, umjetnost je ili usavršavanje prirode ili natjecanje s
Božjim stvaralaštvom. Moralna svrha je određena kao uvećavanje moralne stvarnosti:
savršenstvo umjetničkog djela znači postizanje novog sjaja i moći iznad vidljive prirode, uz
božansku pomoć. Umjetnikova inventivnost je neopazice prešla s nalaženja onoga što je već
ovdje, mada skriveno, na stvaranje ili oblikovanje duhovne slike samom ljudskom snagom.
Uzrok ljepote, do tada opisivan kao Božji dar, određen je kao ljudski izbor.
6.5. Harmonija
Harmonija je u svim razdobljima filozofije umjetnosti prihvaćena kao sinonim za
ljepotu ili za umjetnikov cilj. Ona i danas čini dio estetike, ali na pomalo drugačiji način. U
renesansi je harmonija predstavljala potpuno slaganje pojedinih dijelova umjetničkog
predmeta, i međusobno i s cjelinom. Izabranim prirodnim elementima čovjek je morao dodati
dubinu i cjelovitost organizacije. Umjetnikov ideal dopušta mijenjanje prirode u interesu
ljepote, što upućuje na razvoj humanizma.
16
7. Sedamnaesto stoljeće i vlast neoklasicizma do 1750.
7.1. Razum u filozofiji, pravila u umjetnosti
Najznačajniji filozofski predstavnik racionalizma, koji je dominirao Engleskom i
Francuskom u sedamnaestom i dijelu osamnaestog stoljeća, bio je René Descartes. Na
području umjetničke kritike ovo razdoblje najbolje je predstavio Corneille. U svojim je
kritikama (O funkciji i dijelovima dramske pjesme, O tragediji i O tri jedinstva) nastojao
dokazati da se kazalište može uzdići do elegancije i reda samo putem striktnog pokoravanja
Aristotelovim pravilima. Kao što su u renesansi često kopirane ideje i argumenti antičkih
filozofa i umjetnika, u neoklasicizmu je zapažena bliska veza između Descartesovog ideala
jasnog i razgovjetnog mišljenja i ideala umjetničkoga reda u pisaca poput Corenillea, Racinea
i Boileaua.
Dok je umjetnost crpila inspiraciju iz aristotelovskog duha, filozofi su uglavnom bili
usmjereni protiv njega. Primjenjivali su razum na politiku, psihologiju, fiziku i nalazili uzora
u Demokritu. Tako su francuski dramatičari i kritičari stvorili novi, racionalni manir svoga
doba suprotstavljajući se filozofima – Descartesu, Spinozi, Leibnizu, Baconu, Lockeu i
Pascalu. Kritičari umjetnosti su u ovom razdoblju imali više smisla za filozofiju nego filozofi
za umjetnost, pa su estetički fragmenti Bacona, Descartesa, Hobbsa i Leibnitza, iako pomalo
neodređeni i dvosmisleni, posebno zanimljivi.
7.2. Francis Bacon
Francis Bacon (1561 – 1626) dijeli intelektualni globus na tri dijela, i svakom pripisuje
po jedno svojstvo duha: povijesti pamćenje, poeziji maštu, filozofiji razum. On priznaje da
pjesnici mogu izgraditi zlatan svijet, ali ipak sasvim određeno smješta znanost i filozofiju
iznad poezije. Umjetnost bi, prema Baconovom mišljenju, trebala na lijep način prikazati
znanstvene istine ili moralne ideale.
7.3. Rene Descartes
Iako je Descartes pokušao definirati ljepotu, iako je pisao o glazbi i književnosti,
njegova djela koja su od estetičkog interesa prije su komplikacija u njegovoj racionalističkoj
filozofiji nego veći doprinos estetičkoj teoriji. Descartes je priznao umjetnosti privlačnost i
17
moć pružanja nadahnuća, ali se trajno divio samo znanosti. Njegova estetska norma slijedi
matematički i logički ideal: npr., ljepota odnosa i proporcija u glazbi temelji se, prema
Descartesu, na njihovoj boljoj mogućnosti demonstracije u matematičkom smislu.
René Descartes
7.3. Thomas Hobbs
Hobbs je odbacio tradicionalnu teoriju o strastima i osjećajima i želio prvi razumno
progovoriti o tome. Njegov pokušaj da uklopi divlje lutanje pjesnika u urednu shemu svoje
mehaničke filozofije je zanimljiv pokušaj spajanja naizgled nespojivih stvari. Pretpostavka je
njegove filozofije da ne postoji ništa osim materije i kretanja, a filozofija je u idealnom smislu
sabiranje i oduzimanje. Osjet je kretanje primljeno izvana, a pamćenje skladište tragova
kretanja. Na području mašte Hobbs pronalazi pokretačku silu strasti i uređivačku sposobnost
razuma i filozofije. Svojom estetičkom teorijom Hobbs je isprepleo klasičnu psihološku
tradiciju i novu mehaničku nauku.
18
7.4. Ideal umjetnosti
Ideal neoklasicističke umjetnosti može se sažeti u sintagmu: pružati zadovoljstvo
prema pravilima. Osnovno pravilo bio je moralni cilj. Cjelinu umjetničkoga djela usmjeravala
je atmosfera straha pred Bogom i štovanja dobrote. U poeziji se cijenila istina, njezin je značaj
često istican uzrečicama, npr.: Blaga poezije bit će najbolje upotrijebljena ako budu odjeća
istine. Neoaristotelovski kritičari poticali su pisce da prikazuju moralni red prirode, razloge
koje razum otkriva iza površinskog kaosa. Jedinstvo vremena i mjesta nisu, kao kod
Aristotela, samo sugestije, nego propisi u duhu stoljeća racionalizma.
7.5. Spinoza
Istaknuti filozof, predstavnik krajnje mehanicističke tendencije, želio je pisati o
emocijama jednako objektivno kao i o geometriji. Ljepotu je svrstao u sporedne stvari kojima
pripisujemo vrijednost jer to želimo, ali je pridonio estetici načelima koja su prihvaćena tek
kasnije: dokazao je da sloboda misli u odnosu na Sveto pismo ne umanjuje, već povećava
poštovanje i odanost religiji. Istaknuo je pristup mašti na način koji od mašte neće napraviti
mističnu poruku, niti ju uništiti primjenom neprikladnog matematičkog pravila.
7.6. Leibniz
O umjetnostima Leibniz govori na način tipičan za svoje razdoblje: one mogu čovjeka
dovesti do ludila; umjetnosti posjeduju nevjerojatnu moć. Konačni metafizički uzroci nalaze
se u lijepom redu ili dobrim namjerama, a otkrivanjem tih uzroka dolazimo do intuitivnog
poimanja harmonije Božjeg svemira. Intuitivno pojavljivanje sklada je jasan simbol najboljeg
Božjeg plana za ovaj svijet. Umjetnost je dio cjelovitog reda, proporcije i harmonije Boga.
Međutim, estetsko znanje Leibniz je opisao kao neodređeno, intelektualno nedefinirano
znanje, koje osjećamo više duhom nego razumom. Ipak, Leibnizove su misli o estetici na više
načina prethodile onim mislima na temelju kojih je Baumgarten 1750. godine postao osnivač
estetike.
19
8. Britanska škola osamnaestoga stoljeća
8.1. Lockeov utjecaj
Jedno je razdoblje u povijesti estetike obilježeno ironijom: razdoblje u kojem je John
Locke, koji se od svih velikih filozofa sedamnaestoga stoljeća najprezrivije odnosio prema
poeziji, inspirirao novi estetički pokret. Locke je za početnu točku znanstvenog istraživanja
uzimao pojedinačni događaj umjesto opće racionalne istine. Utjecaj Lockea na pisce izazvao
je težnju da se doživljaji ljepote utemelje na osjećaju čije se podrijetlo i povijest mogu
znanstveno ispitati, ali i težnju da se sama ljepota poistovjeti s osjetom. Glavni kritičar tog
lockeovskog razdoblja u estetici osamnaestoga stoljeća bio je Thomas Reid, škotski
racionalist. Estetski osjećaj određen je kao neposredan i neovisan o pravilima, a čitav pokret
označuje i težnja da se čovjek prikaže kao nesebično, plemenito biće.
8.2. Sklad
U ovom je stoljeću svakodnevna umjetnička praksa bila pod strožom vlašću kanona
pravog ukusa i pružala prizor veće solidarnosti i usuglašenosti nego u većini drugih
razdoblja. Struktura umjetničkih djela odaje težnju za redom, elegancijom i ljupkošću. Vlast
racionalizma pomalo je nalikovala sustavu karakterističnom za srednji vijek. Platonov utjecaj
i opća idejna klima izbrisali su granice između moralnih i estetskih vrijednosti: ljupkost i
sklad karaktera bile su cijenjene više od ljupkosti i materijalnog srazmjera.
Francis Hutcheson je prvi izraziti profesionalni predstavnik pokreta, a Lord
Shaftesbury se uobičajeno naziva njegovim začetnikom. Shaftesbury je oblikovao vodeći
motiv cijeloga razdoblja: želju za potvrdom važnosti osjećaja za ljepotu i dobrotu time što će
se taj osjećaj shvatiti kao nešto urođeno cijelom našem biću. Osjećaj sklada predstavljao je
Shaftesburyju duhovno srodstvo s harmonijom svemira i po tome je njegova filozofija srodna
s Plotinovom.
8.3. Hume i Burk: ljepota je strast
Hume jasno kaže da u psihološkim izvorima poezije nema ničega natprirodnog.
Ljepotu poistovjećuje sa zadovoljstvom, osjećajima i strašću kao glavnim pobudama našega
20
aktivnog postojanja, opravdavajući tu misao tvrdnjom da to ne umanjuje vrijednost ljepote niti
oduzima nešto njenoj čvrstoj realnosti.
Edmund Burk je bio antiracionalniji od većine filozofa svoga razdoblja, jer je sveo
čitav estetski pokret na strast. Smatrao je da se ljepota okreće oko društvenog nagona
čovječanstva, odnosno, estetski doživljaj svodi na empatiju – ne privlači nas simetrija ili sjaj,
nego ono što prepoznajemo kao slično sebi.
Osim Burkea, s estetikom osamnaestog stoljeća radikalno je raskinuo i William
Hogarth, slikar i autor Analize ljepote koji je ismijao cjelokupnu školu ukusa svoga stoljeća.
Protivio se organiziranosti, moralističkom tonu tadašnjih spisa o estetici i nejasnosti
dotadašnjih teoretičara estetike. Svojim je sustavom htio pokazati apsolutno rješenje
zagonetke o prirodi ljepote. To rješenje predstavlja kao ponovno otkriće tajne Michelangelove
moći i veličine grčke umjetnosti. Jednostavnu ideju o preciznoj zmijolikoj liniji, koja bi u
umjetnosti trebala zamijeniti ravnu, opisuje kao nepogrešiv matematički princip primjenjiv na
sve umjetnosti. Nabrajajući apstraktna svojstva ljepote: prikladnost, raznovrsnost,
jednostavnost, simetriju, razgovjetnost, složenost, jednoobraznost i mjeru, on daje prvo mjesto
raznovrsnosti.
8.4. Joshua Reynolds
Reynolds ponavlja ideju da pravila umjetnosti treba tražiti u prirodi. U objašnjenju
ukusa oslanja se na Lockeovu teoriju i tvrdi da su običaji i navike uzroci sviđanja. Ali ukus i
genijalnost ne mogu se naučiti pomoću pravila jer tada to više ne bi bili ni ukus ni genijalnost.
Dakle, Reynolds priznaje da postoji područje izvan pravila i po tome se njegova misao
razlikuje od konvencionalne neoklasicističke misli.
21
9. Osamnaesto stoljeće u Italiji i Francuskoj
9.1. Nove ideje
Prvi europski književni kritičar koji je u potpunosti odbacio slijepu privrženost
Aristotelu i pokušao primijeniti kartezijansku metodu na umjetnost je Giovanni Vincenzo
Gravina. Maštu opisuje kao sredstvo za intelektualne i moralne ciljeve. Zanimljiv opis mašte
daje i Ludovico Antonio Muratori u svom djelu Savršena poezija: mašta preferira neobične
stvari, vremenski i prostorno udaljene. Glavni cilj mašte je na lijep način prikazati istinu.
Muratori, kao i Gravina, maštu smatra sluškinjom ljudskih moralnih i intelektualnih moći.
Za estetiku vrlo značajna, Nova nauka Giambattiste Vicoa 1725. godine donosi novu
estetičku ideju: pjesnikova mašta je prirodni izraz djetinjstva čovječanstva, a spontanost i
konkretnost duha djetinjstva treba razumjeti i poštivati. Vico ostavlja dojam smjelog i
revolucionarnog duha jer, za razliku od svojih suvremenika, određuje maštu kao vrijednost
neovisnu o intelektu ili moralu. Ipak, metafizika i poezija su, prema Vicou, prirodne
suprotnosti.
Nova nauka Giambattiste Vicoa
22
9.2. Charles Du Bos
Za francusku je filozofiju ovoga vremena značajan Condillacov Esej o porijeklu
ljudskog znanja, koji razvija teoriju o nastanku jezika. U umjetnosti se istaknuo Charles Du
Bos svojim Kritičkim razmišljanjima o poeziji i slikarstvu, logički razvijenim i bogatim
učenjem o umjetnostima, koje umjesto mašte za osnovu uzima osjećaje. Prema Du Bosu,
osnovna karakteristika ljudske prirode je kretanje. Primarna kretanja duha su potrebe, osjećaji
i osjeti, koji čine tako bitan dio nas da ih se držimo unatoč protivljenju razuma, što proizlazi iz
osnovne ljudske potrebe: potrebe da se izbjegne dosada. Naturalistički stil Du Bos cijeni više
od alegoričnog uljepšavanja, a umjetnost opisuje kao suštinu prirode.
9.3. Diderot
U svom članku naziva Lijepo, napisanom za Enciklopediju, Diderot definira ljepotu
kao odnose. Svrha ove zagonetne definicije bila je pružanje čvrste filozofske podloge gledištu
koje je prije njega u manje razvijenom obliku izrazio Du Bos – da umjetnosti moraju biti
prirodne i na taj način utjecati na osjećaje. Prema Diderotovom mišljenju, svim shvaćanjima
ljepote nedostajalo je isto: nitko nije pokušao utvrditi podrijetlo ideja o povezanosti, redu i
simetriji, određenih kao bit ljepote. Estetsko iskustvo počinje osjetilnim opažanjem, te
početne utiske kombiniramo i stvaramo odnose, a ako nam tako stvoreni odnosi odgovaraju,
nazivamo ih lijepima. Odnos je definiran kao operacija uma kojom jedno biće ili svojstvo
obuhvaća drugo biće ili svojstvo, a primjeri su: neznanje, predrasuda, običaj, različiti interesi.
Definicija odnosa odgovara pojmu klasičnog uvjetovanja: objekt našeg divljenja može postati
primjer ružnoga ako ga naučimo povezivati s neugodnim podražajem.
23
10. Njemački racionalizam i nova umjetnička kritika
10.1. Baumgartenov doprinos
Alexander Gottlieb Baumgarten, osnivač njemačke estetike, dao je estetičkoj nauci
ime, ali većina je pisaca ocijenila njegov doprinos isključivo nominalnim, a ne suštinskim.
Smatrali su da se u njegovim racionalističkim raspravama samo istrošila i završila izvjesna
misaona struja te da ni na koji način nije pridonio rođenju same estetike. Danas mu se
pripisuje zasluga za otkrivanje intelektualnog problema estetike kao posebnog područja. On je
organizirao nerazvijene tvrdnje u brižno razrađen sustav intelektualne podrške manje
temeljitim filozofima i kritičarima. Njemačka estetika pripremila je put za veliko doba
njemačke poezije i drame, za cvjetanje njemačke nacionalne književnosti.
Baumgarten je uviđao da umjetnosti imaju jedinstven materijal i vrijednosti koje nisu
istovjetne intelektualnim vrijednostima, ali su s njima paralelne.
10.2. Nov pokret, vječno nadahnuće
Usporedno s osnovnim filozofskim pokretom u Njemačkoj se razvijalo novo
usmjerenje ukusa i novi kanon kritike. Umjetnost stječe vlastito dostojanstvo, neovisno o
filozofiji. Sva širina tog pokreta pokazuje se u djelima dvojice kritičara, Winckelmanna i
Leasinga. Osuđivali su neprirodnost i kič, klasičnu su umjetnost smatrali vrhovnom i željeli
preporoditi nacionalni ukus vraćajući grčku umjetnost u središte pozornosti. Najviša je
ljepota, prema Winckelmannu, utjelovljena u ljudskome tijelu. On je proučavao tok
umjetnosti, uveo pojam razvoja stilova i prenio ideal, znanje i zanos na velike umove kojima
je prethodio: Goethea, Schillera, Schellinga i Hegela. Leasing je preuzeo jedinstvo radnje iz
Aristotelovih drama, ali jedinstvo mjesta i vremena opisao je kao uvjete ograničene na grčku
pozornicu i kompoziciju; dakle, grčki ideal, iako sveprisutan, ipak nije bio apsolutan.
10.3. Oživljene suprotnosti
Wilhelm Heinse je oživio poganski naturalizam talijanske renesanse. Za njega je
ljepota bila prirodno savršenstvo. Ta je vrijednost bila apsolutna i vrhovna, jer on je poricao
svaku realnost van prirode ili iznad nje. Lijepo je u prirodi sve što je onakvo kakvo treba biti
prema svojoj vrsti i svrsi. Na razum Heinse gleda s prijezirom.
24
Suprotan estetski ideal zastupao je J. G. Hamann. Njegovo estetičko učenje, nova
kršćanska i protestantska interpretacija neoplatonske ideje o pjesničkom nadahnuću,
inspiriralo je njegova nasljednika J. G. Herdera. Jedan moderni kritičar opisao ga je kao živi
model Goetheovog Fausta, zbog strastvene žudnje za istinom i unutarnje borbe između
suprotnih sila. Herder je zastupao najmodernije i najradikalnije ideje, napao do tada prihvaćen
pojam o ljepoti i definirao estetiku kao najstrože filozofiranje o vrijednom i veoma teškom
predmetu. Time je definiran program estetike kao znanstvene discipline, smještene u područje
antropologije.
10.4. Od racionalizma do metafizike
Estetika je postupno oslobođena racionalizma. Pozornost je usmjerena na stvaralačku
djelatnost umjetnika. Karl Philipp Moritz je bio prvi njemački pisac na strani umjetnika koji je
nastojao shvatiti načelo djelovanja stvaralačke energije. Moritz se usredotočio na problem
umjetničkog stvaranja, u metafizici kombinirao fiziološka gledišta s pitagorejskom
kozmologijom i pripisao shvaćanje svemira estetskoj sposobnosti umjesto razumu. Njegov
esej, opisan kao Goetheov portret preveden u apstraktnu terminologiju, navijestio je epohu
njemačke estetike kojom je idejama i duhom vladao Goethe.
25
11. Klasična njemačka estetika: Kant, Goethe, Humboldt, Schiller
11.1. Immanuel Kant
Mišljenje filozofa klasičnoga njemačkog idealizma o Kantovom doprinosu estetici
može se izraziti jednom Hegelovom rečenicom: „Kant je izgovorio prvu razumnu riječ o
estetici“. Ako se Kantove teme proučavaju izdvojeno, za većinu se može pronaći ranija
paralela. Međutim, sustavna forma je neosporno njegov originalni doprinos čija je važnost
bila prepoznata u cijelom svijetu. On je argumentirao postavku da je estetsko uživanje, sa
svim svojim jedinstvenim i karakterističnim svojstvima (amoralnost, nelogičnost i nerealnost)
ozbiljnije i filozofskije od fizičke nauke.
Zaštitni znak Kantovog sustava, transcendentalna metoda, na neki je način eklektična.
S jedne strane ona uključuje vrijedne elemente Lockeove škole, koja je isticala značenje
osjetnog opažanja i tvrdila da je um u početku prazan list papira na koji iskustvo ispisuje
utiske. S druge strane, Kant prihvaća glavni stav racionalista – znanje mora biti pouzdano i
dokazivo da bi se moglo nazvati znanjem. Ova dva utjecaja uspješno su spojena u uvjerenju
da osjetno iskustvo daje sadržaj znanju (Lockeov doprinos), a razum formu, kategorije ili
organizirajuće principe (preuzeto od Leibniza).
11.2. Goethe
Goethe je svojim pjesničkim djelima pokazao što je umjetnost djelotvornije nego
svojim teorijskim izjavama, koje nikada nije izrazio u sustavnom obliku. Estetičari su u
djelovanju njegova duha vidjeli živi model iz kojeg su crpili svoje teorije. Ključno pitanje
estetičkog i etičkog značenja bilo je: kako ujediniti intelektualni i osjetni dio ljudske prirode u
skladnu cjelinu. Činilo se da je priroda sama riješila taj problem kroz Goetheovu ličnost i
djela. Njegova se jedinstvenost očituje na još jedan način: estetička misao je oduvijek ili
podređivala umjetnost filozofiji, ili ih svrstavala zajedno. Goethe je taj sukob zamijenio
plodnom suradnjom, kao i sukob između stvaralačke i spoznajne sposobnosti. Priroda mu je
predstavljala otkrivanje neprekidnog i vidljivog reda. Uvijek je nastojao uhvatiti prvobitni
fenomen, kristalizaciju zakonitog reda u pojedinačnoj vidljivoj stvari. Traganje za prirodom
ljepote dostiže vrhunac i kraj u pohvali božanske moći ljubavi.
26
11.3. Humboldt i Schiller
Estetički spisi Wilhelma von Humboldta predstavljaju velikim dijelom odavanje
počasti Goetheu, na čijoj se pjesmi temeljila Humboldtova definicija epa. Njegovo shvaćanje
zakona pjesništva može se poistovjetiti s Goetheovim stvaralaštvom, čiju je suštinu izrazio u
filozofskom idiomu svog vremena. Umjetnost je definirao kao sposobnost da se mašta učini
produktivnom u skladu sa zakonima, ali njegova su estetička istraživanja bila samo dio šireg
plana – opće antropologije.
Nasljednik ove ideje, Friedrich Schiller, uspio je spojiti Goetheovu jedinstvenost s
moćnim tokom filozofske misli koji je pokrenuo Kant. Iz tog spoja nastala je kasnije
cjelokupna nova filozofska shema.
Schiller je postavio problem estetike u terminima transcendentalne metode. Na mjesto
Kantove vizije stvarnosti postavio je pjesničku stvarnost, točnije – stvarnost prikladnu za
pjesničko predstavljanje. Umjetnosti je pripisao i teorijsku i praktičnu svrhu. Generacija
romantičkih i idealističkih mislilaca gradila je svoje vizije na temeljima koje je postavio
Schiller.
27
12. Njemački romantizam
12.1. Obilježja stila
Početak devetnaestog stoljeća obilježen je utjecajem Goetheove umjetnosti i estetičkih
ideja koje su bile i hvaljene i odbacivane, ali već je i kritika ukazivala na njihovo značenje.
Širilo se uvjerenje da je započeto golemo djelo koje obuhvaća reformu umjetnosti i samog
života, ali je djelo ostavljeno nedovršeno. Iako su mislioci ovog perioda često bili smjelo
originalni, ipak se mogu nazvati nastavljačima, dok su njihovi prethodnici u suštini bili
pokretači značajnih misaonih struja.
Djela njemačkih romantičara dijele nekoliko glavnih obilježja. Jedno od tih obilježja je
snažan zahtjev za višim, nadmoćnim jedinstvom, za otkrivanjem prirode Apsolutnog u
hijerarhiji bića. Drugo obilježje je određenje umjetnosti, naročito poezije, kao vrhovne
činjenice. Iako ona nije samo Apsolutno, pretpostavljalo se da je to oblik u kojemu se
Apsolutno otkriva. Od te pretpostavke potječe pjesničko tumačenje svih filozofskih problema.
Njemački je romantizam često opisivan kao dječački. Pokret počinje spisom koji
odgovara tom opisu, spisom Srdačni izljevi jednog monaha koji voli umjetnost Wilhelma
Heinricha Wackenrodera, koji laičkim riječima opisuje živote umjetnika i anegdote o
njihovom radu.
12.2. Poezija kao izvorna stvarnost
O poeziji kakva jest, kakva će postati i kakva bi trebala biti pisao je Friedrich von
Hardenberg, poznatiji kao Novalis. On je tvrdio da je poezija izvorna apsolutna stvarnost i srž
njegove filozofije. Ova se tvrdnja odnosila na suštinu poezije i na njenu buduću čistoću koju
je Novalis namjeravao postići. Nezadovoljan pjesnikovim nesvjesnim znanjem, žudio je za
većom jasnoćom.
Divljenje poeziji još je jačim intenzitetom izrazio Schlegel. Vjerovao je da u poeziji
nalazi neupitna proročanstva, te da će se poezija i znanost, mašta i razum, ujediniti nakon
dvije tisuće godina razdvojenosti. Njegove racionalističke estetičke ideje pripremile su put
modernom iracionalizmu. Schlegelova smjela konstrukcija zaslužna je za prestanak
primjenjivanja klasičnih normi na djela kršćanske ere. Neposredna posljedica ove promjene
koja vodi liberalizmu bilo je shvaćanje ljepote srednjovjekovne umjetnosti, Danteove,
Shakespearove i Calderonove umjetnosti.
28
Na strani nove struje u poeziji i filozofiji istaknuo se još jedan teoretičar – Jean Paul.
On je tvrdio da poezija mora odbaciti individualnost i uzdići se do stupnja koji može
predstaviti čovječanstvo kao cjelinu.
12.3. Univerzalnost umjetnosti
Ideja o svjetskoj književnosti, koju su zastupali Herder i Goethe, obogaćena je novim
spoznajama. Usporedno s ponovno otkrivenom ljepotom jednostavnosti, estetika se suočila s
novim problemom: grčka se umjetnost više nije smatrala svevremenskim zakonikom
estetskog savršenstva. Teoretičari estetike morali su početi uzimati u obzir svu raznovrsnost
umjetničkoga stvaranja, u svim vremenima i na svim prostorima.
12.4. Kierkegaard: kršćanstvo nasuprot romantizmu
Pravi pjesnik je mudrac i prorok – jedno je od osnovnih načela romantizma. To je
načelo pobio Sören Kierkegaard tvrdeći da su poezija i mudrost (jedina prava mudrost koja se
nalazi u Evanđelju) nespojivi. Strast koja rađa poeziju nastaje iz očaja zbog odricanja od
onoga što pjesnik želi biti, tako da je i uživanje u poeziji, ma koliko bilo duboko i zanosno,
rođeno iz očaja.
29
13. Romatničke ideje i društveni programi u Engleskoj i Americi
13.1. Počeci
U drugoj polovici osamnaestog stoljeća u engleskoj se poeziji rađa romantizam, a stara
svađa filozofa i pjesnika oživljena je u svoj svojoj snazi. Ali situacija iz koje je nastala svađa
bila je u odnosu na svoj antički uzor obratna: romantički je pjesnik morao opravdati svoja
djela u razdoblju u kojem je razum već dva stoljeća sinonim mudrosti.
William Blake prvi je pjesnika proglasio mudracem i time inspirirao niz engleskih i
američkih pjesnika da stanu u obranu poezije. Prema Blakeovoj teoriji, pjesnički predmet je
Beskonačno, a pjesnikov organ duhovno osjetilo koje se razlikuje i od osnovnih osjetila i od
razuma. Iako po mnogočemu znatno drugačiji, njegovim se neposrednim nasljednikom smatra
William Wordsworth. On je spojio prvo načelo romantizma (pjesnik je prorok i mudrac) s
novim načelom: pjesnička istina je istina osjećanja. U osnovi njegova stvaralaštva nazire se
metafizički stav, a najbliži mu je po općoj intelektualnoj shemi asocijacionizam Davida
Hartleya. Wordsworth je kroz svoju poeziju želio biti filozof. Slično uvjerenje pokazao je i
Coleridge smatrajući da o pravom sustavu filozofije – znanosti o životu – najbolje može
naučiti poezija.
13.2. Teorije i zakoni
Shelleyjeva Obrana poezije, kao odgovor na pokude pjesnika, sjajno je izrazila
romantičarsku vjeru u pjesnika kao proroka. On opisuje Shakespearea, Dantea i Miltona kao
filozofe najuzvišenije moći; nepriznatim zakonodavcima svijeta.
Nasuprot općeprihvaćenoj tendenciji uzdizanja pjesnikove funkcije, John Keats
opisuje pjesnika kao pasivnu eolsku liru, nesvjestan i bezvoljan instrument. Ali on je, oštro
odvajajući pjesnika od zakonodavca i filozofa, ujedno oslobodio poeziju moralne
odgovornosti.
Strogo romantičarski, ali iznimno originalan teoretičar estetike bio je John Ruskin.
Kao psihološku osnovu umjetnosti navodio je nagon, a neodoljivu sklonost kao početak
umjetnosti. Smatrao je da se sirovi materijal ljubavi prema ljepoti mora uobličiti u pravilnu
umjetničku naviku, jer čak se i sasvim nagonskim sklonostima može upravljati te ih je
potrebno pravilno usmjeriti.
30
Ruskin se protivio egoističkom diletantizmu lažnih poznavatelja umjetnosti i
suvremenoj školi ukusa koja je zanemarila metafizički smisao umjetnosti. Proučavao je i
društvene i ekonomske uvjete umjetnosti.
Ruskinov istaknuti učenik William Morris smatrao je nedopustivim odvajanje
umjetnosti od njenih društvenih i individualnih korijena. Umjetnost je definirao kao čovjekov
izraz radosti u radu. Iako nije zanemarivao tamnu stranu srednjega vijeka, smatrao ga je
najboljim primjerom spajanja umjetnosti sa životom, društvene bliskosti i jednostavnosti.
Svoje divljenje srednjem vijeku izrazio je i određenjem arhitekture kao gospodarice
umjetnosti. Morris je, tipično romantičarski, spojio snove o prošlosti s nadama i planovima za
budućnost.
13.3. Romantizam u Americi
Walt Whitman je pokušao odrediti estetički zadatak jedinstven za američku estetiku.
Smatrao je da umjetnost ima univerzalna i trajna obilježja, ali njeno nadahnuće ipak uvijek
dolazi iz društvenih okolnosti u kojima nastaje. Ovo načelo vrijedi prvenstveno za
književnost, koju je smatrao najvećom među umjetnostima. Avanturizam, mladost, smjelost,
vjera u demokraciju – to su, prema Whitmanu, temeljna američka svojstva na kojima bi se
trebala graditi autohtona američka književnost. S idejom demokracije povezivao je zamisao o
znanosti kao prikladnom općem izvoru nove poezije. Podijelio je povijest američke filozofije
na tri razdoblja: prvo je razdoblje uspostavljanja političke nezavisnosti i demokracije, drugo
razdoblje materijalnog blagostanja i tehničkog napretka, a treće razdoblje tek bi trebalo doći:
razdoblje u kojem će idealisti pretvoriti politički i ekonomski kaos SAD-a u najveći
umjetnički kozmos koji je svijet ikada poznavao.
31
14. Apsolutni idealizam: Fichte, Schelling, Hegel
14.1. Estetika u središtu filozofske misli
U njemačkom idealizmu estetika je, prvi put u europskoj povijesti, postala temelj
jednog filozofskog pokreta. Kant je čovjeku pripisao stvaralačku moć, ali ograničio je tu moć
nad predmetima na sferu čiste pojave. Kantovi sljedbenici su razvili teoriju apsolutne
stvaralačke moći. Nadali su se da će u ljudskom duhu otkriti oblikovni nagon koji gradi
stvarnost, ili obuhvatiti stvarnost kao tvorevinu duha. Ideja o umjetničkoj mašti koju je razvio
Kant otvorila je put smjelom filozofiranju nove vrste. Vodeće mjesto u metafizici preuzeo je
estetički pojam, a estetika je ponovno prerađena u duhu idealističke metafizike.
Idealistička filozofija i umjetnički romantizam dijele mnoge značajke. Filozof nastoji
uključiti u svoje djelo stvaralačku maštu, a umjetnik širi svoju svijest kako bi obuhvatio
filozofsko saznanje.
14.2. Schelingov apsolutni idealizam
Postupak kojemu je cilj otkrivanje stvaralačkog djelovanja duha nazvan je
transcendentalnom metodom, a filozofski čin shvaćanja stvaralaštva naziva se intelektualnom
intuicijom. Umjereniji pristup pružio je Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling. On
tumači filozofsko saznanje kao postupno svladavanje dvojstva subjekta i objekta. Kao
vrhunac tog procesa navodi umjetnost, koju opisuje kao ocean u koji moraju teći sve struje
intelektualnog razvitka – filozofija, znanost, religija i politika. Estetska intuicija je, prema
Schellingu, objektivna intelektualna intuicija. Uzimajući Kantovu filozofiju kao temelj,
Schelling uspostavlja trijadu ideja: istina, dobrota i ljepota, ali smatra da se filozofija ne bavi
istinom, ljepotom ili moralnošću pojedinačno, već onim što je zajedničko svima njima,