irokopojasni pristupAlen Baant Pojednostavljeno reeno, pristupna mrea se sastoji od lokalnih petlji, za koje se ponekad rabi i naziv pretplatnike linije (engl. subscriber lines), te od pridruene im mrene opreme. Pristupna mrea krajnjim korisnicima omoguava povezivanje s jezgrenom mreom preko koje pristupaju raznim uslugama. Lokalne petlje povezuju lokacije krajnjih korisnika usluge s lokalnim centralama (Slika 0-1).
Legenda: Toka prikljuenja na mreu (engl. Network Connection Point, NCP) Glavni razdjelnik (engl. Main Distribution Frame, MDF) Komutacijska toka (engl. Switching Point, SP) Sklop za napajanje linije (engl.Feeder Bridge, FB) Slika 0-1: Lokalna petlja kao linija za pristup PSTN-u
Prema podacima ITU-a, u svijetu je krajem 2003. bila instalirana 1,1 milijarda fiksnih pristupnih linija. Osim putem fiksnih linija, danas se jezgrenoj mrei sve ee pristupa i kroz pokretne mree. Tradicionalna pristupna mrea sastoji se, uglavnom, od kabela s neoklopljenim upredenim paricama (engl. Unshielded Twisted Pair, UTP). Proraun iz 2000. godine, koji je izradila tvrtka Paradyne, pokazuje da diljem svijeta priblino 700 milijuna parinih pretplatnikih linija povezuje rezidencijalne i poslovne korisnike s javnom komutiranom telefonskom mreom (engl Public Switched Telephone Network, PSTN). Vie od 95% takvih lokalnih petlji sastoji se od jedne upredene parice koja podrava tradicionalnu fiksnu analognu govornu telefonsku uslugu (engl. Plain Old Telephone Service, POTS). S razvojem Interneta i protokola TCP/IP pojavila se i rastua potreba za koritenjem drugih usluga u pristupnom dijelu mree osim tradicionalnog POTS-a. Paralelno s razvojem Interneta tijekom devedesetih godina prolog stoljea razvijen je i koncept irokopojasne digitalne mree integriranih usluga (engl. Broadband Integrated Services Digital Network, B-ISDN). Granica izmeu uskopojasne (engl narrowband) i irokopojasne komunikacije postavljena je na 2 Mbit/s (u SAD-u na 1,5 Mbit/s), tj. na brzinu veu od brzine primarnog pristupa ISDN-u (PRA). Meutim, naknadno je ta
granica pomaknuta prema niim brzinama, tj. na 144 kbit/s koliko iznosi podatkovna brzina osnovnog pristupa ISDN-u (BRA). Na samom poetku 21. stoljea irokopojasni pristup Internetu (engl. broadband Internet access) postao je jedna od kljunih smjernica suvremenih telekomunikacija. irokopojasni pristup Internetu nije vie iskljuivo mjera tehnoloke razvijenosti nekog drutva, ve govori i o njegovom razvoju u cjelini. Zemlje lanice Ujedinjenih naroda (UN) donijele su na skupovima "World Summit on the Information Society" (WSIS), odranima u prosincu 2003. godine u enevi i u studenome 2005. godine u Tunisu, zakljuke koji predstavljaju kljunu podlogu za dokumente o razvoju informatikog drutva. Odravanje skupova WSIS (www.wsis.org) podrala je Generalna skuptina UNa rezolucijom u prosincu 2001. godine, a prvom skupu su nazoili predstavnici 175 zemalja lanica UN-a, meu kojima i predstavnici Republike Hrvatske. Na tom su skupu sudionici zajedniki donijeli dva vana dokumenta: deklaraciju nazvanu "Declaration of Principles" i akcijski plan "Plan of Action". Drugi skup WSIS, na kojem su nazoili predstavnici 174 zemlje lanice UN-a (ukljuujui i predstavnike Republike Hrvatske), odran je kako bi se pokrenuo plan djelovanja donesen u enevi, a na njemu su kreirana dva vana dokumenta: "Tunis Commitment" i "Tunis Agenda for the Information Society". U tim je dokumentima, izmeu ostalog, prikazana i vizija izgradnje informacijskog drutva koje e biti usmjereno na ovjeka, inkluzivno i razvojno orijentirano, te e svakome omoguiti kreiranje, pristup, koritenje i dijeljenje informacija i znanja. Upravo rije pristup u navedenoj viziji opravdava sve napore koji se poduzimaju u podruju irokopojasnog pristupa Internetu. U novije se vrijeme sve ee rabi i termin indeks digitalnog pristupa (engl. Digital Access Index, DAI), koji odraava mogunosti pojedinaca u odreenim dravama da pristupaju informacijskim i komunikacijskim tehnologijama (ICT). Tu je mjeru definirao ITU, a obuhvaa 178 zemalja. DAI se kree u granicama izmeu 0 i 1. Prema podacima za 2002. godinu, najvei DAI imala je vedska (0,85), dok je DAI Hrvatske iznosio 0,59, ime je svrstana u zemlje s viom razinom pristupa ICT-u. Nemogunost pristupa ICT-u stvara tzv. digitalni jaz (engl. digital divide) izmeu drava, kao i izmeu pojedinih regija unutar drava. Stoga je prigodom realizacije irokopojasnog pristupa Internetu posebno vano obratiti pozornost na ruralna podruja u kojima je, diljem svijeta, razvijenost telekomunikacija na osjetno nioj razini negoli u gradskim i prigradskim podrujima. Za razvoj ruralnih telekomunikacija veliku odgovornost snosi upravo drava koja, smiljenom poreznom politikom i zakonskom regulativom, mora telekomunikacijskim operatorima omoguiti investiranje u ruralne mree, kao sektor s tradicionalno dugotrajnim povratom na uloena sredstva (engl. Return on Investment, ROI). Slijedi saet prikaz tehnologija koje se danas najee rabe za realizaciju irokopojasnog pristupa [14].
1.1.
Digitalne pretplatnike linije
U vrijeme kad su se na tritu pojavile tehnologije digitalne pretplatnike linije (engl. Digital Subscriber Line, DSL) [13] alternativni oblici pristupa jezgrenoj mrei bili su sljedei: pristup POTS kanalima s pomou modema (engl. voice-band modem, dial-up modem)
2
o prijenosne brzine 33.600 bit/s ili najvie 56 kbit/s u smjeru prema korisniku; pristup uskopojasnim ISDN-om (N-ISDN) o osnovni pristup (BRA) prijenosna brzina 160 kbit/s, podatkovna brzina (na raspolaganju korisniku) 144 kbit/s o primarni pristup (PRA) prijenosna brzina 2,048 Mbit/s, podatkovna brzina 1,984 Mbit/s; pristup mreom kabelske televizije s pomou kabelskih modema i pristup prijenosnim E1-sustavima prijenosna brzina 2,048 Mbit/s.
Pristup POTS kanalima, BRA-om i kabelskim modemima uglavnom je bio namijenjen kunim korisnicima, a PRA i E1 sustavi poslovnim korisnicima. U devedesetim godinama prolog stoljea zapoeo je ubrzani masovni razvoj i primjena xDSL-a diljem svijeta (generiki naziv xDSL esto se rabi kako bi se njime oznaile sve DSL tehnologije). Standardizacijom xDSL-a na svjetskoj razini bavi se organizacija ITU-T, a osim nje standarde donose i ETSI te ANSI. Za promociju tehnologije brine se organizacija DSL Forum. Osnovna podjela DSL tehnologija je na asimetrine i simetrine (Tablica 0-11), pri emu se simetrinost odnosi na prijenosne brzine u dolaznom i odlaznom smjeru prijenosa signala. Dolazni smjer (engl. downstream ili downlink) je smjer od lokalne centrale prema korisnikom podruju, dok se suprotan smjer prijenosa naziva odlazni smjer (engl. upstream ili uplink). Ako su brzine u oba smjera meusobno jednake, rije je o simetrinoj DSL tehnologiji. U suprotnome se radi o asimetrinoj DSL tehnologiji.Tablica 0-1: Simetrine i asimetrine DSL-tehnologije
Asimetrine DSL-tehnologije
Simetrine DSL-tehnologije
ADSL (G.dmt), ADSL over ISDN, IDSL ISDN over DSL G.lite, RADSL HDSL, HDSL2 ADSL2 (G.dmt.bis), half-rate ADSL2 SDSL (npr. M/SDSL), SHDSL, (G.lite.bis), ADSL2plus, RE-ADSL2 ESHDSL VDSL, VDSL2 Asimetrine su tehnologije bolje standardizirane preporukama ITU-T-a, dok je od simetrinih tehnologija ITU-T standardizirao HDSL i SHDSL. Upravo pod generikim nazivom SDSL (engl. Symmetric DSL) kriju se brojne proizvoake inaice xDSL-a. 1.1.1. Arhitektura DSL sustava
Slika 0-1 prikazuje osnovnu konfiguraciju DSL-a [8]. POTS razdjelnik (engl. POTS splitter) u dolaznom smjeru odvaja POTS promet od DSL prometa i integriran je u mreno suelje (engl. Network Interface Device, NID). Ponekad se na korisnikom podruju umjesto razdjelnika rabe mikrofilteri (engl. microfilters) ili mikrorazdjelnici (engl. microsplitters). Prednost obaju navedenih ureaja je u tome to ih krajnji korisnik moe samostalno instalirati.3
Na drugom kraju DSL poveznice (engl. link), tj. u lokalnoj centrali, lokalna je petlja oiena na glavni razdjelnik (MDF) koji povezuje krajnje DSL korisnike izravno s pristupnim DSL multipleksorom (engl. Digital Subscriber Line Access Multiplexer, DSLAM), odnosno s modemskim DSL karticama ugraenima u DSLAM. Najnovija generacija DSLAM-ova ima ugraenu funkcionalnost mrenog sloja utemeljenu na protokolu IP. Zbog toga se takvi DSLAM-ovi nazivaju i IP/DSL komutatori (engl. IP/DSL switches). Kad se POTS prometni tokovi prenose zajedno s podatkovnim prometnim tokovima istim lokalnim petljama (takav se koncept pristupa naziva i DSL over POTS), POTS promet i podatkovni promet se u lokalnoj centrali frekvencijski razdvajaju s pomou viestrukog POTS razdjelnika (engl. POTS Splitter Chassis, PSC).
Slika 0-1: Osnovna konfiguracija DSL-a s podrkom za POTS
DSLAM multipleksira DSL promet koji potjee od mnogobrojnih krajnjih DSL korisnika na brzu jezgrenu ATM mreu (ATM je skraenica od engleskog pojma Asynchronous Transfer Mode, to u prijevodu znai asinkroni naina transfera) putem tzv. univerzalnog pristupnog koncentratora (engl. Universal Access Concentrator, UAC) smjetenog u lokalnoj centrali. Osim DSL prometa, UAC moe, takoer, koncentrirati i ostale vrste prometa. UAC odabire davatelja mrene usluge (engl. Network Service Provider, NSP), kojemu je potrebno proslijediti podatke krajnjih korisnika, te zatim usmjerava ili komutira podatke prema brzoj glavnoj poveznici (engl. trunk) - prema odabranom NSP-u. Trenutano su za rezidencijalne i manje poslovne korisnike najatraktivnije sljedee DSL tehnologije: ADSL2, ADSL2+, VDSL i VDSL2. Slijedi njihov detaljniji opis. 1.1.2. ADSL2
ADSL2 je posebno dizajniran radi poboljanja brzine i dometa prijenosa u odnosu na izvornu inaicu ADSL-a, a ima i bolje performanse na dugakim linijama u prisutnosti uskopojasnih smetnji. ADSL2 omoguava postizanje dolaznih brzina do otprilike 12 Mbit/s i odlaznih brzina do 1 Mbit/s (Slika 0-2), ovisno o duljini lokalne petlje i drugim relevantnim imbenicima. Takvo znatno poveanje prijenosne brzine u dolaznom smjeru posljedica je toga to ADSL2 postie bolju uinkovitost koritenog modulacijskog postupka. Glavne prednosti ADSL2 pred izvornom inaicom ADSL-a sadrane su u sljedeem:
4
Dijagnostika u odnosu na izvornu inaicu ADSL-a, ADSL2 primopredajnici su poboljani dodavanjem opsenih dijagnostikih mogunosti. Spomenute mogunosti temelje se na softverskim alatima za rjeavanje problema za vrijeme i nakon zavretka instalacije, za nadziranje performansi sustava tijekom rada te za utvrivanje potrebe za nadogradnjom sustava. Poboljanja glede potronje elektrine energije prva generacija ADSL primopredajnika je danonono rabila odreenu fiksnu snagu napajanja elektrinom energijom, ak i kad nisu aktivno prenosili korisnike podatke. Imajui u vidu milijune instaliranih ADSL modema diljem svijeta, mogue je utedjeti znatnu koliinu elektrine energije ako bi ti modemi za vrijeme neaktivnih perioda mogli prijei u tzv. priuvno (engl. standby) stanje poput, npr., osobnih raunala. Kako bi odgovorio na taj problem, standard tehnologije ADSL2 definira dva naina upravljanja potronjom elektrine energije koji omoguavaju smanjenje potronje uz istodobno ouvanje funkcionalnosti stalne prospojenosti krajnjih korisnika ADSL-a.
Slika 0-2 Prijenosne brzine ostvarene s pomou ADSL2+ (izvor: DSL Forum, 2003.) ; kruii na grafu odnose se na ADSL2, a kvadratii na ADSL2+
Prilagodba prijenosne brzine nepovoljne promjene razina presluavanja u kabelskoj grupi mogu dovesti do ispada nekog ADSL sustava iz rada. Presluavanja (tetni prijenos energije s jedne parice na drugu) su samo jedan od razloga zbog kojeg neki ADSL sustav moe prekinuti komunikacijske veze koje su njime ostvarene. Drugi razlozi ukljuuju izvore radijskog ometanja u AM-podruju frekvencija (engl. Amplitude Modulation, AM amplitudna modulacija), temperaturne promjene i prodor vlage u kabelsku grupu. ADSL2 odgovara na te probleme kontinuiranom prilagodbom prijenosne brzine u stvarnom vremenu (engl. Seamless Real-time Data Rate Adaptation, SRA). SRA omoguava ADSL2 sustavima da mijenjaju prijenosnu brzinu i za vrijeme rada, i to bez prekidanja prijenosa. Usnopljavanje linija (engl. line bonding) zahtjev koji je zajedniki svim operatorima je mogunost da raznim krajnjim korisnicima mogu pruati razliite razine usluge. Prijenosne brzine prema kunim i poslovnim korisnicima mogue je znatno poveati tzv. usnopljavanjem linija. Kako bi podrao usnopljavanje linija, ADSL2 standard definira uporabu inverznog ATM multipleksiranja (engl. Inverse Multiplexing for ATM, IMA) koji5
PODATKOVNA BRZINA (Mbit/s)
je standardizirao ATM Forum. S pomou koncepta IMA, ADSL2 podrava usnopljavanje do najvie 32 upredene parice u jednu ADSL2 poveznicu. Rezultat usnopljavanja linija su vee prijenosne brzine, to dovodi i do poveanja broja krajnjih korisnika kojima je mogue ponuditi takvu uslugu (poveava se pokrivenost uslugom). ADSL2 prua dodatna poboljanja u odnosu na izvornu inaicu ADSL-a: poboljana meusobna operabilnost izmeu primopredajnika razliitih proizvoaa; brza uspostava poveznice skraeno trajanje inicijalizacije poveznice s 10 sekundi na manje od tri sekunde; podrka paketskim uslugama u ADSL2 je ugraen i sloj skraeno nazvan PMT-TC (Packet Mode Transmission Trans-Convergence) koji podrava usluge poput, npr., prijenosa Ethernet okvira. ADSL2plus
1.1.3.
Za razliku od prvih dvaju lanova skupine ADSL standarda, koji specificiraju koritenje dolaznog kanala do gornje granine frekvencije od 1,1 MHz, gornja granina frekvencija dolaznog kanala u ADSL2plus postavljena je na 2,2 MHz. Rezultat toga je znatno poveanje dolaznih prijenosnih brzina na lokalnim petljama kraima od otprilike 1500 m (Slika 0-3). Odlazna prijenosna brzina see do 1 Mbit/s. Naravno, obje brzine ovise o uvjetima u lokalnoj petlji. ADSL2plus je mogue iskoristiti i u svrhu smanjenja presluavanja.
0
1
2
3
4
DULJINA PRETPLATNIKE PETLJE (km) Slika 0-3 Prijenosne brzine i dometi prijenosa koje podrava ADSL2 (izvor: DSL Forum, 2003.); crna krivulja (rombovi) se odnosi na ADSL, tamno plava krivulja (kvadratii) na ADSL2 realiziran jednom upredenom paricom, a naranasta krivulja (trokutii) na usnopljavanje linija
1.1.4.
VDSL
Ve je neko vrijeme sasvim jasno da telekom operatori diljem svijeta donose odluke (ili e ih donijeti uskoro) o ukljuivanju postojeih parinih lokalnih petlji u svoje irokopojasne pristupne mree sljedee generacije. S obzirom da krajnji korisnici postaju sve zahtjevniji glede prijenosnih brzina, ADSL bi mogao, unato novijim inaicama
6
ADSL2 i ADSL2+, iskazati slabe performanse u sloenoj okolini u kojoj je potreban istodoban prijenos govorne telefonije, interaktivnog videa i brzih podatkovnih usluga na vee udaljenosti izmeu krajnjih korisnika i lokalne centrale. U takvim mrenim scenarijima, gdje operatori radije odabiru kao rjeenje kombinaciju optikih niti i upredenih parica, VDSL postaje dobar izbor. VDSL je jedna od tehnologija koje omoguavaju ostvarenje koncepta FTTN (Fiber to the Neighbourhood). Arhitekturu FTTN-a ini kombinacija optikih niti, koje povezuju lokalnu centralu (Local Exchange LE) s optikim mrenim jedinicama (Optical Network Unit ONU), i upredenih parica koje povezuju krajnje korisnike s ONU-ima. VDSL-modemi su instalirani na oba kraja svake lokalne VDSL-petlje, realizirane jednom upredenom paricom. Slika 0-4 prikazuje arhitekturu FTTN-a, odnosno VDSL-a. VDSL podrava simetrian i asimetrian prijenos. Koristi se frekvencijskim podrujem do 12 MHz. Cijena koju VDSL plaa zbog poveanja brzine u odnosu na ADSL je smanjeni domet prijenosa (Tablica 0-1). Dolazne brzine podrane VDSL-om viekratnici su brzine od 155,52 Mbit/s, koritene u SDH-sustavima, odnosno SONET-sustavima: 51,84 Mbit/s, 25,92 Mbit/s i 12,96 Mbit/s. Odlazne brzine podrane VDSL-om mogue je podijeliti u tri skupine: 1,6 2,3 Mbit/s, 19,2 Mbit/s i brzine koje su jednake dolaznoj.
Slika 0-4 Arhitektura FTTN-sustava i VDSL-a kao njegovog sastavnog dijela; PDN (Premises Distribution Network) mrea korisnikog podruja Tablica 0-1: Prijenosne brzine podrane VDSL-om
Inaica VDSLa asimetrina asimetrina simetrina simetrina 1.1.5. VDSL2
Domet (m) 900 300 900 300
Dolazna brzina (Mbit/s) 26 52 13 26
Odlazna brzina (Mbit/s) 3 6 13 26
Dana 27. svibnja 2005. godine objavljena je nova preporuka ITU-T-a kojom je definirana druga inaica tehnologije VDSL, nazvana skraeno VDSL2. VDSL2 je simetrina prijenosna usluga koja podrava prijenosnu brzinu od 100 Mbit/s u oba smjera. Proirenjem frekvencijskog pojasa VDSL2 sve do 30 MHz novi primopredajnici podravaju simetrine brzine od 100 Mbit/s jednom upredenom paricom do udaljenosti vee od 350 metara. VDSL2 je, prije svega, specificiran kako bi podrao prijenos7
viekanalskog HDTV-a (High Definition Television), videa na zahtjev i videokonferencija te prijenos govora protokolom IP (VoIP). Dakle, VDSL2 predstavlja dobro rjeenje za triple play usluge (integrirani prijenos podataka, govora i videa istom pretplatnikom petljom). 1.1.6. Usporedba DSL tehnologija
Digitalna pretplatnika linija velike prijenosne brzine (engl. High Bit-rate DSL, HDSL) je bila prva DSL-tehnologija koja je doivjela uspjeh na tritu, asimetrina digitalna pretplatnika linija (engl. Asymmetric DSL, ADSL) je doivjela najvei rast na tritu, dok digitalna pretplatnika linija vrlo velike prijenosne brzine (engl. Very high data rate DSL, VDSL) i dalje nudi najvee prijenosne brzine od svih DSL-a. Najnovija inaica VDSL-a, VDSL2, predstavlja najbru DSL-tehnologiju i podrava simetrini prijenos brzinom od 100 Mbit/s uz domet od 300 metara. Najbolji izbor glede DSL-tehnologija za glavninu malih i rezidencijalnih poslovnih korisnika (engl Small Office/Home Office, SOHO), posebno u gradovima i prigradskim podrujima s postavljenom parinom infrastrukturom, predstavlja ADSL: potpuno je standardiziran (to je iznimno vano operatorima, ali i korisnicima), njegova prijenosna brzina u oba smjera je zadovoljavajua za pristup Internetu, podrava koritenje regeneratora (regeneratori omoguavaju produljenje dometa prijenosa), njegov maksimalan domet ini ga atraktivnim ak i u malim gradovima i selima gdje je postavljena odgovarajua kabelska infrastruktura, te podrava istodoban prijenos POTS-a i ADSL podataka zajednikom upredenom paricom. Tablica 0-2 donosi saetu usporedbu DSL-tehnologija.Tablica 0-2: Usporedba DSL tehnologija (izvor: Cisco)
xDSL
Standard? Maksimalna Maksimalna Maksimalan Regeneracija Podrka dolazna odlazna domet signala? POTS-u? brzina brzina Da Da Ne 128 kbit/s 144 kbit/s 2,320 Mbit/s 1,544 Mbit/s 2,320 Mbit/s 2,320 Mbit/s 8 Mbit/s 1,5 Mbit/s 56 Mbit/s 128 kbit/s 144 kbit/s 2,320 Mbit/s 1,544 Mbit/s 2,320 Mbit/s 2,320 Mbit/s 640 kbit/s 512 kbit/s 13 Mbit/s 5486 m 5486 m 3658 m 3658 m 5486 m 5486 m 5486 m 5486 m 1372 m Ne Ne Da Da Ne Da Da Da Planirano Da Ne Ne Ne Ne Ne Da Da Trenutano ne
ISDN IDSL HDSL
HDSL2 Da SDSL Ne
SHDSL Da ADSL G.lite VDSL Da Da Ne
8
Posebno je vano istaknuti da su prijenosna brzina, ostvariva nekom DSL-tehnologijom, i domet te tehnologije obrnuto proporcionalni: to je prijenosna brzina vea to je i domet ostvariv uz tu brzinu manji. Drugim rijeima, nemogue je nekom DSL tehnologijom istodobno ostvariti i maksimalnu brzinu i maksimalan domet. Za implementaciju bilo koje inaice ADSL-a, a posebno ADSL2 i ADSL2+, vana je prosjena duljina pretplatnike petlje na nekom podruju. to je ona manja, to je ostvariva brzina ADSL-om vea. U velikim gradovima u Hrvatskoj ta je duljina manja od 1 km, to omoguava implementaciju ADSL2 i ADSL2+ bez veih potekoa i u kontekstu zahtjevnih usluga, poput triple play usluge (integrirani prijenos podataka, govora i videa istom pretplatnikom petljom). Naravno, uvijek je potrebno voditi i rauna da prigodom implementacije DSL tehnologija nad postojeom kabelskom infrastrukturom postoji problem dodjele DSL-a pojedinim paricama u zajednikom kabelu koji povezuje centralu i krajnje korisnike. Nemogue je svim paricama u nekom kabelu pridijeliti neku DSL tehnologiju jer bi u takvom scenariju meusobni tetni utjecaji (tzv. presluavanja) izmeu parica u kabelu bili preveliki i dodatno bi ograniili domet i kvalitetu prijenosa. Primjena statikog ili dinamikog upravljanja spektrom, tj. dodjelom prijenosnih sustava pojedinim paricama u zajednikom kabelu, postala je nunost, posebno u uvjetima izdvajanja lokalnih petlji (engl. Local Loop Unbundling, LLU). U Republici Hrvatskoj LLU je propisan "Pravilnikom o pristupu izdvojenoj petlji", a sam proces izdvajanja petlji regulira Hrvatska agencija za telekomunikacije. Proglaeni operator (u Republici Hrvatskoj HT Hrvatske telekomunikacije d.d.) je po Zakonu o telekomunikacijama obvezan pruati uslugu pristupa izdvojenoj petlji.
1.2.
Primjena Etherneta u irokopojasnom pristupu
Pored stalnih promjena na fizikom sloju pristupnih mrea, zbivaju se permanentne promjene i na viim slojevima, a posebno na drugom, tzv. sloju podatkovne poveznice. Veina pristupnih mrea bila je orijentirana na koritenje tehnologije ATM koja pokazuje iznimno dobra svojstva glede kvalitete usluge to je prua viim protokolarnim slojevima. Meutim, nedovoljna uinkovitost ATM-a u situacijama kada se na mrenom sloju rabi protokol IP, kao i sloeni mehanizmi razailjanja i slanja elija na vei broj krajnih odredita, doveli su do orijentacije dizajnera pristupnih mrea na protokol Ethernet koji se jednostavno integrira s IP-em. Stoga je razvijena cijela skupina pristupnih rjeenja nazvana Ethernet in the First (Last) Mile, skraeno nazvana EFM. Pored navedenog, koritenje Etherneta u pristupnoj mrei smanjuje broj potrebnih protokolnih konverzija s kraja na kraj mree, to pridonosi smanjenju kanjenja koje te konverzije uzrokuju te smanjenju trokova izgradnje mree. EFM prua jedinstven pristup prijenosu Ethernet prometa trima razliitim topologijama, pri emu je svaka od njih pokrivena odgovarajuom inaicom EFM-a: mree od toke do toke upredenim paricama EFMC (EFM Copper) o prijenos Ethernet okvira upredenim paricama; optike mree od toke do toke EFMF (EFM Fiber) o prijenos Ethernet okvira optikim nitima od toke do toke i
9
-
optike mree od toke prema veem broju toaka EFMP (EFM PON, EPON) o prijenos Ethernet-okvira pasivnom optikom mreom (engl. Passive Optical Network, PON).
Definirana je i etvrta inaica, nazvana hibridni EFM (engl. EFM Hybrid, EFMH). Operatori mogu kreirati EFMH topologije mijeanjem EFMC-a, EFMF-a i EFMP-a. Slika 0-5 prikazuje razliite topologije pristupne mree koja kao pristupnu tehnologiju rabi EFM. EFMC je jednostavno i jeftino rjeenje za pruanje brzog pristupa i usluga krajnjim korisnicima, a naroito je atraktivan rezidencijalnim i poslovnim korisnicima. Moe koegzistirati s POTS-om, N-ISDN-om, ADSL-om i VDSL-om u zajednikim parinim kabelima, jer je spektralno usklaen s tim uslugama. Odbor IEEE-a zaduen za EFM postavio je sljedei cilj glede EFMC-a: ostvariti prijenosne brzine od barem 10 Mbit/s uz domet prijenosa od najmanje 750 metara, ili barem 2 Mbit/s uz domet prijenosa od najmanje 2.700 metara, oboje po postojeim neoklopljenim upredenim paricama. Odbor za standardizaciju EFM-a postavio je te ciljeve kao minimalne brzine, ali standard ne ograniava sustave na striktno koritenje tih brzina. Veina danas dostupnih EFMC sustava podrava osjetno vee brzine uz navedene domete. Odnos izmeu prijenosnih brzina i dometa prikazan je Slika 0-6.P2P: opticke niti ili UTP linije . . .
SDU
SDU. . .
jedna opticka nit (P2P) ili UTP-poveznica
Ethernetkomutatot
SDU
centrala
pasivni opticki razdjelnik 1 N 32
jedna opticka nit (EPON)
. . .
MDU/MHU/MTU
SDUdomet do 20 km
Legenda: SDU (Single Dwelling Unit) manji stambeni objekt MDU (Multiple Dwelling Unit) apartmani, domovi MTU (Multiple Tenant Unit) uredske zgrade, poslovni kampusi; MHU (Multiple Hospitality Unit) hoteli, bolnice, aerodromi i sl. Slika 0-5 Arhitektura pristupne mree utemeljene na EFM-u
10
Fiziki sloj EFMC-a rabi u podlozi modulacijske tehnike xDSL-a (npr. VDSL ili SHDSL). ITU-T i ANSI su standardizirali proirenu inaicu nazvanu G.SHDSL.bis (ili Extended SHDSL, ESHDSL), a prihvatio ju je i IEEE-ov odbor za standardizaciju EFM-a. G.SHDSL.bis omoguava simetrian prijenos brzinom 5,7 Mbit/s. Definirane su dvije vrste fizikog sloja EFMC-a EFMC kratkog dometa (EFMC SR), skraeno nazvan 10PASS-TS i EFMC dugog dometa (EFMC LR), skraeno nazvan 2BASE-TL.
Pored navedenoga, EFMC podrava i usnopljavanje linija (na slian nain kao i ADSL2, ali bez koritenja ATM-a). Ethernet, kao pristupna tehnologija, nudi znaajne prednosti pred tradicionalnim (engl. legacy) tehnologijama koritenima u prvoj milji: jednostavan je, meunarodno prihvaen standard koji e omoguiti meusobnu operabilnost sustava; prua uinkovitu osnovu za prijenos triple play usluga; EFM-infrastruktura je skalabilna; EFM prua jedinstveni protokol drugog sloja s kraja na kraj mree i mreni operatori mogu iskoristiti jedinstven pristup kreiranju razliitih mrenih arhitektura na svim razinama mree: pristupnoj, gradskoj i temeljnoj.
Slika 0-6 Odnos izmeu prijenosnih brzina EFMC-a i dometa prijenosa (izvor: EFMA, 2004.); crna krivulja (rombovi) standard 100BASE-TX, ljubiasta (kvadratii) EFMC SR, uta krivulja (trokutii) EFMC LR i plava krivulja (kriii) usnopljena EFMC-poveznica od 8 parica
Tradicionalna rjeenja pristupa mrei, npr. xDSL i kabelski modemi, odgovarajua su za trita s niskom razinom penetracije, i to u podrujima gdje su korisnici ratrkani na veoj povrini. Nasuprot tome, EFM je pristupno rjeenje koje je prilagoeno zgradama s veim brojem poslovnih ili stambenih jedinica s velikim brojem i gustoom krajnjih korisnika. I dok je veina drugih pristupnih rjeenja usmjerena na pokrivanje uslugom, EFM je fokusiran na penetraciju.
1.3.
Optiki pristup mogue je realizirati optikim nitima i beino. Ako se radi o pristupu s pomou optikih niti tada govorimo o konceptima Fiber to the x (FTTx): optike niti do stana Fiber to the Home (FTTH),11
PODATKOVNA BRZINA (Mbit/s)
Tehnologije irokopojasnog pristupa s pomou optikih niti
-
optike niti do zgrade Fiber to the Building (FTTB), optike niti do plonika Fiber to the Curb (FTTC) ili Fiber to the Kerb (FTTK), optike niti do kabineta Fiber to the Cabinet (FTTCab).
Pristup optikim nitima (FTTx tehnologije) je oduvijek predstavljao najkvalitetniju varijantu irokopojasnog pristupa jer omoguava postizanje velikih prijenosnih brzina i dometa prijenosa. Jedina prepreka masovnijem uvoenju FTTx tehnologija su njihova cijena i regulatorni uvjeti u veini zemalja koji zahtijevaju opsene i skupe zahvate u kabelskoj infrastrukturi i samim time dodatno pridonose poveanju trokova realizacije pristupne mree, to se, pak, dugorono odrava i na cijenu usluga. Slika 0-7 prikazuje arhitekturu FTTx sustava. U sustavima FTTH i FTTB optiki linijski terminal (engl. Optical Line Terminal, OLT) povezan je s pomou optikih niti s optikim mrenim zavrecima (engl. Optical Network Termination, ONT) instaliranima u kuama ili zgradama. U FTTC i FTTCab OLT je s pomou optikih niti povezan s optikim mrenim jedinicama (engl. Optical Network Unit, ONU) smjetenima u blizini skupine kua ili zgrada koje su, pak, nekom od DSL-tehnologija (ADSL ili VDSL) povezane s mrenim zavrecima (engl. Network Termination, NT) unutar samih kua ili zgrada. Pristupnu mreu utemeljenu na FTTx-tehnologijama fiziki je mogue realizirati s pomou poveznica od toke do toke, od kojih svaka izravno povezuje centralu i krajnjeg korisnika ili s pomou pasivne optike mree.
Slika 0-7: Arhitektura FFTx-sustava
Osnovna prednost koritenja pasivnih optikih mrea pred optikim poveznicama od toke do toke jest u utedama u izgradnji kabelske infrastrukture, jer uporaba PON-a smanjuje potrebnu koliinu optikih niti. Snaga signala koji se alju prema krajnjim korisnicima dijeli se u omjeru 1:N, pri emu je N broj krajnjih korisnika vezanih na pasivni optiki razdjelnik (engl. passive optical splitter). Kod pasivnih optikih mrea utemeljenih na vremenskom multipleksiranju (TDM-PON) podaci se u smjeru prema krajnjem korisniku prenose naelom razailjanja (engl.12
broadcast), dok se u smjeru od korisnika prema mrei podaci prenose viestrukim pristupom mediju (engl. multiple medium access), tj. ukupan raspoloivi pojas poveznice koja povezuje OLT s ONU-om dijeli se izmeu krajnjih korisnika. O broju krajnjih korisnika ovisi kolika e im prijenosna brzina biti na raspolaganju (nije definirana gornja granica na krajnji broj korisnika). Meutim, praktino ogranienje na krajnji broj korisnika predstavlja maksimalno pristupno kanjenje (engl. access delay). Sukladno tome, broj krajnjih korisnika po jednom razdjelniku obino ne prelazi 64. Slika 0-8 prikazuje generiku arhitekturu PON-a. Ovisno o mehanizmu koritenom za prijenos podataka optikim nitima, definirano je nekoliko vrsta TDM-PON-ova: APON (ATM over PON) EPON (Ethernet over PON) BPON (Broadband PON) i GPON (Gigabit PON).
APON se koristi ATM-om kao protokolom nad fizikim slojem. Prijenosne brzine koje podrava APON kreu se do 622,080 Mbit/s u dolaznom smjeru i do 155,520 Mbit/s u odlaznom smjeru. Domet prijenosa iznosi do 20 km, a optika poveznica koja povezuje OLT i ONU moe posluivati najvie 32 krajnja korisnika.1490 nm (govor/podaci) jedna opticka nitpaketski OLT WC
. . . . . .
ONT
1310 nm (govor/podaci)video-OLT
ONU
pasivni opticki razdjelnik
1550 nm (video) centrala
MDU/MHU/MTU
Slika 0-8 Arhitektura PON-a
BPON definira PON-ove koji omoguavaju pristup dolaznom brzinom do 1.244,16 Mbit/s i odlaznom brzinom do 622,080 Mbit/s. APON je jedna od inaica BPON-a, koja se koristi ATM-om. GPON se koristi brzinama prijenosa (simetrinima ili asimetrinima) od 155,520 Mbit/s, 622,080 Mbit/s, 1.244,16 Mbit/s i 2,488.32 Mbit/s. Domet prijenosa iznosi do 20 km (uz uporabu regeneratora i do 60 km). EPON (sinonim za EPON je EFMP) podrava prijenosne brzine definirane Ethernet standardima: 10 Mbit/s, 100 Mbit/s, 1 Gbit/s ili 10 Gbit/s. Definirana su dva EFMPstandarda fizikog sloja: 1000BASE-PX10, domet prijenosa 10 km i 1000BASE-PX20, domet prijenosa 20 km.
Broj krajnjih korisnika u EPON-u ogranien je na 16 ili 32.
13
Pored navedenih inaica PON-ova koji koriste TDM u odlaznom smjeru komunikacije, PON-ove je mogue iskoristiti zajedno s WDM-om. Tada je svakom korisniku dodijeljena zasebna valna duljina pa je problem viestrukog pristupa zajednikom mediju jednostavniji, a postizive prijenosne brzine po svakom korisniku puno vee. Jedina negativna strana WDM-PON-ova je u njihovoj visokoj cijeni u odnosu na tradicionalne PON-ove. Slika 0-9 prikazuje trenutano stanje glede prihoda od PON tehnologija u svijetu. Evidentno je naglaeno poveanje implementacije i prihoda EPON-a, dok se BPON oito rabi sve manje. Prihod od GPON-a biljei vrlo blagi porast to ukazuje na to da se rabi puno manje od EPON-a. Razlog tome je sve vea prihvaenost protokola Ethernet kao standarda u pristupnim mreama.
Slika 0-9 Prihod (izraen u USD) od raznih vrsta PON-ova u razdoblju od prvog kvartala 2004. do drugog kvartala 2005. godine (Izvor: Dell'Oro Group)
U FTTx sustavima, koji rabe poveznice od toke do toke, danas se najee u uporabi koncept Ethernet in the First Mile Fiber (EFMF). Tablica 0-3 prikazuje inaice EFMF-a.Tablica 0-3: Opcije fizikog sloja EFMF-a; SMF (Single Mode Fiber) jednomodna optika nit
100 Mbit/s, SMFdvije niti 100BASE-LX10, 10 km
1 Gbit/s, SMF1000BASE-LX, 5 km 1000BASE-LX10, 10 km
jedna nit
100BASE-BX10-D, 10 km 100BASE-BX10-U, 10 km
1000BASE-BX10-D, 10 km 1000BASE-BX10-U, 10 km
1.4.
Tehnologije beinog optikog pristupa
Beini optiki pristup naziva se izvorno Free Space Optics (FSO). FSO podrava veze od toke do toke, s prijenosnim brzinama do 1,25 Gbit/s. Uskoro se oekuje i oprema koja e podravati brzine do 10 Gbit/s. Pri prijenosnoj brzini od 155 Mbit/s domet prijenosa iznosi 2000 metara. Meutim, raspoloivost FSOpoveznice ovisna je o njenoj duljini i prijenosnoj brzini. Do 150 metara poveznica je raspoloiva sve vrijeme i po svim vremenskim uvjetima. Meutim, ako promatramo poveznicu duljine 800 m, tada njena raspoloivost pri brzini od 155 Mbit/s pada na 99,5%, dok pri duljini od 1500 metara iznosi 99%. Naravno, ako je korisniku nuna stopostotna pouzdanost veze ostvarene14
tehnologijom FSO, tada je nuno koritenje redundantne poveznice. U podruju FSO-a manjkaju dovreni standardi na svjetskoj razini. Uglavnom su standardizirane samo pojedine komponente sustava, ali ne i sustav u cjelini.
1.5.
irokopojasni pristup koaksijalnim kabelima
irokopojasni pristup Internetu koaksijalnim kabelima realizira se s pomou kabelskih modema (engl. Cable Modem, CM). Kabelski modemi su koaksijalnim kabelima povezani sa zavrnim sustavom (engl. Cable Modem Termination System, CMTS) koji predstavlja sastavni dio CATV centrale (head-end) operatora kabelske mree (Slika 0-10). Domet sustava moe biti vrlo velik zahvaljujui uporabi pojaala. Iako je na taj nain mogue razailjati signal kabelske televizije (CATV) velikoj skupini krajnjih korisnika uz relativno mali broj kabela (jedan CMTS moe posluivati i do 2000 korisnika po jednom TV kanalu), prigodom koritenja kabelskih modema za pristup Internetu svi korisnici koji su povezani sa CMTS-om s pomou zajednikog koaksijalnog kabela dijele ukupnu prijenosnu brzinu. Osim toga, u kabelskoj mrei s dijeljenim pristupom intenziviran je problem sigurnosti, odnosno privatnosti komunikacije.
Slika 0-10: Osnovna arhitektura pristupa Internetu kabelskim modemima
Mrea koja povezuje operatorov koncentrator s kabelskim modemima moe biti izvedena na dva naina: iskljuivo s pomou koaksijalnih kabela ili kao hibridna optikokoaksijalna mrea - HFC (engl. Hybrid Fiber/Coax), ,to je danas najei sluaj u svijetu (Slika 0-11),. U HFC mrei signali se iz centrale optikim nitima prenose do optikih vorova od kojih se dalje koaksijalnim kabelima distribuiraju krajnjim korisnicima.
CATVcentrala
optike niti
optiki vor
koaksijalni kabeldvosmjerno pojaalo
posluuje 5002000 kuanstava
Slika 0-11 Topologija HFC-mree
15
Tipine ukupne prijenosne brzine koje je mogue postii kabelskim modemima su: 55,2 Mbit/s u dolaznom smjeru i 3 Mbit/s u odlaznom smjeru (najnoviji standardi omoguavaju i do 30 Mbit/s u odlaznom smjeru). Prijenosne brzine po jednom korisniku iznose tipino: od 500 do 1000 kbit/s u dolaznom smjeru i od 256 do 500 kbit/s u odlaznom smjeru. Glavni standard u podruju kabelskih modema poznat je pod nazivom DOCSIS.
1.6.
Satelitski irokopojasni pristup
Postoje razna rjeenja za realizaciju irokopojasnog pristupa Internetu uporabom satelitskog prijenosa. Velik dio utemeljen je na tehnologijama kao to su: Digital Video Broadcast with Return Channel via Satellite (DVB-RCS) i Digital Video Broadcast with Return Channel Terrestrial (DVB-RCT). Kao to im i naziv govori, DVB sustavi su primarno namijenjeni razailjanju videa, ali se satelitski kanali mogu iskoristiti i za povezivanje s Internetom. U vrijeme dok su se satelitske komunikacije rabile iskljuivo za slanje TV signala prema korisnicima, "povratni" put nije niti bio aktualan. Meutim, uvoenjem pristupa Internetu javlja se problem realizacije prijenosa signala u smjeru od krajnjih korisnika prema mrei. U konceptu DVB-RCS povratni je put realiziran takoer satelitski. Za takav se sustav esto govori da rabi dvosmjernu satelitsku vezu (engl. two-way satellite). Nasuprot tome, u konceptu DVB-RCT povratni je put realiziran zemaljskom vezom, tj. preko biranih linija, N-ISDN-om ili nekom drugom opcijom (Slika 0-12). Pored DVB-a, za realizaciju irokopojasnog pristupa Internetu rabe se i VSAT sustavi (Very Small Aperture Terminal). VSAT sustavi se sastoje od tri komponente: VSAT stanice krajnjeg korisnika (engl. VSAT remote earth station), glavne zemaljske VSAT stanice (engl. Master Earth Station, MES) i geostacionarnog (GEO) satelita. Veina satelitskih sustava krajnjim korisnicima nudi brzine u rasponu od 64 kbit/s do 2 Mbit/s. Satelitski se prijenos smatra najkvalitetnijim rjeenjem za udaljene korisnike lokacije (ruralna podruja), iako je cijena satelitskih veza visoka i stoga ovaj nain prijenosa nije konkurentan drugim pristupnim tehnologijama.
Slika 0-12: Satelitski pristup s povratnim kanalom (1) kroz PSTN/N-ISDN ili (2) realiziranim satelitskom poveznicom
16
1.7.
irokopojasni pristup vodovima elektroenergetske mree
Komunikacije vodovima elektroenergetske mree su posebno interesantne operatorima distribucijske elektroenergetske mree poput, npr., Hrvatske elektroprivrede (HEP). Osnovna ideja PLC-a je da se irokopojasni podaci optikim nitima prenose iz jezgrene mree do transformatorskih stanica, od kojih se razvode vodovima elektroenergetske mree do krajnjih korisnika (Slika 0-13). PLC mrea izmeu transformatorske stanice i PLC modema na korisnikom podruju naziva se vanjska (engl. outdoor) PLC mrea, a ona u kui unutarnja (engl. indoor). Ve dulje vrijeme postoje standardi za uskopojasni prijenos podataka PLC-om. Prijenosni PLC sustavi, kreirani sukladno tim standardima, uglavnom slue za upravljanje elektroenergetskim postrojenjima na daljinu i rade u niskom podruju frekvencija (spektar signala see do 500 kHz). Prijenosne brzine u tim sustavima kreu se do nekoliko desetaka kbit/s. Nazivom Broadband Power-line (BPL) oznaene su one PLC mree koje prenose podatke irokopojasnim brzinama. Postoje dvije skupine BPL tehnologija: pristupni BPL (engl. Access BPL), koji se implementira nad vanjskom PLC mreom, i BPL unutar zgrade (engl. In-building BPL) implementiran nad kunom PLC-mreom.
vanjska PLCmrea
kuna PLCmrea
temeljna mrea PLC-operatora
optike niti PLCmodem
usmjeriva
transformatorska stanica
Slika 0-13 Topologija pristupne mree realizirane PLC-om
Danas pristupni BPL podrava prijenos podataka brzinama do 45 Mbit/s, i to u oba smjera, dolaznom i odlaznom. Pristupni BPL, slino kao i mrea kabelske televizije, predstavlja dijeljeni medij. Stoga je potrebno ograniiti broj korisnika pristupnog BPL-a po svakoj transformatorskoj stanici kako bi se ta agregatna brzina dijelila s manjim brojem. Osnovna mana pristupnog BPL-a je nedostatak standarda prihvaenih na svjetskoj razini. U kunim PLC-mreama uglavnom se rabi standard HomePlug. Brzine prijenosa koje podrava taj standard kreu se u rasponu do 14 Mbit/s. Najvei problem koji i dalje predstavlja glavnu konicu za iru primjenu PLC-a je problem elektromagnetske kompatibilnosti PLC-sustava.
17
1.8.
irokopojasni fiksni beini pristup
Iako DSL tehnologije dominiraju na tritu, telekom operatori se sve vie orijentiraju na beine tehnologije. Beine irokopojasne tehnologije predstavljaju atraktivno rjeenje za brzi pristup Internetu i podatkovnim, govornim i videouslugama. Podjednako je primjenjiv kod rezidencijalnih i poslovnih korisnika, a trenutano je standardima predvieno koritenje podruja frekvencija od 2 GHz do 66 GHz. Velika je prednost beinih tehnologija pred inim i optikim tehnologijama u relativno niskoj cijeni implementacije. Meutim, beine pristupne mree jo uvijek ne mogu, po svojim prijenosnim performansama, parirati inim i optikim mreama. Najznaajnije tehnologije irokopojasnog fiksnog beinog pristupa, kao ciljne skupine tehnologija koje mogu ponuditi kvalitetan irokopojasni pristup Internetu, su: LMDS (Local Multipoint Distribution Service), MMDS (Multi-channel Multipoint Distribution Service), IEEE 802.16 (komercijalno nazvan WiMAX), HIPERACCESS i HIPERMAN. MMDS je licencirana usluga dometa 5 km, to znai da jedan antenski sustav moe, uz dovoljnu snagu zraenja, pokriti podruje cijelog grada. Naravno, treba voditi rauna o tome da krajni korisnici zajedniki dijele raspoloive kanale i da s porastom njihova broja pada propusnost (engl. throughput) veza. Ostvarive prijenosne brzine kreu se u rasponu od 500 do 1000 kbit/s, iako neki tvrde da je mogue postii i 10 Mbit/s. LMDS je mogue implementirati kao tehnologiju od toke do toke ili od toke prema veem broju toaka. Maksimalne ostvarive prijenosne brzine LMDS PTP kreu se izmeu 155 i 622 Mbit/s, uz domet od 2 km. Realno postizive prijenosne brzine seu do 45 Mbit/s, odnosno do 311 Mbit/s pri prijenosu snopova (engl. bursts) podataka. Za razliku od MMDS-a, koji je prikladniji za rezidencijalne i SOHO korisnike, ciljana skupina korisnika LMDS-a su srednje i velike tvrtke. 1.8.1. WiMAX
WiMAX je popularni naziv standarda za realizaciju gradskih beinih mrea (engl. wireless metropolitan area networks). Svjetska standardizacijska organizacija IEEE odredila je 1998. godine radnu skupinu nazvanu 802.16 Working Group koja je zaduena za razvoj beinog standarda za gradske mree. Prva inaica standarda nazvana je IEEE 802.16, a njen komercijalni naziv je WiMAX to je skraenica od Worldwide Interoperability for Microwave Access. WiMAX, prije svega, treba promatrati kao tehnologiju za realizaciju fiksnog beinog pristupa (engl. Fixed Wireless Access, FWA). Prva inaica definirala je sustav koji rabi podruje frekvencija od 10 GHz do 66 GHz. S obzirom da takav sustav zahtijeva optiku vidljivost izmeu predajnika i prijamnika, radna je skupina nastavila razvijati i drugu inaicu, nazvanu IEEE 802.16a, koja rabi frekvencijsko podruje od 2 GHz do 11 GHz i ne zahtijeva spomenutu optiku vidljivost. Kao takva, puno je bolje prilagoena radu u gusto naseljenim podrujima. Nakon to je 2001. godine objavljen standard IEEE 802.16a, 2004. godine je ta inaica doraena i nazvana IEEE 802.16d (ili IEEE 802.16-2004). Tom su nadopunom standarda poboljane performanse WiMAX poveznice u odlaznom smjeru komunikacije. Konano, inaica standarda nazvana IEEE 802.16e trebala bi rijeiti i problem mobilnosti krajnjeg korisnika, i to sve do brzina kretanja od 110 do 130 km/h, kao i asimetrino suelje za prijenosna raunala i komunikatore, koje e im omoguiti izravnu povezanost, s pomou ugraene mrene kartice, s WiMAX mreom (a ne putem beinog LAN-a kao to je do
18
tada bilo planirano). Kako bi se stvorili bolji uvjeti za prihvaanje ove tehnologije, 2001. godine osnovan je WiMAX Forum, kao neprofitna organizacija koja promovira WiMAX. HIPERACCESS i HIPERMAN su standardi organizacije ETSI kompatibilni sa standardom IEEE 802.16. WiMAX je naroito interesantan za primjenu u ruralnim podrujima koja tradicionalno nemaju razvijenu telekomunikacijsku infrastrukturu. Izgradnja WiMAX mree u takvim podrujima daleko je isplativija za operatore od, npr., izgradnje parine infrastrukture za xDSL tehnologije ili optike infrastrukture za FTTx arhitekture. Primjena WiMAX-a u ruralnim podrujima omoguit e krajnjim korisnicima irokopojasni pristup telekomunikacijskoj mrei i uslugama i ublaiti tzv. digitalnu podjelu. Nasuprot tome, u gradskim podrujima proboj WiMAX-a e biti tei zbog ve postojee parine ili optike infrastrukture pa u tom segmentu treba oekivati jaku konkurenciju izmeu inooptikih i beinih mrea. Openito gledano, kompetitivnost WiMAX-a ovisi o prijenosnim brzinama i dometima koje je mogue postii tom tehnologijom, kao i o kvaliteti prijenosne usluge koju ta beina arhitektura prua krajnjim korisnicima. Upravo se na tom planu ostvaruju permanentna poboljanja ime WiMAX postaje sve vei konkurent xDSL-u i FTTx-u. U samom poetku WiMAX je bio dominantno predvien za beini prijenos govora i podataka, i rezidencijalnih i poslovnih korisnika. Stalna poboljanja prijenosne usluge pribliila su WiMAX skupu onih tehnologija koje omoguavaju kvalitetan prijenos triple play usluga. U odnosu na postojee mobilne mree, WiMAX prua znatno iri prijenosni pojas frekvencija, a samim time i vee ostvarive prijenosne brzine. Osim toga, podizanje dometa na ak 20 km omoguava jako dobru pokrivenost terena s relativno malim brojem baznih stanica.
Slika 0-14: irokopojasni beini pristup tehnologijom WiMAX
Arhitektura WiMAX mree podrava podjednako poveznice od toke do toke (P-P) i od toke prema veem broju toaka (P-MP) - Slika 0-14. U P-P topologiji mrea se sastoji od jedne ili vie P-P poveznica koje se koriste jako usmjerenim antenama. U P-MP topologiji mrea se sastoji od baznih stanica, od kojih je svaka s pomou P-MP poveznica povezana s krajnjim korisnikim ureajima. U mjeovitoj mrenoj topologiji krajnji korisniki ureaji mogu ne samo primati signal od baznih stanica, ve i usmjeravati promet prema drugim korisnicima. Na taj je nain mogue poveati pokrivenost terena jer svaka nova korisnika stanica moe, ujedno, djelovati i kao nova bazna stanica. Stvarne WiMAX19
mree uglavnom rabe kombinaciju P-P i P-MP topologija. Obino se P-P poveznice rabe za povezivanje baznih stanica s temeljnom mreom, dok se stanice prema krajnjim korisnicima slue P-MP poveznicama. Bazne stanice se mogu s temeljnom mreom povezivati i s pomou P-P poveznica izvedenih optikim nitima ili zakupljenim kanalima (najee ino). Trenutano na tritu nema velik broj mjeovitih FWA sustava, ve su, uglavnom, prisutni sustavi koji se koriste P-MP topologijom. Posebno je vano istaknuti da je podruje pokrivanja svake bazne stanice podijeljeno u sektore (za svaki se sektor rabi posebna usmjerena antena) ime se po svakom sektoru postie vea snaga signala te. sukladno tome, i vea prijenosna brzina i domet prijenosa negoli u sluaju kad antena bazne stanice zrai signal u svim smjerovima. Frekvencijska podruja od posebnog interesa za primjenu WiMAX-a su pojasevi oko 2,5, 3,5 i 5,8 GHz. U Hrvatskoj je, planom dodjele frekvencijskog spektra za irokopojasne nepokretne beine sustave, predvieno podruje od 3,4 do 3,6 GHz (za koritenje ovog podruja potrebna je dozvola nadlenog tijela; u Republici Hrvatskoj to je Hrvatska agencija za telekomunikacije), kao i podruje od 24,5 do 26,5 GHz (takoer je potrebna dozvola). Oba su podruja namijenjena iskljuivo za civilnu uporabu. Za potrebe FWA mogue je iskoristiti i tzv. ISM pojaseve frekvencija za ije koritenje nije potrebna dozvola. U Republici Hrvatskoj to su podruja od 2,4 GHz do 2,5 GHz (za civilnu uporabu) te pojasevi od 5,725 do 5,83 GHz (za civilnu i vojnu uporabu) i od 5,85 GHz do 5,925 GHz (samo za civilnu uporabu). Meutim, koritenje tih pojaseva je svjestan rizik jer u tom podruju ve rade mnogi beini mikrovalni sustavi, a posebno beini LANovi pa je i mogunost interferencije s tim sustavima vea negoli u strogo namjenskim pojasevima. Sukladno standardu IEEE 802.16, dolazni smjer komunikacije rijeen je vremenskim multipleksiranjem (TDM), pri emu je svakom krajnjem korisniku pridijeljen jedan ili vie vremenskih odsjeaka. U odlaznom smjeru viestruki je pristup rijeen tehnikom TDMA. irina kanala u Europi iznosi 28 MHz. Dvosmjernost komunikacije rjeava se frekvencijski (engl. Frequency Division Duplex, FDD) ili vremenski (engl. Time Division Duplex, TDD). Za razliku od toga, standard IEEE 802.16a predvia uporabu modulacijskog postupka OFDM (Orthogonal Frequency Division Multiplexing) i adekvatnu tehniku viestrukog pristupa OFDMA. Protokol kojim se WiMAX koristi na podsloju upravljanja pristupom mediju (engl. Medium Access Control, MAC) spojno je orijentiran pa se i nespojne usluge preslikavaju u veze. Posebna je pozornost, u dizajnu podsloja i protokola MAC, posveena kvaliteti usluge kojom su predviene tri vrste veza: osnovna veza koritena za prijenos kratkih i vremenski kritinih poruka, veze za prijenos standardnih protokola poput: DHCP, TFTP, SNMP i dr, ostale vrste veza, npr. veze rezervirane za razailjanje signala.
Kako bi QoS mehanizam dobro funkcionirao, krajnji korisnici pristupaju mrei temeljem dozvola koje im izdaje bazna stanica. Prijenosne brzine podrane standardom IEEE 802.16 mogu biti i vee od 70 Mbit/s, dok standard IEEE 802.16a podrava prijenosne brzine do 25 Mbit/s. irine kanala variraju od 1,5 do 20 MHz. Domet prijenosa ostvariv WiMAX-om see i do 50 km, uz tipian promjer elije od 13 do 20 km.
20
1.8.2.
Ostale beine pristupne tehnologije
Od ostalih beinih pristupnih tehnologija esto se spominje i Wi-Fi (komercijalni naziv za tehnologije definirane skupinom standarda IEEE 802.11). U podruju irokopojasnog pristupa Internetu posebno su zanimljive pristupne lokacije s velikom gustoom korisnika (engl. hotspots) koje korisnicima omoguavaju pristup Internetu preko beinog LAN-a (engl. wireless LAN, WLAN). Najea im je primjena u hotelima i ugostiteljskim objektima. Korisnicima se nudi mogunost koritenja usluge uz plaanje pre-paid karticom te mogunost plaanja kreditnim karticama. Podaci koji mogu dodatno ukazati na vanost pristupnih lokacija su sljedei: 30 milijuna korisnika pristupnih lokacija u 2004. (prema tvrtki Gartner), oekivani broj korisnika u 2007. 70 milijuna, 43.850 lokacija u 2003. i oko 50.000 u 2004. godini (prema In-Stat/MDR). oekivani broj pristupnih lokacija u 2008. u svijetu: 200.000.
Tehnologije IEEE 802.11 koriste se, uglavnom, nelicenciranim dijelom frekvencijskog spektra, tzv. ISM pojasom (Industrial, Scientific, Medical), to znai da za njihovo koritenje nisu potrebne posebne dozvole nadlenih dravnih tijela. Koristei se nekom od tih tehnologija mogue je postii prijenosne brzine do 54 Mbit/s (efektivno do 25 Mbit/s), a najnoviji standardi omoguavaju ak 100 Mbit/s efektivno.
Slika 0-15: Jedan od naina realizacije pristupne lokacije; u NOC-u se provodi autentifikacija, autorizacija i praenje korisnikih rauna (accounting)
1.9.
Stanje irokopojasnog pristupa Internetu u zemljama EU-a
U ovom odjeljku dan je pregled stanja u podruju irokopojasnog pristupa u zemljama Europske unije (EU), s povremenim osvrtom na prvih 15 zemalja lanica (EU15) ili na svih 25 lanica (EU25), koliko ih EU broji nakon posljednjeg proirenja. Oznaka EU10 odnosi se na 10 zemalja ijim je ulanjenjem EU15 proiren na EU25. Cilj pregleda je ukazati na dinamiku zbivanja u jednom od najpropulzivnijih sektora telekomunikacija podruju irokopojasnih pristupnih mrea. Prema podacima za listopad 2005. godine, zemlje EU-a posjeduju 52,6 milijuna fiksnih irokopojasnih linija (Slika 0-16), to daje prosjenu penetraciju (broj linija na 100 stanovnika) od 11,5% (za usporedbu, u listopadu 2004. ta je penetracija iznosila 7,3%). Sukladno tome, dnevni porast broja fiksnih irokopojasnih linija u zemljama EU-a u 2005. iznosi 52.000, u usporedbi s 38.000 novih linija u 2004. Slika 0-17 prikazuje stupanj razvijenosti irokopojasnog pristupa Internetu u pojedinim zemljama EU-a i u Hrvatskoj.21
listopad 2002.
listopad 2003.
listopad 2004.
listopad 2005.
Slika 0-16: Porast broja fiksnih irokopojasnih pristupnih linija u EU-u
Slika 0-17: Broj irokopojasnih linija na 100 stanovnika (stopa penetracije, izraena u postocima) u zemljama Europske unije i Hrvatskoj te prosjena vrijednost za EU stanje na dan 1. listopada 2005.
Penetracija fiksnog irokopojasnog pristupa u zemljama EU-a visoka je promatramo li je i na svjetskoj razini. Prema podacima za razdoblje srpanj - lipanj 2005. samo Juna Koreja ima veu penetraciju od najbolje pozicionirane lanice EU-a, Nizozemske (Tabela 0-4).Tabela 0-4 Penetracija irokopojasnog pristupa fiksnim linijama u svijetu (lipanj - srpanj 2005.)
Zemlja Penetracija (%) Zemlja Penetracija (%)
J. Koreja 25,5% Finska 18,7%
Nizozemska 22,4% Norveka 18,2%
Danska 22,0% Belgija 17,4%
Island 21,7% vedska 17,1%
vicarska 20,3% Japan 16,4%
Kanada 19,2% SAD 14,5%
22
Za usporedbu sa zemljama EU-a, Hrvatska je krajem 2005. godine imala oko 100.000 irokopojasnih linija (od toga najvie ADSL-a) to na priblino 4,5 milijuna stanovnika predstavlja penetraciju irokopojasnog pristupa od priblino 2,5%. Porast broja irokopojasnih implementacija uzrokovan je, prije svega, sve izraenijom konkurencijom izmeu operatora te njihovom eljom da poveaju sve slabiji prihod od fiksne analogne telefonije (POTS). Prihod od fiksnih podatkovnih usluga raste stopom od 11,5% godinje. Stanje razvijenosti irokopojasnog pristupa Internetu svakako oslikava i usporedba broja irokopojasnih linija na 100 stanovnika u pojedinim zemljama EU25 (Slika 0-17). Dinamika u podruju irokopojasnog pristupa ne oituje se samo u porastu broja linija, ve i u poveanju broja ponuenih usluga. Na primjer, pruatelji DSL usluga sve ee nude svojim korisnicima VoIP, ne bi li ih tako stimulirali na poveano koritenje mree. Za spomenutu dinamiku najzasluniji su poboljan omjer cijena i performansi, porast koritenja Interneta u opem smislu, poveana dostupnost Interneta i stalno rastua svijest korisnika o Internetu kao izvoru poslovnih informacija, zabavnih i ostalih sadraja. irokopojasne linije se sve vie rabe za pristup poslovnim aplikacijama, a ne samo za brzi pristup Internetu. Sve vei broj operatora nudi svojim korisnicima kombinaciju videa, govornih i podatkovnih usluga (tzv. tripple play). Porast broja irokopojasnih implementacija uzrokovan je, prije svega, sve izraenijom konkurencijom izmeu operatora ze dobrom zakonskom regulativom povoljnom za operatore i korisnike. Udio novih operatora na tritu irokopojasnog pristupa iznosi 49,8% u zemljama EU-a. Pritom u Ujedinjenom Kraljevstvu operator proizaao iz razdoblja monopola engl. incumbent) zauzima 25% trita, a na Cipru ak 100%. Penetracija irokopojasnog pristupa najvea je u onim zemljama lanicama EU-a gdje postoji konkurencija izmeu operatora glede komunikacijske infrastrukture (kabelske ili druge) i glede LLU-a. Za porast penetracije najzaslunija su dva imbenika: odluna akcija regulatornih tijela, posebno u obliku odreivanja cijena, u nekim zemljama novi operatori poinju poveavati vlastita ulaganja u infrastrukturu.
Slika 0-18: Broj DSL-a novih operatora i razne vrste pristupa; podaci su dani za 1. listopada 2003., 2004. i 2005. godine
23
Slika 0-18 prikazuje razdiobu pretplatnikih linija koje su operatori proizali iz razdoblja monopola, sukladno sklopljenim ugovorima, predali novim operatorima na koritenje. Ukupan broj takvih linija iznosio je 1. listopada 2005. godine 18.919.229. Glede koritenja kabelske infrastrukture biveg operatora proizalog iz razdoblja monopola od strane novih operatora (operatora korisnika) postoje etiri vrste pristupa: pristup strujom bita o definicija struje bita (engl. bitstream) je sljedea: brzi pristup strujom bita odnosi se na one scenarije pristupa u kojima operator iz razdoblja monopola instalira brzu pristupnu poveznicu prema korisnikom podruju (engl. customer premises) i nakon toga omoguava treoj strani (novom operatoru) da raspolae tom poveznicom, a novi operator, pak, strujom bita moe pruati brze usluge krajnjim korisnicima. Uslugu struje bita mogue je definirati kao pruanje prijenosnog kapaciteta izmeu krajnjeg korisnika spojenog na telefonsku liniju i toke interkonekcije raspoloive novom operatoru. Struja bita je veleprodajni proizvod; o za razliku od ostalih veleprodajnih proizvoda u podruju brzog pristupa, struja bita doputa novim operatorima da svojim krajnjim korisnicima pruaju i vlastite usluge s dodanom vrijednou (engl. Value-Added Services, VAS); o DSLAM odrava operator iz razdoblja monopola; pristup preprodanim linijama (engl resale lines) o za razliku od struje bita, pri jednostavnoj preprodaji linija (engl. simple resale) novi operator ne moe ponuditi diferencirani proizvod (tj. proizvod s drugaijim tehnikim obiljejima) u odnosu na osnovnu DSL-uslugu koju mu prodaje operator proizaao iz razdoblja monopola. Novi operator moe iskljuivo reklamirati, distribuirati i naplaivati proizvod. U osnovi, novi operator pri jednostavnoj preprodaji linija prua krajnjim korisnicima portal; dijeljeni pristup (engl. shared access) o dijeljeni pristup je veleprodajni proizvod. U sluaju dijeljenog pristupa, pozicionirani operator nastavlja pruati krajnjim korisnicima uslugu POTS, dok novi operatori tim istim lokalnim petljama pruaju korisnicima brze podatkovne usluge (npr. osnovnu DSL uslugu i preko nje irokopojasni pristup Internetu). Pritom je vano naglasiti da novi operator odrava svoj DSLAM; pristup izdvojenim linijama o pristup izdvojenim linijama je veleprodajni proizvod. U sluaju potpunog izdvajanja lokalne petlje, operator proizaao iz razdoblja monopola daje novom operatoru "cijelu" upredenu paricu (tj. cijeli prijenosni pojas) u najam. Uz LLU se vee i pojam kolokacije (engl. co-location), tj. naina fizikog povezivanja novog operatora na paricu. Ako se radi o poptunoj fizikoj kolokaciji (engl. full co-location). tada je oprema operatora korisnika smjetena u zgradi operatora proizalog iz razdoblja monopola (razdjelnik i DSLAM), dok u sluaju udaljenje kolokacije (engl. distant24
location) novi operator smjeta svoju opremu u posebnu zgradu. U oba je sluaja vlasnik poveznog kabela (engl. tie-cable) operator proizaao iz razdoblja monopola. U sluaju virtualne kolokacije, opremu koju rabi operator - korisnik postavlja, odrava i njome upravlja iskljuivo operator proizaao iz razdoblja monopola. Osim potpunog izdvajanja lokalne petlje (engl. full unbundling), postoji i tzv. izdvajanje potpetlje (engl. sub-loop unbundling). Tipian primjer primjene ovakvog pristupa je VDSL. U tom se mrenom scenariju izdvaja lokalna petlja u zadnjih 500 metara do korisnika, tonije od optike mrene jedinice (ONU) do korisnikog VDSL modema, dok optiku poveznicu do ONU-a odrava pruatelj usluge. U Europskoj uniji je izdvajanje potpetlje obvezatno, u skladu sa specifikacijom tijela EU-a zaduenih za regulativu u telekomunikacijama.zgrada biveg monopolistikog operatora linija MDF telefonska centrala povezni kabel zgrada novog operatora DSLAM novog operatora DSLAM novog operatora HDF linija HDF povezni kabel telefonska centrala MDF zgrada biveg monopolistikog operatora
poveznica prema transportnoj mrei novog operatora
Slika 0-19: Kolokacija - na slici lijevo prikazana je udaljena kolokacija, a na slici desno fizika kolokacija; HDF (Handover Distribution Frame) razdjelnik novog operatora
1.10. Usluge s dodanom vrijednou i IPTVNajvaniji imbenik koji utjee na prihvaanje tehnologija irokopojasnog pristupa od strane krajnjih korisnika su usluge s dodanom vrijednou. xDSL, FTTx ili WiMAX ne mogu sami po sebi, unato sve boljim performansama, probuditi interes krajnjih korisnika za prijelaz s postojeeg modemskog ili ISDN pristupa na irokopojasni pristup. Stoga je uvoenje usluga poput videa na zahtjev (engl. Video on Demand, VoD) i drugih irokopojasnih usluga, koje je nemogue realizirati tehnologijama uskopojasnog pristupa, nuno kako bi se poveala penetracija irokopojasnog pristupa. U jednom od izvjea tvrtke Pioneer Consulting iz 2004. godine naglaeno je sljedee: "U SAD-u e se do kraja 2005. godine vie od 16 milijuna korisnika DSL-a pretplatiti na vie od 25 milijuna usluga s dodanom vrijednou." Usluge s dodanom vrijednou su definirane kao poboljanja osnovne pristupne usluge ostvarene DSL-om. Primjeri VAS-a su sljedei: VoD, VoDSL (Voice over DSL), glazba kodirana MPEG-om (Moving Pictures Expert Group Music), umreeno igranje izmeu veeg broja igraa (engl. Multi-Player Gaming), videokonferencije, razailjanje TV signala (engl. broadcast TV) i virtualne privatne mree25
(VPN). Pioneer Consulting je proraunao da usluge s dodanom vrijednou predstavljaju dobru priliku za zaradu na tritu, koja varira od 15,8 do 26,6 milijardi USD-a godinje, ovisno o nainima naplate trokova koritenja usluga koje operatori odaberu. IPTV je skup usluga s dodanom vrijednou, a naziv je skraenica od Internet Protocol Television. U osnovi, radi se o konceptu transfera TV sadraja IP paketima, za razliku od tradicionalnog prijenosa TV signala razailjanjem kroz beini medij. IPTV usluge se prenose privatnom mreom operatora, a ne Internetom ili drugim javnim mreama. Takva je privatna mrea posebno dimenzionirana za transfer IPTV-a, kako bi krajnjim korisnicima bila pruena usluga visoke kvalitete. S obzirom da se mreom za transfer IPTV-a ujedno prenose i drugi prometni tokovi, poput podatkovnih i govornih (VoIP), videu se dodjeljuje najvii prioritet u mrei. Usluga IPTV moe biti linearna ili na zahtjev. U oba sluaja usluga je trenutana (slino kao kod razailjanja putem TV odailjaa ili u kabelskoj mrei) IPTV ne predvia skidanje videodatoteka (engl. downloading) s namjenskih posluitelja. Osim pruanja usluge transfera programa koji idu uivo, IPTV moe ponuditi i tzv. uslugu video na zahtjev te neke druge usluge koje svaki operator moe zasebno razviti. Osnovna prednost IPTV-a pred tradicionalnim razailjanjem TV-signala je u interaktivnosti usluge, drugim rijeima, krajnji korisnik moe prema mrei slati zahtjeve sa sadrajima. Za nagli porast interesa za IPTV-em zasluni su sljedei imbenici: sve vea rairenost Gigabit Etherneta (protokol prijenosne brzine 1 Gbit/s) i nove pristupne tehnologije utemeljene na protokolu Ethernet (EFM); sposobnost IP-mrea u pruanju vie razine kvalitete usluge; razvoj IP-usmjerivaa i Ethernet-komutatora visokih performansi, posebno prilagoenih IPTV-u; napredne softverske aplikacije koje upravljaju isporukom videa krajnjim korisnicima.
Slika 0-20 prikazuje osnovne elemente od kojih se sastoji IPTV-mrea.
Slika 0-20 Elementi IPTV-mree
Arhitektura IPTV-mree preuzeta je od openitog modela nazvanog komutirani digitalni video (engl. Switched Digital Video, SDV). U takvoj se mrenoj arhitekturi prema pojedinanim korisnicima alje samo odabrani kanal (ili kanali, ako korisnik zahtijeva vie njih). Slanje videa korisnicima realizirano je slanjem IP paketa na vei broj odredita (engl. IP multicasting), uglavnom s pomou protokola IGMP (IP Group Membership Protocol). U krajnjem videoureaju (engl. video head-end) sadraj, bilo linearni bilo na zahtjev, pretvara se u format pogodan za distribuciju IPTV mreom. Pritom se najee rabi neka od inaica standarda MPEG, MPEG-2 ili MPEG-4. Nakon kodiranja svaki se kanal pakira u IP pakete i alje kao slijed prema veem broju odredita (engl. multicast stream) ili kao slijed prema jednom odreditu (engl. unicast stream). Pristupna mrea za potrebe IPTV-a mora biti izgraena nekom od naprednih irokopojasnih pristupnih tehnologija, a predviene su, uglavnom, one ranije opisane u ovom dokumentu. Kuna mrea moe biti realizirana kao lokalna Etehrnet mrea, s pomou standarda HomePlug26
(PLC-mrea) ili beino (npr. s pomou standarda IEEE 802.11). Krajnji se korisnik povezuje s IPTV uslugom s pomou krajnjeg korisnikog ureaja (engl. Set-Top Box, STB). Sam softver koji omoguava koritenje IPTV usluge podrava arhitekturu klijent/posluitelj, pri emu je klijent za korisnika instaliran u STB-u. IPTV, kao skup usluga, podrava slanje TV programa, video na zahtjev, plaanje po odgledanom sadraju (engl. Pay Per View, PPV), transfer televizijske usluge visoke razluivosti slike (HDTV) i uslugu osobnog videorekordera (engl. Personal Video Recorder, PVR). Isporuka takvih usluga krajnjem korisniku zahtijeva da cijela mrea, i temeljna i pristupna, ima na raspolaganju dovoljne prijenosne kapacitete, da transfer IP paketa ima visoku kvalitetu te da je u mreu ugraena zadovoljavajua razina sigurnosti, i na razini transfera i na razini sadraja. Prigodom koritenja triple play usluga, krajnjem je korisniku u dolaznom smjeru potrebna podatkovna brzina izmeu 24 i 30 Mbit/s. Da je IPTV usluga koja e operatorima donijeti znatan porast prihoda, pokazuju sljedea predvianja: Tvrtka Informa predvia da e do 2010. oko 25,9 milijuna korisnika diljem svijeta koristiti IPTV i generirati prihod vei od 10 milijardi USD; Tvrtka Multimedia Research predvia da e broj korisnika IPTV-a porasti s 1,9 milijuna u 2004. na 25,3 milijuna u 2008. godini te da e prihodi porasti sa 635 milijuna na 7,2 milijardi USD; Istraivanja tvrtke Park Associates pokazuju da u panjolskoj gotovo 80% stanovnitva pokazuje interes za koritenje naprednih TV usluga, dok u Ujedinjenom Kraljevstvu i Japanu oko 75% ljudi pokazuje sklonost prema prelasku na takve usluge.
-
Naravno, razvoj IPTV-a i popratnih tehnologija nije ni priblino zavren. Nuno je potrebno doraditi sve segmente mree kako bi usluga i njeno koritenje bili to sliniji tradicionalnoj TV usluzi na kakvu su krajnji korisnici naviknuli. Sljedei problemi jo uvijek nisu u potpunosti rijeeni: pri prebacivanju s jednog na drugi kanal tijekom gledanja TV programa moe nastupiti relativno veliko kanjenje ako slanje na vei broj odredita u mrei nije dovoljno dobro rijeeno; kolebanje kanjenja paketa u mrei (engl. delay jitter) moe dovesti do treperenja slike na ekranu TV-ureaja; prijenos videa oslanja se na transportni protokol UDP koji nema ugraene mehanizme za siguran transfer paketa.
-
Stoga je za pruanje usluge IPTV nuno permanentno praenje rada mree i usluge.
Literatura1. Baant, A., G. Gledec, . Ili, G. Jei, M. Kos, M. Kunti, I. Lovrek, M. Matijaevi, B. Mikac, V. Sinkovi. Osnovne arhitekture mrea, Element, Zagreb, 2004. 2. Annex to the European Electronic Communication Regulations and Markets 2004 (10th Report), [SEC(2004)1535] Volume I, Commission Staff Working Paper, COM(2004) 759 final, Commission of the European Communities, Brussels, 2.12.2004.27
3. Internet and the Future Policy Framework for Telecommunications: A report for the European Commission, Fischer & Lorenz A/S, Copenhagen, Denmark, January 2000. 4. Majumdar, S.K., Vogelsang I., Cave M. Handbook of Telecommunications Economics, Elsevier, 2002. 5. Commisson of the European Communities. European Electronic Communications Regulation and Markets 2004. COM(2004) 759 Final. Bruxelles, 2.12.2004. 6. Commisson of the European Communities. Annex to the: Electronic Communications Regulation and Markets 2004 (10th report). Volume I. and II. COM(2004) 759 Final, SEC(2004)1535. Bruxelles, 2.12.2004. 7. Flournoy, D.M. The Broadband Millenium: Communication Technologies and Markets. International Engineering Consortium, Chicago, 2004. 8. Vermillion, W. 2003. End-to-end DSL Architectures. Cisco Press, Indianapolis. 9. Gumaste, A., T. Antony. 2004. First Mile Access Networks and Enabling Technologies. Cisco Press, Indianapolis. 10. Paradyne. 2000. The DSL Sourcebook. http://www.paradyne.com. 11. European Commission, Communications Committee. Broadband Access in the EU: situation at 1 January 2004 (Working Documet). COCOM04-20 Final. Bruxelles, 16.04.2004. 12. Desurvire, E. Global Telecommunications. John Wiley & Sons, Hoboken, NJ, 2004. 13. Goralski, W.J. ADSL&DSL Technologies. McGraw-Hill, Berkeley, CA, 2002. 14. France, P. Local Access Network Technologies. IEE, London, 2004. 15. Buckley, J. Telecommunications Regulation. IEE, London, 2003.
28
