FAKULTET ZA OBRAZOVANJE RADNO PRAVO RUKOVODEĆIH KADROVA U PRIVREDI NOVI SAD SEMINARSKI RAD RADNO PRAVO POJAM I IZVORI RADNOG PRAVA Student:Danijela Mičić Datum:14.07.2010. 2
FAKULTET ZA OBRAZOVANJE RADNO PRAVORUKOVODEĆIH KADROVA U PRIVREDI NOVI SAD
SEMINARSKI RADRADNO PRAVO POJAM I IZVORI RADNOG PRAVA
Student:Danijela Mičić Datum:14.07.2010.Profesor:Prof.Dr.Draško Bosanac
2
SADRŽAJ
I UVOD.........................................................................................................1
II POJAM RADNOG PRAVA...................................................................2
2.1 IZVORI RADNOG PRAVA.....................................................................................2
III MESTO I ZNAČAJ RADNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA ...…5
- ODNOS RADNOG PRAVA I DRUGIH GRANA PRAVA –
IV RADNO PRAVO …………………………………………………………………...6
V IZVORI RADNOG PRAVA.......................................................................................9
VI VRSTE PRAVNIH IZVORA...................................................................................15
3
I UVOD
Radno pravo je grana pravnog sistema, teorijsko-naučna i nastavna disciplina koja obuhvata i
izučava državne i autonomne norme o radnim odnosima i same radne odnose, kao i posebne
oblike (institute) socijalnog osiguranja radnika i drugih osiguranika i osiguranih lica.
Za radno pravo se sigurno može reći da predstavlja jednu od najznačajnijih grana prava,
budući da reguliše radne odnose milion radnika i na taj način neodvojivo je od društvenog
položaja radnika i predstavlja srce osnovnih odnosa u društvu.
Prema porijeklu, izvori radnog prava dijele se na:
- unutrašnje izvore ili izvore domaćeg porijekla i
- izvore međunarodnog porijekla
Unutrašnji izvori radnog prava, poredani prema pravnoj snazi, koja pripada pojedinoj vrsti
izvora prava su:
- ustav
- zakoni
- podzakonski akti (doneseni u cilju sprovođenja pojedinog zakona)
- kolektivni ugovori i
- autonomni opšti akti.
Izvori radnog prava međunarodnog porijekla su:
- konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada
- međunarodni sporazumi i
- bilateralni međudržavni sporazumi.
U daljem dijelu rada nastojaću detaljnije objasniti,pojam Radno pravo kao i izvore prava i
Radnog prava.
4
II POJAM RADNOG PRAVA
Radno pravo je grana pravnog sistema, teorijsko-naučna i nastavna disciplina koja obuhvata i
izučava državne i autonomne norme o radnim odnosima i same radne odnose, kao i posebne
oblike (institute) socijalnog osiguranja radnika i drugih osiguranika i osiguranih lica.
Za radno pravo se sigurno može reći da predstavlja jednu od najznačajnijih grana prava,
budući da reguliše radne odnose milion radnika i na taj način neodvojivo je od društvenog
položaja radnika i predstavlja srce osnovnih odnosa u društvu.
Za ovu granu prava, koju nazivamo radno pravo, poznati su i drugi nazivi, zavisno od
sadržine i obima radnog prava. Na početku je ova grana nosila naziv fabričko ili industrijsko
zakonodavstvo, jer su se pravne norme koje regulišu rad odnosile na fabričke, odnosno
industrijske radnike. Radno pravo je kasnije nosilo naziv radničko zakonodavstvo, jer se prije
svega odnosilo na radnike. Ova grana prava je ponekad nosila naziv i sindikalno pravo, zbog
značajne uloge sindikata u borbi za prava radnika, pa i radno pravo.
Savremeni, i skoro opšteprihvaćen, naziv za ovu granu pravo je radno pravo.
Ova grana prava je tijesno povezana sa drugim pravnim granama, kao što su:
- ustavno pravo
- građansko pravo
- upravno pravo
- privredno pravo
- krivično i druge grane prava.
2.1 IZVORI RADNOG PRAVA
Prema porijeklu, izvori radnog prava dijele se na:
- unutrašnje izvore ili izvore domaćeg porijekla i
- izvore međunarodnog porijekla
Unutrašnji izvori radnog prava, poredani prema pravnoj snazi, koja pripada pojedinoj vrsti
izvora prava su:
- ustav
- zakoni
- podzakonski akti (doneseni u cilju sprovođenja pojedinog zakona)
5
- kolektivni ugovori i
- autonomni opšti akti.
Izvori radnog prava međunarodnog porijekla su:
- konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada
- međunarodni sporazumi i
- bilateralni međudržavni sporazumi.
Prema kriteriju ko je donosilac, izvori radnog prava se dijele na: heteronomne izvore, koje
donose institucije vlasti (ustav, zakoni i podzakonski akti) i autonomne izvore, koje donose
subjekti na koje se primjenjuju (kolektivni ugovori i autonomni opšti akti).
1. Izvori radnog prava domaćeg porijekla
- Ustav Bosne i Hercegovine je izvor radnog zakonodavstva i ima prioritet nad
zakonskim odredbama Bosne i Hercegovine i zakonima entiteta koji nisu sa njim saglasni. U
Ustav Bosne i Hercegovine je takođe utvrđeno da su dio unutrašnjeg prava Bosne i
Hercegovine i entiteta.
- Ustav Republike Srpske je izvor radnog zakonodavstva. Prema Ustavu, Republika
uređuje i obezbjeđuje: radne odnose, zaštitu na radu i zapošljavanje.
- Zakoni
Zakona o radnim odnosima, Zakona o zapoščjavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica
(Službeni glasnik Republike srpske broj 25/93) i Zakona o zaštiti na radu (Službeni glasnik
Republike Srpske broj 26/93). Prije donošenja ovih zakona članom 12 Ustavnog zakona za
sprovođenje Ustava Republike Srpske bilo je predviđeno da se do donošenja odgovarajućih
zakona Republike Srpske primjenjuju: Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Službeni
glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 60/89 i 42/90), kojim su bila
regulisana osnovna prava iz radnog odnosa i Zakona o radnim odnosima Bosne i Hercegovine
(Službeni glasnik SR Bosne i Hercegovine br. 20/09), kojim je bio regulisan način
ostvarivanja osnovnih prava iz radnog odnosa.
6
- Podzakonski akti kao izvori radnog prava
Donosi ih Vlada, resorni ministar ili drugi funkcioner ovlašten zakonom, a u cilju primjene
pojedinog zakona.
Podzakonski akti su: uredbe, pravilnici, odluke i sl.
- Kolektivni ugovori
Ovim ugovorima se bliže uređuju: prava po osnovu rada, obim prava, način i postupak
pstvarivanja tih prava. Kolektivnim ugovorom se ne može odrediti manji obim prava radnika
od onog koji je određen zakonom, Zakonom o radu je predviđeno da se može zaključiti
kolektivni ugovor na nivou Republike (Opšti kolektivni ugovor donesen je 2006. godine).
Pored ovoga, Kolektivni ugovor se može zaključiti za određenu granu ili grupaciju. Ugovori
na nivou grane ili grupacije nazivaju se posebni kolektivni ugovori. Ugovori se mogu
zaključivati i između poslodavca i sindikalne organizacije. Ovi ugovori se nazivaju
pojedinačnim kolektivnim ugovorima.
- Autonomni opšti akti
To su pravilnici o radu koje donosi poslodavac (koji zapošljava više od 15 radnika).
2. Međunarodni izvori radnog prava
Najznačajniji međunarodni izvor radnog prava su konvencije i preporuke Međunarodne
organizacije rada.Opšta konferencija MOR-a donosi konvencije i preporuke. Ratifikovana
konvencija stupa na snagu 12 mjeseci, pošto budu registrovane.
Međunarodni i bilateralni međudržavni sporazumi su takođe izvori radnog prava. Njima se
regulišu prava i obaveze na radu i u vezi sa radom. Pošto budu ratifikovani, oni obavezuju
države potpisnice.
__________________________________________________________________________
http://primusgradiska.com/index.php?
option=com_docman&task=doc_download&gid=48&Itemid=46
7
III MESTO I ZNAČAJ RADNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA
- ODNOS RADNOG PRAVA I DRUGIH GRANA PRAVA –
Radno pravo, kao /samostalna/ grana pravnog sistema, je integralni deo pravnog sistema
/određene zemlje/, i u sebi nosi pečat /načela i bitna obeležja/ tog sistema, koji i sam
predstavlja deo sireg sistema – porodice sistema prava evropsko-kontinentalne tradicije.1
Svojstvo "samostalnosti" radnog prava kao grane prava treba razumeti na jedan relativan
način, budući da je radno pravo deo (grana) sistema prava, a ovaj je product odredjene pravne
kulture ili pravne civilizacije, sa zajedničkim i opštim idejama (filozofije prava - vladavina
/socijalnog/ prava; proklamovanje i jednaka zaštita fundamentalnih ljudskih /socijalnih/ prava;
nezavisno /radno/ sudstvo; sistem političke /industrijske/ demokratije; itd), temeljnim
vrednostima i ciljevima prava (/socijalna/ pravda; /radni/ mir; sloboda /rada i preduzetništva/;
ljudsko dostojanstvo /zaposlenog/; itd. Pored toga što je radno pravo "apsorbovalo" opšte
pravne principe i civilizacijske vrednosti prava, radno pravo je zadržalo i/li uspostavilo
naročito tesne veze sa pojedinim granama prava. Otuda, radno pravo, svojevrsna legura
privatnog i javnog prava, predstavlja “vidikovac” pravnog sistema, sa koga se vide i
svojina /poslodavac/ i rad /zaposleni/; ugovor /individualni, kolektivni/ i zakon; unutrasnje i
medjunarodno /UN, MOR, SE, EU/ pravo; materijalno i formalno pravo /parnicni postupak;
upravni postupak; arbitrazni postupak/; politicka i industrijska demokratija – tripartizam i
socijalni dijalog; filozofija prava i filozofija socijalnog prava - “luca mikrokozma” /zaposleni-
poslodavac/ i filozofija /prirodnih socijalnih/ prava; univerzalne vrednosti – pravda,
solidarnost; mir i nemir /strajk, lokaut/.
Kako ustavno pravo uređuje i osnove pravnog sistema, već to je dovoljno za postojanje tesne
povezanosti ustavnog prava i radnog prava - kao odnosa celine i dela /pravnog sistema/. Kad
se tome doda da savremeni ustavi proklamuju i garantuju i fundamentalna socijalna prava,
pored ličnih, političkih i ekonomskih; da uređuje osnove državne organizacije /koja može da
ukljući radne sudove/; osnove ekonomsko-socijalnog sistema (što može da uključi i koncept
socijalne države, odnosno koncept socijalne tržišne privrede), nesumnjiva je tesna povezanost
Radno i Ustavnog prava.
1 R. David, Les grands systems du droits contamporains, Paris, 1977; B. Kosutic, Veliki
pravni sistemi, Beograd,
2005.
8
IV RADNO PRAVO
Radno pravo kao grana prava prožeto je privatnopravnim i javnopravnim obeležjima, tako da
predstavlja jedan "srećan spoj" - modus in rebus privatnog i javnog prava2, odnosno
predstavlja svojevrsnu sintezu klasičnih principa privatnog i javnog prava, ali ne ostajući na
"pozajmljivanju" njihovih principa i institucija, gradeći i sopstvene principe i stvarajući
sopstvene pravne ustanove. Otuda i teškoće u odgovoru na pitanje da li radno pravo pripada
oblasti privatnog ili javnog prava.3 Postoji tesna povezanost radnog prava ne samo sa
građanskim i trgovinskim ili privrednim /pravom privrednih društava/, kao granama privatnog
prava, ali i tesna povezanost radnog sa upravnom i finansijskim pravom /kao i određena
povezanost radnog i krivičnog prava/ kao granama prava koje ulaze u oblast javnog prava.
Zbog svega toga, u teoriji se iznosi stav da je nejasan status novonastalih grana prava,
posebno onih koje se izdvajaju iz konteksta gradjanskog prava, poput radnog prava.4
Pored tesne povezanosti sa navedenim granama privatnog i javnog prava, Radno pravo se
može dovesti u određenu vezu i sa drugim granama pravnog sistema: sa Porodičnim pravom
/posebna zaštita žena na radu; prava zaposlenih u vezi sa staranjem o deci; zabrana dečijeg
rada, itd.); sa Naslednim pravom (pravo na plaćeno odustvo u slučaju smatri člana porodice;
uticaj smrti preduzetanika poslodavca na radne odnose; itd.); sa Pravom industrijske svojine
(razgraničenje prava na zaradu zaposlenog od prava zaposlenog po osnovu tehničkog
unapređenja, inovacije, racionalizatorstva; i sl.); Krivicnim pravom (krivicna dela na radu ili u
vezi sa radom; rad u javnom interesu /drustveno koristan rad/ kao alternativa odredjenim
krivicnim sankcijama5), itd.
Mada je pravo socijalnog osiguranja, odnosno socijalne sigurnosti nastalo izdvajanjem iz
radnog prava, sa kojim i danas ima najtešnje veze, ono se smatra samostalnom granom prava -
sa svojim subjektima, predmetom, načelima, sadržinom (pravima i obavezama), različitom u
odnosu na Radno pravo. Solidarnost, kao univerzalna vrednost, element je evropskog
identiteta, sto je doslo do izrazaja kako u modelu tzv. Bizmarkovog sistema socijalnog
osiguranja, tako i u modelu tzv. Beveridzevog sistema socijalne sigurnosti.
Premda je radno pravo deo celine nacionalnog /ustavno-/ pravnog sistema, ono se razvijalo
gotovo devet decenija pod uticajem univerzalnog radnopravnog sistema, odnosno pod
uticajem međunarodnog radnog prava - u Jugoslaviji /kao članici MOR-a od osnivanja/
takođe. Univerzalni sistem međunarodnog radnog prava je svojim međunarodnim radnim
standardima vodio harmonizaciji nacionalnog radnog prava (mnogo pre nego što je došlo do
9
harmonizacije na regionalnom međunardonom planu - npr. u okviru /danas/ Evropske unije),
tako da postoji tesna povezanost radnog prava i međunarodnog radnog prava. Ipak, sem u
pogledu fundametalnih socijalnih prava, medjunarodni radni standardi sadrze klauzule
fleksibilnosti, koje su izraz uvazavanja ekonomskih, socijalnih, kulturnih razlika izmedju
drzava clanica MOR-a, odnosno regionalnih organizacija /Savet Evrope; Evropska unija/.
2Pitanje principium divisionis između privatnog i javnog prava, kao pravnih oblasti, jeste
jedno od najviše
raspravljanih pitanja u teoriji prava. Iznose se brojni kriterijumi: subjekti pravnog odnosa -
fizičko ili pravno lice kao subjekt privatnog prava, a /samo/ pravno lice kao subjekt javnog
prava; interesi - privatni ili javni interes; karakter normi - heteronomne ili autonomne
/dispozitivne/ norme, itd.
3J. Rivero, J. Savatier, Droit du travail, Paris, 1987, str. 34 - 35.
4 D. Nikolić, Građanskopravna sankcija, Novi Sad, 1995, str. 126.
5 Blize: Z. Stojanović, “Strategije ostvarivanja svrhe krivičnog prava”, Arhiv za pravne i
društvene nauke, br. 3-
4/2008, str. 163-190.
10
Najzad, zbog mobilnosti radne snage u međunarodnim razmerama, od posebnog je značaja
odnos Radnog prava i Međunarodnog privatnog /radnog/ prava (ugovor o radu sa stranim
elementom; nadležnost suda za rešavanje radnih sporova sa stranim elementom; itd.), dok
Pravo socijalne sigurnosti ne spada /predominantno/ u oblast privatnog prava, sto znaci da se
pitanje priznavanja prava u sticanju, odnosno priznavanje stecenih socijalnih prava uredjuje
medjunarodnim ugovorom, na nacelu reciprociteta.
Odnos Radnog prava i Ustavnog prava
Ustavno pravo /ustav u materijalnom smislu/ uređuje osnove pravnog sistema, osnove
državne organizacije, ekonomsko-socijalnog i političkog sistema, kao što proklamuje i štiti
fundamentalna ljudska prava. Otuda, koncept radnog prava determinisan je ustavnim
konceptom ekonomsko-socijalnog i politickog sistema, a raspodela nadleznosti u slozenim
drzavama zavisi od oblika drzavnog uredjenja. Jedinstvena karakteristika u razvoju radnog
prava u Jugoslaviji, odnosno Srbiji/Crnoj Gori jeste u tome sto su u toku XX veka promenjena
tri bitno razlicita koncepta ekonomsko-socijalnog i politickog sistema, odnosno, samim, tim,
tri bitno razlicita koncepta radnog /socijalnog/ prava – klasicni koncept radnog prava
primeren uslovima trzisnog privredjivanja u uslovima politickog pluralizma /izmedju dva
svetska rata/; koncept radnog prava pod uticajem sovjetskog koncepta administrativnog
privredjivanja u uslovima politickog monizma; samoupravni koncept radnog prava, u
uslovima udruzenog rada, drustvene svojine, samoupravljanja, da bi se u poslednjoj deceniji
XX veka postepeno reafirmisao klasicni koncept radnog prava, primeren socijalnoj trzisnoj
privredi, u kontekstu harmonizacije sa komunitarnim radnim pravom /Evropske unije/.
Ustav određuje i oblik državne vlasti - sistem jedinstva (retko - npr. u Švajcarskoj; nekada u
državama administrativnog /samoupravnog/ socijalizma) ili podele vlasti (predsednički
sistem) ili ravnoteže vlasti (parlamentarni sistem), a za radno pravo je od posebnog značaja
organizacija /nezavisne/ sudske vlasti, posebno ako se ustavom predvidi formiranje radnih
sudova ili radnih tribunala, kao specijalizovanog sudstva za radne sporove.
Ustav /u materijalnom smislu/ uređuje i osnove ekonomsko - socijalnog sistema, što je za
koncept radnog prava od direktnog značaja. Ako ekonomsko-socijalni sistem počiva na
tržišnoj ekonomiji, konkurenciji, privatnoj svojini i preduzetništvu, to vodi klaisičnom
konceptu radnog prava, čije su klasične institucije i nastale u regulisanju odnosa na tržištu
radne snage, inspirisane ciljevima i principima radnog prava. Nasuprot tome, ako se ustavom
proklamuje administrativno privređivanje, državna svojina kao dominantan svojinski oblik,
bez konkurencije imanentne integralnom tržištu, to vodi konceptu radnog prava koji ne
poznaje mnoge klasične institute radnog prava, ili ih nominalno zadržava, ali lišene svoje
11
suštine (npr. kolektivni ugovori o radu u administrativnom socijalizmu, kao oblik dirigovanog
autonomnog prava).
Ustav uređuje i osnove političkog sistema, što je od neposrednog značaja za koncept radnog
prava. Tako, ustavi u periodu administrativnog socijalizma su proklamovali politički
monizam, što je imalo za posledicu i sindikalni (i poslodavački) organizacioni monizam, kao i
gubitak autonomije sindikata u odnosu na državu /i vladajuću partiju/, bez koje nema
socijalnog pratnerstva, niti ostvarenja filozofije kolektivnog pregovaranja.
Radno pravo je grana pravnog sistema, teorijsko-naučna i nastavna disciplina koja obuhvata i
izučava državne i autonomne norme o radnim odnosima i same radne odnose, kao i posebne
oblike (institute) socijalnog osiguranja radnika i drugih osiguranika i osiguranih lica.
Za radno pravo se sigurno može reći da predstavlja jednu od najznačajnijih grana prava,
budući da reguliše radne odnose milion radnika i na taj način neodvojivo je od društvenog
položaja radnika i predstavlja srce osnovnih odnosa u društvu.
Za ovu granu prava, koju nazivamo radno pravo, poznati su i drugi nazivi, zavisno od
sadržine i obima radnog prava. Na početku je ova grana nosila naziv fabričko ili industrijsko
zakonodavstvo, jer su se pravne norme koje regulišu rad odnosile na fabričke, odnosno
industrijske radnike. Radno pravo je kasnije nosilo naziv radničko zakonodavstvo, jer se prije
svega odnosilo na radnike. Ova grana prava je ponekad nosila naziv i sindikalno pravo, zbog
značajne uloge sindikata u borbi za prava radnika, pa i radno pravo.
Savremeni, i skoro opšteprihvaćen, naziv za ovu granu pravo je radno pravo.
Ova grana prava je tijesno povezana sa drugim pravnim granama, kao što su:
ustavno pravo
građansko pravo
upravno pravo
privredno pravo
krivično i druge grane prava.
V IZVORI RADNOG PRAVA
Prema porijeklu, izvori radnog prava dijele se na:
unutrašnje izvore ili izvore domaćeg porijekla i
izvore međunarodnog porijekla
12
Unutrašnji izvori radnog prava, poredani prema pravnoj snazi, koja pripada pojedinoj vrsti
izvora prava su:
ustav
zakoni
podzakonski akti (doneseni u cilju sprovođenja pojedinog zakona)
kolektivni ugovori i
autonomni opšti akti.
Izvori radnog prava međunarodnog porijekla su:
konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada
međunarodni sporazumi i
bilateralni međudržavni sporazumi.
Prema kriteriju ko je donosilac, izvori radnog prava se dijele na: heteronomne izvore, koje
donose institucije vlasti (ustav, zakoni i podzakonski akti) i autonomne izvore, koje donose
subjekti na koje se primjenjuju (kolektivni ugovori i autonomni opšti akti).
1. Izvori radnog prava domaćeg porijekla
Ustav Bosne i Hercegovine je izvor radnog zakonodavstva i ima prioritet nad zakonskim
odredbama Bosne i Hercegovine i zakonima entiteta koji nisu sa njim saglasni. U Ustav
Bosne i Hercegovine je takođe utvrđeno da su dio unutrašnjeg prava Bosne i Hercegovine i
entiteta.
Ustav Republike Srpske je izvor radnog zakonodavstva. Prema Ustavu, Republika uređuje i
obezbjeđuje: radne odnose, zaštitu na radu i zapošljavanje.
13
- Zakoni
Zakona o radnim odnosima, Zakona o zapoščjavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica
(Službeni glasnik Republike srpske broj 25/93) i Zakona o zaštiti na radu (Službeni glasnik
Republike Srpske broj 26/93). Prije donošenja ovih zakona članom 12 Ustavnog zakona za
sprovođenje Ustava Republike Srpske bilo je predviđeno da se do donošenja odgovarajućih
zakona Republike Srpske primjenjuju: Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Službeni
glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 60/89 i 42/90), kojim su bila
regulisana osnovna prava iz radnog odnosa i Zakona o radnim odnosima Bosne i Hercegovine
(Službeni glasnik SR Bosne i Hercegovine br. 20/09), kojim je bio regulisan način
ostvarivanja osnovnih prava iz radnog odnosa.
- Podzakonski akti kao izvori radnog prava
Donosi ih Vlada, resorni ministar ili drugi funkcioner ovlašten zakonom, a u cilju primjene
pojedinog zakona.
Podzakonski akti su: uredbe, pravilnici, odluke i sl.
- Kolektivni ugovori
Ovim ugovorima se bliže uređuju: prava po osnovu rada, obim prava, način i postupak
pstvarivanja tih prava. Kolektivnim ugovorom se ne može odrediti manji obim prava radnika
od onog koji je određen zakonom, Zakonom o radu je predviđeno da se može zaključiti
kolektivni ugovor na nivou Republike (Opšti kolektivni ugovor donesen je 2006. godine).
Pored ovoga, Kolektivni ugovor se može zaključiti za određenu granu ili grupaciju. Ugovori
na nivou grane ili grupacije nazivaju se posebni kolektivni ugovori. Ugovori se mogu
zaključivati i između poslodavca i sindikalne organizacije. Ovi ugovori se nazivaju
pojedinačnim kolektivnim ugovorima.
Kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora u Republici Hrvatskoj nema dugu
tradiciju. U vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna država, prava radnika su se zakonom
uređivala kao statusna prava, te se kolektivni ugovori kao izvori radničkih prava nisu niti
sklapali. Sklapanje kolektivnih ugovora u skladu sa međunarodnim radnim pravom
( Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 98 ), u Republici Hrvatskoj je započelo
01.01.1996 .godine, kada se je počeo primjenjivati Zakon o radu. Istina i početkom
14
devedesetih godina prošlog stoljeća je Hrvatska gospodarska komora u ime poslodavaca
sklapala kolektivne ugovore, ali oni nisu bili u skladu sa normama međunarodnog radnog
prava.
Ako se uzme u obzir da kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj ima relativno kratku tradiciju,
ipak, može se reći da su prava koja su radnici ostvarili temeljem kolektivnih ugovora od
neprocjenjive važnosti za socijalni i gospodarski položaj radnika na tržištu rada. Iz ove
einjenice se otvara niz pitanja koja su radnicima još uvijek nedovoljno poznata, a neka od
najvažnijih su:
Što je zapravo kolektivni ugovor?
Da li kolektivni ugovor kao takav ide u prilog radnicima ili poslodavcu?
U ovom kratkom osvrtu na institut kolektivnih ugovora će se ukratko odgovoriti na ova
pitanja.
Kolektivni ugovor je poseban ugovor radnog prava koji u pisanom obliku dobrovoljno
sklapaju poslodavci ili udruge poslodavaca ( iznimno i Vlada RH na strani poslodavca u
javnim i državnim službama ), te sindikati ili udruge sindikata s druge strane. Radnici
samostalno, bez sindikata, ne mogu sklopiti važeći kolektivni ugovor.
Kolektivni ugovor ima karakteristike ugovora jer ga dobrovoljno sklapaju ugovorne strane i
njime uređuju međusobne odnose, ali, kolektivni ugovor ima i karakteristike propisa jer
uređuje prava trećih, tj, radnika, što mu je i najvažnija svrha, a obavezno se mora i objaviti,
što je karakteristika za propise.
Kolektivni ugovor sadržava odredbe kojima se uređuju prava i obveze stranaka koje su
sklopile kolektivni ugovor tj. poslodavca i sindikata ( obvezni dio kolektivnog ugovora ), ali i
pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak ugovora o radu radnika kod
tog poslodavca, pitanje zaštite na radu, osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, pitanja iz
djelokruga rada radničkih vijeća i prava sindikata, te druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi
sa radnim odnosom radnika ( normativni dio kolektivnog ugovora ).
Na koga se primjenjuje kolektivni ugovor?
Iako je prema međunarodnim izvorima radnog prava i na temelju Konvencije broj 98.
Međunarodne organizacije rada u većini zemalja kolektivni ugovor izvor prava za članove
15
sindikata koji ga je sklopio ili mu naknadno pristupio, u Hrvatskoj je ovo pitanje dodatno
uređeno odredbama Zakona o radu.
Polazeći od činjenice da bi se za radnike zaposlene kod jednog poslodavca u slučaju kada svi
radnici nisu članovi sindikata koji je sklopio kolektivni ugovor primjenjivali različiti izvori
prava, zakonodavac je odredbom članka 12. Zakona o radu ( NN 137/04. ) takvu mogućnost
otklonio time što je obvezao poslodavca da je u slučaju različitog uređenja određenog prava
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i dr. ) na sve radnike obvezan primjeniti
najpovoljnije pravo. To znači da se kolektivni ugovor koji je sklopljen na razini jednog
poslodavca u pravilu primjenjuje na sve radnike neovisno o njihovoj pripadnosti ili
nepripadnosti sindikatu ili sindikatima koji su ga sklopili.
Upravo ova odredba predstavljala je osnovu za uređenje jednog drugog instituta, doprinosa
solidarnosti, prema kojem bi nečlanovi sindikata trebali participirati za korištenje prava iz
kolektivnog ugovora. Međutim, odredba o doprinosu solidarnosti je ukinuta odlukom
Ustavnog suda kao neustavna.
Dakle, važno je reći da je kolektivni ugovor za radnike najvažniji izvor prava jer se
njime prava radnika mogu samo povećati u odnosu na sklopljene ugovore o radu ili
pravilnik o radu. Važno je i to da je kolektivni ugovor jedini akt koji se ne može
mijenjati jednostrano, voljom poslodavca, nego samo obostrano, dakle, voljom
poslodavca i sindikata. Strateški gledano, dobar kolektivni ugovor bi trebao biti glavni
cilj svakog sindikata, jer jedino on jamči prava i zaštitu radnika. Pravo koje je ugovoreno
kolektivnim ugovorom je utuživo, pa prema tome i ostvarivo. Dakle, kolektivni ugovor se
sklapa u interesu radnika. Poslodavac koji poštuje zakon će također imati interes za sklapanje
kolektivnog ugovora jer time osigurava dobru radnu atmosferu i socijalni mir.
U Hrvatsko je sklopljeno malo kolektivnih ugovora u odnosu na broj sindikata. To govori da
su u mnogim tvrtkama sindikati slabi, da se ne uspiju nametnuti i sklopiti kolektivni ugovor
kojim bi povećali prava i zaštitili svoje članove. Iako je danas kod uređivanja prava radnika
prisutan opći trend smanjenja prava i fleksibilizacije radnog odnosa, radnici u tvrtkama u
kojima je sklopljen kolektivni ugovor su toga pošteđeni, jer odredbe kolektivnog ugovora
jamče prava sve dok je kolektivni ugovor na snazi, odnosno, dok ih zajednički ne izmjene
poslodavac (i) i sindikat (i ). Dakle, kolektivni ugovor za radnike nema alternativu.On je
najveća garancija prava, zaštite i sigurnosti radnika u radnom odnosu.
16
- Autonomni opšti akti
To su pravilnici o radu koje donosi poslodavac (koji zapošljava više od 15 radnika).
2. Međunarodni izvori radnog prava
Najznačajniji međunarodni izvor radnog prava su konvencije i preporuke Međunarodne
organizacije rada.Opšta konferencija MOR-a donosi konvencije i preporuke. Ratifikovana
konvencija stupa na snagu 12 mjeseci, pošto budu registrovane.
Međunarodni i bilateralni međudržavni sporazumi su takođe izvori radnog prava. Njima se
regulišu prava i obaveze na radu i u vezi sa radom. Pošto budu ratifikovani, oni obavezuju
države potpisnice
Općenito o pravnim izvorima
Kada govorimo o pravnim vrelima, odnosno izvorima prava, javljaju se dva smisla:
materijalni i formalni.
Pravno vrelo u materijalnom smislu jest ona stvaralačka snaga kojim se razvija pravo,
stvarni društveni činioc koji izaziva nastajanje prava kao društvene pojave.
Pravno vrelo u formalnom smislu čine pravne norme, tj. pravna pravila koja reguliraju
ponašanje društvenih subjekata kojima se apstraktno reguliraju društveni odnosi i koja
vrijede za sve slučajeve koji su u njima predviđeni nezavisno od toga koliko će se puta
te norme doista i primijeniti.
Ne možemo pronaći nikakvu bitnu razliku između vrela upravnog ili nekog drugog
prava, pravna vrela koja se javljaju za sve pravne gane vrijede i za upravno pravo.
Određene razlike postoje, činjenica je da tijela državne uprave primjenjuju
podzakonske općenormativne akte mnogo više nego primjerice sudovi i taj je oblik
pravnog vrela od posebnog značenja za upravu, dok ga sudovi koriste rijetko.
Nadalje, pravne norme na temelju kojih djeluju upravna tijela su brojne i relativno
nesistematizirane, dok su pravne norme koje primjenjuju sudovi uglavnom
sistematizirane i kodificirane u jedinstvenim zakonima.
17
Zatim, ono što diferencira norme upravnog prava od normi sudskog prava je njihova
česta promjena koja nastaje kao rezultat dinamičnosti razvoja upravnog prava.
VI VRSTE PRAVNIH IZVORA
Ustav Republike Hrvatske
Zakoni
Poslovnici i drugi opći akti Hrvatskog sabora
Opći akti predsjednika Republike
Opći akti Vlade Republike Hrvatske i ministara
Opći akti tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Opći akti pravnih osoba
Kolektivni ugovori
Međunarodni ugovori
Običajno pravo
Praksa državnih tijela
Pravila znanosti
1. Ustav RH
Ustav je temeljni zakon države i predstavlja osnovno pravno vrelo. Njime svaka
država uspostavlja politički i pravni poredak, budući da je on prema svom karakteru i
politički i pravni dokument.
Ustav je na vrhu piramide pravnih pravila u njihovoj hijerarhiji i svojim odredbama
utvrđuje sadržajne odnose u kojima prema njemu moraju stajati zakoni i drugi propisi.
Tako prema našem Ustavu zakoni moraju biti u skladu s ustavom, a svi drugi propisi
moraju biti u skladu s ustavom i sa zakonom.
Ustav kao vrelo upravnog prava može biti neposredan ili posredan izvor.
Ustav kao neposredno vrelo – tijela državne uprave neposredno primjenjuju
odgovarajuću ustavnu normu, tj. svoje akte ili radnje zasnivaju neposredno na
ustavnim odredbama.
18
Tijela državne uprave rijetko neposredno primjenjuju ustavne norme pa je tako ustav
najčešće posredno pravno vrelo budući da ustavne norme općenito propisuju načela za
djelovanje i organizaciju državne uprave i sadrže temeljna načela kojih se tijela uprave
moraju pridržavati pri svom djelovanju.
Odredbe Ustava od velikog značaja za upravu su one koje se odnose na strukturu
državne vlasti i međusobne odnose tijela državne vlasti, odredbe koje se odnose na
načelo zakonitosti uprave, te one kojima se jamči pravna zaštita protiv akata koje
donose tijela uprave, odredbe o hijerarhiji o pravnim vrelima, Vladi RH itd.
2. Zakoni
na hijerarhijskoj ljestvici pravnih pravila, zakon dolazi nakon Ustava, a u praksi
predstavlja najvažnije i osnovno pravno vrelo.
Razlikujemo dvije vrste zakona: organski zakoni – zakoni koji se donose posebnom
procedurom (traži se kvalificirana većina zastupnika) i zakoni koji se donose
uobičajenom procedurom i za donošenje kojih se traži većina glasova nazočnih
zastupnika.
3. Poslovnik i drugi opći akti Hrvatskog sabora
Hrvatski sabor svojim poslovnikom uređuje unutarnje ustrojstvo i način rada Sabora, a
i postupak donošenja drugih akata iz njegove nadležnosti. Donosi ga većinom glasova
svih zastupnika.
4. Opći akti predsjednika Republike
Predsjednik Republike može, na osnovi posebnih ustavnih ovlasti za ratnog stanja
donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od
Sabora, a jednako tako predsjednik može u neposrednoj ugroženosti neovisnosti,
jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da
19
redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti donositi uredbe sa zakonskom snagom na
prijedlog i uz supotpis predsjednika Vlade.
5. Opći akti Vlade RH i ministara
Od podzakonskih općenormativnih akata najvažniji izvor upravnog prava su akti
Vlade koja prema Ustavu donosi uredbe za provedbe zakona, donosi svoj poslovnik,
odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koje se uređuju uredbama.
Ministri i ravnatelji državnih upravnih organizacija donose pravilnike, naredbe i
naputke za provođenje zakona i drugih propisa kada su za to izričito ovlašteni.
6. Opći akti tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave donose statut
kojim se podrobnije uređuje samoupravna obilježja tih jedinica, javna priznanja,
ustrojstvo ovlasti i način rada tijela itd. Donosi se većinom glasova svih članova
predstavničkog tijela.
Predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave donose i svoj
poslovnik kojim uređuju svoje unutarnje ustrojstvo i način rada.
Osim toga, predstavnička tijela donose i odluke i druge opće akte.
7. Opći akti pravnih osoba
Postoje mnogi opći akti pravnih osoba od kojih su za upravno pravo kao pravni izvori
posebno važni oni koje donose ustanove i trgovačka društva.
8. Kolektivni ugovori
Kolektivni ugovori su kao izvor upravnog prava važni u svojoj primjeni u
službeničkom pravu.
9. Međunarodni ugovori
20
Međunarodni ugovor je sporazum utemeljen na sukladnom očitovanju najmanje dvaju
međunarodnih subjekata koji je uređen međunarodnim pravom i koji je u pisanom
obliku.
Sklapanje međunarodnih ugovora u nadležnosti je, ovisno o naravi i sadržaju ugovora,
Hrvatskog sabora, predsjednika Republike i Vlade.
One međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne
ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH
potvrđuje Sabor.
Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni,
čine dio unutarnjeg pravnog poretka i po snazi su iznad zakona.
10. Običajno pravo
U modernom svijetu rijetko se primjenjuje kao izvor prava, nalazi svoju primjenu pri
popunjavanju tzv. «pravnih praznina».
No, u pravu Europskih zajednica govori se o nepisanom pravu koje čine opća pravna
načela i koja čine običajno pravo Zajednica koje je usvojio Sud pravde.
11. Praksa državnih tijela
Načelno ona nema karakter neposrednog pravnog vrela.
12. Pravila znanosti
Ona mogu dobiti obilježje posebnog pravnog vrela ako se pravnim propismo upućuje tijela
državne uprave da se pridržavaju pravila određene znanosti.
21
http://primusgradiska.com/index.php?
option=com_docman&task=doc_download&gid=48&Itemid=46
ZAKLJUČAK
Prema porijeklu, izvori radnog prava dijele se na:
- unutrašnje izvore ili izvore domaćeg porijekla i
- izvore međunarodnog porijekla
Unutrašnji izvori radnog prava, poredani prema pravnoj snazi, koja pripada pojedinoj vrsti
izvora prava su:
- ustav
- zakoni
- podzakonski akti (doneseni u cilju sprovođenja pojedinog zakona)
- kolektivni ugovori i
- autonomni opšti akti.
Izvori radnog prava međunarodnog porijekla su:
- konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada
- međunarodni sporazumi i
- bilateralni međudržavni sporazumi.
22
Prema kriteriju ko je donosilac, izvori radnog prava se dijele na: heteronomne izvore, koje
donose institucije vlasti (ustav, zakoni i podzakonski akti) i autonomne izvore, koje donose
subjekti na koje se primjenjuju (kolektivni ugovori i autonomni opšti akti).
U prethodnom dijelu teksta sam objasnila pojam i izvore Radnog prava,ono prestavlja bitan
dio pravnih nauka i veoma je važno za cijelokupno društvo.
LITERATURA
1. http://primusgradiska.com/index.php?
option=com_docman&task=doc_download&gid=48&Itemid=46
2.
3J. Rivero, J. Savatier, Droit du travail, Paris, 1987, str. 34 - 35.
4 D. Nikolić, Građanskopravna sankcija, Novi Sad, 1995, str. 126.
5 Blize: Z. Stojanović, “Strategije ostvarivanja svrhe krivičnog prava”, Arhiv za pravne i
društvene nauke, br. 3-
4/2008, str. 163-190.
3.Radno pravo,Milutin Srdić.Privredna akademija,Beograd 2006.
23