This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
S obzirom na to da mobing najčešće započinje običnim konfliktom, a razvija se sporo i
pritajeno, žrtvama nije lako da prepoznaju da se mobing događa baš njima, a nije im ni jasno
zašto su baš oni "odabrani". Često u tome odlučujuću ulogu imaju i pretpostavljeni, koji zbog
svog nekvaliteta ili neobjektivnosti ne mogu ili ne znaju da razlikuju neosnovane sumnje,
optužbe i sl. pa nastojanjima da se reše "svadljivca" zapravo doprinose procvatu mobinga7. Na
žalost, ni ljekari ne mogu lako prepoznati posljedice mobinga, jer psihičke i fizičke
poremećaje, generalno pripisuju stresu zbog preopterećenosti na poslu.
Najčešće žrtava mobinga su: poštenjaci, veoma kreativne osobe, osobe koje su uočile i
prijavile nepravilnost u radu, osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uslove rada,
osobe koje nakon više godine besprekornog radnog staža traže priznanje (moralnu
satisfakciju), mlade osobe na početku karijere, osobe proglašene tehnološkim viškom, osobe
pred penzijom, bolesne osobe (često izostajanje s radnog mjesta zbog bolesti može izazvati
negativnu reakciju), osobe sa posebnim potrebama, pripadnici manjinskih grupa, žena u grupi
muškaraca ili muškarac u grupi žena, osobe oboljele od netipičnih bolesti (sida, hepatitis c),
slabe ličnosti podložne uticaju autoriteta funkcije i osobe sa neadekvatnom stručnom
kvalifikacijom. Karakteristične reakcije žrtava mobinga su: početno samookrivljavanje,
usamljenost, lično obezvređivanje, borba za blokadu i eliminaciju mobinga.
2.2. MOBER
Pod ovim terminom se podrazumevaju osobe koje psihološki, moralno, seksusalno i na druge
načine maltretiraju, zlostavljaju i na sve druge načine pokušavaju da eliminišu osobe za koje
smatraju da im smetaju.
Psiholozi tvrde da su moberi osobe sa poremećajem ličnosti. To su manje sposobne, ali moćne
osobe, bez kapaciteta za ljubav, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje, kao i empatiju prema
drugim osobama. Njima se lako pridružuju slabe ličnosti (poltroni) 8 u strahu da ne postanu
žrtve mobinga, identifikuju se sa agresorom, staju na njegovu stranu očekujući ličnu korist.
Moberi mobingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svoga života (najčešće privatnog) 9,
formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često, 7 Becker 1995; Kihle 1990; Leymann 1992b; Niedl 1995,str.69.8 Ibid.str,83.9 Ibid.str,87.
7
zlostavljajući, se osjećaju inferiorno (iza svake prepotencije postoji neka impotencija). Na taj
način osiguravaju dominantnu poziciju ili sklanjaju, odstranjuju onog koji im stoji na putu
uspjeha. Neijretko to čine iz ličnog straha da neće biti cijenjeni i da će sami postati nečija
žrtva. Neki zlostavljači to rade svjesno, sa namjerom da naškode drugome i da ga prisile da
napusti radno mjesto.
3. VRSTE MOBINGA
Mobing se dijeli na vertikalni i horizontalni. 10 Prema istraživanjima 55% je vertikalni, 45%
horizontalni mobing. Vertikalni mobing događa se kada pretpostavljeni zlostavlja jednog
podređenog radnika, ili jednog po jednog dok ne uništi grupu (zato se još naziva i bosing
("bossing")11 ili kada jedna grupa radnika (podređenih) zlostavlja pretpostavljenog (što se
događa u 5% slučajeva). Horizontalni mobing odvija se između radnika na jednakom položaju
u hijerarhijskoj organizaciji. Osjećaj ugroženosti, ljubomora i zavist mogu da podstaknu želju
da se eliminiše neki kolega (doskorašnji prijatelj) pogotovu ako postoji uslov da njegova
eliminacija vodi napretku u karijeri. Često žrtva ove vrste mobinga može biti radnik koji se
ističe po kvalitetu i predanosti poslu i radnim zadacima. Horizontalni mobing je i kad čitava
grupa radnika zbog unutrašnjih problema, napetosti i ljubomore, izabere jednog radnika,
žrtvu, na kojoj žele dokazati da su snažni i sposobniji.12
3.1. Vrste napada
Indentifikacija neprijateljskih aktivnosti tj. mobing napada je rezultat razumijevanja strukture
procesa mobinga. Očigledno je da ove aktivnosti, iako upotrebljivane u negativnom kontekstu
kad je u pitanju mobing, nemaju uvijek same po sebi čisto negativan karakter. One čine veliki
opseg normalnih interaktivnih ponašanja. Ipak, ako su korištene učestano i tokom dugog
vremenskog perioda u namjeri da uznemiravaju i muče, njihova sadržina i značenje se
mijenja, potom pretvarajući se u opasno oružije komunikacije. Sistematična upotreba
neprijateljskih aktivnosti u ovakvoj vrsti interakcije aktivira razvoj veoma stereotipnog pravca
mobing procesa. Zahvaljujući ovoj konceptualizaciji, tipologija napada (neprijateljskih
aktivnosti) se može podijeliti u pet kategorija u zavisnosti od efekta koji imaju na žrtvu.10 Beleške sa predavanja iz predmeta „Menadžmen ljudskih resursa“ kod V.Petković11 Ibid.12 Ibid.
8
Kategorije napada su: napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja, napad na mogućnost
održavanja socijalnih odnosa, napad na ličnu reputaciju, napad na kvalitet profesionalnog rada
i napad na fizičko zdravlje. Napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja označava
situaciju kada nadređeni ili kolege ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve. Žrtva se
prekida ili ignoriše u razgovoru, odbijaju se i verbalni i neverbalni kontakti sa
žrtvom,izbegavaju se pogledi i sl. Napad na mogućnost održavanja socijalnih odnosa znači
izolaciju žrtve. Niko joj se ne obraća, u nekim slučajevima čak joj je i zabranjeno da se obraća
kolegama, svi se ponašaju kao da ista ne postoji, premješta se u prostoriju daleko od kolega ili
rukovodilaca, ne poziva se na zajedničke sastanke, ne poziva se da učestvuje na zajedničkim
proslavama, pauzama, neformalnim druženjima i sl. Napad na ličnu reputaciju podrazumeva
neosnovane i lažne priče o žrtvi i njenom poslovnom i privatnom životu, ogovaranje,
ismijavanje (npr. u vezi eventualne hendikepiranosti žrtve, ili njezinog porijekla, ili načina
govora), negativni komentari ličnih karakteristika žrtve itd.
Napad na kvalitet profesionalnog rada čine stalne i neosnovane kritike i prigovori, vrijeđanje,
ponižavanje, pretjerana kontrola, stalna kažnjavanja i niska ocjena rada ničim dokazana. Pod
ovim napadom se podrazumeva i kada pretpostavljeni ne pohvali ili neadekvatno nagradi
podčinjenog. Takođe, žrtvi se ne daju radni zadaci i oduzimaju sredstva rada npr. računar,
telefon ("sindrom praznog stola")13. Ili joj se zadaju zadaci neprilagođeni profesionalnoj
kvalifikaciji. Zadaci su prejednostavni ili prekomplikovani i zahtijevaju od žrtve sposobnosti
koje nema (cilj je natjerati žrtvu da pogreši ili je poniziti), zatrpavanje zadacima sa veoma
kratkim rokovima ("sindrom punog stola")14. Kao i stalno mijenjanje radnih zadataka. Napad
na fizičko zdravlje se dešava kada se žrtva prisiljava da obavlja zadatke koji narušavaju ili
ugrožavaju njeno zdravlje, nedopuštaju joj se godišnji odmori ili slobodni dani, prigovaraju se
korišćenje bolovanja i ista kontrolišu, prijeti se fizičkim napadima, žrtvi se prijeti ili se
seksualno uznemirava (po nekim istraživanjima fizičko i seksualno nasilje među radnicima u
zavisnosti od motiva se svrstava u oblike mobing napada).
4. FAZE MOBINGA
13 Beleške sa predavanja iz predmeta „Menadžmen ljudskih resursa“ kod V.Petković14 Ibid.
9
Mobing mijenja svoj karakter sa promjenom društvene okoline. Istraživanja otkrivaju veoma
stereotipne pravce razvoja mobinga u određenoj grupi koji se smjenjuju tokom vremena.
1. Kritični incidenti. Inicijalna mobing situacija je takva da se može opisati kao
konflikt. Stoga se mobing može posmatrati kao eskalacija konflikta. Do sada nije razjašnjeno
koji detalji utičnu na to da se konflikt razvije u mobing situaciju. Hipotetički ovo je prva faza
mobinga, za koju se može precizirita da još uvijek nije mobing u pravom smislu riječi.
Najčešće ova faza traje vrlo kratko, kada se u sljedećoj fazi otkrivaju postupci žigosanja od
strane kolega, pretpostavljenih ili top menadžmenta. 15
2. Mobing i žigosanje. Kako je već navedeno, mobing aktivnosti mogu sadržati brojna
ponašanja koja, u normalnoj interakciji, nužno ne moraju indicirati agresiju, ili bilo kakve
pokušaje isključivanja ili izbacivanja nekoga. Međutim, biti predmet ovih ponašanja skoro
svakodnevno, tokom vrlo dugog perioda, pri čemu su takva ponašanja upotrjebljena da iskažu
neprijateljstvo, to znači da ta ponašanja mijenjaju svoj kontekst i koriste se da označe tj.
žigosaju nekoga u grupi. U stvari, sva posmatrana ponašanja, bez obzira na njihova značenja u
normalnoj svakodnevnoj komunikaciji, imaju zajednički cilj da se izdvoji osoba i ista kazni.
Takođe, agresivna manipulacija je glavna karakteristika ovih aktivnosti. 16
3. Kadrovski menadžment. Kada se menadžment konačno umiješa, slučaj postaje
zvaničan. Uslijed prethodnog žigosanja žrtve, veoma je lako da se donesu pogrešne procjene i
stavi krivica na teret mobirane osobe. Menadžment teži da prihvati i preuzme predrasude
proizvedene tokom prethodnih faza. Čini se da ovo često ima veze sa tim da se želi otarasti
problema, tj. mobirane osobe. Takođe, ovo često rezultuje ozbiljnim kršenjima žrtvinih
ljudskih prava. U ovoj fazi, mobirana osoba konačno bude označena (žigosana). Uslijed
fundamentalnih grešaka pri shvatanju problema, kolege i menadžment radije teže izmišljanju
objašnjenja bazirana na pretpostavkama i ličnim karakteristikama žrtve, nego na faktorima
okoline u kojoj je nastao problem. Ovo može biti i slučaj kada je menadžment odgovoran za
psihodruštveno pri tom odbija da prihvati svoju odgovornost. 17
4. Pogrešna dijagnoza. Ako mobirana osoba potraži kontakt sa psihijatrom ili
psihologom, postoji veliki rizik da ovi stručnjaci pogrešno razumiju stanje, jer po običaju
imaju manjak iskustva sa istraživanjima društvenih stanja na radnim mjestima. Zbog toga, oni
teže tome da osuđuju žrtvu uslijed nekih netačnih ličnih shvatanja. Što stvara veliki rizik da
žrtva bude markirana pogrešnom dijagnozom kao što su npr. paranoja, agresivna paranoja,
depresija, poremećaj u prilagođavanju, poremećaj ličnosti i sl.Ove osude mogu uništiti žrtvine 15 Nišević,B.Projekat:Mobing kao vid patološke komunikacije16 ibid17 ibid
10
šanse da ostvari išta od stručne rehabiltacije pri pokušaju da se povrati na tržište rada, ili od
profesionalne rehabilitacije pri pokušaju da se vrati na prethodno profesionalno mjesto. 18
5. Isterivanje. Jako dobro su poznate posljedice za žrtve koje su izbačene uslijed
mobinga sa radnog mjesta a time često i sa tržišta rada mnogo prije nego su stekli uslove za
penzionisanje. Kad se žrtva nađe u ovakvoj situaciji izložena je opasnosti od razvoja ozbiljnih
psihičih oboljenja, zbog kojih su žrtve prisiljene da potraže medicinsku i psihološku pomoć.
Ali kako je već rečeno, stručnjaci vrlo lako mogu da uspostave pogrešnu dijagnozu za žrtvu
jer ne žele da povjeruju u žrtvinu priču ili ne žele da se potrude da otkriju društvene događaje
izazivače mobinga. Istjerane žrtve uslijed toga što budu pogrešno markirane često se nikad ne
vrate na isto radno mjesto, a vrlo često nikad ni ne dobiju bilo kakav posao, jer se sa svojom
pogrešnom dijagnozom ne mogu vratiti na tržište rada. 19
Ovdje je potrebno naglasiti da je nepotrebno raspravljati ko je izazvao konflikt i ko je u pravu,
čak i ako je to od praktičnog značaja. Ipak, postoji druga poenta u ovoj stvari kada se govori o
mobingu: raspravlja se o društvenom i psihološkom napadu na radnom mjestu, što može imati
apsolutne pravne, društvene, finansijske i psihičke posljedice na žrtvu. Ove posljedice su tako
ozbiljne i poremećujuće da se treba vrlo jasno istaći da fenomen mobinga treba posmatrati
kao nasrtaj na ljudska prava žrtve. Neki primjeri mobinga imaju vrlo tragične sudbine
uključujući i kršenja osnovnih ljudskih prava, što je u većini društava sankcionisano već dugi
vremenski period. U društvima visoko industrijalizovanog zapada, radno mjesto je jedino
preostalo bojno polje na kojem se ljudi mogu "ubijati" bez rizika da budu izvedeni pred sud.
U Švedskoj je zapaženo da su između 10% i 20% godišnjih samoubistava rezultat mobinga na
radnom mjestu.
5. Posljedice mobinga
18 Nišević,B.Projekat:Mobing kao vid patološke komunikacije19 ibid
11
Kada se upoređuje težina dijagnoza pacijenata oboljelih usljed mobinga sa npr. pacijentima
koji su pregazili samoubice vozom mogu se primetiti jasne razlike. PTSP20 rekacije
mašinovođa, statistički gledano, su mnogo blaže od pacijenata koji su bili žrtve mobinga.
Takođe znatno manji broj mašinovođa su i imali PTSP reakcije ili u opšte nisu imali teške
PTSP dijagonze. Zaista, broj je vrlo mali u odnosu na žrtve mobinga koje su u glavnom imale
teže oblike PTSPa. Ovo može da ilustruje kakav su psihički bol, strahovanje, degradaciju i
bespomoćnost žrtve preživjele, što prouzrokuje PTSP povrede. Hipoteza Dr. Lejmana je da se
PTSP mnogo češće pojavljuje ako traumatska stanja traju duži period i ako su praćena
dugovremenim kršenjem žrtvinih prava kao što su ona obezbjeđena pravnim sistemom ili
zdravstvenim osiguranjem. Lejman je 1989. uradio veliki pregled literature koja se tiče
psihijatrije katastrofe i viktimologije zasnovane na oko 25000 stranica naučnog teksta. Cilj je
bio da se napravi popis razočarenja, uvreda i ponovljenih trauma koji su pratili početnu
uzročnu traumu. Da se napravi popis trauma koje su posljedica strukture društva i načina na
koje ono funkcioniše, a pojavile su se poslije prve traume i okarakterisane su kao
"traumatizirajući posljedični događaji"21. Mnoge od ovih trauma su izazvane načinom na koji
se administrativne instance suočavaju ili ne sa ovakvim situacijama.
Žrtve se nađu u prolongiranom stresu i prolongiranim traumatičnim situacijama. Umjesto
kratke, akutne i normalne PTSP rekacije koja se može smiriti nakon nekoliko dana ili
sedmice, žrtvina se konstantno obnavlja. Pojavljuju se nove traumatične situacije i izvori
strahova konstantnim tokom u čije vrijeme žrtva proživljava kršenje prava koje dalje
potkopava njeno ili njegovo samopouzdanje i psihičko zdravlje. Nerijetko društvene situacije
za ovakve osobe sadrže ne samo teške psihičke traume, nego i ekstremno prolongirano stresno
stanje što ozbiljno ugrožava žrtvino društvenoekonomsko postojanje. Istrgnuti iz svoje
društvene mreže, većina mobiranih žrtava se suočava sa prijetnjom od penzionisanja, sa
teškom psihičkom štetom.
Jedno od Dr. Lejmanovih istraživanja je bilo fokusirano na simptome koje su imale žrtve
mobinga22. Istraživanje je izvršeno nad 2428 zaposlenih, analiza je ustanovila da je njih 350
bilo predmet mobinga. Zaposleni su odgovarali na pitanja koja su se odnosila na brojne
simptome stresa koji su izabrani iz neurološke ankete Odjelenja za neurologiju pri švedskom
20 Posttraumatski stresni poremećaj21 ibid22 Lejman, H. Oficijalni sajt
12
"Nacionalnom odboru Instituta za istraživanje zdravlja rada"23. Za svaki simptom
intervjuisana osoba je morala da izabere da li je navedeni simptom imala u posledljih 12
meseci (1) vrlo često ili konstanto, (2) često, (3) manje često ili rijetko, (4)nikad. Dalja
statistička analiza simptoma koje su imale mobirane žrtve u istraživanju Dr.Lejmana iz 1992.
godine pokazuje da je prikladna psihijatrijska dijagnoza za žrtve, kako je on utvrdio, PTSP-
Posttraumatski stresni poremećaj i generalna anksioznost. Statističko procesuiranje je
uključivalo i faktor analizu simptoma. Svih 350 mobiranih je posmatrano. Kao rezultat se
može navesti sljedeća tabela simptoma. Preuzeto iz Lejman, H. Oficijalni sajt.
Tabela faktor analize i težine pojedinačnih simptoma, prema tvrdnjama 350 zaposlenih koji su
prijavili aktivnosti mobinga:
Grupa 1 Grupa 2
Smetnje u pamćenju 0,5 Noćne more 0,6
Klonulost duhom, depresija 0,5 Bolovi u stomaku ili abdomenu 0,6