SEF DRZAVE – POJAM I EVOLUCIJA Sef drzave je drzavni organ koji predstavlja drzavu kao celinu. Moze biti organizovan kao monarh ili kao predsednik republike. Monarh na tu poziciju dolazi nasledjem,vlast vrsi bez ogranicenja duzine mandata, formalno dozivotno. Sef drzave koji se na taj polozaj bira posredno ili neposredno od strane naroda, ciji je mandat odredjen vremenski,je predsednik republike. - Monarhija i monarh- Staleska monarhija bila je izraz politicke organizacije razvijenog feudalnog drustva. Centralna i monarhova vlast su bile slabe,postojale su i staleske skupstine koje je monarh morao sazivati radi odlucivanja. U apsolutnoj monarhiji,monarh postaje suvereni izvor svake vlasti u drzavi,i njegova je vlast neogranicena. Nicim nije vezan,njegova volja je zakon,a gradjani su monarhovi podanici. U ustavnoj monarhiji, monarhova vlast je odredjena ustavom i ona je postala ogranicena politickim slobodama gradjana i ustanovom narodnog predstavnistva. Ustavna monarhija moze biti : dualisticka i parlamentarna. U dualistickoj monarhiji ima parlamenta, ali nema parlamentarnog sistema. U parlamentranoj monarhiji kralj vlada, ali ne upravlja. Ministre bira vecina u parlemantu, kojoj su ministri i odgovorni. Monarh je samo formalni sef izvrsne vlasti. - Predsednik republike- Njegov polozaj kao drzavnog organa zavisi od toga da li ta institucija postoji u predsednickom ili parlamentarnom sistemu vlasti. U predsednickom sistemu vlasti, predsednik republike se bira neposredno od strane biraca, dok se u parlamentarnom sistemu bira od strane narodnog predstavnistva. Predsednik republike izabran od strane parlamenta vrsi na simbolican nacin ovlascenja, a stvarnu
Sef drzave je drzavni organ koji predstavlja drzavu kao celinu. Moze biti organizovan kao monarh ili kao predsednik republike. Monarh na tu poziciju dolazi nasledjem,vlast vrsi bez ogranicenja duzine mandata, formalno dozivotno. Sef drzave koji se na taj polozaj bira posredno ili neposredno od strane naroda, ciji je mandat odredjen vremenski,je predsednik republike.
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
SEF DRZAVE – POJAM I EVOLUCIJA
Sef drzave je drzavni organ koji predstavlja drzavu kao celinu. Moze biti organizovan kao monarh ili kao predsednik republike. Monarh na tu poziciju dolazi nasledjem,vlast vrsi bez ogranicenja duzine mandata, formalno dozivotno. Sef drzave koji se na taj polozaj bira posredno ili neposredno od strane naroda, ciji je mandat odredjen vremenski,je predsednik republike.
- Monarhija i monarh-Staleska monarhija bila je izraz politicke organizacije razvijenog feudalnog drustva. Centralna i monarhova vlast su bile slabe,postojale su i staleske skupstine koje je monarh morao sazivati radi odlucivanja.
U apsolutnoj monarhiji,monarh postaje suvereni izvor svake vlasti u drzavi,i njegova je vlast neogranicena. Nicim nije vezan,njegova volja je zakon,a gradjani su monarhovi podanici.
U ustavnoj monarhiji, monarhova vlast je odredjena ustavom i ona je postala ogranicena politickim slobodama gradjana i ustanovom narodnog predstavnistva. Ustavna monarhija moze biti : dualisticka i parlamentarna. U dualistickoj monarhiji ima parlamenta, ali nema parlamentarnog sistema. U parlamentranoj monarhiji kralj vlada, ali ne upravlja. Ministre bira vecina u parlemantu, kojoj su ministri i odgovorni. Monarh je samo formalni sef izvrsne vlasti.
- Predsednik republike-Njegov polozaj kao drzavnog organa zavisi od toga da li ta institucija postoji u predsednickom ili parlamentarnom sistemu vlasti. U predsednickom sistemu vlasti, predsednik republike se bira neposredno od strane biraca, dok se u parlamentarnom sistemu bira od strane narodnog predstavnistva. Predsednik republike izabran od strane parlamenta vrsi na simbolican nacin ovlascenja, a stvarnu izvrsnu vlast i mnogo vise od toga vrsi vlada, sto znaci da svi akti predsednika (osim klasicnih politickih akata) moraju biti premapotpisani od strane odgovornih ministara, clanova vlade. Pojavom tzv.mesovitih sistema predsednik republike, koji je neposredno izabran od strane biraca, postaje i stvarni vrsilac izvrsne vlasti. U mesovitim sistemima postoji sustinski dualizam izvrsne vlasti.
U savremenim drzavama razlikuje se monocefalna, bicefalna i mesovita izvrsna vlast.
Monocefalna izvrsna vlast postoji kad celokupnu izvrsnu vlast vrsi sef drzave,kad je sef drzave istovremeno i sef vlade.Bicefalna izvrsna vlast postoji kad postoje dva posebna drzavna organa od kojih svaki ima sopstvenu nadleznost iz oblasti izvrsne vlasti.Pri tom je sef drzave simbolicni,a vlada je stvarni nosilac izvrsne vlasti.
Prototip mesovitog oblika izvrsne vlasti je francuska Peta republika, u kojoj vlada utvrdjuje i vodi nacionalnu politiku, ali joj se u vrsenju odredjenih funkcija prodruzuje i predsednik republike
IZBOR I ORGANIZACIJA SEFA DRZAVE
IZBOR: Postoje 3 nacina da se dodje na polozaj sefa drzave:
1. nasledjem-rec je o monarhu i monarhiji2. izborom-rec je o predsedniku republike i republici3. fakticki-rec je o diktatoru i diktaturi
Osnovno pitanje kod izbornog sefa drzave je ko ga bira. To mogu biti parlament ili biraci neposredno. Predsednik republike kojeg je izabrao parlament ima slabiju demokratsku legitimnost od predsednika kojeg su izabrali neposredno biraci. U drzavama sa bicefalnom izvrsnom vlascu, izbor predsednika republike poverava se parlamentu, dok je u drzavama sa monocefalnom vlascu postoji neposredan izbor predsednika. Neposredan izbor predsednika republike karakteristican je i za drzave sa mesovitim sistemom vlasti.
Drugo vazno pitanje kod izbornog sefa drzave je duzina trajanja mandata.Vecina ustava u svetu odredjuju da mandat traje 4 ili 5 godina. Ustav Republike Francuske kao i ustavi pojedinih latinoamerickih zemalja su izuzeci sa duzim mandatima. Sto se tice mogucnosti ponovnog izbora na istu funkciju, postoje razlicita resenja: 1.ogranicenje ponovnog izbora u tom smislu sto predsednik kojem istice mandat moze ponovo biti izabran samo jos jedanput, ali uzastopno; 2.ogranicenje prema kojem isto lice moze biti izabrano za predsednika republike najvise dva puta, ali to ne mora biti uzastopno i 3.nepostojanje bilo kakvih ogranicenja ponovnog izbora.
ORGANIZACIJA: Sef drzave je po pravilu inokosni organ. Dok je monarh uvek inokosni organ, predsednik republike moze biti organizovan i kao kolegijalni organ. Kolegijalnost podrazumeva postojanje vise ljudi u organu koji ima oblik komiteta ili direktorijuma kojem se dodeljuje izvrsna vlast, uz ravnopravnost svih clanova.
U Republici Srbiji, predsednik Republike se bira putem cistih neposrednih izbora, a izbore raspisuje predsednik Narodne skupstine odlukom 90 dana pre isteka mandata predsednika Republike, tako da se okoncaju u narednih 60 dana. Kandidata za predsednika Republike mogu predloziti politicka stranka, koalicija politickih stranaka i grupa gradjana, s tim sto predlog kandidata moze biti podnesen samo ako ga svojim potpisima kod suda podrzi najmanje 10.000 biraca. Predlog kandidata podnosi se Republickoj izbronoj komisiji najkasnije 20dana pre izbora.
Za predsednika Republike izabran je kandidat koji je dobio vecinu glasova biraca, a ako ni jedan kandidat ne dobije vecinu, glasanje se ponavlja u roku od 15 dana i na njemu ucestvuju samo dva kandidata koja su u prvom krugu dobila najvise glasova., a bice izabran onaj koji je imao veci broj glasova u drugom krugu izbora. Mandat izabranog predsednika pocinje od dana polaganja zakletne Narodnoj Skupstini.
Mandat predsednika Republike traje 5 godina i ne moze isteci dok traje ratno ili vanredno stanje.U slucaju prestanka mandata ili privremene sprecenosti, predsednika Republike zamenjuje predsednik Narodne skupstine ali najduze 3 meseca.
OVLASCENJA I AKTI SEFA DRZAVE
Sef drzave predstavlja drzavu u zemlji i inostranstvu, postavlja i opoziva diplomatske predstavnike svoje zemlje u inostranstvu, daje odlikovanja i priznanja, daje pomilovanja za krivicna dela. Sef drzave predlaze mandatara za sastav vlade, kandidate za sudije najvisih sudova ili ih postavlja, raspisuje izbore za parlament, a u vecini drzava je on i vrhovni komandant vojske. Postavlja I opoziva ukazom ambasadore na osnovu predloga vlade, prima akreditivna I opoziva pisma stranih dipl.predstavnika I daje pomilovanja I odlikovanja. Ima pravo na suspenzivni veto ,svojim aktom proglasava zakone usvojene u parlamentu, potpisuje opste skte vlade, predlaze i raspisuje referendum. Ova ovlascenja su karakteristicna za parlamentarni sistem vlasti. U predsednickom sistemu vlasti, predsednik republike nije samo sef drzave nego je istovremeno, sa svojim timom saradnika koje samostalno imenuje i razresava, i vlada.
U Republici Srbiji predsednik Republike ima ovlascenja sefa drzave koja su nesto veca od sefa drzave iz parlamentarnog sistema, ali ne i srazmerna njegovom nacinu izbora. Ustavna ovlascenja predsednika Republike mogu se razvrstati u tri grupe:
Predstavljanje Republike Srbije (olicavati drzavu, biti personifikacija nje tj.njen simbol)
Poslovi svojstveni stabilnoj,neoperativnoj egzekutivi u parlamentarnom sistemu (ukazom proglasava zakone, predlaze Narodnoj skupstini kandidata za predsednika Vlade, raspisuje izbore za Narodnu skupstinu, predlaze nosioce najvisih funkcija itd)
Ovlascenja u neredovnim stanjima u zemlji (u vanrednom I ratnom stanju sef drzave nema samostalnu ni originarnu nadleznost)
Predsednik Republike donosi ukaze, odluke, pravila, naredbe I druge pravne akte koji su odredjeni zakonom. Ukazom proglasava zakon, raspusta skupstinu, postavlja I opoziva ambasadore. Odlukom raspisuje izbore za narodne poslanike, predlaze skupstini kandidata za predsednika Vlade, daje pomilovanja, imenuje visoke funkcionere itd.
Kao organ stabilne egzekutive predsednik Republike ima dva ovlascenja prema Narodnoj skupstini:
- Da joj vrati izglasani zakon na ponovno odlucivanje – ukoliko zakon nije u skladu sa ustavom, nije postovana procedura za donosenje zakona itd. Kad I ako Narodna skupstina ponovo glasa o zakonu koji joj je predsednik Republike vratio na ponovno odlucivanje, zakon se izglasava vecinom od ukupnog broja poslanika I moze se izglasati bez obzira sto je predsednik utvrdio da je neustavan.
- Pravo da raspusti Narodnu skupstinu – ukazom o raspustanju skupstine donosi se odluka o raspisivanju izbora za poslanike. On ne moze raspustiti skupstinu bez
prethodno obrazlozenog predloga Vlade. Predsednik nece razmatrati predlog vlade ako je vec podnesen predlog skupstini o glasanju nepoverenja vladi, ako skupstina nije prihvatila vladin odgovor na interpelaciju I ako je vlada podnla predlog da se o njoj glasa u skupstini.
-POLOZAJ I ODGOVORNOST SEFA DRZAVE
Polozaj sefa drzave u sistemu vlasti odredjen je oblikom i nacinom realizovanja njegove odgovornosti. Ogovornost moze biti za pogresan, nesvrsishodan rad i za protivpravan, protivustavan rad. U monarhiji sef drzave nije odgovoran za svoje postupke, dok u predsednickom sistemu sef drzave ne moze biti politicki odgovoran odnosno ne moze biti smenjen pre isteka mandata zbog politike koju vodi. Sef drzave koji je mandat dobio na neposrednim izborima ne moze odgovarati pred organom, kakav je parlament, vec samo pred biracima, ukoliko postoji ustanova opoziva.
U ustavnom sistemu Republike Srbije predsednik Republike moze odgovarati samo pravno (krivicno), a ne i politicki. Pravna odgovornost predsednika Republike se realizuje pred Narodnom skupstinom, a postupak za razresenje predsednika Republike mose predloziti najmanje trecina narodnih poslanika. Ustavni sud je duzan da najkasnije u roku od 45 dana odluci o postojanju povrede Ustava.
Predsednik Republike ima pravo na pismenu ostavku koju dostavlja predsedniku Narodne skupstine i mandat mu prestaje danom podnosenja ostavke. Tada je Narodna skupstina duzna da raspise izbore i da se oni odrze najkasnije tri meseca od prestanka mandata predsednika Republike.
POJAM I POREKLO VLADE
Vlada je, kao I sef drzave, organ izvrsne vlasti.Vlada kao organ izvrsne vlasti, za razliku od sefa drzave koji postoji u svim sistemima, karakteristicna je samo za parlamentarni sistem vlasti.U predsednickom sistemu vlada ne postoji kao formalin ustavni organ,a u skupsitnskom sistemu vlasti organizaciono je vezana za parlament kao njegov izvrsni odbor. Vlada je drzavni organ izvrsne vlasti koji predstavlja skup najvisih funkcionera (ministara) koji se nalaze na celu pojedinacnih resora uprave. Vlada odredjuje opsti pravac drzavne politike.Vlada je drzavni organ cija je osnovna nadleznost da izvrsava zakone I da organizuje,usmerava I kontrolise aktivnosti iz okvira iz svih upravnih oblasti.
Ministarska funkcija dobila je javnopravni karakter tek krajem 17 veka prelazom iz feudalne u apsolutnu monarhiju. Feudalni ministar je najpre bila funkcija privatnopravnog , pa tek onda javnopravnog karatktera. Ustavni ministar dolazi tek sa parlamentarnim sistemom, on dolazi na ministarsku funkiciju iskljucivo voljom parlamenta
IZBOR VLADE
Vladu kao organ izvrsne vlasti obrazuje parlament. U vecini zemalja sa parlamentarnim sistemom vlasti odredjenu ulogu u obrazovanju vlade igra sef drzave tako sto parlamentu predlaze mandatara za sastav vlade. U parlamentarnom sistemu vlada dolazi na vlast I vrsi svoju funkciju voljom parlamenta. Vlada obrazuje prema politickom kriterijumu- od predstavnika politicke vecine u parlamentu.
Politicku vecinu moze ciniti jedna ili vise politickih stranaka. U prvom slucaju obrazuje se politcki homogena jednostranacka vlada, a u drugom ili koaliciona ili koncetraciona vlada.
Koaliciona vlada obrazuje se od stranacke koalicije tj od politickih stranaka koji imaju vecinu u parlamentu a u vanrednim situacijama politickim konsezusom obrazuje se koncentraciona vlada od predstavnika svih parlamentarnih stranaka.Ona iskljucuje postojanje parlamentarne opozicije. Vlada se moze obrazovati I od licnosti koje nisu stranacke tada je rec o politicki neutralnim vladama.Takve vlade se nazivaju I vladama narodnog jedinstva,demokratskog jedinstva…
Poseban oblik politicki neutralnih vlada su cinovnicke vlade koje se obrazuje od cinovnika koji zauzimaju najvisa mesta u hijerarhiji drzavne uprave koji zbog takvog polozaja ne mogu biti clanovi politickih stranaka. Od cinovnicke vlade treba razlikovati ekspertsku vladu koja dolazi kao posledica svesnog nastojanja politicke vecine u parlamentu da se u vladu izberu prevashodno strucni a ne politicki ljudi I oni imaju demokratsku legitimnost dok je cinovnicke nemaju.
Sa stanovnistva obaveze ili zabrane pripadanja clanova vlade parlamentu,vlade mogu biti poslanicke, mesovite I neposlanicke. Poslanicka vlada je vlada ciji clanovi obavezno moraju biti clanovi parlamenta. (parlamentarni sistem,V.B). Kad za obrazovanje vlade ne
postoji obaveza da njeni clanovi pripadaju parlamentu,takva vlada je prema svom sastavu mesovita. Neposlanicka vlada postoji kada je ustavom ustanovljena inkompatibilnost izmedju clanstva u vladi I pripadnosti parlamentu (ministar koji za svoj rad odgovara parlamentu, ne moze ujedno I biti clan tog parlamenta).
Vlada je kolegijalni organ, sastoji se od odredjenog broja pojedinaca: predsednik vlade ili premijer, podpredsednik vlade I ministri. U zavisnosti od broja clanova vlade se mogu grupisati u male srednje ili velike. Male vlade su ispod 20 clanova,srednje imaju 20-40 clanova I velike 40 I vise clanova.
U Francuskoj postoje dve forme rada vlade:
- Ministarski savet funkcionise pod predsednistvom sefa drzave I obuhvate sve ili samo najvaznije ministre.
- Kabinetski savet je oblik rada vlade koji okuplja sve njene clanove pod predsednistvom prvog ministra ,premijera.
SASTAV VLADE
Na celu vlade nalazi se prvi ministar ili predsednik. Naziv premijer nastao je u Engleskoj. Ministri imaju dvostruku ulogu, politicku kao clanovi vlade I administartivnu jer rukovode ministarskim departmanom. U tom pogledu razlikuju se bez portfelja koji ne rukovode departmanom I departmanski ministri zaduzeni za jedan ministarski departman.
Vlada se obrazuje na pocetku izbornog perioda parlamenta stim sto njeno ostajanje na vlasti zavisi od toga da li ce I dokle uzivati poverenje parlamenta. Pravilo je da je mandate vlade jednak duzini parlamentarnog mandata. U RS mandatara predlaze narodnoj skupstini predsednik republike, koji je duzan da predlozi onog kandidata koji moze da obezbedi izbor vlade. Kandidat za predsednika vlade iznosi pred narodna skupstinu I predlaze sastav vlade. O kandidatu za predsednika Vlade, njegovom programu I predlozenim clanovima Vlade otvara se pretres. O tome se odlucuje u celini, tajnim glasanjem, osim ako Narodna Skupstina ne odluci da se glasa javno. Ona istovremeno glasa o programu Vlade I izboru predsednika I clanova. Vlada je izabrana ako za nju glasa vecina od ukupnog broja poslanika.
Vladu sacinjavaju predsednik vlade, podpredsednici I ministri. Podpredsednik vlade moze biti jedan ili vise njih, a vlada moze imati pored resornih I ministre bez portfelja. Ustav RS ima neposlanicku vladu, gde clan vlade ne moze biti poslanik u Skupstini. Clanovi Vlade uzivaju imunitet izjednacen sa imunitetom narodnog poslanika.
Predsednik vlade predstavlja vladu, saziva I vdid njene sednice, vodi I usmerava rad vlade, stara se o ujednacenom politickom delovanju vlade I uskladjuje njen rad. Svi ostali clanovi Vlade duzni su da postuju I izvrsavaju obavezna uputstva I zaduzenja koja im da predsednik Vlade.
Podpredsednik vlade pomaze predsedniku vlade u vrsenju njegovih prava I duznosti,uskladjuje rad ministarstva. Predsednik vlade odredjuje podpredsednika vlade koji ga zamenjuje za vreme odsutnosti izuzev ovlascenja za predlaganje izbora ili razresenje clana vlade.
Ministri rukovode radom ministarstva,primenjuju zakone I druge opste akte narodne skupstine I vlade I predsednika republike, vrse upravni nadzor I obavljaju druge poslove odredjene zakonom. Ministarstva su samostalna u vrsenju zakonom odredjenih nadleznosti. Drzavna uprava vezana upravom I zakonom za svoj rad odgovorna je vladi,predsedniku vlade I narodnoj skupstini.
OVLASCENJA VLADE
Vlada kao organ izvrsne vlasti ima samostalna ovlascenja samostalnog organa jedino u parlamentarnom sistemu vlasti. U parlamentarnom sistemu vlada je, nezavisno od nacina izbora I ovlascenja sefa drzave, efektivni organ izvrsne vlasti.
Vlada je organ zaduzen za izvrsavanje zakona parlamenta I odluka sudova. Radi ostvarivanje takve odluke vlada donosi uredbe I druge opste akte kojima se preciziraju I razradjuju odredbe zakona..Ima pravo da intervenise u zakondavnom postupku koji se vodi u parlamentu, putem zakonodavne inicijative, amandmana na predlog zakona, ucesca u pretresu zakona pravo veta, ucesce u cinu promulgacije I sprovodjenje publikacije zakona.
Uredbodavna vlast vlade je prosirivana dvojako, putem delegacije zakonodavnih resenja parlamenta vladi i stvarnjem sopstvenih normativnih ovlascenja vlade. Jacanjem svoje uredbodavne vlasti, vlada je ogranicavala ovlascenja parlamentu. Najveci broj zakonskih predloga potice od nje, te je parlament sveden na organ koji odobrava politiku koju je usvojila vlada. Uz to, vlada nastoji da preuzem vodjenje spoljne politike, lisavajuci parlament da ratifikuje medjunarodne ugovore I da objavljuje rat.
Danas je u stvarnosti vlada postala organ koji daje impulse, donosi odluke, organ koji predvidja. Vlada daleko od svoje nekadasnje uloge masivnog izvrsioca zakona ona danas raspolaze istinskom inicijativom za obavljanje drzavnih funkcija tako sto utvrdjuje zakonodavni program koji parlament odobrava I ispunjuje I tako sto animira I usmerava drzavnu upravu u pravcu ostvarivanja ciljeva koja vlada ostvari.
AKTI VLADE
Opsti akti vlade u hijerarhiji pravnih akata dolaze odmah iza ustava I zakona (autonomne I izvrsne uredbe). Njima se mogu regulisati drustveni odnosi prvobitno I originerno I tada su ti akti (autonomni akti) zakoni koje ne donosi zakonodavni organ, vec izvrsni. Za donosenje takvih opstih pravnih akata vlada mora imati ustavno ovlascenje. Ali, akti koje donosi vlada se prevashodno odnose na izvrsavanje zakona I drugih akata parlamenta I tada se njima drustveni odnosi regulisu sekundarno I derivativno (izvrsne uredbe).
Posebnu vrstu akata vlade predstavlja delegirano zakonodavstvo tj uredbe sa zakonskom snagom koje vlada donosi po osnovu delegacije zakondavne vlasti koju vrsi parlament, koji svoje ustavno ovlascenje da donosi zakone, na taj nacin, prenosi na vladu. Ukoliko ustavom nije regulisano da parlament svoja ovlascenja moze prenositi na druge organe, jer je to onda otudjivanje od suverenosti naroda, onda to parlament ne moze ciniti. Zakonodavna vlast je izraz suverenosti a u demokratskim rezimima suverenost pripada narodu. Narod vrsi suverenu vlast preko svojih predstavnika u narodnom predstavnistvu ili neposredno.
Parlament moze dvojako delegirati vladi ovlascenje za donosenje zakona donosenjem takozvanog zakona o punim vlastima kojima ovlascuje vladu da umesto njega uredi odredjene oblasti zakonom sa ogranicenim vremenskim vazenjem ili donosenjem tzv okvirnih zakona u kojima odredjuje samo okvire I opsta nacela u oblasti drustvenih odnosa zahvacenih tim zakonima. Uredbe imaju zakonsku snagu I njima se mogu menajati ili ukidati odredbe ranijih zakona. I jednom I drugom vrstom zakona kojima se delegira vrsenje zakonodavne vlasti, vladi se ne moze dati generalno ovlascenje za vrsenje zakonod.vlasti. Zato se tim zakonima postavljaju ogranicenja I uslovi kojih je vlada duzna da se pridrzava (u pogledu sirine oblasti koju uredjuje, roka do kojeg vazi takvo ovlascenje itd) U ustavnom sistemu RS vlada vodi politiku, organizuje izvrsavanje zakona I usmerava I uskladjuje drzavnu upravu. Odgovornost vlade razlaze se na tri podrucja njenih ovlascenja: Vlada je odgovorna narodnoj skupstini za politiku RS, za izvrsavanje zakona propisa I drugih opstih akata narodne skupstine I za rad organa drzavne uprave. Instrument vodjenja politike u nadleznosti vlade je predlaganje zakona, drugih propisa I opstih akata skupstini, predlaganje skupstini plana razvoja, prostornog plana, budzeta I davanje misljenja o predlozima zakona I drugih opstih akata.
Kao izvrsni organ vlada izvrsava zakone donosi uredbe, odluke I druge opste akte za izvrsavanje zakona. Vlada raspolaze generalnim ustavnim ovlascenjem za donosenje izvrsnih odredaba. U okviru nadzora nad radom organa uprave vlada ima dva ovlascenja:
1) da donese propis za cije je donosenje nadlezan organ uprave 2) da ponisti ili ukine propis organa drzavne uprave koji je u suprotnosti sa zakonom ili propisom vlade I da odredi rok za donosenje novog propisa.
Vlada zastupa RS kao pravno lice I pri tome vrsi prava I obaveze koje RS ima kao nosnivac javnih preduzeca, ustanova I drugih organizacija. Vlada u tom svojstvu raspolaze imovinom RS. Najpoznatiji I najcesci akti vlade su uredbe, odluke, resenja I zakljuci.
- Uredbom vlada razradjuje odnos uredjen zakonom u skladu sa svrhom I ciljem zakona.
- Odlukom vlada osniva javna preduzeca,ustanove,organizacije,preduzima mere I uredjuje pitanja od opsteg znacaja.
- Resenjem vlada odlucuje o postavljanjima,imenovanjima I razresenjima u upravnim stvarima.
- Zakljucke vlada donosi kada ne donosi druge akte.
ODGOVORNOST VLADE I MINISTARSKA ODGOVORNOST
Politicka odgovornost vlade pred parlamentom moze biti dvojaka: solidarna tj odgovornost vlade kao tima, u celini I invidualna tj ministarska odgovornost, odgovornost pojedinacnog clana vlade.
ODGOVORNOST VLADE - Sredstvima kojima se realizuje odgovrnost vlade pred parlamentom su :
- Poslanicko pitanje je konkretno pitanje koje posalnik postavlja vladi u celini ili pojedinom clanu vlade nadleznom za upravnu oblast iz koje je pitanje. Vlada ili clanu vlade kome je postavljeno pitanje odgovara na pitanje, a ukoliko je potrebno poslanik moze postaviti I dopunsko pitanje I dobiti odgovor I na njega. Smisao posalnickog pitanja je da se rad vlade ucini javnim I mora biti iz domena rada vlade.
- Interpelacija je nacelno pitanje u vezi sa radom vlade koje postavlja jedan poslanik ili poslovnikom predvidjena grupa poslanika o kojem se u parlamentu vodi rasprava. Rasprava se okoncava glasanjem u parlamentu. Vlada ima pravo da predlozi sopstveni stav povodom interpelacije o kojem ce parlament isto tako glasati. Cilj interpelacije je da se rad vlade ucini javnim ali pored toga da se da ocena o radu vlade.
- Predlog za glasanje o nepoverenju pokrecu posalnici opozicije kada su nezadovoljni radom vlade.
MINISTARSKA ODGOVORNOST – znaci gubitak poverenja prema ministru I moze biti:
- Politicka odgovornost ministra postoji kada ministru bude izglasano nepoverenje od strane parlamenta
- Krivicna odgovornost ministra postoji kada on prilikom vrsenja svoje sluzbene duznosti ucini delo kaznjivo po krivicnom zakonu.
- Materijalna odgovornost ministra je odgovornost za stetu nastalu prilikom vrsenja njegove sluzbene duznosti nanesenu njegovom nezakonitom radnjom.
Prema Ustavu RS postoje dva oblika odgovornosti – I Vlade u celini I pojedinog njenog clana.
Minimalan broj narodnih poslanika koji mogu podneti predlog za glasanje o nepoverenju vladi ili pojedinom njenom clanu iznosi 60. U predlogu se mora navesti razlog zbog kojeg se predlaze glasanje o nepoverenju. Predlog se razmatra na prvoj narednoj sednici a najranije pet dana po podnosenju predloga. Nakon okoncanja rasprave pristupa se glasanju o predlogu. Narodna skupstina prihvata predlog o nepoverenju ako je za njega
glasalo vise od polovine svih narodnih poslanika. Ako narodna skupstina izglasa nepoverenje vladi, vladi prestaje mandat, a predsednik republike duzan je da pokrene postupak za izbor nove vlade.
Predlog za glasanje o poverenju vladi podnosi narodnoj skupsitni I vlada u cilju da iz tog glasanja izadje ojacana, s vecom politickom snagom kako bi se ohrabrila za preduzimanje mera za koje drzi das u od nacionalnog znacaja. Nakon okoncanja rasprave, pristupa se glasanju o predlogu. Narodna skupsitna prihvatila je predlog za izglasavanje poverenja vladi ako je za njega glasalo vise od polovine svih narodnih poslanika.
Blizak institutu glasanja o nepoverenju pojedinom clanu vlade je predlog predsednika vlade za razresenje pojedinog clana vlade. Predlog za razresenje pojedinog clana vlade podnosi narodnoj skupstini predsednik vlade. Predsednik vlade izvodi ovo pravo iz svojstva mandatara za sastav vlade. Ustavna je odredba da su ministri odgovorni ne samo narodnoj skupstini nego I predsedniku vlade.
Ostavka je licni cin onoga ko je podnosi I postoje mnogo razlozi za njeno podnosenje, promasaji u politici Vlada ili ministarstava, za pojedine dogadjaje u zemlji vezane za materijalne ili ljudske gubitke itd. Predsednik vlade podnosi ostavku predsedniku narodne skupstine, ali je duzan da o njoj obavesti I predsednika republike I javnost. Na prvoj narodnoj sednici narodne skupstine se konstatuje ostavka predsednika vlade. Kad narodna skupstina konstatuje ostavku predsednika vlade, predsednik republike je duzan da pokrene postupak za izbor nove vlade. Ako skupstina ne izabere novu Vladu u roku od 30 dana od dana konstatacije predsednika Vlade, predsednik Republike je duzan da raspusti Narodnu Skupstinu I da raspise izbore.
Clan vlade podnosi ostavku predsedniku vlade, a predsednik vlade je prosledjuje predsedniku narodne skupsitine koja ostavku konstatuje na prvoj narednoj sednici. Predsednik vlade je duzan da po prestanku mandata clana vlade zbog podnosenja ostavke pokrene postupak za izbor novog clana vlade.
Vlada kojoj je prestao mandate moze vrsiti samo tekuce poslove I ne moze predlagati narodnoj skupstini zakone I druge opste akte,niti donositi propise izuzev ako je njihovo donosenje vezano za zakonski rok ili to nalazu potrebe drzave.Vlada kojoj je prestao mandate ne moze predsedniku republike predloziti raspustanje narodne skupstine. Ministar protiv kojeg je predsednik vlade podneo predlog za razresenje ne moze vrsiti svoja ovlascenja nego njih preuzima clan vlade kojeg predsednik vlade ovlasti.
Ministar koji je podneo ostavku duzan je da vrsi tekuce poslove dok mu ne prestane mandat. Kad je ministru prestao mandat ovlascenje ministra kojim je mandate prestao vrsi clan vlade kojeg je predsednik vlade ovlastio. Predsednik vlade duzan je da predlozi narodnoj skupstini izbor novog ministra u roku od petnaest dana od prestanka mandata prethodnog ministra.
ОБЛИЦИ ТЕРИТОРИЈАЛНЕ ДЕЦЕНТРАЛИЗАЦИЈЕ1
ПОЈАМ ТЕРИТОРИЈАЛНЕ ДЕЦЕНТРАЛИЗАЦИЈЕ
Деконцентрација и децентрализација
За разлику од федералне државе, у којој постоји уставом установљена
подела државне власти између федералне државе, с једне, и федералних јединица, с
друге стране, праћена паралелним системом државних органа, у унитарној држави
државну власт као једини државни органи врше централни органи. Они ту власт
могу вршити у целини или поједине послове државне власти поверавати
нецентралним органима, који су им подређени у одређеном степену. С обзиром на
однос који се успоставља између централних и нецентралних органа, унитарна
држава може бити централизована и gецентрализована. При том се појмом
унитарна држава обухвата унитарна држава у правом смислу речи, у смислу
нефедералне државе, и федерална јединица у федералној држави. Инструмент
помоћу којег се постиже потпуна подређеност нецентралних органа централним и
успоставља централистичко државно уређење у унитарној држави назива се
gеконцентрација, док се инструмент помоћу којег се нецентралним органима
оставља известан степен самосталности у односу на централне органе и успоставља
децентрализовано државно уређење назива gецентрализација. Деконцентрација и
децентрализација су два модалитета остваривања начела јединства државне воље у
унитарној држави. Заједничко им је то што и један и други изражавају
центрифугалну тенденцију у унитарној држави, која државну власт, пре свега
државну управу приближава грађанима. А то је једно од обележја добро уређене
државе, јер се, како је говорио још Наполеон III "са даљине може владати, али се
само из близине може управљати". Укратко, у добро уређеној држави власт се не
врши из престонице, него на лицу места (A. Hauriou). При том се првенствено
мисли на поверавање нецентралним органима појединих послова управне власти
1 Преузето из: Ратко Марковић, Уставно право и политичке институције, Правни факултет Универзитета у Београду, Службени гласник, Београд, 2008, стр. 399-449.
(pouvoir administratif), а не власти одлучивања, политичке власти (pouvoir politique),
која остаје у надлежности централних државних органа, тј. у рукама државе. У оба
случаја, само различитим методима, обезбеђује се јединствена државна воља, која
се на целу државну територију преноси на начин електричног флуида. Иако је
овакав систем државног уређења рационалан и апстрактно узев ефикасан, он,
уколико се не одржава његов основни дух, води, како је метафорично говорио
Ламне, до "апоплексије у центру и парализе у екстремитетима".
Разлику између деконцентрације и децентрализације најједноставније
изражава Андре Орију кад каже да се код деконцентрације послови државне управе
поверавају државним органима, представницима државе, док се код
децентрализације ти исти послови поверавају недржавним органима,
представницима грађана. У том смислу је деконцентрација централизам, пошто она
спроводи концентрацију власти код централних државних органа, посебно управе.
Али, пошто су централни државни органи далеко од грађана, они, по правилу,
немају довољно разумевања ни слуха за њихове потребе. Поред тога, тако
централизовано обављање послова државне управе доводи до њене спорости у раду
"што постаје јасно чим се помисли да и за крупне и за ситне ствари треба закуцати
на вратима у самом центру. И стога, пошто се цео овај поступак деконцентрације
изводи у систему централизма, потребно је истаћи да је главно обележје овог
система хијерархијски изведена организација административне власти, или просто
хијерархија" (М. Илић). Деконцентрација је тако "спуштање власти одлучивања са
виших степена хијерархије на нижи" (М. Илић). Она је централизована
децентрализација, којом се нипошто не умањује централистички карактер државе.
Према једној сликовитој одредби, деконцентрација је "увек исти чекић који кује;
скраћује му се само дршка". То је због тога што је деконцентрација само
деташирано, дислоцирано обављање државних власти (државне управе),
посредством неизборних, од стране државе постављених, строго хијерархијски
подређених органа. Типичан пример деконцентрације су окрузи који су формирани
у Републици Србији. У Француској се као примери деконцентрације наводе
префект у департману или региону или ректор универзитета, за разлику од
изабраног председника универзитета, који је облик децентрализације.
Ипак, до појма деконцентрације лакше се долази ако се доведе у везу с
појмом концентрације, него с појмом децентрализације. Док концентрација значи
обављање управних послова у седишту централних органа државне управе,
деконцентрација је обављање послова државне управе из надлежности централног
органа државне управе ван његовог седишта, преко његових експозитура.
Експозитуре су управо дислоциране организационе јединице централног органа
државне управе. Оне су организациони део централног органа државне управе и
хијерархијски су му потпуно подређене.
Како се може видети, деконцентрација је начин суштинске (иако не и
физичке) централизације, или начин централизације са прекидима, начин
централизације преко посредника. Њену суштину је сликовито, како смо истакли,
утврдио француски публициста, рекавши да је код деконцентрације реч о истом
чекићу који кује само скраћеном дршком. А то значи са више прилагођеним
ударцима. Другим речима, код деконцентрације реч је о преношењу (le transfert)
одређених послова државне управе са централног на локални ниво, али
посредством и у корист државних (не недржавних, локалних) органа. Стога,
деконцентрација власти, иако значи ублажавање централизма, не стоји ни у каквој
вези са децентрализацијом, премда се понекад назива и административна или
бирократска децентрализација. Она нема везе са децентрализацијом, јер се
спроводи у оквиру и посредством хијерархије, која је начело централизације, а не
децентрализације.
Из оваквог одређивања деконцентрације, Михаило Илић је извео правилан
закључак да се државна власт децентрализује само ако се преноси на нецентралне
органе изван државне хијерархије, тј. на органе који нису у положају
субординираности према државној власти него, напротив, имају у оквиру ње
извесну независност. А то значи да за децентрализацију државне власти није
довољно да се део надлежности одузме једним државним органима и додели
другим хијерархијски подређеним државним органима. Једино ако се државна
власт додели на вршење другим "не државним, него самоуправним органима, онда
се тек може тврдити да се власт децентралише" (М. Илић).
Децентрализација је преношење послова државне управе из надлежности
централних државних органа на централне органе типа локалних органа управе или
чак на локална представничка тела, која бира локално становништво, тј. грађани
непосредно. Код децентрализације послови државне управе преносе се на органе
које су непосредно изабрали грађани, тј. локално становништво или локално
представничко тело, а не на органе који су постављени од стране државе и тиме
имају својство државних органа. Стога би се децентрализација могла одредити као
преношење (delegation) одређених послова централне управне власти локалним
органима, које су грађани изабрали. То значи да је непосредни избор органа од
стране грађана којима се поверавају државни послови пробни камен (pierre se
touche) децентрализације.
Децентрализацију установљава држава према својој вољи, државним
законом. Она је подрвгнута начелу специјалности (principe de spécialité), тј. може
обухватити само одређене послове из области државне управне власти и ништа
преко ни изван тога, за разлику од државе која преко својих органа врши све
државне власти, тј. има општу надлежност државне власти. Отуда
децентрализација, посебно у француском значењу појма, означава самосталну
управу, самоуправу (autoadministration). Али, децентрализација не значи слободно
и коначно вршење пренесених послова државне управе. Она је стављена под
надзор, тј. под тутелу централне државне власти, односно органа те власти, који
врше контролу законитости.
Територијална децентрализација
Децентрализација може бити функционална и територијална. Функционална
децентрализација састоји се у признавању одређеним јавним службама
(делатностима од општег, од јавног значаја), о чијем функционисању брине држава,
права на одређен степен независности, која обухвата учествовање у управљању и
руковођењу. Територијална децентрализација састоји се у таквој независности
којом располажу територијални колективитети, односно грађани који су у њима
настањени, да у оквиру закона самостално собом управљају (самоодлучују) у сфери
локалних послова. Ово је значење територијалне децентрализације у смислу
локалне, територијалне самоуправе или народне самоуправе. То су шира значења
појма децентрализације од оних о којима је било речи, тј. у смислу преношења
државних послова од стране централних нецентралним недржавним органима, тј.
органима локалне самоуправе. У овом ширем значењу територијална
децентрализација је установа независна од државне власти и централних државних
органа власти, она је аутентична локална (територијална, месна) самоуправа. У
ужем значењу децентрализација је облик децентрализације управе, па се с обзиром
на такву садржину, она назива локална управа. Територијална децентрализација у
ширем смислу је народна самоуправа, која, у зависности од величине територије на
којој се конституише, може бити локална самоуправа (у локалним заједницама) и
регионална територијална аутономија (у ширим заједницама, регионима). Ту нема
никаквог преношења државних послова, него самоуправног обављања локалних и
регионалних послова, као својих послова (оригинерних, непренесених). У ужем
смислу децентрализација је поверавање државних послова, које органи локалне
самоуправе и територијалне аутономије врше као пренесене, туђе послове.
Како се види, територијална децентрализација, у смислу локалне
самоуправе, превазилази значење децентрализације у смислу преношења послова
државне управе од стране централних нецентралним и недржавним (непосредно
изабраним од стране грађана или представништва грађана) органима. Уже значење
територијалне децентрализације своди државне послове на послове државне
власти. Међутим, локални послови исто тако су државни послови, али за њихово
обављање није неопходно примењивати државну власт. Због тога њих обављају
недржавни, самоуправни органи. Стога је у праву Јован Ђорђевић кад повлачи
разлику између локалне самоуправе, као територијалне децентрализације, у смислу
самосталног управљања локалног становништва локалним пословима, и
децентрализације као локалне управе, у смислу вршења послова централне управе
од стране локалних органа. "Локална самоуправа је – каже Јован Ђорђевић –
институција у којој се остварује политичко право грађана на самоуправљање.
Децентрализација је креација и саставни део државне организације која се дели на
више и ниже државне органе, на централне и локалне администрације, којима се
поверавају различите функције, али тако да локална управа има извесну
самосталност у извршавању тих функција, али се увек налази под већом или мањом
контролом централне власти која је једини уставни носилац суверенитета." Органи
јединица локалне самоуправе нису локални органи државне власти, јер су локалне
јединице самоуправне јединице (самоуправни ентитети), а локални органи у њима
су самоуправни органи. Додуше, они истовремено обављају државне управне
послове локалног карактера и значаја. Али, битно је да локалне јединице нису
чисто административне јединице без територијалне самоуправе, него су, обрнуто,
јединице територијалне самоуправе које обављају административне послове
локалног карактера.
Појмом територијалне децентрализације у ширем смислу може се
обухватити и појам територијалне аутономије. Њиме се, за разлику од појма
локалне самоуправе, који обухвата аутономију локалних од централних државних
органа у сфери локалних послова, обухвата аутономија у области законодавства
која се додељује јединицама територијалне аутономије. Закони јединица
територијалне аутономије, за разлику од државних закона, не важе на целој
државној територији, него на територији аутономне јединице и имају слабију
правну снагу од државних закона, који су, у строгом смислу речи, једини
примордијални закони у држави. Локална самоуправа и територијална аутономија
облици су територијалне децентрализације у ширем смислу схваћене унитарне
државе (у смислу просте, нефедералне државе, али и федералне јединице у
федералној држави).
За разлику од облика децентрализације као децентрализације државне
управе, који се проучавају у управном праву, локална самоуправа и територијална
аутономија, као облици територијалне децентрализације, проучавају се у уставном
праву.
ЛОКАЛНА САМОУПРАВАПојам локалне самоуправе
Најједноставније одређена, локална самоуправа је облик одлучивања и
управљања локалним заједницама, конституисаним на ужим деловима државне
територије, непосредно од стране њених становника или путем њиховог
представништва, које они непосредно бирају, као и других локалних органа. То је
локална власт коју врше локални органи. Локална самоуправа је оригинерна,
својствена, па и основна организација власти. Она је "не само облик ограничења
централизма већ и самостална установа, независна од централних институција
земље" (Ј. Ђорђевић). Локалном самоуправом остварује се политичко право
грађана на самоодлучивање о локалним пословима. Отуда локална самоуправа има
статус уставне материје, а самосталност локалне самоуправе ујамчена је уставом.
Данас су ово постали општеприхваћени елементи појма локалне самоуправе,
изражени у најпознатијем међународном акту о локалној самоуправи – Европској
повељи о локалној самоуправи: "Локална самоуправа подразумева право и
оспособљеност локалних власти да, у границама закона, регулишу и руководе
одређеним деловима јавних послова, на основу сопствене одговорности и у