SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE Objavljeno u časopisu Srpska politička misao, 1/1997 Problem uloge države u društvu oduvek je bio jedna od centralnih preokupacija političke filozofije, politikologije, ekonomije i sociologije. Kriza koncepta države blagostanja, dugotrajna kriza kapitalističke ekonomije i posebno krah komunističkog projekta i aktuelizacija problema države u tranziciji, sve to učinilo je da interes za ovu temu u socijalnoj nauci bude izuzetno velik. Taj interes je istovremeno praćen dinamičnim i povremeno oštrim teorijskim rasprvama. Ovaj tekst ima za cilj da ukratko izloži poglede vodećih teorijskih pravaca u savremenoj literaturi na neka ključna pitanja uloge države u društvu. Savremene rasprave o državi bez sumnje nose pečat epigonstva. One zvuče kao teorijski rimejk izvornih novovekovnih teorija: uglavnom ćutke prelaze preko fundamentalnih pitanja – šta je država, iz čega ona
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVEObjavljeno u časopisu Srpska politička misao, 1/1997
Problem uloge države u društvu oduvek je bio jedna od centralnih
preokupacija političke filozofije, politikologije, ekonomije i sociologije.
Kriza koncepta države blagostanja, dugotrajna kriza kapitalističke
ekonomije i posebno krah komunističkog projekta i aktuelizacija
problema države u tranziciji, sve to učinilo je da interes za ovu temu u
socijalnoj nauci bude izuzetno velik. Taj interes je istovremeno praćen
dinamičnim i povremeno oštrim teorijskim rasprvama.
Ovaj tekst ima za cilj da ukratko izloži poglede vodećih teorijskih
pravaca u savremenoj literaturi na neka ključna pitanja uloge države u
društvu.
Savremene rasprave o državi bez sumnje nose pečat epigonstva. One
zvuče kao teorijski rimejk izvornih novovekovnih teorija: uglavnom
ćutke prelaze preko fundamentalnih pitanja – šta je država, iz čega ona
nastaje, na čemu se temelji – smatrajući ih već apsolviranim u
postojećoj teoriskoj baštini, tj. u radovima rodonačelnika moderne misli
o državi (Hobsa, Loka, Mila, Marksa, Vebera) ili, ako se i upuštaju u
raspravu o tim pitanjima, uglavnom ostaju u okvirima osnovnih ideja
koje su razvili ovi mislioci; glavna pažnja koncentriše se na dva osnovna
pitanja: odnos država – društvo i uloga države u upravljanju
savremenim društvom, a u okviru toga posebno problem veličine i
organizacionih, materijalnih i ljudskih kapaciteta države da odgovori
ulozi koja joj se dodeljuje. I ovaj kraći pregled zadržaće se uglavnom na
tim pitanjima.
U bloku koji sledi dajemo prevode tri teksta: prvi izlaže ideje nove
desnice, odnosno minimalističku koncepciju države, drugi predstavlja
pogled na državu iz suprotne, neoveberijanske perspektive – reč je o
jednom od analitičara tzv. razvojne države koji problematizuje ulogu
države u zemljama u razvoju; treći na upečatljiv način slika sudar svih
glavnih koncepcija o državi na poligonu postsocijalističkih društava.
Glavne pravce u savremnoj literaturi o državi klasifikovaćemo prema
njihovim pogledima na gore pomenuta pitanja. Pet pravaca smatramo
glavnim: 1. Pristup nove desnice, ili neoliberalizam sa svojom
minimalitičkom koncepcijom o državi koja posebno postaje aktuelna
kada kejnzijanski intervencionistički polet počinje da zapada u krizu i
jenjava; 2. Pluralistički, ili neo-utilitaristički pristup u kome se država
takoreći svodi na vladu a njena politika na lanac reakcija na socijalne
inpute; 3. Neoveberijanski pristup, posebno koncept razvojne države
koji državu smatra ne samo samostalnim činiocem, već i inspiratorom i
glavnim protagonistom razvojnih programa; 4. Levičarske koncepcije,
pre svih koncepcija države blagostanja[1]. Ovde će ukratko biti
prikazana i lepeza neo-marksističkih pogleda na državu, ali pre svega
na kapitalističku državu – iskustva država inspirisana marksizmom
izgubila su posle kraha komunizma na praktičnom značaju i teorijskoj
relevantnosti te se na njih nećemo osvrtati; 5. Neokorporativistički
pristup koji insistira na uključivanju socijalnih, pre svih ekonomskih
aktera u globalni sistem interesne medijacije u kome najvažniju
posredničku ulogu igra država.
Donja tabela je pokušaj da se ovi pravci razvrstaju prema tome koja je
ključna vrednost čija se zaštita ili promovisanje očekuje od države i koja
su osnovna sredstva kojima se ta vrednost nastoji ostvariti. Kao i svaka
šema, ona se daje radi preglednosti, uz sav rizik neophodnog
uprošćavanja.
Osnovna vrednost – ključni
pojam
Glavno sredstvo – metod
Nova desnica – neo-
liberalizam
sloboda pojedinca slobodno tržište
Pluralistički koncept demokratska procedura,
politička kompeticija, grupni
interes
pregovori i “trgovina” interesnih
grupa sa državom
Država blagostanja (Welfare
state)
“jednakost” – “socijalna
pravda”*
klasni kompromis
Neo-veberijanski koncept;
razvojna država
efikasnost države, nacionalna
moć i prestiž
stručan jak i efikasan državni
aparat
Neo-korporativistički pristup efikasnost upravljanja
društvom
pregovori među nosiocima
suprotstavljenih interesa uz
posredovanje države
1. Neo-liberalna stanovišta (“nova desnica”)
Pojam “nova desnica” označava širok spektar ideja i nije ga baš
jednostavno jasno teorijski omeđiti. Uz to ideje koje pripadaju ovom
korpusu se često označavaju i drugim imenima: neo-liberalizam,
posebno kad se rasprava vodi na filozofskom planu i koncentriše na
staru dilemu sloboda ili jednakost, neo-klasicizam, kad se prevashodno
referiše na ekonomsku problematiku. U ovom tekstu nas, međutim,
zanima odnos pisaca nove desnice prema pitanjima države i pomenute
termine ćemo ravnopravno koristiti u zavisnosti od toga o čemu se
raspravlja.
Prvobitnu desnicu, konzervativizam osamnaestog i devetanaestog veka,
karakterisala je vatrena odbrana tradicije, ne samo u duhovnom
značenju te reči, već i u značenju koje apostrofira tradicionalne forme
društvenog uređenja: oni veličaju klasnu strukturu i poredak
pretkapitalističkih društava i ogorčeni su protivnici demokratije,
masovnog društva i njegovih vrednosti (Burke, de Maistre, de Bonald,
kasnije Le Bon). Veličajući mudrost tradicije i običaja, oni su
istovremeno oštri protivnici racionalizma jer u prosvetiteljskoj uverenosti
da se stvari svesnom akcijom ljudi mogu dovesti u bolji red vide glavni
izvor svih zala koje donosi novo doba.
Novu desnicu od stare razlikuje ne samo prihvatanje racionalističke
argumentacije, već i filozofska i teorijska sofisticiranost i čak izrazita
superiornost u odnosu na većinu svojih oponenata. Druga razlika je u
tome što mislioci nove desnice vatreno zastupaju upravo one vrednosti
sa kojima je stara desnica ogorčeno polemisala: reč je o liberalizmu, pre
svega kao filozofskoj koncepciji koja u prvi plan ističe pitanje slobode, a
potom i kao skupu ekonomskih i politički ideja.
Obično se ističu dva ključna pravca u novoj desnici: teorija javnog
izbora (public choice theory) i Austrijska škola (Dunleavy, O’Leary,
1987).
Nesumnjiva su dva izvora teorije javnog izbora. To je pre svega teorija
društvenog ugovora sa svojom bazičnom idejom o sporazumu između
ljudi kao racionalnih aktera – sporazumu koji se temelji na racionalnoj
proceni da je ostanak u prirodnom stanju nepovoljan izbor za svakog
pojedinačno i za sve zajedno te da se kao najpovoljnije rešenje nameće
sklapanje formalnog ili prećutnog ugovora kojim se reguliše pitanje
javne vlasti u društvu i koji ujedno predstavlja osnov legitimiteta države i
vlasti.
Drugi važan izvor je teorija igara, ili matematička politička teorija. Ona
proučava logiku igre u kojoj se od pojedinca traži da razmišlja ne samo
o vlastitim potezima, već i da svoju strategiju temelji na proceni mogućih
poteza i strategija drugih učesnika. Ovakvo analiziranje ponašanja
učesnika, kao i tipologizacija igara (na kooperativne i nekoopreativne,
igre sa nultim i pozitivnim ishodom i sl.) u velikoj meri su primenjivi i na
politiku i njene individualne i kolektivne aktere. Ta analitička aparatura i
klasifikacije pojedinih učesnika i igračkih situacija u političkoj nauci su
odavno dobile nezaobilazno mesto, bilo kao korisni analitički modeli, ili
kao prigodne i efektne ilustracije u opisima i analizi stvarnih političkih
odnosa[2].
Bazično teorijsko (ali i epistemološko pa i etičko) stanovište neo-
liberalizma je individualizam. Oni odbacuju ideje o postojanju nad-
individualnih entiteta – kolektiva, kolektivnih ponašanja – smatrajući ih
holističkim zabludama. U političkim raspravama neoliberalizam se
socijalističkim idejama suprotstavlja argumentima ekonomske
efikasnosti. Filozofski i teorijski neoliberalizam je prilično daleko od
takve trivijalne argumentacije. Premda ne skrivaju svoje utilitarističko
stanovište, oni ostaju u daleko sofisticiranijim sferama moralne filozofije,
stavljajući slobodu na najviše mesto na lestvici vrednosti, ali
zadržavajući istovremeno normativistički pristup kao i oni koje kritikuju.
Ključna vrednost za pisce nove desnice je sloboda i to, razume se,
sloboda pojedinca i njena definicija je uglavnom variranje starog refrena
da pojedinac mora biti slobodan od svake prinude drugog, tj da je
granica njegove slobode samo ista takva sloboda drugog. Pisci nove
desnice zauzimaju vrlo rezervisan ili čak neprijateljski stav prema
demokratiji ako ona znači institucionalni okvir kojim se daje prednost
jednakosti nad slobodom, posebno ako je ona sredstvo kojim većina
ugrožava manjinu, ili instrument kojim se volja većine može preobraziti
u nasilje nad pojedincem (Nozik, Rotbard).
Pisci tzv. austrijske škole (Hajek, Nozik) su naročito protiv ideje
“socijalne pravde”, budući da ona pretpostavlja redistribuciju dohotka.
Koristimo uobičajenu sintagmu “socijalna pravda”, ali je i ovde, kao i
gore u tabeli stavljamo pod navodnike jer je ne smatramo
najprikladnijom, s obzirom na to da postoje i druge ideje o pravdi u
društvu. Ideje “socijalne pravde” u konceptu pravednog naglašavaju
atribut (re)distributivnog. U novodesničarskoj viziji pravde se u poznatoj
disjunkciji “sloboda – jednakost”[3] naglasak stavlja na slobodu, a ta
vrsta pravde se obično naziva alokativnom; kao instrument pravedne
alokacije uzima se, naravno, tržište (jezgrovito o tome kod nas piše V.
Gligorov (1985, 1988), ali su nezaobilazni Nozik (1974) i Rols (1971),
iako on zastupa suprotno stanovište u odnosu na pisce nove desnice).
Država se u izvesnom smislu shvata kao politički analogon tržišta, tj.
kao političko tržište, te se u skladu sa tom analogijom u njenoj strukturi
razlikuju strana potražnje (demand side) i strana ponude, tj. strana
snabdevanja javnim dobrima (supply side). Ključni koncept strane
potražnje je tzv. teorema srednjeg birača koja kaže da državni budžet
inklinira ka preferencijama srednjeg birača jer on (budžet) mora biti tako
sačinjen da privuče glasove birača. Snabdevačka strana polazi od
predstave o državi kao snabdevaču javnim dobrima i uslugama. No
budući da ima monopol na snabdevanje tom vrstom dobara, ona je
podložna raznim anomalijama, pre svih permanentnoj tendenciji da se
težnja ka kolektivnim ciljevima pretvori u težnju ka privatnim.
Tržište je, dakle, ne samo univerzalni princip, već, može se reći, i
svojevrsni analitički model, te se i država iz te perspektive posmatra kao
preduzeće: kako je preduzeću imanentna težnja ka uvećanju profita,
tako je i državi imanentna težnja ka uvećanju budžeta, ali i ka uvećanju
svog aparata. Jednini limit toj njenoj težnji je strah da se daljim
povećanjem ne smanji blagostanje društva. Tu težnju pisci nove
desnice veoma oštro kritikuju, ispoljavajući neskriveni prezir prema
birokratiji. No i mere koje se protiv toga predlažu inspirane su logikom
tržišta: jedan od načina da se spreči uvećanje birokratije i budžeta jeste
federalizacija države i razvijanje lokalne samouprave: ako je vaša
lokalna vlast suviše gramziva, te vam guli kožu velikim nametima, vi
ćete svoj biznis preseliti u drugi okrug, gde su porezi manji (tzv,
glasanje nogama) i time ćete tržišnim sredstvima delovati na birokratiju
da optimalizuje svoje usluge, tj. da vam pruža što više može po što nižoj
ceni.
Pisci nove desnice veoma efektno kritikuju pluralističku[4] koncepciju
države, tvrdeći da takav koncept zakrivljuje izvornu političku volju
građana i da takvo javno odlučivanje nužno vodi društvo ne samo u
ekonomsku, već i u moralnu krizu: razne interesne grupe i lobiji vrše
pritisak na državu, ne bi li iznudile što veći udeo u raspodeli javnih
dobara (rent-seeking); da bi odgovorila toj eskalaciji tražnje, država
povećava svoj budžet i aparat, što u krajnjoj instanci završava u državi
Levijatanu; sve to nužno prati povećanje poreza, smanjivanje plata i
investicija, porast nezaposelnosti. Ovo uvećanje države znači i
ugrožavanje privatne sfere i slobode pojedinca, a taj kurs Hajek naziva
dobro poznatom sintagmom put u ropstvo. Eroziju tržišta prati
istovremeno i erozija moralnog kapitala, tj. sistema vrednosti na kojima
se temelji kapitalizam: radne etike protestantizma, štedljivosti i sl. Pisci
neoliberalne orijentacije predlažu nekoliko načina da se to izbegne: 1)
ustavno ograničavanje poreskih zahvata države; 2) pitanja ustavnog
uređenja moraju se rešavati po principu jednoglasnosti; 3) koncepcija
minimalne države koja će štititi samo prirodna prava ljudi.
Jedna od najzanimljivijih ideja nove desnice je ideja višestrukog glasa:
umesto da biračko pravo pojedinca sažmemo u jedan glas kojim se
nekome daje pravo da uređuje celokupni socijalni univerzum, zašto se
taj glas, poput kupovne moći potrošača ne bi podelio na posebne
glasove o svakom vitalnom pitanju u društvu, kao što se na
ekonomskom tržištu količina novca koju smo zaradili može deliti i
usmeravati u različite segmente potrošnje po našem sopstvenom
nahođenju. Kao što neograničena sloboda kupca na izbor vrste i marke
robe podiže ukupni kvalitet robe i kvalitet zadovoljavanja potrošačevih
potreba, tako bi pomenuto usitnjavanje biračke monete moralo popraviti
kvalitet upravljanja društvom.
Ideje nove desnice neprekidno su izložene oštrim kritikama. Pol Striten
slikovito opisuje poziciju neoklasičarske skepse prema ulozi države u
ekonomiji: stari romantičarski teoretičari države još od Platona su tvrdili
da država ne može učiniti ništa pogrešno; neoklasičari tvrde suprotno –
da ona ne može učiniti ništa dobro. Bilo kakva intervencija “pljačkaške
države” u “magiju tržišta” nije rešenje, to je problem – nevidljiva noga
(traženje renti) gazi nevidljivu ruku”. Jedan od njenih najspornijih
postulata koji, međutim, ne nailazi na adekvatan teorijski odjek, je po
našem sudu predstava o racionalnom građaninu koji zna svoj
(prevashodno ekonomski) interes, te ga stoga nije moguće ubediti da
glasa protiv tog interesa. Koliko je ta predstava varljiva možda najbolje
svedoči žalosna politička stvarnost koju dele građani naše zemlje i
nekih drugih balkanskih država.
2. Pluralističko stanovište
Pluralistički koncept koji neki nazivaju i neoutilitarizmom (glavni pisci
Lasvel, Truman, Dal, Iston), razvija se u društvima u kojima političke
podele nemaju naglašen ideološki karakter (SAD, Velika Britanija,
[vedska) već se u velikoj meri svode na borbu interesa različitih grupa