1. Uvod Vojska svake države predstavlja jedinstven i po mnogo čemu poseban segment društvenog sistema. Vojno obrazovanje predstavlja ključan deo vojnog poziva, naročito kada je u pitanju obrazovanje oficira. Obrazovanje vojnog kadra je relevantno upravo za održanje tog jedinstvenog sistema društva, jer oficiri predstavljaju sam vrh vojne hijerarhijske lestvice, oni obučavaju podoficire, vojnike u redovnom služenju vojnog roka i imaju komandnu ulogu i u miru i u ratnim periodima. Obrazovanje oficira determiniše efikasnost i efektivnost vojnog angažovanja i delovanja u turbulentnim ratnim vremenima. Na osnovu ove činjenice može se reći od njega zavise životi i vojnika i civilnih lica. Kako bi bila jasnija povezanost andragogije i obrazovanja vojnih starešina neophodno je da se podsetimo pojma vojne andragogije. Vojna andragogija pomaže u razvoju, organizovanju i realizovanju obrazovanja i obuke Vojske Srbije. „Najuopštenije rečeno, vojna andragogija se bavi vaspitanjem i obrazovanjem u vojsci“ (Anđelković i dr., 1997, str. 13). Razlog zbog kog sam odabrala ovako široko odeđenje vojne andragogije jeste činjenica da ona proučava vaspitanje i obrazovanje svih vojnih lica, odnosno vaspitanje i obrazovanje vojnika u kasarnama koji služe vojni rok, podoficira i oficira. Vojna andragogija se na našim prostorima javlja na početku 20. veka i to kao teorija vojnog vaspitanja i obrazovanja, a njeni začeci se mogu naći u delu Petra Bojovića „Vaspitanje vojnika“ (1907) i „Šta imamo i šta možemo da očekujemo od egzercirnih pravila i šta od pešadijske posebice“ (1904). Ovi radovi po mišljenjima pojedinih autora se smatraju prvim i celovitim vojnoandragoškim radovima koji predstavljaju kamen temeljac razvoja vojnoandragoške teorije (Marček i dr., 2011). Kada je reč o razvoju vojne 4
67
Embed
Sanja Grahovac Razvoj institucionalnog obrazovanja oficira u Srbiji od 1804. do 1918. godine
Vojna andragogija, vojno obrazovanje i njegov razvoj
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1. Uvod
Vojska svake države predstavlja jedinstven i po mnogo čemu poseban segment društvenog
sistema. Vojno obrazovanje predstavlja ključan deo vojnog poziva, naročito kada je u pitanju
obrazovanje oficira. Obrazovanje vojnog kadra je relevantno upravo za održanje tog
jedinstvenog sistema društva, jer oficiri predstavljaju sam vrh vojne hijerarhijske lestvice, oni
obučavaju podoficire, vojnike u redovnom služenju vojnog roka i imaju komandnu ulogu i u
miru i u ratnim periodima. Obrazovanje oficira determiniše efikasnost i efektivnost vojnog
angažovanja i delovanja u turbulentnim ratnim vremenima. Na osnovu ove činjenice može se
reći od njega zavise životi i vojnika i civilnih lica.
Kako bi bila jasnija povezanost andragogije i obrazovanja vojnih starešina neophodno
je da se podsetimo pojma vojne andragogije. Vojna andragogija pomaže u razvoju,
organizovanju i realizovanju obrazovanja i obuke Vojske Srbije.
„Najuopštenije rečeno, vojna andragogija se bavi vaspitanjem i obrazovanjem u
vojsci“ (Anđelković i dr., 1997, str. 13). Razlog zbog kog sam odabrala ovako široko
odeđenje vojne andragogije jeste činjenica da ona proučava vaspitanje i obrazovanje svih
vojnih lica, odnosno vaspitanje i obrazovanje vojnika u kasarnama koji služe vojni rok,
podoficira i oficira.
Vojna andragogija se na našim prostorima javlja na početku 20. veka i to kao teorija
vojnog vaspitanja i obrazovanja, a njeni začeci se mogu naći u delu Petra Bojovića
„Vaspitanje vojnika“ (1907) i „Šta imamo i šta možemo da očekujemo od egzercirnih pravila i
šta od pešadijske posebice“ (1904). Ovi radovi po mišljenjima pojedinih autora se smatraju
prvim i celovitim vojnoandragoškim radovima koji predstavljaju kamen temeljac razvoja
vojnoandragoške teorije (Marček i dr., 2011). Kada je reč o razvoju vojne andragogije kod
nas, on je bio uslovljen razvojem andragogije kao nauke. Andragogija predstavlja
neposredno ishodište vojne andragogije što se može videti u radovima B. Samolovčeva, D.
Savićevića i drugih značajnih andragoških mislilaca Srbije. Međutim, upoznavanje sa vojnom
andragogijom se ne odvija van granica sistema vojnog obrazovanja. Može se reći da vojna
andragogija poseduje znanja koja daju značajan doprinos razvoju andragoške misli ali
ostajanje u okviru vojnih granica u određenoj meri može usporiti taj razvitak. Obrazovanje
oficirskog kadra predstavlja jedan deo predmeta istraživanja vojne andragogije, a kako od
njega zavisi osposobljavanje vojnika, budućih oficira i podoficira ono se može shvatiti kao
važan fenomen koji treba proučavati. Kako bi se stekao za nijansu bolji uvid u relevantnost
ovog fenomena neophodno je vratiti se koji vek unazad. Dakle, ako se poželi dublje
spoznavanje bilo kog naučnog problema neophodno je istražiti njegovu prošlost (Stanić i dr.,
2007, str. 19). Različiti obrazovni putevi prožimaju ovaj fenomen kroz istoriju, ali kako je u
današnjem vremenu obrazovanje oficira institucionalizovano i kao takvo dalo potpuno novu
4
dimenziju oficirskom pozivu, fokus u ovom radu će biti upravo na pojavi i razvoju
institucionalnog obrazovanja oficirskog kadra u našoj zemlji. Postoji mnogobrojna stručna
literatura koja je pomogla vojnoj andragogiji da napreduje. Veoma je važna činjenica da
upravo ta literatura svedoči o značaju i nužnosti postojanja vojne andragogije. Vojna
andragogija ne samo da igra značajnu ulogu u razvitku vojnog obrazovanja već i celog
vojnog sistema. Ona to čini svojom ambicijom da se osnaži vojnoobrazovni sistem, da se
unapredi kvalitet obrazovanja u svim vojnim obrazovnim ustanovama, a samim tim pruža
kvalitetniji vojni kadar koji će imati rukovodeću ulogu u tom sistemu. Andragošku funkciju
učenja i istraživanja vojnog vaspitanja i obrazovanja srpske vojske u prošlosti moguće je
razmatrati u 3 modaliteta: 1. kao znanje o prošlosti vojnog vaspitanja i obrazovanja, 2. kod
analiza i sinteza vaspitnih efekata u vojnom vaspitanju i obrazovanju u prošlosti i 3. kao
iskustvo i pouke koje se stvaralački ugrađuju u aktuelnu i buduću teoriju i praksu vojnog
vaspitanja i obrazovanja (Stanić i dr., 2007, str. 20).
Kako bi se što bolje razumeli svi problemi koji se proučavaju neophodno je vratiti se
kroz vreme i istražiti njihove korene, tako se stiče jasniji uvid u veliki društveni razvoj. Šta je
prethodilo nekoj pojavi, da li je nastanak te pojave uslovljen, ako jeste čime je uslovljen, kada
je došlo do nastanka pojave, da li su neki društveni aspekti igrali značajne ulogu u tom
postanku i druga pitanja su od suštinske važnosti za razumevanje pojave koja se istražuje.
Saznanja koja stičemo proučavajući istoriju mogu nam pomoći u ispitivanju nastanka novih
fenomena, razumevanju njihove dinamike i svakako njihovog značaja za društvo u kom
živimo.
Institucionalno obrazovanje oficirskog kadra u našoj zemlji, kakvo danas poznajemo,
nije bilo ni pominjano pre samo nekoliko stotina godina, a pretrpelo je velike promene na
svom razvojnom putu. Visokoobrazovne vojne institucije i dalje trpe velike izmene u pogledu
stručnog kadra koji se konstantno profesionalno usavršava i razvija, kao i u pogledu
obrazovnih programa, napredovanja studenata i drugim segmentima obrazovanog sistema.
Želim da napomenem da se u ovom delu rada pominje i vojno vaspitanje koje nije
predmet mog proučavanja ali svakako je ono fenomen koji zauzima relevantno mesto i u
definisanju vojne andragogije i u vojnom sistemu funkcionisanja. Kako je vaspitanje odraslih
a naročito vojnika jedan veoma širok pojam njemu bi trebalo posvetiti posebno istraživanje ali
i razmišljanje. Razlog zbog kog zastupam ovo mišljenje je činjenica da vojni sistem pre
svega stavlja akcenat na moralno vaspitanje. Još od davnina je moral nešto što na ljude
ostavlja veliki utisak, vrši veliki uticaj i nešto što ljudi smatraju izuzetno značajnim za
funkcionisanje društva. Kako bi se još bolje shvatio značaj morala, koji se nalazi u svesti
odraslih, potrebno je podsetiti se da se upravo iz te neverovatno velike važnosti rodila nauka
o moralu, etika. Istorija kao i etika su kameni temeljci na kojima počiva jedno društvo. Bliže
upoznavanje sa istorijskim činjenicama pomoći će mi da se bolje upoznam sa uzrocima
5
velikih pobeda u ratnim vremenima, da shvatim zašto su neke srpske vojvode veliki heroji
naše istorije i da potpunije razumem veliko poštovanje prema sprskoj vojsci od strane njenog
naroda. Igra li institucionalno obrazovanje oficira značajnu ulogu u tome?
Vojna istorija kao jedna od istorijskih disciplina predstavlja oblast koja je puna
dragocenih istorijskih izvora koji daju izuzetno značajan doprinos u istraživanjima različitih
fenomena drugih nauka sa kojima se vojne nauke tesno povezuju. Vojna istorija je jedan od
najstarijih predmeta koji se izučavao i izučava na Vojnoj akademiji. Ova nauka je dobila
legitimno mesto u obrazovanju vojnih kadrova, kako u mirnim tako i u ratnim vremenima
(Zorić, 2011). U skladu sa ovim činjenicama istraživanje ovog andragoškog fenomena dobija
na težini, pre svega zbog relevantnih podataka koje saznajemo iz vojnoistorijske literature
koja obiluje podacima koji su od velikog andragoškog značaja za ovo istraživanje.
Relevantno je još reći da je izabran period proučavanja koristan i bitan zato što se u
njemu razvija ideja o osnivanju vojnih obrazovnih intitucija i nastaju prve vojnoškolske
ustanove u Srbiji. Upravo period od 1804. do 1918. godine je značajan za razmatranje,
istraživanje i razmišljanje zbog toga što je veoma turbulentan i kada je u pitanju politički i
kada je u pitanju obrazovni segment srpskog društvenog sistema. Godina velikog preokreta
je 1804. godina u kojoj se javljaju velike pobune protiv turske vlasti i počinju velike borbe za
oslobođenje naroda. Završnu godinu ovog perioda proučavanja predstavlja 1918. godina
zato što je ona donela novo oslobođenje i kraj jednog od najvećih ratova u istoriji
čovečanstva. Ovaj period proučavanja počinje borbom za velikim oslobođenjem i završava
se oslobođenjem. Nakon 1918. godine osniva se nova monarhijska zemlja, Kraljevina Srba
Hrvata i Slovenaca koja donosi nove i velike političke promene, kraljevina koju prati ubrzani
razvoj nauke i tehnologije, koja počinje novi život i živi u miru nekoliko decenija.
2. Metodologija istraživanja
Predmet proučavanja jeste razvoj institucionalnog obrazovanja oficira u periodu od
1804. do 1918. godine u Srbiji. Razlozi zbog kojih je predmet istraživanja upravo ovaj su
mnogobrojni. Najvažniji razlog izbora jeste uviđanje razvoja obrazovnog sistema oficira od
početka borbe protiv zatočeništva srpskog naroda nakon intenzivnog ropstva u trajanju od
nekoliko vekova. Važna je i relevantnost visoko obrazovanih vojnika za samu zemlju, i to pre
svega kada je u pitanju odbrana teritorije i naroda. Visoko vojnici, oficiri, su svakako ključni
za pokretanje i upravljanje vojnim jedinicama i operacijama. Takođe, želim da objasnim da
se oficir postaje nakon završetka visokoobrazovnog procesa. Svi kadeti koji pohađaju
programe visokoobrazovnih vojnih institucija a koji su pre toga završili vojnu gimnaziju imaju
podoficirske činove. Nakon završetka osnovnih studija oni postaju oficiri i dobijaju najniži
oficirski čin- potporučnik. Želim da napomenem da se predmet odnosi na obrazovanje oficira
6
jer svi oni koji su pohađali ove obrazovne programe a koji se pominju u ovom radu su postali
oficiri.
Pre oslobođenja od turskog ropstva Srbija nije imala vojne obrazovne ustanove.
Postojale su terenske obuke praktične prirode a znanje se prenosilo usmenim putem. Broj
pisanih radova je bio veoma mali i nepristupačan masi vojnika. Posle oslobođenja
institucionalizacija je procvetala nakon dugog čekanja. Obrazovne institucije predstavljaju srž
svakog obrazovnog sistema. Razvoj vojnih obrazovnih ustanova je bio veoma dinamičan i
kroz analizu tog razvoja možemo steći uvid u značaj institucionalizacije obrazovanja. Tokom
tog procesa došlo je procvata u pisanju radova koji su bogati znanjima i iskustvima starijih
vojvoda, vojskovođa i oficira. Pisana reč je pružila znanja velikom broju ljudi a ona je ključna
za funkcionisanje obrazovnog sistema i predstavlja ključni segment obrazovanja uopšte.
Cilj istraživanja jeste analiza razvoja institucionalnog obrazovanja oficira i uviđanje
značaja institucionalnog obrazovanja oficira u Srbiji. Kako bi se postigao cilj koji je određen
neophodno je da definisati sledeće zadatke:
1. analiza obrazovanja srpskih oficira tokom I i II srpskog ustanka (1804-1815).
2. analiza obrazovanja srpskih oficira u mirnodopskom periodu i razvoj misli o osnivanju
institucija (1816-1850).
3. analiza osnivanja i razvoja vojnih obrazovnih institucija od 1850. godine kada je
osnovana prva vojna obrazovna institucija do 1918. godine.
4. analiza institucionalnog školovanja i usavršavanja oficirskog kadra u Srbiji (1850-
1912).
5. analiza institucionalnog vojnog obrazovanja u kraljevini Srbiji za vreme Balkanskih
ratova i Prvog svetskog rata (1912-1918).
Zadaci koji su navedeni pomoći će u sticanju uvida u vojno obrazovanje oficira pre
institucionalizacije vojnog obrazovnog sistema, zatim u sticanju uvida u osnivanje i razvoj
vojnih obrazovnih institucija. Takođe, pomoći će mi da se upoznam sa institucionalizovanim
školovanjem i usavršavanjem oficira od osnivanja prve vojne obrazovne institucije kao i da
otkrijem načine funkcionisanja obrazovanja u vojnoškolskim ustanovama tokom jednog
ratnog perioda.
Metodološki pristup koji koristim jeste kvalitativni. Smatram ga relevantnim za
proučavanje predmeta zbog toga što kvalitativni pristup istraživanju stavlja akcenat na
kontekst, koncepcije i deskripciju (Maksimović, 2011, str. 48). Upravo ovaj metod smatram
korisnim jer je usklađen sa mojim predmetom, ciljem i zadacima istraživanja.
Metoda koja se koristi je istorijska metoda. Ova metoda se smatra pogodnom jer se
njome proučavaju istorijske činjenice pronađene u istorijskim izvorima poput dokumentacije.
Analiza i proučavanje prikupljenih istorijskih činjenica jeste najbolji način za ostvarivanje cilja
istraživanja.
7
Analizu sadržaja smatramo relevantnom tehnikom koja je kompatibilna sa predmetom
i metodom istraživanja i podržava vršenje zadataka. Analiza postojeće literature jeste način
da dođem do neophodnih podataka.
3. Obrazovanje srpskih oficira tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka (1804 –
1815)
3.1. Prvi srpski ustanak
Veoma značajna godina za Srbiju jeste 1804. godina kada počinje velika pobuna
srpskog naroda i vojske protiv turskog ropstva. Nakon nekoliko vekova, narod i ustanička
vojska pod vođstvom Đorđa Petrovića, Karađorđa, započinju veliku borbu za slobodu bunom
protiv dahija 15. februara 1804. godine u Orašcu. Mada je ovaj ustanak planiran za leto
1804. godine, „seča knezova“, odnosno ubijanje viđenijih Srba, je znatno ubrzala proces
podizanja pobune (Stanić i dr., 2007, str. 134). Kako bi održali pokornost, Turci nisu
dozvoljavali nikakav vid obrazovanja nemuslimanskom narodu, a samim tim i Srbima.
Nedostatak elementarne pismenosti i osnovnih borbenih znanja i veština predstavljao je
ogroman problem. Vojno obrazovanje i osposobljavanje su bili neophodni, ali njihovo
ostvarenje u stvarnosti je bilo otežano upravo zbog teške ratne situacije u zemlji. Među
starešinama, voždovima, knezovima i oborknezovima bilo je samo nekoliko pismenih. Sam
Karađorđe je u Sremu i frajkoru stekao samo početnu pismenost, ali ne i funkcionalnu i to je
predstavljalo još jedan problem vođe Prvog srpskog ustanka. Problem nepismenosti je
prouzrokovao i teško rešavanje problema realizacije egzercira.
Drugi veliki problem je bio kako osposobiti jedan broj ustanika obzirom na nepovoljne
okolnosti u zemlji i naći dovoljan broj egzercir- majstora (nastavnika). Na samom početku
ustanka veliki broj Srba dobrovoljaca je pomogao u rešavanju ovog problema. Veliki broj njih
je učestvovao u brojnim austrijskim bitkama protiv Turske a neki od njih su bili oficiri i
podoficiri koji su se školovali u Austriji. Srbi u Austriji, naročito u Vojvodini bili su na znantno
višem obrazovnom nivou od siromašnih stanovnika u Beogradskom pašaluku. Oni su činili
početno nastavničko jezgro koje se kasnije proširilo i obuhvatalo veći broj ustanika. Pored
ovog izvora egzercir- majstora, postojala su još dva izvora. Prvi i veoma bitan izvor činili su
Srbi iz Beogradskog pašaluka koji su ratovali na strani turaka u borbama protiv odmentutih
janjičara, dahija i kabadahija. Sledeći bitan izvor bile su hajdučke starešine- harambaše i
barjaktari kao i drugi hrabri i po poštenju poznati hajduci. U kasnijim fazama ustanka, neke
od izvođača obuke činili su i oficiri i podoficiri ruske vojske (Stanić i dr., 2007, str. 133-141).
U to vreme didaktičke teorije, naročito vojne, bile su veoma nerazvijene. One su u značajnoj
meri onemogućavale razvoj praktične obuke srpske vojske (Mrmak, 1967, str. 58-76 ).
8
Nepismenost vojnika i starešina su nas lišile zapisa iz tog vremena koji bi dali značajan
doprinos istorijskom izučavanju ovog perioda u Srbiji.
Iako je srpska vojska obilovala nedostacima u materijalnom i obrazovnom smislu,
primetno je prepoznavanje nužnosti postojanja obrazovanog nastavničkog kadra. Moguće je
primetiti koliki je doprinos obrazovanje dalo u ovom ustanku. Kao što je rečeno i sam vožd
Karađorđe je posedovao izuzetno nizak stepen obrazovanja ali je smatrao obrazovanje
relevantnim onoliko koliko je smatrao i ratničko iskustvo. Na osnovu podataka o izvorima
nastavnika možemo uvideti da je došlo do spajanja iskusnih, obrazovanih i iskusnih i
obrazovanih kao i da su se svi oni smatrali neophodnim i značajnim ličnostima. Na ovaj način
Karađorđe je pokušavao hitno, bar donekle, da otkloni ovaj nedostatak. Ove istorijske
činjenice nam ukazuju i na prvo uočavanje relevantnosti vojnog obrazovanja.
3.2. Obuka starešina i nastavni centri u Prvom srpskom ustanku
Kao što je rečeno, najveći problem na početku ustanka predstavljalo je obučavanje
što većeg broja ustanika sa malim brojem egzercir- majstora. Karađorđe je smatrao da je
najoptimalnije rešenje obuku izvoditi u svim ustaničkim jedinicama ali sa jasno i precizno
izraženim prioritetima.
Takođe, Karađorđe je pretpostavljao da će se na ovaj način uvećati broj i samih
egzercir- majstora. Ovde se nije radilo o nekom posebno obrazovanom i obučenom
nastavničkom kadru, već o ljudima koji su se osposobljavali za vojne starešine i izvođače
obuka. Veliki otpor dolazio je od strane nekih vojvoda koji su smatrali da njima nikakva
dodatna obuka nije potrebna, a sa izgovorima da imaju važnija posla ili da sve znaju. Vožd je
bio u takvim situacijama izuzetno strog (Stanić i dr., 2007, str. 153). Otpor koji su pružale
pojedine vojvode možemo predstaviti kao dispozicionu barijeru participaciji (Kulić i
Despotović, 2005, str. 165). Ova barijera participacije predstavlja jedan od većih problema u
obrazovanju odraslih i mi se i danas suočavamo sa njom.
Nastavni centri u kojima se vršila obuka narodne vojske, regulaša i ustanika bili su u
većem broju i predstavljali su najznačajniji deo vojne organizacije. Glavni centri su se nalazili
u Beogradu, Topoli i Deligradu. Topola je bila glavni centar sve do oslobođenja Beograda
1806. godine i izrade Deligradskog utvrđenja. Beograd je bio glavni centar za obuku
regularne vojske sva tri roda, pešadije, artiljerije i konjice, kao i za obuku jednog dela
starešina narodne vojske u novinama u taktičkoj i vatrenoj obuci. U Deligradu su se
obučavale regularna i narodna vojska i njihove starešine (Stanić i dr., 2007, str. 153-158).
Obuke su se izvodile „in vivo“ i to veoma često. Većina didaktičko-metodičkih
postupaka koji su korišćeni bili su individualnog karaktera i ličnog iskustva egzercir- majstora.
Mogućnost uopštavanja ličnih iskustava je došla tek kasnije, u drugoj polovini 19. veka, kada
9
se teorija vojnog vaspitanja i obrazovanja više razvila. Međutim, i kasnije zaostajanje teorije
vojne nastave (didaktike i metodike) je bilo izuzetno veliko (Stanić i dr., 2007, prema Kolar,
1967, str. 159). Veća efikasnost obuke se pokazala u borbi nego u mirnim periodima, jer je
svaki nedovoljno obučen čovek koji je išao u boj bio svestan da je rizik od pogibije ili
ranjavanja veći ukoliko se ne usvoje najnužnija znanja i veštine koja su potrebna za uspešnu
borbu. Obučavanje vojnika značilo je i obučavanje budućih oficira ili starešina. Pretpostavlja
se da su se činovi dobijali prema zasluzi i hrabrosti.
Jačanje vojničke svesti o neophodnom posedovanju određenih znanja i veština je u
velikoj meri pomoglo razvoj vojnoandragoške misli. Strah za sopstveni život je takođe jedan
od pokretača ovog razvojnog procesa. On je deo ljudske prirode, i zbog toga ga možemo u
ovom slučaju smatrati korisnim. U kom smeru i da li bi se uopšte razvijala vojna andragogija
da srpski ratnici nisu osećali strah za sopstveni život predstavlja veliko pitanje na koje ne
možemo naći odgovor jer je prošlost nepromenljiva i nepovratna.
3.3. Ličnosti koje su zaslužne za vojno obrazovanje ustaničke vojske
Svakako iz ovog perioda znamo za mnoge poznate ličnosti koje ostavljale jake utiske
i vršile velike uticaje na srpske vojnike i narod. Vožd Karađorđe je jedna o najuticajnijih
ličnosti tog vremena. On se pokazao kao odličan organizator vojske, kao čovek kog
karakterišu moralna čvrstina i vojnička disciplina. Takođe je bio sjajan taktičar i strateg i imao
je veliki uticaj na uvođenje i razvoj vojnog obrazovanja. Kada je reč o njegovom značaju na
polju vojnog obrazovanja, Karađorđe je zaslužan na ukazivanju značaja učenja i
opismenjavanja nepismenih odraslih koji su stupali u rat. On je ukazivao i na značaj stručnog
usavršavanja što se jasno vidi iz njegovog instistiranja na daljem obučavanju vojvoda koji su
već imali ratnog iskustva, i naročito iz ovog segmenta njegovog uticaja na ljude, može se
uvideti njegov veliki doprinos razvoju vojne andragogije.
Druge ličnosti koje su dale veliki doprinos razvoju obrazovanja vojnih ustanika i oficira
naročito u to vreme su i brojni komandanti sa činovima vojvoda, poput Hajduk Veljka
Petrovića, Stevana Sinđelića, Vase Čarapića, Stanoja Glavaša i mnogih drugih (Stanić i dr.,
2007, str. 167-168). Ovi ljudi su postali i ostali velike istorijske ličnosti kojima se narod
ponosio i kojima se još uvek ponosi, a o čemu najbolje svedoče brojni spomenici koji su
podignuti ovim ličnostima. Sećanja na ove vojne ličnosti se prenose i na nove generacije i
time predstavljaju bitan deo socijalizacije.
10
3.4. Drugi srpski ustanak
Nakon sloma posle Prvog srpskog ustanka, turska vojska se ponovo digla u oktobru
1813. godine i ušla u Beograd. Srpski narod je ponovo bio izložen velikim stradanjima. Samo
u prvih nekoliko dana ubijeno je više hiljada Srba, mahom muškaraca, dok su žene i deca
odvođeni u roblje i prodavani. Srem je bio pun srpskih izbeglica među kojima se nalazio i
potpuno demoralisani vožd Karađorđe i kao i mnoge vođe ustanka. Međutim, brojni
komandanti (vojvode) i delovi srpske ustaničke vojske ponovo su se odmetnuli u hajduke i
borili. Turska nije imala redovnu vojsku u ovom periodu. Stara vojna organizacija se raspala
a slabo je bila organizovana i služba snabdevanja što je bio razlog da se u toku zime 1813-
1814. godine rasturi veći deo vojske koja je osvojila Srbiju. Kao još jedan problem sa kojim
se suočio turski vojni vrh bio je nedostatak discipline. Ovaj problem je obuhvatao masovna
haranja i pljačkanja i zadavao je brige turskim komandantima (Čubrilović, 1982, str. 85-86).
Na tadašnjoj evropskoj ratnoj i političkoj sceni dolazi do promena. Dolazi do poraza
Napoleona a ugled i moć Rusije znatno jačaju. Rusija jača u vojnom i političkom smislu. Ove
promene su dovele i do popuštanja Turaka kada su u pitanju osveta i zulumi na određeno
vreme, a pomenuti problem sa disciplinom turske vojske činio se ozbiljnijim. Prijateljski
odnosi sa Rusijom dovode do davanja amnestije ili carske milosti ustanicima ali ne i vođama.
Zabrinut zbog eventualnog intervenisanja Rusije u korist Srba, tadašnji vezir, Sulejman-
paša, naređuje da se narod umiri, pa čak i nasilnički. Međutim, skrivajući se iza propagande
„biće rahatluk ako raja bude mirna“, Turci povećavaju namete i zulume. Dakle, ništa se ne
menja u značajnoj meri. U to vreme, pojavljuje se vojvoda Miloš Obrenović i predaje Turcima
oružje i biva postavljen za kneza. Koristeći se lukavstvom, Miloš počinje pomoću pregovora,
dogovora i odugovlačenja da spasava živote velikom broju Srba. U januaru 1814. godine
počela je nova „seča knezova“. Miloš Obrenović je u Takovu, 11. 4. 1815. godine, stao na
čelo ustanka ali ne potpuno svojevoljno. Ratna organizacija nije se naročito razvijala u vreme
Drugog srpskog ustanka. Korišćene su veštine i iskustva iz Prvog srpskog ustanka ali na
znatno nižem i siromašnijem nivou. Novi doprinos nisu dobili ni vojno obrazovanje, ni
ratnička veština pa se može reći da je u periodu Drugog srpskog ustanka zabeležena
dekadencija u ovim domenima (Stanić i dr., 2007, str. 170-171).
Očigledno je da nepovoljne situacije značajno beleže ovaj period. Nedostatak
vremena, sredstava, prostora i neuspešni pregovori sa turskim vođama su uzroci stagnacije
u vojnom razvoju Srbije. Svakako je mnogo opravdanih razloga da se biva u takvom stanju,
ali pošto se ni Karađorđe nije nalazio u povoljnijim situacijama i imao više problema od kneza
Miloša poput barijera participacije srpskih vojvoda, nerazvijenost didaktičkih metoda obuke i
dr., mislim da je najveći nedostatak u ovom slučaju nekompetentnost srpskih glavešina u
organizovanju vojničke obuke. Karađorđe je organizovao sve ono što je nedostajalo i sve
11
ono što je mogao organizovati, počevši od organizacije obuka ustanika do samih bitaka.
Nakon ovakvih događaja nezamislivo je naći se u nepovoljnijoj situaciji tokom buna. Knez
Miloš, okarakterisan od strane naroda kao lukav čovek, pretpostavljam da je trebao
unaprediti ono što je Đorđe Petrović započeo, jer se započeto razvijanje uvek nastoji
nastaviti. Činjenica je da se broj vojnika umanjio, ali treba se osvrnuti na prikupljanje vojske
neophodne za Prvi srpski ustanak. Ovaj problem brojčanosti mogao je biti rešen traženjem
pomoći od strane Rusije koja je bila u dobrim odnosima sa Srbijom i koje se Turska plašila.
Postavlja se pitanje zašto se ovaj problem nije rešio na ovakav način i šta je Miloša
Obrenovića odvraćalo od ovog rešenja? Moguće je pomisliti da je u pitanju bio njegov način
za eliminisanje problema sa Turcima koji je bio baziran na lukavosti, ali, kao i uvek, prošlost
ostavlja mnoga naša pitanja bez odgovora i mnoge naše misli samo mislima. Kasnije je knez
Miloš uvideo značaj ulaganja u razvoj vojne organizacije što se oslikava u mirnodopskom
periodu koji je usledio nakon 1816. godine.
4. Obrazovanje srpskih oficira u mirnodopskom periodu (1816-1850)
4.1. Vladavina Miloša Obrenovića do 1839. godine
Kada govorimo o mirnom periodu prevashodno mislimo na nepostojanje sukoba sa
stranim neprijateljima, u ovom periodu sa Turskom. Iako je Miloš jedan od najzaslužnijih
ličnosti za oslobađanje Srbije od turske vlasti i ropstva pod Turcima, nije bio veliki miljenik
naroda. Upravo zbog Miloševe lukave naravi i saradnje sa Marašli Ali-pašom, koji je smatran
„pretvrtljivcem“, narod nije imao mnogo poverenja u njega (Ćetković, 1960, str. 69-70).
Lukavost koju je knez Miloš posedovao je očigledno uslovila i na prvi pogled uspešnu
saradnju sa turskim velikanima ali je uslovila i pojavu novih problema. Iako je ta saradnja sa
Turskom bila maska i služila za održanje mira putem pregovora, podeljena mišljenja
stanovništva povodom Miloša i njegove vladavine su dovodila do unutrašnjih nemira i
obračuna, a vojska koja je formirana tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka bila je
neorganizovana i lišena sistema obuke. Ovakvo stanje je plašilo Miloša, jer su Turci vrebali
pogodne trenutke za napad a koje su prouzrokovali sukobi među neistomišljenicima.
Svakako je vojska bila neophodna, ali ne bilo kakva vojska, već dobro organizovana i
obučena vojska. Tokom vladavine kneza Miloša dolazi do postavljanja temelja za razvoj
vojnog organizovanja i obrazovanja. Pre svega, Miloš je dao lični učinak kada su u pitanju
vojna organizacija, uvođenje vojnog obrazovanja i obezbeđivanje vojne infrastrukture, ali
privremenost njegovih odluka i rešenja je dosta usporavala ovaj razvoj. Razlog zbog kog je
knez Miloš morao ovako da postupa jeste i zavaravanje Turaka prikrivanjem stvaranja prave
vojske što potvrđuje njegovu prividnu saradnju sa Turskom.
12
Novitet koji Miloš uvodi su vojne uniforme za čije je nacrte zaslužan oficir Damjan
Glumac. Knez je insistirao da se uvede „mundir po jevropski“, tj uniforme po ugledu na
austrijske uniforme (Stanić i dr., 2007, prema Vasić, 1980, str. 174 ). Kao i Karađorđe i kao
mnogi posle Miloša i on je pratio standarde i inovacije drugih zemalja.
Do kraja vladavine 1839. godine, Miloš je regulisao brojna pitanja kada je u pitanju
vojni sistem na osnovu ličnog razmišljanja i iskustva. Neka njegova naređenja, proistekla iz
njegove glave, su zabeležena rukom dok veliki broj nije, a tek nakon njegove abdikacije
donet je prvi Zakon voeni 1839. godine (Zbornik zakona i uredaba, 1840, str.132).
Relevantna promena koja se dogodila u vojnom sistemu u vreme kneza Miloša jeste
izgradnja infrastrukture. Izgrađene su kasarne, vojne bolnice, skladišta, radionice i dr. (Stanić
i dr., 2007, str. 172-176). Kako se činilo na početku vladavine, Miloš Obrenović nije mnogo
obećavao kada je u pitanju razvoj vojnog sistema. Setimo se problema tokom ustanka koji je
on predvodio. Međutim, kasnije njegovo vladanje je dalo novo lice vojnom sistemu u celini a
posebno vojnoobrazovnom sistemu.
4.2. Obuka starešina i začeci vojnog školstva u Srbiji
Srpska vojska dugo vremena nije imala svoj profesionalno obrazovan kadar odnosno
oficire i podoficire. Prilikom osnivanja regularne vojske 1825. godine postojala su samo dva
stručno obrazovana oficira. Tek 1835. godine proizvođenjem sreskih i okružnih vojnih
starešina u oficire se taj broj uvećao ali oni nisu bili profesionalno obrazovani (Marković,
1957, str. 186). Sistem obuke starešina se u ovom periodu deli na tri perioda:
1. period obuke starešina uz funkciju
2. profesionalno vojno školovanje kandidata iz Srbije u vojnim školama u Rusiji
3. školovanje sopstvenog oficirskog kadra u srpskim vojnim školama (Stanić i dr., 2007,
str. 189).
Kako se može primetiti, pre razvoja vojnih obrazovnih institucija u Srbiji, postojala je
tzv. mobilnost kadeta. Ova činjenica nam ukazuje postojanje svesti srpskih vladara o značaju
vojnog obrazovanja i sticanju znanja koje poseduju druge zemlje, za nas novih znanja. Iako
nije postojala mogućnost sticanja relevantnog znanja u našoj zemlji nalazila su se
privremena rešenja koja su pokrivala potrebe za takvim vojnim kadrovima. Nakon osnivanja
obrazovnih institucija mobilnost je opstala i razvijala a o tome će biti reči kasnije. Kada
govorimo o trećem periodu koji je relevantan za institucionalno obrazovanje oficira, u njemu
počinje obuka i obrazovanje oficirskog kadra najpre „eksperimentalno“ a tek onda ozbiljnije
osnivanjem prvih srpskih vojnih škola.
Prva škola koja se ne bi mogla u potpunosti posmatrati kao vojnoobrazovna ustanova
bila je tzv. Gvardijska škola. Ova škola je imala za cilj da funkcionalno opismeni i pruži
13
najopštija vojna znanja kadetima koji su se osposobljavali za oficire. Škola je prve kadete-
gardiste, kojih je bilo 37, primila 1830. godine u Požarevcu. Krajem godine se broj kadeta
povećao na 149. Nastava je bila prepodnevna (učenje čitanja, pisanja i računanja) a u
poslepodnevnim časovima se izvodio egzercir. Propisani plan i program nastave nije
postojao već je sve bilo improvizovano i usmeravano od strane kneza Miloša. Ova škola je
prestala sa radom 1833. godine (Petrović, 1897, str. 690).
Gvardijska škola je ukazala na postojanje svesti o relevantnosti vojnih obrazovnih
institucija i obrazovanja oficira. Novi pokušaj u osnivanju vojnog školstva u Srbiji bilo je
osnivanje „Knjaževsko-serbske voene akademije“ u kojoj je nastava počela 1837. godine.
Kandidati koji su želeli da se upišu morali su imati završenu gimnaziju, dok je odabir kadeta
vršila posebna komisija na osnovu utvrđenih kriterijuma. Akademija je bila smeštena u
Požarevcu. Nastavni plan i program je obuhvatao samo nazive predmeta (nauke i veštine)
bez programskog sadržaja i rasporeda časova. Postojala je razlika između predloženog i
realizovanog plana jer se nisu mogli obezbediti profesori svih predmeta. Praktičnu nastavu
činio je egzercir. Veliki nedostatak bilo je nepostojanje nastavnih sredstava (oružija, globusa,
geografskih karata, itd.). Akademija se seli u Beograd 1838. godine. Međutim, Miloš bez
znanja ministra prosvete već nakon mesec dana iz Beograda akademiju seli u Kragujevac u
znatno nepovoljnije uslove i nakon tog premeštaja akademija prestaje sa radom 1838.
godine (Stanić i dr., 2007, str. 191-192). Zašto se knez Miloš odlučio na ovakav korak
predstavlja veliko pitanje na koje istorijski izvori ne daju odgovor. Ovakav potez izaziva
zbunjenost. Nedostatak materijalnih sredstava uvek predstavlja veliki problem u realizaciji
nastave jer su ona od suštinske važnosti za prenošenje znanja, ali svakako ona ne bi smela
predstavljati nerešiv i posebno ne jedini problem koji će prouzrokovati zatvaranje obrazovne
institucije.
5. Institucionalno školovanje i usavršavanje oficirskog kadra u Srbiji (1850 – 1880)
5.1. Početak vojnog institucionalnog obrazovanja oficira
Novo poglavlje državne i vojne politike u Srbiji obeležava dolazak ustavobranitelja na
vlast 1842. godine. (Jovanović, 1933, str. 311). Javlja se potreba za školovanim oficirskim
kadrom kako bi se umanjio broj starešina iz inostranstva. Tadašnji ministar unutrašnjih
poslova, Ilija Garašanin, je predložio osamostaljivanje srpske vojske u pogledu obrazovanja
oficirskog kadra i sopstvenog naoružanja sa postepenim smanjenjem zavisnosti od
inostranstva. Knez Aleksandar Karađorđević usvaja ovaj predlog 1848. godine (Stanić i dr.,
2007, str. 261). Ovaj momenat je od velikog značaja za osnivanje vojnog obrazovnog
sistema zato što počinje ozbiljno traganje za relevantnim rešenjima koja će pokrenuti rad i
14
razvoj vojnoškolskog sistema u Srbiji. Knez Aleksandar je u cilju rešavanja ovog problema
otvorio „Topolivnicu“ koja je obučavala mladiće za livenje đuladi i topova. Kako bi se
započelo institucionalno obrazovanje oficira, 1849. godine, „Topolivnica“ je pored proizvodnje
topova i đuladi, trebala da bude i škola za oficire. Upravo iz ove ideje, 1850. godine, rodila se
ideja o osnivanju Artilerijske škole, koja predstavlja začetak visokoškolskog vojnog
obrazovanja u Srbiji i preteču Vojne akademije. Osnivanje Artilerijske škole jeste ublažilo
deficitarnost oficirskog kadra ali nije rešilo taj problem (Stanić i dr., 2007, str. 261-262).
Srpskoj vojsci je i dalje bio neophodan veliki broj obrazovanih oficira. Međutim, veoma je
važna činjenica da se na tom obrazovanju počelo ozbiljno raditi i što se konačno došlo na
ideju koja se pokazala kao najoptimalnije i najbolje rešenje problema deficitarnosti
obrazovanih vojnih lica.
5.2. Artilerijska škola
Najznačajniju ulogu u ovom razdoblju kada je u pitanju povećanje broja oficirskog
kadra igra Artilerijska škola. Rad škole se odvijao prema projektu „Ustrojenije Artilerijske
škole“ i pravilniku „Pravila za domaći poredak škole Artilerijske““ (Spomenica
sedamdesetpetogodišnjice Vojne akademije, 1925, str. 105,115). Iako sam naziv ove škole
ukazuje na obrazovanje oficira za artiljeriju ova škola je bila namenjena obrazovanju oficira
svih rodova. Polaznici ove škole su usvajali teoretsko i praktično znanje i radili u „Topolivnici“
kako bi stekli veštinu pravljenja topova (Spomenica sedamdesetpetogodišnjice Vojne
akademije, 1925, str. 8).
U ovu školu su se kadeti mogli upisati svake četvrte godine a birani su najbolji mladići
sa odgovarajućim stepenom prethodne školske spreme koji je postignut sa dobrim uspehom
iz „filozofičeskije“, „gimnazijalne“ ili „predugotovničke“ nauke. Ovakav nivo ovih znanja je bio
neophodan kako bi se mogao uopšte ispratiti i pohađati nastavni program ove škole (Stanić i
dr., 2007, str. 264). Nastavni plan i program predviđali su usvajanje sadržaja iz sledećih
oblasti:
1. Nauka artilerijska
2. Matematika
3. Načertanije
4. Fizika
5. Mehanika
6. Hemija specijalna
7. Fortifikacija
8. Taktika
9. Geografija vojna
15
10. Istorija vojna
11. Francuski jezik (Stanić i dr., 2007, str. 264).
Program osposobljavanja je podrazumevao i sadržaje praktičnog karaktera kao što
su: Artilerijsko učenje, Plivanje, Jahanje, Laboratorijum i „Fehtovanje“ (Stanić i dr., 2007, str.
264). Kako je obrazovanje stanovništva u Srbiji bilo na dosta niskom nivou, Franjo Zah je
uneo u ovu školu pored vojno relevantnih znanja i mnoga druga „svetska“ znanja a posebno
tehnička (Stanić i dr., 2007, str. 265). Ova znanja se mogu učiniti nepotrebnim jer je veliki
broj stanovnika bio nepismen, kao i veliki broj onih koji su pohađali ovu školu, ali nakon
sticanja osnovne funkcionalne pismenosti za nekog ko je bio spreman da nastavi svoje
školovanje nova znanja predstavljala su pravo blago. Uostalom, razvoj školstva i treba da
bude potkrepljen novim znanjima jer upravo noviteti čine relevantan deo razvoja koji ima za
cilj dostizanje višeg nivoa. Znanja zastarevaju sa razvojem nauke i tehnike, svet se menja
pod uticajem ovog razvoja a samim tim i društvo i njegovi sistemi pa je s toga neophodno
pratiti inovacije u svemu kako bi se moglo ići u korak sa ubrzanim razvojem, kao što mi to
danas činimo.
Dolaskom druge generacije studenata, školovanje se produžilo sa četiri na pet godina
što je uslovilo i uvođenje novih predmeta i menjanje rasporeda pohađanja kurseva po
godinama. Broj nastavnih predmeta se nakon trideset godina rada Artilerijske škole povećao
na 24 (Stanić i dr., 2007, prema Službeni vojni list, 1893, str. 265). Ove činjenice govore da
su se promene vršile u skladu sa razvojem. Može se pretpostaviti da se smatralo
neophodnim da polaznici steknu mnoga znanja kako bi mogli ispratiti razvitak nauke.
Veoma bitna činjenica koja vojni obrazovani sistem čini relevantnim jeste upravo
velika posvećenost praktičnoj nastavi tokom školovanja i to je slučaj od samog momenta
rađanja vojnog institucionalnog obrazovanja pa sve do danas. Oficirski poziv je poziv koji je
dosta praktičan. Mnoge relevantne veštine se stiču upravo tokom školovanja. Pored mnogih
teorijskih znanja vojne starešine moraju posedovati izuzetnu praktičnu uvežbanost u svim
relevantnim oblastima koje su deo njihovog posla i koje su primenljive u praktičnom radu.
Težnju ka boljem programu upravo oslikavaju ovi podaci. Institucionalno obrazovanje oficira
karakteriše razvoj koji nosi sa sobom mnoga znanja i veštine, kako nove tako i stare, koje
treba usvojiti jer jedino u skladu sa njima se može ispratiti ubrzan progres nauke i tehnologije
i uspešno obavljati oficirski posao.
5.3. Oficirski ispiti nakon završetka Artilerijske škole
Na osnovu odredbi „Pravila za domaći poredak Škole Artilerijske“, profesori su imali
mogućnost da ukratko ispituju pitomce (Stanić i dr., 2007, str. 266). Obrazovanje srpskih
oficira se nije završavalo nakon Artilerijske škole. Ovaj momenat je relevantan za
16
obrazovanje nakon obaveznog institucionalnog školovanja koje vodi do početnog oficirskog
čina. Prema Zakonu o ustrojstvu vojske iz 1875. godine, pod imenom „oficiri“ podrazumevali
su se potporučnici, poručnici i kapetani, dok se čin kapetan delio na prvu i drugu klasu.
Nakon stečenog nivoa obrazovanja u školi, oficirski čin potporučnika se mogao steći i
polaganjem oficirskih ispita. Na isti način je osmišljen i realizovan prvi nivo usavršavanja
oficirskog kadra za čin kapetana. Polaganje ovih ispita je počelo kada su doneti Program za
polaganje ispita 1871. godine i Pravilo o postupku pri ispitivanju prijavljenih kandidata 1873.
godine (Ratnik, 1879, str. 275-290).
Program za polaganje ispita je definisao koja su opšta i posebna ili stručna znanja
bila potrebna za pojedine činove i rodove vojske- pešadija, konjica, artiljerija i inženjerija
(Ratnik, 1879, str. 275-280). Neka opšta znanja odnosila su se na: 1. Poljska služba, 2.
Logorna služba, 3. Unutrašnja služba, 4. Čuvanje odela i drugih pribora, itd. Kada govorimo
o posebnim ili stručnim znanjima na primer pešadijskog potporučnika onda govorimo o
znanjima: 1. određena znanja iz Pravila pešačke službe, 2. poznavanje „našeg“ pešačkog
oružja, itd. (Stanić i dr., 2007, str. 271). Ispiti su uglavnom bili usmeni, ali ukoliko bi komisija
procenila potrebnim davani su i pismeni zadaci. Komisija je proveravala i praktična znanja
tako što su kandidati komandovali jedinicom u trupi i rešavali zadatke na terenu. Nakon
polaganja za čin kapetana komisija je posebnu pažnju pridavala stručne predmete pojedinih
rodova oružja, na primer, kada je artiljerija u pitanju posebni predmeti koji su se smatrali
relevantnim su: Taktika artiljerije jedne baterije, Administracija jedne baterije i Egzerciranje
baterije (Stanić i dr., 2007, str. 272 - 273).
Veoma je lako uočiti konkretizaciju znanja iz određenih oblasti. Moguće je primetiti da
se veoma brzo razvijao ovaj segment vojnog obrazovanja od osnivanja Artilerijske škole
1850. godine do 1880. godine. Veliki broj izmena je načinjen ubacivanjem novih predmeta.
Takođe je uočljiva potreba za poboljšanjem obrazovnog programa pažljivo biranim
sadržajem koji se usvajao i tokom sticanja vojno- relevantnog znanja tokom školovanja u
Artilerijskoj školi na osnovnim studijama, kako se to danas naziva, ali i tokom usavršavanja.
5.4. Oficirske škole
Uočavanje značaja što boljeg obrazovanja uslovilo je rađanje potrebe za
unapređenjem kvaliteta obrazovanja srpskih vojnih starešina. Kako je obrazovanje zauzelo
jedan poseban i po mnogo čemu veliki udeo u radu srpske vojske i uopšte razvoju njenog
profesionalizma otpočelo je otvaranje oficirskih škola.
U Kneževini Srbiji je postojao veliki broj „neškolovanih“ oficira koji nisu imali
mogućnost da se upoznaju sa vojnim naukama i kao jedno od rešenja tog problema
predstavljalo je organizovanje i realizovanje kurseva za doškolovanje oficirskog kadra. Ovi
17
kursevi su se zvali oficirske škole. Oficirske škole su postojale kako bi se neškolovani oficiri
bolje osposobili za uspešnije obavljanje svojih dužnosti. Takođe, pored ove kategorije oficira,
ove škole su pohađali i oni oficiri koji imaju dovoljan kvantuum znanja a koji su želeli ili morali
da se profesionalno usavršavaju. Tako da su ove škole imale značajnu ulogu i u
usavršavanju visoko obrazovanog starešinskog kadra. Veoma je bitno napomenuti da su se
u ovim školama razmenjivala znanja i iskustva među polaznicima što je imalo veoma
pozitivan uticaj na učenje oficira.
Postojale su dve vrste oficirskih škola: opšte i stručne. Opšte oficirske škole su
organizovane u Beogradu i Kragijevcu i radile su isključivo tokom zime i u poslepodnevnim
časovima. Stručne škole su organizovane radi osposobljavanja pešadijskih, konjičkih i
artiljerijskih oficira. Ove škole su radile u prepodnevnim časovima. Ove škole su pokazale
najveći uspeh. U ovim školama izučavali su se različiti predmeti zato što je postojao
evidentan nedostatak nastavničkog kadra (Stanić i dr., 2007, str. 273- 275). Najveći
nedostatak ogledao se sve vreme u brojnosti nastavnika. Manjak nastavnika je uslovio
neupoznavanje nekih oficira sa znanjima iz drugih oblasti.
Kako je usavršavanje bilo neophodno da bi se uspešno ispratio i naučni i tehnološki
razvoj i da bi se dopunila znanja koja se nisu mogla steći iz različitih razloga ova škola se
može posmatrati kao ustanova koja je nastojala da proizvede što bolje stručnjake nudeći im
razne mogućnosti sticanja što boljih kompetencija.
5.5. Školovanje i usavršavanje srpskih oficira u inostranstvu
Iako je Srbija uspela da osnuje vojnoškolsku ustanovu i uspostavi vojnoobrazovni
sistem, nedostatak za obrazovanim oficirima je i dalje bio prisutan. Kako bi se ovaj deficit
ublažio srpski pitomci su slani u inostranstvo na školovanje. Njihovo školovanje u
inostranstvu je finansirala država. U Francusku, Rusiju, Nemačku i Austriju odlazili su oficiri
kako bi stekli specijalna znanja koja Artilerijska škola nije mogla da im pruži. Pre svega, ova
usavršavanja su omogućavala donošenje evropskih znanja i tradicije u Srbiju. Srpski vrh je
smatrao da je relevantno da se Srbija uopšte, a naročito srpska vojska, ugleda na neke
evropske zemlje. Evropska znanja su bila veoma poželjna i važna za razvoj Srbije. Nova
znanja su se cenila i primenjivala u praksi. Uslovi koje je morao da ispunjava kandidat koji je
odlazio u inostranstvo na usavršavanje odnosili su se na: 1. bivanje „srpskog podanika“, 2.
uzrast između 17 i 25 godina, 3. one koji su sa dobrim uspehom završili najmanje gimnaziju,
Artilerijsku školu ili bogosloviju, 4. one koji poznaju jezik zemlje u koju odlaze, 5. fizičko
zdravlje kandidata (Stanić i dr., 2007, str. 276).
Posmatrajući ove uslove može se uvideti da su predznanja morala biti korisna i
postojana odnosno da samo oni koju su bili dobri učenici i ljudi od poverenja mogli otići van
18
granica zemlje na stručno usavršavanje. Jedina zamerka koja je upućena ovom programu se
odnosi na uzrast polaznika koji su odlazili. Smatralo se da bi mnogo bolji efekat ostvarili
stariji oficiri jer su se mlađi nakon povratka trudili da što brže dovedu vojsku na nivo
evropskih vojski. Smatralo se da stariji oficiri mnogo trezvenije razmišljaju, da bolje
sagledavaju realne mogućnosti ali i činjenice koje utiču na tok i tempo razvoja vojske. Mladi
oficiri su bili više podložni stranim uticajima, pri čemu su veliku ulogu igrali želja za akcijom,
jaka težnja za progresom i snažni utisci koje je inostranstvo ostavljalo na njih. Brzopletost
mladih oficira je dovodila do grešaka od kojih su se neke dugo ispravljale (Stanić i dr., 2007,
prema Srpska straža, 1895, str. 277). Stariji oficiri sa svojim praktičnim iskustvima bi svakako
umeli mnogo bolje da primene inovativna znanja. Bolje procenjivanje i rasuđivanje o manje i
više važnim pitanjima je karakteristično za starije i iskusnije starešine. Međutim, bez obzira
na ovu zamerku sa kojom moram da se složim, smatram izuzetno važnim ovaj način
usavršavanja. Kao što je danas sve više poželjna i prisutna mobilnost studenata tako je
očigledno bila i tada. Razlozi za to su već navedeni ali nije na odmet nagovestiti relevantnost
novih znanja za razvoj obrazovanja, ali i lični razvoj pojedinca u kontekstu iskustva. Oni su
sticali nova iskustva upoznavajući pripadnike drugih kultura i obrazovanjem u sistemima
školstva koji su različiti od našeg i na taj način donosili Evropu u Srbiju.
5.6. Komandno-štabno usavršavanje
U srpskoj vojsci nije postojao termin „komandno-štabni“ oficiri već su se nazivali
opštim izrazom „viši oficiri“ prema Zakonu o ustrojstvu vojske iz 1875. godine. Viši oficiri su
bili oni koji su imali čin majora i više činove. Poseban profil oficira bili su đeneralštabni oficiri
u činu đeneralštabnog kapetana i đeneralštabnog majora. Atribut „đeneralštabni“ odnosi se
na na vrstu poslova koju obavljaju a ne na nivo komandovanja. Iako je komandno-štabno
usavršavanje jedan viši tečaj, u Artilerijskoj školi do podele na niže i više kurseve nije došlo
tokom tri decenije njenog postojanja iako se govorilo o potrebi reformisanja. Za dostizanje
viših činova kao i posebnih bilo je neophodno polaganje ispita. Polaganje ispita za čin majora
počelo je 1871. godine kada je donet i Program za polaganje ispita. Predmeti koji su se
polagali zavisili su od roda vojske za koji se ispit polaže, a razlikovali su se i programi za
oficirske više činove i đeneralštabne činove (Stanić i dr., 2007, str. 277). Mogućnost
polaganja za više činove otvarala je obrazovna vrata sredovečnim i starijima oficirima.
Andragoški kontekst se jasno izražava u ovom segmentu obrazovanja oficira u
vojnoobrazovnim institucijama. Iako je andragoški aspekt obrazovanja oficira prisutan i u
samom opismenjavanju oficira i osnovnom profesionalnom obrazovanju oficira u Artilerijskoj
školi mislim da je profesionalno usavršavanje oficira u celini ima poseban andragoški značaj.
Ovaj značaj se uviđa kroz činjenicu da se neophodnim smatralo sticanje novih znanja kako bi
19
se uspešno napredovalo u karijeri a naročito kako bi se što bolje obavljali radni zadaci.
Prenošenje znanja inovativnog karaktera sa starijih oficira na mlađe se moglo vršiti samo na
osnovu prethodnog usavršavanja prenosilaca što je davalo veliki doprinos napredovanju
mlađih oficira i vojnika kako u ličnom tako i u profesionalnom smislu.
5.7. Osposobljavanje rezervnih oficira
U periodu Kneževine Srbije se rezervni oficiri ne pominju do 1884. godine kada se
javljaju normativni akti koji definišu način osposobljavanja rezervnih oficira (Stanić i dr., 2007,
str. 288). Danas postoji jasno regulisano osposobljavanje rezervnih oficira.
Rezervni oficiri su važni za srpsku vojsku kao i redovni oficiri. U slučaju rata rezervni
oficiri igraju veliku ulogu. Oni su zamena redovnim oficirima u slučaju njihovog stradanja, oni
pomažu u komandovanju vojnim jedinicama. Tokom razvoja vojnog školstva uočena je
potreba za ovim kadrom i to pre svega zbog turbulentnih ratnih potresa koji su zadesili Srbiju
više puta u prošlosti. Ovaj vid osposobljavanja predstavljao je još jednu mogućnost
obrazovanja odraslima koji su želeli da steknu vojno relevantna naučna znanja i veštine.
Obrazovanje rezervnih oficira čini još jedan važan segment institucionalnog razvoja vojnog
školstva i vojne andragogije koja se posebno bavi proučavanjem i unapređivanjem njihovog
obrazovanja.
5.8. Vojnostručna literatura i nastavnici Artilerijske škole
Od druge polovine 19. veka, razvoju vojnog školstva u velikoj i izuzetno značajnoj
meri doprineo je razvoj vojne literature i rađanje novih publikacija koje su osvežile vojno
obrazovanje. Brojni velikani pisali su knjige koje su mnogo pomogle oficirima tokom
obrazovanja a neki od njih su bili i predavači u Artilerijskoj školi. Kada govorimo o
vojnostručnoj literaturi, relevantno je pomenuti neke publikacije: