Ruska povijest u pozadini ruske misli-Povijesne (ne)prilike u
Rusiji
1. RUSKA POVIJEST U POZADINI RUSKE MISLI
1.1. Povijesne (ne)prilike u RusijiPrvi povijesni ruski vladari
bili su najvjerojatnije Varjazi (izmeu ostalog Rurik i Oleg Mudri)
koji su prema predaji stigli u ruske zemlje prije 860. g. Dolazak
Rurika u Veliki Novgorod godine 862. smatra se poetkom ruske
povijestiIme Varjazi dolazi od staronordijske rijei var zavjet
(druga teorija govori o staroengleskoj rijei Vrgenga, to bi
oznaavalo stranca, onog koji trai sklonite). Tim se imenom oznaava
skandinavske Vikinge (one koji su dolazili iz dananje vedske i
Danske) koji su u 8. i 9. stoljeu djelovali na prostorima sadanje
Rusije i Ukrajine formirajui tamo prve oblike drave koja e kasnije
nositi ime Kijevska Rus'. Prvi Vikinzi poeli su dolaziti u te
zemlje u prvoj polovici 8. stoljea plovei rijekama prema jugu.
Rurik je pod svojom vlau uspio okupiti dio Varjakih,
istonoslavenskih i ugrofinskih plemena i tako poloio temelje ruskoj
dravi, takozvanoj Novgorodskoj Rus'i. Rurik je zapoeo dinastiju
Rurikovia koja je vladala Rusijom sve do 1598.
1.1.1. Moskovsko kneevstvo1326. godine Moskva postala glavni
grad Vladimirskog kneevstva, a u isto vrijeme i sredinji grad
pravoslavlja.
Nakon to je Dimitrije 1380. pobijedio Mongole u bitci na
Kulikovom polju, pozicija Moskve znaajno je porasla. Taj se datum
obino uzima kao poetak nezavisnosti Moskovske drave
1.1.2. Rusija carevaIvan IV. Grozni bio je okrunjen za
moskovskoga cara 1547. Nastavio je s reformama svojih prethodnika,
ali je takoer vodio uspjene ratne pohode na istoku drave.Nakon
nekoliko godina vojnih sukoba u kojima je svaka strana nastojala
postaviti na prijestolje svoga kandidata, Zemaljski sabor je svojom
odlukom iz 1613. ustoliio dinastiju Romanovih, od kojih je prvi
vladar bio Mihajlo I. Romanov. Tada se popravila gospodarska
situacija u dravi, znaajno su se poeli razvijati kolstvo i
kultura.
1.1. 3. Ruski imperijGodine 1721. car Petar I. prihvatio je
naslov imperatora. No, naalost, politika svih njegovih nasljednika
bila je jako nestabilna. To se promijenilo tek za vladavine
Katarine II., koja je uvela radikalne promjene u unutarnjoj i
vanjskoj politici. Njezin nasljednik Pavao I. nastavlja politiku
ekspanzije te Rusiji pripaja Gruziju. Njegov sin Aleksandar I.,
preuzima vlast od oca i osigurava Rusiji dominantan poloaj u
Europi.
1.2. Razvoj u drugoj polovini 19. stoljeaU vanjskoj politici
Rusija je nastavila ekspanziju na istok (1860. osnovan je
Vladivostok), na Srednjem istoku zauzima teritorije sve do granica
s Perzijom i Afganistanom te nakon guenja otpora osvaja i
Kavkaz.
Rat izmeu Francuske i Pruske prua Rusiji priliku da se oslobodi
odluka Parikog traktata, koji joj je ograniavao slobodu kretanja na
Crnome moru. irenje panslavistikih ideja usmjerava zanimanje Rusije
prema Balkanu, to je rezultiralo novim ratom s Turskom2. FILOZOFSKA
OBILJEJA RUSIJEIdentitet ruske kulture nosi peat antropocentrizma s
posebnom osjetljivou za drutvena i povijesna pitanja doivljavana na
eshatolokoj i mesijanskoj razini.
U ruskoj ideologiji eksponirano mjesto zauzima takoer ideja
samoderavija, koja je bila shvaena kao konstitutivno naelo Rusije.
Vlast nije cilj samoj sebi kako je to u sluaju apsolutizma ili
autokratizma na zapadu samoderavije oznaava takvo ureenje drave u
kojem car i narod ostaju u organskoj povezanosti.
Karakteristina obiljeja ruske religioznosti i duhovnosti bila
su: radikalni maksimalizam, izuzetno izraeno usmjerenje na
totalitet: sve ili nita, ali takoer i mistiki realizam koji
priznaje realnost empirijske stvarnosti, ali uoava iznad nje
hijerarhijski viu stvarnost.
Otkupljenje i obnova stvorenog svijeta bila je shvaana kao
osloboenje od vlasti Sotone. Pashalno otajstvo imalo je kozmike
dimenzije: Pasha je bila spasenje svijeta, preobraenje svega i
obnova stvorenja, pobjeda nad paklom i smru, uskrsnue mrtvih i kraj
idolopoklonstva.
Najdublja crkveno - idejna kriza koja je tu zemlju pogodila bio
je raskol uslijed protivljenja reformama liturgije koje je htio
provesti Nikon s ciljem ispravljanja obreda i liturgijskih knjiga
ruske ortodoksije prema grkoj ortodoksiji.
Nastanak novovjekovne ruske misli dogaa se na prijelazu iz 18. u
19. st. te je povezan s reformama Petra I., to je, prije svega,
znailo otvaranje prema zapadu.
Polovinom 19. stoljea ruskim filozofskim ambijentom dominirali
su utjecaji njemakog idealizma, uglavnom Schellinga i Hegela. U
ezdesetim godinama istog stoljea zamijenili su ih materijalisti
(Bchner, Vogt) i pozitivisti (Comte, Mill, Spencer). Posebno je
popularna postala Comteova teorija o trima fazama umnog razvoja
ovjeanstva, prema kojoj bi teologija i metafizika trebale biti
nadomjetene empirijskim znanostima. Pisarjevov4 nihilizam, koji je
ograniio autonomiju ljepote i umjetnosti, postao je svjetonazorom
veine intelektualaca, zajedno s anarhizmom, narodnictvom, a kasnije
i marksizmom
Prijelaz izmeu 19. i 20. stoljea rusko srebrno doba donio je sa
sobom religijsko - filozofski i kulturalni preporod. Njegov je
jedinstveni pretea bio aadajev. U to doba vani su bili takoer
utjecaji neokantizma: Schopenhauerova, Hartmanova i Nietzscheova.
Vaan pokuaj odmicanja od narodnictva tradicionalne pozicije ruskih
intelektualaca, koja je u svoj konanici vodila prema nihilizmu
poduzeli su kasnije autori famoznog asopisa Putokazi (): Bulgakov,
Berdjajev, Frank, Rozanov, estov, Florenski.
2.1. Poeci ruske filozofije2.1.1. Filozofsko naslijee Crkvenih
Otaca
Naslov filozofa u drevnoj je Rusiji dobivala osoba koja se
isticala s obzirom na svoju kulturu. Bez sumnje takav je naslov
dobio Vladimir I. Veliki, kijevski knez iz dinastije Rurikovia . Jo
je znaajnija injenica da djelo Ivana Damaanskog iz 10. stoljea,
sadri takozvana Filozofska poglavlja, tj. filozofske komentare tog
teolokog djelaruski je narod kranstvo primio 988. godine, no prvu
predodbu o tome to je filozofija, taj je narod stekao tek kada su
djela otaca Crkve bila prevedena na starocrkvenoslavenski jezik.
pomou relativno skromne literature neki su predstavnici klera u
Rus'i pokuavali nastaviti i produbiti filozofske i teoloke radove,
nastale u okvirima bizantske kulture. U njih se ubrajaju mitropolit
Petar Mogila (17. stoljee) i episkop Teofan Prokopovi u poecima 18.
stoljea. Tu bi trebalo spomenuti Ukrajinca Grigorija Savia
Skovorodu, roenog 1722. Mnogi ga smatraju prvim pravim ruskim
filozofom. Svojim je ivotom zastupao svjetonazor koji je po njegovu
miljenju trebao biti iznad odreene religije, iako je sam crpio
nadahnua uglavnom iz Biblije i crkvenih otaca. zastupao je
antropoloki dualizam: u ovjeku se nalaze dva principa: materijalni
(tijelo) i duhovni (dua), zbog ega je i doao u sukob za vrijeme
profesorskog rada na Harkovskoj akademiji.
2.1.2. ProsvjetiteljstvoProces formiranja prosvjetiteljske misli
u Rusiji protee se na nekoliko desetljea. Njegovu genezu nalazimo u
reformama Petra Velikoga. Meu njegovim bliskim suradnicima Teofan
Prokopovi,crkveni djelatnik, pitomac, a kasnije i rektor Kijevske
akademije, te Vasilij Tatiev, povjesniar i gospodarski djelatnik.
Cilj reforme Petra Velikoga bila je to bra i uinkovitija
modernizacija drave u vojnom, administrativnom i tehnolokom
pogledu.Nakon smrti Petra Velikog zanimanje za zapadnu kulturu jako
je oslabilo i tek je za vrijeme carice Elizabete (vladala je 1741.
1762.) kultura ponovno procvala: slikarstvo, arhitektura, a to je
jo vanije, prijevodi zapadnih filozof. Godine 1755. osnovano je
Moskovsko sveuilite i to najvie zalaganjem Mihajla Lomonosova. Prvi
je dokazao zakon o ouvanju materije, tvrdei da je koliina materije
prije kemijske reakcije i poslije ista. prvi otkrio da je taj
planet okruen atmosferom kao i Zemlja.2.1.3. Katarina II. i
filozofija prosvjetiteljstvaZa vrijeme njene vladavine ruski je
intelektualni ivot pao pod nadmoni francuski utjecaj. To je
pozitivno djelovalo na ope zanimanje za filozofiju u Rusiji. U
Rusiji se pojavila profesionalna prosvjetiteljska filozofija
potpuno neovisna o religiji.
Tu treba spomenuti Jakova Kozjelskog koji zagovara autonomnost
filozofije spram svih oblika teologije. Smatrao je filozofiju
znanou koja istrauje principe naravnih, logikih i moralnih
istina.
S obzirom na prve fascinacije ruske slobodne misli
prosvjetiteljstvom elimo spomenuti dva imena: Dimitrij Anikov
(1733. 1788.) i Sjemjon Desnickij (1740. 1789.).
Anikov, prvi ruski prosvjetitelj, kao filozof, logiar i
matematiar bio je profesor Moskovskog sveuilita. Dao je svoj
doprinos ruskoj antropologiji traktatom o vezi izmeu ljudske due i
tijela u kojem je najprije predstavio tri mogue koncepcije:
materijalistiku, idealistiku i dualistiku da bi se nakon svojih
razmiljanja priklonio onoj idealistikoj.
Sjemjon Desnickij, prvi ruski teoretiar prava. Kritizirajui
tradicionalnu koncepciju zakona prirode, Desnickij dokazuje da bi
se, umjesto da se raspravlja o izmiljenim fazama kroz koje toboe
prolazi ovjeanstvo, trebalo pozabaviti podrijetlom i povijesnim
razvojem vlasnitva, posjedovanja i nasljea
2.2. Aleksander Radiev vrhunac prosvjetiteljstva
Ostajui u okviru ruske prosvjetiteljske misli, najradikalniji i
najkonzekventniji mislilac bio je Aleksander Radiev. Studirao je
pravo u Leipzigu. Nakon povratka u Rusiju nema hrabrosti
objavljivati svoja djela i tek je 1789. u asopisu Bjesjedujuij
gradjanin anonimno objavio odlian traktat Razgovor o tome to je sin
domovine. Godinu dana nakon toga izlazi Putovanje iz Petrograda u
Moskvu.Carica Katarina je, nakon to je proitala knjigu, Radieva
proglasila veim buntovnikom od samoga Pugaova zbog ega je Radiev
odmah bio uhien i osuen na smrt. Carica ga je pomilovala i poslala
na desetogodinju robiju u Sibir, gdje se neko vrijeme bavio
ekonomskim i prirodoslovnim pitanjima (geologija).Nakon smrti
Katarine II., car Pavao I. amnestira Radieva, koji poinje raditi u
Legislativnom povjerenstvu. Meutim, svi njegovi prijedlozi smatraju
se preradikalnima i bivaju sustavno odbacivani. Godine 1802. Radiev
je poinio samoubojstvo.
2.2.1. Radievlje idejeU svojim razmiljanjima o poloaju ovjeka u
drutvu Radiev je polazio od teze da se u temelju drutva nalazi
drutveni ugovor, ijom snagom se svaki pojedinac utke odrie dijela
uroene slobode radi vlastite sigurnosti i opeg dobra. iz
Radievljeve koncepcije proizlazi zakljuak, da ako su ljudi bili ti
koji su voeni razumom i vlastitom koriu osnovali drutvo, onda ti
isti ljudi imaju pravo ustati protiv svake forme drutvenog ivota
kojoj se ne moe dokazati racionalnost i korisnost. narod je za
Radieva samo pravni pojam poistovjeen s drutvom, dok je drutvo za
njega neodvojivo od dravne organizacije. ak je i pojam domovine za
Radieva pravni pojam, koji oznaava skup ljudi povezanih vezom
zajednikih prava i graanskih dunosti. smatra da je pravna drava
temeljni uvjet pravednog funkcioniranja drutva: stanje u kojem
drutvene zakone potuju svi graani ukljuujui i vladara. U sluaju
konflikta izmeu graanskog i naravnog zakona, Radiev prednost daje
naravnome zakonu. Za Radieva je idealno politiko ureenje bila
republika. Kao idealan je primjer za Rusiju navodio trgovake
republike stare Rusije: Novogrodsku i Pskovsku, u kojima je knez
imao vrlo ogranienu vlast dok je narod sakupljen na vijeanju jedini
vladar. Svoja je uvjerenja o filozofiji povijesti Radiev izrazio u
poznatom aforizmu: Ovo je zakon prirode: iz tiranije raa se
sloboda, iz slobode ropstvo. Radiev je bio originalan i u
prijedlozima rjeavanja gorueg drutvenog pitanja u Rusiji, a to je
pitanje kmetstva. U knjizi Putovanje iz Petrograda u Moskvu
spominju se dva mogua rjeenja: put reformi zakona koji vodi prema
realnoj slobodi seljaka i njihovoj ravnopravnosti pred zakonom.
Radieva se moe klasificirati kao prvoga plemikog revolucionara u
Rusiji. No budui da je njegov prekid s vlastitom klasom bio toliko
radikalan, moda bi bolje bilo govoriti o njemu kao o prvom ruskom
revolucionaru intelektualcu
2.2.2. ovjek, njegova smrtnost i besmrtnostZasebno mjesto u
stvaralatvu Radieva zauzima traktat O ovjeku, njegovoj smrtnosti i
besmrtnosti, prije svega zato to to djelo predstavlja najviu razinu
na koju se popela misao ruskog prosvjetiteljstva i to na striktno
filozofskom podruju. Zakljuak tog traktata jest da je ljudska dua
besmrtna, ali budui da je pozvana na stalno usavravanje, ono e kao
proces trajati i nakon smrti tijela.Vjera u besmrtnost ljudske due
inila mu se neminovnim temeljem morala (s ime e se kasnije sloiti i
Dostojevski) i zato ju je toliko zduno zastupao, premda je bio
svjestan da je do kraja teoretski ne moe dokazati.
2.3. Rusija za vrijeme Aleksandra I. polarizacija ideja: zapad
anti-zapad
Vladavina Aleksandra I. (1801. 1825.) oznaava na odreeni nain
razdoblje dovretka zapadnjakih reformi zapoetih jo u vrijeme Petra
Velikog. Godine 1815. Aleksandar I. doivio je vrhunac svoje
popularnosti u cijeloj Europi, kada je sa svojom vojskom
slavodobitniki uao u Pariz pobijedivi Napoleona. Deklaraciju Svete
alijanse napisao je sam Aleksandar I. pa su je potpisali vladari
Austrije i Pruske. Deklaracija je poinjala reenicom u kojoj
potpisnici prihvaaju kranska naela ne samo u privatnom, nego i u
javnom ivotu. Takoer, u Deklaraciji je bilo izjavljeno da postoji
samo jedan kranski narod, kome je Krist glava. Na kraju teksta
potpisnici su izrazili spremnost da prime u Savez svaku dravu koja
bi eljela suraivati u tome istome duhu. Reakcije na Svetu alijansu
bile su u Europi razliite. Englezi su odmah odbili potpisivanje.
Englezi su odmah odbili potpisivanje a Vatikanu je tekst bio
neprihvatljiv, jer je sugerirao postojanje neke nadreligije.
2.3.1. Liberalne i prosvjetiteljske koncepcijeOrganizacija koja
je za vrijeme cara Aleksandra I. okupljala prosvjetitelje bilo je
Slobodno udruenje ljubitelja knjievnosti, znanosti i umjetnosti.
Njegovi su predstavnici bili Ivan Pnin i Vasilij Popugajev. Pnin
smatra da pojam naravnog ovjeka nema smisla budui da je ovjek od
samih poetaka bio drutvena ivotinja duboko utemeljena u povijesti.
Takoer je odbacivao tobonju ideju jednakosti: smatra da je ona
zapravo nejednakost, koja stvara uzajamnu ovisnost te podjelu uloga
meu ljudima, okuplja pojedince u ureeno drutvo i omoguava njegov
razvoj. Popugajevljeve koncepcije vrlo su sline iako manje
dosljedne u izraavanju.
Jedan od znaajnijih i utjecajnih filozofa toga doba bio je i
Nikolaj Speranski. Speranski je bio liberal kranske orijentacije.
Njegovo je kranstvo, poput Tolstojevog, bilo anticrkveno. Smatrao
je da su institucionalizirani oblici kranstva stvorili posve krivu
viziju o njemu, budui da je svaka vanjska forma crkve kontaminirana
ljudskom slabou, fanatizmom i pohlepom za ovozemaljskim dobrima. U
svim svojim nastojanjima pokuavao je ostvariti odreeni drutveni
ideal liberalne drave u slubi kranskoga morala.
3. FILOZOFSKA MISAO PRVE POLOVICE 19. STOLJEA3.1. Nikolaj
Karamazin (1766. - 1826.) pisac, povjesniar i mislilac. Kao jedan
od najbolje obrazovanih ljudi svoje epohe, izloen napastima
masonske mistike, europski putnik, sugovornik Kanta, Herdera i
drugih istaknutih mislilaca, Karamzin je vidio izlaz iz oajnog
stanja u usredotoenosti na samoga sebe. Kao zagovornik
sentimentalizma Karamzin se suprotstavljao kultu razuma i
racionalizmu te odbacivao podvrgavanje pojedinca obvezama prema
drutvu.
3.2. Aleksandar Pukin (1799. - 1837.)
Pukinovi filozofski aforizmi dodiruju se etike i estetike. Neka
od njegovih djela ubrajaju se u tako zvano filozofsko pjesnitvo kao
takozvane male tragedije: krti vitez, Mozart i Salieri, Kameniti
gost, Pir za vrijeme kuge, te poema Bronani konjanik u kojem se
postavlja pitanje sree pojedinca naspram opeg drutvenog dobra, te
konano povijesna drama Boris Godunov. Pukin je bio izuzetan
reformator ruskog knjievnog jezika.
3.3. Fjodor Tjutev (1803. - 1873.)
Za vrijeme svojih putovanja Europom susretao se sa Schellingom,
idolom mnogih ruskih intelektualaca dvadesetih i tridesetih godina
19. st., s kojim je dijelio romantinu percepciju svijeta. u sreditu
Tjutevljevih pjesama se najee nalazio ovjeji ja, u smislu njegovih
doivljaja, sentimenata i emocija.
3.4. Drutvo ljubomudraGodine 1823. u Moskvi je osnovano tajno
filozofsko Drutvo ljubomudra u kojem su se okupili najnadareniji
apsolventi Moskovske univerze, entuzijasti filozofije Schellinga.
Vladimir Odojevski (1803. - 1869.) je postao predsjednikom drutva,
a njegovim je tajnikom bio Dmitrij Vjenjevitinov (1805. - 1827.),
dok su lanovi drutva bili Nikolaj M. Roalin te dvojca buduih
slavenofila: Ivan Kirejevski i Aleksandar Koelov, povjesniar
drutva.Vjenjevitinov, talentirani pjesnik, kritiar i filozof koji
je umro u svojoj 23. godini ivota, bio je dua drutva. Smatrao je da
je filozofija najuzvienija forma pjesnitva, koja sve znanosti svodi
na jedno naelo jer je spoznaja same spoznaje.
Svim lanovima drutva je imponirao Schelling i njegova tenja
prema filozofskoj estetici u kojoj je umjetnost drugi kozmos, a
utemeljenje ljepote ne nalazi se u prirodi, ve u ljudskome duhu no
najvei je utjecaj Schelling ostavio svakako na Odojevskog, koji je
posebno znaenje pripisivao estetskoj interpretaciji svijeta.
U prosincu 1825. godine drutvo je prestalo sa svojom djelatnou
zbog straha pred moguim represijama od strane cara nakon
Dekabristikog ustanka
4. ZAPADNJATVO I SLAVENOFILSTVO4.1. Pjotr aadajev
aadajevljeva pisma su s filozofskog aspekta bogata i duboko
utemeljena u tradicionalnoj filozofiji i suvremenom kontekstu
europske misli. Neki od motiva koje u njima susreemo imaju
neoplatonsko obiljeje, koje nalazimo u europskoj i ruskoj
religijskoj misli, a takoer i u masonskoj teozofiji. Takva
inspiracija kod aadajeva potjee od samoga Schellinga.
Suprotno od filozofa prosvjetiteljstva, aadajev je tvrdio da
naravna tenja ovjeka nije usmjerena prema slobodi, ve prema
podreenosti. Bitak naime ima hijerarhijsku strukturu, a prirodan
red stvari utemeljen je na ovisnosti. Cijela ljudska aktivnost je
usmjerena prema vani od vie, nadindividualne sile, a ljudski razum
je utoliko jai ukoliko je posluan, podreen i ponizan. Pojedinac bez
drutva je nita, a cijela njegova spoznaja je drutvenog
podrijetla.Moralna autonomija pojedinca je za aadajeva
predstavljala apsurd: moralni zakon, kao i istina, nije u nama,
kako je predmnijevao Kant, ve izvan nas. aadajev je sve to
utemeljio na metafizikoj koncepciji hijerarhije bia. Vrhunac ove
hijerarhije je Bog, a njegova emanacija je kolektivna svijest, duh
svijeta koji se uva i prenosi predajom. Ispod nje nalazi se
individualna, empirika svijest, a najniu razinu predstavlja
predovjeja narav. Posebno je zanimljivo aadajevljevo poimanje
drutvene sfere. Spoznaja je po njegovom miljenju forma kolektivne
svijesti i nastaje u interakciji mnogih ljudi, tako da bez drutva
ljudi nikada ne bi napustili ivotinjsku razinu. To drutveno podruje
ima odluujue znaenje za religijski ivot ovjeka: samo zahvaljujui
njoj, ovjek moe upoznati Boga i istinu. aadajev je glavno zlo
reformacije vidio u podcjenjivanju autoriteta Crkve i u
individualistikoj jednakosti. aadajev nije pridavao nikakvo znaenje
slobodnoj inicijativi pojedinaca. Djelovanje ljudi bilo je podlono
vioj, nadindividualnoj sili, kojoj su mase poslune, dok su
istaknuti pojedinci zapravo orue u rukama te sile. Prava veliina i
sloboda ovjeka sastoji se u svjesnom ostvarivanju Bojeg plana, na
poistovjeivanju svoje volje sa viom voljom koja djeluje u
povijesti. Filozofsko pismo je bilo izazov slubenoj ideologiji
prema kojoj Zapad trune, a Rusija cvate. Ne udi onda reakcija:
nakon objavljivanja Pisma u asopisu Telegraf, na osobni zahtjev
cara aadajev je slubeno proglaen luakom i podvrgnut prisilnom
lijenikom i policijskom nadzoru Nekoliko godina nakon objavljivanja
Pisma, aadajev je objavio novo pod naslovom Apologija luaka, gdje
se oituje odreena evolucija njegovih ideja: nakon revolucije 1830.
na Europu je gledao s manjim optimizmom, priznajui da se izolacija
Rusije nije dogodila njezinom krivicom,Providencijalizam - Smjer
filozofije povijesti, koja priznaje da je Boja Providnost ta koja
upravlja sudbinama ljudi i svijeta. Prema tom miljenju, koje potjee
od historiozofije sv. Augustina, povijesna se zbivanja u potpunosti
mogu smjestiti u okvire Bojih planova koji vode prema konanom
cilju, a to je povratak u stanje prije ovjekova pada u grijeh.4.2.
Okcidentalizam
Okcidentalizam ili zapadnjatvo pojavilo se u Rusiji jo i prije
Petra I. i ve je tada nailo na otru nacionalistiku reakciju:
protojerej Avvakum (1621. - 1682.) odluno je prosvjedovao protiv
pisanja ikona prema njemakim uzorima. Okcidentalizam nije bio
jednolian: mogao je biti usmjeren na Poljsku, Njemaku, Nizozemsku,
Francusku ili Englesku. U razvoju ruske filozofske misli tridesetih
godina 19. st. dogodio se prijelaz od utjecaja francuskog
prosvjetiteljstva prema njemakom romanticizmu i filozofiji
Schellinga, a zatim i Hegela.
4.2.1. Nikola StankjeviZa vrijeme svojih studija na Moskovskom
sveuilitu bio je pod utjecajem Schellinga, no samostalno je zapoeo
istraivati filozofiju Kanta, Fichtea a zatim i Hegela. Polazna toka
za Stankjevia je bila ista problematika koja je fascinirala
ljubomudre: problematika romantine filozofije prirode, napose
filozofije Schellinga. Bit bitka Stankjevi je opisivao kao
stvarateljstvo, a njegovu ivotnu snagu pronalazio je u ljubavi.
Prvotna briga mladog filozofa Stankjevia je bila u oslobaanju od
subjektivnog estetizma, oslobaanje due od onoga to je pojedinano i
potraga za onim univerzalnim. Unato tuberkulozi, koja je brzo
napredovala, njegova intelektualna aktivnost do kraja ivota je bila
impresionantna i u mnogoemu preduhitrila razvojne putove cijele
ruske filozofske ljevice. Put koji je otvorio nastavili su
Bakunjin, Bjelinski, Hercen i Ogariov.
4.2.2. Visarjon BjelinskiNjegova se filozofija odraavala u
njegovim lancima, iji je utjecaj bio ogroman i bez presedana u
povijesti knjievnosti 19. st. Nije uspio zavriti studij na
Moskovskom
sveuilitu, s kojega je bio udaljen zbog drame protudravnog
karaktera Dimitri Kalinin. Visoki osjeaj vlastitog dostojanstva,
koji nije imao u sebi nita aristokratsko, nije mu dozvolio da je
izda potajno, ve ju je sam podastro sveuilinom uredu za cenzuru.
Njegov svjetonazor u mladosti obiljeava spoj filozofskog
romanticizma i vjere u svemo prosvjete. Mrnja prema drutvenoj
nepravdi potaknula ga je da u filozofiji trai opravdanje za
prosvjed i borbu. Godine 1836. uinilo mu se da ga moe pronai u
voluntaristikoj filozofiji Fichtea. Godine 1837. naao je rjeenje u
poznatoj tezi Hegela: Ono to je realno je i razumno, a ono to je
razumno je realno. Pobuna pojedinaca protiv razuma povijesti je
samo djelomino u pravu, dakle, iluzorno i subjektivno prema tome je
i neracionalno. Na taj nain pokorio se pred razumom povijesti i
proglasio pomirenje sa stvarnou. Bjelinski je usprkos svemu odluio
prihvatiti i zadovoljiti se stavom ovjeka koji prestaje pametovati
i vrsto stoji nogama na zemlji. Naalost, takav stav nije mu
oekivano: reintegraciju sa stvarnou ve je poveao u njemu osjeaj
otuenosti. Hrabrilo ga je pozitivno prihvaanje njegovih lanaka u
javnosti. I tako je bitnom znaajkom njegovog svjetonazora postala
povijesna dijalektika: koncepcija napretka kao povijesnog zakona,
koji se ostvaruje preko stalne kritike ustaljenih i anakroninih
oblika drutvenog ivota. Bjelinski je uvijek naglaavao potrebu
obrane pojedinca (ivog, realnog ovjeka) od tiranije opeg (Apsolutne
Ideje, Razuma, Duha). U tom se smislu htio nadahnjivati na
Feuerbachovskom antropolokom materijalizmu koji je vrednovao
individualnu, tjelesnu i osjetilnu ljudsku egzistenciju.
4.2.3. Aleksandar HercenAleksandar Hercen (1812.-1870.) i njegov
najblii prijatelj Nikolaj Ogarjov ve su od ranog djetinjstva
odluili nastaviti revolucionarnu tradiciju dekabrista i posvetiti
cijeli svoj ivot borbi za te uzviene ideale. Zbog toga su ve za
vrijeme studija na Moskovskom sveuilitu osnovali studentski kruok
koji ih je trebao pripremiti za ostvarenje te misije. Tajna
policija ula im je u trag i 1834. Hercen je osuen na pet godina
izgnanstva na kojem se susree sa vrlo surovom stvarnou. Nakon
povratka 1840. pribliava se kruoku Stankjevia, meutim, okiran je
idejom pomirenja sa stvarnou koju su tada zastupali Bakunjin i
Bjelinski, potkrjepljujui je autoritetom Hegela posljednjom rijei
Znanosti. Zakljuio je da su interpretacije ove dvojice krive i
primijetio u hegelizmu elemente koje koji bi se mogli pretvoriti u
apsolutizaciju povijesti, kult povijesnog Razuma kao nadljudske,
neosobne i okrutne sile. Zbog toga Hercen je pokuao tako
reinterpretirati hegelizam u filozofiju koja bi spasila samostalno
djelovanje i autonomiju osobe.
S obzirom na filozofiju povijesti, Hercen je razlikovao tri
epohe koje odgovaraju trima momentima razvoja duha:
a)epoha prirodne neposrednosti, u kojoj pojedinci ive u svijetu
partikularnih stvari i ne znaju se iz toga svijeta izdii prema onom
opem; njihova je egzistencija individualna, no nesvjesna, osuena na
milost i nemilost slijepih sila;
b)epohu misli (znanosti) negacija prethodne faze, individualnost
se uzdie prema opemu i odrie se samoga sebe da postane posuda
neosobne istine;
c)epohu djela apstraktna neosobnost znanosti u svoje je vrijeme
zanijekana svjesnim inom koja nadvladava svoju neposrednost i
ostvaruje se djelujui tako da u povijest unosi racionalnost i
slobodu. Osobnost nije prema tome sredstvo, ve cilj razvoja.
Glavno Hercenovo filozofsko djelo, Pisma o istraivanju prirode
(1845.), bavi se problematikom teorije spoznaje: empirizma i
idealizma. Meutim, zakljuci koje Hercen povlai iz epistemologije
proiruju se na njegovu cjelokupnu filozofiju. Empirizam
(materijalizam) polazi od onog pojedinanog, organska sinteza mu je
nedostupna, drutvo je za njega apstraktni skup pojedinaca, a
osobnost zbroj mehanikih procesa i materijalnih estica. Idealizam
pak polazi od onog to je ope, od ideje, od
nadindividualnog Razuma i prijetnja je dohvaanju individualnog
ljudskog bia. U svojim djelima Hercen je nastojao spojiti i
dokazati uzajamno nadopunjavanje empirije (F. Bacon) i idealizma
(Descartes).
Hercenova misao je, dakle, dosta jasna: sinteza materijalizma
(empirizma) i objektivnog idealizma; materijalizam bi trebao ouvati
osobnost od tiranije logike, od onog opeg, od zahtjeva idealizma da
mu se jedinka apsolutno podvrgne, dok je idealizam trebao braniti
osobnost od dezintegracije i pruiti racionalnu strukturu svijetu
koji je okruuje te sprijeiti situaciju u kojoj e postojati atomi,
pojave, skup injenica, a nee biti reda, skladne cjeline,
kozmosa.
Hercen je ipak vjerovao u smisao povijesti, poput Saint - Simona
i Hegela. Kritizirao je Hegelov panlogizam, bunio se protiv
kapitulacije pred povjesnom nunou, a ipak, nije osporavao ideju
razumnog napretka. Istiui da pojedinci i narodi nisu samo orue u
rukama Weltgeista, nije nijekao opi smisao povijesti. Vjerovao je u
budunost koja je trebala rijeiti bolne kontradikcije u
povijesti.
4.3. Slavenofili
Naziv slavenofilstvo u poetku je bio neto kao pogrdni nadimak
koji je opisivao uski, plemenski partikularizam, koji je pripadao
ideologiji koja se pod tim istim imenom skrivala. Etimoloki, kako
je opepoznato, rije slavenofili oznaava ljubav prema Slavenima. . U
literaturi kod zapadnih i junih Slavena taj se termin koristi za
oznaavanje iroko shvaene opeslavenske solidarnosti, ideologije koja
se istie posebnom ljubavlju prema specifino slavenskim
vrijednostima, to zapravo ne mora biti povezano sa
suprotstavljanjem istih zapadnoj civilizaciji. Meutim u Rusiji rije
slavenofilstvo je bila od poetka sinonim protuzapadnjatva u smislu
generikog pojma koji je obuhvaao sve protivnike razvojnog puta
Rusije na zapadni nain. Slavenofilstvo u najuem znaenju i
povijesnoj lokalizaciji oznaava grupu mislilaca ije su se ideje
iskristalizirale krajem tridesetih godina 19. stoljea i odraavale
duboko promiljeno filozofsko i povijesno odbacivanje ruskog
okcidentalizma.
Najistaknutiji ideolozi slavenofilstva su bili Ivan Krejevski
(1806. - 1856.), Aleksej Homjakov (1804. - 1860.), Konstantin
Aksakov (1817. - 1860.) i Jurij Samarin (1819. - 1876.).
4.3.1. Ivan Kirjevski (1806. - 1856.) potjee iz plemike
obitelji. Izgubio je oca kad je imao osam godina i njegov pooim
Aleksej Jelagin, koji je cijenio radove Kanta i Schellinga, usadio
mu je zanimanje za njemaku filozofiju. Zapoinje raditi u arhivu
ministarstva vanjskih poslova gdje stupa u Drutvo ljubomudra.
Godine 1830. putuje u
Njemaku, gdje slua predavanja Hegela i Schellinga, koje je
osobno poznavao. Nakon povratka zapoinje pisanje kritikih knjievnih
osvrta za novine, a 1832. zapoinje izdavati asopis Europljanin,
gdje objavljuje lanak XIX. stoljee. Cenzura je nakon treeg broja
zatvorila asopis, praktiki bez razloga. Kirejevski dobiva i zabranu
predavanja na Moskovskom fakultetu.
Svoje teze s obzirom na odnos izmeu Rusije i Europe u okvirima
iroko shvaene filozofije povijesti sastavlja 1839. godine u
rukopisu pod naslovom Odgovor Homjakovu'' Kako tvrdi, europska je
civilizacija nastala od tri sastavnice: kranstva, mladih barbarskih
naroda koji su sruili Rimsko Carstvo i nasljedstva antike kulture,
napose one rimske. Za razliku od Europe, Rusija nije primila
rimski, racionalistiki element. U mladosti je tu injenicu smatrao
fatalnom, a ona je sada glavni adut Rusije u preuzimanju vodee
uloge na Europskoj drutvenoj i filozofskoj sceni.
Racionalizam koji je glavni faktor dezintegracije drutva rastae
i jedinstvo ljudske osobe njezin integritet. Ta je misao bila
glavna crta po kojoj su slavenofili napose Kirejevski razvijali
svoju filozofiju ovjeka i teoriju spoznaje. . Glavni je zadatak
slavenofila bio otvoriti put nadilaenja unutarnje podijeljenosti
ovjeka pomou ideala integralne osobnosti i integralne filozofije
uope.
Osobnost neoneiena racionalizmom je cjelovita struktura i ima
svoje sredite koje upravlja suradnjom pojedinih duhovnih moi i
osigurava unutarnje jedinstvo i integritet due. Samo vjera moe
osigurati integritet osobe. Slavenofili su bili uvjereni da su samo
pravoslavni Rusi ouvali tu sposobnost unutarnje integracije, jer se
u potrazi za istinom ne slue razumom ve integralnim razumom, koji
oznaava usklaeno jedinstvo svih duhovnih moi ovjeka.
Tim dvama tipovima osobnosti: integralnom i autonomnom
odgovaraju dva sebi suprotna tipa spoznaje: iva, integralna
spoznaja, koja je funkcija cijele osobe te racionalistika spoznaja
odvojena od vjere i morala, koja je u isto vrijeme posljedica i
uzrok unutarnje dezintegracije. Razum je isto formalna spoznajna
mo. Racionalnoj su spoznaji dostupni samo apstraktni pojmovi i
odnosi ono to je supstancijalno mu je nedostupno, jer supstancije
moe spoznati samo takva spoznajna mo koja je sama supstancija,
dakle duhovna osobnost shvaena kao cjelina.Glavna greka
protestantizma, a zatim filozofije Descartesa je bila ignoriranje
duhovne hijerarhije i tenja za pronalaenjem temelja istine u onom
dijelu ljudskog uma koja je dostupna svakome ovjeku () neovisno o
njegovoj unutarnjoj vrijednosti. Ujediniti sve spoznajne moi u
jedno () unutarnja integralnost uma neophodna za shvaanje
integralne istine ne pripada ba svima.
Ta elitnost spoznaje - ideja karakteristina za konzervativnu
misao - na prvi pogled je u koliziji sa, za slavenofile toliko
karakteristinom, drutvenou i tezom da sve to je bitno u ljudskoj
dui raste u njoj drutveno. U biti, ovdje nema kontradikcije,
ukoliko
duhovna hijerarhija ne korespondira s hijerarhijom individualnih
sposobnosti niti s aktualno postojeom duhovnom hijerarhijom. Na
njenom vrhu su zapravo ljudi s najveom vjerom i oni koji su najue
povezani sa zajednicom nacionalnom i kranskom
domovina kranske filozofije koja bi mogla donijeti spasonosni
preokret u drutvenom ivotu i u opoj filozofiji je iskljuivo
pravoslavna Rusija. Kirejevski, kojeg su slavenofili smatrali
zaslunim za novu formulaciju naela te nove filozofije, zapravo nije
otkrio nita novo nego je na suvremeni filozofski jezik preveo nauk
stare patristike na kojoj se temelji pravoslavna duhovnost.To bi
znailo da je slavenofilska ideja bila od uvijek prisutna u ruskoj
duhovnosti. U tom kontekstu je naglaavanje hezihazma bilo argument
u korist bitne razlike izmeu ruskog i zapadnog mentaliteta.No to do
kraja i nije istina. Postoji jednostavniji nain objanjenja
ontologizma Kirejevskog, a s njime i cijelog slavenofilstva.
Njegova filozofija je bila ruska varijanta Schellingovog programa
pozitivne filozofije. Ona je pruila okvir, prolog za stvaranje
programske pravoslavne filozofije. Zbog toga se geneza ideja
Kirejevskog nalazi u kontekstu njemu suvremene europske filozofije,
napose njemake. U toj perspektivi slavenofilska filozofija spada u
dio krize apsolutnog idealizma radikalne reakcije na Hegelovu
apsolutnu vlast razuma. Originalnost se pak ruske slavenofilske
misli sastoji u vjetom povezivanju filozofskog ontologizma sa
historiozofijskim i ekleziolokim koncepcijama.
4.3.2. Aleksej HomjakovAleksej Homjakov (1804. - 1860.) je bio
svestran ovjek: filozof, teolog, sociolog, ekonomist, pjesnik,
umjetnik, izumitelj (izumio je parnu dizalicu koju je patentirao u
Londonu i puku velikog dometa) i napokon lijenik. Njegov duhovni
ivot bio je mnogo dublji i stabilniji nego duhovna traganja
Kirejevskog. Od samih poetaka konzekventno je iao putem, koji ga je
doveo do slavenofilstva. Veliajui Rusiju i pravoslavlje, bio je
uvjeren da je Crkva samo jedna, ona pravoslavna. Homjakov je bio
svjestan da je realnost ruske Crkve udaljena od ideala koji je
zastupao te je zato govorio da njegova ekleziologija predstavlja
idealnu bit, a ne empirijsku stvarnost pravoslavlja: svaku
zajednicu treba suditi prema naelima na kojima je utemeljena, a ne
na temelju ostvarivanja istih naela od grenih i slabih
pojedinaca.
S obzirom na filozofske stavove, Homjakov je, slino Kirejevskom,
tvrdio da svaki racionalizam zajedno sa dijalektikim racionalizmom
njemakog idealizma ima protuontoloki karakter, budui da odvaja
predmet spoznaje od stvarnosti onoga to je spoznavano: umjesto ive
spoznaje dobivamo sustav apstraktnih pojmova, svijet biva reduciran
na ideju i na loginu strukturu te na njihove uzajamne relacije.
Sposobnost istinite spoznaje ne pripada svim pojedincima u jednakoj
mjeri. Ova se teza temeljila na koncepciji sabornosti15 koju je
Homjakov razvio za potrebe teorije spoznaje. Temelj spoznaje
Homjakov je vidio u volji i vjeri, a snaga je volje i vjere ovisila
o drutvenoj vezi, koja je pojedinca spajala sa zajednicom.
Sveti Sinod je tek nakon njegove smrti dao imprimatur na
tiskanje njegovih djela uz uvjet da e spisi biti popraeni
prethodnom biljekom da sadre neprecizne i neodreene izraze kao
posljedicu nedostatka teoloke naobrazbe autora. Na poetku 20.
stoljea pojavljuje se u Rusiji grupa religioznih mislilaca koji su
pravoslavlje promatrali upravo oima Homjakova. Njegov utjecaj
odnosio se vie na intelektualce negoli na hijerarhiju, koja ga je
uvijek nevoljko gledala. Opisivanje pravoslavlja u kategorijama
sabornosti, nedostatak racionalistiko - skolastikih tradicija,
usredotoenost na eklezioloku problematiku i starokranska
orijentacija su danas temelj ruske pravoslavne teologije.
Hezahizam - (gr.: ) je mistina struja u istonom kranstvu, koja
je za cilj imala postizanje unutarnjeg mira i posebnu spoznaju
Boga, koje su se mogle postii zahvaljujui posebnom nainu molitve
(povezanog s nainom disanja) i askeze.4.3.3. Konstantin
AksakovKonstantin Aksakov (1817. - 1860.) studirao je knjievnost na
Moskovskom sveuilitu. Godine 1833. prikljuio se kruoku Stankjevia.
Poetno fasciniran filozofijom Hegela, poetkom etrdesetih godina
priklanja se Kirejevskom i Homjakovu. Kao i Homjakov, smatrao je da
se temelji duhovnog i moralnog ivota moraju pronai u duhovnosti
pravoslavne Crkve. Teoriji slavenofilstva je doprinio svojim
istraivanjima s podruja ivota zajednice koja je kod Slavena, a na
poseban nain u Rusiji, oformljena po uzoru na obitelj, odnosno na
pleme.
Aksakov je imao kritiki stav prema dravi, tvrdei da je ona kao
naelo - zlo. Problem se po njemu nije nalazio u obliku drave, ve u
samoj ideji, kao naelu. Budui da drava postoji radi naroda (a ne
suprotno), ona bi se trebala baviti vanjskom politikom i nikako ne
bi se trebalo baviti unutarnjim ekonomskim odnosima niti
svakidanjim moralno - idejnim ivotom drutva. Nakon Krimskih ratova
(1853. - 1856.), inae pacifist, Aksakov se dao zavesti idejama
ujedinjenja svih turskih Slavena pod jednom ruskom zastavom. Poraz
Rusije u tom ratu ohladio je malo te ideje, meutim od tada je
panslavizam postao dio slavenofilskog programa.
4.3.4. Jurij SamarinSa petnaest godina zapoinje studij na
Moskovskom sveuilitu, gdje susree Aksakova s kojim se
sprijateljuje. Kao i ostali, pokuavao je spojiti Hegelovu
filozofiju s ruskim pravoslavljem, odnosno na Hegelu utemeljiti
pravoslavnu teologiju, meutim potkraj etrdesetih potpuno naputa taj
zamisao i prelazi na slavenofilsku poziciju. , smatrao je da, Bog
djeluje na svakog pojedinca posebno te da svaki ovjek neposredno
osjea taj utjecaj Svemoguega na sebe. On ovjeka ispunja smislom i
ini njegov ivot razumnim. Religija se, dakle, poput prirodnih
znanosti, oslanja na osobno iskustvo koje je uvjet osobne objave
veze Boga i ovjeka.
Samarin je branio obinu zbog praktinog razloga promatrao ju je
kao instituciju koja je olakavala kontrolu sela, a nakon ukidanja
kmetstva 1863. i ubiranja poreza, kao jeftinu radnu snagu. U svojim
drutvenim nazorima uglavnom je prihvaao put kapitalistikog razvoja
Rusije, no ipak je strahovao od nekontroliranog razvoja kapitalizma
koji bi mogao izazvati drutvene potrese. Smatrao je da institucija
obine moe oslabiti budue drutvene sukobe.
Obina (rus.: o) je izvorno ruski oblik drutvene jedinice,
utemeljene na zajednikom koritenju zemljita i uma, individualnom
koritenju zgrada i stoke te kolektivnom jamstvu i odgovornosti.
5. KONZERVATIVNE IDEJEDokidanje kmetstva 1861. bio je povijesni
dogaaj na svjetskoj razini, no ipak nije smanjio drutvene
napetosti, koje su ga, zbog velikih nameta i injenice da seljacima
nije pripala cijela zemlja koju su obraivali, pratile. Godine 1862.
nastaje revolucionarna organizacija Zemlja i Sloboda ( ) i niz
proklamacija koje su pozivale na revoluciju. Tome treba dodati i
niz tajanstvenih poara u Moskvi za koje je bio optuen i osuen
socjalistiki aktivist ernievski, koji s njima nije imao nikakve
veze. Atentat na cara, kojeg je 1866. pokuao izvesti fanatini
revolucionar Dimitr Karakozov, zaustavio je reforme i ohrabrio bilo
desne bilo lijeve ekstremiste, vodei prema neminovnoj
konfrontaciji. Nastaje revolucionarni narodni pokret tzv. narodnici
(rus.: ) koji brzo zadobiva simpatiju irih drutvenih krugova, to je
automatski osporilo moralni legitimitet cara, a s druge strane
zagovornike liberalnog puta razvoja Rusije.
5.1. Mihail Katkov Bio je u mladosti lan Stankjevievog kruoka i
liberalni okcidentalist. Za razliku od ostalih lanova, uspio se
oduprijeti utjecaju Hegela te je ostao vjeran filozofskom
romanticizmu. Unato tome odluno je odbacivao slavenofilsku
idealizaciju Moskovske Rus'i dokazujui da su tek europeizacijske
reforme Petra Velikoga uinile ruski narod suvremenim. Slino
Bjelinskom, suprotstavljao se takoer idealizaciji folklora i
kritizirao vrijednost staroruske knjievnosti. Poput Bakunjina
otputovao je na studij u Berlin ,gdje je sluao predavanja staroga
Schellinga o filozofiji mitologije objave, koja su uvrstile njegov
kritiki stav naspram Hegelovog racionalizma.
1855. pokree izdavanje vlastitog asopisa Ruski vjesnik i
Suvremeni ljetopis. Prvi od njih, u suradnji sa Nikolajem
Ogarjovom, Konstantinom Kavelinom i Borisom ierinom, nakon
poputanja reimapostaje glavni organ liberalnog okcidentalizma. S
politike strane, suradnici Ruskog vjesnika dijelili su se na
anglofilske liberale, koji su zagovarali decentralizaciju i
frankofilske liberale, koji su bili za francuski model
centralizirane unitarne drave. U prvu je grupu spadao Katkov, dok
je glavni teoretiar druge skupine bio ierin.
Decentralizirani liberalizam Katkova doivljava preobrazbu nakon
dogaaja u vezi Poljskog pitanja. Katkov koji je, kao i mnogi u
Rusiji, simpatizirao Poljsku i podravao njezinu veu autonomiju
nakon Listopadskog, a zatim Sijeanjskog ustanka, promijenio je
miljenje interpretirajui vojne ustanke kao znak nezahvalnosti
Poljske prema Rusiji. Tada se (nakon 1864.) mijenjaju i njegovi
filozofski stavovi. Njihov temelj postaje model centralizirane,
nacionalne drave (onaj isti protiv kojeg je nastupao krajem
pedesetih godina), koja svim svojim graanima zna nametnuti
zajedniku kulturu i zajedniko domoljublje. Uzor mu je bila
Francuska, u kojoj narodi koji govore razliitim jezicima i lokalnim
dijalektima
sainjavaju jedan francuski narod. Ipak, nacionalizam Katkova
razlikovao se od nacionalizma slavenofilske provenijencije. Za
razliku od Danilevskog, koji je takoer propagirao teoriju
nacionalnog egoizma, Katkov je ostao okcidentalist koji je
odbacivao kvalitativnu razliku izmeu Rusije i Europe. U svojoj
borbi protiv nihilizma nije se pozivao na kranstvo ili vie na
pravoslavnu tradiciju. Protuotrov nihilizmu mu je bila klasina
naobrazba koja je trebala odgajati budue politike drutvene elite u
duhu moralne i racionalne stege. U svojoj drutvenoj filozofiji
ravnao se pragmatizmom (neka uspije jai), a ne slavenofilski
romantiarskim odnosno populistiko -socijalistikim simpatijama prema
obini.
5.1.1. Poljsko pitanje
Poljska je od 1795. godine, uslijed svoje nesposobnosti da
sprovede reforme, s ciljem jaanja vojnih snaga naspram Prusko -
Ruskog saveza, pod prijetnjom rata prepustila Rusiji 82%, Austriji
11% i Prusima 7% svog teritorija. Litvansko kneevstvo koje do tada
bilo u personalnoj uniji s Kraljevinom Poljskom, a zapravo njen
integralni dio Rusija je pripojila Imperiju (nazivajui od tada te
zemlje Zapadnim gubernijama).
Za vrijeme Napoleona formirano je Varavsko Kneevstvo, od kojeg
je (nakon Napoleonova poraza) na Bekom kongresu stvorena (1815.)
Kraljevina Poljska, koja je bila u personalnoj uniji s Rusijom. U
Varavi je kao praktini namjesnik cara rezidenciju imao
Konstantin.
Zbog jaanja reima Nikolaja I., koji uz provoenje rusifikacije
nije potivao odluke Bekog kongresa o proirenju autonomije Poljske i
pripojenju joj natrag dijela Litve (Zapadne gubernije), Poljacima
postaje jasno da je nezavisnost, kojoj su se nadali nakon Bekog
kongresa, nerealna. Zato grupa doasnika Vojne akademije u Varavi
1830. donosi odluku o dizanju ustanka (Listopadski ustanak).
Ustanak je trajao godinu dana. Nakon guenja ustanka 1832. Poljska
je postala integralni dio Rusije, s time da je Ruski car nosio
naslov kralja Poljske.
1863. godine ponovno se die ustanak (Sijeanjski ustanak) protiv
sve tee strahovlade cara Aleksandra II. Ustanak koji je pobudio
simpatije zapada Europe prema Poljskoj zavrio je porazom Poljske i
definitivnim dokidanjem Kraljevine Poljske.
5.2. Nikolaj DanilevskiNikolaj Danilevski (1822. - 1885.),
prirodoslovac, bivi lan kruoka Pjetraevskoga, nikada nije prihvatio
ideju klasinog slavenofilstva. Kao teoretiar panslavizma koristio
se dodue slavenofilskim idejama, no uvijek je prilagoavao i
mijenjao njihov sadraj kako bi od njih napravio elemente za
izgradnju svoje filozofije. Slavenofili su, kako je smatrao
Danilevski, pogrijeili pridodajui ruskim (odnosno slavenskim)
naelima apsolutnu vrijednost, odnosno smatrajui ih opevrijednima za
itavo ovjeanstvo. Slinu pogreku su napravili okcidentalisti koji su
poistovjetili zapadnu civilizaciju sa opeljudskom civilizacijom.
Prema Danilevskom ne postoje opeljudske vrijednosti jer se
ovjeanstvo manifestira iskljuivo kroz odreene kulturno -povijesne
tipove, koji se meusobno ne mogu uskladiti.
Najutjecajnija od svih ideja Danilevskog bila je teorija
kulturno - povijesnih tipova. Prethodnik Danilevskog u tom pogledu
bio je Apollon Grigorijev, koji je postavio tezu da je svaki narod
jedna u sebi zatvorena i neponovljiva cjelina koja se ravna
vlastitim zakonima, toboe neovisnim o opem razvoju ovjeanstva. Do
sada u povijesti ovjeanstva, Danilevski je razlikovao deset
kulturno-povijesnih tipova: egipatski, kineski, asirsko babilonsko
- feniki, odnosno starofeniki, indijski, iranski, hebrejski, stari
grki, rimski, novi semitski odnosno arapski, rimsko - germanski,
odnosno europski. Postoje jednoelementni tipovi koji imaju
postignua na polju samo jedne kulturne djelatnosti, a i
vieelementni tipovi koji su kreativni na vie podruja kulture.
Kulturna djelatnost u najirem smislu toga pojma razvija se na etiri
glavna polja: religijskom, kulturnom (umjetnost i znanost),
politikom (dravnopravnom) i drutveno - ekonomskom.
Za razliku od slavenofila, Danilevski nije osuivao temeljna
naela rimsko germanskih tipova jer je za njega taj tip bio jedan od
najljepih. Europa je u svojoj povijesti doivjela tri faze
cvjetanja:
XIII. stoljee procvast teokratsko - aristokratske kulture
XV. stoljee - osloboenje misli i XVII. stoljee - osloboenje
savjesti (reformacija)
XVIII. stoljee - vrhunac razvoja u razdoblju industrijalizacije
i tehnike.
U ovom zadnjem razdoblju, 1848. godine na povijesnoj su se sceni
pojavile nove sile koje europskoj kulturi prijete potpunim
unitenjem, a koje su kulminirale s pojavom Parike komune
(1871.).
5.2.2. Kruok Pjetraevskog
Knjievna skupina mladih intelektualaca okcidentalistike
orijentacije, koja je djelovala u Peterburgu izmeu 1845. - 1849.
Njezini lanovi su se bavili zapadnom knjievnou i filozofijom
Hegela. Bili su kritiki raspoloeni prema carskom despotizmu. S
oduevljenjem su iekivali dolazak novog i boljeg razdoblja.
Prieljkivali su provoenje reformi koje bi Rusiju pribliile
standardima u zapadnoj Europi. Car Nikolaj I., koji se pribojavao
proirenja proljea naroda (Revolucije 1848.) na Rusiju, zatvorio je
i osudio na smrt lanove te organizacije, meu kojima je bio Fjodor
Dostojevski no dok su osuenici ekali ispred streljakog voda
izvrenje presude, pomilovani su, a njihova je kazna zamijenjena
robijom na Sibiru.
5.3. Konstantin PobjednoscevNjegovo se prezime povezuje uglavnom
s reakcionistikim reimom Aleksandra III. po naobrazbi i zanimanju
pravnik, autor prirunika civilnog prava. Napustio je sveuilinu
karijeru i posvetio se politici. Svoj utjecaj na politiku vrio je
direktnim djelovanjem na carsku obitelj u kojoj je jo ezdesetih
godina bio kuni uitelj carevi Aleksandar III. i Nikoja II. bili su
njegovi potomci. Temelj drutvenoga ivota je vidio u tajanstvenoj
sili inercije koja se najpotpunije oituje u ivotu zaostalog seljaka
vjernog drevnim tradicijama, koji ne razumije sadraj molitava koje
ponavlja svaki dan, a unato tome jako je privren crkvenim obredima
te je podcrtavao stabilizirajuu ulogu obitelji. Razvoj nacije
smatrao je organskim procesom, kojeg odreuju imbenici neovisni o
svijesti pojedinaca: kraj, kolektivna svijest naroda i njegova
povijest. Kritizirao je parlamentarno ureenje drave, premda ga je
smatrao sasvim prirodnim u anglosaksonskim krajevima. Pravoslavnu i
autokratsku Rusiju smatrao je zasebnim svijetom ugroenim iznutra i
izvana, koji se pokuava obraniti od propasti koja e prije ili
kasnije neminovno nastupiti.5.3.1. Starovjerci
Vjeroispovijest u Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastala
uslijed raskola neprihvaanjem liturgijskih reformi patrijarhe
Nikona, koji je uskladio obrede Ruske pravoslavne crkve s grkima.
Od sredine 50-tih godina XVII. Stoljea poeli su naputati dosadanja
obitavalita i osnivali su na teko dostupnim mjestima svoje kolonije
vjerujui u skori dolazak Antikrista. 1667. Moskovski je sabor
proglasio stare obrede heretikima, a crkvene i svjetovne vlasti
poele su masovno progonstvo starovjeraca. Potpunu su slobodu stekli
tek 1905. godine, ediktom Nikolaja II. o toleranciji. U teologiji
starovjeraca kljuna je vjera u svetost Ruske zemlje i Moskve -
Treeg Rima, te superiornost ruske vjerske tradicije nad svim
ostalima. Krajem 17. stoljea meu starovjercima dogodila se podjela
na popovce i one koji ne priznaju sakrament sveenitva, bezpopovce.
Prva od tih skupina od 1846. ima svoju crkvenu hijerarhiju,
zahvaljujui prijelazu biveg bosanskog biskupa Ambrozija na
starovjerstvo. Drugi trend doivio je daljnje podjele u male
zajednice. Danas (2013) se broj starovjeraca u svijetu procjenjuje
na 3.000.0005.4. Konstantin Leontjev
Na etvrtoj godini medicine kada je poeo Krimski rat naputa
studij i stupa u vojsku, Rat je za njega bio estetski doivljaj. Bio
je miljenja da su rat i vojska suprotnost bezbojnoj i banalnoj
buroaskoj civilizaciji koja gubi ivotnu ljepotu Usamljenost,
neshvaenost i nedostatak potovanja prema estetskim idealima od
grupe naprednih filozofa pospjeile su Leontjevljevo oslobaanje od
ostatka liberalnih simpatija, tako da se 1862. godine svjesno
deklarirao kao konzervativac. Upravo ga je estetika ivota potaknula
na odbacivanje demokratskih iluzija, napretka i blagostanja.
Zakljuio je da oni unitavaju ljepotu svijeta, vode prema
uniformnosti ivota, monotoniji i runoi. lanak Inteligencija i
narodnost, je njegov prvi izlazak u javnost i zauzimanje stava s
obzirom na striktno filozofske, politike i drutvene teme. bio je
protiv ideje rusifikacije koja je s jedne strane drugim narodima
nijekala pravo na ivot, a s druge strane oduzimala ruskoj dravi
priliku kulturne raznolikosti zbog njene multinacionalne strukture.
Kod Leontjeva moemo pronai za romantizam karakteristinu fascinaciju
prirodom i ljepotom Istoka, koja se suprotstavlja runoi i
osrednjosti Zapada. Oaran muslimanskim istokom i Balkanom, bio je
blizak svim romanticima s Byronom na elu, koji su tamo traili
ljudski heroizam i ljepotu ivota. Znaenje Leontjevljeva boravka u
Maloj Aziji ne zavrava ipak samo s romantinom estetikom. U njegovu
je svjetonazoru estetika bila prirodno povezana s politikom i
religijom. Njegov stav prema suvremenoj grkoj dravi bio je posve
negativan: optuivao ju je za pozapadnjenje, buroaziju, naputanje
starih religijskih i monarhistikih ideala ili ak za bezbotvo.
Smatrao je da su Grci vie pravoslavni i optuio Bugare da
iskoritavaju crkvu za postizanje svojih partikularnih politikih
interesa i podvrgavanje religije nacionalnim pitanjima. Kada se
potkraj ezdesetih godina diplomatska karijera Leontjeva pribliavala
kraju, nastupila duhovna kriza. Naglo i ozbiljno obolio. U tom
stanju obratio se ikoni Majke Boje koju mu je neki prijatelj donio
s gore Atos, zavjetovavi se da e, ako prizdravi, postati monahom. U
nekoliko dana simptomi bolesti su nestali. Nakon to se izlijeio i
prepustio pisanju udaljio se od slavenofila i panslavista koji nisu
mogli prihvatiti njegovu krajnje negativnu ocjenu slavenske
politike. Za vrijeme boravka na Atosu, Leontjev je nakon dubljih
teolokih, filozofskih i religijskih lektira zacrtao plan svoga
najvanijeg djela pod naslovom: Bizant i slavenstvo pokuaj
teoretskog komentara istone politike Rusije na temelju vlastite
filozofije povijesti. Djelo je nastalo pod utjecajem dvaju naela
koja su uvijek vladala njegovim umom: estetike i pravoslavlja u
izdanju monaha s brda Atos. Budui da se na Atosu Leontjev nije
uspio zamonaiti, vratio se u Rusiju da bi ispunio poloeni zavjet.
Imao je fin. Potekoa te je prodao imanje i time izgubio status
''aristokrata''i morao je, unato svojim uvjerenjima, postati dio
novonastajue klase: intelektualaca. U veljai 1878. godine Leontjev
je upoznao Vladimira Solovjova . Solovjovljeve ideje bitno su
utjecale na Leontjevljev intelektualni ivot. Smatrao je da je
Solovjov genij i prorok, najistaknutija linost ruske misli i
duhovnosti. Vladimir Sergejevi utjecao je na Leontjeva u jo jednom
vanom pitanju: pitanju odnosa prema Rusiji postajao je sve
kritiniji, da bi se konano u potpunosti sloio s tvrdnjom da u
Rusiji zaista nema nita kreativnog ni originalnog jer je ve postala
posve dio europske civilizacije, izgubivi svu kulturnu posebnost.
Prihvatio je posao cenzora u Moskvi .Stalan posao je Leontjevu
omoguio ostvarivanje njegova sna: ulazak u manastir gdje se uselio
u malu kuicu blizu samostana. ivot u samostanu pod duhovnim
vodstvom monaha ipak nije promijenio Leontjevljeva zanimanja. Ostao
je kao i prije nezavisan, mislilac slobodan od svih utjecaja, vrsti
kritiar stvarnosti. Potkraj ivota Leontjev se poeo zanimati za
socijalistike ideje, svjestan da je pobjeda socijalizma neminovna
Dana 23. kolovoza 1891. godine Leontjev je tajno poloio redovnike
zavjete i primio ime Kliment, ispunivi tako prisegu koju je dao
prije dvadeset godina. Paradoksalna je injenica da je takav estet i
ljubitelj svega to je lijepo i snano, kritiar iste moralnosti koji
je mnogo puta za vrijeme svoga ivota zastupao ideje koje su ga
ubrzo proslavile kao Nietzschea Istoka, svrhu svojeg ivota naao u
samostanu. Fenomen smrti doivljavao je vrlo osobno i njezina
neminovnost vodila ga je prema oaju. Zato je pokuavao spasiti neki
oblik svojega postojanja, ivota, ali ve u drugom svijetu: Htio je
spasiti duu budui da se, naalost, tijelo spasiti ne moe - samostan
je trebao biti nekakva garancija buduega ivota, spasenja od nunosti
smrti.
5.5. Narodnjaci narodnikiZemljina (agrarna) reforma ( )
Aleksandra II. stupila je na snagu 19. veljae 1861. nakon nekoliko
godina priprema. Snagom tog zakona 22.558.748 ruskih seljaka je
steklo osobnu slobodu: nisu mogli biti vie predmet kupoprodaje,
zaloga i donacije. Zemljoposjednici su izgubili pravo bilo na
preseljavanje ili kanjavanje seljaka. Dakle nakon 19. veljae 1861.
seljaci su bili osloboeni od omraenih zemljovlasnika, zahvaljujui
emu je nestao najgori oblik iskoritavanja, no u isto vrijeme,
seljak je u mnogoemu ostao izoliran od ostatka drutva te jo uvijek
vezan za zemlju. Osim toga, nameti za otkupljivanje zemlje
dodijeljene seljacima bili su preveliki, to je rezultiralo sve veom
zaduenou sela U tim novo nastalim uvjetima radikalni pokreti su
poeli poprimati narodnjaka obiljeja. Pojam narodnictvo U najirem
smislu taj termin odreuje agrarni socijalizam druge polovice XIX.
stoljea, koji je zastupao tezu da ruski narod moe preskoiti
kapitalistiku fazu razvoja te preko obrtnikih udruga i seljakih
obina zakoraiti u epohu socijalizma.5.5.1. Pjotr LavrovPjotr Lavrov
(1823.-1900.), istaknuti teoretiar narodnjactva i jedan od
najplemenitijih likova ruskog revolucionarnog pokreta. najvei
utisak na revolucionarnu mlade su ostavila njegova Povijesna pisma
o cijeni napretka. Kako je tvrdio: ovjeanstvo je moralo jako skupo
platiti to da nekoliko mislilaca razmilja o njegovom napretku.
Osobni napredak privilegiranih pojedinaca plaen je tekim radom i
trpljenjem naroda koji je generacijama iskoritavan. To je dug koji
treba platiti. Pitanje koje je Lavrov nametnuo glasilo je: to je
napredak? U kojem smjeru treba zakoraiti onaj koji barem djelomino
eli vratiti svoju dug prema radnikom narodu? Prihvaanje te obaveze
znailo je prije svega odbacivanje teorija koje su napredak gledale
kao na objektivan tijek stvari prema kojem trpljenja odreenih klasa
su nuspojava objektivnih povijesnih zakonitosti ili objektivnih
tvrdih zakona politike ekonomije. Tako nastaje subjektivna
sociologija Lavrova: subjektivni ideali suprotstavljaju se
objektivnom tendencijama razvoja putem:
* eticizma svaki ovjek ima pravo prosuivati pojave sa svojeg
gledita i protestirati pred objektivnim zakonima povijesti kada je
rije o ljudskom trpljenju
* odbacivanja mogunosti objektivne spoznaje u drutvenim
znanostima: drutvena i socioloka spoznaja ovisna je o drutvenom
poloaju, emocijama i politikim opcijama
* filozofije povijesti (praktina filozofija) subjektivni imbenik
(kritiki razmiljajui pojedinac, stranka, intervencija drave i sl.)
mogu se uinkovito suprotstavljati smjeru povijesnog razvoja,
mijenjati stvarnost utjelovljujui subjektivne ciljeve.
Napredak nije objektivan i nuni zakon povijesnog razvoja tvrdio
je Lavrov. Napredak znai pridodati kaosu povijesnih dogaaja, koji
sami po sebi nemaju neki smisao, kategoriju urednosti. Samo
konkretan ovjek prema svojim idealima moe pridodati smisao besmislu
povijesti.
5.5.2. Nikolaj MihajlovskiNajveu vrijednost imaju njegovi radovi
s podruja sociologije. Prve okvire svojeg sociolokog sustava, koji
je Mihajlovski branio sve do kraja, iznosi u svojem djelu to je
napredak?, gdje se kritiki osvre na Spencerovo poimanje napretka te
tvrdi da napredak drutva nije nuno povezan s napretkom pojedinca.
Prvo razdoblje povijesti Mihajlovski naziva antropocentrikim. Tada
je ovjek promatrao sebe kao stvarno, objektivno i apsolutno sredite
prirode i sve pojave koje su se u njoj dogaale tumaio u odnosu na
sebe. Na samom poetku tog razdoblja nisu postojale nikakve forme
kooperacije, a kada je instinkt za samoodranjem prisilio ljude da
se poveu u grupe nastale su dva temeljna oblika suradnje:
jednostavna i sloena kooperacija. Pralik prve Mihajlovski vidi u
slobodnoj grupi lovaca, a pralik druge u patrijarhalnoj obitelji
koja uvodi podjelu na muke i enske poslove i u kojoj ena biva
podreena autoritetu mukarca. Jednostavna suradnja omoguavala je
fiziku i duhovnu evoluciju pojedinaca dok je sloena suradnja
zapoela proces napretka drutva koji degradira ovjeka. Na taj je
nain raspodjela poslova u obitelji poveala fizike i duhovne razlike
izmeu spolova, liavajui bilo enu bilo mukarca njihove prvotne
svestranosti. U antropocentrikom razdoblju dominirala je
jednostavna kooperacija koja je bila istisnuta sloenom kooperacijom
pa je tako zapoelo drugo veliko razdoblje ekscentrino. To je ime po
shvaanju Mihajlovskog trebalo otkriti tip percepcije svijeta
vlastit ljudima osakaenim specijalizacijom: ralanjena osobnost
povlai sa sobom ralanjenu viziju svijeta stvarnost se raspada na
niz autonomnih disciplina, policentrizam zamjenjuje
antropocentrizam, priroda i drutvo ovjeku izgledaju kao nekakve
strane, objektivne, vanjske sile.
Dominacija sloene kooperacije nije uspijela potpuno unititi
jednostavnu kooperaciju i ispravne tipove drutvenih veza
utemeljenih na jasnom shvaanju svrha i ciljeva rada. Mihajlovski je
naime smatrao da se ta jednostavna kooperacija moe obnoviti
i preporoditi otpoinjui novo, veliko razdoblje u povijesti
ovjeanstva: subjektivno antropocentrian. U njemu e ovjek znati da
objektivno nije sredite svijeta; on e ipak priznati da subjektivno
ima pravo i obavezu smatrati sebe takvim sreditem i gledati na
svijet s vlastite, ljudske perspektive, s toke gledita ivog,
osjeajueg i nepodijeljenog cjelovitog pojedinca. Rezime tih
razmiljanja je bila nova definicija napretka: Napredak je postupno
pribliavanje idealu cjelovitog pojedinca, mogue najpotpunijem i
najsvestranijem nainu podjele rada meu ljude. Nemoralno,
nepravedno, tetno i neshvatljivo je sve ono to umanjuje raznolikost
drutva, samim time uveavajui raznolikost pojedinih njegovih
lanova.
Mihajlovski je zakljuivao da bi Rusija nekako trebala izbjei
kapitalistiku fazu i industrijalizaciju na engleski nain te da je
najkrai put koji Rusiju vodi u socijalizam razvijanje onih odnosa
prema radu i vlasnitvu koje ve postoje premda u vrlo primitivnom
obliku. Zakljuak je bio paradoksalan: radniko pitanje u Europi je
revolucionarno pitanje (treba prenijeti sredstva proizvodnje na
radnike) dok je u Rusiji to konzervativno pitanje: rjeenje se
sastoji u zadravanju sredstava proizvodnje u rukama radnika i
osiguravanje prava vlasnitva dananjim vlasnicima. Zakljuak, dakako,
suprotan marksizmu. Jednom rijei, moemo filozofiju Mihajlovskog
nazvati retrospektivnom utopijom ili sociolokim romanticizmom.
6. DRUTVENI RADIKALIZAMTakozvane ezdesete godine 19. stojea
oznaavaju prekretnicu u povijesti suvremene Rusije, a zapoinju
zapravo 1855. i traju do 1866. Vrhunac odreuje sigurno godina 1861.
dokidanje kmetstva, a u isto vrijeme godina najvee revolucionarne
napetosti te se godine naime oformila prva operuska revolucionarno
- demokratska organizacija Zemlja i Sloboda.
U Rusiji je zapoeo period brzog gospodarskog napretka. Nastupilo
je razdoblje smekavanja politike vlasti nakon tvrde vladavine cara
Nikolaja I. koji je demokratsku scenu ostavio praktiki bez lidera.
Meutim, atmosfera uzvienog optimizma nije trajala dugo. Na
politikom planu dogodila se vana pojava raskida dotadanjeg saveza
radikalne i liberalne opozicije caru Nikolaju: programske razlike
nisu se odnosile samo na sredstva nego i na ciljeve promjena.
Svjetonazori radikalnih demokrata ezdesetih godina bili su slini
francuskom prosvjetiteljstvu 18. stoljea: ljudska narav bila je
suprotstavljana razliitim praznovjernim uvjerenima feudalnog
drutva, a sam stil voenja filozofije je bio vrlo borben stalno
suprotstavljajui ono to bi trebalo biti onome to jest.
6.1. Nikolaj ernievski
Novi filozofski i drutveni nazori sukobljavali su se u njemu sa
kranstvom. U poetku je ak pokuavao pomiriti nekako svoju vjeru s
idejama socijalista i komunista 1848. je molio za due streljanih
revolucionara. Malo kasnije, pod utjecajem Saint - Simona i
njegovih uenika povezivao je ideje utopijskog socijalizma s
koncepcijom novog kranstva u iekivanju novoga mesije, nove religije
i novoga svijeta. mu se javljaju sumnje je li Isus Krist zaista
djelovao kako treba? budui da ipak nije uspio rijeiti problem gladi
u svijetu. Vidljivo je dakle da je kranstvo prestalo biti doivljaj
transcendencije, ve borba za ostvarivanje Kraljevstva Bojega na
zemlji: vjera se pomalo sekularizirala, da bi se konano sloio sa
Feuerbachom da je tajna teologije antropologija, a Kraljevstvo Boje
kraljevstvo osloboenih ljudi koji sami vladaju svojom sudbinom.
Na njegovim lancima odgojene su itave generacije kasnijih
revolucionara. ernievski je bio odlian konspirator, koji je savreno
ovladao tekom vjetinom brisanja tragova svoje djelatnosti. Zbog
toga ne znamo mnogo ni o njegovoj povezanosti sa revolucionarnim
organizacijama. Za vrijeme svoga boravka na robiji ernievski je
napisao svoju famoznu knjigu to raditi? Roman govori o novim
ljudima u ivotu Rusije koji su predstavljali novi moral i novi
materijalistiki i racionalistiki svjetonazor.
6.1.1. EstetikaPrvo zrelo oitovanje svojih svjetonazora
ernievski je objavio u svojoj disertaciji Estetski odnos umjetnosti
prema zbilji. Za ernievskog je najvii autoritet s podruja
filozofije bio Ludwig Feuerbach originalnost filozofije Feuerbacha
i originalnost estetike ernievskog se sastojala u spoju
materijalizma s antropocentrizmom.
antropocentrika nit filozofije ernievskog najvie se oituje na
primjeru njegove teorije ljepote. Ljepota je, naime, neto
objektivno i odnosi se ne toliko na formu, koliko na sadraj.
Definicija ljepote ernievskog zvui: Ljepota je ivot; lijepo je bie
u kojem ivot vidimo onakav kakav je, kakav bi trebao biti prema
naem shvaanju; lijep je onaj predmet koji odie ivotom ili nam o
ivotu govori. Najvii ideal ljepote je svestrano razvijeni ovjek. Ta
je misao zbliavala ernievskog s velikom tradicijom njemakog
humanizma Goethea, Schillera i Hegela. ernievski je estoko branio
individualnost konkretnog tjelesnog ovjeka kojeg su filozofi
idealisti podcjenjivali, jer su pojedinca tretirali samo kao
instrument nadindividualnog duha. Uloga umjetnosti sastoji se,
prema ernievskom, u reproduciranju stvarnosti, pojanjavanju i
ocjenjivanju reproduciranih pojava ivota. U biti, njegova je
disertacija usmjerena ne prema estetici (kako je mislio Pisarev),
nego protiv estetizma, protiv teorije umjetnosti radi umjetnosti, u
emu je vidio opasnost izguravanja umjetnosti izvan margina ljudskog
ivota. Umjetnik koji stvara samo radi ljepote je nepotpuna osoba,
invalid.
6.1.2. Antropoloko NaeloGlavno djelo ernievskog Antropoloko
naelo u filozofiji (1860.) samim svojim naslovom evocira
antropologizam Feuerbacha. Antropoloko naelo je za ernievskog bilo
teoretski temelj integralnosti ljudskog bia, dokidanje vjenog
dualizma tijela i due. ernievski je formulirao ovako:
Ona se sastoji u tome da na ovjeka treba gledati kao na
jedinstveno bie, koje ima samo jednu narav, kako ne bi rezali
ljudski ivot na dva razliita dijela koja pripadaju razliitim
naravima. Svaku stranu ljudske djelatnosti treba promatrati kao
djelovanje bilo cijelog organizma od glave do pete ili pak, ako
ispada da je neka od njegovih strana funkcija odreenog organa
ljudskog organizma, onda bi taj organ trebalo promatrati kroz
njegovu prirodnu vezu sa cijelim organizmom.Naa spoznaja o
vlastitoj egzistenciji je neposredna i neupitna, prema tome je
neosporiva i naa spoznaja o materijalnom svijetu, kojeg smo
dio.
Na temelju teze da samo potpuni ovjek moe biti apsolutnim
ovjekom (Feuerbach), ernievski konstruira svoju etiku koju je
nazvao teorija razumnog egoizma. Ona glasi da se ovjek, kao
individualno bie, uvijek u svojim odlukama vlada egoizmom shvaanim
na razliite naine; na podruju vrednovanja teorija se oslanjala na
utilitarizam, racionalizam i egalitarizam. Mjera ljudskih ina je
njihova korisnost dobro nije vrijednost sama u sebi, nego trajna
korisnost. Egoizam moe biti razuman ili nerazuman mnogobrojni
sluajevi tobonje nesebinosti ili portvovnosti su u biti izraz
razumnog egoizma. Racionalan egoist prihvaa pravo drugih ljudi da
budu egoisti, jer pretpostavlja ravnopravnost svih pojedinaca, a u
spornim sluajevima vlada se naelom brojane veine. Istinski
racionalan egoizam navodi na pomisao da su interesi svih ljudi
zajedniki te da bi si ljudi trebali uzajamno pomagati.
Objektivne kriterije onoga to bi trebalo biti ernievski je
nalazio u zakonima ljudske naravi i svim naravnim materijalnim i
duhovnim potrebama ovjeka. S antropolokog gledita ljudska je narav
nepromjenjiva. Na taj se nain, pomou Feuerbacha, ernievski vratio
na apstraktno - racionalistika, naturalistika shvaanja epohe
prosvjetiteljstva.
6.1.3. RusijaGlavna teza ernievskog s obzirom na putove razvoja
Rusije se sastojala u dokazivanju da rusko selo moe preskoiti
kapitalistiko razdoblje te da ve postojei opinski nain upravljanja
zemljom moe biti polazite socijalistikog razvoja agronomije.
Evolucija oblika vlasnitva dogaala se polazei od prvotnog
zajednitva preko individualnog vlasnitva (vrhunac u kapitalizmu)
prema modernom udruenom vlasnitvu koja bi u svim naprednim dravama
trebala potisnuti vlasnitvo kapitalistikog tipa u to je ernievski
bio uvjeren.6.1.4. Nasljedstvo ernievskogNasljee ernievskog je
sedamdesetih godina usvojio revolucionarni narodnjaki pokret. U
najirem smislu te rijei i sam je ernievski bio narodnjak, no treba
primijetiti bitne razlike. U teorijama ernievskog narodnjaki
elementi su: obrana opinske zajednice i promicanje nekapitalistikog
puta razvoja Rusije, dok je razlika bila u uvjerenju da je Rusija
bez daljnjega pred velikom ansom brzog dostizanja Europe, no nikako
u smislu preuzimanja vodee uloge i pruanju uzora za nasljedovanje,
kako su to zamiljali svi narodnjaci.
Druga znaajna razlika bila je vezana sa shvaanjem drutvenih
ciljeva i politikih ciljeva. Svoje nove stavove ernievski je izloio
kasnije u Pismima bez naslova gdje je zakljuio da je glavni problem
Rusije upravo autoritarni sustav (samoderavije ) koje je inae zbog
cenzure nazivao birokracija.
Nasljednicima intelektualne batine ernievskog smatrali su se
ruski marksisti.
Ukratko:
a)narodnjaki revolucionari pronalazili su kod ernievskog
opravdanje mogunosti zaobilaenja kapitalistike faze;
b)Plehanov je cijenio njegov okcidentalizam i vjernost idealima
prosvjetiteljstva i buroaskoj demokraciji
c)Lenjin je vrednovao kritiku liberala;
d)konano, nerevolucionarni intelektualci koji su se nadahnjivali
na politikom testamentu ernievskog Pismima bez naslova, takoer su
pravomoni nasljednici njegovih ideja.
6.2. Dimitrij Pisarev
Nadovezivao se na ideje ernievskog, interpretirajui ih na sebi
svojstven nain. Smjer koji je predstavljao i propagirao Pisarev
zove se nihilizam. Sama rije nihilizam proirena je zahvaljujui
Turgenjevu koji ju je upotrijebio po prvi puta (1862.), oznaavajui
njome stav protagoniste Oeva i djece, Bazarova. Prvotno je
oznaavala radikalno odbacivanje svakog autoriteta,nepriznavanje
niega to nema svoje razumsko opravdanje kod emancipiranog
pojedinca. Sredinja ideja nihilizma je bila oslobaanje pojedinca od
svih tradicionalnih uvjerenja i normi ponaanja. Silu koja je mogla
raskinuti te tradicionalne veze nametnute ovjeku od drutva,
obitelji, religije Pisarev je pronaao u razvoju i propagiranju
znanosti (prirodoslovlja). Sam Pisarev bio je izriiti protivnik
revolucionarnog rjeenja. To je proizlazilo iz uvjerenja da je vjera
u uspjeh revolucije u Rusiji protivna trijeznoj procijeni situacije
te da je za svakog razumnog ovjeka ona krajnje rjeenje. S obirom na
svoj pogled na svijet, Pisarev je bio materijalist, no s obzirom na
njegov pogled na povijest, bio je idealist. Njegov materijalizam
pomijean s elementima pozitivizma (agnosticizam) bio je lijek za
svaku metafiziku. U filozofiji mu je najblii bio materijalizam i to
onaj vulgarni, prirodoslovni. U svojem pogledu na povijest
ekstremni racionalistiki idealizam prelazio je kod Pisareva u
poistovjeivanje napretka s napretkom racionalne, znanstvene
spoznaje znanost je bila Demijurg povijesti.
Pisarev je bio jedan od prvih zagovornika i promicatelja
darvinizma u Rusiji.
6.3. Anarhizam
Osim narodnjatva (), karakteristian proizvod radikalne
demokratske i socijalistike misli u Rusiji 19. stoljea bio je i
anarhizam. Oba smjera imala je nekoliko dodirnih toaka:
najistaknutiji ideolog i voa meunarodnog anarhizma Mihail Bakunin
bio je ujedno inicijator ruskog narodnjatva dok je drugi nihilist
Kropotkin u mladosti sudjelovao u narodnjakom revolucionarnom
pokretu. Dok je narodnjatvo bilo ipak usredotoeno na specifino
rusku problematiku, ruski teoretiari nihilizma su djelovali na
europskoj sceni. Za narodnjake je najvei neprijatelj bio
kapitalizam, dok je za anarhiste to pitanje dravnosti uope.
6.4. Mihail Bakunin
U dogaaje revolucije 1848./49. Bakunin se prvotno angaira pod
zastavom revolucionog panslavizma, to jest ideje slobodne,
demokratske federacije slavenskih naroda. osniva svoju organizaciju
Alijansa socijalistike demokracije pokuavajui je ukljuiti u
Meunarodni savez radnika (Prva Internacionala). Budui da je taj
zahtjev bio odbaen Alijansa je bila formalno rasputena, no njezini
lanovi Bakuninovi sljedbenici, pojedinano su se ukljuivali u
Internacionalu kako bi se borili protiv dominantne struje
zastupljene Marxom i Generalnim savjetom. Za Bakunina, Marx je bio
teoretiar komunizma kao pokreta koji je imao za cilj osvajanje
politike moi drava i ostvarivanja novog reima dravnim
instrumentima, dok je samoga sebe odreivao kao zagovornika
revolucionarnog socijalizma, koji smjera na potpuno dokidanje drava
i spontano organiziranje rada i kolektivnog vlasnitva.6.4.1.
FilozofijaS obzirom na svoju filozofiju Bakunin je sam sebe smatrao
konzekventnim materijalistom, ateistom i pozitivistom. Nadahnjivao
se na Feuerbachu, Comteu, Proudhonu i Marxu. Ipak najvee je zasluge
Bakunin pripisivao Marxu, jer je znanstveno dokazao da ekonomska
struktura drutva uvijek prethodi i odreuje njegovu pravno -
politiku strukturu. Iako se nije slagao s Marxom kao politiarom,
ipak ga je izuzetno potivao kao najveeg suvremenog ekonomistu.
Bakunin je temeljne filozofske probleme svodio na sukob na liniji
materijalizam idealizam. Dajui za pravo materijalistima on se vodio
ne samo teoretskim, ve i moralnim razlozima. Stvaranje Boga bilo je
povijesno nuno, no u isto vrijeme i najvea ljudska greka i nesrea.
Ideja Boga je najodlunija negacija ljudske slobode. Svaka religija,
pogotovo kranstvo kao religija par excellence, oznaava osiromaenje
ovjeka. Svaka religija je okrutna jer posveuje naelo rtvovanja
ivota apstrakcijama. Zbog toga unitenje Boga je nuan uvjet ljudske
slobode.
Bakunin je odbacivao znanstvene apstrakcije u ime onoga to je
individualno, to je pojmovno neizrecivo i znanosti nedostupno
(antiintelektualistiki motiv).
6.4.2. DrutvoTemelj Bakuninova anarhizma je bilo
pretpostavljanje drutva dravi gdje je ono prvo prirodno ovjekovo
okruenje koje ga odreuje iznutra, dok je drava za svakog ovjeka
strana i izvanjska mo koju treba unititi da se onaj duboki drutveni
nagon u svakom ovjeku mogao osloboditi
. Dravnost je za Bakunina bila najopasni oblik ovjekove
alijenacije. Napadajui svaki oblik dravnosti (monarhiju i
republiku), Bakunin je govorio da je drava najjasnija, najcininija,
najpotpunija negacija onoga to je ljudsko.Znanost bi trebala
postati drutveno vlasnitvo to bi se moglo postii uspostavljanjem
edukacije jednake za sve. Slobodu je definirao kao mogunost
slobodnog i svestranog razvoja svakog pojedinca te je naglaavao
kako sveopa sloboda nije mogua bez ekonomske jednakosti. Prvi korak
prema toj jednakosti bi trebalo biti dokidanje prava
nasljeivanja.
6.5. Pjotr Kropotkin
Pjotr Kropotkin (1842. - 1921.) je najistaknutiji nasljednik
Bakuninove misli. Kropotkin je bio sistematian anarhist tvorac u
detalje doraene anarhistike utopije.Vaan element njegove misli bila
je etika, napose spoj prirodoslovnog shvaanja podrijetla morala s
idealom herojskog perfekcionizma koji nije imao nita zajednikog sa
naturalistikim etosom optimalne prilagodbe, dok je u isto vrijeme
bio jako blizak evaneoskoj zapovijedi bezuvjetne ljubavi prema
blinjemu. Bitan dio njegove etike je bio takoer razlikovanje dviju
stepenica moralnog ideala: pravde, utemeljene na uzajamno
priznavanim i tono odreenim pravima i obvezama i morala, u smislu
spontanog injenja dobra bez oekivanja na uzvrat. . Potkraj svoga
ivota, Kropotkin bio je sve vie skeptian prema uvoenju socijalizma
putem revolucije koju je, kao prirodoslovac, promatrao kao
destruktivni element, katastrofu.
7. VLADIMIR SOLOVJEVVladimir Sergeevi Solovjov (1853. - 1900.)
ve sa svojih devet godina je doivio prvo od svojih mistinih
iskustava koja su obiljeila njegov intelektualno - duhovni put. To
je bilo nadahnuto vienje Sofije, due svijeta, koju e kasnije
nazvati "vjenom prijateljicom" i koja je postala vaan, ako ne i
temeljan, segment ne samo duhovnosti, nego i filozofskog sustava
Solovjova. Cijelo njegovo stvaralatvo bijae proniknuto optimizmom,
utopijom i vjerom u bliski nadolazak Kraljevstva Bojeg i tek
potkraj ivota Solovjov mijenja svoj stav i pogled po tom pitanju
te, primjeujui realnu snagu zla, u odreenom smislu postaje
pesimist.
7.1. Evolucija misli V. Solovjeva
Moemo razlikovati tri etape razvoja njegove misli:1.
slavenofilsko razdoblje - kada je zapoeo publicistiku djelatnost
usmjerenu prije svega protiv ruskog nacionalizma
2. teokratsko ili utopistiko razdoblje zanimaju ga pitanja
teoloke, eklezijoloke i pol. problematike3. eshatoloko razdoblje
prevladava ozraje pesimizma i razoaranja mogunou ostvarenja
Kraljevstva Bojega na zemlji te konano ono katastrofino (Tri
dijaloga), no ujedno se dogaa i povratak istoj filozofiji
3 temeljne ideje Solovjeve filozofije:7.1.1. Filozofija
SvejedinstvaSolovjov je iskoristio ideje Kirejevskog: njegovu
koncepciju integralnosti, koju je kasnije preformulirao u
filozofiju Svejedinstva. U svome magistarskome radu Solovjov je
opisao krizu europske filozofije kao krizu racionalizma, krizu
apstraktne, isto teoretske spoznaje. Filozofija kao takva izraava
moment individualne refleksije: kariku koja spaja prvotnu
jedinstvenu religioznost s buduom sintezom znanosti, filozofije i
religije. Zapadna filozofija je nastala kao borba individualnog
razuma sa vjerom. Ta se borba odvijala prema sljedeim etapama:
racionalizacija vjerovanja (skolastika), oslobaanje od vjere i
konano potpuna negacija svake neposredne spoznaje, koja je dovela
do osporavanja supstancijalnosti vanjskoga svijeta i
poistovjeivanja bia sa miljenjem (Hegel). Na temelju te
slavenofilske sheme Solovjov je razvio nekoliko vlastitih
koncepcija u kojima kritiku Hegelovog racionalizma povezuje s
organskim mislima Dostojevskog o destruktivnim posljedicama
deifikacije ovjeka. Posljednja rije zapadne filozofije i jasan
dokaz te ujedinjavanje filozofije i religije s ciljem vraanja
duhovnog jedinstva za njega je bila Hartmannova filozofija. U
Hartmannovoj filozofiji nesvjesnoga pokuavao je nai rehabilitaciju
metafizike i povratak religijskoj ideji svejedinstva. U svojoj
filozofiji integralnosti svaki razvoj prolazi tri faze: jedinstva,
diferencijacije s odvajanjem pojednih elemenata te fazu
reintegracije u kojoj povraeno jedinstvo ima obiljeja slobode koja
spaja elemente organskom, nenametljivom vezom. U prvoj fazi
jedinstva tri podruja ljudske djelatnosti (stvaralatvo, spoznaja i
drutvene relacije) bile su podvrgnute religiji u drugoj fazi
razvoja (koju predstavlja Zapadna Europa) svako od tih podruja
postalo je autonomno i trai da prevlada nad drugim podrujem. Konana
faza razvoja je ipak reintegracija u slobodno jedinstvo: teurgija,
teozofija i teokracija. Tri sile koje upravljaju takvim razvojem
ovjeanstva jesu: muslimanski Istok, Zapadna Europa i
Slavenstvo7.1.2. Bogovjetvovizija procesa poboanstvenjenja svijeta.
Cilj tog procesa kozmike evolucije je bio sveopa integracija koja
bi povezivala boanskost sa zemaljskou u ivome svejedinstvu. Cijela
je priroda tei prema ovjeku, a cijelo ovjeanstvo dobiva svoju teinu
od Boga -ovjeka. Utjelovljenje Boga u Kristu je tako bio sredinji
dogaaj ne samo u povijesti ovjeanstva, ve i cijelog kozmikog
procesa. S gledita filozofije Boga takva je vizija bila dinamina
vrsta panenteizma. Ta mu je ideja omoguavala nadvladati dualizam
Boga i svijeta koji navijeta tradicionalna kranska teologija, a da
u isto vrijeme ne upadne u panteizam. Bog je u isto vrijeme
transcendentan i imanentan naspram svijeta dok je karika koja ga
spaja s prirodom, posrednik izmeu Boga i stvorenja, forma preko
koje se dogaa poboanstvenjenje upravo ovjek. Takva ideja duguje
mnogo pozitivnoj filozofiji Schellinga. 7.1.3. Ideja Sofije vjene
Boje mudrosti
Sa pojmom Bogoovjeje evolucije usko je povezana ideja Sofije
vjene Boje mudrosti o kojoj je pisano u knjizi Mudrosti. Solovjov
ju je prije svega poistovjeivao sa tajanstvenom enom objektom
svojih mistinih vienja, pa je zbog toga produbio golemu mistiko -
teozofsku literaturu na tu temu (Kabala) spisima mistiara i
gnostika Jakova Bhmea i Emanuela Swedenborga. Ona je bila za njega
u isto vrijeme dua svijeta i idealno ovjeanstvo. Da bi shvatili
ideju Sofije kod Solovjova treba je povezati sa koncepcijom ne
stvorene boanske energije - pojmom vlastitom apofatikoj teologiji
istone Crkve. U nikad izdanom (za ivota) rukopisu Sofija Solovjov
se jasno opredjeljuje za negativnu teologiju: bit Boga ne podlijee
nikakvim definicijama jer ona zapravo nije bie ve naelo svakoga
bia, dakle ne - bie ili nad - bie. Narav je Boga ovjeku posve
nedostupna, pojavljuje se dakle problem komunikacije, dostupnosti
Boga, koji se prema apofatikoj teologiji dogaa upravo pomou te
nestvorene energije preko koje se Bog objavljuje ovjeku. Ta boanska
sila je kod Solovjova Sofija: boanstvo u svijetu, jedinstvo
stvorenoga svijeta, spona izmeu svijeta i transcendentnog,
nedostupnog Boga.
7.2. Ekumenizam i pitanje RusijeNakon naputanja sveuilita
Solovjov zapoinje suradnju s asopisom Ivana Aksakova Rus'. Zastupa
i propagira nazore Dostojevskog o povijesnoj ulozi ruskoga naroda,
koji je pozvan na ostvarenje opeg pomirenja meu narodima. Meutim,
za razliku od Dostojevskog, smatrao je da prvi korak u tom pravcu
odreuje povrat kranskog zajednitva izmeu pravoslavlja i rimske
Crkve.
7.3. TeokracijaTo je razdoblje korespondencije i susreta s
biskupom Strossmayerom i rad nad velikim djelom Povijest i budunost
teokracije. U njemu je htio dokazati da je separacija izmeu dvije
Crkve samo prividna te da se pravoslavlje u svojoj biti ne
razlikuje od katolianstva, gdje pitanja filioque, dogma o bezgrenom
zaeu i nezabludivosti pape imaju samo vrijednost teolokog miljenja.
Solovjov je nastojao dokazati da lojalni stav prema Rimu nije u
suprotnosti s istinom pravoslavlja.
7.4. Etika i filozofija pravaPod utjecajem pozitivista (A.
Comte) pozitivno poinje gledati na autonomizaciju pojedinih sfera
ivota, takoer etike. Njegovi stavovi su izraeni u opirnom djelu
Apologija dobra. Najbitnija inovacija je prihvaanje autonomnosti
etike i njezine neovisnosti o religiji, ali i o metafizici.
Smatramo dakle da je njegova nakana bila isticanje relativne
neovisnosti etike o metafizikoj spoznaji Boga i dogmama pozitivne
religije.
S obzirom na filozofiju prava, Apologija dobra nadovezuje se na
razmiljanja sadrana u Kritici apstraktnih naela, koje dosta
temeljito modificira. U Kritici apstraktnih naela Solovjov je
razvio liberalnu koncepciju pravne zajednice kao slobodnog saveza
slobodnih pojedinaca, utemeljenog na racionalnom kontraktu.
Naglaavao je da pravo za razliku od morala podrava iskljuivo
negativnu krepost pravde (iustitia); bavi se dakle sredstvima, a ne
ciljevima djelovanja, ne zahtijevajui od ljudi uzajamno pomaganje,
a jo manje portvovnost za druge, dok se moral bavi upravo
razvijanjem pozitivne kreposti ljubavi (caritas); potie dakle
aktivno djelovanje za dobro blinjega.
Empiriko utemeljenje moralnosti Solovjov je izvodio (poput
Schopenhauera) iz sveope injenice suosjeanja koje povezuje
pojedinca s drugim ljudima i ak sa svim biima koje osjeaju. Vrhovni
pravni savez je drava, a vrhovni moralni savez je Crkva.
Koncepcija slobodne teokracije
U trenutku kada je Solovjov izgubio svoju vjeru u skoro
ostvarenje slobodne teokracije, prihvatio je nunost potpunog
odvajanja morala od religije i drave od Crkve. Otro je reagirao na
moralni subjektivizam Tolstoja te stavljao naglasak na
institucionalne oblike drutvene prisile: pravna sredstva ne mogu
ostvariti raj na zemlji, ali mogu sprijeiti pretvaranje ivota u
pakao. Kao drugo, on je definirao pravo kao prisilni minimum morala
ili pravo na dostojanstven ivot, to znai minimum materijalnih
sredstava potrebnih za egzistenciju. To je oznaavalo: pravo na rad,
pravo na uvjete na radu i potenu plau te na odmor i slobodno
vrijeme.
7.5. Teoretska filozofijaNaputanje vjere u teokratski ideal
okrenulo je filozofa u istraivanja na podruju teoretske filozofije
kao autonomne discipline u tri lanka izala u razdoblju 1897. -
1899., posveena uglavnom teoriji spoznaje. Temeljna obaveza
filozofa - teoretiara apstrahiranje od svakog interesa osim onog
filozofskog, a taj je upoznavanje istine.
7.6. ApokaliptikaU posljednjim danima filozof doivljava susret
sa Sotonom, a pod kraj svoga ivota pie Tri dijaloga s poznatom
Kratkom pripovijesti o Antikristu. Cilj i tenje Antikrista su kao
parodija ideala slobodne teokracije. Izgleda da je Solovjov priznao
da je njegova djelatnost otvarala put ne Bojem Kraljevstvu na
zemlji, nego kraljevstvu Antikrista.
8. POECI 20. STOLJEA - EGZISTENCIJALIZAM8.1. Nikola
BerdjajevBerdjajev je, kao i Struve i Bulgakov, u poecima svoje
filozofske i spisateljske djelatnosti pripadao struji tzv. legalnog
marksizma. S filozofskog pak aspekta, njegov marksizam nije bio
ortodoksan smatrao je da ima nedostatke, pogotovo na podruju etike,
to je Berdjajev mislio nadoknaditi neokantistikim elementima. Tako
je zapoeo pokret koji je Bulgakov opisao kao put od marksizma prema
idealizmu. Kasnije naputa marksizam koji za njega postaje
neprihvatljiv jer odluno odbacuje ljudska prava kao vrijednost samu
u sebi.Svoju je filozofiju nazivao egzistencijalnom jer je u nju
uloio svoj ivot, svoj ljudski egzistencijalni sadraj.Berdjajev je
bez sumnje bio filozof kranske orijentacije, premda je uvijek
govorio da on zastupa slobodnu religijsku filozofiju (ne crkveno -
ortodoksnu), da je slobodoumni vjernik i ne podnosi dogmatske
sporove za to je bio i osuen, a od izvrenja kazne oslobodila ga je
revolucija 1917. Moglo bi se rei da je, unato radikalnim promjenama
njegovog svjetonazora, ljudska sloboda pojam koji spaja njegove
ideje: najprije je kao marksist zastupao ekonomsku i drutveno
osloboenje masa, kao idealist branio je duhovnu i umjetniku slobodu
od vladajuih ideologija da bi konano, kao kranin, branio slobodu
ljudskog susreta s Bogom, zalagao se za osloboenje najvanije za
svakog ovjeka, ono unutarnje. Pitanje izvora ljudske slobode je
dakle glavno pitanje filozofije Berdjajeva.
8.1.1. Sloboda Za Berdjajeva kao kranina (osobe koja ima
iskustvo susreta s Kristom) Boja opstojnost nije upitna bez te
pretpostavke ivot se reducira i postaje plitak. No tu se odmah za
Berdjajeva, a i za cijelu filozofiju religije pojavljuje problem
postojanja zla. Odgovor koji daje filozofija je: moralno zlo
proistjee iz ljudske slobode - moe initi dobro ili zlo. Pojavljuje
se problem - ako je Bog dozvolio slobodu, onda je upravo on taj
koji je dopustio mogunost zla i za to je odgovoran. Da bi spasio
Boga od odgovornosti za zlo, on odjeljuje taj pojam od pojma Boga i
naziva je ponor. Dri ideju nestvorene slobode - Izvor zla nije u
Bogu ve je izvor zla sloboda koja potjee iz ponora. Berdjajev
pokuava spasiti Boga ne samo od odgovornosti za zlo u svijetu, nego
i za zlo u vjenosti ,to jest od odgovornosti za pakao. Za njega je
ideja pakla neprihvatljiva ona je znak sadizma suprotnog ideji
kranstva. Pakao moe biti iskljuivo ljudsko iskustvo, kao put
ovjeka. itav Kristov nauk je proet ljubavlju, milosrem i sveopim
opratanjem. Berdjajev je bio uvjeren da, ukoliko je u prolosti
strah pred paklom tjerao ljude u Crkvu, utoliko ih danas takav
sadistian nauk o paklu odbija od Crkve.
8.1.2. Pojam osobe
On razlikuje pojam osobe i individuum. Individuum je isto
bioloka kategorija dok je osoba duhovna kategorija. I premda je
osoba povezana sa drutvom, ipak samo mali dio njezine biti pripada
drutvu ostali dio pripada duhovnome svijetu. Vrijednost osobe je
najvia u hijerarhiji vrijednosti u ovome svijetu.
8.1.3. Filozofija stvaralatvaZa Bardjajeva stvaralatvom se moe
nadii objektivizaciju i opravdati ovjeka u svijetu. ovjekovo
stvaralatvo ini ovjeka slinim Bogu. Stvaralatvo je takoer in koji
proizlazi iz ljudske slobode jedino slobodan ovjek stvara.
Stvaralatvo jest prerogativ koji je ovjek primio od Boga samim time
to ovjek nije do kraja odreen od Boga, a ni od svijeta. Stvaralatvo
je produetak dijela stvaranja svijeta i kao takvo vijenac i kruna
svijeta je bogoovjeji proces. Kroz stvaralatvo ovjek nadilazi svoju
potitenost i podijeljenost izazvane biem izvan svijeta (stranost)
jer stvaralatvo nije objektiviziranje ve transcendiranje: dakle, ne
oblikovanje gotovog zatvorenog (i zatvarajueg) proizvoda, ve
otvaranje prema beskonanome, let u beskonano. Fasciniranost sobom
gui ovjeka dok ga izlaenje iz sebe (nadilaenje) oslobaa. Etika
stvaralatva je najvii stupanj etike i zauzima mjesto etike prava
(etika drutvene svakidanjice) i etike otkupljenja. Etika
stvaralatva je etika pravog poziva i odreenja ovjeka.
8.2. Lav estov
Lav estov, s pravim imenom leguda_Lejb varcman, rodio se u
Kijevu 1866., a umro u Parizu 1938. godine. Najprije je studirao
matematiku, ali je ubrzo preao na pravo gdje je diplomirao.
Filozofiju nikad nije studirao na sveuilitu. Njome se bavio da bi
rijeio vlastite probleme. Pisao je to mu se inilo vano, njegov nain
pisanja ne trpi tradicijom usvojene oblike filozofskog pismenog
izraavanja. estov je bio svojevrstan samotnjak i u ivotu i u
miljenju. Smatrao je kako europska filozofija nije znala opravdati
opstojanje pojedinanog jer je od poetka pola pogrenim putem. Osim
filozofijom tragedije, estov se bavi egzistencijalnom i religioznom
filozofijom. Sveukupna njegova filozofija ima se pojmiti kao borba
za ivot, za opstanak, za slobodu, za vlastito bie, za ovjeka.
8.2.1. Glavni prigovori tradicionalnoj filozofiji
Glavni prigovori Lava estova tradicionalnoj filozofiji odnose se
na shvaanje razuma i etike. Najei prigovor tradicionalnoj europskoj
filozofiji od estova je taj to je imala preveliko povjerenje u
razum kao jedini izvor istine i zadnji autoritet za sva podruja.
Ljudski razum u europskoj filozofiji vidi zapravo autonomnim: on
diktira ovjeku kako promatrati ivot, to treba cijeniti, za im
teiti, to mrziti i od ega treba bjeati. Da rasvijetli kakvo
povjerenje imaju filozofi u razum, veli da se razumom sve moe
dokazati. Ogranienje koje nam stavlja na razum svojom znanstvenom
metodom istraivanja sastoji se u nemogunosti obuhvaanja svih
pojmova u svijetu. Drugo ogranienje jest vjerovanje razumu da su
granice nunosti razumom postavljene,nepovredive. Jo gora zabluda
znanstvene filozofije sastoji se u stavu da se unutar granic koje
razum postavlja moe nai osloboenje zla. Sm razum ne moe omoguiti
osloboenje od zla, jer bi to znailo i unitenje gospodstva
razuma.
8.2.2. to filozofija treba biti?
Filozofiju estov ne razumije neovisnom o subjektu koji se njome
bavi. Pravi cilj filozofije nije mu postizanje razumijevanja, nego
ostvarivanje ivota.
Borba za ivot poinje s njegovom ugroenou. Kad ovjek pritjenjen
zlom upadne u oaj i razoaranje i kad vie nema nikakve nade, mogu mu
se tek tada, misli estov, probuditi zadnje sike za borbu protiv
ropstva i prijevare razuma. Kad spekulativna filozofija vidi kraj
svojih mogunosti tada egzistencijalna filozofija poinje svoju
borbu.
a) Odakle zlo?
Zlo postoji i estov ga ne eli dokazati. Od poetka svijeta, za
estova, jedina prava i iskonska kritika razuma jest Legenda o
Istonom grijehu. Biblijski nain razmiljanja da je Bogu sve mogue i
spekulativni nain miljenja, gdje su sve mogunosti i nemogunosti
izmjerene, borili su se i bore se u europskoj filozofiji, ali
uvijek pobjeuje spekulacija nad objavom.
b) Sredstva i metode borbe protiv zla
iako na ulazu u na svijet stoji natpis Lasciate ogni speranza!,
poziva estov na borbu, koja je prema ljudskom razumu apsurdna i ve
unaprijed osuena na propast. Apsurdnost te borbe je u tom to je
takovo sredstvo mogue posjedovati tek kad je ovjek slobodan od
z