Šuma Striborova u prijevodu na ruski jezik
Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić u svega desetak godina
izdane su čak tri puta, a o veličini toga djela govori i niz
prijevoda na različite jezike koji se pojavio 15-ak godina nakon
prvoga izdanja na hrvatskome jeziku. Prvi je prijevod bio na
engleski jezik (1924), ali vrlo brzo nastao je i prvi prijevod na
češki jezik (1928, 1979). Osim na češki, Priče iz davnine prevedene
su i na druge slavenske jezike – ruski (1930, 1964, 1980, 1982),
slovački (1931. 1976, 1979, 1984), slovenski (1955, 1959, 1972),
makedonski (1956, 1967), ukrajinski (1979) te bugarski (1979)
(Kos-Lajtman 2015). Upravo će zato cilj istraživanja ovoga rada
biti analiza Šume Striborove u prijevodu na ruski jezik, s osobitim
naglaskom na prijevodnim strategijama, međukulturnom prijenosu te
leksičkoj analizi (toponimi i antroponimi).
Ključne riječi: leksička analiza, međukulturni prijenos,
prijevodne strategije, slavenski jezici, Šuma Striborova.
1. Uvod
Tek početkom 20. stoljeća književnom pojavom dviju žena
spisateljica Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić može se
govoriti o pojavi dječjih tema u hrvatskoj književnosti upravo zato
što se rađaju u dječjoj svakodnevici koja se počesto gradi i na
autobiografskoj prozi (Hranjec 2006: 9). Ivana Brlić-Mažuranić
svojim se opusom javila u vrijeme moderne, ali bez obzira na to što
je stvarala izvan glavnih poprišta ovoga književno-povijesnoga
razdoblja, u slavonskoj slavonskobrodskoj svakodnevici, ipak
njezina djela nose i pečat vremena u kojemu su nastala. S prvim se
djelom javila već 1902. godine, ali ponajviše zapažena, a kasnije i
prevođena su joj djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića, roman koji
je objavila 1913. godine i u kojem je usustavila dječji roman te je
to djelo već Matoš iste godine kada je i napisano u svome prikazu u
Savremeniku proglasio klasičnim. Nakon Hlapića, 1916. godine izlazi
prvo izdanje Priča iz davnine koje mnogi povjesničari i teoretičari
književnosti nazivaju izuzetnom zbirkom, a to potvrđuje i činjenica
da su u svega desetak godina izdane čak tri puta te činjenica da se
već petnaestak godina nakon prvoga izdanja pojavljuje i prvi
prijevod na engleskome jeziku (1924). Crnković i Težak (2002)
pretpostavljaju da su Priče iz davnine, koje izlaze u jeku Prvog
svjetskog rata, na neki način bile motivirane upravo tim
događajima, ali s jednim velikim odmakom od tragičnosti ratnih
prilika. Priče iz davnine u prvom sadržaju imaju šest priča, a
trećem izdanju dodane su još dvije. Mnogi su Ivanu Brlić-Mažuranić
nazvali hrvatskim Andersenom budući da je uvelike doprinijela
razvoju pripovjedačke vrste, a fantastičnu su priču nakon Andersena
razvili i drugi autori, poput: Lewis Caroll, Oscara Wildea, Karela
Čapeka i drugih. Zanimljivo je kako su vrijednost Priča iz davnine
priznali mnogi poznavatelji književnosti, poput: Kiplinga, Kuprina,
Setona, Watsona i drugih (Težak i Težak 1997). Upravo zato
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti dva puta je
nominirala književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić za Nobelovu nagradu za
književnost, no nažalost, nije ju za života dobila.
2. Šuma Striborova u Pričama iz davnine
Hranjec (2006) navodi kako su Priče iz davnine „patina
drevnosti“, na što upućuje sam naslov, odnosno da pojačane izrazom
„iz davnine“ upućuju na moguće izvorište u slavenskoj mitologiji i
usmenoj književnosti. Izvorišta se ponajprije otkrivaju u imenima –
Stribor (Stribog), Malik Tintilinić (malik – vrag, vražić,
vražićak), žena-guja – simbol zla. Struktura priče Šuma Striborova
je zgusnuta, a uvod kratak i formuličan, dok završetci upućuju na
stil bajke. Likove je moguće razvrstati na one stvarne (majka, sin,
snaha) i one nestvarne (Stribor, Malik Tintilinić) te prema etičkom
kriteriju na pozitivne i negativne, ali i likove kolebljivaca
(sin), čime autorica dokida bajkovitu polarizaciju. O nastanku Šume
Striborove progovorila je i sama Ivana rekavši kako se jedne zimske
večeri našla u svom domu koji je iznimno bio potpuno tih, u
polutami, samo se nazirao oganj u peći. Odjednom se iz velike sobe
– blagovaonice - začulo: Kuc! Kuc! I u tom je času ona upitala: Tko
je?, ali odgovora nije bilo (Hranjec, 2016). Potom je, iako se mali
strah uvukao u nju, stupila u blagovaonicu i tamo čula mali prasak,
eksploziju, a prema njoj su izletjele iskre iz peći kao roj
zvjezdica te ih potom više nije bilo. Kako je u to vrijeme čitala
Afanasijevo djelo: Poetičeskie vozzrenija slavjan na prirodu (1865,
1868, 1869), pali su joj na pamet „domaći“ i tako je uslijed toga
događaja nastala motivacija za Šumu Striborovu. Likovi su u ovoj
priči nositelji autoričine ideje o pobjedi dobra nad zlim, što je
motivirano kršćanskim načelom o snazi dobrote i ljubavi – starica
se u Šumi Striborovoj radije opredjeljuje za nesretnog sina nego za
mladenačku radost jer je pokretačka silnica upravo roditeljska
ljubav, što nije nikakav mit nego posljedica stvarnog kršćanskog
življenja i iskustva majke (Hranjec 2006). Iako u narodnoj predaji
ne postoji nikakva priča nalik na Šumu Striborovu, ipak i ova
najsavršenija priča ostavlja privid narodne priče te djeluje kao
priča izgrađena na osnovi narodne priče. Neki se elementi lako mogu
prepoznati kao narodni: začarana šuma, guja-djevojka, magični broj
tri, sunčana zemlja, Stribor kao slavenski bog Stribog, malik i
tintilin iz hrvatske usmene predaje kao poticaji za Malika
Tintilinića, kućni duhovi Domaći, zla snaha, borba između dobra i
zla, te stil izgrađen na podlozi najljepšega jezika narodne priče i
pjesme (Crnković i Težak 2002: 268, 269). U bajci je u središtu sin
koji proživljava pad i uspon te je tako prošao dugi put
dozrijevanja da bi mogao naslijediti dom, kuću i nastaviti
tradiciju. Majka također proživljava svoju dramu u svojoj
dvostrukoj ulozi čuvarice doma i majke. No, u svakom je času upravo
majka u svakom svom postupku nositeljica etičkoga kodeksa i simbol
doma i domovine, odnosno lik koji živi punim vlastitim životom.
Ljepoti ove priče pridonose i sitni detalji, izvanredni kratki
opisi i slike koji stvaraju pravo ozračje, daju prizoru
uvjerljivost i punoću. Primjer je lijepo opisanoga zimskoga dana u
šumi, bake na litici, bake na zaleđenom jezeru, bake dok krpa
košulje, susret bake i djevojke lučarice, Striborova duba, snahe
pred ognjištem, noćnog jahanja, paljenja luči na strništu. Prema
Stjepku Težaku (1997), Šuma Striborova pripada pričama iz
slavenskoga kršćanskoga vremena. Priče se mogu podijeliti i s
obzirom na godišnja doba pa bi ova pripadala zimskoj priči. U sve
priče Ivana Brlić-Mažuranić unijela je svoje dvije bitne
sastavnice: vjeru u Božju pomoć u borbi protiv zla i spremnost na
žrtvu koja u završnici donosi spas. Osobitu vrijednost u Pričama
ima jezik koji je ritmičan, s puno različitih glagolskih oblika,
osebujnim vokabularom, narodnim štokavskim izrazima te u nekim
pričama, pa čak i Šumi Striborovoj, narodni deseterac izvire u
kraćim ili dužim odlomcima (Crnković i Težak 2002). Pripovijedanje
u Pričama iz davnine, a osobito zgusnuto u Šumi Striborovoj, budi
pažnju i ispunjava dječju psihu očekivanjima dok je ton miran,
staložen i melodičan te je karakteristika izgrađenoga autoričinog
stila (Crnković 1982). Crnković (1982) kaže kako Šuma Striborova
sama za sebe vrijedi više nego desetci i desetci knjiga što su ih u
istome razdoblju pisali drugi naši pisci. Zanimljivo je kako Petar
Šegedin u Šumi Striborovoj nalazi antifaustovski motiv – čin
žene-majke koja svoje pomlađivanje žrtvuje brizi za sina,
karakterističan za izraz ove zemlje i ovoga naroda. Ovako
komponirana pripovijetka doima se dinamično, djeluje uzbudljivo i
napeto, to više što su joj pojedini dijelovi funkcionalno
isprepleteni. Portretirajući likove sažeto i reljefno,
kombinirajući opis vanjštine s postupcima i dijalozima,
spisateljica je ostvarila izvanredno ujednačenu cjelinu s nizom
poetski uzbudljivih, slikarski impresioniranih i ritmički skladnih
slika, kao što je npr. bakin susret s ubogom djevojčicom i
Domaćima, igra Domaćih, put k Striboru, susret sa Striborom i
propast Šume Striborove (Težak i Težak 1997). O vrijednosti Priča
iz davnine govore i brojni prijevodi, a u ovome radu poseban
interes posvećen je prijevodima na slavenske jezike – češki (1928.,
1979.); ruski (1930., 1964., 1980., 1982.); slovački (1931., 1976.,
1979., 1984.); slovenski (1955., 1959., 1972.); makedonski (1956.,
1967.); ukrajinski (1979.) te bugarski (1979.) (Kos-Lajtman 2015),
osobito prijevodu na ruski jezik čija je analiza cilj ovoga rada
(slika 1).
Slika 1: Naslovnica prijevoda Priča iz davnine na ruski jezik
(1931)
2.1. Razvoj ruske bajke i utjecaj na stvaranje Šume
Striborove
Riječ bajka u ruskom je jeziku poznata od 17. stoljeća, no bajke
su se u ruskom narodu počele pričati puno ranije. O najranijim
pripovjedačima ruskih bajki nema sačuvanih zapisa, a od 19.
stoljeća počele su se sakupljati i sistematizirati ruske narodne
bajke. Godine 1884. izašao je prvi zbornik ruskih bajki “Bajke i
priče Samarskog kraja” D. N .Sovodnikova koji je objedinio 72 bajke
o životinjama, magiji i svakodnevici običnog seljaka pripovjedača
Abrama Novopljceva. Danas folkloristika kvalificira ruske narodne
bajke upravo prema tematici: životinje, svakodnevne teme i bajke o
magiji. U sovjetsko su vrijeme izlazili zbornici u kojima su
objavljivane bajke samo jednog autora, npr. A. N. Baryšnikov, M.
M.Korgueva, E. I. Sorokovnikova i dr. (Oninčenko, 2015).
Najkarakterističnija obilježja ruskih bajki su ljudi, optimizam,
vizualnost i zabavna tematika. Materijal za narodne priče bio je
život ljudi: potraga za srećom, uvjerenja, običaji, priroda koja ih
okružuje, praznovjerje. U većini bajki opisuju se vrijedne odlike
ruskog naroda: marljivost i bezgranična predanost narodu i
domovini. U pravilu ruske bajke prate pozitivnog junaka i njegove
borbe koji zapravo simbolizira nacionalni karakter ruskog naroda:
hrabrost, fizička snaga rad, pamet itd. Ove se značajke često
hiperboliziraju pa tako junak bajke u jednoj noći može izgraditi
palaču, obraditi i posijati cijelo polje, nahraniti narod i sl. Sve
je ovo upotpunjeno živahnim slikama te suptilnim i vedrim humorom
(Oninčenko, 2015).
Neke analize mitoloških likova (Kos-Lajtman i Horvat, 2015)
pokazale su da je Ivana Brlić Mažuranić najviše mitoloških motiva
crpila iz Afanasjevljeve trotomne studije, a dva glavna izvora
mitoloških i folklornih motiva bili su upravo Afanasjev i Tkany.
Također se pokazalo da je Ivana Brlić Mažuranić bila izrazito
usmjerena izučavanju i promoviranju baštine, u prvom redu kroz
mitološku i usmeno-književnu tradiciju, usmjerujući se, prije
svega, na promociju slavenskog kulturnog habitusa. Pri tome u nekim
slučajevima intertekstualni dodir ipak prelazi okvire likova i
imena šireći se i na karakterologiju lika, sliku ambijenta ili
druge detalje u kontekstualizaciji lika (Bošković- Stulli 1970:164,
prema Kos-Lajtman i Horvat, 2015). Iako se mnogobrojne sličnosti s
ruskom mitologijom mogu naći u drugim bajkama Priča iz davnine,
ipak se i u Šumi Striborovoj nalaze likovi koji svoje izvorište
nalaze upravo u slavenskoj mitologiji (Malik Tintilinić, žena-guja,
Stribor), a ambijent prirode u koju se radnja stavlja te ljudska
sreća koja je motiv cijele bajke, pokazuju sličnost s ruskim
narodnim bajkama i njihovim karakteristikama.
3. Metodologija istraživanja
3.1. Opis zadataka, instrumenta i metode istraživanja
Prijevodi hrvatske dječje književnosti, osobito početkom
dvadesetoga stoljeća, potvrđuju vrijednost dječje knjige, ali i
hrvatske književnosti u kontekstu europske i svjetske književnosti.
Zanimljivo je kako su djela Ivane Brlić-Mažuranić, ubrzo nakon
njihova izdanja na hrvatskom jeziku, prevođena i na druge jezike.
Na ruski jezik Priče iz davnine prvi put su prevedene 1930. godine,
vrlo brzo nakon što je izašlo njihovo treće izdanje na hrvatskom
jeziku, a potom su prevođene još 3 puta 1964., 1980. i 1982.
godine.
Cilj je ovoga rada napraviti jezično-stilsku usporedbu te
utvrditi međukulturne prijenose koji su se dogodili u prvome
prijevodu na ruski jezik Šume Striborove (jedne priče iz zbirke
Priče iz davnine) iz 1930. godine koji je napravio Nikolaj Fedorov
u kontekstu odnosa između dviju različitih kultura (Toury 2012),
konkretno u ovome tekstu, između hrvatske i ruske kulture s
pretpostavkom da se autorica upravo koristila ruskom narodnom
bajkom kao izvorištem i polazištem u stvaranju svojih bajki
objavljenih u zbirci Priče iz davnine.
U skladu s ciljem istraživanja postavljeni su sljedeći
zadatci:
1.) Napraviti komparativnu jezično-stilsku analizu Šume
Striborove na hrvatskom i ruskom jeziku.
2.) Napraviti komparativnu analizu Šume Striborove na leksičkoj
razini (toponimi, antroponimi).
3.) Utvrditi prijevodne strategije te međukulturni prijenos u
prijevodu na ruski jezik Šume Striborove.
Da bi se usporedba na jezičnoj, stilskoj, leksičkoj i
međukulturnoj razini ostvarila, napravljena je diskursna analiza
tekstova u računalno-lingvističkom programu NooJ - 2016.
http://www.nooj4nlp.net/pages/nooj.html. Tekstovi su dostupni u
digitalnoj verziji te su uneseni u računalni program kako bi se
utvrdile najčešće pojavnice, leksička gustoća, leksička
raznolikost, sintaktička raznolikost te korištenje najčešćih
konektora. Osim jezično-stilske, napravljena je analiza i sadržaja
kako bi se utvrdile međukulturne sastavnice prijenosa iz polaznoga
(hrvatskoga) u ciljni (ruski) jezik.
3.2. Rezultati istraživanja
Prvi je cilj istraživanja bio napraviti komparativnu
jezično-stilsku analizu Šume Striborove. S obzirom da se hrvatski
jezik bilježi latinicom, a ruski ćirilicom, prva razlika uočljiva
je u pismu jer je cijeli tekst transliteriran iz latinice u
ćirilicu. Zanimljivo je kako je prezent uvijek preveden prezentom,
dok su sva prošla vremena, kojima ovo djelo obiluje, prevedena
perfektom budući da u ruskom jeziku postoji samo jedno prošlo
vrijeme - perfekt, npr. zašao – забрел; zbivaju - происходят;
nasjekao – нарубил; bijaše dovela – привела. Međutim, pripovjedački
prezent kojim se izriče radnja u prošlosti također je preveden
perfektom, npr. progovori – сказал; pomisli – подумала; stade –
появилась ili u rijetkim slučajevima glagolskim prilogom prošlim –
pomisli grešna djevojka u guji, požuri se i pretvori se odmah od
guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka - подумала грешная
душа, в змею заключенная, исчезла и, тотчас же обратившись из змеи
в прекрасную девицу, появилась перед юношей. Time se pokazuje da je
prevoditelj vodio brigu o značenju pojedinih glagolskih oblika te
je izbjegao prezent uvijek prevoditi prezentom, vodeći računa o
njegovu temeljnom značenju. Također je zanimljivo, s obzirom na to
da je riječ o djelu u kojemu je glagolski sustav razvijen i
obuhvaća gotovo sve glagolske oblike, vremena i načine, da je u
nekim slučajevima aorist preveden prezentom: reče guja djevojka
momku – говорит змея-девица юноше, kao i glagolskim prilogom
prošlim: reče momak, kad stigoše on i djevojka kući - сказал юноша,
войдя с девицей в дом. Vjerojatno je i taj prijevod učinjen upravo
tako da djelo približi čitatelju, ali i stavi ga u prirodu jezika
na koji se prevodi. Prve se tri najčešće pojavnice u hrvatskome
jeziku poklapaju s Hrvatskim nacionalnim korpusom (www.hnk.hr) jer
se najčešće pojavljuje veznik i, povratna zamjenica u nenaglašenome
obliku – se te pomoćni glagol biti u trećoj osobi jednine – je. U
ciljnome jeziku također se najčešće pojavljuje veznik i, potom
prijedlog u, koji je u hrvatskom tekstu na četvrtome mjestu, te
potom zamjenica što, koja se u hrvatskome tekstu nalazi na
petnaestom mjestu. Prijedlog na vrlo je česta pojavnica u oba
jezika, kao i veznik a. Zanimljivo je kako su nositelji radnje
također među najčešćim pojavnicama, snaha (невестка) i baka
(старуха), u ruskome prijevodu starica, pa se u ruskom tekstu još
vrlo često pojavljuje i imenica (мать) – majka koja je česta i u
hrvatskome tekstu, ali se pojavljuje nešto rjeđe nego u ruskome
(tablica 1).
POLAZNI JEZIK – hrvatski
153i
145se
92je
88u
86da
72na
51a
45joj
39snaha
38baka
32po
31kao
30od
24reče
23što
23 ono
CILJNI JEZIK - ruski
130и
65в
47что
46на
37а
37она
33не
32как
29невестка
28старуха
23из
21за
21у
20это
19все
18мать
Tablica 1: lista najčešćih pojavnica u polaznom i ciljnom tekstu
(prvih šesnaest)
Zanimljivo je kako je broj pojavnica u oba teksta vrlo sličan,
odnosno, u ruskom se tekstu nalaze tek četiri pojavnice manje nego
u hrvatskome tekstu, no u broju različnica vidljiva je razlika, tj.
ruski tekst ima nešto više različnica od hrvatskoga teksta. No, ti
brojevi pokazuju kako je leksička raznolikost približno jednaka, a
tekst svojom strukturom pokazuje da je uistinu u oba jezika
namijenjen dječjem čitatelju. Međutim, struktura rečenice je ipak
složenija i prosječan broj riječi u rečenici iznosi 14,07 u
hrvatskom, odnosno 14,27 u ruskome tekstu (tablica 2). S obzirom na
količinu riječi u rečenici, moglo bi se reći da struktura nije u
potpunosti prilagođena dječjem čitatelju jer razvojno dijete u
svojoj rečenici ima onoliko riječi koliko ima godina, +/-jedna
riječ, dakle, dijete od 10 godina u svojoj rečenici ima 9-11
riječi. Pretpostavlja se da Ivana Brlić-Mažuranić zapravo rabi
sličnu strukturu rečenice u svojim djelima jer računalna analiza
romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića također pokazuje da prosječna
rečenica u tome romanu ima 14,5 riječi (Cvikić, Aladrović Slovaček,
Bekavac, 2016).
POČETNI TEKST
CILJANI TEKST
PT-CT
PT:CT
BROJ POJAVNICA
2717
2713
4
1,00
BROJ RAZLIČNICA
1189
1217
-28
0,97
LEKSIČKA RAZNOLIKOST
0,43
0,44
-0,01
1,00
BROJ REČENICA
193
190
3
1,01
PROSJEČAN BROJ RIJEČI U REČENICI
14,07
14,27
-0,20
0,98
Tablica 2: Leksička gustoća i leksička raznolikost teksta Šume
Striborove
Također je napravljena analiza najčešćih kolokacija u polaznom i
ciljnom tekstu. Zanimljivo je da postoje podudaranja u dvjema
kolokacijama – dvosložnom imenu Malika Tintilinića koji se jednak
broj puta pojavljuje u oba teksta (7) te kolokacije na ognjištu
koji se pojavljuje jednak broj puta u ruskome tekstu. Ostale
kolokacije tipične su za pojedini jezik pa se tako u hrvatskome
tekstu najčešće pojavljuje veznik da u kolokaciji s prezentom
glagola biti u trećoj osobi jednine, kao i veznik da u kombinaciji
s povratnom zamjenicom. U ruskome se tekstu najčešće pojavljuje
kolokacija koja u prijevodu znači ona ima (у нее) te
prijedložno-zamjenička kolokacija koja bi u prijevodu značila zato
što (потому что). Također je zanimljivo primijetiti da su
kolokacije u hrvatskome tekstu više vezane uz glagole i zamjenice,
odnosno zamjenice, veznike ili prijedloge povezane s glagolom biti,
dok su u ruskom jeziku povezane zamjenice, veznici ili prijedlozi s
konkretnim imenicama: majka ili sin (tablica 3).
POČETNI TEKST (hrvatski)
CILJANI TEKST (ruski)
13da je
11da se
8se u
7Malik Tintilinić
6se i
6na ognjištu
6Kad je
5jer je
5je ono
5što joj
9у нее
8потому что
7Малик Тинтилинич
6на очаге
5и не
5что это
4и пошла
4что то
4а мать
4и сын
Tablica 3: Najčešće sveze riječi (kolokacije) u hrvatskom i
ruskom tekstu
Drugi je cilj istraživanja bio napraviti komparativnu analizu
Šume Striborove na leksičkoj razini (toponimi, antroponimi).
Diskursna analiza pokazuje da su sva imena transliterirana (Malik
Tintilinić – Малик Тинтилинич; Stribor - Стрибор) te ne postoji
značajno odstupanje u njihovu imenovanju. Jedino su Domaći, mali
kućni duhovi iz slavenske mitologije, na ruski jezik prevedeni
doslovno, tj. riječju istog značenja Домовые, što je ujedno i ruski
naziv ovih mitoloških bića.
Treći je cilj istraživanja bio utvrditi prijevodne strategije te
međukulturni prijenos u prijevodu na ruski jezik Šume Striborove.
Prvotno su analizirani frazemi koji se pojavljuju u polaznom, ali i
ciljnome tekstu. Može se reći da su u skoro svim slučajevima s
hrvatskoga jezika na ruski jezik prevedeni frazemima –
ekvivalentima (tablica 4).
HRVATSKI (početni tekst)
RUSKI (ciljani tekst)
mužići od jedva po lakta
мужичок-с-ноготок
zacvili kao ljuta godina
горько заплакала
pa zasluzi
по заслугам
(progovori) od šale
шутя сказал
Sin se malo skamenio od čuda
Но сын чуть не окаменел от удивления
Tablica 4. Prijevodi frazema prisutnih u tekstu Šume
Striborove
Kako bi se analizirali neki međukulturni prijenosi, analizirani
su nazivi hrane koja se pojavljuje u ovoj priči. S obzirom da se
pojavljuje samo nekoliko izraza koji imenuju hranu, može se
zaključiti da u prijevodu hrane, odnosno kruha i pojedinih
namirnica nema nejasnoća, a jedina je iznimka riječ kolač, koja je
na ruski jezik prevedena riječju пирог, što je zapravo ruskа riječ
za pitu (u ruskom jeziku nema riječi za kolač kojom bi se imenovale
sve vrste kolača). Drugi međukulturni prijenosi u prijevodu iz
polaznoga u ciljani tekst nisu utvrđene.
4. Rasprava i zaključak
Usporedna analiza prijevoda Šume Striborove s hrvatskoga na
ruski jezik s početka dvadesetoga stoljeća pokazuje kako, iako su
se očekivala značajnija odstupanja te izražajniji međukulturni
prijenosi, velikih odstupanja u prijevodu zapravo nema. Riječ je o
bajci koja je, kako je već navedeno, pripovjedno zgusnuta, likovi
su djelomično slavenskoga porijekla ili su njihova imena oblikovana
na temelju uloge koju u priči tumače pa s prijevodom imena i
odomaćivanjem nije bilo poteškoća, odnosno nisu se pojavile
značajnije razlike. Također je zanimljivo kako je prevoditelj,
jednako kao i autorica, vodio brigu o potencijalnom čitatelju –
djetetu, te je tako prijevod vrlo sličan u broju pojavnica, kao i
broju različnica te svojom leksičkom gustoćom i raznolikošću
odgovara potencijalnom čitatelju. Budući da je riječ o bajci koja
zastupa univerzalne vrijednosti čiji su nositelji majka i sin, kao
protagonisti cijeloga djela, nema značajnih odstupanja niti u
međukulturnome prijenosu. Pretpostavlja se da bi u drugim bajkama
iz Priča iz davnine, s obzirom na sadržaj i vrijednosti koje
zastupaju, moglo biti značajnih razlika. Može se zaključiti kako je
ovo bio samo početak usporedbe prijevoda te će se ta usporedna
jezično-stilska te analiza međukulturnih poveznica nastaviti, ne
samo u analizi prijevoda drugih bajki iz zbirke Priče iz davnine na
ruski jezik, nego jednako tako u analizi prijevoda i na druge
slavenske jezike.
5. Popis literature
1. Cvikić, Lidija; Aladrović Slovaček, Katarina; Bekavac, Božo
(2015). „Uporaba računalno-lingvističkih alata u istraživanjima
obrazovne lingvistike na primjeru korpusne analiza romana Čudnovate
zgode šegrta Hlapića“ Berislav Majhut; Smiljana Narančić-Kovač;
Sanja Lovrić Kralj, ur. „Šegrt Hlapić" od čudnovatog do čudesnog.
Zagreb - Slavonski Brod: Hrvatska udruga istraživača dječje
književnosti i Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, 269-282.
2. Crnković, Milan (1980). Dječja književnost. Zagreb: Školska
knjiga.
3. Crnković, Milan; Težak, Dubravka (2002). Povijest hrvatske
dječje književnosti od početaka do 1955. godine. Zagreb:
Znanje.
4. Hemeršak, Marijana; Zima, Dubravka (2015). Uvod u dječju
književnost. Zagreb: Leykam international.
5. Hranjec, Stjepan (2004). Dječji hrvatski klasici. Zagreb:
Školska knjiga.
6. Hranjec, Stjepan (2006). Pregled hrvatske dječje
književnosti. Zagreb: Školska knjiga.
7. Kos-Lajtman, Andrijana i Horvat, Jasna (2012). Utjecbaj
ruskih mitoloških i usmeno-književnih elemenata na diskurs Priča iz
davnine Ivane Brlić-Mažuranić; Turk i dr., ur., Zbornik radova
Petoga hrvatskog slavističkoga kongresa. Rijeka: Filozofski
fakultet Sveučilišta u Rijeci i Hrvatsko filološko
društvo,157-164.
8. Oninčenko, Anastasja (2015). Ruske narodne bajke.
https://nsportal.ru/ap/library/drugoe/2015/10/07/issledovatelskaya-rabota-po-teme-russkie-narodnye-skazki
(23. 10. 2017.)
9. Šicel, Miroslav (1968). Ivana Brlić-Mažuranić, Pet stoljeća
hrvatske književnosti, knj. 73. Zagreb: Matica hrvatska – Zora.
10. Šicel, Miroslav (1978). Ivana Brlić-Mažuranić, Povijest
hrvatske književnosti, knj. 5, Liber, Mladost, Zagreb.
11. Težak, Dubravka; Težak, Stjepko (1997). Interpretacija
bajke. Zagreb: DiVič.
12. Toury, Gideon (2012). Descriptive Translation Studies – and
beyond: Revised edition. Tel Aviv: JFBC.
13. Verdonik, Maja (2009). „Priče iz davnine Ivane
Brlić-Mažuranić na pozornici Gradskog kazališta lutaka Rijeka“.
Fluminensia, 21 (1), 145-162.
14. Zima, Dubravka (2001). Ivana Brlić Mažuranić. Zagreb: Zavod
za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu.
Mrežne stranice i drugi mrežni izvori:
1. http://www.detectivebooks.net/book/28782534/? (pristup: 4. 4.
2017.) – prijevod: Николай Федоров - «Сказки давнего времени»
2. http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Brli2.htm (pristup: 4. 4.
2017.) - Brlić-Mažuranić, Ivana (2008) Priče iz davnine.
3. http://conference-pid-2016.hidk.hr/prijevodi/ (pristup: 4. 4.
2017.) – pripremila: doc. dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman
ABSTRACT
Stribor's Forest in Translations to Slavic Languages
Croatian Tales of Long Ago written by Ivana Brlić Mažuranić were
issued three times in only ten years, while the importance of this
work is also highlighted by a number of translations to different
languages which appeared about fifteen years after the first issue
in Croatian language. The first translation was to English language
(1924) which was very soon followed by the first translation to
Czech language (1928, 1979). In addition, Croatian Tales of Long
Ago were also translated to other Slavic languages – Russian (1930,
1964, 1980, 1982), Slovak (1931, 1976, 1979, 1984), Slovenian
(1955, 1959, 1972), Macedonian (1956, 1967), Ukrainian (1979) and
Bulgarian (1979) (Kos-Lajtman, 2015). This is why the goal of this
research will be the analysis of Stribor's Forest in translations
to Russian language, with special emphasis on translation
strategies, intercultural transfer and lexical analysis (toponyms
and anthroponyms).
Key words: intercultural transfer, lexical analysis, Slavic
languages, Stribor's Forest, translation strategies.