Rudolf Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije 1918* Političke promjene izazvane dogaĎajima godine 1918. nisu imale samo svoje dugoročne ekonomske uzroke nego su izazvale i ekonomske promjene u Hrvatskoj, a takoĎer i u cijeloj Jugoslaviji i u srednjoj Europi. Od svršetka prošloga stoljeća, zapravo od polovine 90-ih godina, poljoprivreda u Hrvatskoj izlazi iz velike agrarne krize koja je trajala 22 godine i koja je imala europski opseg. Dugogodišnja je agrarna kriza u Europi bila prebroĎena na taj način da se u toku krize a) od ţitarstva prešlo na intenzivno stočarstvo, uz uvoz jeftine stočne hrane i pretvaranje oranica u livade; b) racionalizacijom proizvodnje smanjeni su troškovi proizvodnje. Nestalo je ugara, uveden je ţeljezni plug i poljoprivredni strojevi, širi se umjetno gnojivo i uvodi se bolje sjeme. Trošak proizvodnje po hektaru se smanjuje; c) poljoprivreda dobiva od industrije jeftinija proizvodna sredstva; d) cijene ţita uvećavaju se s pomoću zaštitnih carina; e) zemljišna se renta prilagoĎuje dugotrajnim procesom novoj razini cijena. Pretpostavke za rješenje te krize bile su u jako povećanoj potrošnji poljoprivrednih proizvoda u gradskim aglomeracijama industrijske Europe. Izvršen je jak pritisak na kolonije, a uvećana eksploatacija (pad cijena primarnih proizvoda) koja omogućuje bolje nadnice radnicima u industrijskim zemljama. Postiţe se bolja agronomska tehnika specijalizacijom agrarne proizvodnje. Proletarizacija sela omogućila je veću robnu agrarnu proizvodnju, jer su mnogi napustili selo i tako mu olakšali teret, a u gradu su postali potrošači agrarnih proizvoda. Neke od tih pojava zapaţene su i u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, naročito jaka tendencija za poboljšanje stočarstva, opadanje ugara, uvoĎenje ţeljeznoga pluga i prijelaz od volova na konje kao glavnu radnu stoku, upotreba industrijskih otpadaka za stočnu hranu, modernizacija veleposjeda, premiranje izvoza agrarnih proizvoda i prehrambene industrije za izvoz, specijalizacija agrarne proizvodnje, itd. Poljoprivreda se u Hrvatskoj naglo oporavlja i ulazi u fazu prosperiteta, koja će trajati sve do godine 1925. Isto se tako u tom razdoblju u Hrvatskoj počinje jače razvijati i industrija. MaĎarska ekonomska politika uveliko subvencionira industriju u Ugarskoj koja konkurira i
30
Embed
Rudolf Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane … · 2019. 9. 25. · stvaranjem Jugoslavije 1918* Politiþke promjene izazvane dogaÿajima godine 1918. nisu imale samo
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Rudolf Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije 1918*
Političke promjene izazvane dogaĎajima godine 1918. nisu imale samo svoje dugoročne
ekonomske uzroke nego su izazvale i ekonomske promjene u Hrvatskoj, a takoĎer i u cijeloj
Jugoslaviji i u srednjoj Europi.
Od svršetka prošloga stoljeća, zapravo od polovine 90-ih godina, poljoprivreda u Hrvatskoj
izlazi iz velike agrarne krize koja je trajala 22 godine i koja je imala europski opseg.
Dugogodišnja je agrarna kriza u Europi bila prebroĎena na taj način da se u toku krize
a) od ţitarstva prešlo na intenzivno stočarstvo, uz uvoz jeftine stočne hrane i
pretvaranje oranica u livade;
b) racionalizacijom proizvodnje smanjeni su troškovi proizvodnje. Nestalo je ugara,
uveden je ţeljezni plug i poljoprivredni strojevi, širi se umjetno gnojivo i uvodi se bolje
sjeme. Trošak proizvodnje po hektaru se smanjuje;
c) poljoprivreda dobiva od industrije jeftinija proizvodna sredstva;
d) cijene ţita uvećavaju se s pomoću zaštitnih carina;
e) zemljišna se renta prilagoĎuje dugotrajnim procesom novoj razini cijena.
Pretpostavke za rješenje te krize bile su u jako povećanoj potrošnji poljoprivrednih proizvoda
u gradskim aglomeracijama industrijske Europe. Izvršen je jak pritisak na kolonije, a uvećana
eksploatacija (pad cijena primarnih proizvoda) koja omogućuje bolje nadnice radnicima u
industrijskim zemljama. Postiţe se bolja agronomska tehnika specijalizacijom agrarne
proizvodnje. Proletarizacija sela omogućila je veću robnu agrarnu proizvodnju, jer su mnogi
napustili selo i tako mu olakšali teret, a u gradu su postali potrošači agrarnih proizvoda.
Neke od tih pojava zapaţene su i u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, naročito jaka tendencija
za poboljšanje stočarstva, opadanje ugara, uvoĎenje ţeljeznoga pluga i prijelaz od volova na
konje kao glavnu radnu stoku, upotreba industrijskih otpadaka za stočnu hranu, modernizacija
veleposjeda, premiranje izvoza agrarnih proizvoda i prehrambene industrije za izvoz,
specijalizacija agrarne proizvodnje, itd.
Poljoprivreda se u Hrvatskoj naglo oporavlja i ulazi u fazu prosperiteta, koja će trajati sve do
godine 1925. Isto se tako u tom razdoblju u Hrvatskoj počinje jače razvijati i industrija.
MaĎarska ekonomska politika uveliko subvencionira industriju u Ugarskoj koja konkurira i
industriji u Hrvatskoj. Ugarska i svojom poznatom ţeljezničkom tarifnom politikom i svojom
politikom u riječkoj luci guši razvitak te industrije. Činjenica da hrvatska industrija ne dobiva
pogodnosti subvencija, koje se obilno daju maĎarskoj industriji, izaziva prijelom u nazorima
kapitalista u Hrvatskoj, koji se očituje u buntovnoj 1903, u vrijeme kad hrvatski kapital u
velikoj mjeri kida s politikom oportunizma prema Ugarskoj.
Političke promjene godine 1918. znače da se stvara novo ekonomsko područje po svojoj
veličini i po svojoj kvaliteti. Ne radi se samo o novom, drugačijem ekonomskom području u
kvantitativnom smislu, nego nastaje i kvalitativna promjena, tj. nova društvenoekonomska
formacija: umjesto manje više liberaliziranog industrijskog kapitalizma nastaje monopolni
kapitalizam.
I. NOVO EKONOMSKO PODRUČJE
Formiranje novog ekonomskog područja Jugoslavije u godini 1918. očituje se u promjeni
veličine i strukture trţišta. To je prva osnovna činjenica. A druga je da nove carinske granice
dovode u nov poloţaj cijelo narodno gospodarstvo, u odnosu prema inozemstvu. Novo
političko područje izaziva veoma značajne promjene i najprije dezintegraciju starog
ekonomskog područja, a zatim prilagoĎavanje i postepeno integriranje novog ekonomskog
područja. Ti procesi nisu bili laki ni bezbolni, mada su sakriveni iza trostrukog plašta:
političkih sukoba, posljedica rata i inflacije. Nekoliko jednostavnih činjenica očito pokazuje
nastale strukturne promjene koje su za Hrvatsku značile mnoge prednosti i nedostatke. Bez
poznavanja tih ekonomskih promjena ne mogu se pravo shvatiti ni veliki politički pokreti
nezadovoljnih narodnih masa u torn razdoblju.
1. Povlačenje političkih granica
a) Stvaranje Jugoslavije znači ponajprije apsolutno smanjenje veličine trţišta. Iz
ekonomsko-političke formacije Austro-Ugarske sa 54 milijuna ljudi prelazi Hrvatska u
političku jedinicu Jugoslaviju sa 12 milijuna ljudi. Trţište od 677.000 km2-suzuje se na trţište
koje ne iznosi više od 248.000 km2. Obrnuto, za Srbiju je to značilo proširenje trţišta od 2,9
milijuna ljudi na četverostruk broj. To je rodilo u Srbiji osjećaj ponosa koliko mnogo stvari
mogu sada dobaviti na domaćem trţištu, a u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini iznenaĎenje
koliko malo stvari mole domaće trţište dati. Ta samodopadnost kod jednih, a potcjenjivanje
kod drugih bit će korijen mnogih kasnijih napetosti.
b) To novo trţište nije samo apsolutno manje nego je i siromašnije. Njegova
produkciona moć je manja, a kupovna još manja. Narodni dohodak po stanovniku iznosio je u
austrijskom dijelu Austro-Ugarske 326 zlatnih kruna (5.200 predratnih dinara iz 1938), a u
ugarskom dijelu 274 zlatne krune (4.400 predratnih dinara) po stanovniku. Sada se trţište po
veličini dohotika po stanovniku smanjuje na 3.000 dinara jugoslavenskog prosjeka, tj. ono je
siromašniji kupac proizvoda, koji mole platiti slabiju kvalitetu proizvoda, pa se i to očituje na
agrarnoj i na industrijskoj proizvodnji.
c) Novo područje takoĎer ima drugačiji karakter s obzirom na vrste proizvodnje. U
industrijsko-agrarnom austrougarskom ekonomskom području agrarni proizvodi iz Hrvatske
nailaze na proĎu u industrijskom dijelu te drţave. Hrvatska se godine 1918. nalazi u novom
ekonomskom području, koje takoĎer ima preteţno agrarni karakter kao i sama Hrvatska, pa
prema tome nema više unutrašnjeg trţišta koje bi moglo apsorbirati viškove agrarne
proizvodnje.
d) Ekonomski poloţaj Hrvatske relativno se mijenja. Od ekonomski jedne od najmanje
razvijenih zemalja u okviru Austro-Ugarske Hrvatska postaje, promjenom granica, odjednom
jedno od relativno najrazvijenijih područja u Jugoslaviji. Ta je promjena u relativnom
značenju pozitivna za ulogu hrvatskog narodnog gospodarstva u Jugoslaviji. Hrvatska i
Slavonija u granicama godine 1918. imale su 18 posto površine Jugoslavije, ali 22 posto
njezina stanovništva; Dalmacija je imala 5 posto površine i 5 posto stanovništva. U Hrvatskoj
i Slavoniji industrijskih je radnika bilo 27 posto od svih radnika u Jugoslaviji, a u Dalmaciji ih
je bilo 6 posto; opseg trgovine u Hrvatskoj i Slavoniji iznosio je 20 posto, a u Dalmaciji 7
posto od trgovine Jugoslavije. Relativna prednost Hrvatske je očita. Najjače se to očitovalo na
području bankovnog i financijskog kapitala. Godine 1912. svi kreditni zavodi u Hrvatskoj i
Slavoniji brojili su 1.039 institucija sa 131 milijunom zlatnih kruna vlastitih sredstava i sa
735 milijuna ukupne bilančne svote. To je ćinilo ukupno samo 5,4 posto vlastitih sredstava
svih kreditnih zavoda Ugarske i 5,6 posto ukupne bilančne svote. Srbija je u to vrijeme imala
u svojim kreditnim zavodima kapital od 58 milijuna zlatnih dinara.
U periodu od 1920. do 1924. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je koncentrirano 50 posto
svega kapitala banaka Jugoslavije, dok je bilančna svota iznosila 1921. godine 2.453 milijuna
dinara, a 1924. godine 4.391 milijun dinara ili 46,5 posto svih banaka Jugoslavije.
U novom ekonomskom području Zagreb je bio najjače financijsko središte, najveći
industrijski i najveći trgovački centar. Beograd je privukao sebi koncentraciju političke vlasti i
postao središte političke moći, a Zagreb je postao središte ekonomske moći, tj. središte
najjače koncentracije kapitala u Jugoslaviji.
e) Karakteristične je ekonomske posljedice imalo povlačenje granice godine 1918.
Ako promotrimo s ekonomskog stajališta kako su te granice povučene, vidimo značajnu
pojavu da se oko granica .Jugoslavije, a izvan njezina područja, nalazi vijenac gradova.
Ekonomska okolica iz koje su se snabdijevali bila je pripala velikim dijelom Jugoslaviji.
Idemo li redom od austrijske granice dalje, vidimo u blizini jugoslavenske granice čitav
vijenac većih gradova koji se nalaze izvan područja Jugoslavije. To su ovi gradovi:
Celovec, Grac, zatim Segedin, Temišvar, Pećuh. Naroćito valja istaći pomorske luke Trst,
Rijeku i Zadar, pa Skadar i Solun. Izuzetke u tom pogledu čine gradovi Maribor, Subotica
i Bitola. Naročito ističemo činjenicu da su veliki industrijski centri i pomorske luke, kao
što su Trst i Rijeka, bili odvojeni od svoga ekonomskog zaleĎa. Na taj su način izazvane
krupne promjene, prije svega u ekonomskoj ulozi tih luka i gradova, a osim toga i u
ekonomskoj strukturi njihova zaleĎa. U tom je pogledu najjače bila pogodena
poljoprivreda Slovenije, koja je uveliko bila orijentirana na snabdijevanje hranom Graca i
alpskih zemalja i osobito Trsta i Slovenskog primorja, pa se zbog toga, moglo bi se reći,
cijela slovenska poljoprivreda poslije godine 1918. morala preorijentirati. To se odnosilo u
izvjesnoj mjeri i na slovensku industriju (ţeljezara Jesenice, industrija u Celju itd.) usko
povezanu s Trstom na jednoj i s alpskim zemljama (Grac) na drugoj strani. Kidanje veze s
lukama znatno je pogodilo Hrvatsku, u kojoj je Rijeka, unatoč tome što je politički činila
corpus separatum, ekonomski bila veoma vaţan faktor ne samo za izvoz agrarnih pro-
dukata nego i kao njihov relativno veliki potrošač i, što je najvaţnije, veliko trgovaćko i
industrijsko središte koje je zapošljavalo u svojoj trgovini i industriji velik broj radnika i
privlačilo mnoge privrednike iz uţe Hrvatske. Gubitkom luke na temelju mirovnih
ugovora izgubljen je i velik dio trgovačke, a takoĎer i ratne mornarice, koje su u
ekonomskom smislu bile ne samo velik izvor zarade i zaposlenja nego i znatni potrošači
proizvoda iz Hrvatske. Gubitkom tih gradova i luka izgubljene su velike investicije koje
su u tim gradovima i lukama učinjenje, a koje su predstavljale relativno velike svote. Na
primjer, narodna je imovina Rijeke sačinjavala 236 milijuna kruna, što je u usporedbi s
narodnom imovinom Hrvatske, Slavonije i Vojvodine, koja je iznosila 8 milijardi kruna,
iznosilo čitavih 3 posto koncentrirano samo na jedan grad.
2. Novo carinsko područje
Povezanost Hrvatske sa svjetskim trţištem bila je godine 1913. veća nego ikada kasnije u
Jugoslaviji. U to se vrijeme u Zagrebu nije kupovalo bez carine samo češko platno i austrijske
vunene tkanine, štajerski plugovi i slovačka sol nego se takoĎer jela banatska pšenica, a
krumpir se uvozio iz potkarpatskih krajeva. Razmjena dobara intenzivna je i preko granice, sa
svim konzekvencijama koje iz toga proizlaze.
Misleći da će se i poslije rata nastaviti relativno liberalna vanjskotrgovinska politika, onakva
kakva je postojala prije prvoga svjetskog rata, O. Frangeš opisao je godine 1920. tu
povezanost ovako:
»Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom meĎunarodne utakmice. Evo vam
primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo
švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je
prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim
dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i
mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba. U domovini sušenih gljiva, u Bosni, trţile su se god.
1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru proĎu. Ne ima danas
proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske
trgovine. Eno nam goveĎe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima juţne i
sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne
samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beću pod cijenu od 68—80
austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne moţemo mi da na tim trţištima
prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. ţive vage. Eno nam vune iz Australije
i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a
ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda
moţemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8%
alkohola, kakova su
naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, ,dok nas naša ovdje stoje 1200—
1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više
nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na
svjetsku pijacu, odreĎuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se
ondje mole da -plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve
drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam
odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i
Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo
uopće još širiti propadati u našoj drţavi.«
»Eno vam konačno još ţito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuĎa ţito iz Argentine iz
Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u
našem novcu. Sav naš pretićak ţitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene,
tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu
Makedonije i Crne Gore, odreĎuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje
pšenice.«
»Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji:
i za ţito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego
svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje. Ne utječu tu samo proizvodni
troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi
vrlo jeftino, — sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kunuju, pred zimu prodaju, a
na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek
5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd.
Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa ţitima sa
najbolje obraĎenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi
mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno
uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti
dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi moţemo da takmimo sa ţitom iz Argentine
Australije . . .«
O trgovinskoj razmjeni unutar Austro-Ugarske postoje samo djelomični podaci za
Hrvatsku i Slavoniju, i to za vaţnija industrijska poduzeća. Iz tabele br. 1 i 2 vidi se opseg
te industrijske trgovinske razmjene koja je najviše usmjerena prema austrijskom i
ugarskom području. Srbija je u isto vrijeme takoĎer bila vanjskom trgovinom u velikoj
mjeri vezana na to podrućje, pa je 1905. godine 89,9 posto čitave srbijanske izvozne trgovine
išlo u Austro-Ugarsku. Od toga je za potrošnju u toj zemlji bila otprilike polovina od ukupno
62 milijuna dinara prosječno godišnje, a druga je polovina otpadala na posredničku trgovinu u
rukama trgovaca u Austro--Ugarskoj. Ta se situacija promijenila poslije poznatog carinskog
rata, pa je godine 1911. Srbija izvozila u Austro-Ugarsku 42 posto svoga izvoza, a primala je
41 posto svog uvoza (odnosno 47,4 milijuna zlatnih dinara za uvoz, a 48,4 milijuna za izvoz).
Ministarstvo poljoprivrede Srbije računalo je da vanjska trgovina u novim krajevima
Makedonije i ostalih područja u godini 1914. doseţe 49 milijuna dinara ukupnog uvoza i 28
milijuna dinara izvoza.
Novo ekonomsko podrućje značilo je nove carinske granice. Činjenica da su povučene nove
carinske granice imala je još i dalje dalekoseţne posljedice.
2. 1. Vanjska trgovina se mijenja
Vanjska trgovina dobila je u novom području veće značenje za Hrvatsku nego što je to bio
slučaj u starom području Austro-Ugarske. Velik dio prometa robom, što je prije bio predmet
unutrašnje trgovine, pretvorio se zbog postojanja novih carinskih granica u vanjsku trgovinu.
Značenje te činjenice mole se ocijeniti po tome što je prvih godina od 1918. pa sve do godine
1928. izvoz iz Jugoslavije u Republiku Austriju, Čehoslovaćku, Madarsku i Italiju iznosio
30—40 posto jugoslavenskog izvoza, a uvoz iz tih zemalja u Jugoslaviju iznosio je 40—48
posto cjelokupnog jugoslavenskog uvoza. To mijenjanje karaktera trgovine dovelo je, dakako,
do mnogih komplikacija u razmjeni dobara, a i u plaćanju, zbog deviznih poteškoća, pravnih
odnosa, porezne politike i cijeloga sklopa drugih ekonomsko-političkih problema. Postotak
vanjske trgovine sa zemljama nasljednicama bivše Austro-Ugarske postepeno je opadao i
gubio značenje, naročito poslije godine 1925, kada je započela nova trgovinska politika u
svim tim zemljama.
Dakle, velika razmjena dobara izmeĎu agrara i industrije bila je prije godine 1918. predmet
unutrašnje trgovine, a sada je postala dio vanjske trgovine. S druge strane, dio onoga prometa
koji je prije činio vanjsku trgovinu postao je unutrašnja trgovina, npr. predratna trgovina sa
Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom.
2. 2. Odvajanje od izvoznih tržišta
Novim carinskim granicama od godine 1918. Hrvatska je u velikoj mjeri odvojena od svojih
prijašnjih izvoznih trţišta. Značenje toga mole se ocijeniti po izvozu agrarnih produkata,
osobito stoke i vina, koji su predstavljali najznačajniji dio robne proizvodnje u poljoprivredi.
Godine 1910. izvezeno je iz današnjeg područja Jugoslavije za 3.500 milijuna poslijeratnih
dinara stoke i stočnih proizvoda, a od toga za 1.140 milijuna iz Hrvatske i Slavonije, cijela
jedna trećina. U prosjeku god. 1921-1927. izvezeno je iz cijele Jugoslavije za 1,9 milijardi
dinara stoke i stočnih proizvoda, a to je jedva nešto više nego polovina predratnog izvoza.
Doduše, stočarstvo je stradalo zbog rata, a izvoz je smanjen i zbog agrarne reforme. No ipak je
u smanjenom izvozu, a naročito u sporoj regeneraciji stočarstva, imala veliku ulogu carinska
politika. Taj pad izvoza stoke naročito je teško osjetila gornja Hrvatska. Pad intenziteta
stočarstva pokazao je V. Stipetić u svojoj savjesno dokumentiranoj knjizi. Stipetić navodi da
je proizvodnja mesa u Hrvatskoj (uzevši razdoblje 1885-1889. kao 100) porasla na 135 u
godinama 1910-1914, a zatim pala na 115 u godinama 1920-1924. Najveći je bio porast u
proizvodnji govedega mesa, a kod kravljeg mlijeka zabiljeţen je porast sa 197 na 207. Pad je
bio najveći kod svinjskog mesa, kod peradi i kod jaja. Ukupno je stočarstvo palo s indeksa
148 na 132. Po relativnoj vrijednosti palo je peradarstvo i govedarstvo, a podiglo se
svinjogojstvo.
Ukupan prirod krumpira, šećerne repe i cikorije pao je na jednu trećinu. Izvoz stoke iz
Hrvatske dosizao je godine 1910. vrijednost od 71 milijun zlatnih kruna, iz Bosne i
Hercegovine 28 milijuna, iz Vojvodine (bez Srijema) 85 milijuna, iz Srbije 19 milijuna (1911.
godine 38 milijuna zlatnih dinara), a iz Slovenije 17 milijuna.
Vino se prije prvog svjetskog rata prodavalo kao predmet unutrašnje trgovine na cijelom
području Austro-Ugarske bez plaćanja carine, pa se dalmatinsko vino izvozilo bez carine,
osobito u Beč, Prag, Lavov, Krakov itd. Hrvatska i Slavonija imale su godišnje za izvoz višak
od 400.000 hl vina a Dalmacija oko 600.000 hl. Tome valja dodati Vojvodinu sa 200.000 i
Sloveniju sa 100.000 hl viška. Poslije 1918. taj je izvoz naglo zakočen zbog politike drţava
nasljednica Austro-Ugarske i Jugoslavije. Izvoz vina, koji je prema predratnom prometu
ocjenjivan na 48 milijuna zlanih kruna (770 milijuna poslijeratnih dinara), iznosio je u
godinama 1921-1927. u stvari nešto izmeĎu 7 i 14 milijuna dinara. Taj je pad izvoza osobito
teško pogodio juţne krajeve Hrvatske.
2. 3. Nove carinske granice
Stvaranje novih carinskih granica pogodilo je osobito izvoznu agrarnu industriju. Prije godine
1914. favorizirani su drţavnim premijama izvoz mlinske industrije (pšenićno brašno) i izvoz
šećera i alkohola iz Ugarske pri čemu je hrvatska industrija bila stavljena u relativno lošiji
poloţaj prema maĎarskoj. Izvoz je favoriziran i povoljnijim ţeljezničkim tarifama.
Taj je izvoz poslije rata osjetno smanjen. Špiritane su se za svoju proizvodnju sluţile svega sa
1/10 svoga kapaciteta, a njihov je izvoz iznosio godine 1924. svega 12.000 hl, što je činilo tek
1 posto od njihova proizvodnog kapaciteta koji je iznosio 1,2 milijuna hl. TakoĎer je teško
bila pogoĎena i industrija za preradu srdela na Jadranu. Ta je industrija s kapacitetima svojih
dvadeset i triju tvornica bila usmjerena na snabdijevanje cijeloga podrućja Austro-Ugarske.
Za novo, siromašnije područje njezini su produkti bili preskupi a kapacitet prevelik, pa je ona
godinama radila sa svega 25 posto kapaciteta.
Čim je prestala prva poslijeratna oskudica brašna, teško su bili pogoĎeni i paromlini. Izvoz
brašna iznosio je 1923. godine 239 milijuna dinara, 1927. se već smanjio na 80 milijuna, a
1928. na samo 8 milijuna dinara. Kapacitet paromlina iznosio je u Hrvatskoj 160 vagona, u
Vojvodini čak 320 vagona dnevno, a u svim ostalim pokrajinama zajedno 120 vagona
dnevno. Prije rata, godine 1912, izvozile su same Hrvatska i Slavonija mlinskih proizvoda za
8 milijuna zlatnih kruna (128 milijuna poslijeratnih dinara).
TABELA 1
IZVOZ ROBE IZ VEĆIH TVORNICA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI U GODINI