Rosie Thomas - Šal Od Kašmira

2

Rosie Thomas

Rosie Thomas

Naslov izvornika

The Kashmir Shawl

3

Šal od kašmira

Mojemu ocu

Brdske su ovce slađe,

Al' dolinske su tuste,

Stoga radije odlučismo

Njima omastiti prste.1

1 Stihovi su uzeti iz The War-Song of Dinas Vawr autora Thomasa Lovea Peacocka (1785. - 1866.),

poznatoga satiričara iz Shelleyjeva kruga.

4

Rosie Thomas

PRVO POGLAVLJE

air je to otkrila posljednjega dana boravka u staroj kući.

Njih troje bili su na katu, u očevoj spavaćoj sobi. Došli su zajednički

obaviti onaj sjetni posao razvrstavanja i raskrčivanja namještaja i imovine svojih

roditelja, prije nego što posljednji put kuću zatvore i ključeve predaju agentu za

prodaju nekretnina.

Bio je kraj svibnja i janjci su upravo odvezeni na tržnicu. Vani, na brežuljku,

ovce su se bezglavo glasale i njihovo glasno, neprekidno i zbunjeno blejanje

dopiralo je s mirisom proljetne trave.

Mair je skuhala lonac čaja i stavila ga na poslužavnik, namjeravajući ga

ponijeti na kat, svojoj sestri Eirlys. Iza nje je išao njihov brat Dylan, spuštajući

glavu, kao što je to činio sve od svoje trinaeste godine kako bi izbjegao udarac u

nisku gredu na odmorištu.

Eirlys je, kao i obično, imala silnu energiju. Pod spavaće sobe bio je krcat

uredno složenim hrpama deka i jastuka, tornjevima označenih kutija i šuštavim

crnim vrećama. Stajala je u podnožju kreveta, s podmetačem za pisanje

oslonjenim na visoku nogu starinskoga kreveta i mršteći se švrljala dopune na

jednome od svojih popisa. U bijeloj kuti i uz svitu pomoćnika jednako tako je

mogla biti na nekome od obilazaka na svome bolničkome odjelu.

- Divno - promrmljala je kad je ugledala čaj. - Ne spuštaj ga tu - dodala je.

Dylan je uzeo šalicu i provukao se do prozorske daske. Zaklanjao je svjetlo i

Eirlys je podignula obrvu, pogledavši ga.

- Popij svoj čaj - rekla je blago. - Otkači se pa uzmi i keks s njim.

Mair je sjela na krevet. Starinska ružičasta drečava deka još uvijek je bila na

njemu, razvučena od kuta do kuta, i pomislila je na one tjedne kad je njezin otac

posljednji put bio bolestan, onda kad se vratila kući u dolinu njegovati ga

najbolje što je mogla i praviti mu društvo. Uživali su u dugim šetnjama,

razgovorima o prošlosti i ljudima koje je njezin otac nekoć poznavao.

M

5

Šal od kašmira

- Jesam li ti ikada pričao o Billyju Jonesu, dražbovatelju?

- Mislim da nisi.

- Mucao je.

- Kako mu je onda uspijevalo raditi?

Otac ju je pogledao preko ruba naočala. - Znaš, nismo tada bili toliko

užurbani.

U prostoriji niskoga stropa starac joj se činio posve na dohvat ruke, no

istodobno krajnje odsutan.

Eirlys je pokazivala na zavežljaje koje je trebalo odnijeti u Caritas te s čime će

se točno ljudi koji su raskrčivali kuću morati pozabaviti. Postavilo se pitanje što

s onim plahtama koje su, otkad ih sjećanje služi, stajale u istome ormariću u

kojem su se tajnovito čuvale za »najbolje«, vjerojatno prema nekoj davnašnjoj

odredbi njihove majke. Ali kad su sestre razmotale plahtu na vrhu, zapazile su da

je na sredini bila istanjena toliko da je svjetlo prodiralo kroz nju. Eirlys se

namrštila i žustro je s još jednom takvom plahtom stavila u jednu od označenih

vreća za smeće.

Sunce je kosim zrakama prodiralo kroz prozor, bojeći Dylanov pulover

obrubom pozlaćenih malja.

Mair je shvatila da više ne može samo mirno sjediti i dopustiti da ih sve

preplavi val uspomena. Skočila je i prišla ladičaru koji je bio okrenut sučelice

uzglavlju kreveta. Njihova majka naslijedila ga je od svoje majke... sjećala se da je

to čula. Nakon smrti Gwen Ellis, u njega je bila pospremljena njezina odjeća, sve

dok se napokon njezin suprug udovac i najstarija kći nisu dovoljno oporavili da

te stvari mogu nekome dati.

Dvije odvojene ladice na vrhu bile su prazne. Eirlys je čak bila izvadila i papir

kojim su bile obložene. U srednjoj ladici su u posljednje vrijeme bile potkošulje,

gaće i složene košulje njihova oca. Kako je bivao sve slabiji, Mair mu je ujutro

pomagala odjenuti se. Uzaludno se nadajući kako će mu uspjeti utopliti kosti,

držala je donje rublje ispred kamina na struju prije nego što bi mu ga pružila.

Hrpa tih stvari počivala je sad na podu.

- Morat ćemo sve te njegove sitnice staviti u torbu za recikliranje - kimnula je

Eirlys. - Više ni za što drugo ne služe.

Mair je otvorila najdonju ladicu komode. Ugledala je nekoliko požutjelih

jastučnica i stolnjak s izvezenim kvadratom u sredini, koji se bez iznimke vadio

jednom godišnje i prekrivao stol za božićni ručak. Bijela tkanina je na mjestima

6

Rosie Thomas

bila umrljana hrđom. Zavukavši ruku ispod stolnjaka napipala je papir za

zamotavanje. Izvadila je krpu istražiti ono što je bilo ispod nje.

Papir za zamotavanje bio je vrlo star i mlohav.

Kad ga je razmotala, najprije je ostala pod dojmom divnih boja. Pred nju su

iskočile nijanse srebrnoplave i zelene, poput destilirane vode u jezeru i boje

proljetnoga neba, uz zrake lavandinih i cinober cvjetova zarobljenih u dubinama.

Kad se pomnije zagledala, zapazila je zakučastost tkanih šara, raskošne zavojite

oblike suze svijenih vrhova, peraste listove paprati, stabljike grana i sitne

cvjetove s pet latica. Jedini zvuk u prostoriji bilo je očajno blejanje ovaca kad je

Mair rastresla slojeve mekane vune.

Tkanina je bila vrlo lagana te se činilo kako lebdi u zraku.

Šal je bio predivan; nikada ga prije nije vidjela.

Iz njegovih nabora ispala je omotnica, stara, smeđa, obična, napola

presavijena, s ljepilom koje se još davno sasušilo na njezinome preklopu. Mair ju

je obzirno otvorila. U njoj je bio samo jedan uvojak kose. Kovrča je bila lijepa,

svilenkasta, tamnosmeđa, s nekoliko bakrenih niti koje su kroz nju prosijavale.

Uzela ju je među prste.

- To je šal bake Watkins - rekla je Eirlys onim svojim autoritativnim glasom.

Eirlys je bila jedina od njih troje koja je poznavala majku njihove majke, ali

čak je se ni ona nije sjećala, jer baka je umrla dok je Eirlys bila još mala

djevojčica. Ono što su svi o njoj znali bilo je to da je bila u Indiji sa svojim

mnogo starijim suprugom misionarom. Par se na kraju vratio u Wales i dobili su

kćer jedinicu kad je Nerys već bila u četrdesetima. Ta kći, Gwen, udala se za

susjeda iz iste doline, zgodnoga Huwa Ellisa, kad je imala samo devetnaest

godina. Uvijek je svojoj djeci govorila kako ne želi da, poput nje, odrastaju sa

starijim roditeljima.

- Što mislite, čija bi to kosa mogla biti? - pitala se Mair.

- Pojma nemam - rekla je Eirlys.

Mair je razmišljala o tome. Baka Watkins ne bi čuvala vlastitu kosu, bi li? Je li

to onda bila kosa njezina supruga ili vjerojatnije njezina djeteta?

Ne. Nije to bila ni kosa postarijega misionara niti je bila Gwenina, u to je bila

prilično sigurna... njezina je bila posve drukčija, mnogo svjetlija.

Pa čija onda?

Pitanje ju je zaintrigiralo, ali činilo se da nema odgovora.

7

Šal od kašmira

Prislonila je šal uz obraz. Tkanina je bila toliko profinjena da ju je mogla

skupiti u svoje dvije šake. Prvi put je iz nje udahnula blagi miris mirodija.

- Imamo još mnogo posla - rekla je Eirlys kad je popila čaj.

Mair je zamišljeno zagurala uvojak kose natrag u omotnicu.

Poslije, kad je najveći dio pakiranja i spremanja stvari u kutije bio završen,

njih troje okupili su se u kuhinji. Stražnja vrata bila su otvorena pa su mušice

dolepršale s povjetarcem. Buka koju su stvarale ovce pojačavala se i s dolaskom

sumraka postajala sve tugaljivija. Dylan je otvorio bocu vina, dok je Mair

pripremala izletničku večeru od hladne šunke i pečenih krumpira iz mikrovalne.

Dylan ju je prije nekoliko godina kupio ocu i Huw ju je redovito koristio za

podgrijavanje gotovih jela za jednu osobu kupljenih u supermarketu, izjavljujući

kako su vrlo ukusna. Eirlys se s tim nije slagala, ističući kako u gotovim jelima

ima velik udio masnoća i soli.

Kad se aparat oglasio, Mair je izvadila krumpire. Mogla je vidjeti oca kako

namiguje i potiho govori he-he-he-he.

Postojala je opasnost da se nenadano rasplače.

Svi su znali kako je to posljednja večer koju će zajedno provesti u toj staroj

kuhinji. Mair je odlučila ne otežati je još više i ne prepuštati se nikakvim

napadajima plača. Naprotiv, osmjehnula se Dylanu koji je sjedio ruku zaguranih

u džepove svojih traperica, a potom Eirlys, koja je kosu bila zataknula iza ušiju i

čije su se oči doimale iznimno sjajnim iza naočala.

- Hoćemo li jesti u drugoj prostoriji? - upitala je Mair.

Stol u kuhinji veličinom je bolje odgovarao njima troje od onoga

preklopnoga, zavučenoga u kut, gdje je sjećanje na njihova oca koji je sjedio sam

sa šalicom čaja i novinama bilo vrlo živo.

Posao oko uzimanja hrane i nalaženja posljednjih komada nezapakiranoga

jedaćeg pribora pomogao im je prebroditi taj trenutak. Dylan je našao ostatke

svijeće koje je Eirlys stavila na tanjurić. Sjaj je ispruganu prostoriju ponovo

učinio privlačnom, brišući one prašnjave četverokute na zidovima na mjestima

gdje su nekada visjele slike.

- Trebali bismo popričati o dobrim stvarima - rekla je Eirlys, kad su svi već

sjedili.

Mair je na trenutak pomislila kako ona misli na ona sretna vremena koja su

provodili kao obitelj, što ju je neobično zapanjilo. Potom je shvatila kako njezina

sestra govori o ona dva-tri komada pokućstva i starome srebru koji su jedini u

toj kući predstavljali nekakvu vrijednost. Nakon pročitane oporuke znali su da

8

Rosie Thomas

će prihod od prodaje kuće biti jednako podijeljen među njima. O tim sitnicama

nisu zapravo ni razgovarali.

Bio je tu stari sat, s oslikanim licem koje je prikazivalo sunce i mjesec, onaj

čije je zvučno otkucavanje odmjeravalo duga poslijepodneva njihova djetinjstva.

Huw je to jednom tijekom posljednjih tjedana života spomenuo, ukazavši na nj

kao na »Dylanov sat«. Mair se namjerno nije obazirala na nj, jer nije željela

prihvatiti ono što je time namjeravao reći.

- Ti ćeš uzeti sat, Dylane - rekla je Eirlys. - Mair?

Njih dvoje bili su u braku i imali su vlastite kuće s hodnicima, omanjim

prostorijama kao proširenjima soba i policama. Mair je bila neudana i sretno je

živjela u unajmljenom jednoipolsobnome stanu. Nije joj trebao, a nije ni željela,

majčin ladičar, kao ni srebrni čajnik. Oni će bolje mjesto naći uz Eirlys. Odložila

je nož i vilicu i pročistila grlo.

- Željela bih zadržati bakin šal - rekla je. - Ako se slažete?

- Naravno da se slažemo - potvrdno je kimnula Eirlys. -Slažeš li se ti, Dylane?

Pogledao je u Mair. Tih dana su mu u kutovima očiju bore bile prilično

duboke. Oboje, on i Eirlys, bili su kratkovidni pa je Dylan često škiljio kad bi se

na nešto usredotočio.

Svijest o tome koliko je voljela svoga brata ogrnula ju je poput deke. Cijeli

život bio joj je saveznik, dok su se kao djeca ona i Eirlys neprestano prepirale,

uglavnom zato što su bile čista suprotnost jedna drugoj. Naravno, u posljednje

vrijeme nisu se svađale. Gubitak obožavanoga oca naveo ih je na to da budu

jedna prema drugoj uviđavne, čak oprezne.

- Znaš li otkuda bi mogao potjecati? - upitao ju je Dylan.

Odgovorila je: - Ne. Ali možda bih mogla pokušati doznati.

Ta misao pala joj je na um tek kad ju je izgovorila. Iznenadilo ju je koliko je

znatiželje taj tajnoviti šal u njoj pobudio.

Te noći Mair i Eirlys su posljednji put otišle na spavanje u prostoriju koju su

dijelile kao djeca. Mair je znala da njezina sestra ne spava, iako se nije prevrtala

ni okretala ispod vlažnih plahti, kao što je to činila Mair. Na kraju je prošaptala: -

Eirlys, spavaš li?

- Ne.

- O čemu razmišljaš?

9

Šal od kašmira

- Vjerojatno o istome onome o čemu i ti. Jednom kad su ti oba roditelja

mrtva, i ti si, nisi li? Odgovoran si, jer nitko ne stoji ispred tebe. Shvaćaš što

želim reći?

Mair je preplavila sućut. Njezina sestra se cijeli život ponašala odgovorno.

Bila je studentica medicine koja je osvajala nagrade i upravo je bila imenovana

specijalisticom u bolnici u Birminghamu, a uza sve to uspjela je naći vremena

udati se i roditi dva sina. Cijeli život učila je i brinula se o drugima i sad je na tu

posljednju fazu njihovih života gledala kao na dodatni teret koji joj je pritiskao

ramena.

Mair je pomislila kako je sve otkad je prohodala i progovorila izbjegavala put

po kojemu su njezina sestra i brat ispred nje mukotrpno koračali. Umjesto da

slijedi njihov primjer i ode na neko dobro sveučilište, ona je sa sedamnaest

godina otišla od kuće i iz Walesa, ispunivši davno dano obećanje, napola između

obiteljske šale i pobunjeničke prijetnje, da će pobjeći i priključiti se cirkusu. U

obiteljskome cirkusu Floyd’s upoznala je Harriet Hayes ili Klaunicu Hattie.

Zajedno su izvodile jednostavan čin na trapezu. Noći provedene u cirkusu sad

su bile daleko iza njih, ali one su sve otada ostale bliske prijateljice. U

međuvremenu je Mair još bila menadžerica u trgovini haljina, pjevačica u

glazbenome sastavu, recepcionarka, osoba za odnose s javnošću, pomoćnica u

rasadniku, prodavačica knjiga i još nekoliko sličnih utjelovljenja takvih poslova

na tržištu rada, s različitim uspjehom, ali uglavnom je bila zadovoljna. Ne, mene

čak ni Hattie ne bi nazvala odgovornom, priznala je. A Hattie je bila znatno

površnija od Eirlys.

Mairino srce počelo je snažno udarati u prsima i bijela svjetlost bljesnula joj je

pred očima. Odjednom joj je tijelo bilo lagano kao perce i shvatila je da se osjeća

slobodno. Poželjela je za sebe zadržati taj blagoslov, ali istodobno je dio toga

poželjela podijeliti sa svojom sestrom. Ispružila je prste i dotaknula rese na šalu

koji je ležao na stolcu pokraj kreveta. - Da, znam što hoćeš reći - rekla je. -

Eirlys, razmišljala sam o tome da bih možda mogla malo putovati. Znaš ono,

sad kad tate više nema, kao što i sama kažeš, sad kad smo samo mi ostali.

Razmišljala sam o odlasku u Indiju... možda vidjeti mogu li nešto doznati

o baki i njezinu šalu. Otkrivat ću malo obiteljsku povijest. Zašto i ti ne bi

pošla sa mnom? Mogle bismo neko vrijeme provesti zajedno. U posljednje

vrijeme to nismo baš često činile.

Eiryls nije ni sekundu oklijevala prije nego što je odgovorila: - Nikako ne bih

mogla. Tu je bolnica. Teško je kad se radi o cijeloj ekipi, s obzirom na posljednje

rezove. Osim toga, tko bi brinuo o Graemu i dečkima? Ali ti trebaš otići, ako je

to ono što uistinu želiš učiniti. Vidjela sam kako si gledala taj šal.

10

Rosie Thomas

Mair je znala da nema smisla pokušavati navesti sestru da promijeni mišljenje.

Eirlys je bila dovoljno odlučna za dvoje. -Uistinu mislim da bi moglo biti

zanimljivo - rekla je.

Nije ni pokušala artikulirati onaj osjećaj iskorijenjenosti koji ju je mučio nakon

očeve smrti. Eirlys i Dylan imali su sređen obiteljski život, dok ona nije bila ni

blizu tomu. Možda bi joj otkriće o prošlosti vlastite obitelji pomoglo da ponovo

nađe svoje mjesto pod suncem.

- Možda ništa ne doznaš. Indija je velika zemlja. Ali zaslužuješ odmor i nove

vidike. Znaš, tuga može poprimiti različite oblike. A ti si na sebe preuzela

najveći teret brinući se o tati. Dylan i ja smo ti uistinu zahvalni na tome što si

učinila, odustala od posla i sve to.

Mair je snažno treptala u tami, ali vruće suze ipak su joj se otele iz rubova

očiju. Nakon pogreba, Eirlys je zapazila kako je djetešce obitelji bilo silno

zauzeto nekonvencionalnim pa joj to nije ostavljalo mnogo vremena da se

usredotoči na nešto drugo. To je zapeklo Mair, ali sad je pomislila kako tuga

uistinu poprima brojne oblike. Oblici Eirlyne tuge naveli su je na to da bude

zajedljivija nego obično. Nakon te spoznaje sestrina ljubaznost učinila joj se još

dirljivijom i dragocjenijom. Promrmljala je: - Bila je to privilegija. Drago mi je

što sam bila slobodna pa sam to mogla učiniti.

Odvoji malo vremena, pođi na taj izlet u Indiju. Ako ti je potreban razlog i

ako ti ga taj šal daje, to je u redu - zaključila je Eirlys. - Možemo li sad na

spavanje?

Vani je ono blejanje ovaca napokon posustalo. Mair je znala zašto. Kad je pao

mrak, ovce su shvatile da više nikada neće moći prizvati svoju janjad.

Povremeno očajničko blejanje još uvijek se izdizalo do zvijezda, ali stado se

smirivalo i utihnulo.

Kad se probudila, Mair je ležala na uskome krevetu i nastojala shvatiti gdje se

nalazi. Sanjala je o psu koji laje te kako se zbog njegovoga laveža životinje

komešaju i kako im to šuštanje ukazuje na oprez, prije nego što su se vođe

odvojile i jurnule preko ugaženoga tla. Sunčeva svjetlost je iznenadnim bojama

preplavila brežuljak i životinje u pokretu slile su se u sivo na zelenome uzorke

turske mustre naspram trave. Pas ovčar gonio ih je prema kamenom ograđenom

prostoru na kojemu je seljak pridržavao otvorene vratnice.

Na način na koji su se snovi odmotavali, to poznato i voljeno mjesto stopilo

se s jednim drugim koje još nije bila posjetila. U prostoriji je bilo hladno pa je

11

Šal od kašmira

zadrhtavši navukla deke preko ramena. Čim je to učinila, prvi poziv mujezina

probio se kroz rolete.

Koža na zatiljku joj se nakostriješila, ne samo od hladnoće nego i od

očekivanja.

Sjetila se.

Šire je rastvorila oči, osjetivši tjeskobu u sivom praskozorju. Hotelska soba

bila je krcata i doslovno zatrpana njezinim stvarima. Sinoć je, kad je nestalo

struje, kopala po svojim torbama u potrazi za pidžamom i čarapama koje je

odijevala za spavanje. Ali šal je bio tamo na sigurnome, uredno premotan i

prebačen preko naslona jedinoga stolca u prostoriji. Svjetlo još nije bilo

dovoljno jako da otkrije boje u njihovom punom sjaju, ali bile su živopisno

oslikane u njezinoj svijesti.

Mair je odgurnula pokrivač i uspravila se u sjedeći položaj. Bilo je prerano, ali

znala je da neće ponovo zaspati.

Odlučila je ostaviti cijeli dan za privikavanje. Stoga se, nakon što je sama

doručkovala u hotelskoj hladnoj i praznoj blagovaonici, pomalo nervozno

pripremala. U torbu koju je nosila preko ramena stavila je zemljovid grada koji

joj je dao nasmiješeni recepcionar, bocu mineralne vode, malo antibakterijskoga

gela i dobro opranu jabuku. Nije još bila u potpunosti svjesna onoga što je čeka

da bi osjetila ono zadihano treperenje ispod dijafragme, koje nije imalo gotovo

nikakve veze s učincima nadmorske visine.

Mair nikada prije nije bila u Indiji, čak ni na plažama Goe ili znamenitostima

Jaipura, da ne govorimo u nekom udaljenom gradiću na Himalaji. Niti je uopće

bila... unatoč njezinoj izjavi o neovisnosti... naviknuta sama putovati. Praznici,

onda kad si ih je mogla priuštiti, u prošlosti su bili odlasci na grčke otoke ili u

Španjolsku, s nekim novim dečkom ili onim s kojim bi ubrzo prekidala, ili se

radilo o komotnijoj kombinaciji prijatelja među kojima bi uvijek bila Hattie. Kao

obično, Eirlys je bila u pravu kad je ukazala na to da Mair nije često odstupala

od svoga promišljenog odsustva rutine.

Mair se ponovo osmjehnula kad je zaključala vrata hotelske sobe. Sad je bila

slobodna, nije li? Pred njom su se protezali dani i tjedni formalno

neodređenoga vremena. Zahvaljujući prodaji stare kuće u Walesu, imala je nešto

novca i vremena koje je mogla potrošiti na neobičan projekt koji joj je

mjesecima nagrizao maštu, na način koji nije mogla posve razumjeti. Nije baš

mnogo razgovarala o poduzimanju toga pothvata, čak ni s Hattie, zato što bi joj

teško bilo razumno objasniti poriv koji je osjećala.

12

Rosie Thomas

Jednako tako, najnejasniji od nejasnih planova doveo ju je ovamo, sve do

Leha, s kartom u jednom smjeru, bez određenoga datuma povratka na umu koji

bi je mogao ograničiti i pružiti joj utjehu.

Pošla je niz betonsku stazu koja je od hotela vodila pokraj gredica cinija,

kozmosa i drečavih nevena i izlazila van na ulicu. Upućujući se prema

gradskome središtu, očarano je gledala oko sebe. Bio je kraj rujna i zapazila je

kako je kratka turistička sezona u Lehu bila doslovno završena. Na mnogim

suvenirnicama i putničkim agencijama poredanim uz cestu zastori su bili

spušteni i metalne rolete trajno zaključane, spremne za zimu, dok su internetski

kafići koji su pružali usluge izletnicima i planinarima bili gotovo prazni. Visoki

vrhovi planina koji su okruživali grad blještali su prekriveni novim snijegom i na

stablima jablanova u hotelskim vrtovima šuštalo je suho zlatno lišće.

Za mjesec dana past će pravi snjegovi i visoki prijelazi koji su povezivali

glavni grad Ladakha s Kašmirskom dolinom na zapadu i Himachal Pradeshom

na jugu neće biti prohodni sve dok se snijeg u proljeće otopi. Pola godine će se u

Leh moći stići jedino zrakoplovom, baš kao što je Mair jučer doputovala,

poletjevši iz Delhija i sletjevši u malu zračnu luku pokraj rijeke Ind. Dok je

hodala, pokušavala je zamisliti kako tu izgleda život usred zime, kad te uske

gradske uličice budu zatrpane snijegom i kad na krovu svake kuće budu visoke

hrpe snopova suhe hrane za obiteljsku stoku. Ali bila je zbunjena. Neposredni

nestanak turista značio je da će gradski prodavači pod hitno nastojati zaraditi

nekoliko posljednjih rupija. Na glavnoj ulici trojica su joj otežavala napredovanje

svojim uvježbanim sveobuhvatnim manevrima.

- Dobar dan, madam, odakle ste? Zavirite u moju trgovinu, molim vas.

- Imam lijepu pašminu, danas ću vam dati po posebno dobroj cijeni.

Treći muškarac durio se kad je probala odmahnuti glavom.

- Ali gledanje se ne naplaćuje, madam. Samo pogledati. Čemu takva žurba?

Istina, nije bila ni u kakvoj žurbi. Smijući se, pošla je za najbližim trgovcem uz

stube, ušla u njegovu prenatrpanu trgovinu i dopustila mu da se razmeće svojom

robom. Iz Tibeta je imao poslužavnike od srebrnih, koraljnih i tirkiznih dragulja,

iz Kine oslikane termos-ploske i krznene najlonske deke u drečavim nijansama.

Bilo je tu bodljikavih šešira i prsluka, ručno pletenih od kozje dlake, tkanih torbi

s resama i stalaka s majicama kratkih rukava, svih boja i veličina... koje su

uglavnom imale strojem izvezeno tibetansko govedo sprijeda i slogan »jak jak jak

Ladakh«. Oči su joj se privikavale na nejasnu svjetlost unutrašnjosti trgovine. Uz

zidove su bili bedemi samovara i bakrenoga posuđa te tepisi s vunenim vezom.

Jako je lijepo. Hvala što ste mi pokazali. Ali danas ne kupujem.

13

Šal od kašmira

Muškarac je bio iz Kašmira, rođeni prodavač. - Želite pašminu. - Nije to bilo

pitanje. U stražnjem dijelu trgovine police su od poda do stropa bile zatrpane

slojevima presavijene tkanine.

Pokažite mi.

Odmah je počeo razmotavati šalove s polica. Hrpe boja stvorile su se na

malome pultu: žuta, plava i ružičasta boja fuksije.

Vidite? Opipajte, lijepo. Najbolja kvaliteta. Čista pašmina.

Mair je o lijepim šalovima znala više nego prije četiri mjeseca kad je prvi put

došla u posjed onoga iznimnog komada koji je sad bio u hotelu, zaključan i na

sigurnome. Razumjela se u kakvoću izrade i njezinu vjerojatnu vrijednost. -

Čista? - priupitala je. - Doista?

- Da, čista mješavina svile i pašmine. Tisuću dvjesto rupija. Vidite, ta ružičasta

i ova lijepa plavo-tirkizna. Dolazi Božić, razmišljajte o darovima za prijatelje. Tri

za tri tisuće.

- Imate li kani tkane šalove? Ili one izvezene?

Muškarac je podigao pogled. - O, da. Znate vi što je najbolje, madam.

Pokazat ću vam.

Otključao je ormar i izvadio još jednu hrpu. Poput čarobnjaka rastresao je još

šarenih bala tkanine koje je pred njom vitlao i razmotavao. Mair je podigla onu

njoj najbližu i pustila da joj nabori kliznu kroz prste. Nakratko je sagnula glavu

proučiti cvjetni uzorak u nijansama crvene boje i ljubičastoj, a potom šal

prebacila preko ramena.

- Vrlo lijepo - odobravao je muškarac iz Kašmira. - Te boje prave su za vas.

Ali nije to bilo ništa u usporedbi s onim drugim. Ovo tkanje bilo je ukočeno,

kvrgavo oko rubova s cvijećem i nezgrapno je visjelo, nije nimalo ležerno

padalo, onako kako je to činio njezin šal. Kad ga je skinula, gotovo je mogla čuti

pucketanje niti. Nije zasigurno znala kako je uzorak bio tkan, ali bacivši pogled

na naličje šala, doimao joj se poput jeftine strojne izrade. - Hvala vam -

promrmljala je.

- Devet tisuća. Dobra cijena. - Znao je da ga neće kupiti. - A ovaj, vidite,

vezeni. Ručna izrada, šav.

Ovaj put šal je bio kraljevske plave boje, s rubom bijelih cvjetova našivenih na

svakome njegovu kraju. Cvijeće je zasigurno bilo našiveno ručno, ali uzorak je

bio neprecizno zašiven i na naličju su se vukli konci. Ispod šava bili su vidljivi

obrisi zamrljanoga nacrta. Uvelike se razlikovao od onoga drugoga na kojemu je

14

Rosie Thomas

dvostruki rub s izvezenim cvjetovima bio izrađen preko tkanoga uzorka u istim

nijansama i vezom tako tankim da su niti prostom oku bile nevidljive. Sve to

bilo je izvedeno savršeno te se lice i naličje uopće nisu razlikovali. Učinak

takvoga preciznog samozatajnog rada bio je ispupčenim motivom ukrašen široki

povez tkanoga uzorka, što je šarama turske mustre i isprepletenome lišću davalo

raskošnu trodimenzionalnost.

- Vrlo je lijep - ponovila je Mair.

Muškarac se doimao uvrijeđeno. Poželjela je sad izići iz te trgovine i vratiti se

na svjetlost dana. Uzela je par izloženih koraljnih naušnica sa štanda pokraj

vrata, brzo ih platila i uspjela pobjeći.

- Brzo nam se vratite - vikao je za njom trgovac.

Ona druga dvojica trgovaca ponovo su se, iako malodušno, zalijepili za nju.

Uspjelo joj je zaobići ih i zaputiti se svojim putem niz sunčanu prašnjavu ulicu,

pokraj niza žena koje su sjedile uz rubnik s košarama punim cvjetače i jabuka za

prodaju. Čistači cipela sa svojim četkama i limenkama laštila smjestili su se na

komade vrećevine nastojeći joj privući pozornost, iako MI njezine otrcane

konversice bile jasno vidljive. Skuteri i rikše poskakivali su preko rupa na cesti.

Prometna buka bila je zaglušujuća. Mair je zavirivala u sjenovite uličice koje su

vodile iz te ulice i nasumce izabrala i odlučila istražiti jednu od njih.

Pokraj nje je dugim koracima protrčala šugava kuja, kojoj su se njihale sise

nabreknutih bradavica.

U sjeni je bilo hladnije i zašla je još dublje, pokraj brijačnica i štandova

mesnica, na kojima su stajale smrdljive kozje glave na drvenim opiljcima. Crni

predmet oko kojega su zujale muhe, čavlom pričvršćen za gredu, bilo je

odsječen jezik neke životinje koji je tamo vjerojatno bio pričvršćen da rastjeruje

muhe od ostaloga mesa. Mair je bacila pogled na nj, progutala slinu i posegnula

u torbu za bocom vode. Odlučno je potegnula gutljaj i nastavila dalje. Sad su joj

ponad glave bile vezane teške nepromočive cerade i uličica je postajala sve uža i

mračnija. Ostaci prezreloga voća i manje prepoznatljivoga otpada šljapkali su joj

pod nogama. Žene u sarijima okrznule su je u prolazu, dok su ostale u burkama

žurile u suprotnome smjeru. Vlasnici štandova su izvikivali i djeca preskakala

preko kanala uz pločnik. Bio je to užurban i vedar prizor i svaki njegov neobični

aspekt služio je tome da istakne njezin status tuđinke.

Uličica je izbila na trg i zaškiljila je kad joj je sunce zasjalo u lice. Na jednoj

strani je mali smeđi vol s očitim užitkom pasao na hrpi tinjajućega otpada. Na

drugoj je grimizni zlatni molitveni kotač bio podignut ispod oslikanog baldahina.

Dok je tu stajala, drevni redovnik u haljama žute boje šafrana i burgundca

15

Šal od kašmira

izdvojio se iz gomile i okrenuo ga u smjeru kazaljke na satu. Koračao je uz njega

dok se okretao, mrmljajući i brojeći kuglice na svojoj krunici. Mair ga je

fotografirala, a potom se zapitala nije li bila nametljiva.

Pošla je niz uličicu koja je vodila u još jednome smjeru, u samo srce bazara.

Štandovi su tu bili krcati bijelim tenisicama i smeđim plastičnim sandalama.

Ponad glava se, poput izobličenoga voća, njihalo na stotine naprtnjača i putnih

torbi. Ženske haljine od svjetlucavih materijala i šljokica visjele su u drečavim

nizovima.

Tu je, uokvirenu plavičastim dimom koji se izdizao sa štanda s hranom, prvi

put ugledala obitelj Becker. Taj trojac bi svugdje predstavljao upečatljivu sliku,

ali na kaotičnoj tržnici činili su toliko nadnaravan prizor da je u njemu bilo

nečega gotovo religioznoga.

Bili su to jedini zapadnjaci koje je zapazila otkako je sišla s glavne ulice. Žena

je bila visoka, vitka i bestjelesno blijede puti.

Imala je bujnu crvenkastozlatnu kosu koja joj je padala preko ramena. Na sebi

je imala komotnu bijelu košulju koju je nosila preko plave platnene suknje na

vezanje i blatom okorjele čizme na nogama. Govorila je, pokazivala i smijala se,

čineći sve to istodobno. Muškarac koji je bio s njom gledao je u drugome

smjeru. Bio je čak još viši od svoje supruge, preplanuo, poput ugljena crne kose i

obrva te s napola izraslom bradom. Između njih je bilo jedno anđeosko dijete,

otprilike dvogodišnja djevojčica. Imala je istu onakvu gustu masu kovrčave kose

kao njezina majka, ali boja njezine kose bila je blijedoplava. Okretala je glavu

pogledavajući od jednoga roditelja do drugoga. Potom je podignula svoje

sićušne ruke uvis i povikala: - Nositi!

Žena se i dalje smijala i gestikulirala. Sagnula se i onom drugom rukom

podigla dijete od zemlje. Posjela je djevojčicu na bok i prišla prodavaču hrane.

Zrak se ljeskao nad kotlom vreloga ulja. Djevojčica je povukla uvojak

zapanjujuće lijepe kose svoje majke i kroz njega virkala u glave koje su promicale

ispod nje, kao da gleda kroz veo.

Muškarac se okrenuo vidjeti što mu to supruga pokazuje. Prodavač je

zaimačom pecao po posudi s vrelim uljem i izvadio nekoliko sjajnih karamela

smeđih črčki. Stavio ih je u papirnati smotuljak i pružio u zamjenu za nekoliko

rupija. Žena je uronila prste i izvukla u velikoj masnoći prženu črčku. Prigodno

je puhnula na nju, a potom je dala djetetu. Mala djevojčica je u to nešto

zagrizla s velikim užitkom.

Zrna je zabacila glavu i spustila malo hrane sebi u usta. Revno je žvakala i

smijala se, brišući masnoću s brade. Činilo se kako iz nje isijavaju zdravlje i

16

Rosie Thomas

zadovoljstvo. Onu slobodnu ruku lagano je položila na suprugov bok i tamo je

zadržala. Bio je to i pokret koji je pokazivao posesivnost i ljubav, jednako

prisan koliko i ležeran. Usmjerila ga je dalje od prodavača i dalje od Mairinoga

pomnoga motrenja, iako nitko od njih troje nije ni pogledao prema njoj. Zašli su

dublje u labirint štandova. Pratila ih je pogledom, crvenozlatnu i crnu glavu te

djetetovu blijedu, koja je poskakivala među njima, sve dok nisu skrenuli iza

zavoja i izgubili joj se iz vida.

Stajala je kao kip na mjestu, unatoč porivu koji je osjetila, da potrči za tom

obitelji. Ulični prodavač lopaticom je zagrabio još jednu količinu svoje tajnovite

robe i spustio je u kotao; ulje je cvrčalo i prskalo.

U vrevi tržnice Mair se osjetila još usamljenijom.

Imala je mnoštvo prijatelja i uobičajen broj veza, ali nije bilo nikoga s kim je

mogla zamisliti ostatak života provesti zajedno, ne na način na koji je to njezina

sestra Eirlys odlučila učiniti s Graemeom ili Dylan sa svojom Jackie.

Prisilila se duboko udahnuti mirise bazara i zapazila krave koje su se lagano

vukle te kokosi koje su čeprkale po hrpi smeća, onoga budističkoga redovnika

koji se vraćao od molitvenoga kotača i neprestane rijeke ljudi koji su obavljali

svoj posao. Boje, mirisi i svježi dojmovi preplavili su joj misli i duh joj je ponovo

zaplovio. Okrenula se i istim putem krenula natrag, namjerno se upućujući u

smjeru suprotnom od onoga kojim su otišli oni predivni neznanci.

Najveći dio dana otpao joj je na vožnju do Changthanga, istočno od Leha,

gotovo do mjesta koje je nekada graničilo s Tibetom, a sad je bilo Kina. Ostali

članovi skupine u malome toyotinu autobusu bila su dva dostojanstvena

sredovječna nizozemska para i tri izraelska mladića koji su se pokazali

izgrednički te zamjetno neprijateljski. Bili su ispruženi otraga, grohotom se

smijući zbog rastavljenih dodataka svojih MP3 uređaja. Sklupčana na sjedalu,

pripremivši se za drmusanje, Mair je imala bezbroj mogućosti da na tome

dugome putu razmišlja i prisjeća se.

Prije odlaska u Indiju istraživala je prošlost svoje bake onoliko koliko je

mogla. Prije tri mjeseca na on-line izdanju knjige pod nazivom Božja nada i slava s

podnaslovom S velškim misionarima u Indiji, pročitala je natuknicu za Parchediga

Evana Williama Watkinsa (1899. -1960.).

Evan Watkins pohađao je University College u Sjevernome Walesu i koledž

prezbiterijanske crkve u Walesu. Nakon zaređenja za svećenika dobio je poziv za

rad u Indiji i 1929. godine otputovao u Shillong, tadašnji Assam. Poslije je služio

kao misionar okruga u Shangpungu.

17

Šal od kašmira

Nakon što je pročitala njegovu svećeničku biografiju, redovito je nastojala u

mislima stvoriti sliku Evana Watkinsa, u crnome kaputu i svećeničkome

ovratniku, dok je neustrašivo propovijedao nekonformizam ljudima u udaljenim

indijskim brdskim selima. Je li grmio s propovjedaonice svoje improvizirane

kapelice jednoga sparnoga dana dok su monsunske kiše bubnjale po limenome

krovu?

Od dolaska na indijsku Himalaju nastojala ga je još snažnije zamisliti, ali sraz

kultura bio je previše brutalan da bi stvorio bilo kakvu sliku.

Prema natuknici koju je o njemu našla u knjizi, Parchedig Watkins vratio se

1938. godine u Wales, gdje je upoznao i oženio Nerys Evelyn Roberts, rođenu

1909. Godine 1939. par je na SS Prospectu isplovio iz Liverpoola za Bombay.

To je već bilo lakše zamisliti. Mair je ugledala zalazak sunca nad Sueskim

kanalom i čula glazbeni sastav koji je svirao za plesače u drugorazrednome

salonu. Svećenik vjerojatno nije imao baš mnogo vremena za fokstrot, ali pitala

se je li mlada gospođa Watkins dijelila isto to mišljenje ili je pijuckala limunadu i

čeznutljivo gledala nasmijane parove.

Velečasni Evan i gospođa Watkins su nakon toga bili pozvani obavljati službu

Božju u novoj misiji u Lehu, daleko gore u Ladakhu, gdje je svećenik postao

odgovoran za misionarski rad na terenu u toj regiji. Mnogi putevi na tom

njegovom teritoriju bili su, prema zapisu biografa, sedam mjeseci godišnje

neprohodni, a električna energija bila je gotovo nepoznata.

Mair je kroz prozor autobusa promatrala sumoran pejzaž i purpurno sive

planine koje su se izdizale u plavo nebo bez oblačka. Razrovana cesta ispred njih

je vodila prema udaljenome prolazu kroz niz blijedih, vrlo oštrih zavoja koji su

se protezali kroz kamenje i prašinu. Duž te ceste divovski kamioneti s oslikanim

prednjim dijelom su poput onih na sajmištima trubili i klizili. Sitne pojave

velškoga propovjednika i njegove supruge još uvijek nisu mogle poprimiti oblik

u njezinoj mašti, ni tu ni bilo gdje drugdje u Himalaji.

Ostatak natuknice bio je kratak. Nakon rata, pogoršano svećenikovo zdravlje

primoralo ga je na povratak u Wales. Evan Watkins se i nadalje silno zanimao za

rad u misionarskoj službi, ali nikada se zdravstveno nije oporavio od neumoljive

indijske klime i umro je 1960. godine, ostavivši iza sebe suprugu udovicu i kćer

jedinicu rođenu 1950.

Ta kći bila je Mairina majka, Gwen Ellis, djevojačkoga prezimena Watkins.

Gwen je umrla iznenada od izljeva krvi u mozak kad joj je najmlađe dijete bilo

tek zašlo u pubertet. Jedino za čim je Mair sada žalila bilo je to što kao prosječna

sobom zaokupljena otresita trinaestogodišnjakinja nikada nije tražila od majke

18

Rosie Thomas

da joj ispriča barem nešto o egzotičnim godinama koje su Evan i Nerys proveli u

Indiji u misionarstvu.

Autobus se zaustavio kod štanda uz rub ceste na kojemu su se prodavali čaj i

grickalice. Oni izraelski mladići u trenu su poskočili i jurnuli pokraj Mair i

nizozemskih parova. Prije nego što je izišla protegnuti noge, Mair je sa sjedala

pokraj sebe uzela naprtnjaču, čiju je ručku prebacila preko jednoga ramena.

Držala ju je uz sebe, čvrsto je stišćući laktom.

- Odakle ste? - upitala ju je jedna od Nizozemki dok su ispijale jako zaslađen

čaj iz prodavačeve termosice. Kolona kamiona Indijske vojske sporo je prošla

pokraj njih, bio je to dio obrambenih pograničnih snaga. Mladi vojnici spremnih

pušaka virkali su u njih preko stražnje ograde kamiona.

Umjesto da kaže iz »Engleske« i navede ime zgodnoga trgovačkoga grada na

južnoj obali, gdje je živjela nedaleko od Hattie i nekolicine ostalih prijatelja i gdje

joj je bilo posljednje radno mjesto, Mair je samu sebe iznenadila odgovorivši: -

Iz Sjevernoga Walesa. - U kući njezina djetinjstva sad je živio poslovni čovjek iz

Manchestera sa svojom mladom obitelji, tako da je za nju ništa više nije vezivalo,

osim brata, sestre i njihovih uspomena. Ali unatoč tomu ili možda upravo zbog

toga, ta dolina i godine proživljene u njoj bile su joj uvelike u mislima.

Nedostajao joj je dom, sad kad je kuća bila prodana i kad u nju više nije bilo

povratka. Pomislila je na svoje djeda i baku i njihove živote provedene u tome

neobičnome mjestu.

- A vi? - uzvratila je brzo protupitanjem Mair.

- Iz Utrechta. Jeste li na odmoru?

- Da-aa. Samo putujem.

Naprtnjača joj je bila uz bok. Onaj šal bio je smotan u vrećici u njoj.

Žena je uzdahnula. - Nije nam baš lako na ovim cestama. Moj suprug se ne

osjeća dobro.

Iza autobusa se začuo nepogrešiv zvuk nekoga tko povraća. Onim izraelskim

mladićima to je bilo urnebesno smiješno.

Autobus je prelazio preko još jednoga visokog prijevoja i ispred njih je pucao

širok pogled. Njihovo odredište bila je visoravan, udaljeno mjesto sjeverno od

planina. Geografski je to bila Tibetanska visoravan, iako se još uvijek nalazila u

Indiji.

19

Šal od kašmira

Changthang je bilo mjesto u kojemu je nomadski narod istočnoga Ladakha

tradicionalno čuvao svoja stada koza i vodio ih na ispašu. Tu je klima bila toliko

hladna i opora, da su životinje proizvodile najgušće i najlakše runo kao izolaciju.

Nomadi su tijekom cijele godine premještali stada u potrazi za rijetkom ispašom.

Hrana za koze i voda koju su pile bila je nezagađena, a njihova vuna od najčišće

vrste.

Mair je čitajući znala da je odatle potjecala najfinija pasmina, sirovina za

kašmirske šalove, što znači da je gotovo zasigurno njezin dragocjeni tajnoviti šal

odatle započeo svoje putovanje, kao vuna pašminske koze.

Kad se napokon našla sama u svome šatoru u turističkome taboru izvadila je

iz naprtnjače vrećicu i pri svjetlosti ručne svjetiljke još jednom proučila šal. Sad

je znala da je onaj blago pikantni miris zarobljen u mekanim naborima bio miris

same Indije. Središnji motiv dizajna šara utkanih u nj bio je rašireni paunov rep.

Duboki dvostruki rub okruživao je središnji panel, uz raskošne uzorke turske

mustre koji su ispunjavali kutove, a na svakome kraju bili su široki obrubi s vrlo

bujnim lišćem. Ti obrubi, koji su bili djelomično izvezeni, ostavljali su dojam

samoga brokata. Unatoč svoj svojoj ljepoti, šal je ipak bio pohaban i otrcan.

Imao je izblijedjele crte koje su ukazivale na to da je desetljećima stajao

premotan na isti način. Zakučasti vez na nekim se mjestima razvezivao, dok je

na drugima bio posve iskidan. U jednome kutu bile su mrlje od tinte, a u

drugome žuta mrlja nepravilna oblika. Mair ga je prebacila preko koljena i

odsutno prstom prelazeći po arabeskama veza i izravnavajući zapetljane rese

pokušavala iščitati povijest toga šala, kao da se radilo o zemljopisnoj karti.

U rano jutro, dok se još gotovo nije bilo ni razdanilo, njihov vodič okupio je

Mair, one Nizozemce i Izraelce i povezao ih uz stazu koja je bila tek nešto manje

kamenit kanal između velikoga sivoga zaobljenoga kamenja koje je bilo

razbacano po nizini. Stigli su do obale golemoga jezera na kojemu je bio tanak

sloj leda i tlo posuto snijegom. Uz rub jezera nalazilo se nekoliko prizemnica,

tek nešto boljih od koliba, smještenih među nizom golih jablanova. Tibetanska

goveda, s onom svojom dugom grivom kojom su gotovo mela snijeg, tromo su

se kretala među kamenjem. Pripremajući se za zimu, nomadske obitelji Changpa

dovodile su dolje svoju stoku s udaljenijih pašnjaka. Uz jezero su bili krugovi

niskih kamenih zidova i rani došljaci su preko njih bacali teške cerade od kozje

dlake, kako bi načinili sklonište za sebe i svoje životinje. Iz ventilacijskih rupa na

vrhu izdizali su se tanki tračci dima. Jedna pognuta žena je od ruba jezera

klipsala noseći punu kantu.

20

Rosie Thomas

Koze su zaudarale... nije bilo druge riječi za to. Nomadski tabor je usto još

odisao petrolejem, životinjskim izmetom i dimom izgorjeloga drva za ogrjev, ali

dominantni zadah koji je gušio u grlu bio je nepatvoreni smrad koza.

Za turiste je bila postavljena izložba. Trojica muškaraca u grubim tunikama i

čizmama od kože tibetanskoga goveda utjerali su nekoliko životinja u kamenom

ograđeno područje. Mair je navukla preklope svoje vunene kape preko ušiju i

drhturila na oštrome vjetru. Gotovo je mogla osjetiti kako onaj sloj leda na

jezeru postaje sve deblji. Koze su bile čupava stvorenja, bijele, smeđe i crne,

svijenih rogova i uznemirujućih očiju izduženih zjenica. Dopustile su da im

sputaju prednje noge i polegnu ih na stranu, gdje su ležale ukočeno i zaudarale.

Iz skrovitih dijelova odjeće ti muškarci izvadili su drveni pribor, poput četaka za

kosu, sa svijenim krutim metalnim šiljcima zlokobna izgleda. Sinkroniziranom

žestinom svaki od njih počeo je s radom na kozi, stružući i povlačeći za vunu na

vratu i prsima. Čupave grude dlaka počele su popuštati pri takvom postupanju i

u komadima se odvajati, pomiješane s prljavštinom, izmetom i masnoćom. Koze

su se protivile, a muškarci su na to uzvratili grlenom naričućom pjesmom.

- Pjevaju kozama, govoreći im da dadu malo dobre pašmine u zamjenu za

opojnu travu koju jedu i dobru vodu koju piju - objasnio je vodič.

Žena je skupljala čuperke dlaka koje su muškarci otpetljavali iz češljeva,

vodeći računa o tome da uzmu i posljednji pramičak, i zagurala ih u smrznute

skrućene polietilenske vreće.

- Svaka obitelj ima između osamdeset i dvjesto koza. Životinje češljaju u

svibnju i rujnu. Češljanjem pojedine životinje dobije se otprilike dvjesto grama

sirove vune - intonirao je vodič onim svojim krnjim engleskim. Mair je pomislila

kako za razliku od svojih suputnika barem to nije morala ponovo prevoditi.

- Koliko novca dobiju? - upitao je Nizozemac kojemu nije bilo zlo od puta.

- Tisuću šeststo rupija za kilogram - odgovorio mu je vodič.

- Možda nešto više ili nešto manje od toga, ovisno o kakvoći.

Nakon čišćenja i prerade iz toga kilograma sirove vune dobije se samo tristo

grama čistih vlakana spremnih za pređu.

Mair je piljila u vreću. Da bi se dobio kilogram potrebno je mnogo češljanja i

vjerojatno cijelo stado koza treba počešljati da se ta vreća napuni. Bilo je vrlo

teško zamisliti da se ti prljavi masni svežnjevi ikada mogu pretvoriti u onu

perastu otmjenost njezina šala.

- Što se potom događa? - upitao je jedan od onih izraelskih mladića, iako nije

zvučao pretjerano zainteresirano.

21

Šal od kašmira

- Trgovci vunom ovamo dolaze svojim kamionetima iz Leha. Kupuju pašminu

i odvoze je natrag u grad, na preradu.

Jedan od onih mladića uzeo je zahrđalu limenku iz otpadaka razbacanih po

taboru, postavio je na kamen i gađao kamenčićima.

- Je li to sve? - želio je doznati njegov prijatelj. Paljba kamenčića odjekivala je

po limenci dok ona nije odskočila i pala s kamena.

Vodič se doimao uvrijeđenim. - To je tradicija. Tako se to radi stotinama

godina.

- Ali, je li to sve što se tu ima za vidjeti?

Popodne ćemo posjetiti samostan. U njemu je nekoliko lijepih slika.

- Daa.

Kad je pokazivanje završilo, muškarci su oslobodili koze i istjerali ih iz tora.

Njihov vođa stajao je i čekao da mu se uruči gotovina, dok su ostali požurili

prema najbližem šatoru.

Mair se nadala kako će ostatak dana provesti sjedeći pokraj logorske vatre,

pjevajući balade čuvara koza i pijući chang. Otkopčala je kopču na svojoj

naprtnjači, ponovo provjerila je li u njoj zamotan šal i iz novčanika izvadila

novčanicu od petsto rupija. Muškarčeva pocrnjela šaka brzo se stegnula oko

novčanice, ali ne tako brzo da vodič ne vidi koliko mu je dala. Pomislit će za nju

da je nemarna zapadnjakinja koju se lako može nagovoriti, zato što je napojnica

bila više nego darežljiva, ali nije marila za to.

- Julley - promrmljala je. Bila je to višenamjenska riječ za »bog«, »doviđenja« i

»hvala vam«.

- Julley - uzvratio je muškarac koji je već prilazio onim Nizozemcima.

Mair je namjeravala razmotati svoj šal, raširiti ga na suncem okupanim

stijenama dok koze brste u pozadini i načiniti umjetničku fotografiju njegovih

početaka kako bi je pokazala Eirlys i Dylanu, ali morala bi ga manjim kamenjem

pričvrstiti da ga vjetar ne otpuše, a vjetrom nošene kuglice leda udarale su je u

obraze. Cijeli taj prizor bio je previše sumoran za nešto više od priznanja u

mislima da je to mjesto s kojega je prije otprilike sedamdeset godina potekla ta

lijepa lagana vuna. Ništa se otada nije promijenilo. Bilo joj je drago što je došla.

Zadovoljila se fotografiranjem jezera i stabala, dok je dugodlaka bijela koza

piljila ispred njih.

Nije bilo načina uhvatiti taj smrad, ali to i nije bilo nešto za čim je trebalo

žaliti.

22

Rosie Thomas

A što se njezinih bake i djeda tiče, sad kad je i sama bila tu, činilo joj se

neuvjerljivim da bi nekakav emisar iz velške prezbiterijanske misije u Lehu uspio

prodrti tako daleko. Zasigurno je Evan Watkins mogao naći dovoljno onih

kojima će držati propovjedi u selima uz rijeke Ind i Zanskar da ne bi morao sve

do ovamo tragati za narodom Changpa. Nije mogao zimi doći tu, zato što bi ga

u tome spriječili snjegovi.

Njezini suputnici su se vukli, vraćajući se preko visoravni prema bijeloj mrlji

toyote. Mair je bacila posljednji pogled na koze i njihovu pozadinu pa se zaputila

za njima.

- Natrag u autobus, dečki! - povikao je vođa izraelskih mladića. Druga dvojica

spremno su pošli za njim.

23

Šal od kašmira

DRUGO POGLAVLJE

o povratku u Leh, Mair je provela dan nastojeći naći pazitelja koji je imao

ključeve europskoga groblja.

- Možda će se popodne pojaviti - predviđao je starac koji je sjedio na stubi uz

svoju nargilu.

Ali popodne starca nije bilo, a nije bilo ni pazitelja ni ključa. Mair je očajna

stajala s pogrešne strane ograde, dok je lišće, poput zlatnih pahuljica, šuštalo

padajući sa stabala i prelijetalo preko nadgrobnih spomenika. Učila je da se u

Ladakhu život živi vlastitim korakom. Pješice se vratila do grada, namjeravajući i

otići do kafića, popiti chai i skovati plan.

Na glavnoj ulici ispred džamije zapazila je crvenkastozlatnu kosu koja je

blještala iznad bijelih kapa i sivih leđa muškaraca koji su se upućivali na molitvu.

Žena i dijete bili su posve zaokupljeni, dijete u napadaju bijesa koji mu je lice

izobličio u grimizan čvor i majka koja je s njim blago prosvjedovala. Zlovoljnoga

supruga nije bilo nigdje na vidiku.

Non, non! - plakalo je dijete, udarajući nogom po prašini.

- E, sad je dosta - naredila je žena, čiji je govor odavao američkoengleski

naglasak. - Smjesta prestani s tim. - U izrazu njezina lica bilo je šale, ali i mirenja

sa sudbinom. Ruke su joj bile otežale od vreća za kupnju pa je dio tereta spustila

kako bi jednu ruku oslobodila za dijete. Ali mala djevojčica već je bila ugledala

Mair koja ju je promatrala. Zatreptala je očima, u kojima nije bilo ni traga

suzama, samo bijes. Ono vikanje se od intimnoga bijesa pretvorilo u opernu

predstavu.

Mair se osvrnula oko sebe. Iza nje i ispred nje bio je prazan prostor.

Podignula je prst i srela se s djetetovim pogledom. Onaj napadaj bijesa

odjednom je iščeznuo i prevladala je znatiželja. Čim je zadobila punu

djevojčičinu pozornost, Mair je udahnula, pribrala se i iz stojećega položaja

izvela premet unatrag.

Prošlo je prilično dugo vremena otkad je to posljednji put pokušala i zanjihala

se pri doskoku, ali bez toga ga je prilično zadovoljavajuće izvela. Djevojčica je

P

24

Rosie Thomas

širom razjapila usta i oči su joj se pretvorile u dva začuđena kruga. Mair je

pljesnula rukama prema njoj i načinila dva povezana premeta na rukama prema

naprijed. Hattie i ona su tu rutinu bile sinkronizirale kao dio svog čina na

trapezu pa je to vjerojatno još i sad mogla učiniti u snu. Taj drugi premet preko

glave doveo ju je posve blizu majci i djetetu. Mala djevojčica uhvatila je Mair za

nogu i zagledala se u nju. Osmijeh joj je ozario lice.

- Još jednom! Encore une fois!

Majka se smijala. - Prilično umješno. I mnogo bolje od podmićivanja

slatkišima.

Mair se osjećala pomalo nelagodno zbog toga što je shvatila kako joj je

namjera vjerojatno bila privući majčinu pozornost jednako koliko i djetetovu.

Osim toga, privukle su popriličnu hrpu promatrača, jer nije bilo baš mnogo toga

u gradu toga poslijepodneva na kraju sezone što bi ljudima moglo odvratiti

pozornost. Nadala se da će se promatrači brzo udaljiti.

- Čini se da je trik uspio. Mogu li vam pomoći oko ovoga? -Mair je obrisala

prašinu s ruku i uzela vrećice s kupljenom robom, ostavljajući majci mogućnost

da podigne svoju kćer i smjesti je na bok, jednakom lakoćom kretnje kakvu je

pokazala na bazaru.

- Žena skakačica - rekla je djevojčica u čudu i ispružila rukicu pomilovati Mair

po licu.

- Točno - složila se njezina majka. - Prilično nevjerojatno, ha? - U njezinu

glasu osjećao se dah američkoga juga.

- Zapravo, bilo je prilično nesigurno. Nisam baš sigurna što mi je došlo.

Poželjela sam spriječiti vašu kćer da plače.

Druga žena je uzdahnula. - Obje smo. Namjeravala je poslijepodne provesti s

tatom i na kraju je završila sa mnom. On je otišao dogovoriti vodiče i ponije...

sutra idemo na planinarenje. Zbog toga sva ta kupnja... što vi uzimate od

potrepština? Kamo ste se zaputili? Da vam se usput predstavim, zovem se

Karen Becker. A ovo je Lotus.

Lotus je podignula ruku i mahnula poput kraljice.

- Mair Ellis. Bog, Lotus - Mair se osmjehivala.

Djevojčica je bila iznimno lijepa, široka čela i usnica poput kerubina na kakvoj

renesansnoj slici.

- Bila sam na putu popiti čaj - dodala je.

25

Šal od kašmira

Karen je potvrdno kimnula, pokazujući prema drugoj strani ceste. - Sjajno, Mi

idemo u salon, Lo, ne idemo li? Moramo se pedikirati prije nego što načinimo

jedan jedini planinarski korak. Pođite s nama pa možemo pročavrljati. Sigurna

sam da će vas ponuditi čajem.

Mair je bilo drago što je mogla pobjeći od gomile koja je buljila u njih. Dvije

žene prekoračile su preko žlijeba uz pločnik i probijale se između zaprežnih kola

i autorikša do trgovine koja je, s prednje strane bila sva u staklu i na čije je

prozore bila navučena teška čipka. »Salon ljepote, samo za žene.«

Unutra su zatekle ispucali pod, ne baš zamjetno čist, prašnjave prazne police i

niz brijačkih stolaca. Prostorija je odisala mirisom staromodnoga losiona za

pravljenje trajne pomiješanoga s tamjunom i iskuhanom posteljinom. Malo jato

žena u sarijima jarkih boja u trenu je opkolilo Lotus, preuzevši je iz Karenina

naručja i odnijelo je u stražnji dio salona. Počele su češljati njezinu svijetloplavu

kosu, uz uzvike divljenja. Lotus je to posvećivanje pozornosti prihvatila kao da

ga zaslužuje.

Nasmiješena djevojka rumenih obraza i savršeno okrugle tibetanske glave

oslobodila ih je tereta kupljene robe. Trenutak potom posjeli su ih u susjedne

stolce pa su sad gledale svoje odraze u umrljanome zrcalu.

- Hajde. Možete i vi - cerila se Karen.

Mair je dopustila tibetanskoj pomoćnici da joj razveže konversice i da joj

potom stopala uroni u ružičastu posudu s kupkom za noge. Motor joj je

zabrujao ispod tabana i voda se uzburkala. Cijeli taj prizor bio je toliko

neprimjeren da se jednostavno morala nasmijati.

Karenine plave oči srele su njezin pogled u zrcalu. - Recite mi, sigurno ste

nešto poput izvođačice capoiere, jesam li u pravu? Vidjeli smo neke od tih uličnih

izvođača u Riju. Jeste bili tamo? Nevjerojatno. Silno bih voljela moći tako se

kretati. Ali ni za milijun godina.

Mair se ponovo nasmijala. - Što? Ne, nisam nikakva plesačica. Prije mnogo i

mnogo godina radila sam u cirkusu.

- U cirkusu? Potječete li iz cirkuske obitelji? Nastavite, otac vam je bio krotitelj

lavova, nije li, a majka dama u šljokicama koja je izvodila piruete na leđima

slona? Rođeni ste u karavani vlasnika cirkusa i čim ste prohodali odijevali su vas

u sićušne paradne kostime. Nemojte ništa od toga spominjati Lotus, molim vas...

to bi je samo navelo na raznorazne ideje.

Karen je posve očito i sama imala bujnu maštu. Mair je bila očarana njezinim

spektakularnim izgledom i živahnošću, ali nije bila posve sigurna što misliti o

26

Rosie Thomas

njoj. - Bojim se, ništa tako glamurozno. Otac mi je bio prodavač proizvoda s

farme, a majka mi je bila učiteljica u osnovnoj školi u Sjevernome Walesu.

- Pa kako onda?

Možda bi Mair otklonila ta pitanja da sama nije bila kriva zbog

ekshibicionizma pa je pomislila kako je najmanje što može učiniti dati izravan

odgovor. - Bila sam buntovno dijete i godinama sam prijetila kako ću pobjeći i

priključiti se cirkusu pa je tako, kad je vrijeme za to uistinu došlo, bio gubitak

obraza to ne učiniti. Naša predstava bila je prilično u duhu vremena. Nije bilo

lavova. Zapravo, uopće nije bilo životinja, jer to bi bilo okrutno. Moja

prijateljica i ja izvodile smo čin na trapezu, a u dječjim predstavama bile smo još

i klaunovi. Radile smo to otprilike četiri godine, a onda je došlo vrijeme da

odrastemo.

A tako - Karen je zaškiljila. - Vjerujem li u sve to? Ili je to jedna od onih

inačica koje netko o sebi kaže pri susretu s neznancima? Ako jest, upozoravam

vas, doznat ću. Bit ćemo prijateljice. U takvim stvarima nikada ne griješim.

Prišla je mlada djevojka koja je na limenome poslužavniku nosila tri čaše s

čajem, pazeći da joj ne padnu. Mair je uzela jednu i otpila. Čak je bio s mlijekom

i gusto zašećeren, ali joj je odgovarao. Kozmetičarka je izvadila jedno stopalo iz

kupke i obrisala ga na krilu. Potom se bacila na posao nanošenja debeloga sloja

zrnaste smjese.

Karen je nastavila čavrljati: - Kako bih mogla propustiti prigodu sprijateljiti se

s nekim tko u zraku izvede kolut naprijed prije nego što uopće progovori?

Na drugoj strani prostorije Lotus je imala desetak vrpci u kosi. Sićušni nokti

bili su joj već blistavo nalakirani.

Mair je zaključila da je vrijeme preuzeti inicijativu u razgovoru. - Što radite u

Lehu? - upitala je.

Karen je razrogačila oči. Lice u zrcalu postalo je blijedo i usredotočeno

jajoliko. - Stigli smo ovamo iz Tibeta. Znate, poklonica sam budizma. Za mene

je to hodočašće. - Započela je priču o samostanima koje je posjetila i molitvama

koje je obavila. Blagoslovio ju je stariji lama nakon godišnjega otkrivanja

spektakularne slike thangka, što joj je bilo jedno od najvećih duhovnih iskustava

u životu. Je li Mair vjernica? Uistinu nije? Nije li nikada osjetila poziv da to

postane? Zna li da je jedna od ljetnih rezidencija Njegove Svetosti upravo bila

tu, u Lehu? Je li vidjela golemoga zlatnog Maitreyu u Thikse Gompi?

- Jesam - uspjela je odgovoriti Mair. Žustra masaža njezina stopala i gležnja

zapljusnula je pod mrtvim stanicama kože i stvrdnutom kremom za stopala.

27

Šal od kašmira

Karenina noga bila je izložena istom tretmanu. Zastala je usred svoga

monologa i pozornost posvetila mladoj djevojci koja se vratila s malim izborom

lakova za nokte na poslužavniku. -Koji ćete, ružičasti ili crveni?

- Crveni - nagonski je odgovorila Mair.

- Hmm, da, ali ja ću se radije odlučiti za ružičasti. Ne želim prestrašiti ponije.

Lotus, kakve su boje tvoji nožni prsti? - viknula je.

- Ružičasti, sjajni - cvrkutala je Lotus.

- Baš lijepo. Tati će se svidjeti.

- Znači, idete planinariti.

Karen je bezvoljno odmahnula rukom. - To je sklonost moga supruga.

Vjerujem da je to razumna trampa. Moji samostani za njegove planine. Iako smo

se upoznali u New Yorku, trenutačno živimo u Ženevi jer je Bruno Švicarac.

Prilično redovito odlazi na skijanje i planinarenje, ali dogovorili smo se da ovaj

odmor ne bi trebao biti samo budistički. Lotus bi se tome također usprotivila,

iako je ona općenito prilično ležerna. Priznajem, nije baš tako izgledala kad ste je

poslijepodne vidjeli, ali ne raspamećuje se tako često.

- Povest ćete je sa sobom na planinarenje?

Karen se doimala iznenađeno, a potom slegnula ramenima.

Naravno. Zašto ne? Bruno je veći dio puta nosi u naprtnjači. Kamo god mi

idemo, s nama ide i Lotus. Na taj način dobijete uravnoteženo dijete bez

predrasuda.

Djevojčica se iskoprcala od svojih obožavateljica i prišla pohvaliti se svojom

manikurom, raširivši ručice na Mairina koljena, pritom je ozareno gledajući.

Vrpce su joj lepršale u kovrčama. Bilo je nekakve logike u Kareninoj teoriji,

pomislila je Mair. Sjetila se kad je prvi put zapazila tu malu obitelj na bazaru i

one prisnosti koja je na nju tada ostavila dojam. Lotus je zasigurno bila

dvogodišnjakinja s najvećim samopouzdanjem koje je ikada upoznala.

- Izgledaš divno - rekla joj je Mair. - Baš poput slike.

- Qui... comme, Maman - složila se Lotus, diveći se samoj sebi u zrcalima.

Vrata salona su se otvorila i oni čipkani zastori su zatreperili. Nečija tamna

glava i ramena pojavili su se na dovratku. - Karen?

Karen je podignula pogled s nožnih prstiju koje je pomno promatrala. - Bog.

Jesi li sve već sredio?

28

Rosie Thomas

- Tatice - Lotus je jurnula preko prostorije i bacila se ocu u naručje. Podigao

ju je od poda. - Žena skakačica - galamila je, pokazujući na Mair. - Skače visoko.

- Bruno, ovo je Maya - oglasila se Karen. - Moja nova prijateljica.

- Dobar dan - rekao je muškarac, kimnuvši prema njoj. U njemu je bio

zapretan osmijeh, pomislila je Mair, ali nije bio ni blizu površini da bi se

pokazao. Počela je objašnjavati kako se zapravo zove, jer Karen je nije bila

dobro čula.

Mair je velška riječ za Mary. Dok je bila mala, nastojala je nagovoriti

prijateljice da prihvate tu mnogo sofisticiraniju inačicu njezina imena, ali nikada

joj to nije uspjelo. - Mair, Mair, pants on fire - znala su vikati djeca iz mjesta.

Zapravo, nikada nikome takvo što nije ispričala. Nešto u usredotočenome

upitnome pogledu Brune Beckera ju je ušutkalo.

- Mair - izrekla je tiho. - Bog.

Upoznavanja su prekinuta jer je osoblje salona za uljepšavanje Brunu brzo

tjeralo van kroz vrata. Natpis »Salon ljepote, samo za žene« uistinu je bio to što

je pisalo.

Ponio je Lotus. Pokazao je supruzi da će se naći u hotelu kad bude gotova. -

Drago mi je što smo se upoznali - rekao je preko ramena, obrativši se Mair, i

nestao. Upoznavanje s novom Kareninom prijateljicom posve očito nije bilo

ništa neobično.

Karen je protegnula nožne prste i osmjehnula se. - Mir. To znači da ćemo vi i

ja otići na kolač kad s ovim završimo. Tamo možemo porazgovarati na pravi

način.

Mair se osjetila poput kamenčića kojega kotrlja tsunami, ali Karen Becker bila

je previše ustrajna... i previše zanimljiva... da bi joj se uopće pokušala oduprijeti

na pravi način. Uostalom, što bi drugo radila?

Kad je Karen zadovoljno zaključila da se lak na njihovim nožnim prstima

osušio, pošle su niz obližnju uličicu do njemačke pekarnice. Dok su jele kolač od

jabuka i pile čaj, Karen joj se povjerila da je godinama željela doći u ovaj dio

svijeta, zapravo sve otkada se počela zanimati za budizam, još kad je zašla u

dvadesete. Dosad je potpuno odgovarao njezinim očekivanjima. Ta mjesta su

sveta... izravno vam diraju dušu. S takvom dubinom duhovnosti rijetko kad se

susretnete u Europi. A u Americi nikad. Ali ona je to ipak shvatila, zaključila je

Karen. Zna li Mair... je li točno izgovorila?... zna li što Karen time misli reći.

29

Šal od kašmira

Mair je pomislila na u bijelo oličene vrhove brda gompa2 koje je u nekoliko

posljednjih dana posjetila. Mračne unutarnje prostorije s nejasnim slikama na

zidovima i kipovima Bude bile su zasićene mirisom tamjana i pepela, na oltarima

su bile hrpe žrtvenih darova, često dirljivo svjetovnih, poput paketića slatkih

keksa ili stručaka plastičnoga cvijeća. Jednolično crkveno mrmljanje redovnika

izdizalo se kroz stare podove i prozori su omogućivali zapanjujuće poglede na

isprepletene rijeke i voćnjake koji su se protezali daleko ispod. Tu je božanstvo,

pomislila je, ali više od svega mučila ju je njegova neuhvatljivost.

U jednom samostanu vodič ju je pozvao u kuhinju u kojoj je stari redovnik

smireno spravljao večeru za zajednicu. Drvenom zaimačom zahvatio je vodu iz

kante, ulio je u čađavi lonac i stavio ga na peć na drva. Hladne grude riže bile su

skupljene u tkanini, spremne za dijeljenje. Klečeći pokraj njega za grubim stolom

dječak redovnik od desetak godina sjeckao je povrće iz samostanskoga vrta.

Starac je potvrdno kimnuo, pokazujući kako je zadovoljan učinjenim naporom,

dok je dječak u lonac spuštao pune ruke mrkve i crvenoga luka, jedno za

drugim. Njih dvojica radili su bez riječi i Mair se učinilo da bi, izuzme li se

njezina nazočnost, taj prizor mogao biti isti kao onaj prije dvjesto ili tristo

godina. To tiho redovničko služenje rutinskome obredu bez kraja, kuhanju i

brizi za druge dirnulo ju je rječitije od bilo kojega religioznog rituala.

Pokušala je to malo otkriće opisati Karen.

-Ali ja to u potpunosti shvaćam - prekinula ju je Karen. Pružila je ruku i Mairine

prste pokrila svojima. - Postoje brojni putevi spoznaje, ali sve je to ista cesta.

Znaš o čemu govorim. Bila sam uvjerena da ćeš znati. Osjetila sam to u tebi čim

sam te ugledala.

- Iako sam izvodila kolut naprijed?

- Zbog toga, kao i zbog mnogočega ostaloga. Čemu potiskivati to što si željela

izraziti snažne osjećaje? Posve si svoja. Ja to odobravam.

Bruno nije duhovan u istom smislu u kojem je to ona, nastavljala je Karen, ali

shvaća to zbog svoje povezanosti s planinama. One su bile njegovi hramovi i on

je na svoja hodočašća odlazio među njih. - Uzmi, primjerice, Lotus. Vjerujem u

to da je treba pustiti da iskusi cijeli svijet kao suštinski dobrohotan. Želim da,

koliko god je to moguće, odrasta bez straha, bez nepotrebnih ograničenja, bez

sitničavih pravila kako bi mogla postati onakvom kakva sama želi unutar struje.

Mair se... posve razumljivo... zapitala nije li Lotus izlazila na kraj s tom

pretjeranom dobrotom tako što bi imala nekoliko histeričnih napadaja.

2 gompa - samostan na osami, izdvojen od najbližega naselja

30

Rosie Thomas

Popile su kavu i pojele kolač. Karen je vrškom kažiprsta pokupila posljednje

mrvice i polizala ga. Rekla je: - Moram ići. Kakvi su tvoji planovi? Nas neće biti

u gradu četiri-pet dana.

- Moram tu nešto istražiti. Ne znam koliko će mi vremena trebati za to.

Karen ju je motrila, i dalje držeći prst prislonjen uz usnice. Mair je zapazila

kako ono malo preostalih turista u pekarnici nisu mogli skinuti pogleda s njezine

družice.

- Znaš, vrlo si tajnovita - rekla je Karen.

- Ne, nisam - usprotivila se Mair.

- Ali nikada nisi odala zbog čega si u Ladakhu. Koliko vidim, nisi tu na

odmoru samo zbog razgledanja.

Mair nije namjeravala Karen opisati šal ni uvojak kose, kao ni praznine u

prošlosti svoje obitelji koje su joj svom snagom nastanile maštu. Nezgrapno je

rekla: - Nedavno mi je umro otac.

Karenino lice odjednom je preplavila sućut. - Žao mi je - rekla je toplo. -

Tužno za tebe. S razlogom te privukla budistička zemlja. Jesi li čula za

punabbhavu? To znači »ponovo postati«. To je vjerovanje koje mi imamo u

ponovno rođenje. Ono ne dok idu tugu ili gubitak, nije mu to ni namjera, ali

kontemplacija loga pruža utjehu. Barem katkad.

Mair je shvatila da je njezina nova prijateljica bila dobronamjerna, način na

koji je govorila možda je zvučao stranim, ali zasigurno je bio iskren. - Hvala ti. -

Osmjehnula se.

Karen joj je stisnula ruke i ustala. Platila je njihov čaj, odmahivanjem ruke

odbivši novac koji joj je Mair ponudila. - Gdje si odsjela?

Mair joj je rekla.

Dakle, vidimo se onda kad se vratimo.

Sljedećega dana Mair je otišla posjetiti tvornicu za proizvodnju pasmine u Lehu.

Vrijeme se mijenjalo, kao da želi naglasiti odsustvo Beckerovih. Kroz onu

zlaćanu jesenju sunčevu svjetlost koju je Mair počela uzimati zdravo za gotovo,

prosijavali su danas niski tanki sivi oblaci, dok je ustrajni vjetar nosio posljednje

lišće s jablanova.

31

Šal od kašmira

Iz jednoga sumornog pogona pred nju je izišao sićušan čovjek sa šiltericom. -

Zovem se Tinley. Pomoćni sam menadžer proizvodnje. Ovuda, da vidite

čaroliju, gospođo - našalio se kad ju je preko dvorišta poveo do betonskoga

hangara. Mair ga je slijedila, ne znajući što je time želio reći.

Unutra su četiri žene sjedile u krugu. Preko glava i donjega dijela lica imale su

prebačene šalove. Među njima se izdizala hrpa runa, debelih kovrčavih gruda

sirove kozje dlake pomiješane s izmetom, masnoćom i grančicama, koje su

izgledale baš onakve kakvima ih je Mair vidjela kad su ih gore na visoravni trpali

u vreće. Bile su to nedvojbeno neobrađene niti pašmine kakva je kamionetom

stigla iz dalekoga Changthanga. Žene su ručno čehale grude, uklanjajući najgoru

prljavštinu i razvrstavajući dlaku u manje hrpe prema boji, od najbljeđe

sivobijele do tamnosmeđe. Zrak u praznoj prostoriji doimao se gotovo krutim

zbog užegloga smrada koza.

Tinley je načinio malu kretnju kojom je izražavao žaljenje. -Ovo je proces

razdvajanja boje. Mogu ga izvesti samo ljudske oči. - Potom se razvedrio. - Ali,

kao što ćete vidjeti, ostali dio našega prerađivačkog procesa je moderan.

Vrhunski strojevi. Pođite ovim putem, molim.

Metalna vrata su kliznula na pomičnim kolutovima i Mair je zakoračila u

sljedeći dio tvornice. Bila je svjesna buke strojeva, ali zatreptala je zbog stvarne

veličine onoga što se pojavilo iza vrata. Stroj je bio dugačak sigurno pedeset

metara, gorostas s rotirajućim remenjem i okretnim zamašnjacima, golemim

gumenim valjcima i posudama iz kojih se pušilo. Na kraju niza bila je prostorija

za sušenje iz koje se vuna pojavljivala čišća i mekša, ali još uvijek s debelom

grubom dlakom i dijelovima prljavštine zarobljenim u njoj.

- Što sad? - upitala je, dok je među prstima uvrtala navoj.

Pred njima su se otvorila druga metalna vrata. Val vlažnoga zraka, zasićenoga

mirisom mokre vune, kotrljao se nad njom.

- Zašto je tu tako vruće? I tako vlažno? - progovorila je gušeći se.

- To je prostorija za vlaženje vune - rekao je ponosno Tinley. - S takvom

vunom je lakše raditi. Vidite, ovo je odjel za odvajanje dlake.

Piljili su u strojeve. Na svakome stupnju preostala vuna pojavljivala se sve

bjelja i mekša i napokon je čisto runo... ono koje je koze poput izolacije štitilo

od himalajske zime... bilo odvojeno.

Na kraju niza, nakon još jedne prostorije za sušenje, traka se vraćala. Jedan

čovjek sjedio je i s puno poštovanja pratio kako se očišćeni i osušeni konačni

proizvod sukljajući pojavljuje iz ulja stroja.

32

Rosie Thomas

Mair nije mogla odoljeti. Koraknula je i uronila ruke do lakata u tu čistu

pašminu. Bilo je to kao dirati oblak, bestežinski i čist, i baš ista takva boja.

Prisjetila se da jedan kilogram one zamašćene smrdljive vune koju je vidjela na

samome početku niza da je samo tristo grama toga prozračnoga runa. - Uistinu

prava čarolija - složila se.

Tinsleyjeve oči su sjajile. - Pođite sa mnom. Naherio je šiltericu i poveo je

izvan pogona za preradu.

Stražnje uličice bile su previše uske da bi dvoje ljudi išlo rame u rame. Iznad

su visjela užad za sušenje, grane starih čvornatih stabala i istureni balkoni kuća.

Tinsley je hodao tako brzo, da se Mair morala usredotočiti kako bi održala korak

s njim. Kod urušenih vratnica na u vapno oličenome zidu odjednom se

zaustavio i kimanjem glave dao joj znak da prođe. Kokoši su čeprkale po otpadu

i mujezinov glas izdizao se iznad krovova kuća.

- Julley - pozdravio je Tinley čovjeka naslonjenoga na metlu.

Popevši se uz četiri kamene stube i prošavši kroz uska vrata, stigli su u

prostoriju prepunu žena koje su sjedile za drvenim tkalačkim stanovima. Čula se

neprekidna škripa podnih gazila i vidio odbljesak tkalačkoga čuna dok su radile.

Tkale su običnu dugačku pasminu u nježnim nijansama sive i smeđe. Te radnice,

rekao joj je Tinley, proizvodile su šalove za prodaju preko podružnica

industrijskih rukotvorina koje je sponzorirala država u Lehu. - Očuvane su vrlo

tradicionalne metode, ženama je tu lijepo raditi. Mogu raditi koliko god žele sati,

zaraditi nešto novca, a ujedno se brinuti o svojim obiteljima.

- To je dobro - ustvrdila je Mair. Ali zbunjivalo ju je to što su ti komadi bili

drukčiji od njezina.

Prošli su kroz tkalačku prostoriju i žene su podizale pogled i osmjehivale joj

se dok je prolazila pokraj njih. Ulazni dio zgrade je, na Mairino iznenađenje,

pružao pogled na nešto što je prepoznala... glavnu ulicu gdje su se minareti

središnje džami je izdizali naspram brda okrunjenoga starom palačom. Kroz

labirint stražnjih ulica ušli su u izložbenu prostoriju šalova, u kojoj su bile

poredane sad već poznate police. Prodavač joj se nacerio i pokazao zlatan

sjekutić kad je iz plastičnih vreća počeo vaditi robu.

Leh se katkad mogao doimati velikom mogućnošću prodaje na malo koja se

temeljila na vuni.

Bilo je neupitno hoće li se suzdržati od običaja nakon što ju je Tinley strpljivo

proveo kroz proces proizvodnje. Mair je poslušno izabrala tri šala: jedan

srebrnosivi za Eirlys, karamela smeđi za sebe i šal bež boje za Hattie, koji će

odgovarati njezinoj tamnokosoj prijateljici. Ukupno je platila dvanaest tisuća

33

Šal od kašmira

rupija i samu sebe podsjetila kako to i nije velika svota novca ako se uzme u

obzir sav onaj rad uložen u tkanje pašmine.

Prodavač je odnio zamotati to što je kupila i Mair je odjednom, osjetivši

poriv, otvorila svoju naprtnjaču i iz njezinih najdubljih slojeva izvukla vrećicu.

Tinley je znatiželjno gledao dok je razmotavala bakin šal, koji je obzirno raširila

na obični drveni pult trgovine. Boje vode i cvata su pri prigušenome svjetlu

trgovine stvorile savršeno jezero i roba na policama odjednom je izgledala

neugledno i grubo u usporedbi s njim. Tinley je oštro šmrcnuo kad se nagnuo

pomnije promotriti šal, a i prodavač se okrenuo pogledati.

- Možete li mi reći što o ovome? - upitala je Mair.

Tinley je iza pulta uzeo malo ručno povećalo i pomno promotrio tkanje,

prešavši prstima preko veza prije nego što je preokrenuo tkaninu pogledati

naličje. Prstom je prelazio po obrisima uzoraka turske mustre i još pomnije se

kroz svoje povećalo zagledao u jedan kut šala.

- To je kašmirski rad - rekao je. Kani tkanje. - Ne radimo to ovdje u Ladakhu.

Prodavač mu je nešto rekao.

- Prodajete ga? - upitao je ležerno Tinley.

- Ne, to nikako... pripadao je mojoj baki. Ja sam... samo pokušavam otkriti

nešto o povijesti toga šala, a možda kroz to doznati i nešto malo više o svojoj

baki. Znate, nikada je nisam upoznala.

Tinley je odložio povećalo i uspravio se. - Onda morate otići preko planina u

Kašmirsku dolinu - rekao je.

- Mislim da su moji baka i djed bili ovdje u Lehu. Tijekom 1940-ih. Moj djed

bio je kršćanski misionar.

- Katolik? Moravski?

Ne, bio je Velšanin. Prezbiterijanac.

Tinley je odmahnuo glavom, sliježući ramenima. Njemu to očito nije ništa

značilo. - Europljani su dolazili, ali nije ih mnogo ostalo. Otvarali su bolnice i

osnivali škole za djecu i zbog loga smo im dužnici. - Neizgovorena kritika bila je

ta da misionarima, za ostalo što su pokušavali, vjerojatno pritom misleći na

religiozno preobraćenje, nisu baš dugovali veliku zahvalnost.

Mair je rekla: - Poželjela sam pogledati europsko groblje, ali vratnice su uvijek

zaključane i ne mogu doznati tko ima ključ.

Tinley se nacerio, pokazavši zdrave zube i naherio šiltericu. Brzo je nešto

rekao vlasniku trgovine i obojica su se nasmijali.

34

Rosie Thomas

- To je barem jednostavno. Ovaj moj prijatelj je Tsering, a njegov ujak je

pazitelj.

Dvojica muškaraca su razmijenili još podataka, nakon čega je Tinley rekao

Mair da će, vrati li se sutra otprilike oko tri sata do trgovine, ujak donijeti ključ i

odvesti je da vidi groblje.

Zahvalila im je obojici i obećala se svakako pojaviti. Ponovo je počela

premotavati šal kad joj je Tinley dotaknuo zapešće. -Vidjeli ste ovo? - upitao je,

pokazujući na jedan kut šala. Stavio joj je u ruku povećalo i nagnula se vidjeti to

što prije nije bila ni zapazila. Uočila je sitan izvezeni simbol, poput stiliziranoga

leptira, ili su to možda bili inicijali BB, u kojima je prvo slovo bilo naopako

okrenuto, a do toga je bila nekakva nerazaznatljiva oznaka. - Što je to?

- Potpis osobe koja ga je istkala i brojevi 42, što je vjerojatno datum

dovršetka. Lijep je to komad i bili su potrebni mjeseci, godine čak, da ga se istka

i potom izveze. Vjerojatno je bio rađen za nevjestu, kao vjenčani šal koji će ona

sa sobom ponijeti u suprugov dom.

Za baku Nerys Watkins, kao dar od njezina supruga, velškoga

prezbiterijanskoga misionara? Mair je pomislila kako je šal bio daleko raskošniji

od toga. Ništa od onoga što je znala o okolnostima pod kojima su njezin djed i

baka živjeli, kao ni njihova sputana vjera, nije se moglo mjeriti s njegovom

rijetkošću i vrijednošću. Činilo se kako se tajna samo još više produbljuje.

Stavila je nove šalove u svoju torbu, uz onaj stari dragocjeni, zahvalila se

vlasniku trgovine i ponovila da će se vratiti sutra u tri.

Tinley se široko osmjehnuo. - Morate staviti na sebe svoju novu pašminu.

Dolazi hladno vrijeme. Ove godine zima nam stiže rano.

Dok je sljedećega poslijepodneva šetala starim gradom, zapazila je kako se to

mjesto predaje pod naletima oštroga vjetra koji je šibao s hladnih planinskih

polja. U zraku je mogla namirisati snijeg, baš kao što je Tinley predvidio i bilo joj

je drago zbog topline koju je zadržavao smeđi šal oko njezina vrata. Većinu

prozora na kućama štitile su stare drvene rolete i gotovo svaki krov izdizao se

natovaren hrpama drveta i uskladištene hrane za stoku. Na bazaru je bilo sve

manje ljudi i prošla je pokraj samo nekolicine zapadnjaka. Za tjedan-dva

posljednji kafići i prenoćišta bit će zatvoreni i sezonski radnici koji su tu ljeti bili

zaposleni zaputit će se do plaža i hotela Goe za zimsku sezonu, a Leh će utonuti

u zimsku izolaciju kad snijeg zatrpa prolaze. Pomislila je na Beckerove i zapitala

se kako se oni sad snalaze u svome šatoru po tako hladnome vremenu.

35

Šal od kašmira

Naravno, u izložbenoj prostoriji nije bilo ni znaka ujaku s neuhvatljivim

ključem. Vlasnik trgovine, Tsering, mahnuo je rukom kad je zapazio koliko je

nestrpljiva. Želio joj je pokazati novu isporuku šalova koji su upravo bili pristigli

sa završne dorade. Pili su masala chai3 grickali bademe i suhe marelice, dok se

Mair divila robi. Naučila je da se ti ritualni razgovori između kupca i prodavača

moraju odvijati, bez obzira na to što su oboje znali da taj dan ni novac ni roba

neće prijeći u tuđe vlasništvo.

Nakon ugodno provedenih pola sata, vrata koja su vodila u tkalačku

prostoriju uz klik su se otvorila. Starčić u krznenoj

- Moj ujak Sonam. - Tsering je bio ozaren kad mu je svoju tešku ruku

prebacio preko ramena. - Brat moje bake.

Mair se rukovala s tom osobom dostojnom poštovanja, razmišljajući o tome

kako je baš i ne čudi što nije više vremena provodio obavljajući posao čuvara

groblja. Doimao se prestarim da bi činio bilo što osim sjedio i drijemao u fotelji.

- Dobar dan, Sonam-le - rekla je, pozdravivši ga na način na koji je naučila

ljubazno iskazati počast. Starac blistavih očiju uputio joj je pogled pun divljenja.

Prigušenim glasom obratio se Tseringu i palcem pokazao prema vratima

trgovine.

Tsering je žustro navukao svoju Adidas jaknu. - Poći ćemo - rekao je.

- Ostavit ćeš trgovinu?

- Moj ujak ne govori engleski. Uostalom - slegnuo je ramenima, raširio ruke i

lice mu se naboralo - ne vidim ni jednoga kupca.

Kad je za njima zaključao vrata, njih troje krenuli su. Sonamu je dugačka

tunika s pojasom šuštala oko gležnjeva, a krznena kapa poskakivala dok su

prelazili preko bazara. Kretao se iznenađujućom brzinom. Uskoro su stigli do

poznatih zaključanih vrata europskoga groblja. Sonam je posegnuo unutar

slojeva svoje odjeće, na trenutak nešto prtljao i izvukao golem ključ. Kad su se

vratnice napokon zanjihale i otvorile, Mair je prošla kroz njih, ispod ogoljelih

stabala te pošla između križeva i nadgrobnih spomenika. Tlo je bilo prekriveno

opalim lišćem čija je blijeda žućkastozlatna boja sad već bila smeđa i beživotna.

- Što tražite? - upitao je Tsering.

3 Masala predstavlja mješavinu začina, a masala chai je ime za napitak spravljen od vode, mješavine

začina, mlijeka, šećera i listića čaja. kapi i čizmama od filca s remenčićima od kože teturavo se pojavio

na pragu.

36

Rosie Thomas

Mair je pokušala protumačiti natpis na njemačkome na najbližem kamenu. -

Ne znam - priznala je.

Osjetila je olakšanje kad su se ta dvojica muškaraca povukli do male zelene

nadstrešnice uz zaklonjeni zid. Hodala je duž slučajno odabranih redova. Tamo

je bilo nekoliko malih grobova i na jednome spomeniku pisalo je samo

»Josephine, 7 mjeseci«. Pokušala je zamisliti kako su se Europljanke, daleko od

svojih domova, morale mučiti da bi pazile na svoju djecu u tome dalekome

mjestu i kako su sigurno često uzalud molile.

Prišla je maloj skupini nadgrobnih spomenika s velškim imenima, Williamima,

Thomasima i Jonesima iz njezine rodne doline, koji su mogli pripadati samo

prezbiterijanskoj misiji. Izvadila je bilježnicu i prepisala imena i datume, kako bi

ih, čim sljedeći put bude imala pristup internetu, mogla potražiti u knjizi Božja

nada i slava. Prepoznala je jedan stih na velškome, koji joj je bio nadasve poznat,

zato što ga je nedavno vidjela na groblju kod kuće, uklesanog u kamenu, samo

nekoliko stopa udaljenog od spomenika njezinih roditelja. Hedd perffaith hedd.

Mir, savršeni mir.

Neočekivano ju je, poput čvrstoga stiska, svladala nostalgija za domom. Na

trenutak je osjetila zbunjujuću čežnju da ponovo bude u toj dolini. Mogla je

vidjeti oca za kuhinjskim stolom, glave pognute nad novinama, s neizbježnom

šalicom čaja uz lakat.

Pribrala se gledajući prema bijelim grudobranima Himalaje i oblacima koji su

se nad njima izdizali. Možda su Evan i Nerys Watkins stajali baš na tome mjestu

zagledani u isti prizor. Sigurno je i Nerys katkad osjećala bolnu nostalgiju za

domom - u to vrijeme bilo je još teže putovati onamo i komunicirati s onima

koje je iza sebe ostavila. Prvi put nakon dolaska u Indiju, Mair je osjetila

emocionalnu povezanost sa svojom bakom.

Nastavila je hodati, sve dok nije okružila unutar ograđenoga prostora. Bilo je

razočaravajuće, ali nije bilo ničega osim tri-četiri imena na nadgrobnim

spomenicima. Upravo se spremala prići nadstrešnici, tamo gdje su Tsering i

njegov ujak šćućureno stajali zaklonjeni od vjetra i pušili bidis, kad je na zidu

zapazila spomen-ploču.

Pročitala je:

U spomen

Matthew Alexander Forbes, St Johns College, Cambridge

Izgubljen na Nanga Parbatu, kolovoz, 1938. godine, 22 godine

37

Šal od kašmira

Mair nije znala što bi ili gdje bi bio Nanga Parbat, ali pretpostavila je da se

radi o planini. Dvadeset dvije godine, bila je to vrlo mlada osoba.

- Kako ste, gospođo?! - dovikivao joj je Tsering. - Jeste li našli što?

Odmahnula je glavom. - Po imenima bi se dalo zaključiti da su tu pokopani

neki Velšani, ali nema ničega po čemu bi ih dovela u vezu sa svojom obitelji.

Sonam je okrenuo glavu i proučavao je. Doimao se starim, ali bio je jednako

na oprezu kao njegov pranećak. Promrmljao je pitanje i Tsering je slegnuo

ramenima pa ga preveo za nju: -Kaže, zašto odmah niste rekli da vas zanimaju

Velšani?

Mair je zatreptala.

Sonam je ustao i pokazao preko zida. Potvrdno je kimnula kad ih je poveo

izvan groblja, niz uličicu koja je vijugala iza njega, dok su Mair i Tsering davali

sve od sebe da održe korak s njim. Nije bila istražila tu gradsku četvrt staroga

grada i s tužnim zanimanjem promatrala je krpanje kamenih zidina i duboke

rupe u kamenu. Stare zgrade uglavnom su tonule u zapuštenost. Žena koja je na

glavi nosila svežanj triješća za potpaljivanje pozdravila je Sonama koji je žurno

prošao pokraj nje.

Uličica je završavala kod zida bez vrata i prozora omeđenoga dvjema

napuštenim zgradama. Jedna je bila od običnoga kamena, s visokim prozorima i

zastrtim slojevima drevne prašine, i Mair je odjednom sinulo da nalikuje velškoj

kapelici. Zgrada sučelice njoj bila je tek puki zid s ruševnim vratima na njemu, ali

na Sonamovo potvrdno kimanje Tsering ih je gurnuo i otvorio. Iza vrata ukazalo

se malo popločano dvorište okruženo prizemnicama. Korov i izdanci mladih

stabala prekrivali su stare kamene ploče i u malim prozorskim okvirima više nije

bilo stakla. Dva izgladnjela psa pojavila su se u mračnoj veži, pogledavši ih

svojim žutim očima.

Tsering i Sonam su se konzultirali.

- Ovo je zgrada stare misije, sa školom i bolnicom, moj ujak se dobro sjeća.

Preko puta je velška crkva, koja je potom postala hinduistički hram, ali oni su

sad izgradili novi. Danas tu nema ničega. Slegnuo je ramenima bez imalo bljeska

optimizma. Mair je prečesto zapazila sličan pokret tijekom razgovora vođenih u

Lehu.

Sonam je još snažnije kimao i mahnuvši rukom dao joj znak da slobodno

može istražiti to zapušteno mjesto.

Izbjegavajući pse, zavirila je u sobičke. Prva dva bila su prazna, osim korova

koji je provirivao kroz podove, razbacanoga otpada i poderanih vreća, ali u

38

Rosie Thomas

trećem su bili truli komadi pokućstva. Jedan komad namještaja bio je

prepoznatljiv kao školski stolac koji je na naslonu imao malu policu za knjige.

Stolci prilično slični tome bili su u nižim razredima njezine škole. Mair se

sagnula i pokušala ga uspraviti, ali polica je otpala i našla joj se u rukama. Uz

stopala su joj ležali ostaci knjige nabreklih korica koje je polica napola štitila od

vlage i hladnoće. Podignula ju je i pogledala uništene stranice. Iz te kašaste sive

mase dvije-tri riječi ipak su se mogle razaznati.

Bila je to velška protestantska crkvena pjesmarica.

Mair je podignula glavu. Napola je pomišljala da joj dvojica muškaraca možda

pokušavaju udovoljiti posjetom tome kompleksu zgrada koji je mogao pripadati

bilo kojoj od različitih misija u Ladakhu ili možda nemati nikakve veze s

misionarstvom. Ali sad je znala zasigurno.

Prije sedamdeset godina Evan Watkins propovijedao je u kapelici na drugoj

strani uličice, dok je njegova supruga zasigurno pokušavala poučavati djecu,

možda čak u istoj toj prostoriji. Zabacila je glavu osluhnuti, kao da bi mogla

uhvatiti zvuk njihovih glasova, ali uspjela je čuti samo lavež pasa te škripu i

trubljenje prometa u daljini.

- To je ono što sam željela naći - rekla je potiho svojim pratiteljima. Na

trenutak se sagnula i vratila crkvenu pjesmaricu na mjesto na kojem je počivala.

Sve troje ponovo je izišlo na svjež zrak. Sonam je uhvatio Mair za ruku.

Počeo je govoriti s velikim oduševljenjem i iz njega su pokuljale riječi kad ju je

prodrmusao za lakat i zagledao joj se u lice. Bio je bezub i lice mu je bilo

izbrazdano dubokim borama, ali odjednom se doimao mnogo mlađim nego što

je bio.

- Reci mi što kaže - zamolila je Tseringa.

- Prisjeća se učiteljice, iz vremena kad je bio mali dječak. Bila je draga. Davala

je djeci jabuke i pjevali su.

Nerys Watkins, koja je pratila svoga supruga u Indiju i sa sobom natrag

donijela vjenčani šal s uvojkom kose skrivenim u njegovim naborima.

- To bi mogla biti moja baka. Sjeća li joj se imena? Koje su pjesme pjevali?

Starčevo odmahivanje glavom bilo je dovoljan odgovor, nakon kojega je

odmah uslijedila nova bujica riječi. Rukama je odmjerio komad zraka i nacerio se

dok se pretvarao da tetura pod težinom toga. Pričinjavalo mu je zadovoljstvo

prisjećati se davnašnjih vremena, to je shvatila, baš kao što je pričinjavalo

zadovoljstvo njezinu ocu. Tsering je potapšao ujaka po ramenu, govoreći mu da

uspori.

39

Šal od kašmira

- Kaže da je tu bio bežični radio, prvi koji je moj ujak ikada čuo. Sviđala mu

se glazba koja je iz njega proizlazila. Bežični radio bio je ovoliko velik i težak.

Imao je akumulator i bila su potrebna četvorica ljudi i zaprežna kola da

akumulator povezu sve do rijeke i napune ga pokraj generatora. Potom bi ljudi

prilazili bliže i slušali ozbiljnih lica. Djeca su se željela smijati, ali nije bilo

dopušteno. Bilo je to još u vrijeme dok je u Europi bjesnio rat, koji se potom

prenio u Aziju.

Evan i Nerys tmurno su slušali vijesti na radiju u jednoj od tih prostorija

niskoga stropa, dok je petrolejka bacala njihove sjene na zidove. Mogla ih je sad,

napokon, posve jasno vidjeti: Evana u crnoj propovjedničkoj halji i Nerys s

pregačom preko obične suknje i u ručno pletenome puloveru.

- Da - potvrdno je kimnula. - Tako je to tad bilo.

Više se nije imalo što vidjeti u napuštenome kompleksu zgrada. Tsering se

zainteresirao pa je s njom načinio još jedan krug, zavirujući kroz svaka vrata, ali

ništa više nisu našli. Nakon toga bljeska prisjećanja Sonam se doimao umornim,

kao da je sva energija bila isisana iz njega. Mair mu je nježno položila ruku na

rame. - Hvala vam. Drago mi je što sam došla ovamo.

Zaputili su se natrag niz uličicu. Sonam je hodao mnogo sporije uz pomoć

svoga pranećaka. Sumrak je bio na izmaku i s prozora kuća blizu groblja vidjela

su se svjetla, sve dok nije zatreperilo, jednom, a potom još jednom, i električne

energije je nestalo. Ugasila se ona jedina ulična svjetiljka u daljini. Mair i njezina

dva pratitelja zaustavili su se ispod mornarskoplavoga neba kad je Tsering u

unutarnjem džepu potražio ručnu svjetiljku. Starac je pružio ruku Mair, nastojeći

održati ravnotežu, i ona ju je prihvatila. Povezani tankim snopom svjetlosti

svjetiljke, izbjegavali su duboke rupe i urušene zidove na putu, pozorno

koračajući prema cesti.

Na križanju je skrenula prema svome hotelu i oprostila se s tom dvojicom

muškaraca. Novac koji je dala Sonamu u trenu je nestao u prorezu njegove

tunike. Uhvatio ju je za zapešće i nakrivio glavu, zagledavši se u nju u tami.

Tsering joj je posljednji put preveo.

Tih dana, u stara vremena, bilo je tu vrlo teško živjeti. Nije bilo mnogo ni za

koga. Ali svejedno je bilo dobro.

Starac joj je rekao da Evan Watkins i njegova supruga nikada nisu doživjeli

neublaženo loše životne uvjete tu u Lehu. No bilo je tu i sreće.

Mair je to mogla shvatiti.

Rukovala se s njima.

40

Rosie Thomas

Tsering se nacerio i njegovi bijeli zubi bljesnuli su u tami. - Tražite prošlost iz

toga vašega šala. Sad ćete ići u Kašmir.

- Da, hoću.

- Siguran put vam želim - rekao je.

Poželjeli su joj laku noć. Dok je gledala kako sporo odmiču niz napuštenu

ulicu, ponovo se upalilo svjetlo. Njihove sjene kliznule su preko starih kamenih

zidina.

41

Šal od kašmira

TREĆE POGLAVLJE

Indija, 1941.

onio je sa sobom svijeću iza zastora. Bio je to tek drveni okvir na šarkama

preko kojega je bio zalijepljen smeđi papir. Postavljena na skriveni

umivaonik, svjetlost je na papir bacila njegovu uvećanu i izobličenu sjenu. Nerys

se okrenula na drugu stranu da ne gleda svoga supruga koji se kupao. Naprotiv,

proučavala je obični drveni križ obješen na zidu pokraj kreveta.

Žuti odsjaj svijeće zatreperio je kad ju je on ponio s umivaonika i postavio na

noćni ormarić pa je znala da se sad ponovo može okrenuti. Madrac, napunjen

dlakom tibetanskoga goveda, poznato je zašuštao kad se pokrenula. Osjetila je

dašak dezinfekcijskoga sapuna uz koji je dopirao muški znoj kad je Evan uzeo

Bibliju koju je uvijek držao uz jastuk. Kleknuo je pokraj kreveta. Nerys je

odjednom izvela pokret odgrtanja deke i priključila mu se u molitvama, ali rekao

joj je da se ne miče.

- Gospodin sve vidi. Neće se duriti ako se još nekoliko dana odmoriš, Nerys.

- Ali savršeno sam dobro - promrmljala je, no ipak je ostala ležati mirno, jer

osjećala je silan umor. Slušala ga je dok je na velškome čitao iz Knjige o Jobu,

što je bio jedan od njegovih omiljenih dijelova. - Amen - rekla je, kad je

pomislila da je završio. Nastupila je stanka dok je molio u tišini, što je i sama

pokušala učiniti. Među ostalim, od Boga je tražila da joj na neki način pomogne

biti boljom suprugom.

Evan je naposljetku uzdahnuo i osovio se na noge. Skinuo je svoj debeli kućni

ogrtač, objesio ga na vješalicu i odgrnuo deku, dopustivši oštrici hladnoga zraka

da se uvuče u krevet. Na trenutak je oklijevao u svojoj prugastoj flanelskoj

pidžami, kao da je leći pokraj nje zahtijevalo određenu snagu volje.

- Jesi li spremna? - upitao je.

- Jesam - odgovorila je.

P

42

Rosie Thomas

Ugasio je svijeću i uvukao se u krevet. Kad se madrac pod njegovom težinom

uleknuo, napela je bok i mišiće na nogama kako se ne bi otkotrljala do njega. Ne

zbog toga što nije žudila za udobnošću njegova naručja i toplinom kože, jer

osjećala se jako tužnom i praznom što je čeznula za tjelesnim smirenjem, bez

svih onih stupica u koje bi riječi mogle odvesti, nego zbog toga što je dan bio

dug pa ga nije željela još i time dodatno opteretiti.

- Laku noć, draga - rekao je ubrzo.

- Laku noć, Evane - odgovorila je tiho.

Uskoro je zaspao. Ležala je, položivši isprepletene prste na prsni koš, i

razmišljala o proteklome danu.

Najmanja djeca pružala su joj najveće zadovoljstvo. Voljela ih je vidjeti u

razredu, sa školskim zaštitnim pregačama privezanim preko njihove otrcane

odjeće, kako uredno sjede u nizu dok su im oči pune sjaja usredotočene na nju

koja ispisuje riječi i brojeve na školskoj ploči oslonjenoj na stalku. Jedan, dva, tri.

Čizma, šešir, jabuka, ruka. Strpljivo su podnosili taj dio dana, baš kao što su to

činili dok im je čitala priče iz Biblije, ali ono u čemu su najviše uživali bilo je

pjevanje, ples i igre u kojima se pljeskalo. Pjevušili su vlastite riječi na »Oranges

and Lemons« i »Farmer’s in His Den«4 i pokušala je oponašati to što su pjevali,

jer su se grohotom smijali tim njezinim nastojanjima. S njezinim harmonijem i

njihovim bubnjevima, zviždaljkama i defovima, svirali su izmišljene pjesme koje

su ispunjavale prostoriju ritmom i jezik uopće nije bio potreban.

Starija djeca nisu je toliko ispunjavala zadovoljstvom. Nerys je znala da u

školu dolaze samo zbog besplatnoga ručka u misionarskoj zgradi: juhe, riže i

gustoga variva od leće. Vrpoljili su se i žamorili međusobno dok je govorila i čim

bi u tri sata nastava završila, jurcali su jedni za drugima preko dvorišta, sretni što

su se oslobodili njezine nastave, iako su ostatak dana provodili radeći na poljima

ili sagnuti nad tkalačkim stanom. Jedino se mogla nadati da je hrana koju su jeli i

ona minimalna medicinska njega koju je mogla ponuditi za njihov opori kašalj,

krmeljave oči i ozljede od trčanja bila nadomjestak za ona dva sata uzajamnoga

nerazumijevanja koje su s njom dijelili. Ali u dobi od osam-devet godina, većina

njih potpuno je prestajala dolaziti. Bili su previše dragocjeni svojim roditeljima

kao dodatni par ruku.

Nerys je osluškivala kako se Evanovo disanje usporava i produbljuje.

Ma koliko se trudila biti optimistična, bilo je teško ne imati osjećaj da tu trate

vrijeme, dvoje neukih autsajdera koji su se borili protiv primitivnih uvjeta,

nerazumljivoga jezika i stoljeća povijesti.

4 poznate dječje pjesmice

43

Šal od kašmira

Naravno, Evan se ne bi bio složio s tim da su neuki. Ali Nerys nije dijelila

apsolutno vjerovanje svoga supruga da je Riječ jedina istina te da je jedino važno

bilo donijeti je neznabošcima. Bojala se čak da možda ona gubi vjeru, iako ju je

samo to priznanje u tišini i pod sigurnim okriljem tame navodilo da se lecne od

tjeskobe. Kako bi uopće mogla postojati supruga misionara koja ne vjeruje u

Gospodina?

Ironija je bila u tome što ju je Indija dovela do toga ponora sumnje.

U Walesu je upoznala velečasnoga Evana Watkinsa dok je bio na dopustu pri

povratku iz Indije, s jedne od svojih misija. Ona je tada učila za učiteljicu i sve se

činilo savršeno jasnim. Njihov Bog, onaj koji je njoj i Evanu bio zajednički, bio

je, naravno, svakodnevna stvar. Bio je prije objeda izgovarana molitva, molilo se

pred spavanje za obitelj i za bolesne, za kralja i kraljicu i nesretne nevjernike. Bio

je kapelica nedjeljama, debela crna Biblija, nonkonformistička crkvena

protestantska pjesmarica, sav onaj život na koji je bila naviknuta i koji je lagodno

uzimala zdravo za gotovo. Čak i nakon što ju je Evan zaprosio (nadala se...

molila čak... da će je zaprositi) i tijekom njihovih kratkih zaruka, vjenčanja,

medenoga mjeseca u Angleseyju (neće sad o tome ni razmišljati) i svih onih

priprema za Indiju koje su uslijedile, nikada nije dovela u pitanje tu temeljnu

premisu. Evan je dobio poziv za obavljanje misionarskoga posla i bila je

ponosna zbog toga što će mu biti pratnja. Pomagat će mu i podržavati ga na

svaki mogući način i uspjet će zajedno.

U Shillongu, središtu prezbiterijanske podružnice misije u Indiji, gdje su živjeli

prvih mjeseci braka, nije bilo posebno teško. Unutar kompleksa zgrada bila je

velika škola kojom je upravljala misija, gdje je bilo izvrsno poučavati i gdje su

mjesne obitelji, kako se činilo, bile spremne prihvatiti kršćansku poruku koja je

uz to išla. Uz veliku kapelicu u kojoj su se redovito održavale mise za

misionarske obitelji i priličan broj obraćenika, postojala je ambulanta za pružanje

prve pomoći za manje boljke, održavala se i nastava za mještanke o kućanskim

vještinama, higijeni i uzgajanju povrća, u kojima je Nerys uživala pomažući, a

bila je tu i sva ostala potpora male, ali odlučne religiozne zajednice. Postojala je

čak, malo dalje, bolnica u sklopu misije s diplomiranim liječnikom koji je u njoj

stanovao i s tri bolničarke, gdje su žene mogle doći poroditi se u sigurnijim i

primjerenijim uvjetima od onih koji su bili dostupni bilo gdje drugdje na tome

području. Tamo su se liječili oboljeli od gube, pacijenti oboljeli od tuberkuloze

te oni koji su propatili zbog sepse, bjesnoće i svih ostalih zaprepašćujućih

boleština u Indiji. Nerys je uviđala da su ona i njezin suprug činili dobro svojim

radom, iako na neznatan i neizravan način.

Sama Indija ju je zaprepastila. Uspjela je unaprijed zamisliti samo najbljeđe

slike pa su je sve to golemo prostranstvo i ta okrutna vrućina u nizinama, tako

44

Rosie Thomas

žestoka da joj se ljuštila koža, izblijedjelo nebo, rojevi ljudi, snažne bujice

monsunskih kiša, drečave boje i neugodan miris svega toga, muhe, osakaćena

tijela i pravo siromaštvo koje je svakodnevno viđala, oslobađali. Kad je pokušala

Evanu priznati svoj očaj, doimao se zlovoljnim.

- Zbog posla smo tu, draga, s Božjom pomoći. Nemamo vremena za

razmišljanje o nama ili našim bojaznima.

Htjela mu je odbrusiti kako se ona ne boji posla i da nije zaokupljena samom

sobom, nego da je samo željela razgovarati s njim o onome što su oboje sve

vrijeme tu viđali. Ali zaustavila se. Evan nije želio razgovarati ni o čemu drugom

osim o njihovim svakodnevnim rutinama. Bio je usredotočen na svoj rad, tako

čvrsto i nepokolebljivo da je počela sumnjati kako se boji kamo bi ga sva ta

nagađanja mogla odvesti.

U svakom slučaju, njezina zbunjenost nije potrajala. S vremenom je počela

uviđati životnost u toj uzavreloj zemlji, nekakvu vrstu tvrdoglavoga teka koji je

usred sveg tog očaja na svijet donosio dječje kmečanje, životnost koja se

odražavala u očima prosjaka kad je pružao skupljene šake primiti sitnu brončanu

kovanicu, u leđima sagnutih žena na poljima i u muškarcu koji je po cijeli dan

sjedio uz zahuktali promet i svoje plinsko kuhalo, spremajući ukusni chai koji je

prodavao prolaznicima. Nerys bi se u svakodnevnoj šetnji znala zaustaviti i

popiti šalicu čaja s tim čovjekom, sjedeći na njegovome tronošcu dok je on

čučao u prašini. Nažalost, nije uspijevala vidjeti kako bi na bilo koga od tih ljudi

mogla utjecati, nabolje ili nagore. Gotovo svi oni bili su u očajnim situacijama i

već su pripadali određenim religijama. Što bi tu mogla promijeniti tek jedna

neznatno različita?

Suho neželjeno sjeme ukorijenilo se u njoj, ali brzo je raslo.

Evan je sve vrijeme radio, propovijedao, pisao, čitao i odlazio u udaljena sela.

Čak i uz predavanja u školi i nervozno nastojanje da se pozabavi poslugom,

zbog čijih se nacerenih lica u očekivanju njezinih naredbi osjećala nelagodno,

Nerys je imala mnogo slobodnoga vremena. Počela je pomagati u bolnici, gdje

su joj bolničarke bile mnogo uzbudljivije društvo od supruga ostalih misionara.

Njezina najdraža obveza bila je pomagati pri porodu u prostoriji za porođaje.

Sjećanje na prvo novorođeno djetešce koje je ugledala bilo je živopisno, kao

da se toga jutra dogodilo. Majka je bila mlađa od nje. Imala je dotad već dvoje

djece i vrištala je dva duga sata dok joj je Nerys spužvom vlažila lice, nastojeći je

smiriti. Ali čim se dječak rodio, ispružila je ruke primiti novorođenče, uz osmijeh

koji je ispunio prostoriju. Nerys se morala zakrenuti u stranu i ručnikom obrisati

vlastite oči.

45

Šal od kašmira

Sad su joj ruke kliznule naniže, bila je to neželjena kretnja koju je bezuspješno

pokušala potisnuti, preko naboranih istovjetnih lukova donjih rebara, i počinule

na mlohavoj zdjelici ispod njih. Budući da je u prvoj trudnoći prije manje od

mjesec dana pobacila, nastojala je samu sebe uvjeriti da će ubrzo na putu biti još

jedno dijete. Osjećala je mučninu i iscrpljenost. Predugo je potrajalo začeti ga, ali

ipak će uspjeti, neće li?

Osim ako je Bog nije kažnjavao zato što u Njega nije vjerovala.

Nerys se u mraku blago osmjehnula. Ako ne vjeruje, kako bi onda pobačaj

sad ili neuspjeh da ponovo zatrudni u nekom budućem trenutku mogao biti

božanska kazna za nešto?

Misli o nečemu drugome, savjetovala je samu sebe. Njezin suprug je u snu

uzdahnuo i sklupčao se na bok, licem okrenut od nje.

Kad su Evanu ponudili mogućnost da pođe na put, sve do Leha, gdje je velški

misionar koji je tamo bio nastanjen umro od dizenterije, on je objasnio Nerys da

ne moraju poći. Trebaju na to gledati samo kao na ponudu, na mogućnost za

veće dobro, a ne kao na naredbu. Misionarski posao bit će težak, upozorio je.

Leh je bio na iznimno velikoj nadmorskoj visini i do njega se moglo doći sa

samo dvije moguće ceste, a i te su, barem pola godine, bile zatrpane snijegom.

Vjerojatno bi bili među šačicom ostalih Velšana, nema tamo prave bolnice, a

mještani su vjerojatno još manje skloni prihvatiti riječ Gospodina našega nego

što su bili tu dolje u Shillongu.

Nerys mu se zagledala u oči.

Evan je želio poći, upravo zbog toga što će to namještenje biti teško i nimalo

udobno. Leh bi mu omogućio da svoj misionarski žar dokaže Bogu i svojim

nadređenima, dok bi njemu samome pružio još više mogućnosti za

samoprijegor. Počela je shvaćati kako siroti Evan potajno o sebi nema baš

visoko mišljenje. Dvojeći i u vrijednost onoga što je tijekom misije postigao, sav

njegov savjesni rad i ustrajanje na biranju najtežega puta vjerojatno je bio njegov

način izlaženja na kraj s nemanjem samopouzdanja i ljubavi prema samome sebi.

Nije se čak ni hranio kako dolikuje, ma koliko se snažno ona trudila smišljati jela

koja bi ga okrijepila. Bio je mršav i upala lica na kojemu su mu se ispod jagodica

pojavila udubljenja... Često je bio bolestan, u groznici ili se žalio na bolove u

trbuhu.

Voljet ću te više i bolje, zaklela se tiho, da ti nadomjestim sve ono što ti sam za sebe ne

možeš učiniti.

46

Rosie Thomas

Uzela mu je lice među svoje dlanove i poljubila ga u čelo. - Naravno da

moramo ići. Bit ću vrlo razočarana ne odemo li. Čak i putovanje zvuči poput

pustolovine. Već je bila čula za legendarna putovanja od Manalija do Leha.

Te večeri Evan ju je u krevetu uzeo za ruku i prošaptao: - Draga?

Bio je to signal. Približila mu se, dok joj se spavaćica zgužvala oko bedara, i

promrmljala. - Da. - Pobrinula se za to da joj usne gotovo dodiruju njegove,

kako bi mogao osjetiti toplinu njezina daha.

Pomislila je kako vjerojatno nije mislio da je zapravo grešno to što čini. Na

kraju krajeva, bili su u braku, vjenčao ih je u kapeli Parchedig Geraint Rhys

njezin prijatelj i učitelj, pred njihovim dvjema obiteljima. Samo... vjerojatno...

nije mislio da zaslužuje toliko zadovoljstvo. Zasigurno nikada nije pokušao

prolongirati taj čin ni pojačati osjećaje za bilo koga od njih dvoje. Prepuštao se

temeljnoj potrebi, kako je on na to nedvojbeno gledao, a potom se od nje, što je

moguće brže, odmicao.

Sama Nerys nije marila za to zaslužuje li ona zadovoljstvo ili ne, ali znala je od

prvoga šeprtljavog trenutka kad je njezin suprug ušao u nju da voli seks. U

početku je zamišljala brak u kojemu su ga oboje voljeli jednako i željeli onoliko

koliko ga je željela ona.

Nikada ne bi izlazili iz kreveta, pomislila je. Nakon dvije godine braka, naučila

je svoju maštu držati pod strogim nadzorom.

Evan je prihvatio misiju u Lehu i Watkinsovi su se uputili na dugo putovanje

gore prema Ladakhu. Nerys je uživala u putovanju vlakom do Kalkute, a potom

do Delhija, iako je ljetna vrućina u nizinama bila poražavajuća nakon razmjerno

prozračnoga Shillonga. Na svakoj stanici prodavači hrane penjali su se u njihov

vagon s košarama za piknik s rižom i karijem, dok su se muškarci koji su

prodavali chai oglašavali zvončićima i žene pridizale platnene poveze pune

zreloga voća prema prašnjavim prozorima. Cjenkala se za robu s ostalim

putnicima iz vlaka i posložila male izletničke objede na bijelome ubrusu, kako bi

dovela u iskušenje Evana svaki put kad bi podigao pogled sa svoje knjige. Iz sata

u sat netremice je gledala u Indiju koja se pred njom razmotavala dok je vlak

promicao. Rižina polja, zaprežna kola koja su vukli volovi i blatnjava sela

ustupila su mjesto nepodnošljivo vrućim gradićima i gradovima s oljuštenim

nastambama u sirotinjskim četvrtima te još beznadežnijim taborima u kojima su

obitelji živjele ispod otrcanih platnenih zaslona na komadu blata pokraj

željezničkih tračnica, dok je dim koji se izdizao s bezbrojnih vatara zastirao već

47

Šal od kašmira

ionako ljepljiv zrak. Potom bi vlak ponovo isplovio u prirodu, odmičući preko

goleme smeđe nizine, kao da trpki grad nikada nije ni postojao.

U Delhiju su boravili u misionarskoj kući kad je Nerys preko BBC-a konačno

čula vijesti o evakuaciji Dunkirka. Čekala su je pisma od roditelja, s izvješćima o

zračnim napadima, nestalima i dječarcima koje je poznavala iz škole, a koji su se

sad pojavili na popisu ljudi ubijenih u akciji. Bilo je teško čuti za strašne

promjene kroz koje je njezin poznati i voljeni svijet prolazio, dok je ona sama

bila na tako neobičnome mjestu. Misli joj je ispunila tjeskoba koju je osjetila

zbog ljudi koje je za sobom ostavila pa su joj se Indija i posao koji su tamo

obavljali učinili još nepovezanijim s bilo čime što je shvaćala. Osjećala je silnu

bol za povratkom kući; dubina njezine čežnje bila je tjelesna, gotovo

zastrašujuća. Evan se jednoga poslijepodneva vratio s misionarskoga sastanka i

zatekao je kako pokraj otvorenoga prozora nastoji doći do daha, iako je zrak

vani bio gust, pun čađi i vruć. Vunena čarapa koju je plela ležala je na podu

pokraj nje. Čula je da će biti hladno prelaziti preko prijevoja penjući se gore do

Leha i premda je pojam hladnoće, činilo se, posve nestao iz svijeta, bila je na

nekakav apstraktan način zabrinuta da nemaju dovoljno tople odjeće.

- Mislim da smo spremni za polazak - namrštio se Evan, odlučujući ne vidjeti

ili ne komentirati njezin očaj. - Naručit ću karte za Chandigarh.

Uz savjet i pomoć misije u Delhiju prikupili su hrpetinu potrepština, od

debelih čizama od filca i deka do limenki maslaca iz tvrtke mliječnim

proizvodima u Delhiju. Sve to bilo je spakirano u košare za putovanje,

prevezane kožnatim povezima.

Nerys se sagnula podići svoje pletivo. - Činimo li pravu stvar, Evane?

Pomisliš li nekada da... da bi se naša nastojanja mogla bolje proširiti kod kuće?

Spustio je pun naramak papira i knjiga. - Zbog rata?

- Da. - Da su bili kod kuće, pretpostavila je, njezin suprug bio bi vojni

kapelan, a ona bi poučavala u školi zamjenjujući one učitelje koji su sudjelovali u

borbi.

- Tu sam pozvan, Nerys. Znam da provodim Božju volju.

Za tebe je to posve dobro, umalo je uzvratila, ali što sa mnom?

Ja o tome ne znam ništa. Kakva je Božja volja za mene?

Nikada ga to zapravo nije ni upitala.

Uvijek bi se ugrizla za jezik, znajući da je jedini siguran način za vođenje

razgovora bilo prihvatiti to da je Evanova supruga i da joj je dužnost biti ni više

ni manje od toga. Uostalom, sve to, svaki korak koji ju je tu doveo, bio je njezin

48

Rosie Thomas

vlastiti izbor. Da se nije odlučila udati za nj, bila bi kod kuće u Walesu i sutra bi

bila učiteljica usidjelica koja bi odlazila u učionicu punu djece, čije živote je

mogla razumjeti, a ne bi bila udana žena koja je sad na putu za Ladakh.

Kroz prozor je dopirala buka prodavača koji su izvikivali, djece koja su se

igrala u uličnim odvodnim kanalima, plač malog djeteta i note blago pojačane

glazbe. Nerys je stajala vrlo mirna, osjećajući svoje prste poput rastopljenoga

voska na pletaćim iglama.

- Nije ti dobro? - Evan je položio ruku na njezino rame. Želiš li da pozovem

gospođu Griffiths?

Gospođa Griffiths bila je njihova domaćica, supruga misionara u Delhiju koju

je Nerys jedva poznavala. - Neću, Evane, hvala ti. Nisam bolesna. Slažem se s

tobom. Spremni smo za polazak i trebaš nabaviti karte za vlak.

U Chandigarhu su izišli iz vlaka i kopnom putovali kamionom.

Prtljaga im je bila konopima privezana ispod platna na dnu prikolice vozila,

dok su se vozili do gradića koji se zvao Manali. Tu je bila još jedna ispostava

misije, gdje je Evan morao dogovoriti posljednje pojedinosti oko njihova

premještaja u Leh pa su tu ostali tri dana. Manali se smjestio u podnožju visokih

planina, a blaženo hladan zrak bio je svjež i opojno mirisan. Preklopljeni vrhovi

koji su se ponad doline izdizali bili su prekriveni tamnim borovim stablima. Taj

pogled potaknuo je Nerys da pomisli na Švicarsku, iako tamo nikada nije bila.

Odlazila je u šetnju pokraj kristalnoga brzaka i promatrala orlove koji su klizili

preko visokih litica. Raspoloženje joj se podignulo, poput ptica.

Posljednje večeri ona i Evan večerali su uz svjetlost svijeća u maloj, drvom

obloženoj prostoriji koja je gledala na vrt. Kad je odložio nož i vilicu, skočila je,

prišla mu i položivši ruke na njegova ramena prislonila mu obraz uz kosu. -

Tako mi je drago što idemo. Oprosti. Sumnjala sam u mudrost te odluke -

prošaptala je.

- Molio sam se za to da se predomisliš - odgovorio je.

Nerys je znala da je to posljednja noć koju će, dok ne stignu u Leh, provesti u

pravome krevetu. Na medenome mjesecu naučila je da se nikada ne mora

pokušavati približiti svome suprugu, ali dok je bio izvan prostorije, stavila je na

zatiljak malo parfema i odjenula spavaćicu koju je imala na dan vjenčanja.

- Draga? - upitao je Evan čim je ugasio svjetiljku.

49

Šal od kašmira

Sljedećega dana u cik zore okupila se povorka od petnaest ponija. Potrajalo je

dva sata da se sva Nerysina i Evanova prtljaga prepakira i podijeli na zasebne

terete koji su bili ravnomjerno raspoređeni među vlasnicima ponija i njihovim

životinjama. Žilav čovječuljak po imenu Sethi bio je zadužen za njihovu

karavanu. Odatle do Leha bilo je šesto kilometara, drevnom planinarskom

trgovačkom stazom koja je prelazila preko Himalaje. Jahat će i tijekom puta se

svake noći negdje utaboriti.

- Dođi, memsahib.5 - Sethi je pomogao Nerys da se popne u sedlo svoga

ponija, stavio joj u ruke tkanu uzdu sa zvoncima i coflekima od drečave vune pa

pljusnuo životinju po stražnjem dijelu. Krenuli su i njihova procesija je vijugajući

izišla iz Manalija. Pred njima je bilo šezdeset kilometara strmoga uspona do

prvoga visokoga prijevoja na njihovoj ruti.

Nerys se često u razmišljanjima vraćala na onu vrtoglavu nevjericu zbog

teškoća koje je to dugačko putovanje nosilo sa sobom. Dani su prolazili kao u

izmaglici, u poskakivanju na leđima ponija ili su bolnih nogu i otupjele stražnjice

silazili s njih i nastavljali klipsati za njima. Staza je često bivala tek duboka

udubina koja je vodila između otkotrljanoga kamenja ili blatnjavoga grebena koji

se više od trideset metara izdizao iznad praznine, dok je daleko ispod vijugala

srebrna rijeka. Poniji su birali put odmičući naprijed, poticani coktanjem i

zvižducima svojih vlasnika. Teret na njima ritmički se njihao i katkad daleko

prelazio preko te praznine. Noću su Sethi i njegovi ljudi podizali šator u koji bi

se Nerys i Evan polako uvukli i zamotali u deke. Hladni vjetrovi udarali su u

platna i probijali se između stranica šatora i njegova dna. Dječak kuhar ložio je

vatru i uskoro bi na plinskom kuhalu spravljena gusta ovčja juha i zdjelica s

rižom iz koje se pušilo bile pružene kroz preklop na šatoru. Nerys nikada u

životu nije osjećala takvu glad. Jela je pohlepno gutajući sve što su joj dali. Evan

je zatvorenih očiju ležao u kukuljici od deke. Patio je od visoke nadmorske

visine, svakoga jutra budio se s glavoboljom i cijeloga dana slabašno kašljucao.

Nerys mu je davala aspirin i mješavinu sirupa za kašalj pa ga nutkala da jede.

- Samo žlicu riže, ljubavi. Moraš nešto pojesti, jer u protivnome nećeš imati

snage za obavljanje posla kad onamo stignemo.

Pridigao se na lakat i pojeo malu količinu svoje večere.

5 memsahib = gospođa, izraz poštovanja za bjelkinju u kolonijalnoj Indiji; za muškarca je izraz

sahib = gospodin

50

Rosie Thomas

Noću su spavali na mahove, oslonjeni na sedla kako bi lakše disali te se budili

na zvuk vjetra ili razgovor i smijuljenje ljudi oko vatre. Ujutro bi sve počinjalo

iznova.

Ali kako su dani odmicali, Nerys je shvatila da je postala mnogo snažnija, a s

tom snagom došla je ponovo i sreća. Promatrala je prizore koji su se mijenjali,

razmišljajući o tome kako ju je ta pusta raskoš koja je bacala u zasjenak vrhove i

doline Snowdonije ipak podsjećala na dom. Shvatila je da se opuštenije osjeća u

tom negostoljubivom neprijateljskom okruženju nego bilo gdje drugdje u

uzavrelim nizinama Indije. Šalila se s goničima ponija, koristeći se jezikom

znakova, jer nisu imali gotovo ni jednu zajedničku riječ. Sethi joj je postao

saveznik, jašući ispred nje na svojemu čupavom bijelom poniju ili strpljivo

vodeći njezina ponija onda kad bi joj se bolno tijelo previše usprotivilo i kad bi

morala sjahati i pješačiti po pet-šest kilometara.

- Memsahib vrlo snažna - rekao je značajno. Nije čak ni bacio pogled prema

Evanu, koji je klonulo jahao nad uzdama svoga ponija.

Nerys je znala da nikada neće zaboraviti to poslijepodne dugačkoga

zadihanoga uspinjanja do prijelaza Baralacha. Kad je napokon, posrćući, stigla

do najviše točke na pet tisuća petsto metara, osjećala se kao da joj je sav kisik

isisan iz mozga i tijela, nakon čega joj je tijelo bilo mlitavo poput opuštene

strune. Evan je bio siv u licu, zadihan i jedva se uspijevao održavati u sedlu. Sa

svake strane njegova ponija morao je hodati po jedan čovjek da ga pridržava.

Potom se Nerys osvrnula iza sebe. Iza nje se, prema jugu, protezala cijela

Indija. Okrenula se u polukrug. Naprijed, prema sjeveru, protezali su se

nepoznati predjeli Azije. Uspravila se sjedeći i duboko udahnula stakleni zrak.

Sethi ju je promatrao. - Dobro došla, memsahib. - Osmjehnuo se.

Nastavljali su se dani jahanja, taborovanja, spavanja i ponovnoga jahanja, koji

su potom odjednom bili okončani. Njihova mala karavana zaobišla je oko

niskoga brežuljka i na sljemenu su se zatekli kako gledaju preko doline rijeke

Ind. Voćnjaci, stabla kestena i obrađena polja protezala su se duž riječnih obala.

Gradić Leh prostirao se preko sunčanoga obronka i gledao u visoke bijele

zaleđene planine.

Bio je kraj kolovoza i već je minulo nešto više od mjesec dana otkad su

krenuli iz Shillonga. Kad su ujahali u Leh, prolazeći pokraj kola krcatih

snopovima suhoga ječma koje su vukli poniji, stada koza i žena koje su se

vraćale s polja, Nerys je pomislila na hladnoću koja se polako klizeći spuštala niz

planine iza njih i pojačavala stisak na stazama preko kojih su upravo bili prošli.

Već je bilo snijega koji se topio i pretvarao u bljuzgu na podnevnome suncu te

51

Šal od kašmira

se ponovo smrzavao u izdajničke izbojke čim bi pao mrak. Kad su skinuli teret

sa svojih ponija, ti ljudi ponovo su krenuli u Manali, putujući brzo i lako

naspram vjetra, ali sporo putovanje koje su Evan i Nerys imali nije se moglo

ponoviti u suprotnome smjeru. Sve dok zima ne dođe i ponovo ne prođe.

Tu smo, pomislila je Nerys, dok su prolazili s lijeve strane dugačkoga zida

mani u gradskome predgrađu. Na njemu su bile nagomilane tisuće isklesanoga

kamenja, a na svakome od njih bila je uklesana mantra: Om mani padme hum.6 S

puno poštovanja sagnula je glavu prema zidu. Evo nas, tu smo i tu ćemo ostati.

Bilo je to prije gotovo godinu dana.

Nerys se okrenula leći u isti položaj kao Evan, ali nije se posve svila uz

njegovo tijelo, da ga ne uznemiri. Udahnula je njegov miris sapuna i znoja. Sad

kad je bio u dubokome snu, dovršit će osvrt na taj dan razmatranjem večeri.

Rano su večerali. Diskit, žena koja je kuhala i posluživala im hranu, povukla

se u kuhinju. Ostala je udovica, sama s malom djecom pa joj je bilo drago kad su

je uzeli u misiju. Mogli su je čuti kako otvara vrata da bi razgorjela pepeo u

željeznoj peći za kuhanje, a potom trpa još goriva od izmeta tibetantskoga

goveda kako bi za sutra mogla skuhati gusto varivo za školu. Do njih je dopirao

miris kuhane ovčetine. Evan je okrenuo stranicu knjige koju je čitao. Čak ga i ne

pogledavši, Nerys je znala da mu je licem preletjela sjena. Domaći zvuci iz

kuhinje u njegovim su mislima potaknuli lanac neželjenih sjećanja.

Rani moravski misionari u Leh su stigli 1853. godine, prije katolika i davno

prije žutokljunaca, velških prezbiterijanaca. Uspješno su zauzeli položaj. Oni su

uveli tu izdržljivu pećicu koja je sad bila nezaobilazan dio inventara u svakoj

kuhinji u Ladakhu, osnovali prvu tiskaru i poštu i preveli Bibliju na tibetanski

jezik.

Evan je intenzivno osjećao nesiguran položaj njihove mnogo mlađe misije i

sućuti vrijednu veličinu njegove kongregacije u usporedbi s brojem onih koji su

odlazili na bogoslužje u moravsku crkvu. Samoga je sebe osuđivao zbog toga što

nije imao uspjeha, praktičnih ni duhovnih.

- Ne moraš na taj način razmišljati o tome. Oni su naša kršćanska braća i

obavljamo isti posao - rekla je jednom Nerys.

6 Om mani padme hum - poznata kao mantra velikoga suosjećanja ili mantra čudesnoga

ozdravljenja, u prijevodu bi značila otprilike: Gle, dragulj u lotusu.

52

Rosie Thomas

Misionar poput njih trenutačno je bio Englez koji je cijeli svoj redovnički

život posvetio radeći za moravsku crkvu u Indiji i ubrzo je trebao u mirovinu te

jedan sredovječan belgijski par. Tijekom beskrajnih zimskih mjeseci bili su to

gotovo jedini preostali europski građani u Lehu i Nerys ih je sve troje zavoljela.

Madame Gompert bila je ta koja ju je uz Diskit njegovala i tješila kad je prolazila

kroz teško razdoblje tuge nakon pobačaja.

Večeras nije rekla ništa, Evan je bio taj koji je odložio nož i vilicu i zaklopio

knjigu. -Nerys, moram razgovarati s tobom.

- O čemu?

- Uskoro će ponovo zima.

Gotovo da nije mogla biti nesvjesna toga. Ove godine, sad kad je znala koliko

hladno i tiho može biti, za monotoniju jedenja istovjetne hrane, smrznutu vodu

u vrčevima za pranje i izdvojenost njihova maloga svijeta, pomislila je kako će se

ove godine puno bolje nositi s tim. - Da.

- Ne mogu sve vrijeme samo sjediti u zgradi misije. Ljeti, kad odlazim u sela i

nomadske tabore, gotovo svi ljudi su vani sa svojim krdima. Ali, vidiš, odem li

zimi, bit će u naseljima. Imat će manje posla za obavljanje i moći ću im privući

pozornost.

Nerys je razmotrila njegove riječi. Postojale su staze koje su vodile do sela u

dolini i vrlo opasne rute preko planina do udaljenih gompa i hrpe koliba oko njih,

ali mogla je zamisliti kako bi bilo putovati kroz snijeg i vjetar kad se temperatura

spusti do osamnaest stupnjeva ispod ništice.

- Poći ću s tobom - izjavila je.

Evan ništa nije rekao na to.

Pogledaj me, priželjkivala je. Konačno su im se pogledi sreli.

Nije bio neprijateljski raspoložen prema njoj niti ju je i najmanje krivio, ali

gubitak djeteta prebacio ih je preko ruba razdora. Koliko god želio dijete, Evan

je jednako toliko trebao nju, da bude snažna i pouzdana u tom zajedničkom

pothvatu kojim je bio zaokupljen. Njezina tjelesna krhkost nakon pobačaja i

neizgovorena težina tuge koju je osjećala davala je naslutiti kako mu njezina

snaga nije više dostupna i kako više iz nje nije mogao crpiti. U dubini duše

prezirao je povlačenje i ta kivnost mu se zasigurno zlokobno javljala u svijesti

kao još jedan osobni neuspjeh koji je morao okajati.

Našli su se u ćorsokaku, zaključila je klonulo Nerys. Nisu mogli međusobno

razgovarati. Naravno, bilo je to jednako njegovo koliko i njezino dijete i Evan je

žalio za njim, ali previše se ogradio od nje, a ona je bila izgubila volju pokušati

53

Šal od kašmira

prodrti kroz te bedeme. Osim toga, počela je osjećati ljutnju zbog njegove

slabosti, koja je tako odlučno bila maskirana tvrdoglavošću.

- Ne bih se mogao složiti s time - rekao je, onim svojim najhladnijim glasom.

- Moraš voditi veću brigu o sebi od one koju bih ja mogao poduzeti budemo li

oboje na terenu.

Nerys je odvratila pogled od njega. Zatvorila je usta, znajući da su se

pretvorila u čvrsto stisnutu crtu na njezinu blijedome licu. - Više bi volio da

ovdje ostanem sama?

Evan je bio iznenađen. - Nećeš biti sama. Imat ćeš školsku djecu, vjernike,

Gompertove, Heryja Bullera i ostale naše susjede. Osim toga, o tebi će brinuti

posluga.

Nerys je sporo premotala ubrus i vratila ga u drveni obruč. Ustala je,

pridržavši se kratko oslanjanjem ruke na naslon stolca. - Hvala ti - rekla je.

Pošla je preko prolaza do kuhinjskih vrata. Diskit je mlazom vode ispirala

tanjure i jedaći pribor u limenome sudoperu. Njezina pomadom namazana kosa

bila je smotana ispod marame, jer joj je Nerys rekla da kosu mora uvijek imati

pokrivenu dok radi. Crvena boja tkanine slagala se s bojom njezinih obraza.

Dvojica muškaraca sjedili su na klupi uza zid. Njihove čizme od kože

tibetanskoga goveda bile su odbačene pokraj vrata koja su vodila na dvorište.

Diskit je na metalni poslužavnik spustila šaku vilica i Nerys se u sebi prenula na

taj zvuk. - Što je to, Diskit?

- Mem, u Lehu puno posla. Brat moga rođaka - kimnula je glavom prema

jednome od te dvojice muškaraca - došao iz Alchija.

- Julley - promrmljali su muškarci.

Djevojka je od Evanova prethodnika naučila nešto malo engleskoga, a Nerys

je pokupila ono najosnovnije iz jezika Ladakha. U to vrijeme dobro su

komunicirale i rijetko su morale pribjegavati jeziku znakova.

U Lehu je bila gužva. Bila je sezona trgovine i u grad su pristizale karavane s

istoka iz Lhase, Yarkanda i Kashgara te iz Punjaba sa zapada. Trgovci iz Tibeta i

Turkestana kupovali su tepihe, zlato i srebro, koje su trgujući s indijskim

trgovcima razmjenjivali za pamuk i čaj. Mještani su za prodaju imali vunu i

vunene proizvode različite kakvoće, od grube tkanine tibetanskoga goveda do

najfinije pasmine i bazar je po cijeli dan vrvio različitim licima, nacionalnom

odjećom i žamorom jezika. Britanski povjerenik je također tu bio nastanjen. Bio

je odgovoran za promet i trgovinu i svaki trgovac morao se njemu javiti za

propusnicu, kako bi se mogao vratiti tamo odakle je došao prije nego što zimski

snjegovi presijeku drevne staze.

54

Rosie Thomas

Sljedećega dana povjerenik je priređivao godišnju čajanku i domjenak u

rezidenciji na koji su, uz ostale koji su nešto značili u Lehu, bili pozvani Evan i

Nerys. Prošle godine stigli su prekasno i Nerys je jedva čekala taj veliki događaj,

kao rijetki predah od monotone rutine obavljanja dužnosti. Nije imala mnogo

pristale odjeće od koje je mogla načiniti izbor, ali dhobi joj je s pranja vratio

najbolju bluzu koju je sama izglačala, kako bi izbjegla crte koje je on redovito

pravio na ovratniku svojim obilatim posipanjem pepela iz glačala. Upravo je bila

sebi isplela kardigan. Bio je od mekane vune bež boje, domaće pređe, najbolje

koja se mogla nabaviti, i posao koji je te večeri trebala obaviti bio je dodati onaj

završni štih prišivanjem desetak bisernih dugmadi.

- Mem, kazat ću vam. - Diskitini obrazi sad su postali još zajapureniji. - Moj

rođak, na putu. Sahib i memsahib, Englezi. Leh sutra. Sljedeći tjedan Srinagar.

Dvojica muškaraca žestoko su potvrdno kimala. Rođak je blagoglagoljivo

objasnio, iz čega je Nerys mogla razlučiti da se nekakva lovačka družina vraća iz

doline Nubra. Među njima su bili nosači i kuhari, shikari7 ili lovci, mladići

zaduženi za tabor i velika vreća glava divljači, poniji, puške, šatori i hrpa prtljage,

sve ono što je išlo uz ozbiljnu ekspediciju. Lovačka družina sastojala se od

gospodina Engleza i njegove dame.

To su uistinu bile vijesti.

Englezi putnici u prolazu kroz Leh bili su u središtu pozornosti, ma tko oni

bili, no bilo je vrlo neobično čuti za zapadnjakinju koja se upustila putovati na

daleki istok. Nerys se pitala kakva je mogla biti. Znatiželja, skori domjenak i

nada da će biti novih razgovora i neobične zabave toliko su je obradovali da se

ponovo počela osjećati onom starom. Zaboravila je na sve u vezi s Evanom koji

je sjedio nad svojom knjigom za stolom u blagovaonici.

- Mem, kazat ću vam - bila je ustrajna Diskit. Bilo je još vijesti koje joj je

željela priopćiti.

Nerys je shvatila da su ti putnici u prolazu odsjeli u bungalovu dak između

Leha i Thikse te da ih zato nije prije srela. Bila je to kućica za britansku vladu ili

ostale dužnosnike koji bi se zatekli u tome području i kojima je bio potreban

privremeni smještaj. Znala je da na tome mjestu nije bilo nimalo ugodnosti, s

obzirom na pljesnive zidove i nakupine uginulih muha na prozorskim daskama i

uopće je nije iznenadilo kad je čula da ovaj put ti posjetitelji traže alternativni

smještaj. Zbog sutrašnjega domjenka rezidencija je, nažalost, bila već previše

krcata.

7 shikari - lovci na krupnu divljač u Indiji, koji uglavnom služe kao vodiči

55

Šal od kašmira

Odjednom je rekla: - Mogu tu odsjesti.

Watkinsovi su ugostili vrlo malo posjetitelja u zgradi misije, zato što je većina

Europljana koji su prolazili kroz Leh odlazila u rezidenciju ili odsjedala kod

Gompertovih. Kuću Henryja Bullera obično je bilo bolje izbjeći. Ona je već

razmišljala o svemu onome što je trebalo učiniti: provjetriti posteljinu, zapaliti

vatru ispod bojlera da bude dovoljno tople vode, pripremiti vrčeve i lavore,

ručnike, stručke cvijeća za stol u spavaćoj sobi. Kako u nekoliko sljedećih dana

dodati malo otmjenosti u njihove oskudne jelovnike?

- Diskit, sutra ćeš prvo očistiti spavaću sobu. Oprati pod, sa svega obrisati

prašinu, u ormarićima za posuđe, posvuda.

Diskit je potvrdno kimala, ozbiljna zbog važnosti dobivenoga zadatka. - Moj

rođak reći sahibu na putu?

- Da, da. - Nerys se okrenula prema jednome od one dvojice muškaraca na

klupi. - Vrati se do tabora i reci da su ovdje dobrodošli. Možeš li to zapamtiti?

Dobrodošli.

Kad mu je to napokon ušla reći, Evan je još uvijek sjedio za stolom, s

ostacima večere uz lakat. - Gdje je Diskit? Zašto je plaćamo? Moram li ja prati

posuđe ili bi ona mogla naći vremena?

- Evane, imat ćemo goste večeras.

Saslušao ju je, mršteći se. Nerysina reakcija bila je znatiželja popraćena

iščekivanjem, ali njegova reakcija bila je obrambena. Dolazak neznanaca u

njihov dom značio je remećenje ustaljenoga i prijetio nečim još gorim:

izloženošću ili nekom neimenovanom poniženju. Izraz na njegovu licu navodio

je Nerys na to da mu poželi priviti glavu na svoje grudi, pomilovati ga po sijedoj

kosi i reći mu da ne treba toliko brinuti i strahovati, ali među njima više nije bilo

nikakvoga protokola za takav potez. Onaj umor koji je prethodno osjećala

ponovo ju je obuzeo.

- Diskit će odmah doći. Njezin rođak donio je poruku s ceste i dala sam joj

popis onoga što prije jutra mora učiniti. Idem sad na spavanje, Evane. Sutra će

biti naporan dan.

- Neću duže od pola sata - povikao je za njom.

San joj nije dolazio na oči. Nerys se borila protiv sve veće ogorčenosti zbog

toga što je Evan olako utonuo u nesvjesno stanje, dok je ona širom otvorenih

očiju ležala budna i usamljena, sve uznemirenija posljednjim neslaganjima među

njima.

56

Rosie Thomas

Pitala se je li njezin suprug uopće bio svjestan toga da više nisu pokazivali

sućut jedno prema drugome. Posve je moguće, mislila je, da se ne nalazi

dovoljno visoko na njegovu popisu razmatranja kako bi u posljednje vrijeme na

njega uopće ostavila nekakav dojam.

Prestani s tim, Nerys, upozorila je samu sebe. Izazvat ćeš samo još veću

propast budeš li tako razmišljala.

Spavaj. Samo pokušaj zaspati.

Kosti su je boljele od napora da ne dotakne tijelo svoga supruga koji je

spavao dubokim snom. Bila je preumorna da bi se mogla opustiti. Sati su se

polako vukli, sve dok nisu zakukurikali pijetlovi.

Nedugo nakon vremena za užinu, putnici su stigli. Nerys je poučavala

najmlađu djecu, a starijoj djeci rekla je da mogu kući čim pojedu rižu i leću. Oni

najsporiji još uvijek su se igrali i trčali jedni za drugima po dvorištu zgrade misije

kad su se natovareni konji približili uličnim vratnicama. Nerys i Evan čuli su

uobičajene zbunjene povike i lavež pasa, što je značilo da se događa nešto

neuobičajeno. Školska djeca okupila su se kod kamenih vratnica i Nerys je

požurila preko popločenog prilaza dočekati goste.

Ugledala je urednoga muškarca u dobro krojenoj jahaćoj odjeći i šeširu široka

oboda, dok je žena držala uzdu ponija i s puno ljubavi trljala mu njušku. Na sebi

je imala hlače i kožne sare, dok joj je dugačak veo od muslina bio prevezan

preko safari šešira. Nosači i goniči ponija prinosili su blatom i prašinom

umrljane vreće. Žena je podignula pogled i zapazila Nerys. Odmah je predala

uzde goniču ponija, rukom u rukavici zarolala veo i osmjehnula se širokim i

iskrenim osmijehom te ispružila obje ruke i dohvatila Nerysine. - Gospođo

Watkins, neizmjerno vam hvala što ste nas na ovaj način spasili - rekla je toplim

promuklim glasom. - Ne mogu vam reći što to znači za mene i Archieja. Još

jedna noć u šatoru dokrajčila bi me.

Bila je otprilike Nerysine visine. Imala je oči boje treseta, uokvirene crnim

izvijenim obrvama. Kad je skinula svoj safari šešir, bilo je iznenađenje vidjeti

njezinu tamnu kosu ošišanu na kratko, poput muške frizure, ali čak ni u jahaćoj

odjeći ništa drugo na njoj nije bilo muškobanjasto. Imala je raskošnu figuru,

uzak struk i duge noge koje su bile elegantne, čak i u hlačama, ispod gruboga

kaputa od tvida.

- Dobro došli u misiju - uzvratila joj je Nerys s osmijehom.

57

Šal od kašmira

- Nije Savoy, ali bolje je od bungalova dak.

Muškarac je izdao najnovije naredbe svojim slugama pa se sad i sam došao

predstaviti. - Gospođa Watkins? Drago mi je. Ja sam Archie McMinn. Dužnici

smo vam. - Kosa mu je bila boje pijeska i bio je preplanuo od sunca,

dobroćudnih plavih očiju i žilave izrasle brade. Govorio je s blagim škotskim

naglaskom.

- Myrtle. Ja sam Myrtle. - Njegova supruga se nasmijala.

- Nerys. - Dok su se rukovale, Nerys je imala nekakav neobičan osjećaj

prepoznavanja, kao da je tu ženu već odnekud poznavala. Pogledala je u Myrtle

McMinn i nedvojbeno pomislila: Znala sam da negdje moraš biti. Eto, sad si napokon

tu.

Ali samo je rekla: - Uđite. Poželjet ćete vruću vodu, hranu na porculanskim

tanjurima i čiste plahte. Sjećam se ja kako je to, logorovati tjednima unedogled.

U dvorište je izišao Evan, stojeći poput tamnoga stupa na suncu. Rukovao se

s došljacima, rekavši im da je prezbiterijanska misija njihov dom, koliko god im

bude potreban. Nerys mu se kratko zahvalno osmjehnula. Djeca koja su u misiju

dolazila u školu uvukla su se među njih četvero zjapeći u McMinnove. Myrtle je

skinula rukavice i prtljala po džepovima kaputa vadeći slatkiše i dijeleći ih među

mnoštvom ruku.

- Julley, svima. - Izvrnula je naopačke torbu i protresla je kako bi pokazala da

je prazna. Djeca su pošla za njom, slijedeći je do ulaza u kuću. Nerys im je

odlučno rekla da je vrijeme da pođu kući i potjerala ih. Uvela je McMinnove u

njihovu sobu.

- Lijepo ste to uredili - povikala je Myrtle. - Vidi, Archie. Koji luksuz.

Nerys im je rekla da će stići Diskit s toplom vodom i da nju potraže bude li

im još nešto trebalo. Archie McMinn je rekao da su im potrebne samo dvije

platnene putne torbe koje će im njihov nosač unijeti kad onu najgoru prljavštinu

i blato oribaju sa sebe. Sve ostalo, uključujući glave divljači, na ponijima će biti

odvezeno do tabora uz polo-igralište na južnom rubu grada.

- Vidite, jedino su mu važne njegove vreće s divljači - zadirkivala je Myrtle. -

Dvije glave divovskih planinskih ovaca svijenih rogova, dva para veličanstvenih

jelenjih rogova pripojenih za njihove glave te sve ostale životinje za čiji je ulov

Archie imao dozvolu. U protivnome bismo još uvijek bili tamo.

- Bila je to lovačka ekspedicija, djevojko draga - rekao je Archie smireno. - A

što si drugo očekivala?

58

Rosie Thomas

McMinnovi su odavali dojam opuštenosti. Međusobno su se ležerno ophodili,

pomislila je Nerys, sretni što su se dočepali civilizacije i društva nakon

zahtjevnoga izleta u planine. Ali pomislila je i na to kako će jednako tako sretni

biti kad napokon ostanu sami. Diskit je unijela prvi niz vrčeva s toplom vodom i

Nerys je ostavila goste da se preodjenu.

Njihov dolazak razvedrio je napetu atmosferu u zgradi misije. Diskit je

pjevušila prelazeći preko prolaza i Evan nije zapitkivao koliko će to još vremena

proći do njegova ručka. Nerys je položila žlice i vilice na stol, a potom otišla u

kuhinju provjeriti thukpa, domaće varivo od povrća koje je Diskit znala

najpouzdanije spraviti.

Gosti su se uskoro ponovo pojavili. Archie je obrijao bradu pa su mu sad

vilica u obliku polumjeseca i obrazi bili svjetliji. Myrtle je i dalje bila u hlačama,

ali ovaj put to su bile komotne hlače od flanela, koje je nosila uz blijedu košulju i

jednu nisku bisera. - Bila bih odjenula haljinu na kopčanje - rekla je ispričavajući

se Nerys. - Ali nisam ponijela nijednu. Smeta vam?

Nerys je zagladila prednjicu svoje stare suknje od tvida. -Naravno da mi ne

smeta. Izgledate... jako lijepo.

- Ne, izgledam poput svoga brata.

Iako je uz neodlučno slijeganje ramenima provukla prste kroz tu kratko

podšišanu frizuru, nitko nikada ne bi Myrtle zamijenio za mladića.

Evan je izvukao stolac da Myrtle sjedne. Oboje McMinnovih sagnulo je glave

dok je on izgovarao dugačku molitvu i dok se thukpa pušila u zdjeli. Sunce je

prodiralo kroz prozor s malim oknima koji je bio sučelice Nerys i bilo joj je

drago što na nekoliko sekundi može sklopiti oči i dopustiti da joj sunčeva

svjetlost padne na kapke. Nakon besane noći bila je previše umorna i nije se baš

osjećala svojom, kao da joj je nedostajala tjelesna dimenzija. Kad je ponovo

otvorila oči, Myrtle je gledala u nju. Nerys nije zasmetalo njezino pomno

motrenje. Činilo se da je onaj osjećaj prepoznavanja značio da se nema što kriti.

Objed je protekao u vedrome raspoloženju. Evanu se svidio Archie McMinn,

što je bilo posve očito, i gotovo se smijao na Myrtline priče o njihovim

pustolovinama. Nijedan udaljeni mullah nije ostao neistražen u Archiejevu

nemilosrdnome progonu divljači. McMinnovi su koračali preko rijeka i gmizali

preko planinskih prijelaza, klizili niz zidove od sipine na drugoj strani da bi se

utaborili na sumornim nizinama gdje su im oluje praćene tučom i snažni vjetrovi

udarali u šator. Nije bilo drva za ogrjev, hrane nije bilo ni za prodaju ni za

trampu, nigdje žive duše na dvadesetke kilometara uokolo. Archie se svakoga

59

Šal od kašmira

jutra budio, bez obzira na vremenske prilike, jedva čekajući krenuti sa svojim

puškama i lovcima.

- Svi Myrtlini prijatelji su u Srinagaru, igraju tenis ili ispijaju koktele u klubu,

ali ona je ustrajala na tome da pođe ovamo sa mnom - prosvjedovao je Archie. -

Što čovjek može učiniti? Ja bih za svoju suprugu sve žrtvovao... osim, naravno,

razbibrige, ali ne mogu joj učiniti ugodnim odlazak u lov.

Myrtle se doimala oduševljenom. - Misliš li da bih propustila umalo se udaviti

ili na smrt smrznuti? Koliko bi koktela trebalo da stvori takvo uzbuđenje? Ne

smeta mi što ti je ljubav prema lovu na jelene važnija od mene, dragi. Znam da

ćeš shvatiti zašto sam morala poći. Okrenula se prema Nerys. - Zato što ste i vi

svoga supruga dopratili sve dovde.

- Nisam željela ostati - složila se Nerys. - Onda to ne bi bio nikakav brak, bi

li? - Nije mogla definirati što bi to bio dobar brak, ali činilo se da su McMinnovi

otkrili tu tajnu.

Evan je imao staromodni džepni sat i Nerys je pretpostavila da žudi baciti

pogled na nj. Imao je propovijed na kojoj je trebalo poraditi ili važna pisma za

napisati. Stoga se iznenadila kad je Evan ljubazno izjavio da će se priključiti

Archieju, koji je rekao da ide van popušiti. Izišli su na sunčevu svjetlost i sjeli na

ležaljke. Evan je pripalio lulu, što je samome sebi rijetko kad dopuštao.

Myrtle je odgurnula tanjur u stranu i zavalila se na sjedalo.

- Dakle. - Osmjehnula se.

Nerys je u mislima vrtjela što sve još treba u kući učiniti prije nego što bude

spremna za odlazak na povjerenikov domjenak. Diskit ili poslužitelju treba dati

jasne naputke o tome da ne izostave hladnu večeru njihovim gostima, za slučaj

da poslije ogladne. Trebalo je termosice napuniti toplom vodom. Potom se

sjetila da joj je kardigan još nedovršen. - Ah - rekla je.

Myrtle se nagnula naprijed i dotaknula joj ruku. - Nešto nije u redu?

Nerys joj je poželjela reći. Što je značilo prepoznati potencijalnu prijateljicu

ako to nije uključivalo iskrenost? Ali samo je rekla: - Zaboravila sam da trebam

nešto obaviti, ništa posebno. Moram nešto zašiti prije domjenka. Sad ću morati

odjenuti nešto drugo. Nema veze.

Myrtle ju je promotrila. Pogled joj je bio pronicav. - Ima još vremena.

Hajdemo to pogledati, hoćemo li?

Nerys se nije ni pokušala usprotiviti. Myrtle je sjedila na krevetu dok joj je

Nerys pokazivala svoj kardigan bež boje. Složile su se kako bi bila šteta zašiti

dugmad u prevelikoj žurbi.

60

Rosie Thomas

- Imam ideju - rekla je Myrtle. Otišla je u spavaću sobu i vratila se s brošem.

Kad ga je izvadila, Nerys je ugledala krug bisera i briljanata koji se držao na

čvrstoj pribadači. - Mogla bi ga staviti sprijeda, držao bi rubove da se ne

razdvoje pa neće biti važno ako danas nedostaje dugmad na rukavima. Vidi,

možeš ovako zavrnuti manžete. Lijepo pletivo. Dobra si u pletenju, nisi li?

Malo zamagljeno zrcalo bilo je podbočeno na toaletnome stoliću pa su se

Nerys i Myrtle suočile sa svojim odrazima u njemu. Pogledi su im se sreli kad su

briljanti na brošu zaiskrili pri sunčevoj svjetlosti koja se ukoso probijala kroz

rolete.

- Mogu li ga uistinu posuditi?

- Naravno, vjerojatno misliš kako je suludo nositi nakit na ovakvu ekspediciju.

Pripadao je mojoj majci i volim ga imati uza se, kao i ogrlicu. - Myrtle je

dotaknula bisere oko svoga vrata.

- Hvala ti.

- Dobro. To je riješeno. Zašto i sama ne prilegneš malo? Muški razgovaraju, a

ja bih trebala pisati dnevnik.

Ono prepoznavanje obostrano se proširilo. Myrtle je zapazila njezin umor. -

Posluga... - zaustila je Nerys.

- ... će se, rekla bih, snaći prilično dobro. - Myrtle je odgrnula pokrivač. - Evo.

Nerys se spustila na krevet i shvatila da joj njezina nova prijateljica pomaže

skinuti cipele. Posteljina joj je bila lagano navučena preko ramena i rolete

spuštene kako bi spriječile ulazak sunčeve svjetlosti. Sklopila je oči i dopustila

samoj sebi utonuti u san.

Vrt rezidencije bio je gusto krcat ljudima koji su u Lehu nešto značili i velikim

dijelom putujućih trgovaca koji će se uskoro zaputiti svojim kućama. Domjenak

je označavao posljednji odbljesak ljeta i, kad je završila ona faza poslijepodneva

u kojoj se, kako dolikuje, ispijao čaj i jele slastice, razgovor i glazba pretvorili su

se u plimu buke. Mještani i putnici namjeravali su iskoristiti tu noć na najbolji

mogući način. Povjerenik, nizak i veseo muškarac grimizna lica, održao je govor

dobrodošlice na drvenom postolju i sad je kružio među gostima s viskijem i

mineralnom vodom u jednoj ruci. S približavanjem večeri svjetlost se pretvarala

u naftalin sivu, izišle su prve zvijezde i bijeli vrhovi planina su pri posljednjem

odbljesku sunca sjali nadnaravnom bojom marelice. Područje usred vrtova bilo

je ograđeno konopima i golemi središnji vatromet prštao je rasplamsan kad su ga

61

Šal od kašmira

muškarci polili benzinom i u njegovo središte ubacili zapaljene baklje. Još baklji

privezanih za visoke stupove plamtjelo je posvuda na tlu, ližući lica u prolazu

tamnovatrenim jezicima boje, dok su se pramenovi dima kovitlali u zraku.

Nerys je spavala dubokim snom i morala se izvući kroz slojeve snova. Učinilo

joj se da su prošla stoljeća, iako je bilo prošlo manje od sata kad ju je Evan

prodrmusao da se probudi. Glava joj je pucala i prisilila se popiti dva aspirina

prije nego što se pokušala odjenuti. Napor odijevanja i pričvršćivanja kardigana

Myrtlinim brošem oduzeo joj je snagu koju je uspjela prikupiti. Kad se nakratko

pogledala u zrcalu, bljedilo je bilo zapanjujuće.

Kratko su s McMinnovima prošetali do rezidencije. Myrtle ju je pomno

mjerkala. - Sigurna si da želiš poći? - prošaptala je.

Nerys je potvrdno kimnula. Myrtle je prihvatila njezino uvjeravanje.

Osjećala se bolje sjedeći u sjeni stabala, osmjehujući se ljudima koje je

poznavala i promatrajući paradu neznanaca u različitoj nacionalnoj odjeći. Ali

sad se morala odmaknuti od vrućine vatrometa i kolutova dima izazvanoga

benzinom, od čega je u želucu osjetila nagon za povraćanjem. Muškarci iz

Yarkandija izveli su kozački ples naspram pozadine od plamena, udarajući

nogama i praveći zvijezde uz ritam bubnjeva i njihova predstava sad je ustupala

mjesto procesiji redovnika u tradicionalnim krabuljnim kostimima. Dva

muškarca u grotesknim maskama njihala su se ispred plamena, praćena glavama

lešinara, jelenima koji su se izdizali iznad glava, paunovima koji su mlatarali

krilima i papirnatim zmajem s trideset ljudskih nogu, čije je tijelo bilo obasjano

iznutra pa je sjalo poput rasplamsale bujice lave. Lica u maskama koja su se nad

njom nadvijala, sva s divovskim očima, zubima i isplaženim jezicima, činila su se

stvarnijima od stvarnosti. Tamna masa stabala i bodljikavo nebo sklopilo se oko

nje, a potom polako udaljilo.

Glazba joj je bubnjala u glavi. Onesvijestit će se. U panici, Nerys se zureći

ogledala oko sebe, ali nije uspjela vidjeti nikoga poznatoga. Tlo se nakrenulo i

zijevnulo, golema ptičja glava kljucala je u njezinu smjeru i ona je pala naprijed, u

ništavilo.

62

Rosie Thomas

ČETVRTO POGLAVLJE

ad se osvijestila, Nerys je oko sebe ugledala lica ljudi iz Ladakha koja su

piljila u nju. Glava joj je počivala u nečijem krilu.

- Za ime Boga, recite im da odstupe i omoguće joj malo zraka.

Bilo je olakšanje čuti Myrtlin glas, a potom ugledati Archieja

McMinna kako zadržava promatrače. Netko je bocom mirišljavih soli mahao

pod Nerysinim nosom pa je žestoko zakašljala. Pokušala se uspraviti u sjedeći

položaj i Evanovo lice došlo je u žarište. Klečao je pokraj nje i očaj mu se

ogledao u svakoj crti tijela. - Oprosti - prošaptala je.

- Zašto? - željela je znati Myrtle. Ležala je na Myrtlinu krilu i njezina ruka joj

je bila na čelu.

- Archie, natjeraj sve te ljude da se udalje, možeš li? - naredila je. Negdje blizu

započeo je vatromet i pljusak grimiznih iskara padao je s neba. Stigao je

povjerenik čije je lice sad bilo još zajapurenije zbog nelagode i zabrinutosti.

- Gospodine Watkins, organizirat ćemo nosila da vašu suprugu odnesu kući.

Nerys je uspjela sjesti. - Dobro sam sad. Molim vas, pustite da ustanem.

Nekoliko pari ruku ju je pridržalo, neke su je povlačile uvis, dok su je ostale

obuzdavale. Nerys se izvila kako bi uspjela vidjeti Myrtlino lice. Zagledala joj se

izravno u oči. - Pomozi mi - zavapila je.

Myrtle je shvatila što ona želi. Poduprla je Nerys, koja se osovila na noge i

dopustila joj da se osloni na njezinu ruku.

- Mislim da možeš hodati, je li? Tako je dobro. Pođi sa mnom u kuću.

- Nerys... - zaustio je Evan.

Ali nije imala snage smirivati ga, ne u tome trenutku, ni izglađivati pravu

nelagodu kakvu mu je njezino onesvješćivanje u javnosti moglo izazvati. - Bit će

mi dobro s gospođom McMinn. - Pokušala se osmjehnuti. - Samo sam se

onesvijestila. Nije to ništa.

K

63

Šal od kašmira

- Myrtle će se za nju pobrinuti, prijatelju - rekao je Archie tonom koji je davao

naslutiti da se ne bi trebali miješati u ženske poslove.

Nerys je i dalje bila oslonjena na Myrtlinu ruku kad su polako pošle, dok je

povjerenik pred njima plovio poput ledolomca, krčeći put kroz sante leda

okupljene rulje. Kad su stigli do terase, objasnio je kako su sve gostinjske sobe u

kući zauzete te upitao bi li gospođa Watkins imala što protiv ako bi ih on

otpratio do svojih odaja? Dodao je kako su poslali glasnika po liječnika iz Leha,

koji večeras, nažalost, nije bio u rezidenciji.

Myrtle mu je stavila ruku na rame. - Ne biste li vi sad pošli svojim gostima i

pustili svojega poslužitelja da se pobrine za nas?

Doimao se kao da je zbog toga prijedloga osjetio veliko olakšanje. Trenutak

potom, sluga je dvije žene uveo u mušku spavaću sobu, u kojoj su rolete bile

spuštene, kako bi spriječile dopiranje buke s domjenka. Nerys je na zidu ugledala

grafike pola, krevet s mjedenim okvirom i ulaštene čizme iz kojih su virile ručke

kalupa. Na svu sreću, postojao je i kauč na razvlačenje na kojemu je bio

premotan debeli prekrivač kockasta uzorka, gurnut uza zid. Pomislila je kako se

ne bi mogla opušteno osjećati na povjerenikovu krevetu.

Myrtle je rastresla pokrivač. - Tu lezi. Jesi li za čašu vode? Ili možda malo

zaslađenoga čaja?

Nerys je jezikom prešla po suhim usnicama. - Tako si ljubazna. Popodne... i

sad.

Myrtle je sjela pokraj nje, uzela je za ruke i masiranjem ih utoplila. - Potreban

ti je netko tko će paziti na tebe. Je li Leh pravo mjesto za ženu u stanju u

kakvom si ti, bez obzira na to što si supruga misionara?

Nerys se nije mogla zaustaviti. Pokušala je, stisnuvši ramena i stegnuvši vilicu,

ali bilo je prekasno. Najprije je u prsima osjetila jecaj, koji je potom eksplodirao

iz nje. Suze su joj naglo potekle, slijevajući se niz lice. Dahtala je između jecaja: -

Nisam... nisam... trudna. Bila sam, ali sam izgubila dijete. - Riječi su bile napola

nerazumljive i odustala je od pokušaja da progovori. Bilo joj je pravo olakšanje

plakati. Bio je to prvi put nakon pobačaja da je zaplakala kako dolikuje.

Druga žena ju je zagrlila. Bio je to najtopliji zagrljaj, kakav Nerys nije tjednima

osjetila. Myrtle joj je prošaptala na uho: -O, Bože, kako sam nesmotrena, kako

sam glupo nesmotrena. Molim te, oprosti mi. Samo sam pretpostavila. Je li bilo

teško? Sigurno je bilo, a ti se još nisi najbolje oporavila, jesi li? Sirotice, sirotice

moja. Hajde, isplači se do kraja.

Grlila ju je i milovala po kosi, mrmljajući utješne polurečenice i Nerys je

nastavila plakati, kao dvogodišnjakinja.

64

Rosie Thomas

Napokon je jecanje jenjalo i prestalo. Nerys je podignula glavu, otkrivši svoje

uplakano crveno lice. Ovratnik i rameni umetak Myrtline bluze bili su mokri, ali

ona je samo zavukla ruke u džepove svojih flanelskih hlača iz kojih je izvukla

veliku platnenu maramicu. Obrisala je Nerysine obraze prije nego što ih je

stavila među svoje dlanove. - Ova je Archiejeva. Od onih malih čipkanih nema

nikakve koristi, zar ne? Oprana je u taboru i namirisana. Hajde, ispuši nos.

Nerys je snažno puhnula, a potom zašmrcala. Shvatila je da se osjeća znatno

bolje. - Danas sam jako slabašna. Iskreno, nisam željela ostaviti takav dojam.

Obično nisam takva.

- Slabašna, ha? Živjeti tu, biti cijelu zimu odsječen, jedina Britanka u krugu od

nekoliko stotina kilometara, žena koja sama vodi školu u misiji, tralala. Aha. I ja

bih rekla da je to slabašno poput nejaka dojenčeta. - Myrtle se osmjehivala kad je

palcem uklonila posljednje suze s Nerysina lica. - Uzmi mene za primjer. Pola

godine sam jela lotuse na jezeru u Srinagaru, a potom se upustila u delikatan lov

sa samo petero slugu, jedanaest ponija i svojim odanim suprugom. Uz tebe se ja

osjećam slabašnom, djevojko. Slabašnom i razmaženom. - Nagonskom gestom

prstima je posegnula uvrnuti svoju ogrlicu.

Nerysin želudac se preokrenuo. Shvatila je, jednako kao što je shvatila da je

bila pokrivena prašinom i stapkama trave, da joj je kardigan krem boje

rastvoren. Rukama se uhvatila za ono mjesto na kojemu je bio broš. - Nema ga!

- vrisnula je.

Myrtle je zavukla ruku u drugi džep svojih hlača. Držala je kružić na dlanu. -

Otkopčao se. Imala si sreće što ti se nije zabio u srce kad si se onesvijestila.

Međusobno su se pogledale, a potom počele smijati. Myrtle se šaljivo počešala

po kosi pa joj je sad stajala nakostriješena, a Nerys se njihala naslonivši se na

zakopčane jastuke na kauču.

I dalje su se smijale kad je povjerenikov poslužitelj pokucao na vrata. -

Madam, stigao je liječnik.

Liječnik Tsering je upao, doimajući se zbunjeno. Bio je jedini liječnik u Lehu,

koji je, poput povjerenika, provodio u gradu samo nekoliko tjedana. Nerys je

znala da je bio zatrpan bolesnicima koji su bučno zahtijevali lijekove za sve

njihove boleštine prije snijega... kao da gubu ili tuberkulozu može izliječiti smeđa

bočica tableta... i požalila je što su ga morali zvati u rezidenciju, da prevali sav taj

put kako bi se pozabavio njezinim trivijalnim problemom. Pribrala se. - Puno

sam bolje - rekla je.

- Smijeh vrlo dobar lijek, madam - odgovorio je. Otvorio je kopču na svojoj

torbi i razmotao stetoskop. - Dobro, molim vas, lezite na leđa.

65

Šal od kašmira

Četiri dana potom, liječnik Tsering još je jednom posjetio Nerys, ovaj put u

zgradi misije i izjavio da je sposobna za putovanje.

Iznenađena, usprotivila se: - Ali ja nikamo ne planiram putovati.

Uz Myrtlino društvo ponovo joj se vratilo dobro raspoloženje. Uživale su u

satima koje je Archie McMinn nazivao vremenom jastučića za igle i pribadače,

iako su uistinu šivale jedino onda kad su izrađivale jednostavne dječje kostime za

izvođenje kratkoga igrokaza. Uglavnom su se igrale s najmanjom djecom,

odlazile na bazar i razmjenjivale pojedinosti pričajući o posve različitim životima

kakve su dotad vodile. Nerys je njoj pričala o Walesu i samu sebe zapanjila

opisima niskih sivih litica i dolina punih magle, s tolikom čežnjom za kakvu nije

ni znala da je osjeća.

Myrtle joj je zauzvrat objasnila da je kći indijskoga građanskog činovnika te

kako joj je djetinjstvo bilo podijeljeno između boravka kod rođaka u Engleskoj i

godišnjih odlazaka u Indiju.

- Nisam baš mnogo viđala mamu i tatu - rekla je kratko.

Archie je bio prometni inženjer na željeznici i za nekoliko dana završavao je

njegov dugački godišnji odmor. Myrtle i on vraćali su se u Srinagar i Nerys je već

tad znala koliko će joj nedostajati njezina nova prijateljica.

Archie je svakoga dana bio vrlo zauzet isplatom sluga koji su mu pomagali u

lovu i goniča ponija, dogovaranjem što s glavama koje je spremio u vreće,

angažiranjem dodatnih ljudi za povratak u Kašmir te posjetom povjereniku i

ostalim uglednicima u Lehu. Ali jedno jutro, doimajući se ozbiljno nakon

povratka u rezidenciju, ušao je s terase misionarske zgrade u prostoriju u kojoj je

bio stari bežični radio Evanova prethodnika. - Bilo bi korisno čuti vijesti na

BBC-u - promrmljao je.

- Bojim se da taj radio nikada nije radio - objasnio je Evan ukočeno. - Ne

otkad smo mi ovdje.

Archie je kimnuo i pomoću odvijača skinuo pozadinu, zaviriti u unutrašnjost.

Za jedan sat ustanovio je da je s radijem sve u redu, osim što je masivna baterija

bila prazna. U rezidenciji su imali bežični radio, a imali su ga i Gompertovi, tako

da su najvažnije vijesti izvanjskoga svijeta do njih stizale prilično brzo, ali za sve

ostalo Watkinsonovi su morali čekati da doputuju novine i pisma. Evan se složio

s tim kako bi bilo jako korisno kad bi se bežični radio u misiji mogao uspjeti

lako popraviti. Istoga dana, četvorica nadničara i volovska zaprežna kola odvezli

su teški olovni akumulator do Inda, gdje su ga zakačili za generator na vodeni

pogon. Sljedećega dana, u društvu parade rasplesane djece, vratili su ga natrag.

66

Rosie Thomas

Djeca su još uvijek promatrala Archieja koji se bacio na posao, rukujući

kliještama i odvijačem. Nakon nekoliko minuta iznenadna bujica raznih zvukova

i krčanje prolomilo se iz rezbarije u drvu prednjega panela. Zaprepašteno

slušateljstvo je zavrištalo i popadalo jedno na druge u nastojanju da pobjegnu

što dalje od toga. Zakrenuo je dugmima i ta nerazumljiva buka pretvorila se u

žubor glasova, a potom u veseli ritam nekakve engleske narodne pjesme. Djeca

su zapanjeno razrogačila oči.

Archie je protrljao ruke. - Eto ga.

Te večeri, kad je Diskit nakon večere oprala tanjure, privukli su stolce bliže

nekada prašnjavome, a sad ulaštenome radiju i slušali vijesti.

Njemačke trupe stigle su do Lenjingrada i grad će ubrzo biti opkoljen. Rat u

Europi polako se približavao. Cak ni Leh više nije bio daleko od te prijetnje.

Evan je zagurao označivač među stranice Biblije prije nego što ju je sklopio. -

Nerys, mislim kako bi bilo pametno da s gospodinom i gospođom McMinn

pođeš u Srinagar. Gospodin McMinn ljubazno se ponudio biti ti pratnja.

Nerys je ispalo pletivo. Myrtle je uhvatila njezin pogled, u kojemu je pročitala

iznenađenje. Bila je to zamisao koju su ta dvojica muškaraca iznjedrila bez

znanja svojih supruga. Bilo je očito da je u tu urotu umiješan i liječnik Tsering.

Kako bi svladala bijes, natjerala se izbrojiti pet niti u pletivu, a potom pribrano

upitala: - Zašto bih pošla?

- Možda bi uživala u kratkome odmoru, što bi ti vratilo snagu prije zime.

- A ti, što s tobom?

Zastao je, a potom rekao: - Razgovarali smo o tome, dušo. Odlazim iz Leha u

obilazak nekolicine sela i onih udaljenih odbačenih naselja. Moram Gospodina

dovesti ljudima, a ne samo sjediti ovdje i čekati da ljudi priđu Gospodinu.

Nerys je krajičkom oka zapazila kako je Archie McMinn ispružio svoje

dugačke noge. Ponovo je počela staloženo plesti.

Mislim - rekla je - da ne bismo trebali goste opterećivati tim temama.

Možemo o tome poslije razgovarati.

Myrtle je obzirno dometnula: - Voljela bih te imati za društvo, Nerys. Ako ti

pomaže što to znaš.

Ali poslije je Evan, s kojim je u njihov krevet ušao hladan zrak, upitavši je li

Nerys spremna i ugasivši svijeću, dodao: - Laku noć, dušo.

Okrenula je glavu na jastuku i zagledala se u njegovu tamnu pojavu. - Je li to

sve?

67

Šal od kašmira

Odmaknuo se od nje, za manje od centimetar, ali osjetila je to. Ta mala

kretnja sve joj je rekla. Evan u njoj više nije gledao svoju družicu ni potporu,

nego samo još jedan izvor tjeskobe. Bilo bi mu lakše bez nje, osjećao bi se

slobodnijim proširiti svoju misiju izvan Leha. Ali ipak je nije želio posve

napustiti. Poslati je s McMinnovima u Srinagar zasigurno mu se učinilo

savršenim rješenjem. Pouzdano je poznavala način na koji je razmišljao i jedino

čemu je mogla uistinu prigovoriti bio je njegov prijedlog kako joj je, da bi se

oporavila od gubitka njihova djeteta, potreban odmor uz jezero, bez njega.

- Sve?

- Ne želim ići u Srinagar. Hvala ti što si mislio na to, ali ne želim ići nikamo,

ako to znači ići tamo bez tebe.

- Razdvojenost je jedna od kazni posla koji obavljam, Nerys.

Poput zida je, pomislila je. Praznoga zida koji joj je zaklanjao pogled i na taj

način beskrajno poricao da se tamo ima nešto za vidjeti.

Pokušala je na drugi način: - A što s djecom kojoj predajem?

- Vjerujem da će i oni uživati u odmoru. - Uzdahnuo je i razdražljivo započeo.

- Ne znam zašto se protiviš toj zamisli. Mislio sam da će ti biti drago. Sviđa ti se

gospođa McMinn, je li?

- Da, jako.

- Pa onda pođi i ostani s njom, uživaj u odmoru, oporavi se. Puno ću sporije

pokriti teren odavde do Kargila i istražiti što bi se moglo učiniti u budućnosti,

budemo li ikada imali više ljudi. Potom ću sići u Srinagar, naći se s tobom pa

ćemo se zajedno vratiti u Leh.

- Sve to prije nego što snijeg zapada?

- Tek je početak rujna, ali ako slučajno vrijeme bude radilo protiv nas,

Gospodin će odrediti naše djelovanje.

- Želiš li uistinu da odem?

Madrac je zašuštao kad je oprezno premjestio težinu. - Mislim da bi to bila

dobra zamisao.

- Onda dobro - rekla je Nerys hladnim glasom, kakav samoj sebi nije željela

priznati da joj pripada.

Tri dana potom, njezina torba stajala je na dvorištu misije pokraj prtljage

McMinnovih i čekala da bude natovarena na prve upregnute ponije. Nerys je

pružala jabuke i suhe marelice djece iz Leha koja su se zbila u hrpu, ne samo

svojim učenicima koji su piljili kroz vratnice, promatrajući sve što se događalo.

68

Rosie Thomas

Među njima je bilo troje musavih Diskitinih potomaka, a sama Diskit stajala je

na kućnome pragu u suzama. Nije na glavi imala maramu. Nerys je spustila

košaru s voćem i prišla joj. - Ne plači. Vratit ću se za dva mjeseca. Sahib će me

dovesti kući.

Diskit je nato samo još glasnije zajecala. Nerys joj je prebacila ruku preko

ramena, udahnuvši snažan miris njezine kose. - Ne zaboravi na maramu. Uvijek

kad radiš. Pazi na sahiba umjesto mene.

Diskit je rukavom obrisala nos i zašmrcala. - Hoću, gospođo.

- Poniji su spremni - izjavio je Archie iza vratnica kad su kopita zakloparala

po suhoj zemlji. Myrtle je na glavu stavila svoj safari šešir, a veo od muslina

zavezala oko lica, dok je Nerys na glavi imala slamnati šešir široka oboda.

Evan je stajao sa strane, doimajući se nesretnim kad je napokon došao

trenutak rastanka. Nerys mu je prišla i pridignula se za poljubac. Nespretno joj je

nakrivio šešir kad su im se suhe usne dotaknule. U trenu se odmaknuo i

potapšao je po ramenu.

- Neće to biti dugo. Bog te blagoslovio, dušo.

Promrmljala je nešto za oproštaj, svjesna da ih gledaju Diskit, poslužitelji i

školska djeca, iako su se McMinnovi taktično zaokupili nečim vani na ulici.

Smionija djeca bacala su se na nju hvatajući joj se za koljena pa se ona sagnula

zagrliti i poljubiti svako dijete umjesto svoga supruga.

Archie i Myrtle popeli su se na ponije i Nerysin poni je čekao. Archiejev

poslužitelj joj je pomogao uspentrati se na podstavljeno sedlo, a potom, umjesto

nje, uzeo uzde i okrenuo glavu ponija prema cesti. Okrenula se mahnuti dok se

opraštala. Procesija je krenula niz stazu, pokraj kapelice i zašla u uličicu koja je

vodila do bazara, ostavljajući obris samotne crne Evanove siluete naspram

kamenoga zida zgrade misije.

Dan je bio bez ijednoga oblačka. Dok su vijugali, prevaljujući prve kilometre

duž doline rijeke Ind, Nerys je osjetila kako joj sunčeve zrake snažno prodiru

kroz slamnati šešir i požalila što nije ponijela pamučne rukavice, zaštititi ruke od

toga zasljepljujućeg sunca. Nakon nekoga vremena, na visokome izdanku brda

ugledala je molitvene zastavice i mjedene šiljke tornja samostana Spitoka koji su

se izdizali nad visokim zidinama. Bila je to prva gompas na putu i najudaljenije

mjesto do kakvoga je u nešto više od godinu dana doputovala iz Leha.

Myrtle je odmaknula naprijed, ali sad je zauzdala svoga ponija i čekala da je

Nerys sustigne. Archie i niz natovarenih ponija bili su već daleko, obavijeni

oblakom uskovitlane prašine.

69

Šal od kašmira

- Želiš li društvo? - upitala je Myrtle. Samo su joj se tamne oči vidjele između

nabora vela. - Ili bi radije da te ostavim samu?

Nerys je pogledala prema planinama ispred sebe. Iznenađujuća snaga koju je

otkrila na onome dugačkome putovanju dok je jahala iz Manalija učinila joj se

ponovo na dohvat ruke.

- Društvo, molit ću - rekla je.

Myrtle se pružila iz sedla potapšati je po koljenu. - Dobro.

Okrenule su se prema zapadu i nastavile jahati.

Nerys je uskoro otkrila da je putovanje s McMinnovima bilo posve drukčije

iskustvo od putovanja s Evanom. Noću su odsjedali u svratištima duž rute, koja

su im bila na raspolaganju bez obzira na to je li do njih netko stigao prije nego

oni. Kao britanski sahib i prava kći Raja,8 Archie i Myrtle su automatski imali tu

prednost, na koju su gledali kao na nešto što im pripada. Nisu osjećali nikakvu

grižnju savjesti kad su iz skloništa izbacivali putnike iz

Ladakha ili Kašmira, jedne večeri muslimana s kaniranom bradom koji je bio

u društvu nekoliko žena s velovima i šestero male djece i dječice. Evan i Nerys

uvijek su bili zbunjeni i nevoljko su se nametali drugim ljudima, čak i onima

najponiznijima. Svaki put kad bi stigli do nekoga svratišta, spavati uz cestu u

šatoru prepunom propuha često im se činilo jednostavnijim rješenjem.

Svratišta su najčešće bila tek obične straćare koje su se sastojale od dviju

prostorija, dnevnoga boravka i spavaće sobe uz koju je bila pripojena kuhinja.

Općenito, bila su prljava i u njima su se nalazile samo najnužnije blagodati. Ali

sahiba McMinna i njegovu ekipu uvijek su dočekivali iznimno učtivi vlasnici,

nastojeći im ugoditi. Nije bilo teško zaključiti zašto, jer iako je Archie zahtijevao

potpunu uslugu za svoj novac i nije plaćao ni jednu jedninu anna9 više,

neizbježno je shvatio kakav treba biti pošten omjer te je novac odmah

raspoloženo davao.

Njihove taborske sluge uvijek su prve stizale u svratišta i, kad bi McMinnovi

dojahali, njihove vreće, yakdan već bi bile odvezane s ponija i unesene u sobe. Bili

8 The Bristish Raj povijesni je termin koji se odnosi na britansku vladavinu na indijskom

potkontinentu u razdoblju između 1858. i 1947.

9 anna - indijski novac, šesnaesti dio rupije

70

Rosie Thomas

su podignuti poljski kreveti, jer Myrtle nije željela koristiti ponuđene krevete na

nogarima, govoreći da vrve kukcima. Archie se uvijek pretvarao da je očajan

zbog suprugina sitničavog ponašanja, ali po njemu se vidjelo da se zabavlja uz

puno ljubavi. Bilo je mnoštvo toplih deka pa čak i platnenih plahti koje su

svakoga dana pakirali i raspakiravali. Posluga McMinnovih kupovala je hranu

kod mještana kao dodatak onome što su nosili poniji i njihov kuhar spravljao je

večeru koja je bila poslužena na tanjurima, s jedaćim priborom koji se

svakodnevno ispirao u otopini kalijeva permanganata. Katkad je čak postojala

mogućnost da se okupaju. Bila je podignuta i djelomično napunjena sklopiva

platnena struktura u kojoj je Nerys mogla sjediti, raskošno zahvaćati toplu vodu

iz emajliranoga vrča i polijevati je preko kože i kose.

Na kraju svakodnevnoga putovanja, dok su sjedili u svratištima na logorskim

stolcima ispod greda punih paučine, bilo je mnogo toga o čemu je njih troje

moglo razgovarati i čemu su se mogli smijati. Myrtle je ogovarala i zbijala šale o

ljudima koje su sretali ili o raznim pasijama goniča ponija.

- Misliš li da se izmjenjuju? - nagađala je o sljedbeniku islama i njegovim

ženama.

- Ne, ja bih rekao da najviše voli onu najljepšu - odgovorio je Archie. - Tako

bih ja.

- Kako ih uspijeva razaznati? - pitala se Myrtle.

- Pa ne idu u krevet s velom, ljubavi.

Myrtle se grohotom smijala. Pušila je tanke crne cigarete s raskošnim zlatnim

vrhovima. Kad je prvi put jednu zapalila, Nerys ju je iznenađeno pogledala i

Myrtle je otpuhnula dugačak tračak dima. - Ponašala sam se najljepše što sam

mogla kad smo se upoznale. Ipak smo mi boravili u tvojoj kući. Hoću li naići na

tvoje silno neodobravanje kad me uistinu dobro upoznaš?

- Ne bih rekla - nasmijala se Nerys.

Posljednje što im je poslužitelj navečer donio bile su šalice vrućega kakaa.

Archie je u svoj i Myrtlin natočio malo rakije i podigao obrvu prema Nerys.

- Da, molit ću - rekla je. Bio je to običaj koji je vrlo brzo prihvatila.

Katkad je u svratištu bila samo jedna prostorija, ali brzo se priviknula dijeliti je

s Myrtle i Archiejem. Myrtle je u krevetu nosila bisernosivu pidžamu s pariškom

etiketom. - Znaš, mnogo je bolja za putovanje. Nadničari ispuste uši u krevete

kad ih pospremaju, ali one skliznu sa svile.

Bila je u pravu. Uši su bile nezaobilazne na putovanju Watkinsovih za Leh i

udobno su se lijepile za Nerysine flanelaste spavaćice.

71

Šal od kašmira

Uz Archiejevo ritmično hrkanje i Myrtlino disanje koje ga je upotpunjavalo,

Nerys je zaključila da bolje spava na putu za Srinagar nego što je u posljednje

vrijeme spavala u kući misije. Svakoga jutra, čim bi se razdanilo, poslužitelj im je

donosio čaj u krevet. Nakon što bi ga popili, Archie je izlazio u kućnome

ogrtaču obrijati se pri danjemu svjetlu dok se žene odjenu, a tada je već bilo

vrijeme za vruću kašu, jaja na kajganu i ukusan svjež kruh koji je pekao kuhar.

Cijeli dan pješačili su ili jahali kroz seoca s uskim poljima zreloga žita, koja su

vijugala uz izrovane staze, na čijim su rubovima kljuckale mokre i blatnjave

kokosi i kojima su gonjene zalutale ovce jurcale ispred njihovih ponija. S obje

strane prostirali su se redovi razgranatih grmova ruža, s kojih je sad visio

narančasti šipak, poput dragulja našivenih na svilenome baršunu. Kad se staza

izdigla iznad raštrkanih sela, pojavilo se golemo kamenito prostranstvo. Ponovo

su se nad njima nadvijale planine, zasjenjene bojom sipina crnila i ljubičastom,

dok je najizdignutiji vršak katkad bio okrunjen masivnim bijelim zidovima gompe.

U Lamayuruu, nekoliko kilometara prije prijevoja Fotu, najviše točke koju su

na tome putu morali prijeći, zaustavili su se prenoćiti u sjeni najvećega

samostana. Bila je to gomila bijelih zidova i u crveno obojanih drvenih otpiljaka

trupaca, s prozorčićima, a kao kruna svega bile su niske kupole od desetak

svetišta s crno-zlatnim usukanim tornjevima, koji su blještali poput šećerne

vune. Poniji su klipsali uzbrdo načinivši stotine nepravilnih koraka ne bi li došli

do te hrpe zgrada koje su bile priljubljene uz rubove samostana. Molitvene

zastavice lepršale su naspram plavoga neba ponad njihovih glava i Nerys je to

podsjetilo na Spitok gompu pokraj koje su se popeli cestom što je vodila izvan

Leha. Uz žalac grizodušja shvatila je da je bila zaokupljena malim pustolovinama

na putu, smijući im se s Myrtle i Archiejem te da je rijetko kad pomišljala na

Evana. Iz te udaljenosti činio joj se mračnom negodujućom pojavom, u

proturječnosti s vedrinom ispunjenih dana u kojima je uživala.

U Lamayuruu su odsjeli u neizbježnome svratištu, ali bilo je puno veće od

njegovih inačica uz cestu, zbog rijeke posjetitelja samostana. Nerys su odveli u

njezinu sobu, koja je bila tek maleni kameni pregradak s jednim jedinim uskim

prozorom. Gledao je preko golemoga ponora, dok su crne galice klizile ispod

prozorske daske.

Toga su dana za večerom bili neobično tihi, kao da su blizina samostana i

stupci u crveno odjevenih redovnika primirili čak i Myrtle.

Poslije je, umjesto da se vrati u svoju ćeliju, Nerys izišla van i nagonski se

popela uz ono nekoliko stuba do samih zidina samostana. Zabacila je glavu

unatrag i zagledala se u veliko zdanje koje se nad njom izdizalo, crno naspram

zvjezdanoga zastora. Na nekolicini prozora mrlje slabašne kasne žute svjetlosti

72

Rosie Thomas

sjale su poput velom zaklonjenih očiju i zadrhtala je na vjetru. Pomislila je kako

čuje dizanje i spuštanje glasova koji su izgovarali molitvu. Archie je za večerom

promrmljao kako je selo Lamayuru sumorno za život, zato što je zbog

obveznoga danka i hrane koje je zahtijevao lama, kako bi prehranjivao

redovnike, samim seljanima ostajalo premalo. Večeras joj se uistinu učinilo

opustošenim mjestom dok je zalazila sve dublje u jedan kut kamenoga zida, u

potrazi za trunkom zaklona. Negdje odozdol, između niza ruševnih kuća,

dopirao je zvuk psećeg zavijanja. Pokušala je zamisliti što bi Evan mogao postići

na jednome takvome mjestu, nudeći obećanja i prijetnje drukčije religije ljudima

koji bi bolje materijalno prolazili skrbeći samo za svoje obitelji, zadržavajući rižu

i ovčetinu samo za sebe.

Prema suprugu osjećala je samo ogorčenu nježnost i pitala se hoće li ta

splasnula osjećanja naspram njezina vlastitoga uvjerenja kako je to što on čini

bilo uzaludno uopće biti dovoljna da je nose kroz život u godinama koje su pred

njom. Mogla bih to učiniti, pomislila je, kao i sve ostalo što bi se od mene

zahtijevao, kad bismo imali djecu.

Sad joj je postalo posve hladno. Samostan se prijeteći visoko izdizao i bio je

vrlo mračan, kao da će se srušiti i zgnječiti je. Privukla je kaput oko ramena i

počela se spuštati natrag niz stube. Archiejev poslužitelj čekao je pokraj vrata

otrcanoga svratišta.

- Dođite, gospođo - pozvao je i osjećala je krivnju što ga je ostavila da čeka na

tome propuhu, kad je mogao leći nauznak i s lulom odmarati na svojoj deki.

- Oprosti, Hari.

Podigao je petrolejku i poveo je uz drvene stube pokraj veža sa zastorima do

njezina pregratka. Upalio je svijeću koja joj je bila ostavljena na maloj polici i

odstupio. - Donijet ću vam kakao, gospođo. Odmah dolazim.

- Neću večeras kakao, Hari, hvala ti. Poći ću ravno u krevet.

- Poželjela je sklopiti oči i da zora što prije svane. Lamayuru je bio

deprimirajuće mjesto.

Nakon što je puhnula i ugasila svijeću, ležala je osluškujući tamu. Čulo se

nekakvo grebanje, koje su vjerojatno stvarali štakori na stropu. Vjetar je nadirao

kroz pukotine između zidova i maloga prozorskog okna. Potom je začula

nekakvu drukčiju buku. Ženski glas je tiho stenjao. Bilo je to nešto poput jecanja

i uzdaha, nakon čega je uslijedilo sve glasnije dahtanje. A potom, kao dodatak

tomu, zajednička provala smijeha popraćena prošaptanim pssst.

Nerys se okretala pod dekama i preko ušiju navlačila pucketavi jastuk. Nije

morala slušati Myrtle i Archieja kako vode ljubav. Bilo je previše toga što nije

73

Šal od kašmira

željela čuti, o čemu nije željela znati ni razmišljati. Njezin vlastiti život učinio joj

se malim, samotnim i lišenim smisla.

Sljedećega dana put ih je vodio naprijed, preko visokoga prijevoja i kroz grad

Kargil. Lamayuru je ostao daleko iza njih i putnici su bili dobro raspoloženi.

Prošlo je još dugačkih, ali posve zadovoljavajućih dana, sve dok se između njih i

Kašmirske doline nisu prostirali nazubljeni zidovi Velike Himalaje. S obzirom na

planine u daljini, činilo se nemogućim da bi njihova karavana mogla naći put do

vrhunca preko prijevoja Zoji, ali kad su se približili, uspjeli su se odlučiti za

zavojitu nit staze koja se u cik-cak penjala uvis. Na jednome mjestu pojavila se

blještava strelica kad je ukrasno zrcalo ili djelić ulaštenoga metala na poniju

uzvratio odbljeskom na zrake izlazećeg sunca. Myrtle ju je hrabrila kad je Nerys

zauzdala svoga ponija, procijeniti dokle seže uspon.

- Izgleda teže nego što uistinu jest. Sjeti se da si se već popela na više od četiri

tisuće metara prelazeći preko Fotu La te na putu gore do Leha prošle godine.

- Nisam zabrinuta. Znam da ćemo uspjeti. Pitam se samo kakav li će se

pogled pružati s vrha.

Myrtleine oči zasjale su među naborima njezina vela. - Onakav kakav ne

možeš ni zamisliti. Bit će to kao zagledati se ispod sebe u raj.

Ta misao pomogla je Nerys izdržati dugačak uspon po užasnoj vrućini.

Prašina joj je začepila nos i grlo i njezina boca vode uskoro je bila prazna. Sunce

se dizalo sve više, udarajući joj u glavu i ramena. Dok je jahala, njezin poni sve

se sporije i sporije uspinjao i osjetila je njegovo drhturenje kad bi ga gonič bičem

ošinuo po slabinama. Kad je skliznula na tlo, kamenje joj se zabilo u potplate

čizama i sunce je žestoko pripeklo. Zveckanje orme na ponijima uspostavilo je

ritam koji se prekidao samo povremenim zviždukom svizaca iz njihovih jazbina

u stijenama.

Orlovi bradaši kružili su iznad njih, lijeno se okrećući svojim nazubljenim

krilima.

Sam prolaz bio je sakriven niskim izdancima i Nerys je mrko pomislila da će

se vječno uspinjati. Archie je bio daleko ispred njih, ali Myrtle je uskladila korak

s Nerysinim. Povremeno bi razmijenile koju riječ ohrabrenja, ali većinu energije

trošile su na samo stavljanje noge pred nogu.

Kad su se uspeli još više, Nerys je počela brojiti zavoje koje je još trebalo

svladati. Bilo ih je sedam, zatim pet, a potom je ostao samo jedan.

- Je li konačno gotovo? - preklinjala je ona Myrtle, strahujući od lažnoga

vrhunca i kakve skrivene stijene koju je još trebalo prebroditi.

74

Rosie Thomas

Svaki put kad bi se osvrnula, široka smeđa pustinja Ladakha sve više i više se

gubila iz vida i znala je da prelaze u neku drukčiju zemlju.

- Još malo - otpuhivala je Myrtle. - Zašto Archie sve vrijeme mora tako jurcati

naprijed?

Izbili su na široki komad zemlje s obrisima svetišta koji su se naspram neba

pojavili pred njima. Archie i prethodnica su ih čekali. Dok su se spuštali niz

obronak, Nerys je načas zapazila oglodane kosti i pozadinu mrtvoga ponija koji

je sigurno ispao iz karavane. Još uvijek je bio dan, ali zrak je strujao oko nje pa je

ponovo zavezala vezice svoga slamnatog šešira.

Prešli su preko sedla prijevoja, zahvalni na gotovo vodoravnome tlu, sve dok

nisu došli u razinu sa svetištima. Na hrpama gruboga kamenja bile su zabodene

stotine stjegova, izblijedjelih ili još uvijek jarkih boja, među kojima su bile

povješane dronjaste bijele duge uske trake.

Myrtle i Archie stajali su držeći se za ruke, tiho gledajući na zapad. Nerys je

prišla i stala tik iza njih. Pred njezinim nogama rasprostirala se i poput

najčarobnijega tepiha razmotavala Kašmirska dolina.

Prema njima protezali su se pregibi zemlje, niski izbojci bili su zaogrnuti

nizovima tamnih jela, a oni viši blještali su srebrnim brezama. Dugačke brazde

snijega počivale su u sjenovitim jarcima i vodopadi su protkali srebrne niti niz

ljubičasta lica litica. Izmaglica živahnih boja zamutila je veliku udubinu doline, ali

uspjela je u daljini vidjeti pašnjake, zrela polja i vijuganje rijeke. Nakon

ogoljeloga sivog i smeđeg pejzaža preko kojega je upravo bila prešla, nježno

stapanje tisuća nijansi plave, srebrne i boje lavande miješalo se s blijedozelenom

i zlatnom, doimajući se previše raskošnim da bi bilo stvarno. Dugo je netremice

piljila u to dok je do nje dopirao miris plodne zemlje i opojne vode.

Myrtle nije pretjerivala.

Bilo je to najljepše mjesto koje je Nerys vidjela u životu.

75

Šal od kašmira

PETO POGLAVLJE

ako bi iz Leha preko planina stigla do Srinagara, Mair je imala opcije

vožnje javnim prijevozom autobusom, pronalaska skupine ljudi koji su išli

na izlet i trebali još jednoga da im popuni mjesto u vozilu ili unajmljivanja

automobila i vozača za dvodnevno putovanje. Autobusi su vozili svakodnevno,

ali nakratko su se tijekom noći zadržavali u Kargilu i ujutro u jedan ponovo

nastavljali put. Vojnici na važnim kontrolnim točkama sa svake strane Zoji La u

pet su zatvarali cestu, kako bi serpentinski zavoji bili prazni za prolazak vojnih

konvoja pa se službeni civilni promet dotada već trebao obaviti preko prijelaza.

Zapazila je obavijesti pričvršćene u nekim internetskim kafićima, u kojima su se

nudila slobodna mjesta ako se podijele troškovi putovanja u kamionetima ili

automobilima, ali kad se zaputila do telefonske govornice i nazvala jedan od tih

brojeva, shvatila je da razgovara (u što je bila gotovo sigurna) s jednim od onih

izraelskih mladića koji su bili na izletu u Changhtang. Naglo se ispričala i spustila

slušalicu. Opcija vlastitoga automobila i vozača činila joj se daleko najboljom,

sve dok nije ušla u posljednju putničku agenciju koja je još uvijek radila i

raspitala se o cijeni. Morala se pomiriti s legendarnom neudobnošću i

adrenalinskim šokom zbog vožnje autobusom. Spakirala je torbu, spremna

sljedeće jutro napustiti Leh i uputila se na posljednju večeru u najbolji restoran

po preporuci vodiča, Usamljeni planet.

- Hej! - začuo se nečiji glas iz vrlo hladnoga sumraka kad je skrenula i počela

se spuštati prema bazaru. - Uistinu smo se nadali da si još uvijek u gradu.

Bila je to Karen Baker, zakopčana do grla u pernatoj jakni, štiteći se od

hladnoće. Kosu je bila smotala pod vunenu kapu.

- Kako je bilo na planinarenju? - upitala je Mair kad su uskladile korak.

Karen je malodušno gugutala. - Izvrsno, i više od toga. Popeli smo se visoko i

snijeg mi je bio do koljena. Sve u šatoru preko noći se smrznulo. Naravno,

Bruno je uživao u svakoj sekundi.

- A Lotus?

K

76

Rosie Thomas

- Bila je dobra. Ali Lo je uvijek prilično dobra i voli snijeg. Vidi, što kažeš na

to da se sutra nađemo? Rekla bih ti da dođeš večeras, ali Bruno ima nešto riješiti,

obaviti brojne telefonske razgovore, a to ovdje baš i nije lako, znaš već.

Mair je to bilo poznato. Svi strani mobiteli automatski su blokirani i jedini

načini za obavljanje razgovora, osim iz trgovine mobitelima, bilo je kupiti jammu

ili kašmirski mobitel. Nije to učinila i osjećala je da joj nedostaje komunikacija s

onima doma. Opskrba električnom energijom bila je previše nestalna da bi čak i

elektronička pošta bila pouzdana opcija.

- Ujutro odlazim autobusom za Srinagar.

- Neee - zacvilila je Karen. - Ne čini to. Ne smiješ. Čula sam da je to užasna

vožnja.

- Gle, bit će to pustolovina.

Karen je uzela Mair pod ruku. - Imam puno bolju zamisao. Ostani još jedan

dan i pođi s nama u Kašmir. Rezervirali smo automobil. Ima mjesta, ako ti ne

smeta to što ćeš sjediti otraga sa mnom i Lo.

Mair je oklijevala. - A što je s Brunom?

Karen je načinila nervozan pokret svojim otmjenim ramenima. - Neće imati

ništa protiv. Voli upoznavati nove ljude, jednako koliko i ja.

Mairin prvi dojam Brune Beckera bio je drukčiji, ali nije to rekla. - Gle...

primamljivo je. Da budem iskrena, nisam baš tako sigurna za autobus.

- E pa, onda je sve dogovoreno. Pokupit ćemo te prekosutra u tvome hotelu.

Upozoravam te, krenut ćemo rano. Bruno je pravi fanatik po tom pitanju.

Činilo se da je dogovor zapečaćen.

Karen je poskakivala duž ruba blatnjave ceste dok je čekala da kamionet

prodrnda pokraj njih. - A kako si ti provela tjedan?

Mair je zaustila: - Bilo je zanimljivo. Našla sam nekakve povijesne...

Ali Karen je već prelazila kroz oblak ispušnih plinova. Okrenula se i mahnula

Mair. - Sjajno, vidimo se sutra. - Vozač automobila-rikše ugledao ju je i

vrludajući stao. Karen je uskočila, a da ga nije ni upitala za cijenu. Mair je

nastavila u suprotnome smjeru prema ustreptalim svjetlima bazara.

Budući da je imala još jedan dan na raspolaganju, vratila se do internetskog

kafića. U elektroničkom pismu je opisala Hattie otkriće kapelice i uništene

77

Šal od kašmira

zgrade misije, ali samo u najblažim crtama. Nije željela priznati čak ni Hattie

koliko joj je priča o šalu postala intrigantna. Kliknula je šalji još dok je bilo struje.

Potom je provjerila ima li što u dolaznoj pošti. Poruke su se nizale, stižući

tempom sporijim od hromoga čovjeka koji nosi raskoljen štap. Ugledala je jednu

poruku od Dylana i radosno je otvorila. Njezin brat nije pisao redovito, ali

njegova povremena pisma pružala su joj veće zadovoljstvo od bilo čijih.

Ovaj put je to bio razočaravajuće kratak ulomak, ali obećavao joj je da će je

zanimati ono poslano u privitku.

Dylan je sa sobom odnio malu zbirku očevih fotografija, koje su tijekom

godina bile spremljene u nekoliko starih kutija za cipele u Huwovoj kaotičnoj

radnoj sobi. Neodređeno je sestrama rekao da će ih pregledati kad nađe malo

slobodnoga vremena i da će one dobre skenirati u Iphoto album za njih obje.

Bio je to zadatak u kojemu je briljirao. Eirlys je odgovorila da mu je zahvalna na

ponuđenome, jer ona nikada ne bi našla vremena to sama učiniti. Dylan se

potajno osmjehnuo pogledavši prema Mair i u tome trenu pogodila ju je njegova

sve veća sličnost s ocem. Kako se nesvjesno uvučete u kožu roditelja, pomislila

je. Vjerojatno je ona dosad bila poput svoje majke, više nego što je toga bila

svjesna.

Osmjehujući se, Mair se spremala otvoriti Dylanov privitak.

U početku nije mogla ući u sustav, ali bila je uporna i konačno joj je uspjelo.

Piljila je. Fotografija je bila jedan stari crno-bijeli snimak, izblijedio i izgužvan.

Tri žene bile su skupljene naspram pozadine vode djelomično prekrivene

lopočima. Gornji lijevi kut pogleda bio je prerezan dijagonalom izrezbarene

drvene građe pa se činilo kao da su njih tri uhvaćene na nekom balkonu koji je

gledao na jezero. Žena u sredini pozirala je uzdignute brade i iskreno se

zabavljajući gledala ravno u kameru. Njezine pune usne bile su razvučene u

usnice koje su se doimale crnima, ali zapravo je sigurno na njima bio

tamnocrveni ruž. Valovita tamna kosa bila je sa strana podignuta i njezinu

upečatljivo dojmljivu pojavu isticali su široki reveri i odveć naglašena ramena

moderne jakne. U V-izrezu oko vrata bila je duboka sjena.

Žena s njezine lijeve strane doimala se znatno mlađe. Vidjele su joj se tri

četvrtine profila, osmjehivala se pogledom, pogledavajući u svoje družice, imala

je svijetlu kovrčavu kosu i vrat poput labuda.

Treća žena bila je uhvaćena usred provale smijeha. Glava joj je bila zabačena

unatrag i doimala se životnom, prepunom radosti pa je prošlo nekoliko sekundi

prije nego što ju je Mair prepoznala. Bila je to njezina baka.

78

Rosie Thomas

Očarano zagledana u ta radosna lica, Mair je nagađala što je djed Evan mogao

reći iza objektiva kad je svoju suprugu naveo da bude tako ozarena i očito

sretna.

Ili... možda fotograf uopće nije bio Evan Watkins.

Gdje se otprilike mogla nalaziti ta zelenkasta voda? Nije izgledalo poput Leha,

to je bilo izvjesno.

Potom joj je sinulo. Postojala su jezera u Srinagaru. Mair se ponovo vratila

Dylanovoj poruci. Pisalo je:

Ova nije bila pričvršćena u djedovu albumu s fotografijama iz Indije, koje su uglavnom vrlo

dosadne. Vjernici stoje na stubama kapelice, doimaju se svečano itd. Stoga mi je odmah

privukla pogled. Tko bi mogle biti te sretne bakine prijateljice?

Što ju je više gledala, fotografija je bivala sve zagonetnija intrigantnija. Te tri

mlade žene su, kako se činilo, bile zaokupljene svojim prijateljstvom kao i

neposrednim šaljivim trenutkom. Njihova lica sjala su životom i bilo je teško

zamisliti kako je fotografija snimljena prije gotovo sedamdeset godina.

Mair je silno željela doznati više o njima. Mogućnost da je fotografija možda

snimljena u Srinagaru samo je još više pojačala njezinu želju za odlaskom

onamo.

Kineskinja koja je radila u internetskom kafiću namršteno ju je pogledala.

Iznad svakoga radnog mjesta stajala je pločica na kojoj je pisalo: »Nema

prenošenja podataka s terminala na računalo. Nema skidanja podataka s

interneta.«

Mair je najprije pokazala sliku na zaslonu, a potom na antikni printer koji je

stajao visoko na klupi blizu vrata i načinila preklinjući pokret da joj ih spoji.

Nikakve reakcije nije bilo, sve dok nije izvadila novčanik i počela odbrojavati

novčanice. Nakon toga nastalo je razdoblje stiskanja dugmadi, provjeravanja

kabela, mrmljanja i napokon se iz proreza pojavio ispis fotografije dimenzija pet

sa četiri. Bila je mutnija od izvornika i ta smanjena veličina umanjila je onu pravu

radost, ali bila je dovoljno dobra.

Mair ju je odnijela natrag do hotela i odložila na sigurno, u istu onu omotnicu

u kojoj je već bio uvojak tamne smeđe kose.

Sljedećega jutra Beckerovi i njihov vozač sa standardnom bijelom toyotom na

četiri kotača zaustavili su se pred Mairinim hotelom u šest i trideset. Karen joj je

79

Šal od kašmira

mahnula sa stražnjega sjedala automobila. - Sve spremno? - doviknula je. - Ovo

će biti zabavno.

Lotus je bila vezana u podignutoj dječjoj sjedalici. Vozač, mještanin koji je već

posve očito bio zaluđen malom djevojčicom, osvrnuo se preko rukohvata

sjedalice i osmjehnuo, pokazavši pritom zlatan zub, i pomilovao je po obrazu.

Bruno Becker ustao je sa suvozačeva sjedala. Pogledao je Mair, uputivši joj

blistav osmijeh, zbog čega se donekle doimao mnogo pristupačnijim.

- Vrlo ljubazno od vas oboje - rekla je.

- Drago mi je što ste odlučili pridružiti nam se. Je li to sve? -Pokazao je na

njezinu platnenu putnu torbu. Mair je potvrdno kimnula. Prebačenu preko

ramena nosila je naprtnjaču u kojoj je na sigurno bio zaguran šal, onaj uvojak

kose i fotografija.

- Putujete s malo prtljage. Karen bi od vas mogla naučiti lekciju. - Ubacio je

njezinu putnu torbu u pregradak za prtljagu u toyoti, bacivši je na vrh

pozamašne hrpe prtljage.

- Hej, pa to su uglavnom Lotusine stvari - nasmijala se Karen. - Hajde, uskači.

Mair je sjela pokraj Lotus. Djevojčičina kosa bila je masa svijetlih spirala pri

čeličnoj svjetlosti zore.

- Krenimo - rekao je vozač. Zaputili su se glavnom ulicom, pokraj

molitvenoga kotača i onoga dugačkoga zida mani s uklesanim molitvama. Mair se

okrenula baciti posljednji pogled na gradić. Guste rešetke niskoga oblaka zastrle

su krug planina i stabla su bila čelično sive žvrljotine naspram smeđih stijena.

Bilo je vrlo hladno i ulice su bile napuštene.

Karen je bradom pokazala prema prednjim sjedalima. - Zabrinuti su zbog

vremena - izjavila je preko Lotus.

- Predviđaju snijeg - rekao je kratko Bruno, ne okrećući glavu. - Nećemo se

dugo zadržavati na putu gore.

Mair se udobno smjestila otraga. U početku je automobil gutao kilometre

ceste koja je vodila kroz dolinu duž obala rijeke Ind. Karen je čavrljala i Mair je

Lotus dodavala predmete koji su se nalazili među neiscrpnom hrpom igračaka i

knjiga što su okruživale njezino sjedalo.

Teretna kola i vojni kamioni kretali su se u oba smjera i kad se cesta počinjala

uspinjati, prošli su pokraj grubo sklepanih tabora uz cestu podignutih za ljude

koji su radili na održavanju ceste prohodnom. Žene su, baš kao i muškarci,

nosile na leđima kamenje ili lopatama blata nasipale rupe.

80

Rosie Thomas

- Koji težak život. Vidi, ona žena na leđima drži dijete -protisnula je Karen.

Još dva sitna djeteta sjedila su na kamenu i promatrala jednolično drndavo

prometovanje vozila.

Kako bi još više pojačalo tu opću sumornost, počelo je kišiti i krupne kapi

uporno su se odbijale o prednje automobilsko staklo. Brisači su zvrndali i kotači

automobila okretali su se preko sve dubljih i dubljih kolotečina. Kad su stigli do

policijske kontrolne točke, vozač je odnio njihove putovnice u kolibu na

pregled, dok su vojnici u maskirnim odijelima, koji su se dosađivali, mahali

pištoljima i raspoređujući propuštali natovarene kamione. Iza te kontrolne točke

stajao je znak na kojemu je pisalo: »Organizacija pogranične ceste. Neprijatelj

vas gleda.« Autocesta je vodila tik uz kontrolnu crtu razdvajanja između

Indije i Pakistana pa snažna nazočnost indijske vojske nije bila fasada.

Nastavili su vožnju, upućujući se na zapad kad se cesta počela uspinjati.

Vodila je uz rub golemoga ponora i katkad se činilo da kotači toyote vise nad

njim dok su svladavali još jedan slijepi zavoj. Mair je odvratila pogled od zjapeće

provalije i zgranula se kad se iza zavoja bučeći pojavio kamion, idući ravno na

njih. Činilo se da se njihov vozač nije ni lecnuo kad ga je mimoilazeći se s

nadolazećim vozilom samo centimetar dijelio od čvrste stijene ili velike

praznine. Površina ceste postala je toliko gruba da su se putnici morali

pridržavati za pojaseve kako bi spriječili lupanje glavama o strop. Usred toga,

naizgled uljuljkana beskrajnim trzajima, Lotus je zaspala.

- Zar oni u ovim krajevima nikada ne koriste asfalt? - gunđala je Karen.

Bruno ju je pogledao osvrnuvši se preko ramena. - Ne bi potrajao ni šest

tjedana. Mješavina kamena i ugaženoga tla jedino je što odolijeva vremenu i

kamionima, osim toga, potrebno je neprestano održavanje da bi cesta ostala čak

i ovako uporabljiva. - Bila je to najduža opaska koju je izgovorio sve otkada su

napustili Leh.

- A h... ahhh. Joj. - Svi su poskočili na svojim sjedalima. Kamenje je prštalo

pod kotačima i odbijalo se uvis. Daleko ispod,

Mair je zapazila kositrenu nit rijeke. Zahvalno se pomolila što nije stiješnjena

u javnome autobusu s četrdeset putnika i iscrpljenim vozačem za volanom.

- Cesta između Leha i Srinagara se za vozila na kotačima otvorila tek u

šezdesetima - rekao je Bruno. - Prije je to bila samo staza i jedino prijevozno

sredstvo bili su poniji.

- Pa koliko je onda to putovanje trajalo?

- Riječ je o stotinu dvadeset kilometara. Sigurno im je trebalo tjedan dana.

81

Šal od kašmira

Mair je ubrzo potom dodala: - U osamnaestome stoljeću tu se nije dalo proći

čak ni na konjima. Nosači su sve nosili na leđima, cijelim putem, od Tibeta do

Kašmira. Ovim putem prevozila se uglavnom vuna, za trgovinu pašminom.

Bruno se okrenuo i pogledao je. Prvi put su im se pogledi izravno sreli. -

Zanima vas povijest starih trgovačkih ruta?

- Da.

- I mene - ubacila se Karen.

Njezin suprug naglo se okrenuo prema njoj i osmjehnuo. Mair je zapazila da

je bio zamjetno privlačan muškarac i ona nelagoda koju je osjećala kad je oboje

Beckerovih bilo nazočno odjednom je nestala. Iako im je na prvi pogled

zavidjela na prisnosti, posumnjala je da ih zapravo povezuje zajednički

antagonizam koliko i zajedničko obožavanje njihova djeteta. Ali sad je pomislila

kako se prevarila. Bilo je ljubavi, jednako koliko i zabavljanja u Bruninu

osmijehu.

- Znam da jesi - rekao je toplo.

Mair je virkala naprijed kad su svladavali još jedan zavoj i kroz raspor u

oblacima ugledala bijeli snježni zid u daljini.

Nakon jednoga sata Lotus se probudila i počela cendrati. Povukla je remenje

na svome sjedalu i zakrenula lice od pića koje joj je Karen ponudila. - Morat

ćemo se zaustaviti deset minuta - rekla je vozaču. - Koliko je još do Lamayurua?

Muškarci su odmahnuli glavom.

- Ima još dosta - rekao je vozač.

Zaustavili su se kod štanda s čajem uz cestu. Kiša je cestu pretvorila u

odvratno blatnjavu vrpcu i prljava voda prskala je svako vozilo u prolazu. Vozila

prema zapadu stalno su promicala. Mair je shvatila da je svaki vozač bio pod

pritiskom uspeti se i prijeći preko Fotu La prije mraka ili prije nego što snijeg

ozbiljno zapada, što god se od toga dogodilo prvo. U nekoliko posljednjih

minuta kiša se pretvorila u susnježicu, udarajući u automobilsko prednje staklo i

stvarajući tmurne mrlje.

Njihova mala skupina šćućurila se ispod zaklona od teške cerade. Lotus se

razvedrila čim je ugledala ljude. Bruno ju je spustio i ona je iznova počela

sklapati prijateljstva dok je Karen istraživala što je u posudama na štandovima.

Izabrala je gusto varivo i punu zaimaču riže i većinom toga nahranila Lotus.

Mair je mnogo opreznije pojela tablu čokolade i šaku lješnjaka. Njihov vozač

stajao je na dovratku, mrmljajući nešto s ostalim vozačima, pogledavajući kakvo

je vrijeme.

82

Rosie Thomas

Čim su završili, Bruno ih je požurivao da se vrate u automobil i Karen je

uzdahnula. - Kakva šteta što ne možemo vidjeti prilaz Lamayuruu. Na slikama

se prikazuje na silueti brda poput dvorca iz mašte, sav u tornjevima i tornjićima.

- Karen, doista se ne možemo zaustaviti kod toga tvog samostana - rekao je

Bruno.

- Što?

- Moramo što prije prijeći preko prijevoja.

- Ah, ma daj. Pa sat vremena neće ništa promijeniti.

Vozač je sad sjedio nagnut naprijed, pogrbljenih ramena, koja su mu bila blizu

ušiju. Sva vozila koja su im dolazila u susret imala su upaljena svjetla i bila je

vidljiva dugačka crta njihovih malih žutih stožaca koja je poput zmije vijugala

pod nevjerojatnim kutom uvis prema tmini.

- Hoće, dušo.

Karen je bila ljutita. - Čuj, što to znači? Znam da te odveć ne zanima, ali to je

najstarija gompa u Ladakhu. Potječe još iz desetoga stoljeća. U njoj su freske,

thangke, kakvih nema nigdje drugdje. Moramo to vidjeti.

- Ne ovaj put.

Zavladala je tišina i Mair je mogla osjetiti tihu bitku dviju volja. Brisači su

ostavljali mrlje brišući guste nanose susnježice koju je u trenu zamjenjivala nova.

Lotus je tiho pjevala svojoj lutki.

- Ma to samo prši snijeg, Bruno. Zašto si odjednom tako oprezan?

Ubacio se vozač. - Idemo ravno do Fotu La. Stići u Kargil.

Činilo se da je to riješilo stvar. Karen je stegnula vilicu, ali više nije rekla ni

riječi.

Putovanje je postajalo sve teže, ali vozač je nastavljao. Snijeg je sad padao,

zasipajući hrpe kamenja uz rub ceste. Sve manje vozila dolazilo im je ususret.

Mair se usredotočila na to da zabavi Lotus i nastojala je ne obazirati se na

provalije koje su zasigurno bile udaljene samo nekoliko desetaka centimetara.

Bilo je još više uznemirujuće, zaključila je, ne moći vidjeti najgore i biti

prepušten zamišljanju.

Ponovo je nazrela onaj neobični znak Pogranične ceste. »Jeste li u braku?

Rastanite se od brzine.«

83

Šal od kašmira

Činilo se kako se dugo uspinju. Kotači su jednom proklizali, ponovo krenuli,

našli uporište pa ponovo proklizali. Karenina zlovolja zbog toga što nije uspjela

vidjeti samostan je popustila.

Bruno i vozač nešto su tiho vijećali. Uspinjali su se znatno sporije, u nižoj

brzini, slijedeći trag guma vozila ispred njih koje je ubrzo iščeznulo i pretvorilo

se u slabo vidljive sive rubove u sivilu prostranstva.

- Snijeg vrlo loš - oglasio se iznenada vozač.

Trenutak potom, na strmome usponu, kotači na toyoti su se zavrtjeli i

automobil je počeo kliziti unatrag. Jedan paničan trenutak Karen i Mair su

prikovale poglede iznad Lotusine glave. Dezorijentirana, Mair je pokušala

shvatiti s koje se strane trenutačno nalazi provalija.

Bruno je već bio izišao iz automobila. Nogom je šutnuo kamen ispod jednoga

od stražnjih kotača, kad je iskočio vozač i priključio mu se. Karen i Mair napeto

su sjedile, čekajući.

- Izlazite - cvrkutala je Lotus.

- Ne sad, dušo. Vidiš kako obilno sniježi.

Muškarci su lopatama nagurali blato s ceste ispod guma, ali toyota se polako

kretala pošavši samo nekoliko metara naprijed prije nego što je ponovo počela

kliziti unatrag.

- Nije dobro - povikao je Bruno kroz snijeg.

- Nije dobro - složio se vozač.

Vrata su se naglo zalupila.

- Nećemo uspjeti. Morat ćemo se vratiti.

- Vratiti? - povikala je Karen. - Nakon svega ovoga?

- Do Lamayurua ima otprilike osam kilometara. - Tamo ćemo prenoćiti.

- Uistinu?

- Da, uistinu. To, ili provesti noć ovdje u automobilu. Tako da ćeš na kraju

krajeva ipak vidjeti svoje freske.

Karen je u šake skupila svoju crvenozlatnu kosu i uklonila je s obraza.

Nacerila se pogledavši u Mair, možda shvativši da je bila beskompromisna. -

Oprosti zbog ovoga. Ali to je putovanje, je li?

- Točno - složila se Mair.

84

Rosie Thomas

Vozač je izveo kompliciran manevar vraćanja, klizeći poput zmije na

ograničenome prostoru između kamenoga zida i iščezavajuće ceste. Počeli su

puziti nizbrdo.

Mair je mogla vidjeti jedino snijeg koji je padao. Ispod dijafragme osjetila je

pritisak mučnine, poput težine zle slutnje.

Tama se doimala neprobojnom. Mair je naslijepo pipala duž vlažnoga i

ljepljivoga kamenog zida, nastojeći se sjetiti odakle je došla, požalivši što je

ručnu svjetiljku ostavila u automobilu. Došla je do kuta, spotaknula se na plitku

stubu i umalo pala, zapazivši da je tu bilo još hladnije. Put do dvorišta sigurno je

bio blizu.

Kad su njezini ispruženi prsti napokon napipali vrata, uhvatila se za željezni

obruč i zakrenula ga. Vrata su se zalupila prema unutra, propustivši zapuh vjetra

i snijega.

Posrćući je ušla. Žena koja ju je povela do njezine sobe pokazala je prema

kuhinji prenoćišta, ali gust snijeg prekrivao je sva ona niska vrata koja su

okruživala dvorište pa je bila dezorijentirana. Nije pogledala uvis, svjesna da su

se zidine samostana prijeteći nadvijale nad njezinom glavom, kao da su svakoga

trenutka spremne srušiti se i zgnječiti kuću na krhkoj izbočini stijene. U svakom

slučaju, teško da bi bili uočljivi. Silni zapuši vjetra nosili su snježne pahulje

vodoravno, čak uvis, napola je zasljepljujući dok se probijala kroz snježne

nanose. Pognula je glavu ispod izbočine snijega koji je zastirao grubi trijem i

ugledala svjetlo.

Još jedna vrata su se uz tresak otvorila i upala je unutra, stresajući sa sebe

snijeg, onako kako se otresa pas kad iziđe iz vode. Prislonila je rame uz vrata i

uspjela ih zatvoriti zasunom.

- Bog, Maj - povikala je Lotus.

Prostorija je bila nejasno osvijetljena jednom jedinom petrolejkom. Uz tri zida

bili su madraci na podu, a u središtu prostorije pećica s cijevi iz koje se dim

izdizao u hladni zrak koji je mirisao na čađu. Žena, koju je Mair već prije vidjela,

bila je pognuta ispred peći, ubacujući palačinke od suhoga životinjskog izmeta

na njezino hladno ognjište. Nekoliko muškaraca, vjerojatno vozači kamiona koji

su se tu također nasukali zbog oluje, pogrbljeno su sjedili na dva madraca. Pušili

su i tiho razgovarali, ali sad su prestali i zagledali se u nju. Treći madrac zauzeli

su Bruno i Lotus. Mala djevojčica bila je do grla zakopčana u podstavljenoj

odjeći za spavanje i umotana u deku pa joj je izvirivalo samo rumeno lice. Cijela

85

Šal od kašmira

ta kukuljica bila je udobno smještena unutar očeva kaputa i glava joj je bila

podvučena pod njegovu bradu.

Mair je nedvojbeno osjetila zavist.

Bilo kakva toplina u ovakvim okolnostima bi dobro došla, rekla je žurno

samoj sebi.

- Skoči - molila ju je Lotus. - S’il vous plait.

- Ali to se ne izvodi u zatvorenome prostoru, Lotus. Moraš biti vani.

- Iziđi van - rekla je djevojčica i pokazala, kao da je to bilo toliko očito da nije

trebalo ni govoriti.

- Sutra ću skočiti samo za tebe - obećala je Mair.

- Ne zaboravi da sniježi, Lo - rekao joj je Bruno. - Svi ostajemo ovdje, unutra,

gdje je toplije.

Pomaknuo se u stranu i pokazao Mair mjesto na madracu. Pronašla je put

između čađavih posuda i od pruća ispletenoga kokošinjca u kojemu je bila

potištena kokoš pa sjela pokraj njega. Muškarci su nastavili s razgovorom koji su

prethodno vodili, a ona žena je zalupila vratima peći.

Bruno je rekao: - Karen ima migrenu. Bacila je pogled u kupaonicu i otišla

ravno u krevet.

Kupaonica je bila udaljena nekoliko metara i smještena lijevo od vrata.

Sastojala se od metalnoga bubnja sa slavinom, rupe za odvod na podu,

ružičastoga plastičnog držača za sapun i grude sivoga sapuna. Zahod je, Mair je

to već bila otkrila, bio ispod nadstrešnice na rubu dvorišta. Bila je to rupa od

nekoliko desetaka metara, koja je zjapila među podnožnicima. Trenutačno je

puhao svjež zrak koji je odozdol dopirao kroz rupu.

Svratište uz samostan bilo je krcato velikom skupinom njemačkih turista čiji

autobus nije uspio prijeći preko prijelaza. Smještaj u selu Lamayuruu bio je

također pun onih koji su još prije pobjegli od nevremena i vozač Beckerovih

dobro je postupio kad im je našao to mjesto. Čim su stigli, probijajući se kroz do

gležnja duboko zaleđeno blato na putu, to mjesto više je nalikovalo na grubi

četvrtasti nanos kamenja i debelih dasaka nego na nastambu. Ali postojala su

dva uska otvora prostorija u labirintu koji je vodio iz dvorišta, uklesana u

kamenu poput ćelija pustinjaka. Vozač ih je uveo u to sklonište i otišao odsjesti

kod svoga rođaka, koji je očito živio negdje u blizini. Sve druge žrtve oluje

morat će spavati na madracima u kuhinji.

Mair je upitala: - Mogu li nešto učiniti za nju?

86

Rosie Thomas

Odmahnuo je glavom. - Ne, ali hvala.

Mair je dodala: - Nije baš raskošno, ali svakako će biti toplije tu nego provesti

noć u toyoti.

Brunine ruke nagonski su prigrlile Lotus. - Da. Bilo bi to prilično teško.

Ovako velik snijeg stvorio bi nanos na nepomičnome vozilu. Preko noći bi

snijeg mogao zatrpati automobil pa bi bijeg pješice po cesti osamljenoj poput

one kakvom su upravo putovali bio opasan, možda čak i nemoguć.

Mair je uzdrhtala. Unatoč pokazivanju optimizma, to mjesto joj se nije

svidjelo, ne zbog toga što joj je nedostajala udobnost doma, nego zbog

sumornosti i osjećaja neodređene potištenosti koja se u njemu osjećala. Ali za

večeras je to ipak bilo sigurno utočište. Bacila je kratak pogled na Lotusine

rumene obraze. Djevojčica je sisala palac. - Bit ćemo mi udobno smješteni, kao

bubreg u loju, nećemo li, Lo? - Osmjehnula se.

Onaj četvrtasti komad vrećevine kojim su bila zamaskirana unutarnja vrata

bio je povučen u stranu i pojavila se još jedna žena. Nosila je posudu iz koje se

izdizao slabašan tračak pare.

Bruno je uzeo posudu od nje i zahvalio joj. Uspravio se sjedeći i obzirno

rekao: - Vidi, Lotus, tvoja večera.

Počeo ju je hraniti žlicama podgrijanoga graha, koji joj je davao naizmjenično

s komadima pogače. Napola se bila iskoprcala iz svoje kukuljice od deke i s

užitkom jela, umrljavši bradu smećkastonarančastim umakom.

Iznad njezine glave, Bruno je rekao: - Uvijek sa sobom nosimo nekoliko

limenki graha. Lotus će ih jesti u svako doba dana ili noći, kad ništa drugo ne

pomaže. - Stišao je glas: - Možda joj poslije budemo zavidjeli.

Na peć je bio spušten čađav kotao. Dvije žene čučale su na podu ognjišta i

počele rezati crveni luk te ga ubacivati u lonac razmjenjujući opaske s vozačima

kamiona.

- To je samo jedna noć - nasmijala se Mair.

Ali Bruno se nije nasmijao s njom. - Nadam se da si u pravu.

Pomislila je na to kako on može izgledati odbojno, s onim svojim tamnim

licem i crnim obrvama koje su se spojile u gustu crtu. On i Karen doimali su se

tako izrazito različiti pa je mogla jedino zaključiti da je njihov odnos bio

zasnovan na suprotnostima.

Nakon što je pojela sav grah, Lotus je dograbila posudu uvjeriti se nije li na

dnu možda ostala još koja žlica. Ruke su joj bile umrljane čađom koju je Bruno

87

Šal od kašmira

strpljivo obrisao maramicom, rekavši joj kako takva ne može u krevet s mamom,

jer bi posvuda ostali crni otisci ruku. Izvadio je iz džepa jabuku, ogulio je,

raščetvorio i njome također nahranio Lotus. Dok je sporo žvakala četvrti

komad, kapci su joj se polako spuštali.

- Vrijeme za spavanje - prošaptao je Bruno. Namjestio je djetetov pokrivač,

tako da su joj sad samo oči i nos bili vidljivi prije nego što ju je podigao u

naručje. Potom je bacio pogled na pripremu hrane. - Mogu li ti se poslije

priključiti na večeri? -upitao je formalno Mair, ali sve to vrijeme njegove crne

obrve podsmješljivo su se izvijale.

- Naravno. Voljela bih imati društvo - odgovorila je Mair.

Kad je otišao, sjela je oslonjena na zid i promatrala kuharice koje su

pripremale večeru. Vatra u peći se razgorijevala i u zraku se osjećao miris

kuhanoga povrća. Kapljice nastale od isparavanja klizile su niz prozorska okna,

ali u kuhinji nije izgledalo ništa toplije. Razmišljala je o tome kako je tu lako

mogla završiti s nekim izraelskim mladićima koji bi joj sad pravili društvo

umjesto Beckerovih i brzo zahvalila bogovima Lamayurua zbog toga što je to,

srećom, izbjegla.

Bruno se vratio nakon petnaest minuta. Nakon što je stresao snijeg, vozači su

ga promatrali kad je sjeo na madrac pokraj nje. Pričekao je dok nisu izgubili

zanimanje, a potom je, iz dobro skrivenoga džepa, izvukao plošku. Ponovo je

prtljao po čepu i izvadio dvije sklopive metalne šalice s kljunom i mahnuo

prstom nad njima. - Konjak - promrmljao je i natočio.

Kucnuli su se, nakon čega je Bruno iz svoje šalice otpio dugačak gutljaj. Mair

je slijedila njegov primjer i alkohol joj je u trenu zagrijao promrzle kosti.

- Aaaaah. Kako je Karen?

- Leži u krevetu i čita jedan od svojih budističkih tekstova. Stavio sam Lotus u

krevet pokraj nje... u trenu je zaspala. -Odmah potom je dodao: - Ima velike

zalihe snage i odlučnosti, moja supruga, pa pati kad nam se dogodi nešto poput

ovoga, kad čak ni ona ne može ništa promijeniti u danim okolnostima. Zapravo,

čini se da ta Karenina vrsta budizma općenito sadrži velik dio odlučnosti. To bi

se moglo nazvati i potrebom za nadzorom. Nisam baš siguran uklapa li se pod

to učenje... Stručno govoreći.

Pogledi su im se sreli. Bruno je to govorio na iznimno trpak način, ali bilo je u

tome snažnoga odjeka humora. Bio je Švicarac, ali istodobno je bio i nešvicarac.

To ga je ujedno činilo zanimljivim i privlačnim, pomislila je Mair. - Jesi li

religiozan? - upitala je.

Odlučno je odmahnuo glavom. - Nisam. A ti?

88

Rosie Thomas

- Nimalo. Ali moj djed je bio misionar. On i moja baka su ovdje bili

četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća u podružnici vriske prezbiterijanske

misije u Lehu.

- Zbog toga si sad ovdje?

- Nedavno mi je umro otac. Njegovi roditelji bili su dio naših života, jer su

živjeli blizu nas, ali nikada nismo upoznali majčine roditelje. Majka mi je umrla

čim sam zašla u pubertet, tako da je taj dio priče izgubljen. Želim pokušati

otkriti barem dio nje.

Mair je rijetko kad govorila o svojoj majci, čak i s Hattie. Nagon joj je govorio

da ne dira ranu koja je ostala nakon njezine smrti. Stoga ju je zapanjilo kad je taj

intimni podatak povjerila

Bruni Beckeru i kad je shvatila da nakon njihova prvog susreta i objašnjenja o

premetu naprijed ništa više nije rekla Karen o sebi.

Sjetila se da je započela, ali uvijek se nešto drugo uplelo.

Ali Karen je bila svijetli plamen koji je svakoga privlačio. Samo su neobične

okolnosti, snježna oluja i njihovo privremeno zatočeništvo pod sjenama

samostana navele Mair da tako slobodno razgovara s Kareninim suprugom.

Žurno je popila još konjaka. Ruka joj je bila nestabilna i metalni rub šalice

blago joj je zakloparao uz zube.

- Nastavi - promrmljao je Bruno.

Ispričala mu je za šal i za svoja otkrića u Changthangu i Lehu. Pozorno je

slušao, tamnokose glave naslonjene na kameni zid i pogleda usredotočena na

njezino lice. Kuharica je odmjerila nekoliko oskudnih pregršti riže koje je ubacila

u drugu posudu s vodom i miris ovčetine pronio se kroz kuhinju.

Bruno je uživao u priči o Tseringovu praujaku i starčevu sjećanju iz ranoga

djetinjstva kad je zapanjen u misiji slušao vijesti s bežičnoga radija. - I sad ti tu

nit šala pratiš sve do Srinagara - rekao je napokon.

- Da. Tko zna što ću tamo naći? - Doznat ću nešto o fotografiji, pomislila je.

Odvrnuo je zatvarač na ploški i oboma im natočio još jedno piće. Pijuckala je

svoje piće, ispruživši noge i dopustivši da joj ramena klonu. Nakon cijeloga dana

poskakivanja po rupama na putu, boljeli su je svi mišići.

Bruno je okretao svoju šalicu s kljunom, zamišljeno proučavajući odraze na

njezinoj ulaštenoj površini. - Imam sreće što su mi oboje roditelja još živi.

Davno su se razveli i majka mi se preudala. Sad živi pokraj nas, u Genevi...

obožava Lotus.

89

Šal od kašmira

Otac mi je još uvijek tjelesno jak, ali više se gotovo ničega ne sjeća. Sestra i ja

smo se složili da će mu sigurnije biti u posebnoj bolnici i da će tamo biti sretniji,

što zapravo nije ni blizu tako loše kako zvuči. Kad sam otišao posjetiti ga prije

našega polaska ovamo, sjedili smo na njegovu balkonu zagledani u planine i ja

sam govorio... moram puno govoriti tijekom tih posjeta. Voli slušati o ostatku

svijeta i tuđim životima, iako nisam siguran koliko se toga sjeća. Govorio sam

mu o svim mjestima koja ćemo posjetiti i činilo se da me sluša, potvrdno

kimajući, onako kako to on već čini. Potom me podsjetio da je jedna naša

indijska prijateljica potjecala iz Kašmira. Sjećanje je čudna stvar. Prisjetio se

najsitnijih pojedinosti te prijateljice i njezine majke koje su nakon rata došle k

nama u Švicarsku, a katkad se ne može sjetiti ni tko sam ja. Natjerao me da mu

obećam da ću posjetiti tu kćer kad stignemo u Delhi.

Mair je potvrdno kimnula, prisjetivši se kako je njezin otac posljednjih tjedana

sve više i više putovao u prošlost.

- Ta majka mogla bi biti iste generacije kao tvoji djed i baka. Bila je kršćanka,

rimokatolkinja. Možda su se i poznavali.

- Je li to moguće? Daleko je od Leha do Srinagara.

Bruno je uzdahnuo. - I to po lijepome vremenu. Večeras bi Srinagar jednako

tako mogao biti negdje u Južnoj Americi.

- Zapravo, ne znam jesu li moji djed i baka ikada stigli ovako daleko na zapad.

Ali nije nemoguće. - Ponovo je pomislila na onu fotografiju.

- Neće biti nikakav problem pitati našu prijateljicu. Budemo li u isto vrijeme u

Delhiju, možda bi mogla poći sa mnom posjetiti je.

Ponovo su im se pogledi sreli.

- Rado - rekla je Mair.

Sjedili su naslonjeni, opušteni konjakom i razgovorom.

Ono tromo spravljanje večere se nastavilo i jedna djevojčica kružila je oko

madraca pa dijelila metalne tanjure i žlice. Bruno je odjednom ustao, izišao

pogledati kakvo je vrijeme i vratio se ozbiljna lica. - Bit će teško izvući se odavde

- rekao je.

Duboki snijeg dotad će već zatrpati planinske ceste i spriječiti promet u oba

smjera. Mair je mogla zamisliti koliko će posla trebati da se ceste očiste.

Jedan od vozača pogledao je prema Bruni. Slegnuo je ramenima i izražajno

odmahnuo rukom. - Vrlo loše. Vrlo rano - doviknuo je.

90

Rosie Thomas

Bruno je potvrdno kimnuo. - Vrlo loše - složio se. Ponovo se sklupčao na

madracu, obrativši se Mair: - Imali bismo problema s tako velikim snježnim

padalinama u Švicarskoj, a kako ne ovdje.

Prisjetivši se onoga što je čula od Karen, upitala je: - Jesi li baš iz Geneve?

S njegova četvrtastoga lica odjednom su se izgubile one sjene i gotovo

povjerljivo se nagnuo bliže njoj. Mair je nehotice dotaknula nešto u njemu.

- Trenutačno moram živjeti u nizinskoj Švicarskoj, zato što tamo radim.

Inženjer sam. Ali moj dom i moji korijeni su u visinskoj Švicarskoj, u planinama.

Izvorno potječem iz Bernes Oberlanda, blizu Grindewalda. Znaš li gdje je to?

- Ne. - Klaustrofobična prostorija i spoznaja da su svi oni privremeni

zarobljenici navela je Mair na žudnju da je tamo prebaci pričom. U mislima je

vidjela sliku poput one iz Heidi, suncem obasjane alpske livade i tamne jele. -

Pričaj mi o tome.

- Moji su bili farmeri - započeo je. - Ljeti bi odvodili krave u Alpe na ispašu.

Zimi je bio snijeg.

Zadovoljno ga je slušala. Napokon joj je bilo toplo, a Brunin opis doma bio

joj je poznat, ne toliko u preciznim pojedinostima koliko u načinu na koji je

govorio o ritmovima što su se odvijali na farmi i malim gospodarskim poslovima

ruralnih dolina. Jednako tako jasno čula je i ono što nije govorio, s jednako

toliko riječi, o njegovoj dubokoj ukorijenjenosti u to mjesto... u to je bila

sigurna... i njegovoj žudnji za njim. To ju je navelo na pomisao o vlastitome

domu. Nije bila nostalgična, kao dok je bila u Lehu, nego oštro živo vezana za

uspomene na mjesto koje je bilo izgubljeno.

Bruno joj je pričao kako su seljani iz švicarskih planina u prvoj polovini

devetnaestoga stoljeća znali skrivene puteve preko visinskih prijevoja koji su

povezivali udaljene doline. Bili su siromašni i kad su prvi turisti počeli stizati u

Alpe, Beckerovi i njihovi susjedi otkrili su da mogu zaraditi dobar novac

vođenjem posjetitelja. Sve dotada, prema njegovim riječima, nitko nije ni

istraživao vrhove i glečere iz pukoga zadovoljstva. Možda su putovali u susjedne

doline u potrazi za poslom, prodavali sireve ili čak odlazili na hodočašća u neku

planinsku kapelicu, ali ne iz pukoga zadovoljstva ni zbog kakvoga tajnovitoga

znanstvenog promatranja. Uto su stigli gospoda planinari i znanstvenici amateri

koji su se upustili u uspinjanje stazama mještana i, nakon osvajanja njihovih

vrhova, žurili kućama opisati svoje uspjehe i zabilježiti svoja otkrića.

Vijest se proširila i sve više ljudi hrlilo je u Alpe. Uskoro je na stotine bogatih

messieurs pristizalo iz cijele Europe i Beckerovi su bili među prvima koji su se

ponudili kao profesionalni vodiči kroz planine.

91

Šal od kašmira

- Moj pradjed je, primjerice, bio vodič Edwardu Whympelu10 - rekao je

Bruno.

Mair nikada nije bila čula za Whympera, što mu je priznala. Bruno se

namrštio. - Bio je Britanac, prvi se popeo na Matterhorn sa svojim vodičem.

Kad su se spuštali, dogodila se tragedija i četvorica ljudi je poginula, ali

Whymper je preživio. Redovito je dolazio penjati se na Oberland i često je sa

sobom za vodiča uzimao Christiana Beckera. U sljedećoj generaciji... bilo je to

dvadesetih i tridesetih godina, moj djed Victor i još jedan klijent među prvima su

se pokušali popeti na sjeverno lice planine Eiger i jedva izvukli živu glavu iz

strašne oluje. Viktor je svome klijentu spasio život.

- Sigurno se ponosiš time.

Kratko je potvrdno kimnuo. - Da.

- Ne poznajem nijednoga planinara. - Ali uto joj je nešto drugo palo na

pamet. - Vidjela sam memorijalni centar u Lehu, u europskoj grobnici. Nanga

Parbat. - Mogla je u sjećanje prizvati naziv planine, ali ne i poginulih.

Bruno joj ih je rekao. Matthew Forbes. Bio je matematičar s Cambridgea,

izvrstan mladić.

- I ti si vidio taj memorijalni centar?

- Da, posjetio sam ga. Tu ekspediciju na Nanga Parbat vodio je Švicarac po

imenu Rainer Stamm, isti onaj čovjek čiji je život na planini Eiger spasio moj

djed. Od toga dana njih dvojica bili su najbolji prijatelji.

Dakle, oboje su, Bruno i ona, imali razloga za posjet groblju. Poveznica među

njima činila se znakovito čvršćom zbog tih veza u prošlosti. Koliko zbog toga i

snijega te nadmorskom visinom pojačanim učincima konjaka, gotovo je mogla

zamisliti kako bi dopustila da joj glava nježno i polako klone u stranu i spusti se

na rame Brune Beckera.

Kad je nakratko pogledala u njega shvatila je, uz blago zaprepaštenje i

zadovoljstvo, obuzeta krajnjim očajem, da je to isto pomišljao i on.

Pridigla se, uspravila i prislonila kralježnicu uz hladan kamen. Bruno se

također promeškoljio i promijenio položaj.

Pozornost im je odvratilo unošenje badnja s varivom od ovčetine iz kojega je

mameći izvirivala zaimača. Mair je posegnula za svojim limenim tanjurom i

10 Edward Whymper (27. 4. 1840. - 16. 9. 1911.), engleski umjetnik, planinar i istraživač koji

se prvi popeo na Matterhorn 1865. godine.

92

Rosie Thomas

prihvatila žlicu. Isto je učinio i Bruno. Kušali su istodobno i Bruno je stisnuo

usnice.

- Bio si u pravu - hihotala se Mair.

Riža koja je išla uz varivo i lonac tamnosmeđega dhala11 gotovo da nisu bili

jestivi.

- Svejedno, mi to možemo dokrajčiti - zapazio je Bruno, još jednom

odvrnuvši čep na svojoj ploški. - Ispričao sam ti više nego dovoljno o svojima.

Sad je na tebe red.

Ali sad joj se to učinilo jednostavnim za ispričati. Počela je s onim što joj je

prvo palo na pamet. - Nakon smrti oca, moja sestra, brat i ja odlučili smo

prodati staru kuću, onu u kojoj sam odrasla. Nije to bilo lako učiniti, ali na neki

način bilo bi još teže zadržati je. Većinom prazna, samo kao kuća za odmor,

skupljala bi prašinu, paučinu i melankoliju. Ali još uvijek osjećam nit koja me

veže za to mjesto. Večeras je napeta.

- Shvaćam - rekao je tiho Bruno. - Nastavi.

Mair mu je počela pričati o posljednjem jutru koje je provela kod kuće. Nije

to nikome drugome pokušala ispričati; kad su je pitali, govorila je da se tu nema

što za reći, baš ništa.

Oboje, Eirlys i Dylan, otišli su rano. Eirlys je otišla prva i automobil joj je bio

nakrcan do krova, dok je podmetač i glavni popis nad popisima bio uz nju na

suvozačevu mjestu. Dylan je pridržao vratnice dvorišta otvorenima te su joj on i

Mair mahali dok je odlazila, napuštajući dom svoga djetinjstva, kao da je križala

još jednu stavku na svakodnevnome popisu obveza.

Kad je Dylan bio spreman za odlazak, on i Mair stajali su u dvorištu. Zapazila

je da je drozd savio gnijezdo u grančicama bijeloga jorgovana. Dylan ju je uzeo

za ruku. - Ne budi previše tužna - rekao je.

- To je pozitivna tuga - odgovorila mu je. - Bilo je lijepo, zar ne?

- Djetinjstvo?

11 dhal je naziv za juhu od leće, mahunarki ili grahorica koja se kuha toliko dugo dok se ne

pretvori u gusto varivo.

93

Šal od kašmira

Dok su tamo stajali, činilo se da su dvorište i ulazni vrt bili krcati prijašnjim

inačicama njih samih.

Mair je odgovorila na vlastito pitanje. - Da, bilo je. Iako to tada nisam

shvaćala.

Oboje su se nasmijali. Kao djevojčica, Mair je bila slijepa na draži seoskoga

života.

Dylan ju je poljubio u čelo, a potom se i on odvezao.

Bilo joj je drago što taj posljednji sat može provesti sama. Hodala je praznim

prostorijama, zatvarajući vrata za sobom. U kuhinji je oslobodila zarobljenoga

bumbara, kojega je uhvatila u šake i iznijela van na sigurno. Izišla je i sama za

njim i naslonila se na kameni vrtni zid. Pogledom je obuhvatila sivi oblik kuće,

mrlje žutoga lišaja na krovu s crijepom od škriljevca, prozore koji su se doimali

kao ugurani u debele zidove i cijela ta nastamba bila je šćućurena uz zavoj

brežuljka, odavno se ugnijezdivši u zemlji te je gotovo postala nepromjenjiva,

poput izbojka stijene.

Ostalo je učiniti još samo jedno.

Prebacila se preko zida, koristeći se istim onim uporištima koje je prihvatila

čim je bila dovoljno odrasla da za Dylanom iziđe u polja, igrati se. Dijagonalno

je prolazila preko mokre trave, udaljavajući se od vrha brda i stada ovaca koje je

paslo bez janjaca pa zašla u šumicu. Tu su rasli zvončići kojih je toga tjedna u

svibnju bilo najviše i cijelo tlo ispod pokrova od lišća bilo je mutno pokriveno

nježnom bojom. Mair je ubrala mali stručak. Stapke su pružale onaj poznati

mliječni pucketavi osjećaj među prstima i oko nje su se širili mirisi. Zamotala je

hladne stapke u papir koji je držala u džepu.

Stručak zvončića bio je posljednje što je stavila u automobil, položivši ga na

mjesto suvozača, isto ono mjesto na kojemu je Eiryls držala podmetač za

pisanje. Nekoliko je trenutaka tako sjedila, zagledana u kuću i brdo iza nje.

Potom se za svojom sestrom i bratom odvezla niz uličicu.

Kad je došla do sela, zaustavila se kod vratnica koje su vodile u groblje. Na

drugoj strani ulice, Tal Williams izlazio je iz prodavaonice novina. Njegova

obitelj se više od stotinu godina bavila farmerskim poslom na brdima iza stare

kuće. Nespretno joj je mahnuo smotuljkom papira i njegovo vjetrom šibano lice

još jače se zarumenjelo. Prije dvadeset godina Tal je bio prva osoba s kojom se

Mair poljubila.

Mahnula je i ona njemu, ali nije prešao ulicu. Bio je na Huwovu pogrebu,

dobro iščetkanoga crnog odijela, u uštirkanoj bijeloj košulji i pretpostavio je po

kakvom je poslu ona danas bila tu.

94

Rosie Thomas

Prošla je kroz vratnice i hodala duž staze pokraj stabala tise. Pokraj slavine u

zidu našla je staklenku džema, u koju je stavila zvončiće. Oprezno, da ne prospe

nimalo vode, prenijela ju je i stavila na humak roditeljskoga groba.

Potom je sjela na suncem obasjanu klupu i čitala natpise na obližnjim

nadgrobnim spomenicima, iako ih je već sve znala napamet.

Bruno je bio dobar slušač. Kad je završila, brzim pokretom je pognuo glavu,

dajući joj do znanja da je razumije. Dotad su već bili pojeli svu onu hranu koju

su uspjeli prevariti i oni koji su s njima večerali stisnuli su se pod otrcane

pokrivače i umotali, spremni za spavanje.

Rekao je: - Mogla si ostati doma i nikada ne odlaziti s toga mjesta... to si

mislila reći? Možda si se mogla udati za toga svog farmera i živjeti sretno do

kraja života.

Mair se zabavljala. - Ne, nisam mogla. Nije moj, a nikada nisam ni željela da

bude. Ove godine ženi se svojom dugogodišnjom djevojkom. Ali u svima nama

postoji čežnja za onim što je moglo biti, ne misliš li tako? Sigurno postoje

trenuci kad pomisliš kako si mogao ostati u planini i svakoga proljeća voditi

krave na ispašu. Možda oženiti Heidi umjesto što te privukao Karenin jarki

plamen.

U bljesku Brunina pogleda vidjelo se da se i sam zabavlja. Mair je pomislila

kako je uopće mogla pomisliti da je odbojan. - Pomislim... u pravu si. I poput

tebe znam da zapravo nisam želio ostati. Ne bi mi odgovaralo. Volimo život

kakav imamo, je li?

Mair je odgovorila potvrdno zato što je to bila istina.

U svakom slučaju, ovih dana umjesto krava na mojim obiteljskim pašnjacima

su žičare i gondole velikih brzina. Skijanje zimi, planinarenje ljeti - dodao je

ležerno.

Mair je shvatila kako Beckerove nije previše brinuo novac. - Ima li i Karen

možda u svome srcu kakav »mogao je biti dom«?

Bruno je odgovorio: - Ah, Karen je slobodan duh.

Muškarci na drugoj strani prostorije, njima sučelice, sklupčali su se u tihu

hrpu umotanih glava i svijenih koljena. Bilo je vrijeme prkositi hladnoći prije

nego što pokušaju zaspati. Kad je Bruno naglavce okrenuo plošku i uvjerio se da

je uistinu prazna, Mair se tegobno osovila na noge.

95

Šal od kašmira

Pod se neočekivano zaljuljao i pružila je ruku održati ravnotežu. Bruno ju je

pridržao. Onom slobodnom rukom upalio je svoju ručnu svjetiljku.

- O, Bože - nasmijala se Mair. - Dobar konjak.

- I dobro društvo - dodao je.

Snaga snježne mećave potpuno ih je zapuhnula u lice. Nanosi snijega u

dvorištu bili su visoki do iznad koljena i Bruno joj je rekao da slijedi njegov

korak dok su se probijali do suprotnoga kuta. Slabašan žuti stožac svjetlosti

svjetiljke doimao se stabilnim kroz uskovitlane pahulje. Vjetar je naglo otvorio

vrata koja su vodila u podrumske prostorije i hrpa snijega zatekla se u mrzlome

kamenom hodniku. Bruno je našao lopatu u kutu iza vrata i bijesno odgrtao

snijeg čisteći stazu, dok je Mair usmjeravala snop svjetla. Zajedničkim snagama

uspjeli su zalupiti i zatvoriti vrata te ih sigurno pričvrstiti zasunom, drvenom

sponom između dvaju željeznih potporanja. Njihove sjene nepostojano su se

poigravale na kamenim zidovima.

- Imaš li svjetiljku? - upitao je.

- U automobilu - priznala je.

- Uzmi sad moju. Tvoju ćemo uzeti sutra ujutro.

- Ali... - Zaustavila se. Bilo je očito da sutra neće ići nikamo. No shvatila je i

to da ne mari baš mnogo zbog toga. Budi oprezna, upozorila je samu sebe.

Nemoj ni pokušati pomišljati.

Na nju je utjecalo piće, nadmorska visina i hladnoća, ništa drugo. Sutra se više

neće ni sjećati te nedolične žudnje. Na kraju krajeva, nije bila školarka koja

budna sanjari.

- Naspavaj se. Nadam se da ti neće biti previše hladno.

- Laku noć - rekla je odlučno Mair.

Snop svjetla svjetiljke blještao je na vlažnome kamenom zidu iza njezina

madraca. Skinula je samo gornji sloj odjeće, a sve ostalo zadržala na sebi,

navukavši još dodatno vunenu kapu, rukavice bez prstiju te još jedne čarape.

Zavukla se pod pokrivače, ugasila svjetiljku i sklopila oči, drhtureći. Odjednom

se pred njom stvorila slika Karen i Brune kako leže zajedno s Lotus između njih;

živopisne niti njihove kose bile su isprepletene. Prislonila je rukavice uz lice,

izbrisavši sve osim premeta svjetla svjetiljke koji su joj se utisnuli na mrežnici

oka. Osluškivala je huk vjetra i naposljetku na mahove zadrijemala.

Probudila se u ranu zoru boje olova. Kroz maleni prozor uspjela je vidjeti

samo komad jednoličnog sivila. Kosti su joj bile ukočene, a stopala i prsti na

96

Rosie Thomas

rukama otupjeli. Kad se pokušala pomaknuti, shvatila je da umire od žeđi i

osjetila probadanje kroz glavu. Ispružila je ruku, što joj je predstavljalo izniman

napor, i napipala termosicu. Sadržaj u njoj bio je posve smrznut.

Nije joj trebalo dugo da se odjene. Dvorište je bilo izbrazdano stazama

prokopanim kroz nanose snijega koji je te noći napadao. Vjetar je oslabio i

zamijenila ga je zastiruća magla iz koje je spiralno lepršalo nekoliko lijenih

pahulja. Još uvijek se oprezno krećući, Mair se probijala kroz prigušenu

hladnoću. Kuhinja se doimala krcatom, ali osobe koje su bile pogrbljene na

madracu pretvorile su se u Beckerove i sinoćnje vozače, ponovo vraćene u

sjedeći položaj. Bruno je razgovarao s njihovim vozačem, koji je gestikulirao

svojim ljubičastim mobitelom. Po njemu su blještale naljepnice. Svi su bili

smrknutih lica, osim Lotus i Karen koje su je gledale jednako ozareno.

- Bog. Uistinu mi je žao zbog onoga sinoć. Jednostavno sam bila klonula.

Pretpostavljam da je Bruno brinuo o tebi - rekla je Karen. Bila je blijeda, ali osim

toga, bila je ona stara, kao i obično.

Mair je potvrdno kimnula. Jedino o čemu je mogla razmišljati bilo je gdje naći

vodu za piće. Plastični vrč stajao je na sandučiću, odmah do spavaće sobe, i

premda je znala da je ta voda bila samo ocijeđena i neprokuhana, odbacila je sva

svoja oprezna načela o higijeni i progutala pune dvije šalice, u trenu ili iskapivši.

Lotus je okretala stranice slikovnice i sama sebi tiho pričala priču. Vitice

njezine svijetle kose prosule su se ispod kape i svaki put kad bi one dvije

ravnodušne kuharice pogledale prema njoj, nisu mogle odoljeti da joj se ne

osmjehnu.

Mair je bila pogrbljena nad zdjelom tople rižine kaše kad je Bruno završio

vijećanje s vozačem. Uključio ju je u sažeto izvješće s najnovijim vijestima.

- Gulam je upravo razgovarao s jednim svojim prijateljem dolje u Kargilu.

Ceste su blokirane, ali vojska i ekipe Pograničnih cesta rade na tome da prokrče

put u oba smjera.

- Što to zapravo znači? - uzdahnula je Karen.

- To znači da ćemo morati čekati. Ovdje smo barem sigurni i u zaklonu. Neki

kamioni i automobili su se zaglavili - rekao je Gulam. - Poželjno je naći te ljude.

- Uzmi malo riže, ljubavi. - Karen je Bruni pružila limenu zdjelu.

- Da sam barem kupio kakav jammu ili kašmirski mobitel -grizao se Bruno. -

Ili satelitski telefon. - Okrenuo je svoj Black Berry i namrštio se pri pogledu na

glatki ekran bez ikakva znaka. Mair je shvatila razlog njegove tjeskobe. Potpuna

izdvojenost ovoga mjesta iznova ju je pogodila. Bili su ovisni o Gulamovu

97

Šal od kašmira

mobitelu, sve dok mu baterija izdrži, ako u Lamayuruu ne bude struje gdje će ga

moći napuniti. A bez te krhke veze, bili su posve odsječeni od vanjskoga svijeta.

- Koliko Gulam misli da će čišćenje tih cesta potrajati? - bila je ustrajna

Karen.

- Osim ako ne dođe do potpuno neočekivanog vala vrućine, moglo bi

potrajati nekoliko dana.

- Uistinu? Toliko dugo? - Karen se okrenula prema Mair, skupivši hrpu svoje

kose i smotavši je u punđu. - Nadam se da imaš kakvu dobru knjigu za čitati -

rekla je. - Ili bi mi se mogla pridružiti na putu do samostana. Slike na zidovima

su veličanstvene.

Zavladala je tišina. Lotus je svoju lutku našla među vlažnom odjećom

razbacanom po madracu. Počela joj je pjevušiti na francuskome i njezin slabašan

glas pronio se zrakom.

Bruno je rekao da ide s Gulamom po ostatak prtljage iz toyote. To je značilo

izvući automobil iz snijega, upozorio ih je, pa bi moglo potrajati neko vrijeme.

Karen je u trenu poskočila pa je i Lotus nezgrapno ustala.

- Poći ćemo i mi. Možemo hodati po snijegu.

- Napraviti snjegovića - gukala je Lotus. - Oui, tatice?

Bruno je kratko odgovorio kako to nije park u Genevi.

- Hej, ne budi takvo gunđalo - prekorila ga je Karen.

Nije se dala odgovoriti. Bili su joj potrebni svjež zrak i kratka šetnja pa je bila

ustrajna... Zapravo, svima im je to bilo potrebno ako su ostatak dana morali

provesti na tome mjestu. Naglo se okrenula prema Mair. Poći ćeš i ti, je li?

Mair je pomislila kako bi joj zapuh hladnoga zraka mogao pomoći da se riješi

mamurluka.

Na kraju se Bruno složio s tim da pođu svi. Naoružani lopatama posuđenim

iz svratišta zaputili su se u prostranu izmaglicu.

Poveo ih je Gulam i svaki korak naprijed vodio ga je u sve dublju tminu.

Hladnoća je bila oštra i nepopustljiva. Držeći se zida, pomaknuli su se u

stranu i krenuli u nizu otisaka stopa koje su se spuštale s izbojka. Lotus je držala

majku čvrsto za ruku. Jednom je posrnula i noge su joj se poskliznule, ali Karen

ju je pridržala i uspravila.

98

Rosie Thomas

- Još - cvrkutala je Lotus, spuštajući se na sljedeću stubu. Njezino ružičasto

lice je sjalo i, činilo se, na čemu joj se moglo zavidjeti, da hladnoća na nju nimalo

ne utječe.

Spust je bio dugačak. Presreo ih je redovnik koji se uspinjao. Gornji dio tijela

bio mu je umotan u nepromočivu komandosicu, a rub halje vukao se namočen.

Na obrijanoj glavi imao je vunenu kapu s coflekom. Iza njega je išla starica,

pognuta pod teretom zavežljaja drva za ogrjev, gotovo jednako velikim poput

nje same.

Život u Lamayuruu se nastavljao, kao obično, u uvjetima još gorim od ovih

današnjih.

Došli su do podnožja stuba i stigli do strmoga dijela ceste koja se svijala oko

brežuljka. Mair nije prepoznala ništa od toga, ali Gulam je znao put, čak i u

izmaglici u kojoj je bilo teško orijentirati se.

Oprezno su odmicali nizbrdo, do točke gdje je cesta postajala šira i ravnija.

Uz svaku konturu koju su ublažili snijeg i izmaglica, niz ruševnih spremišta i

razbijeno zaprežno vozilo prijeteći su se izdizali sablasnom ljepotom zimske

mrtve prirode. Tu i t amo su bjelinu snijega prošarali otisci životinjskih stopa.

Kad su zakrenuli iza još jednoga zavoja, ispred njih se ukazala nekolicina

napuštenih vozila. Posvuda oko njih snijeg je bio dobro ugažen i blatnjave hrpe

zakrčile su rubove ceste na kojoj su neki automobili bili već djelomično

ispražnjeni. Pokraj stražnjih vrata jednoga automobila bilo je još više otisaka

životinja i rastrgana vreća smeća. Komadi plastike i izgrižena kora oguljenoga

povrća stršili su iz izrovanoga snijega.

Toyota je bila najudaljenija u nizu automobila, još uvijek poput iskonski

netaknute izdignute kupole. Bruno i Gulam zamahnuli su prema njoj lopatama.

Mair je zastala, doći do daha. Nešto ju je navelo da nakratko baci pogled uvis,

baš u trenutku kad je jedan jedini nalet vjetra razderao rupu u izmaglici. Daleko

iznad, toliko visoko da je morala zabaciti glavu unatrag kako bi ih vidjela, učinilo

se da hrpa od desetak spuštenih bijelih kupola s očaravajućim crnim i zlatnim

spiralama na vrhu lebdi na nebu. Otrcani stjegovi lepršali su između vrhunaca,

prije nego što su nestali u isparavanju izmaglice. Bilo je to kao kratko viđenje

nekoga drugoga svijeta i, još dok je zagledana piljila u to, izmaglica je ponovo

sve to zastrla.

Do nje je dopirao zvuk lopata i čula je kako nečiji glasovi odozdol izvikuju

smjer. Motor je proradio, zakašljucao i ustalio se u stalno brundanje. Lupkala je

nogama i zamahnula rukama da joj krv procirkulira, ali onaj osjećaj suzdržanosti

99

Šal od kašmira

nije ju napuštao. Osjećala je kako stoji postrance, promatrajući kako se dan

odmotava i vijugajući izmiče njezinu čvrstome stisku.

Sljedeći trenuci ostat će joj zauvijek zapečaćeni u sjećanju.

Karen je objema šakama zahvatila ljepljivi snijeg. Oblikovala ga je, lupkajući

po njemu svojim rukama u rukavicama, a potom ga zakotrljala po tlu i započela

praviti snjegovića. Lotus se vukla po izgaženome snijegu majci za petama, dok

se Bruno iza njih izvijao i protezao s punom lopatom snijega. Mair ga se u

mislima prisjećala kao crne sumnjičave pojave utisnute u tami.

Lotus je brzo pritrčala, ozareno pokazujući svoje sitne zube i nos joj je curio

kad je podignula ruke uvis.

- Skoči, Mair - vikala je. - Skoči!

Mair je bacila pogled preko lijevoga ramena. Bilo je dovoljno mjesta i u

grubome krugu snijeg je bio ugažen. Stegnula je mišiće i duboko udahnula.

Krajičkom oka zapazila je primičuću sjenu. Kliznula je ispod jednoga

automobila i pljoštimice se ispružila među smećem. Ali ona je već bila u zraku.

Automobili, snijeg, prazno nebo i sama ta sjena okretali su se oko nje dok je

izvodila premet unatrag. Prizemljila se i začula oduševljeni Lotusin vrisak.

Kad je ponovo uspostavila ravnotežu, ona sjena se naglo stvorila ispred nje.

Skočila je ravno na Lotus.

Dječji vrisak se iz oduševljenja pretvorio u vrisak užasa, nakon čega je

nastupila iznenadna tišina kad je pala na tlo.

Šareni pas je razjapljene vilice opkoračio malo tijelo, spreman ugristi, dok mu

se tijelo treslo i trzalo.

Karen je vrisnula i bacila se naprijed, ali Bruno je bio taj koji je prvi stigao do

paloga djeteta. Udario je psa nogom u glavu, takvom snagom da ga je odbacio

natrag u zrak, dok mu se dugačka slina razvlačila iz vilice. Prije nego što se

spustio na zemlju, Gulam ga je lopatom snažno udarao u glavu. Psina je zarežala

i ponovo pokušala napasti, ali još jedan udarac lopatom poslao ga je u krhotine

kroz koje je kliznuo prije nego što se izgubio u izmaglici.

Bruno je brzo dograbio Lotus i podigao je u naručje.

Lice joj je bilo ledenoplavo i bijelo, a usta rastvorena, ali nikakav zvuk nije

proizlazio iz njih dok je gledala u šoku, razrogačenih očiju. Nasred jednoga

obraza vidjeli su se tragovi psećega ugriza. S rubova poderane kože potekla je

krv, tračci zaprepašćujuće grimizne boje u bezbojnome svijetu.

Spala joj je kapa i kosa joj je u svijetlim nitima padala preko očevih ramena.

100

Rosie Thomas

Vrata su se otvorila i pojavili su se ljudi. Tamo gdje je bila praznina, sad su bili

ljudi koji su upirali prstom i čula se graja glasova.

Bruno je već trčao. Bez daha je trčao kroz snijeg pokraj ljudi koji su zurili,

uspinjući se istim onim stubama kojima su se prethodno bili popeli. Karen je

krupnim koracima potrčala za njim. Mair je dograbila ispalu Lotusinu kapu i

stegnula šaku oko cofleka mekane vune. I sama je potrčala, začuvši Gulamovo

dahtanje pokraj sebe i... sad već daleko ispred njih... Lotusin podrhtavajući glas

koji se najprije oglasio kao slabašno cviljenje zbog šoka i boli.

Kad je došao do stuba, Brunu je odjednom progutala izmaglica. Mair nikada

nije vidjela nekoga tko se tako brzo kreće. Potrčala je za njim dok joj je srce

snažno udaralo i disala je isprekidanim udisajima. Krv joj je bubnjala u ušima i

čula je Lotusin slabašan plač. Napokon je stigla na vrh stuba, kad je snijegom

zatrpano svratište poprimilo oblik na samo desetak metara udaljenosti.

Iznemoglim nogama trčala je preko dvorišta, dok su joj Karen i Gulam bili za

petama.

U kuhinji su se ljudi okupili u krug i piljili. Bruno je polegao Lotus na najbliži

madrac, kleknuo pokraj nje i trudio se smiriti je dok se koprcala i vrištala.

Ulijevao je mlaz vode u ugriz, nastojeći ga isprati.

Preko ramena im je naredio. - Donesite još vode. Sapunice.

Karen se mahnito uhvatila za ruku jedne od kuharica. Mair je zapazila izgled

Gulamova lica dok je naizust izdavao niz naredaba. Doimao se prestravljeno.

Lotus je zajecala: - Mama - kad je Karen kleknula pokraj svoga supruga.

Pružila je ruku i zagladila Lotusinu mokru kosu koju joj je uklonila s lica, nježno

mrmljajući: - U redu je, mila. Bit će sve u redu, sve će biti u redu, tu je mama.

Kroz krug okupljenih promatrača nečija ruka nespretno je pružila lavor s

vodom i zgrušani sapun iz kupaonice.

- Čistu krpu - zahtijevao je Bruno. Karen se mahnito osvrtala oko sebe po

kuhinji. U toj kući nije bilo ni komadićka ničega čistoga, a torbe su im i dalje bile

u toyoti. Mair je sa sebe skinula kaput i runo. Ostala je u lijepoj pamučnoj košulji

koju je jučer odjenula u Lehu. Tek jučer? Naglo ju je skinula i, snagom kojom je i

samu sebe iznenadila, poderala je u krpe. Bruno je smočio prvu traku,

nasapunao je i nastavio s ispiranjem ugriza dok je Karen pridržavala dijete. Mair

je, uz sapun i vodu, pripremila drugi komad tkanine.

Bruno je podigao glavu, baciti pogled u svoju suprugu. - Nema nikakvih

cjepiva - rekao je.

Karen se ukočila. - Kakvih cjepiva?

101

Šal od kašmira

Prošaptao je, kroz usne koje su mu bile izobličene od tjeskobe: - Znaš na

kakva cjepiva mislim.

Mair je znala, ali nastojala je ne razmišljati o tome. Kad se usudila ponovo

pogledati u Karen, bila je ostarjela i njezina ljepota pretvorila se u mršavo

ispijeno lice. Nespretno je odmahivala glavom, vrteći je s jedne strane na drugu,

nastojeći zatomiti plimu užasnute spoznaje.

- Ne - bila je ustrajna. - Ne, to se ne može dogoditi.

- Hoćeš li preuzeti? - rekao je Bruno Mair. Dao joj je krpu i pokazao prema

zdjeli s vodom. - Nastavi s ispiranjem. Samo nastavi.

Tiho je zauzela njegovo mjesto. Činilo se da Lotusino zaprepaštenje jenjava.

Sad je već normalnije plakala i zaprepaštenost su zamijenili bijes i bol: stiskala je

šake i nogama lupala po madracu.

Bruno je zgrabio Gulama za rame. Članci su mu problijedjeli. - Trebam tvoj

mobitel - izustio je.

Nakon toga, Mairina sjećanja su se poput kalema razmotala u tami.

Prisjetila se sati Bruninih razgovora, vikanja i ojađenoga preklinjanja na

posuđeni mobitel. Lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama i ispod očiju je

imao modre podočnjake.

Kad se baterija ispraznila, ostavila je Brunu i Karen s djetetom i vukla se za

Gulamom kroz maglom zastrte uličice, naći onaj generator za koji je prethodno

bila čula.

Prestao je raditi zbog nestašice goriva, ali uz sve veću svitu zainteresiranih

seljana, usmjerili su ih gore prema samostanu. Dočekao ih je redovnik koji je

saslušao što su mu imali za reći i potvrdno kimnuo, nepristrana izraza lica.

Opterećene bolnim očajem, minute su se sporo pretvarale u sate. Našli su još

jedan telefon. Očaj je u Mair gorio poput kiseline. Mogla je posve jasno vidjeti

patnju kroz koju su Karen i Bruno prolazili.

Telefonske veze bile su slabe. Bruno bi uspio dobiti nekoga liječnika,

konzularnoga činovnika ili službenika u liječničkoj bazi Indijske vojske, nakon

čega bi signal nestao pa bi morao počinjati sve iznova.

Podaci su bili oskudni i mijenjali su se sa svakim pozivom. U Kargilu su imali

cjepivo protiv bjesnoće. Drugi su tvrdili da je dostupno u Srinagaru. Ili da ga

nema nigdje u cijeloj državi osim u Delhiju. Doze koje su Lotus bile potrebne

102

Rosie Thomas

morale su se povećati. Vrijeme se smirivalo. Vojni helikopter bi možda sutra

mogao doći po Beckerove. Izmaglica će se zadržati barem tjedan dana; ništa nije

moglo poletjeti. Ceste će se vjerojatno vrlo brzo otvoriti; ostat će zarobljeni do

proljeća.

Nakon svakoga obrata Bruno je dnom dlanova pritiskao oči, kao da je na taj

način mogao izbrisati ono što se bojao vidjeti, a potom smrknuto nastavljao s

potragom. Kad su ih obavijestili, njegova i Karenina obitelj nastojale su iz

Europe i Amerike učiniti sve što je bilo u njihovoj moći, ali nisu mogle čak ni

prenijeti to što su s tolike udaljenosti uspjeli koordinirati.

S Lotus na krilu, Karen je te pregovore promatrala zamućenih očiju. Njezino

krhko tijelo bilo je napeto poput strune.

Svi su čekali u kuhinji, čija je prljavština i užeglost sad već bila poznata.

Na kraju toga prvoga groznog dana začula se graja u dvorištu. Gulam je

pozvao Brunu van da vidi. Našli su psa, kojega su seljani okružili i na smrt

kamenovali. Tijelo su mu svezali u vreću koju su odložili u dvorišnu zgradu.

Nađu li ikada načina pobjeći iz Lamayurua, uzorak tkiva psećega mozga odnijet

će veterinaru na analizu. Gulam je tihim glasom rekao Mair da uopće ne sumnja

što će naći. Viđao je on to već. Tu je jedna časna sestra prošle godine umrla od

bjesnoće. Kad se razboljela, preklinjala je da je odvezu u bolnicu, ali nikakve

bolnice nije bilo na dohvat ruke.

- Mnogo divljih pasa sada. - Odmahnuo je glavom, a potom tužno slegnuo

ramenima. - Pokušavamo ubiti, ali...

Mair se prisjetila da je negdje pročitala kako su moderni veterinarski lijekovi

davani stoci trovali lešinare koji su uvijek uništavali mrtve životinje. S umalo

iskorijenjenim lešinarima i obiljem strvina došlo je do eksplozije broja

podivljalih pasa. A sa psima su došle i bolesti. Eto što se dogodilo.

Pretpostavila je kako je prihvaćanje okolnosti i uvjerenje da je ono što će se

dogoditi neizbježno bilo budističko. Njezina vlastita reakcija bila je posve

suprotna. Sve što se može učiniti mora se učiniti i treba sve pokušati. Ali borila

se suspregnuti sve svoje porive, čak i trunku osjećaja izvan onoga što bi bilo od

neposredne pomoći Karen Becker.

Izvodeći groteskne akrobacije, vrijeme je naizmjenično puzilo i galopiralo u

drugi dan.

A potom u treći.

- Kada? - preklinjao je Bruno ponovo razgovarajući na telefon. - Koliko

dugo?

103

Šal od kašmira

Lotus je na licu imala zalijepljen bijeli četvrtasti antiseptični zavoj, ali osim

toga, opet je bila ona stara. Bilo joj je dosadno, zbog toga što je prisiljena biti u

zatvorenome i sve troje trudili su se i davali sve od sebe da joj odvrate

pozornost i zabave je. Mair je zapažala nježnost kojom je oboje roditelja, svako

posebno, obasipalo svoje dijete, ali jedno prema drugome Bruno i Karen bili su

posve obzirni i distancirani. Svaki razgovor o tome što se treba učiniti i što bi se

moglo dogoditi u sljedećem satu ili sljedećega dana bio je za njih previše

opterećen važnošću da bi priznali svoj strah. Ona prisnost na kojoj im je davno

prije na bazaru u Lehu zavidjela otvrdnula je i postala kruta poput čistoga stakla.

Njih dvoje djelovali su jedno uz drugo, ali ne zajedno. Mair nije ni pomišljala

kakve su im mogle izgledati noći.

Trećega dana zatočeništva, Karen je poželjela odvesti Lotus gore do

samostana, da je blagoslovi lama.

- Ne - usprotivio se Bruno. Njegovo umorno lice bilo je čvrsto napeto.

- Želim to.

Bruno je okrenuo glavu. - Mair, bi li načas izvela Lotus van?

Uhvatila je dijete za ruku pa su izišle u dvorište. Niti izmaglice kovitlale su se

preko grubih krovova. Nigdje nije bilo neba, svijet je bio gust i siv. Lotus je bila

razdražljiva i vješala se za Mairinu ruku, odbijajući dalje koraknuti. Karen je

izišla priključiti im se. Njezino blijedo lice imalo je primjesu sive.

- Dođi, Lo, vrati se tatici. Pričekaš me, Mair?

Kad se ponovo pojavila, zamolila je Mair da pođe s njom do samostana.

- Moj suprug - zaustila je precizno - ne dopušta da nam dijete blagoslove. On

to u što ja vjerujem zove besmislenim ritualom.

Mair se prisjetila molitve.

Unutar molitvene prostorije, Karen se spustila na koljena. Pri zadimljenoj

svjetlosti svjetiljke sjedio je niz redovnika prekriženih nogu ispred svojih

uvezanih tekstova. Njihovo ritmično mrmljanje nije imalo ni početka ni

završetka, glasovi su se dizali i spuštali ispod drevnih nejasnih zidnih slika

trbušastih bogova i zvijeri te crnih očiju zlatnih kipova. S greda u predvorju, u

srcu samostana, visjelo je desetak zamaskiranih lica koja su sva bila zamotana u

crni muslin, jer bilo ih je previše zastrašujuće vidjeti.

Zagledana pred sebe, Karen je plakala. Suze su joj se slijevale niz lice dok je

izgovarala molitvu.

Plakala je i Mair, zbog nemoći.

104

Rosie Thomas

Petoga dana magla se razišla. Tanak sloj je još jedan sat zastirao nebo, nakon

čega se bojažljivo pojavilo plavetnilo.

Bruno je promuklo govorio na mobitel i napokon je podigao glavu. - Stiže

helikopter. Moramo je dovesti bliže rijeci, tamo gdje može sletjeti.

Lotus su na brzinu umotali poput svežnja i otac ju je podigao u naručje.

Procesija se vijugavim putem spustila stubama koje su iz sela Lamayurua vodile

do dogovorenoga mjesta. Napokon se, naspram magličastoga plavetnila, pojavila

crna točka. Mair je komad papira s nažvrljanom e-adresom zagurala u Kareninu

šaku. - Molim te. Obavijesti me.

- Hoću.

Brunin pogled bio je uperen u nebo. Helikopter Indijske vojske nakratko se

spustio i Beckerovi su potrčali pod elisu. Vrata su se za njima zatvorila i vinuli su

se uvis.

Mair je u Lamayuruu pričekala još četiri dana, sve dok cesta koja vodi za

Kargil nije bila očišćena za promet. Potom su se ona i Gulam zaputili na dug put

preko prijevoja pa kroz Kargil, sve do Srinagara.

105

Šal od kašmira

ŠESTO POGLAVLJE

vije žene probijale su se između stolova i suncobrana mimoilazeći se s

užurbanim konobarima koji su pokraj njih prolazili noseći poslužavnike s

koktelima. Pontonski čamac nježno se zanjihao na vodi jezera i Nerys je pružila

ruku održati ravnotežu.

- Tu smo - izjavila je Myrtle preko ramena. - Bar na jezeru, Klub Srinagar. -

Sjela je na stolac za stolom za dvoje i pokazala Nerys da sjedne na drugi. Kad su

se smjestile, Myrtle je izvadila tabakeru i zapalila jednu od onih svojih cigareta

zlatnoga vrška. Naslonila se na jastuke, otpuhujući dim kroz stisnute zube,

zagledana u tu vrevu. - Za neke ljude središte svemira.

- Ne za tebe? - upitala ju je Nerys vedro. Osjećala se zastrašenom. Stolovi su

bili puni pametnih žena i muškaraca u dobro krojenoj jahaćoj odjeći ili

uniformama raznih konjičkih postrojbi. Činilo se da se svi oni međusobno

poznaju i da su iznimno opušteni; silno su se smijali, kao da se zajedno smiju

nečemu vrlo smiješnome. Myrtle je, dok su ulazile, pozdravilo barem desetak

ljudi.

Konobar u bijeloj jakni pred njima se naklonio i poželio im dobar dan.

-Jesi li za koktel? - upitala je Myrtle.

Nerys je odmahnula glavom. - Samo malo čaja. - Myrtle je izvila obrvama i

Nerys je oklijevala. - Pa, možda...

- Dva pjenušava džina - naručila je žustro Myrtle. - Ne, za mene to nije

središte svemira.

- Dušo, gdje si? - začuo se nečiji glas. Jedna žena izdvojila se iz gomile i

prislonila svoj napudrani obraz uz Myrtlin. - Propustila si božansku sezonu.

Koja zabava, iskreno. Pogledaj se samo! Tako si mršava... prilično si podivljala.

Što si, zaboga, radila tamo u tim planinama? Je li Archie s tobom? Zato što ću

mu reći što mislim o njemu kad te tek tako odvukao na nekoliko tjedana u tu

divljinu. Jesi li čula ono o Angeli Gibson? Stišala je glas i nešto promrmljala

Myrtle na uho.

D

106

Rosie Thomas

Myrtle se od nje obzirno odvojila. - Frances, dopusti mi da te upoznam s

Nerys. Nerys, ovo je gospođa Conway-Freeborne. Frances, moja prijateljica,

gospođa Watkins.

Gospođa Conway-Freeborne je nakratko pogledom preletjela preko Nerysine

obične platnene suknje i ručno izrađene bluze. Nerys se osjećala još zapuštenije

vanjštine, ako je to uopće bilo moguće, pod motrećim okom te pomodarske

osobe. - Drago mi je - rekla je površno ta žena. Ponovo se tiho obratila Myrtle,

ali njezin živopisan izraz lica proturječio je tome diskretnome mrmljanju. Nerys

je uhvatila samo djeliće razgovora, »ponovo pobjegla« i »ovaj put je neće uzeti

natrag, pazi što ti kažem«. Nastojala je više ne prisluškivati i zagledala se pred

sebe. Bio je to tek treći njezin dan u Kašmirskoj dolini. Još uvijek nije mogla biti

posve svjesna toga da je ono što je vidjela moglo biti stvarno.

Iza nje su se prostirali prozori, stjegovi i tende kluba u kojemu su se

Europljani u Kašmiru okupljali jesti, ogovarati i zabavljati se. Nedaleko je bio

Bund, glavna ulica novoga dijela Srinagara, s nizovima trgovina neobičnih

naziva, »Siroti John« i »Patnik Mojsije«, u kojima se prodavalo srebro i krunice,

oblikovane ljepenke, tepisi, šalovi i svileni zastori. U daljini je bio jedan od

sedam mostova u gradu koji je premošćivao rijeku Jhelum. Tonga koju je vukao

konj sporo je kloparala preko njega, prisilivši jedini automobil koji joj je išao

ususret da se na mjestu zaustavi. Rijeka je bila središnja arterija staroga grada.

Vijugala je među drvenim pročeljima i drevnim kamenim gatovima i bila krcata

barkama, riječnim taksijima i nizom tržnica. Nerys se promeškoljila na stolcu.

Bilo je mnogo toga za istražiti i mnogo toga za otkriti, ali ona je sjedila tu, s još

jednim pjenušavim džinom ispred sebe, slušajući samo provale kreštavoga

smijeha i ogovaranja ljudi koje nije ni poznavala.

Taktovi swinga dopirali su kroz francuske prozore kad je netko uključio

gramofon. Dojmila je se protuslovnost toga suprostavljanja... glazbe za ples i

pejzaža iz snova. Ravno ispred nje, iza pontonske užadi, protezalo se jezero.

Voda je na rubovima bila u sjeni visokih jablanova i konjska smrt kružila je nad

crnom površinom zrcala, dok se daleko iza usidrenih čamaca prostiralo golemo

područje prošarano mrljama boje srebra i ametista. Iznenadni povjetarac

uzburkao ju je i odraz visokih planina drhturio je razlomivši se u fragmente,

njihovi snježni vrhovi raspršili su se u bijele i mjedene nabore namreškane vode.

Kasno poslijepodnevno sunce bilo je vruće, ali čim je zašlo, Nerys je znala da će

večer biti ugodno prohladna i prožeta mirisom dima iz peći na ugljen.

Dva kašmirska vodomara smjestila su se navrh petlje konopa, na samo metar

udaljenosti. Njihovo perje imalo je zakučaste crno-bijele šare, poput mramora.

Ptice su joj uzvratile pogled ne trepćući očima, usklađeno okrećući glave crnih

kresta.

107

Šal od kašmira

- Oprosti.

Myrtlina isprika prekinula je Nerys u razmišljanju. - Zašto? Zbog čega?

Gospođa Conway-Freeborne se udaljila. Myrtle je progutala pola svoga

pjenušavog džina i počela savijati kruti poklopac kutije šibica Kluba Srinagar. -

Pretpostavljam, zbog klupskoga čavrljanja. Uvijek isto, uvijek zlobno, nikada

samilosno.

Nerys je zapazila promjenu Myrtlina raspoloženja nakon dolaska. Putom se

šalila, bila srdačna i znatiželjna po pitanju okoline. Tu joj je ponašanje bilo

mnogo naglije i pozornost joj je nestrpljivo i prebrzo skakala s jedne teme na

drugu. Ali bilo je puno toga ostaloga što je Nerys željela vidjeti u Srinagaru, koji

joj se učinio blještavilom vidika i prizora nakon uspavanoga Leha pa sve dosad

toj razlici u ponašanju nije pridavala previše pozornosti.

Motrila je Myrtlino lice. Na čelu njezine prijateljice bile su okomite bore

mrštenja i njezine široke usne bile su spuštene u kutovima. - Čini se da svakoga

poznaješ - započela je oprezno.

Myrtle je podignula jedno rame. - To je prilično malen krug. Stara lica koja

prenose uokolo ono što smatraju novim ogovaranjem. Stoga sam jako

zadovoljna što si ovdje. Ti si, kao što kažu, dašak svježega zraka.

McMinnovi su iznimno srdačno dočekali Nerys. Njihov dom bio je lađa za

stanovanje usidrena pod sjenom stabala na dalekoj obali jezera od mjesta na

kojemu su sad sjedile, ali nije to bila ona vrsta lađe kakvu je Nerys ikada mogla

zamisliti. Po njihovim mjesnim zakonima, Europljanima je bilo zabranjeno

posjedovati išta u Kašmiru, ali Britanci i ostali su to uredno zaobišli kupujući ili

gradeći lađe u kojima su živjeli. Redovi imućnih plutajućih palača činili su nizove

uz obale jezera i svaki put kad su vlasnici poželjeli promjenu pejzaža morali su

samo pozvati lađare i svoj dom premjestiti na drugo mjesto.

Sve te lađe imale su maštovita imena: Kleopatrin ushit, Maharadžina palača,

Kraljevsko zadovoljstvo. Lađa McMinnovih zvala se Rajski vrt. Bila je široko

veličanstveno drveno zdanje na ravnoj podlozi lađe, oličena u blagu nijansu

blijedosmeđe.

Usukani stupovi i zakučaste drvene rešetkaste rezbarije te šiljasti ukrasni

tornjići, duboka terasa sprijeda sa sveobuhvatnim pogledom na jezero i iskričavo

bijelim tendama koje su se protezale niz cijelu sunčanu stranu, kako bi svojom

sjenom štitile prozore. Unutra su sve površine bile prekrivene izrezbarenom ili

umetnutom cedrovinom. Nerys zapravo nikada nije vidjela kutiju za cigarete, ali

zamišljala je kako taj ulašteni opojni miris unutrašnjosti mora biti poput onoga

neke takve divovske kutije. U njezinoj spavaćoj sobi nalazio se veliki krevet s

108

Rosie Thomas

baldahinom i minijaturnim lusterom, visjeli su izvezeni zastori i pod je bio

prekriven tepisima. Njezina kupaonica bila je jednako tako pozorno obložena

brodskim podom kao sve ostalo i nekoliko je parova mutnih zrcala bacalo odraz

njezine čiste golotinje u beskraj. Svaki put kad je poželjela kupku ili čaj... ili bilo

što drugo što joj je moglo pasti na pamet... Myrtle joj je dala naputak da pozvoni

na malo mjedeno zvono koje je stajalo na prozorskoj dasci. Trenutak potom bi

Majid, glavni poslužitelj McMinnovih, nježno pokucao na njezina vrata. Još

jedan mnogo manji čamac, u kojemu se obavljalo kuhanje i u kojemu je živjela

posluga, bio je mostićem za ulazak na brod povezan s njihovom lađom. Cijeli

dan se iz njezina svijenoga dimnjaka, na čijem je vrhu bio stožasti limeni šešir,

izdizao dim.

- Da, gospođo? Vruća voda za vas? Masala chai? Možda ma lo chote?

Nerys je rijetko kad zvonila. Nije željela Majidu dodatno zadavati još više

nepotrebnoga posla, iako je znala da bi je Myrtle oštro prekorila kad bi joj to

samo dala naslutiti.

Rajski vrt se baš takvim i doimao i zabavljala ju je pomisao na Evanovu

reakciju na dekadentnu raskoš svega toga. Ali Nerys se već osjećala tjeskobno

zbog toga što je predugo zlorabila gostoprimstvo McMinnovih. Neodređeno je

pomišljala na to da unajmi sobu, kako bi bila spremna za Evanov dolazak,

možda u jednoj od onih visokih drvenih kuća koje su onako dojmljivo stršile u

starome dijelu grada, na drugoj strani rijeke Jhelum.

- Ostat ćeš, je li? - bila je ustrajna Myrtle, kao da joj je čitala misli. Znaš, ne

izgledaš baš poput duha, ali još nisi dobro.

Nerys je ujutro uvijek spavala dokasna, kad bi joj Majid za doručak donio

rižinu kašu s ukusnim kašmirskim medom i svježim pecivima. Kad je Myrtle išla

u posjet, trgovinu ili je pratila Archieja na poslovna druženja koja je smatrala

silno dosadnima, Nerys je mogla provoditi sate u čitanju, nasumično birajući

knjige s Archiejevih dojmljivih polica ili samo sjediti među mekanim jastucima

na terasi i promatrati svjetlost koja je klizila preko vode. Već se osjećala mnogo

robusnijom, kao da joj se tijelo ponovo oblikovalo preko čvršćih kostiju.

- Bolje sam - usprotivila se.

Myrtle je zapucketala prstima prema konobaru i pokazala na njihove prazne

čaše.

Nerys je zapazila da će popiti dva ili tri jaka koktela pa će za večerom najprije

biti vedro razgovorljiva, zadirkujući nju i Archieja, potom svadljiva i naposljetku

pospana. U toj svadljivoj fazi Archie bi ispružio ruku i uhvatio ruku svoje žene

109

Šal od kašmira

koja je gestikulirala, kao da pokušava uhvatiti leptira u mrežu, i promrmljao joj: -

Dosta bi bilo, stara. Vrijeme je za počinak.

Myrtle bi istrgnula ruku iz njegove. - Rano je. Stavi neku ploču, ljubavi.

Zaplešimo malo.

Nerys je odlučno rekla: - Ne bih više pila, hvala.

Myrtle je uzdahnula i još više se namrštila. - O, dušo. Zaboravila sam kako

zna biti dosadno u Srinagaru. Ti se nikada ne dosađuješ, Nerys?

- Mislim da ne, barem ne na isti način kao ti. - Trebaš se baviti nečim

korisnim, Myrtle McMinn, pomislila je. Iz onoga što je dosad vidjela, činilo se da

se Myrtlini dani sastoje od telefoniranja, odijevanja za izlazak, izlazaka, a potom

od oporavljanja, bilo od dosade ili od izlazaka s pretjeranim konzumiranjem

alkohola te potom razodijevanja i ogrtanja u svileni kimono. Jesu li sve te žene

radile išta drugo osim smijale se, pijuckale koktele i lakirale nokte?

Myrtle je nažvrljala crtu u zraku, pokazavši da njihova pića stave na barski

račun McMinnovih. Osmjehnula se pogledavši u Nerys, stisnula joj ruku i pustila

je. Brazde su joj sad bile izbrisane s čela. - Posve si u pravu. Archie će se večeras

rano vratiti kući pa bismo trebale poći praviti mu društvo. Oprosti što sam tako

vještičasta. Tamo nekakva Frances posve me obuzela svojim pričama o zlu.

Sirota Angie Gibson ne bi ni mrava zgazila i ako je konačno zauvijek napustila

svoga groznoga supruga, onda joj želim svu sreću. Zaslužuje bolje. Pođimo sad.

Je li mi oprošteno?

- Nema ti što biti oprošteno - nije se dala smesti Nerys. Uzele su jedna drugu

pod ruku i pošle pokraj stolova koji su se praznili. Vani je bilo vrijeme onoga

blagoga plavetnila kad je prestajalo biti poslijepodne koje se još nije bilo

pretvorilo u večer. Bio je to onaj sat kad su Europljani odlazili kućama odjenuti

se za večeru prije nego što bi se ponovo poslije našli u tome klubu ili negdje

drugdje.

Drveni mostić povezivao je ponton s prostorom nisko pokošene trave ispred

kluba. Dok su prelazile preko njega, potpetice su im odjekivale po drvenim

daskama. Prvi šišmiš te večeri prhnuo je sa stabala i preletio im iznad glava.

Svjetla u primaćem salonu kluba bila su upaljena i kroz prozor su se nazirale

siluete ljudi.

Nerys je ugledala muškarca kovrčave svijetlosmeđe kose, koja je bila

oštrigana, za razliku od urednih vojničkih kratkih frizura njegovih sugovornika.

Lice mu je bilo preplanulo i odjeća na njemu izgledala je kao da ju je navukao

bez mnogo razmišljanja o tome je li čista, a kamoli izglačana. Imao je duboko

usađene oči i široka prsa i, premda je bio tek prosječne visine, doimao se višim

110

Rosie Thomas

od svojih sugovornika. Govorio je zvučnim glasom, na engleskome, ali zamjetno

stranim naglaskom i Nerys je čula kako zahtijeva: - Zašto ne? Odgovor bi trebao

biti potvrdan. U planinama, dragi moji prijatelji, ne nikada nije odgovor.

Moramo pitati ponovo...

Kad su dvije žene prošle pokraj njih, podigao je glavu, iskreno im se diveći.

Pogled mu je sreo Nerysin i na trenutak se na njemu zadržao. Izbačena iz

ravnoteže zbog toga, pogledala je ravno pred sebe i pošla za Myrtle kroz

francuska vrata u salon. Kad su bile izvan njihova dosega i kad ih oni više nisu

mogli čuti, Nerys je upitala:

- Poznaješ li ih?

Myrtle se osvrnula oko sebe.

- Ne, zašto? Čekaj malo. Onaj divljega izgleda zove se Stamm, mislim da se

tako zove. Ne može biti Nijemac... ili može? Švicarac je ili vjerojatno nešto

slično, a ostale ne poznajem.

Prostorija je bila gotovo prazna. Jedna mlada žena sjedila je sama na

udaljenome kraju prostorije.

- O, evo nekoga s kime uistinu želim porazgovarati - promrmljala je Myrtle.

Žena je držala časopis koji je usredotočeno naginjala prema svjetiljci, ali Nerys

je uspjela razabrati da ga ne čita. Pokraj nje je bila šalica ohlađenoga netaknutog

čaja.

- Caroline? - zazvala je Myrtle.

Žena je časopis nevoljko spustila. Koža joj je bila vrlo blijeda, gotovo

prozračna, toliko da su joj se plave žile ukazale na vratu. Svijetla kovrčava kosa

bila joj je s dva češlja od kornjačevine uklonjena sa sljepoočnica i njezine pune

usnice izgledale su kao da bi svakoga trenutka mogle zadrhtati. Nerys je uspjela

zapaziti da je vrlo mlada, možda tek prešla dvadesetu, i s onim jajolikim licem

iznimno lijepa, na nekakav nedužan način.

- Caroline - ponovila je Myrtle - kako si?

Caroline se pribrala. Uspjela se osmjehnuti. - Vratila si se.

Myrtle ih je upoznala.

- Molim te, zovi me Caroline - ustrajala je ta mlada žena kad ju je Nerys

pokušala osloviti s gospođa Bowen. Bila je sušta suprotnost gospođi Conway-

Freeborne.

- Nerys - predstavila se ona zauzvrat.

111

Šal od kašmira

- Je li Ralph tu? - željela je znati Myrtle.

- Nije. Otišao je s postrojbom... zar nisi čula? Mislim da prvo imaju vježbu, a

potom odlaze na drugo mjesto. Možda dobije još samo kratak dopust ili pak

dobiju premještaj. Iako, doista ništa ne znam. Znam samo ono što govore

gospođa Dunkele i ostale supruge.

Caroline je ispreplela prste u krilu i njezino prstenje privuklo je svjetlost.

Nerys je osjetila žalac sućuti prema toj mladoj supruzi, vjerojatno tek nedavno

udanoj i silno zaljubljenoj u svoga zgodnoga supruga, časnika koji je sad morao

poći u rat.

Myrtle se nagnula naprijed, sjedeći na svome stolcu. Pružila je ruke i uhvatila

Caroline za bradu, okrenuvši joj pritom lice prema svjetlosti. - A ti?

Koža te djevojke bila je vrlo blijeda i čista pa je rumenilo koje joj se razlilo od

vrata i oblilo obraze bilo zamjetno. - Ja sam...

- Stegnula je usne i odvojila se od Myrtlina stiska. - Savršeno sam, hvala na

pitanju.

Upozoravajuće je pogledala prema Nerys i Myrtle je kimnula. - Doći ću do

tebe - rekla joj je na način koji nije prihvaćao protivljenje. Nerys se zapitala je li

ta djevojka to željela, jer nije joj izgledala kao da želi. Grizla je usnicu i dugim

spuštenim trepavicama prikrivala izraz u očima.

Myrtle i Nerys su se od nje oprostile i nastavile prolazak kroz klub do gata

gdje su vozači shikara12 čekali da nešto zarade.

- Ovamo, memsahib - pozvao je jedan, iz niza glava koje su poskakivale. -

Jeftina i brza vožnja. Kamo idete?

Sišle su u njegov taksi čamac koji je on čvrsto pridržavao dok uđu. Poput

ostalih, bilo je to usko i otmjeno plovilo visoka pramca. Ispod zastora od

baldahina bio je madrac za sjedenje za dvoje, nakrcan jastučićima i tepisima.

Nerys i Myrtle kliznule su na svoja mjesta kad se čamdžija otisnuo s gata. Bio je

musliman, odjeven u dugačku sivu košulju-tuniku i na glavi je imao jarkocrvenu

kapicu. Preko ramena je nosio prebačen šal, koji ga je štitio od nadolazeće

hladnoće.

Kad mu je Myrtle rekla kamo idu, uronio je veslo u obliku lista. Voda je

kapala kad ga je ponovo podigao dok su kroz lišće lotosa i glave suhoga

12 shikara - drveni čamac za prijevoz putnika, turistički simbol Kašmira, dio njegove kulture,

poput gondola u Veneciji

112

Rosie Thomas

sjemenja klizili naprijed prema središtu jezera. S vode se u tankim slojevima

dizala izmaglica, djelomično zaklanjajući dva niska brda Srinagara, jedno

okrunjeno utvrdom, a drugo drevnim hramom. Himalaje su bile mračna

dvodimenzionalna masa naspram tamnoplavoga neba već osutoga zvijezdama.

Stari grad svijetlio je obasjan žutom svjetlošću, ali bilo je još lanaca svjetlosti koji

su se pokazivali na otocima jezera i dopirali iz mogulskih vrtova na suprotnome

kraju. Činilo se da je čamac bio obješen u zraku i usidren svojim odrazom u

zrcalu. Jedini zvuk bilo je ritmično uranjanje vesla i čamdžija koji je tiho

pjevušio. Nerys je na pamet pala neoblikovana misao, jer uopće o tome nije

prethodno razmišljala, ali ipak joj je sinula: Lijepo je. Baš sam sretna.

Potom se oglasio Myrtlin upaljač i plamen je nakratko obasjao elipsu njezina

lica. - Sirota Caroline Bowen - rekla je kad je otpuhnula.

- Sigurno je teško tako mladoj ženi kad joj suprug ode u borbu i kad ne zna

hoće li se i kad uopće vratiti.

Na trenutak je zavladala tišina.

- Voljela bih da je to tako jednostavno - rekla je napokon Myrtle.

- Zašto?

Zastala je i potom dodala: - Reći ću ti ono što svi znaju. -Opisala je kako je

gospodična Caroline Cornwall, kako se tada zvala, došla u Kašmir iz Londona

odmah nakon koledža na kojemu se školovala za tajnicu. Bila je iz dobre obitelji,

ali roditelji su joj umrli... bez majke je ostala još dok je bila mala djevojčica, a

otac joj je umro nedavno, od srčanog udara. Ostala je s maćehom s kojom je bila

u prijateljskim odnosima, iako nikada posebno prisnim, jer Caroline je bila u

internatu još prije nego što joj se otac ponovo oženio.

- Tužna priča, ali, koliko mi se čini, ne baš toliko neobična - promrmljala je

Nerys, razmišljajući istodobno o tome kako ne zna nikoga tko bi djevojčicu koja

je ostala bez majke poslao tako daleko na školovanje. Nije mogla ni zamisliti da

bi to njezin sramežljivi voljeni otac učinio. - Otkuda je poznaješ?

- Prvi put sam je srela na rezidencijalnome domjenku. Njezina pomajka je

daljnja rođaka gospođe Fanshawe.

Gospodin Fanshawe bio je britanski povjerenik u kraljevskoj državi Kašmir.

U sjajnome okruženju rezidencije u Srinagaru, on i gospođa Fanshawe provodili

su rituale i obavljali složene formalnosti povezivanja britanskih vladara i indijske

vlade, maharadže i njegova dvora i usmjeravali složene slojeve vojnoga i

civilnoga društva u njihovome okružju.

113

Šal od kašmira

- Fanshaweovi su jako dobri u obavljanju svoga posla i pragmatični po pitanju

neovisnosti. - Nerys je to čula od Archieja McMinna. - Obavljaju ovdje izvrstan

posao, na staromodan način. - Nije znala što to znači, a nije ni pomišljala da će

ikada točno doznati, jer Indija joj nije bila u krvi onoliko koliko je bila Myrtle i

Archieju. Myrtle je opisivala kako se Caroline Cornwall pridružila kućanstvu

rezidencije. - Bila je imenovana nekakvom pomoćnom tajnicom gospođe F.

Mislim da joj se dužnost sastojala od svakodnevnog aranžiranja cvijeća u javnim

prostorijama, vođenja evidencije poziva, slanja pozivnica i tomu slično. To me

sad podsjetilo na to kako ti moram dati da se potpišeš u knjigu. Ne ostaviš li

posjetnicu, dušo, nećeš biti pozvana na predivna okupljanja u tu kuću... na

koktele, čaj, tenis i takve stvari.

Myrtle se nasmijala i Nerys joj se priključila: - Nemam posjetnicu. I ne znam

igrati tenis.

- Moj Bože. Društvena smrt. Kako ćeš ti ikada upoznati nekoga?

- Upoznala sam tebe i Archieja. To će mi biti dovoljno. Nastavi s pričom,

molim te.

- Dakle, gospodična Cornwall je tu bila ni šest punih mjeseci prije nego što su

objavljene njezine zaruke sa satnikom Ralphom Bowenom. Naravno, upoznali

su se na domjenku koji se održao nakon polo utakmice koju je gledala i u kojoj

je satnik

Bowen postigao tri zgoditka. Ili nešto slično... tko će ga znati. Uslijedilo je

vjenčanje u engleskoj crkvi, počasna straža, primanje u rezidenciji...

- Kako zvuči, sve je bilo kako dolikuje.

- Moglo bi se reći. Bilo je to prije možda godinu dana.

- I sad taj satnik odlazi u rat.

Nije to bila vijest. Većina supruga koji su bili u Indijskoj vojsci bila je daleko

od svojih domova i na kraju ljetne sezone Srinagar je bio dom mješavine

napuštenih supruga i ono nekoliko građanskih obitelji u kojima su muškarci,

poput Archieja, imali druga zanimanja. Myrtle je u više navrata zapazila kako se

to mjesto uvelike razlikovalo od onoga kakav je bilo predratni grad.

Sad su bile nasred jezera. Sunce je zapalo i svjetlost na nebu je iščezavala,

pretvarajući se od boje lavande u čelično sivu, dok se mjesec izdizao nad

planinama. Nerys je promatrala taj srebrni disk dok je plovio kroz veo načinjen

od oblaka.

- Nerys?

114

Rosie Thomas

- Da?

- Bi li za sebe rekla da si sretno udana?

Neposredni odgovor bio je poslušno potvrdno odgovoriti. Sve manje od toga

bila bi izdaja. Potom je, nakratko se lecnuvši, što joj je postajalo gotovo

uobičajeno, ponovo shvatila da taj dan gotovo nije ni pomislila na svoga

supruga. Kako je to bilo moguće, za jednu ženu koja je tvrdila da ima sretan

brak?

Trenutak ushita koji je upravo bila osjetila imao je veze s ljepotom mjesta i

zadovoljstvom koje je osjećala zbog toga što joj je Myrtle prijateljica, ali više od

svega je nastao zbog osjećaja slobode. Gotovo prvi put u životu, a zasigurno

prvi put od dana vjenčanja, osjećala se svojom. No potom se podsjetila da ne bi

tu ni bila da nije udana za Evana, sretna ili nesretna. Bila bi kod kuće u Wale su i

najvjerojatnije usidjelica. Ukazalo joj se jako malo romantičnih prigoda. Ili...

točnije rečeno... nijedna.

Nerys se osmjehnula, prisjetivši se doma, uskih obzora kapelice i doline.

Istina je bila to da se u nekim pogledima razočarala u Evana kao supruga; bračni

život nije bio ono strastveno zajedništvo o kakvome je sanjala dok je još bila

mlada i zelena. Ali nije dvojila u Evanovu dobrotu, u to da je na svoj način drag

i kao osoba imao je mnogo osobina kojima se mogla diviti. Poštovala ga je.

Njihovo partnerstvo nije bilo poput onoga kakvo su imali Myrtle i Archie, ali

pomišljala je kako su svi brakovi različiti.

Također je počela shvaćati kako je istina ono što ljudi kažu da razdvojenost

jača ljubav. Jedva je čekala vidjeti Evana u Srinagaru, pa čak i u onoj njegovoj

ukočenoj svećeničkoj odori među suprugama iz otmjenoga kluba. Odjednom joj

se u mislima stvorila slika njegovih ruku i dugačkih prstiju koji su počivali na

njezinima. Draga?

Odjednom se zajapurila, jednako strastveno kao Caroline Bowen i bilo joj je

drago što je padao mrak. - Da - rekla je promišljeno i uvjereno. - Rekla bih da

jesam.

- Da - ponovila je njezine riječi Myrtle. Nerys nije dvojila da je u mislima

slavila vlastitu sreću i razdraganost, a ne onu Watkinsonovih.

Pred njima su se ukazala svjetla Rajskoga vrta i susjednih lađa koja su blještala

ispod stražarskih stabala. U zraku se osjetio očekivani miris dima i Majidove

dobre kuhinje. Myrtle je bacila opušak cigarete u vodu. - Problem je u tome što

Caroline nije sretna. Ne vjerujem da je njezin satnik ikada može usrećiti.

- Onda mi ju je baš žao. - Nerys nije vršila pritisak na nju kako bi doznala još

više podataka.

115

Šal od kašmira

Vozač shikare je stručno povlačio veslo u krug, skrećući pramac čamca prema

stubama lađe za stanovanje.

Ali Myrtle je tihim glasom dometnula: -Jako je mlada i glava joj je puna

romantičnih zamisli. Nema mnogo osoba kojima se može povjeriti. Supruga joj

nikada nema, a ona, sirota dušica, drugdje traži ljubav i pažnju. Naravno, nije to

nimalo neobično u Srinagaru, ali Caroline je nažalost izabrala opciju u kojoj ne

samo što se ne može postići kompromis nego je i jako opasna. Čim mi je za to

ispričala, upozorila sam je da odmah prekine s tim, ali prema onome kako je

večeras izgledala, pretpostavljam da me nije poslušala.

Pramac shikare blago je okrznuo stube lađe za stanovanje koje su se spustile

do razine vode. Čamdžija se uhvatio za sidrište i požurio. U istome trenu

otvorila su se dvostruka vrata koja su vodila na terasu i na njima se pojavio

Archie, preko čije glave i ramena se prosipala žuta svjetlost svjetiljke.

- O, napokon ste stigle - povikao je.

Myrtle je tiho prislonila prst uz usnice da pokaže Nerys kako čak ni Archie

nije upućen u tu priču.

Nerys ju je kratko uhvatila za ruku. - Gospođa Brown je sretna što ima tebe

za prijateljicu - promrmljala je. - Baš kao što sam sretna i ja.

Myrtle je zabacila glavu unatrag i zaurlala od smijeha, prenuvši čamdžiju.

Shikara se zaljuljala kad su se osovile na noge, a Archie im je pružio ruku i

pomogao da stanu na plitke stube prije nego što je ispustio nekoliko kovanica u

ispruženu ruku.

- Hvala, sahibe. Laku noć, memsahib. Čamac je već klizio dalje u tamu i voda

koju je mreškao nježno je zapljuskivala debele daske Vrta.

- Dobro ste se zabavljale - zapazio je Archie. - Tko je sve bio u klubu?

- Uobičajeni tragični likovi - uzdahnula je Myrtle. - Mislim da se Nerys nisu

dojmili.

- Nije istina - Nerys se ogorčeno usprotivila. - Bila sam prilično zatečena

glamurom. Srele smo ženu koja je rekla da je Myrtle podivljala, ali mislim da se

to zapravo odnosilo na mene.

Archie je svakoj na rame položio ruku. - Ne znam o čemu je ona to govorila.

Vas dvije ste najotmjenije i najljepše žene u Srinagaru.

Smijući se, ušli su u salon lađe.

Okrugli stol u središtu bio je postavljen za večeru, s kristalnim čašama i

srebrnim jedaćim priborom na uštirkanome bijelom stolnjaku. Intarzije u drvu i

116

Rosie Thomas

izrezbarene ukrasne štukature sjajile su se pri svjetlosti svijeće i prevladavajući

miris ulaštenoga drva miješao se s mirisom tuceta tamnogrimiznih kasnih ruža

aranžiranih u zdjelama na stolovima sa strane. Lica Myrtline i Archiejeve obitelji

iz Engleske i Škotske bila su u srebrnim okvirima na krcatim policama, među

slikama parnih lokomotiva i mostova. Archiejev rad na Indijskim željeznicama

bio mu je također strast, ali žalio se kako je njegova zemlja u ratu te da bi i sam

radije bio u uniformi.

Pošao je prema poslužavniku s pićem kad se Nerys zaputila niz hodnik koji je

vodio duž jedne strane lađe. Široke podne daske blago su joj škripile pod

nogama.

U njezinoj sobi prekrivači na krevetu već su bili odgrnuti. Ono malo njezine

odjeće bilo je povješano u ormaru koji je opojno mirisao, svaki komad odjeće

bio je nanovo izglačan i cipele su joj bile ulaštene i ostavljene na donjoj polici.

Skinula je svoju laganu jaknu i objesila je na vješalicu. Kako bi bilo lako

priviknuti se na takav luksuz, pomislila je. Stoga je bilo dobro što joj se takva

mogućnost neće ukazati. Uskoro, u sljedećih nekoliko dana, mora se dati u

potragu za odgovarajućim domom koji će uzeti u najam, kako bi bila spremna za

Evanov dolazak. Nije mogla zauvijek zlorabiti gostoprimstvo McMinnovih.

Raspolagala je oskudnim novčanim sredstvima, ali bila je uvjerena da će nešto

naći.

Nakon blagoga kucanja po vratima pojavio se Majid. - Jeste li spremni,

gospođo? Da pošaljem vruću vodu?

Mala procesija Majidovih pomoćnika stigla je s visokim emajliranim vrčevima

i napunila joj kadu.

Te večeri, Archie je za večerom najavio: - Draga, moram za dva dana u

Rawalpindi, a potom u Delhi. Nakon toga nisam siguran, ali vjerojatno ću na

istok. Nažalost, ne znam koliko će dugo to potrajati. Postoje nekakvi problemi

vezani za tračnice, koje moramo riješiti kako bismo se pozabavili kretanjem

trupa.

Myrtle je odložila nož i vilicu. - Tako brzo? - upitala je smireno.

Obje žene znale su da ne trebaju zapitkivati o kakvim se to pokretima trupa

radi i gdje.

- Danas poslijepodne dobio sam telefonski poziv. Naš odmor je završen.

Znaš, sretni smo što smo uspjeli imati i toliko slobodnoga vremena.

117

Šal od kašmira

- Da, naravno - složila se Myrtle. Pijuckala je vodu iz čaše što ju je Majid, koji

je šutio u sjeni na udaljenome kraju prostorije, prišao napuniti iz kristalnoga

vrča. - Mislila sam da ćemo se Nerys i ja još nekoliko tjedana tu zabaviti. Mislim

da još neću u Delhi. To bi značilo otvoriti kuću kako dolikuje, a to mi se za

mene samu čini posve besmislenim, ne misliš li tako?

Nije to rekla... jer to bi značilo da se žali, a čvrsto je donijela pravilo da će

uvijek udovoljavati zahtjevima suprugova posla, ali Myrtle se užasavala povratka

na jug u njihov zimski dom. Tamo je, u utihnulim sobama, bilo vrlo samotno

bez Archieja. Ovaj put bila je sigurna da će se on malo duže zadržati.

- Zvuči dobrom zamisli - složio se Archie.

Nerys je glavu držala pognutom, kako ne bi presrela pogled koji su njih dvoje

razmijenili. Ispričala se čim je pojela, rekavši da mora napisati neka pisma i

ostavila McMinnove same.

Krojač je radio u maloj radnji između prvoga i drugoga mosta preko rijeke

Jhelum.

Archie je dan prije otputovao iz Srinagara i Nerys se istinski trudila biti

najbolje moguće društvo za Myrtle. Nije joj bilo posve jednostavno, jer upravo

je od Evana bila primila pismo u kojemu ju je obavještavao da je misionarskim

poslom zadržan u blizini Kargila i da će u Srinagar doći tek krajem listopada.

Potonula je i bila najneraspoloženija od odlaska iz Leha. Nije li joj se on to želio

priključiti? Zašto mu je njegov posao uvijek bio toliko važniji od nje? Ali ipak je

zanemarila svoju sklonost da poslijepodne provede plačući nad knjigom na

sjenovitoj terasi Rajskoga vrta i pristala je otići s Myrtle u kupnju.

Čim ih je ugledao, krojač je poskočio. Posjeo ih je na dva stolca koja su

zauzimala gotovo cijeli prostor i počeo izvlačiti bale tkanina s polica.

- Svila, madam. Najfinija. - Vodopad blijede eau de Nil tkanine prosuo se

preko Nerysina krila. - Smećkasta indijska svila, platno, čisti pamuk. -

Srebrnoružičasta, boja lavande, golublje siva, snježnobijela... Nerys nije mogla

odoljeti ne opipati nabore. Bila joj je uistinu potrebna odjeća pa i ako nije bila

onakva kakvu su imale Myrtle i gospođa Conway-Freeborne. Imala je čak malo

svoga novca, ono nekoliko stotina funti kapitala koje su joj ostavili djed i baka i

koje nikada nije ni taknula. Vjerovala je da time sebi i Evanu, te jednoga dana

njihovoj obitelji, može kupiti dom... s neodređenom i sad već ozbiljno

smanjenom pobožnošću... ili ga možda iskoristiti i njime učiniti neko dobro

118

Rosie Thomas

djelo. Ali (ta pomisao navela ju je da se osjeti obijesnom i ugodi samoj sebi)

možda bi malo od toga mogla potrošiti i na sebe.

- Tvid - rekla je odrješito Myrtle, odgurujući u stranu tanke tkanine za laganu

ljetnu odjeću. Svidjet će ti se pheran, Nerys.

- Što je to?

- Dugački kašmirski lagani kaput komotnih rukava, poput plašta. Topao,

praktičan. Svi ga nose, čim zahladi.

Krojač se vratio teturajući pod težinom bala teže tkanine. Rastresao je jednu

za drugom pa su njih troje počeli raspravljati o razlikama, uspoređujući

debljinu jedne tkanine s tkanjem druge, razmatrajući najprofinjeniji ljubičasti

karo uzorak tkanine u odnosu na zeleni s piment crvenim tankim prugicama.

Potom je, kad se Nerys napokon odlučila za lijepi tvid boje izmaglice jezera,

ostalo desetak krojeva i stilova između kojih se trebalo odlučiti, a nakon toga

bilo je potrebno uzeti niz opsežnih mjera i sve to zapisati u crnu bilježnicu, čije

su stranice bile tanke poput ljusaka smeđega luka. Na teškome mjedenome

poslužavniku iznesen je samovar i poslužen čaj, uz svjež, toga poslijepodneva

ispečen kruh, upravo izvađen iz pećnice pekarnice, koja je bila nekoliko metara

dalje.

Cijeli taj proces potrajao je više od dva sata i Myrtle je rekla kako je zapravo

obavljen vrlo brzo, jer radilo se o važnoj kupnji.

- Sedam dana, tad biti gotov, memsahib - obećao je krojač.

Napokon su izišle na kasnu sunčevu svjetlost. Myrtle je zagurala ruke duboko

u džepove suknje i pogledala na obje strane uske ulice. Njezina tamna kosa

bivala je sve duža i motala ju je u labave kovrče koje su joj obavijale lice. Usto je

nanijela crveni ruž. Nerys je pomislila kako lijepo i smiono izgleda.

- Četiri i trideset je. Moram otići u Klub Zavoj - izjavila je Myrtle. - Bojim se

da ti to ne bi nazvala zabavnim, ali, želiš li poći sa mnom? Možeš popiti čaj i

pojesti dizani kolač sa šećernom glazurom, osim ako ih nisu povukli s obzirom

na uvođenje racionalizirane opskrbe.

Organizacija za supruge vojnika i civila, britanske i indijske, zapravo je imala

naziv Opskrba bolnica u vrijeme rata. Dragovoljci su sjedili za dugačkim

stolovima, razvrstavajući i pakirajući zavoje za slanje na frontu. Nerys je mogla

zamisliti kako su žene iz kluba radile, dok su njihova ogovaranja sve to vrijeme

žestoko sagorijevala zrak pun antiseptika. Nije osjećala da je to silno privlači, ali

prizivale su je uličice staroga grada. - Drugi put. Mislim da ću sad prošetati.

119

Šal od kašmira

Myrtle se doimala sumnjičavo. - Prošetati? Ovdje? Zašto onda radije shikarom

ne odeš do Salimarskoga vrta?

- Vratit ću se kući tongom bude li mi previše - osmjehnula se Nerys.

Ostavši sama, prošla je pokraj male udubine u zidu mjesne pekarnice u

krcatome nizu trgovina. Pekarnica se sastojala od rupe iskopane u zemlji, u kojoj

je pekar čučao ispod razine zemlje ispred cilindrične glinene pećnice koja je

isijavala vrućinom od drva što su gorjela u podnožju peći. Nagnuo se naprijed

raspiriti crveni žar te je čak s mjesta na kojemu je stajala Nerys mogla na

obrazima i čelu osjetiti vrućinu. Okomiti zidovi pećnice bi li su isprugani

poredanim krugovima napola pečenoga tijesta, ukusnoga poslijepodnevnoga

kašmirskoga kruha. Pokraj nje su, okrznuvši je u prolazu, prošle tri muslimanke

s velom i uznojeni pekar napola se pridigao iz čučećega položaja poslužiti ih

vrućim svježim pecivima iz najvišega dijela pećnice. Iako je kod krojača već

popila čaj, miris sezamom posutoga kruha bio je predobar da bi mu mogla

odoljeti. Nerys je i sama kupila pecivo, jedući ga dok je polako hodala niz uličicu

prema traku kanala koji je ugledala na udaljenome kraju. Putem je prošla pokraj

trgovine u kojoj su prodavali hrpe aluminijskih posuda i kotlova, druge koja je

bila specijalizirana za užad svih mogućih težina, smotanih u piramide ili

namotanih na kalem, te ostalih trgovina u kojima nije bilo ničega osim bačvi ulja

za kuhanje, nekoliko vreća riže ili nagomilani svežnjevi drva za ogrjev koje je

trebalo izvagati na primitivnoj vagi. Jedan čovjek vodio je magarca koji je teturao

pod teretom drva višim od njega samoga.

Kad je došla do kanala, Nerys je bacila pogled ulijevo, a potom udesno.

Srinagar je bio prošaran zakučastim labirintom plovnih kanala što su povezivali

jezera i rijeku, koja je bila znatno posjećenija od prašnjavih ulica. Na tome

mjestu površina kanala bila je prekrivena jarkom svijetlozelenom troskom, koju

su na mjestima raskidali čamci u prolazu i ispod sebe otkrivali uljanu crninu. Na

jednoj shikari bio je navučen zastor, kako bi svoga putnika zaštitila od slučajnih

pogleda, dok je drugi čamac bio natovaren posječenim zelenilom iz plutajućih

vrtova na jezeru.

Prljave obale s obje strane ključale su životom. Jedna žena s kantom prala je

tanjure, dok su ostale ispirale sapunicu iz opranoga rublja lupanjem u nj uz

pogodne stijene. Preplanula djeca vrištala su i gacala po vodi kad je, nešto malo

dalje, jedna djevojčica prevrnula punu zdjelu napoja. Sirota koza privezana za

stup stajala je tankim nogama ukopana u blato, dok su pilići čeprkali i kljucali po

prljavštini na stubama. Prošla je splav podignutih stranica, natovarena stadom

120

Rosie Thomas

ovaca i djetetom pastirom. Splavar ga je pokretao naprijed, vukući ga duž napete

žice. Čim je čamac zagrebao o suprotnu obalu, ovce su nahrupile i slile se na

uličicu, slijedeći staru rutu koja je vodila kroz duboku unutrašnjost grada. Visoke

drvene zgrade izvirivale su preko uskoga kanala. Viši katovi na njima bili su

sagrađeni tako da su izbačeni prema naprijed, s visokim otvorenim prozorima

kako bi kroz njih ušao dašak povjetarca.

Nerys je oklijevala dok je smišljala kojim putem krenuti. Na lijevoj strani cesta

je bila blokirana stupovima i dronjastim tendama uzavrele obalne tržnice uz

razvode, gdje su probušene čađave bačve za ulje služile kao žeravnici na kojima

su vlasnici štandova pržili pakore13 ili pirjali kozletinu. Na desnoj strani bili su

stupovi mosta izgrađeni od opeke. Vratila se nekoliko koraka unatrag i

nasumično skrenula u prvu uličicu koja je vodila paralelno s kanalom. Već je bila

zaboravila gdje su se u tome zapetljaju zidova i krcatih udubina nalazile krojačka

radnja i pekarnica. Probijajući se pokraj hrpa smeća, s kojih se osjećao smrad

tržnice, pošla je prema nečemu za što je pomislila da je kanal. Kola koja su

zauzela cijeli put primorala su je da se ponovo zakrene i korakne u drugome

smjeru, niz usku uličicu kojom je mogla proći samo jedna osoba. Oštar zavoj

vodio je u jednom smjeru, a potom se učinilo da se ponovo vraća. Nebo je sad

ponad glava bilo zaklonjeno prekriženom podignutom užadi na kojoj su se

obješene sušile obojene tkanine. Niz bradatih muškaraca u ćepicama približavao

joj se krupnim korakom pa se prilijepila uza zid, propustiti ih da prođu. Nerys je

već tada znala da se izgubila. Mogla je samo nastaviti hodati dalje, sve dok ne

stigne do kanala gdje će moći mahnuti i dozvati shikaru, ili do ceste, dovoljno

široke za prolazak tonge koju bi mogla unajmiti.

Ljudi je bivalo sve manje i manje dok se udaljavala s tržnice te je katkad bila

gotovo sama među kamenim zidinama ili spuštenim drvenim roletama. Ono

malo prolaznika bezizražajno je piljilo u samotnu Europljanku koja se udaljila od

izletničkih lađa za stanovanje i sigurnosti kluba.

Pomislila je na to kako joj je Myrtlin savjet da ode do Šalimarskoga vrta,

umjesto da dođe tu, zapravo bio izvrstan.

Pitajući se bi li se na kraju krajeva uspjela vratiti putem kojim je došla,

zaustavila se i zagledala iza sebe. Na iznenadno nasilničko potezanje ruba

njezine haljine ponovo se naglo okrenula i umalo izgubila ravnotežu. Uličica se

činila napuštenom, ali kad je spustila pogled, ugledala je troje dječice za petama.

Lica su im bila tamna od prljavštine i oči jako svijetle. Najstarijem djetetu moglo

je biti pet godina i ta djevojčica nosila je malo dijete zamotano u tkaninu na

leđima. Njezin brat bio je onaj koji ju je snažno zgrabio za suknju. Djevojčica je

13

pakora - povrće pohano na indijski način

121

Šal od kašmira

izrekla nekoliko riječi i pokazivala, dok je sve to vrijeme ono djetešce ne trepćući

piljilo u Nerys. Kad Nerys nije reagirala, djevojčica je uporno ponavljala jednu te

istu frazu, zagledana u nju, sigurno je smatrajući glupom.

Živopisno su je podsjetili na djecu iz njezine škole u Lehu. Svi su joj

nedostajali, njihovo pljeskanje, pjevanje i sramežljivi smijeh... čak i njihovo

opiranje da ih nauči nečemu drugome osim igrama.

Njezino temeljno poznavanje ladakhi jezika ovdje joj nije bi lo ni od kakve

koristi, a još nije uspjela naučiti ni jednu jedinu riječ kašmirskoga. Pokušala je s

ono malo hindustanskoga što je znala, ali djeca su samo slegnula ramenima,

povlačeći je još snažnije. Odustavši, Nerys je pošla za njima putem kojim su je

vukli za sobom. Spuštajući se niz još jedan zavoj uličice, prošavši pokraj

šugavoga psa koji je čuvao kućni prag i prosjaka koji je na nju bacio štap, došli

su do mračne veže. Komad vrećevine bio je petljom pričvršćen za jednu stranu i

Nerys je pognula glavu provlačeći se ispod nadvratnika.

Trepćući, osvrnula se oko sebe.

Nalazila se u ogoljeloj neuglednoj uskoj prostoriji koja je zaudarala na kiselo

mlijeko i ljudsku prljavštinu. Hrpa poderanih pokrivača na nekim vrećama

otkrivala je gdje je ta obitelj spavala. U drugome kutu bilo je nekoliko lonaca,

tava i jelo pokriveno musavom otrcanom krpom. Nasred prostorije, na

četverokutu izrezanom od nečega što je nekada bio tepih, sjedila je mlada žena.

Doimala se iscrpljenom. Kosa joj je bila pokrivena komadom tkanine za duppatu,

dok je bezoblična umrljana tunika samo djelomično skrivala njezinu iznimnu

mršavost. Bose noge bile su prljave, ispucale i raširene na podu dok se naginjala

nad kolovratom. Kad su djeca ušla s Nerys, pustila je da joj kalem s pređom

padne u krilo i tupo se zagledala u njih. Njezina kći upustila se u nešto što je

posve očito bilo objašnjenje onoga zbog čega bi im ta žena koju su zarobili

mogla poslužiti. Prelja je klonulo potvrdno kimnula, nastojeći se osmjehnuti

zarobljenici svoje djece.

Više od bilo čega u tome otužnome prizoru, taj osmijeh je dirnuo Nerys u

srce.

Dječačić je počeo štipkati svoju majku i cviliti. Osmijeh joj je zamro. Kratko

ga je pomilovala po kosi, potom usukala pregršt počešljane runaste vune i stala

na gazilo svoga kolovrata. Poput paučine tanka pređa koja se namotavala bila je

toliko tanka da ju je Nerys koja je stajala na manje od metar udaljenosti jedva

uspijevala vidjeti.

Dok joj se glava djetešca klatila na leđima, mala djevojčica prtljala je tražeći

nešto ispod vreća i izvukla košaru. Razvezala je veze od konoplje, sagnula se i

122

Rosie Thomas

obzirno izvadila ono što je bilo u njoj. Bilo je to nešto plosnato i mekano,

zamotano u tkaninu. Kad je tkaninu odgrnula, Nerys je zapazila bljesak boja.

Zanosom cirkusantice, djevojčica je rastresla šal i zavrtjela ga u zraku, vrteći

se na petama tako da je ona poput perca lagana vuna lebdjela. Dječačić,

pogrbljen uz skute svoje majke, zapljeskao je i nacerio se. Čak se i ono pasivno

malo djetešce smijuljilo. Pazeći da ni kut toga blaga ne dotakne ugaženi zemljani

pod, djevojčica je sve te nabore privila u naručje i pružila ih Nerys. Mekana

podloga pašmine bila je nježno ružičasta i na svakome kraju bio je širok obrub s

uzorkom stiliziranoga cvijeća zakučasto tkanoga u tamnocrvenoj boji, s još

desetak nijansi zelene i one najbljeđe bež boje. Pomno ga je promotrila,

zaintrigirana njegovom ljepotom. Naličje je, zapazila je, bilo gotovo istovjetno

licu. Kako je taj lijepi otmjeni šal bio izrađen? S Myrtle je provela cio sat

pretražujući trgovine duž Bunda, ali nije vidjela ništa slično tomu.

- Kani - rekla je ona iscrpljena mlada žena, kao da je time sve objašnjavala. -

Kani - ustrajala je.

Djevojčica je skočila i našla se ispred Nerys, gurajući joj tu toplu vunu u šake.

- Rupije? Rupije?

Žena je prstima dotaknula usne i sve bore na njezinome licu pretvorile su se u

preklinjanje za novcem.

U agoniji, Nerys je izvadila svoj kožnati novčanik. Dječak se osovio na noge i

udario je u cjevanicu, pokušavajući nakratko vidjeti koliko bogatstvo drži u

novčaniku. Znala je što je imala u njemu... samo nekoliko novčića i novčanica

male vrijednosti, mekanih i otrcanih na indijski način. Dovoljno za vožnju

shikarom preko širokoga jezera, natrag, kući, do Rajskoga vrta.

Nerys je izvukla tu malu svotu novca na dlan, koji je ispružila da svi vide. Bilo

ju je sram kad je shvatila kako tim novcem nije mogla platiti čak ni jedan jedini

koktel u Klubu Srinagar.

Ona mala djevojčica se okrenula. Zabavila se ponovnim zamatanjem njihova

bogatstva u krpu u kojoj su ga držali. Žena je potvrdno kimnula i pružila ruku

uzeti novac koji je Nerys pružala. Sakrila ga je u nabore tunike. Bilo joj je

neugodno što se časna potencijalna prodaja pretvorila u neuljepšano milosrđe i

nije željela sresti Nerysin pogled. Dječak je točno znao što se događa i već je

ponovo štipkao majčinu mršavu ruku i ulagujući se tražio hranu.

Nerys se odjednom okrenula u stranu, uzrujana i uznemirena time što je

vidjela. U žarkoj želji da odatle što prije ode, ponovo se našla na uličici nad koju

se već bio spustio sumrak, prije nego što se prisjetila da se beznadežno izgubila.

Morala je ponovo sagnuti glavu prolazeći ispod nadvratnika i ponovo se suočiti

123

Šal od kašmira

s tom obitelji. Mimikom je pokazala da je zbunjena, pokazujući na sve strane,

odmahujući glavom i dižući ruke uvis. Majka je uzdahnula, dala djeci kratke

upute i ponovo se sagnula nad svoj kolovrat.

Držeći se za ruku sa svojim bratom, ona mala djevojčica povela je Nerys

natrag pokraj prosjaka koji je sad spavao i pokraj nepomičnoga psa. Kohorta je

skretala iza zavoja u trenu kad se veća skupina djece izvukla iz sjena. Jedan stariji

dječak je zavrištao i počeo za odjeću povlačiti Nerysinu sićušnu vodilju.

Uzvratila mu je šamarom i iz svega glasa zavikala na pridošlice koje su se

okomile na nju i njezina brata. Pretraživali su dječju musavu odjeću ne bi li našli

novac koji im je Nerys sigurno dala. Nerys je koračala između tih dviju skupina,

razdvajajući ih i požurujući svoje prijatelje uz uličicu, prema blještavoj svjetlosti.

Ali komešanje je privuklo još veću pozornost onih iz labirinta mračnih uličica

i prolaza pa je banda mnogo starije djece potrčala prema njima. Oni se nisu

obazirali na malu djecu i gurnuli su Nerys uza zid. Pokušala ih je odgurnuti od

sebe dok su posezali za njezinim džepovima. Najveći među njima, zdepasti

mladić kojemu je počela izbijati tamna brada, otkinuo je Myrtlin krug bisera i

brilijanata koji je nosila prikopčan na bluzi ispod vrata.

- Vrati mi to! - vrisnula je Nerys.

Bila je okružena neprijateljskim licima, ali laknulo joj je kad je vidjela kako se

u tome metežu njezina trojka povlači i gubi. Sad je punu pozornost mogla

posvetiti rješavanju neugodnoga položaja u kojem se zatekla. Bila je viša i

odgurnula je mladića u prsa. Umjesto da odstupi, prišao joj je još bliže, unijevši

joj se u lice. Osjetila je njegov zadah i znoj tijela. Uplašila se i spremala potrčati.

Ali kojim putem, u tome labirintu tame?

Nerys je stisnula šake, pognula glavu i provukla mu se ispod pazuha.

Pretvarala se da će jurnuti u jednome smjeru, mladić je krenuo za njom, nakon

čega je ona pobjegla na drugu stranu. Ali na vlastiti užas ugledala je izobličenu

pojavu muškarca koja se prijeteći izdizala ispred nje, sprječavajući joj bijeg

putom koji je izabrala.

Sad je bila u klopci.

Muškarac je naglo ispružio ruku uhvatiti je za zapešće. Stisak mu je bio poput

kliješta. Na njezino iznenađenje, progovorio je smireno, engleskim naglaskom. -

Molim vas, stanite iza mene.

Sljedeće čega se sjećala bilo je to da se postavio između nje i skupine djece.

Naređivački je rekao nešto na kašmirskome i svi su ustuknuli.

124

Rosie Thomas

Nerys je shvatila da se silueta toga muškarca doimala izobličenom zbog toga

što je preko ramena nosio veliki snop užadi. Pustio je da mu se razmota uz noge

i odmjerio duljinu svojih ispruženih ruku. Potom je, iz unutarnjega džepa,

izvadio zlokoban nož i čelik je bljesnuo kad je odrezao izmjerenu duljinu.

Polako je prinio oštricu usnama i poljubio je.

Nerysini napadači sad su oklijevajući očarano promatrali, a ona se povukla u

stranu kako bi i sama imala bolji pogled.

Čvrsto stišćući nož među zubima, muškarac je u svaku ruku uzeo jedan kraj

užeta, kojim je čvrsto zapucketao preko prsa. Potom je brzo presavio tu duljinu

pa je i njom zapucketao. Sredinu je uhvatio lijevom rukom i jednim zamahom

izvukao nož iz usana. Oštrica je još jednom bljesnula kad je dvostruko uže

prerezao na dva dijela. Djeca su međusobno mrmljala i privukla se bliže pa je

muškarac onome najvećemu dopustio da pogleda četiri kraja skupljena u

njegovim šakama.

Sad je, cereći se, taj muškarac spojio dva odrezana kraja svezavši ih u čvor i

čvrsto povukao provjeriti sponu. Prinio je čvor Nerys. - Molim vas, budite dobri

pa mi puhnite u to.

Zaintrigirana, protiv svoje volje, učinila je to što se od nje zahtijevalo.

Vitlao je pred njima užetom smotanim u čvorove. Preciznošću kirurga stavio

je preko čvora palac i kažiprst i kliznuo niz cijelu dužinu užeta.

Čvor se raspleo i čarobnjak je podigao neprerezano uže da ga svi vide.

Skupina djece se zgranula. Poput jednoga tijela pošli su unatrag, udaljujući se

od toga čarobnjaka. Zamahnuo je prema njima netaknutim užetom koje je oštro

zapucketalo u zraku, na što su se okrenuli i potrčali, padajući i spotičući se jedno

preko drugoga, u tjeskobnoj želji da što prije pobjegnu. Trenutak potom, Nerys

je ostala sama s tim čarobnjakom i jedini zvukovi bili su zvukovi topota stopala

u bijegu i štektanje psa.

Muškarac se naklonio. Bio je prosječne visine, ali zato širokih mišićavih prsa s

grivom svijetlosmeđe kose. Znala je gdje ga je već vidjela.

- Hoćete li poći za mnom? - upitao je ljubazno. Spustio je uže u džep, vratio

nož u korice i još jednom na rame stavio namotano uže. Nekoliko zavoja, dalje

niz uličicu, staza obrasla gustim korovom izvela ih je na široku petlju rijeke

Jhelum. Posvuda su bila svjetla, kako u visokim kućama tako i na čamcima koji

su poskakivali, dok je glazba vedro odjekivala preko vode.

Muškarac se zaustavio i ponovo naklonio. - Zovem se Rainer Stamm - rekao

je i pružio joj ruku.

125

Šal od kašmira

Rukovali su se i njegova golema šaka obuhvatila je njezine.

- Ja sam gospođa Watkins. - To joj je zazvučalo hladno pa je dodala: - Nerys

Watkins.

- Drago mi je, gospođo Engleskinjo Watkins?

Rugao joj se. - Nerys je povukla ruku. - Velšanka sam - rekla je.

- Ispričavam se zbog pogreške.

Švicarac ili tomu slično... tako ga je, ne želeći se previše njime baviti, opisala

Myrtle. Nerys je bila sigurna u to da ni on nije Britanac. Bio je previše

samouvjeren, previše zajedljiv i široko se osmjehivao. Sve u svemu, previše...

lavovski, je li to bilo to?

- Hvala što ste me spasili.

Njezin zgodni junak gledao je u nju. - Nije vas trebalo spašavati. Pobrinuli ste

se vi za sebe. Samo sam na trenutak omogućio odvraćanje pozornosti.

- Usput rečeno, kako ste to učinili? - Nerys je pokazala na rub užeta koje mu

se vuklo iz džepa.

- Ah, to je poznato kao trik prerezanoga konopa. Želite li da vam pokažem?

Moglo bi vam dobro doći sljedeći put kad se izgubite na bazaru. Moja kuća je

tamo. Možda bih vas uz lekciju mogao ponuditi pićem, sad kad smo se već

upoznali.

Rainer Stamm pokazao je nekoliko metara dalje duž mola do jedne od onih

lijepih starinskih srinagarskih kuća izgrađenih od opeke i drva i ukrašenih

rezbarijama. Njezini prozori pod zabatom izvirivali su preko vode.

- Ne bih, hvala. - Nerys se ljubazno osmjehnula. - Moram ići. Moji prijatelji će

se već pitati gdje sam.

- Naravno. Mislim da sam vas vidio u klubu s gospođom McMinn. Dopustite

da vam pozovem čamdžiju.

Trenutak potom stigla je shikara klizeći do stube na kojoj su čekali.

- Nisu li vas ti vražićci orobili? - upitao je ležerno.

Nerysina ruka poletjela je prema vratu do mjesta na kojemu joj je bluza zjapila

rastvorena. - Onaj veliki mi je uzeo broš.

»Želim da ga nosiš«, bila je ustrajna Myrtle. »Stoji ti bolje nego meni.«

Donijela je odluku i Nerys je znala kako nema velikoga smisla protiviti joj se.

Sve otada broš je nosila gotovo svakodnevno.

126

Rosie Thomas

Rainer Stamm se nagnuo naprijed i nježno stavio prst u udubinu na njezinu

vratu. - Žao mi je zbog toga - promrmljao je.

Nerys se ukočila, ali on je već bio povukao ruku. Čamdžija je nježno zafućkao

između zuba pa se okrenula prema rijeci.

Rainer joj je pružio ruku, ali pravila se da to ne vidi. Nespretno se uspela u

čamac, koji se snažno zaljuljao, zbog čega umalo nije izgubila ravnotežu i malo

je nedostajalo da joj čamdžija sa svoga uzvišenja na pramcu poviče da pazi.

Nerys se skljokala na jastučiće, uzrujana zbog svoje nepromišljenosti. Morat će

od Archieja posuditi novac za vožnju kad se vrati na njihovu lađu. Ali, kao da joj

je pročitao misli, Rainer je tome čovjeku dao novčanicu.

- Još jednom vam hvala! - doviknula je ispod tende.

Rainer je dotaknuo čelo. Odrješito je rekao čamdžiji: - Dal Lake, lađa Rajski

vrt.

Želio joj je dati do znanja da zna gdje ona živi. Već je osjećala kako će biti

teško držati se podalje od Rainera Stamma.

Muškarac je uronio veslo i čamac se uz šuštanje otisnuo.

- Laku noć! - viknuo je čarobnjak preko široke rijeke.

127

Šal od kašmira

SEDMO POGLAVLJE

lazbeni sastav je zasvirao i maharadža je poveo gospođu Fanshawe da

otplešu prvi ples na rezidencijalnome jesenjem balu.

Nerys je sa šikare zlatnih stolaca gledala prema bočnome dijelu plesne

dvorane. Gospođa Fanshawe, u srebrnome lameu, s perjem koje joj je

poskakivalo u kosi, bila je posve zasjenjena svojim partnerom, koji je na sebi

imao brokatni salonski kaput u zelenoj boji žada, s masivnim smaragdom

pričvršćenim među rojem manjih dragulja na turbanu. Nakon pristojne stanke

podij se sporo popunio ostalim parovima, suprugama i kćerima Europljana koje

su prema zahtjevima protokola rezidencije uz plesne haljine nosile do lakta

navučene bijele rukavice i čiji su partneri bili iskričavo uniformirani britanski i

indijski časnici, omašni građani u smokinzima, zgodni muškarci iz maharadžine

svite i razni predstavnici višega osoblja rezidencije. Osjećao se miris suhe

lavande, kamfora i pudera za lice.

Supruge hinduističkih uzvanika nisu plesale u javnosti, ali bile su prethodno

nazočne na večeri, divne u svojim svilenim sarijima u kojima su izgledale poput

jata egzotičnih ptica. Nerys se pitala nisu li se povukle u koji od salona

rezidencije, međusobno se diviti kaskadama zlatnoga nakita i privatno upuštati u

bezgranična ogovaranja. Uz srebrne tanjure i kristalne čaše za večerom općenito

se razgovaralo o hladnome vremenu neuobičajenom za to doba godine, sve više

prijetećoj vjerojatnošću rata u Aziji, neprilici zbog nadolazećega racioniranja

namirnica, a... šaptalo se... i o posljednjem društvenom skandalu u Srinagaru.

Nerys je u gradu bila samo tri tjedna, ali već je upoznala Angelu Gibson,

suprugu koja je bila u središtu posljednjih došaptavanja, na čijega se supruga

ukazivalo na nekoliko posljednjih okupljanja.

Bilo je neobično shvatiti kako se ljude brzo moglo uvući u taj vrtlog, pa čak i

nekoga tko je bio društveno marginalan poput nje same.

Pomisao na došaptavanja i ogovaranja navela ju je da se sjedeći uspravi i

zagladi suknju svoje plesne haljine, prve koju je u životu imala. Bila je od

ružičaste svile koju joj je iz uzorka Modni savjetnik za kolonijalne dame sašio Myrtlin

krojač i na kojoj je večeras nosila kiticu cvijeća, uz dugačke bijele rukavice koje

G

128

Rosie Thomas

je posudila od Myrtle. Myrtle joj je smotala kosu, natapkala joj malo francuskoga

parfema iza ušiju i čak nanijela malo šminke.

Kad je završila, Myrtle se odmaknula diviti se djelu svojih ruku. - Nerys

Watkins, imaš usne poput filmske zvijezde - izjavila je. - Da sam muško, stala

bih u red poljubiti ih.

- Što? - Nerys je proučavala svoj gotovo neprepoznatljiv odraz u zrcalu.

Myrtle je otvorila sponu na večernjoj torbici s našivenim perlama, u koju je

stavila zlatnu tabakeru i upaljač. - Rekla sam, da sam. Nisam ja takva, nisam bila

takva čak ni u svome stravičnome internatu, gdje takvo ponašanje, vjeruj mi, nije

bilo nepoznato. Ali kad bismo duže morale biti bez naših muškaraca, tko zna?

Osmjehujući se pri prisjećanju na taj razgovor koji bi je sve donedavna silno

zaprepastio, Nerys je bacala pogled uokolo u potrazi za svojom prijateljicom.

Myrtle je bila u zlatnom mat satenu, egzotična među svojim napudranim

britanskim sunarodnjakinjama zbog kratke crne kose i grimiznih usana. Očito je

bila u temperamentnome središtu kruga zainteresiranih muškaraca, ali Nerys bi

se dala okladiti u ostavštinu svoje bake i djeda... ili ono što je od nje ostalo

nakon što je krojaču isplatila znatnu svotu... da Archie McMinn ne mora biti

nimalo zabrinut.

Zajapureni gospodin Fanshawe je sad prošao pokraj nje plešući fokstrot,

usmjeravajući napirlitanu debeljuškastu ženu u ljubičastom. Nerys nije bila ni

blizu visoko u hijerarhijskome poretku da bi i sama bila počašćena plesom, ali

povjerenik ju je srdačno pozdravio na prijemu prije večere. - Gospođo Watkins,

dobro došli u Srinagar. Pazi li gospođa McMinn na vas? Hoće li nam se vaš

suprug uskoro pridružiti?

Objasnila je kako je Evan još uvijek vrlo zauzet terenskim poslom u Kargilu i

kako se nada u Kašmir stići na vrijeme, prije dolaska zime. Dok je to govorila,

začula je upozorenje hladnoga vjetra, s oštrim nanosima leda, koji je kloparao

granama cedrovih stabala u mogulskim vrtovima.

- Jedva čekam upoznati ga - rekao je povjerenik, na onaj svoj uljudan način i

red uzvanika pomaknuo se naprijed.

Nerys je proučavala bisernu dugmad na zapešću svoje rukavice. Što bi Evan

pomislio da je sad može vidjeti, tako otmjeno odjevenu, s ružem na usnama,

pomalo omamljenu, kako u rezidenciji uživa u voćnom punču.

Samoj sebi je rekla kako, budući da nije tu, uistinu nije važno što bi on mogao

ili što ne bi mogao pomisliti.

129

Šal od kašmira

Netko je zlatan stolac neposredno ispred nje zakrenuo u stranu. - Dobra

večer, gospođo Watkins - začula je nečiji glas. -Naše poznanstvo započelo je na

neuobičajen način, ali možda ćete to previdjeti.

Podignula je pogled i ugledala svijetlosmeđu kosu i širok osmijeh. - Dobra

večer, gospodine Stamm - odvratila je.

Nije nosio plesne cipele od lakirane kože poput ostalih muških uzvanika,

nego uporabljive crne oksfordice s blagim rubom blata s riječne obale. Ostala

večernja odjeća koju je imao na sebi bila je nezamjetna, osim što nije bila

očetkana, ali unatoč tomu doimao se mnogo uočljivijim od ostalih muškaraca u

prostoriji, uključujući i maharadžu.

Glazbeni sastav zasvirao je malo glasnije, bržim tempom i lusteri su još

sjajnije zaiskrili.

- Hoćemo li zaplesati?

Razlikovalo se to od svih drugih plesova u njezinu iznimno ograničenome

plesnom iskustvu. Desnom rukom čvrsto je uzeo njezinu ruku, pod pravim

kutom, i osjetila je toplinu njegovih prstiju kroz svoju bijelu rukavicu od jareće

kože. Njegova lijeva ruka počivala je na njezinim križima i zbog toga milovanja

postala je oštro svjesna tri diskretna sloja... u mislima ih je prebrojila... skliske

tkanine koja je njezino golo tijelo dijelila od njegova.

Klizili su preko podija. Kad je napokon susrela pogled svoga plesnoga

partnera, zapazila je da mu oči sjaje od zadovoljstva i da se zabavlja. Tiho je

pjevušio melodiju valcera i bio joj toliko blizu da je osjetila kako te vibracije

prelaze s njegova prsnoga koša u njezino tijelo, povezujući ritam njihovih koraka

pa su se vrtjeli poput jedne osobe, savršeno usklađeni, pogleda prikovanih jedno

uz drugo. Bio je dovoljno dobar plesač da je uvjeri kako je i ona jednako tako

dobra.

Nerys je pomislila kako bi bilo bolje da nešto kaže. - Onaj trik koji ste izveli s

užetom bio je vrlo pametan potez.

- Hvala vam. Morate mi dopustiti da vam pokažem neke druge učinke svojih

trikova.

- Znači, čarobnjak ste?

- Nema ničega čarobnoga po pitanju čarolije, sve je to otužna tajna. Sve je u

vježbi i izvedbi.

- O, Bože. A ja sam vjerovala da sam to učinila svojim puhanjem u čvor.

- Možda i jeste - promrmljao je.

130

Rosie Thomas

Kad je valcer završio, stajali su u mjehuru tišine, stisnutih ruku, sve dok nije

otpočeo sljedeći ples. Sad su čavrljali dok su plesali, poput prijatelja.

Nedugo potom... ili možda nakon dugo vremena... Nerys je ugledala Myrtle

kako ih promatra s ruba plesnoga podija. Glava joj je bila nakrivljena na jednu

stranu i svjetlost su privlačile dijamantne kopče na haljini.

- Privukli smo pozornost tvoje pratiteljice - rekao je Rainer Stamm.

Nerys se odmaknula od njega, pretvarajući se da je uvrijeđena.

- Gospodine Stamm, ja sam udana žena. Nemam potrebu za pratiteljicom.

Njegov smijeh proizišao je iz istoga mjesta iz kojega i ono tiho pjevušenje. -

Hoćeš li me, molim te, zvati Rainer?

- Hoću, Rainere.

- Nerys - ponovio je nježno, tako da su slogovi odgovarali glazbi. - Dakle,

Nerys...

S naglaskom na slovu »r« i sibilantom na završetku... pomislila je kako je način

na koji je on to izgovorio njezino prozaično ime učinio lijepim. - Mogu li te

nešto upitati? - zaustila je pa je on još bliže prignuo glavu. - Ona djeca s kojom

sam bila onda kad si me neku večer spasio, ona najmanja, jesi li ih vidio?

- Nisam te spasio. Ali jesam, vidio sam ih.

- Bila sam u njihovoj kući jer su mi pokušali prodati šal. Jako su siromašni.

- Puno je ljudi u Srinagaru jako siromašno.

- Znam to. Jednostavno se dogodilo da je ta obitelj pronašla mene i osjećam

da sam ih iznevjerila.

U proteklim danima puno je razmišljala o toj maloj obitelji i njihovoj jednoj

ogoljeloj sobi, djevojčičinu licu i oštroj ustrajnosti te iscrpljenome osmijehu

njezine majke.

- Što želiš učiniti za njih, Nerys?

- Supruga sam misionara - započela je.

Rainer ju je zavrtio malo brže nego obično i rukom joj pritisnuo kralježnicu. -

Jesi li? Znači li to da ih hoćeš preobratiti, to si mislila reći?

- Ne... što, naravno, ne znači da ne podržavam misiju svoga supruga, ali ja baš

nemam posve istu... istu želju za spašavanjem duša.

- Pretpostavljajući da još nisu spašeni na drugome putu?

131

Šal od kašmira

- Da, ako ti se tako više sviđa. Prošle godine živjeli smo u Lehu.

Kad ju je pogledao, zapazila je da su mu oči boje ječmenoga slada. - Poznat

mi je Leh.

- Poučavala sam u tamošnjoj školi. Nemam nikakve iluzije po pitanju

vrijednosti toga što sam radila, ali za djecu je i to bilo bolje od ničega. Imali su

pristojan obrok, igrali smo se, pjevali.

- Postoje škole u Srinagaru.

Uzdahnula je. - Da, naravno da postoje.

Završavao je još jedan ples i ljudi su se upućivali prema prostoriji u kojoj se

posluživala večera. Nerys je zapazila djevojku koju su Myrtle i ona srele u

klubu... zvala se Caroline Bowen... kako stoji nasred prostorije. Na jagodicama je

imala dvije jasne crvene mrlje. Njezin partner bio je visok, zamjetno zgodan

mladi Kašmirac autokratskoga izgleda, koji joj se sad previše naglašeno naklonio

i ustuknuo.

Nerys je osjetila neznatno treperenje u zraku kad je Rainer prstima prešao niz

njezinu kralježnicu, zapravo je ne dotičući. Morala se usredotočiti na njegove

riječi dok je on onom drugom rukom nježno ispustio njezinu.

- Zvuči kao da su ti ljudi prelje niti za pašminu. Tužna je istina to da je

doprinos njihova tradicionalnoga rada, izrade šalova kani, lijep, spor i ne više

toliko tražen posao. Predionice u Engleskoj i Škotskoj mogu jeftinije

reproducirati stare dizajne i u njima se proizvode šalovi koji izgledaju poput

kašmirskih, za znatno manju cijenu. Tu robu potom izvoze natrag na istok i

mještani su na taj način istisnuti s tržišta.

Kani: to je bila riječ koju je ona djevojčica uporno ponavljala.

Nerys je bacila pogled po prostoriji, u supruge, u smione djevojke koje su

očijukale i sve to njihovo svjesno izlaganje mode, vjerojatno ne baš posljednje

mode... toga je čak i ona bila svjesna... zbog udaljenosti od Europe i zahtjeva

rata, ali ipak je tu još uvijek bilo mnogo novca.

- Jesi li bogata, Nerys? - upitao je Rainer.

Odmahnula je glavom. - Naprotiv.

Lice mu se smekšalo i zapazila je blijede crte oko njegovih usnica i očiju na

mjestima na koje nije bilo doprlo sunce.

- Možda postoji nešto što možeš učiniti za tu obitelj. Previše sam rastresen da

bih sada razgovarao o tome, motreći na časnika konjice koji će svakoga trena

skočiti i zahtijevati da mu budeš partnerica.

132

Rosie Thomas

- Ne poznajem nikakve konjičke časnike.

- Lakše mi je kad to čujem. Mogu li te otpratiti na večeru, madam?

Nerys je prihvatila njegovu ispruženu ruku. Osjećala je vrtoglavicu zbog

načina na koji je njihova veza jurcala pred nju, preskačući ograde konvencija i

galopirajući prema... nije znala ni kamo ni prema čemu. Mora reći Raineru da će

Evan ubrzo stići u Srinagar i jasno mu dati do znanja da se namjeravaju vratiti u

Leh, najvjerojatnije sad u proljeće, i tamo nastaviti s nonkonformističkim

djelovanjem. To bi bilo posve dolično.

Nasred prostorije došlo je do nekakva komešanja.

Djevojka je nakratko povisila glas i sad se čulo došaptavanje dok se rulja

razmicala.

Nerys je najprije ugledala orlovskoga muškarca bahata držanja, koji se

osmjehivao u svome službenom dugačkom svilenom kaputu. Potom se pojavila

Caroline Bowen, spuštene glave kako bi prikrila svoje zajapureno lice. Žurno je

odmicala od njega, tolikom brzinom da je petom cipele zakačila rub svoje haljine

i umalo se spotaknula. Nerys ju je uhvatila za ruku i pridržala u prolazu.

Nespretno su se zanjihale prije nego što je djevojka ponovo uspostavila

ravnotežu. - Joj, oprostite! - viknula je. Izgledala je kao da bi mogla briznuti u

plač ili se gromoglasno nasmijati, kao da ni sama nije svjesna u kojemu bi je

smjeru vlastite emocije mogle ponijeti.

- Jeste li dobro? - upitala je Nerys.

- Savršeno - ustrajala je, s dozom neobuzdane vedrine. -Savršeno. Znate,

vruće je. Svježega zraka. - Prstima je poput lepeze mahnula ispred lica i naglo se

udaljila.

- Dopustite mi da pođem s vama - rekla je Nerys. Probijajući se kroz mnoštvo

lica promatrača, od kojih su se neka tupavo smijuljila, neka su bila zabrinuta, a

ostala otvoreno znatiželjna, pojavila se Myrtle. Opkolile su Caroline, svaka

sjedne strane, i sve tri žene žurno su izišle iz prostorije. Nerys je imala tek toliko

vremena osvrnuti se preko ramena i pogledati prema Raineru, koji je smireno

kimao.

U širokom ulaznom predvorju rezidencije bilo je manje znatiželjnih

promatrača. Myrtle je usmjeravala Caroline, držeći je za lakat ruke u rukavici. -

Poznata ti je kuća? Znaš neko dovoljno intimno mjesto gdje možemo otići?

Djevojka je oklijevala. Sad je bila mnogo bliže suzama nego histeričnome

smijehu. - Ne mogu razmišljati. Samo malo... tamo je salon.

133

Šal od kašmira

Povela ih je. Kod zatvorenih vrata stajao je čuvar, sluga rezidencije u

grimiznoj livreji, ali on im se učtivo naklonio i otvorio im vrata čim je prepoznao

Caroline.

Salon rezidencije bio je replika salona engleske ladanjske kuće. U njemu su

bile počivaljke s prekrivačima cvjetnoga uzorka u čijoj su pozadini bili stolovi

zatrpani knjigama i časopisima. U duboko uvučenim prozorima sa zastorima bio

je veliki glasovir i samo se po cvijeću, grimiznim kanama, naškubljenim

pijetlovim krestama i živopisnim gladiolama umjesto plemenite grahorice i

kokotića davalo naslutiti da se ne radi o domaćem okruženju. Myrtle je njihovu

štićenicu usmjerila prema jednoj počivaljci i posjela je. Odjednom je cijelo

Carolinino tijelo uzdrhtalo. Prinijela je ruke licu i prigušila jecaj dok su joj se

suze slijevale niz lice, namačući joj rukavice.

Myrtle ju je uhvatila za ramena i žustro protresla. - Slušaj me. Ne možeš, ne

smiješ, sebe izvrgavati ruglu na taj način. Nikada više. Je li ti jasno što ti govorim?

Ma koliko ti loše bilo... bolje ti je da nam odmah sad kažeš koliko loše... moraš

znati ponašati se u javnosti. To ti je posao. Suprug ti je časnik Indijske vojske i ti

si obiteljska prijateljica Fanshaweovih. U najmanju ruku njima duguješ

dostojanstveno ponašanje. Uzgred rečeno, sebi duguješ puno više od toga.

Djevojka je samo još glasnije zajecala. - Ne mogu to podnijeti - gušila se. -

Volim ga.

Myrtle je uzdahnula. Potapkala je Caroline po svilenkastome blijedom ramenu

i čekala da oluja jecaja dostigne svoj vrhunac pa potom pokaže znakove da se

ispuhala. Razmotala je uštirkanu maramicu iz svoje večernje torbice i pružila joj.

- Da ja odem? - promrmljala je Nerys.

- Da - progutala je Caroline.

Myrtle je rekla: - Ne. Nerys je prijateljica i trebat će ti, djevojko moja, više od

jedne. Jesi li za čašu vode?

- Radije bih viski.

- Mislim da si već dovoljno popila.

Vrč i dvije čaše od brušenoga kristala stajale su na poslužavniku. Nerys je

natočila vodu i stavila čašu u Carolininu ruku. Spuštene glave, djevojka je bolno

zašmrcala i otpila.

- Dakle... - Myrtle je pripalila cigaretu. Nerys je mogla čuti glazbu koja je

dopirala iz plesne dvorane. U predahu tijekom večere, sastav je nastojao

odsvirati Debussyjev komad, koji je više isticao nedostatke svirača od plesne

melodije.

134

Rosie Thomas

- Volim ga - ponovila je Caroline. Ovaj put u glasu joj se osjećao trunak

neposluha.

- U redu. Ako ti tako kažeš. Takve stvari se događaju.

Preko djevojčine glave Myrtle je uhvatila Nerysin pogled.

Spustila je kutove usana kako bi naglasila ozbiljnost situacije, a potom taj

učinak pobila namigivanjem. - Ali Britanka si, k tomu još i udana. Postoje načini

kako se ponaša u takvim avanturama, ali prirediti scenu u javnosti sigurno nije

jedan od njih.

Što si mislila? Misliš li da je Raviju Singhu drago zbog tvoje diskrecije i

nedoličnoga ponašanja?

- Nisam namjeravala napraviti scenu.

- Ali uspjela si. - Myrtlin ton ostao je hladan kao led, no uzela je Carolininu

ruku među svoje i čvrsto je stisnula. - Kaži nam o čemu je riječ, ha? Znaš, nas tri

to možemo riješiti.

- Dobila sam pismo... od svoga supruga. Postrojba je u zadnji tren dobila

dopust za razmještaj u trajanju od četrdeset osam sati i on će sutra biti ovdje.

Čekala sam da me Ravi zamoli za ples, što je on i učinio, nakon što je najprije

otplesao s Rosalind Dunphy i Jean Whittaker, kako ne bi bilo razloga da neka od

tih starih vještica iz kluba bilo što zapazi. Tada sam mu rekla. Mislila sam da će...

da će...

Još dvije suze kapnule su na krilo Carolinine haljine.

- Mislila si da će barem biti ljubomoran, jesi li to mislila? Sanjala si o tome da

bi možda mogao ustrajati da ne vidiš svoga supruga. Tvoj neustrašivi vitez će te

pokupiti, prebaciti preko jabuke sedla i odgalopirati s tobom. Ali on je, naprotiv,

pognuo glavu i promijenio temu razgovora. Je li prokomentirao glazbeni sastav,

hladno vrijeme ili vijesti o ratu? I ti si zato vrisnula, pred svima iskazavši svoju

razočaranost i očaj.

- Nije bilo tako. Ne shvaćaš. - Caroline je problijedjela do te mjere da je Nerys

pomislila kako će joj pozliti.

Myrtle ju je sad obgrlila i privukla njezinu glavu na svoje rame. - Nastojim

razumjeti - rekla je obzirno. - Misliš da je to tvoja jedina nada za ljubav, tvoja

prva, posljednja i jedina nada i ne možeš je pustiti da ode, iako negdje duboko u

sebi znaš da Ravi Singh nije uistinu ono što želiš. Ali zgodan je, muževan i

šaptao ti je raznorazne slatke intimne riječi koje ti nitko prije nikada nije

govorio, je li tako?

135

Šal od kašmira

Nijema, Caroline je potvrdno kimnula.

- Naravno da jest. Lijepa si i laskaš mu. Ali to je sve. Ravi će oženiti onu koju

mu majka izabere. Maharadžin je rođak. Njegovo je mjesto ovdje u Kašmiru,

iako je Srinagar grad u nevolji. Ma kakve snove imala, koliko god bila spremna

od svega odustati zbog njega, razvedena Engleskinja ne uklapa se ni u jedan dio

te slike, dušo. On će nevjestu uzeti iz obitelji Dogra, koja je poput njegove i

zaboravit ćete jedno na drugo.

- Ne. - Caroline je sad odmahivala glavom. - Nikada. Myrtle joj je ponovo

stisnula ruku. - Mislim da tu postoje dva problema koje si ti možda zamrsila.

- Postoje li? Jesam li? Sad je bio red na Caroline da bude potištena. S onim

svojim široko razrogačenim plavim očima i kovrčavom plavom kosom pa sve do

one jedine niske bisera oko rumenoga vrata, Nerys se učinila poput suvremene

engleske ruže u Indiji.

- Da. Jedan je Ravi i tvoja zatreskanost u njega. Nemoj, pričekaj tren, samo

poslušaj što ću ti reći. Drugi je Ralph. Ako ne možeš voljeti svoga supruga, znaš,

dušo, ako ne možeš učiniti ništa da to među vama uspije, možda ne bi trebala

svoju mladost tratiti pokušavajući. Poslije ovoga rata ništa više neće biti isto kao

prije, pa čak ni brak ni razmišljanje o Engleskoj. Ako ga želiš napustiti, mi ćemo

ti u tome pomoći. Hoćemo li, Nerys? Ali to će biti zato da ostvariš svoju

neovisnost, a ne da od Ravija Singha očekuješ da ti pruži potporu.

- Ne mogu ostaviti Ralpha. - Caroline je naglo izvukla ruku.

- To se ne može dogoditi.

- Shvaćam. - Myrtle je odlučila previdjeti tu proturječnost.

- Dakle, drago mi je da si u tom pogledu jasna. Ali, ako ti je namjera službeno

biti dobrom suprugom i držati glavu uspravno u Srinagaru ili nekom drugom

mjestu u kojemu satnik Bowen dobije namještenje, onda moraš biti diskretna.

Neću ti savjetovati da nemaš avanture... ovdje se moraš sama ogledavati kako bi

shvatila, da ne trošim na to riječi... ali molim te, budi oprezna koga ćeš izabrati.

Neromantična istina o romansi je to da je krhka. Nemoj je učiniti jedinim svojim

potpornjem, jer neće izdržati tvoju težinu, kao što već sama otkrivaš.

Kako si ti mudra žena, Myrtle McMinn, pomislila je Nerys.

Myrtlino strogo lice sad je bilo prepuno sućuti, ali nije pokazivala nimalo

sentimentalnosti. Bila je praktična i ako bi je Evan smatrao nemoralnom, bila je

od one vrste ljudi koja je imala vlastitu moralnost.

Caroline je grickala usnicu. Potom se prisilila osmjehnuti, iako svjetlucanje

nije dospjelo do njezinih tužnih očiju. - Draga si, obje ste drage. Iskreno to

136

Rosie Thomas

cijenim. Mislim da ću sada poći kući. Kad se budete opraštale s gospođom

Fanshawe, hoćete li joj reći da se nisam osjećala dobro i da sam se iskrala da je

ne ometam?

Vani se dugačak red automobila uzvanika protezao u tami. Prilaz rezidenciji

bio je omeđen zapaljenim bakljama iz kojih se dim kovitlao na vjetru. Myrtle i

Nerys utihlu su djevojku smjestile u tongu, a potom se vratile u kuću, formalno se

oprostiti i prenijeti Carolininu poruku gospođi Fanshawe.

Povjerenikova supruga milostivo je prihvatila njihove zahvale za tu večer. -

Lijepo od vas da ste se pobrinule za gospođu Bowen. Ona je vrlo zanimljiva

mlada žena, ali mislim da joj život baš nije jednostavan.

Nerys i Myrtle je sluga u livreji pomogao obući večernje kapute. Kod stuba je

preo Rolls-Royce boje jaglaca. Opkoljen sa strane pratnjom i manje važnim

članovima svoje svite i obasjan sablasnom svjetlošću zapaljenih baklji,

maharadža se popeo u svoj automobil i odvezao.

Dvije žene zavalile su se na stražnje sjedalo svoje tonge dok je konj kloparao za

automobilima i ostalim vozilima. Prošli su ispod svoda od stabala i potom kroz

vratnice izišli na široke ulice novoga grada. Moderne vile imućnih stanovnika

Kašmira, pandita i muslimana, počivale su u njihovim izdvojenim vrtovima i sjaj

žutih svjetiljki probijao se kroz jesenje granje. Pokraj svakih vratnica bio se

sklupčao stražar noćobdija i dok su prolazili pokraj jednoga, spori ritam

bubnjanja konjskih kopita po terakoti, prigušen u naborima deke, muklo je

odjekivao.

Nakon podulje tišine, Myrtle je progovorila: - Znaš, da sam udana za Ralpha

Bowena, ni ja ne bih život smatrala lakim.

- Zbog čega to ne valja?

- On je ono što Archie zove »čovjekom od tri slova«.

Nerys pojma nije imala što je to značilo. Pomislila je kako bi joj to Rainer

Stamm mogao objasniti.

Sljedeće noći, mlada supruga satnika Ralpha Bowena tiho se razodjenula u

kupaonici maloga bungalova u četvrti rezerviranoj za osobe u braku, na rubu

kompleksa baraka. Od svoja dva susjeda bila je odvojena ogradom i dvama

istovjetnim prašnjavim kanalima oplemenjenim nazivom cvjetne gredice. Zidovi

bungalova bili su tanki i Caroline je uvijek imala osjećaj da se mora oprezno

kretati kako njezini susjedi u svako doba dana ili noći ne bi znali što radi.

137

Šal od kašmira

Očetkala je kosu, tako da joj je lijepo padala preko ramena i namjestila svilene

nabore svoga penjoara koji je nosila na medenome mjesecu. Otkrivao je dio

njezina vrata i bujnih grudi. Znala je sad da takva lijepo izgleda. Barem je toliko

naučila iz iskustva. Na trenutak se malo pokolebala zbog svoje neposredno

donesene odluke, ali odagnala je sve misli, osim onih o Ralphu koji je ležao u

njihovu krevetu, s druge strane vrata.

Caroline je vježbala osmjehnuti se samoj sebi i zrcalo joj je uzvratilo bolnim

osmijehom. Ni blizu dovoljno dobrim. Povukla je penjoar koji se još više

rastvorio, zabacila kosu i još šire se osmjehnula. Potom je ušla k svome suprugu.

Ralph Bowen čitao je časopis u kojemu je zapazila prizor iz lova, nekoliko

lovačkih pasa sprijeda te pozadinu grofovije s poljima i šikarom. Bio je to neki

vrlo star broj... koji je mjesecima stajao u njihovoj kući. Ralph je na sebi imao

krutu plavu pidžamu s cjevastim orukavljem. Polako se približila njegovoj strani

kreveta i stala na mjesto na kojemu je nije mogao izbjeći pogledati.

Osjećala se ljepljiva težina tišine, što ju je navelo na žudnju da se toga

oslobodi. - Drago mi je da ne spavaš - progovorila je tihim, zadirkujućim

glasom.

Osjetila je olakšanje kad su joj riječi lako potekle s usana. Ralph je okrenuo

stranicu. Popio je dva viskija s mineralnom nakon njihove male suhe večere, ali

nije bio pijan. Moglo bi joj to ići u prilog, pomislila je Caroline, ali jednako tako

moglo bi i raditi protiv nje.

Sve je to ona već unaprijed isplanirala, ali bilo je teže sve provesti u praksu

kad je on nije čak ni pogledao. Unatoč tomu, sporo je razvezala pojas na halji i

razgolitila ramena. Pridržala je tkaninu preko grudi, a potom je postupno pustila

da padne. Osjećala je hladan zrak na leđima i stražnjici. Uskoro će noći postati

vrlo hladne pa će svi morati nositi žeravnike.

Penjoar joj je sad u naborima ležao uz noge. Caroline je plitko udahnula,

stojeći uspravna i gola.

Posebna si, dahtao je onaj drugi.

- Ralphe, pogledaj me - rekla je.

Pustio je da mu časopis ispadne i podigao pogled. Imao je dugačke bezbojne

trepavice, crveno lice i vrat koji se odmah pretvarao u bljeđu nijansu kože koja je

izvirivala ispod gornjega dijela pidžame. - Što to radiš?

Caroline se okrenula, načinivši pun krug, nadajući se pohotno, dopuštajući

mu da vidi njezinu oblu stražnjicu, izbačene bokove i glatki zaobljeni trbuh. -

138

Rosie Thomas

Ideš u rat - dahtala je - i jako sam ponosna na tebe. Želim biti tvoja prije nego

što odeš.

Njišući se, pošla je prema njemu i sad je stajala kod ruba madraca, ne dižući

pogled. Ralph je pogledom prelazio po cijelom njezinu tijelu. Barem više nije bio

zadubljen u čitanje.

- Hoćeš li voditi ljubav sa mnom? - preklinjala je Caroline.

Odgrnula je dlakavi pokrivač koji je mirisao na kuglicu naftalina i platnenu

plahtu iz nevjestina miraza koju njezin dhobi-wallati 14nije dobro oprao. Legla je

na onaj uski prostor između Ralpha i ruba kreveta, svijajući svoje tijelo uz

njegovo. Istodobno je raskopčavala dugmad i razvezivala vezice na donjem

dijelu njegove pidžame. Svaki centimetar njegova tijela bio je krut, osim onoga

koji je to trebao biti. Taj je u njezinim skupljenim rukama počivao mlitav.

Sklopila je oči, usredotočivši se. Priljubila je grudi uz njegova rebra i pustila da

toplina iz njezina tijela prijeđe u njegovo. U početku je ležao ukočeno, a potom

se, nezgrapno i nevoljko, Ralph zakotrljao prema njoj pa su sad ležali okrenuti

tako da su se gledali licem u lice. Poljubio ju je u usnice i njegov brk zagrebao joj

je usta.

Ohrabrena njegovom reakcijom, Caroline ga je nastavila milovati, ali ništa se

nije dogodilo. Očekivala je da će se dogoditi pa se, umjesto da se povuče,

pohotno protegnula privijajući se cijelom dužinom tijela uz njega. Potom se

pridignula na jedan lakat kako bi odozgor mogla gledati u nj. Njegova lijepa kosa

boje slame pala mu je otraga i otkrila okruglo dirljivo djetinje čelo.

Oči su mu bile širom otvorene, crvenih rubova od sunca i viskija i

usredotočeno ju je promatrao onim svojim poznatim pogledom.

- Volim te - prošaptala je Caroline.

Sad kad su bili na dobrome putu, nije to bilo ni tako teško. Bit će sve u redu.

Nijedan muškarac ti ne bi mogao odoljeti, stenjao bi onaj drugi u njezinu naručju.

Ovo je čista ekstaza.

Nije više mogla izolirati ta sjećanja. Odustala je od toga nastojanja i uz drhtaj

dopustila onim nježnim prizorima da joj se okupe u mislima i poput vela se u

naborima ispriječe između nje i Ralpha.

14

dhobi- perač rublja u Pakistanu i Indiji

139

Šal od kašmira

Njihova prva vožnja bila je odlazak u selo i na piknik. Ravi ju je uvjerio kako

će i ostali poći s njima, ali kad ju je pokupio, došao je sam, u jednom od onih

svojih ulaštenih automobila, s nizom pokrivenih košara naslaganih jedna na

drugu na povišenome sjedalu, pun opasnoga zadirkivanja kad joj je prinio ruku

usnama.

- Dakle, napokon ćemo nas dvoje biti sami, lijepa Caroline. Što misliš, hoćeš li

biti sigurna sa mnom?

Bila je toliko sretna da nije ni pomišljala na vlastitu sigurnost. Zapravo, kakve

je veze imala sigurnost?

Odvezli su se izvan grada, u prirodu, duž prašnjave ceste koja je vodila do sela

Pahalgama, probijajući se kroz stada ovaca i koza koja su se usporeno kretala.

Bilo je to jednoga srebrnoga poslijepodneva usred ljeta i, čim su se našli izvan

grada, jurnuli su ispod sjena vrba i jablanova, prolazeći pokraj terasa rižinih polja

na kojima su pognuti seljani radili pod sjenama stožastih šešira. Tu je sve bilo

bujno i zeleno, a kad su se zaustavili, bilo je tiho, čuo se samo pjev zrikavaca koji

su se glasali na vrućini. Iza jednoga voćnjaka s jabukama bio je mali ograđeni

paviljon koji je Ravi otključao i otvorio vrata. Unutra su bili podovi od

cedrovine, posivjeli od nekorištenja, divani s jastučićima i stare nargile na

niskome izrezbarenome stolu.

- Kakvo je to mjesto? - upitala je, prelazeći prstom preko prašine.

Slegnuo je ramenima, raspakiravajući košare. - Pripada mojoj obitelji... samo

kao ljetnikovac u koji dođu uživati u pogledu. Kao što vidiš, u posljednje

vrijeme nitko ga ne koristi.

Pogled se sastojao od planina, neposječene šume tamnih crnogoričnih stabala

koja su se protezala uz rubove sljemena i sastajala sa strmim smeđim obroncima

i vrhovima koji su se dvodimenzionalno nazupčani izdizali naspram bisernoga

neba. Caroline je već otprije znala da je, poput svih Kašmiraca, Ravi volio i

obožavao planine.

- Dođi, sjedni ovdje - naredio je. Otvoreni prozori pružali su pogled na

ograđeni prostor suncem prošarane trave. Jarko žuti leptiri kovitlali su se u

zraku. Bili su jedino dvoje ljudi na svijetu kad ju je Ravi počeo ljubiti. Zato što se

uvijek ponašao kao da ima beskonačno puno vremena posvetiti pozornost

onome što je radio, kao da ništa drugo osim toga što je trenutačno obavljao nije

bilo važno, nije bilo nikakvoga osjećaja požurivanja, a kamoli pregovaranja.

Zapazila je kako se na taj način ponaša i prema svome konju, napinjući mišiće

dlana ruke milujući ga po slabinama, ili s profinjenom hranom kad je sklapao oči

kako bi se bolje usredotočio na nijanse začina, ili s kupnjom dragulja od trgovca

140

Rosie Thomas

za dar svojoj sestri, ili čak u običnome ispijanju limunade u vruće poslijepodne.

Sad je ona bila predmetom njegove iznimne usredotočenosti.

Trebalo mu je petnaest minuta da joj raskopča dugme na orukavlju bluze i

zarola platneni rukav, preklop po preklop i razotkrije lakat njezine ruke. Nije to

bilo prvi put da ju je poljubio: bilo je smijanja i zagrljaja na plesu, u vrtovima te

iza zastora shikare, ali sad joj je prvi put dao primat nad svim ostalim. Kad su se

Ravijeve usne spustile s njezinih usana do žile kucavice na vratu, a potom

beskrajno sporo naniže do njezinih grudi, već se rastapala. Nije ju morao ni

pitati, sve bi mu ionako dopustila.

Ne. Preklinjala bi ga.

Pomno i brižno Ravi joj je skinuo svu odjeću. Stavio joj je cipele jednu pokraj

druge, obzirno, kao da su načinjene od šećerne vune. Osjećala je na koži dodir

toploga povjetarca i zrikanje zrikavaca ispunjavalo joj je uši. Proučavao joj je

udove i obli struk, pristala unutarnja udubljenja bedara i elastičnost nožnih

prstiju. Potom je podigao pogled svojih vodenasto tamnih očiju do njezinih. -

Opijaš me - dahtao je.

I sama napokon opijena svojom ljepotom, nakon cijele godine nakupljenoga

očaja i samoće, Caroline je izvila leđa uz jastuke divana. Sanjarski je zapazila

kontrast njihove boje kože, njezine bež u odnosu na njegovu boju karamela.

Ravi je skinuo svoju uštirkanu košulju i otkrio mišićava prsa. Lagano je prstima

prešla preko njih i dotaknula ono mjesto iznad srca. Zubi su mu bili vrlo bijeli

kad joj se osmjehnuo, a potom kleknuo među njezina bedra.

Kad je ušao u nju, prvom brzom kretnjom koju je izveo, nevoljko je bolno

vrisnula. Zaledio se nad njom, što je zapazila, prvi put u šest mjeseci nakon

njihova susreta. Ravi Singh bio je iznenađen. Ponovo se povukao i oboje su se

netremice zagledali u malu krvavu mrlju.

- Ovo ti je prvi put?

Caroline je potvrdno kimnula. Bilo joj je to strašno priznati, njoj koja je u

braku već godinu dana, ali nije ona odgovorna za takvo stanje. Ujedno je osjetila

ushit i snažne otkucaje bila zbog toga što je djevičanstvo podarila Raviju, a ne

svome ljutitome, zbunjujuće izbirljivom i uvijek odsutnom suprugu. Kroz nju je,

poput poplavljene rijeke, pokuljala ljubav. Raviju je spasio i sad su pripadali

jedno drugome. Livade prošarane cvijećem i zelene terase doline postale su

njihovo privatno kraljevstvo, sad i zauvijek.

Osmjehnula se pogledavši ga. - Sretna sam - prošaptala je.

- Više neće boljeti.

141

Šal od kašmira

Nije boljelo.

Kad se pribrao, Ravi je bio čak mnogo nježniji s njom. Poslije ga je držala u

naručju i ljubila mu kapke. Njegova crna kosa bila je vlažna od znoja i crte

njegova profila odjednom su joj postale poznate i potanko dragocjene, a ne

samo lijepe.

Privukao je svoju odjeću i pomogao njoj da se odjene, čak joj je i cipele

zavezao. Potom su sjeli među jastuke i rasprostrli hranu koju su donijeli na

piknik, svježe kašmirsko voće i gusto žuto vrhnje. Gladna, Caroline je jela

jednom rukom, smijući se i prosipajući hranu koju je stavio pred nju, jer Ravi je

njezinu drugu ruku držao isprepletenu sa svojom.

- E pa sad mi ispričaj kako je do toga došlo? - prošaptao je, odgurujući jelo u

stranu i poigravajući se dugmadi na njezinoj bluzi.

Caroline se zarumenjela. - Moj suprug baš nije zainteresiran.

Ravi je izvio svoju crnu obrvu. - Ne mogu vjerovati. Vojnik je, konjanik,

svjetski čovjek. Meni se to baš ne čini posve ispravnim.

- U početku mi je to smetalo. Zamišljala sam... gle, sve ono o čemu djevojke

maštaju i o čemu šapuću. Majka mi je umrla, rekla sam ti to, i prije vjenčanja

pomajka mi je pomogla samo u... praktičnim stvarima. Zaruke su nam bile

prilično kratke. Kad smo se vjenčali, Ralph nije obavljao svoju dužnost supruga.

Naš medeni mjesec trajao je samo tjedan dana. Potom je otišao s postrojbom, a

onda su zaredale boleštine. Kad se oporavio, ponovo je otišao. I tako je, izgleda,

prošla godina dana - dodala je sumornim glasom.

- Shvaćam - rekao je Ravi. - Bila si jako usamljena.

Caroline se ugnijezdila bliže njemu. - Sad mi to ne smeta. Imam tebe, lijepo

mi je. Tako mi je drago što se to dogodilo. - Pomišljala je kako je taj trenutak...

sama ta sekunda, uz zrikavce u travi, blago šuštanje povjetarca, sunce koje je

poput prsta širilo svoje zrake preko staroga poda, postajanje ženom, Ravijeva

ljubav i život koji joj je bio vraćen... bio ono čemu je vodio svaki dan njezina

postojanja. Bilo je savršeno. Ne bi mijenjala ni jedan jedini djelić toga.

- Draga - rekao je i ona je smatrala da je njegova draga.

- Volim te - prošaptala je Caroline, bez i jedne proračunate misli.

Konture njegova lica zamjetno su ogrubjele. - Ljubav? Vjeruješ li ti u to?

- Da, naravno da vjerujem.

- Pa čak i nakon onoga što si shvatila nakon braka?

142

Rosie Thomas

Mali udarac očaja bubnjao joj je u glavi, ali nije se obazirala na nj. Caroline je

svoga ljubavnika pogledala ravno u oči. – Da - ponovila je.

Ravi joj je tiho podigao ruku do svojih usana i poljubio svaki pregib prsta

pojedinačno, jedan za drugim.

Tijekom četiri mjeseca nakon toga dana našli su se još desetak puta. Uz

njihove ukradene tajne sate koje su provodili zajedno postojale su i ostale rutine

poput partija tenisa, vožnje do vrtova i sva ostala radost toga godišnjega doba u

Srinagaru. U tim dugim tjednima Caroline je mnogo naučila o tome kako

postupati s muškarcima, a naučila je i to da više ne izlane volim te. Umjesto toga

zadirkivala ga je i durila se. Ali Ravi Singh nikada je više nije obasuo silinom

pažnje kakvu joj je posvetio onoga prvog puta. U posljednje vrijeme, kad je

postajala sve ovisnija o njemu, doimao se nemirno u njezinu društvu, osim u

ono nekoliko kratkih trenutaka kad su bili goli zajedno. Sinoć ju je, dok su

plesali na balu u rezidenciji, onda kad mu je rekla da se Ralph vraća kući, pomno

promotrio ispod onih svojih tamnih trepavica.

- Znači sad ćeš pokazati sve ono što si naučila, ha? - Osmjehivao se.

Kad je shvatila značenje njegovih riječi, ukrutila se zbog zaprepaštenosti koje

su one u njoj izazvale.

Njezin ljubavnik nije bio ljubomoran, njezin ljubavnik je doslovno bio voajer.

Zadovoljno je mogao zamišljati kako ona s Ralphom izvodi sve ono što je od

njega naučila. U jednom bljesku spoznaje shvatila je istinu koju je dotad

zanemarivala. Ravi nije čekao povoljan trenutak prije nego što ju je dobio, nije

uopće. Samo se zabavljao s udanom Engleskinjom. Baš kao što ju je Myrtle

McMinn na to bila upozorila.

Nakon zaprepaštenja, uslijedio je mlaz uzavreloga bijesa. Caroline se slomila i

uspravila, ruke su joj se našle na njegovim prsima i potpetice su joj zveckale po

plesnome podiju. Ravi je u tome trenu ustuknuo i konvencionalno se naklonio.

- Je li to sve? Je li to sve što mi imaš reći? - povisila je glas koji se nenamjerno

pretvorio u vrisak pa su parovi koji su plesali u njihovoj blizini usporili i

zagledali se u njih. Ravi se namrštio, ali njezin bijes i sve veći očaj bili su previše

snažni.

Udahnula je: - Mrzim te - prosiktala je, ali još uvijek previše čujno. Iznenadno

Ravijevo mrštenje i nekoliko zjapećih lica iza njegovih leđa ostavilo je na nju

143

Šal od kašmira

dubok dojam pa se naglo okrenula od njega, spotaknula o skute haljine i umalo

prostrla na pod. Myrtlina prijateljica, a potom i sama Myrtle, prišle su je spasiti.

Ono što joj je Myrtle rekla u privatnosti salona samo je još više naglasilo

istinu. Jednom apsorbirana zagonetka ljubavi prema Raviju Singhu i udaje za

Ralpha Bowena posljednji je mjesec dana postala upravo to: božićni bombon,

komad papira sa suviše kićenom pjesničkom figurom jeftino otisnutom na

njemu, koji će se skvrčiti u pepeo i raspasti čim dotakne vatru.

Caroline je sad imala još jednu važnu brigu, koja ju je dovela u njihovu

spavaću sobu, uz sramotni trofej svoga iskustva, Ralphu.

Spuštala je glavu, centimetar po centimetar, i obraz joj je dotaknuo suprugova

prsa, a potom njegov trbuh s rijetkim dlakama bakrenih niti. Kao da je bio

razapet na raspelu, osjećala je kako se napinje, odvaja i odmiče, dok su mu

zglobovi pomno škripali ispod njezina uha. Zaškiljila je i podignula glavu pa joj

se plava kosa zanjihala nad njegovim preponama. Ralph je prestao disati. Njezin

dah zaglavio se negdje među njezinim prsnim košem. Uzela ga je u usta.

Njegova muškost se nakratko trznula.

Potom je povikao: - Zaboga, što to radiš?

Odgurnuo ju je od sebe i otkotrljao se s njihova kreveta, kao da je zapaljen,

poskakujući i povlačeći donji dio pidžame koji mu se bio spustio ispod bokova.

Caroline je rastvorenih usta gledala u njega. Ralph je bio grimizan, obrazi su

mu podrhtavali, bio je poput purana crven od bijesa, neugode i zgražanja.

- Takvim trikovima se služi kurva! - zaurlao je njezin suprug.

- Molim te, ne viči - prošaptala je, zamišljajući bojnika i gospođu Dunkeley

kako se uspravljaju u sjedeći položaj u svojoj spavaćoj sobi u susjednome

bungalovu. Umotala se u plahtu i sjela.

Ralph je zakopčao pidžamu. Stajao je zaprepašten, krevet je poput barikade

bio među njima, nakostriješivši se zbog poštenja. - Gdje si naučila takve

kurvanjske trikove? Pristojne žene takvo što ne čine.

Jedna od vještina koje je Caroline tijekom svoje ljubavne avanture naučila bilo

je kako se pretvarati. Nedužno je razrogačila oči. - Otkuda ti znaš da to čine

prostitutke? To u mojoj knjizi ne piše.

- Kakvoj prokletoj knjizi? O čemu ti to, dođavola, govoriš?

144

Rosie Thomas

- O Vodiču za bračnu ljubav za novopečene supruge - improvizirala je Caroline. -

Pisala sam kući da mi ga pošalju. Stigao je u diskretnome paketu, ne brini. Mislila

sam da mi je potreban savjet o tome kako potaknuti svoga supruga. Potreban mi

je, nije li?

- Jesi li ti luda? Odmah mi daj to smeće. - Ralph je ispružio ruku, ali snašla se.

- Pročitala sam ga i spalila. Nisam mogla dopustiti da ga posluga nađe.

Piljio je u nju, nosom parajući zrak, poput lovačkoga psa koji pokušava

nanjušiti razmjere njezine laži. Susrela mu je ustrajan pogled.

- Odvratna si - rekao je napokon, poražen.

Caroline je podignula bradu. - Zašto si me oženio, Ralphe?

- Zato što to ljudi poput nas čine. Ženimo se.

- I nakon toga ovako živimo? U beskrajnoj besmislenoj antipatiji bez seksa?

Odjednom se okrenuo. - Da, vjerojatno. Ne budi melodramatična.

Pokupio je svoj časopis, uzeo običan kućni ogrtač sa stolca pokraj kreveta,

izvadio tabakeru i upaljač iz kutije s toaletnoga stolića i zagurao ih u džep.

Caroline ga je promatrala dok se krupnim koracima kretao prema vratima.

Pokušala je još jednom, ovaj put blažim glasom.

- Oprosti. Ovo ti je zadnja večer. Hoćeš li se vratiti u krevet?

- Laku noć - odbrusio je, nakon čega su se vrata zatvorila za njim.

Ponovo je legla.

Ravi.

Posebna si...

Na neki način. Ali nedovoljno da je cjelokupnu poželi. Caroline se nikada nije

osjećala tako usamljenom i toliko uplašenom, sve svoje dvadeset dvije godine.

Legla je i zagledala se u strop. Sutra njezin suprug odlazi sa svojom postrojbom.

Rat je.

Možda ostane udovica.

Myrtle i Nerys doručkovale su vani, na terasi Rajskoga vrta. Zvjezdane noći sad

su bile varave zbog hladnoće, ali jutros je bilo još dovoljno toplo da uživaju u

sjedenju vani na suncu. Tanak sloj izmaglice nisko se vukao nad vodom jezera i

145

Šal od kašmira

sidrišne stupove nadzirali su orlovi koji su nad njima nadlijetali. Brodice u daljini

bešumno su klizile kroz ono što se doimalo vodoravnim slojevima svjetlosti.

Myrtle je čitala svoja pisma i žustro otvarala omotnice nožem za papir s drškom

od bjelokosti, prelazeći brzo preko njihova sadržaja i odlažući ih na jednu od

triju urednih hrpa.

Nerys je primila samo jedno pismo, ono od Evana. Pisao joj je o poslu u

Kargilu, teškoći putovanja do udaljenih dolina na sjeveru, oskudicama

svakodnevnoga življenja... Nerys je bila uvjerena da je svoj redovnički život

isticao zbog zamišljenoga kontrasta s njezinim lagodnim postojanjem tu dolje u

Dolini. U posljednjoj rečenici izjavio je kako još dva tjedna planira ostati tu gdje

jest.

Premotala je ta dva komada papira i vratila ih natrag u omotnicu. Potom se

ponovo naslonila i zamišljeno pijuckala čaj. Stigao je Majid s vrčem svježe vode,

odnio njihove prazne tanjure i tiho se bosonog bešumno udaljio. Crno-bijeli

vodomari spuštali su se na svoje vlastite odraze dok je skikara bešumno klizila

prema lađi za stanovanje. Namreškana voda ispod pramca i vesla zanjihala je

lopoče, ostavljajući usred svakoga kristalnu kuglicu da jasno svijetli pri

prigušenoj sunčevoj svjetlosti.

- Dobar dan - rekla je Myrtle, podigavši pogled.

Čamdžija je nagnuo svoje plovilo doveslavši do podnožja stuba. Nije to bio

prodavač cvijeća ni čovjek koji je donosio svježe ulovljenu ribu zamotanu u

slojeve novinskoga papira ni bilo koji od poznatih trgovaca što je redovito

prometovao među lađama za stanovanje. Koraknuo je s krme svoga čamca,

raširenim stopalima održavajući ravnotežu zbog ljuljuškanja, i podigao paket. -

Isporuka, gospođo. Posebna.

Myrtle je pogledala u paket, a potom rekla: - Za tebe je.

Nerys nije prepoznala ušiljeni crni rukopis. Dala je čamdžiji novčić, poslužila

se Myrtlinim nožem za papir i otvorila omotnicu. U njoj je, sigurno zaštićen u

usukanome papiru, bio njezin ukradeni broš.

Myrtle je znala za krađu. Oduševljeno je zapljeskala. - Pametno od njega. Što

misliš, je li cijela ta epizoda bila samo jedan od čarobnih trikova gospodina

Stamma? Izveden da na tebe ostavi dojam?

- Nije on moj gospodin Stamm. Ne, dogodilo se točno onako kako sam ti

rekla. Broš mi je otela skupina djece u starom dijelu grada. Ne znam kako bi to

izveo osim ako ih sve nije prethodno unovačio i obučio, ali zašto bi se, zaboga,

potrudio to učiniti?

146

Rosie Thomas

Preletjela je pogledom preko poruke koja je s stigla s paketom. Rainer se,

nakon njihova susreta u rezidenciji, pitao bi li ga Nerys htjela posjetiti u njegovu

domu i navratiti na piće? Gospođa McMinn je također dobrodošla. U šest

navečer, istoga dana. Dao je adresu u starome dijelu grada.

Nerys je pružila Myrtle poruku da pročita.

- Hmm. Prilično je siguran u sebe, je li? O čemu ste vas dvoje razgovarali?

Nerys joj je ispričala o djeci iz prostorije iza bazara i svojoj neuobličenoj želji

da učini nešto da im pomogne.

- Dakle, hoćeš li ići? - Myrtle je mlitavo odmahnula, rastjerujući dim prve

cigarete koju je taj dan zapalila.

- Hoću, ako ćeš poći sa mnom.

- Draga moja, to mi zvuči kao da ću biti nevidljiva treća osoba koja prati

ljubavni par. Vidjela sam neku večer kako plešete. Podij ste zapalili.

Nerys je smireno pričvrstila biserni krug na svoje mjesto, pri vratu svoga

kardigana. Istoga onoga bež boje koji je nosila na povjerenikovu domjenku u

Lehu, na kojemu su sad dugmići bili uredno prišiveni. - Silno mi je drago što je

broš pronađen. Osjećala sam se jako loše zbog toga što sam ga bila izgubila, zato

što si ga meni dala. Voljela bih se osobno zahvaliti gospodinu Stammu, ali ništa

više od toga.

- U redu. Ako ti tako kažeš. Odjenut ćemo najljepšu odjeću koju imamo i

večeras se odšetati posjetiti tvoga obožavatelja. Što piše Evan?

Nerys joj je rekla.

- Još dva tjedna? Bolje bi mu bilo da se pokrene. - Myrtle je zaškiljila

zagledavši se daleko iza planina.

- Mislim da on uopće ne želi doći u Srinagar. - Odmahnuvši rukom, Nerys je

tim pokretom obuhvatila nestvarnu drvenu građu Rajskoga vrta, jastučiće za

sjedenje s ručno izvezenim lišćem i cvijećem, jezero i stjegove Kluba Srinagar u

daljini.

Myrde ju je ljubazno pogledala. - Kako se ti osjećaš zbog toga?

- Udala sam se za misionara. Znala sam što me čeka.

- Da. Želiš li znati što ja mislim?

- Naravno.

Myrtle je sa stolnjaka uzela poruku Rainera Stamma, kojom je nježno

zamahnula po zraku. - Mislim da bi se trebala malo zabaviti. Hvala Bogu, vratilo

147

Šal od kašmira

ti se zdravlje i snaga. Mislim da bi trebala biti luckasta i nekoliko tjedana uživati.

Ne vjerujem da ćeš na kraju zbog toga požaliti. Vjeruj mi. Mudra sam žena.

Nerys je shvatila što je njezina prijateljica mislila pod onim što je općenito

nazvala zabavom. Unatoč tomu, zatekla se kako se smije i istodobno pomislila

na to kako su Srinagar i gospođa McMinn mijenjali misionarovu suprugu. - Jesi,

znam da jesi. Ali nisi tako savjetovala Caroline Bowen.

- Pfff. Odrasla si žena. Vrlo razborita i ozbiljna, koja bi mogla imati koristi od

trenutačne lakoumnosti. Za razliku od tebe, Caroline je tek nešto starija od

školarke.

- Shvaćam. Želiš li ti to meni reći da pogledam drugoga muškarca?

Myrtle je razrogačila oči. - Ništa ja tebi ne savjetujem da učiniš, gospođo

Watkins. Imaš vlastito mišljenje pa sama odluči.

148

Rosie Thomas

OSMO POGLAVLJE

alomon i Saba bila je usidrena blizu, u nizu ostalih lađa za stanovanje, u uskoj

prevlaci jezera sučelice nizu odvratno kineski dizajniranih hotela od plavoga

stakla koji su bili poredani uz Bund. Večeras je u tome dijelu grada bio jedan od

redovitih nestanaka struje pa se kloparanje desetak generatora natjecalo s

prometnom bukom. Automobilska svjetla ritmički su prelazila preko nejasno

osvijetljenih pročelja trgovina i kafića.

Mairina shikara klizila je prema lađi za stanovanje kroz gusti splet krutih glava

cvjetova lotusa, koji su poput šaka izranjali iz tamne vode. Bio je to dug put po

hladnoći od Salimarskoga vrta i s olakšanjem je odgurnula u stranu pljesnivu

deku, spremajući se iskrcati.

Čamdžija je doveslao do stuba uz rub jezera. Salomon i Saba stajala je zamjetno

nagnuta na jednu stranu, drvena građa stare strukture nije bila oličena, ali čak i

takva bila je u boljem stanju od mnogih svojih susjeda. Neke od tih lađa... još

uvijek nenastanjene. .. raspale su se do točke u kojoj su bile tek nešto malo više

od labavih svežnjeva debelih dasaka i naherenih stupova ukrašenih otrcanim

zastorima.

Faruk, barokni upravitelj lađe za stanovanje, pojavio se na dovratku terase i

pomogao joj popeti se na lađu. - Napokon, madam. Misliti da ste napustili

Srinagar. Večera vas čeka.

Faruk je volio rano poslužiti večeru i potom se povući do čamca-kuhinje.

Mair nije imala snage prosvjedovati kako je tek šest sati.

Nakon što je pojela kari i dhal pokušala se usredotočiti na svoju knjigu, ali

zatekla se kako pilji u prljav stolnjak i razmišlja o Beckerovima.

Svakoga dana je barem jednom provjeravala elektronsku poštu, ali nije bilo

nikakvih vijesti o Lotus. Ni riječi od Karen.

Faruk je prišao počistiti stol, a ona je otišla u svoju spavaću sobu. Generator

je opskrbljivao električnom energijom samo jedno jedino slabašno svjetlo ponad

glave, ali tri mlada indijska para koji su bili u susjednome čamcu nekako su ipak

S

149

Šal od kašmira

uspjeli pojačati glazbu iz svoga bolivudskog filma, koja nije bila tek puko

treštanje.

Mair je pomislila na slike snijega u Lamayuruu i na sliku male djevojčice u

očevu naručju, dok se vojni helikopter spuštao s neba.

Zaključila je da ne može još jednu večer sama sjediti u lađi za stanovanje.

Odjenula je toplu jaknu, namjestila šal boje karamela, onaj iz Leha, pokrila

njime glavu i zagurala fotografiju svoje bake i njezinih dviju tajnovitih prijateljica

u unutarnji džep. S terase je žestoko prizvala jednoga iz niza vozača shikare, koji

su čekali njoj sučelice. Prišao je i prevezao je preko uskoga grla vode. U jednome

od tih hotela s plavim staklima bio je poslovni centar, slabo posjećen, ali barem

je mogla naručiti čašu vina. Nije bilo alkohola na Salomonu i Sabi. Nije to bilo

hedonističko utočište. Nije bilo nikakve poruke od Karen.

Mair je brzo pročitala pregršt novih mailova.

Hattie joj je odgovarala na jedan njezin:

Zvučiš tužna, neustrašiva. Ako više u tome ne uživaš, zašto se ne vratiš kući? Želim

te vidjeti! Pokušaj ne brinuti o toj maloj djevojčici. Ništa ne možeš učiniti, vjerojatno

nema dobrih vijesti. Nedostaješ mi. XXXXX

Pokušaj ne brinuti, bilo je to mnogo lakše reći nego učiniti. Ali Mair nije imala

namjeru vratiti se kući samo zato što se trenutačno osjećala poput prognanice i

zbog svojih strahovanja za Brunu i njegovu obitelj. Sutra će ponovo pokrenuti

istragu o povijesti šala.

Vedro je otpisala Hattie, a potom otišla u bar i sjela. Bar je bio pusto mjesto u

kojemu je zatekla samo jednoga starog konobara u jakni boje kestena. Uz drugu

čašu vina naručila je tanjur pomfrita. Servirali su joj ga uz plastičnu zdjelicu

kečapa pa je svaki blijedi slani komad pomfrita uranjala u nju, dok je jedući

proučavala fotografiju triju žena, koju je bila naslonila uz vrč s vodom.

Nasmijana lica ozareno su je promatrala.

Bile su uokvirene dijagonalnim izrezbarenim drvom i nepomičnom vodom na

kojoj su se poput zakrpa vidjeli lopoči. Bilo je to tek dovoljno da nastavi, ali sad

kad je sama vidjela jezero i lađe za stanovanje, bila je uvjerena kako je

zasigurno to bila ta pozadina.

Njezina baka bila je u Srinagaru.

Ponovo ju je zaintrigirala ta neispričana priča, koja je u trenu zamijenila

tjeskobu što ju je osjećala zbog Beckerovih. Mair je pojela posljednji pomfrit,

150

Rosie Thomas

koji je sad bio hladan i mastan. Obrisala je prste i gurnula fotografiju natrag u

džep. Tu je bila i omotnica s onim uvojkom svilenkaste smeđe kose.

Sutra, pomislila je.

Ulica je vani bila još uvijek minimalno obasjana i jezero iza bilo je crni prostor

s prijeteće izdignutim trupovima lađa za stanovanje. Mair se zagledala prema

gatu i šaci čamdžija. Jedan je čučao pokraj kuhala na špirit koje je plamtjelo

dijademom žućkastoplavičastoga plamena. Krajičkom oka zamijetila je skupinu

naoružanih pripadnika paravojnih Pograničnih sigurnosnih snaga koji su lijeno

zastajkivali na začelju parkiranoga kamioneta, prometa koji više nije bio baš tako

gust i toga da se gužva koju su činili pješaci sastojala uglavnom od muškaraca u

dugačkim sivim ili smeđim košuljama, preko kojih su nosili vunene prsluke.

Pojavio se bljesak i ulica je eksplodirala.

U tisućinki sekunde koja je potom uslijedila, njezine mrežnice gorjele su

bijelim žarom. Mair je bila svjesna tišine u kojoj su krhotine prštale zrakom,

zaprepaštenja zbog detonacije koja joj je prodirala kroz kosti, a potom jakoga

zapuha koji ju je odbacio unatrag, uz zid trgovine. Na trenutak je ostala tamo

prilijepljena prije nego što je kliznula u sjedeći položaj, kad su noge pod njom

popustile. Zrnca kamenja škropila su joj na glavu pokrivenu šalom pa je privukla

ruke i noge kako bi se zaštitila.

Pojma nije imala koliko je tako šćućurena tamo sjedila, osluškujući vlastito

isprekidano dahtanje, kad su krhotine prestale padati s neba i kad se vrisak

počeo prolamati kroz noć.

Upravo je podizala glavu kad se začula još jedna eksplozija, odvratno vump

kad je planuo kamionet Pograničnih sigurnosnih snaga. Čula je, prije nego što je

ugledala, požar koji je progutao kamionet, dok su ljudi protrčavali, bježeći u oba

smjera. U blizini se začulo ra-ta-ta-ta kakvo Mair nikada u životu prije nije čula

nigdje drugdje osim u kinu, ali znala je da je riječ o pravom oružanom obračunu.

Meci su fijukali kroz šljunak. Ponovo je zagnjurila glavu, začuvši svoje cviljenje

zbog krajnjega užasa, kao mali dodatak bolnome vrisku i zbunjenim povicima

koji su sad ispunjavali ulicu.

Policijsko zatvoreno vozilo naglo se zaustavilo na cesti ispred nje. Naspram

plamteće ljušture kamioneta zapazila je da su se svi prolaznici raspršili, sklonivši

se u zaklon trgovina i hotela, osim dvaju šćućurenih tijela koja su ničice ležala u

prljavštini i gomile ljudi koja se nad njima nadvijala. Na dvije krvlju umrljane

noge bile su žutosmeđe hlače pripadnika Pograničnih sigurnosnih snaga.

Jednom postarijemu čovjeku, kojemu je krv u širokome trokutu prekrivala lice,

ostala dvojica pomagala su da se skloni.

151

Šal od kašmira

Shvatila je da je kratki napad pucnjavom bio završen. Ljudi u uniformama

komešali su se između nje i ozlijeđenih.

Mair je pogledala u drugome smjeru i zapazila da su vrata hotela iz kojega se

prije samo nekoliko sekundi pojavila bila otvorena. Uniformirani hotelski paž

nervozno ju je pozvao prstom.

Pridigla se na sve četiri, uspravila i potrčala prema njemu. Zavojita spiralna

svjetlost od odbljeska eksplozije još uvijek joj se vrtjela u pozadini očiju,

otežavajući joj pravocrtno kretanje. Hotelski paž ju je čvrsto uhvatio za zapešće i

potjerao prema naprijed, u predvorje. Unutra je bilo tiho i toplo, dvoje-troje

ljudi stajalo je pokraj stola dok je recepcionar žurno mrmljao razgovarajući na

telefon. Bila je tu i ista ona vaza s gladiolama koju je prethodno zapazila pri

povratku iz računalnog terminala u poslovnome centru.

Bilo joj je teško povjerovati da je prizor kojemu je upravo svjedočila bio

udaljen samo nekoliko metara.

- Gdje ste odsjeli, madam? - upitao je hotelski paž.

Mair mu je rekla.

- Uskoro, uskoro se vratiti. Možda još malo tu pričekati.

Poslušno je prešla do skupine stolaca i sjela. Ruke su joj drhtale i odjek

oružanoga sukoba još uvijek joj je zvonio u ušima. Nakon nekoliko trenutaka

naručila je čaj, koji je pila dok su se policijska i vojna vozila koturala pokraj

staklenih vrata. Ponovo se, kao na kapaljku, pojavio mali broj pješaka i došla je

struja. Sve je bilo osvijetljeno, čak i žuto-plavi neonski znak za Coca-Colu koji se

ogledao u jezeru. Buka koju su stvarali generatori je zamrla i čula se samo vreva

prometa.

Mair je pozvala konobara i platila čaj. Otresla je prašinu i prljavštinu sa svoga

šala, koji je ponovo omotala oko glave. Potom je opet zašla u noć. Prva osoba

koju je ugledala, a koja je stajala na gatu, bio je Faruk. Izišao je potražiti je.

Kamionet je sada bila čađava ljuštura iz čije se rastaljene unutrašnjosti izvijao

dim. Ozlijeđene su sklonili, ostao je samo onaj tamni ljepljivi komad na

blatnjavoj površini. Oko toga područja bila je razvučena ograda od bijele vrpce i

trojica policajaca s jasno vidljivim oružjem čuvala su ograđeni dio. Osim niza

razbijenih prozora, zidova nekih trgovina koji su bili crni od dima i zamjetno

prorijeđenoga večernjeg prometa, malo toga je ukazivalo na ono što se upravo

dogodilo.

Mair je prešla na drugu stranu ceste, gdje je stajao Faruk. Mahnuo joj je, s

očitim olakšanjem. - Niste ozlijeđeni, madam, inšallah?

152

Rosie Thomas

- Nisam, dobro sam. Što je s vojnikom... i ostalima? Je li to bila bomba?

Sklopio je ruke i naklonio se u smjeru shikare koja je čekala. Dok su se

bešumno veslajući udaljavali od gata, ponovila je pitanje.

Faruk se kratko obratio čamdžiji. - Čujem da je to možda bila granata,

madam. Neki vojnici i neki ljudi iz grada su ozlijeđeni. To je vrlo loše za

Srinagar.

-Jest - složila se tiho.

Ujutro je, sjedeći na terasi Salomona i Sabe, pri blijedožućkastoj svjetlosti

jednoga svježega jesenjeg dana, čitala izvješće u novinama na engleskome jeziku.

Melodije Bollywooda i čavrljanje dopiralo je iz susjedne prostorije i Farukova

glava s bijelom kapom poskakivala je u stražnjem dijelu čamca-kuhinje. Sinoć je,

pročitala je, petero civila i dvojica pripadnika Pograničnih sigurnosnih snaga

ozlijeđeno u granatiranju i napadu na njihovo patrolno vozilo u središtu grada.

Viši policijski nadzornik, pisalo je dalje u izvješću, izjavio je kako je jedan

militantni mudžahedin također teško ozlijeđen u vatrenom okršaju koji je

uslijedio nakon napada.

Priča je ispripovijedana u najkraćim crtama i zauzimala je tek gornju četvrtinu

naslovne stranice, uz slike požara u nekome hotelu u drugome dijelu grada. U

novinama nigdje nije bilo nikakvoga daljnjega izvještavanja. Mair je znala da je

nasilje između pobunjenika i Indijskih sigurnosnih snaga bilo često te da je

izazivalo samo privremeno komešanje, barem za vanjske promatrače. Izostanak

javne pozornosti koju su vlasti tome pridavale zasigurno je bio namjeran.

Jedna shikara odmicala je duž lađa za stanovanje, od kojih u većini nije bilo

gostiju. Bio je to prodavač cvijeća, poznat... zbog oslikanoga limenog znaka

iznad baldahina na njegovu čamcu... kao gospodin Čudesni. Privezao je uže

pokraj stuba Salomona i Sabe i ustao, izdižući se iz drečavoga mora posječenoga

cvijeća

- naramak mu je bio pun grimiznih, zagasitocrvenih i narančastih cvjetova.

Ozareno se osmjehivao, iz sveg srca. - Madam, vi imati veliku sreću danas.

Uzmite, molim vas, sve ovo, samo tristo rupija. Nemam puno kupaca.

Mair se čak nije ni pokušala cjenkati. Pružila je ruke uzeti dvostruki naramak i

zagnjurila lice u hladne rosne latice. Čudesni je odveslao prije nego što se uspjela

predomisliti i Faruk je coktao zbog tako nadasve zamjetne preplaćenosti.

- Prelijepo je - rekla je.

153

Šal od kašmira

Nešto se dogodilo. Sve do sinoć, Srinagar i njegovi ljudi činili su se posve

izdvojeni, nepronicljivi, unatoč svoj toj napadnoj ljepoti jezera i planina. Potom

je na ulici sinoć ugledala ona lica i zapazila kako su se ljudi poslije svega pridigli i

nastavili dalje živjeti, unatoč nasilju koje je oko njih ključalo, pa je to mjesto

počela tumačiti na drugi način. Srinagar je bio ofucan, osiromašen, raspadao se u

vlastitim arterijskim plovnim kanalima, ali bio je ponosan. U njoj je niknulo

sjeme privrženosti, nagnojeno divljenjem.

Faruk je prošao pokraj nje, noseći u naručju staru krpu i limenku laštila.

Zamahivao je iznad stola. - Možda ćete se sad vratiti u Englesku, madam. -

Motrio ju je, ne želeći izgubiti jedinoga gosta, ali istodobno se želeći lišiti njezine

iznimne prisutnosti.

- Neću - rekla je vedro Mair. - Još ne.

Poslije, u četvrtoj trgovini u koju je ušla u susjedstvu Bunda, jedan

sredovječni trgovac uzeo joj je iz ruku bakin šal. Prišao je prozoru svoje

trgovine, stavio na oko monokl i proučavao njegovu izradu. Bila se već

naviknula na tu proceduru. Dok je čekala, Mair je razgledala izložene skupe

moderne pašmine ukusnih boja koje su bile privlačne turistima, one najskuplje s

ručno izvezenim uzorcima turske mustre. Prisjetila se stada koza na susnježicom

prošaranoj nizini Changthang i pogona za preradu u Lehu. Ova trgovina u

Bundu u Srinagaru predstavljala je srce završne faze putovanja prediva, iako joj

je, nažalost, nešto bitno nedostajalo.

Nije bilo kupaca koji bi tu divnu robu kupovali.

U svakoj od te četiri trgovine, ona je bila jedina koja je razgledala. Mogla se

samo nadati da će negdje duž veza koje su se odatle širile na sve strane, u

buticima hotela s pet zvjezdica, negdje drugdje u Indiji ili u skupim trgovinama

na Petoj aveniji i u Bond Streetu, biti mnoštvo zainteresiranih žena koje će imati

novca za potrošiti.

U stražnjem dijelu trgovine zatresao se zastor od kuglica, iako nije bilo

propuha. Vjerojatno su ženske članice trgovčeva osoblja ili obitelji promatrale

Mair.

Muškarac se vratio do pulta. - Vrlo je izlizan. - Neizbježno je uzdahnuo,

spustivši monokl u ladicu, koju je uz oštar škljocaj zatvorio. Ponovo je posložio

nabore na šalu kako bi izložio žutu mrlju i podigao tanke iskrzane rubove svilom

našivenih cvatova. Jasne boje lišća i cvijeća bile su potpuno istovjetne onima u

prirodi, sad kad ih je Mair vidjela u njihovome pravome okruženju. Osmjehnula

se muškarcu. Bilo je očito, čak i površnim pregledavanjem njezine obiteljske

154

Rosie Thomas

dobro čuvane dragocjenosti, izložene uz moderne inačice, da se radilo o

posebnoj rukotvorini. Nikada drukčije nije ni pomislila.

- Što mi možete reći o njemu?

Muškarac je slegnuo ramenima. Pokazao je na sićušni potpis BB na naličju

šala i simbolu koji je uz potpis stajao. - Sedamdeset godina. Pravo vrijeme, ali

ovo, taj potpis... iz male je radionice, najbolje kakvoće. Davno izrađen. Kani, da.

Taj vez na vrhu kako bi se postigao ovakav učinak, to sam samo jednom dosad

vidio. Znate, vaš šal je lijep, ali prekopiran je od pravih izrađivača. Da nije, bio bi

za muzej. - Zastao je, ostaviti vremena da joj njegova prosudba dopre do svijesti.

- Šteta. Ali, ako ga želite prodati, dat ću vam dobru cijenu za nj.

Mair se ponovo osmjehnula. Kuglice u stražnjem dijelu trgovine blago su

zazveckale u zraku natopljenom mirisom tamjana.

- Hvala vam, ali zadržat ću ga.

- Možda želite pogledati nove šalove. Znate, darove za vaše prijatelje. Uskoro

će Božić.

Bio je kašmirski prodavač, poput svih ostalih, i već je rastresao pune naramke

robe preko pulta.

- Možda drugi put.

Prešla je stotinu metara duž ulice, razmišljajući o tome kamo bi mogla otići

popiti čaj i pojesti jogurt za užinu, kad ju je nečija ruka povukla za rukav. Naglo

se okrenula, pojačavajući stisak oko svoje torbe u kojoj je bio njezin šal i

ugledala staricu čije je lice bilo pokriveno bijelom maramom.

- Što je? Što hoćete? - izlanula je Mair besmisleno na engleskome. Jedini

odgovor bio je komadić papira koji joj je ta žena tutnula u ruku prije nego što se

okrenula i ponovo žurno zašla u gomilu. Mair je razmotala papir i ugledala ono

što je posve jasno bila nekakva adresa.

Nije joj bilo lako naći to mjesto. Bilo je zavučeno u uličice staroga grada i

upitala je desetak različitih osoba za smjer, snažno gestikulirajući i cijelim putem

se služeći jezikom znakova. Hodala je ili su je vodili kroz otpadom zatrpana

dvorišta u kojima su kokoši kljuckale između urušenih koliba, pokraj radionica

otvorenih pročelja, bojadisaonica i štavionica kože, pokraj prozora kroz koje su

se nazirale žene pognute nad tkalačkim stanom i straćara, trgovina u kojima su

prodavali rižu i suhi grah iz nizova otvorenih vreća. Na svakome uglu bila je nit

155

Šal od kašmira

plovnoga kanala, žitko crnoga ili zastrtoga zelenim korovom. Ali sad je bila na

odredištu. Bezubi starac sjedio je na slomljenome plastičnom stolcu nasred jedne

od uličica i mahnuo joj da priđe otvorenoj veži.

Mair je pokucala na dovratnik, zavirujući u nejasno osvijetljen prolaz. - Halo?

- zazvala je, nakon čega je još glasnije ponovila. - Halo?

Dvije noge u trenirci pojavile su se navrh stuba. Začula je nečiji glas: -

Oprostite? Što tražite?

Mair nije čekala poziv. Ušavši unutra počela se uspinjati stubama i ugledala

mladića u Nike majici s kapuljačom. U glavnoj ulici kod kuće prošao bi

nezapažen, čak i s tom crnom bradom i ćepicom. - Nisam sigurna. Dobila sam

ovu adresu i željela sam ovo pokazati nekome...

Dok je to govorila, iz torbe je izvadila šal i držala ga visoko kao propusnicu za

prostor iza kulisa. Mladić joj nije baš prepriječio put, ali nije se ni izmaknuo u

stranu. - Naveli su me da povjerujem kako bi netko ovdje mogao prepoznati

moj šal - rekla je, povisujući glas.

Iz prostorije s vrha stuba začuo se nečiji glas i mladić s kapuljačom odgovorio

je preko ramena. Mair mu je prišla i provukla se pokraj njega, pritom se ljubazno

osmjehujući. Zavirila je u prostoriju u kojoj nije bilo namještaja, ali koja je zato

bila puna muškaraca što su sjedili prekriženih nogu, naslonjeni uz četiri zida.

Unutra je bilo hladno, jer su visoki prozori na dvije strane bili širom otvoreni.

Svi su podignuli pogled prema njoj. Nabori mekane vune prekrivali su im

krila. Svi su šivali. - Oprostite - promrmljala je.

- Mogu li vam pomoći? - Na udaljenome kraju prostorije jedan muškarac je

ustao. Doimao se malo starijim od većine ostalih, moglo mu je biti otprilike

dvadeset pet godina. - Jeste li ovdje zbog kupnje šala?

- Bojim se da nisam. - Objasnila je kako su je poslali k njima i spomenula

četvrtu trgovinu u Bundu. Starica koja joj je dala adresu zasigurno je promatrala

i slušala iza trakastih zastora od kuglica. Većina muškaraca pognula je glave i

ponovo se vratila šivanju. Zapazila je da jedan nije šivao, ali mu je skupljeni dlan

bilo premazan gustim namazima boje. Jedini zvuk bio je ritmično udaranje

rukom dok je pritiskao žabicu koloturnika u boju i izrađivao crni uzorak obruba

na nježnoj dugačkoj ružičastoj pasmini.

- Biste li pošli sa mnom? - blago je upitao predradnik.

Mair je ušla za njim u ured bez prozora, koji je bio iza radionice. Iznad glava

bila je neonska traka, drečava nakon prirodne svjetlosti koja je prožimala prvu

prostoriju. Jedni namještaj bio je jeftini stol od laminata i dva stolca.

156

Rosie Thomas

- Ja sam karkhanadar - rekao je, istim onim blagim glasom. Šef radionice. -

Zovem se Mehraan.

- Drago mi je. Mair je sad već znala da je muslimanu muškarcu bolje ne

pružati ruku. Umjesto toga je raširila šal, prekrivši gornju plohu stola, dičeći se.

Mehraan nije imao povećalo. Uzeo je nabor tkanine i nježno ga pomilovao.

Protekla je minuta šutnje, a potom još jedna. Naposljetku ju je pogledao. -

Prepoznajem rad. - Engleski mu je bio dobar.

- Molim vas, pričajte mi o tome - preklinjala je.

Vodenasti pogled muškarca bio je inteligentan, znatiželjan, bez naznake

predrasuda i neprijateljstva. Mary je odjednom bila uvjerena da je to napokon

netko s kim može razgovarati. Rekla je: - Ne želim ga prodati ni doznati njegovu

vrijednost, ništa slično. Ali došla sam iz Srinagara ući u trag njegovoj prošlosti.

Pripadao je mojoj baki, majčinoj majci, i mislim da je bila u ovome gradu prije

sedamdesetak godina. To je sve što znam.

Mehraan je potvrdno kimnuo. Očito je to bio način na koji je razmotrio svoje

riječi prije nego što je progovorio: - Lijep je. Onaj tko ga je napravio živio je u

istome selu u kojemu i moj djed.

Mairino lice razvuklo se u širok osmijeh. Kroz otvorene prozore začuo se

prvi povik mujezina koji je dopirao iz Staroga grada.

- Oprostite. Moram ići pomoliti se - rekao je.

- Čekajte. Molim vas, vi mi možete pomoći. Ovaj šal je mnogo značio mojoj

baki, to znam. Pratila sam njegovu priču od Changtanga do Leha i od Leha sve

dovde. Sigurna sam da mi možete reći nešto više.

Mehraan je oklijevao. - Možete me, ako želite, ovdje pričekati. Neću dugo.

Okrenuo se i pošao za gomilom radnika niz stube. Ugurali su bose noge u niz

plastičnih japanki i blatnjavih tenisica poredanih pokraj vrata. Mair je sjedila

osluškujući prigušene zvukove glasanja i kukurikanja pijetlova na hrpi gnojiva. U

jednom trenutku je ustala i pogledala u radionicu. Šalovi su ležali na prostirci u

bazenima boja, sićušno lišće i latice poprimali su oblik u pozorno izrađenim

svilenim šavovima.

Za pola sata muškarci su se jedan za drugim vratili. Najmlađemu među njima

nije moglo biti ni petnaest. Pomislila je kako bi trebao biti vani i igrati nogomet.

Dobacio je pogled Mair prije nego što je ponovo pognuo glavu i zapazila je da

su mu oči upaljene i crvene od piljenja.

- Dođite - obratio joj se Mehraan. - Popit ćemo čaj.

157

Šal od kašmira

Poveo ju je do kuta dhabe15, radničke prostorije s plastičnim stolovima i

stolcima, koje je bilo ispunjeno parom od vruće hrane i krcato nakon molitve.

Pozdravio je petoricu-šestoricu mladića dok je prolazio do stražnjega dijela

prostorije, gdje je sjeo za stol uza zid. Slika Hajija, njezina sjajna površina

namreškana od vrućine, visjela je iznad njih. Konobar je donio šalice i iz

metalnoga lonca natočio čaj.

- Otkuda ste?

- Iz Engleske.

Promatrao ju je preko ruba šalice. - Zašto ste u Srinagaru?

- Kao što sam već rekla. Da uđem u trag svojoj baki. Bila je udana za

misionara i radili su u Kašmiru tijekom Drugoga svjetskog rata. Ali nikada je

nisam upoznala. Umrla je prije moga rođenja. Je li vaš djed još uvijek živ?

- Nije, a nije ni otac. U obitelji imam samo majku i dvije mlađe sestre, nikoga

više.

- To znači mnogo odgovornosti za vas.

Mehraan je potvrdno kimnuo glavom. - Recite mi, pošli ste na putovanje

samo da biste vidjeli koze i radionicu za izradu veza na šalovima. Neobično.

- Je li?

- Mnoge ljude zanima samo ono danas i želja za boljim sutra.

Na prvi pogled Mair je u Mehraanu prepoznala nekoga s kim može

razgovarati. Nije imalo smisla ostvariti takvu vezu i ne popričati. Stoga mu je

kazala za očevu smrt i pronalazak šala posljednje večeri koju je provela u staroj

kući. Objasnila je kako njezin brat i sestra imaju svoje nanovo zasnovane obitelji

te da je ona neudata i stoga slobodna poći na putovanje. - U ime svih nas -

zaključila je, kao da želi opravdati ono što bi on mogao smatrati ugađanjem sebi

jednako koliko i ekscentričnim pothvatom.

- Shvaćam - rekao je. Uredno je odložio šalicu na stol.

Mair je znala da nije u potpunosti prihvatio njezino objašnjenje. Rekla je: -

Bila mi je potrebna ova potraga. Svi očiti putokazi u mojemu životu pokazivali

su niz ceste koje su vodile do mjesta na koja nisam imala posebnu želju ići pa

sam izabrala nogostup. Ako sam u posljednjih mjesec dana iz toga nešto naučila,

15 dhaba - restoran uz autocestu u Indiji i Pakistanu u kojemu se poslužuje uglavnom domaća

hrana

158

Rosie Thomas

onda sam naučila koliko volim mjesto gdje sam odrasla. I koliko cijenim svoju

obitelj. Nikada je nisam toliko cijenila dok sam bila tamo.

Mehraan se osmjehnuo. Bio je to prvi put da se nasmiješio.

- To je dobro. Sami ste u Kašmiru?

- Jesam.

- Niste novinarka?

- Nisam, naravno.

- Nažalost, niste ni trgovac koji naveliko kupuje robu lijepe kašmirske

pašmine za skladišta svoje trgovine u Londonu?

- Žao mi je, ali nisam.

- Šteta za mene.

Oboje su se nasmijali. Pogledao je na sat iznad slike Hajija.

- Moram se vratiti.

Torba sa šalom u njoj počivala je na Mairinu krilu. - Kad ćete mi ispričati o

svojemu djedu?

- Možemo se naći sutra. Treba mi nekoliko minuta da nešto pojedem prije

poslijepodnevne molitve.

- Ovdje?

- Naravno. - Ustao je krenuti.

Upitala je: - Uživaju li ti mladići koje sam vidjela u svome poslu?

- Barem imaju posao. Ne mislite li da bi radije bili učitelji, liječnici ili čak radili

u banci? Danas za njih u Kašmiru nema ničega. Ničega.

Zamišljena, Mair je gledala za njim dok se vraćao na posao.

Sljedećega dana sjedila je na istome mjestu kad se ponovo pojavio.

-Jeste li što pojeli? - upitao je. Metalni tanjur s narezanim crvenim lukom i

kriškama limete, posutim zelenim feferonima, bio je postavljen između njih.

- Nisam još. Ako naručite za oboje, rado ću platiti.

159

Šal od kašmira

Doimao se kao da bi se mogao usprotiviti, ali brzo je naručio od muškarca

koji je trčkarao gore-dolje među stolovima noseći tanjure iz kojih se pušilo. -

Dakle, što biste željeli znati?

Puno toga, shvatila je Mair tijekom noći. Željela je doznati o njegovu životu

jednako koliko i o životu njegova djeda. U novinama je čitala o bacačima

kamena, skupini militantnih mladića koji su vjerovali u slobodni Kašmir.

Skupljali su kamenje i okupljali se kamenovati sigurnosne snage. Katkad bi, kad

bi policija i vojska uzvratile, neki dječak poginuo. Neredi, kao prosvjedi protiv

smrti, vodili su do redarstvenih sati, sve većega broja policije i vojnoga pritiska,

razdoblju tjeskobnoga spokoja, nakon čega bi isti krug ponovo otpočinjao.

Kako je čovjek poput Mehraana tumačio to nasilje?

Mair je započela oprezno: - Zašto nema ničega za vaše radnike koji izrađuju

vezove u Kašmiru?

- Nema novca, nema posla, nema ulaganja, nema nade. To je ništa.

- Podupirete li azadi? Slobodu, neovisnost.

Ovaj put Mehraan se gorko osmjehnuo. Sloboda je za siromaha samo pojam.

Ne, ja osobno ne vjerujem da Kašmir može biti neovisan. To je stvar

gospodarstva.

- Ili pripojen Pakistanu?

- Možda, nakon Podjele, to bi moglo biti rješenje. Maharadža, Nehru, vaš

kraljevski namjesnik u Indiji, oni su donijeli drukčiju odluku. Ali sada, danas... -

Mehraan je slegnuo ramenima i otpuhnuo. - Pakistan ima dovoljno problema.

Zašto želite razgovarati o našim nevoljama?

- Zato što sam ovdje. Bila sam preksinoć u Bundu i vidjela bombaški napad.

Ili bih možda trebala samo fotografirati jezera i kupovati tepihe?

- Da, to bi značilo biti turist. Osoba poput vas, gospođo.

- Mair.

- Da. Prirodno je što želite gledati dalje od trgovina. Ali teškoće u Kašmiru su

davnašnje i nije ih jednostavno razumjeti.

Čak ni ja sam ne znam u što vjerujem, osim u Boga i njegova Proroka,

počivao u miru. Naravno da nije u redu bacati kamenje ili nešto još gore na

policiju i vojnike, ali mladi su bijesni, a to što su bez moći u našoj zemlji čini ih

još više bijesnima. Sve u svemu, to što već činite je mudro... hoću reći,

usredotočite se na vlastitu prošlost. I na šalove.

160

Rosie Thomas

Mair je pogledala u svoj tanjur. Na njemu je bio vruć mirisan naan koji se

blistao zbog rastopljenoga maslaca i svježe nasjeckanoga ljekovitog bilja, kupola

riže i metalna posuda povrća s karijem. Mehraan je u desnu ruku uzeo komad

kruha, kojim je vješto zahvatio gusti umak. Znala je da ju je, poput Faruka,

savjetovao da bude oprezna, za njezino dobro.

- Onda o prošlosti - ponovila je. - I o vašemu djedu. Pričajte mi o njemu.

Mehraanovo turobno lice se razvedrilo. Zubi su mu blještali ispod guste crne

brade. - Tih dana, prije Podjele, Kašmir je bio posve drukčija zemlja. U

Srinagaru, kao i u selima, živjeli su muslimani, sikhi, hindusi, budisti, svi zajedno.

Bilo je, naravno, katkad kakvih problema, svađa među susjedima, ali ne takvih

koje bi razdirale zemlju. Moj djed živio je u selu Kanihama, na putu za

Sonamarg. Riječ hama znači naselje, a kani, kao što znate, izrada šalova. Bilo je

čiste svježe vode tamo, vrtova za uzgoj povrća i ispaše za životinje. I on je,

poput mene, bio karkhanadar, i u njegovoj radionici izrađivali su se najfiniji

šalovi, trebalo je godinu dana, i više, da bi se u našoj tradiciji izradio šal poput

vašega.

Mair je ushićeno slušala.

Mehraan je oslikavao sliku običnoga života u idiličnoj dolini, obitelji koje su

surađivale radeći, onako kako su to činile stoljećima. Najljepše komade izrađivali

su u nadi da će završeni šal naći bogatoga kupca i možda biti odjenut na

vjenčanju ili odložen kao dio mladenkina miraza. U kašmirskim obiteljima, rekao

je, šalovi svih vrsta predstavljali su ženinu sigurnost. Mogli su se izrezati i

prodavati u komadima za kupnju hrane ili isplatu dugova, ponovo vraćati i

spajati, spremati i zamotati u platna, posuti gorkim ljekovitim biljem da odvrate

moljce i nositi van u velikim obiteljskim prigodama. Šalovi su se darivali,

skupljali kao bogatstvo, prenosili s majke na kćer. To je još uvijek slučaj, rekao je

Mehraan, ali najljepši primjerci, kani izrade, poput šala Mairine bake, danas se

gotovo više nisu ni izrađivali i tehnika je bila zamalo izgubljena. Bili su previše

skupocjeni i tkalje si više nisu mogle priuštiti provoditi mjesece pognute nad

tkalačkim stanom u nadi da će njihov šal postići dobru cijenu kad konačno bude

zgotovljen. Naravno, postojale su strojno tkane kopije, ali one su bile ništavne.

-Jeste li vidjeli kako se to izrađuje? - upitao je Mehraan. Njihovi tanjuri bili su

prazni, iako je Mair bila toliko zaokupljena njegovom pričom da nije ni bila

svjesna kad je počistila svoj.

Odmahnula je glavom.

161

Šal od kašmira

- Ako vas zanima, postoji jedno mjesto, nije daleko... karkhandar mi je

prijatelj. Ima kupca za kani u Delhiju, ali taj čovjek je vrlo uporno cjenkalo. Ne

može se mnogo zaraditi.

- Voljela bih to vidjeti.

- Raspitat ću se. Dođite ponovo sutra.

- Hoću - obećala je. - Imate li pojma, Mehraane, kako je moja baka, Velšanka,

došla u posjed tako skupocjenoga komada?

Izišli su na sunčevu svjetlost. Poslijepodne je bilo svježe i hladno nakon

parom zapuhnute dhabe.

- Bila je zapadnjakinja, što znači da je morala biti vrlo bogata da mojemu

djedu plati za nj. Možda joj ga je suprug darovao.

Koje bi moglo biti drugo objašnjenje? Ali Mair je bila sigurna da velečasni

Evan i gospođa Watkins nisu bili bogati, nisu čak bili ni dobrostojeći pa nije

mogla zamisliti Nerys, suprugu misionara, kako prebacuje taj blistavi šal preko

svojih skromnih ramena.

- Sutra u isto vrijeme - osmjehnula se.

Kad se sutradan našla s Mehraanom, bio je u žurbi.

- Neću danas ručati. Moram se naći s jednim kupcem. Ako može na brzaka,

sad ćemo posjetiti radionicu.

Pognuli su glave prolazeći kroz uske uličice do još jedne veže staroga pročelja

od drva i opeke. Visoki prozori bili su oblikovani tako da propuštaju

maksimalnu količinu dnevne svjetlosti radnicima unutra. Gotovo sav prostor u

toj maloj utihnuloj prostoriji zauzimala su tri drvena tkalačka stana, prečke i

zapetljane niti primitivna izgleda. Trojica mladića sjedili su na klupama za

tkalačkim stanom, usredotočeni na posao koji su obavljali, ali kad se Mehraan

obratio najbližemu, ovaj je sjeo otraga i omogućio im da vide njegov rad,

skinuvši pribadače s crne tkanine koja je štitila šal cijelom njegovom dužinom.

Stotine kalema kani bile su uredno posložene cijelom širinom, a svaki od njih

bio je namotan različitom nijansom poprečnoga prediva najfinije dlake. Mair je

shvatila da se za svaki zakučasti uzorak cvijeća na crnoj pozadini svaki kalem

morao uzimati po redu i provlačiti između uzdužnih niti. Svaki put se trebao

izbrojiti točan broj niti prije nego što bi jedna boja ustupila mjesto drugoj.

Upute za izrađivača uzorka bile su napisane na gruboj mreži pričvršćenoj ispred

162

Rosie Thomas

tkalje, radilo se o zbrci načrčkanih brojki koje su izgledale poput matematičkih

izračuna prvog astronoma. Uz to je bila skica gotova uzorka.

Mair je otpustila dah koji je dotad zadržavala.

Bilo je potrebno petnaest minuta usredotočenosti, izračunala je, da se istka

samo jedan jedini redak šala.

Mehraan je postavio još jedno pitanje i tkalac je pokazao na količinu

dovršenoga uzorka. Iznosila je manje od pola metra.

- Tri mjeseca - preveo je Mehraan.

Kako bi snizili završnu cijenu, ti uzorci sastojali su se od dva široka oboda

tkanja kani na običnoj podlozi. Mair je teško mogla zamisliti koliku je količinu

rada zahtijevala izrada šala poput njezina. Osjetila je peckanje u očima,

djelomično zbog sućuti prema mladićima koji su se po cijeli dan naprezali nad

tim preciznim poslom, sve dane života, a djelomično iz strahopoštovanja prema

ostavštini koja je na neki način došla u njezin posjed. Osjećala se odlučnijom

nego ikad istražiti povijest šala i otkriti kako se našao u njezinoj obitelji.

- Hvala vam - rekla je.

Tkalac, koji nijednom nije izravno pogledao u nju, nastavio je s

odbrojavanjem.

Nije ni čudo što tu nije bilo glazbe, razgovora ni bilo čega drugoga što bi ih

ometalo. Samo jedna pogrešna nit uništila bi uzorak.

Kad su se našli vani na ulici, Mehraan je rekao: - Vidite.

- Uistinu vidim. - Nije znala što bi drugo mogla reći. U žurbi je upitala: -

Voljela bih posjetiti selo Kanihamu. Biste li pošli sa mnom?

Pomislila je kako bi joj možda mogao pokazati mjesto gdje je nekada bila ta

radionica, kao i kuće u kojima su izrađivači šalova radili i u kojima su živjeli u

ono vrijeme dok je još postojala Britanska Indija.

Mehraan je stisnuo usne. - Ne, ne bih to mogao učiniti.

Očito je iznijela nedoličan prijedlog, neudana žena neoženjenome muškarcu. -

Shvaćam. Oprostite. - Postojali su turistički vodiči u Srinagaru. Morat će se onda

zaputiti na obilazak Kanihame toyotom.

Sad se Mehraan doimao kao da mu je neugodno. - Možda... možda biste

željeli sutra popiti čaj s mojom majkom i sestrama? Ne govore engleski, ali mogu

vam ja biti posrednik.

- Vrlo rado. Uistinu bih to silno voljela.

163

Šal od kašmira

Bila je to kućica u četvrti grada koju nitko od kašmirskih turista... ono malo

što ih je preostalo... ne bi imao razloga posjetiti. Labirint blatnjavih uličica

protezao se na sve strane i granao se pod neujednačenom sjenom stabala oraha i

marelica. Iz otvorenih kanala uz pločnik kapala je crna voda. Među

jednokatnicama bila je gruba ograda i zarasli komadi vrta, štaglji i radionice za

izradu tepiha te zaprljana masna dvorišta u kojima su mehaničari popravljali

ulupljene kamionete. Uličice su vrvjele ljudima, dok su starci provirivali iz

otvorenih trgovina i dječarci kredom crtali palice za kriket po betonskim

zidovima.

Sjene pasa šuljale su se oko hrpa smeća. Mair je odvraćala pogled svaki put

kad bi ugledala psa.

Iza njihovih u plavo obojenih ulaznih vrata, koja je od uličice razdvajao mali

pojas povrtnjaka, Mehraanova majka i sestre čekale su posjetiteljicu. Dočekale su

je s gomilom nevena i uresnica povezanih u kiticu komadom vrpce, a Mair je

njima dala slatke kolače i čokoladu koju je kupila u trgovini u Bundu.

Čaj je bio ceremonija. Smjestila se na jastucima, licem okrenuta prema

Mehraanovoj majci od koje ju je dijelio komad četvrtasta tepiha. Njegove sestre

donijele su visoki samovar i poslužavnik s porculanskim šalicama. Iznijele su

svježe pečen poslijepodnevni kruh i med u saću i posložile slatke kolače na

svojemu očigledno najboljem tanjuru. Mair je postavljala uljudna pitanja koja je

Mehraan poslušno prevodio. Jedna sestra je imala četrnaest, a druga šesnaest

godina i njihova je majka rekla kako će ubrzo doći vrijeme da razmisle o

nalaženju odgovarajućeg supruga za njih. Naglašeno je slegnula ramenima.

Njihova udaja je posve očito bila važna stvar, ali djevojke su se samo hihotale.

Mehraanu je bilo tek dvadeset. Mair se iznenadila kad je otkrila da je znatno

mlađi nego što je izgledao. Naučio je dobro engleski u školi, bio je najbolji

učenik engleskoga. Taj posljednji podatak joj je nevoljko prenio i to samo zato

što ga je njegova majka na to snažno poticala. Potom je studirao trgovinu na

koledžu u gradu, zahvaljujući darežljivosti majčina brata koji se bavi prodajom

tepiha na veliko. Mehraanov je posao u radionici za izradu šalova bio prodati

najbolje primjerke šalova trgovcima u maloprodaji po cijenama kojima je mogao

plaćati svoje radnike i preostalom razlikom prehraniti sebe i svoju obitelj.

Njegov otac obavljao je isti posao. Ubijen je prije dvanaest godina, uhvaćen u

unakrsnoj vatri između vojske i pobunjenika.

164

Rosie Thomas

Mehraan je sve to realistično ispričao, uz majčine usklike u pozadini i provale

prigušena smijeha njegovih sestara. Izborano lice starice govorilo je o teškome

životu. Njezine bose noge bile su žuljevite i nokti na nožnim prstima zadebljali i

ispucali. Dvije djevojke bile su lijepe i u prostoriji su bile gologlave. Zalizana

kosa bila im je razdijeljena po sredini i spletena u jednu debelu pletenicu koja im

je visjela do uskoga struka.

Napinjući se čuti ono neizrečeno, Mair je pretpostavila da je obrazovanje

dječaka bio način na koji je njegov ujak skrbio za obitelj koja je ostala bez oca.

Mehraanova odgovornost značila je kako se neće moći oženiti sve dok se

njegove sestre ne udaju i ne srede u obiteljima svojih supruga. Tek potom će on

sebi dovesti kući odgovarajuću suprugu, koja će biti izbor njegove obitelji koliko

i njegov vlastiti i koja će naposljetku brinuti za svoju svekrvu u toj kući.

Mair im je zauzvrat odgovarala na pitanja o Engleskoj.

Da, puno kiši. Ne uzgajaju rižu. Obrazovanje i liječnička skrb su besplatni,

iako su porezi visoki. Obitelji nisu živjele sve pod istim krovom i često su bile

raštrkane po manjim različitim mjestima.

Smiono, usred hihotanja, jedna sestra usudila se upitati. Mair joj je odgovorila

da nije udana, ne. Obzirno nisu spomenuli njezinu poodmaklu dob; očito je već

bila prošla godine kad se mogla nadati naći supruga, čak ispričati što ga nema.

Čaj su popili, a kruh i kolač pojeli.

Mair je objasnila svoj posjet Kašmiru. Kad je razmotala šal i rastresla ga pred

majčine noge, začuo se krik iznenadnoga oduševljenja, prvi spontani izraz toga

poslijepodneva. Podignula ga je, prinijela svjetlu, proučila oznaku izrađivača i

uskliknula.

- Kaže, »radionica oca moga supruga« - preveo je Mehraan.

- Bilo gdje bi ga prepoznala.

U kutu prostorije bio je kolovrat koji su sestre sad podignule na svoje mjesto i

majka je izvadila košaru runaste sirove vune. Bosim nogama pokretala je gazilo,

kotač je zazujao i ona je počela presti pređu tanku poput paučine. Mehraan je

objasnio da je ona to na kilograme prodavala bojadisačima i tkaljama, koji su

potom njegovu radionicu opskrbljivali komadima obične pašmine.

- Već sam pomišljala da se samo muškarci bave trgovinom šalovima.

- Predenje je uglavnom ženski posao. Hoćete li im ispričati kako ste došli do

toga šala?

165

Šal od kašmira

Majka je nastavila s radom dok su dvije sestre namatale gotovo predivo u

klupka. Sve tri su slušale dok je Mehraan strpljivo prevodio. Na kraju je Mair

posegnula u džep. Izvadila je omotnicu i istresla onaj uvojak kose na dlan ruke,

na što su se one tri žene sagnule dobro ga promotriti. Bakrena svjetlost koja se

bljeskala posve se razlikovala od poput ugljena crne kose kašmirskih muškaraca.

Pokazala im je još i fotografiju, koju su također promotrile.

Majka je kažiprstom lupkala po vodi. - Srinagar - rekla je odlučno. Nakon što

je bacila posljednji pogled na oznaku izrađivača, stavila je šal u Mairine ruke.

Potom je ponovo sjela i nastavila presti.

Nije bilo ničega što su joj mogli reći. Mair baš nije ni očekivala da će biti, ali

ipak je osjetila žalac razočaranja. Jedini zvuk bio je ustrajan rad kotača. Sklonila

je pramen kose i fotografiju. Potom joj je, zato što su joj Beckerovi uvijek bili

negdje u primisli, odjednom sinula jedna druga misao. Bruno je spomenuo

obiteljskoga prijatelja kojega će potražiti u Delhiju, preobraćenika na kršćanstvo,

čija je obitelj potjecala iz Srinagara.

Možda je u tome gradu još uvijek bilo ljudi koji su se sjećali tih ratnih godina,

pa čak i misionara iz toga vremena.

- Hoćete li svojoj majci postaviti još jedno pitanje? Poznaje li neke starije

ljude koji bi se mogli sjećati rata? Možda kršćanskih misionara koji su u to

vrijeme bili ovdje?

Mehraan ju je upitao, ali jedini odgovor bilo je sporo odmahivanje glavom. -

Ne, ne poznaje nikoga takvoga. Ta osoba morala bi imati devedeset godina.

- Da, otprilike tih godina.

- Vrlo stara - rekao je Mehraan, s dužnim poštovanjem.

Bilo je vrijeme za polazak. Mair se zahvalila na gostoprimstvu obitelji i

djevojke su joj sramežljivo prihvatile ruku, osmjehujući joj se ispod trepavica.

Majka je navukla šal preko glave i usana i prišla vratnicama pozdraviti se.

Stisnula je Mairine ruke među svoje i naklonila se, sputano, kakva je bila tijekom

cijeloga tog posjeta, ali Mair je shvatila da se s njom sprijateljila zbog podrijetla

svoga šala.

Mair i Mehraan bili su s druge strane drvenih vratnica kad ga je majka pozvala

natrag i nešto mu promrmljala. Kad su ponovo pošli, Mehraan joj je objasnio da

njegova majka ima dobru prijateljicu, bolničarku koja se brinula o starijim

ljudima u europskoj bolnici. Ta bolničarka bi možda mogla znati za neku tako

staru osobu.

166

Rosie Thomas

- Molim vas, upitajte majku može li doznati - rekla je Mair, ne gajeći baš

odveć nadu. Hodali su prema prometnoj cesti, gdje joj je Mehraan pozvao taksi.

Kad je stigao, mail je bio vrlo kratak.

Mair ga je pročitala, pa još jednom, piljeći sve dok se riječi na zaslonu nisu

zamutile, ali odbila je poreći njihovu užasnu težinu.

Naša voljena kći Lotus jučer je umrla.

Bruno Becker

Napisala je odgovor, najtežih nekoliko rečenica koje je ikada u životu

sastavila, nakon čega se vratila do Salomona i Sabe.

Presreo ju je Faruk. - Madam, jeste li bolesni?

- Nisam, Faruk, nisam bolesna. Primila sam neke ružne vijesti.

Ušla je u spavaću sobu i legla. Posvuda oko nje čulo se zapljuskivanje vode i

pjev ptica, ali ona je uspijevala vidjeti samo Lamaru, bijeli snijeg, sjenu psa i

Lotus u očevu naručju.

- Imam neke novosti za vas - rekao je Mehraan.

Mair se ponovo našla s njim u dhabiju i on ju je upoznao s dvojicom svojih

prijatelja. Razgovarali su na engleskome o neovisnosti i političkim prosvjedima,

na žestok, ali apstraktan način, bacajući s vremena na vrijeme pogled prema

Mair, promotriti njezinu reakciju. Potom su prijatelji otišli i Mehraan je iskapio

čaj iz čaše.

- Kakve to vijesti? - upitala je. Sporo je proteklo još pet dana i počela je

pomišljati da joj je vrijeme otići iz Srinagara. Ništa više neće otkriti i sjena

Lotusine smrti zamračila je perspektivu jezera i planina.

- Prijateljica moje majke, sjećate se? Ona bolničarka? Rekla nam je da poznaje

jednu gospođu, Engleskinju. Vid joj je jako loš. Pala je kod kuće i trebalo joj je

staviti zavoj. Ima onoliko godina koliko kažete i živjela je u Srinagaru prije

mnogo godina, još prije Podjele.

U predgrađu je bila još jedna jednokatnica, napola skrivena u zaraslome vrtu.

Mair se sagnula odgurnuti niske vratnice i provukla se ispod zapetljanih grana.

Na njezino kucanje na vratima odgovorila je postarija Indijka, čiji se izblijedjeli

167

Šal od kašmira

kameez16 u zelenoj boji mente napinjao preko punašnoga trbuha. Na čelu su joj

bile teške naočale.

- Šalje li vas liječnik Rama? - željela je znati.

- Ne, bojim se da ne.

- Pa tko vas onda šalje?

Mair je imala spreman odgovor. - Došla sam u posjet. Tražim prijateljicu

starih obiteljskih prijatelja. Iz Engleske sam.

Žena se doimala iznenađeno. - Jeste li? Možete ući na deset minuta. Danas je

umorna.

Prostorija u stražnjem dijelu kuće bila je ugodno osunčana. Na podu je bio

tepih, veliki staromodni gramofon na stolu uza zid i kamin s vrčem suncokreta

na rešetki. U fotelji privučenoj nasred sunčeve svjetlosti sjedila je starica,

sjedokosa i uspravna. Noga s teškim zavojima počivala je na stolčiću i štap za

hodanje bio je naslonjen na fotelju. Okrenula se prema Mair. - Aruna? Jesi li tu?

Tko je to?

- Ne znam. Kaže da je iz Engleske.

Mair se približila. - Oprostite što upadam nepozvana - rekla je.

Starica je nakrivila glavu, pogledavši je ispitivački, poput ptice. Koža joj je bila

nezdravo blijedožuta, duboko izborana, i ona je tjeskobno virkala. - Engleskinja

si. Kako mi je drago čuti tvoj glas. Priđi ovamo, vid me ne služi baš najbolje.

Tako je bolje. Poznajemo li se? Aruna, možeš li nam donijeti čaja? Ili bi ti radije

džin?

- Zapravo, nismo se prije srele. Zovem se Mair Ellis.

- Drago mi je. - Ispružila je svoju mršavu čvornatu ruku i rukovala se s Mair. -

Ja sam Caroline Bowen. Što te dovodi u Srinagar?

16 kameez - tradicionalna odjeća za muškarce i žene; prostrane hlače s dužom tunikom s

rasporkom sa strane, kako bi kretanje bilo olakšano

168

Rosie Thomas

DEVETO POGLAVLJE

ije previše hladno - ustrajao je Rainer.

Činilo se da Rainer nikada nije osjećao hladnoću, ali u posljednjih

nekoliko dana vrijeme u dolini postalo je toliko hladno i vlažno da je čak i

unutra Nerys nosila svoj novi pheran od tvida i nekoliko slojeva kardigana ispod

njega. Myrtle ju je upozorila kako će uskoro i sama morati početi nositi zemljani

žeravnik da se zagrije, kao što su to činili Kašmirci. U posljednje vrijeme te dvije

žene počele su se osjećati kao zaboravljeno začelje neke vojske kad su se

posljednji stanovnici koji su tu ljeti boravili povukli južnije u nizine. Planine su

bile obavijene maglom, Klub Srinagar bio je prazan, osim nekoliko prigušeno

osvijetljenih stolova za bridž, i jezero Bar bilo je tiho i ogoljeno bez ležaljki i

suncobrana.

Rainer Stamm bio je tek jedan od nekolicine onih koji su ostali. Myrtle i

Nerys otišle su na njegov domjenak i umjesto uobičajenih lica upoznale se s

jednim panditom, sveučilišnim profesorom i njegovom kćeri, glazbenicom,

nekim pjesnikom budistom te dvojicom Amerikanaca gruba izgleda čija uloga

nikada do kraja nije bila objašnjena i za koje se, na Myrtlino kasnije inzistiranje,

otkrilo da su bili špijuni. Zabavile su se na tome neobičnome okupljanju i otada

je Rainer počeo navraćati u Rajski vrt na kavu ili na piće. On je njih zauzvrat

pozivao na svoje mađioničarske predstave koje je izvodio pred učenicima.

Danas je objašnjavao Nerys kako je dozvola koju je čekao na kraju odbijena. -

Britanci mi kao razlog navode rat. Reci mi, kakve to veze ima hoće li se jedan

Švicarac popeti na Nanga Parbat? S druge strane, meni je to vrlo bitno, kao i

obitelji Matthewa Forbesa.

- Popeti se na što? - upitala ga je Nerys. - I čijoj obitelji?

Tog jutra bili su u Rainerovoj kući u Starome gradu, sjedili na prozorskome

sjedalu krila prozora koji se protezao preko rijeke Jelhum. Na drugoj obali

pružao se predivan pogled na most i svečani hinduistički hram, ali sama

prostorija bila je pothlađena i prašnjava. Rainerov namještaj bio je zbirka

otrcanih predmeta s otpada, slučajno okupljenih na nekoć lijepom, ali sad

prljavom i izlizanom tepihu i činilo se da posjeduje samo knjige, navoje konopa,

N

169

Šal od kašmira

blještave rekvizite za pozornicu i kutije spojene šarkama i oslikane okultnim

simbolima koji su se odnosili na njegove mađioničarske trikove. Nerys je bila

očarana uvidom u ono malo podataka iz Rainerova života koje je uspjela nazreti,

ali sve do danas on sam dao joj je jako malo podataka.

Sad joj je odgovorio: - Ne znaš? Nanga Parbat je planina. Vrlo lijep vrh,

deveti po visini u svijetu. Nalazi se samo stotinu pedesetak kilometara odavde.

Bit ću prva osoba koja će se popeti na njega. To sam još davno odlučio. Nijemci

misle da oni polažu pravo na nj, ali u zabludi su.

Nerys je počela prepoznavati onu Rainerovu vrstu razmetljivosti i prkosa.

Svoje tvrdnje je iznosio s takvim intenzitetom i s toliko iskričavoga humora, da

je bilo nemoguće ne zapaziti njegov entuzijazam. - Shvaćam.

Pogled mu se zadržao na njezinu. Nije često izgledao tako ozbiljan kao sad.

- Možda i shvaćaš. Osvojit ću ga idući brzo i lagano. Tako sam namjeravao s

Matthewom.

- Rainere, ne razumijem ni riječi od toga o čemu govoriš - usprotivila se. -

Hoćeš li mi ispričati tu priču ili nećeš?

Rainer je bio dobar u pričanju priča. Volio je provoditi nadzor nad

slušateljstvom, baš kao što je to činio izvodeći svoje trikove. Zamahnuo je

rukama, načinivši abrakadabra pokret. - Ispričat ću ti usput. Spremna si poći?

Predložio je vožnju do jednoga od sela i piknik. Zadrhtala je čak od same

pomisli na izlazak u maglu, ali u drugu ruku, Rainerovo društvo nadomjestit će

tu hladnoću. Myrtle se borila protiv vlastite dosade upuštajući se u dragovoljni

rad za pomoć u ratu na koji bi naišla i danas je bila u odboru koji je vodio brigu

o slanju indijskih slatkiša kući, britanskoj djeci. Nerys nije pripadala tim

skupinama supruga i zbog toga je osjećala poprilično olakšanje, ali samoća i

neaktivnost bile su joj danas posebno nepoželjne.

Popustila je. - Jesam - odgovorila je. - Spremna sam.

Rainer je podigao platnene torbe u naramak i uz naklon je izveo na ulicu. Na

komadu napuštena tla, uz jato djece koja su ga čuvala, stajao je u crveno

prebojan fordov kamionet. Imao je malu zatvorenu kabinu i otraga je bio

otvoren pa je Rainer u nj ubacio sve svoje torbe. Dvojica dječaka skakala su na

njegovu krovu, dok su se ostali njihali na papuči automobila. Podrugljivo su

dobacivali i pokazivali na Rainera, sve dok nije spustio nekoliko novčića u ruke

najvećega, a potom su se potukli tko će mu otvoriti vrata, poput hrpe dronjastih

lakaja. Rainer je zakrenuo ručicu i motor je zakašljucao. Nerys se popela i sjela

na suvozačko mjesto pa su krenuh prelazeći preko kolotečine, dok su se

najsmionija djeca sve do posljednjega mogućeg trenutka vješala o kamionet.

170

Rosie Thomas

- Nisam znala da imaš automobil - zapazila je dok su se sve većom brzinom

udaljavali.

- Naravno da imam. - Zbog tebe sam čak izmolio punu šalicu benzina.

Dovoljno da nas odveze do mjesta na koje idemo... a tko zna, možda nas i vrati

natrag.

Gorivo je bilo rezervirano za vojne namjene i civili su ga sve teže nabavljali.

Nerys se nasmijala. - Pod dojmom sam. Hoćeš li mi reći odakle se to možda

nećemo vratiti?

Rainer se potapkao po jednoj strani nosa. - Sve u svoje vrijeme. Najprije

priča.

Vozili su se izvan grada, prolazeći kroz tihe ulice u kojima su kuće državnih

službenika i učitelja počivale u izdvojenim vrtovima. Nerys se smjestila na

krutom sjedalu kamioneta što je udobnije mogla.

- Jesi li ikada posjetila europsko groblje u Lehu? - započeo je razgovor Rainer.

- Naravno da jesam. Znala sam odlaziti i sjediti tamo svaki put kad sam

osjećala nostalgiju za domom. Tamo je nekoliko nadgrobnih spomenika s

velškim imenima, koja su pripadala misionarskim obiteljima iz vremena prije

našega. Tužno je to mjesto zbog grobova male djece, ali pogled je divan.

- Onda ćeš se prisjetiti natpisa u spomen Matthewu Forbesu.

Nerys se sjetila. Odjednom ju je vidjela u mislima, običnu pločicu na zidu

ograđenoga prostora groblja.

U spomen

Matthew Alexander Forbes, St John's College, Cambridge

Izgubljen na Nanga Parbatu, u kolovozu 1938. godine, 22 godine

- Da, sjećam se - rekla je.

Rainer se preko upravljača kamioneta zagledao pred sebe. Približavali su se

predgrađu Srinagara, gdje su kuće i tržnice uz cestu ustupale mjesto rižinim

poljima i voćnjacima. - Ja sam je tamo postavio, poštujući želje njegovih

roditelja. Bio sam s Matthewom tog jutra, na posljednji dan njegova života.

Posljednje riječi koje je izgovorio bile su: - Vidimo se za nekoliko sati. Otvorit

ću limenku juhe.

- Nastavi.

171

Šal od kašmira

- Brzo i lagano, to nam je bio plan. Bili smo u dobroj formi za uspinjanje.

Imali smo malu ekipu u kojoj su bili šerpe17, Matthew, dvojica vrlo snažnih

časnika Indijske vojske i ja. Matthew i ja utaborili smo se na visini od gotovo

sedam tisuća metara. Planirali smo sljedećega dana napredovati i utaboriti se na

još većoj uzvisini. Dok se Matthew odmarao, sam sam se popeo do mjesta na

sljemenu s kojega sam trebao izviđati našu rutu uspona. Gledao sam kroz

dalekozor prema vrhuncu kad se cijeli obronak iznad tabora urušio. Matthew,

šator, sve... sve što je bilo tamo... bilo je pometeno i zatrpano pod tisućama tona

leda i snijega.

Rainerov glas ostao je nepokolebljiv, ali duboke brazde pojavile su mu se na

obrazima. Odjednom se doimao deset godina starijim. - Stajao sam među

krhotinama lavine i oko mene nije bilo ničega osim vjetra. Mogao sam se jedino

spustiti do nižega tabora gdje su ostali čekali naš povratak. Preko Gilgita i Simle

obavijestili smo Matthewovu obitelj.

- Njegov otac je također bio planinar, koji je razumio silnu potrebu planinara

da se penje, ali mislim da mu se majka nikada neće oporaviti. Bio joj je sin

jedinac, izvrstan matematičar. Njega i njegovu obitelj poznavao sam deset

godina, jer zimi su dolazili u Švicarsku na skijanje, a ljeti na planinarenje i, čim je

čuo za moju ekspediciju, Matthew me uzastopno preklinjao da ga uzmem sa

sobom. Znao sam da je u potpunosti sposoban za to, jer bih ga u protivnome

bio odbio. Krenuli smo iz Delhija, preko Manalija, sve gore do Leha, kako

bismo stekli kondiciju i aklimatizirali se, i Matthewu se to mjesto svidjelo. Zbog

toga sam tamo u groblju postavio spomen na nj. Znaš, bilo bi to za njega lijepo

postignuće, dosegnuti taj vrh. Nisam mu mogao uskratiti tu mogućnost kad ju je

toliko silno želio. Ali planine oduzimaju jednako spremno koliko i pružaju.

Nerys je zamišljala radoznaloga mladog Engleza kako otkriva zavojite uličice

usnuloga Leha ili kako se uspinje do stare palače koja je bila na brdu, s

pogledom na grad, kako bi mogao gledati preko zlatne i smaragdne doline Inda.

Shvativši da joj on otkriva uzrok dubokoga osobnog bola, pružila je ruku i

položila je preko Rainerove. Prsti su joj ostali počivati na njegovoj šaci, sve dok

se nije pribrala i povukla ih.

- Stoga možda shvaćaš zbog čega se moram vratiti. Kad budem stajao na

vrhu, kao prvi čovjek koji će tamo stići, Matthew će biti sa mnom. Imam knjigu

koja mu je pripadala i koju je ostavio u donjem tabor, s unutarnje strane je

njegov potpis. Ponijet ću tu stranicu i zakopat ću je gore za njega.

17

šerpe - osobe koje žive na jugu Himalaje, obično pomagači, nosači ili vodiči na planinarskim ekspedicijama

172

Rosie Thomas

Sad se u Rainerovu glasu osjetilo blago drhturenje. Nerys je osjećala kako i

nju zbog toga peckaju suze u očima. - Uistinu shvaćam - rekla je.

- Da. Britanske vlasti na to ne gledaju u tom svjetlu. Nema dozvole za moj

povratak. Iako sam organizirao pozivnicu i došao na domjenak u rezidenciju u

večernjem odijelu, baš kako dolikuje, osobno porazgovarati s gospodinom

Fanshaweom i otplesati s njegovom suprugom, koja nažalost izgleda kao konj,

odgovor je ne. Ipak... - Pogledao je Nerys i bore na njegovu licu ublažile su se i

nestale. - Plesao sam s tobom i zbog toga je vrijedilo otići na taj najdosadniji

britanski domjenak, da bi mi bilo rečeno kako mi nije dopušteno popeti se na

najvišu planinu u Indiji.

- Ne znam za planine ni za dozvole, Rainere, ali i ja sam uživala plesati s

tobom - rekla je.

Sjetila se nekih riječi koje su Myrtline poznanice promrmljale u vezi s

Rainerom Stammom. Sumnjiv, pustolov, šarlatan, bile su neke od njih, ali Nerys nije

marila za to. Zaintrigirao ju je unatoč svojoj lošoj reputaciji i smatrala ga je

jednako časnim poput svih onih koje je upoznala.

Rainer je pokazao ispred sebe. Cesta se uspinjala prema sjeveru i magla koja je

obavijala dolinu odjednom se razišla u tragovima srebrnosive izmaglice.

Podnožje se pojavilo s rebrima tamnih borova iza kojih su se u nebo izdizali

bijeli vrhovi. Znala je, budući da ih je duge dane promatrala, da se svakoga jutra

crta snijega spuštala za nekoliko desetaka metara.

- Vrlo je lijepo - rekla je, što je mogla ležernije.

- Volio bih te povesti gore sa sobom, cijelim putem, preko prijevoja do mjesta

koje se zove Astor, odakle možeš vidjeti moju Golu planinu. Znaš, tako se zove

Nanga Parbat, zbog toga što stoji sama. - Nagnuo se naprijed i potapkao jedan

brojčanik na prašinom prekrivenoj kontrolnoj ploči. - Ali mi imamo tek toliko

goriva da stignemo do Kanihame i da se možda vratimo kući.

- Kanihame?

- Pričekaj pa ćeš vidjeti.

Nakon sata vožnje po blatnjavoj cesti koja je vijugala između jablanova i golih

rižinih polja stigli su do sela s kućama od blatnjave opeke smještenim u

voćnjacima jabuka. Sunce je prosijava lo kroz nagužvanu deku izmaglice koja se

vukla dolinom ispod i povjetarac je njihao stabla. Rainer je na malome trgu

zaustavio kamionet i Nerys je spustila prozor. Opojni zrak preplavio joj je pluća,

donoseći sa sobom glasan cvrkut zrikavaca, kukurikanje pijetla, zapljuskivanje

vode koja je pretjecala i glasove djece koja su se igrala u blizini.

173

Šal od kašmira

- Ah - oglasila se iznenađeno.

To mjesto je na desetak načina izgledalo i zvučalo drukčije, ali ipak ju je

snažno podsjetilo na sela kod kuće, koja su također bila uhvaćena u okrilju

brežuljaka i preplavljena mirisom dima drva za ogrjev i stajskoga gnoja. Otvorila

je vrata kamioneta i iskoračila, privlačeći oko sebe svoj pheran.

Kanihama je bila divno mjesto.

Raskolačenih očiju djeca su se vukla oko rubova kuća, a za njima su u daljini

išle žene u šalovima i muškarci u debelim kaputima, s kapama od janjeće kože na

glavi. Rainer je iskočio iz kamioneta i progovorio nekoliko riječi s čovjekom

guste crne brade, čije je lice imalo oblik polumjeseca.

Rainer se ponovo okrenuo prema Nerys. - Tvoja prelja šalova...

Doznao je gdje je ona žena živjela, nedaleko od njegove kuće u krcatim

uličicama staroga dijela Srinagara i prije nekoliko dana su joj on i Nerys bili u

posjetu. Kao i prvi put Nerys, zatekli su je u ogoljeloj prostoriji s kolovratom i

djecom. Nerys im je dala hrane i nešto novca i nastojala je obećati da će se vratiti

i pomoći im na sve moguće načine. Žena je samo piljila u nju, lice joj je bilo

otupjelo od gladi i očaja, dok je dvoje starije djece povlačilo Nerys za odjeću i

kradomice zavlačilo svoje prljave ručice u njezine džepove. Ono djetešce držalo

se za sestrinu kosu, doimajući se previše bezvoljnim da bi uopće zatreptalo.

Najstarije dijete ponovo je dograbilo obiteljsko blago i gurnulo šal prema

Nerysinu licu. - Ti kupi. Ti kupi - ustrajala je.

Nerys je nježno odgurnula šal u stranu, zamolivši Rainera da ženi kaže kako

im ona želi pomoći bez oduzimanja jedine im imovine.

- U Kanihami je obiteljska kuća one žene - nastavio je Rainer. - Toliko sam

čuo i raspitao se za dodatne podatke. Otkrio sam da joj je ovaj tu čovjek otac.

Muškarac je odjednom kimnuo prema Nerys. Izgovorila je ono nekoliko

kašmirskih riječi za pozdrav koje je dotad bila naučila, na što je on ponovo

kimnuo. Pridružila mu se žena čija je kosa i donja polovina lica bila pokrivena

naborima obične pašmine.

- Pitaju želimo li vidjeti njihov rad - rekao je Rainer.

Jedna kuća bila je nešto veća od ostalih, s drvenim klupama postavljenim uz

vanjske zidove da mogu uhvatiti sunca. Unutra su ih uveli u jednu jedinu

prostoriju u kojoj su krov od dasaka podupirali grubi drveni stupovi. U jednom

kutu gorjela je peć i mirisni dim izvijao se kroz željeznu cijev dimnjaka.

U prostoriji su bila tri tkalačka stana, koja su Nerys izgledala poput

zastrašujuće složene mreže kosih prečki i konca. Jedini zvukovi bili su jednoličan

174

Rosie Thomas

šapat kalema koji su prolazili između niti i povremeni blagi tupi udarac u

paralelne niti na tkalačkome stanu.

Kad su oni koji su tkali podignuli pogled i ugledali posjetitelje, atmosfera tihe

proizvodnje pretvorila se u uskomešanu dobrodošlicu. Čovjek najbliži njima

kliznuo je bolno sa svoje klupe i pozvao Nerys da mu priđe. Dok su ga onaj

muškarac čije je lice imalo oblik polumjeseca, dvije-tri žene i skupina radoznale

djece koja su se naguravala na dovratku promatrali, izvadio je pribadače iz

zaštitne pamučne tkanine koja je prekrivala njegov rad.

Nerys se zagledala u napola dovršen tkani šal kani koji se ukazao pred njom.

Dizajn je bio zakučast uzorak paunova perja unutar raskošna obruba s

cvjetnim oblicima i uzorcima turske mustre, ali boje su bile ono zbog čega joj je

zastao dah. Zarobile su sve nijanse kašmirskoga ljetnog poslijepodneva, od

akvamarin do srebrne, od nebeski plave do tamnozelenih dubina jezerske vode.

- Sviđa ti se? - upitao je starješina.

Uspjela je samo potvrdno kimnuti.

Kao u kazalištu, tkalac se vratio na svoje mjesto i napinjao prste, uvježbane

poput onih koncertnoga pijanista nad desecima kalema pred njim. Izabrao je

jednu notu, kalem namotan biserno bijelom pređom i podvukao ga ispod samo

jedne uzdužne niti kako bi, koliko je Nerys shvatila, stvorio malu svijetlu točku u

srcu stiliziranoga lotosova cvijeta. Potom je uzeo drugi, ovaj put omotan

najbljeđom srebrnom bojom i odbrojio sljedećih pet niti prije nego što je ispod

njih zavukao kalem. Već je bio duboko usredotočen pa je nagonski ustuknula da

ga ne omete.

Shvatila je da je zadržavala dah.

Rainera i Nerys sad su izveli van i otpratili do sunčane klupe. Čaj im je iznijela

i poslužila ih tamnooka mlada seljanka. Osmjehnula se Nerys, ali bila je previše

sramežljiva da bi se duže zadržala. Rainer i starješina bili su zadubljeni u

razgovor koji je više uključivao geste nego riječi pa se naslonila na zid i

proučavala pogled. Selo se doimalo daleko od Srinagara. Pretpostavljala je kako

se tu stoljećima ništa nije mijenjalo. Hrana se uzgajala na poljima i u

povrtnjacima, sadila se, žela i prodavala riža i suhe stapke bile su uredno

zavezane u snopove koje je mogla vidjeti složene u hrpi u štaglju pokraj sebe,

spremljene kao zimska hrana za stoku. Dvojica dječaka tjerala su malo stado

ovaca i koza preko druge strane trga, udarajući štapovima po zidovima kuće,

tiho ih potičući. Skupina malih djevojčica čučala je i igrala igru bacanja uvis i

hvatanja pet bijelih kamenčića.

175

Šal od kašmira

Nerys je bila posve zadubljena u taj prizor, uronjena u vlastite misli, i prenula

se kad ju je Rainer zazvao. Sad je razgovarao s dvjema ženama koje su držale

emajlirane vrčeve i košare, pružajući ih njemu na pregled.

- To što nismo dovoljno bogati za kupnju šala mogli bismo nadomjestiti time

što ćemo piknik obogatiti s malo njihova voća i jogurtom, što misliš?

- Slažem se.

Za nekoliko rupija izabrali su zemljani lonac pun hladnoga bijelog jogurta,

nekoliko žutih jabučica i komad vrećevine u koji je bila zavezana dobra šaka

oraha. Seljani su bili razočarani, ali očito ne posebno iznenađeni što posjetitelji

nisu obavili značajniju kupnju.

- Za iznos koji traže morat će pričekati da im Vivien Leigh dođe po taj šal -

nacerio se Rainer. - Da imam novca, kupio bih ti ga.

- Nisam iznenađena što stoji pravo bogatstvo. Poseban je.

Djeca su se zbila u gomilu promatrati transakciju. Čak su i ona dvojica pastira

zatvorila stoku u tor i prišla pridružiti se ostalima. Rainer je mahnuo rukama i

sve ih okupio u krug. -Dođite, dođite, pogledajte - pozvao je. - Zabavi ih na

trenutak - ležerno je dao naputak Nerys i odšetao prema crvenome fordu. Nerys

je trepćući gledala u dvadesetak radoznalih lica te u muškarce i žene koji su

ostavljali posao ne bi li vidjeli što će se dogoditi. U mislima joj je bila potpuna

neugodna praznina, sve dok se nije prisjetila svoje male učionice u zgradi misije

u Lehu.

Nadajući se najboljemu, zapjevala je »The Grand Old Duke ofYork«. Svojim

snažnim kontraaltom, izvježbanim u kapelici, zapjevala je dječju pjesmicu iz

svega glasa, uz pokrete. Kad je stigla do »nisu bili ni gore ni dolje«, zbunjene

poglede zamijenile su provale smijeha i uto se vratio Rainer.

- Nije loše. Možda ti ponudim posao svoje pomoćnice - rekao je.

Iz dubine jedne od platnenih vreća izvukao je četiri srebrna prstena, povezana

u lanac. Naklonivši se, pokazao je lanac bradatome starješini i dao mu znak da

dobro potegne i pokuša razdvojiti prstenje. Čovjek ga je poslušao snažno

povukavši, ali nije ih mogao razdvojiti. Rainer ih je uzeo natrag, okrenuo ih

jednom između prsta palca i kažiprsta i podigavši ih pokazao četiri razdvojena

prstena. Nastala je graja zapanjenih povika, ali on se pretvarao da ih ne čuje pa

bacio prstenje u zrak i žonglirao njima. Kad ih je ponovo uhvatio i podigao da ih

svi vide, prstenje je ponovo bilo povezano. Ovaj put lanac je pružio supruzi

starješine, koja se ispod šala hihotala kad joj nije uspjelo razdvojiti prstenje.

176

Rosie Thomas

Nerys je glasno zapljeskala i sad su joj se svi seljani pridruži li u tome. Ona i

Rainer bili su opkoljeni sa svih strana, jer svi su se nastojali približiti i pogledati

izbliza. Zapazila je kako se doimao da je izrastao viši i postao je poput lava

uživajući u pozornosti gomile.

Ispustio je prstenje u torbu i jednako tako ležerno izvadio ravan komad

običnoga stakla. Podigao ga je prema suncu i svjetlost je zasjala ravno kroz

njega. Okrenuo ga je na sve strane, a potom pokuckao po površini tako da je

jasno zazvučala. Slegnuvši ramenima pružio je staklo najbližemu promatraču da

ga pridrži i počeo nešto tražiti po džepovima. Kad nije pronašao ono što je

tražio, pokazao je na najmanju djevojčicu koja je na prednjici svoje pregače

imala džep. Bio je prazan pa je Rainer izveo predstavu brzoga razmišljanja.

Potom je zamahnuo rukom iznad glave još jednoga djeteta i razmotao metar

crnoga baršuna iz njegova lijevog uha. Dijete je prinijelo ruke uhu i brzo

pobjeglo u stranu, poput raka. Svi ostali oduševljeno su urlali. Rainer je među

prstima načinio petlju na vrpci i snažno je napeo. Potom je, ljubazno se

naklonivši, ponovo uzeo onaj komad stakla i provukao vrpcu kroz samu

njegovu sredinu.

Začuli su se zgranuti uzdasi, a potom zborno došaptavanje. Vrpca se

kovrčajući rasplela na naličju i Rainer je predao staklo starješininoj supruzi.

Puhnula je u nj, a potom izmaglicu s njega obrisala rukavom. Sunčeva svjetlost

odbila se o glatku površinu dok ju je proučavala. Rainer je smotao vrpcu i

pokazao joj je, uzevši natrag staklo koje je spremio u torbu.

Ovaj put gledatelji su bili previše zadivljeni da bi zapljeskali. Djeca su bila

posve utihnula i pomalo uplašena.

- Dame i gospodo, hvala vam - Rainer se osmjehnuo i naklonio. Usred tišine

zapanjenih lica uhvatio je Nerys za ruku pa su se vratili do forda. Odvezli su se s

maloga trga i spustili niz brdo, udaljujući se od sela. Pogledao ju je ispod oka

dok su poskakivali preko kolotečine. - Jesam li pretjerao?

- Bila sam pod dojmom.

Uzdahnuo je. - Uvijek namjeravam ponuditi malo manju predstavu, s malo

manje važnosti. Nažalost, nikada ne uspijem ostvariti svoje dobre namjere, jer

iluzija je jednostavna, a istina uvijek vrlo teška. Hoćemo li mi sad obaviti naš

piknik?

- Da, molim. Je li istina baš tako vrlo teška, Rainere?

- Znam da tebi nije. Zato što si ti dobra, Nerys, jednako kao što si lijepa.

Bila je dobra, zaključila je Nerys, zato što je dosad bilo vrlo malo drugih

mogućnosti. Ali nijedan muškarac joj nikada nije rekao da je lijepa. Dok joj se

177

Šal od kašmira

boja pojavljivala na obrazima, piljila je kroz prednje automobilsko staklo u

snježni bedem Himalaje.

Našli su zaklonjenu udubinu u kutu dva golema zaobljena kamena na rubu

provalije omeđene stablima. U zavjetrini i uz toplinu tankih zraka sunčeve

svjetlosti koju je kamen zadržao, bilo je uglavnom udobno. Rainer je iz

stražnjega dijela kamioneta izvadio zahrđali bubanj s grubim rupama i dao se na

skupljanje naramaka drva za potpalu vatre. Za nekoliko trenutaka vatra u

žeravniku je gorjela i stari limeni čajnik bio je napunjen vodom koja je pretjecala

kroz guduru. Kad je voda prokuhala, čajnik se oglasio zviždukom i

protuslovnost toga domaćega zvuka u divljini navela je Nerys da se osmjehne.

Skuhala je čaj dok je Rainer gulio crveni luk i razmotavao komad

tamnocrvenoga mesa. Izrezao ga je džepnim nožem na kockice i popržio s

lukom i šakom začinskoga bilja. Kad se osjetio miris kima i sjemenki komorača,

Nerys je shvatila da umire od gladi.

- Ima li nešto što ti ne znaš raditi? - upitala ga je.

- Ne mogu se skrasiti na jednome mjestu - odgovorio je, ne podižući pogled.

Shvatila je da je to istina, koju je, da je htjela, mogla razumjeti kao upozorenje.

Naslonili su se na stijenu pojesti janjetinu začinjenu karijem i umotanu u kruh.

Objed su završili gustim jogurtom bogata okusa te jabukama i orasima. Rainer je

za nju čistio orahe i poredao jezgru na svoju raširenu maramicu.

Nerys je skuhala još čaja, koji je natočila u dvije limene šalice.

- Sad želim čuti priču o našoj prelji. Zašto živi sama samcata u Srinagaru ako

je ovdje rođena?

Rainer je pijuckao čaj. Rekao joj je kako je ta djevojka odrasla u Kanihami, u

širokoj obitelji prelja, bojara, tkalja i vezilja. Ali potom se zaljubila u jednoga od

onih preprodavača koji je išao po selima i prodavao ulje, aluminijske posude i

ostale drangulije, za kojega se udala protivno očevoj volji. Taj muškarac bio je iz

Srinagara i otišla je živjeti s njim, u kuću njegove majke, kao što su to tu činile

sve mlade žene, jer nakon braka više nisu pripadale svojoj, nego suprugovoj

obitelji.

Ispostavilo se da je preprodavač loš čovjek, što je njezin otac već otprije znao,

ali rodila je troje djece prije nego što ju je suprug napustio. Svekrva je tad snahu

izbacila, tvrdeći da je preljubnica, jer joj je tako rekao njezin sin, i ustrajala je na

tome da je otac toj djeci sigurno neki drugi muškarac. Ostavši sama, žena se više

nije mogla vratiti svojoj obitelji u selo, zato što su je se oni udajom odrekli pa joj

je jedina preostala mogućnost bila samohrano podizati djecu. U protivnom bi

svi skapali od gladi.

178

Rosie Thomas

Nerys je svojim očima vidjela na što je ta borba izgledala.

Slušala je pozorno, kao da sluša basnu. Ali onda se pribrala, prisjetivši se da je

to istina, a ne tamo nekakva priča. - To je okrutno jednako koliko i tužno.

- Da, bojim se da je tako.

- Što možemo učiniti?

Rainer je odmahnuo glavom. - Osim ponuditi malo novca i malo hrane

povremeno? Ništa. Tako je to ovdje.

Ali ništa nije bilo nimalo dobro, pomislila je Nerys. Čak i ono malo što je

mogla učiniti za djecu u Lehu bilo je puno bolje od toga. Ni Evan ne bi

prihvatio to ništa. On bi ispružio ruku, iz čistoga uvjerenja, da pomogne grešnici,

kako je on na to gledao.

Nerys je na trenutak sklopila oči. Evan joj je bio u mislima sve otkad je tog

jutra poštar s pismom bešumno doveslao do stuba Rajskoga vrta.

- Ima prilično tuge u Kašmiru - promrmljao je Rainer - ali ne želim vidjeti da

se to odrazi na tvome licu.

Nesmiljeno se zagledao u nju pa je morala susresti njegov pogled. Zbunjeno

je pomislila kako joj je postao prepoznatljiv. Poznavala ga je i on je poznavao

nju.

- Nećeš li mi reći što nije u redu? - prošaptao je.

Nerys je slegnula ramenima. - Jutros sam dobila pismo od supruga. Očekivala

sam da će mi se uskoro pridružiti. Ali on je odlučio zimu provesti u Kargilu,

zato što mu je tamošnji posao zaokupio pozornost, a on je dragocjen za misiju.

Vjeruje kako je za mene bolje i sigurnije provesti zimu ovdje u dolini, s Myrtle, a

on će doputovati kad se snjegovi ponovo otope. Potom ćemo zajedno nastaviti

s poslom.

Ovo posljednje je ona rekla samoj sebi, ali nije bila sigurna u to. Kao ni u to

hoće li joj još mnogo pošte ove godine stizati iz Kargila. Prolazi su sad bili

gotovo neprohodni i u sljedećem tjednu Ladakh će biti odsječen unutar svojih

planina.

Istina je bila to, što Nerys nije dodala, da je Evanu bilo jednostavnije

propovijedati i raditi dok nje nije bilo tamo da mu predbacuje svojim raznim

potrebama. Općenito je više mogao voljeti Božja stvorenja bez svakodnevne

patnje i posebnoga podsjetnika na to da se on i njegova supruga više uopće ne

vole.

- Ne poznajem tvoga supruga - odgovorio je Rainer - ali zvuči mi kao budala.

179

Šal od kašmira

Uhvatio ju je za ruku i nježno joj poljubio nadlanicu. Nije ju naglo povukla.

Nerys je naučila prilično mnogo toga o muškarcima i ženama otkad se

upoznala s Myrtle McMinn. Vidjela je kako je Myrtle vrludala na domjencima,

teniskim mečevima i satima provedenim u ispijanju koktela u Srinagaru,

očijukajući, smijući se i privlačeći pozornost i divljenje kamo god bi odlazila, a

usto ju je još vidjela... i čula... kod kuće s Archiejem prije nego što je otišao.

Nerys uopće nije dvojila u to da Myrtle uistinu voli svoga supruga, ali svijet nije

bio crno-bijel kad se radilo o ljubavi. Bile su tu beskrajne permutacije boja i

stotine tisuća stupnjeva osjećaja između voljeti i ne voljeti. Poreći toliko,

pomišljala je, bilo je poreći ne samo očiglednu istinu nego i vlastitu ljudskost.

Nerys je poželjela da je Rainer dotakne. Osjećala je da joj se vrti od siline želje

da je dotakne, počela je shvaćati ono o čemu joj je Myrtle govorila kad joj je

savjetovala da se zabavi.

- Draga?

Ali Rainer je samo prislonio prst na spašeni broš na vratu njezine bluze.

Odjednom su začuli šuštanje i pucketanje grančica koje je dopiralo od niza

stabala i kad su podignuli pogled ugledali su bradatog jarca koji je piljio u njih.

Jarac je značio da je nedaleko i krdo koza.

- Mislim da bismo se trebali vratiti - osmjehnuo se Rainer.

Telefon u salonu je zazvonio. Gusti namotaji žica koji su visjeli s drvenih

stupova na obali dovodili su telefonsku liniju kao i električnu energiju do lađe za

stanovanje, ali njegova iritirajuća zvonjava uvijek bi prenula Nerys. Napola je

čitala i napola gledala vodomare vani na jezeru dok je Myrtle pisala pisama.

Myrtle je odložila nalivpero i dohvatila slušalicu.

- Ovdje Rajski vrt - javila se.

Nerys je s druge strane žice uspjela čuti samo nečiji ženski glas. Zvučao je

prodoran i histeričan.

- Ne, uopće. Ne brini - promrmljala je Myrtle, podigavši obrvu u smjeru

Nerys.

Glas je nastavljao. Prošlo je pola minute prije nego što je Myrtle uspjela reći: -

Mislim da jednostavno trebaš sjesti u shikaru i smjesta doći ovamo... Da, dođi

odmah... Naravno...

180

Rosie Thomas

Naravno... vidimo se uskoro. - Spustila je slušalicu. - Zvala je Caroline

Bowen. Zvuči kao da je u još većoj nevolji.

- O, Bože. Da ja odem nekamo?

- Nemoj, ostani tu. Možda možeš pozvoniti da nam donesu još kave.

Myrtle je prišla prozoru na terasi. Zapalila je cigaretu i naslonila se na staklo,

promatrajući kad će čamac doklizati po vodi.

Kad je stigla, Caroline je bila umotana u pheran s navučenom kapuljačom na

glavi da skrije lice. Čekala je da je Majid posluži kavom i da se povuče i čim se

pokazala zapazile su da su joj oči grimizne i natečene, gotovo zatvorene od

dugotrajna plača. Myrtle je sućutno coktala, smjestila se na počivaljku i pružila

joj kavu.

- Caroline, djevojko draga, moraš nam odmah reći u čemu je zapravo

problem. U protivnome ti ne možemo pomoći. Možemo li, Nerys?

Nerys nije imala toliko povjerenja u njihove združene snage kao Myrtle.

Caroline je pokušala progovoriti, ali prvo nije moga naći riječi i nije željela

pogledati ni u jednu. Napokon je tihim promuklim glasom uspjela izgovoriti: -

Trudna sam.

Myrtle je, nimalo iznenađena, potvrdno kimnula. - Jesi li? Zašto te to čini tako

nesretnom?

Sad je Caroline podignula pogled. - Dijete nije suprugovo.

- Je li Ravija Singha?

Njezina očajna šutnja bila je dovoljan odgovor.

- Zna li Ravi? Zna li Ralph?

Odmahnula je glavom. - Ne zna nitko osim vas dviju sad. O, Bože! Tako mi

je drago što sam vam to rekla. To je silno olakšanje, ne možete vjerovati koliko

je to olakšanje. Ludjela sam.

Pokušala sam ama baš sve što mi je palo na pamet, piti džin sve dok ne

povratim, vruće kupke, odlaziti na jahanja i navesti konja u punom kasu na

ogradu, ali ništa nije bilo učinkovito. Osjećala sam se užasno bolesnom i

umornom i onda je to nekako prošlo i... sad sam samo... - prešla je rukom po

trbuhu - samo sve veća i veća.

- Znaš li koliko mjeseci? - upitala ju je obzirno Nerys.

Caroline se ugrizla za usnicu. - Mislim da je otprilike četiri.

Myrtle je računala. - Što ti Ralph javlja?

181

Šal od kašmira

- Piše obična pisma. Ni... nije baš dobar u pisanju. Svi su mislili da će ići u

sjevernu Afriku, ali idu u Malaju.

- Ima li izgleda da postrojba dođe na dopust?

- Ne, mislim da nema. - Izvadila je maramicu i ispuhala nos.

- Tako čujem, Ralph ništa ne spominje.

- U redu. - Nastala je stanka prije nego što je Myrtle nastavila. - Znam, ovo je

prilično intimno pitanje, ali više nemamo tajni... Kako znaš da dijete nije

Ralphovo? Bio je cijelo ljeto u Srinagaru. Po vremenu bi odgovaralo. Ako je

njegovo, bio bi zadovoljan, ne bi li? Posebice bude li muško, rekla bih. Ali čak i

ako nije njegovo, s Ravijem Singhom onako svjetloputim... Ne bi bilo prvi puta

u povijesti da se takvo što dogodilo, bi li?

Nerys nije ništa rekla, ali pokušala je bljeskom očiju upozoriti Myrtle. Budi

oprezna. Ne pretpostavljaj više nego što možeš znati.

Bilo je prekasno. Carolinino lice se naboralo i prazna šalica za kavu ispala joj

je iz ruke te se otkotrljala na tepih. Prinijela je ruke usnama i cijelo tijelo joj se

treslo.

- Što je? - povikala je Myrtle. - Što sam rekla?

- Vidi, ne može biti Ralphovo. To je to.

- Ne može? - ustrajala je Myrtle.

Nerys je bila ona koja je ustala, podignula šalicu i vratila je na mjedeni

poslužavnik, a potom prišla sjesti pokraj Caroline. Uzela je djevojčine ruke i

zagledala joj se u izobličeno lice. -Mislim da shvaćam - promrmljala je. - Ne

moraš ništa više reći ako ne želiš.

Činilo se da je to umirilo Caroline. Pribrala se i odlučno odmahnula. - Ne,

želim... potrebno mi je govoriti o tome. Došla sam ovamo do gospođe McMinn,

hoću reći do Myrtle, i do tebe, zato što sam znala da moram. Nije bilo nikoga

kome bih se prije povjerila i zato mi je bilo još gore. Znate, pomajka mi je bila

prilično kreposna, ali ona je doma, a ja sam ovdje... Osim toga, nikada nismo

vodile takve majčinske razgovore. Prije nego što smo se Ralph i ja vjenčali, znala

sam da moram povesti računa o tome pa sam tako, kad sam bila u Delhiju,

kupiti vjenčani prsten, posjetila tamošnjega liječnika... gospođa Fanshawe mi je

dala adresu... i on mi je dao onu odvratnu gumenu stvar koju treba staviti.

Pogled joj se zadržao na Nerysinom.

Čovjek od tri slova, prisjetila se Nerys, Tako je Archie McMinn nazvao

satnika Bowena.

182

Rosie Thomas

- Držala sam je u kutiji naše prve bračne noći, spremna staviti je onako kako

mi je to liječnik rekao. Ali Ralph je bio previše popio pa se više-manje

onesvijestio. Uopće nisam bila iznenađena, viđala sam ga i prije da pije pa sam se

sljedeći dan pokušala nasmijati zbog toga, znate ono, reći nešto o nadoknadi

izgubljenoga vremena. Ralph to uopće nije smatrao smiješnim. Te noći se

ispričao da se ne osjeća dobro i spavao je na poljskome krevetu. Nakon što je

prošlo još nekoliko dana, više to nisam smatrala smiješnim i stavljala sam puder

na onu gumenu stvar i odlazila u krevet u svojim lijepim spavaćicama, ali moj

suprug nikada nije učinio ono što se od njega očekivalo.

- Nikada? - prošaptala je Myrtle. Nerys je mogla zapaziti kako je njezinoj

prijateljici takvo što bilo teško zamisliti. Njoj to nije bilo tako čudno.

Caroline je podignula glavu: - Nikada.

- Siroti moj pačiću - uzdahnula je Myrtle.

- Pomislila sam da sam ja za nešto kriva. Nisam smatrala da sam odbojno

deformirana ni bilo što slično... bila sam u internatu i vidjela sam druge pa sam

zapravo znala da sam na strani onih običnih, kreposnih, ako to ne zvuči previše

umišljeno. Mislim na ono da nisam bila dovoljno privlačna. Ali nakon nekoga

vremena pomislila sam, dođavola, ako ja to želim, a on ne želi, onda ne mogu

samo ja biti kriva za to, mogu li? Katkad bismo došli blizu tomu, ali uvijek sam

osjećala da je zatvarao oči, kao da želi biti negdje drugdje dok se to događa i

nikada nije uspio prestati biti dovoljno suzdržan da bi to uistinu bio sposoban

učiniti. Ima li to smisla?

- Da, ima - uvjerila ju je Nerys.

- Dakle, nakon medenoga mjeseca uglavnom je bio s postrojbom i odsutan.

Ralph je vojnik, takav mu je bio otac i otac njegova oca, sve do bitke kod

Waterlooa ili neke slične i njemu je vojnikovanje na prvome mjestu, ispred svega

ostaloga. Upozorio me na to još prije zaruka, ali bila sam dovoljno spremna na

udaju da samu sebe uvjerim u to da ga mogu promijeniti ili da mogu živjeti s

tim. Hoću reći, budimo realni, koliko sam to drugih bračnih ponuda mogla

imati? Došla sam ovamo i nisam mogla zauvijek nastaviti živjeti u rezidenciji.

Ralph je bio prilično zgodan i činilo se da me želi.

Cak je i Nerys shvaćala da bi ambicioznome vojniku trebala žena. Pukovnik i

njegova dama. Caroline je bila posve odgovarajući izbor.

Caroline je spustila pogled na svoj zaručnički i vjenčani prsten. - Bio je to

sretan kraj, nije li? Biti Ralphova supruga, majka njegovih sinova. O, Bože.

Ponovo su joj potekle suze koje su joj se slijevale niz glatke rumene obraze.

Myrtle joj je pružila maramicu i upitala: - A što je s Ravijem Singhom?

183

Šal od kašmira

- Vjerujem da možete pretpostaviti. Nisam mu trebala dopustiti da vodi

ljubav sa mnom, ali nisam mogla spriječiti da se to dogodi, jer sam se osjećala

kao da sam u raju. Prije svega taj glamur. Sve je bila samo zabava i ništa nije

predstavljalo napor, za razliku od moje kuće u kojoj se čak ni prokleti pomoćnik

u kuhinji ne obazire na ono što mu kažem da učini i prašina je debela više od

dva centimetra. Ravi ima mnoštvo posluge koja se klanja, niz divnih ponija i

vozača koji ga vozi kamo poželi u njegovu velikom automobilu. Sva hrana je

božanska, trebale ste samo vidjeti svu tu svilu i srebro, a on zna biti kretenskiji i

smješniji od bilo kojega Engleza kojega ste ikada upoznale.

- Ima vremena posvetiti se tome - rekla je hladno Myrtle.

- Znam, znam. Trebalo mu je vremena i vremena da me zavede, uistinu jest.

Nije to bilo ni grubo niti je previše inzistirao na tome, nije uopće. Samo mi je

poljubio unutarnju stranu zapešća... tu... i potom brzo pokrio taj kvadratni

centimetar mojim orukavljem, ponizno, kao da sam mu dopustila da na trenutak

vidi najveće blago na svijetu. Tako se to nastavljalo tjednima i svaki put je išlo za

mrvicu dalje, uvijek me nasmijavao, donosio mi rajske darove i govorio mi...

govorio mi sve ono što sam zamišljala da će mi Ralph govoriti.

Nerys je pomislila na Rainera i piknik u Kanihami. Jedina razlika bila je u

tome što je ona tada bila za nijansu sumnjičavija po pitanju muškaraca i seksa

nego što je to bila Caroline Bowen. Osjetila je kako se crveni i nadala se da

Myrtle to neće zapaziti i zapitati se zašto.

Caroline je podignula glavu. - Kad se to uistinu dogodilo, bilo je divno -

ustrajala je. Želim da znate kako ne žalim zbog toga, iako sam sad u užasnoj

zbrci.

Nerys ju je pozorno slušala.

- Dogodilo se to u ljetnikovcu njegove obitelji, na selu. Kad je Ravi s mene

skinuo odjeću, osjećala sam preko ruku i nogu zrak koji je bio poput svile. Ništa

neće pokvariti taj trenutak... ništa. Osjećala sam se lijepom poput slike i

moćnom poput kraljice. Znate, činio mi je uslugu.

Myrtle i Nerys nisu progovarale. Ljubav je privremeno pretvorila lijepu

nesretnu Engleskinju okrugla lica u nešto blisko tragičnoj junakinji.

Myrtle je prva došla do glasa. Naravno, nisi kod sebe imala zaštitnu navlaku?

Mislim na onu odvratnu gumenu stvar u kutiji?

- Nisam.

- Naravno, Ravi se nije pobrinuo i sam preuzeo odgovornost za te stvari?

- Nije.

184

Rosie Thomas

Myrtle je uzdahnula.

Caroline je brzo dodala. - Nakon toga puta uglavnom sam je koristila. Gle,

jesam katkad. Problem je u tome što to baš i nije romantično. Da sam to radila s

vlastitim suprugom, onda bi to vjerujem bilo u redu. On bi se naviknuo da

odlazim u kupaonicu i prtljam oko toga.

Nerys nije mogla odoljeti ne osmjehnuti joj se.

- Potom sam počela zapažati da je, svaki put kad sam bila s njim, Ravi od toga

činio sve manju ceremoniju. Željela sam ga sve više i više, toliko da sam osjećala

bol od čežnje za njim. Znala sam glupo brbljati o tome kako ga volim, nisam se

mogla zaustaviti, a on se sve više i više udaljavao. Jednoga dana, kad smo bili

zajedno i kad sam već počela nagađati da bih mogla biti trudna, umjesto da me

razodjene pogledao je na sat i rekao da mora na jahanje.

- Na domjenku u rezidenciji popila sam nekoliko koktela da smognem

hrabrost i kad me upitao za ples pokušala sam s njim popričati kako dolikuje.

Ali, ah, dođavola, nikada nisam mogla ni pomisliti da bi mogao biti tako hladan,

dok sam ja plamtjela od bijesa i straha. Tada ste me vas dvije spasile. Sve otada

sjedim u našoj turobnoj praznoj kući i molim da se dogodi čudo. Ali čuda se ne

događaju. To znači da sam u priličnome škripcu, je li?

- Voliš li uistinu Ravija? - upitala je Nerys. Bila je zapazila hladnoću toga

muškarca, njegovo orlovsko lice i ponosno držanje.

- Naravno da volim. Očajnički.

Caroline se trgnula unatrag, ali Nerys je pretpostavljala da se ona privija uz

samu ljubav, ne toliko uz Ravija, što je bilo prilično dobro.

- U redu. Hajdemo vidjeti što se tu dade učiniti - rekla je Myrtle. Caroline ju je

zahvalno pogledala. - Što mislite, je li kasno naći nekoga tko nam može pomoći?

- Bojim se da jest - rekla je Nerys. Bila je odlučna, jer bilo je posve

nevjerojatno da bi bilo koji pravi liječnik pristao izvesti tako kasni pobačaj na

zdravoj ženi, a nije mogla ni podnijeti pomisao na nespretne neovlaštene

alternative. Ostale dvije žene uporno su je promatrale.

- Dok smo Evan i ja bili u Shillongu radila sam na porođajnom odjelu u

misionarskoj bolnici. Vidjela sam ishode nekolicine pokušaja krparenja pri

lišavanju novorođenčadi. Ne bih nikada više poželjela vidjeti takvo što.

- Primalja si - zgranula se Myrtle. - Moram priznati da je to vraški korisno.

- Ne, nisam. Samo sam ispomagala.

- Čak i to. Ja nikada nisam vidjela porod.

185

Šal od kašmira

- Ni ja - rekla je Caroline. Problijedjela je pri pomisli na ono što ju je čekalo,

ali Myrtle se sva pretvorila u žustrinu.

- Skini to vuneno čudo sa sebe, Caroline, i ustani. Okreni se postrance i

dopusti da te vidimo.

Poslušala ih je, nespretno zaglađujući suknju preko male izbočine. Da,

pomislila je Nerys. Šesnaest-sedamnaest tjedana vjerojatno zdrave trudnoće.

Caroline je bila vitka, ali doimala se snažnom i otpornom. No čak i takvoj trebat

će joj prava medicinska skrb.

Myrtle je potvrdno kimnula. Bilo je posve očito da je užurbano razmišljala. -

Želiš li zadržati to dijete? Mislim nakon rođenja?

- Silno sam se trudila prekinuti trudnoću, nisam li? Prolazili su tjedni i tjedni u

kojima sam razmišljala samo o tome kako ga se otarasiti. Ali sad... - položila je

ruku na trbuh - zbunjena sam. Raste. Mogu ga osjetiti. Ali ne može biti

Ralphovo i znam da on nikada, nikada neće prihvatiti to što sam učinila pa

stoga, ako želim živjeti životom kakvim živim, moram to sakriti od njega.

Pretpostavljam da bi Ravi barem na neki način mogao priznati da je dijete

njegovo, ali samo kao kopile, nikada kao dio njegove obitelji. Nikada me ne bi

oženio, čak ni ako bih uspjela dobiti razvod. Prestala sam čak i sanjati o tome -

zaključila je.

- Mislim da ipak ne bi trebala dopustiti Raviju Singhu da dozna bilo što -

upozorila ju je Myrtle. - Od toga ne bi bilo nikakve pomoći.

- Koji bi ishod, po tvome mišljenju, za tebe bio najbolji, Caroline? - upitala je

Nerys.

Potiho se neveselo nasmijala. - Osim diskretno izgubiti to djetešce, to misliš?

Pretpostavljam da bi mi najbolje bilo roditi, ako je moguće potajno, a potom

naći kakvu dobru obitelj koja bi dijete posvojila, kod koje bih ga možda s

vremena na vrijeme mogla čak i posjećivati. U protivnom, ne znam. Očekujem

da se Ralph vrati iz rata pa da nas dvoje ponovo snažnije pokušamo biti u braku

onako kako smo se, vjerujem, oboje nadali na početku. - Izbacila je donju

usnicu, zbog čega je izgledala poput ranjiva djeteta. - Ali to je prilično mnogo

tražiti, nije li?

Nerysino srce sućutno se stegnulo. Caroline Bowen bila je obična djevojka

koja je, na kraju krajeva, željela samo najobičnije. Supruga, ljubav, obitelj. Nije li

i ona sama željela to isto?

Myrtle se osmjehivala i oči su joj zaiskrile. Bila je izgubila onaj izraz dosade

koji ju je učestalo pratio nakon Archiejeva odlaska. Uhvatila je obje žene pod

ruku i skupila ih u mali krug.

186

Rosie Thomas

- Ostatak zime smo same. Ralph je u Malaji, Archie negdje na istoku, a Evan

se iz Kargila neće vratiti sve dok se snijeg ne otopi. Stoga ostanimo ujedinjene i

učinit ćemo ovo: sve ćemo ostati u drugome stanju.

Osjećajući suhoću i prekid daha u grlu, Nerys je rekla: - Ne znam samo kako

ćemo to postići.

- Nažalost, ti i ja to, naravno, nećemo biti, ali izgledat ćemo kao da jesmo.

Umotane cijelu zimu u pheran, nosit ćemo žeravnik, tko će uočiti razliku? Cesto

sam promatrala kašmirske dame i tako razmišljala. Caroline, ti ćeš u četvrti s

bungalovima za bračne parove ostati onoliko dugo koliko budeš mogla skrivati

trudnoću i uvjeriti sve one supruge tračerice da je sve uobičajeno. Potom ćeš,

čim ti to postane teško, ustvrditi da si usamljena lamo bez Ralpha pa ćeš se

doseliti k meni. - Zamahnula je rukom. - Nema prostora za nas tri ovdje u

sirotom Rajskom vrtu, ali naći ćemo i za to rješenje kad bude trebalo. Istodobno

ćemo se Nerys i ja pretvarati da smo sve bucmastije i tromije i toliko ćemo se

zamotavati, da nitko, bude li kakve priče ili pitanja o lome otkuda bi to tajnovito

dijete moglo uistinu potjecati, neće moći ni u koga uprti prst sumnje. -

Zadovoljno je likovala zbog svoga plana. - Nisam li genijalka? Hajde, recite mi.

Nerys je odgovorila: - Kažu da su ludost i genijalnost katkad blisko povezane.

Znam koji je moj sud.

Širom razrogačenih očiju, Caroline je vagala tu zamisao.

Myrtle je nastavila: - Ti i ja, Caroline, možemo nekoliko puta otići do Delhija,

u kupnju ili posjet. U mojoj kući nitko nas neće gnjaviti, a ti možeš otići do

liječnika dok budemo tamo. Možda ćemo te posljednji mjesec dana morati

odvesti nekamo drugdje, daleko od očiju promatrača. Potom, kada dođe vrijeme

da se dijete rodi, ponovo Delhi. Nakon toga možemo potražiti roditelje

udomitelje, s mogućnošću posvajanja. Rat je. Bit će djece siročadi, neće li? - Lice

joj je sad bilo gotovo grozničavo sjajno.

Ah, pomislila je Nerys. - Myrtle? - potaknula ju je nježno.

Myrtle i ona nikada nisu razgovarale o tome zašto Mc-Minnovi nisu imali

djece pa čak ni onda kad je Myrtle brinula o njoj nakon njezina pobačaja.

Pretpostavila je da ih nisu mogli imati, što god tomu bio razlog, i zbog toga što

joj je vlastiti gubitak često bio u mislima, izbjegavala je postaviti to pitanje.

Myrtle je samo podignula ruku. Pogled joj je bio usredotočen na Carolinino

lice. Caroline je grickala usnicu. Njezina situacija bila joj je dovoljno očajna da bi

pokušavala bilo što.

- Moglo bi uspjeti - izustila je napokon.

187

Šal od kašmira

- Nerys? Jesi li uz nas? - bila je ustrajna Myrtle.

Razmijenile su poglede, prihvaćajući procjene koje je svaka posebno činila,

odgovornost za Caroline Bowen i njezino dijete koju će odsada pa nadalje

preuzeti. - U redu - složila se. - Računajte na mene.

Carolinino lice se razvedravalo. - Kako ste samo dobre, obje. Nikada u životu

nisam imala prijateljice poput vas. - Tako im je čvrsto stisnula prste da se Nerys

prestrašila kako će joj poteći krv. - Zauvijek prijateljice - izjavila je.

- Pametna sam, zar ne? - smijala se Myrtle.

Te večeri Nerys i Myrtle same su sjedile za večerom.

Preko uštirkanoga stolnjaka Nerys je rekla: - Što točno planiraš? Znaš, ako

želiš da budemo suurotnice, bolje mi je da mi odmah sve kažeš.

Myrtle je zavrtjela čašu, proučavajući svjetlo koje se odražavalo u njezinoj

dubini. - Naravno, želim pomoći Caroline. Za nju je to vrlo ružna situacija. -

Potom je, tišim glasom, dometnula: - Archie i ja nismo mogli imati djece. To si

pretpostavila. Archie mi uvijek govori da ne bi mogao trpjeti posvajanje. Znaš

ono, dijete nekoga drugog muškarca... - Prekinula je u pola rečenice, uzdahnuvši

na njoj nesvojstven način. Potom je podignula bradu i pogledala izravno u

Nerys. - Ali možda, bude li postojalo dijete, pravo dijete, kojemu bude potreban

voljeni dom, možda na to bude drukčije gledao. Postoji mogućnost, zar ne?

- Ne znam. Možda.

Poznavajući Archieja, koji je naizgled bio najblaža osoba, ali također i

najenergičniji muškarac, Nerys je bila vrlo sumnjičava. No zapazivši Myrtlin

blistav pogled, nije smogla naći snage i reći joj to. Vlastite misli su joj se

utrkivale.

Djetešce, nerođeno, kojemu je potreban dom. Ako pak Myrtle ne uskoči,

mogla bi se ona sama ponuditi. Siroče, indijsko dijete, kako bi Evan mogao

odbiti pomoći?

- Ma što se dogodilo, moramo paziti na sirotu Caroline -rekla je Myrtle.

- Hoćeš li mi reći nešto? Što je Archie mislio pod onim čovjek od tri slova?18

18 engl. riječ gay

188

Rosie Thomas

Myrtle je podignula jednu svoju tamnu obrvu. - To znači homoseksualac -

objasnila je.

- Pomislila sam da je to vjerojatno to.

189

Šal od kašmira

»ZAHRIN ŠAL«

air je iz čaše pijuckala topao džin koji je bio blago razrijeđen običnim

tonikom. Caroline Bowen je očito mučio vid, jer je morala nakriviti glavu

sa svoje zavidno uspravne kralješnice kako bi posjetiteljicu mogla tek djelomično

imati u žarištu. Mair joj je počela objašnjavati svoju misiju u Ladakhu i Kašmiru,

ali priča je bila predugačka i uspjela je zapaziti da je ta stara dama ne prati.

- Što si rekla? Oprosti, ne dolazi mi mnogo posjetitelja - ubacila se prije nego

što je Mair napola završila.

Punašna pomoćnica bila se udaljila nakon što im je natočila džin, ali sad se

dovukla natrag. Obeshrabrujuće je pogledala Mair. - Rekla sam vam. Gospođa

Bowen je danas umorna.

Mair je privukla bliže svoj stolac, vodeći brigu o tome da ne sruši stolčić na

koji je bila oslonjena ženina noga u zavoju. - Ja sam ta koja bi se trebala

ispričavati zbog toga što sam vam tek tako nepozvana upala.

Osmijeh Caroline Bowen razbio je tu zbunjenost. Poput odraza na

namreškanoj vodi, Mair je iznenada zapazila tračak mlade žene kakva je nekoć

bila. Trenutno poluprepoznavanje na brzinu joj se pojavilo u mislima, ali nestalo

je čim je posegnula za njim.

- O, pa meni je baš drago što imam društvo. Znaš, Aruna i ja se ovdje prilično

dosađujemo same. Hoćeš li mi ponovo reći kako se zoveš? Bojim se da me

sjećanje ne služi najbolje.

- Mair.

- Kakvo je to ime?

- Velško.

Sijeda glava ponovo se nakrivila dok je virkala kroz nevidljive izmaglice. -

Velšanka, kažeš?

- Gospođo Bowen, sjećate li se davnih tisuću devetsto četrdesetih? Roditelji

moje majke tih su godina bili u Srinagaru, s velškom prezbiterijanskom misijom i

M

190

Rosie Thomas

pokušavam im ući u trag. Znam da je to jako dugo razdoblje, ali mislila sam da

biste se možda mogli nečega sjetiti...

Kao da se ona izmaglica prorijedila i dopustila gospođi Bowen da nakratko

ugleda poznatu sliku.

- Tko su bili? Tko si rekla? Znaš, bila sam tu... 1941. i 1942. godine. Teška

vremena. Moj suprug bio je u Indijskoj vojsci. Bio je u obrani Singapura u ratu

protiv Japanaca. Mnogi hrabri ljudi su poginuli.

- Je li vaš suprug poginuo?

S druge strane prostorije, Aruna je načinila pokret.

Ona sijeda glava se okrenula i oči su joj ponovo postale mutne, gotovo

ponovo slijepe. - Ralph? Ne. Bio je vrlo hrabar... dobio je orden za hrabrost.

Žao mi je, dušo, ne poznajem nikoga... Kako si ono rekla da se zovu? Ima li

naša prijateljica dovoljno za popiti, Aruna? Kamo si otišla?

- O, da, imam dovoljno - odgovorila je brzo Mair. Načinila je pokret kao da

će otići i Caroline je tjeskobno podignula pogled.

- Nemoj još ići. Rajski je ovako čavrljati.

Mair je osjećala nelagodu. Postojalo je nešto s Caroline Bowen što nije bilo

posve uobičajeno. Možda je to bila samo njezina duboka starost i očita osama u

toj sunčanoj običnoj prostoriji. - Ne želim vas zamarati.

- Ma u redu je. Znaš, imam ja vremena za odmor u izobilju.

O čemu smo ono razgovarale?

- Spomenuli ste supruga i rat. Živite li sve otada u Srinagaru? Aruna je

ponovo načinila onaj pokret, koji je ovaj put posve sigurno bio intervencija.

Caroline je podignula ruku.

- Ne, četrdeset pete sam otišla kući. Myrtle i njezin suprug, oni su ostali, ali

većina nas vratila se kući. Naravno, nakon Podjele više ništa nije bilo isto. Nije

više bilo one stare Indije. A što se Kašmira tiče, ah, tužna je to priča. Ti se nećeš

sjetiti, Aruna, kako je to bilo tih dana. Kako smo se dobro zabavljali. Predivna

vremena. - Odustala je od nastojanja da vidi sadašnjost i pustila da joj glava

klone uz jastuke stolca na kojemu je sjedila.

Mair je pretpostavila da su slike u njezinim mislima bile mnogo živopisnije.

- Popriličan broj godina bila sam bolesna. Naravno, to je bilo kobno. Bila sam

u staračkome domu u Engleskoj pa se kontakti izgube. Kad sam se oporavila ili

onda kad su zaključili da sam dobro, tako bih trebala reći, ostala sam udovica, a

to je teško, je li?

191

Šal od kašmira

- Oni su zaključili? - Mair se čudila. Tko bi mogli biti oni?

- Sigurno je bilo teško.

- Jesi li udana, dušo?

Mair joj se osmjehnula. - Nisam. Nije se dogodilo. Ili, točnije rečeno, nikada

nisam došla do one točke kad se činilo važnim odlučiti se na brak. Imala sam

dečke, ali na tome je ostalo.

Caroline je time bila oduševljena. - Baš moderno. Sigurno si neovisna. Silno ti

zavidim. Za tebe nema udovištva, ha?

- Pretpostavljam da nema, ako se prethodno ne udam.

- Divno. Moj savjet ti je, nemoj se nikada ni udavati.

Obje su se smijale. Ponovo je ona mlada Caroline nakratko prosijavala kroz

to staro lice. Ovaj put Mair je gotovo precizno pronašla sličnost s nekim, ali

ponovo joj je misao pobjegla. - Što se potom dogodilo? - upitala je.

- Kada?

- Nakon što ste ostali udovica?

- Ah, bolje da ne čuješ o svemu tome. Engleska je posve drukčija, nadasve

drukčija od zemlje u kojoj sam odrasla. Kad sam imala prigodu osvrnuti se oko

sebe, shvatila sam da sam

Indiju više osjećala svojim domom nego što bi mi to Engleska ikada mogla

biti. Stoga sam se vratila ovamo i sve do danas ostala ovdje. Uspijeva mi, iako je

sve vrlo skupo.

- Vrijeme je za vaš lijek - rekla je Aruna. Podignula je poslužavnik i gotovo

prazna boca džina kucnula je od praznu bocu tonika. Mair je pomislila da bi, ako

je gospođa Bowen živjela od maloga stalnog prihoda, njezin novac tu u Kašmiru

potrajao znatno duže nego doma u Engleskoj. Obje žene promatrale su Arunu

dok je prelazila preko prostorije, očito odlazeći po lijek. Mair je uzela svoju

naprtnjaču i smeđu pašminu.

- Bolje da sad pođem. - Čim je to izgovorila, nečije lice joj se oštro pojavilo u

žarištu svijesti.

Zadržala je dah, krajnje zaprepaštena.

Pogledala je gospođu Bowen i u trenu je bila sigurna. Zavukla je ruku u svoju

torbu i izvukla poznati svežanj. - Ali, mogu li vam samo nešto pokazati prije

nego što odem?

192

Rosie Thomas

Rastresla je šal koji je zavijorio u zraku, a potom se lagano spustio na krilo

Caroline Bowen.

Tišina je postala još tiša u mukloj prostoriji. Caroline je polako uzela punu

šaku mekane tkanine među prste i prinijela je licu. Činilo se da je udahnula miris

zarobljen u njezinim naborima, a potom je, s velikim naporom, usredotočila

pogled na boje kašmirskoga ljeta.

Činilo se da je prošlo mnogo vremena.

- Gdje si to dobila?

- Bio je među stvarima moje pokojne bake.

Otkucaj srca je protekao prije nego što je Caroline prošaptala: - Željela bih da

te mogu dobro vidjeti.

Mair je kleknula pokraj njezina stolca. Caroline je poput šape ispružila svoju

žilavu ruku i provizorno joj prešla po konturama obraza i vilici.

Promrmljala je: - Velšanka, tako si rekla?

- Jesam. Moja baka zvala se Nerys Watkins. Imam njezinu fotografiju, s vama,

ovdje u Srinagaru.

- Nerys je bila moja prijateljica. A ovo - podignula je hrpu, pregršt mekane

vune - to je Zahrino. Njezin miraz.

Carolinina paziteljica vratila se s lijekom i zatekla ih sa šalom, koji je među

njima bio razmotan poput priče.

193

Šal od kašmira

DESETO POGLAVLJE

tigla je zima. Početkom prosinca 1941. japanske trupe upale su u Malaju.

Jedinice Indijske vojske koje su branile malajsku obalu bile su prisiljene na

predaju i iako su brojčano bile nadmoćnije, Japanci su nastavili napredovati niz

poluotok prema uporištu Saveznika, Singapuru. U isto vrijeme, gotovo na isti

dan, japanske bombe pale su na američku flotu u Tihome oceanu u luci Pearl

Harbor.

Rat se iz Europe proširio u Aziju i, kao odgovor na to, Amerikanci su

započeli najveću mobilizaciju u povijesti.

Daleko od Srinagara, satnik Ralph Bowen i njegovi suborci iz Jedanaeste

indijske pješačke postrojbe povučeni su braniti pomorsku bazu u Sembawangu,

na sjeveroistoku otoka Singapura.

U isto vrijeme Archie McMinn, indijski inženjer željezničkoga prometa,

napokon je uspio u svojim nastojanjima da odjene uniformu. Gotovo odmah

našao se u ulozi koordinatora tračničkih vozila i osoblja, opskrbljujući postrojbe

u Malaji i pripremajući evakuaciju tisuća ranjenih muškaraca u suprotnome

smjeru.

Preko Himalaje, u Kargilu, osoba koja je zbog svojih vjerskih opredjeljenja

odbila služiti vojsku i nositi oružje, disident Parcliedig Evan Watkins,

propovijedao je u gotovo praznoj dvorani prezbiterijanske misije i svoje

usamljeničke večeri provodio u njezinim skučenim sumornim rezidencijskim

četvrtima slušajući ratne vijesti posredstvom prekooceanske usluge BBC-a.

Jedina njegova utjeha, kad je hladnoća pojačala svoj stisak i kad je uzaludnost

njegovih nastojanja bivalo sve teže poreći, bila je razmišljati o Nerys u

razmjernoj udobnosti i luksuzu Kašmirske doline. Nedostajao mu je dom kakav

je ona za njih oboje bila stvorila u Lehu, ona buka koju su stvarala dječica

plješćući i pjevajući u njezinoj učionici pa čak i Diskitina kuhinja. Ponizno se

molio da mu Bog podari unutarnju snagu i čvrstinu, klipšući kilometre i

kilometre tijekom vrlo hladnih dana do malih naselja... čiji su ga stanovnici

dočekivali iskreno zbunjeni... i shvatio koliko silno čeka dolazak proljeća kad će

se ponovo naći sa svojom suprugom.

S

194

Rosie Thomas

Za Nerys, Srinagar je imao onu zimsku draž kakvu oni koji su tu dolazili samo

ljeti gotovo nisu mogli ni zamisliti.

Dim koji se izdizao iz peći na drva ili ugljen izvijao se u bjelinu neba, gola

stabla nadzirale su ptice koje su nad njima nadlijetale i mrzla tišina pojačavala je

topot kopita konja koji su vukli tonge. Kad se jednoga jutra probudila, jezerska

voda bila je magličasta, kao da je pokrivena slojem ulja. Sljedećega dana stvorila

se tanka kora blještavih ploča, poput oznaka kakvoga golemoga gmaza, i dan

nakon toga voda se posve smrznula. Liske i pliske ostavile su ogrlice bodljikavih

otisaka u prašnastom inju i vijenci ledenica krasili su izrezbarene strehe na

lađama za stanovanje.

Oduševljena tom ljepotom, upitala je Myrtle: - Događa li se ovo svake

godine?

- Otprilike tek svake četvrte. Prije rata, u godinama kad se jezero smrzavalo,

priređivale su se zabave klizanja i vožnje sanjkama. Jedne je godine predstavnik

britanske vlade... ne ovaj... njegov prethodnik... održao sajam na ledu u spomen

na vrijeme kralja Jamesa I. To je bilo prije moje udaje i bio je to pravi raj. Svi su

bili maskirani i sastav je svirao za klizanje i ples, kuhari iz rezidencije pekli su

kozliće i janjce na golemim ražnjevima na obali, dok je na ledu na žeravniku bilo

kestenje. Bila je to najbolja zabava u cijeloj godini... ljudi su iz Delhija i Jammusa

došli ovamo samo zbog toga.

Uzdahnula je prisjećajući se proteklih dana glamura. - Ovaj put neće biti ništa

takvo. Ovdje nema žive duše i svaka prokleta stvar je rijetkost: ili je nabava

ograničena ili se uopće ne može nabaviti.

- Ja sam ovdje... i Caroline. Jednostavno ćemo same morati izmisliti nekakvo

slavlje na ledu. Rainer će nam pomoći.

- Nadam se da hoće. Potrebno nam je nešto što ćemo iščekivati - složila se

Myrtle. Natočila je sebi još džina i dodala malo soka od limete.

Rainer je postao redovit posjetitelj lađe za stanovanje, koji se na stubama

terase pojavljivao gotovo jednako često kao Caroline. Myrtle je bila zaintrigirana

njegovim poznavanjem ljudi u Srinagaru, koje ona nikada prije nije vidjela i koji

nikada neće prijeći prag kluba ili se pojaviti na domjencima rezidencije.

Jednoga dana, nakon Pearl Harbora, Rainer je obje žene odveo u posjet

svome prijatelju profesoru. Nerys i Myrtle pile su čaj s njegovom suprugom,

kćerkom glazbenicom i ostalim obiteljskim rođacima, dok su muškarci sjedili

zajedno u drugoj prostoriji, pušili lulu i raspravljali o politici i ratu. Myrtle se nije

195

Šal od kašmira

protivila toj automatskoj segregaciji, iako je Nerys očekivala da hoće.

Profesorove žene bile su oštroumne i iznenađujuće pričljive te ujedno lukavo

zabavne pa je Myrtle, kad su se vratile u Rajski vrt, izjavila kako odavno nije

provela vrijeme tako zanimljivo.

Odlučile su da Caroline također treba što je moguće više izlaziti prije nego što

njezin oblik ne postane previše naglašen. Dok je prosinac prolazio, gotovo svaki

drugi dan pile su čaj ili kavu u bučnim prostorijama kluba i postajale već poznat

prizor u svojemu uobičajenom kutu pa je ona šačica redovitih posjetitelja samo

dizala ruku na pozdrav dok bi se pokraj njih vukle prolazeći do bara ili stola za

bridž. Svaki put kad bi odlazile iz lađe za stanovanje, te žene bi se kretale sporo,

bezoblične hrpe vune, ovčje kože, pašmine i debeloga tvida. Uskoro je Nerys

shvatila kako je Myrtlin apsurdni plan zapravo bio prilično pametan.

Ali Rainer je te žene vidio samo dvaput prije nego što je sljedeći put kad su

ostali sami upitao Nerys hoće li mu reći što se događa s gospođom Bowen i

pheranima.

- Pheranima? - upitala je, nadala se nedužno, razrogačenih očiju.

- Točno. Jučer poslijepodne ste vas tri u klubu izgledale kao niz galija

razapetih jedara i uvjeren sam da će se postaviti pitanje o grijanju, zato što se

čini da su dame obvezne u salonu nositi odjeću kakvu nose vani. Hmm?

- Hladno mi je - rekla je Nerys.

Nabavila je kangri, zbog čega joj je bilo iskreno drago. Žeravnik je bio

gomoljasta zemljana posuda, otprilike veličine... dakle, priznala je samoj sebi, uz

slab smiješak, veličine trbuha kao u pravoj trudnoći... zatvoren u pletenoj košari.

Svakoga jutra Majid ga je punio zahvaćajući žar iz peći u čamcu-kuhinji i

donosio ga u njezinu spavaću sobu. Prislanjala ga je uz trbuh dok je prikupljala

hrabrost izvući se ispod deka i uvući u svoju odjeću i, kad bi se odjenula,

smještala ga je unutar različitih slojeva odjeće prije nego što bi sitnim koracima

požurila niz hladni daščani pod do salona, u kojemu je peć već gorjela i gdje je

Myrtle bila šćućurena uz lonac s kavom. Myrtle je na sebi imala šešir od janjeće

kože, s preklopima za uši i rukavice s obrubom od runa, odrezanih vrhova

prstiju, tako da ih nikada ne mora skidati. U polumjeru metar do metar i pol

udaljenosti od peći bilo je dovoljno toplo za sjedenje i razgovor, ali izvan toga

vladao je pojas velike hladnoće.

Rainer je samo odmahnuo glavom. Savio je dugačku ruku i protrljao kosu,

tako da mu je stršila poput grive. - Jesam li ti ikada nabrojio četiri načela čarolije?

Molim te, prekini me ako jesam.

196

Rosie Thomas

- Ne, ne vjerujem. - Nerys se već smijala. Uvijek su vodili takve razgovore,

podrugljivo svečane i formalne, koji su ispod površine prštali zabavom i

očijukanjem.

- Četiri načela - odbrojio ih je prstima - jesu: zavođenje u pogrešnome smjeru,

odvraćanje pozornosti, prerušavanje i simulacija. Ako, primjerice, kažeš

slušateljstvu da je vrč naizgled pun bijele tekućine zapravo pun mlijeka, to

slušateljstvo će ti nagonski povjerovati zato što njihova kolektivna svijest dalje

ne gleda. Mislim da vas tri dame pametno iskorištavate sva četiri načela u vlastite

svrhe. Kao profesionalac, divim se tehnici, ali kao prijatelj, ne mogu a da se ne

osjetim pomalo isključen.

Tugaljivost koju je uspio pokazati navela je Nerys da se još jače nasmije. -

Nije na meni da podijelim tu tajnu - usprotivila se.

- Ah, tako dakle. Ali, ako mogu ponuditi prijateljski savjest iluzionista, rekao

bih da, ah, previše odvraćanja pozornosti samo privlači pozornost.

- Shvaćam. Hvala ti - rekla je.

Te večeri upozorila je Myrtle i Caroline da se Rainer raspitivao. Mislila je da bi

bilo dobro reći mu što se događa, jer bi im on u budućnosti mogao biti od

pomoći.

Caroline je bila nesigurna. - Je li diskretan? - upitala je.

Nerys je rekla da je u potpunosti sigurna da jest i Myrtle je imala još nešto za

dodati: - Rainer Stamm je sam za sebe jedna velika tajna. Sjećaš se one dvojice

Amerikanaca koje smo upoznale u njegovoj kući, Nerys?

Sjećala se i Myrtle se osmjehnula. - Jedan od njih imao je nekoliko vrsta

viskija i prilično sam mu se svidjela.

Nerys se sjećala i toga.

- Dakle, pomislila sam da bi mogao biti špijun, ali on misli kako je špijun u

stvari Rainer.

Nerys je bila zbunjena. - Što misliš, na našoj ili na njihovoj strani?

Caroline je preletjela pogledom od jedne do druge. - Zasigurno bi bio na

našoj strani. Ne bi mogao biti nacist, bi li? Iako je Švicarac?

Myrtle ju je potapkala po ruci. - Ja bih prije rekla da svi najbolji špijuni imaju

tu »vjerojatno ne bi mogao biti karakteristiku«, dušo. Ali ne brini. Sklona sam

povjerovati gospodinu Stammu i Nerys je u pravu... mogao bi nam biti od

pomoći.

197

Šal od kašmira

Dogovorile su se da mu Nerys oda njihovu tajnu i obveze ga na njezino

čuvanje.

Sljedeće večeri bila je kod Rainera dok su se Myrtle i Caroline pojavile na

prodaji rukotvorina i darova za prikupljanje sredstava za slanje slatkiša i cigareta

muškarcima u Malaji. Myrtle je izjavila kako ona ne mari ako nikada više ne vidi

nijednu domaću papirnatu ljepenku i da zasigurno ne namjerava nikome

poznatome darovati podložak za nalivpero ni držač za posjetnice. Primi li ona

sličan božićni dar, neka uzmu na znanje, pričekat će da se jezero otopi i bacit će

ga u nj.

Caroline je potvrdno kimnula. - Zapamtit ću to - rekla je.

Myrtle i Nerys katkad nisu bile sigurne šali li se ona ili je samo tako svečano

ozbiljna.

U Rainerovoj sobi bilo je hladno. Nebo iza prozora bez zastora bilo je osuto

zvijezdama. Sjedili su zagledani u crnu vodu rijeke i žute točke svjetlosti

svjetiljaka koje su se pojavljivale u kućama na drugoj strani obale. U svome

žičanom kavezu par bijelih golubova koje je koristio za neke od trikova što ih je

izvodio usnuo je glava zagnjurenih ispod krila.

- Tko je otac? - upitao je Rainer kad mu je Nerys ukratko iznijela činjenice.

- Ne znam smijem li ti to reći.

- Vjerojatno mogu pretpostaviti.

- Vjerojatno možeš. Ne propuštaš mnogo.

Nastupilo je kratko zatišje. Rainer se odjednom oneraspoložio i postao sjetan.

- Propuštam - rekao je tiho.

- Nisam mislila na to propuštanje.

- Znam na što si mislila. - Nagnuo se naprijed. Nerys je bila umotana u deke i

u svu svoju odjeću kad je provukao ruku kroz vanjske slojeve potražiti njezinu

ruku koju je potom stisnuo. - Topla si.

-Jesam. Moj pheran je posebno dobar. Ovdje mi čak ne treba kangri.

- Koliko shvaćam, to je Myrtlin plan?

- Jest. Ali sve smo se složile. Svaka od nas tri mogla bi biti trudna... ili sve tri

ili nijedna.

- Nisi li zabrinuta za vlastitu reputaciju, Nerys?

- Nisam - rekla je nakon razmišljanja. Nije marila za to što bi Srinagar mogao

pomisliti.

198

Rosie Thomas

Prišao joj je još malo bliže i glava mu je zaklanjala prozor i zvijezde. -

Gospođo Watkins - prošaptao je. Kratko je prinio njezinu ruku svojim usnama.

- Da - rekla je.

Rainer ju je pozorno promatrao. Vjerovala je kako je nitko nikada nije toliko

pomno i tako ustrajno proučavao. - Nerys, jasno ti je što se događa među nama,

nije li?

- Naravno. Nisam ja Caroline Bowen - odgovorila je, s dozom vreline. Nije

mogao pomisliti da je toliko nedužna ili toliko glupa da ne bi znala.

Ni najmanje obeshrabren, osmjehnuo se. - Tisuću puta više si poželjnija od

gospođe Bowen, ma koliko lijepa, preslatka i podatna ta Engleskinja bila.

Trenutak su sjedili bez riječi. Nerysin puls smirivao se sve dok nije uspjela

čuti pucketanje staroga drva i blago šištanje vatre, a ne samo lupanje vlastitoga

srca.

Razumjeti što se događalo značilo je priznati moralnu dvojbu s kojom se

suočavala, ali imalo je veze i s očekivanjem; prava kontrola nad ozbiljnom

odlukom održavala je ravnotežu. Biti Rainerova ljubavnica... ili ne biti... bio je

jednako njezin koliko i njegov izbor, na što je on ukazivao i bila je opijena

kisikom neovisnosti koju joj je to davalo. Kao da je bila gusjenica, a potom

zaleđena kukuljica, koja je sad na rubu da postane iznenađujući leptir.

Uspravila se u sjedećem položaju. - Mislim da oboje posve dobro shvaćamo -

rekla je. Pružila je malu debelu zelenu čašu koju joj je dao i pokazala da bi još

jedan centimetar njegova francuskoga konjaka. Bilo je teško u Srinagaru naći

bilo kakvo pristojno piće. Potom se smjestila u svoju čahuru od deka i leđima

udobno naslonila na staru crvotočnu oplatu od dasaka. Konjak ju je ugodno

omamljivao dok je pijuckala. - Znaš li - rekla je, zabavljajući se - da razni ljudi

sumnjaju da si špijun?

- Sumnjaju li, uistinu?

- Jesi li?

Bilo je očito da je uživao u toj reputaciji. Umalo je protresao svojom grivom.

- Nisam, dušo. Planinar sam i mađioničar.

- Tim redoslijedom?

- Uvijek tim redoslijedom. Zarađujem za život kao iluzionist na pozornici i

izvodio sam predstave diljem Europe. Mogao bih spomenuti okrunjene glave da

na tebe želim ostaviti dojam. Ali u mojemu srcu, planine su uvijek na prvome

199

Šal od kašmira

mjestu. Popet ću se na Nanga Parbat, ma što Britanci imali reći na to, i osvojit

ću taj vrh za svoga prijatelja Matthewa Forbesa.

Slike okrutnih bijelih vrhova nazubljenih poput zuba morskoga psa bljeskali

su u Nerysinim mislima i uznemirila ju je tjeskoba. Nije željela čak ni pomisliti

na to da bi Rainera mogla zadesiti ista sudbina kao Matthewa. - Kada?

Nasmijao joj se, razvukavši svoja crvena usta, zadovoljan što je zapazio

njezinu zabrinutost. - Kad budem mogao. Ali sad, kad je rat tako blizu - slegnuo

je ramenima - imam drugih briga. Naravno, želio bih pomoći Saveznicima. O toj

alternativi ne razmišljam. Stručnjak sam za kamuflažu i u ostalim oblicima

obmane koji bi mogli imati vojnu vrijednost pa sam svoje usluge ponudio

Britancima. Ali, kao što vidiš, još me nisu shvatili posve ozbiljno. Mahnuo je

rukom po prostoriji i neobičnome skupu oslikanih kazališnih rekvizita u njoj.

- Trebali bi - rekla je Nerys. Nije bila posve sigurna je li ona sama vjerovala u

nedužnu Rainerovu sliku samoga sebe.

Stišao je glas. - Hvala ti. Vidjet ćemo. U međuvremenu... Shvaćam da me

Srinagar privlači i da mi veže srce na način na koji to nikada nisam očekivao.

Nastupilo je kratko zatišje kad su okrenuli glave u istome luku i zagledali se

preko svjetala u labirint Staroga grada.

- Trebam tvoju pomoć - oglasio se nakon nekog vremena Rainer.

- Naravno da ću ti pomoći. Samo mi reci kako.

- Pričekaj da čuješ. Mogla bi se predomisliti. Zbog raznih svojih projekata

rado bih želio zadržati srdačne odnose s predstavnikom britanske vlade, tvojim

prijateljem, gospodinom Fanshaweom.

- Ne bi se baš moglo reći da mi je on prijatelj. Ne pripadam čak ni toj

društvenoj ljestvici - usprotivila se Nerys.

Gospodin Fanshawe me zamolio da izvedem mađioničarsku predstavu za

podizanje morala na Božić u rezidenciji. Bit će to zabava za osoblje i njihove

obitelji, ono što je ostalo od pukovnije te za određene društvene slojeve

Srinagara. Lako ćeš to zamisliti.

Nerys je to uspjelo.

- Da bih predstavu izveo kako dolikuje, bit će mi potreban pomoćnik na

pozornici. Obično je to žena pomoćnica i po mogućnosti egzotično privlačna.

Tajnovita Madame Moljac, gospodična Soo Ling, izravno iz Šangaja i te stvari.

- Shvaćam, Rainere. Nikada u životu nisam bila na pozornici. A velško

podrijetlo nije egzotično.

200

Rosie Thomas

- Ne pratiš me. Sjećaš se ona četiri načela? Prerušavanje. Bojim se da ćeš

morati skinuti svoj pheran, ali možemo ga zamijeniti lepršavim haljama. Mislim

na one prave kineske. Mali okrugli crni šešir, maska. Dražesno.

- Hoću li biti prepiljena napola?

Pogledi su im se sreli.

- Još nisam smislio program. To bi moglo biti samo za početak. Nisam ja

amater, gospođo Watkins. Vježbat ćemo, vježbati, a potom još dodatno vježbati.

Voljna si?

- Spremna i više nego voljna - uspjela je odgovoriti.

Poslije, kad je spomenula da je Myrtle osjećala nostalgiju za glamuroznim

predratnim zabavama na ledu, Rainer je rekao da će kao protuuslugu za

Nerysinu ulogu pomoćnice na pozornici smisliti nešto za proslavu Božića.

Nerys je sve to ispričala Myrtle i Caroline prije nego što su se zaputile u Delhi,

prema vlastitim riječima povući se od nepodnošljive hladnoće i obaviti božićnu

kupnju, ali zapravo diskretno se posavjetovati s liječnikom o napredovanju

Carolinine poodmakle trudnoće.

- Doimaš se iznimno sretnom - rekla je Myrtle, zagledavši joj se u lice.

- Da - složila se odmah Nerys.

- Jesi li zaljubljena u nj?

Nerys je bacila pogled oko sebe kako bi bila sigurna da ih Caroline ne može

čuti.- Mislim da to baš ne bi bilo nimalo poželjno.

- Time mi nisi odgovorila na pitanje. Zabavi se, sjećaš se. Caroline i ja se

dvadeset trećega vraćamo u Srinagar.

Izlet u Delhi nije bio užitak. Putovanje cestom, a potom vlakom, bilo je bolno

sporo i neudobno i Caroline je bila tjeskobna i u suzama. Hinduski liječnik

kojega su našle kratko ju je pregledao i rekao joj da je potpuno zdrava te da

može očekivati kako će roditi za otprilike četrnaest tjedana. Više ga je zanimalo

gdje se planira poroditi i zašto, ako joj je suprug u vojsci, o njoj ne skrbe u

vojnoj bolnici.

Žurno su se udaljile i Caroline je izjavila da bez obzira na sve što se dogodilo

ona više nikada neće ni blizu liječniku. Ali dogodilo se nešto još gore dok su

prolazile kroz Connaught Place na povratku iz njegove ordinacije do Myrtlina

201

Šal od kašmira

bungalova. Caroline se zaustavila nasloniti na stup i doći do daha. Nakon

Srinagara, u Delhiju je bilo toplo i morale su odložiti svoje pherane pa su se

zamatale u komotne svilene kapute koji su služili za zaštitu od prašine i šalove

koji su se vukli za njima. U tome trenutku začule su povik prepoznavanja.

Ispostavilo se da je žena koja je izišla iz automobila parkiranog uz rubnik sestra

bojnikove supruge, Carolinine prve susjede.

- Kako vas je divno obje vidjeti. Idete na čaj? Da vas povezem?

Caroline je rekla Nerys da je poskočila petnaest centimetara uvis, posve

sigurna da je držala ruku navrh izbočine trbuha. Žena se zagledala u njihovu

nekonvencionalnu odjeću. Samo zbog toga što se Myrtle pretvarala da joj je loše,

tvrdeći da će povratiti ili možda čak onesvijestiti, uspjele su se izgubiti među

gomilom.

- Čeka nas vozač. Najljepše mi pozdravite gospođu Dunkeley - povikala je

Caroline preko ramena, dodavši »tu otrovnu vješticu«, što je samo Myrtle mogla

čuti.

Myrtle je rekla Nerys: - Delhi je previše opasan. Tamo je previše ljudi koji

nemaju drugoga posla nego ogovarati. Ako Caroline sljedeća tri mjeseca ne

provede u feredži u Rajskome vrtu, prije ili poslije netko koga poznajemo negdje

će je ugledati i u trenu će cijelo Carstvo čuti za to.

Nerys se složila. - Smislit ćemo nešto - rekla je.