Ronjenje na dah

UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“ U MOSTARU

NASTAVNIČKI FAKULTET

ODSJEK ZA SPORT I ZDRAVLJE

SEMINARSKI RAD

Tema: Ronjenje na dah

Mentor: Prof. Dr. Nermin Nurković Student: Šumar Dejan

Mostar, 2007.

SADRŽAJ

1. Uvod........................................................................................................................3

2. Obrada teme...........................................................................................................4

2.1. Historijski razvoj ronjenja...........................................................................4

2.2. Službene discipline u ronjenju na dah........................................................9

2.3. Glavna pravila i određena ograničenja u ronjenju na dah.....................12

2.4. Tjelesne promjene i adaptacije ljudskog organizma prilikom ronjenja

na dah...........................................................................................................15

3. Zaključak..............................................................................................................24

4. Literatura..............................................................................................................25

2

1. UVOD

Ronjenje je danas jedan od sportova koji se najbrže širi svijetom, a oduvijek je postojala

čovjekova želja da se spusti ispod površine mora, jezera, bilo u svrhu spašavanja, lova,

rekreacije ili vojne svrhe.

Ronjenje na dah (u apnei) je najstariji, najrašireniji i potencijalno najopasniji način

ronjenja. Pri tom ronjenjem na dah ne smatramo plutanje/plivanje uz pomoć peraja

površinom vode i to uronjene glave na kojoj je maska dišući kroz disalicu (tzv.

snorkeling). Ronjenje na dah podrazumijeva ronjenje u inspiratornoj apnei čije trajanje i

dubina zarona ovise o više faktora: dobi, spolu, vitalnom kapacitetu, tjelesnoj spremnosti,

motiviranosti, stepenu mentalne spremnosti, tlaku i temperaturi okoline. Na suhom

trajanje apnee prosječnog čovjeka iznosi od 0,5 do 1,5 minute. Apnea se može produžiti

prethodnom hiperventilacijom (na 3-4 minute), udisanjem čistog kisika (na više od 10

minuta – vlasnik rekorda je Gianluca Genoni) i primjenom suvremenih tehnika

ventilacije i opuštanja (više od 8 minuta – vlasnik rekorda je Martin Stepanek). Prosječan

čovjek roni na dah do dubine od 3 metra, a uvježbani ronioci na dah obično rone do

dubine od 25 metara u apnei trajanja oko 2 minute.

Ronjenje na dah možemo podjeliti na dvije grupe. Prva je čisto rekreativnog karaktera a

druga je totalno natjecateljskog karaktera. Rekreativno ronjenje je najjeftiniji oblik

ronjenja i zahtjeva samo masku, peraje i disalicu koji će nam omogućiti ulazak u sasvim

novi svijet, dok je natjecateljski oblik ronjenja najzahtjevniji oblik koji od ronioca

zahtjeva veliku psihičku i fizičku pripremljenost jer u protivnom dolazi do kobnih

posljedica.

Slika 1.

3

2. OBRADA TEME

2.1. Historijski razvoj ronjenja

Ne može se sa sigurnošću ustanoviti kada su ljudi prvi put zaronili, ali je to svakako

potreba stara koliko je stara i ljudska zajednica. Mora i okeani su neiscrpan izvor

znatiželje, hrane i prirodnih bogatstava.

Prema procjenama arheologa mnogi umjetnički predmeti od sedefa potiču čak iz 4500-te

godine p.n.e. Poznato je da je kineski imperator Zu dobijao danak od svojih podanika u

biserima 2200-te godine p.n.e.

Prvi pisani podaci o ronjenju nalaze se u Homerovoj »Ilijadi«, napisanoj 700 godina prije

n.e., u opisu vojnih operacija ronjenja za vrijeme Trojanskog rata (1194.g. prije n.e.).

Aleksandar Makedonski je koristio vojne ronioce za rušenje podvodnih prepreka pri

opsadi grada Tyra, 333.g.prije n.e.za šta su upotrebljavali primitivno ronilačko zvono.

Istina, prvi ronioci su ronili na dah, bez ikakve opreme, praktično potpuno isto kao i

danas kad kratko zaroni svaki kupač.

Jedan od prvih pokušaja projektovanja ronilačke opreme koja bi omogućila brže plivanje

pod vodom, bolju zaštitu i duži boravak, jesu skice velikog Leonarada Da Vincia (1452-

1519), koji pravi modele ronilačkog odijela i peraja za ruke i noge po ugledu na plovne

kožice ptica plivačica.

Slika 2.

4

Međutim svi ti pokušaji ostali su ograničeni tehnološkim napretkom i uglavnom su bili

usmjereni ka poboljšanju karakteristika ronilačkog zvona s ciljem što dužeg boravka pod

vodom. Do kraja 1600. godine zvono se prilično usavršilo. Loren Gulielmo, 1553.godine

konstruiše zvono koje je omogućavalo boravak pod vodom bez dovoda vazduha s

površine u trajanju od jednog sata a idejnu prekretnicu u razvoju podvodnog zvona učinio

je 1691.godine Englez Edmund Halley1, koji je uveo sistem dovoda vazduha s površine

uz pomoć bureta ispunjenog vazduhom koje je spušteno do zvona. Takvim zvonom

Halley je sa još četvoricom ronilaca dosegao dubinu od 20 metara i zadržao se pod

vodom 1 sat i 30 minuta. Tehnološki napredak i zamjena bureta, kao rezervoara za

vazduh, pumpom, omogućili su konstrukciju kseona u kome su ronioci mogli daleko duže

da borave i rade.

Slika 3.

Ovdje treba napomenuti izum italijanskog fizičara iz 1680.godine, koji je iskoristio

zapažanja Leonarda da Vincija o karakteristikama disanja pod vodom, konstruisao

ronilački aparat s pretpostavkom da se izdahnuti roniočev vazduh može ponovo udisati

ako se oslobodi vlage. Tako je predvidio bakarni kondenzator iz koga ronilac ponovo

udiše. To je prva ideja o sistemu aparata zatvornog kruga, iako ovaj aparat nije mogao

funkcionisati, ujedno on je prvi opremio ronioca perajama i tako od ronioca šetača

napravio ronioca plivača, ali se njegova ideja počela primjenjivati tek nakon 250 godina.

1 Dušević, Kršovnik (1998) Ronjenje- otkrijte svijet podmorja.

5

Tek je oko 1835. godine u hemiji shvaćena apsorpcija CO2 i tada su inženjeri mogli

usavršiti razne aparate za upotrebu u rudnicima i anesteziologiji, pa je ideja o aparatima

poluzatvorenog i zatvorenog kruga disanja mogla biti ostvarena. Mogućnost dovođenja

komprimovanog vazduha pod vodu, 1770.godine omogućava dalji razvoj ronilačke

kacige. Godine 1774 u Le Havreu, Francuz Perminet, prikazao je ronilačku kacigu u

kojoj je komprimovani vazduh dovođen kroz cijev povezanu sa velikim mehom na

površini. Rekord ovog ronjenja iznosio je 15 metara tokom jednog sata. Godine 1782.

potonuo je admiralski brod »Royal George«. Za operaciju spašavanja, Englez August

Seibe konstruiše ronilački šljem, 1819, takozvani »otvoreni dres«. Kasnije osniva

poznatu firmu »Seibe – Gorman and Company« i tokom spašavanja tog broda, 1837

godine, konstruiše odijelo od platna. Ista se individualna »teška«, ronilačka oprema (meki

skafander) uz kasnija usavršavanja koristi i danas.

Tako je od 1837. godine razvoj ronjenja počeo zavisiti od dva faktora: konstrukcije

ronilačke opreme i kompresora; saznanjima o djelovanju povišenog pritiska na ljudski

organizam i od razvoja podvodne fiziologije. Dok se tehnički dio usavršavao naglo s

industrijskom revolucijom, fiziologija je sporo napredovala. Tek je francuski fiziolog

Paul Bert, 1878 godine osvjetlio pojam dekompresione bolesti, a prva rekompresiona

komora instalirana je u vrijeme izgradnje

prve podzemne željeznice Hudson River

u New Yorku 1893.godine. Istraživanja

Paula Berta dovela su do uvođenja

procedure profilaktičke dekompresije po

principu sporog i kontinuiranog

izronjavanja.

Otprilike u isto vrijeme pojavljuje se i rad Johna Scotta Haldanea na polju podvodne

fiziologije. U to vrijeme postojao je interes za dugim ronjenjem zbog izgradnje raznih

podvodnih objekata i čestih spašavanja potonulih brodova kao posljedice pojačanog

pomorskog saobraćaja i ratova. Haldane je tada usavršio svoju teoriju zasićenja

6

(saturacije) tkiva koja je dovela do modela stepeničastog etapnog profilaktičkog

dekompresionog izronjavanja. Nakon opsežnog istraživanja kraljevska ratna mornarica

Velike Britanije 1906. godine usvaja profilaktičke dekompresione tablice i određuje

maksimalnu radnu dubinu za ronioce koja je iznosila 63 metra.

Uporedo sa razvojem ronilačke opreme po sistemu dovoda vazduha s površine, razvija se

i autonomna ronilačka oprema kod koje ronilac nosi na sebi rezervu komprimovanog

vazduha. Rouquayrola i Denayrouze, 1872. godine stvaraju upotrebljiv regulator za

redukovanje visokog pritiska vazduha na pritisak okoline čime je omogućena puna

autonomija ronilaca. Ta evropska dostignuća podstakla su ubrzani razvoj ronilaštva u

Americi. Usvojene su, 1915.godine, Haldenove dekompresione tablice, usavršena je

oprema za ronjenje i napisan prvi priručnik za ronjenje. To je bila prekretnica nakon čega

počinju sve dublja zaronjenja dostigavši prilikom vađenja potonule podmornice »F-4«

kod Honolulua 110 metara.

Slika 5.

Od 1924. godine počinju eksperimenti s gasnim smjesama helijuma i kiseonika. Nova

tehnika je primjenjena 1939.godine, prilikom vađenja potonule podmornice »Squalus«

kod Portsmouhta na dubinu od 80 m. i obavljeno je čak 640 ronjenja.

Amerikanci su do pred drugi svijetski rat prednjačili u korištenju smjese kiseonik –

helijum zbog monopola proizvodnje helijuma, ali su i ostale mornarice napredovale.

Britanci su koristeći tu mješavinu 1956. godine postigli dubinu od 220 metara.

7

Dalji korak u razvoju ronjenja pripada Francuzima Jacquesu-Ivesu Cousteau i Smilu

Gagnanu koji 1942. godine konstruišu »Aqua-Lung«, regulator za disanje čime je

postignuta puna autonomnost ronioca. Princip tog regulatora otvorenog kruga disanja

koristi se i danas.

Istovremeno se u Italiji posvećuje velika pažnja konstrukciji ronilačkog aparata

zatvorenog kruga disanja, podstaknuta potrebom za specifičnim zahtjevima u vojnim

ronjenjima.

Naredni korak u razvoju ronilačke tehnike i podvodne fiziologije su ispitivanja dugog

boravka ljudskih posada u podvodnim habitatima. Eksperimentiše se s gasnim

mješavinama, poboljšavaju se dekompresione tablice i traži granica visokog pritiska koji

ljudski organizam može da podnese bez rizika trajnih oštećenja ili smrti.

Nakon drugog svijetskog rata podvodne aktivnosti doživljavaju eksplozivan razvoj u

korelaciji s tehnološkim i ekonomskim razvojem. Ronjenje više nije vojno ili istraživačko

već postaje dostupno svakom zdravom čovjeku. To je danas masovna pojava. Zbog toga

ronjenje možemo podjeliti na profesionalno – komercijalna, vojna i sportsko-rekreativna.

Današnja autonomna ronilačka oprema omogućava relativno siguran kratkotrajan

boravak pod vodom do dubine od 50 metara. Za veće dubine potrebno je koristiti

komplikovanu tehnologiju i vještačke gasne mješavine za disanje.

Tehnika saturacionog ronjenja omogućava duži radni boravak na velikim dubinama

(ronioci francuskog preduzeća) Comex boravili su 1972. godine u rekompresionoj

komori na simuliranoj dubini na 610 metara a ronioci »Comexa« i Ratne mornarice

Francuske su 1977. godine ronili na dubini od 460 metara uz ekskurzije do 501 metar.

Ograničavajući faktor u osvajanju dubina je ljudski organizam čija funkcija u uslovima

visokog pritiska nije dovoljno poznata.

Podvodna medicina proučava funkciju ljudskog organizma u uslovima vodene sredine i

povišenog ambijentalnog pritiska, kao posebna grana medicine relativno je mlada.

8

Osnovni problem podvodne medicine jeste stvaranje gasnih mjehurića u tjelesnim

tečnostima i tkivima u uslovima brzog pada okolonog pritiska. Tu pojavu je prvi put

uočio Boyle 1670. godine u oku zmije izlaganoj vakumu. Sljedeći problem je da u

uslovima povišenog pritiska pojedini gasni elementi iz vazduha mijenjaju svoje fiziološke

osobine, a inertni gasovi postaju aktivni. Ta je pojava, takođe, rano uočena.

Već su pronalazači kiseonika Pristly (1733- 1804) i Lavoasier (1743-1794), a kasnije

Dumas 1797.i Loran Smith 1899.godine znali za toksične efekte kiseonika pod povišenim

pritiskom. Narkotično djelovanje azota na psihu čovjeka u uslovima udisanja pod

povišenim pritiskom opisuje Junod 1834, a Triger 1843 izvještava o prvim slučajevima

dekompresione bolesti.

Osnivačem podvodne medicine smatra se Paul Bert, koji je 1878. godine u knjizi »La

pression barometrique« postavio na naučne osnove patofiziološke promjene u ljudskom

organizmu koje su uzrokovane neurotoksičnim efektima kiseonika, hipoksijom i

dekompresionom bolešću. Nakon toga slijedi niz ljekara istraživača: ruskih, engleskih,

američkih i francuskih ronilačkih škola, koji su dali veliki doprinos u razvoju naučne

misli iz oblasti podvodne fiziologije.

2.2. Službene discipline u ronjenju na dah

AIDA- Službena asocijacija ronjenja na dah je rasprostranjena širom svijeta, osnovana je

1992. godine da bi pratila rekorde, organizirala natjecanja i brinula o visokim

standardima u edukaciji instruktora i novih ronioca na dah. Tako je AIDA raspisala i

razne discipline u kojima ronioci na dah mogu pronaći izazove.

Discipline se djele na statične, dinamične i dubinske.

1. STATIC APNEA (STA) – Statična disciplina

U ovoj disciplini ronioc zadržava svoj dah koliko je najduže moguće i koliko mu njegov

respiratorni sistem dopušta. Njegovo tijelo je uronjeno u vodu ili na površini. Static apnea

je jedina disciplina koja mjeri trajanje i jedna od dvije discipline u

kojoj se može natjecati timski (druga je Constant weight). Apnea

se može izvoditi i priznata je u bazenu ili u otvorenoj vodi (more,

9

jezero, rijeka…). Svjetski rekord u ovoj disciplini postavila je Natalia Molchanova

22.04.2006. god. u bazenu u Moskvi i on iznosi 7 minuta i 30 sekundi. Kod muškaraca

rekord drži Tom Seitas koji je 30.08.2006. u bazenu u Tokiju dah zadržao tačno 9 minuta.

2. DYNAMIC WITH FINS (DYF) – Dinamična disciplina

Ronioc roni horizontalno pod vodom u pokušaju da pređe što veću udaljenost. Za

pokretanje nije dozvoljena nikakva druga pomoć osim peraja ili monoperaje. Natjecanje

se može odvijati u bazenu minimalne dužine 25 metara. Svjetski

rekord koji je postavljen 23.04.2006. na 50-metarskom bazenu u

Moskvi kod žena također drži Natalija Molchanova i on iznosi 200

metara. Kod muškaraca rekord također drži Tom Seitas i on iznosi

233 metra a postavljen je na 50-metarskom bazenu u Tokiju 28.08.2006. god.

3. DYNAMIC WITHOUT FINS (DNF) – Dinamična disciplina bez pomagala

Ronioc roni horizontalno pod vodom u pokušaju da pređe što veću udaljenost.

Zabranjena je svaka upotreba pomagala pri kretanju. Dynamic without fins je mnogim

roniocima najprirodnija od disciplina u kojima se mjeri pređena

udaljenost, jer ne zahtjeva nikakva dodatna pomagala za kretanje već

samo jako dobru tehniku. Natjecanje se može odvijati u bazenu

minimalne dužine 25 metara i najviše odgovara “starim plivačima”.

Svjetski rekord kod žena drži Natalija Molchanova koja je 20.12.2005. god. na 25-

metarskom bazenu u Tokiju postavila rezultat od 131 metra. Kod muškaraca rekord drži

Tom Seitas sa 183 metra postavljen također u Tokiju na 25-metarskom bazenu

27.08.2006. god.

4. CONSTANT WEIGHT (CWT) – Dubinska disciplina

Za uron i izron ronioc koristi peraje ili monoperaju ili koristi ruke bez da se povlači po

konopcu ili da mjenja balast s kojim je uronio. Dopušteno je jednom

dotaknuti uže da bi se zaustavio pri uronu i krenuo s izronom. Ni u

kojem trenutku za vrijeme zarona ne smije mjenjati količinu olova

koju nosi. Constant weight je dubinska disciplina koja najviše privlači

10

zbog specifičnih peraja i monoperaja koje ronioci koriste pri uronu. Constant weight je

jedna od dvije discipline u kojoj se može natjecati timski (druga je Static apnea). Svjetski

rekord za žene postavila je 03.09.2005. u Nici je postavila Natalija Molchanova i on

iznosi 86 metara. Kod muškaraca rekord drži Guillaume Nery koji je u Nici 06.09.2006.

dostigao dubinu od 109 metara.

5. CONSTANT WEIGHT WITHOUT FINS (CNF) – Dubinska disciplina

Za uron i izron ronioc koristi samo snagu svojih mišića bez korištenja drugih pomagala,

bez da se povlači po konopcu ili da mijenja balast s kojim je uronio.

Constant weight bez peraja je najteži oblik dubinskog ronjenja jer je

zabranjeno bilo kakvo korištenje pomagala pri ronjenju. Ova

kategorija zahtjeva savršenu koordinaciju pokreta i tehnike. Svjetski

rekord i u ovoj disciplini postavila je Natalija Molchanova

07.11.2005. u Dahabu u Egiptu i on iznosi 55 metara, dok kod

muškaraca rekord drži Martin Stepanek sa 80 metara postavljen u Grand Caymanu

09.04.2005.

6. FREE IMMERSION (FIM) – Dubinska disciplina

Ronioc se spušta do najavljene dubine samo snagom svojih vlastitih

mišića, bez pomoći peraja ili povlačeći se po konopu, i na isti način se

vraća nazad na površinu, također nije dozvoljeno diranje konopa osim

jedanput i to na krajnjoj dubini kako bi se pomogao u okretu i

nastavio povratak na površinu. I u ovoj disciplini kod žena svjetski

rekord drži Natalija Molchanova, postavila ga je u Dahabu u Egiptu

03.06.2006. gdje je zaronila 80 metara, dok kod muškaraca svjetski

rekord drži Martin Stepanek koji je 03.04.2006. na Grand Caymanu zaronio na dubinu od

106 metara.

7. VARIABLE WEIGHT (VWT) – Dubinska disciplina

Ronioc se spušta do dubine uz pomoć “saonica” a vraća se na

površinu ili plivajući sa perajama ili se rukama povlači po konopu.

11

Variable weight je prva od dvije dubinske discipline koje koriste “saonice” za spuštanje u

dubinu. Stari sistem saonica je bio spuštanje na glavu kao što je prikazano u filmu

“Veliko plavetnilo”, dok novi sistem saonica prakticira spuštanje na noge i takav stil

danas svi primjenjuju. Svjetski rekord kod žena drži Tanya Streeter koja je 19.07.2003. u

Provincialesu zaronila 122 metra, dok kod muškaraca rekord drži Carlos Coste koji je u

Sharmu u Egiptu 09.05.2006. zaronio na dubinu od 140 metara.

8. NO LIMIT (NLT) – Dubinska disciplina

No limit je disciplina u kojoj se ronioc spušta do najavljene dubine sa “saonicama” čija je

težina 35 kg. te se nazad na površinu vraća uz pomoć specijalnog balona, ronilačkog

odjela koji ispunjava zrakom ili na bilo koji drugi način. No limit je najzahtjevnija

dubinska disciplina. Svjetski rekord za žene drži Tanya Streeter postavljen 17.08.2002. u

Provincialesu koji iznosi 160 metara, dok kod muškaraca svjetski rekord drži Herbert

Nitch postavljen 28.08.2006. u Žirju u susjednoj Hrvatskoj i on iznosi nevjerovatna 183

metra.

Napomena: AIDA priznaje službena natjecanja i svjetske rekorde postignute samo u ovih

8 disciplina. Ostale "slične" ili "drugačije" discipline mogu se smatrati samo

"demonstracijskim disciplinama", bez mogućnosti za postavljanje svjetskog rekorda.

Postoje posebni rekordi za žene i muške za svaku disciplinu. Nisu dozvoljene dodatne

podjele na poddiscipline (npr. jezero/more, prema visini, ispod leda, 25/50 m bazen...)

2.3. Glavna pravila i određena ograničenja pri ronjenju na dah

- Nikada ne roniti sam.

- Izjednačavati pritisak prije nego što se pojavi bol.

- Prije prvog zarona pustiti vodu u kapuljaču, kako se ne bi zadržao zrak između

neoprena i bubnjića.

- Izvaditi disalicu iz usta nakon svakog zarona.

- Na kraju urona nikada izdahnuti do kraja i silovito.

12

- Kompenzirati masku za vrijeme zarona.

- Odustati od ronjenja ako se ne osjeća dobro.

Obično, svaka prosječna osoba prosječnog zdravlja smije roniti. Ne smije roniti onaj koji

boluje od bolesti koja se ne može kontrolirati terapijom ili od bolesti koja se može

pogoršati pri ronjenju. Zdravstvena nesposobnost za ronjenje može biti privremena ili

trajna. Tačna ocjena može se dati samo na temelju pregleda ovlaštenog liječnika

ronilačke medicine, prema propisanim kriterijima. Najčešće zdravstvene tegobe, koje

mogu omesti ronjenje su: prehlada, probavne smetnje, tegobe zglobova i mišića, zatim

srčane tegobe i smetnje osjetila. U trudnoći se ne smije roniti, a nema dokaza da je

ronjenje u vrijeme menstruacije kod žena štetno ili rizično.2

Glavno je načelo da čovjek pod vodom može normalno funkcionirati do određene

granice. To ovisi o tjelesnom zdravlju, ali i o duševnoj ravnoteži, ovisi o bolestima od

kojih čovjek boluje, o tome kako ga te bolesti ograničavaju i kako može nadići ta

ograničenja. Istraživanja o tome koliko je ronjenje utjecalo na unapređenje zdravlja

nema. Postoje samo pretpostavke da osoba koja roni poštujući pravila sigurnosti

poboljšava svoje zdravlje. Život suvremenog čovjeka toliko je naporan i stresan da napor

i stres rekreacijskog ronjenja djeluju upravo suprotno: smiruju i opuštaju i stimuliraju

pozitivne vrijednosti. Nekoliko sati sedmično čovjek se izdvaja u posebnu aktivnost i

prelazi u drugi svijet. Ronjenje okupira i tjelesno, i duhovno, traži odricanje od loših

navika, a taj angažman vraća se kroz poboljšanje zdravlja. No, ipak postoje neki posebni

rizici pri ronjenju. Ronjenje može izazvati pojavu "dušikovog pijanstva". To je pojava

koja se javlja zbog narkotičkog djelovanja dušika pod povišenim tlakom na dubinama od

40-ak metara i više. Nastaje naglo i može potpuno onesposobiti normalno ponašanje i

rasuđivanje ronioca. Zato postoji ograničenje dubine pri ronjenju na zrak. Za veće dubine

potrebne su posebne kombinacije plinova za disanje. Jedini lijek je smanjivanje dubine

ronjenja, a to ronilac ne može sam, nego mu mora pomoći partner. Dekompresijska

bolest, poznata i pod nazivom "kseonska bolest", rizik je broj jedan pri ronjenju. Nastaje

pri prebrzom izranjanju, zbog oslobađanja mjehurića zraka u krvi. Naime, pri velikim 2 Stojanović Dražen ( ) Zov plave dubinehttp://www.zzjzpgz.hr/nzl/15/umetak.htm

13

tlakovima u dubini, u krvi se nađe otopljenog zraka kojemu treba vremena da izađe i

bude izdahnut kroz pluća. Ako ronilac izranja prebrzo, zrak ne stigne izaći u plućima, već

se mjehurići stvore po tijelu i začepe krvne žile u koži, mozgu, mišićima, zglobovima.

Liječenje je teško, u dekompresijskoj komori, a oštećenja mogu biti trajna. Sljedeća

velika opasnost leži u zadržavanju daha pri ronjenju na zrak u boci. Naime, kako ronilac

udiše zrak pod tlakom okoline, koji je u vodi visok, svaka promjena dubine ima za

posljedicu i promjenu tlaka. Ako se zrak udahne na većoj dubini te se zadrži zrak i krene

prema površini, zbog pada tlaka vode na manjoj dubini, pluća se mogu rasprsnuti jer je u

njima ostao zrak pod tlakom veće dubine. Zato se pri ronjenju na boce mora stalno disati,

bez zadržavanja daha. Ako se regulator za disanje vadi iz usta pod vodom, onda se mora

obvezno izdisati. Nadalje, opasnost je i pucanje bubnjića. Ako se pravilnim postupkom

ne izjednači tlak u uhu, koji se povećava pri povećanju dubine, može doći do pucanja

bubnjića. Zbog prodora hladne vode u unutrašnje uho, dolazi do vrtoglavice i povraćanja,

što može biti fatalno. Dubina se pri ronjenju smije povećati samo ako se može uspješno

izjednačiti tlak u uhu. Ako ne ide - ne ide, mora se ostati na dubini ili vratiti natrag.

Postoji još rizika, ali ovi nabrojeni specifični su za ronjenje s tlačenim zrakom, dok se

ozljede (posjekotine, udarci) mogu javiti i pri drugim sportovima. U stvari, nema velikih

zapreka za rekreacijsko ronjenje. Smije roniti praktički svaka osoba koja se osjeća

zdravom i nema stvarnih zdravstvenih problema koji joj remete normalne tjelesne i

duševne procese. Pri upisu na tečaj ronjenja daje se zdravstvena izjava o tome. Klub

može, a to ozbiljni i čine, tražiti pregled licenciranog ronilačkog liječnika. Prema HRS-u,

za rekreativce je pregled obvezan jednom u dvije godine za mlađe od 40, a za starije

jednom godišnje. Kriteriji nisu strogi, a ako postoje nejasnoće, mogu se razjasniti u

razgovoru s liječnikom i instruktorom ronjenja. S ronjenjem su nespojivi opijanje i

pušenje - svjesno uništavanje svog i tuđeg zdravlja. Isto tako, s ronjenjem je nespojivo

uništavanje prirodnih bogatstava - bacanje otpada, ubijanje morskih životinja, razbijanje

obale i podmorja. Ronjenje nije masovan sport, ali nije niti ekskluzivno pravo i

mogućnost "biranih". To je skup sport, koji zahtijeva puno znanja i vještine, truda i

odricanja. Zauzvrat, dobiva se mir i ljepota podvodnoga svijeta, rekreacija, čuvanje i

unapređenje zdravlja tokom dugog niza godina. Roniti se može već od mladosti, pa do

duboke starosti, ali uz poštivanje ograničenja prirode: vode, vremena, a napose samoga

14

sebe. To posljednje posebno je važno. Malo je ljudskih aktivnosti u kojima je čovjek

toliko opasan samome sebi koliko je to u ronjenju.

2.4. Tjelesne promjene i adaptacije ljudskog organizma prilikom ronjenja na dah

Nerazumijevanje i iznenađenost pojavom određenih promjena u našem tijelu koje nastaju

tijekom ronjenja na dah može pridonijeti zbunjenosti i pojavi straha. To opet pridonosi

donošenju neodgovarajućih odluka s neželjenim posljedicama.

Tokom ronjenja u apnei dešava se niz značajnih promjena s učinkom na:

- funkcioniranje tjelesnih osjetila (čula)

- vrijednosti tlakova u zatvorenim šupljinama glave

- plućne volumene i plućne kapacitete

- vrijednosti parcijalnih tlakova plinova u plućima

- tjelesnu toplinu

- ravnotežu tjelesne tekućine

- održavanje euglikemije

- opseg i intenzitet aktivnosti mišića

- gradijent tlakova duž probavne cijevi

- raspodjelu krvotoka

- rad srca i stanje kardio-vaskularnog sistema

Neke od tih promjena karakteristične su za ronjenje na dah, a neke su zajedničke svim

načinima ronjenja.3

PROMJENE U FUNKCIONIRANJU TJELESNIH OSJETILA (ČULA)

Čovjek čuje (osjeća) zvuk na dva načina. Naime, zvučni se titraji u atmosferskom zraku

šire zrakom (zračna vodljivost) i potiču titranje bubnjića, ali uzrokuju i rezonanciju kosti

lubanje (koštana vodljivost) te se na taj način zvučni titraji prenose u unutarnje uho gdje

podražuju organ sluha. Raspoznavanje smjera (s tačnošću od 1 do 3 stupnja) odakle zvuk

dolazi počiva na činjenici da je mozak sposoban razaznati izrazito malu (0,03

milisekunde) razliku u vremenu dolaska zvuka u ono uho koje je udaljenije od zvučnog

3 Detić Damir (2004) Tjelesne promjene tijekom ronjenja na dahhttp://www.efsa.hr/Podvodni/Teme/Tjelesne_promjene_tijekom_ronjenja_na_dah.htm

15

izvora od onog uha koje mu je bliže. Naravno, u vodenom mediju zračna je vodljivost

nemoguća, a osim toga zvučni se titraji pet puta brže šire nego zrakom, a i manje se

apsorbiraju nego u zraku. Zbog svega navedenog, u vodi zvučni titraji gotovo

istovremeno dolaze u organe sluha u oba uha pa je vrlo teško sa sigurnošću odrediti

položaj zvučnog izvora. Ukratko, zvuk u vodi čujemo bolje, ali teže određujemo smjer iz

kojeg dolazi. U vodi se s dubinom smanjuje vidljivost zbog apsorpcije svjetla (jačina

apsorpcije je razmjerna količine otopljenih ili suspendiranih čestica) pa se tako na 5 m

dubine intenzitet sunčane svjetlosti smanji na četvrtinu, a na 15 m na osminu vrijednosti

na površini. Apsorpcija svjetlosti nije jednakomjerno izražena za sve dijelove sunčevog

spektra pa se tako crvena boja gubi već na 3 m dubine, narančasta na 5 m, žuta na 10 m, a

plava i zelena na 30 m dubine. Oštrina vida je narušena zbog količine otopljenih čestica i

znatno manje izraženog loma svjetlosti. Važno je znati da je interpretacija udaljenosti

predmeta koje gledamo maskom poprilično netočna jer nam predmeti izgledaju bliži za

jednu četvrtinu i veći za jednu trećinu nego što u stvari jesu.

PROMJENE VRIJEDNOSTI TLAKOVA U TJELESNIM ŠUPLJINAMA GLAVE

ISPUNJENIMA ZRAKOM

U srednjem uhu i sinusima prilikom zarona stvara se podtlak (ukoliko se roni s maskom

onda i ispod nje) koji treba poništiti/izjednačiti. U suprotnom dolazi do oštećenja sluznice

stijenki tih šupljina koja su izraženija što je podtlak veći i trajanje izloženosti dulje.

UTICAJ NA KARDIO-VASKULARNI SISTEM

Zbog povišenog hidrostatskog tlaka grudni koš se stišće pa mu se volumen smanjuje (kao

i plućni volumeni) što potiče uključivanje zaštitnog mehanizma centralizacije krvotoka.

Hidrostatski tlak i gustoća vode mehanički istiskuju krv iz trbušne šupljine i donjih

ekstremiteta, a hladnoća vode pospješuje vazokonstrikciju (stiskanje) perifernih krvnih

žila (smanjujući prokrvljenost udova) i tako pridonosi centralizaciji krvi. U prsnu šupljinu

tako može pristići i litra pa i više krvi koja ispuni prostor nastao smanjenjem volumena

pluća te tako značajno smanji mogućnost gnječenja grudnog koša i organa koji se u

njemu nalaze, jer je krv nestlačiva kao i bilo koja druga tekućina. Taj mehanizam

preraspodjele krvi centralizacijom krvotoka pridonosi omogućavanju zarona koji je dublji

16

od zarona kojeg je moguće proračunati poznavanjem vrijednosti rezidualnog volumena

na površini. Centralizacijom krvotoka povećava se priljev krvi u srce omogućavajući

30% veći udarni volumen srca uz istodobno smanjenje frekvencije srca (bradikardiju)

posredovanu stimulacijom živca vagusa. Vrlo je važna uloga živca vagusa koji u centar

za regulaciju rada srca prenosi podatke prikupljene:

-termoreceptorima kože lica koje podraži uranjanje u hladnu vodu

-baroreceptorima kože koje podraži povećani hidrostatski tlak koji na njih djeluje tokom

imerzije

-baroreceptorima pluća koji bivaju podraženi promjenom volumena pluća zbog promjene

veličine prsnog koša izazvane povišenim hidrostatskim tlakom

-kemoreceptorima smještenim uz krvne žile koje bivaju podraženi smanjenjem

vrijednosti parcijalnog tlaka kisika

-baroreceptorima u desnom atriju koje podraži povećan priljev krvi zbog centralizacije

krvotoka

-baroreceptorima u karotidnom sinusu koje podraži rastezanje stijenke karotidne arterije

zbog povećane količine krvi koju srce izbacuje te dolazi do bradikardije koja smanjuje

potrošnju kisika u srčanom mišiću, a istodobno ne ometa učinkovitu opskrbu tijela krvlju

i to zbog pojačanog venskog priljeva izazvanog centralizacijom krvotoka. Drugim

riječima, srce kuca sporije, ali izbacuje više krvi po otkucaju tako da je ukupna količina

izbačene krvi jednaka. Baroreceptori smješteni u stijenkama krvnih žila omogućavaju

prenošenje povratne informacije (o vrijednostima tlaka unutar krvnih žila) nitima vagusa

u centar za rad srca i tako omogućavaju precizan nadzor rada srca.

RAVNOTEŽA KOLIČINE TJELESNE TEKUĆINE

Porast volumena krvi u prsnoj šupljini (zbog centralizacija krvotoka) povećava tlak u

lijevom atriju što podražuje volumne receptore u njegovom zidu s posljedičnim

smanjenjem lučenja antidiuretičkog hormona (ADH) što rezultira imerzijskom diurezom

(mokrenjem). Na taj način se uobičajena diureza može povećati i do pet puta pa može

doći do 1) dehidracije s posljedičnom hipovolemijom i hipotenzijom i 2) hipotermije jer

dvije litre izlučene mokraće smanjuju tjelesnu temperaturu za 1°C. Znojenje izazvano

pojačanim mišićnim radom, imerzijska diureza te trošenje tjelesne tekućine za

17

ovlaživanje udahnutog zraka pridonose nastanku hipovolemije i hipotenzije koje potiču

tahikardiju i tako povećavaju potrošnju kisika. 

PROMJENA GRADIJENATA TLAKOVA DUŽ PROBAVNOG KANALA

Povišen hidrostatski tlak utiskuje trbušnu stijenku i pomiče sadržaj trbušne šupljine

prema prsnoj šupljini. Promjenom položaja tijela uz djelovanje hidrostatskog tlaka

mijenja se gradijent tlakova duž probavnog trakta pa se tako gradijent tlaka između

želuca i jednjaka koji na površini iznosi oko 6 mmHg (dakle viši je tlak u želucu, ali

povrat sadržaja u jednjak sprečava kružni mišić smješten na prijelazu jednjaka u želudac)

nakon zarona može udvostručiti. To može dovesti do povrata želučanog sadržaja u

jednjak koji se očituje žgaravicom ili povraćanjem.

ODRŽAVANJE TJELESNE TOPLINE

1) pojačan mišićni rad (pogotovo rad bedrenih mišića tijekom rada perajama) stvara

značajnu količinu topline (koju voda odvodi od tijela 20 puta brže nego zrak), zatim 2)

trošenje tjelesne topline na zagrijavanje udahnutog zraka pa 3) smanjenje prokrvljenosti

udova zbog centralizacije krvotoka i 4) imerzijska diureza pridonose nastanku

hipotermije. Tijelo tada stvara toplinu mišićnim radom (drhtanje) za koji je potrebna

izuzetno velika količina energije koju osigurava dostupna glukoza. Osim pothlađenosti

može doći i do pregrijavanja. Naglo uranjanje pregrijanog tijela (npr. nakon sunčanja u

neoprenskom odijelu tijekom duljeg razdoblja) može rezultirati hidrokucijom – vodenim

udarom.

ODRŽAVANJE EUGLIKEMIJE

Opskrba tijela energijom tijekom ronjenja u apnei neophodna je za izrazito pojačan

moždani i mišićni rad posebice prilikom zarona na veće dubine koji svakako

predstavljaju znatan mentalni napor. Tako prilikom izrona s veće dubine valja prijeći

značajnu udaljenost uz savladavanje značajnog otpora kretanju kroz vodu koji pružaju

gravitacijska sila, viskozitet vode i težina vodenog stupca. Povećana potrošnja glukoze uz

neodgovarajuću nadoknadu može dovesti do hipoglikemije. Znakovi hipoglikemije

uključuju osjećaj tjelesne slabosti, osjećaj duševne zbunjenosti i rastresenosti,

18

razdražljivost i otupjelost na podržaje okoline a teška i produljena hipoglikemija može

dovesti do smrti.

POJAČAN INTENZITET MIŠIĆNOG RADA

Pojačan intenzitet mišićnog rada također je karakteristika ronjenja u apnei. Pravilna

ventilacija u pripremi za apneu uključuje intenzivan rad glavnih (ošit) i pomoćnih

(međurebreni, vratni, potključni) dišnih mišića te savladavanje povećanog funkcionalnog

mrtvog prostora u disalici. Rad perajama uključuje intenzivno korištenje snažnih i velikih

bedrenih mišića s posljedičnom proizvodnjom topline i znojenjem. Zbog povećanog

venskog priljeva izazvanog centralizacijom krvotoka pojačan je i rad mišića koji uvijek

neumorno radi i nikad ne staje - srca.

PROMJENE VRIJEDNOSTI TLAKOVA PLINOVA U RESPIRATORNOM SISTEMU

Izuzetno je važno roneći u apnei stalno imati na umu sljedeće: najznačajnija promjena u

tijelu tokom ronjenja u apnei je stalan pad parcijalnog tlaka kisika uz umjereni porast

parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida.

Porast vrijednosti parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida kao specifičnog i najjačeg

stimulatora centra za disanje redovito prisili ronioca na dah na izron i prekid apnee prije

nego što pad parcijalnog tlaka kisika dostigne kritičnu granicu ispod koje dolazi do

sinkope (gubitka svijesti). Tokom boravka na dubini, a zbog povećanog okolnog tlaka,

povećan je i parcijalni tlak kisika u plućima. U takvim je uvjetima alveolarna izmjena

plinova uredna, odnosno, tokom trajanja apnee smanjuje se parcijalni tlak kisika

isključivo zbog potrošnje u stanicama. Međutim, tokom izrona dolazi do ubrzanog pada

vrijednosti parcijalnog tlaka kisika i to zbog brze promjene vrijednosti hidrostatskog

(okolnog) tlaka koji se tokom izrona smanjuje s dubinom. U posljednjim metrima izrona

(zbog razmjerno najveće promjene vrijednosti hidrostatskog tlaka) taj je pad vrijednosti

parcijalnog tlaka kisika izrazito ubrzan te ako vrijednost parcijalnog tlaka kisika u

alveolama dosegne (tj. padne na) vrijednost od 4,2 kPa dolazi do sinkope – naglog

gubitka svijesti kao znaka otkazivanja moždane funkcije zbog hipoksije / anoksije. Ovako

opisana sinkopa koja nastaje u posljednjim metrima izrona tokom ronjenja na dah u

dubinu u tzv. anglosaksonskom govornom jeziku i literaturi naziva se popularnim

19

imenom "Shallow Water Blackout" i označava kraticom SWB. Ronioc na dah koji izgubi

svijest i ispluta na površinu postaje žrtvom utapanja ako mu se ne pomogne. Nije svaki

gubitak svijesti tokom ronjenja na dah gore opisana sinkopa tj. SWB. Gubitak svijesti

može nastati tokom bilo koje faze ronjenja na dah (pripreme na površini, zarona,

zadržavanja na određenoj dubini, izrona) zbog npr. 1) poremećaja cirkulacije sa

smanjenjem protoka kroz mozak (npr. pritisak na vratne arterije pretjesno krojenim

odijelom u vratnom dijelu), 2) izravnog mehaničkog podražaja karotidnog sinusa (npr.

istezanjem vrata prilikom okretanja lica površini tokom izrona, udarca dijelom opreme)

3) smetnji srčane frekvencije i ritma u smislu bradikardije i aritmije, 4) prodora hladne

vode u grkljan 6) hipoglikemije, 7) stresa itd. Najvažnije je pravodobno spriječiti

utapanje netom na površinu isplutalog onesviještenog ronioca na dah održavajući mu

prohodnim dišne puteve odnosno spriječiti imerziju lica ronioca. Po potrebi treba

započeti s mjerama kardiopulmonalne reanimacije, a ako je došlo do prodora vode u

dišne puteve i/ili prekida disanja i rada srca, dati čisti kisik preko maske i simptomatsku

terapiju sukladno stanju ronioca.

Ljudsko tijelo je sposobno za čudesne adaptacije u podvodnom svijetu. Lako je primjetiti

adaptivne promjene, kada se nakon zimske pauze ronjenja ponovno krene roniti. Prvi dan

je poprilično teško zaroniti dublje i ostati uobičajeno dugo pod vodom. No, već drugi dan

nam je puno lakše i tako, svakim je danom tijelo spremnije za boravak u vodi. U tijelu

dolazi do adaptivnih promjena. Čak će i netrenirani ronioci pokazati dramatično

usporavanje otkucaja srca za vrijeme apnee. Ta pojava se naučno zove DIVING REFLEX.

Potapanjem lica u hladnu vodu uzrokujemo automatsko usporavanje otkucaja srca. Na

koži lica, posebno oko usta i brade, nalaze se receptori za toplo i hladno, koji mozgu

prenose informaciju o temperaturi okoline. Netrenirani ronioci mogu doživjeti iskustvo

usporavanja brzine otkucaja do čak 40%. Trenirani ronioci mogu proizvesti i bolje

rezultate i to do nezamislivih 20 otkucaja u minuti. Ovaj reflex je također poznat kod

morskih sisavaca od kojih neki provedu u apnei i po 20 minuta. Kod životinja se radi o

tome da se "virtualno smanje". Naime, zbog smanjenog broja otkucaja srca krv se dijelom

povlači iz ekstremiteta u centralni dio tijela gdje su pluća, srce i mozak. Time se

20

"virtualno" smanjuje tijelo koje je potrošač kisika. Stručnjaci na Rhodes Collegu-

Memphis proveli su razna ispitivanja vezana za Diving reflex.

Slika 13.Jedno od ispitivanja bavilo se usporavanjem otkucaja srca na temperaturama vode od

37°C, 25,6°C, 14,3°C i 3°C. Ti rezultati pokazali su očitu vezu između temperature vode

i otkucaja srca. Dobili su rezultate unesene u tablicu:

TEMPERATURA VODE PROMJENA BROJA OTKUCAJA SRCA U %

37,0°C 9,51%

25,6°C 15,44%

14,3°C 20,31%

3,0°C 29,39%

Slika 14. Promjena broja otkucaja srca u % u zavisnosti od temperature vode

Najveći pad broja otkucaja srca izmjeren je kod jednog studenta i iznosio je 30,4%.

Takav rezultat odgovara promjeni broja otkucaja sa normalnih 63,6 na 44,2 u minuti. Na

usporeni rad srca utječe i pritisak vode na grudni koš koji stišće i srce.

21

Slika 15.Druga veća adaptacija tijela kod ronjenja je SPLEEN EFFECT, odnosno "efekt slezene".

Trenirani ronioci razvijaju nekoliko različitih fizioloških adaptacija koje vode dubljoj i

dužoj apnei. Slezena se tada ponaša kao rezervoar za krv, koji pomaže treniranom

roniocu povećati svoje performanse. Njihova se slezena skuplja prilikom urona

ispuštajući u krvotok dodatne krvne stanice, koje ujedno nose i kisik sa sobom. Prema

autorima iz The Journal of Applied Physiology, slezena japanskih Ama ronioca

(profesionalne žene ronioci) koje su proučavali, smanjuje se do 20% kad rone. U isto

vrijeme njihova koncentracija hemoglobina u krvi se povećava 10%. Kao što znamo,

hemoglobin prenosi kisik u krvi i time se povećava dužina ostanka pod vodom. Kod

tuljana se koncentracija krvnih stanica povećava do 65%. Interesantno je da kontrakcija

ljudske slezene i rezultantno otpuštanje novih crvenih krvnih stanica ne nastupa odmah,

već nakon 15-20 minuta nakon uzastopnog uranjanja. Taj efekt slezene kao i druge

adaptivne promjene u tijelu, vjerojatno trebaju pola sata za potpuno djelovanje i to kod

treniranih ronioca. Ako se taj proces zanemari, može doći do aritmije srca pri dubokim

uronima.

Postoje i druge poznate adaptacije tijela. Krvne žile u koži se kontrahiraju uslijed pojave

smanjenja kisika nebi li se osiguralo više krvi za vitalne organe. Hemijske promjene u

krvi osiguravaju tijelu da raspolaže kisikom što učinkovitije. Najvažnije od svega,

roniočev mozak se adaptira dužem periodu apnee. On može ignorirati na duži vremenski

22

period svoj unutarnji glas koji od njega traži disanje.

Sve te adaptacije kao i dobru fizičku pripremu treba proći jedan ronilac prije dubljih

urona, bio on podvodni ribolovac ili freediver. Svaka greška se može platiti životom. Tu

je još i hiperventilacija koja na neprirodan način produljuje apneu i samim tim nas stavlja

u smrtnu opasnost.4

3. ZAKLJUČAK

4 Manestar Jurica (2001) Zdravlje ronioca – EFSA Croatia, http://efsa.hr/Podvodni/Teme/Adaptacije_ljudskog_tijela.htm

23

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je ronjenje na dah još jedan od sportova koji

doživljava veliku ekspanziju u svijetu. Ronjenje je vjerovatno staro koliko i čovječanstvo

jer su mora, jezera, okeani i rijeke neiscrpan izvor znatiželje, hrane i prirodnih

bogatstava. Razvojem ronilačke opreme ronjenje sve više postaje dostupno i “običnom

čovjeku”. Međutim osvajanje velikih dubina ograničava ljudski organizam koji

doživljava niz fizioloških promjena usljed visokog pritiska a ronjenje na dah priznaje

samo one najdisciplinovanije jer u protivnom može doći do neželjenih posljedica. 1992.

godine osnovana je i službena asocijacija ronjenja na dah – AIDA, koja je zadužena za

organiziranje natjecanja, praćenje rekorda ali i brigu o visokim standardima kod

edukacije instruktora i novih ronioca na dah. Prema AIDA-i postoji 8 službenih disciplina

u ronjenju na dah, a te discipline se mogu podjeliti na statične, dinamične i dubinske.

AIDA priznaje rezultate postignute samo u ovim disciplinama. Ronjenje na dah je sport

koji zahtijeva puno znanja i vještine, truda i odricanja. Zauzvrat, dobiva se mir i ljepota

podvodnoga svijeta, rekreacija, čuvanje i unapređenje zdravlja tokom dugog niza godina.

Roniti se može već od mladosti, pa do duboke starosti, ali uz poštivanje ograničenja

prirode. Na kraju je samo se nadati da će ovaj sport naći mjesto i kod ljubitelja sporta u

našoj zemlji.

4. LITERATURA

24

1. Adaptacije ljudskog organizma pri ronjenju (2002.) Hrvatska: EFSA. Postavljeno 10.10.2007. sa Web sajta: http://efsa.hr/Podvodni/Teme/Adaptacije_ljudskog_tijela.htm

2. Disciplines and history of apnea diving ( ) Lausanne, Switzerland: AIDA International. Postavljeno 08.10.2007. sa Web sajta: http://www.aida-international.org/

3. Povijest ronjenja (30.09.2007.) Hrvatska: Wikipedia. Postavljeno 04.10.2007. sa Web sajta: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ronjenje

4. Ronjenje istorijski razvoj ( ) Beograd: HBO Medical center. Postavljeno 03.10.2007. sa Web sajta: http://www.hbomc.co.yu/ronjenje/index.htm

5. Tjelesne promjene prilikom ronjenja na dah (2004.) Hrvatska: EFSA. Postavljeno 07.10.2007. sa Web sajta: http://www.efsa.hr/Podvodni/Teme/Tjelesne_promjene_tijekom_ronjenja_na_dah.htm

6. Zdravlje i ronjenje (2005.) Rijeka: Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko- Goranske županije. Postavljeno 01.10.2007. sa Web sajta: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/15/umetak.htm

25