GLAVA PRVA Zgrada je imala neupadljivost obinog mesta. Mogla je
biti smatrana i velikom gimnazijom i okrunim poreskim centrom. To
etvrtasto zdanje od smee cigle... etiri sprata oko unutranjeg
dvorita... izgledalo je kao tolika druga, sagraena pedesetih i
ezdesetih godina. Sluajni prolaznik ne bi ga dvaput ni pogledao.
Meutim, sluajnih prolaznika ovde nije bilo. Na ovom atlantskom
ostrvu, desetak kilometara od obala Virdinije, svakome ko bi se
raspitao odgovarano je da je posetiocima pristup zabranjen zbog
osetljivosti ostrvskog eko-sistema, koji je pod zatitom amerikog
Nacionalnog sistema za ouvanje prirode. Deo ostrvske strane koja
lei u zavetrini i jeste bio stanite orlova ribara i ronaca:
grabljivica i njihovog plena, vrsta ugroenih samo od
najnemilosrdnijeg od svih lovaca, oveka. Ali sredinji deo ostrva, u
veliini od nekih petnaestak jutara, pretvoren je u briljivo ureen
travnjak na struno oblikovanoj padini gde je podignuto neugledno
zdanje. Plovila koja su tri puta dnevno pristajala na ostrvo Peri
nosila su NSOP oznake i, posmatrano izdaleka, putnici koji su njima
stizali izgledali su sasvim kao uvari parka. Ali ako bi koja
ribarska barka, oteena olujom ili zbog bilo kakve*Hruge pre-ke
potrebe, pokuala da pristane uz ostrvo, smesta bi bila presretana
od strane momaka u uniformama, ljubaznih osmeha i tvrdih, hladnih
oiju. Niko sa strane nikad nije uspeo da se priblii toliko da se
zapita emu slue etiri straarske kule ili ograda od naelektrisane
bodljikave ice podignuta po obodima travnjaka. Psihijatrijska
bolnica na ostrvu Peri, uprkos svem njenom obinom izgledu, uvala je
divljinu veu od one kojom je bila okruena: onu ljudskog uma. Za
postojanje te ustanove znao je veoma mali broj ljudi iz vlade. A
ipak je njeno postojanje nalagala prosta logika: bila je to
psihijatrijska ustanova za pacijente koji su posedovali strogo
poverljive podatke i tajne. Bezbedno-sno okruenje je bilo neophodno
radi leenja onih koje je napustio razum pun vrhunskih dravnih
tajni. Na ostrvu Pe, takvi mogui bezbednosni rizici lako su mogli
da budu lecem. Sve osoblje je bilo krajnje provereno, a
dvadesetetvoroasovni audio i video sistem nadzora pruao je dodatnu
zatitu preduzetim sigurnosnim merama. Kao dodatno obezbeenje,
kliniko osoblje je menjano na svaka tri meseca, kako bi se smanjila
opasnost od mogueg zbliavanja sa pacijentima. Sigurnosni kuni red
ak je nalagao i da se pacijenti oslovljavaju po brojevima, nikad po
imenima. Veoma retko se deavalo da neki od pacijenata bude smatran
sluajem visokog rizika, bilo zbog prirode bolesti kojom je
op-hrvan, bilo zbog osetljivosti onoga to mu je bilo poznato.
Pacijent koji bi bio tako oznaen bivao je izolovan od ostalih
pacijenata i uvan u posebnom odeljenju. U zapadnom krilu, na
etvrtom spratu, bio je jedan takav pacijent, broj 5312. Bolniar
koji bi tek stupio na dunost u odeljenje 4Z i po prvi put sreo
pacijenta broj 5312 mogao je da bude siguran jedino u ono to vidi,
a to je da je bolesnik visok metar i osamdeset i star oko etrdeset
godina; da rMi je kratko podiana kosa smea, a da su mu bistre oi
neobino plave. Ako bi im se pogledi sluajno susreli, uvek bi
bolniar bio taj koji skree pogled 8
u stranu: pacijentov pogled bio je duboko uznemiravaju, gotovo
fiziki prodoran. Ostatak njegovog opisa mogao je da se proita u
bolnikom dosijeu. A to se divljine u njemu tie, o-vek je o tome
mogao samo da nagaa. Negde u odeljenju 4Z bilo je eksplozija, metea
i jauka, ali neujnih, zatvorenih u pacijentove komarne snove, koji
su do-bijali na uverljivosti ak i kad je sam san poeo da ga naputa.
Ovi trenuci neposredno pre pune svesti... kad je posmatra sve-stan
samo onoga to vidi, kad je samo oko bez linosti... bili su
ispunjeni serijom prizora od kojih je svaki bivao zaustavljan kao
kadar filmske trake ispred pregrejane lampe projektora. Politiki
skup jednog sparnog dana na Tajvanu: hiljade graana okupljenih na
velikom trgu, hlaenih povremeno samo lakim povetarcem. Politiki
kandidat, oboren u pola reenice pucnjem sitnim, skoro neujnim,
smrtonosnim. Trenutak pre toga govorio je teno, uverljivo; sada lei
na drvetu govornice u lokvi sopstvene krvi. Die glavu, gleda
svetinu po poslednji put, oi mu hvataju jedno lice u masi: cang
bizi - Zapadnjak, Taj je jedina osoba koja ne vriti, ne plae, ne
bei. Jedina osoba, u stvari, koja ne izgleda iznenaeno: stoga to
taj, nesumnjivo, prisustvuje rezultatu njegovih ruku dela. Kandidat
umire gledajui oveka koji je stigao preko mora da ga ubije. Prizor
tada poskakuje, uvija se, nestaje u zaslepljujuoj belini. Udaljeno
zvono iz nevidljivog zvunika, tri zvuka niskog tona, i Hal Ejmbler
otvara oi. Je li doista jutro? Njegova soba nema prozore, pa to
sebi ne moe da potvrdi. Ali, to jeste jutro za njega. UgrISene u
plafon, meke fluorescentne sijalice sijaju jae u periodu od pola
sata: tehnoloko svitanje uinjeno svetlijim belinom njegovog
okruenja. Poinjao je, u najmanju ruku, ko bajagi dan. Ejmblerova
soba je bila veliine tri puta etiri metra; pod presvuen belim
vinilom, zidovi belom PVC penom, tvrdim gumastim materijalom, slabo
popustljivim na dodir, slinim gimnastikoj strunjai. Ubrzo e i
poklopcu slina vrata da se otvore uz uzdah hidraulinih arki. Bili
su mu dobro poznati ovi detalji, kao i stotine jo njima slinih. Bio
je to sastavni deo ivota u ustanovi visoke bezbednosti: ako je to
ivotom moglo da se nazove. Dobi napad gorke lucidnosti, uzastopno
javljanje iste misli. Vii nivo svesti govorio mu je da je otet, i
to ne samo da mu je oteto telo, ve i dua. Ejmbler je kao tajni
agent tokom skoro dvodecenijske kam-jere bivao povremeno i
zarobljavan... dogodilo mu se to u ? eniji i Aliru... i bivao
izloen zatvaranju u samicu. Znao je da te okolnosti ne pogoduju
dubokim mislima, ispitivanju due, ili filozofskim razmatranjima. Um
se tada radije okree reklamnim spotovima, poppesmicama i dopola
zaboravljenoj poeziji, i skroz posveuje sitnim telesnim
neudobnostima. Svest se gubi, tumara i retko zalazi u zanimljive
oblasti, jer je beskrajno usredsreena na agoniju izolacije. Oni to
su ga obuavali za ivot operativca pokuali su da ga pripreme i za
takve krajnosti. Iskuenje e, uvek su podvlaili, predstavljati
spreavanje svesti da napadne samu sebe. Ali ovde, na ostrvu Peri,
nije bio u rukama neprijatelja; u izolaciji ga je drala njegova
vlada, vlada u ijoj je slubi proveo itav svoj radni vek. A nije
znao razlog tome. Zato bi neko ovamo mogao da bude interniran, za
njega nije bila velika misterija. Kao pripadnik ogranka obavetajrie
slube SAD, poznatog kao KonzularfTe operacije", uo je za ustanovu
na ostrvu Peri. Ejmbler je, takoe, shvatao zato jedna takva
ustanova mora da postoji; svako je podloan krhkosti Ijud10
skog uma, ukljuujui i one koji su u posedu vrhunskih dravnih
tajni. Ali, bilo je i suvie opasno da se nekom obinom psihijatru
dozvoli pristup takvom pacijentu. Bila je to lekcija nauena na
surov nain tokom Hladnog rata, kad je otkriveno da je jedan
aleksandrijski psihoanalitiar, rodom iz Berlina, ija su klijentela
bili visoki vladini zvaninici, u stvari agent istonone-makog
ozloglaenog ministarstva za tatziherhejt. Ali, nita od svega toga
nije objanjavalo zato se sam Hal Ejmbler naao ovde i tu bio sve
od... ali, koliko dugo ve? Obuka koju je proao isticala je da je u
zatvoru najvanije voditi rauna o protoku vremena. Njemu to nekako
nije polo za rukom, pa su mu razmiljanja na tu temu ostajala bez
odgovora. Je li to bilo est meseci, godinu dana, vie? Bilo je veoma
mnogo onoga to ne zna. Jedina stvar koju je sigurno znao bila je da
e, ako uskoro ne pobegne, zaista poludeti. Dnevna rutina: Ejmbler
nije mogao da zakljui da li e mu, ako je se bude uredno pridravao,
ona biti spasenje ili propast. Tiho i temeljno uradio je sto
sklekova jednom rukom, levom i desnom naizmenino. Kupanje mu je
bilo dozvoljeno -svakog drugog dana; ovo nije bio jedan od tih.
Iznad malog belog lava-boa u uglu sobe, oprao je bar zube. Drka
etkice za zube bila je, primetio je, nainjena od mekog gumastog
polimera, jer bi inae, na primer, tvrda plastika mogla biti
upotrebljena kao oruje. Pritisnu jedno dugme i elektrini brija mu
iz pregrade iznad lavaboa ispade na ruku. Bilo mu je dozvoljeno
tano sto dvadeset sekundi za njegovo korienje, pre nego to ureaj,
snabdeven osetljivim senzorima, vrati natrag u njegovu pregradu, u
protivnom se ukljuuju zvona za uzbunu. Kad zavri s brijanjem,
Ejmbler ispljuska lice vodom i provue vlane prste kroz kosu. Nije
bilo ogledala niti bilo koje druge fjlatke povrine u kojoj bi mogao
da vidi svoj odraz. ak su i sva stakla na odeljenju bila prevuena
materijom koja ne daje odraz. Sve to, 11 nema sumnje, radi nekih
terapeutskih ciljeva. Uredi zatim svoje dnevno odelo" beli pamuni
mantil i komotne pantalone sa lastiom umesto pojasa, to je sve
inilo uniformu pitomaca. Lagano se okrenuo kad je uo da se vrata
otvaraju i oseti miris borovine iz dezinfekcionog sredstva kojim
je, inilo se, hodnik uvek bio natapan. Bio je to, kao i uvek, miiav
ovek, kose skresane kratko poput etke, odeven u golubijesivu
puplinsku uniformu. Tablica sa imenom na prsima bila mu je paljivo
pokrivena komadom tkanine, to je bila jo jedna od predostro-nosti
kojih se osoblje u ovom odeljenju pridravalo. ovekov naglasak
odavao je da potie sa srednjeg zapada, ali je delovao toliko umalo
i nezainteresovano da je to bilo skoro zarazno; Ejmbler pokaza
veoma malo zanimanja za njega. ** Jo rutine: deurni je jednom rukom
nosio debeli najlonski pleteni pojas. Dii ruke!" proguna nalog kad
prie Ejmbleru i onda mu uveza crni pojas oko struka. Ejmbleru
izlazak iz elije bez tog pojasa nije bio dozvoljen. U unutranjosti
debelog najlona bilo je nekoliko ravnih litijumskih baterija; onoga
asa kad bi mu se pojas naao oko struka, dve metalne igle iz pojasa
nale bi se tano iznad njegovog levog bubrega. Ureaj je... a njegovo
zvanino ime bilo je KTADU pojas, to je skraenica za Kontrolna
tehnologija aktivirana daljinskim upravljanjem"... po pravilu
korien za transport zatvorenika koji iziskuju vrhunsko obezbedenje;
u odeljenju 4Z, taj ureaj je bio sastavni deo dnevne odee. Pojas je
mogao da bude aktiviran sa razdaljine od ak devedeset metara i bio
podeen da izazove strujni udar jaine pedeset hiljada volti.
Takav
udar elektriciteta bio je dovoljan da ak i sumo rvaa obori
na'pod i ostavi ga da se nekontrolisano uvija deset do petnaest
minuta. Uverivi se da je pojas postavljen kako treba, bolniar kroz
hodnik povede Ejmblera na jutarnji pregled i prepisanu dozu
medikamenata. Ejmbler je koraao lagano, s naporom, kao da 12 gazi
kroz vodu. Bio je to hod koji su mu povremeno nametali visoki nivoi
seruma, koji je dobijao kao lekove za psihoze... hod koji je
svakome ko je radio na tom odeljenju bio vie nego poznat.
Ejmblerovo kretanje, meutim, bilo je u sutoj suprotnosti sa
hitrinom i delotvornou njegovog pogleda kojim je ob-uhvatao
okruenje. Bila je to jedna od mnogih stvari koje je deurni bolniar
propustio da uoi. Malo je, meutim, bilo onoga to je Ejmbler
propustio da primeti. Sama zgrada bila je decenijama stara, ali je
bila redovno obnavljana najsavremenijom bezbednosnom tehnologijom:
vrata su otvarana karticama u koje su bili ugraeni ipovi, a ne
kljuevima, a glavne kapije izmeu odeljenja iziskivale su snimak oka
osobe koja trai prolaz, tako da je samo ovlaeno osoblje moglo
nesmetano da se kree. Na stotinjak koraka od njegove elije, dole
niz hodnik, nalazila se takozvana Odaja za proce-nu", snabdevena
prozorom ije je staklo sa unutranje strane bilo zatamnjeno, tako da
je spolja moglo nesmetano da se po-smatra, a da onaj koji je u
odaji to ne primeti. Tu bi Ejmbler bio ostavljan da sedi radi
redovnih psihijatrijskih procenjivanja", ija je svrha bila nejasna
kako njemu, tako i lekaru koji je tu procenu vrio. Ejmblera je
proteklih meseci muilo pravo oajanje, ali ne kao posledica psihikih
poremeaja: njegov oaj je poticao od realistine procene mogunosti da
bude osloboen. Bolniko osoblje ga je, oseao je, uprkos njihovoj
redovnoj tro-mesenoj smeni, smatralo doivotnim, nekim ko e biti
zadran u ustanovi jo dugo nakon njihovog odlaska. Pre nekoliko
nedelja za njega se, meutim, sve promenilo. Nije to bilo nita
opipljivo, nita fiziki, nitaprimetno.A ipak je suta injenica bila
da je uspeo da dirne nekoga i to je treba13 lo da iz osnova promeni
stvari. Tanije reeno, trebalo je da ona to uradi. A ona je to ve
poela da ini. Ona je mlada bolniarka, a ime joj je Lorel Holand.
I... bilo je to eto tako prosto... ona je na njegovoj strani. ***
Nekoliko minuta kasnije, deurni bolniar je uveo svog pacijenta
olovnih nogu u veliku polukrunu prostoriju odeljenja 4Z, zvanu
trpezarija. Odaja, razume se, nije zasluivala to ime, jer joj je
namena bila posmatranje i nadzor pacijenata i u stvari je bila
predsoblje. Najednom kraju odaje bilo je neto skromne ofreme za
vebanje i polica za knjige na koju je bilo smeteno petnaest godina
staro izdanje Enciklopedije svetske knjievnosti". Na drugom kraju
je bila ambulanta: pult iznad kojeg je icom ojaano staklo, iji je
jedan deo pomian i slui kao prozor, a kroz koji mogu da se vide
police na kojima su bele plastine boce'obele-ene etiketama
pastelnih boja. Ejmbler je kroz lino iskustvo doznao da sadraj tih
boca moe da onesposobi oveka delotvorni-je od elinih okova na
rukama i nogama. Boce su izazivale umrtvljenost bez spokoja, mir
bez vedrine. Ali ustanova nije toliko teila miru koliko
pripitomljavanju. U prostoriji je jutros bilo pola tuceta deurnih
bolniara. Nita neuobiajeno: za njih to i jeste bila trpezarija.
Odeljenje je bilo projektovano za dvanaest pacijenata; opsluivalo
je samo jednog. Posledica toga bila je da je odaja sluila za odmor
i oputa-nje bolniara koji su radili u
drugim odeljenjima na kojima je bilo vie posla. Njihova sklonost
da se ovde okupljaju poveavala je bezbednost ovog odeljenj^. 14 Kad
se okrenu da klimne glavom nekolicini bolniara koji su sedeli na
niskoj tapaciranoj klupi, Ejmbler dozvoli da mu potoi pljuvake
potee niz bradu; pogled koji im pokloni bese odsutan i zamuen. Ve
bese registrovao prisustvo est bolniara, ba kao i deurnog
psihijatra i... Ejmblerov jedini pojas za spaavanje... bolniarke. -
Vreme za slatkie - podrugnu se jedan od bolniara, a ostali se
zacerekae. Ejmbler lagano ode do ambulante gde ga je bolniarka, ija
je kosa imala boju kestena, ekala da mu da jutarnje pilule.
Ne-primetno optenje... letimian pogled, nedovren potvrdan pokret
glavom... odvi se meu njima. Ime joj je sluajno saznao; prosula je
po sebi au vode, a tkanina koja je trebalo da joj sakrije ploicu sa
imenom postala je vlana i providna. Lorel Holand: slova su bila
lepo itljiva. Izgovorio je njeno ime tihim glasom; delovala je
preplaeno no, nekako, ne i ozlovoljeno. S tim kao da je izmeu njih
sevnula neka varnica. Prouavao je njeno lice, dranje, glas i
ponaanje. Procenio da ima oko trideset godina, a oi su joj bile
bademaste i proarane zelenim takama. Pametnija je i zgodnija no to
shvata, pomislio je. Razgovori meu njima bili su prigueni i kratki,
nita to bi skrenulo panju sistema nadzora. Ali je veliki deo
razmene misli prenoen pogledima i prikrivenim osmesima. Kad je
sistem u pitanju, on je i dalje bio pacijent broj 5312. Ali je
dosad ve shvatio da je za nju daleko vie od obinog broja. Tokom
proteklih est sedmica uobliio je njenu simpatiju prema sebi ne
glumom... prozrela bi to sigurno, pre ili kasnije... ve tako to je
dozvolio njenoj strunosti da se istakne... i donese zakljuak o
njegovoj trezvenosti. Njena uverenost u to i njemu je donela
dodatno ohrabrenje, veru u sebe, i uvrstila ga u 15 nameri da bei.
- Ne elim da umrem na ovom mestu - promrmljao joj je jednoga jutra.
Nije mu odgovorila nita, ali mu je njen boleiv pogled otkrio sve to
je trebalo da zna. - Vai lekovi - rekla mu je veselo sledeeg jutra
i stavila mu na dlan tri pilule neznatno drugaije od uobiajenih
neurolep-tika za otupljivanje. Tilenol, uobliila je usnama. Kliniki
protokol je iziskivao da tablete proguta odmah pod njenim nadzorom
i da kasnije otvori usta i tako joj omogui da pogleda da ih nije
negde sakrio. Uradio je to upravo tako, i u roku od jednog sata se
uverio da mu je rekla istinu. Bio je laki na nogama, laki duhom, u
stvari. U roku od svega nekoliko dana poeo je da se osea bistrijim,
ivljim... sebi mnogo slinijim. Morio je dobro da se potrudi da
nastavi da izgleda kao pod lekovima, da glumi dranje i hod na koje
su bolniari bHi navikli. Psihijatrijska ustanova na ostrvu Peri
bila je centar po svemu isti kao strogi zatvor i isto tako vrhunski
obezbeena i snabdevena najsavremenijom sigurnosnom tehnologijom. A
ipak, jo nije izmiljena tehnologija koja je u potpunosti imuna na
ljudski faktor. Sada mu je, telom zaklanjajui svoje pokrete od
kamere, za lasti pojasa na pantalonama njegove bele uniforme,
zadenula svoju karticu... klju. - ujem da bi jutros moglo da doe do
ifre dvanaest - pro-mrmljalaje. ifra dvanaest odnosila se na stanje
vrhunske medicinske uzbune koja iziskuje izmetanje pacijenta u
drugi medicinski centar. Lorel Holand nije objasnila odakle joj to
saznanje, ali je to i sam mogao da nasluti: najizgledniji scenario
takvog sluaja bio bi alba pacijenta na bolove u grudima... rani
nagovetaj ozbiljnog sranog poremeaja. Osoblje e da prati
situaciju jer zna da e, u sluaju daljih znakova iznenadne
aritmije, pacijenta morati da prebacuje u bolnicu na kopnu. Ejmbler
je pamtio 16 jednu prethodnu ifru dvanaest... stariji pacijent koji
je doiveo modani udar... pa u seanje prizva bezbednosne mere koje
su tada primenjene. I mada su bile zaista zastraujue, mere su imale
jednu manjkavost: manjkavost koju bi on moda mogao da iskoristi. -
Oslukuj - apnu mu ona. -1 budi spreman da dela. Dva sata kasnije...
dva sata koje je Ejmbler proveo nepomian i ukoenog pogleda...
odjeknulo je elektronsko zvono za kojim je usledio elektronski
glas: ifra dvanaest, odeljenje dva istok. Prethodno na traci
zabeleen glas imao je sve odlike onih koji mogu da se uju u
avionima i u podzemnoj eleznici: bio je neprijatno ljubazan.
Bolniari su smesta poskakali na noge. Mora biti da je onaj stari
tip iz 21. To mu je drugi napad, zar ne? I veina ih ode u odeljenje
na drugom spratu. I zvono i poruka nastavie da se ponavljaju u u
pravilnim vremenskim razmacima. Srani napad kod nekog starijeg
pacijenta, to je lako moglo da se predvidi. I oekuje. Ejmbler oseti
neiju ruku na ramenu. Bio je to isti onaj miiavi bolniar koji ga je
jutros ovamo doveo. - Standardna procedura - ree. - Pacijenti se
vraaju u svoje sobe, sve dok traje stanje vanrednih mera. - ta se
deava? - upita Ejmbler tupo i kao odebljalog jezika. - Nita zbog
ega bi ti trebalo da se sekira. Bie bebedan i spokojan u tvojoj
sobi. U prevodu: bie zakljuan. - A sad poi za mnom. Nekoliko dugih
minuta kasnije, dva oveka su zastala ispred Ejmblerove sobe. Deurni
je izvadio svoju karticu i ubacio je u itaa, siv plastian ureaj
montiran na zid pored vrata-u visini struka, i poklopcu slina vrata
otvorila su se. v - Ulazi - ree miiavi. - Treba mi pomo da... , 17
Ejmbler prvo zakorai da poslua, ali se onda okrenu prema bolniaru i
bespomono rukom pokaza prema keramikoj o-Iji toaleta. - O,
prokletstvo - izusti bolniar kome se nosnice rairie s gaenjem, pa
pode za Ejmblerom u sobu. Imae samo jednu priliku. Ne sme da
pogrei. Kad mu se bolniar primae, Ejmbler kao malo posrnu i time
dobi priliku da rairi noge i malo ih povije u kolenima. A onda se
naglo ispravi i glavom udari oveka u vilicu. Prestra-vljenost i
zaprepaenje jasno se ukazae na bolniarevom licu, kad se dotad
lekovima opijeni i jedva pokretni pacijent pretvori u kovitlac
munjevitih pokreta. Trenutak kasnije ve je leao na podu, a Ejmbler
mu je sedeo na prsima i uurkmo mu pretresao depove. Ne sme da
pogrei. ak ni samo jednu greku sebi nije smeo da dozvoli. Prisvoji
ovekovu karticu, kao i identifikacionu ploicu sa imenom, a onda
hitro navue bolniarevu koulju i pantalone sive boje. Odgovarala mu
je samo donekle, ali ne i da izgleda apsurdno: letimian pogled ne
bi izazvao sumnju. Pojas panta-lona navue visoko preko struka da
sakrije najlonski pojas za omamljivanje, za koji bi sve dao da moe
da ga
se resi, ali to je, u ono malo vremena to je imao, sad bilo
fiziki nemogue. Sve emu je mogao da se nada bilo je da e KTADU
pojas ostati skriven od svih pogleda. Zatim oprezno virnu u hodnik.
U njemu nije bilo nikoga, te bese oigledno da je sve osoblje bez
neposrednih zaduenja upueno na drugi sprat. Hoe li se vrata njegove
sobe za njim automatski zatvoriti? Nije smeo da dozvoli da to
ostane nejasno. Zasta u hodniku i provue bolniarevu karticu kroz
ureaj. Posle nekoliko- kljo-caja, vrata se zatvorie. Onda hitro
potra prema vratima na kraju hodnika, koja su otvarana pritiskom na
dugme. Bila su to jedna od etvoro vrata opremljenih elektronskim
rezama. Bila su, razume se, zakljuana. Poslui se istom karticom
koju je koristio maloas. kljo-caj, zujanje motora. I nita. Vrata su
ostala zakljuana. Ovo nije bio prolaz za koji su deurni bolniari
imali ovla-enje. Onda shvati zato mu je Lorel Holand dala svoju
karticu: vrata su vodila u hodnik kojim se iz drugog pravca vrilo
snab-devanje apoteke. Pokua njenim kljuem. Ovoga puta, vrata se
posluno S otvorise. Nae se u uskom, slabo osvetljenom hodniku i
oprezno krenu njime. Bilo je jasno da istaice toga dana jo nisu
dolazile ovamo. Na podu su bili opuci cigareta, celofanski omoti, a
onda mu noga zakai neto ravno i metalno: prazna konzerva Red bula",
na koju je neko stao nogom. Pokrenut nekim nejasnim predoseanjem,
Ejmbler je pokupi i strpa u zadnji dep pantalona. Koliko mu je
vremena preostalo? Jo konkretnije: koliko e vremena proi pre nego
to neko primeti bolniarevo odsustvo? Jo samo nekoliko minuta i ifra
dvanaest bie okonana, a onda e neko biti poslat da Ejmblera dovede
iz njegove sobe. Morao je da izae iz zgrade to je pre mogue.
Prstima ruke napipa jednu neravninu na zidu. Naao ga je: bio je to
metalni poklopac otvora za ubacivanje prljavog vea. Uvue se unutra
hvatajui se za ivice otvora rukama, dok je nogama opipavao dalji
prostor. Strepeo je da e otvor biti preuzak; u stvari, bio je veoma
irok, a sa strane, eMi se iskreno nadao, nije bilo montiranih
merdevina. Zidovi su bili obloeni glatkim metalnim ploama. Da ne bi
propao, morao je i rukama i nogama da upre u bone zidove i da na
taj nain lagano klizi nanie. inilo se da su protekli sati kad
konano stie do dna, mada je bio siguran da nije prolo vie od dva
minuta. Miii su mu podrhtavali i teko je disao upajui se iz hrpe
prljavog vea i pokuavajui da potisne gaenje od smrada bolesnikog
znoja i izmeta. Svaka ilica njegovih miia vapila je za odmorom, ali
vremena za to nije imao. Konano se iskobelja na betonski pod i nae
se... gde?... u podrumskom prostoru s niskom tavanicom punom buke
od rada maina za pranje vea. Izviri preko hrpe vea i na kraju dugog
reda belih maina vide dva radnika gde jednu od|njih pune veom.
Uspravi se i zakorai preko prostora izmeu dva reda maina,
prisiljavajui miie da budu vrsti: ako bude pri-meen, morae da
deluje samouvereno. Kad se nae izvan vidokruga radnika, zasta da
oceni poloaj u kome se nalazi. Stajao je pored niza kolica na
tokovima za prevoz vea. Znao je da se prebacivanje hitnih sluajeva
na kopno obavlja brzim gliserima, kao i da e taj amac ubrzo da
pristane, ako ve nije. U ovom trenutku rtvu sranog napada kaievima
uvezuju na pokretna nosila. Ako se uopte nadao da e mu plan koji je
imao uspeti, Ejmbler vie nije smeo ni trena da okleva. Morao je da
se ukrca na taj gliser.
to je znailo da nekako mora da izae na kej. Ne elim da umrem na
ovom mestu: i nije eleo samo da gane Lorel Holand kad je to rekao.
Rekao je istinu, verovatno najveu istinu koju je ikad izgovorio u
ivotu. - Hej - doviknu neki glas, - ta, kog avola, ti radi ovde?
Sitan inovnii bolnice, n^ko kome se ivot sastoji od guta-nja
ponienja kojima ga hrane pretpostavljeni i koji se, zauzvrat, tako
ponaa prema onima koji su njemu podreeni. 20 aI la i i ja ili lm in
Ejmbler se prisili da se snishodljivo osmehne okreui se prema
omalenom elavom oveku ije su oi etale levo-desno, kao otvori kamera
za nadzor. - Smiri se, efe - ree Ejmbler. - Kunem se da nisam puio.
- Zar je ovo za tebe zabava? Nadzornik mu se primae i odmeri bed na
Ejmblerovoj koulji. - Kako stoji sa panskim? Tim jezikom, naime,
govore oni to okopavaju zemlju ovde, a kojima nameravam i tebe da
prikljuim, ti... On se iznenada prekide shvativi da fotografija na
bedu ne odgovara licu koje gleda pred sobom. - Sveta kravo -
istisnu kroz zube. A onda uini jednu udnu stvar: odmae se tri ili
etiri koraka i sa pojasa otkai jednu malu napravu. Bio je to
daljinski upravlja za aktiviranje pojasa za omamljivanje. Ne!
Ejmbler je znao da mora da ga sprei ako ne eli da umre ovde. Mogao
je samo jedno: nesvesno dograbi spljeskanu konzervu iz zadnjeg depa
pantalona i gurnu je izmeu pojasa i golog tela, ne obazirui se na
ogrebotine. Dve metalne igle pojasa sad su se oslanjale na metal, a
ne na kou. - Dobro doao u svet bola - ree nadzornik hladnim glasom
kad stisnu dugme daljinskog. Ejmbler u zujanje elektronskog motora
u pojasu, ali njegovo telo sad vie nije bilo staza najmanjeg
otpora; metal konzerve jeste. Namirisa traak dima koji izbi, a onda
zujanje iz pojasa zamue. Pojas bese onesposobljen. Ejmbler hitro
priskoi nadzorniku, savlada ga za tren oka i obori na pod. ovek
udari jako glavom o betory jeknu. Ejmbler se priseti onoga to je
jedan od trenera iz konzularnih operacija esto ponavljao: da je zla
srea samo nalije dobre. Nema nevolje u kojoj neto ne moe da se
iskoristi za poboljanje stanja. 21 Prouivi seriju inicijala ispod
ovekovog imena na ploici, Ejmbler vide da mu je jedno od zaduenja i
nadzor i rukovanje osnovnim sredstvima. To je znailo da mora da
nadzire ulazak i izlazak stvari iz zgrade... to je dalje znailo
redovno korie-nje svih ulaza i izlaza iz zgrade. A ta vrata bila su
obezbeenija i vie nego ona u unutranjosti: da se kroz njih proe bio
je potreban biometrijski potpis ovlaenog osoblja. Taman kao to je
ovaj oveka koji je mlitavo leao pored Ejmblerovih nogu. Bed
bolniara koji je nosio, Ejmbler zameni nadzornikovim. ak i bez
svesti, ovek je imao da poslui kao Ejmblerova propusnica za izlazak
napolje.
elina kapija na zapadnom teretnom izlazu imala je crve^j i beli
znak koji je nedvosmisleno ukazivao na kucni red: KORI-ENJE OVOG
PROLAZA OD STRANE NEpVLAENOG OSOBLJA STROGO JE ZABRANJENO: BIE
UKLJUEN ALARM. Nije bilo kljuaonice niti itaa za kartice. Umesto
toga, kapija bese obezbeena neim jo nesavladivijim: na zid bese
montiran ureaj iji se prost interfejs sastojao od vodoravnog
staklenog pravougaonika i dugmeta. Bio je to ureaj za skeniranje
mrenjae i bio je praktino nepogreiv. Kapilari koji izlaze iz
optikog nerva i ire se mrenjaom imaju jedinstvenu konfiguraciju kod
svakog pojedinca. Za razliku od itaa otisaka prstiju, koji rade po
principu ezdeset postotaka isto-vetnosti, snimak mrenjae obuhvata
vie stotina istovetnosti. Posledica je da ureaji za skeniranje
mrenjae sutinski ne pri-hvataju lane podatke. to nije isto to i
savreno onemoguavanje prolaza. Reci zdravo tvom ovlaenom slubeniku,
pomisli Ejmbler kad rukama uhvati onesveenog nadzornika ispod miki,
die ga ispred skenera i prstima mu otvori oi. Laf tom pritisnu
dugme i dva signala crvenim svetlom ukazae se na staklu skenera.
Nekoliko sekundi kasnije javi se zujanje motora u kapiji i ona se
otvori. 22 Ejmbler spusti ovekovo telo na beton, proe kroz kapiju i
pope se nekoliko stepenika. Stajao je na keju na zapadnoj strani
zgrade, udisao nefiltri-ran vazduh po prvi put posle ko zna koliko
vremena. Dan bese oblaan: hladan, vlaan, sumoran. Ali on je bio
napolju. Zahvati ga uzradoeno, luckasto oseanje samo na tren, jer
ga sme-sta ukopi drugo i jae: briga. Bio je u veoj opasnosti od
svih do sada. Od Lorel Holand je saznao za naelektrisanu ogradu.
Jedini nain da se izae bio je da zvanino bude ispraen napolje...
ili da i sam bude zvanini pratilac. Zau iz daljine zvuk motora
glisera koji se pribliavao, a onda, iz vee blizine, jo jedan zvuk
motora. Elektrino vozilo, kao uveana kolica za golf terene, pojavi
se iza ugla na junoj strani zgrade. Pokretna nosila bila su
privrena na zadnji deo vozila. Pacijenta su na taj nain prebacivali
do amca. Ejmbler duboko udahnu vazduh pa iskorai na brisan prostor
i odmah pritra vozilu, pokucavi na vrata sa vozaeve strane. Voza ga
oprezno odmeri. Smiren si; dosadno ti je. Ovo je samo posao. -
Reeno mi je da treba da pratim pacijenta sve do bolnice na kopnu -
ree Ejmbler sedajui u vozilo na nain kao da kae vozau: Zadatak mi
se svia taman koliko i tebi. - Novajlijama zapada svaki usrani
posao - nastavi tonom lakog prebacivanja, ali kao da se izvinjava.
Skrsti ruke na prsima da sakrije bed i fotografiju na njemu. - Ova
rupa je ista kao i sve u kojima sam dosad radio. - Jesi li ti iz
Barlouovog tima? - proguna voza. Barlou? - Sve zna. - Zadrt tip,
zar ne? - Sve zna - ponovi Ejmbler. Kod amca su ljudi koji su njime
doli... kapetan, lekar i naoruani pratilac... poeli da gunaju kad
im je reeno da e 23 M. uz telo da poe i jedan pratilac iz ostrvske
ustanove. Sumnja li se u to da e biti u stanju da obave posao kako
valja? Da li tako stoje stvari? Pored toga, istaknu lekar, pacijent
je
ve mrtav. Ovo ima da bude prebacivanje u mrtvanicu. Ali
kombinacija Ejmblerovog tupavog dranja i vozaevog sleganja ramenima
uini da se dalje mnogo ne bune, a sem toga, niko nije eleo da se po
ovakvom vremenu due zadrava napolju. Posada amca, svaki sa po jedne
strane, dohvati aluminijum-ska nosila i prebaci ih na amac, na
mesto posebno u te svrhe namenjeno, kod krme. Dvanaest metara dugi
Kalver ultradet" bio je manje ulovilo od onih kojima je posada
stizala na ostrvo. Bio je, takoe, i bri: njegova dva istovetna, pet
stotina konjskih snaga jaka, mlazna pogona omoguavala su mu da
razdaljinu do kopnenog medicinskog centra prevali za deset minuta,
bre no to bi bilo potrebno da se dozove, sleti i natovari
helikopter ili iz vazduho-plovne baze Lenglija, ili iz baze
mornarice SAD. Ejmbler se primae blizu kapetana; gliser je bio
skoranje vojno ostvarenje, pa je eleo da se upozna s komandama.
Nije imao ta novo da vidi. Kapetan prvo podesi krmena i pramana
zakrilca, a onda polugu gasa gurnu do kraja. Gliser je ubrzo sekao
vodu brzinom veom od trideset pet vorova na sat. Bie im potrebno
deset minuta do obale. Hoe li prevara uspeti toliko da potraje?
Nije mu bilo teko da fotografiju na identifikacionoj ploici koju je
nosio zamae jo na obali, a Ejmbler je znao i to da ljudi svoje
zakljuke izvlae iz izgleda... glasa, dranja... pre nego iz
dokumenata. Nekoliko minuta kasnije, Ejmbler se pridrui lekaru i
naoruanom pratiocu koji su sedeli na klupi iza kormila. Lekar je...
tridesetogodinjak, crveni obrazi, crna kovrdava kosa... i dalje
izgledao uvreden Ejm-blerovim prisustvom. Konano ne izdra, pa se
okrete Ejmble24 iia f iru i ree: - Nisu pominjali da e telo neko
pratiti. Vama je jasno da je tip mrtav, je li tako? On ima junjaki
naglasak i govori kao neko kome je dosadno i kome, verovatno, ne
prija to je poslat da na kopno prebaci telo pacijenta koji je ve
umro. - Zar jeste? - upita Ejmbler i zevnu, odnosno, napravi se da
to ini. Hriste, mislio je, zar ovaj nee da me se okane7. - Nego ta
nego jeste. Sam sam proverio. Zbog toga, znate, ispada da nema
mnogo izgleda da nam pobegne. Ejmbler se priseti zvaninog dranja
oveka iji je bed nosio. Takav stav je trebalo da zauzme. - Sve dok
se ne izda zva-nina smrtovnica, ovima tamo ono to vi kaete ne znai
nita. A na Periu niko nema ovlaenje da izda jedan takav dokument. I
zato pravila ostaju pravila. - Pa to je kojetarija. - Prestani da
mu uvre jaja, Ojsone- ree naoruani pratilac. Nije to bilo iz
solidarnosti; drugo je bilo posredi. Ejmbler je mogao da vidi da
ova dvojica jedan drugog nisu dobro poznavali i da im nije ugodno
kad su zajedno. Verovatno je u pitanju bio klasian problem nereenog
autoriteta; lekar je eleo da se ponaa kao da je glavni, ali je
straar bio onaj koji je nosio slubeno oruje. Ejmbler se straaru
prijateljski osmehnu. Straar je bio kru-pajlija ija je frizura bila
delo vojnog brice. Sudei po pitolju HK P7" koji je nosio u futroli
na boku, a koji je oduvek bio omiljeno oruje rendera, morao je i on
biti bivi pripadnik te vojne jedinice. On je
bio jedini naoruan ovek na amcu, ali je Ejmbler mogao da se
kladi da nije trapav. *" - Nisam to nameravao - ree lekar, ali to
uini tonom koji kao da je pitao straara: A koji je sad pa tebi avo7
25 I kad, zatim, meu njima zavlada napeta tiina, Ejmbler sebi
dozvoli da oseti trunku olakanja. amac bese prevalio svega nekoliko
milja od ostrva Peri kad kapetan, koji je na uima imao slualice,
zamaha rukama da privue njihovu panju, pa pritisnu dugme koje je
ukljuivalo zvunike u kabini. - Ovo je pet-nula-pet sa ostrva Peri.
Glas radio-operatera bio je uzbuen. - Imamo odbeglog tienika.
Ponavljam: imamo odbeglog tienika. Ejmbler oseti kako mu se stomak
zgri. Morao je da dela, morao je da iskoristi krizu. ipi na noge. -
Hriste blagi - pro-guna. Zvunik ponovo zakra pre operaterovog
glasa. - Glfar broj 12-647-M, tienik je mogao da seprikrije na vaem
plovilu. Molimo vas da nam to smesta potvrdite ili poreknete. ekamo
odgovor. Straar podari Ejmbleru jedan prodoran pogled; misao bese
poela da se oblikuje. Ejmbler je morao da je preduhitri,
preu-smeri. - Muicu mu - ree, - rekao bih da sad znate zato sam
ovde. Zasta samo na tren, a onda: - Mislite li da su sluajno uveli
pravilo da svako prevozno sredstvo koje naputa ostrvo dobije naeg
pratioca? Imamo dojave o nekoj vrsti pokuaja bekstva ve itavih
dvadeset etiri sata. - Mogli su to da nam kau - ree straar
zlovoljno. - Ustanova ne eli da ta vrsta prie pone da krui o njoj
-ree Ejmbler. - Idem da smesta proverim ono telo. I on pouri prema
donjoj palubi na krmi. Tamo je, sa leve strane, bila uzana ostava
za alat ugraena u unutranji zid trupa. Bilo je tu i nekoliko masnih
krpa na podu. Telo umrlog pacijenta i dalje je bilo na nosilima sad
privrenim na elinu platformu, u te svrhe ugraenu*"na amac. Telo je
bilo uvezano kaievima i naduveno, a sivo bledilo smrti na njemu
bilo je nesumnjivo. 26 I ta sad? Morao je da dela brzo, pre no to i
ostali stignu ovamo za njim. Dvadesetak sekundi kasnije, utra on
natrag u kabinu kod ostalih. - Ti! - viknu on na lekara optuivaki i
kaiprst uperi na njega. - Ti si rekao da je pacijent mrtav. ta si
to trabunjao? Upravo sam opipao vrat onog tipa, i zamisli ta sam
ustanovio. Ima puls ba kao ti i ja. - Ti ne zna ta govori - uzvrati
Iekar s visine. - To tamo dole samo je les. Ejmbler je i dalje teko
disao. - Les kome je puls sedamdeset? Ne bih rekao. Straareva glava
se pokrenu i Ejmbler bi tano mogao da kae ta misli: Ovaj tip
izgleda zna ta govori. Stekao je neku prednost; sad je morao da je
iskoristi. - Jesi li ti sauesnik? - upita Ejmbler lekara i Ijutito
ga i optuivaki odmeri od glave do pete. - Jesi li deo te igre? - ta
ti pada na pamet?! - uzvrati Iekar, a rumeni obrazi po-crvenee mu
jo vie. Nain na koji ga je sad gledao i straar razjari ga jo vie, a
posledica je bila da je sad delovao odbranaki i nesigurno. Le-kar
se obrati straaru: - Bekeru, pa ne shvata, valjda,
ovog tipa ozbiljno? Znam ja kako se uzima puls, a ono dole to je
na-no-silima prokleti je mrtvac! - Pokai nam - ree mu Ejmbler mrko
i prvi pode prema krmenom delu. Ono nam, nama, znao je, mono je
zazvualo: ono je nedvosmisleno povuklo crtu izmeu oveka kojeg je
optuivao i njih ostalih. Ejmbler je, ini se, uspevao u onome emu je
teio: da im ne dozvoli da saberu misli, da poseje sumnju i
nepoverenje medu njima. U protivnom bi sumnja bila usmerena na
njega. 27 Osvrnu se i vide da straar sad ide na zaelju i da mu
pitolj vie nije u futroli. Tri oveka izaoe iz kabine i nastavie u
istom poretku ka krmi i odeljku za transport. Lekar otvori vrata na
njemu, i onda zapanjeno izusti: - ta, do avola...? Ostala dvojica i
sami zavirie unutra. Nosila su leala pored platforme, a svi vezovi
su bili raskopani. Tela nigde nije bilo. - Ti, laljiva vreo govana!
- dreknu Ejmbler kao pomahni-tao. - Ne razumem - ree lekar
neubedljivim glasom. - E, pa, ja mislim da mi ostali razumemo - ree
Ejmbler ledenim glasom. Letimice odmeri vrata ostave i ponada se da
ostali nee*pri-metiti koliko je reza na njima napregnuta do
pucanja, da bi vrata drala zatvorenim. - Je ti to hoe da mi kae da
je les odetao odavde? - upita straar sa kratko podianom kosom
junjaka kome je crna kosa bHa kovrdava. Pri tom je vre stegao
pitolj koji je drao u ruci. - Verovatno je samo kliznuo preko
ograde i otiao na lako plivanje - podrugnu se Ejmbler. Named svoju
priu; ne daj im da razmisle o drugim mogunostima, v' - Uopte ga ne
bismo uli, a po ovoj magli ni videli. Odavde do obale ima svega tri
milje, to za nekoga kome krv ivo struji ne bi bio veliki napor. Ba
tipino za leeve, zar ne? - Ovo je ludo! - viknu lekar. - Nemam ja
nita s tim! Morate da mi verujete! Poricanje je bilo automatsko,
ali je efikasno potvrdilo kljuni element Ejmblerove prie: da
jeTovek sa nosila bio begunac. - Rekao bih da sad znamo zato je bio
onako pokisao kad je uo da i ja idem sa vama ree Ejmbler straaru
tiho, ali do28 voljno glasno da ga ovek uje iznad buke motora. -
uj, valjalo bi da ovo smesta javi. Ja u osumnjienog drati na oku.
Straar je izgledao zbunjen i Ejmbler je na njegovom licu le-po
mogao da vidi zbrku protivrenih oseanja. Nae se i straa-ru
poverljivo apnu na uvo: - Znam da ti nema nita s ovim. Moj izvetaj
e to jasno da podvue. I zato nema ega da se plai. Poruka koju je na
taj nain preneo nije bila sadrana u recima koje je izgovorio.
Ejmbler bese savreno svestan da ne umiruje straarevu brigu: oveku,
naime, jo nije sinulo da bi neko njega mogao da osumnjii za
umeanost u beksrvo iz stroge zatvorske ustanove. Ali je, dajui mu
uveravanja u tom smislu... i pominjui svoj" izvetaj, Ejmbler
prefinjeno uspostavljao svoj autoritet: on je sada bio taj koji je
predstavljao zvanine organe, proceduru, lanac komande i disciplinu.
- Razumem - ree straar, i time se sasvim potini Ejmbleru.
- Daj mi taj pitolj i ja u da uvam ovog aljivdiju - ree mu
Ejmbler hladnim glasom. Ali ti smesta mora da se javi preko radija.
- Odmah - ree straar. Ejmbler je mogao da kae da straaru nije bilo
ugodno, iako su okolnosti... zapanjujui i neuobiajeni...
obesnaivali njegovu steenu opreznost. Pre no to predade municijom
napunjen Hekler&Koh P7" oveku u sivoj bolnikoj uniformi, straar
kao da je na tren oklevao. Ali samo na tren. 29 GLAVA DRUGA Lengli,
Virdinija I posle skoro tri decenije slubovanja, Klejton Kaston je
jo uvek uivao u malim detaljima koji su bili sastavni deo kompleksa
CIA... kao to je skulptura na otvorenom prostoru, poznata kao
Kripton, bakrena zatitna pregrada u obliku slova s", na kojoj su i
otvori bili izbueni u obliku slova azbuke. Ili me-singani reljef
Alena Dalsa na severnom zidu, ispod koga su bile uklesane lepe
reci: Njegov spomenik je svuda oko nas. Ali noviji dodaci, meutim,
nisu bili tako prijatni. Glavni ulaz u agenciju je, u stvari, bio
predvorje onoga to je sada bilo poznato kao Prvobitni glavni
tab"... a Prvobitni" je postao onda kada je izgraena Nova zgrada
glavnog taba", to se zbilo 1991. godine, a nomenklaturne navike
bile su takve da sad vie nije postojalo nita to se zove zgrada
glavnog taba. ovek je morao da se opredeljuje ili za Prvobitni" ili
za Novi", a taj novi je bio skup kula od est spratova
kancelarijskog prostora, izgraenih na padini odmah pored PG-a. Da
bi se stiglo do glavnog ulaza u NG, valjalo je da se ovek popne na
etvrti sprat. Sve je to bilo savreno nepropisno to, prema njegovom
miljenju, nikad nije moglo da bude preporuka. Kastonova kancelarija
je bila u PG-u, razumrse, ali ni blizu njegovih zastakljenih
spoljnih zidova. Bila je, u stvari, prilino skrivena... i od one
vrste zatvorenog unutranjeg prostora 31 bez prozora, koji obino
slui za smetaj maina za kopiranje i zaliha kancelarijskog
materijala. ak su i veterani agencije bili skloni da zakljue da je
Kaston rtva internog progonstva. U njemu su videli osrednjost koja
nikad nije mnogo postigla, pedesetogodinjaka koji otaljava svoj rok
slube i pri tom pretura papire po stolu i broji dane do povlaenja u
penziju. Ko god ga je video kako ovoga jutra zauzima svoje mesto za
stolom oiju usredsreenih na sat, penkala i olovke poredane kao
srebrni escajg na stolnjaku, mogao je samo da se uvrsti u tom
opteprihvaenom uverenju. Osam i pedeset etiri, pokazivale su
kazaljke sata: est minuta pre otpoinjanja propisnog radnog vremena,
po Kastonovom shvatanju. On izvue prime-rak Fajnenel tajmsa" i nae
stranicu sa ukrtenicomtOi mu proverie sat na stolu. Pet minuta. I
prionu na posao. Jedan vodoravno. Njegova olovka beumno je
popunjavala kvadrate i retko zastajkivala due od sekund ili dva.
Kad zavri, uspeno reivi sve to je ukrtenica nudila za taj dan, bilo
je osam i pedeset devet. u komeanje pred vratima: njegov pomonik,
stie ba na vreme, a zadihan je od tranja hodnicima. Tanost je bila
predmet razgovora koji su nedavno vodili. Adrijan oj otvori usta
kao da e da izusti izvinjenje, a onda pogleda na sat na ruci i bez
reci sede na svoju stolicu ispred manjeg, nieg kompjutera. Oko
njegovih bademastih oiju kao da je
postojao odblesak nedavnog sna, a gusta crna kosa bila mu je jo
vlana od tuiranja. Adrijan oj je imao punu dvadeset jednu godinu.
Tano u devet nula nula, Kaston smesti Fajnenel tajms" u korpu za
otpatke i stavi u pogon svoju bezbednu elektronsku potu. Pojedine
poruke bile su cirkularna obavetenja svim slubama agencije i time
malo zanimljive: nov program telesnog oblikovanja, manje izmene
stomatolokog osiguranja, adresa na kojoj zaposleni mogu da provere
stanje svojih rauna. Jedna 32 je bila od poreskog slubenika iz Sent
Luisa koji je, mada zaveden zahtevom Odeljenja za voenje
knjigovodstva CIA, sav sre-an javljao da je spreman da ponudi
detalje o pogonima za posebne namene, osnovanih od strane preduzea
iz oblasti lake industrije, i to unazad za proteklih sedam godina.
I tako dalje, i tako redom. Kaston je shvatao koliko zadaci koje je
izvravao mogu da izgledaju turobno njegovim kolegama. Bivi asovi i
drutvo iz bratstva koje je poslovalo na terenu, ili se tome tek
nadalo, odnosili su se prema njemu s omalovaavanjem. Mora da putuje
ako s domiljanjem nee da druguje", bese njihova krilatica. Kaston
nikada nigde nije putovao, razume se, ali mu je ta krilatica bila
besmislena. esto je, kad samo otvori svoje preglede, svakome mogao
da kae ono to ga zanima, a da pri tom uopte ne odlazi od svog
stola. Istinu govorei, malo je njegovih kolega odista znalo ta on
radi. Nije li on od onih tipova to svetu kontroliu putne i trokove
za zabavu? Ili je blii poslovima nadzora nabavke papira i tonera za
tampae? U svakom sluaju, posao mu je bio jedva neto malo vii od
nivoa koji zasluuje naziv prestinog. Bilo je, meutim, mada veoma
malo, i onih Kastonovih kolega koji su mu ukazivali potovanje koje
se graniilo s divljenjem. Ti su uglavnom bili pripadnici ueg
direktorskog kruga CIA, ili samim vrhovima kontraobavetajne slube.
Oni su tano znali kako je Oldri Ejms zaista provaljen, tamo 1994.
godine. I znali su kako je neznatan, ali uporno ponavljan nesklad u
prihodima i izdacima bio konac koji je odveo do razotkrivanja
Gordo-na Blejna i ire mree spletke. Njima su bile poznate i druge
po-bede i uspesi, neki od njih znatne veliine, koji e zauvek ostati
skriveni od oiju javnosti. Meavina ovih vrlina i sposobnosti bila
je ono to je Kasto-nu omoguavalo uvid u stvari koje su itavim
biroima ostajale 33 nedostupne. I bez naputanja kancelarije, Kaston
se zakopavao u zamren lavirint ljudske podmitljivosti. Putovanje
prijavljeno, ali ne i preduzeto; priznanica podneta za dogaaj koji
nije bio podudaran sa preenim putem; za naplatu podnet raun
kreditne kartice za drugi, neprijavljen mobilni telefon: bilo je na
hiljade klizavica na kojima je poinilac mogao da izgubi ravnoteu i
padne, a dovoljna je bila samo jedna. A ipak, oni kojima se inio
dosadan put sravnjivanja... proverom da li se stavka broj jedan
podudara sa stavkom broj dva u donjem redu... to nikad ne bi
otkrili. Adrijan, kome je kosa poela da se sui, prie Kastonovom
stolu ruku punih raznih dokumenata i ivo stade da ofljanja-va ta je
sortirao, a ta odbacio. Njegova tetovirana miica i nemaran nain
odevanja nisu bili dozvoljeni kad je Kaston poinjao da radi, ali je
agencija bez sumnje vremenom morala da se menja. - Pobrini se da
kvartalni obrasci 166 budu poslati na obradu - ree mu Kaston. -
Super - ree Adrijan.
On je veoma esto govorio super", to je Kastonu zvualo kao
atavizam sa negde polovine veka, ali je oito opet ulazilo u modu. A
znailo je, kako je Kaston to sebi nekako objasnio: uo sam ta ste
upravo rekli i primio sam to k srcu. Moda je znailo i neto manje;
vie sigurno nije. - A to se tie jutronjeg priliva: ima li ma ta
neuobiajeno? Bilo ta... nepropisno? - Ona poruka pomonika zamenika
direktora Obavetaj-nog, Kaleba Norisa? - Pita li me ti to, ili mi
saoptava da je stigla? - Izvinite. Govorim vam da je stigla - ree
Adrijan i zasta. -Imam oseaj da je hitna. Kaston se zavali na
naslon stolice. - Zar tako osea? 34 - Da, gospodine. Kaston je
prouavao mladia onako kao to entomolog prouava osu iaricu. -1 to
oseanje... mi poverava? Zanimljivo. A sad mi reci, jesam li ja lan
tvoje porodice, roditelj ili brat, sestra? Jesmo li mi pajtosii
Jesam li ti ja supruga ili devojka? - Rekao bih... - Ne? Samo
proveravam. U tom sluaju... evo pogodbe koju ti predlaem... molim
te, nemoj da mi govori ta osea. Mene zanima samo ono u ta ti
veruje, makar i samo sa deliminom sigurnou. Ono to zna, na osnovu
zapaanja ili zakljuivanja. A kad su u pitanju te nebulozne stvari
kao to su oseanja, slobodno ih zadri za sebe. I Kaston tu malo
zasta. - ao mi je. Da nisam povredio tvoja oseanja? - Gospodine,
ja... - Bilo je to trik-pitanje, Adrijane. Ne odgovaraj na njega. -
Veoma prosvetljujue, gospodaru - ree Adrijan i osmeh mu zalebde nad
usnama, ali se ne spusti na njih do kraja. - Pouka primljena. - A
sad mi reci ta si ono pominjao? O primljenoj poruci koja nije
standardna? - Pa, tu je ta uta stvar interne prepiske iz
kancelarije zame-nika direktora. - Trebalo bi da dosad raspoznaje
agencijin ifarnik boja. Nema ute" u CIA. - Izvinite - ree Adrijan.
- U pitanju je boja kanarinca. - A ona oznaava, ta? - Ona
oznaava... - poe Adrijan pa malo zasta, jer mu je u mozgu naas
zavladala praznina. - To je oenaka za sluaj koji se dogodio u
domaim okvirima, a ima mogue bezbed-nosne opasnosti. Dakle: nije
CIA. Neto u vezi sa drugim slubama. DGA. 35 DGA: Druge vladine
agencije. Termin pogodan umesto oznake: baciti u korpu za otpatke.
Kaston kratko klimnu glavom i prihvati prueni mu uti koverat. Uze
ga s gaenjem, kao da prihvata nekakvu dreavu, razgalamljenu tropsku
pticu: kanarinca, u stvari. Lino razlomi bezbednosni peat, stavi
naoare i hitro proita izvetaj. Mogui bezbednosni rizik zbog bekstva
jednog tienika. Pacijenta broj 5312, koji je bio udomljen u tajnoj
ustanovi za lee-nje, u kojoj vlada reim strogog zatvora i vrhunskih
mera bez-bednosti. udno je, pomisli Kaston, to se tieniku ne
pominje ime. Ponovo proita izvetaj da vidi gde se sluaj zbio.
Psihijatrijska ustanova na ostrvu Peri. I u glavi mu smesta odjeknu
zvuk zvona. Zvona upozorenja. *** Ejmbler se probijao kroz gusto
rastinje koje mu je kidalo vlanu odeu i drhtuljio od naleta hladnog
vetra, a pokuavao da prenebregne otra zrna peska koja su mu se
zavlaila u patike sasvim nepodesne za ovu vrstu zemljita. Kako
je Lenglijeva vazduhoplovna baza verovatno bila tridesetak ili neto
vie kilometara prema severu, a mornarika vazduhoplovna baza
otprilike na istoj tolikoj razdaljini prema jugu, svakog trenutka
je mogao da oekuje klepetanje elisa helikoptera. Autoput broj 64 je
bio oko kilometar udaljen od mesta na kome se nalazio. Nije bilo
vremena za odmor. to due bude ostao usamljen ovek na brisanom
prostoru, to e i opasnost u kojoj se Ejmbler nalazio postajati vea.
Ubrza hod i uskoro izbi na autoput, gde rukom oisti ostatke
rastinja sa odee, pa die palac i osmehnu se. Bio je mokar i 36
odrpan, a imao je i udnu uniformu. Osmeh je morao da mu bude
avolski privlaan. Minut kasnije, pored njega se zaustavi jedan
kamion. Voza, bokserskih crta lica i ogromnog stomaka, imao je Rej
ban" na-oare za sunce i nije troio mnogo reci. Samo mu rukom dade
znak da se popne. Ejmbler tako doe do prevoza. U svesti mu se javie
reci jedne stare himne: Stigosmo dovde zahvaljujui veri. Posle
kamiona, uhvatio je prevoz automobilom, pa autobusom, i na kraju se
nae na asfaltu predgraa glavnog grada. U prvom trnom centru na koji
je natrapao kupio je neto sportskih odevnih predmeta i platio ih
novcem koji je naao u depu uniforme, pa se presvukao iza jedne ive
ograde kojom je centar bio opasan. Nije imao vremena ni da vidi
kako izgleda, ali je znao da odea koju je sada imao na sebi nee
privlaiti mnogo panje, jer je bila blizu onome to prosean
Amerikanac nosi kad nije u kancelariji. Pet minuta kasnije, ve je
bio na autobuskoj stanici: Rip van Vinkl se vraa kui. Dok se
autobus primicao centru Vaingto-na, Ejmbler zapade u razmiljanje.
Kod hormonskog sistema organizma koji se suprotstavlja stresu uvek
dolazi do trenutka mlitavljenja, kad uzbuenje ili strah ustupaju
mesto obamrlo-sti. Taj trenutak i Ejmbler sada dozive. Svest stade
da mu luta. Lica i glasovi mesta koje je napustio uzvrtee mu se u
svesti. Svoje tamniare je ostavio iza sebe, ali ne i seanje na
njih. *** Poslednji psihijatar koji ga je procenjivao", bilo je
jasno, nije bio sklon Ejmbleru. Zato je to tako bilo, Ejmb^r je
lako mogao da nasluti. Posle niza godina studiranja, ovek je zavrio
u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je tajnost, a ne leenje, bila od
37 vrhunske vanosti. Sem toga, ovekova strunost trebalo je da mu da
poseban, povlaen odnos u odnosu na pacijenta koji obino ide u paru
s oseanjem nadmonosti i autoriteta: autoriteta uitelja nad uenikom,
lekara nad pacijentom. Ali, taj oseaj autoriteta nad Ejmblerom ovaj
ovek nije mogao da stekne. I zato mu je na podsvesnom nivou pored
Ejmblera bilo neugodno. - Dozvolite mi da vam objasnim da je svrha
ovih seansi iskljuivo procenjivaka govorio je ovek pacijentu. - Moj
posao je da nadzirem va napredak i vodim rauna o moguoj pojavi
neeljenih dejstava lekova. Pa, hajde da krenemo odatle. Ima li
nekih neeljenih dejstava koji su meni promakli? - Bilo bi mi lake
da o neeljenim dejstvima priam ^odgovorio mu je Ejmbler, - kad bih
znao koji je glavni pravac delo-vanja tih lekova. - Lekovi, kao to
vam je dobro poznato, treba da doprinesu poboljanju vaih
psihijatrijskih smetnji. Paranoje, disocijativ-nosti,
egocentrinosti... - Reci - rekao je Ejmbler. - Reci bez znaenja.
Zvui bez smisla.
Psihijatar je zabeleio nekoliko primedbi u svoj lap-top. Njegove
bledosive oi behu ledene ispod stakala naoara. - Nekoliko razliitih
psihijatrijskih timova rvalo se s vaim disocijativnim poremeajem i
krizom linosti. Kroz to smo ve prolazili. Doktor je pritisnuo jedno
dugme na malom ureaju za daljinsko upravljanje i preko skrivenih
zvunika javio se glas snimljen na traku. Taj glas... Ejmblerov
glas... iznosio je teoriju za-vere s neskrivenom uasnutou: Kasnite.
Svi vi. I svi drugi. Trag ljudske guje ostao je na svima". Glas
snimljen na traku nije pokazivao nameru da stane. Trilateralna
komisija... Opus Dei... Rokfeleri..." 38 Ejmbleru je njegov glas,
snimljen na jednoj od prethodnih psihijatrijskih seansi, nanosio
gotovo fiziki bol. - Zaustavite to - rekao je tiho, nemoan da
savlada narastajui talas oseanja. - Molim vas, zaustavite.
Psihijatar je zaustavio traku. - Da li jo uvek verujete u te...
teorije? - To su samo paranoidne matarije - rekao je Ejmbler kao
oamuen, ali ipak razgovetno. - A odgovor je ne. Ja se ak i ne seam
da sam takve teorije imao. - Poriete li da je glas snimljen na
traci va? - Ne - rekao je Ejmbler. - Ne poriem. Samo se... toga ne
seam. To nisam ja, shvatite. Hou da kaem, nisam ja takav. - To onda
znai da ste vi neko drugi. Dve razliite osobe. Ili vas ima vie?
Ejmbkr je bespomono slegao ramenima. - Kad sam bio dete, eleo sam
da budem vatrogasac. Vie ne elim da budem vatrogasac. To dete nije
ono to sam ja sada. - Prole nedelje ste rekli da ste, kad ste bili
dete, eleli da budete fudbaler kad posrastete. Ili se ja sad moda
obraam nekome sasvim drugom? Psihijatar je skinuo naoare. - Pitanje
koje vam ja postavljam je pitanje koje bi trebalo da postavite
samom sebi: Ko ste vi? - Problem s tim pitanjem je - rekao je
Ejmbler nakon due pauze, - taj to vi mislite sa vie izbora. I vi
elite da se oprede-lim za neku sa vae male liste opcija. -1 vi
mislite da je to problem? - upitao je psihijatar i digao pogled sa
lap-topa. - A ja bih rekao da je pravi problem taj to vi izbegavate
vie od jednog odgovora. 39 * X- * Ejmbleru bese potrebno nekoliko
trenutaka da doe sebi kad se autobus zaustavi na stanici kod
Klivlend parka, ali stie da uini to na vreme. Ejmbler na ulici
navue kapu na glavu i dobro osmotri sve oko sebe... prvo strepei od
bilo kakvog odstupanja od uobiajenog, a onda punim srcem uivajui u
samoj uobiajenosti. Vratio se. ' Poele da poskoi. Poele da digne
ruke ka nebu. Ali ono to je eleo vie od svega, u stvari, bilo je da
nade one koji su odgovorni za njegovo zatvaranje i surovo ih kazni:
Jeste li mislili da neu izai napolje? Zar ste zaista to mislili? \^
Vreme nije bilo ono koje bi sam odabrao za povratak kui. Nebo bese
tamno; sitna kiica vlaila je trotoare i inila ih crnim. Bio je to
obian dan na obinom mestu, shvatao je, ali je posle dugog perioda
izolacije bio pod utiskom da grozniava aktivnost vlada na svakom
koraku.
Prolazio je pored oglasnih stubova oblepljenih obavetenji-ma i
plakatima. Poetske veeri u kafanama. Koncerti rok grupa tek
izmaklih iz garaa u kojima su dotad muzicirali. Nov vegetarijanski
restoran. Nova pozorina scena... Zbrka ljudskih aktivnosti koja
vapi za panjom sa fotokopiranih komada papira. Periferija ivota.
Ne... ispravi se... samo ivot. Obina ulica jednog obinog dana.
Opasnost je postojala, da. Ali, kad bi uspeo da stigne do svog
stana, mogao bi da povrati sve ono to mu je inilo sutinu
postojanja; obian stan, obine stvari, ali upravo to je bilo ono to
mu je tako dragoce-no. udeo je za obinim, svakodnevnim; samo mu je
to bilo potrebno. ^ Hoe li se zaista usuditi da ovamo dou po njega?
Ovde... na jedno od svega nekoliko mesta na svetu na kome su ga
ljudi do40 \ ! ista poznavali. Ovo mora biti mesto bezbednije od
svih. ak i da se oni pojave, ovde se nije plaio da im se otvoreno
suprotstavi. Vetropirasto se tom sudaru i nadao. Ne, strahovanju od
onih koji su ga internirali vie nema mesta; vreme je da oni
strahuju od njega. Bilo je oito da je zlonamerni element nagrizao
sistem, pokuao da ga ivog zakopa, potopio ga meu zalutale due, medu
pijune ophrvane depresijom ili pomahnitale od gubitka iluzija. Sad
kad se naao napolju, njegovi neprijatelji trebalo bi da bee, da se
zavuku pod zemlju. Jedina stvar koju sebi nisu smeli da dozvole je
da se sukobe s njim ovde, na otvorenom, gde bi lokalna policija
neizbeno bila umeana. A to vei broj ljudi bude upoznat s njegovim
sluajem, to e i vea pretnja njima biti da e da budu razotkriveni.
Na uglu avenije Konektikat i ulice Ordvej, Ejmbler ugleda kisok s
novinama, pored kojeg je prolazio svakog jutra kad bi boravio u
gradu. Ugleda i sedog, krezavog oveka koji je prodavao novine i
njegovu crvenu kapu koju nikad nije skidao sa glave. Osmehnu mu se.
- Regi - doviknu mu Ejmbler. - Kako si mi, daso? - Hej, tebi -
odazva mu se prodava, ali to bese refleksno, a ne pozdrav poznatom
licu. Ejmbler lagano prie kiosku. - Dugo se nismo videli, je li
tako? Prodava ga odmeri. U njegovom pogledu nije bilo ni trunke
pepoznavanja. Ejmbler spusti pogled na sveanj Vaington posta" gde
je primerak na vrhu bio ovlaen kiom i, videvi datum, oseti kako ga
neto probode. Trea nedelja januara... nije udo to je ovako hladno.
A onda sav zatreperi. Skoro dve godine. Dve godine mu je oduzeto.
Dve godine oamuenosti i oajanja i izop-tenosti. Ali, sad nije bilo
vreme za tugovanje nad gubitkom. 41 - Hajde, Regi! Reci mi kako si
mi? Radi li teko ili teko da neto radi? U Regijevim stisnutim oima
zbunjenost stade da zamenju-je sumnjiavost. - Nemam siu za tebe,
brale. A ne dajem ni besplatnu kafu, isto tako. - Regi, ta ti je...
pa ti me valjda poznaje? - etaj dalje, krupajlijo - ree Regi. - Ne
elim nevolje ovde. Ejmbler se okrete, bez reci, pa prepeaivi pola
bloka zgrada dalje, stie do stambene zgrade, kopijt: gotskog stila
gradnje, u kojoj je poslednju deceniju stanovao. Baskerton Tauers.
Sagraeno devet stotina dvadeset i neke, bilo je to zdanje od est
spratova crvene cigle, ukraeno svetlosivim polustubovima. Baskerton
Tauers. Neka vrsta doma za oveka koji t^o neto u stvari nije imao.
Slubovanje u programu posebne name-ne... u samom vrhu bezbednosne
operative...
znailo je voenje ivota pod lanim identitetom. U konzularnim
operacijama nije bilo odeljenja tajnijeg od jedinice za politiku
stabilnost, a nijedan od njenih operativaca nije poznavao drugog,
osim po njegovom terenskom imenu. Nije to bio nain ivota pogodan za
duboke graanske veze: posao je iziskivao duga izbivanja u
inostranstvu, sutinsku izoptenost, i to u nepredvidivim vremenskim
rasponima. Da li je imao bilo kog pravog prijatelja? A ipak je
upravo povremenost tih njegovih boravaka kod kue davala posebnu
teinu njegovim ovdanjim nasuminim ulinim poznanstvima. I, ma koliko
da je retko boravio u Baskerton tauersu, stan mu je zaista
predstavljao pravi dom. Nije to bilo pribeite vikendice na jezeru,
ve pravi simbol normalno-sti. Mesto na kome moe da se spusti sidro.
Stambena zgrada je bila odvojena od ulice uskim prostorom kojim je
moglo automobilom da se prie do ulaza. Ejmbler se osvrnu oko sebe,
osmotri trotoare i ulicu, uveri se da na njega niko ne obraa
posebnu panju, pa odeta do ulaza. Neko bi tu 42 morao da ga
poznaje... neko od vratara, ako ne domar ili nadzornik zgrade... i
da ga pusti u stan. Zasta da proui dugaak spisak stanara nainjen
crnim plastinim slovima na beloj tabli, imena poredana azbunim
redom. Nije bilo Ejmblera. Iza Eilstona, sledio je Ejner, Znai li
to, onda, da su mu oduzeli stan? Bilo je to razoaranje, ali ne tako
veliko iznenaenje. - Mogu li da vam pomognem, gospodine? Bio je to
jedan od vratara koji se pojavio iz zagrejanog predvorja: Grig
Denovi. Njegova vrsta brada bese, kao i uvek, osen-ena dlakama
otpornim na brija. - Grio - oslovi ga Ejmbler prijateljski. Grig
je, kao to je uvek zamiljao, bila skraenica od Grigo-rije: ovek je
poticao iz bive Jugoslavije. - Dugo se nismo vide-lijeli? Izraz na
Denovievom licu bio je neto na ta je Ejmbler ve poeo da se
navikava: bila je to nedoumica oveka koga prijateljski pozdravlja
njemu potpuni stranac. Ejmbler skide kapu i osmehnu se. - Ne uri,
Grio, setie se ve. Stan 3C? - Da li se mi poznajemo? - upita
Denovi. Ali ni ovoga puta to nije zvualo kao pitanje. Zvualo je kao
da ovek proverava sam sebe, iako je siguran da lice pred sobom ne
poznaje. - Rekao bih da se ne poznajemo - ree Ejmbler tiho i
zbunjeno. No, zbunjenost odmah zatim ustupi mesto panici. Negde iza
njegovih lea, gume automobila nainie tup zvuk koenja na vlanom
asfaltu. Ejmbler se hitro osvrte i vide beli kombi jo nalegao na
prednje gume od naglog koenja. u 43 gde se vrata na njemu otvaraju
i s treskom zatvaraju, a onda vide kako se pojavljuju tri oveka u
uniformama bolnikih stra-ara. Jedan je nosio karabin, a dvojica
pored njega pitolje. Sva trojica trali su ovamo ka Ejmbleru. Kombi.
Smesta je znao sve o njemu. Pripadao je slubi za povlaenje iz
saobraaja", koju su koristile tajne slube savezne vlade za
osetljiva domaa privoenja". Bilo da su u pitanju od-begli agenti
ili strani operative! na domaem terenu, zajedniko takvim sluajevima
bilo je to da nisu privoeni" bilo kom od organa zvaninog
pravosudnog
sistema. A ovog hladnog januarskog jutra, Harison Ejmbler je bio
sluaj koji treba da bude priveden". Lokalnoj policiji nee biti
ponuena bile kakva objanjenja, s obzirom na to da e on da nestane
mnogo pre njihovog dolaska. Ovo nije bilo sukobljavanje na
otvorenom prostoru i naoigled javnosti; ono to su oni smislili bese
brza, neprimetna otmica. Pojavivi se ovde, Ejmbler shvati, dozvolio
je sebi da mu e-njivo razmiljanje nadvlada zdrav razum. Dalje greke
sebi vie nije smeo da dopusti. Misli... morao je da misli. Bekstvo
u bilo kom pravcu nije dolazilo u obzir. Iskustvo terenskog
operativca govorilo mu je da su naoruani timovi za podrku
rasporeeni svuda oko zgrade, pa i u njoj, po sprato-vima i na
krovu. Odlui se zato napreac za stvar opasniju od svih ostalih.
Potra pravo prema oveku s pukom skraene cevi, koji je trao ispred
dvojke s pitoljima. - Gde ste se zadrali toliko dugo? - dreknu
Ejmbler na njega. - Vucite te guzice, prokletstvo! Umai e nam! I
pri tom divlje pokaza palcem natrag prema Baskerton Ta-uersu. 44 -
Stigli smo ovamo najbre to smo mogli! - uzvrati ovek s karabinom.
Kad protrae kraj njega, Ejmbler vide da su pitolji koje ostali nose
slubene etrdeset petice, sa dvanaest metaka u ar-eru. I previe
vatrene moi da se savlada jedan ovek. Pod pretpostavkom da su
nareenja koja su imali podrazumevala samo zarobljavanje. Ejmbler
sada, kao iscrpljen, lagano prede preko ulice prema kombiju iji je
motor i dalje radio. Imao je jo sasvim malo vremena, pre nego to
ljudi koje je poslao u predvorje Baskerton Tauersa shvate da su
obmanuti. Kad prie i stade pored vozaevih vrata, Ejmbler izvadi
koni novanik s dokumentima nadzornika sa ostrva Peri i brzo ga
otvori i zatvori ispred vozaevih oiju. Sam pokret trebalo je da
bude dovoljan da ustanovi autoritet. I ubedi. Kad voza spusti
staklo, Ejmbler ga paljivo odmeri. ovekove oi su bile tvrde,
oprezne, vrat kratak i miiav: diza tegova. - Jeste li vi, momci,
uli za pramenu nareenja? - upita ga Ejmbler. - Sad ga treba ubiti,
a ne hvatati. I ta vas je zadralo toliko dugo? Da ste ovamo stigli
samo minut ranije, ne bi bilo ovoliko posmatraa. Voza za trenutak
nita ne odgovori. A onda mu pogled otvrdnu. - Ta znaka koju si mi
pokazao? Nisam je ba najbolje video. Ejmbler iznenada oseti kako ga
vozaeva snana, mesnata ruka grabi za desno rame. - Rekoh da nisam
mogao dobro da vidim - ponovi voza tihim, preteim glasom. - Pokai
mi to ponovo. Ejmbler se levom rukom mai za pitolj koj^bee oduzeo
straaru na amcu, ali je voza bio savreno istreniran i imao je
reflekse kao munja; nadlanicom slobodne ruke udari po pitolju i
izbi ga iz Ejmblerove ake. Ejmbleru sad osta jo samo jed45 / na
mogunost. On zgrabi ruku kojom mu je voza stezao rame, uvrnu je i
die, pa je iz sve snage cimnu nanie... na ivicu stakla prozora koji
nije bio sputen do kraja. Voza vrisnu, ali stie da drugom rukom
uhvati Ejmblerovu ruku i stisne je elinim stiskom. Ejmbler
slobodnom rukom izmahnu i stisnutim prstima ake kao kopljem
pogodi vozaev grkljan, i ovek se smesta obema rukama uhvati za
oko vratnik i stade da ga kida. Ejmbler otvori vrata i izbaci vozaa
na ulicu, gde ovaj pade i stade da se uvija hvatajui dah. Ejmbler
pouri da uzme pitolj sa asfalta, sede za volan, ubaci u brzinu i
jurnu niz ulicu, a u uima su mu odzvaniali krici razoaranih
progonilaca. ** Kombi mu je izvrsno posluio kao vozilo za beksrvo
no, vrlo brzo, on moe postati koristan jedino njegovim
progoniteljima. Zato je hitro morao da ga se resi. Nekoliko
kilometara dalje, u aveniji Konektikat, Ejmbler utera kombi u jednu
sporednu ulicu i ostavi ga sa upaljenim motorom i kljuevima u
bravi. Uz malo sree, neko e da naie i pozajmi ga", to one koji su
Ejmblera gonili moe da zavede na pogrean trag. Sad je trebalo da se
izgubi negde gde e kao peak teko privui panju. Skver Dipon, koji je
uvek pun prolaznika, bese pravo mesto za tako neto. Ejmbler tu sede
u taksi i izae na raskru avenije Nju Hempir i Dvadesete ulice, gde
se odmah zatim umea medu prolaznike. Znao je tano kuda ide, ali se
drao kao neko ko besciljno seta. Sajber-kafe je bio tano tamo gde
je i mislio da e biti, blizu Sedamnaeste ulice, tri bloka zgrada
dalje od raskrsnice na kojoj je izaao iz taksija. Sede za kompjuter
iji mu je poloaj omoguavao dobar pregled ulicepred kafea;
nespremnog ga vie nee uhvatiti. Nekoliko udaraca po dirkama izvue
mu na ekran Spisak", optu bazu podataka koordinisanu od strane
Ministarstva pravde i stavljenu na raspolaganje brojnim agen46
cijama savezne vlade, ukljuenim u odravanje zakona i reda. Nejasno
upamene lozinke, ustanovi s olakanjem, i dalje su bile na snazi pa,
poto ih primeni, ukuca svoje puno ime i prezime u program za
pretraivanje; eleo je da vidi ima li kakve zastavice pored njegovog
imena. Nekoliko trenutaka kasnije, ukaza se i poruka. Nema podataka
za ime HARISON EJMBLER. Bio je to udan podatak. Svaki savezni
slubenik, ak i onaj koji vie nije bio na platnom spisku, trebalo je
da bude naveden u spisku. I, mada je njegov obavetajni identitet s
razlogom bio izuzet iz takvih baza podataka, njegova civilna sluba
u Stejt Departmentu koja je sluila kao pokrie trebalo je da stoji
na raspolaganju javnosti. Pomalo ozlojeen, ukuca se zatim na
veb-stranicu Stejt De-partmenta i, uz dalju pomo lozinki, prokri
put do interne baze podataka o zaposlenima. Trebalo je da tu bez
problema nae potvrdu o svojoj civilnoj slubi. Hal Ejmbler je
godinama, kad bi bio upitan, mogao bez zazora da kae da je nii
inovnik Stejt Departmenta u birou za obrazovanje i kulturu. Bio je
to predmet... diplomatija putem kulturne razmene", prijateljstvo
kroz obrazovanje" i tako dalje... o kome je do u beskraj mogao da
pria na koktelima i zabavama. esto se pitao ta bi bilo kad bi u
takvim okolnostima, na pitanje ta radi, odgovorio: O, ja sam u
konzularnim operacijama i u Odeljenju za posebne namene o kom i u
samoj vladi zna jedva dvadesetak osoba. A ime se ono bavi? Raznim
stvarima. Jedna od njih je i ubijanje ljudi. Mogu li da vam donesem
jo jedno pie? Kad otkuca svoje ime u bazu podataka Stejt
Departmenta, pritisnu dirku za povratak na obavetenja i saeka
rezultat. Zaposleni HARISON EJMBLER nije pronaen. Molimo vas
proverite jeste li tano ukucali ime i pokuajte ponovo. 47
Oima prelete po trotoaru i ulici ispred kafea i, mada ne
pri-meti nita neuobiajeno, oseti kako mu izbija hladan znoj. Ubaci
se zatim u bazu podataka Socijalnog. HARISON EJMBLER nije pronaen.
Ovo je bilo besmisleno! Sistematski zatim proveri devetnaest
saveznih i dravnih baza podataka. HARISON EJMBLER nije pronaen.
Nema podataka za ime Harison Ejmbler". Va upit nema odziva u bilo
kom od postojeih dokumenata. Ludilo! Kao zvuk udaljenog roga za
maglu, glasovi raznih psihijatara sa ostrva Peri stadoe da mu se
javljaju u glavi, svaHuod njih s dijagnozom koju bese postavio. No,
to su bile budalatine. Mora biti da je tako. On je tano znao ko je.
Sve do perioda kad je odveden na leenje, seanje na njegov dotadanji
ivot bilo mu je ivo, jasno i neisprekidano. Bio je to, tano je,
neobian ivot... upleten u neobino zvanje... ali je bio jedini koji
je imao. Mora biti da je dolo do nekakve zbrke, nekakve tehnike
greke: bio je siguran da je tako. Stade da se pita nije li
sigurnost postala luksuz. Luksuz kome on vie nije smeo da se
podaje. Oko mu uhvati beli automobil... ne, kombi, koji se kretao i
suvie brzo, bre od ostalih uesnika u saobraaju. A onda jo jedan. I
trei. Svi su koili neposredno ispred kafea. Kako je otkriven tako
brzo? Ako je sajber-kafe bio valjano registrovan, onda su svi
njegovi upiti u Stejt Departmentu izazivali kontraupite iz kojih je
mogla da se dozna fizika adresa radne stanice. Eto kako. Ejmbler
ipi na noge i progura se kroz vrata sa oznakom Samo za osoblje", pa
stade da tri uz stepenice prema krovu... ako bude imao sree, sa
krova ove zgrade e moi da pree na susedni... Ali je morao da se
kree brzo, pre nego to se raspo48 rede ostali timovi za podrku. I,
uz punu svest o naprezanju miia i ubrzanom hvatanju vazduha, jedna
misao stade da mu se oblikuje u glavi: Ako Hal Ejmbler ne postoji,
za kim onda jure ovi progonitelji? 49 GLAVA TREA Za njega je to
oduvek bilo samo utoite. Bese to brvnara od samo jedne odaje i
nainjena od lokalnog drveta od slemena do temelja. Kao zaklon je
bilo primitivno, ali sasvim u skladu sa prirodom koja ga je
okruivala. Grede tavanice i poda, streha i nadstrenica, ak i
dimnjak od blata i kamena... sve je to on sam svojeruno napravio
tokom jednog toplog juna, koristei samo hrpu drveta i motornu
testeru s pogonom na benzin. Kabina je \ bila samo njegova i za n/u
niko nije znao. ak ni n/egovi pretpostavljeni, kojima je bio duan
da prijavi svako vlasnitvo, nisu znali da je poseduje, iako je to
bilo krenje propisa. Jezero Asvel jedva da je zasluivalo plavu taku
na zemljopisnoj karti, ali je to bio deo sveta u kome je mogao da
die punim pluima. Smetena u podnoju Surlend planina, bese to oblast
gde je poljoprivredno zemljite ustupalo mesto gusto poumljenom
terenu. Sada, u januaru, glavnina drvea je bila neugledna i bez
lia. I pored toga, prizor je odisao ozbiljnom elegancijom:
elegancijom onoga to je mogue. Kao i njemu samom, umi je takode
bilo potrebno dobro godinje doba da se oporavi.
Bio je strahovito umoran, jer je ukradenim automobilima prevalio
dvesta pedeset kilometara bez odmora. Prvo se domogao jednog
kombija nekoliko ulica dalje od sajberkafea, a po51 tom jedne
dvanaest godina stare honde-sivik" na eleznikoj stanici u Trentonu.
Sve veme dok je vozio, u glavi mu se vrtelo jedno jedino pitanje:
ko mu je ovo uinio? Bilo je to isto ono pitanje koje ga je muilo i
mesecima ranije. Zvanini, iako tajni, organi vlade SAD-a mobilisani
su protiv njega. to znai... ta? Da je neko lagao o njemu, da mu je
nekako smestio, ubedio vie vlasti da je poludeo, da je postao
pretnja po bezbednost. Ili da je neko ili neka grupa koja je imala
pristup centrima moi u vladi poele-la da on nestane. Neko ili neka
grupa koja je smatrala da joj je on pretnja, ali je svejedno
odluila da ga ne ubije. Glavobolja je poela da ga mui. Imao je on
kolege u jedinici za politiku stabilizaciju koji bi mogli da mu
pomognu... ali, kako da ih nae? To nisu bili ljudi i ene koji
redovno dolaze na posao; svoja boravita redovno su menjali gotovo
svakog asa. A on je nekako bio iskljuen sa elektronskog popisa o
kome je znao sve. Hanson Ejmbler nije pronaen... bilo je to ludilo,
ali je namera u svemu tome takode bila vidljiva. Pokuali su da ga
se oslobode. Pokuali su da ga zakopaju. Oni! O njima je mogao da
misli jedino u mnoini. Oni! Re koja je govorila sve i nije znaila
nita. Da bi opstao, morao je da sazna vie, ali da neto dozna nije
mogao ako ne opstane. Barington Folz, u okrugu Hanterdon u Nju
Dersiju, leao je po strani od autoputa 31, koji je prese-cao
sredinji deo njudersijskih seoskih predela, ispresecanih
neobeleenim raskrsnicama i sporednim putevima. Dva puta je zalazio
na pojedine od tih puteva da se uveri da ga niko ne prati, ali
znakova o tome nije bilo. Pogledao je sat na komandnoj tabli onoga
asa kad vide mali putokaz pored puta, na kojem je pisalo: Barington
Folz. Bilo^je tri i trideset. Jo jutros je bio u psihijatrijskoj
ustanovi pod strogim nadzorom. Sad je bio nadomak kue. 52 Kilometar
ili neto malo vie od puta koji je vodio ka jezeru, skrenuo je
hondu" u ipraje i ostavio je tu dobro zaklonjenu, i nastavio putem
peice. Prilazei jezeru, vide da prepoznaje svako drvo. u lepetanje
krila neke sove visoko u golom granju drveta. Mogao je sada da vidi
i deo dimnjaka kolibe starog Mekgrudera, koja je stajala opasno
blizu vode na drugoj strani jezera. Oduvek mu se inilo da bi svaka
malo jaa oluja mogla da je oduva pravo u jezero. Ali se to nikad
nije dogodilo. Probi se nekako izmeu stabala i izbi na magino
jezero gde je, pre nekih sedam godina, odluio da sebi sagradi
kolibu. Zaklonjena sa tri strane velianstvenim starim etinarima,
ona mu je pruala ne samo izdvojenost iz spoljnjeg sveta, ve i
spokoj uz pogled na ljupko jezero okrueno gustom umom. Vratio se,
konano. Duboko udahnuvi vazduh, istei dah, iskorai on sasvim na
istinu i pusti da mu se i oi nahrane vidikom... ...i vide jedino
malu praznu livadicu, gde je njegova brvnara trebalo da stoji. Bila
je to ista ona istina na koju je naiao pre sedam godina, kada je
odluio da kolibu tu sagradi. Talas oamuenosti i dezorijentisanosti
preplavi ga sasvim; imao je oseaj kao da mu se i zemlja ispod nogu
njie. Nemogu-el Brvnare nije bilo. Ni brvnare ni traga da je ona tu
nekad stajala. Lagano krenu da obie ceo taj prostor, paljivo motrei
da mu ne promakne bilo kakav trag ljudskog boravka na tom me-stu,
nekadanjeg ili sadanjeg. Nita. Bio je to devianski komad zemljita,
tano onakav kakav je bio kada ga je on
kupio. Konano vie nije mogao da se odupre oseaju oamuenosti, pa
klonu na kolena na hladnu, mahovinastu zemlju. ak ga je i
uobliavanje pitanja punilo strahom: srne li da verTIJe vlastitom
seanju? Poslednjih sedam godina njegovog ivota... odatle treba da
krene. Da li su njegova seanja realna? Ili je ono to sada 53 vidi i
osea iluzija... hoe li se svakog asa probuditi i zatei u beloj
zakljuanoj sobi na etvrtom spratu zapadnog krila? Seti se da mu je
jednom reeno da osoba, dok sanja, nema oseaj mirisa. Ako je to
tano, onda on ne sanja. Mogao je da namirie vodu jezera, fin miris
organskog raspada, laki smolasti miris etinara. Ne, to nije... tako
mu Bog pomogao... nije to bio san. I upravo to ga je inilo komarom.
Stigao je u dom sopstvene due, a doma nigde. Zarobljenik moe da se
uljuljkuje nadama o bekstvu; rtva muenja... a to je znao iz prve
ruke... mogla je bar da se nada da e da je puste da se odmori. Ali,
emu je moglo da se nada stvorenj^koje je ostalo bez pribeita? Sve
je ovde bilo prisno, a opet nije. Ushoda se oslukujui cvrkut i
zviduke ptica. A onda u neznatan, pevuavi zvuk sasvim druge vrste i
oseti otar bol... meavinu, u stvari, bola i uboda... odmah ispod
vrata. Vreme uspori. Rukom se mai prema tom mestu, napipa neki
predmet gde mu viri iz tela i cimnu ga napolje. Bila je to dugaka,
olovci slina strelica i bese se zabola u gornji deo njegove grudne
kosti, odmah ispod vrata. Pogodila ga je tu, i ostala zabodena kao
no zariven u drvo. Postojalo je ime za tu oblast tvrde kosti,
priseti se Ejmbler prirunika za obuku: manubrium. U borbi prsa u
prsa, bio je to dobro tien predeo koga je valjalo izbegavati. to je
znailo da je Ejmbler, moebiti, imao veoma mnogo sree. On se baci u
zaklon nisko sputenih grana najblieg velikog etinara i, raunajui da
trenutno nije na videlu, paljivo proui metalni projektil. To nije
bila obina strelicaioio je to nazubljen pric nainjen od nerajueg
elika i ukalupljen u plastiku. Na rezervoaru prica, sitnim slovima
je njegov vakumirani sadraj bio imeno54 mr-^mamm l van kao
karfentanil... sintetiki opijat deset hiljada puta jai od
morfijuma. Slon od est tona mogao je da bude savreno imoMisan sa
samo deset miligrama karfentanila; efikasna doza za ljude trebalo
bi da bude merena mikrogramima. Grudna kost je toliko blizu koe da
igla nije imala vremena da se zabode u meso. Ali, ta je sa sadrajem
prica? Bio je prazan, ali on nije mogao da zna da li se ispraznio u
njegovom telu ili kad ga je izMogao je da napipa bolni otok na
mestu gde ga je strelica pogodila. Svest ga, meutim, zasad jo nije
naputala. Koliko mu je dugo pric bio u telu? Imao je dobre
reflekse, ali je i samo jedna kap bila dovoljna da obavi posao. A
pric ove vrste bio je dizajniran da sadraj izbaci u trenu. Pa zato
onda ne gubi svest? Na to pitanje je ubrzo mogao da dobije odgovor.
Po prvi put primeti da mu razmiljanje postaje zbrkano,
neusredsreeno. Bio je to poznat oseaj, pa
shvati da je slinim narkotikom i ranije, i to mnogo puta, bio
kljukan na ostrvu Peri. Bilo je mogue da je stekao odreenu dozu
imunosti. Bio je tu jo jedan zatitni inilac. Igla se zabila u kost,
ime je kanal u njoj efikasno zapuen i spreen da trcne. I, razume
se, ela doza u pricu morala je da bude odmerena tako da ne bude
smrtonosna; u protivnom bi zrno iz puke svakako bilo milosrdnije.
Trebalo je da bude samo onesveen; umesto toga, bio je samo usporen.
Prostirka od borovih iglica pod njim inila mu se sad kao stvorena
da se na nju legne i dremne. Samo nekoliko minuta. Zaspae sad i
probuditi se sasvim sve. Samo na nekoliko minuta. Ne! Nije smeo da
se pokori. Mora da oseti stranT Karfentanil, priseti se, ima
dejstvo od devedeset minuta. U sluaju pre-doziranja, najbolji lek
je ubrizgavanje protivopijata naloksona. 55 Ali tamo gde to nije
mogue, bila bi dovoljna i injekcija epine-frina. Epinefrin.
Poznatiji kao adrenalin. Opstanak nee doneti kroenje panike, ve
podleganje njoj. Uplai se, ponavljao je sebi dok se izvlaio iz
zaklona, uspravljao i okretao glavu na sve strane. A onda se,
iznenada, zaista prestravi kad zau nov fijuk strelice, koja ga
promai za dlaku. Adrenalin mu kuljnu ilama: usta mu se osuie, srce
divlje zalupa i stomak mu se zgri. Neko se nalazio u poteri za
njim. to je znailo da taj neko zna ko je on. Samosvest mu izvetri i
ustupi mesto jedino instinktima i onome to je naueno na obuci. Obe
strelice stigle su iz istog pravca, tamo negde dalje uz obalu. Ali,
sa koje razdaljine? Standardni postupak bife bi da se izbegne, sem
ako je neophodno, rad sa bliskog rastojanja; ovek sa pukom za
uspavljivanje mogao bi da bude efikasan i sa bez-bedne udaljenosti.
Meutim, ako se ima u vidu ogranien domet strelica sa pricevima, ta
razdaljina nije mogla da bude velika. Ejmbler u svesti pokua da se
priseti svake pojedinosti tog terena. Bili su tu etinari, grupa
stena poredanih poput stepe-nika, plitka jaruga i, odmah iza nje,
stari brest za koji je bila vrsto uvezana eka za lov srnee divljai.
Pa, razume se. Svaki profesionalac bi je iskoristio. Koliko ga je
dugo posmatrao taj ovek pre no to je ispalio prvi hitac? I ko su,
do avola, uopte bili ti ljudi? Nedoumica poe da zamara Ejmblera i,
sigurno, nekako ponovo aktivira mikrograme karfentanila u njegovoj
krvi: mogao bih sada i da se odmorim. Samo nekoliko minuta. inilo
se da mu sam moni opijat apue ta da ini. Ne! Ejmbler se tre i
usredsredi na trenutnu opasnost. Dokle god je slobodan ima neke
anse. A Ejmbler je i traio samo to. ansu. Ejmbler, povijen, opet
skoi u zaklon etinara. Da li je zaboravio vetinu prikradanja? Nije
morao da brine. Njegovo telo i udovi kao da su sledili neke vie
zapovesti: stopalo se na zemlju 56 sputalo beumno i tano na mesto
prethodnog, kolena se savijala i pruala taman onoliko koliko je
potrebno za sitan korak. A on je bio siguran da ga jedino tragovi
karfentanila spreavaju da jurne. Obuka je inila svoje. Konano,
nainivi veliki luk kroz umu, stie do mesta odakle je mogao da vidi
stari brest. eke uz njega nije bilo. Nagla vruina sunu mu telom.
Ako i eke nema, onda... kripa drveta o drvo pod naletom vetra
natera ga da pogleda na drugu stranu. I ugleda eku. Bila je novija
i vea i privezana uz mono stablo jednog platana. Najtie to je
mogao, Ejmbler stade da se unja prema njemu. Trnjak divlje rue
oteavao mu je
kretanje, ali ga je i zaklanjao. Isti trnjak je obavijao i
stablo trideset metara visokog platana. Ejmbler virnu navie kroz
granje i konano ugleda obrise oveka. Bio je to krupan ovek odeven u
kamurlanu odeu koji je, na sreu, bio okrenut na drugu stranu. To je
znailo da Ejmblerovo kretanje kroz umu nije bilo primeeno; strelac
je pred oima drao dvogled... vojni model tipa tajner" sa
autb-fokusiranjem, zelenim gumiranim kuitem i soivima prevuenim
filmom, radi spreavanja odsjaja. Dugaku puku, koja mora da je bila
vazduna, bese okaio o rame, ali je dodatno bio naoruan i pitoljem
ija je drka jasno svedoila o kom se tipu radi. Bereta" kalibra
devet milimetara iz vojnog naoruanja, ali obino rezervisana samo za
pripadnike specijalnih jedinica. Je li ovek bio sam? Ejmbler
oprezno pogleda svuda oko sebe jo jednom. Nieg sumnjivog nije bilo.
Sad je valjalo da se popne do eke, i to tako neujno da iznenadi
strelca. Bio je to dobar plan, ali mu je isto tako bilo poznato i
to da se stvari nikad if odvijaju tano po planu. Stablo platana je
bilo toliko debelo da je mogao da se penje po granama sve do vrha,
sasvim zaklonjen od pogleda s 57 druge strane. A nije morao da
strepi da e ga strelac uti. Vetar je inio da utanje suvog lia
zaostalog na granama drvea bude tako silno, da bi i kretanje itave
vojske umom ostalo neujno. Morao je da poskoi da bi se domogao prve
grane, ali je penjanje posle ilo veoma lako, jer je stari platan
imao mone i brojne grane. Strelac nije mogao da vidi Ejmblera, ali
ni Ejmbler njega, pa je samo na osnovu toga to oko njega jo nisu
letele strelice ili zrna iz berete" mogao da proceni da nije
otkriven. Odahnu kad stie do debelog najlonskog ueta obmotanog oko
stabla koje je bilo jedan od vezova eke. Odmori se malo, a onda se
pope na granu iznad, i lagano virnu oko stabla* ovek je imao
obrijanu glavu, tela izuzetno snanog i visok preko metar i
devedeset, koliko je Ejmbler mogao da proceni. Hvatanje u kotac s
njim nije dolazilo u obzir. Ejmbler izvue pitolj, udahnu vazduh
duboko jo jednom i iskorai oko stabla, pa stade na granu koju
prethodno bese odredio. ovek konano u taj pokret i okrete se veoma
ustro za njegovu visinu i teinu, ali bilo je kasno. - Klekni,
vojnice, i stavi ruke na potiljak. Ti zna kako se to radi - ree mu
Ejmbler tiho. 58 GLAVA ETVRTA ovek bez reci poslua, a Ejmbler onda
zakorai na pod eke i obie ga da mu stane iza leda. Brzo mu skide
puku i njenim remenom mu uveza ruke. Onda po prvi put odahnu s
olakanjem. - Ostae u ivotu, ili ne - ree mu Ejmbler. - To je ono to
nas dvojica sad treba da zakljuimo. - Mislim da ti ne razume
situaciju - ree ovek. - to je tano ono zbog ega si mi ti potreban -
uzvrati Ejmbler. Dade se zatim na pretresanje ovekovih depova i
izmeu ostalog nae vojni model peroreza. - Sad emo da odigramo malu
igru istine ili odvanosti.
Izvue seivo peroreza namenjeno skidanju riblje krljuti i prinese
ga sasvim blizu ovekovih oiju. - Imam veoma malo vremena na
raspolaganju. I zato u odmah da udarim pravo u sr stvari. Prvo
pitanje. Radi li sam? - Nikako. Ima nas mnogo ovde. Lae! Iako
otupljen karfentanilom, Ejmbler smesta pogodi istinu, onako kako je
to uvek bio u stanju da uini. Kad bi ga kolege upitale kako to
uspeva, nalazio je sijaset odgovora za razne sluajeve. Drhtaj u
glasu, u jednom sluaju?Ton koji je bio preterano uglaen, u drugom.
Neto oko usta. Neto u oima. Neki znak je uvek postojao. 59
Konzularne operacije su svojevremeno angaovale ljude da proue tu
njegovu udnu sposobnost; koliko je njemu bilo poznato, niko nikad
nije uspeo da ponovi to to je on mogao. A on je to zvao intuicijom.
A intuicija je znaila: ne zna ni kako to, ni otkud to. Ponekad se
ak pitao nije li taj njegov dar mana, a ne prednost: prosto nije
mogao da ne vidi stvari. Veina ljudi filtrira ono to vidi na tuem
licu: oni se vladaju po pravilu uvida u najbolje objanjenje, to
znai da sve ono to se ne uklapa u objanjenje koje po njima ima
smisao prosto prene-bre^avaju. Ejmbletu. ^e nedosta^k ta
s^osobftc&t ma ta ono bilo, u veoma brzom pokretu, l tako smo u
stanju pripravnosti. Ma ta nepropisno, sumnjivo je. . . mi>
naime, ne moemo da znamo je li to u vezi sa signaliziranim ne, ali
ne smemo da rizikujemo. I za84 to nam je tvoj definitivan izvetaj
potreban za samo tri dana. Otkrij ko je taj Tarkvin doista. Pomozi
nam da ga privedemo. Ili ga uutkaj. Kaston ukoenog lica klimnu
glavom. Podsticanje mu nije bilo potrebno. Anomalije su mu bile
odvratne, a ovek koji je umakao sa ostrva Peri je bio anomalija
najgore vrste.
Kaston nije mogao da zamisli vee zadovoljstvo od onoga koje bi
mu priinilo prepoznavanje ove anomalije... i njeno eliminisanje. 85
GLAVA ESTA U motelu broj 6 blizu Flemingtona u Nju Dersiju, Hal
Ejm-bler se sluio nokiom" ubijenog oveka da uputi nekoliko poziva
na vie telefonskih brojeva. Prvi je bio onaj Stejt Departmentu. U
ovom trenutku nije mogao da se oslanja na pretpostavke: nije mogao
da zna da li je sada prijatelj ili neprijatelj obavetajnoj jedinici
u kojoj je proveo sav dosadanji radni vek. Brojeve telefona koje je
mogao da pozove u hitnim sluajevima, a koje je pamtio iz doba kad
je radio kao operativac, morao je da zaboravi zbog opasnosti da se
smesta ukljue automatski tragai. Stoga je bilo najrazumnije
pokucati na glavna vrata. I zato je pozvao centralu Stejt
Departmenta predstavivi se kao novinar Rojtersa", pa zatraio da
bude povezan s kancelarijom zamenika dravnog sekretara, Elen
Vitfild. Da li bi ona htela da mu potvrdi jednu izjavu koja joj se
pripisuje? Njena sekretarica, s kojom je povezan posle vie
posreinih internih veza, bila je puna izvinjenja. Zamenica
sekretara je na putu, kao deo jedne dravne delegacije. Moe li da
bude malo detaljnija, pitao je dopisnik Rojtersa". Sekretarica je
rekla da joj je ao, ali da ne moe. Deo dravne delegacije: nema
sumnje da je obavetenje ta-no. No, kao takvo, u sutini i
beskorisno. Zvanino imenovanje Elen Vitfild bilo je pokrie za njeno
stvarno zaduenje kao direktora jedinice za politiku stabilizaciju.
Ukratko, njegovog efa. 87 Da li su njegove kolege mislile da je
mrtav? Poludeo? Nestao? ta je Elen Vitfild znala o onome to mu se
dogodilo? Ovo pitanje mu je svrdlalo mozak. Ako i nije znala, bilo
bi prirodno da je do sada ve morala da se potrudi da sazna, zar ne?
Muio se da se seti perioda neposredno pre njegovog zatvaranja u
bolniku zatvorsku ustanovu. Ali ta seanja su ostajala nejasna,
zatvorena, nedostupna... skrivena u magli koja je zaklonila njegovo
postojanje. Pokua da svede ono ega je mogao da se priseti iz
vremena pre nego to se magla spustila. Priseti se boravka na Nepalu
i susreta sa samoproklamovanim tibetanskim disidentima koji su
traili ameriku pomo. Lagali su, Ejmbler je hitro zakljuio: u
stvari, oni su bili predstavnici ma-oistikih pobunjenika kojih se
Kina odrekla, a nepalska vlada, i sama u grevitoj borbi da opstane,
zabranila i samo njihovo postojanje. Operacija taba u angvi
usledila je posle toga... pripreme za uklanjanje Vaien Lijanga... i
onda? Svest mu je delovala kao pocepana strana: nije bilo otre i
prave linije izmeu seanja i njegovog pomanjkanja; ta linija, kao i
ona kod papira, bila je reckava... jezici seanja zadirali su u
prostor pod maglom, i obratno. Isto je bilo i sa seanjima o
njegovom boravku na ostrvu Pe-ri, jer su sva bila ograniena na
period od poslednjih nekoliko meseci. I veoma veliki broj njegovih
ranijih seanja bili su samo izlomljeni trenuci, delii istrgnuti iz
vremena i smisla. A moda je trebalo da se vrati u vreme od pre
nekoliko ne-delja u kojima je dolo do njegove otmice i
zatvaranja... doba za koje mu je seanje na njegov ivot bilo ivo i
vrsto kao pod pod nogama. Kad bi samo mogao da nade nekoga s kim bi
ta seanja mogao da podeli. Nelgjga ije bi priseanje moglo da prui
svedoanstvo kome je oajniki teio: potvrdu da je on onaj koji
jeste.
Impulsivno, Ejmbler zamoli slubu za obavetenja o telefonskim
pretplatnicima da mu daju broj izvesnog Dilena Satklifa iz
Providensa na Rod Ajlendu. Dilen Satklif je bio ovek o kome
godinama nije razmiljao, neko koga je sreo i prijateljevao s njim
dvadesetak godina ranije. Upoznali su se kao brucoi na koledu
Karlajl, maloj koli opte umetnosti u Konektikatu i smesta sklopili
prijateljstvo. Satklif je bio obeenjak, nadareno blebetalo sa
velikom zalihom pria o odrastanju u Peper Pajku u Ohaju. Uz to je
bio veoma sklon opasnim ispadima, kao to je onaj kad je na iljak
tornja Mekintajr natakao bundevu teku etrdesetak kilograma, na
veliko veselje uenika i silnu muku kolske uprave, jer se niko od
radnika kole nije usuivao da je skine. Ejmbler je pogodio iz prve
da je to Satklifovo delo, stavio mu do znanja da zna, ali nikad o
tome nikome nije proslovio ni re. Ejmbler se prisetio i Satklifovih
prugastih majica tipa ar-li Braun", glinenih lula koje su retko
koriene ali bile zanimljivije od uobiajenih zbirki boca popijenog
piva ili podrumskih traka grupe Grejtful ded". Ejmbler se seao i
prisustva Satkli-fovom venanju koje se zbilo godinu dana posle
diplomiranja, a znao je i da ima dobar posao u jednoj lokalnoj
banci u Provi-densu koja je nekada bila nezavisna, a sada deo lanca
nacionalnog bankarskog sistema. - Dilen Satklif - javi se sad glas
sa druge strane linije. Ejmbler ga ne poznade odmah, ali ga
svejedno smesta preplavi prijateljska toplina. - Dilene! - uzviknu
Ejmbler. - Ovde Hal Ejmbler. Sea li me se jo? Nasta duga pauza. -
ao mi je - ree ovek, a delovao je zbunjeno. - Nisam siguran da sam
dobro uo vae im^. - Hal Ejmbler. Bili smo zajedno na karlajlskom
koledu pre dve decenije. Delili smo sobu kao brucoi. Bio sam ti i
na ven89 anju. Sea li se sad? Mnogo je prolo otkad smo zajedno
popili pie, je li? - ujte, ja ne kupujem stvari od stranaca preko
telefona -ree ovek kruto. - Savetujem vam da ovo pokuate s nekim
drugim. Je li mogue da je ovo bio pogrean Dilen Satklif? Nita kod
njega nije podsealo na Dilena Satklifa kojeg se on seao. - Izvinite
- ree. - Mogue je da sam pozvao pogrenog momka. Znai li to da vi
niste pohaali karlajlski koled? - Pohaao jesam. Ali u mojoj klasi
nije bilo nikoga ko se zvao Hal Ejmbler. I veza se prekide.
Podlegao meavini Ijutine i straha, pozvao je potomfjoled u Karlajlu
i zatraio da ga povezu sa administrativnim odelje-njem. - Moete li
da mi ponovite ime, gospodine - upitao je mladi ovek s druge strane
linije kad mu je Ejmbler uz izmiljenu priu objasnio koji mu je
podatak potreban. Ejmbler ga je posluao i nestrpljivo i pun
strepnje saekao odgovor. - Niko pod tim imenom, gospodine, nije
diplomirao na ovom koledu jo od vremena njegovog nastanka. - Je li
mogue da vaa baza podataka nije obuhvatila taj period? - Ne. Mi smo
mali koled, pa takav problem nemamo. Ve-rujte mi, gospodine, da je
taj momak ikada tokom dvadesetog veka ovde bio upisan, ja bih to
znao. - Hvala vam - rekao mu je Ejmbler upljim glasom i spustio
slualicu. Ruka mu je podrhtavala dqk je pritiskao dugme za
iskljuenje mobilnog telefona. Ludilo! 90
Zatvori oi i u svest prizva sijaset seanja. Seanja na oca i
njegovu bocu, partije pokera na prvoj godini koleda u kojoj je
peljeio starijeg studenta koji se mrtio kao da sumnja da ga bruco
vara, vrelog jula na letovanju na jezeru Kandaiga i golih grudi
Vendi Salivan kriom vienih dok se presvlaila u enskoj svlaionici.
Jednog avgusta provedenog na radu u evabdinici kad mu je bilo
petnaest godina. Zaljubljenosti na poslednjoj godini koleda... o,
Boe, ustreptalosti prilikom onih prvih susreta, i onda suza,
prebacivanja, mirenja i mirisa ampon