Rim

1- Pojam i vaznost rimskog pravaPod rimskim pravom podrazumijevamo pravo koje je važilo kao pravni poredak u rimskoj državi od njenih početaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo 13 vijekova. Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji označava pravne norme koje čine pravni poredak (tzv.pravo u objektivnom smislu), a takođe označava i pravna ovlaštenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na određene stvari i druge osobe (tzv.pravo u subjektivnom smislu).

2- Diobe rimskog pravaU početku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko vezano sa vjerskim pravilima (fas). Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: ius civile, ius gentium, ius naturale – kod klasičnih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se često označuje kao ius naturale. Gaius u svojim Institucijama kaže da su ius civile one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu naći kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum (naturalis ratio). Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladajućem mišljenju, je u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogućen pravni saobraćaj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile nije bilo pristupačno peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivši u svjetski saobraćaj naročito poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politički i privredni centar zemalja Sredozemnog mora, morali naći mogućnost pravnog saobraćaja i pravne zaštite za strance. Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo među rimskim građanima, nego se primjenjuje i u saobraćaju građana sa strancima. Svojim sadržajem ius gentium se odnosio uglavnom na vlasništvo i na ugovore.

3- Razlozi opstanka rimske drzave i prva 3 stoljeca republikeRimska država egzistirala je oko 13 vijekova. Imajući u vidu najvažnije prekretnice u razvoju društveno-ekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme može se podijeliti na 4 razdoblja: Period kraljevstva (754.-510.p.n.e) Period republike, koji se može podijeliti naRana republika (510.-201.p.n.e.)Kasna republika (201.-27.p.n.e.)Principat (27.p.n.e.-235.n.e.)Dominat (235.-565.n.e.)Navedenoj periodizaciji države odgovara i podjela prava: Prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike.Pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium) odgovara periodu kasne republike.Rimsko klasično pravo – klasična jurisprudencija odgovara periodu principata.Postklasično – vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Rimska antička država tipična je robovlasnička država sa društvenom polarizacijom na klasu robovlasnika i klasu robova. Položaj robovlasnika nije bio jedinstven. Robovi su bili obespravljeni. Smatrani su stvarima, nisu bili subjekt, već objekt prava. Nazivani su “oruđima koja govore”.U prva 3 stoljeća republike plebejci se bore za pristup do rimskih magistratura i drugih patricijskih funkcija, te omogućavanje uživanja osvojene državne zemlje. Na političkom planu dolazi do samoorganizovanja plebejaca, koji su počeli održavati skupštine – plebejske skupštine. Odluke plebejskih skupština (plebisciti) imale su obavezujući karakter samo za njih. Pošto nisu imali pristup magistraturi, plebejci su odabrali svog narodnog tribuna (tribuni plebis). Svako ko se usprotivi radu tribuna ili dovede u pitanje njegove odluke biće kažnjen smrću. Ličnost tog tribuna bila je sankrosantus – zaštićena kao božanstvo. Rezultat borbe plebejaca je i prvi rimski zakon XII ploča; plebejci su dobili i pravo sklapanja braka sa patricijima, a i pristup do svih ostalih magistratura. Formalni borbe plebejaca bio je lex hortensia iz godine 287.p.n.e. kojim je određeno da zaključci plebejskih skupština (plebiscita) obavezuju čitav narod – patricije i plebejce. Na ekonomskom planu, politička borba plebejaca obilježena je pokušajem agrarnih reformi. Politički predstavnici na čelu sa braćom Grah pripremili su u narodnoj skupštini čitav set agrarnih zakona, čiji je cilj bio radikalna izmjena sistema raspodjele novoosvojene zemlje, uvođenje zemljišnog maksimuma, obrazovanje posebnih državnih komisija za raspodjelu zemlje i utvrđivanje kriterija za raspodjelu. Braća Grah su ubijeni, a pitanje agrarne imovine nikada nije riješeno u rimskoj državi. U doba republike, osnovni organi vlasti su senat, narodna skupština i magistrature.

4- PrincipatPrincipat (27.p.n.e – 235.n.e.) je period vladavine jednog čovjeka, pri čemu se zadržavaju svi do tada poznati republikanski organi vlasti, ali se oni posebnim metodama političkog lukavstva razvlašćuju da bi se ovlaštenja koncentrisala u rukama princepsa. Nosioci novih profitabilnih zanimanja koja su se pojavila u periodu kasne republike ekonomski jačaju, ali su bez političkog uticaja. Predstavnike tih zanimanja, koji postepeno dobivaju značajke novog društvenog sloja određenog terminom ordo equeste ili konjanici, novčarska aristokratija, princeps vješto koristi uzimajući ih za političke savjetnike i uvodeći ih u senat. Ovaj društveni sloj postaće glavni protivnik do tada dominantne senatorsko-zemljoposjedničke aristokratije. Princeps se proglasio prvim senatorom među jednakim. Položaj princepsa postepeno jača. Odluke senata prerastaju u tzv.princepsove konstitucije, a senat postaje mjesto gdje se te odluke saopštavaju i prihvataju. Princeps je da bi efikasnije vladao, izvršio strukturalne promjene u mnogim segmentima državnog života. Umjesto dotadašnjih izbornih magistrata, koji su za svoj rad odgovarali senatu, on počinje izgrađivati aparat profesionalnih čunovnika, administrativnih radnika koji rade za plaću. Dakle, počinje proces birokratizacije državnog aparata. Princeps provodi i značajne vojne reforme. Formira posebne tjelesne garde u čiji sastav ulaze profesionalni vojnici. Da bi zadovoljio sve veće potrebe birokratsko-vojne strukture, princeps uvodi novu finansijsku ustanovu zvanu fiscus caesaris u koju se slijeva najveći dio prihoda i poreza, a kojom upravlja isključivo princeps. U fiskus cezaris ulazila je i privatna imovina princepsa. U periodu principata prestaje širenje rimske države, a akcenat se stavlja na odbranu osvojenog. Posljedica navedenog je prestanak priliva nove robovske radne snage, što dovodi do strukturalnih promjena u rimskoj privredi. Priprema se teren za uključivanje dijelova slobodnog stanovništva u proces neposredne materijalne proizvodnje. Istovremeno, doba principata označeno je kao “zlatni vijek” u razvoju rimskog prava. Stvoreno je tzv.klasično rimsko pravo

5- DominatDominat (235.-565.n.e.) je period otvorene vlasti jednog čovjeka, cara. Čitav period je nazvan dominat po tome što su se tadašnji carevi nazivali titulom dominus et deus – gospodar i bog. Carevi sebe predstavljaju kao božje namjesnike na zemlji i vrhovne sveštenike. Car samostalno upravlja cjelokupnim carstvom. Njegove odluke zvane carske konstitucije dobivaju snagu zakona i postaju osnovni izvor prava u vrijeme dominata. Zastupa se politički princip izražen u načelu principus legibus solutus est, prema kome car kao vrhovni organ vlasti nije vezan čak ni zakonom. U ovom periodu pred cara se nameće osnovni problem kako ojačati i uvrditi vanjske granice od najezdi barbara, kao i kako efikasno ugušiti unutrašnje pobune provincija. Izgrađuje se čitav sistem graničnih uvrđenja, sa posebnim odredima vojske. Vojnici su bili posebno motivirani na način da im se u vlasništvo dodjeljuje zemlja u pograničnom pojasu. Pošto nema nove robovske radne snage zbog nedostatka novih osvajanja, ogromna prostranstva ostaju neobrađena i pojavljuje se problem prehranjivanja stanovništva. Država više nema prihoda da finansira ishranu najugroženijih dijelova stanovništva, koji su sada prinuđeni da se radi osiguranja najneophodnijih sredstava za život uključuju u proces materijalne proizvodnje. Proces birokratizacije državne uprave i vojske, koji je poprimio najšire razmjere, iziskuje nova finansijska sredstva koja država pokušava osigurati sve većim poreskim nametima prema svojim građanima. Poreske mjere proizvele su pojavu inflacije, koju je pokušao obuzdati car Dioklecijan donoseći poznati Dekret o maksimiziranju cijena.

6- Zakoni 12 plocaZa prvi period razvoja rimske države karakteristična je uska povezanost pravnih pravila (ius) sa vjerskim pravilima (fas). Pravo primjenjuju i tumače sveštenici – pontifici, pa se za pravo ovog perioda upotrebljava termin pontifikalno pravo. Sveštenici su zloupotrebljavali svoj monopol na tumačenje i

primjenu prava, vršeći različite oblike šikaniranja i različito postupajući u istim pravnim situacijama. Žrtva ovih zloupotreba bili su plebejci, čiji najprioritetniji zadatak političke borbe postaje objavljivanje prava, odnosno njegova dostupnost svim članovima društva. Taj cilj ostvaren je donošenjem Zakona XII ploča (lex duodecim tabularum), koji predstavlja prvu kodifikaciju u rimskoj pravnoj historijii. Zakon XII ploča donesen je 451.godine p.n.e. od strane narodne skupštine. Oformljena je posebna komisija od 10 patricija nazvana decenviri legibus scribundis, koji su prije pisanja zakona boravili u Grčkoj, da bi se upoznali sa tzv.Solonovim zakonima. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploča koje su bile izložene na rimskom trgu (forum romanum), tako da su svi građani imali priliku da se upoznaju sa sadržajem pravnih pravila. Prve 3 ploče zakona XII ploča bile su posvećene sudskom postupku. Prva ploča je obrađivala pitanja pozivanja na sud (in ius vocatio), druga raspravljanja pred sudom, a treća je razmatrala pitanja izvršenja sudske presudeii. Plebejci su insistirali upravo na što preciznijem regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj dotadašnjoj zloupotrebi koja je bila najizraženija upravo u primjeni sudskih postupaka. Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i: vlasništvo i način njegovog sticanja, oblici pravne zaštite vlasništva; statusno, porodično, nasljedno, krivično pravo; susjedske i međašne odnose; obvezno pravo. Posljednje 2 ploče predstavljaju dopunu za prvih 10.Zakon sadrži određene progresivne, ali i nazadne principe. Među nazadne se mogu ubrojati princip taliona u kažnjavanju (oko za oko, zub za zub). Vrlo malo odredaba Zakon posvećuje regulisanju obveznih odnosa, što ukazuje na nizak nivo razvoja privrede u ovom periodu i na njen naturalni oblik. Zakon predstavlja kodifikaciju dotadašnjeg običajnog prava. Formalno pravno je bio na snazi sve do Justinijanove kodifikacije, a faktički je u mnogim svojim rješenjima vremenom bio prevaziđen. Bio je predmetom mnogobrojnih komentara i tumačenja rimskih pravnika. Ovi komentari predstavljaju sadržaj civilnog prava u širem smislu.

7- Predklasicna jurisprodencija

8- Pravni izvori u doba principata

9- Klasicna jurisprodencija

U periodu principata dolazi na najvišeg stepena u razvoju rimskog prava. To je period klasičnog rimskog prava. Pravnom naukom se bave pravnci kojima je pravnički poziv profesionalno zanimanje. Cjelokupna djelatnost rimskih pravnika može se izraziti kroz 3 terminološka određenja: respondere, cavere, agere. Respondere znači davanje pravnih mišljenja i odgovora na postavljena pitanja u povodu pravnih sporova. Cavere predstavlja sastavljanje obrazaca za pravne sporove (tužbe, žalbe i sl. - tzv.kautelarna jurisprudencija). Agere predstavlja aktivnosti zastupanja stranaka pred sudom koje su obavljale tzv.niže pravničke funkcije, advokati, koji nisu imali potpuno pravničko obrazovanje. Rimski pravnici bili su praktičari, kazuisti (casus-slučaj). Probleme su rješavali od slučaja do slučaja, pojedinačno. Nisu bili skloni davanju krutih i sažetih pravnih pravila, smatrajući da svako definiranje može biti opasno za slobodu pravnog razvoja. Poznata je njihova izreka omnis definitio periculorum est = sve definicije su opasne. U periodu principata stvorena je izuzetno bogata tzv.klasična pravna književnost, u okviru koje se susrećemo sa nekoliko tipova pravničkih djela: institucije, kvesciones, diskutaciones, epistule, digesta itd. Institucije su predstavljale kratka djela pravnih udžbenika za početnike. Najpoznatije su Gajeve institucije, u 4 knjige. Značajne su po tome što je u njima izvršena prva sistematska podjela prava, tzv.trodijelna podjela prava na res, personae i actiones. Res obuhvata stvarno pravo, personae statusno i porodično pravo, a actiones sudski postupak. Gajeve institucije bile su uzor za donošenje istoimenog djela Justinijanove kodifikacije. To je jedino klasično pravno djelo koje je do danas sačuvano u cjelosti. Gaj je poznat i po tome što je prvi uveo neke osnovne podjele stvari, npr.podjela na tjelesne i bestjelesne stvari res corporales i res incorporales. Udario je i temelje podjele izvora obveza odredivši da obvezni odnos nastaje kako iz kontrakata i delikata, tako i iz različitih drugih pravnih oblika ex varium causarum figuris, što će kasnije biti osnova za postklasično sistematiziranje obveza putem tzv.četvorodiobe na kontrakte, delikte, kvazikontrakte i kvazidelikte kao izvore obveza. Questiones su bila pravnička djela u kojima su u formi postavljenih pitanja i odgovora na ta pitanja rješavani konkretni pravni sadržaji. Discutationes su djela u kojima se izlažu neke zamišljene pravne situacije sa pokušajem njihovih rješenja.Epistule predstavljaju djela za to doba vrlo izražene prakse, međusobne prepiske između pripadnika uvaženog pravničkog sloja. Ta prepiska bila je stručno sadržana. Digesta su djela najobimnija po sadržaju u kojima nalazimo pokušaje sveobuhvatnog prikazivanja pravnog razvoja određenog perioda. Po uzoru na ova djela, najznačajniji dio Justinijanove kodifikacije dobio je ime Digesta (digere – srediti, urediti).

10- Pravni izvori u doba dominata

11- Justinijanovo zakonodavstvoSačinjena je u periodu 528.-534.godine, sa ciljem da se pravo sistematizira i otklone do tada vrlo česte suprotnosti između pojedinih pravnih izvora. Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova: Kodeks Justinijanus;InstitucijeDigestaKodeks repeticije prelekcionis (kodeks ponovnog čitanja)NoveleSvi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu, odnosno neposredno su primjenjivani u praksi. Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i tzv.pravničkog prava (ius). Leges je kodificiran u 2 kodeksa: Kodeks Justinijanus je sadržavao probrane i međusobno usklađene konstitucije ranijih članova; Kodeks repeticije prelekcionis sadržavao je Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove vladavine. Digesta predstavljaju najobimniji i najvažniji dio kodifikacije. U njima je kodificirano pravničko pravo (ius), u 50 knjiga. Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na titule. Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe. Svaka knjiga posvećena je određenom pravnom pitanju, a njen sadržaj je sačinjen na način da se iz djela rimskih klasičnih pravnika uzimaju citati koji govore o tom pravnom problemu. Cjelokupna materija u digestama podijeljena je i prema tzv.masama. U okviru svake knjige na prvom mjestu je tzv.sabinska masa sa rješenjima i mišljenjima starog civilnog prava o tom pitanju. Zatim slijedi tzv.papinijanska masa, kao pregled mišljenja rimskih klasičnih pravnika o dotičnom pitanju. Institucije su urađene po uzoru na Gajeve institucije i preuzele su trodijelnu podjelu prava na res, personae i actiones. Novele su jedini dio kodifikacije koji nije pisan latinskim već starogrčkim jezikom. Sadrže vrlo značajne reforme koje je Justinijan izvršio prvenstveno u oblasti porodičnog i nasljednog prava. Interpolacije predstavljaju tzv.svjesne izmjene u tekstovima klasičnih rimskih pravnih djela iz kojih su uzimani citati za digesta, na način da se na mjestima gdje se govori o nekom već prevaziđenom i u praksi napuštenom pravnom institutu stavlja naziv novog aktualnog pravnog instituta – primjenjivog u doba Justinijana. U nauci se javlja i pravac nazvan interpolacionizam koji sve promjene nastale u vrijeme postklasičnog prava, objašnjava interpolacijama. Vrlo brzo je interpolacijama dato odgovarajuće mjesto, a objašnjenje pojedinih pojava u pravu je davano upotrebom kombinacije različitih naučnih metodoloških postupaka.

12- Status civitatisU okviru slobodnih posebno mjesto su zauzimali rimski građani – cives, koji su posjedovali određeni krug samo za njih rezervisanih i privilegiranih prava. Na području privatnog prava imali su ius suffragii – pravo glasa i ius honorum – pravo biti biran na neku od državnih funkcija (magistratura)Na području privatnog prava cives su imali ius connubii – pravo sklapanja zakonitog rimskog braka ili matrimonium iustum, ius commercii – pravo sklapanja civilnih pravnih poslova, aktivnu i pasivnu nasljedno-pravnu sposobnost (testamenti factio activa i passiva), sposobnost da stiče kviritsko

vlasništvo (dominium ex iure Quiritium), rimsku porodičnu vlast (manus, patria potestas, tutela), te da bude strankom u civilnom procesu (legis actio, in iure cessio).Pored rimskih građana, u okviru ovog statusa pojavljuju se još 2 kategorije: latini i peregrini. Postojale su 3 vrste latina: Latini prisci ili veteres bili su pripadnici latinskih općina u Laciumu, te zbog zajedničkog porijekla imaju najsličniji pravni položaj sa rimskim građanima (na području privatnog prava), a preseljenjem u Rim mogli su steći rimsko građanstvo. Latini coloniarii bili su Latini i siromašni rimski građani koji su bili izdvojeni u latinske kolonije koje je osnovao Latinski savez, odnosno kasnije Rim. Rimsko građanstvo mogli su steći samo oni koji su u koloniji obnašali više magistrature, i to preseljenjem u Rim. Latini iuniani su bili oslobođenici koji nisu bili oslobođeni u civilnim formama manumisije, te oni koje je oslobodio gospodar koji je imao nad njima samo pretorsko (bonitarno) vlasništvo. Njihova imovina ne prelazi na njihove nasljednike, već se vraća patronu. Takođe je ograničena njihova sposobnost da stiču putem oporuke ili legata (incapacitas). Peregrini su bili stranci u rimskoj državi. Njihov položaj bio je različit, u ovisnosti od toga kako su došli pod rimsku vlast. S tim u vezi postojale su 2 vrste peregrina: Oni kojima je ostavljena njihova lokalna organizacija i izvjesna samouprava te su u rimskoj državi putem ugovora, dobrovoljno ili kao saveznici;Oni koji su se nakon ratnog otpora predali na milost i nemilost Rimu (peregrini deditici), pa su time izgubili lokalne organizacije. Oni su najniža kategorija rimskih podanika. Peregrini se nisu mogli služiti sa ius civile, nisu imali ius comercii ni ius connubii, sa rimskim građanima nisu mogli stupati u pravne odnose koji su priznati i zaštićeni po ius gentium. Godine 212.n.e. rimski car Karakal je svojom konstitucijom (Constitutio antoniana) dodijelio rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima države.

13- Ogranicenje pravne sposobnosti fizickih osobaMeđu razlozima za ograničenja pravne i poslovne sposobnosti ističu se klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol, umanjenje časti, dob, zdravstveno stanje i rasipništvo. Klasna i socijalna pripadnost. Politička, ekonomska i socijalna zapostavljenost plebejaca odražavala se i na ograničavanje njihove pravne sposobnosti, kako u javnom tako i u privatnom pravu. Vjera. Rimljani pokorenim narodima nisu nametali svoju vjeru. Do progona kršćana došlo je zbog kršćanskog učenja o jednakosti svih ljudi, i odbijanja kulta careva. Kršćanstvo je kao rimska državna vjera postalo netolerantno, što se pretvorilo u sankcije pravnog karaktera. Justinijanovo zakonodavstvo zavodi pravnu obavezu ispovijedanja kršćanske religije, te čitav niz različitih kazni i ograničenja pravne sposobnosti za heretike, apostate, židove i pogane. Ženski spol. Faktički položaj rimske žene u porodici (mater familias, matrona) i njezin socijalni položaj u društvu, bio je po ugledu i časti daleko niži od položaja muškarca. Žena je bila pod tutorstvom. Potpuno je isključena iz svih javnih prava, a njena privatnopravna sposobnost podvrgnuta je različitim ograničenjima. Čast (existimatio). Gubitak ili umanjenje časti može imati i pravnih posljedica jer utiče na pravnu i poslovnu sposobnost građanina. Potpuni gubitak građanske časti uzrokuju capitis deminutio maxima i media. Slučajevi ograničenja pravne i poslovne sposobnosti zbog umanjenja časti su: intestabilitas, nota censoria, infamija i turpitudo.Intestabilitas – Po zakoniku XII ploča intestabilis bi postao onaj ko je učestvovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens (mjerač), pa bi uskratio o njemu svjedočiti. Intestabilis ne može biti svjedok, niti može prizivati svjedoke. Ovo je gotovo značilo gubitak ius commercii, jer su mnogi formalistički pravni poslovi starog prava bili vezani za učešće svjedoka. Nota censoria je umanjenje časti koje vrše cenzori prilikom popisa građana kada pojedinca stavljaju u niži tribus. Infamija – Po terminologiji općeg prava razlikuju se infamia immediata i infamia mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica nečasnog ponašanja, te nije vezana ni uz kakvu prethodnu sudsku presudu. Takva nečasna ponašanja ili stanja su npr.bigamija, dvostruke zaruke, stečaj, vršenje sramotnih zanimanja kao glumaca, gladijatora itd. Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za značajne infamirajuće delikte ili kao posljedica presude za kršenja značajnih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri. Sposobnost infamana ograničava se i na javnom i na privatnom planu. Na javnom planu ne može biti biran, a na privatnom planu ne mogu biti svjedoci itd.Turpitudo (infamia facti) se temeljila na samo lošem glasu u društvu, na javnom mnijenju, za razliku od infamije koja se temeljila na pravnim propisima (infamia iuris). Dob. Punoljetstvo je za žene određeno sa 12, a za muškarce sa 14 godina. O odgoju maloljetnih lica brine pater familias. Problem nastaje kada maloljetna lica smrću ca postaju sui iuris. Za takva lica se postavlja tutor.

14- Ogranicenje djelatne sposobdostiČast (existimatio). Gubitak ili umanjenje časti može imati i pravnih posljedica jer utiče na pravnu i poslovnu sposobnost građanina. Potpuni gubitak građanske časti uzrokuju capitis deminutio maxima i media. Slučajevi ograničenja pravne i poslovne sposobnosti zbog umanjenja časti su: intestabilitas, nota censoria, infamija i turpitudo.Intestabilitas – Po zakoniku XII ploča intestabilis bi postao onaj ko je učestvovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens (mjerač), pa bi uskratio o njemu svjedočiti. Intestabilis ne može biti svjedok, niti može prizivati svjedoke. Ovo je gotovo značilo gubitak ius commercii, jer su mnogi formalistički pravni poslovi starog prava bili vezani za učešće svjedoka. Nota censoria je umanjenje časti koje vrše cenzori prilikom popisa građana kada pojedinca stavljaju u niži tribus. Infamija – Po terminologiji općeg prava razlikuju se infamia immediata i infamia mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica nečasnog ponašanja, te nije vezana ni uz kakvu prethodnu sudsku presudu. Takva nečasna ponašanja ili stanja su npr.bigamija, dvostruke zaruke, stečaj, vršenje sramotnih zanimanja kao glumaca, gladijatora itd. Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za značajne infamirajuće delikte ili kao posljedica presude za kršenja značajnih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri. Sposobnost infamana ograničava se i na javnom i na privatnom planu. Na javnom planu ne može biti biran, a na privatnom planu ne mogu biti svjedoci itd.Turpitudo (infamia facti) se temeljila na samo lošem glasu u društvu, na javnom mnijenju, za razliku od infamije koja se temeljila na pravnim propisima (infamia iuris). Dob. Punoljetstvo je za žene određeno sa 12, a za muškarce sa 14 godina. O odgoju maloljetnih lica brine pater familias. Problem nastaje kada maloljetna lica smrću ca postaju sui iuris. Za takva lica se postavlja tutor. Zdravstveno stanje – Osobe sa određenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati značajnije poslove za koje se tražila određena fizička sposobnost (gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju glasom (verbus)). Duševno bolesni su bili, za vrijeme pomračenja uma, potpuno djelatno nesposobni (već po Zakonu XII ploča stajali su pod skrbništvom (cura furiosi). Rasipništvo – Rasipniku (predigus) je bila ograničena djelatna sposobnost time što mu je bilo dozvoljeno sklapati samo poslove koji mu donose obogaćenje, a zabranjeno poslove kojima umanjuje svoju imovinu ili preuzima obveze

15- Pravne osobe u rimskoj drzaviJurističke osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. Pravnu i poslovnu sposobnost stiču aktom osnivanja. Do osnivanja jurističkih osoba dolazi iz potrebe zadovoljenja nekih potreba i interesa pojedinca, koje on sam ne može zadovoljiti. Kao osnov učenja o jurističkim osobama Rimljani su ostavili princip: “Ono što duguje pravna osoba ne duguje pojedinac, a ono što duguje pojedinac ne duguje pravna osoba”. Ovaj princip bio je osnov za teorijska tumačenja. Fizičko lice stupa u pravni promet ako ima pravnu volju. Ulazak u pravni promet predstavlja očitovanje volje prema vanjskom svijetu, pismeno ili ponašanjem. Tim očitovanjem ćemo sklopiti ugovor ili možda počiniti neko krivično djelo. Ta volja se formira kroz organe jurističke osobe koji upravljaju jurističkom osobom. Svaka juristička osoba ima organe koji njome upravljaju. Volja se vormira u tom organu i daje se ovlaštenim licima. Kasnija pravna nauka izdiferencirala je 3 tipa jurističkih osoba: korporacije, zavodi i zaklade. Suštinu korporacija čini udruživanje više fizičkih osoba u svrhu

zadovoljavanja određenih ciljeva, dok suštinu zavoda i zaklada čini imovina koja treba poslužiti određenoj svrsi. Zaklada je jedan od oblika jurističke osobe, gdje je neka imovina ostavljena “od nekog za nešto”. Najpoznatija zaklada je Nobelova nagrada. O prirodi jurističke osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene različite teorije: Teorija fikcije i personifikacije polazi od stanovišta da pravnim subjektom po svojoj prirodnoj naravi može biti samo čovjek. Za pravnu osobu djeluju njeni zastupnici. Ovu teoriju zastupali su već glosatori, a postavio ju je Savigny.Teoriju realne egzistencije postavio je germanist Gierke. Ona pravnu osobu smatra za realnu osobu koju sačinjava kod korporacija ukupnost pojedinaca, a kod zaklada volja zakladitelja. Za pravnu osobu po ovoj teoriji ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestuju volju pravne osobe. U Rimu se kao jurističke osobe pojavljuju rimska država, gradovi, općine, udruženja, crkva itd.Rimska država (populus Romanus) nastupa prema pojedincu kao poseban pravni subjekt. U pravnim poslovima sa pojedincima zastupali su državu magistrati, po normama i u okviru javnog prava, a ne privatnog prava. Sa stanovišta privatnog prava državna imovina res publicae ukazuje se kao ničije stvari, tj.kao stvari koje ne pripadaju ni jednom građaninu. Ta imovina pripada državnoj blagajni – aerarium populi romani. U doba pricipata se uz aerarium javlja i fiscus kao državna imovina od prihoda carskih provincija, kojom upravlja car. Kao careva imovina, fiscus je u svojim odnosima sa građanima potpadao pod privatno pravo. Gradske općine su nakon pripajanja rimskoj državi većinom zadržavale svoju samoupravu, dakle javno pravnu osobnost. U doba principata, u pogledu imovinskih odnosa sve općine postale su subjektima privatnog prava. Udruženja su postojala u Rimu još od starih vremena (različita obrtnička udruženja, udruženja trgovaca i različita pobožna društva). U kasnije doba važna su društva za otkup državnih prihoda (societates publicanorum). U klasičnom pravu, za osnivanje društva trebala su barem 3 člana (tres facium collegium). U kršćansko doba crkve su osnivale piae causae, tj.zaklade za razne pobožne i dobrotvorne svrhe (podizanje crkava, samostana, bolnica, sirotišta itd).

16- Opca obiljezja rimske obiteljiU historijskom razvoju rimska porodica prošla je kroz slijedeće faze: Konzorcijum je bila zajednica braće i njihovih potomaka. Ovaj oblik zajedničkog življenja karakterističan je za period kraljevstva i rane republike, kada je dominantan oblik privređivanja bila naturalna privreda, a kolektivna svojina dominantan svojinski oblik. Poslije konzorcijuma javlja se tzv.individualna porodica agnatskog tipa u kojoj se javljaju sve izraženiji procesi izdvajanja individualnog privatnog vlasništva sa naglašenom ulogom pater familias-a. Kognatska ili krvno-srodnička porodica je konačan oblik rimske porodice, koju čine roditelji sa svojom djecom i najsličnija je obliku današnje porodice. Javlja se u II, odnosno III vijeku p.n.e. sa pojavom tržišnih odnosa, kada je moguće da pojedinci žive i rade i izvan svoje porodice uz istovremenu svijest o zajedničkom porijeklu. U ovom obliku vlast pater familias-a znatno je oslabljena, a krvno srodstvo dobiva sve veći ekonomski i pravni značaj u odnosu na dotadašnji oblik srodstva, tzv.agnatsko srodstvo.

17- Opca obiljezja rimskog brakaBrak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene. Brak u rimskom društvu bio je više socijalna nego pravna ustanova. Shvaćen je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva, odnosno da se rodi sin kao nasljednik. To je bio jedini cilj braka. Emocije nisu bile uključene. Slobodni Rimljani su živjeli sa svojom ropkinjom, ako su htjeli mogli su otići kod drugih žena – kurtizana. Neki kažu da su kurtizane vladale Rimom. Posljedica rimskog shvatanja braka dovela je do moralne krize i pada nataliteta. Rimski brak imao je 2 konstitutivna elementa: Faktička zajednica života između muškarca i ženeAffectio maritalis – volja muškarca i žene da žive baš u braku. Oba elementa bila su potrebna za trajni brak. Zato se rimski brak razvodio prestankom zajedničkog života ili prestankom affectio maritalis.Pored braka, postojali su i drugi oblici zajedničkog življenja muškarca i žene: Contubernium je bila zajednica življenja roba i ropkinje.Konkubinat je bila zajednica življenja slobodnih osoba bez affectio maritalis, najčešće usljed postojanja nekih bračnih zapreka koje onemogućuju sklapanje braka. Djeca iz konkubinata prate status majke

18- Sklapanje brakaDa bi došlo do sklapanja rimskog zakonitog braka morale su se ispuniti slijedeće pretpostavke:Budući supružnici morali su posjedovati ius connubii – pravo na sklapanje zakonitog braka.Morali su posjedovati prirodnu i djelatnu sposobnost i Osobe alieni iuris morale su imati pristanak pater familias-a.Rimski brak je imao 2 osnovna oblika: brak cum manu i brak sine manu. Brak cum manu predstavlja oblik braka u kome žena dolazi pod vlast pater familias-a svog muža, a sa svojom dotadašnjom familijom raskida i gubi agnatsku vezu. U braku sine manu žena stupanjem u brak ne raskida svoje dotadašnje agnatske veze i ne dolazi pod vlast pater familias-a svog muža. Određene činjenice i odnosi mogu se pojaviti kao razlozi koji onemogućavaju sklapanje braka između određenih osoba. Tada govorimo o bračnim zaprekama. One mogu imati dvostruko dejstvo: Mogu onemogućavati sklapanje braka sa bilo kojom osobom i nazivaju se apsolutne bračne zapreke. Npr. već postojeći brak onemogućava sklapanje novog braka. Relativne bračne zapreke onemogućavaju sklapanje braka samo sa određenim krugom osoba. Najčešća relativna bračna zapreka je krvno srodstvo i to u uspravnoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji do 7, odnosno 4.stupnja srodstva. Međutim, to je zakonska odredba koja se u praksi često izbjegava sa ciljem zadržavanja nasljedstva u jednoj familiji. Posljedice su rađanje degenerisane djece. Pojedini carevi u Rimu su ženili i svoje sestre, ali je car donio propis koji to dozvoljava. Tazbina (affinitas) je bila relativna bračna zapreka u klasično doba samo u uspravnoj lozi (npr.između svekra i snahe). U kršćansko doba proširena je na šurjaka i šurjakinju. U carsko doba zabranjeno je sklapanje braka između tutora i štićenice prije nego što štićenica navrši 25 godina i prije nego što tutor položi račun o uredno obavljenoj tutorskoj dužnosti. Rimsko pravo je ustanovilo i jednu specifičnu ustanovu, tzv.tempus lugendi, odnosno vrijeme žalosti za mužem, po kojem žena nakon smrti muža nije mogla stupati u novi brak dok ne prođe rok od 10-12 mjeseci. Ova ustanova uvedena je radi olakšavanja utvrđivanja očinstva naknadno rođenog djeteta. Rimsko pravo nije poznavalo instituciju utvrđivanja očinstva kao danas. Ono je imalo pravnu pretpostavku kojom se podrazumijevalo da je muž majke otac djeteta i otac ga je trebao uzeti u naručje, što je bilo znak da ga priznaje. Ako ga ne uzme, onda dijete vodi porijeklo samo po majci.

19- Patria potestasPatria potestas je doživotna, velika i neograničena vlast pater familias-a nad osobama i porodičnom imovinom. Ta vlast je postepeno ograničavana. U odnosu na osobe pod svojom vlašću, pater familias je imao slijedeća ovlaštenja: Ius vitae ac necis – pravo života i smrti, bilo putem kažnjavanja djece, ubijanja ili izlaganja novorođenog djeteta. Prilikom odlučivanja o životu i smrti, pater familias je prethodno morao saslušati mišljenje kućnog savjeta (consilium domesticum). Ius vendendi – pravo prodaje i iznajmljivanja radne snage osoba pod njegovom vlašću. Ovdje spada i prodaja djece. Po Zakonu XII ploča pater familias nakon treće prodaje gubi patriam potestatem. Ius vindicandi – pravo traženja izručenja agnatskih srodnika koji se trenutno nalaze pod vlašću trećih lica. U tu svrhu je u starije doba služila vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis. Davanje pristanka za sklapanje braka osobama alieni iuris.

U imovinskom pogledu, patria potestas sastojala se u činjenici da je patris familias jedini i isključivi vlasnik porodične imovine. Sva lica pod njegovom vlašću nemaju imovinsko-pravne sposobnosti i sve što stiču, stiču za pater familias-a. Međutim, i na ovom planu je postepeno dolazilo do slabljenja vlasti pater familias-a i pojave tzv.imovinsko-pravnog osamostaljivanja osoba pod njegovom vlašću. Prvo je sam pater familias počeo svojim sinovima davati na upravu i korištenje određenu imovinsku masu – peculium profecticium. Dalje imovinsko-pravno osamostaljivanje išlo je kroz ustanovljavanje novih oblika pekulija kao što su peculium castrense - imovina koju je sin stekao u vojnoj službi sada bi predstavljala posebno vlasništvo samog sina, a sin je tom imovinom mogao i oporučno raspolagati. Peculium quasi castrense predstavlja imovinu koju je sin stekao obnašanjem javnih službi, crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr.advokat). Bona materna – imovina koju je sin dobivao od majke i majčinih srodnika. Svi ovi posebni oblici imovine sina su označavani zajedničkim imenom bona adventitia. Nad tom imovinom pater familias je imao samo pravo uživanja i upravljanja, dok je vlasnik te imovine bio sin. POSTANAK I PRESTANAK PATRIE POTESTASPatria potestas je nastajala rođenjem, arogacijom, adopcijom i legitimacijom.Arogacija predstavlja akt usvojenja osobe sui iuris. To je izuzetno važan statusni čin putem kojeg su cjelokupne porodice, obično porodice bez nasljednika, dobrovoljno dolazile pod vlast pater familias-a neke druge porodice. Na važnost ovog akta ukazuje činjenica da se obavljao pred narodnim skupštinama.Adopcija je usvojenje osobe alieni iuris. Ona je proizvodila manje važne statusno-pravne učinke od arogacije. Izvršavana je kroz dvostruki pravni posao predstavljen u trokratnoj prividnoj prodaji, odnosno aktu, odnosno aktu emancipacije (oslobađanja) ispod vlasti dotadašnjeg pater familias-a, na što bi se nadovezivao novi posao, tzv.in iure cesija, kojom bi bila uspostavljena vlast novog pater familias-a. Pošto je adopcija obično trebala da zamijeni prirodni roditeljski odnos, uvedena je vremenska razlika između adoptanta i adoptiranog u trajanju od 18 godina. Legitimacija predstavlja akt pozakonjenja djece rođene van braka. Mogla je biti izvršena na slijedeće načine: Legitimatio per subsequens matrimonium, tj.pozakonjenje vanbračne djece naknadnim sklapanjem braka između njihovih roditelja. Legitimatio per oblationem curiae – akt pozakonjenja vanbračnog sina njegovim upisom u liste dekuriona ili pozakonjenje vanbračne kćerke njenom udajom za dekuriona. Dekurioni su bili članovi gradskih vijeća koji su imali velike obaveze prema državi u pogledu naplate državnih poreza. Oni su odgovarali cjelokupnom svojom imovinom za slučaj da gradska zajednica nije uspjela naplatiti utvrđeni godišnji iznos poreza. Legitimatio per rescriptum princips – akt ozakonjenja vanbračne djece posebnom odlukom cara, u naročito opravdanim slučajevima kada nije postojala mogućnost naknadnog sklapanja braka vanbračnih roditelja. Patria potestas prestajala je: 1. Smrću pater familias-a. Nakon smrti patris familias, sinovi (i unuci ako im je otac već umro), postaju sui iuris, te se porodica cijepa na toliko novih porodica koliko je bilo sinova. Žena in manu takođe postaje sui iuris, ali pada pod tutorstvo. 2. Sa capitis deminutione oca ili sina porodice. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima raskida se među njima agnatska veza. 3. Emancipatio. Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zove emancipatio, iz razloga osamostaljivanja sina iz dosadašnje vlasti, po poznatoj formi iz Zakonika XII ploča o trokratnoj prodaji sina koji tako definitivno izlazi iz očinske vlasti. Otac bi sina prodavao nekom prijatelju koji bi ga svaki put manumisijom oslobodio iz mancipiuma. Nakon prvog i drugog oslobođenja sin bi ponovo potpadao pod raniju patriam potestatem. Nakon treće manumisije, sin bi postao osoba sui iuris. Da bi treću manumisiju izvršio otac, i time stekao kvazi-patronatska prava nad sinom, prividni kupac bi sina remancipirao ocu nakon treće manumisije, da ga ovaj manumitira. Za emancipaciju kćeri i unuka bila je dovoljna jednokratna prodaja.

20- Pojam i vrste stvarnih prava u rimskom pravu

21- Diobe stvariStvari su prostorno podijeljeni dijelovi vanjske prirode, dostupni ljudima. Odo prvobitno određenje pojma stvari kasnije će biti prošireno, tako da će se pod stvarima podrazumijevati sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa, sve ono što može ulaziti u nečiju imovinu. Pojam stvar sa pravnog aspekta nije identičan sa pojmom stvari u nekim drugim, prvenstveno bio-tehničkim naukama. Pravo je izgradilo sopstvene socijalno-privredne kriterije u određivanju pojma i izvršenju različitih podjela stvari. Rimsko pravo je izgradilo slijedeće podjele stvari: res corporales i res incorporales, odnosno tjelesne i netjelesne stvari. Rimski pravnik Gaj je tjelesne stvari označio kao stvari koje se mogu fizički dotaći, dok se kao netjelesne stvari uzimaju tzv.prava npr.plodouživanje usus fructus, ostavina ili nasljedstvo. res in commercio i res extra commercium, odnosno stvari u pravnom prometu i stvari koje su izuzete iz pravnog prometa. Najveći dio stvari nalazi se u pravnom prometu. One se dijele na res mancipi i res nec mancipi – u prvo spadaju robovi, stoka (goveda, mazge, konji i magarci) i 4 najstarije poljske služnosti puta i vodovoda. Sve ostale stvari bile su res nec mancipi, npr.sitna stoka, novac, razne pokretne stvari i provincijalna zemljišta. Pravna razlika između res mancipi i res nec mancipi sastojala se u načinu prenošenja prava vlasništva na njima. Na res mancipi vlasništvo se moglo prenositi samo formalističkim aktom mancipacije (pred 5 svjedoka) ili in iure cesije (u obliku prividne parnice pred magistratom). Res nec mancipi mogle su se prenositi neformalnom predajom. Dio stvari je iz različitih razloga izuzet iz stvarnog prometa. Osnovi izuzeća mogu biti dvojaki: res extra commercium humani iuris – neke stvari koja po pravnom poretku treba da služe zadovoljavanju potreba svih, ili većine ljudi, izuzimaju se iz pravnog prometa. To su res communes omnium (kao npr.zrak, tekuća voda, more, morska obala) i res publicae, odnosno stvari koje se nalaze u vlasništvu rimske države (npr.javni trgovi, putevi, javne rijeke, stadioni itd). res extra commercium divini iuris, u koje se ubrajaju: res sacre – stvari posvećene kultu boga (npr.hramovi i stvari za obavljanje religioznog rituala), res religiosae – stvari posvećene kultu pokojnika, res sancte – gradske zidine, gradska vrata. res mobiles i res immobiles, tj.pokretne i nepokretne stvari. Nepokretne stvari se ne mogu premještati. To je zemlja, sa svim što je na njoj sagrađeno ili usađeno (zgrade, drveće, usjevi itd). Pravni režim prenosa vlasništva je za nepokretne stvari uvijek strožije postavljen. Pokretne stvari su one koje se mogu premještati, a da se ne promijeni suština stvari. Tu spadaju i stvari koje se same kreću (robovi i životinje). Bitno je napomenuti da se sa aspekta savremenog prava avion i brod smatraju nepokretnim stvarima. Za njih postoje tzv.registri aviona i brodova jer su to stvari od velike vrijednosti. res fungibiles i res non fungibiles, odnosno zamjenjive i nezamjenjive stvari. Zamjenjive stvari su one koje svoj individualitet u pravnom prometu dobivaju putem mjerenja, vaganja i brojanja (npr.žito, vino, tkanina, brašno itd). Za zamjenjive stvari važilo je pravilo genera non pereum ili “ništa ne propada”. Ovo pravilo nalazi značajnu primjenu u obveznom pravu, gdje se ugovorna strana ukoliko je dužna predati generičku (zamjenjivu) stvar, ne može pozivati na propast te stvari kao eventualni osnov neispunjenja obveze. Nezamjenjive stvari označene su terminom species. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju prema svojim strogo određenim individualiziranim osobinama. Ukoliko dođe do propasti species-a kod prodavca bez njegove krivice, teret propasti će pasti na kupca prema pravilu: periculum est enctoris. Primjer speciesa je umjetnička slika određenog autora. res consumptibiles i res non consumptibiles, tj.potrošne i nepotrošne stvari razlikuju se prema tome da li se nakon prve namjenske upotrebe uništavaju ili ne. Potrošne stvari npr.su vino, žito, ali i novac jer se davanjem on troši ekonomski i za bivšeg vlasnika prestaje mogućnost njegove ponovne upotrebe. Justinijan je uveo i treću kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoršavaju, npr.odijela. Podjela na potrošne i nepotrošne stvari važna je npr. kod posudbe, gdje stvar mora biti vraćena nakon određenog vremena, te samim time mora biti nepotrošna. djeljive i nedjeljive stvari – pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljišta. Ova klasifikacija posebno je značajna kod suvlasništva i obveza sa više vjerovnika i više dužnika. jednostavne stvari, sastavljene stvari i skupine stvari – Jednostavne stvari su takve stvari koje po uobičajenom shvatanju predstavljaju jedinstvo. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju onakve kakve se pojavljuju i u prirodi (npr.životinje, biljke, robovi). Sastavljene stvari nastaju spajanjem više jednostavnih stvari u novu cjelinu, koje tim spajanjem gube svoju samostalnost jer objektom prava postaje samo nova cjelina (npr.kameni zid ili kuća). Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, već samo miruju dok cjelina postoji. Rastavljanjem cjeline ta prava ponovo oživljavaju. (Npr.tuđa greda ugrađena u kuću vlasništvo je vlasnika kuće dok kuća postoji. Rušenjem kuće pravo vlasnika na njegovu gredu ponovo oživljava). Skupine stvari sastoje se od stvari koje su fizički odvojene, ali se zbog određene svrhe u pravnom prometu pojavljuju kao cjelina (npr.stado ovaca, roj pčela i sl). Bitno je istaći da se posjed ne ostvaruje na skupini, već na svakoj pojedinačnoj stvari.

glavna stvar i pripadak (pertinencija) – Pripadak je samostalna, fizički odvojena stvar koja po uobičajenim shvatanjima prometa trajno služi potrebama neke druge stvari, “glavne” stvari. Važio je princip accesorum sequitur principale ili pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari (npr.gudalo je pripadak violine). plodonosne stvari i plodovi – Plodonosne stvari su takve stvari koje u određenim vremenskim ciklusima daju prinose, odnosno plodove. Sa pravnog aspekta razlikujemo 2 vrste plodova: fructus naturales ili prirodni plodovi i fructus civiles ili civilni plodovi. Prirodni plod postaje samostalni objekt prava tek nakon odvajanja od plodonosne stvari. Do tog momenta predstavlja sastavni dio plodonosne stvari. U razrješavanju važnih pitanja naknade i povrata, odnosno vraćanja plodova, pravo razlikuje slijedeće vrste prirodnih plodova: fructus pendentes ili viseći plodovifructus separati ili odvojeni plodovifructus percepti ili ubrani plodovifructus percipiendi ili plodovi koji su trebali biti ubrani, ali to nije učinjenofructus extantes ili ubrani plodovi koji nisu potrošeni do određenog trenutka i fructus consumpti ili potrošeni plodovi.Civilni plodovi predstavljaju prinose koje stvar daje njenim stavljanjem u pravni promet, npr.kamata, najamnina, zakupnina itd.

22- Vrste posjeda u rimskom pravuPosjed nije pravo. Mora se strogo razlikovati od prava vlasništva. Posjed je faktičko stanje, faktička vlast na tjelesnoj stvari, neovisno od toga da li posjednik ima neko pravo na toj stvari. Obično je vlasnik stvari istovremeno i posjednik. Međutim, neko može biti posjednik a da nije vlasnik stvari i obrnuto. Posjed je činjenica koja ima određene posljedice u pravu, pa se zbog toga kaže da je posjed pravna ili jursitička činjenica. Posjed proizvodi slijedeće posljedice u pravu: Posjed može predstavljati osnovu za sticanje prava vlasništva. Primjer je uzukapija, gdje činjenica posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme, pod određenim pretpostavkama može dovesti do sticanja civilnog vlasništva. U vlasničkoj parnici posjednik kao tuženi ima mnogo povoljniji položaj nego tužitelj. Posjednik kao tuženi nije dužan ništa da dokazuje, dovoljno je samo da poriče navode tužitelja i ukoliko tužitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasništva, tuženi posjednik i dalje ostaje u posjedu stvari. Poznata je izreka u pravu: beati posidentes – bolje posjednik nego vlasnik tužitelj. Ovdje se želi naglasiti privilegiranost položaja posjednika. Treća i najvažnija posljedica posjeda ogleda se u tome što je posjed dobio samostalnu pravnu zaštitu putem posjedovnih interdikata.Posjed se sastoji iz 2 elementa: corpus i animus. Corpus predstavlja objektivni element posjeda, a to je faktička vlast na tjelesnoj stvari. Animus (animus possidendi) predstavlja subjektivni element posjeda, a sadržan je u volji posjednika da stvar posjeduje za sebe. Ova 2 elementa posjeda su kumulativno postavljena, znači moraju oba egzistirati da bi posjed egzistirao. Gubitkom jednog elementa posjed prestaje. Pravna nauka je izvršila klasificiranje posjeda na slijedeće načine: Possessio ad interdicta ili juristički posjed je posjed koji sadrži oba pomenuta elementa i zaštićen je posjedovnom interdiktnom zaštitom. Possessio naturalis ili detencija (držanje) ili izvedeni posjed, predstavlja faktičku vlast na tjelesnoj stvari, bez animus possidendi. Ovdje neko drži stvar za nekog trećeg, ne za sebe. Posjednik je taj treći, a onaj kod kojeg je stvar je samo detentor. Npr.zakupac, najmoprimac, depozitar su osobe koje su stvar preuzele od trećeg, po osnovu nekog pravnog posla. Detentor ne uživa posjedovnu zaštitu, osim u 3 posebna izuzetka predstavljena u: založnom vjerovniku kojem je stvar predata u pignus, prekaristi, tj.osobi kojoj je stvar predata na korištenje do svakodobnog opoziva i sekvestru, tj. osobi kojoj dvije stranke u sporu povodom neke stvari predaju spornu stvar da je sekvestar čuva za vrijeme spora sa dužnošću da je preda osobi koja je pobijedila u sporu. Bitno je napomenuti da infantes (osobe do 7 godina starosti) i duševno bolesne osobe mogi biti samo detentori, a ne i posjednici jer nemaju pravno relevantnu volju. Possessio vitiosa i possessio non vitiosa – Viciozan (pogrešan) je onaj posjed koji je stečen vi, clam i precario, odnosno silom, prevarno ili prekarist na opoziv ne vraća stvar. Kriterij vicioznosti poseban značaj ima u postupku interdiktne zaštite. Possessio bonae fidei i malae fidei, odnosno pošteni i nepošteni posjed. Bonae fidei possessor stiče posjed od nevlasnika, a ne zna za tu činjenicu. Nalazi se u oprostivoj zabludi, a istovremeno je ubijeđen u zakonitost svog sticanja. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog sticanja ili bi za nju morao znati. Ovo razlikovanje ima posljedicu kod sticanja vlasništva uzukapijom, kod rješavanja pitanja vraćanja plodova i naknade troškova u vlasničkoj parnici. Quasi possessio ili posjed prava predstavlja situaciju u kojoj se pojedinac faktički ponaša kao da je ovlaštenik nekog prava, faktički vrši radnje koje čine sadržaj ovlaštenja nekog prava, a da ustvari nema to pravo. Npr.kada neko uzima vodu sa tuđeg izvora i ponaša se kao da ima služnost aquaductus. Takvo lice je takođe zaštićeno putem osobenih interdikata, tzv.interdicta utilia.

23- Stjecanje posjedaPosjed se stiče ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa, tj. corpore et animo. Sticanje corpus-a sastoji se u sticanju fizičke vlasti na tjelesnoj stvari. U početku se tražila tzv.materijalna aprehenzija stvari, tj.uzimanje stvari u ruke, da bi se to shvatanje kasnije proširilo i tražilo dovođenje stvari u takvu poziciju da osoba posjednik ima mogućnost isključivog raspolaganja sa stvari. Razlikuje se originarno (neposredno) i derivativno (posredno) sticanje posjeda. Originarno sticanje posjeda bilo je nezavisno od volje (ili protiv volje) prethodnog posjednika (npr.kod okupacije). Derivativno sticanje posjeda vrši se u sporazumu sa prethodnim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Takav prenos posjeda zove se tradicija (traditio), a izvršava se prostom predajom određene stvari iz ruke u ruku. U početku se ova predaja doslovno tumačila i zahtijevala, da bi kanije u ovom domenu bila uvedena i liberalnija shvatanja. Da bi se izvršila predaja zemljišta, bilo je neophodno da otuđivalac i sticatelj zajedno stupe na zemljište, da otuđivalac pokaže granice zemljišta i dā izjavu o predaji posjeda zemljišta. Kasnije je uvedena tzv. traditio longa manu (tradicija duge ruke), gdje je bilo dovoljno da otuđivalac sa obližnjeg tornja ili uzvišenja stjecatelju pokaže zemljište, uz davanje izjave o predaji posjeda. Tzv.simbolička tradicija je poseban oblik tradicije, gdje predaja ključeva npr.stana ili skladišta zamjenjuje predaju same stvari. Traditio ficta je oblik predaje posjeda putem predaje pismene isprave koja sadrži izjavu o predaji posjeda. Traditio brevi manu i constitutum possessorum predstavljaju specifične oblike tradicije kod kojih ne dolazi do promjene vanjskog faktičkog odnosa prema stvari, a pri čemu se mijenja osnov posjedovanja stvari. U traditio brevi manu npr.zakupac stana, detentor, postaje posjednikom po osnovu sklopljenog ugovora o kupoprodaji datog stana. On na osnovu tog ugovora naknadno stiče animus i tako postaje posjednik. Constitutum possessorum predstavlja slučaj gdje posjednik po nekom pravnom osnovu (najčešće ugovor o prodaji) postaje detentor. Npr. dosadašnji vlasnik prodaje stan, a istovremeno zaključuje ugovor o zakupu tog istog stana i u njemu dalje stanuje kao zakupnik (detentor). Bitno je spomenuti načelo nemo sidi irse causam possessionis mutare potest – “niko ne može svojevoljno mijenjati osnov svog posjedovanja”. Volja za promjenom osnova posjedovanja mora biti izričito izražena, očitovana zaključivanjem nekog pravnog posla. Posjed traje dok traju njegova 2 elementa, koja moraju istovremeno i u svakom momentu egzistirati. Postoje neki izuzeci, npr.kod posjedovanja sezonskih pašnjaka koji se koriste u određenim periodima godine. Njihov posjed se održava solo animo (samo voljom-animusom) da se ti pašnjaci i dalje koriste iako corpus izostaje tokom većeg dijela godine. Posjed prestaje gubitkom jedne ili obje njegove pretpostavke (corpus i animus). Smatra se da postoji faktička vlast na stvari (corpus) ako posjednik uvijek ima mogućnost praktičnog raspolaganja njome, tako da se istom može služiti kad god hoće. Faktička vlast (corpus) prestaje ako se stvar uništi, izgubi (trajno), ako bude ukradena (clam) ili silom oteta (vi).

24- Zastita posjedaPosjed je bio zaštićen posjedovnim interdiktima, posebnim posjedovnim parnicama. Interdikti su uvjetni nalozi koje na zahtjev jedne ili obje strane izdaje pretor, određujući kako se stranke imaju ponašati u konkretnom slučaju. Interdiktna zaštita ima za cilj uspostavljanje mirnog stanja u društvu. U interdiktnoj zaštiti isključeni su svi tzv.petitorni prigovori, odnosno isključeno je pozivanje na pravo. Kriteriji interdiktne zaštite su različiti od kriterija pravne zaštite. Npr. pod određenim uslovima i sam vlasnik stvari može izgubiti interdiktnu parnicu zbog toga što nije odlučujući momenat da li je neko vlasnik sporne stvari. Međutim, interdiktna zaštita je privremena zaštita. Tu se štiti postojeće stanje, dok će se konačna sudbina stvari razriješiti tek u vlasničkoj parnici koja se pokreće vlasničkom tužbom rei vindicatio. Ali, interdiktna zaštita je vrlo efikasna. Pošto je interdiktna parnica bila vrlo skupa, stranke su se veoma rijetko upuštale u rizik da eventualno izgube parnicu, jer su tada morale puno platiti, pa su se najčešće povinovale nalozima pretora. O razlozima uvođenja

interdiktne zaštite postoje mnogobrojne teorije. Najprihvatljivija je ona koja za taj razlog uzima potrebu očuvanja javnog reda i sigurnosti nekog poretka u društvu. Interdikti su se dijelili u 2 skupine: interdicta retinendae possessionis i interdicta recuperandae possessionis. Interdicta retinendae possessionis štitili su posjed od smetanja. U ovu skupinu spadaju interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Interdictum uti possidetis služio je za zaštitu posjednih nekretnina i kod njega je kriterij zaštite bio izražen u pravilu da se štiti posljednji neviciozni posjednik. Stranka koja je posjed oduzela viciozno štiti se samo prema trećim licima, a ne prema onom od koga je posjed viciozno oduzet jer je u interdiktu sadržana exceptio vitiosae possessionis. Dakle, interdiktom se štiti posljednji neviciozni posjed, pa će onaj koji je na viciozan način stekao posjed morati taj posjed vratiti, bez obzira što je npr. baš on u času izdavanja interdikta bio posjednik i zatražio interdiktnu zaštitu. Interdictum utrubi je služio za zaštitu pokretnih stvari. Kriterij zaštite kod ovog interdikta bio je izražen u pravilu da zaštitu uživa onaj posjednik koji je u zadnjoj godini dana od dana izdavanja interdikta duže vrijeme posjedovao spornu stvar. Pravni učinci upotrebe interdikta sastojali su se u zabrani daljeg ometanja posjednika, davanju obećanja da se smetanje neće ponoviti, tzv.cautio de amplius non turbando i naknada prouzrokovane štete. Interdicta recuperandae possessionis su služila za povratak već oduzetog posjeda. To su bile interdicta simplicia, odnosno ovi interdikti bili su usmjereni protiv samo jedne stranke, protiv onog ko je oduzeo posjed stvari. Ovdje spadaju interdictum de vi, interdictum de vi armata i interdictum de precario. Interdictum de vi je služio za povrat silom oduzetog posjeda. Rok za podizanje ovog interdikta je bio godina dana, a na njega je bilo dozvoljeno uložiti prigovor vicioznosti. Interdictum de vi armata služio je za povrat posjeda koji je bio oduzet tzv.”kvalificiranim oblikom sile”, gdje je npr.posjed oduzet uz upotrebu oružja ili je za oduzimanje posjeda bila organizovana i upotrijebljena grupa ljudi. Za podizanje ovog interdikta nije bilo ograničenja rokom od godinu dana i na ovaj interdikt se nije mogao uložiti prigovor vicioznosti. Interdictum de precario je podizan protiv prekariste koji nije vratio posjed stvari na zahtjev. Justinijanovo pravo izvršilo je reorganizaciju interdiktne zaštite posjeda. Zadržalo je 2 osnovne skupine interdikta, ali je u njihovim okvirima izvršilo izmjene. U okviru interdicta retinendae possessionis zadržana su oba interdikta za koje je uveden jedinstveni kriterij zaštite prema kome se štiti posljednji neviciozni posjednik. U okviru skupine interdicta recuperandae possessionis uveden je jedinstveni interdikt interdictum unde vi na koji nije bila dozvoljena upotreba prigovora vicioznosti. Dalje reforme Justinijana ogledaju se u tome što su interdikti dobili naziv “posjedovne tužbe”, a posjedovna zaštita se daje u redovnom sudskom postupku.

25- Vrste rimskog vlasnistvaVlasništvo je najvažnije i najšire stvarno pravo koje uživa apsolutnu pravnu zaštitu. Rimsko pravo nije izgradilo pojam prava vlasništva. Terminološki ga je određivalo kao dominium, a kasnije proprietas. Vlasništvo se određuje kao pravna vlast na određenoj stvari koju treća lica moraju poštivati. Nauka je vlasnička ovlaštenja predstavila kroz tzv.3 osnovna elementa vlasništva: Usus ili utiUsus fructus ili fruiAbusus ili abutiUsus predstavlja ovlaštenje ekonomskog iskorištavanja stvari. Usus fructus je šire ovlaštenje, koje pored iskorištavanja stvari podrazumijeva i crpljene plodova ako je stvar plodonosna. Abusus predstavlja ovlaštenje neograničenog raspolaganja sa stvari koje seže do prava uništenja stvari. U pogledu ovih vlasničkih ovlaštenja vrijedi princip elastičnosti (ius recadentiae). Vlasnik može prva 2 elementa (usus i usus fructus) nekim pravnim poslom prenijeti na treće lice za određeno vrijeme, nakon čega će ta ovlaštenja njemu biti ponovo vraćena, npr.izdavanjem poslovnog prostora na godinu dana prenosi se usus i usus fructus na zakupnika. Po prestanku ugovora ta ovlaštenja će biti ponovo vraćena vlasniku. Jedino treće ovlaštenje (abusus) ne može biti preneseno na treće lice, pošto se prenosom tog ovlaštenja prenosi i samo pravo vlasništva. Samo izuzetno abusus može na treće lice prenijeti neko ko nije vlasnik stvari, npr.založni vjerovnik koji može prodati založenu stvar, a da neće odgovarati za pravne i faktičke nedostatke stvari. Vlasništvo ne može biti vremenski ograničeno, shodno principu da su stvarna prava trajna prava. Rimsko pravo je poznavalo 4 vrste vlasništva: Civilno ili kviritsko vlasništvo (dominium ex iure Quiritium);Pretorsko ili bonitarno vlasništvo;Provincijsko vlasništvo i Peregrinsko vlasništvoRimsko civilno vlasništvo bilo je pristupačno samo građanima sui iuris, a latini i peregrini su ga mogli steći samo ako su dobili posebnu privilegiju, tzv.ius commercii. Pošto je ovo vlasništvo starog civilnog prava, ono je bilo određeno nekim formalnostima. Civilno pravo je za sticanje civilnog vlasništva tražilo ispunjenje slijedećih pretpostavki: Sposobnost stranakaPodobna stvar kao objekt vlasništvaPosebna forma za prenos prava vlasništva.Tako se za stvari iz skupine res mancipi kao forma za prenos vlasništva tražila mancipacija i in iure cesija i ove pretpostavke su bile kumulativno postavljene. Pretorsko ili bonitarno vlasništvo (in bonis habere) razvilo se krajem republike u doba razvijenijeg prometa, kad su nepraktični postali formalistički načini prenosa kviritskog vlasništva na res mancipi. Zato se često događalo da se otuđivanje na res mancipi vrši neformalnom predajom (traditio). Po civilnom pravu, u takvom slučaju je sticatelj dobivao samo posjed stvari koji bi se po isteku uzukapionog roka pretvorio u kviritsko vlasništvo. Tokom uzukapionog roka, sticatelj je po civilnom pravu bio bez zaštite. Kviritski vlasnik mu je vlasničkom tužbom mogao posjed oduzeti natrag, a u slučaju da tako stečeni posjed padne u ruke nekog trećeg, sticatelj nije mogao stvar potraživati jer nije bio kviritski vlasnik. Zbog toga je pretor pružio zaštitu takvom sticatelju. Protiv kviritskog vlasnika koji bi rei vindikacijom zatražio povrat stvari pretor je sticatelju davao ekscepciju doli (prigovor prevare). Ako je stvar došla u posjed trećih lica, pretor je sticatelju (bonitarnom vlasniku) davao petitornu tužbu nazvanu actio Publiciana. U opisanim slučajevima sticatelj je bio u sličnom položaju kao civilni vlasnik, a stvar je time trajno dospjela u njegovu imovinu. On ju je držao in bonis habere, pa se taj odnos zove i bonitarno vlasništvo. Provincijalno vlasništvo javlja se sa teritorijalnim širenjem Rima. Formalno je vlasništvo provincijalnih zemljišta pripadalo državi, ali oni kojima je država ustupila takva zemljišta na uživanje uz plaćanje dažbina (stipendium, tributum) stekli su na toj zemlji pravo koje se prenosilo i na nasljednike i štitilo se akcijama in rem analognim rei vindikaciji. Prema tome, takvo vlasništvo je materijalno bilo jednakog sadržaja kao i dominium ex iure Quiritium, te se na kraju i označavalo kao dominium. Peregrinsko vlasništvo – Kada su peregrini postali pripadnici rimske države, mada nisu mogli sticati kviritsko vlasništvo, praetor peregrinus i provincijalni namjesnici štitili su njihovu imovinu analogno kao i kviritsko vlasništvo. Kada su konstitucijom cara Karakale svi slobodni stanovnici carstva dobili rimsko građanstvo, ova razlika je izgubila svoju raniju važnost. Konačni rezultat tog razvoja bio je da Justinijanovo pravo poznaje samo jedan tip vlasništva koji se označava kao dominium ili proprietas. Redovni način njegovog prenošenja je traditio.

26- Stjecanje vlasnistva u rimskom pravuPostoje 2 načina sticanja prava vlasništva: originarni i derivativni. Originarni ili izvorni način sticanja obuhvata one akte koji se ne temelje na pravu svog prethodnika. Kada se govori o sticanju i prenošenju vlasništva, potrebno je istaći princip: nemo plus iuris ad alium transphere potest quam ipse haberet – “niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima”. O originarne načine sticanja vlasništva ubrajaju se okupacija (occupatio), nalaz blaga (thesaurus), priraštaj (accessio), prerada stvari (specificatio), commixtio i confusio, sticanje plodova, usucapio, longi temporis prescriptio i longissimi temporis prescriptio. Okupacija je sticanje vlasništva na stvarima koje ne pripadaju nikome, a vrši se uzimanjem stvari u posjed sa voljom da se prisvoje. To je najstariji način sticanja vlasništva. Kao stvari bez gospodara (res nullius), koje podliježu okupaciji, smatrale su se stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje životinje,

novootkriveno ostrvo, itd), zatim stvari stranaca koji nisu bili zaštićeni ugovornim odnosima, stvari neprijatelja, te stvari koje je njihov vlasnik napustio (derelinkvirao).

27- Orinarno stjecanje vlasnistva

28- Vlasnicka tuzba

29- Actio negatoria

Actio negatoria je tužba koja služi zaštiti civilnog vlasništva u slučajevima kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, već je vlasnik ometan i ugrožen na drugi način, npr.da neko tvrdi kako na vlasnikovoj stvari ima neko pravo, ili se neko ponaša i vrši radnje kao da ima neko stvarno pravo nad vlasnikovom stvari, ili je pak vlasnik ometan prodiranjem raznovrsnih imisija na njegovu stvar. Actio negatoria se pojavljuje kao dopuna vlasničkoj zaštiti putem rei vindicatio. Tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva i faktičku činjenicu povrede njegovog prava, ali nije dužan dokazivati nepostojanje tvrđenih prava od strane tuženog. Način dokazivanja prava vlasništva kod ove tužbe bio je identičan sa načinom dokazivanja kod rei vindicatio. Tužbeni zahtjev je išao na deklaratorno utvrđivanje prava vlasništva tužitelja, prestanak protupravnih smetnji, naknadu eventualno prouzorokovane štete i davanje obećanja od strane tuženog da ubuduće neće ometati vlasnika, tzv.cautio de amplius non turbando.

30- Zemljisne sluznostiZemljišne služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari koja omogućuju vlasniku i to svakodobnom vlasniku tzv.gospodujućeg zemljišta (praedium dominans) određena ovlaštenja nad susjednim služnim zemljištem (praedium serviens). Za egzistenciju zemljišnih služnosti neophodno je postojanje 2 susjedna zemljišta. Shvatanje kriterija susjednosti je historijski posmatrano poprimalo sve liberalnije forme. Pored toga, da bi došlo do upostavljanja služnosti, neophodno je postojanje tzv.objektivne kauze, objektivnog kriterija koji se ogleda u tome da služnost mora biti korisna gospodujućem zemljištu, da služnost omogućava određeni privredni način korištenja gospodujućeg zemljišta. Bez te objektivne kauze, koja inače mora biti trajnog karaktera, ne bi bilo moguće ekonomski iskorištavati gospodujuće zemljište. Prema tome, egzistencija služnosti ne zavisi od volje vlasnika zemljišta, već od činjenice postojanja ove objektivne kauze. Služnost prati zemljište bez obzira u čije vlasništvo to zemljište dođe. Promjena vlasnika bilo gospodujućeg ili služnog zemljišta neće uticati na egzistenciju služnosti. Inače su služnosti kao stvarna prava na tuđoj stvari, tj.kao jedan vid imovinskih prava bile nasljedne. Zemljišne služnosti su nedjeljiva prava. Ne mogu se ni sticati ni gubiti po dijelovima. Zemljišne služnosti su podijeljene u 2 osnovne kategorije: Seoske ili poljske služnosti – servitutes praediorum rusticorum Gradske služnosti – servitutes praediorum urbanorumNajstariji tipovi poljskih zemljišnih služnosti su služnosti puta (iura itinerum) i dovođenja vode. Služnosti puta su: iter – pravo prolaženja preko tuđeg zemljišta pješke, na konju ili u nosiljci;actus – pravo goniti (agere) stoku i vući kola;via – šire pravo prolaženja, pa i natovarenim teretnim kolima. U tu svrhu je prema Zakoniku XII ploča morao postojati put od najmanje 8 stopa širine u pravoj liniji, a 16 stopa na zavojima;Služnost vode (aquaeductus) predstavlja ovlaštenje da preko tuđeg zemljišta odvodimo vodu za navodnjavanje. Aquae haustus – služnost koja daje ovlaštenje uzimanj vode iz tuđeg izvora ili iz tuđeg vodotoka. Servitus pecoris ad aquam ad pulsus predstavlja služnost koja omogućava napajanje stoke na tuđem izvoru.Servitus pecoris pascendi – služnost ispaše stoke na tuđem zemljištu.Kao najkasnije seoske služnosti su se pojavile služnosti pribavljanja građevinskog materijala sa tuđeg zemljišta, npr.kopanje kamena, pijeska, krede, sječa drvene građe itd. Gradske služnosti su se javile kasnije sa izgradnjom urbanih naselja. Tu spadaju: Servitus tigni imitendi – služnost ugraditi gredu u tuđi zid prilikom izgradnje zgrade. Servitus oneris ferendi – predstavlja pravo osloniti zgradu na tuđi zid. U ovom slučaju vlasnik služnog dobra bioje obvezan na facere, jer je bio dužan zid održavati u ispravnom stanju. Servitus proitiendi – predstavlja pravo izgradnje terase u tuđem zračnom prostoru. Servitus atius non tolendi – predstavlja služnost slobodnog pristupa svjetla, zraka, pogleda. Ovlaštenik ima pravo vlasniku susjedne zgrade braniti građenje preko određene visine, ili mu braniti da gospodujućem zemljištu zatvori svjetlo i izgled.

31- Osobne sluznostiServitutes personarum su uvrštene u opći pojam služnosti tek u Justinijanovom pravu. Njihova egzistencija nije vezana za nekretnine, ne traži se postojanje gospodujuće stvari. Osobne služnosti su vezane za osobu ovlaštenika. One su osobna (lična) prava i ne mogu se odvajati od osobe ovlaštenika. Ova prava su nenasljediva i vremenski su ograničena prava. U općem smislu prestaju smrću njihovog ovlaštenika. Do pojave osobnih služnosti najčešće dolazi iz potrebe osiguranja egzistencije pojedinih osoba. Osobne služnosti u većem obimu ograničavaju vlasnika služne stvari nego zemljišne služnosti. Osobne služnosti su djeljiva prava; mogu se sticati i gubiti u dijelovima. Rimsko pravo je poznavalo slijedeće osobne služnosti: usus fructus, usus, habitatio i operae servorum vel animaliumUsus fructus (plodouživanje) je osobna služnost koja ovlašteniku daje pravo korištenja i crpljenja plodova tuđe stvari bez ovlaštenja da uzusfruktuar može mijenjati ekonomsku namjenu stvari - Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum substantio. Do formiranja usus fructus-a najčešće dolazi iz potrebe da ostavitelj davanjem neke konkretne stvari u plodouživanje obezbijedi sredstva za egzistenciju određenim osobama koje iz različitih razloga ne mogu biti nasljednici. Usus fructus se najčešće određivao putem legata. Uzusfruktuar je detentor stvari, a ne posjednik. Uobičavalo se da prilikom konstituiranja služnosti uzusfruktuar daje jedno obećanje, tzv.cautio ususfructuaria, da će stvar koristiti na pažljiv i razuman način (boni viri arbitratu) i da će stvar nakon proteka određenog vremena vratiti vlasniku. Uzusfruktuar nije mogao na treće lice prenijeti svoje pravo plodouživanja, jer je to strogo osobno pravo koje je vezano za njegovu ličnost. Međutim, on je mogao na treće lice prenijeti tzv.izvršenje prava, odnosno mogućnost da treće lice faktički obavlja radnje koje predstavljaju sadržaj uzusfruktuarovih ovlaštenja, dok sāmo pravo i dalje ostaje vezano za osobu uzusfruktuara. Smrću uzusfruktuara gasi se i samo pravo, te samim tim i mogućnost trećeg lica da nastavi sa obavljanjem radnji izvršenja tog prava. Uzusfruktuar je vlasništvo na plodovima plodonosne stvari sticao putem percepcije, tj.putem ubiranja ploda. Uzusfruktuar je snosio troškove tzv.redovnih izdataka za stvar kao što su plaćanje poreza, sitnije opravke stvari, dok je troškove većih popravaka i većih investicija snosio vlasnik stvari. Usus fructus kao stvarno pravo na tuđoj stvari prestaje smrću ovlaštenika. Justinijanovo pravo je dozvoljavalo izuzetak dopuštanja nasljeđivanja ovog prava, ali samo od strane nasljednika iz prvog nasljednog reda. Ovo pravo je također prestajalo protekom utvrđenog roka, a kao i svako stvarno pravo prestajalo je propašću stvari. Usus je osobna služnost užeg sadržaja od plodouživanja, a predstavljena je u pravu ekonomskog iskorištavanja određene stvari bez prava ubiranja plodova. Uzuar, ovlaštenik ove služnosti, na treće lice nije mogao prenositi čak ni izvršenje svog prava, a nije bio dužan plaćati troškove opravke stvari niti poreze za tu stvar. Vremenom se sadržaj usus-a postepeno proširivao. Uočava se tendencija pokušaja njegovog izjednačavanja sa usus fructus-om. Tako će kasnije biti dozvoljeno da i uzuar može ubirati plodove sa plodonosne stvari, ali samo u obimu zadovoljavanja svojih osobnih potreba. Ukoliko se kao predmet usus-a pojavljuje kuća, onda bi se dozvoljavalo korištenje te kuće i ostalim članovima najužeg domaćinstva. Dozvoljava se izdavanje dijela kuće, ali pod uslovom da uzuar mora ostati stanovati u kući. Usus je strogo osobno pravo, više vezano za osobu nego usus fructus, pa kao takvo pravo nije bilo dozvoljeno da bude predmetom nasljeđivanja.

Habitatio je tek u Justinijanovom pravu uvršteno u sistem osobnih služnosti kao poseban institut. To je pravo stanovanja u tuđoj kući. Po Justinijanovom pravu bio je dozvoljen prenos izvršenja prava na treća lica, ali uz dogovorenu naknadu. Za razliku od ostalih osobnih služnosti, ovo pravo nije prestajalo sa capitis deminutio niti nevršenjem non usu. Operae servorum vel animalium je pravo korištenja radne snage tuđih robova ili životinja. Pravna priroda ovog instituta je bila dugo vremena sporna, a Justinijanovo pravo ga je počelo tretirati kao posebno pravo. Služnosti su kao stvarna prava na tuđoj stvari uživale posebnu pravnu zaštitu, putem petitorne tužbe actio confesoria koju ovlaštenik služnosti podiže protiv vlasnika stvari za slučaj da mu ovaj onemogućava realiziranje njegovih pravnih ovlaštenja. Ova tužba je antipod vlasničkoj tužbi actio negatoria. U nekim pravnim izvorima actio confesoria se označava još kao vindicatio servitutis.

32- Sadrzaj zaloznog pravaZaložno pravo kao stvarno pravo na tuđoj stvari ima funkciju realnog osiguranja vjerovnikovog potraživanja1. Založno pravo ograničava vlasničko ovlaštenje neograničenog raspolaganja sa stvari (abusus ili abuti), dok ostala stvarna prava na tuđoj stvari ne ograničavaju abusus. Založno pravo u poređenju sa drugim stvarnim pravima na tuđoj stvari ima svoje specifične karakteristike. To su akcesornost, tj.vezanost založnog prava za obvezni odnos. Založno pravo ne može egzistirati bez prethodnog zasnivanja obveznog odnosa. Sudbina založnog prava je u svemu određena sudbinom obveznog odnosa. Pošto su obvezna prava vremenita, tako su i založna prava vremenski ograničena, za razliku od drugih stvarnih prava koja su u principu trajna prava. Založno pravo kao posebna vrsta stvarnih prava na tuđoj stvari se pojavilo tek sa razvojem robnonovčanih odnosa. Historijski posmatrano, u rimskom pravu su postojali slijedeći oblici založnog prava: fiducia, pignus i hypotheca.Fiducia je najstariji oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik prenosi vlasništvo založene stvari na založnog vjerovnika, uz istovremeno sklapanje sporazuma, tzv.pactus fiduciae, po kojem se založni vjerovnik obvezuje da će vratiti vlasništvo založene stvari založnom dužniku kada mu ovaj uredno isplati dug. Preuzeta obveza založnog vjerovnika da će vratiti vlasništvo založene stvari bila je moralne prirode. Njeno ispunjenje zavisilo je od dobre vjere i poštenja založnog vjerovnika. Založni dužnik nije imao pravno sredstvo kojim bi ga mogao na to procesualno pravno prinuditi. U početku je fiducia predstavljala prećutan dogovor između vjerovnika i dužnika, tzv.lex commissoria, da će predata stvar moći poslužiti kao zamjena za neispunjenu obvezu od strane dužnika. Fiducia je bila veoma nepovoljna za založnog dužnika. Da bi se njegov položaj uvažio, u III, odnosno II vijeku p.n.e. pravni poredak mu je stavio na raspolaganje tužbu actio fiduciae sa kojom je od založnog vjerovnika tražio naknadu prouzrokovane štete u slučaju da je založni vjerovnik založenu stvar otuđio trećem licu i time došao u nemogućnost ispunjenja preuzete obveze na povrat založene stvari. Ova tužba je za sobom povlačila infamiu. Fiducia se javljala u 2 oblika: fiducia cum amicum i fiducia cum creditore. Fiducia cum amicum javlja se uz lukrativne, besplatne pravne poslove među prijateljima (npr.posudba).Fiducija cum creditore javlja se uz naplatne pravne poslove. Fiducia se obično dodavala uz akt mancipacije. Da bi se odstranile negativne strane fiducia-e i olakšao položaj založnog dužnika, kasnije će biti uveden novi oblik založnog prava, pignus (ručni zalog). Pignus je oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik na založnog vjerovnika prenosi posjed založene stvari. Založni vjerovnik postaje detentor ili izvedeni posjednik na založenoj stvari i predstavljaće prvi pozitivni izuzetak time što će mu biti pružena interdiktna posjedovna zaštita. Predaji posjeda založene stvari prethodi usmeni dogovor stranaka contractus pigneraticius.

33- Pravni posloviPravni posao je očitovanje volje stranke usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Rimsko pravo nije razvilo opću teoriju pravnog posla, već je obrađivalo pojedine konkretne pravne poslove. Pravno tehnički termin za oznaku pravnog posla je bio negotium, koji obilježava svako djelovanje stranaka u pravu. Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim podjelama pravnih poslova. To su: Negotia unilateralia i negotia bilateralia – jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje jedne stranke (npr.manumisija, testament), dok dvostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje dvaju stranaka. Najznačajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori – kontrakti. Naročito važnu skupinu ugovora čine obvezni (obligatorni) ugovori, kojima se osnivaju obveze. Obvezni ugovori se dijele na jednostrano obavezujuće, dvostrano obavezujuće i nepotpuno dvostrano obavezujuće pravne poslove. Jednostrano obavezujući su takvi pravni poslovi kod kojih obveza nastaje samo za jednu stranku (npr.obećanje miraza, darovanje, zajam itd). Dvostrano obavezujući pravni poslovi (contractus bilaterales aequales) su takvi pravni poslovi gdje obaveza nastaje najmanje za 2 stranke (npr.kupoprodaja). Kod nepotpuno dvostrano obavezujućih pravnih poslova obaveza u principu nastaje samo za jednu stranku, a samo eventualno može nastati i za drugu stranku (npr.mandat ili nalog). Ovakvi pravni poslovi nazivaju se contractus bilaterales inequales. Negotia one rosa, negotia lucrativa – naplatni i besplatni pravni poslovi. Naplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih je za činidbu jedne stranke predviđeno izvršenje protučinidbe koja je ekonomski ekvivalent izvršenoj činidbi. Besplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih ne postoji protučinidba (naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje). Negotia inter vivos, negotia mortus causa – pravni poslovi među živim i pravni poslovi za slučaj smrti. Ova podjela izvršena je s obzirom na kriterij da li učinak pravnog posla djeluje već za života stranaka ili će nastati tek nakon smrti stranke koja ga je sačinila. Najveći broj pravnih poslova spada u skupinu negotia inter vivis, dok je tipičan primjer negotia mortus causa testament ili oporuka. Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipičnog kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo zaključiti svrhu njegovog sklapanja. Npr. kod stipulacije, kao tipičnog apstraktnog pravnog posla koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i svečanim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. “Obećavaš li mi dati 100 asa?” ili Spondese mihi centum dare?; “Obećavam” – Spondeo. Ne možemo zaključiti zašto se dužnik kod stipulacije obvezao na davanje 100 asa. Posljedica apstraktnosti nekog pravnog posla je njegova vrlo široka primjena u različitim oblastima prava. Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela je s obzirom na kriterij da li je strogo propisana forma jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla. Poslovi starog civilnog prava su formalistički. Kod njih forma predstavlja konstitutivni element njihove egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog posla, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd. Formalizam kao svojstvo nekog pravnog uređenja predstavlja takvo uređenje prava gdje forma postaje sama sebi svrhom. Pravni poslovi pretorskog i klasičnog prava napuštaju elemente formalizma i u principu se sklapaju samo na neformalan način.

34- Oblici pravnih poslova

35- Sadrzaj pravnih poslovaSadržaji pravnog posla se određuju kroz 3 vrste elemenata pravnog posla: bitne elemente;prirodne elemente;slučajne elemente.

1 osobno osiguranje je kada neka osoba pored dužnika garantuje vraćanje zajma, kredita i sl. Realno osiguranje je zalog

i

ii

Bitni elementi pravnog posla - essentialia negotii su oni elementi koji predstavljaju nužni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena.Prirodni elementi pravnog posla – naturalia negotii predstavljaju one elemente koji su već po samom pravnom poretku uključeni u sadržaj nekog pravnog posla. Ove elemente određuje zakonodavac, vodeći računa o zaštiti interesa sigurnosti u pravnom prometu, ali stranke mogu te elemente svojim izričitim dogovorom isključiti iz sadržaja pravnog posla. Pravna pravila koja reguliraju sadržajno prirodne elemente pravnih poslova se nazivaju dispozitivna pravila – ius dispositivum ili dispozitivno pravo. Npr. zakon o obveznim odnosima detaljno reguliše pitanje odgovornosti prodavca za nedostatke prodate stvari, a stranke tu odgovornost mogu izostaviti. To se obično dešava kada se ide na drastično smanjenje kupoprodajne cijene (dispozitivno – nešto što se može birati). Slučajni elementi pravnog posla – accidentalia negotii su takvi elementi pravnog posla koji se ne pretpostavljaju kao sadržaj pravnog posla, ali ih stranke mogu striktno ugovoriti i vrijede samo kada su izričito ugovorene. Ovi elementi služe za individualizaciju potrebe stranaka u konkretnom pravnom odnosu. U slučajne elemente ubrajamo: uvjet – condicio, rok – dies, namet – modus.

36- UvjetUvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi učinak pravnog posla. Najznačajnija podjela uvjeta je na: Suspenzivne i rezolutivne uvjete. Suspenzivni (odgodni) uvjeti odgađaju nastanak pravnog posla, odgađaju učinke pravnog posla do eventualnog ispunjenja uvjetovane okolnosti. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oženi. Rezolutivni (raskidni) uvjeti su takvi uvjeti kod kojih pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje. Primjer: udovici se ostavlja udovička renta pod uvjetom da se ne uda. Afirmativni i negativni uvjeti razlikuju se prema tome da li treba nastati neka nova okolnost koja mijenja dosadašnje stanje. Afirmativni uvjet je ispunjen ukoliko se dogodi uvjetovana okolnost. Negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da ne može doći do promjene koja je uvjetovana. Potestativni, kazualni i mikstni uvjeti. Kod potestativnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od volje stranaka (do ispunjenja dolazi zahvaljujući djelovanju stranaka). Kod kazualnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od neke objektivne činjenice. Kod mikstnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti je determinirano kako subjektivnim tako i objektivnim činjenicama. Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna. Ukoliko nedostaje jedno od ovih obilježja, uvjet neće postojati. U takvim slučajevima govori se o nepravim uvjetima, a to su: Nužni uvjeti, gdje je uvjetovana okolnost buduća, ali je sigurno da se mora ispuniti (npr.”ako Ticijus umre”). Nepravi uvjet je ako se uvjetovana okolnost već desila u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. U rimskom pravu je za pravi uvjet potrebna objektivna neizvjesnost, odnosno subjektivna neizvjesnost nije dovoljna.Nemogući uvjeti su takvi uvjeti koji se ne mogu pravno ili fizički ostvariti. Takav posao bi logično trebao biti ništavan, jer stranke koje učinak pravnog posla vežu za nešto nemoguće zapravo i ne žele taj učinak, niti on može ikada nastupiti. Ništavnost takvih poslova u rimskom pravu dosljedno je provedena samo kod poslova inter vivos, dok je kod posljednje volje usvojeno načelo da se nemogući uvjeti tretiraju kao da nisu ni dodani, te se takav pravni posao mortis causa smatrao bezuvjetnim. Nemoralni (turpis, contra bonos mores) i nedozvoljeni (contra legem) uvjeti imali su isti tretman kao i nemogući uvjeti. Uvjet mora proizilaziti iz volje stranaka. Zato nije pravi uvjet tzv.condicio iuris, tj.okolnost predviđena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka. Npr. ako ostavitelj imenuje nekog nasljednika pod uvjetom da ga ovaj nadživi (živi duže od ostavitelja), takav uvjet je suvišan jer nasljednik već po pravnim propisima mora nadživjeti ostavitelja. Kada je u pitanju učinak uvjeta, treba razlikovati: vrijeme prije ispunjenja uvjeta (condicio pendet) – vrijeme pendencije, tj.čekanja i neizvjesnosti hoće li se uvjet ispuniti;vrijeme po ispunjenju uvjeta (condicio existit);vrijeme po izjalovljenju uvjeta (condicio deficit), tj. kad se uvjet ispunio ili je sigurno da se neće ispuniti. Ovi učinci različiti su kod suspenzivnih i rezolutivnih uvjeta. Kod suspenzivnih uvjeta: Condicione pendente pravni posao ne proizvodi učinke i ne zna se da li će ih proizvesti. Na pravnom stanju zasad se ništa ne mijenja. (npr. ko se obavezao pod uvjetom, prije ispunjenja uvjeta nije dužnik). Za vrijeme pendencije dolazi do izvjesnih ograničenih učinaka (predučinaka) u cilju zaštite eventualnih budućih prava uvjetno ovlaštenog lica, prvenstveno na način da se zabranjuju takva raspolaganja koja bi mogla ugroziti pravo uvjetno ovlaštenog u slučaju ispunjenja uvjeta. Takva raspolaganja su od početka bez učinka ili gube učinak ako se uvjet ispuni. Pravni položaj uvjetnog ovlaštenika je nasljediv (u postklasičnom pravu), kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani. Najvažnija zaštita prava čekanja sastoji se u tome što se uvjet smatra ispunjenim ako uvjetno opterećeni onemogući ispunjenje. Osim toga, uvjetno ovlašteni može tražiti osiguranje ako bi njegovo pravo bilo ugroženo, a nakon ispunjenja uvjeta može tražiti naknadu eventualne štete nastale u vrijeme pendencije. Condicio existit – ako se suspenzivni uvjet ispuni, učinci pravnog posla automatski nastaju, a ako se uvjet izjalovi (condicio deficit), smatra se kao da pravni posao nije bio ni učinjen. Ovdje se postavlja pitanje da li učinci pravnog posla u slučaju ispunjenja uvjeta djeluju retroaktivno od trenutka sklopljenog posla (ex tunc) ili od trenutka ispunjenja uvjeta (ex nunc). U klasičnom pravu prevladava načelo ex nunc, a u Justinijanovom pravu ex tunc. Kod rezolutivnih uvjeta:Condicione pendente učinci pravnog posla nastaju odmah u potpunosti, ali će prestati ako se uvjet ispuni. Rezolutivni uvjeti su po rimskom pravu bili dosta rijetki, a konstruirani su kao suspenzivni uvjetovano očitovanje o raskidanju posla. Uvjeti se ne mogu dodavati svim pravnim poslovima. Neki pravni poslovi, kao npr. poslovi prenosa vlasništva, manumisije itd. ne trpe uvjete.

37- Nevaljalost pravnih poslovaDa bi pravni posao bio valjan, neophodno je ispunjenje slijedećih kumulativno postavljenih pretpostavki: Svojstvo stranaka – da bi neka stranka sklopila pravni posao, mora imati punu pravnu i poslovnu sposobnost. Moraju biti ispunjeni uvjeti pravnog posla u užem smislu. Pravni posao ne smije biti protivan pravu, moralu i dobrim običajima, a njegov sadržaj mora biti pravno i fizički moguć (izvodljiv). Forma – po rimskom pravu često je bilo bitno i održavanje propisane forme pri sklapanju posla. Nevaljanost pravnog posla javlja se ukoliko nije ispunjena neka od pretpostavki valjanosti pravnog posla. Nevaljanost se može pojaviti u 2 oblika: ništavnost i pobojnost. Ništavnost je teži oblik nevaljanosti pravnog posla. Nastaje usljed težih nedostataka. O tim nedostacima se vodi računa po službenoj dužnosti ex officio. Ništavan pravni posao negotium nullum ne proizvodi nikakve pravne učinke, te se smatra da takav pravni posao nije ni nastao. Ništavnost može biti potpuna i djelomična. Kod djelomične ništavnosti dio posla koji nije zahvaćen razlozima ništavnosti biće valjan. Ništavnost može biti početna i naknadna. Pravni posao koji je u momentu sklapanja bio valjan postaće naknadno ništavan ukoliko razlog ništavnosti nastupi prije nego što je došlo do učinaka posla. Pobojnost pravnog posla je blaži oblik nevaljanosti pravnog posla koji nastaje usljed lakših nedostataka o kojima se ne vodi računa po službenoj dužnosti. Na te nedostatke mogu ukazati samo stranke koje su učestvovale u sklapanju pravnog posla ili treća osoba koja je pogođena takvim poslom. Npr. ako oporučitelj ne ostavi bližim rođacima nužni dio u oporuci, oni mogu podići tužbu protiv nasljednika koji su u oporuci imenovani i postići potpuno ili djelomično poništenje oporuke. Pobojan pravni posao proizvodi pravne učinke sve do momenta njegovog pobijanja. Njegovi učinci prestaju ex nunc, tj. od momenta poništenja, a pravni učinci nastali do tada ostaju na snazi. O pobojnosti pravnog posla i elementima koji dovode do nje počelo je voditi računa tek pretorsko pravo. Ništavan pravni posao u načelu neće postati valjan (konvalidirati) ukoliko naknadno otpadne zapreka njegove valjanosti. Ukoliko stranke žele takav posao ostvariti, nakon otpadanja zapreka moraju ga ponovo sklopiti.Od konvalidacije treba razlikovati konverziju pravnog posla. Ako je pravni posao kako su ga stranke zamislile ništavan, ali udovoljava potrebama nekog drugog posla sa istim učincima, pretor može odrediti da se prvobitni posao promijeni (konvertuje) u taj drugi posao koji stranke nisu imale u vidu.

38- Mane volje kao razlozi nevaljalosti poslovaNajčešći i najvažniji nedostatak pravnog posla koji dovodi do njegove nevaljanosti su tzv.mane volje. One se javljaju u 2 oblika: Nesklad između volje i očitovanja – može biti svjestan i nesvjestan.Volja je stvorena na pogrešan način, pod uticajem nedopuštenih izvora. Svjestan nesklad između volje i očitovanja, gdje stranka namjerno očituje nešto što u stvari neće je u slijedećim slučajevima:Kod očitovanja učinjenih u šali koja se objektivno može uočiti i shvatiti, kod očitovanja u svrhu školskog primjera ili u sadržaju neke pozorišne predstave – u ovakvim slučajevima ne dolazi do sklapanja nikakvog pravnog posla, mada su pri tom možda upotrijebljene riječi koje inače služe za sklapanje pravnog posla.Reservatio mentalis ili mentalna rezervacija, gdje stranka namjerno, svjesno očituje volju koju ona neće. U ovakvim slučajevima iz potrebe zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao važeće će se uzeti ono što je očitovano.Simulacija, gdje stranke sklapaju neki pravni posao samo prividno, ali ga uopće ne žele. Cilj im je da kod trećih osoba stvore uvjerenje da je takav pravni posao uistinu sklopljen. Motiv takvog ponašanja je da se zaobiđe primjena nekih zakonskih odredbi ili da se treća lica oštete. Simulacija ima 2 vida: apsolutna i relativna simulacija. Kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne žele nikakav pravni posao. Primjer je fiktivno sklapanje braka kako bi se izbjegle posljedice primjene Augustovog ženidbenog zakonodavstva. Relativna simulacija je slučaj gdje stranke sklapaju jedan pravni posao, a žele postići učinke preko drugog pravnog posla. Npr. sklapaju ugovor o darovanju, a žele postići učinak kupoprodajnog ugovora. Kod relativne simulacije simulirani pravni posao može biti važeći u proizvodnji pravnih učinaka ukoliko nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama i ukoliko se ne vrijeđaju interesi trećih lica, dok je pravni učinak apsolutne simulacije da se uzima kao da nije nastao nikakav pravni posao. Nesvjestan nesklad između volje i očitovanja se javlja u slučaju zablude (error). Zabluda predstavlja netačnu predodžbu o predmetu, činjenici, okolnosti koje su bitne za egzistenciju nekog pravnog posla. Kod zablude (zablude) imamo očitovanje volje koja uistinu ne postoji. Zabluda se javlja u 2 oblika: error iuris i error facti.Error iuris ili zabluda o pravu predstavlja pogrešnu predodžbu o nekim pravnim propisima. To je neispričiva zabluda, ne može dovesti do nevaljanosti pravnog posla. Važio je princip ignorantia legis nocet – “nepoznavanje prava škodi”. Stranke se ne mogu pozivati na ovu zabludu kao eventualni osnov nevaljanosti pravnog posla, zbog toga što se pretpostavlja da svaki prosječan punoljetni građanin poznaje pravne propise države u kojoj živi i radi. Error facti ili zabluda o činjenicama se pod određenim uslovima može pojaviti kao ispričiva zabluda, odnosno može biti osnov nevaljanosti nekog pravnog posla. Da bi se zabluda o činjenicama pojavila kao ispričiva zabluda, morala je biti bitna (error essentialis), tj.odnositi se na neke bitne elemente pravnog posla i nesakrivljena (error probabilis), tj.da stranka pri upotrebi dužnog stepena pažnje nije mogla biti svjesna da se nalazi u zabludi. U odnosu na ova 2 kriterija razlikujemo slijedeće oblike zablude o činjenicama: Error in persona – zabluda o osobi sa kojom sklapamo pravni posao. Pojavljuje se kao bitna kod onih pravnih poslova kod kojih individualitet osobe predstavlja bitan element tog pravnog posla, npr.kod sklapanja braka, manumisija itd. Error in negotio – zabluda o vrsti pravnog posla. Npr, jedna stranka smatra da je zaključen zajam, a druga poklon. Error in supstantia – zabluda o materiji pravnog posla, npr.kupujemo prsten misleći da je zlatan, a kupili smo pozlaćeni prsten. Error in corpore – zabluda o predmetu pravnog posla, npr.oslobađamo roba A misleći da oslobađamo roba B. Od ovoga treba razlikovati samo pogrešno imenovanje neke osobe, pošto vrijedi princip causa demonstratio non nocet – “pogrešno imenovanje ne škodi”. Svi gore navedeni oblici zablude o činjenicama dovode do ništavnosti pravnog posla. Kod zablude treba razlikovati tzv.disensus ili nesporazum, gdje jedna stranka pogrešno shvati očitovanje druge stranke. Npr, jedna stranka smatra da je termin isporuke robe u 7 sati ujutro, a druga smatra u 7 navečer. Disensus dovodi do ništavnosti pravnog posla

39- Nesklad volje i ocitovanja

40- Bludnja u motivu, prevara i silaStvaranje volje na pogrešan način se javlja u 3 oblika: Zabluda o motivu za sklapanje pravnog posla. Motiv kao unutrašnja stvar svakog čovjeka nema pravnog značaja, te će zbog toga u ovom slučaju zablude o motivu zaključeni pravni Samo u jednom slučaju, i to kod imenovanja nasljednika, zabluda o motivu će biti ispričiva. Prevara (dolus) predstavlja zlonamjerno dovođenje druge stranke u zabludu ili njeno održavanje u zabludi sa ciljem da se sa tom strankom sklopi neki pravni posao i iz tog pravnog posla izvuče neka protupravna imovinska korist. Staro civilno pravo nije vodilo računa o dolusnom ponašanju i nije pružalo zaštitu protiv takvog ponašanja. Tek će pretorsko pravo početi voditi računa o dolusu i smatrati ga jednim od uzroka pobojnosti pravnog posla. Rimski pravnik Gaj Akvilije Gal će prvi uvesti tužbu actio doli za reprimiranje dolusnih ponašanja. Ova tužba je bila strogo pravno sredstvo, povlačila je za sobom infamiju. Mogla se podići u roku od godinu dana, a tužbeni zahtjev je bio usmjeren na plaćanje jednostrukog iznosa prouzrokovane štete. Actio doli je bila supsidijarno pravno sredstvo. Stranke su je mogle upotrijebiti samo ukoliko na raspolaganju nisu imale drugo pravno sredstvo i ukoliko je prouzrokovana šteta bila velika. Pored ove tužbe, pretor je za reprimiranje dolusa upotrebljavao još 2 pravna sredstva: exceptio doli (prigovor prevare) i restitutio in integrum (zahtjev za povrat u pređašnje stanje). Uvođenjem u pravnu praksu načela bona fides (dobra vjera i poštenje u pravnom prometu, dužnost držanja date riječi, dužnost urednog i blagovremenog ispunjenja preuzetih obaveza), pretor je postepeno proširivao krug ponašanja koja su mogla biti okarakterisana kao dolusna, da bi se na kraju dolusnim ponašanjem smatralo svako ponašanje koje je u direktnoj ili indirektnoj suprotnosti sa principom bona fides. Vis ac metus – sila i strah predstavlja navođenje neke stranke na sklapanje nekog pravnog posla pod dejstvom prisile ili straha izazvanog prijetnjom primjene sile. Razlikujemo 2 oblika sile: vis absoluta i vis compulsiva. Vis absoluta (apsolutna sila) predstavlja primjenu neposredne fizičke sile kako bi se na taj način neka osoba prinudila na sklapanje nekog pravnog posla. Npr.neposredno prinudno vođenje ruke druge stranke radi potpisivanja nekog pravnog posla. Primjena apsolutne fizičke sile dovodi do ništavnosti pravnog posla. Vis compulsiva (psihička sila) predstavlja protupravnu prijetnju nekim zlom (vis) i time izazivanje opravdanog straha (metus) koji neku stranku upućuje na sklapanje pravnog posla. Primjena psihičke sile dovodi do pobojnosti pravnog posla. O ovim ponašanjima računa je počelo voditi pretorsko pravo. Zaštita protiv sile i straha prvobitno je uvedena putem tužbe actio quod metus causa bila je penalna tužba actio penales, čiji je tužbeni zahtjev u roku od godinu dana išao na platež četvorostruke vrijednosti prouzrokovane štete, a nakon toga na jednostruki iznos. Ova tužba se mogla podići i protiv trećih lica koja su stekla neke koristi iz tog pravnog posla, ali nije povlačila za sobom infamiju. Ostala sredstva pravne zaštite protiv sile i straha su exceptio quod metus causa i restitutio in integrum. Exceptio quod metus causa služila je kao sredstvo tuženikove odbrane na ispunjenje posla koji je bio sklopljen pod prijetnjom, a restitutio in integrum davala se u svrhu povrata u prijašnje stanje.

41- Naravne obaveze u rimskom pravuUtuživost je bitna karakteristika obveznih odnosa. Nema obveze bez utuživosti. Međutim, statusna višeslojnost rimskog društva, potrebe iznalaženja novih formi eksploatacije radne snage, kao i niz nekih drugih okolnosti, uvjetovali su nastanak jednog posebnog oblika obveznih odnosa – obligatio naturales (prirodna, nadpravna obveza). Za prirodne obveze kažemo da su plative, ali nisu utužive, pri čemu se dobrovoljno plaćanje dužne činidbe ne može posmatrati kao platež neduga tzv.indebitum, niti se može posmatrati kao učinjeno darovanje (donatio), već kao normalni način ispunjenja dužne činidbe. Nadpravne obveze nastaju iz slijedećih odnosa: Iz pravnih poslova koje zaključuje rob sa trećim licima ili sa samim gospodarom, upravljajući povjerenim pekulijom. Slična situacija je i sa pravnim poslovima koje sklapaju osobe alieni iuris. Ovdje se kao problem pojavljuje naplativost takvih obveza, pošto lica alieni iuris, iako su subjekti prava, nemaju imovinsko-pravnu sposobnost, nemaju svoje imovine pošto je pater familias vlasnik cjelokupne imovine. Iz pravnih poslova koje zaključuju nedorasli maloljetnici bez odobrenja tutora nastaju prirodne obveze. Prirodne obveze predstavljaju ilustrativan primjer vrlo bliske povezanosti između prava i morala, prelaska nekih moralnih u pravne obveze. Tako se npr.kao prirodne obveze mogu posmatrati neke moralne dužnosti, kao dužnost oslobođenika na izražavanje stalne zahvalnosti bivšem gospodaru kroz kontinuirano davanje poklona, dužnost žene na davanje miraza, dužnost obdarenog na uzvrat darovanja itd. Kamate uz realni zajam su morale biti ugovorene uz osnovni ugovor o zajmu putem posebne formalističke stipulacije, dok je iz neformalno dogovorenih kamata nastajala prirodna ili nadpravna obveza.

Senatus consultum macedonianum je propisivao zabranu davanja novčanog zajma sinu porodice bez odobrenja njegovog pater familias-a. Ovo pravilo je doneseno kako bi se preduprijedile situacije da prezaduženi sin u cilju sticanja imovinsko-pravne sposobnosti izvrši likvidaciju pater familias-a kako bi mogao platiti svoje dugove. Davanje zajma unatoč ovoj zabrani stvaralo je prirodnu obvezu.

42- Obveze iz kontrakataContractus je obvezni ugovor rimskog civilnog prava, koji je pored sporazuma volja sadržavao i objektivni element forme. Neformalne pogodbe koje nisu bile utužive po civilnom pravu zvale su se pacta. Razlog na kome se zasnivala utuživost kontrakta po civilnom pravu sastojao se u izgovaranju određenih riječi (verba), ili u upotrebi određene pismene forme (litterae), ili u predaji stvari (res) ili u samom neformalnom sporazumu stranaka (consensus). Ovo posljednje važilo je samo u 4 slučaja konsenzualnih kontrakata. Na toj osnovi u klasičnom pravu razlikuju se slijedeći kontrakti:Verbalni (stipulatio, dotis dictio, insiurandum liberti);Literalni (nomen transscripticum (expensilatio), odnosno za peregrine chirographa i syngraphae)Realni (mutuum – zajam, depositum – ostavna pogodba, commodatum – posudba i pignus – ručno-založna pogodba)Konsenzualni (emptio-venditio – kupovina, locatio-conductio – najam, mandatum – nalog i societas – društvena pogodba). Verbalni i literalni kontrakti spadaju u formalne, a realni i konsenzualni u neformalne (materijalne) kontrakte. U postklasično doba razvila se grupa inominatnih kontrakata koja se po načinu kontakta donekle približavala realnim kontraktima.

43- Sadrzaj obveze cinidbeDa bi radnja bila predmet obveznog odnosa, mora ispunjavati slijedeće pretpostavke: Mora se sastojati iz ljudskog djelovanja. Za štetne stvari koje bi izvršila životinja, odgovara vlasnik te životinje;Mora imati imovinski karakter, mora biti procjenjiva u novcu zbog toga što su veoma dugo u rimskom sudskom postupku sve presude glasile na novčanu protuvrijednost spora;Mora biti fizički i pravno moguća, vrijedi princip imposibilium nulla obligatio est – “pravni posao čiji predmet je nemoguća radnja je ništavan”. Činidba mora biti dopuštena, ne smije se protiviti pravu, moralu i dobrim običajima;Činidba mora biti određena, ili barem odrediva. Određene činidbe su tzv. obligatio certa (npr.plaćanje novčane svote u iznosu od 50 KM). Odrediva činidba je obligatio incerta, a predstavlja takvu činidbu čiji sadržaj se može naknadno odrediti a da za to nije potrebno sklapanje dodatnog sporazuma.Među obveze sa odredivim činidbama spadaju alternativne i generičke obveze.Kod alternativne obveze radi se o 2 ili više činidbi od kojih je dužnik obvezan izvršiti jednu. Ispunjenjem jedne činidbe dužnik se oslobađa obveze. Izbor činidbe koja će se ispuniti po pravilu pripada dužniku. Od alternativne obveze razlikuje se tzv.facultas alternativa, gdje se radi o obvezi sa jednom činidbom, ali se dužnik po osnovu postojećeg prava ili ugovora može osloboditi obveze tako da umjesto dužne činidbe izvrši neku drugu činidbu. Kod generične obveze predmet činidbe određen je obilježjima vrste, a dužnik se oslobađa obveze davanjem konkretne količine dotične vrste (npr.dati 100 vreća žita, jednog konja, jednog roba i sl). Po pravilu se ovdje radi o zamjenjivim stvarima. Sa stanovišta da li se ispunjenje činidbe može rastaviti na dijelove, a da se time ne promijeni suština i ne umanji vrijednost činidbe, govori se o djeljivoj i nedjeljivoj činidbi, odnosno obvezi. Po pravilu su djeljive obveze na dare, a nedjeljive na facere i non facere.

44- Nakana steteŠteta može biti nanesena na 2 načina: povredom postojeće obveze ili deliktom, pa se razlikuju kontraktna i deliktna odgovornost za štetu. Do kontraktne odgovornosti dolazi ako dužnik uopšte ne ispuni dužnu činidbu ili je ne ispuni kako treba. Sadržaj prvobitne obveze se zbog neispunjenja pretvara u dužnost naknade štete.Deliktna odgovornost za štetu nastaje direktno iz zakona. Deliktom nastaje posve novi samostalni obvezni odnos između oštetitelja i oštećenog koji je usmjeren na naknadu štete. U stvari, iz delikta nije izvirala obveza na naknadu štete, već obveza na plaćanje novčane kazne (poena) koja se morala platiti oštećenom. Svrha ove kazne više je bila u davanju zadovoljenja za nanesenu protupravnu povredu, nego u naknadi nanesene štete. Prema teoriji općeg i modernog prava, za odštetni zahtjev načelno su potrebne 4 pretpostavke: šteta, protupravnost djelanja, urzočna veza (kauzalni neksus) i odgovornost koja se po pravilu sastoji u krivnji. Šteta se može odnositi na imovinu ili idealna pravna dobra (npr.čast, slobodu i sl). Po rimskom pravu se o naknadi štete može govoriti samo kod imovinske štete za koju se koristi izraz damnum. Šteta na idealnim (nematerijalnim) pravnim dobrima po rimskom pravu povlači novčanu kaznu (poena) jer se takva šteta načelno ne može nadoknaditi novcem. Nadoknađuje se samo protivpravno nanesena šteta, uvažavajući princip zabrane šikane, odnosno korištenja svojim pravom u svrhu nanošenja štete drugome. Između dužnikovog djelanja i štete mora postojati uzročna veza (kauzalni neksus), dakle kada se dužnikovo djelanje smatra uzrokom nastale štete. Uzročna veza može biti direktna i indirektna. Za odštetni zahtjev po pravilu se traži i dužnikova subjektivna odgovornost, odnosno krivica. Krivica je subjektivni, psihološki odnos počinitelja prema štetnom uspjehu. Subjektivna odgovornost koja se temelji na krivici (culpa) zove se i kulpozna odgovornost. Primitivna prava svih naroda u početku uvažavaju princip tzv.objektivne odgovornosti (kauzalna odgovornost), gdje počinilac odgovara za počinjeni štetni učinak bez obzira da li je isti počinjen namjerno, usljed nepažnje ili nehotice. U Justinijanovom pravu u potpunosti prevladava princip subjektivne odgovornosti. Načelno se odgovara samo za skrivljenu štetu (dolus i culpa), a ne odgovara se za slučajno uzrokovanu štetu (casus). Dolus obuhvata namjerno i svjesno postupanje kojim se nekome nanosi šteta. Ne mora se raditi striktno o namjeri, već je dovolno da je počinilac predviđao štetni učinak, ali je ipak odlučio izvršiti radnju. Kod iudicia bonae fidei, kao dolus se smatra svaki postupak suprotan fidei bonae (poštenju i povjerenju u prometu). Culpa je nemarnost, tj.propust dužne pažnje. Počinilac nije predvidio štetne posljedice svog djelanja, a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio potrebnu pažnju. Justinijanovo pravo razlikuje više stepena nemarnosti: Culpa lata je gruba nemarnost. To je propust one pažnje koju bi primijenio svaki prosječan čovjek, odnosno šteta koja je nanesena postupkom koji ne bi primijenio nijedan normalan čovjek. Culpa lata je izjednačena sa dolusom. Culpa levis (in abstracto) je lahka nemarnost. Kao mjerilo dužne pažnje ovdje se uzima pažnja koju bi u konkretnom slučaju trebao primijeniti zamišljeni uredni porodični starješina (diligens pater familias). Culpa levis in concreto je još blaži stepen krivice. Kao mjerilo se uzima pažnja koju obvezanik o kome se radi redovno primjenjuje u svojim stvarima. Culpa in eligendo je nemarnost pri izboru namještenika i pomoćnika. Osobe koje sebi biraju pomoćnike i namještenike odgovaraju za štetu koje izabrani izazvaju usljed nesposobnosti.

45- Ugovori u korist i ugovori u korist trecih osobaUz neku obvezu stranke su u obliku stipulacije mogle ugovoriti određenu novčanu svotu koju će dužnik platiti vjerovniku ako ne bi ispunio svoju prvobitnu obavezu u skladu sa dogovorenim uslovima. Stipulatio poenae je po prirodi uvjetna obveza, te se ima platiti čim dužnik ne ispuni sadržaj glavne obveze. Tu se ne pita da li je dužnik kriv za neizvršenje.Postojala je i tzv.neprava ugovorna kazna kod koje se dužnik može osloboditi plaćanja time da izvrši neku drugu činidbu koju stranke žele i koja se pojavljuje kao facultas alternativa. KAMATE (USURAE)Kamate u užem smislu su naplata koju dužnik neke glavnice daje vjerovniku u stvarima iste vrste kao naknadu za korištenje dužne glavnice. Glavnica može biti u novcu ili drugim zamjenjivim stvarima. Kamatna obveza je akcesorna, odnosno može postojati samo uz glavnu obvezu. Nastaje ugovorm ili neposredno na osnovu zakona. Sloboda ugovaranja kamata bila je ograničena. Po Zakoniku XII ploča najviša dozvoljena kamatna stopa je 1/12 glavnice mjesečno ili 100% godišnje, da bi se kamata postepeno smanjivala tako da je po Justinijanu snižena na 6%. Pored toga, rimsko pravo je zabranjivalo uzimati kamate od kamata, odnosno ukamaćivati dospjele a neplaćene kamate.

ZAKAŠNJENJE (MORA) DUŽNIKA ILI VJEROVNIKADužnik dospijeva u zakašnjenje (mora debitoris) ako u vrijeme dospjelosti vlastitom krivicom, odnosno bez opravdanog razloga, ne ispuni svoju obvezu. Pretpostavke dužnikovog zakašnjenja su: Postojanje valjanog i utuživog potraživanja;Dospjelost potraživanja;Dužnikova odgovornost za zakašnjenje. Dužnika će stići posljedica zakašnjenja samo ako je u zakašnjenje dospio svojom krivicom. Za prosuđivanje dužnikove odgovornosti za zakašnjenje značajno je bilo i pitanje da li je dužnik poslije dospjelosti bio od strane vjerovnika opomenut na plaćanje (interpellatio). Posljedice dužnikovog zakašnjenja sastoje se u poštrenju dužnikove odgovornosti i naknadi štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje (mora creditoris) ako bez opravdanog razloga odbije primiti činidbu koju mu je dužnik ponudio. Dužnik pri tome mora ponuditi stvarnu, već gotovu i spremnu činidbu (tzv.realna oblacija). Verbalna oblacija će biti dovoljna samo ako je opravdana u odnosu na sadržaj i prirodu duga. Vjerovnik ne može zahtijevati ispunjenje prije dospjelosti, ali dužnik može ispuniti činidbu i prije dospjelosti. Zato vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako odbije primiti činidbu koja mu je ponuđena i prije dospjelosti. Pri tome se ne traži subjektivna odgovornost (krivica) vjerovnika, kao što je to slučaj kod dužnikovog zakašnjenja. Glavna posljedica vjerovnikovog zakašnjenja je da se smanjuje dužnikova odgovornost. Dužnik neće biti oslobođen obveze, ali unaprijed odgovara samo za dolus, mada je prije toga odgovarao npr.za culpu ili custodiu.

46- Ispunjenje obvezeVeć u republikansko doba važilo je načelo da obveza prestaje ispunjenjem dužne radnje i bez nekog formalističkog akta koji je u starom pravu bio potreban. Time je solutio (plaćanje) postala redovni način prestanka svih obveza ipso iure. Obvezu za dužnika može ispuniti i neko treći, ukoliko činidba ne zavisi strogo od ličnih dužnikovih sposobnosti. Ako vjerovnik protiv dužnika istovremeno ima više različitih potraživanja, a dužnik plaća svotu koja nije dovoljna za podmirenje svih potraživanja, dužnik će kod plaćanja odrediti koje potraživanje podmiruje. Ako dužnik ništa nije odredio, može to odrediti vjerovnik ali mora postupati u interesu dužnika, odnosno onako kako bi odredio da je on sām dužnik. Kao dokaz isplate služila su uobičajena dokazna sredstva (svjedoci, zakletva itd). U carsko doba u tu svrhu je sve češće služila pismena potvrda (apocha) koju bi vjerovnik izdao dužniku. Vjerovnik nije dužan primiti ništa drugo osim onog što mu se duguje. Ako bi ipak pristao da umjesto ispunjenja dužne primi neku drugu činidbu, njegovo potraživanje bi prestalo. To je datio in solutum. Ako se činidba ne može ispuniti jer se ne zna ko je pravi vjerovnik ili ako postoje zapreke u ličnosti vjerovnika jer je npr.u zakašnjenju ili je odsutan ili nema poslovne sposobnosti a nema zastupnika, dužnik se mogao osloboditi obveze polaganjem duga u vjerovnikovu korist (depositio). U početku je bilo dovoljno

da stvar položi kod sebe, ali se kasnije tražilo polaganje na javnom mjestu (in publico).

47- Obnova obvezeObnova (novatio) je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida time što na njeno mjesto dolazi nova obveza. Novirati se mogu obveze svake vrste (kontraktne, deliktne, utužive i naturalne), a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija). Za novaciju je bitno da nova obveza, pored dosadašnjeg predmeta obveze (idem debitum), sadrži i neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje novacija kod koje se mijenja ličnost vjerovnika ili dužnika (novatio inter novas personas ili novatio qualificata) i novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze (novatio inter easdem personas ili novatio simplex). Novatio inter novas personas. Novacija promjenom ličnosti vjerovnika ostvaruje se aktivnom delegacijom. Na osnovu vjerovnikove upute (delegacija) dužnik obećava činidbu novom vjerovniku. Ličnost dužnika mijenja se pasivnom delegacijom. Novatio inter easdem personas. Subjekti obveze ostaju isti, po klasičnom pravu ostaje isti i predmet obveze, ali se nova obveza ipak mora sadržajno razlikovati od stare. Važan slučaj takve novine sastojaće se u promjeni pravnog osnova obveze: tako npr.obvezu na plaćanje kupovnine iz kupoprodajne pogodbe dužnik pretvara u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu stricti iuris. Na ovaj način se deliktna obveza, koja je aktivno i pasivno nenasljediva, mogla pretvoriti u nasljedivu obvezu iz stipulacije. Pored novacije po pravnom poslu (novatio voluntaria), u rimskom pravu je postojala i novatio necessaria, koja je bila nužno spojena sa učinkom litiskontestacije u parnici, odnosno sa presudom.

48- Verbalni kontraktiVerbalni kontrakti zajedno sa literalnim kontraktima čine skupinu formalističkih kontrakata jer su kao poslovi civilnog prava vezani za održavanje strogih formi. Starije formalističke obveze koje su nastaje verbis su: nexum, vadiatura i praediatura. Nexum je (prema jednoj od najraširenijih hipoteza), kontrakt (ugovor) o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, odnosno vaganjem zajamske svote pred 5 svjedoka i libripensom, uz formulu kojom se dužnik obvezivao prema vjerovniku. Prema istoj hipotezi, nexum je imao izvršnu snagu. Dužnik koji ne bi vratio zajam odmah je potpadao pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. ličnog izvršenja. Po mišljenju Mitteis-a, nexum nije kontrakt koji bi služio za osnivanje zajamske obveze, već se radi o aktu kojim se dužnik nesposoban za platež sam davao u dugovinsko ropstvo (automancipacija), da bi svojim radom vratio dug i izbjegao manus injekciju čije su posljedice bile prodaja ili ubijanje. Po lex Poetelia Papiria de nexis iz 326.godine p.n.e. uvedeno je izvršenje na dužnikovu imovinu, nakon čega je nexum ubrzo nestao iz prakse, još prije prestanka republikanskog doba. Vadiatura je najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna samo da je vas jamac za činidbu neke druge osobe. Praediatura se u praksi duže održala. I praedes su jamci za tuđu činidbu. Susreću se u sudskom postupku legis akcije sacramento, a izvan procesa kod ugovora sa državom, kada država izdaje u zakup ubiranje tributa i izvođenje javnih radova. Poduzetnik (manceps) nije obvezan prema državi, već za njega odgovaraju samo njegovi praedes, a on će lično odgovarati samo u slučaju ako se izričito obvezao da bude praes za samog sebe. U Justinijanovom pravu

praediatura više ne postoji.

49- StipulacijaStipulacija je strogi i formalistički verbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. Obje stranke su morale biti prisutne, a stipulacijom se nisu mogle služiti gluhonijeme osobe. U izvornom obliku rimski građani su se služili riječima “spondes, spondeo”. Taj oblik se zove sponsio, te je kao institut iuris civilis pristupačan samo rimskim građanima. Kasnije su se počeli upotrebljavati različiti drugi oblici koji su kao institut iuris gentium bili pristupačni i peregrinima. Svi oblici uključujući i sponziju bili su obuhvaćeni nazivom stipulatio. Vjerovnik se zove stipulator, a dužnik promissor. Postojao je običaj da se uz stipulaciju sastavlja pismena isprava u kojoj bi se naveo sadržaj stipulacije. Takva isprava je u početku služila samo kao dokaz o izvršenoj stipulaciji. U kasnije carsko doba takva isprava koja se zvala cautio, praktično je nadomještala usmenu stipulaciju. Ona se od dotadašnje dokazne istine u Justinijansko-bizantskom pravu pretvorila u dispozitivnu istinu. Na stipulaciji se izgradila i razvila klasična nauka o obvezama uopće. Ona se primjenjuje i na području porodičnog i nasljednog prava, a postojale su i mnoge prinudne stipulacije kojima su se služili pretori (stipulationes pretoriae) i edili, te sudije u procesu da bi jednu stranku obvezali prema drugoj na neku činidbu ili propust. Stipulatio je jednostrano obvezujući kontrakt stricti iuris. Ona je apstraktna obveza, tj.obveza koja ne navodi pravni razlog (osnovu) obvezivanja. Razlog (causa) je bio izvan stipulacije, a mogao je biti vrlo različit (darovanje, plaćanje kupovnine, povrat zajma itd). Po civilnom pravu, dužnik koji se obvezao stipulacijom morao je dug platiti i u slučaju nepostojanja razloga. U takvim slučajevima pretor je pomagao tuženom pomoću ekscepcije doli, zbog koje će tuženi biti oslobođen ako dokaže da causa zbog koje je učinio obećanje ne postoji.

Po Justinijanovom pravu, kod stipulacione isprave koja ne navodi pravni razlog obveze (cautio indiscreta), tužitelj mora dokazati postojanje pravnog posla. Tako je stipulacija u Justinijanovom pravu postala kauzalni posao, te je u slučaju nedostatka kauze ili nedozvoljene kauze bila ništavna. Ako je predmet stipulacije bila određena suma novca ili davanje druge određene stvari, radilo se o stipulatio certa. U svim drugim slučajevima stipulatio je bila incerta, a posebno kod obveza na facere ili non facere. U klasično doba vjerovnik je za utuženje tražbine iz stipulatio certa imao na raspolaganju actio (condictio) certae creditae pecuniae ili condictio certae rei, zavisno od toga je li se radilo o određenoj sumi novca ili drugoj određenoj stvari. Ako je stipulatio bila incerta, vjerovniku je pripadala actio incerti ex stipulatu.

50- Literalni kontraktiNomen transscripticum ili expensilatio bio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava. Javlja se u kasnije republikansko doba, a u carsko doba nestaje iz prakse. Po vladajućem mišljenju, kod literalnog kontrakta obveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi). U Gajevo doba postojale su 2 vrste takvih upisa: nomina arcaria i nomina transscripticia. Nomina arcaria su upisi o svotama koje su zaista efektivno isplaćene (npr. na ime zajma). U takvom slučaju obveza ne nastaje upisivanjem u codex, već nastaje isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje (kontraktom), a upis služi samo kao dokaz ili pribilješka o postojećoj obvezi. Nomina transscripticia već po samom upisu čini samostalni razlog postanka obveze. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu, tako da obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata možda i nije uslijedila. Gaj razlikuje 2 slučaja takvih upisa: transscriptio a re in personam i transscriptio a persona in personam. Transscriptio a re in personam služila je za pretvaranje neke već postojeće obveze u literalnu obvezu. Tako se npr.dug iz kupoprodaje, najma ili društvene pogodbe (dakle iz kauzalne obveze bonae fidei) mogao pretvoriti u ekspenzilaciju (dakle u apstraktnu literalnu obvezu stricti iuris). Transscriptio a persona in personam služila je za promjenu osobe dužnika u nekoj postojećoj obvezi. Obveza dotadašnjeg dužnika, koja je mogla biti zasnovana na bilo kom razlogu, time je prestajala, a novi dužnik duguje iz literalnog kontrakta na osnovu samog apstraktnog upisa. Prema tome, nomina transscriptica u Gajevo doba služila su za novaciju, bilo da se mijenja pravni razlog obveze među istim osobama, ili se mijenja i pasivni subjekt obveze (pasivna delegacija), dakle slično kao i kod novacione stipulacije. Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza stricti iuris na plaćanje određene novčane svote koja se utužuje akcijom certae creditae pecuniae. Za razliku od stipulacije, literalnom kontraktu se ne može dodati uvjet, ali mu se može dodati rok. Prednost nad stipulacijom mu je što se može sklapati i među licima koja nisu prisutna. Nomen transscripticum služio je samo rimskim građanima: samo su oni po literalnom kontraktu mogli postati vjerovnici. CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAEChirographa i syngraphae bile su literalne obveze peregrina. U grčkom pravu su imale dispozitivni značaj i sadržavale su apstraktnu obvezu. Međusobno se razlikuju po svom vanjskom obliku. Chirographa su subjektivno koncipirane isprave. Pisac ovdje govori u prvom licu, a kako je to redovno bio sam dužnik, on tom ispravom priznaje dugovanje određene novčane svote prema vjerovniku. Syngraphae su spisi sastavljeni pred svjedocima objektivno, tj.koncipirane su u trećem licu. Utvrđuju da je određena osoba dužna izvjesnu svotu određenoj drugoj osobi.Rimsko pravo nije poznavalo takve dispozitivne isprave. Ono se služilo samo dokaznim ispravama, koje su bile sastavljene u objektivnom obliku pred svjedocima (testatio). U kasnije doba su po uzoru na chirographa uvedene i subjektivne isprave, ali opet samo sa dokaznom snagom.

51- Realni kontraktiU uvjetima razvijenijeg prometa i trgovine u doba proširenja rimske države postepeno se javljaju neformalni poslovi iuris gentium u obliku realnih i konsenzualnih kontrakata. Za razliku od formalističkih poslova koji su u načelu bili apstraktni, ovi neformalni poslovi iuris gentium su načelno kauzalni i služe određenim tipičnim svrhama. Rimski realni kontrakti su: zajam (mutuum), pohrana (ostava, depositum), posudba (commodatum) i ručno-založna pogodba (pignus). Zajedničko obilježje im je da obveza kod njih nastaje neformalnim izručenjem određene stvari u imovinu obveznika. Zbog ovog obilježja u realne kontrakte može se smjestiti i fiducia. ZAJAM (MUTUUM)Zajam (mutuum) je ugovor koji nastaje time što jedna stranka (zajmodavac) predaje drugoj stranci (zajmoprimcu) u vlasništvo određenu količinu novca ili drugih zamjenjivih stvari, sa naznakom da zajmoprimac mora vratiti jednaku količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Zajamska pogodba postaje perfektna tek momentom prijelaza vlasništva sa zajmodavca na zajmoprimca. Zajam je negotium stricti iuris i jednostrano obvezujući (unilateralni) ugovor: zajmoprimac je obvezni dužnik, a zajmodavac je ovlašteni vjerovnik. Kao ugovor iuris gentium upotrebljiv je i za peregrine. Za ostvarivanje zajamskog potraživanja vjerovnik se služio kondikcijama koje su bile formulisane apstraktno, te su se koristile i u drugim slučajevima civilnih obveza stricti iuris na certum (kao kod stipulacije certi). Ako je predmet zajma bio novac, vjerovniku je pripadala actio (condictio) certae creditae pecuniae, a ako se radilo o drugim stvarima, pripadala mu je condictio certae rei. Vjerovnik je morao dokazati da je zajam izručio, te je bilo uobičajeno da mu u svrhu budućeg dokaza dužnik izdaje zadužnicu. Kao negotium stricti iuris zajam obvezuje dužnika samo na vraćanje dužne glavnice. Dužnik po rimskom pravu nije bio dužan platiti ni ugovorene ni zatezne kamate. Neformalni pactum o kamatama uz zajam nije bio utuživ. Ako su se uz zajam htjele obvezno ugovoriti i utužiti kamate, u pogledu njih se morao sklopiti poseban verbalni kontrakt (stipulatio usurarum). Vjerovnik bi u tom slučaju jednom akcijom utužio glavnicu, a drugom stipulirane kamate. Senatus consultum Macedonianum zabranjuje davanje zajma sinu porodice bez očevog pristanka. Time se htjelo onemogućiti da vjerovnik i dužnik računaju na smrt imaoca vlasti jer prije toga sin porodice nije imao vlastitu imovinu iz koje bi se zajam mogao naplatiti. Takav zajam nije bio ništavan, već bi pretor vjerovniku uskratio tužbu ili bi u formulu uvrstio ekscepciju senatus consulti Macedoniani. Posebna pravila vladala su za pomorski zajam (faenus nauticum ili pecunia traiecticia). Vjerovnik daje novac koji će se prevesti brodom preko mora ili će se za taj novac kupiti roba koja će se prevoziti preko mora. Vjerovnik nosi rizik opasnosti plovidbe, te će mu zajam biti vraćen samo u slučaju da brod, odnosno tovar sretno stigne na odredište. Takav zajam je vršio funkciju pomorskog osiguranja, gdje se premija plaćala u obliku kamata. FIDUCIJAUz mancipaciju ili in iure cesiju kojom se na drugog prenosilo vlasništvo neke stvari u određenu svrhu, mogao se ugovoriti posebni pactum fiduciae kojim se sticatelj (fiducijar) obvezuje da će vlasništvo stvari remancipacijom ili in iure cesijom ponovo prenijeti na otuđivaoca (fiducijanta) kada se ispuni dogovorena svrha. Prema svrsi zbog koje se vrši takav fiducijarni prenos vlasništva, razlikovala se fiducia cum creditore i fiducia cum amico. U prvom slučaju vlasništvo se prenosilo na vjerovnika radi osiguranja nekog njegovog potraživanja. Kod fiducije cum amico prenosilo se vlasništvo stvari na drugu osobu u svrhu čuvanja ili korištenja, te je ona u tom svojstvu kasnije zamijenjena ostavnom i posudbenom pogodbom (depositum i commodatum), kod kojih se ista svrha postizala i bez prenosa vlasništva. Fiducijarni pactum u početku nije bio utuživ, da bi se vremenom odvojio od akta mancipacije ili in iure cesije i kao samostalni obvezni ugovor (kontrakt) postao utuživ samostalnom civilnom obveznom tužbom koja se zvala actio fiduciae. Ona je mogla biti directa ili contraria, zavisno od toga da li je njome fiducijant tražio povrat vlasništva stvari ili je fiducijar ostvarivao eventualne protuzahtjeve protiv fiducijanta. Sudija je u ovim sporovima imao široko ovlaštenje rasuđivanja, a osuđenika bi stizala infamija. OSTAVNA POGODBA (DEPOSITUM)Ostavna pogodba (depositum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci (depozitar) pokretne stvari sa naznakom da ih besplatno čuva i na zahtjev vrati. Depozitar ne stiče vlasništvo ni posjed stvari, već samo faktično držanje (detenciju). Zato nije zaštićen posjedovnim interdiktima. On ne smije stvar upotrebljavati, jer bi time počinio furtum usus, za koji bi odgovarao i deliktnom akcijom furti. Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractus bilateralis inaequalis). Deponent ima potraživanje protiv depozitara na povrat stvari, dok depozitar može, ali ne mora uvijek imati protuzahtjeve protiv deponenta. Depositum spada među iudicia bonae fidei: međusobna prava i dužnosti stranaka ravnaju se po načelima dobre volje i poštenja u prometu. Obzirom da depozitar od ugovora nema koristi, ako bi stvar kod njega propala ili se pogoršala, on odgovara samo za dolus, sa kojim je u postklasičnom pravu izjednačena i culpa lata. Deponent zahtjeve protiv depozitara ostvaruje putem actio depositi directa. Osuđenog depozitara stizala je infamija. Svoje

eventualne protuzahtjeve depozitar je ostvarivao sa actio depositi contraria. Deponent je bio dužan naknaditi depozitaru eventualne nužne i korisne troškove i izdatke za stvar (npr.hrana za roba ili životinju), kao i štetu koju mu je stvar eventualno izazvala. Pri tom je on odgovarao za svaku krivicu i nepažnju (dolus, culpa i culpa levis). Postojala su i 3 posebna oblika ostavne pogodbe za koje su važila djelomično posebna pravila: Depositum miserabile ili necessarium – Ovdje se radi o prilikama gdje ne postoji slobodni izbor povjerljive osobe. Depositum irregulare – U pohranu se mogao dati nezapečaćen novac ili druge zamjenjive stvari, s tim da ih čuvar smije potrošiti, a mora vratiti samo jednaku količinu i vrstu stvari. Čuvar u tom slučaju postaje vlasnik novca, odnosno stvari, te je takav odnos sličan zajmu. Sekvestracija – Ovdje više osoba predaje stvar trećem licu (sekvestru) na čuvanje, s tim da je sekvestar treba izručiti damo pod određenim uslovima i samo onome koji je tim uslovima ili svrhom sekvestracije označen. Najčešći slučaj je da se u vrijeme trajanja parnice sekvestru preda sporna stvar, s tim da je on nakon presude izruči stranci koja je dobila spor. Za razliku od običnog depozitara, sekvestar je uživao posjedovnu zaštitu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv sekvestra korištena je posebna actio depositi sequestraria. POSUDBA (COMMODATUM)Posudba (commodatum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (posudilac, komodant) predaje drugoj stranci (posudovnik, komodatar) određenu stvar na besplatnu upotrebu, s tim da je primalac mora vratiti nakon određenog vremena ili dogovorene upotrebe. Predmet posudbe mogu biti pokretne i nepokretne stvari. Bitan uvjet posudbe je besplatnost, jer bi davanjem novčane naknade pogodba prešla u najam, a davanjem neke druge protučinidbe u inominatni kontrakt. Na komodatara se prenosi samo detencija stvari (kao kod depozita). Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor i spada među iudicia bonae fidei. Komodatar stvar smije upotrebljavati samo do ugovorenog vremena i na ugovoreni način. Ako o tom načinu ništa nije ugovoreno, može upotrebljavati stvar onako kako je upotrebljava i sam komodant. U suprotnom čini furtum usus. Komodatar je dužan snositi primjerene redovne troškove održavanja stvari (modica impendia), npr.troškove hranjenja životinje ili roba, dok je komodant dužan nadoknaditi vanredne troškove održavanja stvari (npr.troškove liječenja oboljelog roba). Glavna dužnost komodatara je da po isteku ugovorenog vremena vrati stvar, zajedno sa svim priraštajem i plodovima. Komodatar je odgovarao za svaku krivicu (dolus i culpa levis in abstracto), a po klasičnom pravu i za kustodiju. Komodantu je za ostvarenje njegovih zahtjeva protiv komodatara na raspolaganju bila actio commodati directa. Za ostvarenje protuzahtjeva komodatar je imao actio commodati contraria, a mogao ih je ostvarivati i kompenzacijom ili retencijom. Eventualni komodatarevi protuzahtjevi mogli su se odnositi na naknadu vanrednih troškova ili naknadu štete. Komodant je, obzirom da nema koristi od posla, odgovarao samo za dolus sa kojim je kasnije bila izjednačena i culpa lata (npr.posudi stvar znajući da je pokvarena). RUČNO-ZALOŽNA POGODBA (CONTRACTUS PIGNERATICIUS, PIGNUS)Ručno-založna pogodba (contractus pigneraticius, pignus) je realni kontrakt koji nastaje time što jedna stranka (založni dužnik) predaje drugoj (založnom vjerovniku) neku pokretnu ili nepokretnu stvar u zalog za osiguranje vjerovnikovog potraživanja, s tim da založni vjerovnik mora stvar vratiti kada prestane založno pravo. Predajom stvari u ručni zalog vjerovnik na stvari stiče založno pravo (pignus) koje je stvarno pravo i zato djeluje prema svakome. Založnom vjerovniku pripada na stvari posjed, zaštićen posesornim interdiktima, mada nema volje (animus) posjedovati stvar kao vlasnik (tzv.izvedeni posjed). Contractus pigneraticius je nepotpuno dvostrano obavezujući ugovor, a stranačke obaveze se prosuđuju prema načelima bonae fidei. Zahtjev založnog dužnika protiv založnog vjerovnika ostvaruje se sa actio pigneraticia directa, a prvenstveno je usmjeren na povrat stvari čim prestane založno pravo. Založni vjerovnik je dužan stvar čuvati kao diligens pater familias, te odgovara za svaku krivicu sve do culpae levis. Za ostvarenje eventualnih protuzahtjeva založnom vjerovniku je pripadala actio pigneraticia contraria. Njegovi zahtjevi odnosili su se na naknadu štete i izdataka za stvar (kao i kod komodatara). Odgovornost založnog vjerovnika obuhvatala je svaku krivicu, sve do culpae levis, jer je i on bio zainteresiran na ugovoru. Svoje protuzahtjeve založni vjerovnik je mogao ostvarivati i putem retencije. Ako se u zalog predaju zamjenjive, odnosno potrošne stvari (npr.nezapečaćen novac), sa naznakom da založni vjerovnik ne mora vratiti iste stvari već samo istu vrstu i količinu, vjerovnik stiče vlasništvo stvari, a vratiti mora samo tantundem eiusdem generis. U tom slučaju govori se o pignus irregulare (analogno sa depositum irregulare).

52- Konsezualni kontraktiKonsenzualni kontrakti su izuzetak od rimskog pravila da iz neformalnih sporazuma ne nastaje valjana obveza (kontrakt) po civilnom pravu. U grupu konsenzualnih kontrakata spadaju: Kupovina (emptio venditio);Najam (locatio conductio);Društvena pogodba (societas);Nalog (mandatum). U ovim slučajevima je neformalni sporazum (consensus),odnosno pactum, uzdignut u red kontrakata. Za sklapanje tih kontrakata nije potrebna nikakva forma niti predaja stvari odnosno izvršenje neke činidba (kao kod realnih kontrakata). Obveza ovdje za obje stranke nastaje već samim sporazumom (consensus), koji se može postići na bilo koji način: među prisutnima i odsutnima, usmeno i pismeno, izričito ili ćutke, lično ili po glasniku. Porijeklo konsenzualnih kontrakata vjerovatno je u vezi sa trgovačkim prometom između Rimljana i stranaca. Konsenzualni kontrakti su dvostrano obavezujući ugovori. Kupovina, najam i societas su nužno dvostrani tj.sinalagmatički ugovori. Sve stranke su međusobno vezane na neku činidbu, svaka stranka je i vjerovnik i dužnik. Suprotno tome, mandat je contractus bilateralis inaqualis. Kao što se i sklapaju, konsenzualni kontrakti se mogu ukidati neformalnim sporazumom (contrarius consensus ili mutuus dissensus), ali samo dok ni jedna stranka sa svoje strane nije ispunila obavezu.

53- Odgovornost prodavaoca za pravne nedostatkeObaveze prodavača su: Stvar čuvati i odgovarati za nju do trenutka predaje;Izručiti je kupcu, tj.pribaviti mu mirni posjed stvari;Nakon predaje stvari odgovarati za evikciju;Nakon predaje garantovati za skrivene mane i nedostatke stvari. Prodavač odgovara za brižno čuvanje stvari, tj.mora postupati kao bonus pater familias, te odgovara za svaku krivicu (dolus, culpa lata, culpa levis in abstracto), ali ne za slučajnu štetu. Ako prodata stvar određena kao species, propadne kod prodavača na način za koji on, shodno naprijed navedenom, ne odgovara, prodavač će prema općim načelima biti oslobođen svake obveze. Međutim, kupac će kupovninu morati platiti, mada stvar nije dobio. To se u Justinijanovom pravu izražava načelom periculum est emptoris. Ovo načelo je međutim u praksi imalo dosta ograničenja i izuzetaka:Navedeno pravilo nije važilo kod generičke kupovine;Kod kupovine mješovito-generičkih stvari ili stvari koje se tek trebaju mjeriti ili izvagati, opasnost prema navedenom pravilu prelazi na kupca tek izdvajanjem stvari iz neke određene zalihe, odnosno njihovim odmjeravanjem ili vaganjem, a kod kupovine sklopljene pod suspenzivnim uvjetom tek nastupom uvjeta. Navedeno pravilo nije važilo ako bi stvar propala intervencijom državne vlasti, jer je stvar npr.stavljena extra commercium ili je ekspropriirana. U takvom slučaju obje stranke su bile oslobođene obveza. Ako je prodavač po klasičnom pravu odgovarao i za kustodiju, to pravilo je bilo time vrlo ograničeno, jer je u tom slučaju na teret kupca išla samo propast stvari usljed više sile. Navedeno pravilo bilo je dispozitivne naravi. Stranke su se o tome mogle i drugačije sporazumjeti. Prodavač je kupcu morao izručiti eventualne koristi koje je imao time što je po tom pravilu bio riješen obaveze. Po rimskom pravu prodavač nije obavezan kupcu pribaviti vlasništvo prodate tjelesne stvari, već samo mirni posjed i uživanje stvari. Takav prenos nesmetanog posjeda označen je kao vacuam possessionem tradere. Pomenuto načelo korigovano je time što je kupovina negotium bonae fidei, a bona fides

zahtijeva da prodavač ukoliko od njega zavisi, učini sve kako bi kupac stekao sva njegova prava, dakle i pravo vlasništva. Zato prodavač, ako se radi o res mancipi, mora izvršiti i mancipaciju (in iure cesiju), a ne samo tradiciju (kao kod res nec mancipi). Obzirom da je kupovina sinalagmatički ugovor i kontrakt bonae fidei, obaveze stranaka su zavisne jedna od druge. Ukoliko nije drugačije izričito ugovoreno, svaka stranka može zahtijevati protučinidbu samo u slučaju ako je svoju činidbu ve izvršila ili je barem spremna izvršiti je. U suprotnom će na prigovor tuženog biti odbijena sa svojim zahtjevom. Taj prigovor je u Justinijanovom pravu exceptio doli, a u općem pravu zove se exceptio non adimpleti contratus.

54- Odgovornost prodavatelja za fakticke nedostatkeProdavač je načelno odgovoran samo za evikciju, tek onda ako bi treći putem parnice (ili interdikta) oduzeo stvar kupcu iz posjeda. Kupac je u slučaju evikcije podizao protiv prodavača tužbu iz kupoprodajnog ugovora (actio empti), kojom je mogao tražiti nadoknadu punog interesa. Pretpostavka odgovornosti za evikciju je da je kupac obavijestio prodavača o parnici koju je treći podigao protiv kupca (litis denuntiatio), kako bi mu prodavač mogao pomoći u parnici. Načelno, prodavač odgovara samo u slučaju da je stvar kupcu uspješno evincirana. Izuzeci tog načela su:Kupac je mogao akcijom empti tražiti naknadu interesa, bez obzira što je eventualno zadržao posjed stvari. Uslov za to je da je stvar zadržana po nekom drugom osnovu (npr.ponovnom kupovinom od pravog vlasnika). Kupac je mogao i prije evikcije tražiti naknadu interesa ako mu je prodavač dolozno prodao tuđu stvar. Kupac je mogao zadržati kupovninu dok je protiv njega tekla parnica o vlasništvu (exceptio evictionis imminentis). Uz odgovornost za evikciju, prodavač ima i odgovornost za faktičke nedostatke stvari. Pretpostavke te odgovornosti su: Da se radi o manama zbog kojih se stvar ne može uredno upotrebljavati ili da joj se bitno umanjuje vrijednost;Da su ti nedostaci postojali u trenutku prodaje;Da se radi o skrivenim i neupadljivim nedostacima;Da kupcu te mane nisu bile poznate niti ih je mogao uočiti uz uobičajene mjere pažljivosti prilikom kupovine. Prodavač je uvijek odgovarao za mane, bez obzira da li je sam znao za njih ili ne. Kupac je na raspolaganju imao 2 posebne edilske tužbe: actio redhibitoria, kojom je mogao u roku od 6 mjeseci tražiti raskid kupovine ili actio quanti minoris, kojom je u roku od 1 godine mogao tražiti srazmjerno sniženje kupovne cijene. Ako stvar nije imala svojstva koja joj je prodavač izričito pripisivao ili je imala nedostatke koje je prodavač dolozno prešutio ili je tvrdio da ih nema, kupac se mogao poslužiti i akcijom empti, kojom je mogao tražiti naknadu ukupne štete. Actio empti nije bila vezana za navedene vremenske rokove. Uz kupovinu su se mogli dogovoriti i različiti usputni sporazumi (pacta adiecta), koji su se takođe utuživali tužbom iz kupoprodajnog ugovora. Tipični pacta su: Lex commissoria, tj.sporazum kojim prodavač zadržava pravo odstupiti od ugovora ako kupac ne bi pravovremeno isplatio kupovninu. Kod rimskih pravnika prevladavalo je shvatanje da je takva kupovina sklopljena pod rezolutivnim uvjetom. In diem addictio je kupovina uz zadržavanje boljeg kupca. Prvom kupcu je uvijek pripadala facultas alternativa da ponudi cijenu koliku nudi i novi kupac. Lex commissoria i in diem addictio imale su stvarnopravni učinak, tj.raskidom kupovine vlasništvo bi automatski (ipso iure) prelazilo nazad na prodavača. Međutim, bilo je usputnih sporazuma (uglavaka) koji su imali obligatorni učinak, te su se ostvarivali samo među ugovornim strankama i to akcijom in personam. Tu spadaju: Pactum displicentiae (kupovina na probu) kojim kupac zadržava ovlaštenje da odustane od pogodbe izjavom da mu se stvar ne sviđa. Tu izjavu je morao dati unutar određenog roka. Pactum de retroemendo (povratna kupovina) i pactum de retrovendendo (povratka prodaja). Prvim prodavač zadržava pravo da istu stvar unutar određenog vremena natrag kupi, a drugim kupac zadržava pravo da istu stvar natrag proda. Ako drugačije nije ugovoreno, prvobitna cijena važi i za povratnu kupovinu, odnosno prodaju. Pactum protimiseos je prodaja sa zadržavanjem prava prvenstva kupovine, tj.ako bi kupac bilo kada htio ponovo prodati stvar, mora je prvenstveno ponuditi prodavaču i prodati mu je uz iste uvjete koje nudi treća osoba.

55- Inominatni kontraktiKod inominatnih kontrakata svaki dvostrani (sinalagmatični) sporazum postaje obavezan i utuživ, dakle postaje kontraktom u trenutku kada jedna stranka ispuni svoju obećanu činidbu. Od konsenzualnih kontrakata oni se dakle razlikuju po tome što obaveze stranaka ne nastaju samim sporazumom, već tek time što je jedna stranka svoju činidbu već izvršila. S obzirom na raznolikost sadržaja (kauze), takvi kontrakti nisu dobili posebna imena (nomen), te ih je bizantska teorija uvrstila u kategoriju neimenovanih (inominatnih) kontrakata. Prema prirodi činidbe i protučinidbe, Justinijanovo pravo dijeli inominatne kontrakte u 4 skupine: Do ut des: izvršena činidba i očekivana protučinidba sastoje se u davanju neke stvari (dare), tj. u prenosu vlasništva;Do ut facias: sadržaj činidbe je dare, a protučinidbe facere (npr.jedna stranka daje prsten da joj druga stranka naslika portret);Facio ut des: slučaj obrnut od prethodnog – sadržaj činidbe facere, a protučinidbe dare;Facio ut facias: obje činidbe se sastoje od facere. Klasično pravo takvim neformalnim ugovorima još nije priznavalo tužbu na ispunjenje protučinidbe. Zato je pretor u takvim slučajevima davao actiones in factum na ispunjenje protučinidbe, a kasniji pravnici su počeli takve ugovore smatrati kontraktima za čije utuženje se davala i civlna tužba actio civilis incerti. Justinijan je tužbu proširio na ispunjenje svih takvih ugovora, a pretorsku akciju in factum i civilnu akciju incerti spojio je u jednu tužbu na ispunjenje – akciju praescriptis verbis, koja je bila actio bonae fidei. Umjesto ovoga, stranka koja je svoju činidbu prva izvršila mogla se poslužiti i kondikcijom causa data causa non secuta na povrat svoje činidbe, ali samo u slučaju ako se suprotnoj stranci može prigovoriti krivica što nije izvršila protučinidbu. Treće sredstvo koje je uveo Justinijan bilo je condictio ex poenitentia (kondikcija zbog pokajanja). Njome je stranka mogla odmah zatražiti povrat svoje činidbe i jednostrano odustati od ugovora prije izvršenja protučinidbe, bez obzira što suprotna stranka nije došla u zakašnjenje i bila je spremna izvršiti protučinidbu. Inominatni kontrakti koji su u prometu bili češći i važniji, vremenom su dobili i posebne nazive: Zamjena (permutatio) nastaje time što jedna stranka prenosi na drugu vlasništvo neke stvari, uz obavezu druge stranke da će u zamjenu dati vlasništvo neke druge stvari. Prema načelu bonae fidei obje stranke odgovaraju za svaku krivicu, skrivene nedostatke stvari i za evikciju.Nalog prodaje (aestimatum ili contractus aestimatorius) nastaje tako što vlasnik predaje stvar drugom uz naznačenu cijenu, s tim da je taj drugi proda i vlasniku preda samo naznačeni iznos, a eventualnu razliku zadrži za sebe. Prekarij nastaje time što se drugom prepušta upotreba neke stvari do svojevoljnog i svakodobnog opoziva. Prekarij nije kontrakt, već samo faktički, svakodobno opozivi odnos. Prema trećim licima prekarist je bio zaštićen posjedovnim interdiktima. U kasno carsko doba prekarij je uvršten u inominatne kontrakte.

56- Poslovodstvo bez naloga

57- Bezrazlozno bogacenje

58- Delikti honorarnog pravaDOLUS Dolus je svako namjerno djelo koje ide za tim da se drugi ošteti u imovini. Kod pravnih poslova dolus izvorno znači pretvaranje i prevaru poduzetu prema nekoj osobi u svrhu da se ista zavede u zabludu ili da se održi u zabludi kako bi se odatle izvukla neka protupravna korist na štetu njene imovine. U klasičnom pravu dolus obuhvata svako namjerno prevarno oštećenje tuđe imovine. Konačno, kao direktna suprotnost bonae fidei, dolus znači svako namjerno djelo kojim se drugom nanosi šteta suprotno poštenju i dobrim običajima.

Pred kraj republike za zaštitu protiv dolusa uvedena je pretorska actio de dolo. Pravni posao je po civilnom pravu bio i dalje valjan, ali se dolus sada smatra deliktom i kažnjava se pretorskom penalnom akcijom de dolo. Tužba je išla za plaćanjem novčane kazne u visini prouzrokovane štete. Osuđenog je stizala infamija. Actio doli bila je vezana za rok od godine dana kao penalna tužba, a nakon toga se davala kao actio in factum na naknadu štete, ali samo kao reipersekutorna akcija. Actio de dolo je strogo supsidijarna tužba: davala se samo u slučaju ako nije bilo nikakvog drugog pravnog sredstva da se prevarenom pomogne. Zbog te supsidijarnosti pretor bi prije davanja tužbe ispitao činjenično stanje. Uz actio doli uvedena je i exceptio doli kojom će se tuženi poslužiti da odbije tužbu vjerovnika koji je postupao prevarno. Exceptio doli bila je nepotrebna uz iudicia bonae fidei. METUSDešava se da jedna stranka prijetnjom protupravne sile (vis) i time izazvanim strahom (metus) prinudi drugu stranku na sklapanje pravnog posla ili preuzimanje nekog štetnog akta. U tom slučaju u modernoj teoriji govori se o vis compulsiva. Rimljani takav slučaj označavaju kao metus, odnosno u starije doba o vis ili ac metus (sila i strah). Oko 80.godine p.n.e. pretor Octavius je u svoj edikt uvrstio penalnu akciju in quadruplum (na četverostruko) protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio drugog na neki čin. Ta tužba se zove actio quod metus causa. Uz nju je predviđena i restitutio in integrum ob metum, kao i exceptio metus causa. Actio quod metus causa je penalna tužba. Unutar godine dana ona ide na plaćanje četverostruke vrijednosti štete. Po isteku roka, putem akcije in factum može se nadoknaditi jednostruki interes. Tužba je pasivno nenasljediva, ali se protiv nasljednika daje tužba na povrat obogaćenja. Kao actio de dolo, i ova tužba je sadržavala arbitrarnu klauzulu, ali osuđenog nije stizala infamija. Specifičnost ove tužbe je u tome što se ona daje ne samo protiv neposrednog uzročnika straha, već i protiv svakog trećeg ko je stekao iznuđenu korist, makar taj bio i u dobroj vjeri. Zatose ta tužba zove actio in rem scripta. Prinuda koja je pretpostavka ove tužbe mora biti: vis iniusta, tj.zaprijećeno zlo mora biti protupravno;maioris malitatis – zaprijećeno zlo mora biti teško i opasno;strah mora biti opravdan, tako da se ozbiljan i razuman čovjek mora bojati, a strah ne smije biti preuranjen. PRIKRATA VJEROVNIKA (ALIENATIO IN FRAUDEM CREDITORUM)Dužnik u nekom pravnom poslu mogao je pokušati da, prije isteka roka vraćanja, otuđi ili pokloni svoj imetak da bi na taj način izbjegao vraćanje duga. Takvo spasavanje imovine smatra se izigravanjem ili prikratom vjerovnika (fraus creditorum). Da bi zaštitio vjerovnike, pretor je uveo više pravnih sredstava za opoziv takvih otuđivanja. U Justinijanovom pravu sva ta pravna sredstva spojena su u jedinstvenu pobojnu tužbu nazvanu actio Pauliana. Actio Pauliana pripada svakom pojedinom vjerovniku koji je otuđenjem (alienatio) oštećen. Oštećenje se može sastojati u otuđivanju fizičkih stvari, oprostu duga, nepodizanju tužbe vezane za rok itd. Actio Pauliana vezana je za rok od godinu dana, nakon čega se daje samo do iznosa obogaćenja.Takođe se protiv nasljednika daje samo do iznosa obogaćenja. Svrha tužbe je da se uspostavi onakvo stanje kao da se otuđenje nije dogodilo. Kod dužnika mora postojati consilium fraudis, tj.volja da ošteti svoje vjerovnike. Za ovo je bilo dovoljno da je dužnik svjestan da ima vjerovnike i da mu prijeti insolvencija, ali uprkos tome pogoršava svoje imovinsko stanje. Tužba se daje protiv dužnika, ali i protiv trećeg lica koje je iz dužnikove imovine nešto steklo. Treći je načelno odgovarao samo ako je znao za dužnikov dolus. Međutim, pravnici su počeli davati tužbe i bez ove potrebe, naročito ako je treći stekao stvar besplatno. Treće lice koje je određenu stvar steklo u dobroj vjeri, odgovara samo do visine obogaćenja. OSTALI SLUČAJEVI DELIKATA PO HONORARNOM PRAVUActio sepulchri violati je pretorska tužba protiv onoga ko u zloj namjeri ošteti ili oskrnavi tuđi grob. Na tužbu je ovlašten svako koga se to tiče, a tuženi se osuđuje na arbitrarnu kaznu. Osuđenog stiže infamija. Actio servi corrupti daje se gopodaru roba protiv trećeg lica koje bi sakrivalo odbjeglog roba ili ga navodilo na zlo. Tužba ide na dvostruki iznos gospodareve štete. Alienatio iudicii mutandi causa facta postoji ako neko otuđi stvar radi toga da bi onaj koji na tu stvar stavlja neki zahtjev morao voditi parnicu sa protivnikom koji će mu biti neugodniji i s kojim će se teže parničiti. Pretor u takvom slučaju daje actionem in factum.

59- Kvazi delikti honorarnog pravaU Justinijanovim “Institucijama” se navode 4 slučaja kao obaveze koje nastaju quasi ex delicto: Iudex qui litem suam fecit – radi se o sudiji koji bi povredom svojih dužnosti, a posebno pogrešnom ili pristrasnom primjenom zakona i prava nanio štetu nekoj stranci. Sudija će odgovarati ne samo ako to učini dolozno, već i u slučaju svoje manje nemarnosti (imprudentia). Tužba je pretorska actio in factum. Actio de deiectis vel effusis. Ako bi iz kuće ili stana nešto bilo izbačeno ili izliveno na prohodno mjesto, te bi nastala šteta na tijelu ili imovini prolaznika, odgovaraće imalac stana bez obzira da li je počinilac on ili neko drugi. Ovdje dakle može doći do odgovornosti i bez krivice. Tužba je bila pretorska actio in factum. Actio de positis et suspensis ide protiv vlasnika ili najamnika kuće iz koje bi nešto bilo obješeno ili postavljeno tako da bi moglo pasti na prohodno mjesto ili nekog oštetiti. Pretor daje popularnu tužbu (ciuvis ex populo) na plaćanje globe od 10.000 sestercija. Actio furti et damni adversus nautas caupones stubularios. Ovom tužbom odgovaraju vlasnici brodova, gostionica i štala za krađe i oštećenja na stvarima primljenih putnika. Njihova odgovornost ide in duplum. Ovdje postoji odgovornost i bez vlastite krivice.

60- Intestantno nasljedjivanje u rimskom pravuDo intestatnog (zakonskog) nasljeđivanja dolazi samo ako nema oporuke. Zakonik XII ploča predviđa 3 razreda civilnih zakonskih nasljednika: sui heredes, proximus agnatus i gentiles. Sui heredes su u prvom redu pozvani na nasljedstvo. To su bili agnatski članovi porodice koji su se u trenutku ostaviteljeve smrti našli pod njegovom patria potestas, a njegovom smrću postaju osobe sui iuris. Ovdje spada i žena u manus braku. Žena koja nije bila u manus braku ne spada jer je ostala u agnatskoj vezi sa svojom prethodnom porodicom. Kod nasljeđivanja je važio princip reprezentacije. Ostavina se dijelila po lozama (in stirpes), a ne po glavama (per capita). Ako su npr. postojala 2 ostaviteljeva sina i dvoje djece od trećeg sina koji je ranije umro, živi sinovi bi dobivali po jednu trećinu, a jednu trećinu oba unuka zajedno, tj.svaki unuk po jednu šestinu ostavine. Postojalo je pravilo da sui heredes stiču nasljedstvo već u trenutku delacije, tj.ostaviteljeve smrti, te nasljedstvo ne trebaju posebno prihvatiti kao ostali zakonski i oporučni nasljednici. Oni ga čak po civilnom pravu nisu mogli ni odbiti. Zato su oni heredes necessarii. Proximus agnatus, tj.najbliži agnati koji nisu bili sui heredes su pozivani na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes. Ovdje spadaju braća i sestre ostavitelja, njihovi potomci itd, dakle agnati koji nisu potpadali pod ostaviteljevu patria potestas. Nasljeđuju samo agnati najbližeg stepena (proximus agnatus). Ako bliži agnati ne prihvate nasljedstvo, neće se pozivati dalji, već ostavina pripada državi. Agnati iz ovog razreda su heredes voluntarii, jer ne stiču nasljedstvo bez vlastite volje. Više jednako bliskih agnata dijelili su nasljedstvo po glavama (per capita). Gentiles, tj.pripadnici istog roda, dobivali su nasljedstvo ako nije bilo ni agnata. Ovo gentilsko pravo je dosta brzo izašlo iz primjene. INTESTATNO NASLJEĐIVANJE PO PRETORSKOM PRAVU (BONORUM POSSESSIO INTESTATI)Intestatno nasljeđivanje po pretorskom pravu svrstava nasljednike u 4 nasljedna reda: U prvom redu (unde liberi) pozivaju se ostaviteljeva djeca (liberi). Bonorum pozesiju, za razliku od sui heredes civilnog prava, dobivala su i ona krvna djeca koja više nisu bila pod ostaviteljevom vlašću (npr.emancipirani sin). Emancipirani sin je prije podjele morao u ostavinu unijeti sve što je stekao nakon emancipacije (collatio bonorum). Nasljedstvo se dijelilo po lozama, uz primjenu ranije pomenutog načela reprezentacije. U drugom redu (unde legitimi) pozivaju se legitimi, tj.osobe sa pravom nasljedstva po Zakoniku XII ploča (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Pošto su sui heredes već pozvani u prvom redu kao liberi, a gentilsko nasljeđivanje je nestalo, u ovom razredu se u stvari radilo samo o proximus agnatus. Treći red (unde cognati) obuhvatao je sve krvne srodnike do isključivo 6.stepena. Bliži kognati isključivali su dalje, a više jednako bliskih je nasljedstvo dijelilo po glavama. U četvrtom redu (unde vir et uxor) bonorum possessio se davala preživjelom bračnom drugu. U ovom slučaju je do nasljedstva dolazila žena sine manu. Kod ostavine oslobođenika, prije bračnog druga dolazila su još 2 nasljedna reda koja obuhvataju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona.

Pretorsko pravo uvelo je i tzv.successio ordinum i graduum: ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatražile bonorum possessio, pozivali su se pripadnici

slijedećeg razreda, odnosno ako bi u trećem razredu bliži kognati propustili da zatraže bonorum possessio, ona se davala kognatima daljeg stepena.

61- Oporucno nasljedjivanjeNajstariji testament pred komicijama. U najstarijem pravu postojala su 2 oblika testamenta: testamentum comitiis calatis i testamentum in procinctu. Testamentum comitiis calatis je bila javna oporuka pred kurijatskom skupštinom, koja se u tu svrhu sastajala 2 puta godišnje. Ovo još nije bio testament sa potpunom slobodom izbora nasljednika. Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika, koji su nalazeći se pred neprijateljem mogli oporučivati neformalnom izjavom pred vojničkim drugovima. Mancipacioni testament prvog oblika (mancipatio familiae). Putem mancipacije je pronađen alternativni način da se postignu neki učinci testamenta. Ostavitelj bi mancipacijom pred libripensom i 5 svjedoka prenio vlasništvo na osobu od povjerenja (familiae emptor), koja bi se fiducijom obavezala da će po mancipantovoj smrti prenijeti ostavinu na osobe koje mu je mancipant odredio. Testamentum per aes et libram novijeg oblika. Vremenom se naprijed pomenuta mancipacija svodi na puku formalnost, a familiae emptor i libripens pretvaraju u obične svjedoke koji, uz ostalih 5, čine 7 svjedoka koji kasnije postaju obavezni za valjanost oporuke. Sva važnost prelazi na nunkupaciju, tj.usmenu odredbu ostavitelja o tome kako se ima raspolagati ostavinom nakon njegove smrti. Nunkupacija sada sadrži imenovanje ostaviteljevih nasljednika sa direktnim učinkom. Tabulae testamenti je novi oblik oporuke u kome ostavitelj svoju posljednju volju napiše. Na mancipaciju bi se nadovezala usmena nunkupacija u kojoj bi oporučitelj samo izjavio da izjava koju drži u ruci sadrži njegovu posljednju volju, a 7 svjedoka bi stavilo svoje pečate, uz koje su se stavljala imena oporučitelja i svjedoka. Oporuka je sada bila tajna, jer svjedoci nisu morali znati njen sadržaj, a postala ej i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno uništiti. Oporuka po pretorskom pravu. Kako je mancipacija u oporučivanju bila samo puka formalnost, pretor je oko 70.godine p.n.e. ediktom odredio da će dati bonorum pozesiju onome ko posjeduje pismenu oporuku sa zakonskim brojem od 7 svjedočkih pečata, bez obzira da li je prije toga izvršena mancipacija i usmena nunkupacija. To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas.Oporuka u doba dominata i Justinijana. U Justinijanovom pravu razlikuju se privatne i javne oporuke. Privatna oporuka može biti usmena i pismena. Usmena se izjavljuje pred svjedocima. Pismena može biti holografska (svojeručno napisana i potpisana od strane testatora) i alografska (tj.diktirana i potpisana od strane testatora). U oba slučaja potrebno je učešće, odnosno pečati 7 svjedoka. Svjedoci nisu mogle biti osobe određene za nasljednike, niti osobe vezane s njima po očinskoj vlasti. Za oporuke slijepih i nepismenih lica tražilo se 8 svjedoka. Javna oporuka sastavljaju se u formi svečane izjave na zapisnik kod suda ili kurije, ili predajom pismene oporuke na čuvanje u carskoj kancelariji. Vojničke oporuke (testamentum militis) bile su oslobođene svih formalnosti koje su važile za redovnu oporuku. Vojnici su mogli oporučivati “kako god hoće, kako god mogu” (quomodo vellent, quomodo possent). TESTAMENTI FACTIO ACTIVA I PASSIVA – CAPACITAS – INDIGNITAS Testamenti factio activa je sposobnost da se pravi testament. Pripadala je samo djelatno sposobnim rimskim građanima, a morala je postojati neprekidno od momenta pravljenja oporuke do smrti. Testamenti factio passiva je sposobnost da se oporukom bude imenovan za nasljednika. Prvenstveno je pripadala rimskim građanima, a peregrini su je dobili po constitutio Antoniniana. Pasivna testamentifakcija je uskraćivana za kaznu nekim kategorijama osoba (intestabiles), a nisu je imale ni personae incertae, tj.osobe o čijem identitetu ostavitelj nije mogao imati predstavu (npr.”ko prvi dođe na moj pogreb”). Kao personae incertae smatrani su i postumi (osobe koje se rode poslije ostaviteljeve smrti), te kolektivi i zajednice koji u Rimu čine začetke jurističkih osoba (npr.municipia, korporacije itd). Neke kategorije osoba su mogle biti imenovane za nasljednike, ali zbog zakonskih zabrana nisu mogle sticati tu imovinu (incapacitas). Tu se prvenstveno radi o neženjama i oženjenima bez djece, koji po Augustovim zakonima nisu mogli sticati imovinu po nasljedstvu (neženje ništa, a oženjeni bez djece samo polovinu). Indignitas (nedostojnost) je također oblik nesposobnosti za oporučno sticanje. Indignus ima pasivnu testamentifakciju, kao i capacitas ali prihvaćenu imovinu ne može zadržati već mu se ona oduzima od strane države. Npr.nedostojan je bio ubica ostavitelja, onaj ko je oporučitelja ograničavao u slobodi oporučivanja itd. SADRŽAJ OPORUKE I IMENOVANJE NASLJEDNIKA Imenovanje nasljednika (heredis institutio) je potreban i dovoljan sadržaj svake oporuke. Oporučitelj je mogao imenovati i više nasljednika. Ako ih je samo nabrojao, uzimalo se da su nasljedni dijelovi jednaki. Kvota koju neki sunasljednik ne bi stekao dijelila se među ostalim sunasljednicima. Ako bi oporučitelj kod određivanja dijelova prekoračio ukupnu ostavinu, dijelovi su se srazmjerno smanjivali. Ako dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostatak se dijelio među imenovanim nasljednicima u srazmjeru njihovih dijelova. SUPSTITUCIJE (ZAMJENE)Vulgarna supstitucija (substitutio vulgaris) je imenovanje nasljednika-zamjenika (substitutus) u slučaju da imenovani nasljednik ne prihvati nasljedstvo. Oporučitelj je mogao imenovati i daljeg supstituta prvom supstitutu, pa drugom itd. Pupilarna supstitucija (substitutio pupilaris) je slučaj kada oporučitelj imenuje za nasljednika svog nedoraslog sina (ili drugog descendenta in potestate), a istovremeno i nasljednika tom sinu u slučaju da sin umre prije doraslosti. Pupilarni supstitut istoremeno je i vulgarni supstitut. Kvazipupilarna supstitucija (substitutio quasi-pupillaris) uvedena je Justinijanovim zakonodavstvom za slučaj gdje ostavitelj imenuje nasljednika svom duševno bolesnom descendentu, koji neće moći ni nakon doraslosti praviti oporuke. NIŠTAVNOST I OPOZIV OPORUKEOporuka je od početka bila ništavna ako oporučitelj nema aktivnu testamentifakciju, ako nije bila poštovana propisana forma ili ako su povrijeđene bitne norme s obzirom na sadržaj oporuke. Valjana oporuka mogla je naknadno postati ništavna zbog naknadnog gubitka aktivne testamentifakcije kao i u slučaju da se naknadno pojavio (rođen, usvojen i sl) suus heres koji u oporuci nije bio uzet u obzir. Valjana oporuka mogla je biti i naknadno oborena različitim civilnim i pretorskim sredstvima. Osim toga, valjana oporuka nije imala praktičnog učinka ako ni jedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. U tom slučaju će doći do intestatnog nasljeđivanja. Rimska oporuka je opoziva od strane oporučitelja i to svakodnevno, sve do trenutka smrti. Pored toga, eventualna kasnija oporuka uvijek i u cjelosti dokida raniju. KODICILIKodicil se javlja kao drugi oblik određenja posljednje volje. On je zapravo bio obično pismo upućeno nasljedniku sa molbom da izvrši neke namjene u korist trećih lica. Za kodicil je kao i za oporuku potrebna aktivna testamentifakcija. Bitne razlike između kodicila i oporuke su u slijedećem: kodicil ne može sadržavati imenovanje nasljednika;u klasično doba se za kodicil ne traži neka propisana forma; u Justinijanovom pravu se za kodicil traži samo 5 svjedoka, a kodicil koji je ništavan zbog nedostatka aktivne testamentifakcije konvalidira njenim naknadnim sticanjem. U klasičnom pravu razlikuju se codicilli testamentarii (uz oporuke) i codicilli ab intestato koji djelomično modificiraju zakonsko nasljeđivanje. Oporuci se redovno dodavala tzv.kodicilarna klauzula kojom se ističe da će oporuka važiti kao kodicil ukoliko se (uglavnom zbog propisane forme) ne bi mogla održati na snazi kao oporuka

62- Nuzno nasljedjivanjePojam nužnog nasljeđivanja sastoji se u tome da je oporučitelj dužan nekim najbližim rođacima osigurati određeni dio nasljedstva. Ovaj dio se zove zakonski nužni dio (legitima portio). U suprotnom slučaju oporučne odredbe gube učinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nužnog dijela. FORMALNO NUŽNO NASLJEDNO PRAVO

Po civilnom pravu ograničenje oporučne slobode sastoji se u tome što su sui heredes i postumi morali u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti razbaštinjeni (iznaslijeđeni – exheredatio). Oporučitelj ih nije mogao naprosto prešutjeti. Filius familiae morao je biti razbaštinjen poimenično, a za sve ostale je bilo dovoljno zbirno razbaštinjenje jednom rečenicom (inter ceteros). Ako se oporučitelj nije pridržavao tih propisa, oporuka je bila potpuno ili djelomično ništavna. Pretorskim pravom nužno nasljedno pravo obuhvatilo je i descendente koji više nisu bili sui heredes (emancipirani sin, dijete predato u adopciju). Sada su svi muški liberi morali biti eksheredirani poimenično (nominatim), a exheredatio inter ceteros je bila dovoljna samo za ženske osobe. Pretor nije oporuku proglasio ništavnom, već je zaobiđenim liberi davao bonorum possessio contra tabulas, tj.oni su dobivali svoj intestatni dio po pretorskom pravu. MATERIJALNO NUŽNO NASLJEDNO PRAVOPred kraj perioda republike izgrađuje se “materijalno nužno nasljedno pravo” koje postavlja princip da je oporučitelj dužan svoje najbliže rođake imenovati u oporuci nasljednicima za određeni dio, ukoliko nije imao opravdanog razloga za razbaštinjenje. Rođaci koji su bez opravdanog razloga zaobiđeni u oporuci, mogli su tražiti poništenje oporuke, a u tu svrhu im je data posebna tužba, querella inofficiosi testamenti. Nužnim nasljednicima smatrali su se descendenti i ascendenti, braća i sestre, te polubraća i polusestre po ocu (polubraća i polusestre samo ako je za nasljednika postavljena nedostojna osoba – persona turpis). Tuženi oporučni nasljednik mogao se braniti time što bi dokazao neki razlog koji bi opravdao isključenje. U klasično doba sudija je prosuđivao razlog isključenja po slobodnoj ocjeni, a u Justinijanovom pravu su taksativno određeni razlozi za isključenje. U konačnoj fazi, pomoću querellae inofficiosi testamenti mogao je pobijati oporuku samo nužni nasljednik kome nije ostavljena bar četvrtina onoga što bi zakonski naslijedio. To je zakonski dužni dio (debita portio, legitima portio). Taj dio mu je mogao biti ostavljen kako oporukom, tako i legatom i darovanjem za slučaj smrti. Oporuka je ostajala na snazi u dijelu kojim se nije diralo u pravo nužnog nasljednika. Tako je u slučaju samo djelomičnog poništenja oporuke uporedo postojalo i oporučno i intestatno nasljeđivanje. U carsko doba uvedene su još i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis. Njima je nužni nasljednik mogao pobijati darovanja i davanja miraza koje je ostavitelj izvršio dok je bio živ, da bi time smanjio nužni dio. Justinijan je odredio da se querella inofficiosi testamenti može upotrijebiti samo ako je nužni nasljednik bio potpuno isključen od nasljedstva. Ako mu je ipak bilo nešto ostavljeno, ali manje od nužnog dijela, nužni nasljednik je od oporučnog nasljednika mogao tražiti samo nadopunu do visine nužnog dijela i to pomoću actio ad supplendam legitimam. Justinijan je i povisio nužni dio na polovinu intestatnog dijela, ako je intestatni dio bio manji od četvrtine ukupne ostavine. Ako je intestatni dio bio veći od četvrtine ukupne ostavine, nužni dio je iznosio jednu trećinu intestatnog dijela. Justinijan je spojio načela formalnog i materijalnog nužnog nasljednog prava. Nužni nasljednici su dakle morali biti imenovani u oporuci i mora im biti ostavljen određeni dio nasljedstva (u bilo kom obliku). Eksheredacija se može učiniti u bilo kom neformalnom obliku, ali svi descendenti moraju biti eksheredirani poimenično i to na osnovu taksativno određenih razloga (ako je nužni nasljednik “radio o glavi” ostavitelju, ako je otpao od vjere, zanemario ostavitelja za vrijeme duševne bolesti, ako ga nije otkupio iz zarobljeništva, ako ga je spriječio da sačini oporuku ili ako je spolno općio sa ostaviteljevom ženom ili konkubinom). Opravdanost razloga morao je dokazati oporučni nasljednik.PRIPAD I PRIHVAT NASLJEDSTVA (DELATIO I ACQUISITIO) Da bi uopće došlo do nasljeđivanja, potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: smrt ostavitelja;sposobnost ostavitelja da ima nasljednika;postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikomdelatio i acquisitio. Delatio (pripad nasljedstva) je pozivanje određenog subjekta na nasljedstvo. Osnov može biti zakonski red, oporuka i nužno nasljeđivanje. Delacija dolazi do učinka u trenutku ostaviteljeve smrti. Acquisitio je prihvatanje nasljedstva. Ovdje se razlikuju heredes necessarii i heredes extranei ili voluntarii. Sui heredes su sticali nasljedstvo i protiv svoje volje, te ga nisu mogli odbiti (heredes sui et necessarii).Heredes voluntarii sticali su nasljedstvo tek ako očituju volju o prihvatu (aditio ili acquisitio hereditatis) Klasično pravo poznaje 3 civilna načina prihvata: Cretio, tj.svečani usmeni formalistički prihvat. Bio je obavezan samo ako ga je oporučitelj izričito naložio, a morao je biti izvršen u roku koji je on odredio (najčešće 100 dana). Justinijan ga je ukinuo. Pro herede gestio je neformalni prihvat konkludentnim radnjama (npr.ako se nasljednik služi ostavinskim stvarima, utjeruje ostavinska potraživanja i sl).Aditio nuda voluntate je izričit, ali neformalni prihvat. Prihvat nasljedstva mora biti bezuslovan i ima trajni karakter po principu “jednom nasljednik, uvijek nasljednik” (semel heres, sempel heres). Civilno pravo nije poznavalo rok za prihvat nasljedstva. Pretor bi na zahtjev zainteresiranih trećih lica (npr.vjerovnika) određivao pozvanom nasljedniku rok za razmišljanje (spatium deliberandi). Ako nasljednik u tom roku ne bi odgovorio, smatralo se da odbija nasljedstvo. Naprotiv, po Justinijanovom pravu smatralo se da ga u tom slučaju prihvata. Odbijanje nasljedstva moglo se učiniti u bilo kojem obliku, izričito ili očitovanjem volje kroz druge radnje. Odbijanje se ne može opozvati. LEŽEĆA OSTAVINA (HEREDITAS IACENS)Između delacije i akvizicije nasljedstva moglo je proći neko vrijeme. U tom vremenu ostavina se zove hereditas iacens (ležeća ostavina), i smatra se imovinom bez gospodara (res nullius). Radi zaštite budućeg nasljednika, na nju se nisu u potpunosti primjenjivala načela o okupaciji res nullius, već je u starije doba bila moguća samo usucapio pro herede. USUCAPIO PRO HEREDEU starom civilnom pravu, posjedovanjem ostavine u trajanju od godinu dana posjednik je uzukapijom pro herede sticao čitavu ostavinu i položaj nasljednika, bez obzira na iusta causa i bonae fides. Rok od godinu dana bio je dovoljan, bez obzira da li se u ostavini nalazilo i zemljište, za koje je inače uzukapioni rok bio 2 godine. U klasično doba reducirana je primjena uzukapije pro herede. Uzukapijent je, kao i kod redovne uzukapije, sticao samo one predmete koje je posjedovao. Rok od godinu dana je zadržan. U Justinijanovom pravu ukinute su sve razlike između redovne uzukapije i uzukapije pro herede.TRANSMISIJA I AKRESCENCIJAPravo pozvanog da prihvati nasljedstvo je strogo lično. Prenos delacije na nasljednike pozvanog (transmissio delationis) po starom civilnom pravu nije bio dozvoljen. Postepeno se javljaju iznimke od tog općeg pravila, da bi Justinijan dozvolio općenito transmisiju svake delacije nasljedstva (oporučne i zakonske), koje još nije prihvaćeno ali samo ako je pozvani umro u roku od jedne godine do delacije. Ius accrescendi. Ako bi jedan od više sunasljednika otpao, njegov dio prirastao je dijelovima ostalih sunasljednika. Npr.ako je od 2 oporučna nasljednika 1 umro prije prihvata ne ostavivši svog nasljednika, njegov dio nije pripadao intestatnim nasljednicima već drugom oporučnom nasljedniku. Isto je važilo i za slučaj da otpadne neki od intestatnih sunasljednika. To je tzv.ius accrescendi. Objašnjenje je u slijedećem: nasljednik je potencijalno pozvan na čitavo nasljedstvo. Ukoliko se javlja više fizičkih lica kao nasljednici, javlja se više neograničenih nasljednih prava koja se praktički sužavaju na onoliko idealnih dijelova koliko ima tih lica (ako su dvojica svaki se ograničava na idealnu polovinu, ako su trojica na trećinu itd). Ako jedan od njih otpadne, potencijalno neograničeno pravo se automatski proširuje najdalje što može.

63- Legisakcioni postupakLegisakcije su svečane, tačno definisane formule koje su stranke u postupku in iure morale napamet izgovoriti i popratiti eventualnim gestima da bi osnovale proces (izvršile litiskontestaciju). Osnovne karakteristike legisakcionog postupka bile su njegov zakonski temelj i strogi formalizam. U postupku in iure morale su biti prisutne obje strane i vršiti procesne radnje (agere), a magistrat bi uglavnom kontrolisao zakonitost njihovog postupanja. Pozivanje tuženog na sud (in ius vocatio) bilo je prepušteno tužitelju. U slučaju da se rasprava mora odgoditi, tuženi je morao dati garanciju (vadimonium) da će doći na nastavak rasprave. Vremenum je vadimonium služio i za prvo pozivanje pred sud. Ako bi tuženi pred magistratom odmah priznao zahtjev (confessio in iure) ili se ne bi propisno branio (indefensio), magistrat bi odmah dosudio tužitelju ono što traži (addictio). Ako dođe do litiskontestacije i izbora sudije, stranke su se trećeg dana sastajale pred sudijom gdje se obavljao drugi dio postupka (in iudicio). U slučaju izostanka jedne stranke, suđeno je u korist druge. Postupak je bio neformalan, a najčešća dokazna sredstva bile su izjave svjedoka. Sudija je dokaze ocjenjivao potpuno slobodno, jer je važilo

načelo slobodne ocjene dokaza, sve do birokratizacije sudstva izvršene u carsko doba. Na kraju je sudija izricao presudu koju je tužitelj mogao prinudno izvršiti legisakcijom per manus iniectionem. POJEDINE LEGISAKCIJELegis actio sacramento je bila jedna od najstarijih legisakcija. Prema objektu spora razlikovala se legis actio sacramento in rem koja je služila za zaštitu stvarnih prava i legis actio sacramento in personam, koja je služila za ostvarivanje obligatornih zahtjeva. Kod legisakcije sacramento in rem stranke bi morale donijeti pred magistrata sporni predmet ili neki dio koji je simbolički predstavljao čitavu stvar (npr.grumen zemlje, crijep sa kuće i sl). Tužitelj bi držeći u ruci štap uhvatio sporni predmet i izgovarao, npr.kod vlasničke parnice, formulu vindikacije, tj.tvrdnju da je stvar njegovo vlasništvo, dotakavši je štapom. Nakon toga bi tuženi učinio isto, izgovarajući kontravindikaciju. Potom bi intervenisao magistrat i obojici naložio da puste sporni predmet. Nakon kraćeg daljeg dijaloga stranke bi se propisanim riječima međusobno pozvale na opkladnu svotu koja se zove sacramentum. Tu svotu bi stranka koja izgubi spor morala platiti državi. Magistrat bi privremeni posjed stvari dodijelio jednoj od stranaka, koja je drugoj stranci morala dati garancije da će joj u slučaju gubitka parnice predati predmet sa plodovima, te je zatim odabiran sudija. Ovim je bio okončan akt litiskontestacije. U drugom dijelu postupka sudija bi proveo dokaze o spornom pitanju i izrekao presudu koja će stranka izgubiti sacramentum u korist države. Dakle, presudom o sacramentum-u indirektno je rješavano pitanje spornog vlasništva ili drugog prava o kome se radilo. Legis actio sacramento in personam bila je slična prethodnoj, samo su tvrdnje i dijalozi stranaka bili jednostavniji. Tužitelj bi postavio svoju tvrdnju o potraživanju, a tuženi bi porekao dug. Zatim je odmah dolazilo do pozivanja na sacramentum i imenovanja sudije koji će u drugom dijelu postupka odlučiti o sacramentum-u i time indirektno o postojanju duga. Legis actio per iudicis arbitrive postulationem upotrebljavala se već po Zakoniku XII ploča za tužbe iz stipulacije, tužbe o podjeli nasljedstva i tužbe o podjeli zajedničke stvari. Tužitelj je morao navesti pravni razlog dugovanja, a sudija se imenovao odmah a ne nakon 30 dana, kao kod ostalih legisakcija.Legis actio per condictionem uvedena je za dugove određenih stvari, odnosno za realizaciju obaveza na certum, ne navodeći pravni razlog dugovanja. Ni ovdje nije bilo sacramentum-a, ali su stranke mogle međusobno stipulirati 1/3 sporne svote u korist stranke koja pobijedi u parnici. Legis actio per manus iniectionem služila je ličnom izvršenju protiv dužnikove ličnosti. Ako bi neko novčano potraživanje bilo utvrđeno osudom ili sudskim priznanjem, a dužnik ne bi platio u roku od 30 dana, vjerovnik bi ga doveo pred magistrata i uhvativši ga rukom (manus iniectio) u određenoj formi bi ustvrdio postojanje svog izvršnog potraživanja. Dužnik je morao naći vindex-a koji će za njega platiti ili osporiti vjerovnikovo potraživanje jer se dužnik nije mogao sam oduprijeti manus injekciji. Ako se vindex nije našao, magistrat bi dužnika dosudio vjerovniku u dugovinski zatvor u trajanju od 60 dana. U slučaju da ne bi naplatio dug u tom vremenu, vjerovnik je mogao dužnika ubiti ili prodati u ropstvo u inostranstvo (trans Tiberim). Ovo je kasnije ublaženo time što je dužnik mogao svojim radom vjerovniku odraditi dug. Legis actio per pignoris capionem služila je za imovinsko izvršenje. Vjerovnik bi sam, bez učešća magistrata, zaplijenio dužniku pojedine stvari da ga time prisili na vraćanje duga. To se dešavalo van suda, uz izgovaranje nekih svečanih riječi. Ovakvo izvršenje bilo je dozvoljeno samo u nekim izuzetnim slučajevima za potraživanja javnopravno-poreznog ili sakralnog značaja. Postupak per sponsionem vremenom je nadomještao opasnost gubitka visokog sacramentum-a kod legisakcije sacramento in rem. Budući tuženik u vlasničkoj parnici obećavao je tužitelju platiti neku malu svotu ako tužitelj dokaže svoje vlasništvo na spornoj stvari. Tužitelj bi sada utužio tu obećanu svotu legisakcijom sacramento in personam, odnosno per condictionem ili per iudicis postulationem. Za uspjeh u parnici morao je dokazati svoje vlasništvo, a tuženi bi se već unaprijed jamcima obavezao da će mu u tom slučaju stvar predati. Na taj način se izbjegavao visoki sacramentum, a osim toga tuženi nije morao postavljati kontravindikaciju i dokazivati svoje vlasništvo kao kod legisakcije sacramento in rem, već se mogao ograničiti samo na negiranje

tužiteljevih tvrdnji.

64- Formularni postupakU formularnom postupku stranke in iure pred magistratom u nevezanom obliku iznose svoje tvrdnje i kontratvrdnje, te biraju sudiju, a bitne tačke njihovog spora pismeno se fiksiraju u ispravi koja se zove formula. Na osnovu formule koju su stranke sporazumno prihvatile, a magistrat odobrio, u drugom dijelu postupka izabrani sudija će provesti dokaze i izreći presudu prema uputi koja je sadržana u formuli. Litiskontestacija je bila procesualni ugovor između stranaka koji nastaje tako što se stranke sporazumijevaju o pismenoj formuli i izboru sudije, a magistrat to odobrava. Od Augustove lex Iulia iudiciorum privatorum, formularni postupak postaje obavezni redovni postupak, ukidajući legisakcioni.Redovni sastavni dijelovi formule su: intentio, demonstratio, adiudicatio i condemnatio. Na početku formule je imenovanje sudije. Intentio je osnovni dio formule koji sadrži tužiteljev zahtjev. Svaka formula načelno sadrži intenciju. Intencija je bila određena (certa) ako je tužiteljev zahtjev tačno određen. Kod obveznih tužbi ona može biti i incerta, jer dužna stvar ili svota nije tačno opisana već tužitelj traži sve što mu tuženi duguje. Ovdje će postojanje i iznos duga odrediti sudija. Postoje i formule samo sa intencijom, gdje sudija treba odgovoriti na pitanje (npr.da li je neko oslobođenik ili ingenuus), a ne treba tuženog osuditi na neko činjenje. To su tzv.prejudicijalne formule (tužbe na utvrđenje) jer od njih može zavisiti neki dalji tužiteljev zahtjev. Demonstratio kod obveznih tužbi sa intentio incerta sudiji pobliže označava pravni odnos (causa) iz kojeg je nastao zahtjev tužitelja (npr.kupoprodajni ugovor, depozitni ugovor itd). Adiudicatio je zastupljena samo kod diobenih akcija. Ona sudiji daje ovlaštenje da dijelove zajedničke stvari dosudi u samostalno vlasništvo među suvlasnicima ili sunasljednicima prema njihovim idealnim dijelovima, s tim da jedni druge obeštete za eventualne razlike. Condemnatio sadrži nalog sudiji da tuženog osudi ako se dokaže istinitost intencije, a u obrnutom slučaju da ga oslobodi. Condemnatio je sadržana u svim formulama, osim prejudicijalnih. Specifičnost je rimskog procesa da je condemnatio uvijek išla na novčanu svotu. Među vanrednim sastavnim dijelovima formule najvažnija je ekscepcija (exceptio). Ona se uvrštava u formulu na zahtjev tuženog i služi za njegovu odbranu. U tom slučaju sudija mora ispitivati istinitost i intencije i ekscepcije, te je tuženog mogao osuditi samo ako je intencija bila istinita, a ekscepcija neistinita. Npr: tuženi priznaje da je primio zajam i da ga nije vratio, ali se brani da mu je tužitelj neformalnim paktom (pactum de non petendo) koji po civilnom pravu nema učinka, oprostio dug. Na ovaj način je pretor davao zaštitu nekim neformalnim paktima, a ekscepcijom doli davao je zaštitu protiv prevarnog postupanja suprotne strane. Najvažnija podjela ekscepcija je na exceptiones peremptoriae, koje tuženog trajno štite i exceptiones dilatoriae, koje ga samo kroz neko vrijeme štite od osude. Tuženikovoj ekscepciji tužitelj je mogao suprotstaviti svoj protuprigovor koji se uvrštavao u formulu kao replicatio. Replikaciji je tuženi mogao suprotstaviti svoju duplikaciju itd. Formulama pretorskih akcija pruža se zaštita odnosima koji nisu uživali zaštitu po civilnom pravu. Postoje 3 skupine pretorskih formula: Tužbe sa fikcijama (actiones ficticiae) pretor formira po uzoru na civilne formule, međutim ukoliko nedostaje neka bitna pretpostavka za civilnu tužbu, pretor u formulu uvrštava fikciju prema kojoj sudija treba suditi kao da određena civilna pretpostavka postoji. Poznat je primjer actio Publiciana, kod koje se fingira da je tužitelj već postao civilni vlasnik istekom uzukapionog roka, mada je on ustvari samo bonitarni vlasnik ili pošteni posjednik. Formule sa premještajem subjekata – u kondemnaciji formule se kao tužitelj ili tuženi navodi druga osoba, a ne ona koja je navedena u intenciji. Takve formule su se npr.koristile kod zastupanja: u intenciji se navodilo ime zastupanog, a u kondemnaciji zastupnika. Actiones in factum bile su sredstvo kojim je pretor pružao pravnu zaštitu za nove odnose koji nisu imali zaštite po civilnom pravu. U formuli se opisivalo samo činjenično stanje kako ga je navodio tužitelj, iz kojeg po civilnom pravu ne bi proizilazilo nikakvo pravo za tužitelja. Pretor je međutim na opis tih činjenica nadovezivao kondemnacioni nalog, tj.uputu sudiji da tuženog osudi ili oslobodi u zavisnosti od toga hoće li tužitelj dokazati istinitost svojih navoda ili ne. PODJELA FORMULA I AKCIJAVažnije podjele akcija su na: Actiones in rem i actiones in personam – Akcijom in rem štitila su se stvarna, a akcijom in personam obvezna prava. Actiones stricti iuris i actiones bonae fidei – Kod prve je sudija bio ograničen samo na utvrđivanje postojanja potraživanja kako je opisano u formuli i bio je vezan za doslovni sadržaj ugovora. Kod actiones bonae fidei sudija je imao znatno veću slobodu rasuđivanja, a posebnim dodatkom u intenciji formule bio je upućen da sudi po načelima bonae fidei. Actiones rei persecutoriae, poenales i mixtae. Reipersekutorne akcije idu samo na naknadu štete, penalne samo na kaznu, a miksne na kaznu i naknadu štete istovremeno.

Actiones directae i actiones utiles – Ako je neku već poznatu akciju (actio directa) pretor davao, odnosni proširio analogno i na druge slučajeve za koje nije bila predviđena, govorilo se o akciji utilis. Actiones privatae i populares – Prve su služile za zaštitu privatnih interesa, a druge ako bi deliktom bio povrijeđen i javni interes. Actiones perpetuae i temporales – vremenski neograničene i ograničene akcije. Civilne akcije bile su načelno neograničene, a honorarnopravne uglavnom ograničene na rok od godinu dana. Istekom roka prestajalo je i svako pravo (prekluzija), te se više ni uz pristanak tuženog nije mogla izvršiti litis contestatio.U carsko doba razvija se i misao zastare tužbe (akcije), te je općenito određeno da sve akcije po pravilu zastaruju za 30 godina. Međutim, za razliku od prekluzije kod pretorskih akcija, zastarjevanjem nije prestajalo i samo pravo, već akcija gubi snagu protiv određene osobe (preskribent). Zastara akcije ne djeluje ipso iure, te će je sudija zanemariti ukoliko tuženi ne stavi prigovor zastare (ope exceptionis).