renesansa

Rafael, Atenska škola, 1509.-11., freska u Vatikanu, 7,92 x 5,49 m. Prekrasan primjer renesansne povezanosti

umjetnosti, znanosti i života. Centralni lik Platona rađen je kao portret Leonarda.

Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti koje je označilo prekid

sa srednjim vijekom. 

Leonardo da Vinci, Dama shermelinom, Muzej Czartoryski, Kraków

Jan van Eyck, Arnolfinijev pir, 1434., ulje na dasci, 81,9 x 59,7 cm,Lo

U dvorani posvećenoj umjetnosti renesanse izloženi su reprezentativni predmeti iz zbirki namještaja, tekstila,

slikarstva, stakla, keramike i metala, nastali u mediteranskim i srednjoeuropskim zemljama i u Hrvatskoj od 15. do

17. stoljeća.

U

U m j e t n o s t  r e n e s a n s e  u  I t a l i j i

U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomeničkih sklopova. Pelcove analize podsjećaju koliko je suvremeno čitanje arhitekture unaprijeđeno studijama Igora Fiskovića, Nade Grujić, Radovana Ivančevića, Vladimira i Predraga Markovića i čitave jedne nove generacije povjesničara umjetnosti. Možemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaćeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokružene monografije s nizom novih interpretativnih rješenja

Pojava monumentalne sinteze Renesansa Milana Pelca, u Ljevakovoj seriji Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, posebno je svečan dan te discipline. Riječ je o masivnu i raskošno opremljenu svesku od 670 tiskanih stranica, s valjda 800 kartica teksta i s isto toliko izvrsno probranih fotografija. Knjiga obrađuje nekoliko tisuća spomenika, artefakata i pojmova! S obzirom na to da je to prvi sveobuhvatni pregled toga razdoblja pisan perom jednog autora, njezina je velika vrlina što nije strukturirana problemski, nego tradicionalno, razvrstavajući uistinu golemu građu najprije po umjetničkim vrstama (gradogradnja, arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, zlatarstvo, oprema knjiga) i kronološki, te po najmarkantnijim protagonistima, ali s objašnjenjem socijalnog konteksta, tehničkih inovacija, uz čvrste estetske prosudbe. Završna poglavlja tretiraju univerzalno značajne eksportno-importne povijesno-umjetničke figure – niz prvorazrednih umjetničkih djela naručenih za domaće ambijente (slike Carpaccia, Tiziana, Tintoretta, Lotta, Bassana, skulpture Vittorije…) s jedne strane, i ulogu naših umjetnika koji su obilježili povijest umjetnosti u Italiji, Ugarskoj, Francuskoj i drugdje, s druge strane (Čulinović, Franjo i Lucijan Vranjanin, Medulić). Pelc, razmjerno mlad, plodan stručnjak, uložio je silnu znanstvenu energiju da ovlada činjenicama čitave biblioteke knjiga, studija i često zabačenih priloga o umjetnosti možda najkreativnijeg razdoblja

svih hrvatskih krajeva. Njegova knjiga istodobno kanonizira napore više generacija hrvatskih i niza uglednih inozemnih povjesničara umjetnosti, što je osobito uočljivo iz više nego skrupulozna citiranja. Otud se ova knjiga može uzeti kao state of art te discipline. Kako je Pelc svoj znanstveni ugled izgradio na nizu monografija kojima je u znatnoj mjeri proširio horizonte tradicionalne hrvatske povijesti umjetnosti (koncentrirane u prvom redu na arhitekturu, kiparstvo i slikarstvo), pišući primjerice o opusima zlatara i gravera Horacija Fortezze, grafičara i kartografa Natala Bonifacija, bakroresca Martina Rote Kolunića, sitnoslikara Julija Klovića, o tiskopisima Dobrića Dobrićevića (Boninus Boninis), o ikonografskim problemima renesansnoga slikarstva i ilustracijama renesansnih knjiga – mogao je ovu sintezu napisati, reklo bi se, neutralnim stajalištem, uspijevajući elegantno nadići niz još gorućih pitanja, poput genealoških razmatranja o prvoj renesansnoj arhitekturi i kiparstvu (Dubrovnik ili Šibenik ili Zadar), o stilskoj razdjelnici u gradnji šibenske katedrale, o ikonografiji trogirske Kapele... No, osobito je važno to što je on prvi put na istu vrijednosnu skalu s uzmorskom renesansom uvrstio zapravo golem, ma koliko fragmentaran, korpus renesansne umjetnosti sjeverne Hrvatske. Ne zaboravljajući na koju adresu upućuje svoje djelo (studentima u prvom redu, zacijelo i inozemnom znanstvenom forumu), Pelc nije trošio vrijeme na debatiranje o naravi sama termina renesansa, koji kao da se još vodi pod fascinacijom Burchardtovom koncepcijom čitavog razdoblja, odnosno u pobuni medievista spram nje. Naime, sam je termin pod stalnim napadajima, pa ne čudi da je jedan od najutjecajnijih povjesničarskih časopisa preimenovan iz »Medieval and Renaissance« u »Medieval and Early Modern«, što sofisticiraniji povjesničari umjetnosti govore o Rinascimento i Controrinascimento, a za neke specifične prelazne slikarske fenomene 15. stoljeća o Rinascimento umbratile ili o Rinascimento eccentrico (od Roberta Longhija dalje). Da bi izbjegao nesporazume koji bi mogli proizaći iz stilske odrednice naslova knjige, autor »naglašava kako je pojam renesanse u njemu svjesno prihvaćen kao konvencija nepreciznog značenja« makar obuhvaća povijesno razdoblje od jednog i pol stoljeća, »koje se ne može pokriti jedinstvenom stilskom odrednicom«.Za problem razgraničenja cijeloga razdoblja prema gotičkoj umjetnosti vjerojatno je indikativno što Pelc knjigu posvećuje uspomeni Cvita Fiskovića. Bilo bi to paradoksalno – s obzirom što se Fisković cijeloga života držao »slatkoće individualnih djela«, odbijajući ponude da se lati sinteze koju je zacijelo, barem za dalmatinsku renesansnu umjetnost, mogao bez velika napora napisati – da ta posveta nije duboki naklon patrijarhu naše discipline. Katkad se čini da čitava povijest nije ništa drugo doli razgovor oprečnih parova mišljenja: tako i dugogodišnji dijalog Ljube Karamana i Cvita Fiskovića oko niza konkretnih problema – od kojih je rasprava o stilu dubrovačke Divone instruktivna i danas – stoji u temeljima nacionalne povijesti umjetnosti. Razvijajući dinamičnu konstrukciju povijesti naše umjetnosti, Karaman joj je prvi pokušao dati i teorijski okvir. Njegove kategorije provincijske, granične i periferijske sredine – poput neke teorije magnetskih polja – prvi put su uspjele u isti krug okupiti sve čestice umjetnosti na tlu Hrvatske. Bio je to pokušaj tim važniji što se naša povijest umjetnosti do njega – nakon Eitelbergera, Jacksona, Freya, Folnesicsa, Venturija i drugih – nalazila u nekom centrifugalnom stanju, ovisna manje o unutrašnjim vezama i linijama, a mnogo više o vanjskim poticajima. Fiskovića je čekao teži dio posla: našavši se pred još beskrvnim vremenom bez imena i događaja, on je trebao izvaditi krštenice za čitave serije umjetnina i umjetničkih cjelina koje su sastavljale povijest umjetnost u Dalmaciji. Svojom metodom krenuo je za širim, tečnijim i prirodnijim ritmom povijesti, ritmom skandiranim stotinama malih imena iz svakodnevnih situacija domaće sredine. Karamana nisu zanimala prijelazna stilska razdoblja. A upravo na analizi tih međustilskih prevlaka Cvito Fisković uočio je neke najtrajnije specifične oznake domaće povijesti umjetnosti, što se posebno odnosi na njegovu definiciju »mješovitog gotičko-renesansnog stila«. Tim pojmom on je vrlo precizno mogao analizirati i vrednovati koegzistenciju stilskih suprotnosti koje se spleću u jedinstveni svjetonazor naše sredine, unutar dosta široka razdoblja. Tamo gdje je Karaman, poimajući stil kao povijesni entitet, vidio odmjenu dvaju pravaca, Fisković je uočavao simultanost motiva, harmonizacije, suprotnosti karakteristično za humanističku sredinu naše provincije: umjesto evolucije fiksirao je neko gotovo trajno psihološko stanje, davši mu svojevrstan entitet. Ne čudi, dakle, što je renesansa u nas do danas ostala nekako više u domeni povjesničara umjetnosti, dakako i povjesničara književnosti, a manje povjesničara samih, unatoč temeljnim knjigama Tomislava Raukara, Miroslava Bertoše, sada i čitava kruga oko Vekarićeva Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku (Zdenka Janeković-Römer, Nella Lonza, Slavica Stojan, Vesna Miović…), da spomenemo samo neke. Velika je pak

zasluga Milana Pelca što je pokazao da je moguće preskočiti nevidljivu granicu između jadranske i kontinentalne Hrvatske pokazujući u kolikoj je mjeri – da upotrijebimo njegovu parafrazu Bialostockog – renesansa bila univerzalni jezik s lokalnim naglascima i, rekli bismo, s regionalnim dijalektima.U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomeničkih sklopova. Pelcove analize podsjećaju koliko je suvremeno čitanje arhitekture unaprijeđeno studijama Igora Fiskovića, Nade Grujić, Radovana Ivančevića, Vladimira i Predraga Markovića i čitave jedne nove generacije povjesničara umjetnosti. Možemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaćeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokružene monografije s nizom novih interpretativnih rješenja. Primjerice, unutar zamašna poglavlja o kulturi ladanja, donosi sugestivne stranice o glasovitom, a desetljećima neshvatljivo zapuštenom ljetnikovcu dubrovačkog nadbiskupa Ludovika Becadellija na Šipanu, u kojemu je Don Pellegrino Brocardo naslikao galeriju slavnih renesansnih ljudi, nadbiskupove prijatelje kardinala Contarinija, Pietra Bemba, Girolama Fracastoro, Jacopa Sannazara i Michelangela. Poglavlje o gradogradnji, također, čitava je monografija unutar knjige.Kao crvena nit provlači se, logično, niz upozorenja na karakteristično posezanje za antičkim temama i formama. Jasno, tu bismo mogli naći više signala nove senzibilnosti koji se podvlače ispod vremenske linije koju Pelc, opravdano, postavlja na 1450. godinu. Petar Kršava, opat zadarskog samostana Sv. Krševana, restaurirao je 1434. rimski slavoluk na zadarskoj Porta Marina, datirajući ga klasičnim komemorativnim natpisom, godinom II. olimpijade DLIII, pozivajući se vjerojatno na norme za zaštitu antičkih građevina koje je tada postavio Martin V, držeći svetogrđem njihovo uklanjanje ili oštećivanje, preporučujući čak rušenje građevina naslonjenih na same spomenike. Među tolikim takvim primjerima Pelc ističe i jedan osobito složen. Poznato je da je u sastav Dubrovačke Republike Cavtat / Epidaurum ušao kupnjom tek između 1419. i 1426. Nije, dakle, čudno što je povratak Epidauruma kao ishodišnoga mjesta državnog rodoslovlja Dubrovnika bio u to ranorenesansno doba praćen snažnim mitološkim razmatranjima. Jednako tako, Konavle, kraj kojem će biti namijenjena uloga žitnice Dubrovnika, postaje ono mjesto u Iliriku gdje se skrasio utemeljitelj Tebe Kadmo sa ženom Harmonijom. Na Snježnici poviše Konavala nalazi im se i grob. Bit će da prikaz Venere i Marsa na kapitelima glavnoga portala Kneževa dvora, upravo prema varijanti tebanskoga mita po kojemu su oni bili udruženi u zakonit brak iz kojega se rodila kći Harmonija (žena Kadmova), nije dakle nimalo slučajan, pogotovo jer su praćeni reljefnim prikazom putta koji sviraju, personificirajući harmoniju. Venera i Mars bili bi tako, uz Eskulapa, legitimni zaštitnici Dubrovnika. Grad bi preko njih ušao u srodstvo s Rimom, gdje su prikazivani kako stoje jedno uz drugo, u ulozi Enejine majke i njegova adoptivnog oca, kao zaštitnici rimskoga puka i kao mistični prethodnici julijsko-klaudijevske dinastije, dok poslije simboliziraju i slogu (tip concordia). Ali, rimsko podrijetlo ne traže i ne nalaze samo gradovi: imena zadarskih Tetrika i Civallellija, trogirskih Cepiona skrivaju imena starih hrvatskih rodova; rimske korijene zazivaju i Blagajski, Frankopani, Kurjakovići…Dakako, našu antičku baštinu nije otkrilo tek renesansno doba. Nema grada na obali koji u njoj i s njom i doslovno nije živio. Spomenici poput slavoluka Sergijevaca u Puli i Dioklecijanova Peristila postat će univerzalnim uzorima, pa će splitski rimski barok u našu renesansu ući – ne nužno neočekivano – možda prije posredno, preko Firence, nego izravnim proučavanjem. Brunelleschi zacijelo nije osobno vidio Split, ali mu je jedan naš, još enigmatski discipulus, mogao prenijeti crtež peristilske arkature; a jedino je spliskim Peristilom mogla biti nadahnuta dugačka arkatura portika Spedale degli Innocenti – ishodišno mjesto firentinske renesanse. Jedan drugi Firentinac, Nikola Ivanov, naturaliziran u Šibeniku i Trogiru, ostvario je s kapelom bl. Ivana Trogirskog najelegantniju renesansnu građevinu izvan Toskane, a u Šibeniku je nastavio genijalno Jurjevo djelo. Originalnost šibenske katedrale ništa ne potvrđuje rječitije od činjenice da njezin crtež donosi Faust Vrančić u glasovitoj knjizi Machinae novae (1595), uz ogradu da je crta ne zbog toga što bi bila, s jedinstvenim kamenim krovom, njegov izum, nego stoga što je ukras domovine. Međutim, ako je Nikola uspješno i ponovio konstruktivna rješenja Jupitrova hrama (splitska krstionica), umjetničko značenje Dioklecijanove palače ostalo je za njega knjiga sa sedam pečata, veli, ne preoštro, Folnesics. Prvi koji je doista beskompromisno progovorio all’ antica bio je Trogiranin Ivan Duknović, najvažniji kipar kojeg smo imali. Bilo kako bilo, kultura renesanse na hrvatskoj obali ocrtana je djelima ovjerovljenim bezbrojnim arhivskim ispravama u kojima se spominju stotine domaćih majstora, dinastije kipara i

graditelja, slikara i zlatara, sposobnih asimilirati svježe ideje i poticaje sa strane, sudjelujući svojim samosvojnim ostvarenjima u formiranju jadranske koine. Čitavo to razdoblje markirano je brojnim nesretnim godinama. No nijedan poraz, nijedan pad nekoga grada i nijedna kuga nije bila usporediva sa slomom Bosne 1463. kojim su zauvijek poništeni višestoljetni napori da se uspostavi kulturno jedinstvo jadranske obale i kontinenta. Ma koliko stari dalmatinski povjesničari bili opravdano kritični prema mletačkoj upravi koja je čitav svoj teritorij uredila kao tvrđavu, uključivanjem u mletački Stato da Mar 1409–1420. godine, dalmatinski gradovi ušli su u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredozemne države, tada u svom apogeju. Ako išta, uklonjena je mržnja između plemića i puka koja je u Zadru plemstvo svela na sedamnaest obitelji, stišali su se rodovski srazovi u Hvaru, Šibeniku, Splitu… U razdoblju mletačkog mira, koje je trajalo približno do 1470, odnosno do prvih većih turskih provala, udareni su temelji specifičnoj varijanti renesansne umjetnosti i književnosti u Dalmaciji. Neizbježna osmoza među tim jezičnim svjetovima (latinski, hrvatski i talijanski) često daje izrazitu notu izvornosti nizu djela humanističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredinama. Temelj na kojemu nastaju vrijedna djela renesansne arhitekture i kiparstva na hrvatskoj obali – poput šibenske katedrale i trogirske kapele blaženog Ivana, te Kneževa dvora u Dubrovniku – u novom je plastičkom govoru kojim je modificirana, zapravo pročišćena, struktura srednjovjekovnoga grada. Taj novi duh najbolje odražava kultura renesansnih ljetnikovaca, prije svega onih s dubrovačkoga područja, gdje dokumentirano postoje oko tri stotine takvih ladanjskih sklopova. Riječ je o fenomenu europskoga dometa. Dubrovnik je u knjizi dobio zasluženo povlašteno mjesto. Grad je svoj apogej doživio 1500-ih godina, kada ga suvremenik Nic-colň Machiavelli uspoređuje s antičkim Rimom, Ate-nom, Aleksandrijom, Mle-cima i Firencom, a njegove legendarne utemeljitelje stavlja uz bok heroja kakvi bijahu Tezej, Aleksandar Makedonski, Eneja i Mojsije. U renesansno i barokno doba Dubrovnik je žarište humanizma, središte domaće slikarske škole (Lovro Dobričević, Nikola Božidarević); središte književne republike (Marin Držić, Junije Palmotić, Ivan Gundulić), na čijim je tradicijama u preporodno vrijeme 19. stoljeća oblikovan suvremeni hrvatski književni standard.U knjizi se prvi put ravnopravno analiziraju i dometi renesanse u krajevima pod osmanlijskom vlašću, jer renesansa nije tamo živjela samo u ugraviranim arabeskama na oštrici handžara i na bjelokosti drški jatagana. Krvavom ironijom povijesti, pobjednik Husrev-beg, javljajući sultanu da je osvojio Klis, predlaže da podigne na ruševinama antičke Salone novi grad i kolonizira ga »herojima Islama«! No, o osmozi stilova koja se na osebujan način odvijala u tom prostoru tijekom dva i pol stoljeća, i gdje su se intenzivno dodirivali kršćanski i islamski duhovni pojasi, tek treba pisati.Bilo bi zaista cjepidlačenje ovdje tražiti neki spomenik ili ime koji su preskočeni u ovoj sintezi koja će se, zacijelo, ažurirati novim izdanjima. Šteta je samo što tako golemu faktografsku građu ne prate razrađena kazala poput uzorno priređenih u Cambijevoj Antici, unutar iste serije sinteza. Knjiga Milana Pelca donosi upravo dojmljiv inventar hrvatske renesansne umjetnosti. Kada bi se preklopio s imenima i pojavama književne, znanstvene i socijalno-političke historije, dobili bismo enciklopediju hrvatske renesanse. Nitko je danas ne bi mogao bolje urediti od autora ove sinteze koju bi – ako ne i sve ostale knjige iz Ljevakove serije – trebalo što prije integralno prevesti barem na engleski. Njezino objavljivanje na internacionalnom knjižarskom tržištu moglo bi skrenuti pozornost široke javnosti na čitav sklop još nepravedno zaboravljenih kulturnih činjenica hrvatske nacionalne baštine koje još uvijek obavija scolarly black-out, a trebali bi biti integrirani kao poseban, distinktivan hrvatski prinos univerzalnoj povijesti europske civilizacije, s nizom samoniklih umjetničkih ostvarenja. U tome bi slijedila i na idealan način zaokružila kataloge triju zapaženih izložbi (Vatikan, Ecouen, Venecija), rezultate važnih restauratorskih kampanja i nekoliko važnih međunarodnih skupova kojima je u žarištu bila hrvatska renesansa.

Joško Belamarić

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti umjetnosti koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo

sebi iskovalo ime (franc. Renaissance = preporod). U ovom razdoblju antika je smatrana vrhuncem

čovjekovih stvaralačkih snaga, pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile

oživljene.

Usporedno s materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve većem interesu

za antičku umjetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmjerenu prema čovjeku

suprotstavljali skolastičkoj nauci i teologiji. Za talijanske humaniste središte univerzuma više nije bio

Bog, nego čovjek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novčane i intelektualne elite.

Humanisti su skupljali i proučavali antičke rukopise, učili grčki i latinski jezik, istraživali ostatke

antičke arhitekture i skulpture. Razvijena samosvijest i samopouzdanje omogućili su im da slobodno

biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je

racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i ojačala je individualnost talijanskog i europskog građanina.

Zasnovana na empirijskom doživljaju svijeta i kritičkom odnosu prema autoritetima, renesansa je

oslobodila bujicu stvaralačke energije prvo u Italiji i Nizozemskoj, a zatim u Njemačkoj i Francuskoj.

Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo složeniji od svijeta njegovih

prethodnika. Umjetnik ne samo da je bio prijatelj humanista, filozofa i književnika nego je i sam bio

univerzalno obrazovan i svestran stvaralac. Mnogi su bili istovremeno arhitekti, kipari, slikari,

znanstvenici i pjesnici. Upućeni na prirodu, proučavali su optiku i ustanovili zakonitosti linearne i

zračne perspektive. Značajan predmet proučavanja umjetnika bilo je i ljudsko tijelo,

njegovaanatomska struktura, zakoni pokreta i proporcije od kojih zavisi njegova ljepota, crtački stil

postao je prirodniji i realističniji.

Visoka renesansa je vrijeme kada se prestaju utvrđivati gradovi jer su nastali topovi s eksplozivnim

punjenjem i obrambeni zidovi postaju suvišni. Vojska izlazi iz gradova i okršaji se odvijaju na

otvorenom prostoru. Jačaju monarsi koji postaju moćni, snažni, bogati i sposobni braniti teritorijalni

integritet cijele države. Grade se kulturne i znanstvene institucije, knjižnice, galerije, muzeji. Razvija se

znanost, posebice matematika, fizika i astronomija (Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Giordano Bruno

govore protiv geocentričnog sustava). Jačaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja

je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima među vlastelom, te zahvaljujući prevlasti na

Sredozemlju postala najjačom silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moći Venecije, nitko

nije slutio da je to i početak njezinog kraja jer se trgovina već prebacivala na relaciju Europa-Amerika

(Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. godine).

Društveno-socijalna decentralizacija vlasti započinje reformom rimokatoličke crkve poznatom pod

imenom protestantizam (Martin Luther 1517. godine – Wittenberg, 95 teza). Njemačka aristokracija

uvelike prihvaća protestantizam i stvara autonomne, apsolutističke kneževine i vojvodstva. Svećenici

mijenjaju način života, imaju svoje župe, ne grade se skupocjene crkve, ukidaju se ceremonije i

prestaje se trošiti na skupocjena umjetnička djela. Biblija se prevodi na njemački jezik i postaje prva

knjiga njemačke književnosti.

Tijekom 16. stoljeća "Visoka renesansa" je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali

središtem talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leon X. i Julije II. slavili grad

slaveći sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante (1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) –

građevina je malih dimenzija (visine 9 metara), kružnoga tlocrta sa šesnaest stupova, dva kata

s kupolomi lanternom i apsolutno je simetrična. Po skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga

vijeka.

U vrijeme kada se izrazito štovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se

stvarao kult genija, umjetnici su se željeli izražavati na poseban način i pri tome ostaviti poseban

dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnoga umjetnika, pojedinca

nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek (tal.

uomo universale). Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih vremena: Leonardo da

Vinci, Michelangelo i Rafael.

Rana renesansa u Italiji [uredi]

Podrobniji članak o temi: Rana renesansa

Rana Renesansa (tal. quattrocento) je prvo umjetničko razdoblje renesanse koje traje kroz cijelo 15.

stoljeće.

Italija je odigrala vodeću ulogu u pojavi renesanse, i to prvenstveno grad Firenca, a zatim

i Padova, Rim, Venecija … sve do početka 16. stoljeća kada se širi po cijeloj Europi. Društveno

uređenje je sličilo onome u antičkoj grčkoj, bilo je prepuno gradova-država koje su se natjecale i

ratovale jedna protiv druge. Ti gradovi-države razvijali su manufakturnu proizvodnju, trgovinu,

zemljopisna otkrića,tiskarstvo (Gutenberg, 1440.) i znanost. Trgovanje s udaljenim krajevima ruši stare

strahove od prostora i prirode kojima se sada pristupa na znanstven način (manje kroz teološke

dogme), tako se razvijaju: matematika, medicina …; otvaraju se prva sveučilišta (Padova, i dr.)

Umjetnici po prvi puta bivaju cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni čovjek priznavao je da je

razdoblje klasike nepovratno mrtvo, a cilj mu je bio dostići ga i nadići. U želji da se potpuno

odbacisrednji vijek i preporodi antika u Europi je počelo stvaranje modernog čovjeka. Predstavnici

rane renesanse u Italiji su: Masaccio, Donatello, Filippo Brunelleschi itd.

Visoka renesansa u Italiji [uredi]

Podrobniji članak o temi: Visoka renesansa

Visoka renesansa (ili razvijena renesansa, tal. cinquecento) je kasna faza renesanse koja se odvija do

prve polovice 16. st.

Tijekom 16. stoljeća renesansa je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali centrom

talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leo X. i Julije II. slavili grad slaveći sebe.

U vrijeme kada se izrazito štovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se

stvarao kult genija, umjetnici su željeli da se izražavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban

dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca

nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni

čovjek (tal. uomo universale). Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih

vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti i Rafael.

Dva genija [uredi]

Renesansni ideal univerzalnog čovjeka utjelovio je Leonardo da Vinci (1452.-1519.). U njemu su

znanstvena radoznalost i moćna inteligencija bile skladno spojene s ljubavlju prema prirodi i jasnim

osjećajem za njene tajne. Inženjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je proučavao sve,

od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskoga tijela, napravio je crteže letećih strojeva, brana,

zgrada, opsadnih oružja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim bilježnicama.

Na slici Majka Božja s Djetetom, sv. Anom i janjetom možemo prepoznati sve karakteristike njegovog

slikarstva: likovi su uvijek raspoređeni u nekom geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija,

postupno modeliranje likova koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz

uporabu kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju sliku na

svijetu – Mona Lisa. To je čudesan portret žene koja se tajanstveno smiješi (arhajski osmijeh) ispred

rastaljenog pejzaža kamenja i rijeka. Portret žene je jako idealiziran iako je nastao po stvarnom

modelu i u toj ravnoteži leži tajanstvenost ove slike.

Drugi važni arhitekt cinquecenta, još slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo Buonarroti (1475.-

1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih

generacija umjetnika.

Monumentalnost postiže zarana već svojom skulpturom Davida koji je bio simbol slobodarske

firentinske republike. Strahovita snaga i napetost zrače iz tijela ove skulpture. U svojim djelima je

izražavao svoja filozofska i etička stajališta. To se najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura Robovi,

gdje je ljudsko tijelo shvaćeno kao tamnica duha. Michelangelova umjetnost je dramatična, napeta i

napadna.

Jan van Eyck, Arnolfinijev pir, 1434., ulje na dasci, 81,9 x 59,7 cm,London.

Sjevernoeuropska renesansna umjetnost [uredi]

Podrobniji članak o temi: Sjevernoeuropska renesansna umjetnost

Sjevernoeuropska renesansna umjetnost je umjetnička produkcija na sjeveru Europe u 15. st., kada

u Italiji renesansa uzima maha i umjetnost se budi i vraća čovjeku, na sjeveru se razvija slikarstvo

neslućena sjajaprije svega u Nizozemskoj gdje se razvila silna trgovina, nastanilo blagostanje i

bogatstvo, a građanstvo želi produbiti i obogatiti svoje nazore i predodžbe o svijetu.

Visoka renesansa se širi iz Rima diljem cijele Europe. Među apsolutističkim monarhijama glavnih

europskih država u svom bogatstvu, raskoši, feudalnih posjeda, tuđih kmetova i opljačkanih

vrijednosti, prednjače kraljevi francuskih dinastija. zahvaljujući brojnim kraljevskim brakovima francuski

kraljevi polažu pravo na druge krune i druge zemlje, pa ratuju sa svima (Nizozemskom, Španjolskom,

Engleskom, Napuljom …). Preko ratova u Italiji upoznaju se s renesansom i prihvaćaju je jer im

omogućava gradnju palača, dvoraca, galerija, muzeja, trgova, kakvih nije bilo u gotičkoj umjetnosti

sjevera. Uskoro ti utjecaji dopiru do Njemačke, Engleske, a kasnije u doba Baroka i do carske Rusije.

Čak je Leonardo slikao na dvoru Luja XII.

Venecijanska renesansa [uredi]

Podrobniji članak o temi: Venecijanska renesansa

U 15. stoljeću jačaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali

i demokratskim izborima među vlastelom, te zahvaljujući prevlasti naSredozemlju postala najjačom

silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moći Venecije, nitko nije slutio da je to i početak

njezinog kraja jer se trgovina već prebacivala na relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio

Ameriku 1492. godine).

Velika karakteristika venecijanske renesanse je odnos prema boji. Za razliku od "intelektualnog"

slikarstva Firence i Rima, u Veneciji je nastala umjetnost u kojoj je boja važnija od linija. Predstavnici

venecijanskog slikarstva: Giorgione, Giovanni Bellini, Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese.

Renesansa u književnosti [uredi]

Cilj pokreta je oponašanje antičkih pjesnika, uspostava njihovih estetičkih ideala, ljepote, savršenstva

umjetnosti. Od humanizma se razlikuje po jeziku; dok su se humanisti izražavali na latinskom jeziku,

renesansni književnici to rade na narodnim. Žarište renesanse bila je Italija i to zato što su na

njezinom teritoriju ostali brojni tragovi antičke tradicije s mitskim Rimom. Usto, talijanski jezik je najbliži

latinskom. Renesansa je zahvatila sva područja s ostatcima antičkog svijeta i jezicima koji vuku svoj

korjen iz latinskog.

Glavni žanrovi oblikovani u renesansi su:

lirika  – uz petrarkističku liriku koja je bila vrhunac pjesničkog stvaranja (zbirke posvećene samo

jednoj ženi, Kanconijeri) njeguje se i religiozna lirika, bukolička poezija (za koju je karakterističan

opis prirode s naglaskom na čežnji za mirnim ivotom u dodiru s prirodom), zabavna lirika i

specifičan oblik pokladnih pjesama (maskerate). Naravno, sveukupna lirika pronalazi uzore u

antici.

ep  – je kategorija uzvišenog stila, uzor je Vergilije; njegovim putem kretali su se epovi bilbijskog

sadržaja poput Marulićeve Judite i epovi viteških sadržaja, čiji je predstavnik Ariosto.

dramske vrste  – uzori u drami su Plaut i Terencije, a najpopularnije dramske vrste su pastorale.

roman  – razvijaju se tri tipa romana: viteški, pastirski i pikarski. Viteški potječe iz srednjeg vijeka, a

karakterizira ga heroj koji ruši sve zapreke na putu do cilja, do kojeg uvijek dolazi. Pastirski roman

utemeljio je Jaccopo Sannazzaro (Arcadia, 16. stoljeće), a u Hrvatskoj se ističe Petar Zoranić s

romanom Planine. Pastirski roman opisuje ljubavne zgode pastira u idiličnoj prirodi. Pikarski

roman opisuje proboj simpatične varalice, čovjeka s dna društvene ljestvice.

Renesansni književnici [uredi]

Lodovico Ariosto – talijanski pjesnik, veliko djelo ep Bijesni Orlando, zamišljen kao nastavak

nedovršena Boiardova spijeva Zaljubljeni Orlando. U Bijesnom Orlandu Ariosto oživljava fantastičan

viteški svijet. Francois Rabelais – francuski pripovjedač, najvažnije djelo Gargantua i Pantagruel ,

roman u 5 knjiga koji govori od podvizima porodice divova poznate iz srednjovjekovne literature.

Cervantes – španjolski pripovjedač, svoje najznačajnije djelo, viteški roman Bistri vitez Don Quijote od

Manche napisao je u zatvoru.