V. Ranđelović, 2015 - FITOGEOGRAFIJA 1 Poglavlje 7 Regionalna fitogeografija Istorijski pregled fitogeografskih podela Sveta Raspored i sastav biljnog sveta razlikuje se na pojedinim delovima Zemlje. Poređenjem flore Evrope i Severne Amerike, uočava se da postoje mnoge biljne vrste i drugi taksoni koji se zajednički za oba kontinenta, ali i brojni taksoni koji se javljaju samo na jednom od njih i po kojima se oni međusobno razlikuju. Ova razlika je jo š veća ukoliko se uporede flore Evrope ili Severne Amerike sa florom Australije. Različitost flora pojedinih geografskih celina osnova je fitogeografske rejonizacije Planete. Prvi istraživač koji je zapazio postojanje razlika u biljnom svetu pojedinih delova Zemlje bio je Alexander von Humboldt. On je ukazao na činjenicu da je broj biljnih vrsta u Južnoj Americi daleko veći i razbio predrasudu da je Evropa floristički najbogatiji deo Sveta. Nakon Humboltovih putovanja u Centralnu i Južnu Ameriku, veliki broj istraživača započinje istraživanja sa ciljem da otkriju zakonitosti u rasporedu biljnog sveta na Zemlji. Uporedo sa razvojem fitogeografske regionalizacije razvija se i fitogeografsko kartiranje. Prva fitogeografska karta delo je Žaka Lamarka i Ogista de Kandole (Lamarck, Candolle, 1805), na kojoj prikazuju fitogeografsku rejonizaciju Francuske. Na ovoj karti Francuska je podeljena na pet florističkih provincija (Slika xx.), koje su prikazane različitim bojama (Ebach, Goujet, 2006). 15 godina kasnije, Ogist de Kandole (Candolle, 1820) izvršio je podelu Sveta na 20 florističkih regiona. Jedan od prvih pokušaja rejonizacije Zemlje na osnovu florističkog sastava različitih oblasti delo je danskog botaničara, pravnika i političara Joakima Frederika Šoua (Joakim Frederik Schouw). U svom kapitalnom delu „Grundzüge einer allgemeinen Pflanzengeographie“ Slika xx. Prva fitogeografska karta (A.G. Dezauche u Lamarck, Candolle, 1805) Regionalizacija flore Francuska: zelena boja – vodena i maritimna flora, plava – planinska flora, karmin – mediteranska flora, crvena - atlantska flora, žuta – kontinentalna flora
22
Embed
Regionalna fitogeografija - Пријава 2017-07... · 2017. 7. 7. · Regionalna fitogeografija 2 (Schouw, 1823) on je podelio Zemljinu kuglu na 25 florističkih carstava, a neka
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
V. Ranđelović, 2015 - FITOGEOGRAFIJA
1
Poglavlje 7
Regionalna fitogeografija
Istorijski pregled fitogeografskih podela Sveta
Raspored i sastav biljnog sveta razlikuje se na pojedinim delovima Zemlje.
Poređenjem flore Evrope i Severne Amerike, uočava se da postoje mnoge
biljne vrste i drugi taksoni koji se zajednički za oba kontinenta, ali i brojni
taksoni koji se javljaju samo na jednom od njih i po kojima se oni međusobno
razlikuju. Ova razlika je još veća ukoliko se uporede flore Evrope ili Severne
Amerike sa florom Australije. Različitost flora pojedinih geografskih celina
osnova je fitogeografske rejonizacije Planete.
Prvi istraživač koji je zapazio postojanje razlika u biljnom svetu
pojedinih delova Zemlje bio je Alexander von Humboldt. On je ukazao na
činjenicu da je broj biljnih vrsta u Južnoj Americi daleko veći i razbio
predrasudu da je Evropa floristički najbogatiji deo Sveta.
Nakon Humboltovih putovanja u Centralnu i Južnu Ameriku, veliki
broj istraživača započinje istraživanja
sa ciljem da otkriju zakonitosti u
rasporedu biljnog sveta na Zemlji.
Uporedo sa razvojem fitogeografske
regionalizacije razvija se i
fitogeografsko kartiranje. Prva
fitogeografska karta delo je Žaka
Lamarka i Ogista de Kandole
(Lamarck, Candolle, 1805), na kojoj
prikazuju fitogeografsku rejonizaciju
Francuske. Na ovoj karti Francuska je
podeljena na pet florističkih provincija
(Slika xx.), koje su prikazane različitim
bojama (Ebach, Goujet, 2006). 15
godina kasnije, Ogist de Kandole
(Candolle, 1820) izvršio je podelu
Sveta na 20 florističkih regiona. Jedan
od prvih pokušaja rejonizacije Zemlje
na osnovu florističkog sastava različitih
oblasti delo je danskog botaničara,
pravnika i političara Joakima Frederika
Šoua (Joakim Frederik Schouw). U
svom kapitalnom delu „Grundzüge
einer allgemeinen Pflanzengeographie“
Slika xx. Prva fitogeografska karta (A.G. Dezauche u
Lamarck, Candolle, 1805)
Regionalizacija flore Francuska: zelena boja – vodena i maritimna flora, plava – planinska flora, karmin – mediteranska
Atlantsko-evropska provincija zahvata područje Evrope uz Atlantski okean, od severnih
Pirineja do južne Norveške, veliki deo Francuske, niziju oko Rajne, Belgiju, Holandiju, veliki
deo Danske, Veliku Britaniju i Irsku. U flori se javljaju 4 endemična roda (Petrocoptis, Dethawia, Endressia i Thorella) i više desetina endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je
predstavljena uglavnom listopadnim šumama (Тахтаджян, 1978).
Srednjeevropska floristička provincija
Srednjeevropska floristička provincija se prostire istočno od Centralnog
masiva u Francuskoj i Ardena u Belgiji, zahvata istočnu obalu Danske,
jugoistočnu Skandinaviju, južnu obalu Finske, južne obale Baltičkog zaliva,
celu Srednju Evropu, Alpe, Severne Apenine, Panonsku niziju i Karpate, a na
istok se pruža do Belorusije i reke Dnjestar. Istočna granica se poklapa sa
Balkanska floristička provincija zauzima nemediteranske delove Balkanskog
poluostrva, odnosno jugoistočne delove Slovenije, Hrvatsku južno od reke
Save, ali bez jadranskog primorja, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i
Albaniju bez jadranskog primorja, Srbiju bez panonske ravnice, Bugarsku bez
crnomorskog primorja i planina na krajnjem istoku koje pripadaju Euksinskoj
provinciji (Strandža i istočni delovi Stare planine), Makedoniju i severnu
Grčku uključujući Pinde (Тахтаджян, 1978). Zbog velikog bogatstva flore
ovog područja i velikog broja endemičnih vrsta pojedini autori ovu teritoriju
uzdižu na rang jednog ili više florističkih podregiona sa većim brojem
provincija (Horvatić, 1967; Horvat et al., 1974; Stevanović, 1992) (Prilog
7.2).
U flori ove provincije javlja se 5 endemičnih rodova: Petteria, Degenia,
Halascya, Haberlea i Jancaea. Osim toga, flora se odlikuje prisustvom
velikog broja endemičnih vrsta, od kojih su mnoge tercijarni relikti, čiji su
najbliži srodnici rasprostranjeni na Pirinejskom poluostrvu, Alpima,
Kavkazu, Himalajima i drugim azijskim planinama. Najznačajniji endemiti
su: Picea omorika, Pinus peuce, Aquilegia aurea, Silene lerchenfeldiana, S.
frivaldszkyana, Rumex balcanicus, Primula deorum, P. frondosa, Malcolmia
Regionalna fitogeografija
14
Prilog 7.2
Fitogeografska podela Balkanskog poluostrva
Položaj Balkanskog poluostrva na krajnjem jugoistoku Evrope i specifični događaji u geološkoj istoriji
ovog područja, doprineli su nastanku veoma raznovrsne i endemitima bogate flore, što usložnjava pokušaj njegove fitogeografske diferencijacije. O tome svedoči i niz različitih gledišta o rangu koji ova
teritorija zauzima u sistemu fitogeografskih jedinica.
Engler (1924) teritoriju Balkanskog poluostrva izdvaja u Balkansku provinciju kao deo
Srednjeevropske florističke oblasti. Prvi pokušaj florističke podele Balkanskog poluostrva učinio je Turrill (1929), koji razlikuje 6 grupa i 16 podgrupa flore, ali ova podela je, kako i sam autor naglašava,
privremena i zahteva dalja istraživanja. Meusel et al. (1965) gotovo celo poluostrvo posmatraju kao deo
Makaronezijsko-mediteranskog florističkog regiona, deleći ga na veći broj provincija. Horvatić (1967) je izvršio fitogeografsku podelu bivše Jugoslavije i ukazao da njen najveći deo pripada Evrosibirsko-
severnoameričkom regionu, koji dalje deli na 3 provincije – Ilirsku, Mezijsku i Panonski sektor
Srednjeevropske provincije. Delove bivše Jugoslavije uz Jadransko more i reku Vardar on izdvaja u Jadransku i Egejsku provinciju Mediteranskog regiona. dok najviše vrhove jugoistočnih Dinarida,
Prokletija, Šar planine i zapadne Makedonije svrstava u Alpsko-visokonordijski region. Detaljna karta
fitogeografske podele Balkanskog poluostrva (vidi sliku) data je u knjizi „Vegetacija jugoistočne
Evrope“ (Horvat et al., 1974). Po ovoj podeli, veći deo poluostrva pripada Srednjeevropskom florističkom regionu sa većim brojem provincija, priobalna područja Marokansko-Mediteranskom
regionu, a Panonska nizija, donje Podunavlje u Bugarskoj i Rumuniji i stepska područja oko reke Marice
i njenih pritoka u jugoistočnoj Bugarskoj i evropskom delu Turske, Pontsko-južnosibirskom regionu. Stevanović (1992) na području Srbije razlikuje tri floristička regiona – Srednjeevropski, Pontsko-
južnosibirski i Srednje-južnoevropski planinski, ali i horionske enklave Cirkumarktičkog,
Cirkumborealnog i Makaronezijsko-mediteranskog florističkog regiona.
Fitogeografska podela jugoistočne Evrope po Horvatu, Glavaču i Elembergu (Horvat et al., 1974)
Acer heldreichii, Eringium serbicum, Ramonda serbica, R. nathaliae,
Sideritis scardica, Stachys iva, S. milanii, Dioscorea balcanica, Lilium
jankae, Crocus veluchensis, C. rujanensis, Tulipa serbica i mnogi drugi.
Klimazonalna vegetacija je predstavljena listopadnim šumama. U
zapadnom delu provincije, koji se može označiti kao Ilirska podprovincija,
klimazonalna je šuma kitnjaka i graba (Querco-Carpinetum), a velike
površine pokriva i čista kitnjakova šuma, dok u planinskom pojasu najveće
površine prekrivaju bukove (Fagetum illyricum) i bukovo-jelove (Abieti-
Fagetum illyricum) šume. U istočnom delu provincije, koji se može označiti
kao Balkanska podprovincija, klimazonalna je šuma hrastova sladuna i cera
(Quercetum frainetto-cerris), a u planinskom pojasu takođe dominiraju
bukove šume (Horvat et al., 1974). U klisurama i kanjonima su česte
polidominantne tercijarne reliktne šume u kojima se javljaju Ostrya
carpinifolia, Juglans regia, Corylus colurna, vrste roda Quercus, Syringa
vulgaris, Comandra elegans i druge reliktne vrste.
Euksinska floristička provincija
Euksinska provincija zahvata Zapadni Kavkaz, Severnu Anatoliju,
crnomorsko primorje evropskog dela Turske, planinu Strandžu i
ogranke istočne Stare planine u Bugarskoj. U flori se javljaju 3
endemična monotipska roda (Lepidotrichum, Chymsidia i
Megacaryon) i više od 200 endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je
predstavljena uglavnom hrastovim i bukovim šumama, a u šumskom
pokrivaču karakteristično je učešće zimzelenih žbunova Prunus
laurocerasus i Rhododendron ponticum, kao i listopadnog žbuna
Vaccinium arctostaphylos (Тахтаджян, 1978).
Kavkaska floristička provincija
Kavkaska provincija uglavnom zahvata šumski pojas Malog i
Velikog Kavkaza bez zapadnih delova koji pripadaju Euksinskoj provinciji i bez južnih i jugoistočnih sušnih delova, koji pripadaju
Jermensko-Iranskoj provinciji. U flori se javlja 5 endemičnih rodova
(Pseudovesicaria, Symphyoloma, Pseudobetekea, Trigonocaryum i
Cladochaeta) i veliki broj endemičnih vrsta. Veliki broj vrsta je
zajednički sa Euksinskom provincijom, a među njima su i dva
endemična roda (Agasyllis i Sredinskya). Šumska vegetacija je
predstavljena hrastovim i bukovim šumama. U subalpskom pojasu su
karakteristične parkovske šume izgrađene od Acer trautvetteri i
Quercus macranthera (Тахтаджян, 1978).
Istočnoevropska floristička provincija
Istočnoevropska provincija se prostire od jugoistočnog dela priobalja
Baltika, preko Belorusije i Karpata do severnog primorja Crnog
mora, a na istok dopire do južnog Urala i poklapa se sa istočnom
granicom areala hrastova, a pre svega lužnjaka (Quercus robur). Pojedini autori ovu provinciju dele na dve, Centralnorusku i Sarmatsku (Braun-Blanquet,
1965). U flori se javlja samo jedan endemičan rod (Cymbochasma) i ne tako veliki broj
endemičnih vrsta. Vegetaciju grade uglavnom širokolisne listopadne šume, a u južnim
delovima provincije šume lužnjaka i stepe (Тахтаджян, 1978).
Severnoevropska floristička provincija
Severnoevropska provincija se prostire od Norveške, preko Švedske, Finske i severozapadne
Rusije do Timanskog pobrđa, odnosno reke Pečore, i Gornjekamske visoravni, odnosno
gornjeg toka reke Kame. U flori je veoma malo endemičnih vrsta (Thalictrum kemense,
Corispermum algidum, Helianthemum arcticum i druge). Vegetacija je uglavnom
Karakteristična vrsta Euksinske provincije i tercijarni relikt, koja je
zastupljena i u flori Srbije, na planini
Ostrozub kod Vlasotinca. U našem narodu je poznata pod nazivom
zeleniče.
Regionalna fitogeografija
16
Zapadnosibirska floristička provincija
Zapadnosibirska provincija se prostire na istok od Severnoevropske i
Istočnoevropske provincije do reke Jenisej, dok se na jugu graniči za
kazahtanskim pustinjama. Najveći deo provincije je prekriven
tajgom, a od listopadnog drveća najčešće su Betula pendula, B.
pubescens i Populus tremula (Тахтаджян, 1978).
Altajo-Sajanska floristička provincija
Ova provincija obuhvata područje oko Altaja i Sajanskih planina i
južno priobalje Bajkalskog jezera. U flori se javljaju dva endemična
monotipska roda (Microstigma i Tridactylina) i oko 120 endemičnih
vrsta. Vegetacija je jasno vertikalno zonirana, a najveći značaj imaju
šume sibirskog ariša (Larix sibirica) i sibirske jele (Abies sibirica)
(Тахтаджян, 1978).
Srednjesibirska floristička provincija
Srednjesibirska provincija obuhvata Severni Sibir istočno od reke
Jeniseja i prostire se do Верхојанског planinskog venca. Odlikuje se jednim endemičnim monotipskim rodom (Redowskia) i malim brojem
endemičnih vrsta. Vegetacija je mahom izgrađena od četinara, od
kojih je karakterističan daurski ariš (Larix gmelinii) (Тахтаджян,
1978).
Zabajkalska floristička provincija
Zabajkalska provincija se prostire na istok od Bajkalskog jezera i
Zabajkalskog pobrđa, a zauzima i deo sveroistočne Mongolije. U flori
se javlja jedan monotipski endemičan rod (Borodinia) i manji broj
endemičnih vrsta. Šumska vegetacija je okarakterisana daurskim arišom i, u južnim
delovima, stepama u kojima dominira Leymus chinensis i šumostepama (Тахтаджян, 1978).
Severoistočnosibirska floristička provincija
Ova provincija obuhvata severoistočni Sibir do Ohotskog i Beringovog mora. U flori je
zastupljen jedan monotipski endemičan rod (Gorodkovia) veći broj endemičnih vrsta.
Vegetacija je izgrađena uglavnom od listopadnog drveća, od kojih najveći značaj imaju
Betula rotundifolia, B. middendorfii, B. fruticosa i Alnus fruticosa. Na većim nadmorskim
visinama i na severu provincije razvija se tundra (Тахтаджян, 1978).
Ohotsko-Kamčatska floristička provincija
Ova provincija obuhvata poluostrvo Kamčatku, primorje Ohotskog mora, donji tok reke
Amur, severni deo ostrva Sahalin i druga ostrva Ohotskog mora. Odlikuje se manjim brojem endemičnih vrsta, od kojih su najznačajnije dve vrste jela (Abies gracilis i A. nephrolepis),
koje učestvuju u izgradnji šumskog pokrivača. Osim njih, česte su drvenaste vrste Picea
Omphalothrix i Anemarrhena) i veliki broj endemičnih vrsta. Vegetacija je uglavnom predstavljena listopadnim šumama mongolskog hrasta (Quercus mongolica) i mešovitim
četinarsko-širokolisnim šumama u kojima dominiraju daurski ariš (Larix gmelinii), korejska
smrča (Picea koraiensis), kinganska jela (Abies nephrolepis) i druge (Тахтаджян, 1978).
Sahalino-Hokaidska floristička provincija
Ova provincija obuhvata srednji i južni deo ostrva Sahalin, veći deo ostrva Hokaido i neka
manja ostrva Kurilskog hrida. U flori se javlja samo jedan monotipski rod (Miyakea) i veći
broj endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Japansko-Korejska floristička provincija
U ovu provinciju su uključeni veći deo poluostrva Koreje, jugozapadni delovi ostrva
Hokaido, ostrva Honšu, Kjušu, Tanegašima, Jakušima i druga japanska ostrva. U flori se
javlja jedna endemična familija (Glaucidiaceae), 13 endemičnih rodova (Thujopsis,
Anemonopsis, Pteridophyllum, Tripetalia i drugi) i veliki broj endemičnih vrsta (Тахтаджян,
1978).
Volkano-Boninska floristička provincija
Provincija obuhvata veći broj malih ostrva vulkanskog porekla u Tihom okeanu, jugoistočno
od Japana, koja pripadaju arhipelazima Bonin i Volkano. Iako flora ima tropski karakter,
njeno poreklo je istočnoazijsko, a pokazuje veću sličnost sa florom Tajvana i arhipelaga
Rjukju, nego sa florom Marijanskih ostrva. Odlikuje se prisustvom dva endemična roda
(Boninia i Dendrocacalia), a 80% biljnih vrsta su endemične (Тахтаджян, 1978).
Rjukju floristička provincija
Rjukju provincija obuhvata ostrva između ostrva Kjušu i Tajvana. Flora ovih ostrva ima prelazni holarktičko-paleotropski karakter, ali su ostrva ostaci nekadašnje istočne obale
azijskig kontinenta i odlikuju se prisustvom drevnih japanskih elemenata flore, kao što su
Trochodendron i Aucuba. Tropski elementi flore su dospeli disperzijom i neoendemičnog su
karaktera (Тахтаджян, 1978).
Tajvanska floristička provincija
Provincija obuhvata veći deo Tajvana, isključujući krajnji jug, i manja ostrva oko njega,
izuzev krajnjih južnih ostrva. Kao i prethodna, ova provincija ima prelazni holarktičko-
paleotropski karakter, tako da je mnogi autori smatraju provincijom Paleotropskog
florističkog carstva. Ipak, flora, a posebno drvenasta, pokazuje veću sličnost sa
istočnoazijskom florom. U flori su prisutna 4 monotipska endemična roda (Sinopanax,
Formosia, Titanotrichum i Satakentia) i veliki broj endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Fitogeografija
19
Severnokineska floristička provincija
Severnokineska provincija obuhvata Lesni plato, Šansijske planine, Severnokinesku ravnicu
i poluostrva Šandong i Liaodong. Flora ove provincije je slična Japansko-korejskoj i
Mandžurijskoj provinciji. Endemičnih rodova nema, ali su endemične vrste zastupljene u
velikom broju (Тахтаджян, 1978).
Centralnokineska floristička provincija
Provincija obuhvata planine Kin Ling i Daba Šan, južni deo Velike
kineske ravnice, Sičuansku depresiju i dolinu reke Jangcekjang do
Istočnokineskog mora. Flora ove provincije je jako bogata i odlikuje se
prisustvom dve endemične familije (Ginkgoaceae i Eucommiaceae),
Pseudolarix, Tapiscia i drugi) i jako velikog broja endemičnih vrsta
(Тахтаджян, 1978).
Siansko-Junanska floristička provincija
Ova provincija obuhvata zapadni Sičuan, Junansko pobrđe, planine
severoistočnog Mjanmara, severnog Laosa i severozapadnog Vijetnama. Flora je jako bogata i odlikuje se jednom endemičnom
familijom (Rhoipteleaceae), velikim brojem endemičnih rodova
(Glyptocarpa, Delavaya, Vladimiria, Faberia i drugi) i endemičnih
vrsta. Posebnim bogatstvom se odlikuje flora papratnica, koja se može
smatrati jednom od najbogatiojih na svetu (Тахтаджян, 1978).
Severnoburmanska floristička provincija
Provincija obuhvata severni Mjanmar, koji je poznat po teško
prohodnim planinama i dubokim klisurama. Flora se odlikuje većim
brojem endemičnih rodova i vrsta (više od 25% ukupne flore). U
rečnim dolinama ima tropski karakter, ali je najveći broj vrsta ipak holarktičkog porekla.
Velikim brojem endemičnih vrsta predstavljen je rod Rhododendron (Тахтаджян, 1978).
Istočnohimalajska floristička provincija
Ova provincija obuhvata veći deo istočnog Nepala, Butan, veći deo Asamskih Himalaja,
pojedine delove krajnjeg juga i jugoistočni deo Tibeta. U flori je zastupljeno 8 endemičnih
rodova (Paroxygraphis, Smithiella, Neoluffa i drugi) i veliki broj endemičnih vrsta. Prema
nastanki, flora Himalaja je najmlađa u Istočnoazijskom regionu (Тахтаджян, 1978).
Khazi-Manipurska floristička provincija
Provincija obuhvata planine Khazi, Džainti i Manipur, koje su deo istočnih Himalaja, iznad
900 m nm. (na nižim visinama se razvija tropska flora i vegetacija). U flori se javlja veliki broj enbdemičnih vrsta, među kojima ima i vrsta iz tipičnih paleotropskih rodova, kao što je
Nepenthes khasiana. Generalno, flora ima prelazni indo-malezijsko-istočnoazijski karakter
(Тахтаджян, 1978).
Atlantsko-severnoamerički floristički region
Ovaj region se prostire od obale Atlantskog okeana do Velike ravnice (Great
Plains) i od obale Meksičkog zaliva do južne Kanade. Flora regiona je jako
bogata i odlikuje se izraženim endemizmom. U flori su zastupljene dve
endemične familije (Hydrastidaceae i Leitneriaceae), ali i preko 100
endemičnih ili subendemičnih rodova. Endemični rodovi su Sanguinaria,
U poređenju sa evropskim delom Cirkumborealnog florističkog
regiona, ovaj region se odlikuje većim diverzitetom flore, što se objašnjava
geoistorijskim promenama koje su se dešavale za vreme poslednje glacijacije.
Naime, pravac pružanja planina od severa prema jugu na severnoameričkom
kontinentu omogućio je nesmetano povlačenje bogate tercijarne flore na jug,
u refugijume, pod „naletom“ ledene kalote i, kasnije, nakon povlačenja ledene
kalote i otopljavanja, njihovo vraćanje na ranija staništa. Na taj način očuvao
se veliki deo arktotercijarne flore Severne Amerike. U Evropi je pravac
pružanja planinskih masiva zapad-istok, što je u toku glacijacije predstavljalo
nepremostivu prepreku mnogim biljnim vrstama, te su one pod „naletom“
leda nepovratno uništene (Janković, 1990).
Po bogatstvu flore, ali i po taksonomskoj strukturi, Atlantsko-
Severnoamerički region je u velikoj meri sličan sa Istočnoazijskim regionom,
što je u svojim radovima opisao američki botaničar Asa Grej još sredinom 19.
veka (Boufford, Spongberg, 1983). Veliki broj familija i rodova je zajednički,
a mnoge vrste su ili zajedničke ili vikarne. Većina tih taksona su tercijarne
starosti, pa se disjunkcija u njihovom arealu naziva tercijarnom disjunkcijom
(Wood, 1972). Ove vrste su u tercijaru bile rasprostranjene širom severne
hemisfere, mahom u mezofilnim šumama, a do disjunkcije u njihovom arealu
je došlo usled zahlađenja krajem tercijara i tokom pleistocena, što je dokazano
i metodom molekularnog sata. Disjunkcija kao posledica disperzije na velike
daljine je dokazana tek za nekoliko taksona (Xiang et al., 2000). Reliktni
rodovi Liriodendron, Hamamelis, Carya, Stewartia i drugi zajednički su sa
Istočnoazijskim florističkim regionom (Li, 1952). Ipak, istočnoazijska flora
je bogatija i sadrži veći broj drevnih vrsta, rodova i familija, što je, kako je
već rečeno, posledica kontinuirane florogeneze tokom pleistocena.
Fitogeografija
21
Apalačka floristička provincija
Ova provincija obuhvata veliki deo brdskog regiona istočne Severne Amerike koji je
prekriven listopadnim šumama i deo južne Kanade. Odlikuje se velikim brojem endemičnih
vrsta, dok endemičnih rodova nema. (Тахтаджян, 1978) U listopadnim šumama su
karakteristične vrste Fagus grandifolia, Acer saccharum, Tilia americana, Quercus
fusiformis i Carya illinoinensis. Osim listopadnih šuma na severu provincije i većim
nadmorskim visinama javljaju se i četinarske šume (Thorne, 1993).
Atlantska nizijska floristička provincija
Ova provincija obuhvata priobalne nizije Meksičkog zaliva i Atlantskog okeana južno od
Nove Škotske, dolinu reke Misisipi i severni deo Floride. Flora provincije je florogenetski
mlađa od flore Apalačke provincije i sadrži mali broj reliktnih taksona. Ipak, u flori se javlja
jedna monotipska endemična familija Leitneriaceae sa vrstom Leitneria floridana. Osim nje,
javlja se još niz endemičnih vrsta (Тахтаджян, 1978).
Severnoamerička prerijska floristička provincija
U ovu provinciju spadaju ravnice istočno od Stenovitih planina, koje se na sever pružaju do
četinarskih šuma Kanadske provincije, a na jug do meksičkih pustinja. Flora je u florogenetskom pogledu mlada i siromašna endemitima. Na njeno formiranje je najviše
uticala flora Apalačke provincije. Karakteristične vrste su trave Andropogon gerardii, A.
scoparius, Sorghastrum nutans i Spartina pectinata (Тахтаджян, 1978).
Floristički region Stenovitih planina
Ovaj region obuhvata ostrva, priobalje i planinske
sisteme na zapadu Severne Amerike od Aljaske do
Novog Meksika. Najveći deo ovih planinskih sistema
čine Stenovite planine, Kaskadi i Siera Nevada. Flora
ovog regiona je u velikoj meri bliska sa florim
Cirkumborealnog florističkog regiona. Ipak, odlikuje je
dovoljno originalnih karakteristika na osnovu kojih se
može izdvojiti zaseban floristički region. U flori se javlja
karakteristične i brojne endemične vrste iz rodova
rasprostranjenih širom holarktičkog florističkog carstva
(Тахтаджян, 1978).
U biljnom pokrivaču dominiraju veoma
raznovrsne četinarske šume okarakterisane vrstama
Pseudotsuga menziesii, Pinus ponderosa, P. contorta,
Thuja plicata, Tsuga heterophylla, Picea sitchensis i
drugih (Тахтаджян, 1978).
Vankuverska (Sitkano-Oregonska) floristička provincija
Ova priobalna provincija obuhvata planine i ostrva uz zapadnu obalu Severne Amerike, od
Aljaske do države Oregon u SAD (Cronquist, 1982). Provincija se odlikuje raznovrsnim
četinarskim šumama u kojima se osim gore navedenih javljaju i Abies amabilis, A. concolor,
Pinus monticola, Chamaecyparis nootkatensis i drugi četinari (Тахтаджян, 1978). Primorske
padine su često prekrivene vlažnim četinarskim šumama u kojima dominiraju Picea sitchensis, Thuja plicata i Tsuga heteerophylla, ali i listopadno drveće Alnus macrophyllum,
Cornus nutalii i Arbutus menziesii (Thorn, 1993).
Slika xk. Vancouveria hexandra
Rod Vancouveria (Berberidaceae) je endemičan za floristički region
Stenovitih planina.
Regionalna fitogeografija
22
Floristička provincija Stenovitih planina
Ova provincija obuhvata najveći deo Stenovitih planina i okolne planine u Biritanskoj
Kolumbiji i centralnom Oregonu. Južni delovi Stenovitih planina, koji su samo delimično
bili zahvaćeni glacijacijom, odlikuju se velikim bogatstvom i visokim stepenom endemizma.
Vegetacija se odlikuje vertikalnom zonalnošću. Niža šumska zona otvorenih staništa odlikuje
se vrstom Pinus pondeerosa, na koju se na višim položajima nadovezuje šuma sa Pseudotsiga
menzeisii. Iznad ove zone su razvijene šume u kojima dominiraju Picea engelmanii i Abies
bifolia (Thorn, 1993).
Drevnomediteransko florističko podcarstvo
Drevno mediteransko podcarstvo se prostire od Makaronezije na zapadu,
preko Sredozemnog mora, Male i Srednje Azije do pustinje Gobi na istoku.
Iako je flora ove široke oblasti u velikoj meri raznovrsna i izgrađena od
različitih ekoloških tipova biljaka, ona se odlikuje mnogim zajedničkim
crtama na čitavom prostoru (Тахтаджян, 1978). Termin „flora drevnog
Mediterana“ upotrebio je još Engler (1881) u svom radu o rasprostranjenju
roda Rhus, imajući u vidu da se ona formirala na obalama praokeana Tetisa.