Albert Einstein
"Najvanija ljudska tenja je tenja za moralnou u naem djelovanju.
Naa unutarnja ravnotea, ak i naa egzistencija ovisi o tome. Jedino
moralnost u naem djelovanju moe dati ljepotu i dostojanstvo naem
ivotu."
"... U moralnosti nema nieg boanskog, to je posve ljudska
stvar..."
Antoine de Rivarol
"Postoji samo jedan moral, kao to postoji samo jedna geometrija:
te dvije rijei nemaju mnoinu."
Emile Durkheim
"Moralna su pravila produkt specijalnih drutvenih faktora, a
svaki moralni sistem zavisi od socijalne strukture drutva u kojem
egzistira. Ne postoji apsolutni moral, dakle ni jedan moralni
sistem koji bi bio moralan za svako drutvo, a razliitost morala za
ovo ili ono drutvo ne moe se objanjavati neznanjem ili
izopaenosu."
Ernest Hemingway
"To je moral: da ste poslije odvratni sami sebi." (Sunce se
ponovo raa) "O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije
ega se dobro osjeate, a nemoralno ono poslije ega se osjeate
loe."
Gustav Radbruch
"Moral, u onom smislu kako ga, recimo, opisuje etnologija,
obuhvata i zablude savjesti, ali samo zato to su i one po svome
smislu teile dobrome, koje su faktiki promaile." (Filozofija
prava)
Hans Kelsen
"Sa gledita pozitivnog prava kao sistema vaeih normi, moral kao
takav ne postoji, ili, drugim rijeima, moral se ne uzima uope kao
sistem vaeih normi ako se pozitivno pravo smatra kao takav sistem."
(Opa teorija drave i prava)
Ismet Spahi
"Uspostaviti porodicu i drutvo u kaljui nemorala i razvrata,
bilo javnih ili tajnih, nije mogue. istota morala mora postojati da
bi se uspostavila porodica i odrala zajednica. Oni koji ele da se
iri nemoral, nastoje da izazovu nered i pad porodica, te propast
drutva."
Jack Kemp
"Izmeu stvaranja bogatstva i njegovanja osobnosti postoji
prirodna veza. Materijalno bogatstvo je izgraeno na temeljima
morala na potivanju pravila zakona, vjere, discipline, ugovora,
tednje, osobne cjelovitosti i radne etike. Zdrave obitelji koje
njeguju ta uvjerenja najbogatiji su izvor snage nae kulture i nade
u budunost."
Kurt Baier
"Pravo je stvorenje autoritativnih odluka drutva, to jeste,
njegovih zvaninika, njegovih zakonodavaca, i sudija. U odnosu na
stvaranje i primjenu prava, meutim, lanovi pravnog poretka tek su
njegovi subjekti [...] Suprotno tome, moralnost drutva je zajedniki
proizvod moralnosti njegovih pojedinanih lanova. to se tie njegovog
sadraja, pojedinani lanovi su njegovi zajedniki stvaraoci, ne tek
subjekti." (Racionalni i moralni poredak)
Mahatma Gandhi
"Jedno je u meni usadilo dubok korijen: ubjeenje da je moral
osnova svih stvari i da je istina substanca sve moralnosti. Istina
je bila moj jedini cilj. Ona je svakodnevno dobijala na svom
znaaju, i moja predstava istine bivala je svakog dana sve ira."
Mustafa Ceri
"... nakon genocida u Bosni, samo bosanski muslimani drugima
mogu dijeliti lekciju o moralu." (Otvaranje damije u naselju
Trgovie, 2007)
Sran Golubovi
"Moralne dileme vaan su segment umjetnosti i obaveza svakog
reditelja je da se bavi time. Ja doivljavam film kao jednu, ipak,
angairanu umjetnost, i mislim da moja ostvarenja imaju jaku crtu
angairanosti. Nametanje pitanja moralnih vrijednosti je put ka
rjeenju krize u kojoj se nalazimo." (za Republiku)
Sylvie Delacroix
"Ako ni jedno od pravila koje ine pravni sistem nikada nije
potovano, mi ne bi govorili vie o pravu. Isto se odnosi i na moral:
ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi imalo zahtjeve prema
naem ponaanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Sutinski dio naeg
razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome to su oni
normativni u smislu koji se razlikuje od puke gramatike formulacije
u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili
barem tee da imaju, opravdane zahtjeve prema naem ponaanju ili
sudovima." (Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji)
Tony Honor
"[N]ad irokim spektrom pitanja nema naina da se odredi ispravno
djelovanje bez pravne komponente. ak i drutvo dobro namjernih
anela, koji su jedinstveno zabrinuti da ine ispravno, trebaju
sistem zakona da bi znali ta je ispravno za initi [...] [P]ravo je
dio moralnosti bilo kojeg kompleksnog drutva [...] Slika moralnosti
kao nacrta, a prava kao strukture koja se stvara u skladu s njim
ili suprotno njemu [...] vodi u zabludu. Moralnost je slinija
konturi iz koje nedostaju detalji. Zakoni, uz konvencije,
popunjavaju mnoge od njih." (The Dependence of Morality on Law)
[uredi]
http://bs.wikiquote.org/wiki/Moral
KONCEPT ETIKE I MORALA Ako u bilo kojem modernom rjeniku
potraimo znaenje pojmova etike i morala, tada moemo naii na
slijedee definicije: Etika je onaj dio filozofije koji se bavi
dunostima ovjeka. Moral je znanost o obiajima. Odmah je vidljivo da
je koncept etike obavijen odreenim "filozofskim velom", dok je
moral ogranien na niz pravila, sa svrhom da bolje vod imo
svakodnevni ivot. Bilo bi zanimljivo analizirati odakle je
proisteklo razdvajanje ova dva pojma po znaenju, jer su oni po svom
postanku braa blizanci. Pratei njihovu etimologiju nalazimo da
etika dolazi od grkog ethos, a moral vue svoje podrijetlo iz
latinskog mores. Zanimljivo je da obje rijei imaju isto znaenje:
obiaj ili navika. Dakle, ovi pojmovi koje prouavamo izvorno su
ekvivalentni. Taj nas podatak moe uputiti na jedan bitan moment, a
to je da u drevnom svijetu nije bilo sustava obiaja s jedne strane,
a filozofskog sustava s druge. Naprotiv, cilj svake filozofije
predstavljao je njenu izravnu primjenu i niti jedan mislilac se ne
bi ponosio time da govori na jedan, a djeluje na drugi nain.
Govorei rijeima Bhagavad Gite: etika i moral, ili bolje reeno
teorija i praksa, su dva dijela jednog te istog puta. Po emu se mi
danas sjeamo grke civilizacije? Upravo po njezinim umjetnicima i
filozofima. A kako, s druge strane, pamtimo doba Rimskog Carstva?
Po vojnim pohodima Rimljana, po njihovoj silnoj snazi i
nesalomljivoj volji. Na ovaj nain dolazimo do mogueg rjeenja
zagonetke. Ako rije etika dolazi iz grkog, a moral iz latinskog, ve
je to dovoljno da se u naim mislima ti pojmovi mogu poistovjetiti s
odgovarajuim civilizacijama. Zato je etika, teoretska i uzviena,
predmet izuavanja velikih knjiga, dok je moral praktian i direktan,
i kao takav, namjenjen ovjeku od akcije. Naravno, pri tome smo
zanemarili jednu bitnu injenicu: i Grci, a i njihovi povijesni
nasljednici Rimljani, bili su ljudi duboko ukorijenjenih shvaanja i
vjerskih uvjerenja. I jedni i drugi su, bilo razumski ili kroz
akciju, ili zbog dubokog potovanja zakona prirode s kojim su bili
sjedinjeni, nastojali shvatiti i nai svoje bogove, koji su boravili
u visinama kao ohrabrenje ovjekovu usponu. Prema tome, ako je
osnovna ideja ovih civilizacija bila vrlina kao sredstvo za
dosezanje vlastitih bogova, oni su, govorei o etici i moralu,
mislili na istu stvar. Cilj im je bio: harmonizirati ovjeka, pomoi
mu u sebi pronai izvore pravde i dobrote, i tako ugasiti e za
boanskom mudrou. Ne moemo se vratiti u prolost, izgraditi grke
gradove i rimsko carstvo, kao to su to oni inili stoljeima prije,
ali moemo iznova oivjeti njihov vjeni koncept Etike, odnosno
koncept Morala. VJENA ETIKA I SVJETOVNA ETIKA Usprkos velikom
vremenskom razmaku, koji nas dijeli od doba Grka i Rimljana, vrline
koje su oni smatrali svetima vrijede jo i danas. Pred nama je ideal
koji nadilazi svjetovna ogranienja tih civilizacija. Kad kaemo da
je svijetu potrebno dati novi sustav morala, pri tome moramo znati
da je on "novi" samo za dananjeg ovjeka. Osnovne karakteristike
vjene Etike su: primjenjiva je u svakom razdoblju povijesti; uvijek
je nova; uvijek iva i uvijek ista. Nitko ne treba puno prouavati
ili itati da bi prepoznao u dubini svoga srca i shvatio ovu etiku,
koja nije samo njegova, ve pripada svima nama. Koje su, konano, te
vrijednosti kojih se ovjek pridrava? Da li su to one koje prolaze
tako brzo da ih ne uspijevamo niti razumjeti ili su to one druge
koje ostaju postojane kroz vrijeme? ovjekova iskonska elja za
vjenim i nepromjenjivim navodi ga na traenje takvih vrijednosti, te
se tako on uvijek iznova vraa vjenoj Etici, koju su zastupali svi
oni koji su
traili autentinu bit stvari. Svjetovni moral je dijete vremena i
kao takav, prolazan je i podloan promjenama. Ono to je dobro
danas,sutra e biti izvan mode. Zakon za kojim se povodimo danas
zastarijeva vrlo brzo, da bi njegovo mjesto zauzela neka nova
ideja, takoer osuena na zaborav pred neprestano nastupajuim
promjenama i novinama. Ali, mijenja li se zaista ovjekova bit
jednako brzo? Da li smo mi danas zaista toliko razliiti, fiziki,
mentalno i emocionalno, od onih ljudi koji su u prolosti gradili
hramove i postavljali pitanja o smislu svog postojanja? ak i ako
jesmo razliiti, bolje je ne inzistirati previe na razlikama da se
ne bi izgubili. Ne radi se o zaustavljanju promjena, niti o
usporavanju napretka; stanice tijela se takoer obnavljaju... ali
kostur ostaje isti. Zato uvajmo na kostur, njegujmo onaj ideal koji
je nekad sluio napretku svijeta, a moe sluiti i danas. MORALNI IVOT
I INTELEKTUALNI IVOT Teko je razumjeti razliku izmeu ova dva pojma
u svijetu u kojem skoro iskljuivo vlada kult intelekta. Danas je
filozof onaj koji misli, a ne onaj koji djeluje. Intelektualna
aktivnost je, s jedne strane precijenjena, a s druge strane se ne
obraa pozornost na to kako se ta aktivnost odraava na harmoniju
ovjekovog ivota. Ako analiziramo veinu modernih poimanja, vidimo da
se ovjek smatra mnogostrukim biem, koje misli na jedan nain, ui na
drugi, radi na trei i konano, odvojeno od svega toga, vodi svoj
osobni ivot. Ova dezintegracija uglavnom dovodi do stanja tjeskobe
i konfuzije, jer sukob tako velike raznolikosti "naina ivota"
sprijeava ovjeku pronalaenje istinskog sebe. Moemo uoiti tune
kontradikcije kod mnogih koji su zbog svojih misaonih dijela visoko
cijenjeni u intelektualnom svijetu; s jedne se strane moemo diviti
njihovim naprednim teorijama i idejama, a s druge strane, sasvim je
drugaije kada te teorije i ideje treba primijeniti u praksi.
Intelektualni ivot nije bezvrijedan, ali on sam po sebi nije
dovoljan. Ako se ograniimo na miljenje i stvaranje na mentalnom
planu, onda emo se pretvoriti u strojeve, raunala, koja mogu samo
prikupljati i obraivati
informacije. I onda, kada budemo prikupili sve te informacije,
to emo s njima? Koji je smisao naih teorija ako ih ne moemo
primijeniti u ivotu? Kada koristimo izraz moralni ivot, tada to ne
znai "biti dobar", u smislu pokoravanja obveznom kodeksu ponaanja.
Moralni ivot podrazumijeva djelovanje koje je usklaeno sa svakom od
ideja koje prihvaamo, a koje su u skladu s etikom. Sve ono to
mislimo i to intelektualno prihvaamo zahtijeva jednu neposrednu,
odgovarajuu akciju, bez obzira na to koliki je napor pri tome
potrebno uloiti. Potreban je veliki napor da bi se savladale
zapreke koje nas prijee da djelujemo u skladu s idealima. Postupno,
djelujui na ovakav nain, postat e nae ponaanje odraz naeg nutarnjeg
ivota. Neemo se morati oblaiti u raskone filozofske odore kako bi
bili privlani i vei u oima drugih ljudi. Ako je nutarnje Ja
istinski filozof, onda e i nae vanjsko dranje biti isto takvo.
Licemjerje nikad nije smatrano vrlinom, a dvolinost nikad nije bila
put osobnog napretka. UENICI ISTRAIVAI I UENICI NA PUTU Ova dva
izraza koristimo da bismo pokazali razliku dva odnosa spram znanju.
Istraivai su tipini predstavnici onoga na to smo aludirali pod
pojmom intelektualni ivot. Oni gomilaju znanje, a da pri tome ono
to ue ne uzrokuje nikakvu promjenu u njihovoj osobnosti. Oni ostaju
isti prije i nakon svojih istraivanja; njihov Ja ne napreduje. Samo
uenik na putu sposoban je uspostaviti nutarnju vezu sa uenjima
svoga Uitelja, nastojei primijeniti ovo isto uenje da bi ga ono
promijenilo iznutra. On nije zadovoljan samo teoretskim znanjem, ve
ulae sav svoj napor da primi i prenese to znanje u svoje nutarnje
bie i da se, u skladu s njim, mijenja iznutra. U alkemiji je ovo
simbolizirano transformacijom olovnog ovjeka u zlatnog. Uenika
karakteriziraju tri osnovne vrline: predanost, istraivanje i
sluenje. itavo njegovo bie treba biti u skladu s njegovim
djelovanjem. Njegova predanost omoguuje mu pristup Istini kroz
vjeru, a e za istinom i istina sama navode ga na istraivanje. Kada
kroz istraivanje konano dosegne istinu, on joj se stavlja u slubu
svojim mislima i djelima. Iz toga vidimo da je moralani ivot nuan
svakome tko se smatra uenikom. Uenik je samo onaj koji ivi i
primjenjuje steena uenja i
prenosi ono to je nauio; on je istinski uenik. On stvara magini
lanac koji povezuje bogove i ljude. ODRAZ NAEG PONAANJA NA
INTELIGIBILNI SVIJET Ne radi se, kako se esto vjeruje, o prihvaanju
takvog etikog ponaanja koje bi bilo vie u skladu sa drutvenim
mjerilima, ve ono to Plotin naziva vrlinom, predstavlja sredstvo
ili put koji vodi prema boanskom, odnosno prema savrenstvu. Naime,
nae vlastito etiko ponaanje gradi neku vrstu stepenica koje, od
sluaja do sluaja, olakavaju ili oteavaju na uspon prema istini. Ne
bismo trebali gledati na ovjeka kao na bie koje je neovisno u
svojoj kreaciji, niti zamiljati da je on slobodan od zakona koji
rukovode svemirom. Zakon akcije i reakcije je dobro poznat u
fizici. Kada akcija tei izazvati gibanje u jednom smjeru, ovo odmah
uzrokuje reakciju istog intenziteta, ali u suprotnom smjeru. Ako
ovaj Zakon vrijedi na planu krute materije, zato ne bi isto tako
vrijedio na mentalnom i emocionalnom planu. S ovog aspekta, nae
ponaanje je oblik djelovanja, koji na odreenom planu uzrokuje
odgovarajuu reakciju. Ova spoznaja nas moe uvjeriti da nai ivoti
podlijeu strogom matematikom zakonu. Istovremeno, meutim, postajemo
svjesni mogunosti vlastite slobodne volje, da moemo odluiti kako
emo se ponaati i podnositi posljedice koje proizlaze iz ponaanja
koje smo odabrali. Dakle, moemo rei parafrazirajui pjesnike: "Mi
smo graditelji nae vlastite sudbine".
http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=194
https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:D3MIVOC51IJ:velv.hr/~ccoh/Socijalna_filozofija/Materijali%2520za%2520preda
vanja%2520i%2520seminare%25203..doc+&hl=hr&gl=ba&pid=bl&srcid=
ADGEESh_frnvsQYyrBDStczKVSK1YSINbYtQASYVwX8AD7UUDh8qHXFjzaQqqFrUD9CcZ70vo
HDtj8ucBSjcCES7tOWD0eDYW4OP125wmankNzp1nJAgRbhKNwb7zhRn6x
BHia-S4kT&sig=AHIEtbRfWral_C1tCu-cULimT4nF-L8JCA
http://www.inter-caffe.com/lista-929.html
Etika - smisao i ciljevi moralnih normiOvo je tema koju veoma
volim, ima kod nas u Makedoniji jedan profesor Kiril Temkov covek
kojeg veoma cenim i zadivljena sam njegovim recima i nacinu na koji
prezentira etiku i daje sve od sebe da etika dodje i u osnovne
skole kao redovan predmet, jer tako malo znamo o ovoj predivnoj
nauci i tako nam je mnogo potrebna u ova vremena kada su ljudi
jednostavno rastrzani na sve strane, bez uvida u svoje zivote,bez
osnovnih moralnih normi i nacela, kada svi jure, zure, kad polako
covecanstvo gubi svoj identitet, smatram da bi znanje o etici veoma
pridonelo da ovaj haos dobije svoj zasluzeni harmonican okvir.
Tekst sam pozajmila iz Vikipedie (Wikipedia) za to da obrazlozim
sto sve Etika obuhvata i da sam sigurna da ce svako pronaci samog
sebe u svakoj temi ove predivne nauke. Etika je nauka o moralu;
(filozofija morala), koja istrauje smisao i ciljeve moralnih normi,
osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uope zasnovanost i
izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja prouava
ljudsko ponaanje koje je prihvaeno pod odreenim moralnim aspektom.
Ona je normativna znanost, a norme odluuju o specifinom karakteru
etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti. Podjela etike Po
kriteriju cilja ovjekova praktinog djelovanja, etika se dijeli na:
* eudaimonizam * hedonizam * utilitarizam Po kriteriju porijekla
moralne obaveze, etika se dijeli na: * autonomnu etiku *
heteronomnu etiku Po kriteriju odnosa pojedinca i drutva, etika se
dijeli na: * individualnu etiku * socijalnu etiku
Po kriteriju vaenja etikih zapovijedi, etika se dijeli na: *
etiku biti * situacijsku etiku Po kriteriju sadraja svijesti i
namjeri svijesti, etika se dijeli na: * deontoloku etiku (etiku
dunosti, etiku moralne nastrojenosti) * etiku odgovornosti (koja se
dalje konkretizira primjerice u medicinskoj etici, znanstvenoj
etici itd.) Po kriteriju sadraja pravila djelovanja, etika se
dijeli na: * (formalna) etika dunosti * (materijalna) etika
vrijednosti Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se
dijeli na: * normativnu etiku, utemeljenu na apriornom zahtjevu, o
tome to naelno treba vrijediti moralnim, kako djelovanje treba biti
* deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral
stvarno vlada, kako djelovanje jest Meta-etika (etika analitike
filozofije) jezino-analitiki istrauje koritenje moralnih izraza,
iskaza, naina argumentiranja. Glavni etiki pojmovi * Moral * Dobro
* Savjest * Zlo * Sloboda * Srea * Ljubav * Vrlina Moral (udoree,
udorednost) u najirem je smislu oblik drutvene svijesti, skup
nepisanih pravila, obiaja, navika i normi koji su prihvaeni u ivotu
neke zajednice.
Moral odreuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici
zajednice prihvaaju te principe kao doline i podvrgavaju im se, na
taj nain regulirajui meuljudske odnose. Moralna pravila nisu
apsolutno vaea, ve se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je
pojam morala blizak pojmu etosa. Za razliku od pozitivnih zakona,
moralna pravila - kada su prekrena - ne donose politike ili
ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponaanja javljaju se
grinja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. U filozofskom
znaenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznaan je s
praktikom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme moralne
filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, udoredan ivot.
Dobro je najvea moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja
odgovara biti ovjeka. ovjenost je dunost svakog pojedinca, uvjet
dobrog ivota. To podrazumijeva suradnju s drugim ljudima, dijalog,
ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno
dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bia, nema vanjsku svrhu,
nema za cilj neku korist ili interes. To je isto dobro. Kada
govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono emu se
tei, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki
interes. Sva pojedinana dobra tee da se priblie najviem dobru, i
zbog toga je mogue stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra
(dobar-bolji-najbolji). Dobro je tumaeno i sa filozofskog i sa
religijskog aspekta. U kranskoj, idovskoj i islamskoj religiji
najvie je dobro Bog. Sve velike religije poruuju dobra djela kao
put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteistikoj religiji nalazimo
pravila, upute za ponaanje. Religija smatra da sutinu dobrog ovjeka
ini ljubav prema Bogu i prema ovjeku. Dobro je jedan od centralnih
etikih, to jest, filozofskih pojmova. S tim u vezi je i dobro
djelovanje koje nas pribliava vrhunskom dobru. Mnogi filozofi su se
bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina moe
nauiti, odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da ovjek mora znati to
je dobro (ideja dobra), da bi isto i inio. I Platon vidi dobro kao
vrhovnu ideju prema k ojoj svi tee. Prema njemu za dobru dravu
potrebne su etiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i
umjerenost. Aristotel ne govori o opoj ideji dobra nego o
pojedinanom dobru ovjeka. Za njega je najvea vrlina sredina izmeu
dviju krajnosti (zlatna sredina).
U etici je poznato hedonistiko i utilitaristiko shvaanje dobra.
Hedonizam istie ugodu, osjeaj zadovoljstva, kao najvee dobro.
Smatra da taj osjeaj upravlja naim ivotom i da sve to mislimo i
inimo je usmjereno prema osjeaju ugode. J.S.Mill, predstavnik
utilitaristikog shvaanja, dobra smatra da nije vana koliina ugode,
nego kvaliteta, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilis =
koristan). Ovo gledite smatra da svako djelo procjenjujemo prema
posljedicama, tetnosti i korisnosti, jer to dovodi do sree
pojedinca, a time i do sree cijele zajednice. Ovakvo miljenje
izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i
koristi drutva? Savjest Pojam savjest potjee iz stoiko kranske
tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema grkoj rijei
suneidesis (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski
povezana je s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grku rije
suniedesis preveo na latinski kao conscientia. Oblikovanje strunog
izraza savjest razvijala se od prvotnog znaenja izraenog preko
suznanja, zatim u svijesti, te se preko znaenja svijesti o
vlastitom moralnom inu, razvija u struni izraz za ono to i danas
podrazumijevamo pod pojmom savjest. Rasprava o savjesti je jedno od
temeljnih i najvanijih pogla vlja katolike teologije, a njeno
povijesno ishodite lei u patristici i skolastici. Kao svjesno bie
ovjek ima sposobnost samoopaanja. To znai da moe kontrolirati i
izraavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka
esto se naziva "glas savjesti", a to znai da mi svojim umom
objanjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktino djelovanje.
Tako se savjest javlja usporedno s opaanjem kao analiza naeg
djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li
tono odredili neto prema onome to je u stvarnosti, to je, da li nam
je procijena ispravna i da li je primjena naeg postupka odgovarajua
situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim
okolnostima-ponovno proivljavanje. Moemo govoriti o prethodnoj
savjesti, kada prije djelovanja prosuujemo to je dobro, a to zlo i
naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.
Zlo je pojam koji oznaava ono to moral odbacuje kao neprihvatljivo.
Njegova je suprotnost moralno dobro. Zlo u religiji
U kontekstu Abrahamove vjere u idovskim spisima, zlo je vezano
za grijeenje, idovski Chata to se odnosi na promaaj cilja kao
streljaki pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog
pomanjkanja vjere to na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U
doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjeuje sa Sotonom i kao
izazov vjeri i zakonu Bojem. Sotona se u idovskim, aramejskim i
grkim spisima spominje kao olienje zla, protivnik, lani optuitelj,
protuvjernik, klevetnik, laljivac, ubojica, bezvjernik, zao, onaj
koji kua vjeru i vreba na kolebljive. Rije zao opisuje ljude i
ponaanja koja unitavaju i ozljeuju. Pojam zloa oznaava namjernu
ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok loe pripada konkretnom, osobnom,
zlo vie oznauje temeljni koncept i odnosi se na uzrok loeg. Zlo u
filozofiji U grkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje
naslutiti da postoje dvije svjetske due, jedna koja proizvodi
dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odluno odbija tezu da
zlo potjee od boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami. U
helenistikoj filozofiji, stoika i Epikurova filozofska kola
suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost
zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za
svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to
ne bi mogli, tada bi bili nemoni; a ako bi to mogli, ali ne bi
htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja
boja providnost i da ono to se s jednog stajalita ini zlom zapravo
pridonosi sveukupnom savrenstvu svega. Na stoike se teze (ali i na
neke Platonove) nadovezuje i Augustin. On kae da zlo ne postoji
samostalno; ono je puka negacija, ne-bitak. Dok za novoplatoniste
nebitak (dakle i zlo) predstavlja materija, za kranske filozofe i
materija je od Boga stvorena i dakle nikako nije ni zlo, ni izvor
zla. Zlo je nedostatak, koji moe pripasti biima u stvorenom svijetu
jer su ona po svojoj biti nesavrena. Ovo se intrinzino nesavrenstvo
stvorenih bia naziva i metafizikim zlom. Prema kranskim filozofima,
grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fiziko pak zlo, odnosno
ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od
istonog grijeha nadalje) i ono je kunja na koju Bog eli staviti
ljudsku volju. Potekoe koje se pritom javljaju (usklaivanje slobode
ljudske volje s bojim sveznanjem i s dogmama milosti i
predestinacije razliite teoloke kole rjeavaju
svaka na svoj nain. Kroz itavu se kransku filozofiju takoer
provlai i tradicija koja zlu negira stvarno postojanje, samostalan
zbiljski bitak. Ovaj niz uenja ostat e konstantan sve do 17. st.,
uz povremeno javljanje dualistikih koncepcija. U 17. st. obnavlja
se epikurejsko uenje i ire se nekranski ili ak protukranski nazori.
Leibniz je u svojoj Teodiceji reafirmirao tradicionalne kranske
teze. Kasnije, prekidanjem bliskog odnosa izmeu filozofije i
teologije, problem zla naao se na marginama filozofskih rasprava.
Sloboda se odnosi, u openitom smislu, na tvrdnju biti slobodan
(neogranien, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje
slobode priroeno ovjeku radi injenice da posjeduje duu i svijest, s
dodatkom da svaki odnos s drutvom podrazumijeva donekle gubitak
slobode. No, ideal slobode pokreta je ljudske aktivnosti, dok
drutveno ograniavanje slobode pojedinca mora i moe biti jedino
doputeno na sprjeavanju gubitka sloboda drugih jedinki. Time se
ostvaruje drutvena ravnopravnost, socijalna drava, ali postoji
opasnost od gubljenja kriterija i individualizma, poput poznate
uravnilovke u komunistikim dravama. Sloboda je esto bila uzrok
revolucijama. Biblija govori o tome da je Mojsije izbavio narod iz
ropstva i odveo ga u Slobodu. U uvenom govoru Martina Luthera Kinga
"I Have a Dream", citirao je staru duhovnu pjesmu pjevanu od crnih
amerikih robova: Napokon slobodni! Napokon slobodni! Hvala Bogu
Svevinjem napokon smo slobodni! Sumerska klinasta rije ama-gi, je
najstariji pisani simbol koji predstavlja ideju slobode. Vrlo esto
ostvarivanje slobode na nasilan nain paradoksalno je s njezinom
biti. Nasilje i fiziki sukobi esto prerastaju u rat. Rat je najvee
ograniavanje individualne slobode u cilju zatite prava vee skupine
ljudi, odnosno u cilju zatite ili uspostavljanja nekoga poretka. Od
njega tei napad na ljudsku slobodu predstavlja jedino kriminal i
nasilje izvan zakona. Moda je najbolja definicija slobode - sloboda
ljuskog duha. Kod tako relativnog pojma, jasno je da e sloboda za
razliite ljude podrazumijevati razliita stanja i osjeaje. O vanosti
slobode kroz hrvatsku povijest napisano je mnotvo knjiga i
rasprava. Moda je najpoznatija oda hrvatske knjievnosti posveena
slobodi ona Ivana
Gundulia (1589.-1638.) O lijepa, o draga, o slatka slobodo!
plemia, vijenika i graanina Dubrovake republike te moda najveeg
pjesnika hrvatskog baroka. Srea, uitak i zadovoljstvo su
emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sree je
jedan od najveih psihologijskih problema. Predloene definicije
ukljuuju slobodu, sigurnost, poloaj u drutvu, materijalna dobra,
unutarnji mir i tako dalje. Mogua definicija mogla bi biti da je
srea stanje u kojem ljudi ponaanjem dolaze do suprotstavljanja
vanjskim silama koje bi inae dovele do nesree (tuge). Rije
zadovoljstvo se esto koristi za izraavanje lokaliziranog, tjelesnog
osjeaja, dok se srea koristi s dubljim smislom, unutranjim
osjeajima. Srea traje due od brzo prolaznog zadovoljstva, te se
esto promatra kao neprocjenjiva. Ona moe doi kao posljedica pomno
planirane situacije, moe biti uzrokovana dobrotom drugih, ili
situacija koje se osjeaju kao pozitivne i vrijedne. Mnogo
uvrjeenije miljenje za sreu je to da je uzrokovana cjelokupnim
ivotom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika ivljenja je jedno
od glavnih tema etike. Ljubav moe opisivati snaan osjeaj kao
zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, prua najintenzivniji
osjeaj bliskosti. U govoru obino oznaava meuljudsku ljubav, no ona
moe oznaavati ljubav prema dravi, cilju, sportu itd. Meuljudska
ljubav je odnos izmeu dvije osobe vei od same naklonosti jedne
prema drugoj, te je usko vezana s meuljudskim odnosima (ljubav
izmeu lanova obitelji, prijatelja). Neuzvraena ljubav se odnosi na
one osjeaje ljubavi koji nisu uzvraeni. Isto tako postoje mnogi
psiholoki poremeaji kao to je erotomanija. Vrlina (lat. virtus; gr.
, aret) je uobiajena, dobro utemeljena, odreenost i pripravnost
mukih snaga usmjerenih velianstvenim djelima. Vrlina je moralna
izvrsnost osobe. Latinska rije virtus znai muevno, od vir mu, te se
odnosi izvorno na muke, ratne vrline kao hrabrost. U grkom se
tonije zvala naviknuta izvrsnost, kao neto trajno trenirano. Vrlina
upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline budui da je
vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi
osoba ostala s vrlinama. Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike
jo od antike filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu
prirodu i pitali se kako se ona stjee. Platon je neke svoje rane
dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio pojedinim
vrlinama
(Kriton o poslunosti zakonima; Protagora o jedinstvu vrline te
moe li se ona nauiti; Lahet o hrabrosti; 1. knjiga Drave o
pravednosti; Lisid o prijateljstvu; Harmid o razboritosti; Eutifron
o pobonosti). Prema Aristotelu, koji vrline dijeli na etike i
dijanoetike, svrha je ljudskog djelovanja ivot u skladu s vrlinom
(ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro.
Kranstvo je vrlini pretpostavilo dunost pokornosti Bojoj volji. U
modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima
i etika vrlina. etiri (zapadne osnovne) vrline jesu: * mudrost
(oprez) * pravda * hrabrost * suzdrljivost (umjerenost). Sve ove
kategorije su deo nas, negde smo dali previse negde premalo, zato
nas Etika uci da izbalansiramo ove vrednosti,da naucimo nesto vise
o sebi i najvaznije da sebe uzdignemo na visi stepen i da nam cilj
uvek bude da sebe postavimo u drugom planu jer plemenito je da
drgima pruzis ruku u trenucima kad ocekuje pomoc a kako se krug
okrece, ta ista ruka ce sutra tebi uzvratiti ali sigurna sam da ce
to biti u cilju da ti pomogne a ne da te unisti, jer verujem da
dobro uvek izrodi dobro.
MikicaSite Admin
Etika, Kantov kategoriki imperativ i NietzscheMoral je skup
nepisanih pravila i obiaja koji odreuju meuljudske odnose, naine
ponaanja i odreeni oblik ivota u nekoj drutvenoj zajednici, i to
prije svega s obzirom na pitanja dobra i zla - moral je neto
objektivno (iako razlikujemo objektivnu
i subjektivnu stranu morala): jedan od oblika drutvene svijesti,
kao drutvena institucija, sustav obiaja, navika i normi (sadri i
odreeno htijenje), no i subjektivno - svjesno i slobodno pirhvaanje
normi i pravila, dio osobnosti koji se oituje u svije sti i
savjesti -> oni ne moraju biti u skladu (unutarnji i vanjski
moral); - Drutveno - povijesno je uvjetovan, pa prema tome postoje
i razliite vrste morala (ini se da ne postoji jedinstveni moral),
za sve njih (osim onih fanatinih) karakteristino je potovanje
ljudskog dostojanstva, zajednitvo, snoljivost, te odricanje prisile
i nasilja; - Sredinje vrednote su dobro, ispravno i pravedno -
stjee se odgojem i ivljenjem u odreenoj sredini - oslanja se na
savjest i svijest pojedinca - u drutvu se potvruje idealnim
sankcijama (pohvala i prijekor, za razliku od prava i zakona, koji
se odravaju dravnom silom i prijetnjom materijalne kazne ->
pravo i moral se isprepliu jer se pravo poziva na vanjskost ina, a
moral na namjeru); - Prosuivanje moralnosti nekog ina u domeni je
savjesti i ona je upravo osjeaj moralne odgovornosti, tj. skup
naela moralnog procjenjivanja, odnosno sposobnost prosuivanja
moralnih postupaka kao dobrih ili loih - oblikuje se prihvaanjem
moralnih normi (zato ima i razliitih savjesti, kao i razliitih
poremeaja istoga); - Nepotkupljiva je, a savjest kao i karakter
oblikuju se i izgrauju tijekom cijeloga ivota - nikakav vanjski
autoritet ne moe nam nametnuti moralnu obvezu osim nae savjesti i
to je samozakonodavstvo (autonomija) savjesti, umni pojedinac
djeluje iz svoje slobode -> odgovornost znai sposobnost moralne
prosudbe, znai i odgovoriti sebi a onda i drugima s obzirom na sve
mogue posljedice nekog stava ili postupka. - Etika je filozofija
morala, ispituje podrijetlo, svrhu, motive i norme moralnog
djelovanja - ona je teorija morala, ali i praktina filozofijska
disciplina koja ukljuuje praktino usmjeravajue djelovanje - pitanje
moralnosti nekog ina je pitanje u domeni nas samih, odnosno nae
savjesti, a prosuivanje etinosti predmet je rasprave i obrazlaganja
(dakle, moralni stav jo nije etiki promiljen stav) Izvor moralnog
djelovanja: * heteronomna etika: izvor morala je izvan ovjeka, *
autonomna etika: izvor morala je u ovjeku samom.
* Svrha moralnog djelovanja, tj. gdje je "klju dobra": *
eudaimonizam (Aristotel): srea, blaenstvo i radost (to doseemo tako
da dosegnemo intelektualni plafon) * hedonizam (Kirenska kola):
uitak, ugoda, naslada -> uivanje u ivotu * utilitarizam: najvea
mogua korist najveeg broj ljudi * perfekcionizam (Sokrat):
usavravanje, tj. smanjivanje savrenstva * kriticizam (Kant):
kategoriki imperativ: autonomija etika -> ovjek moe sam doi do
spoznaje dobra i zla (za razliku od heteronomije etika). - udoredno
dobro je ono to odgovara biti ovjeka, to pristaje ovjeku - ovjek se
prema sebi niti prema ikom drugom ovjeku ne smije odnositi kao
pukom sredstvu, ve kao prema krajnoj svrsi samoj po sebi ->
dakle, ovjek je svrha ovjekovog djelovanja -> ovjenost je dunost
(svoje savrenstvo ovjek moe postii samo u suradnji s drugima, a
uljudnost je uvjet dobrog ivota sa drugim ljudskim biima kao
osobama), a za to se valja izboriti, trebamo se "popravljati" -
dostojanstvo osobe sastoji se u samoodreenju djelovanja te osobe
(sloboda i odgovornost) te u priznavanju dostojanstva svim drugim
ljudima.
Kantov kategoriki imperativKant smatra da svaki ovjek i bez
filozofije zna to je dobro, a to zlo te to treba initi da bi bio
dobar i poten, tj. svatko ve u sebi nosi naelo djelovanja, a u
savjesti se temelji njihova sigurnost - moralni zahtjevi trae
bezuvjetno vaenje jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih
ljudi (zahtjevi oko malih ciljeva su uvjetni), a jedino dobro bez
ogranienja je dobra volja, koja je dobra sama po sebi i to je ona
volja koja sebi ne moe proturjeiti ni kada postane opi zakon te ona
nosi svrhu u sebi, a to je ispunjenje dunosti (osjeaj obveznosti da
se djeluje onako kako to zahtijeva moralno naelo) --> radi tako
da moe htjeti da svi djeluju tako kao to ti djeluje ovjek u sebi
nosi moralni zakon, on je autonomni zakonodavac svega ljudskog
djelovanja - Kant smatra da ovjek pripada svijetu prirode, a kao
bie slobode, on pripada umnom svijetu. Nadalje Kant usporeuje svoj
moralni zakon sa zvjezdanim nebom i govori da to se vie bavi
razmiljanjem o tim dvjema stvarima to mu duu ispunjavaju sve veim
divljenjem i strahopotovanjem. U svakom ovjeku postoji moralni
zakon koji je
beskrajan i divan kao i zvjezdano nebo i ulijeva strahopotovanje
(od nepoznatih krajeva, veliine i nepredvidljivosti), te samo o
osobi ovisi hoe li potivati taj zakon. Nietzsche: povijest borbe
morala protiv osnovnih instikata ivota najvei je nemoral za koji je
ikada znao svijet. eli rei da je moral, stvoren kao nepisana
pravila, pokuavao i pokuava potisnuti i ograniiti nae osnovne
instinkte ivota (ubijanje da bi se preivjelo, rtvovanje nie vrste
za spas vie...) i da je upravo to nemoralno u smislu ograniavanja
ljudske prirode i samog ivota. Da se vratimo ponovo na Kanta,
njegov kategoriki imperativ kae da treba djelovati po onoj ideji za
koju moemo htjeti da postane i opi zakon, dakle da ne djelujemo
samo kad nama pae, ve da to djelovanje bude primjenjivo u svakoj
prilici i n a sve ljude. Takoer, kae da treba djelovati tako da nae
i tue ovjeanstvo treba uzimati kao svrhu a nikada samo kao
sredstvo, tj. da treba nae djelovanje usmjeriti ovjeku i
ovjeanstvu, a nikada ne iskoritavati ljude kao sredstva, dakle
raditi u smislu dobra koje odgovara biti ovjeka. (*napomena:
koriscen sadrzaj sa student.fizika.org) Jako je zanimljiv ovaj
Kantov kategoriki imperativ, koji kae da svaki ovjek i bez
filozofije zna to je dobro, a to zlo te to treba initi da bi bio
dobar i poten, tj. svako ve u sebi nosi naelo djelovanja... Ovo je
osnovni razlog to prenosim cijeli tekst. Ovakav jedan stav otvara
brojna pitanja. Na prvi pogled izgleda kao neto posve idealizirano
i kao neto to je apsolutno strano svijetu u kojem danas ivimo.
Negdje u sebi, potajno, hou vjerovati da je Kant bio u pravu.
ovjek, u svojoj biti zaista bi trebalo da ima taj jedan urodjeni
osjeaj za drugog, osjeaj za moral, osjeaj da nije jedini bitan na
ovom svijetu i da sam nee postii nita, ve da svoj maksimum moe
postii samo u korelaciji s drugim. ovjek bi valjda svoje djelovanje
i svoju energiju trebao usmjeriti na drugog ovjeka i ta e se
energija, kroz potovanje, prijateljstvo i ljubav vratiti. Ali,
znamo da je sistem vrijednosti u "modernom" svijetu poremeen, ne
malo, nego do te mjere da e Kant danas izgledati mnogima potpuno
smijean. ovjek se udaljio od svoje sutine, od samoga sebe, i postao
ono to "drutvo" trai od njega. Uklapanja radi u odredjene
standarde, etika i moral se gube, i postaju neto apstraktno. Ako
odredjenu dozu humanosti, jedne iste ljudskosti, etike,
savjesti
prepoznate u nekom onda ete udom da se udite to takvo bie
postoji, to je neko uspio ostati svoj. Ovaj je forum mjesto gdje
ete sigurno nai prilian broj osoba "koje su ostale svoje", osoba za
koje moemo slobodno rei da su dokaz opravdanosti Kantovog stava,
osoba koje moralni zakon nose u sebi. Ne treba velika pamet da se
shvati ta je dobro, a ta ne, ta e povrijediti drugoga, a ta e ga
obradovati. Ali, naravno, nije zgoreg progovoriti o etici... baciti
onu malu bubicu za razmiljanje. Etika ima mnotvo svojih aspekata, i
bilo bi vrlo zanimljivo sagledati je kroz odredjene profesije
(posebno medicina i pravo), kroz odredjene religije, razliite
kulture i slino.
LidijaModerator
Etika prozima zivotTacno Mikice, i hvala sto si pridonela i
poduprela temu jer zaista je etika deo u svakoj oblasti, jer je to
ono sto bi nas trebalo izdvojiti od ostalih bica na ovoj planeti;
ne - kao sto kazu - da se covek razumom razlikuje od ostalih bica.
Mozda... Ali ako se taj razum pravilno upotrebi. Meni se cini da
smo mi vec poceli da se spustamo stepenicu nize od bica za koje smo
uvek govorili da su u drugom redu jer ne razmisljaju vec samo
koriste instinkt. A obrnuto, trebali bismo da ucimo od njih jer one
sa svojim instinktom razlikuju vise stvari, razlikuju dobro od zla,
sto smo mi onako olako uzeli zdravo za gotovo, pa bi se trebali
upitati da li mi koristimo nas razum zaista?
MikicaSite Admin
Moralno djelovanje - ovjekova slobodna voljaMoralno djelovanje
je posljedica odstupanja od naravne sutine ivotinje, a ta je
mogunost jedino data ovjeku i ona je Boiji dar kojim se Boijom
milou ovjeku nudi postupanje po slobodnoj volji. Sve dok ivotinja
ne odstupa od svoje generike sutine da pojede ovjeka kada je
gladna, ona je ivotinja, a sve dok ovjek ne odstupa od istraivanja
poslanstva Boijeg namjesnika na Zemlji (u to spada i razumijevanje
i "opravdavanje" ivotinjskih nagona), on je "pozitivno" moralno bie
i ne ini grijeh. Otuda, uostalom, i potie na naziv za moralnost -
udoree. Odstupanjem, pak, od sebe kao bia odgovornog za svijet,
ovjek ini principijelno svoj najtei grijeh, jer slobodom svoje
volje postaje otpadnikom od svoje misije uvara svijeta,
prekriteljem predegzistentnog ugovora sa Bogom, ruiteljem svetoga
reda u svijetu, hotiminim iskuavateljem transcendentalne
svrhovitosti svijeta i nasilnikom nad slabijim od sebe. Svekoliko
ljudsko ponaanje je podlono slobodi volje, dakle, i razmiljanje, i
pravljenje orua, i meusobno sporazumijevanje, pa ak i umjetniko
oblikovanje, ali sloboda volje nije nigdje toliko neophodan uvjet
ispravnosti i sudbonosnosti ljudskog odnoenja prema svijetu kao
moralnom odluivanju i postupanju. Sposobnou svoga razuma, ruku i
jezika ovjek moe napraviti atomsku bombu, sposobnou svoga
umjetnikog stvaralatva moe je ak i lijepom napraviti, ali ta bomba,
samim svojim postojanjem ne utjee pogubno i sudbonosno na svijet,
sudbonosna je tek ovjekova odluka da je upotrijebi. Stoga je Kant
potpuno u pravu kada tvrdi da su ljudska sloboda i dostojanstvo
mogui tek po moralnom zakonu koji ima karakter kategorikog
imperativa: "Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno moe htjeti
da (tvojom voljom) postane opi zakon. "Ono to ovjek ini prema
dunosti moe biti korisno, lijepo, ak i dobro,
ali nije izraz moralnog zakona; moralni in je tek onaj koji se
poduzima iz dunosti, tj. iz njenog unutarnjeg osjeanja. Zato
istinskom moralnom inu ni znanje ni ljepota nisu pretpostavke.
ovjek ne mora biti mudar niti lijep da bi bio poten, ali ne moe
biti ni istinski mudar niti lijep ako nije poten. To i jeste razlog
to Kanta dvije stvari podjednako ispunjavaju udivljenjem i
strahopotovanjem: "Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u
meni". Ba to "u meni", ta slobodnom voljom izabrana mogunost
injenja dobrih djela u ime dobrobiti svijeta jeste bitna i
prepoznatljiva znaajka ljudskog dostojanstva i slobode. Ali, ako
moralno osjeanje ima izvorite u duhovnom i besmrtnom dijelu
ovjekovog bia, zato je onda toliko nepostojano, krhko i relativno?
Kako to da ga njegovo esencijalno porijeklo ne ini stalnijim i
snanijim? Ili je moda ba nepostojanost moralnog odnosa ovjeka prema
svijetu izraz i dokaz njegove zapalosti u zamke idolatrije i
nihilizma, pa mu je sve ustrajnije odroavanje od svoje sutine post
alo uvjetom opstanka? Nije li moda posvemanja kriza svijeta nuan
izraz ba moralne krize ovjeka i nisu li sva ljudska nastojanja da
se svijet spasi od katastrofe uzaludna, ukoliko se u ljudsko bie ne
vrati primarno osjeanje odgovornosti i dunosti? Moemo li vie uope,
u skladu s onim Kantovim postulatom, biti odgovorni za svijet iz
dunosti a ne prema dunosti, ako jo moemo i tako? Moemo li, dakle,
svijet voljeti zbog njega a ne zbog sebe? Ako pak ne moemo (a teko
je povjerovati da jo uvijek moemo), onda je sudbina ovoga svijeta
ve odreena, jer on ne moe postojati bez "kategorikog imperativa"
uveavanja ili barem ouvanja dobra i umanjivanja zla u njemu. Jer,
ubijajui ovjeka u ovjeku, mi ruimo svijet, bez obzira to mislimo da
je svijet pustopoljina koja za nas i ne haje. Kao to nema istine,
dobrote i ljepote bez svijeta, tako ni svijeta nema bez istine,
dobrote i ljepote. A kako e onda biti ovjeka kada je on sabiralite
i svijeta i ogledalo istine, dobrote i ljepote? Parafrazirajui
uvenu Rousseauovu dilemu: Nije li napredovanje civilizacije obrnuto
proporcionalno nazadovanju moralnog ovjeka? moe se s pravom
postaviti pitanje: Nije li povijest zapravo proces sistematskog
razdvajanja unutarnjeg,
duhovnog bia ovjeka, iz kojeg izvire osjeanje moralnosti i
vanjskog, tjelesnog, koje nas goni na prisvajanje onoga u svijetu
to nipoemu nije nae? injenica je, naime, da se svaki ljudski
napredak uvijek plaao gubljenjem ljudske prostodunosti i izvorne
punoe i cjelovitosti ivota, a da je osjeanje odgovornosti za konanu
sudbinu svijeta bivalo tim manje to su opasnosti bivale vee. Upravo
su u toj injenici sadrani razlozi ralativiziranja moralnih normi i
naela. Ima li, doista, jo ita u aksiolokoj praksi ovjeka to nije
dovedeno u pitanje? I jedna norma, i jedan sud, i jedna zapovijed,
ak i ona Boija? Lake i ee su se u povijesti mijenjala znaenja
temeljnih odrednica ljudske moralnosti negoli himne i zastave, i
redovno je "ista" eshatologija (izricanje krajnjih svrha ivota)
prerastala u modificiranu eshrologiju (runogovorenje). ta uope u
ljudskoj historiji znae moralistike faze: Ne ubij!, Ne ukradi!,
Ljubi blinjeg svoga! i tome slino? Koga su one ikada i inato
obavezivale!? Stoga je napor traenja Arijadnine niti moralnog
osjeanja u povijesti slian onome Diogenovom traenja ovjeka
fenjerom. Odgovor na pitanje: postoji li osnovni, univerzalni
ovjek, to jest postoji li neto to spaja i ini meusobno razumljivim
staroegipatskog felaha i modernog industrijskog ovjeka? Andre
Malraux pronalazi u estetskoj sferi ovjeka, odnosno u njegovoj
univerzalnoj potrebi da se opiranje nunosti ljudskoga ivota i smrti
izrazi u formi umjetnikoga oblikovanja svijeta. Ne nalazi ga,
dakle, ni u sposobnosti ljudskoga miljenja, jer je misao poput
mjehura sapunice nestalna i upitna, niti u ovjekovoj sposobnosti
praktinog oblikovanja svijeta, a pogotovo ne u moralnom biu ovjeka,
jer ga tamo ima ponajmanje. Traenje moralnog ovjeka u ovjeku je kao
traenje igle u plastu sijena. Ono je problematino kako
"vertikalno", tj. u povijesti, tako i "horizontalno", tj. u irini i
raznolikosti svijeta. To, meutim, nipoto ne znai da je ovjek po
svome odreenju "nemoralno" bie, da je kao to pouava Nietzscheov
imoralizam, volja za mo ono po emu se ovjek praktino odnosi prema
svijetu. U svome romanu Imoralist Andre Gide je prikazao ba takvog,
"imoralnog" ovjeka koji smisao svoga ivota nalazi iskuavajui
djelotvornost volje nasuprot uobiajenim moralnim postulatima. Ali,
Nietzscheov i Gidov imoralizam prije su protest zbog zapalosti
modernog ovjeka u moralnu idolatriju i sveopi moralni relativizam
nego to su osporavanje dostojanstvene uloge ovjeka u ouvanju reda u
svijetu i
odricanje njegove odgovornosti za sudbinu svijeta. Uostalom,
Nietzsche je svjestan da su velike misli uvijek hodale na golubijim
nogama i da ne moemo izai iz krize ukoliko unaprijed i svjesno na
nju pristajemo. Nikada svijet nije bio u veoj opasnosti nego danas,
nikada kao danas ovjek nije imao toliko moi da svijet uini svojom
kuom ili svojim grobom. Hans Jonas je u pravu kada tvrdi da je
"odgovornost korelat moi, tako da obim i vrsta moi odreuju obim i
vrstu odgovornosti". Kantovu maksimu: "Moe jer treba!"
postkantovsko vrijeme sveopeg razvoja znanosti i tehnike uinilo je
neprimjerenom, pa je transformirana u novu: "Treba jer moe!"
Pogubnost pak ove, mi danas iskuavamo na tragian i opasan nain, a
samo jo preostali ljudi dobre volje i normalnog uma zahtijevaju
proklamiranje i zaivljavanje nove maksime, primjerene ovom vremenu:
"Moe i treba jer mora!" Prostor djelovanja ovjekove slobodne volje
sve je ui, jer izmeu "moi" i "morati" ima malo izbora, a prvi put u
svojoj povijesti ovjeku se namee "globalna odgovornost". To znai da
preuzimanje odgovornosti za svijet pretpostavlja uzimanje u obzir
brige za cjelinu svijeta i za svaki njegov dio ponaosob. Taj
princip sveope brige za svijet postaje, dodue, preovlaujua ideja
modernog ovjeka u svim oblastima njegovog odnoenja prema svijetu:
od medicine i ekologije do agrotehnike i nuklearne fizike, pa tako
eminentno etiki normativi postaju temeljnim zahtjevima u nastojanju
da se svijet sauva. Pitanje je meutim, koliko su oni izraz stvarne
spremnosti modernog ovjeka na "kopernikanski obrat" u praktinom
ponaanju? Zar upravo danas nismo svjedoci strane beutnosti svijeta,
posebno onoga razvijenog i bogatog, prema patnjama i bijedi velikog
dijela ovjeanstva? Zar se naoigled toga svijeta ne deavaju nevieni
zloini diljem planete, i zar se ve iskazanom neosjetljivou ili tek
pukim verbalnim osudama zloina nad nedunim moe zadibiti "globalna"
odgovornost za sudbinu svijeta? Cjelovitu sliku svijeta ne moe vie
ponuditi ni znanost, ni umjetnost, ni filozofija. To je, izgleda, u
stanju jo samo vjera i apriorno prihvaanje smislenosti i
svrhovitosti svijeta. Jer "pred razjapljenim rizikom, potpuno
iznenadnim, ovjek koji nema vjeru podlijee vrtoglavici". S druge
strane, moralnom kategorikom imperativu, kakvim ga je Kant
formulirao, praktino vaenje moe osigurati samo objektivan autoritet
univerzalnog i apsolutnog
znaenja, a ne subjektivan, te stoga nuno i relativan etiki
"koncept". "Ako nema Boga, ovjeku je sve dozvoljeno, pa dakle i
zloin", primijetio je jo Dostojevski. I doista, bez priznavanja
vrhovnog autoriteta i arbitra svijeta, svijet je preputen uskim i
sebinim interesima ovjeka, pa nije ni udo to je svaki svjetonazor
koji iz svoje "geometrije" iskljuuje Boga, nuno antropocentrian. A
antropocentrina slika svijeta, ak ni po svome odreenju, ne moe
pretendirati na posjedovanje "globalne etike". Ljudsko je srce
poprite sueljavanja dobra i zla, a nijedna stvar na ovome svijetu
nije samo po sebi ni dobra ni zla, tek po ljudskom djelovanju ona
dobija moralno znaenje. Gubljenjem vjere u vrhovni autoritet
svijeta, ovjekovo srce, pak, postaje poprite bespotedne borbe dva
oprena principa: onoga koji gradi i uljepava svijet, vjerujui
unaprijed u njegovu smislenost i opravdanje, i onoga koji ga rui i
prlja, odriui mu svaku svrhu i sklad. A ovjeku nita tako teko ne
pada kao nunost izbora izmeu dobra i zla. Taj in od njega trai
opredjeljenje izmeu ispoljavanja silom tee prirodnog divljatva i
bestijalnosti tjelesnog, nagonskog i slijepog dijela njegovog bia,
sa jedne strane i uljudnog, odgovornog i dostojanstvenog postupanja
njegovog duha u svijetu koji mu je dat na povjerenje, sa duge
strane. Da nije osjeanja grinje savjesti, ovjek bi se po inerciji
ponaao sukladnije zvijeri negoli anelu. Budui da mu za ispoljavanje
zvjerstva, osim svjesnog pristajanja na zlo, ne treba nikakav drugi
napor, nije ni udo to se moderni ovjek komoditeta i sveope duhovne
otupjelosti esto priklanja tome izboru. Za injenje dobra, pak,
potrebna je odlunost i djelotvornost, rtvovanje nagonskog i
ivotinjskog u sebi, suspregnue pukog avanturizma duha i mukotrpno
odgajanje milosra. Stoga su "spokojstvo, ak i smrt ovjeku miliji
nego slobodan izbor u poznanju dobra i zl a". Ovo je bio izvod iz
eseja "Zvijeri i hajvani" Dafera Obradovia. Autor ne nudi krajnje
zakljuke svog bavljenja sutinskim pitanjima modernog svijeta
izgraenog na sistemu moi, ali nas pokuava navesti na razmiljanje o
pogubnosti takozvanog "demagokog humanizma".
LidijaModerator
Genealogija morala - Fridrih NieMi se ne poznajemo, mi
saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga.
Nikad mi sebe nismo traili pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog
dana sebe naemo? S pravom je reeno: "Gde je vae blago, onde e biti
i srce vae." Nae blago je tamo gde su konice naeg saznanja. Stalno
smo na putu ka njima; kao roenim krilatim ivotinjama i skupljaima
duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da neto "donesemo
kui". Inae, to se tie ivota, takozvanih "doivljaja" ko se od nas sa
dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena
za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili "na pravom
mestu": ni nae srce nije tamo pa ni nae uho! Naprotiv, kao to se
neki bogom zanesen i u sebe utonuo ovek, u ijim uima tek to je
odjeknulo zvono oznaujui podne sa svojih dvanaest tekih udaraca,
najednom budi i pita se "ta je to zapravo izbilo?" tako i mi
ponekad naknadno trljamo ui i u udu se, pometeni, pitamo "ta smo to
zapravo doiveli? Jo vie: ko smo mi zapravo?" i naknadno, kako
rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca naeg doivljaja,
naeg ivota, naeg bia i pri tom, avaj, greimo u brojanju... Upravo
nuno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti
nekog drugog, za nas za veita vremena vai stav "Svako je sebi
najudaljeniji ".za sebe mi nismo nikakvi "saznavaoci"... Jevanelje
po Mateji 6, 21.
Moda izokrenut citat iz Terencija: "Najblii sam samom sebi"
(Proximus sum egomet mihi). U stvari, upravo tada mi je na srcu
lealo neto mnogo vanije od mojih ili tuih hipoteza o poreklu morala
(ili, tanije: ovo poslednje samo radi jedaog cilja za koji je ono
jedno od mnogih sredstava). Za mene je u pitanju bila vrednost
morala i o tome treba da se raspravim gotovo jedino s mojim velikim
uiteljem openhauerom, kome se kao savremeniku obraa ona knjiga,
strast i skrivena protivrenost one knjige (jer i ona knjiga je bila
"polemiki spis").
Vrednost "neegositikih" instinkataRe je, posebno, o vrednosti
"neegoistikih" instinkata, instinkata saaljenja, samoodricanja,
samortvovanja koje je upravo openhauer tako dugo pozlaivao,
obogotvoravao i prenosio u onostranost dok mu konano nisu ostale
samo kao "vrednosti po sebi" na osnovu kojih je on ivotu, pa i sebi
samom, rekao ne. Meutim, upravo protiv ovih instinkata govorila je
iz mene sve naelnija podozrivost, sve dublja i dublja skepsa!
Upravo tu sam video veliku opasnost za oveanstvo, njegovo
najsublimnije mamljenje i zavoenje a kuda to? u nita? upravo tu sam
ugledao poetak kraja, zastoj, zamor koji se osvre unazad, volju
koja se okree protiv ivota, poslednju bolest koja se neno i setno
najavljuje: shvatio sam moral saaljenja koji se nezadrivo irio,
zahvatajui ak i filozofe i povlaei ih u bolest, kao najneugodniji
simptom nae sve neugodnije evropske kulture, kao njen zaobilazni
put ka jednom novom budizmu? Ka jednom budizmu Evropljana? Ka
nihilizmu?... Naime, novo je to to moderni filozofi daju prednost
saaljenju i precenjuju njegovu vrednost: filozofi su se dosad
slagali upravo u tome da je saaljenje bezvredno. Navodim samo
Platona, Spinozu, Larofukoa i Kanta, etiri duha ne moe biti
razliitija, ali saglasna u jednom: u nipodatavanju saaljenja. Na
prvi pogled bi se reklo da je ovaj problem vrednosti saaljenja i
morala saaljenja (ja sam protivnik sramnog modernog razneavanja
oseanja) neto sasvim zasebno, neki upitnik za sebe; ali ko jednom
tu zastane, ko naui tu da postavlja pitanja, tome e se desiti ono
to se desilo meni: otvara mu se irok novi vidik, jedna mogunost ga
spopada kao neka vrtoglavica, izbija svaka vrsta nepoverenja,
podozrenja i straha, vera u moral, u svaki moral se koleba i na
kraju se oglaava nov zahtev.
Pa iskaimo ga, taj novi zahtev: nama je potrebna kritika
moralnih vrednosti, samu vrednost ovih vrednosti treba jednom
staviti pod znak pitanja a za to je potrebno poznavanje uslova i
okolnosti iz kojih su one izrasle, u kojima su se razvile i
pomerile (moral kao posledica, kao simptom, kao maska, kao
licemersgvo, kao bolest, kao nesporazum; ali isto tako moral kao
uzrok, kao lek, kao stimulans, kao konica, kao otrov. Na ovom mestu
ne priguujem uzdah i ne odriem se poslednje nade. ta je to to je
upravo meni sasvim nepodnoljivo? To s ime sam ne mogu da izaem
nakraj, to me gui i zbog ega se jedem? Rav vazduh! Rav vazduh! to
mi se pribliava neto neuspelo, to moram da trpim zadah utrobe neke
neuspele due!... Kakvu je sve nevolju, kakvo liavanje, nevreme,
bolest, muku, usamljenost, ovek inae u stanju da podnese? U osnovi,
sa svim ostalim ovek izlazi nakraj, roen kao to jeste za ivot u
podzemlju i borbi; uvek se ponovo izlazi jednom na svetlo, uvek se
ponovo doivljava svoj zlatni as pobede i onda ovek stoji, kako je
roen, nesalomljiv, zapet, spreman za novo, za jo tee, dalje, kao
luk koji svaka nevolja jo dalje sve vie zatee. Ali s vremena na
vreme otvara mi sekao da postoje neke nebeske pokroviteljice, s one
strane dobra i zla pogled samo na neto savreno, dokraja uspelo,
sreno, mono, pobedonosno, u emu ima i neega ega se treba bojati! Na
oveka koji opravdava oveka, na komplementarni i spasavajui srean
sluaj oveka zbog koga se jo moe odrati vera u oveka!... Jer ovako
je to: umanjivanje i izjednaavanje evropskog oveka kriju nau najveu
opasnost, jer taj prizor zamara... Mi danas ne vidimo nita to hoe
da bude vee, mi slutimo da sve postaje jo nie i nie, tanje,
dobroudnije, pametnije, ugodnije, prosenije, ravnodunije, vie
kinesko, vie hriansko ovek, van svake sumnje, postaje sve
"bolji"... Upravo tu lei kob Evrope zajedno sa strahom od oveka
izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopotovanje pred njim,
nadanje u njega, ak i volju za njega. Izgled oveka sad malo zamara
ta je nihilizam danas ako nije to? Mi smo siti oveka. Dovoljno je
to sam sam, kad mi se ovaj vidik otvorio, imao razloga da se
osvrnem za uenim, smelim i marljivim drugovima (to inim jo i
danas). Sad valja ogromnu, daleku i tako skrivenu zemlju morala
morala koja je stvarno postojao, stvarno iveo proputovati sa samim
novim pitanjima i tako rei novim oima: a zar
to ne znai gotovo isto toliko kao ovu zemlju tek otkriti?. Ako
sam pri tom, pored drugih, mislio i na pomenutog doktoraa Rea, to
se desilo stoga to uopte nisam sumnjao da bi ga priroda samih
njegovih pitanja nagnala na ispravniju metodiku da doe do odgovora.
Da li sam se u tome varao? Moja elja je u svakom sluaju bila da
jednom tako otrom i nepristrasnom oku dam bolji pravac, pravac
prema stvarnoj istoriji morala, i da ga na vreme upozorim da su
engleske hipoteze obina arena laa bez ikakvog oslonca na
stvarnost.
Boja moralaJasno je kao dan koja boja za jednog istoriara morala
mora biti sto puta vanija od te arene: naime siva, hou rei
dokumentarna, ona koja se moe stvarno utvrditi, koja je stvarno
postojala; ukratko, to je ono celo dugo hijeroglifsko pismo
prolosti ljudskog morala koje je tako teko deifrovati! Ono je
doktoru Reu bilo nepoznato; ali on je itao Darvina: i tako se u
njegovim hipotezama uljudno jedno drugom pribliavaju, na nain koji
je u najmanju ruku zabavan, Darvinova zver i najmoderniji, skromni
moralni mekuac koji "vie ne ujeda", ovaj poslednji s izrazom
izvesne dobroudne i tanane nemarnosti na licu, zainjene ak zrnom
pesimizma i zamora, kao da se zapravo uopte i ne isplati uzimati
tako ozbiljno sve te stvari probleme morala. A meni, obrnuto,
izgleda da uopte nema stvari koja bi vie zasluivala da bude
ozbiljno shvaena; kao nagrada za to, moda e se jednog dana dobiti
dozvola da se one shvate sa vedre strane. Jer vedrina ili, reeno
mojim jezikom, vesela nauka to je nagrada: nagrada za dugu, smelu,
marljivu i podzemnu ozbiljnost, za koju, dakako, nije svako
sposoban. Ali onoga dana kad od sveg srca kaemo: "napr ed! i na
stari moral spada u komediju!", mi smo za dionizijsku dramu o
"sudbini due" otkrili nov zaplet i novu mogunost: a on e ve umeti
da je iskoristi, na to se moemo kladiti, on, veliki, stari, veiti
komediograf naeg ivota!
LidijaModerator
Najubavoto cuvstvo - LjubovKoristicu se sa citatima iz knjige
profesora dr Kirila Temkova "Kako da se bide dobar", inace naseg
cenjenog profesora etike na Filozofskom fakultetu, koji je kroz ovo
izdanje pokusao pribliziti etiku svim generacijama bez obzira na
godine, pol, veroispovest, jer Etika je univerzalna nauka koja
neguje ono najlepse u nama. Izdvojila sam deo o ljubavi, jer iako
je ljubav univerzalni osecaj, ma na koji jezik bila prevedena, njen
primarni znacaj je svuda isti, ali rekla bih sa jednom razlikom, da
svako podneblje ipak neguje neko svoje vidjenje, kult, pristup,
recimo shvatanja o ljubavi, kroz pesme, price, pouke, svaki narod
je dao svoj prinos i znacaj ovom univerzalnom osecaju.
Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj . . . , , .
Sta je ljubav? Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj, kada se
pojavi, onda su nam sva cula, svaka misao, mi sami smo podredjeni
tom osecaju, ako nam je osoba nedostupna, onda sve radimo u cilju
da tu osobu, predmet nase ljubavi, naseg interesa privucemo da bude
sa nama, u ljubavi postoje bezbroj malih smicalica, taktika, i
hteli ili ne sve drugo je u drugom planu, ovaj osecaj stavljamo na
prvo mesto. . : - - . - , - .
Ljubav inace ima svoja tri oblika: kao posvecenost, prema radu,
prema porodici; kao opsta ljubav, recimo prema covecanstvu, zastita
zivotinja, ekoloska svest, ljubav prema ocuvanju svoje zivotne
sredine i ona najlepsa, ljubavna strast koja coveku daje snage i
energije da se suoci sa svima, i sa samim sobom, rekla bih osecaj
koji nam nesumnjivo daje smisao postojanja.
Moralne norme http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum=
2004-11-06&id=46381Moralna norma je zatiena samo unutranjim
glasom vlastite savjesti ili pomenutim neformalnim moralnim
autoritetom tzv. javnog mnijenja Moralni ideali se ne realizuju
sami od sebe, nego moraju dobiti specifikovani oblik konkretnih
zahtjeva ili obaveza, koje djelatni ovjek postavlja pred samoga
sebe ili koje drugi ljudi (uopte, tzv. moralno javno mnijenje)
postavljaju pred njega. Ti zahtjevi ili obaveze nazivaju se
moralnim normama. U povijesno-etikom smislu pojam moralne norme
nastao je relativno kasno. Dok je pojam pravne norme stekao jasan i
uvren status jo kod Rimljana, to je mogue posvjedoiti Ciceronovim
odreenjem zakona kao regula iuris, pojam norme (gr. kanon ili
gnomon, lat. norma, regula) kao pravila valjanog moralnog djelanja
rijetko se javlja u helenskoj i potonjoj etikoj literaturi. Tek u
drugoj polovini 19. vijeka i tokom 20.vijeka pojam moralne norme
postie samostalnije pojmovno i terminoloko znaenje, prije svega u
njemakom jezikom prostoru, pa se onda kao takav retroaktivno
koristi kao jedan od kljunih pojmova za tumaenje etike tradicije i
povijesti moralnog fenomena. U anglo-saksonskom duhovnom krugu
pojam moralne norme nije osobito zastupljen, jer se tamo ostalo
uglavnom pri izrazima princip (principle) i pravilo (rule). U
cjelini, moralne norme su odreeni moralni zahtjevi za odgovarajuim
postupanjem i ponaanjem ljudi u datim situacijama. Ti se moralni
zahtjevi postojano obnavljaju kao zahtjevi za tipiziranim i
ponovljivim ureivanjem djelanja ljudi. U naelu, moralne norme
su:
moralne zapovijesti, zabrane ili doputenja; naini djelanja,
standardi vrijednosti, praktike regulativne ideje, univerzalni
zahtjevi koje se stavljaju pred ovjeka. Poto slino odreenje mogu
imati i pravni zahtjevi koji se pred ljude postavljaju u obliku
pravnih normi, onda je potrebno dodatno i jasno razlikovanje
pravnih i moralnih normi. To razlikovanje je optereeno razliitou
etikih shvatanja same moralne norme. Naime, u pravnoj nauci postoji
visoka saglasnost o tome da pravna norma ini osnovnu supstanciju
prava, bez obzira na koncepcijske razlike meu teoretiarima prava o
tome da li je pravna norma bitni ili jedini kriterijum pravnosti
prava ili je kriterijum ostvarivanja vrijednosnog i drutvenog
karaktera prava. U etikoj nauci takve saglasnosti o pojmu i znaenju
moralne norme naprosto nema. U literaturi i optoj obrazovanosti
postoje nekritike predstave o moralnim normama kao svojevrsnim
obiajima. U njima se moral svodi na obiaj, to je neprihvatljivo.
Ono to je srodno i zajedniko moralnim i pravnim normama sadrano je,
prvo, u injenici da jedne i druge predstavljaju oblike regulacije
ljudskog djelanja, te time imaju osnovnu funkciju reglementiranja
ljudskog ponaanja, tj. njegovog ureivanja odreenim nalozima,
pravilima i propisima. Drugo, i jedne i druge norme sadre u sebi
odreene tipove trebanja, vrijednosti, svrhe i ciljeve ljudskog
djelanja. Tree, i jedne i druge poivaju na utvrivanju i
propisivanju odreenih drutvenih vrijednosti i dunosti ljudi.
etvrto, i jedne i druge imaju imaju opti karakter, tj. na formalan
ili neformalan nain se odnose na lanove drutva. Taj opti karakter
izraava se potrebom normiranja. Peto, iako pravne norme najee imaju
pisani oblik, a to znai da su zvanino propisane od strane
zakonodavne (legislativne) vlasti, u okviru kompetencija dravnog
parlamenta, mogue je postojanje i nepisanih pravnih normi u obliku
tzv. obiajnog prava. Moralne norme imaju karakter nepisanih normi.
Temeljne razlike izmeu pravnih i moralnih normi tiu se pitanja o
tome ko ih normira, ta se moe normirati i kako se normira. Prvo,
adresant(onaj ko normira ponaanje i sankcionie potovanje normi) kod
pravnih normi jesu oficijelne institucije drave, a pravnim normama
se efektivno, formalno i idealno ureuju samo neki od drutvenih
odnosa. Adresat pravnih normi (tj. onaj kome su upuene) jesu ljudi
koji stupaju u odreene pravne odnose. Adresant i adresat moralnih
normi, prema savremenim shvatanjima, jeste sami individualni ovjek,
s njegovim priznatim pravom na slobodu savjesti. Od razliitih
moralnih
adresanata mogu ii normativni moralni zahtjevi prema drutvenom
ivotu, koji dovode do toga da se stvara svojevrsna moralna
zajednica ljudi ili tzv. moralno javno mnijenje. Zbog toga se
smatra da moralne norme propisuje tzv. anonimni drutveni autoritet.
On moe preuzeti ulogu adresanta, koja se povratno obraa ljudima kao
adresatima s moralnim zahtjevima u obliku neformalno vaeih moralnih
normi. Drugo, pravnim normama normiraju se samo neki od moguih
odnosa meu ljudima, koji se tiu opte i posebne pravne sigurnosti
ljudi, dok se moralnim normama moe propisati veina moguih djelatnih
odnosa meu ljudima. Tree, pravna norma je zatiena dravnom prisilom
i sankcijom, te podrazumijeva obaveznost izvravanja. Moralna norma
je zatiena samo unutranjim glasom vlastite savjesti ili pomenutim
neformalnim moralnim autoritetom tzv. javnog mnijenja. Zapovjesti,
zabrane ili doputenja Jedan od prvih autora koji je pojam moralne
norme stavio u sredite etike refleksije bio je Vilhelm Vunt
(1832-1920). On je etiku shvatio kao nauku o normama, a same norme
je odredio kao ista pravila volje koja bitku suprotstavljaju
trebanje. Norme su praktiki aksiomi. U istom obliku norme se
javljaju samo u moralnosti. U savremenoj etikoj literaturi pod
pojmom moralne norme razumiju se: zapovijesti, zabrane ili
doputenja (Ridl), naini djelanja (maksime djelanja) ili vrijednosni
sudovi (standardi vrijednosti), kojima je potrebno opte priznanje
(Habermas, Albert, Libe), praktike regulativne ideje (Apel), opti
stavovi u kojima se nezavisno od individualnosti djelatnika
zahtijevaju odreene postavke svrhe (vemer), univerzalni zahtjevi
(Getman), sva pravila koja se ovjeku zahtjevno ispostavljaju
(Vajedel), pojmovi mjere koji imaju funkciju za legalitet radnje
(Krings).