Rat I Mir 2 Nikolajevic Tolstoj... · matice hrvatske izabrana djela l. n. tolstoja urednik jaksa kuŠan naslov originala Л . h . ТОЛ С ТО Й С О Б РА Н И Е С ОЧ

NAKLADNI ZAVODMATICE HRVATSKE IZABRANA

DJELA L. N. TOLSTOJA

UREDNIKJAKSA KUŠAN

NASLOV ORIGINALAЛ. H. ТОЛСТОЙ

СОБРАНИЕ СОЧИНЕНИЙВОИНА И МИР

Государственное издательствохудожественной литературы

Москва 1958

RIJEČKA TISKARA, RIJEKA

L. N. TOLSTOJ

RAT I MIRKNJIGA DRUGA

PREVEOZLATKO CRNKOVIĆ

Sedmo izdanje

1976

NAKLADNI ZAVODMATICE HRVATSKE

ZAGREB

KNJIGA DRUGA

PRVI DIO

I

Na početku godine 1806. vraćao se Nikolaj Rostov kući na dopust.Denisov je također pošao kući u Voronež pa ga je Rostov nagovorio daputuje s njim do Moskve i da odsjedne kod njih. Na pretposljednjoj jestanici Denisov sreo nekog druga i popio s njim tri boce vina pa se putemdo Moskve, iako put bijaše izrovan, nije budio ležeći na dnu poštanskihsaonica pokraj Rostova, koji je bivao sve nestrpljiviji što su se višeprimicali Moskvi.

»Hoćemo li već jednom? Hoćemo li već jednom? O, ove dosadne ulice,dućani, peciva, fenjeri i fijakeristi!« - mišljaše Rostov pošto su već biliprijavili svoje dopuste na mitnici i ušli u Moskvu.

- Stigli smo, Denisove! Spava! - reče on i naže se cijelim tijelomnaprijed, kao da se nada da će tako ubrzati kretanje saonica. Denisov se neodazva.

- Eno onog ugla na raskršću gdje obično stoji Zahar sa svojim fijakerom;eno i Zahara, i onoga istog konja. Eno i dućančića u kojemu smo kupovalimedenjake. Hoćemo li već jednom? Deder!

- Pred koju ćemo kuću? - zapita kočijaš?- Ama eno pred onu na kraju, onu veliku, kako je ne vidiš! Ono je naša

kuća - reče Rostov - ta ono je naša kuća!- Denisove! Denisove! Evo nas.Denisov podiže glavu, iskašlja se i ništa ne odvrati.- Dmitrije - obrati se Rostov lakaju što sjedaše na kozliću. - Pa to kao da

je kod nas svjetlo?- Tako je, i kod tatice se u kabinetu svijetli.- Još nisu legli? A? Šta misliš?- Pazi da ne zaboraviš da mi odmah izvadiš onu bluzu - nadoda Rostov

opipavajući svoje nedavno porasle brkove.

- De, potjeraj - viknu kočijašu. - Ama probudi se, Vasja obrati seDenisovu koji je opet bio oborio glavu. - Ama de, potjeraj, dat ću ti trisrebrnjaka za piće, potjeraj samo! - viknu Rostov kad su saonice bile već trikuće do njihova ulaza. Njemu se činilo da se konji ne miču s mjesta.Napokon saonice skrenuše nadesno prema ulazu: Rostov ugleda više glavepoznati vijenac s odbijenom štukaturom, ulaz u kuću i stup na pločniku.Saonice nisu još ni stale, a on iskoči iz njih i potrča u trijem. Kuća je bilatako nepomična i neprijazna kao da je se i ne tiče tko je došao. U trijemu nebijaše nikoga. »Zaboga, je li sve u redu?« - pomisli Rostov i zastade na čas,sa zebnjom u srcu, ali odmah potrča dalje kroz trijem i uz poznatenakrivljene stepenice. Ista ona kvaka na vratima, zbog koje se grofica ljutilašto je prljava, isto se onako teško otvarala. U predsoblju je gorjela lojanica.

Stari Mihajlo spavao je na škrinji: Lakaj za pratnju, Prokofije, onaj koji jebio toliko snažan da je podizao kočiju za zadnji kraj, sjedio je i pleo opankeod krajaca. On pogleda u vrata što su se otvorila, i ravnodušan se idremovan izraz na njegovu licu iznenada pretvori u oduševljen i preplašen.

- Bože sveti! Mladi grof! - povika on kad poznade mladoga gospodara. -Kako to? Zlato moje! - i tresući se od uzbuđenja, Prokofije jurnu vratimašto vode u salon, zacijelo da najavi, ali se, očito, predomisli, vrati i obisnu orame mladom gospodaru.

- Jesu li zdravi? - zapita Rostov izvlačeći ruku iz njegova stiska.- Jesu, hvala bogu! Svi, hvala bogu! Baš su malo prije povečerali! Daj da

te pogledam, vaša svjetlosti!- Je li baš sve u redu?- Jest, hvala bogu, hvala bogu!Smetnuvši potpuno s uma Denisova i ne hoteći da ga itko pretekne,

Rostov svuče bundu i na prstima potrča u mračnu veliku dvoranu. Sve jebilo isto - isti kartaški stolovi, isti luster u navlaci; ali je netko već vidiomladoga gospodara, i on ne stiže dotrčati ni do salona kad nešto munjevito,poput vihora, izletje iz pobočnih vrata, obujmi ga i stade ga cjelivati. I nekodrugo, pa treće, isto takvo biće izleti na druga, treća vrata; opet zagrljaj,opet poljupci, opet usklici i suze radosnice. On ne mogaše razabrati tko je igdje je tata, tko je Nataša, a tko Petja. Svi su vikali, govorili i ljubili ga, sveu isti mah. Samo majke nije bilo među njima - to je znao.

- A ja nisam znao ... Nikoluška ... mili moj!

- Evo ga ... našega ... Kolja, mili moj... Promijenio si se! Nema svijeća!Čaja!

- Ama poljubi mene!- Dušice ... a mene.Sonja, Nataša, Petja, Ana Mihajlovna, Vera, stari grof, svi su ga grlili; i

sluge i sobarice napuniše sobu govoreći i klicajući.Petja mu se obisnuo o noge.- A mene! - vikaše on.Pošto ga je bila privukla k sebi i izljubila mu cijelo lice, Nataša je

odskočila od njega i, držeći se za skut njegove bluze, skakala kao koza, svena istom mjestu, i prodorno vriskala.

Svuda su oko njega bile sjajne oči pune ljubavi i suza radosnica, svudausta što su tražila poljupce.

I Sonja je, crvena kao rak, držala njegovu ruku i sva sjala zapiljivši seblaženo u njegove oči koje je toliko iščekivala. Navršila je već bilašesnaestu godinu i bila veoma lijepa, napose u ovom trenutku sretne ioduševljene živahnosti. Nije odvajala oči od njega i suspregnuta se dahasmiješila. On je zahvalno pogleda, ali je sve još čekao i tražio nekoga. Staragrofica još nije dolazila. I eno, začuše se koraci za vratima. Tako hitri koracida to nisu mogli biti koraci njegove majke.

Ali je to ipak bila ona, u novoj haljini koju još nije vidio na njoj i koju jesašila dok njega nije bilo kod kuće. Svi ga pustiše, i on potrča k njoj. Kad suse sastali, ona klonu na njegove grudi plačući. Nije mogla podići glavu isamo ju je pritiskivala na hladne gajtane njegove bluze, Denisov je ušao usobu, a da ga nitko nije ni primijetio, i tu stajao gledajući ih i trljajući oči.

- Vasilije Denisov, prijatelj vašega sina - predstavi se grofu koji ga jeupitno gledao.

- Dobro došli! Znam, znam - reče grof grleći i ljubeći Denisova. -Nikoluška nam je pisao... Nataša, Vera, evo Denisova.

Ista se ona sretna i ushićena lica okrenuše Denisovljevoj kosmatoj figuri iokružiše ga.

- Dušo, Denisove! - kliknu Nataša u krajnjem zanosu pa mu priskoči,zagrli ga i poljubi. Svi se zbuniše zbog Natašina postupka, Denisov takođerpocrvenje, ali se osmjehnu, uhvati Natašinu ruku i poljubi je.

Denisova odvedoše u sobu koju su spremili za nj, a Rostovljevi se sviokupiše u salonu oko Nikoluške.

Stara grofica sjedila je uz njega i nije mu ispuštala ruku koju je svaki časljubila; ostali se natiskali oko njih i pratili svaku njegovu kretnju, riječ ipogled ne odvajajući od njega svojih oduševljenih i zaljubljenih očiju. Brati sestre su se prepirali i otimali tko će stajati bliže njemu, i tukli se oko togatko će mu donijeti čaj, rupčić ili lulu.

Rostov bijaše neobično sretan zbog ljubavi koju su mu iskazivali; ali jeprvi trenutak sastanka bio tako božanstven da mu se sad činilo malo ovesreće i sve je još nešto očekivao.

Sutradan su ujutro putnici spavali gotovo do deset sati.U prednjoj sobi bijahu razbacane sablje, torbe, kese, otvoreni kovčezi i

blatne čizme. Netko je maločas donio dva para očišćenih čizama sostrugama i metnuo ih pored zida. Sluge su donosile umivaonike, vreluvodu za brijanje i očišćenu odjeću. Mirisalo je na duhan i muškarce.

- Hej, Griška, daj lulu! - viknu promuklim glasom Vaska Denisov. - listaj,Rostove!

Rostov podiže svoju raščupanu glavu s topla jastuka otirući sanjive oči.- A što, je li kasno?- Kasno je, prošlo je devet sati - odgovori Natašin glas i iz susjedne se

sobe začu šuštanje uškrobljenih haljina, šapat i djevojački smijeh, a poredodškrinutih vrata pomače nešto modro, vrpce, crne kose i vedra lica. Tobijahu Nataša, Sonja i Petja koji su došli da vide je li ustao.

- Ustaj, Nikolenjka - začu se ponovo Natašin glas pred vratima.- Odmah!Petja je u tom času u prvoj sobi ugledao i dohvatio sablje i, osjećajući

onaj ushit koji obuzima dječake kad vide svog starijeg brata vojnika ismetnuvši s uma da se sestrama ne pristoji da vide neodjevene muškarce,otvorio vrata.

- Je li ovo tvoja sablja? - povika on. Djevojčice odskočiše u stranu.Denisov, prestrašena pogleda, sakri svoje dlakave noge pod pokrivač iobazre se na druga tražeći od njega pomoć. Petja uđe i vrata se ponovozatvoriše. Za vratima se razlegnu smijeh.

Nikolenjka, obuci kućni kaput i iziđi - reče Nataša.- Je li ovo tvoja sablja? - zapita Petja. - Ili je vaša? - obrati se on

poniznim poštovanjem brkatome i crnom Denisovu.Rostov se žurno obrije, obuče kućni haljetak i iziđe iz sobe. Nataša je

obula jednu čizmu s ostrugom i nazuvala drugu. Sonja se vrtjela oko nje i

baš htjela da raširi haljinu i da sjedne kad on uđe. Obje su bile u jednakim,novim, modrim haljinama - svježe, rumene i vesele. Sonja uteče, a Natašauhvati brata ispod ruke i odvede ga u salon gdje zavrgoše razgovor. Nisustizali pitati i odgovarati jedno drugome na pitanja o tisuću sitnica koje susamo njih mogle zanimati. Nataša se smijala na svaku riječ koju jeizgovorio on i koju je izgovorila ona, ne zato što bi bilo smiješno ono što sugovorili, nego što je bila vesela i što nije mogla obuzdati radosti koja jenalazila oduška u smijehu.

- Ah, kako je divno, sjajno! - uzvikivala je na sve.Rostov osjeti kako mu se pod tolikim zrakama ljubavi, prvi put nakon

pola godine, u duši i na licu širi onaj djetinji osmijeh kojim se nije nijednom osmjehnuo otkako je otišao od kuće.

- Zbilja, čuj - reče ona - jesi li sad pravi muškarac? Strašno mi je dragošto si mi brat. - Ona mu pogladi brkove.

- Htjela bih znati kakvi ste vi, muškarci? Jeste li kao i mi? Niste?- Zašto je Sonja pobjegla? - zapita Rostov.- A da. To je cijela priča! Kako ćeš govoriti Šonji? Ti ili vi?- Kako mi padne na pamet - reče Rostov.- Govori joj vi, molim te. Poslije ću ti reći zašto.- Ma zašto?- Dobro, reći ću ti sad. Ti znaš da je Sonja moja prijateljica, takva

prijateljica da bih za nju metnula ruku u vatru. Evo pogledaj! - Ona zasučesvoj muselinski rukav i pokaza na svojoj dugoj, mršavoj, i nježnoj ruciispod ramena, visoko iznad lakta (na mjestu koje prekrivaju i plesnehaljine) crveni biljeg.

- To sam ja sebe opekla da bih joj dokazala koliko je volim. Užarila sam,naprosto, ravnalo na vatri i pritisnula ga.

Sjedeći u svojoj nekadašnjoj učionici na divanu s jastučićima nanaslonima i gledajući u te Natašine užagrene oči, Rostov se ponovo vrati uonaj svoj obiteljski, djetinji svijet, koji ni za koga drugoga osim za njeganije imao nikakva smisla, ali koji je njemu pružao ponajljepše užitke uživotu; i da netko opeče svoju ruku da dokaže svoju ljubav, nije mu sečinilo uzaludno - on je to shvaćao i nije se tome čudio.

- Pa šta? Je li to sve? - zapita on.- Ama takve smo prijateljice da je divota! To s ravnalom - to nije ništa;

ali mi ćemo biti prijateljice do groba. Kad ona nekoga zavoli, onda voli do

groba; a ja to ne razumijem, ja začas zaboravim.- Pa šta onda?- Eto, ona toliko voli mene i tebe. - Nataša odjednom porumenje. - Ta

sjećaš se, prije nego si otišao ... Rekla ti je neka sve zaboraviš? ... Rekla je:ja ću ga uvijek voljeti, a on neka bude slobodan. To je zbilja divno iplemenito! Je li, je li? Je li da je plemenito? - zapitkivaše Nataša takoozbiljno i uzbuđeno da je bilo očito da je to što sad govori govorila prijekroza suze. Rostov se zamisli.

- Ja nipošto ne povlačim svoju riječ - reče on. - A, osim toga, Sonja jetako divna da ne znam koji bi se luđak odrekao svoje sreće?

- Nemoj, nemoj tako - povika Nataša. - Mi smo već o tome razgovarale.Znale smo da ćeš ti tako reći. Ali tako se ne može jer, razumiješ li, ako titako kažeš - smatraš da si vezan svojom riječju, onda ispada kao da je onato namjerno rekla. Ispada da je ti ipak silom uzimaš za ženu i ispada kakone treba.

Rostov uvidje da su to one dobro smislile. Sonja ga je još jučer zapanjilasvojom ljepotom. Danas ju je vidio na trenutak i učinila mu se još ljepšom.Bila je dražesno šesnaestogodišnje djevojče i očito ga je strastveno voljela(u to nije ni časka sumnjao). Zašto je sada ne bi volio, pa čak se i oženio,mišljaše Rostov, ali... sada ga očekuje još toliko drugih užitaka i poslova!»Jest, one su to lijepo smislile - pomisli - treba da ostanem slobodan«.

- Pa lijepo - reče on - poslije ćemo se porazgovoriti. Ah, kako mi je dragošto te vidim! - dometnu on. - A šta je s tobom, nisi li se iznevjerila Borisu? -zapita je brat.

- Ama gluposti! - viknu Nataša kroza smijeh. - Ne mislim ni na njega nina koga drugoga, i neću ni za koga da znam.

Gle, gle! Pa šta ćeš onda?- Je l’ ja? - priupita Nataša i sretan joj smiješak ozari lice. - Jesi l’ vidio

Duporta?- Nisam.- Nisi vidio Duporta, čuvenog plesača? Onda ne možeš to razumjeti. Evo

šta ću ja. - Nataša uhvati prstima suknju kao plesačice, otrča nekolikokoraka, okrenu se, poskoči u zrak i udari nogom o nogu te stade na vrhovecipela i prođe tako nekoliko koraka. - Stojim, je li? Vidiš li! - kazivaše ona,ali se ne održa na prstima. - Eto šta ću ja! Nikada se ni za koga neću udatinego ću postati plesačica. Samo o tome nikome ni riječi!

Rostov prsnu u tako veseo i grohotan smijeh da mu Denisov u svojoj sobipozavidje, a Nataša se ne mogaše suzdržati da mu se ne pridruži. - Zbilja, jeli da je dobro? - zapitkivaše neprestano.

- Dobro je. Više se ne misliš udati za Borisa?Natašu obli rumen.- Neću se ni za koga udavati. Njemu ću reći isto tako kad ga vidim.- Gle, gle! - opet će Rostov.- Ama jest, sve su to gluposti - nastavi ćeretati Nataša. - A šta, je li

Denisov dobar čovjek?- Dobar je.- E pa do viđenja, oblači se! Je li Denisov strašan?- Zašto bi bio strašan? - zapita Nicolas. - Nije, Vaska je silan.- Ti ga zoveš Vaska? ... Čudno. A šta, je li jako dobar?- Jako je dobar.I Nataša stade na prste i izađe iz sobe onako kako izlaze plesačice, ali se

smiješila onako kako se smiješe samo sretne petnaestogodišnje djevojčice.Kad je u salonu sreo Šonju, Rostov se zacrvenio. Nije znao kako bi se

držao prema njoj. Jučer su se u prvom trenutku radosti poljubili zato što suse sastali, ali su danas osjećali da to ne mogu učiniti; on je osjećao da gasvi, i mati i sestre, gledaju upitno i paze kako će se vladati prema njoj. Onjoj poljubi ruku i reče joj vi - Sonja. Ali se njihove oči sretoše i rekoše jednedrugima »ti« i nježno se poljubiše. Ona ga je svojim pogledom molila da jojoprosti što se usudila preko Nataše podsjetiti na njegovo obećanje izahvaljivaše mu na njegovoj ljubavi. On joj je pak svojim pogledomzahvaljivao što mu je ponudila slobodu i kazivao je, ma šta se dogodilo,nikad neće prestati voljeti, jer je nemoguće nju ne voljeti.

- Kako je ipak čudno - reče Vera ugrabivši trenutak kad su svi šutjeli - štoSonja i Nikolenjka govore sad jedno drugome »vi« i drže se kao da se nepoznaju.

Verina je primjedba bila umjesna, kao i sve njezine primjedbe, ali, kao inakon većine njenih primjedaba, svima bješe nelagodno, i ne samo Sonja,Nikolaj i Nataša, nego i stara grofica, koja se plašila te sinove ljubavi premaŠonji zbog koje bi mu mogla izmaći sjajna partija, pocrvenje kaodjevojčica.

Na veliko čudo Rostovljevo, Denisov se pojavi u salonu u novoj odori,napomađen i namirisan, isto onako dotjeran kakav je bio u bitkama, i tako

udvoran prema damama i kavalirima da to Rostov nije nikako očekivao odnjega.

II

Kad se Nikolaj Rostov vratio iz vojske u Moskvu, ukućani su ga dočekalikao najboljeg sina, junaka i premilog Nikolušku; rodbina - kao dragog,simpatičnog i pristojnog mladića; znanci - kao pristalog husarskogporučnika, vještog plesača i ponajboljeg moskovskog momka za ženidbu.

Rostove je poznavala sva Moskva; novaca je stari grof imao te godinedovoljno jer je ponovo založio sva svoja imanja, pa je tako Nikoluška vrlolijepo provodio vrijeme, pribavivši sebi dobra kasača i jahaće hlače ponajnovijoj modi, kakve još nitko u Moskvi nije nosio, i čizme po najnovijojmodi s veoma šiljastim vršcima i malenim srebrnim ostrugama. Vrativši sekući, Rostovu biješe veoma ugodno da, nakon stanovitog izbivanja, okušastari način života. Njemu se činilo da je već zreo i odrastao čovjek. Sjećaose kako je bio očajan što nije položio ispit iz vjeronauka, kako je od Gavrilepozajmljivao novac za fijaker, kako se potajno ljubio sa Šonjom - svega setoga sjećao, ali kao djetinjarija koje su mu sad bile vrlo daleke. Sad on -husarski poručnik u srebrom izvezenoj dolami, s vojničkim georgijevskimkrižem, priprema svog kasača za trku s poznatim ljubiteljima konja, starijimi uglednim ljudima. Večerom odlazi jednoj poznatoj dami na bulevaru. Onvodi mazurku na plesu kod Arharovih, razgovara se o ratu s feldmaršalomKamenskim, navraća u Engleski klub i tiče se s jednim četrdesetogodišnjimpukovnikom s kojim ga je upoznao Denisov.

Njegova je ljubav prema caru ponešto oslabila u Moskvi jer ga za tovrijeme nije viđao. Ali je ipak često pričao o caru, o njegovoj ljubavi premanjemu i nagovještavao da još ne kazuje sve, da se još nešto skriva unjegovim osjećajima prema caru što ne mogu svi shvatiti, i iz dna je dušeobožavao, kao i svi Moskovljani u to vrijeme, cara Aleksandra Pavlovičakoga su tada u Moskvi prozvali »anđelom u ljudskom liku«.

Za tog kratkotrajnog boravka u Moskvi, prije no što se vratio u vojsku, nesamo da se nije zbližio sa Šonjom, nego se, naprotiv, otuđio od nje. Ona jebila veoma lijepa, draga i očito ga je žarko voljela, ali je on bio u onimmladenačkim godinama kad se mladiću čini da ima toliko posla da se nemakad time baviti i kad se boji za koga vezati - čuva svoju slobodu koja mu je

potrebna za koješta drugo. Kad je za svog boravka u Moskvi pomišljao naŠonju, govorio je sam sebi: »E, još će ih mnogo, mnogo takvih biti i ima ihtamo negdje koje još ne poznajem. Još ću stići kad zaželim da se pozabavimi ljubavlju, a sad nemam kad«. Osim toga, činilo mu se da ga ženskodruštvo nekako ponizuje u njegovoj muževnosti. Odlazio je na balove i užensko društvo pretvarajući se da to čini protiv svoje volje. Trke, Engleskiklub, bančenje s Denisovom, odlaženje onamo - to je bilo nešto drugo - toje priličilo pravom husaru.

Na početku se ožujka stari grof Ilija Andrejič Rostov brinuo okopriprema za ručak u Engleskom klubu u čast dolaska kneza Bagrationa.

Grof je hodao dvoranom u kućnom kaputu i izdavao naloge klupskomekonomu i čuvenome Feoktisu, glavnom kuharu Engleskoga kluba, onabavljanju i spravljanju špargi, svježih krastavaca, jagoda, teletine i riže zaručak u čast kneza Bagrationa. Grof je bio član i predsjednik kluba odnjegova osnutka. Njemu je bilo povjereno da priredi gozbu u častBagrationovu zato što je malo tko kao on znao prirediti gozbu tako bogato idočekljivo, a pogotovo zato što je malo tko znao i bio voljan da dometne odsvojih novaca, ako ustreba, za priređivanje gozbe. Klupski kuhar i ekonomradosno su slušali grofove naloge, jer su znali da se ni kod koga drugoga nemože toliko zaraditi na ručku koji je stajao nekoliko tisuća.

- Pazi onda, kreste, kreste metni u kornjačinu juhu, znaš!- Dakle, tri hladna jela? ... - priupita kuhar.Grof se zamisli.- Ne može manje od tri ... Majoneza jedno - reče on brojeći na prste.- Onda kažete da kupim velike kečige? - zapita ekonom.- A šta možeš, kupi kad baš ne daju. Zbilja, rođeni moj, umalo ne

zaboravih. Pa treba još jedno predjelo. Oh, bože moj! - On se uhvati zaglavu. - Ta tko će mi dovesti cvijeće? Mitenjka! O Mitenjka! Skoknider,Mitenjka, do našeg imanja - obrati se on upravitelju koji je ušao na njegovpoziv - skoknite do našeg imanja i reci Maksimki vrtlaru neka odmahpotjera kmetove na kuluk. Kaži mu neka sve iz staklenika dovuče ovamo ineka umota u pustine. Hoću da do jutra bude ovdje dvjesta saksija.

Pošto je izdao još mnogo različitih naloga, on već krenu grofici da seodmori kad se sjeti još nečega važnog pa se vrati, dozva natrag kuhara iekonoma i ponovo stade zapovijedati. S vrata dopre lak muški hod,

zveckanje ostruga, i u sobu uđe mladi grof, rumen, crnih brčića, očitoodmoren i oporavljen od lagodnog života u Moskvi.

- Eh, brajko moj! Ne znam gdje mi je glava - reče starac osmjehujući sekao da se stidi pred sinom. - Da mi bar ti hoćeš pomoći! Treba nam jošpjevača. Glazbu imam, ali bi trebalo pozvati i Cigane, je li? Vi vojnici tovolite.

- Zbilja, tatice, ja mislim da se knez Bagration, kad se spremao za bitkukod Schöngrabena, nije toliko brinuo kao vi sada - reče sin osmjehujući se.

Stari grof se pretvaraše da se ljuti.- Jest, lako je govoriti, ali pokušaj sam.I grof se okrenu kuharu koji je, pametna i smjerna lica, gledao pozorno i

ljubazno čas oca, čas sina.- Vidiš li ti ovu mladež, Feoktise, a? - reče on. - Smije se nama -

starcima.- Šta ćete, vaša svjetlosti, oni bi samo dobro jeli, a kako se sve to spremi i

servira, to se njih ne tiče.- Tako je, tako je! - viknu grof i veselo uhvati sina za obje ruke. - E pa

znaš šta, baš si mi dobro došao! Sjedi smjesta u dvoprežne saonice i otiđiBezuhovu i reci mu da te je poslao grof Ilija Andrejevič i da ga molim nekati dade svježih jagoda i ananasa. Nitko ih drugi više nema. Ako ga nemakod kuće, svrati do kneginjica, a odande, pazi dobro, pođi na Razguljaj -Ipatka, kočijaš zna gdje je to - potraži ondje Iljušku Cigana, onoga koji jekod grofa Orlova onda plesao, sjećaš li se, u bijelom kazakinu,1 i dovedi gaovamo, k meni.

- Da i Ciganke povedem? - zapita Nikolaj smijući se.- De, de!...Uto uđe nečujnim koracima u sobu Ana Mihajlovna, poslovna, zabrinuta

i ujedno kršćanski smjerna, kao i uvijek. Iako je Ana Mihajlovna svaki danzatjecala grofa u kućnom kaputu, on se svaki put pred njom zbunjivao imolio je da mu oprosti što je tako obučen.

- Ništa, ništa, dragi grofe - reče ona zatvarajući smjerno oči. - Ja ću otićiBezuhovu - reče ona. - Mladi je Bezuhov doputovao i sad ćemo, grofe,dobiti sve iz njegovih staklenika. Ionako je trebalo, da ga pohodim. Poslaomi je pismo od Borisa. Borja je sad, hvala bogu, u štabu.

Grof se obveseli što Ana Mihajlovna preuzima jedan dio njegovihobaveza pa zapovijedi da upregnu za nju malu kočiju.

- Recite Bezuhovu neka dođe. Ja ću ga zapisati. Šta, je li došao saženom? - zapita on.

Ana Mihajlovna prevrnu očima, a na licu joj se odrazi duboka žalost...- Ah, dragi moj, on je veoma nesretan čovjek - reče ona. - Ako je istina

ono što govore, onda je to strašno. I tko bi to pomislio kad smo se onolikoradovali njegovoj sreći! A on je takva uzvišena, nebeska duša, taj mladiBezuhov! Jest, ja ga žalim iz dna duše i potrudit ću se da ga utješim kolikomogu.

- Pa šta se dogodilo? - zapitaše oba Rostova, stari i mladi.Ana Mihajlovna duboko uzdahnu.- Kažu da je nju Dolohov, sin Marije Ivanove, sasvim kompromitirao -

prošaputa ona tajanstveno. - Pjer mu je pomogao, pozvao ga sebi u kuću uPetrogradu, i eto ... Ona je došla ovamo, a taj nebojša za njom - reče AnaMihajlovna želeći pokazati da je na Pjerovoj strani, a zapravo iskazujućinehotičnom intonacijom i jedva primjetnim osmijehom, da je na straninebojše, kako je nazvala Dolohova. - Kažu da je Pjer sav utučen zbog tenesreće.

- Svejedno mu recite neka dođe u klub - ipak će se rastresti. Bit ćebajoslovna gozba.

Sutradan, 3. ožujka, između jedan i dva sata popodne, oko dvjesta ipedeset članova Engleskog kluba i pedesetak gostiju očekivahu na ručakdragoga gosta i junaka austrijskog pohoda, kneza Bagrationa. Kad su stiglevijesti o bici kod Austerlitza, Moskva je u prvi mah bila zatečena. Rusi su uto vrijeme bili toliko navikli na pobjede da, na glas o porazu, jedni naprostonisu vjerovali, a drugi su pokušali objasniti taj čudni događaj nekakvimneobičnim razlozima. U Engleskom klubu, gdje su se okupljali svi oni kojisu bili ugledni, oni koji su dobivali obavijesti iz prve ruke i koji su imaliutjecaja, nije se u prosincu mjesecu, kad su počele stizati vijesti, uopćegovorilo o ratu ni o posljednjoj bici, kao da su se svi zarekli da šute. Ljudikoji su vodili glavnu riječ, primjerice: grof Rastopčin, knez JurijVladimirovič Dolgorukov, Valujev, grof Markov, knez Vjazemski, nisu nidolazili u klub nego su se sastajali po kućama, u svojim intimnimdruštvancima, tako da oni Moskovljani koji su prepričavali što su drugigovorili (među koje je spadao i Ilija Andrejič Rostov) nisu neko vrijeme

imali vođa ni određenog mišljenja o ratnoj situaciji. Moskovljani sunaslućivali da nešto nije u redu i da je teško raspravljati o tim teškimvijestima, pa su zato radije šutjeli. Ali nakon nekog vremena pojaviše se,kao porotnici što izlaze iz vijećnice, i velike zvjerke koje su diktiralemišljenje u klubu, i svi stadoše govoriti jasno i određeno. Bili su otkriveniuzroci tom nevjerojatnom, neučuvenom i nemogućem porazu Rusa, i sve serazjasnilo, i po svim su zakucima Moskve govorili jedno te isto. Ti suuzroci bili: izdaja Austrijanaca, loše snabdijevanje vojske, izdaja PoljakaPrzybiszewskoga i Francuza Langerona, Kutuzovljeva nesposobnost (ovose samo šaputalo), mladost i neiskustvo cara koji se oslonio na loše iništavne ljude. Ali su svi govorili da je vojska, ruska vojska, bila izvanrednai da je počinila čuda od junaštva. Vojnici, oficiri i generali bili su - heroji.Ali junak nad junacima bio je knez Bagration koji se proslavio u bici kodSchöngrabena i u povlačenju od Austerlitza, gdje je jedini proveo svojukolonu u potpunom redu i cijeli dan odbijao dvostruko jačeg neprijatelja.Tome što je Bagration izišao u Moskvi na glas kao junak pripomoglo je i tošto on nije u Moskvi imao nikakvih veza i što je bio stranac. U njegovu seliku odavala počast običnom ruskom vojniku, borcu, koji nema veza i kojine spletkari i koga uspomene još od talijanskog pohoda vežu saSuvorovljevim imenom. Osim toga se time što su se njemu odavale takvepočasti, najbolje pokazivalo negodovanje i neraspoloženje prema Kutuzovu.

- Kad ne bi bilo Bagrationa, il faudrait l’inventer2 - reče šaljivčina Šinšin,parodirajući Voltairove riječi. Kutuzova nije nitko spominjao, a neki su gapotajno grdili i zvali ga dvorskom lutkom i starim satirom.

Cijela je Moskva ponavljala riječi kneza Dolgorukova: »Čovjek plete,plete, pa se i zaplete« koji se tješio za naš poraz uspomenama na prijašnjepobjede, te Rastopčinove riječi kako francuske vojnike treba sokoliti predbitku patetičnim frazama, kako s Nijemcima treba logično raspravljatiuvjeravajući ih da je opasnije bježati nego napredovati; ali da ruske vojniketreba samo obuzdavati i moliti ih: lakše! Svuda su se prepričavale sve novei nove priče o pojedinim primjerima junaštva koje su pokazali naši vojnici ioficiri kod Austerlitza. Ovaj je spasio zastavu, onaj pobio pet Francuza, aonaj, opet, sam nabijao pet topova. Oni koji nisu poznavali Berga pričali suo njemu kako je, ranjen u desnicu, uzeo sablju u ljevicu i krenuo naprijed. O

Bolkonskomu nisu ništa govorili, a samo su oni koji su ga dobro poznavaližalili što je mlad poginuo ostavivši za sobom bremenitu ženu i oca čudaka.

III

Trećega ožujka se po svima prostorijama Engleskog kluba razlijegaožamor razgovora i, poput pčela u proljeće, motali se amo-tamo, sjedili,stajali, sastajali se i rastajali se gosti i članovi kluba u odorama, frakovima iponeki još napudrani i u kaftanima. Napudrani livrirani lakaji, u niskimcipelama i dugim čarapama, stajali su kod svakih vrata i pozorno pratilisvaki pokret gostiju i članova kluba kako bi ih podvorili. Većina prisutnihbijahu stari, ugledni ljudi širokih, samosvjesnih lica, debelih prstiju,sigurnih kretnji i glasova. Takvi su gosti i članovi sjedili na određenim,uobičajenim mjestima i okupljali se u određenim i uobičajenimdruštvancima. Neznatan dio prisutnih bijahu slučajni gosti - mahom mladiljudi modu kojima bijahu Denisov, Rostov i Dolohov koji je ponovo postaooficir u Semjonovskom puku. Na licima se mladih ljudi, napose oficira,zrcalilo ono osjećanje prezirna poštovanja prema starcima koje kao dagovori starom pokoljenju: »Mi smo spremni da vas cijenimo i poštujemo,ali upamtite da budućnost pripada ipak nama«.

Tu je bio i Nesvicki, stari član kluba. Pjer, koji je po ženinoj zapovijedipustio kosu, skinuo naočari i bio odjeven po modi, hodao je kroz dvoraneturoban i sumoran. Njega je ovdje, kao i svagdje, okruživala atmosfera štosu je stvarali ljudi koji se sklanjaju pred njegovim bogatstvom i s kojima jeon, vičan da gospodari, razgovarao rastreseno i prezirno.

Po godinama je trebalo da bude s mlađima, a po bogatstvu i vezamaubrajao se među stare i ugledne goste pa je stoga išao od jednih do drugih.Najugledniji su starci bili u središtu skupina kojima su se smjernopridruživali čak i neznanci da čuju znamenite ličnosti. Velike su se skupineobrazovale oko grofa Rastopčina, Valujeva i Nariškina. Rastopčin je pričaokako su Austrijanci koji su bježali potisnuli Ruse, pa su Rusi moralibajunetama krčiti sebi put kroz bjegunce.

Valujev je povjerljivo priopćavao kako je Uvarov došao iz Petrograda dadozna mišljenje Moskovljana o Austerlitzu.

U trećem je skupu Nariškin pripovijedao o vijećanju austrijskoga vojnogvijeća na kome je Suvorov zakukurijekao odgovarajući tako na glupost

austrijskih generala. Šinšin, koji se tu našao, htjede se našaliti pa reče daKutuzov, očito, nije mogao od Suvorova naučiti ni tu laku vještinu - dakukuriječe kao pijetao; ali starkelje omjeriše strogim pogledom šaljivčinunapominjući mu time da je ovdje i na današnji dan neprilično govoriti takoo Kutuzovu.

Grof Ilija Andrejič Rostov zabrinuto je i užurbano hodao u svojim mekimčizmama iz blagovaonice u salon, pozdravljajući se brzo i posve jednako i suglednim i s neuglednim osobama koje je sve odreda poznavao, a kadikadje tražio očima svog stasitog junaka sina, zaustavljao radosno na njemu svojpogled i podmigivao mu. Mladi je Rostov stajao pokraj prozora sDolohovom s kojim se nedavno bio upoznao i do čijeg mu je poznanstvabilo mnogo stalo. Stari grof mu priđe i rukova se s Dolohovom.

- Izvoli doći k meni kad poznaješ mog junaka ... zajedno ste bili ovdje,zajedno ste činili junaštva... A! Vasilije Ignjatjiču ... zdravo, stari - obrati seon starkelji koji je prolazio, ali nije ni dorekao pozdrava kad se sveuskomeša, lakaj dotrča i prestrašena lica najavi: »Izvoljeli su doći!«

Zacilikaše zvonca; stariješine kluba potrčaše prema ulazu; gosti koji subili raštrkani po različitim sobama, sabiše se u jednu gomilu, kao raž kad sestrese na lopati, i zaustaviše se u velikom salonu pred vratima dvorane.

Na vratima se predvorja pojavi Bagration, bez šešira i sablje koje je, poklupskome običaju, ostavio kod vratara. Nije bio u kapi od astrahana, snagajkom preko ramena, kakva ga je vidio Rostov u noći uoči bitke kodAusterlitza, nego u tijesnoj odori s ruskim i stranim odlikovanjima i sgeorgijevskom zvijezdom na lijevoj strani grudi. On je, očito, maločas, prijeručka, podrezao kosu i zaliske što je promijenilo njegovu fizionomijunagore. Na njegovu licu bijaše nešto bezazleno i svečano što mu je, onakooštrih i muževnih crta lica, davalo čak pomalo komičan izražaj. Beklešov iFjodor Petrovič Uvarov došli su s njim i zaustavili se na vratima želeći daon, kao glavni gost, pođe ispred njih. Bagration se smete jer nije htioiskoristiti njihovu uljudnost; tako svi zastadoše na vratima i napokonBagration pođe ipak naprijed. Stupao je po parketu sobe za primanjesnebivljivo i nespretno, ne znajući kud bi s rukama - bio je vičniji i lakšemu je bilo hodati pod kišom tanadi preko oranice, kao što je išao predKurskim pukom u Schöngrabenu. Starješine ga kluba dočekaše kod prvihvrata, rekoše nekoliko riječi kako su radosni što vide tako draga gosta i, nedočekavši njegova odgovora, opkoliše ga, kao da su ga zarobili, i odvedoše

u salon. Kroz vrata se salona nije moglo ni proći od članova i gostiju koji sunagrnuli, gurali jedan drugoga i pokušavali preko tuđih ramena vidjetiBagrationa, kao da je kakva rijetka zvijer. Grof je Ilija Andrejičnajodlučnije, smijući se i neprestano govoreći: »Makni se, mon cher, makni,makni!« prokrčio put kroz svjetinu, proveo goste u salon i posjeo ih nasrednji divan. Velike zvjerke, najugledniji članovi kluba, okružišepridošlice. Grof Ilja Andrejič ponovo se progura kroz mnoštvo, iziđe izsalona i nakon minute se vrati s još jednim starješinom noseći velik srebrnpladanj koji pruži knezu Bagrationu. Na pladnju bijaše pjesma spjevana itiskana u čast junaku. Kad ugleda pladanj, Bagration se uplašeno obzirnukao da traži pomoć. Ali u svim očima pročita zahtjev da se pokori.Osjećajući da je u njihovoj vlasti, Bagration dohvati odlučno, objemarukama, pladanj i ljutito i prijekorno pogleda grofa koji mu ga je pružio.Netko uslužno uze iz Bagrationovih ruku pladanj (inače bi ga on, činilo se,držao tako do večeri i išao s njim k stolu) i upozori ga na pjesmu. »Padobro, pročitat ću« - kao da reče Bagration pa upre svoje umorne oči upapir i stade ozbiljno i pažljivo čitati. Sam stihotvorac uze pjesmu i poče ječitati naglas. Knez Bagration slušaše oborene glave.

Proslavi Aleksandra vijekI očuvaj nam Tita3 na prijestolju.Budi strašan vođa, ali i dobar čovjek, U domovini Rifej, a Cezar na

bojištu.Da ni sretni Napoleon

Koji već okusi tko je Bagration Ne dirne više u Ruske Alkide4...

Ali nije ni dovršio čitanje kad ceremonijar objavi gromovitim glasom:»Jelo je gotovo!« Otvoriše vrata, iz blagovaonice zagrmje poloneza: »Grompobjede razliježe se, hrabri Ruse, veseli se« - a grof Ilja Andrejič pogledaljutito autora koji je i dalje čitao pjesmu, da se pokloni pred Bagrationom.Svi poustajaše osjećajući da je objed važniji od stihova, a Bagrationpokorno pođe prvi k stolu. Njega posjedoše na čelo stola između dvaAleksandra - Beklešova i Nariškina, što je također bilo značajno s obziromna carevo ime; trista ljudi posjedaše u blagovaonici prema činu i ugledu,

ugledniji - bliže počasnom gostu, onako isto prirodno kao što je voda, kadse razlije, dublja ondje gdje je zemljište niže.

Baš pred ručak grof Ilja Andrejič predstavi knezu svoga sina. Bagrationga poznade i reče nekoliko nesklapnih i nevještih riječi kakve su bile i sveostale riječi koje je izgovorio toga dana. Grof je Ilja Andrejič radosno iponosno obilazio sve pogledom dok je Bagration govorio s njegovimsinom.

Denisov, Nikolaj Rostov i njegov novi znanac Dolohov sjedili su gotovou sredini stola. Sučelice njima sjede Pjer do kneza Nesvickoga. Grof je IljaAndrejič s ostalim starješinama kluba sjedio sučelice Bagrationu i nutkaokneza utjelovljavajući u sebi moskovsku gostoljubljivost.

Njegov trud nije bio uzaludan. I posna i mrsna jela bila su izvrsna, ali onipak nije mogao biti posve miran dok se ručak nije završio. Namigivao jetočiocu, zapovijedao šapatom slugama i prilično uzbuđeno očekivao svakojelo koje je poznavao. Sve je bilo divno. Kad iznesoše drugo jelo, golemukečigu (ugledavši je, Ilja Andrejič pocrvenje od radosti i snebivanja), lakajiveć stadoše, uz prasak, otvarati boce i točiti šampanjac. Nakon ribe, koja segostima prilično svidjela, grof Ilja Andrejič zgleda se s ostalimstarješinama. »Bit će mnogo zdravica, valja započeti!« - šapnu pa dohvatipehar i ustade. Svi mukom umukoše očekujući šta će reći.

- U zdravlje carevo! - kliknu on i istog se časa njegove dobre oči ovlažišesuzama od radosti i zanosa. U istom trenutku zasviraše »Grom pobjederazliježe se«. Svi poustajaše i kliknuše »hura!«. I Bagration kliknu »hura!«istim onim glasom kojim je kliktao na polju kod Schöngrabena. Oduševljeniglas mladoga Rostova izdvajao se između svih trista glasova. Samo što nijeplakao.

- U zdravlje carevo - vikaše on - hura! - Iskapi svoj pehar i tresne njime opod. Mnogi se povedoše za njegovim primjerom. I dugo odjekivahu glasniusklici. Kad su glasovi umuknuli, lakaji pokupiše razbijeno posuđe, i sviposjedaše smiješeći se svojoj vici i razgovarajući se. Grof Ilja Andrejičponovo ustade, pogleda u papirić što je ležao pokraj njegova tanjira inazdravi u čast junaka našeg posljednjeg pohoda, kneza Petra IvanovičaBagrationa, a plave mu se oči ponovo ovlažiše suzama. »Hura!« - kliknuponovo trista gostiju, a umjesto glazbe zaoriše glasovi pjevača koji supjevali kantatu Pavla Ivanoviča Kutuzova:

Prepreka se Rus ne boji,

Hrabrost je jamstvo pobjedama, Dok su u nas Bagrationi,Dušmani su pod nogama - itd.

Tek što su pjevači otpjevali, zaredaše se nove i nove zdravice, i grof IljaAndrejič sve se više i više raznježivao, i sve se više razbijalo posuđa, i svese više vikalo. Napijalo se u zdravlje Beklešova, Nariškina, Uvarova,Dolgorukova, Apraksina, Valujeva, u zdravlje klupskih starješina, uzdravlje svih članova kluba, u zdravlje svih gostiju kluba i, naposljetku,posebno u zdravlje priređivača ručka grofa Uje Andrejiča. Kod te jezdravice grof izvadio rupčić, pokrio njime lice i polio se suzama.

IV

Pjer je sjedio sučelice Dolohovu i Nikolaju Rostovu. Mnogo je ipohlepno jeo i pio, kao i uvijek. Ali su oni koji su ga dobro poznavalividjeli danas na njemu neku veliku promjenu. Za ručkom je neprestanošutio i gledao oko sebe škiljeći i mršteći se, ili se zagledao nekamo i trljaopotpuno rastreseno hrbat svoga nosa, lice mu je bilo sjetno i tmurno. Činilose da i ne vidi i ne čuje što se događa oko njega i da jednako misli o nečemuteškom i neriješenom.

To neriješeno pitanje što ga je mučilo bijahu nagovještaji kneginjice uMoskvi o Dolohovljevoj intimnosti s njegovom ženom i anonimno pismo,koje je jutros dobio i u kojemu je, s onim ružnim sažaljenjem što jesvojstveno svim anonimnim pismima, stajalo kako on slabo vidi kroz svojenaočari i kako je samo za njega tajna da mu Dolohov šara sa ženom. Pjernije nipošto povjerovao ni kneginjičinim nagovještajima ni pismu, ali mu jesad grozno bilo da gleda pred sobom Dolohova. Svaki put kad bi mu sepogled ukrstio s Dolohovljevim divnim drskim očima, Pjer je osjećao kakomu se u duši budi nešto užasno i gadno, pa je brže-bolje okretao glavu odnjega. Sjećajući se i nehotice cijele prošlosti svoje žene i njenih odnosa sDolohovom. Pjeru bijaše jasno da je ono što je stajalo u pismu moglo bitiistina, da je u najmanju ruku moglo nalikovati na istinu, kad se ne bi ticalonjegove žene. Pjer se i nehotice sjećao kako se Dolohov, kome je poslijerata bilo sve vraćeno, vratio u Petrograd i došao k njemu. Koristeći sesvojim prijateljstvom s Pjerom iz doba kad su zajednički bančili, Dolohovmu je došao pravo u kuću i Pjer ga je primio pod svoj krov i pozajmio munovaca. Pjer se sjećao kako je Helena, smiješeći se, izražavala svojenezadovoljstvo što Dolohov stanuje kod njih, i kako je Dolohov pred njimcinički hvalio ljepotu njegove žene, i kako se otada pa sve do dolaska uMoskvu nije odvajao od njih.

»Jest, krasan je on - mišljaše Pjer - poznajem ga ja. On bi posebno uživaoda okalja moje ime i da me izvrgne ruglu baš zato što sam se zauzimao zanj, primio ga i pomogao mu. Ja znam i razumijem što bi ta prijevara značilau njegovim očima, kad bi to bila istina. Jest, kad bi to bila istina; ali ja u to

ne vjerujem, ne smijem i ne mogu vjerovati«. Sjećao se izražaja što ga jepoprimalo Dolohovljevo lice u časovima okrutnosti, kao onda kad je vezaopolicijskog nadzornika za medvjeda i gurao ga u vodu, ili kad je bez ikakvarazloga izazivao čovjeka na dvoboj, ili ubijao iz pištolja kočijaševa konja.Taj je izražaj bivao često na Dolohovljevu licu kad bi ga on gledao. »Jest,on je naletica - mišljaše Pjer - njemu nije ništa da ubije čovjeka, njemu sezacijelo čini da ga se svi boje, njemu to zacijelo godi. On zacijelo misli daga se i ja bojim. I odista ga se bojim« - mišljaše Pjer, i opet je kod tih misliosjećao kako mu se nešto strašno i gadno budi u duši. Dolohov, Denisov iRostov sjedili su sad sučelice Pjeru i činilo se da su neobično dobre volje.Rostov je veselo razgovarao sa svoja dva prijatelja, od kojih je jedan biosmion husar a drugi čuven megdandžija i vjetrogonja, i kadikad bipodrugljivo pogledao Pjera koji je na tom ručku udarao u oči, onakozamišljen, rastresen i golem. Rostov je neprijateljski gledao Pjera, prvo zatošto je Pjer za njega, husara, bio bogat civil, muž ljepotice, jednom riječjubaba; drugo zato što Pjer, onako zamišljen i rastresen, nije poznao Rostova inije odzdravio na njegov poklon. Kad su pili u zdravlje carevo, Pjer se biozamislio pa nije ni ustao ni uzeo pehar.

- A šta je s vama? - doviknu mu Rostov gledajući ga i oduševljeno iljutito. - Zar ne čujete: u zdravlje carevo!

Pjer uzdahnu, pokorno ustade i ispi svoj pehar, a kad svi posjedaše, obratise Rostovu smješeći se svojim dobroćudnim smiješkom.

- A ja vas nisam ni poznao - reče. Ali Rostovu nije bilo do toga, on jeklicao hura!

- Nećeš li obnoviti poznanstvo - upita Dolohov Rostova.- Nek ide s milim bogom, budala - reče Rostov.- Treba paziti muževe ljepušnih žena - reče Denisov.Pjer nije ni mogao čuti što su govorili, ali je znao da govore o njemu. On

pocrvenje i okrenu glavu.- A sad, u zdravlje lijepih žena - reče Dolohov pa se ozbiljno, s peharom

u ruci, okrenu Pjeru osmjehujući se kutovima usana. - U zdravlje lijepihžena, Petruša, i njihovih ljubavnika - reče on.

Pjer je oborenih očiju pio iz svog pehara ne gledajući Dolohova i neodgovarajući mu. Lakaj koji je dijelio primjerke Kutuzovljeve kantate stavijedan list pred Pjera, kao pred uglednijeg gosta. On ga htjede uzeti, ali seDolohov naže preko stola, istrže mu list iz ruke i stade čitati. Pjer pogleda

Dolohova i obori pogled - nešto strašno i gadno što mu nije dalo mira zacijeloga ručka probudi se i svega ga obuze. On se naže cijelim svojimgojaznim tijelom preko stola.

- Kako se usuđujete uzeti! - viknu on.Kad su začuli taj uzvik i vidjeli koga se tiče, Nesvicki i susjed s desne

strane žurno se i prestrašeno obratiše Bezuhovu.- Okanite se, okanite, šta vam je? - šaputahu prestrašeni glasovi. Dolohov

pogleda Pjera svojim svijetlim, veselim i okrutnim očima osmjehujući seisto onako, kao da veli: »E, baš mi je drago«.

- Ne dam - izgovori on razgovijetno.Pjer problijede, usna mu zatitra i on istrže list.- Vi... vi ste ... nitkov! ... Izazivam vas na dvoboj - reče on, odmače stolac

i ustade. U tom istom času kad je to učinio i izgovorio te riječi, osjetio je daje pitanje o krivnji njegove žene, koje ga je mučilo cijeli taj dan, bilokonačno i nesumnjivo potvrdno rješenje. Mrzio ju je i zauvijek raskinuo snjom. Iako ga je Denisov molio da se ne miješa u to, Rostov je pristao dabude svjedok Dolohovu pa se poslije ručka dogovorio s Nesvickim,Bezuhovljevim svjedokom, o uvjetima dvoboja. Pjer je otišao kući, aRostov, Dolohov i Denisov ostadoše do kasno uvečer u klubu slušajućiCigane i pjevače.

- Onda, do sutra u Sokoljnicima - reče Dolohov opraštajući se sRostovom na vratima kluba.

- I ti si miran? - zapita Rostov.Dolohov zastade.- Evo gledaj, otkrit ću ti u dvije riječi svu tajnu dvoboja. Ako ideš na

dvoboj i pišeš oporuke i nježna pisma roditeljima, ako misliš da možešpoginuti, onda si - budala i jamačno si izgubljen; a ideš li s čvrstomnamjerom da njega ubiješ što je moguće brže i da to bude što pouzdanije,onda je sve u redu. Kao što mi je naš lovac na medvjede u Kostromi čestogovorio: ta kako se ne bi, veli, bojao medvjeda? Ali čim ga spaziš, prođe tesav strah i samo paziš da ti ne umakne! Eto tako i ja. A demain, mon cher!5

Sutradan, u osam sati ujutro, Pjer i Nesvicki stigoše u Sokoljničku šumu itu već zatekoše Dolohova, Denisova i Rostova. Pjer je nalikovao na čovjekakoji se zavezao u misli koje se nikako ne tiču onoga što ga očekuje.Njegovo upalo lice bijaše žuto. Očito nije spavao te noći. Rastreseno je

gledao oko sebe i mrštio se, kao da mu sunce udara u oči. Dvije su ga mislibile posve zaokupile: krivica njegove žene o kojoj nakon probdjevene noćinije više nimalo sumnjao, i nevinost Dolohovljeva koji nije imao nikakvarazloga da čuva tuđu čast. »Možda bih ja na njegovu mjestu učinio isto tako- mišljaše Pjer - Štaviše, sigurno bih učinio isto tako; čemu onda taj dvoboj,to umorstvo? Ili ću ja njega ubiti, ili će on mene pogoditi u glavu, u lakat, ukoljeno. Da odem odavde, da pobjegnem i sakrijem se negdje« - padalo muje na pamet. Ali baš u trenucima, kad su mu dolazile takve misli, pitao jeneobično mirno i rastreseno, što je ulijevalo poštovanje onima koji su gagledali: »Hoćemo li skoro, je li gotovo?«

Kad je sve bilo spremno, sablje pobodene u snijeg da označe granicu dokoje je trebalo prići, i pištolji nabijeni, Nesvicki pristupi Pjeru.

- Ja ne bih ispunio svoju dužnost, grofe - reče on plašljivim glasom - i nebih opravdao povjerenje i čast koje ste mi ukazali time što ste me izabrali zasvoga svjedoka, kad vam u ovom važnom trenutku ne bih rekao svu istinu.Ja držim da nema dovoljno razloga da se ovaj dvoboj održi i da nijevrijedno oko toga prolijevati krvi... Vi niste bili u pravu, ražestili ste semalo ...

- Ama jest, strašno je glupo ... - reče Pjer.- Dopustite mi, dakle, da kažem da žalite, i ja sam uvjeren da će naši

protivnici pristati da prihvate vašu ispriku - reče Nesvicki (koji, kao i ostalisvjedoci i kao svi u takvim prilikama, nije još vjerovao da će doista doći dodvoboja). - Vi znate, grofe, da je kudikamo pametnije priznati svojupogrešku nego tjerati mak na konac. Ni s jedne strane nije bilo uvrede.Dopustite mi da pregovaram ...

- Nemojte, šta tu ima da se govori! - reče Pjer - Svejedno je ... Dakle, je ligotovo? - doda. - Recite mi samo kamo da idem i kamo da pucam? - rečeosmjehujući se neprirodno i blago. Dohvati pištolj i stade ispitivati kako seokida, jer dotada nikad još nije držao pištolj u rukama, što nije htio priznati.- Ah, da, da, tako je, znam, samo sam zaboravio - reče.

- Nikakvih isprika, apsolutno ništa - reče Dolohov Denisovu koji jetakođer pokušao da ih pomiri i također došao do označenog mjesta.

Odrediše mjesto za dvoboj, osamdesetak koračaja od ceste na kojoj suostale saonice, na malom proplanku u borovoj šumi, prekrivenom snijegomkoji je posljednjih dana bio okopnio od jugovine. Protivnici su stajaličetrdeset koračaja daleko jedan od drugoga, svaki na jednom kraju

proplanka. Svjedoci su, brojeći korake, otprtili po mokrom i dubokomsnijegu od onog mjesta gdje su stajali do sablji Nesvickova i Denisova kojesu označavale barijeru6 i koje bijahu pobodene na deset koračaja jedna oddruge. Još bijaše jugovina i magla; čovjek nije mogao ništa vidjeti dalje odčetrdeset koraka, već je tri minute sve bilo spremno, a još su se skanjivalida počnu. Svi su mukom mučali.

V

- Pa da počnemo! - reče Dolohov.- Možemo - reče Pjer jednako se osmjehujući.Nastadoše grozni trenuci. Bilo je očito da se sukob koji je izbio ni zbog

čega ne može više ničim spriječiti, da se razvija sam od sebe, nezavisno odljudske volje, i da se dvoboj mora održati. Denisov stupi prvi naprijed dobarijere i objavi: - Budući da su protivnici odbili da se pomire, neka izvolezapočeti - neka uzmu pištolje i, kad ja izbrojim tri, neka pođu u susret jedandrugome.

- Je ... dan! Dva! Tri! - uzviknu ljutito Denisov i skloni se u stranu.Obojica pođoše prtinicom i stadu se sve više i više približavati

razaznavajući jedan drugoga u magli. Protivnici su imali pravo da na putudo barijere pucaju kad hoće. Dolohov je išao polagano ne podižući pištolja igledajući svojim svijetlim, sjajnim i plavim očima u lice svom protivniku.Na ustima mu igraše, kao i uvijek, nešto nalik na osmijeh.

Na riječ tri Pjer pođe hitimice naprijed silazeći s prtinice i gazeći pocijelcu. Ispružio je desnu ruku u kojoj je držao pištolj bojeći se, očito, da neubije sebe iz pištolja. Ljevicu je brižljivo sklanjao za leđa, jer je neprestanohtio da pridrži njome desnicu, a znao je da ne smije. Pošto je prošao pet-šestkoraka i zagazio s prtinice u snijeg, Pjer pogleda preda se, pa opet brzo uDolohova, povuče prstom kako su ga učili i opali. Nikako nije očekivaotako jak prasak pa se trže od vlastita pucnja, a onda se osmjehnu sam sebipošto se tako ponio i stade. U prvi mah nije mogao ništa vidjeti od dimakoji je zbog magle bio osobito gust; ali drugi hitac, koji je očekivao,izostade. Samo je čuo Dolohovljeve užurbane korake, a kroz dim ugledanjegov lik. Držao se jednom rukom za lijevu stranu, a drugom stezaospušten pištolj. Lice mu bijaše blijedo. Rostov mu pritrča i nešto reče.

- Ne ... nije - procijedi Dolohov - ne, nije gotovo - pa, posrćući ihramljući, prijeđe još nekoliko koraka do same sablje i klonu na snijegpokraj nje. Lijeva mu ruka bijaše sva krvava, pa je otare o kaput i poduprese njome. Lice mu je podrhtavalo, blijedo i natmureno.

- Izvo... - poče Dolohov, ali ne mogade ujedanput izgovoriti - izvolite -doreče na jedvite jade. Pjer se jedva suzdržavaše da ne zaplače, pa potrčaDolohovu i već htjede prijeći prostor koji je razdvajao dvije barijere, kadDolohov viknu. - K barijeri! - I Pjer, shvativši o čemu je riječ, stade pokrajsvoje sablje. Dijelilo ih je tek deset koračaja. Dolohov obori glavu nasnijeg, pohlepno zagrize u snijeg, pa opet podiže glavu, ispravi se, podavinoge i sjede tražeći čvrsto uporište. Gutao je hladan snijeg i sisao ga; usnesu mu podrhtavale, ali se neprestano smiješio; oči su mu sijevale od pakostii napora posljednje snage koju je prikupljao. Podiže pištolj i nanišani.

- Stanite porebarke, zaštitite se pištoljem - dobaci Nesvicki.- Zaštitite se! - ne otrpje čak ni Denisov da ne dovikne svom protivniku.Pjer je nemoćno raširio noge i ruke i, osmjehujući se blago, sažalno i

pokajnički, isprsio se svojim širokim grudima pred Dolohovom i tužno gagledao. Denisov, Rostov i Nesvicki zažmuriše. Istodobno začuše i hitac iDolohovljev bijesan krik.

- Pokraj! - kriknu Dolohov i nemoćno klonu glavom na snijeg. Pjer seuhvati za glavu, okrenu i pođe natrag u šumu gazeći samo po snijegu iizgovarajući naglas neke nerazumljive riječi.

- Glupo je... glupo! Smrt... laž ... - ponavljaše mršteći se. Nesvicki gazaustavi i odveze kući.

Rostov i Denisov odvezoše ranjenoga Dolohova.Dolohov je, sklopljenih očiju, šutke ležao u saonicama i nijednom riječju

nije odgovarao na pitanja koja su mu zadavali; ali kad uđoše u Moskvu,odjednom se prenu i, pridigavši s mukom glavu, uhvati za ruku Rostovakoji je sjedio uz njega. Rostova preneraziše potpuno nov i neočekivan zanosi nježnost na Dolohovljevu licu.

- Pa kako je? Kako se osjećaš - zapita Rostov.- Loše! Ali nije važno. Gdje smo, prijatelju! - zapita Dolohov

isprekidanim glasom. - U Moskvi smo, znam. Za mene nije važno, ali samnju ubio, ubio... Ona neće toga podnijeti. Neće podnijeti...

- Tko? - zapita Rostov.- Majka moja. Moja majka, moj anđeo, moj obožavani anđeo, majka - i

Dolohov proplače stišćući Rostovu ruku. Kad se donekle smirio, objasniRostovu da živi s majkom i da ona neće preživjeti ako ga bude moralagledati kako umire. Zamoli Rostova da ode k njoj i da je pripravi na ovo.

Rostov pođe naprijed da izvrši što mu je rečeno i osvjedoči se, na svojeveliko čudo, da Dolohov, taj kavgadžija i naletica Dolohov, živi u Moskvisa starom majkom i grbavom sestrom, i da je neobično nježan sin i brat.

VI

Pjer se u posljednje vrijeme malokad viđao sa ženom u četiri oka. I uPetrogradu i u Moskvi bijaše im kuća neprestano puna gostiju. One noćiposlije dvoboja nije otišao u ložnicu, nego je, kako je često činio, ostao ugolemom očevom kabinetu, onome istom u kome je umro grof Bezuhov.

Prilegao je na divan i htio zaspati ne bi li zaboravio sve ono što jedoživio, ali nije mogao. U duši mu se odjednom digla takva bura osjećanja,misli i uspomena te ne samo da nije mogao spavati, nego nije mogao nisjediti na jednom mjestu, pa je morao skočiti s divana i brzim koracimahodati po sobi. Čas mu je izlazila pred oči ona u prvim danima nakonvjenčanja, nagih ramena i umorna, strastvena pogleda, i odmah mu je uz njuizlazilo pred oči Dolohovljevo lijepo, drsko, čvrsto i podrugljivo lice, kakvoje bilo na ručku, i to isto Dolohovljevo lice, blijedo, uzdrhtalo i bolno,kakvo je bilo kad se okrenuo i pao u snijeg.

»Ta šta se dogodilo? - pitaše sam sebe. - Ubio sam ljubavnika, jest, ubiosam ljubavnika svoje žene. Jest, to se dogodilo. Zašto? Kako sam to mogaoučiniti? - Zato što sam se oženio njome« - odgovori mu nekakav unutrašnjiglas.

»A što sam ja tu kriv? - pitaše on. - Što si se oženio a da je nisi volio, štosi obmanuo i nju i sebe - i on se živo sjeti onoga trenutka poslije večere kodkneza Vasilija kad je izrekao one riječi koje mu nikako nisu htjele prijećipreko jezika: »Je vous aime«7. Sve je to zbog toga! Ja sam i onda osjećao -mišljaše on - osjećao sam i onda da to nije ono pravo, da nemam na topravo. Tako je bilo«. Sjeti se medenoga mjeseca i pocrvenje zbog sjećanjana to. Osobito je živo, uvredljivo i sramno bilo ono sjećanje kad je jednom,uskoro nakon svoje ženidbe, u po bijela dana došao u svilenom kućnomkaputu iz ložnice u kabinet i tu zatekao glavnog upravitelja koji se smjernopoklonio, pogledao Pjeru u oči pa u njegov noćni kaput i malo senasmjehnuo, kao da je tim osmijehom htio namjerno, smjerno pokazati daje i on sretan zbog sreće svoga principala.

»A koliko sam se puta ponosio njome, ponosio se njenom velebnomljepotom, njenim društvenim taktom - mišljaše on - ponosio se tom svojom

kućom u kojoj je ona primala svekoliki Petrograd, ponosio se njenomuznositošću i ljepotom. Eto sad čime sam se ponosio?! Mislio sam tada daje ne razumijem. Koliko sam puta, zadubljujući se u njen karakter, govoriosebi kako sam kriv što je ne razumijem, i kako je vazda mirna, zadovoljna, ikako nema nikakvih prohtjeva ni želja, a sva je odgonetka bila u toj groznojriječi da je razvratnica: rekao sam sebi tu groznu riječ i sve mi je postalojasno!

Anatol je dolazio k njoj da uzajmi novaca i ljubio joj gola ramena. Onamu nije davala novaca, ali je puštala da je ljubi. Otac je u šali poticao njenuljubomoru; ali je ona mirno se smiješeći, govorila da nije tako glupa pa dabude ljubomorna - neka radi šta hoće, govorila je o meni. Pitao sam jejednom prilikom nema li znakova trudnoće. Ona se prezirno nasmijala irekla da nije luda da bi htjela imati djece, i da ona od mene neće imatidjece«.

Zatim se sjetio grubosti i jasnoće njenih misli i vulgarnosti njenih izričajakoji joj bijahu svojstveni, iako je bila odgojena u visokom aristokratskomdruštvu. »Nisam ja neka glupača ... idi pa probaj ... allez vous promener«8 -govoraše ona. Videći koliko se ona dopada starim i mladim muškarcima iženama, Pjer često nije mogao pojmiti zašto je on ne voli. »Pa ja je nikadnisam ni volio - kazivaše sam sebi Pjer. - Znao sam da je razvratnica -ponavljaše u sebi - ali se nisam usudio to priznati.«

»I sad Dolohov, eno ga gdje sjedi u snijegu i silom se smiješi i moždaumire uzvraćajući na moje kajanje nekakvim prijetvornim junačenjem!

Pjer je bio od onih ljudi koji, uza svu svoju takozvanu slabost karakterane traže nikoga kome bi povjerili svoje jade. On je sam u sebi prokuhavaosvoje jade.

»Svemu je, svemu samo ona kriva - kazivaše sam sebi.- Ali šta mi to vrijedi? Zašto sam se vezao s njom, zašto sam joj rekao

ono »Je vous aime« koje je bilo laž i još gore nego laž - kazivaše sam sebi. -Ja sam kriv i treba da snosim ... Šta? Osramoćenje svog imena, nesretanživot? Ama sve je to glupost - pomisli - i osramoćenje imena i čast - sve jerelativno, ništa ne zavisi od mene«.

»Luja XVI su smaknuli zato što su oni govorili da je nepošten i zločinac(pade na pamet Pjeru) i imali su pravo sa svoga stanovišta, isto onako kakosu imali pravo oni koji su umirali za nj mučeničkom smrću i ubrajali ga

među svece. Zatim su smaknuli Robespierrea zato što je bio despot. Tko jeprav, a tko kriv? Nitko. A kad si živ - onda živi: sutra ćeš umrijeti, kao štosam ja mogao umrijeti prije jednog sata. I vrijedi li se toliko kinjiti kadčovjeku preostaje da živi tek trenutak u usporedbi s vječnošću?« Ali u časukad je već mislio da se smirio ovakvim rasuđivanjem, iziđe mu odjednompred oči ona, i to u onim trenucima kad joj je on jače no ikad iskazivaosvoju prijetvornu ljubav, i on osjećaše kako mu krv navire u srce i kakomora ponovo ustati, kretati se, i lomiti, i kršiti sve što mu dođe pod ruku. -Zašto sam joj rekao »Je vous aime« - ponavljaše neprestano u sebi. I kad jepo deseti put ponovio to pitanje, pade mu na um Molièreovo mais quediable allait il faire dans cette galère?9 i nasmija se sam sebi.

Noću je pozvao sobara i zapovjedio mu da spremi stvari za put uPetrograd. Nije više mogao živjeti s njom pod istim krovom. Nije mogaosebi zamisliti kako bi sad govorio s njom. Odlučio je da sutra otputuje i daostavi pismo u kojemu će joj priopćiti svoju nakanu da se zauvijek rastane snjom.

Ujutro, kad sobar uđe u kabinet noseći kavu, Pjer ležaše na otomanu ispavaše s rasklopljenom knjigom u ruci.

On se probudi i dugo se preplašeno obziraše ne shvaćajući gdje se nalazi.- Grofica je zapovjedila da pitam je li kod kuće vaša svjetlost - zapita

sobar.Ali Pjer ne stiže još ni odlučiti kako će odgovoriti, kad sama grofica, u

bijeloj atlasnoj kućnoj haljini, izvezenoj srebrom, jednostavno začešljana(dvije velike pletenice en diadème10 obavijahu dva puta njenu ljupkuglavu), uđe u sobu mirno i dostojanstveno; samo na njenu mramornom,ponešto ispupčenom čelu bijaše mrština gnjeva. Napokolebljivo mirna kao iuvijek, ništa nije govorila pred sobarom. Čula je za dvoboj i došla da govorio njemu. Pričekala je dok sobar nije ostavio kavu i izišao. Pjer je bojažljivopogleda preko naočara pa, kao što zec kad ga opkole psi i dalje leži predočima svojih neprijatelja obarajući uši, tako i on pokuša nastaviti čitati; alije osjećao da je to besmisleno i nemoguće pa je ponovo bojažljivo pogleda.Gledala ga je ne sjedajući i prezirno se osmjehujući i čekala dok ne iziđesobar.

- Što je to opet? Šta ste uradili, pitam vas? - reče ona oštro. - Ja? Šta samuradio? - reče Pjer.

- Našao se junačina! Hajde recite kakav je to dvoboj? Šta ste htjeli timedokazati! Šta, pitam vas?

Pjer se tromo okrenu na divanu, zausti da odgovori, ali ne mogaše.- Kad vi ne odgovarate, ja ću vam reći... - proslijedi Helena. - Vi vjerujete

svemu što vam kažu. Netko vam je rekao ... - Helena se nasmija - da jeDolohov moj ljubavnik - reče ona francuski onako bezobrazno otvorenokako je obično govorila, izgovarajući riječ »ljubavnik« kao i bilo kojudrugu riječ - i vi ste u to povjerovali! Ali šta ste time dokazali? Šta stedokazali tim dvobojem? To da ste budala, que vous êtes un sot, a to suionako svi znali! Šta će od toga biti? To da ću biti na sprdnju cijelojMoskvi; to da će svaki reći kako ste vi u pijanstvu, ne znajući za sebe,izazvali na dvoboj čovjeka na koga ste bez razloga ljubomorni - Helena jegovorila sve glasnije i sve se više raspaljivala - i koji je bolji od vas usvakom pogledu.

- Hm ... hm ... - promrmlja Pjer i namršti se ne gledajući je i ne mičući se.- I kako ste mogli povjerovati da je on moj ljubavnik? ... Zbog čega?

Zbog toga što sam rado s njim? Kad biste vi bili pametniji i simpatičniji,radije bih bila s vama.

- Ne govorite sa mnom... molim vas - prošaputa promuklo Pjer.- Zašto da ne govorim! Smijem govoriti i slobodno ću vam reći da ima

malo žena koje uz takva muža kakav ste vi ne bi našle sebi ljubavnikâ (desamants), a ja to nisam učinila - reče ona. Pjer zausti da nešto kaže, pogledaje čudnim pogledom, izraz kojega bijaše njoj neshvatljiv, i ponovo legne.On je u tom času fizički patio - steglo ga u grudima i nije mogao disatiZnao je da mora nešto učiniti kako bi se izbavio te patnje, ali ono što je htioučiniti bijaše odviše strašno.

- Najbolje će biti da se raziđemo - izgovori on isprekidanim glasom.- Da se raziđemo, molim lijepo, samo ako mi dadete imutak - reče

Helena. - Da se raziđemo, baš ste se sjetili čime ćete me uplašiti!Pjer skoči s divana i jurnu na nju glavinjajući.- Ubit ću te! - viknu i zgrabi sa stola mramornu ploču takvom snagom

kakvu nije nikad ni slutio u sebi, zakoraknu prema njoj i zamahnu na nju.Helenino se lice izobliči od straha; ona vrisnu i odskoči u stranu. U

njemu se probudila očeva krv. Pjer oćutje zanos i ljepotu bijesa. Baci ploču,razbi je i, prilazeći Heleni raširenih ruku, zaviknu: »Napolje!« tako strašnim

glasom da svi u kući protrnuše začuvši taj krik. Tko zna što bi Pjer učinio utome trenutku da Helena ne pobježe iz sobe.

Nakon sedmicu dana Pjer je izdao ženi punomoć da upravlja svimvelikoruskim posjedima, što je iznosilo dobru polovinu njegova imutka, iotputova sam u Petrograd.

VII

Bilo je prošlo dva mjeseca otkako su u Lise Gore stigle vijesti o bici kodAusterlitza i o smrti kneza Andreja a, pored svih pisama preko poslanstva ipored svih traganja, nije bilo pronađeno njegovo tijelo niti je bio međuzarobljenicima. Najgore je za njegovu obitelj bilo to što su se ipak moglinadati da su ga na bojnom polju našli tamošnji stanovnici pa da možda ležinegdje prizdravljajući ili umirući, sam, među tuđincima, i da ne može da sejavi. U novinama, iz kojih je stari knez najprije doznao o porazu kodAusterlitza, pisalo je, kao i uvijek, veoma kratko i neodređeno, da su Rusinakon sjajnih bojeva morali povući i da je povlačenje izvršeno u potpunomredu. Stari knez je iz toga službenog izvješća razabrao da su naši bilipotučeni. Sedmicu dana nakon novina koje su donijele vijest o bici kodAusterlitza, stiže pismo od Kutuzova koji izvještavaše kneza o sudbini štoje zadesila njegova sina.

»Vaš je sin, na moje oči - pisaše Kutuzov - sa zastavom u rukama, predpukom, pao kao junak, dostojan svog oca i svoje domovine. Na žalost, mojui cijele armije, još nije poznato - je li živ ili nije. I sebe i vas tješim nadomda je vaš sin živ, jer bi inače bio i on spomenut među oficirima koji supronađeni na bojnom polju, spisak koji mi je dostavljen preko parlamentara.

Stari je knez primio tu vijest kasno uvečer, kad je bio sam u svomekabinetu, a sutradan je, kao i obično, pošao u svoju jutarnju šetnju; ali ješutke prošao i pored upravitelja, i pored vrtlara, i pored graditelja i, mada jenaoko bio ljut, nikome nije ništa rekao.

Kad je kneginjica Marja u uobičajeno vrijeme došla k njemu, on je stajaoza tokarskom klupom i tokario, ali se, po običaju, nije obazro na nju.

- A! Kneginjica Marja! - reče odjednom neprirodnim glasom i odbacidlijeto. (Točak se još vrtio. Kneginjica Marja je dugo pamtila to zujanjetočka koje je bivalo sve slabije i koje se za nju stopilo s onim što jeuslijedilo.) Kneginjica Marja mu se približi, ugleda njegovo lice i odjednomse nešto slomi u njoj. Oči joj se zamutiše. Ona je po očevu licu koje nebijaše ni tužno ni potišteno, nego srdito i neprirodno suzdržljivo, vidjela dase, eto, nad njom nadvila i da će je smrviti strašna nesreća, najgora u životu,

nesreća kakve još nikad nije doživjela, nepopravljiva, nepojmljiva nesreća,smrt onoga koga voliš.

- Mon père! André?11 - reče negraciozna, nespretna kneginjica, takoneizrecivo čarobna u bolu i samoprijegoru da otac ne izdrža njena pogleda,nego se okrenu i zajeca.

- Javili su mi. Nema ga ni među zarobljenicima ni među ginjenicima.Kutuzov piše - viknu on prodorno kao da tim uzvikom hoće da otjera odsebe kneginjicu - poginuo je!

Kneginjica nije pala, nije joj pozlilo. Bila je već blijeda, ali kad ču teriječi, lice joj se promijeni i nešto zasja u njenim svijetlim, divnim očima.Kao da se radost, nekakva viša radost, nezavisna od ovozemaljske žalosti iradosti, razli preko one silne žalosti što je bila u njoj. Ona zaboravi na strahpred ocem, priđe mu, uhvati ga za ruku, privuče k sebi i zagrli ga okomršavog i žilavog vrata.

- Mon père - reče. - Ne okrečite se od mene, plakat ćemo zajedno.- Gadovi, hulje - viknu starac odmičući lice od nje. - Upropašćuju vojsku,

upropašćuju ljude! Zašto? Idi, idi, reci Lizi!Kneginjica nemoćno klonu u naslonjač pokraj oca i zaplače. Pred oči joj

iziđe brat u času kad se opraštao s njom i Lizom, nježno i nekako uznosito.Vidje ga u času kad je nježno i podrugljivo vješao oko vrata ikonicu. »Je livjerovao? Je li sad ondje? Je li ondje, u prebivalištu vječnoga mira iblaženstva« - mišljaše ona.

- Mon père, ispričajte mi kako se to dogodilo? - zapita ona kroza suze.- Idi, idi; poginuo je u bici u kojoj su odveli u smrt cvijet ruskog naroda i

rusku slavu. Idite, kneginjico Marja! Idi i reci Lizi! Ja ću doći za tobom.Kad se kneginjica Marja vratila od oca, mala je kneginja sjedila za

ručnim radom i pogledala je onim osebujnim, dubokim, sretnim i mirnimpogledom koji je svojstven samo trudnicama. Bilo je očito da joj oči nisuvidjele kneginjicu Marju, nego da su ponirale u dubinu sebe - u nešto sretnoi tajanstveno što se zbivalo u njoj.

- Marie - reče ona odmičući se od đerđefa i zavaljujući se - daj mi ruku.Ona uhvati kneginjičinu ruku i položi je sebi na trbuh. Oči su joj se

smijale u očekivanju, usna se naušnicom se zadigla i ostala tako, kao usretna djeteta.

Kneginjica Marja kleknu pred nju i sakri lice u nabore njene haljine.

- Evo, evo - čuješ? Osjećam se tako čudno. A znaš li, Marie, da ću gaveoma voljeti - reče Liza gledajući zaovu sjajnim i sretnim očima.Kneginjica Marja ne mogaše podići glavu - plakala je.

- Šta ti je, Maša?- Ništa... tako sam se ražalostila ... ražalostila sam se zbog Andrej a - reče

ona otirući suze o snahina koljena. Nekoliko je puta toga jutra kneginjicaMarija počinjala pripravljati nevjestu i svaki se put rasplakala. Mada malakneginja nije bila pronicava i mada nije shvaćala koji je razlog tim suzama,ipak su je one uznemirivale. Ništa nije govorila, ali se nemirno osvrtalatražeći nešto. Stari knez, koga se uvijek bojala, uđe prije ručka u njenu sobuneobično nemirna i srdita lica i bez riječi iziđe. Ona pogleda kneginjicuMarju pa se zamisli, a u očima joj bijaše onaj izražaj pažnje, usredotočene usamu sebe, kakav je često u trudnica, pa odjednom brižnu u plač.

- Jeste li dobili kakvu vijest od Andreja? - zapita ona.- Nismo, znaš da još nije mogao stići izvještaj, ali se mon père uzrujava, a

ja se bojim.- Ništa, dakle?- Ništa - reče kneginjica Marja gledajući netremice snahu svojim zračnim

očima. Odlučila je da joj ništa ne kaže i nagovorila je oca da zataje tustrašnu vijest pred snahom dok ona ne rodi, što je trebalo uskoro da sedogodi. Kneginjica Marja i stari knez, svako na svoj način, nosili su i krilisvoju tugu. Stari knez nije se htio nadati - zaključio je da je knez Andrejpoginuo i, mada je poslao jednog činovnika u Austriju da traga za njegovimsinom, naručio je u Moskvi spomenik koji je kanio podići u svom vrtu isvima govorio da mu je sin poginuo. Trudio se da živi isto onako kao iprije, ali ga je izdavala snaga - manje je hodao, manje jeo, manje je spavao isvakim je danom bivao sve slabiji. Kneginjica Marja nije gubila nadu.Molila se za brata kao da je živ i svakog časa očekivala vijest o njegovupovratku.

VIII

- Ma bonne amie12 - reče mala kneginja ujutro 19. ožujka nakon doručkai usna joj se s naušnicom, po staroj navici, zadiže; ali kako je u toj kući, oddana kad je stigla strašna vijest, ne samo u svakom osmijehu već i u tonugovora, pa čak i u hodu, bilo tuge, tako je i sad osmijeh male kneginje kojabijaše podlegla općem raspoloženju - iako mu nije znala razloga - bio takavda je još više podsjećao na opću žalost.

- Ma bonne amie, je crains que le fruschtique (comme dit Foka - kuhar)de ce matin ne m’aie pas fait du mal.13

- A šta ti je, dušo? Blijeda si. Ah, jako si blijeda - reče prestrašenokneginjica Marja pritrčavajući snahi svojim mekim teškim koracima.

- Vaša svjetlosti, da pošaljemo po Marju Bogdanovnu? - reče jedna odsobarica koje bijahu tu. (Marja Bogdanovna bila je primalja iz kotarskoggrada koja je stanovala u Lišim Gorama već drugu sedmicu.) - Pa zbilja -prihvati kneginjica Marja - možda je istina. Idem ja. Courage, mon ange!14

- Ona poljubi Ližu i htjede izići iz sobe.- Ah, nemoj, nemoj! - A osim bljedoće, na licu se male kneginje odrazi

djetinji strah od neizbježnih tjelesnih muka.- Non c’est l’estomac... dites que c’est l’estomac, dites Marie, dites...15 - I

kneginja zaplače poput djeteta koje pati, mušičavo i čak pomaloprijetvorno, kršeći svoje male ruke. Kneginjica istrča iz sobe da zovneMarju Bogdanovnu.

- Oh! Mon Dieu! Mon Dieu!16 - čula je za sobom.U susret joj je već dolazila primalja važna i ozbiljna lica, brišući svoje

male bijele punašne ruke.- Marja Bogdanovna! Čini se da je počelo - reče kneginjica Marja

gledajući babicu prestrašenim i razrogačenim očima.- Pa hvala bogu, kneginjice - reče Marja Bogdanovna ne ubrzavajući

koraka. - Vi, djevojke, ne treba da to znate.- Ali kako da još nije stigao liječnik iz Moskve? - priupita kneginjica (Po

želji Liže i kneza Andrej a poslali su, kad je bilo vrijeme porađaju, po

ginekologa u Moskvu i sad ga očekivali svakoga časa.) - Nije važno,kneginjice, ne bojte se - reče Marja Bogdanovna - i bez liječnika će svedobro proći.

Nakon pet minuta kneginjica ću iz svoje sobe kako nose nešto teško. Onaizviri - poslužitelji su, tko zna zašto, nosili u spavaonicu kožni divan koji senalazio u kabinetu kneza Andreja. Na licima nosilaca bijaše svečan i miranizraz.

Kneginjica Marja sjedila je sama u svojoj sobi osluškujući glasove ukući, otvarajući gdjekad vrata kad je tko prolazio, i napeto gledala šta sedogađa u hodniku. Nekoliko je žena laganim korakom prolazilo u jednom idrugom smjeru osvrćući se na kneginjicu i okrećući se od nje. Ona se nijeusuđivala ništa pitati, zatvarala je vrata, vraćala se u sobu, pa čas sjedala unaslonjač, čas uzimala molitvenik, čas padala na koljena pred ikonama. Nanesreću i čudo svoje, osjećala je da je molitva ne umiruje. Odjednom sevrata njene sobe tiho otvoriše i na pragu se pojavi, ubrađena rupcem, njenastara dadilja, Praskovja Savišna, koja nije gotovo nikad ulazila u njenusobu, jer joj je knez zabranio da ulazi.

- Došla sam, Mašenjka, da posjedim malo s tobom - reče dadilja - i evo,donijela sam, anđele moj, kneževe vjenčane svijeće da ih zapalim predugodnikom božjim - reče ona i uzdahnu.

- Ah, baš mi je drago, dado!Milostiv je bog, golubice moja! - Dadilja užga zlatom ovijene svijeće

pred ikonama i sjede s čarapom u rukama pokraj vrata. Kneginjica Marjauze knjigu i stade čitati. Tek kad bi se razlegli glasovi ili bat koraka,kneginjica bi pogledala dadilju uplašeno i upitno a dadilja nju umirujući je.Po svim se dijelovima kuće bilo raširilo i sve obuzelo isto ono osjećanje štoje prožimalo kneginjicu Marju koja je sjedila u svojoj sobi. Premavjerovanju da rodilja manje pati ako manje ljudi zna za njezine muke, svi suse pretvarali da ništa ne znaju; nitko nije o tome govorio, ali se na svojslužinčadi zapažala, pored uobičajene ozbiljnosti i poniznosti što sunalagale lijepe manire koje su vladale u kneževoj kući, nekakva opća briga,krotkost i svijest da se u tome trenutku zbiva nešto veliko i nedokučivo.

U velikoj se djevojačkoj sobi nije razlijegao smijeh. U poslužiteljskoj susobi svi sjedili i šutjeli, kao da su u pripravnosti. Kod služinčadi su se palilezublje i svijeće i nitko nije spavao. Stari knez je hodao po kabinetu stajućina cijele pete i poslao je Tihona Marji Bogdanovoj da je pita: šta je?

- Reci samo ovo: knez je zapovjedio da pitam šta je? Pa mi dođi reći štaje rekla.

- Javi knezu da su trudovi počeli - reče Marja Bogdanovna i značajnopogleda izaslanika. Tihon ode i javi knezu.

- Dobro - reče knez i zatvori vrata. Tihon nije više čuo ni najmanjeg šumaiz kabineta. Odmah zatim uđe Tihon u kabinet da tobože popravi svijeće paugleda kneza gdje leži na divanu. Tihon pogleda kneza, njegovo smućenolice, zavrtje glavom, šutke mu se prikuči, poljubi ga u rame i iziđe a da nijepopravio svijeće ni rekao zašto je dolazio. Obred, najveličanstveniji nasvijetu, i dalje se obavljao. Minula je večer i nastala noć. A čuvstvoiščekivanja i krotkosti pred nedokučivim nije slabilo nego raslo. Nitko nijespavao.

Bijaše jedna od onih ožujskih noći kad zima kao da bi htjela da seizdovolji pa s mahnitom srdžbom sipa svoje posljednje snjegove i vijavice.U susret liječniku Nijemcu, koga su očekivali svakog časa i pred koga suposlali odmorene konje na glavnu cestu gdje se odvaja seoski put, pođošekonjanici s fenjerima da ga provedu preko rupčaga i zamrznutih bara.

Kneginjica Marja već je odavno bila odložila knjigu i sjedila šutke uprvšisvoje sjajne oči u smežurano dadiljino lice koje je poznavala do najsitnijihpojedinosti, u pramenčić sijede kose što joj je izvirio ispod rupca, i uotoboljenu bradu.

Dadilja Savišna je s čarapom u rukama po stoti put pričala tihim glasom,a da ni sama nije slušala ni poimala svojih riječi, kako je pokojna kneginja uKišinevu rađala kneginjicu Marju i kako je mjesto babice bila uz nju nekamoldavska seljanka.

- Bog će pomoći, doktori nisu nikad potrebni - govoraše ona. Najednomvjetar naglo udari u prozor s kojeg je bio skinut jedan okvir (na knežev suzahtjev uvijek na dan Četrdeset mučenika17 skidali u svakoj sobi po jedanokvir), odgurnu slabo zasunut zasun, zaleprša suknenom zavjesom i,unijevši u sobu hladnoću i snijeg, utrne svijeću. Kneginjica Marja se lecnu;dadilja odloži čarapu, priđe prozoru, naže se napolje i stade loviti odbačeniokvir. Hladni se vjetar igrao krajevima njena rupca i sijedim ispalimpramenovima kose.

- Kneginjice, rode, netko se vozi prošpektom! - reče ona držeći okvir i nezatvarajući ga. - S fenjerima; bit će da je doktor...

- Ah, bože moj! Hvala bogu! - reče kneginjica Marja. - Treba mu poći ususret - on ne govori ruski.

Kneginjica Marja zaogrne šal i potrča u susret putnicima. Dok jeprolazila predvorjem, vidjela je kroz prozor nekakvu ekipažu i fenjere predulazom. Iziđe na stubište. Na stupu od ograde stajaše lojanica i kapaše navjetru. Poslužitelj Filip, prestrašena lica i sa svijećom u rukama, stajašedolje, na prvom odmorištu. Još niže, za zavojem, razlijegao se bat toplihčizama. I neki glas, koji se kneginjici Marji učini poznat, govoraše nešto.

- Hvala bogu! - reče glas. - A tata?- Legli su - odgovori glas starješine posluge Demjana koji se već našao

dolje.Zatim još nešto reče onaj glas, Demjan odgovori nešto, i bat se toplih

čizama stade brže približavati uza stubišni zavoj koji se nije mogao vidjeti.»To je Andrej« - pomisli kneginjica Marja. - »Ne, nije moguće, to bi biloodveć neobično« - pomisli ona, a istog se časa dok je to mislila, naodmorištu na kojemu je stajao poslužitelj sa svijećom ukaza lice i pojavakneza Andreja u bundi s ovratnikom pokrivenim snijegom. Jest, to je bioon, ali blijed i mršav i promijenjena, čudnovato raznježena, ali nemirnaizražaja na licu. On se uspe uza stepenice i zagrli sestru.

- Niste dobili moje pismo? - zapita on i, ne dočekavši odgovora koji ne bibio ni dobio, jer kneginjica nije mogla govoriti, vrati se pa se sginekologom, koji je odmah za njim ušao u kuću (sreli su se na posljednjojstanici), ponovo brzim korakom uspe uza stepenice i ponovo zagrli sestru.

- Kakva sudbina! - reče on. - Maša draga! - Pa svuče bundu, izu čizme ipođe u kneginjine odaje.

IX

Mala kneginja ležaše na jastucima, u bijeloj kapici. (Bolovi tek što bjehupopustili.) Pramenovi se crne kose kovrčahu oko njenih vrelih, oznojenihobraza; rumena dražesna ustašca s usnom pokrivenom crnim maljamabijahu otvorena, i ona se radosno smiješila. Knez Andrej uđe u sobu i stadepred nju, kraj donjeg čela divana na kojemu je ležala. Sjajne oči kojegledahu djetinje uplašeno i uzbuđeno zaustaviše se na njemu, ali im se izrazne promijeni. »Ja vas sve volim, nikome nisam ništa nažao učinila pa zaštosad patim? Pomozite mi« - kazivaše taj izraz. Vidjela je muža, ali nijepoimala što znači da se on sad pojavio pred njom. Knez Andrej obiđe divani poljubi je u čelo.

- Dušice moja - izusti on: riječ koju joj nikad dotad nije rekao. - Bog jemilostiv... - Ona ga pogleda upitno i djetinje prijekorno.

»Očekivala sam da ćeš mi ti pomoći, a ni od tebe ništa, ništa!« - rekošenjene oči. Nije se iznenadila što je došao; nije shvatila da je doputovao.Njegov dolazak nije nimalo utjecao na njene muke niti ih je mogao ublažiti.Trudovi se obnoviše i Marja Bogdanovna posavjetova knezu Andreju daiziđe iz sobe.

Liječnik uđe u sobu. Knez Andrej iziđe i sretne kneginjicu Marju pa jojponovo priđe. Stadoše se razgovarati šapatom, ali svakog časa prekidahurazgovor. Čekali su i osluškivali.

- Allez, mon ami18 - reče kneginja Marja. Knez Andrej uputi se opet ženi isjede u susjednoj sobi. Neka žena prestrašena lica iziđe iz sobe i smete sekad ugleda kneza Andreja. On prekri lice rukama i prosjedi tako nekolikominuta. Kroz vrata dopiraše jadno, nemoćno, životinjsko stenjanje. KnezAndrej ustade, priđe vratima i htjede ih otvoriti. Netko ih je držaozatvorena.

- Ne možete, ne možete! - javi se odande nečiji uplašeni glas.On se ushoda po sobi. Jauci prestadoše, prođe još nekoliko trenutaka.

Odjednom se strašan vrisak - to nije bio njen vrisak, ona nije mogla takovriskati - prolomi u susjednoj sobi. Knez Andrej pritrča vratima, vrisakutihnu, razlegnu se dječji plač.

»Zašto su donijeli dijete? - pomisli u prvi mah knez Andrej. - Dijete?Koje dijete? ... Otkud dijete? Ili, da se nije rodilo dijete?«

Kad iznenada shvati sav radostan značaj toga plača, suze ga stadošegušiti i on se nalakti objema rukama na prozorsku dasku i zaplače jecajući,kao što plaču djeca. Vrata se otvoriše. Iz sobe iziđe liječnik, zasukanihrukava na košulji, bez kaputa, blijed, vilica mu se tresla. Knez Andrej mu seobrati, ali ga liječnik rastreseno pogleda i prođe bez riječi. Ona žena istrča i,kad ugleda kneza Andreja, uzvrtje se na pragu. On uđe u ženinu sobu. Onaležaše mrtva u istom onom položaju u kojemu ju je vidio prije pet minuta, iisti onaj izraz, mada joj oči bjehu sad ukočene i obrazi blijedi, bijaše na tomdražesnom djetinjem licu s usnom prekrivenom crnim maljama.

»Ja vas sve volim i nikome nisam ništa nažao učinila, a šta ste učinili odmene? - kazivaše njeno čarno, jadno, mrtvo lice. U kutu sobe kmeknu ipisnu nešto malešno, crveno, u bijelim drhtavim rukama MarjeBogdanovne.

Dva sata nakon toga uđe knez Andrej laganim korakom u očev kabinet.Starac je već sve znao. Stajao je tik uz vrata i čim su se otvorila, staracšutke obujmi svojim staračkim tvrdim rukama, kao kliještima, sinov vrat izarida kao malo dijete.

Nakon tri dana opojaše malu kneginju i knez Andrej se pope uz stepenicedo lijesa da se oprosti s njom. I u lijesu bijaše isti onaj izraz na licu, madajoj oči bjehu sklopljene. »Ah, šta ste učinili od mene?« - govoraše onosvejednako i knez Andrej osjeti kako mu se u duši nešto slomi i kako je krivzbog nečega što ne može više ni popraviti ni zaboraviti. Nije mogao plakati.Starac se također uspe i poljubi njenu voštanu ruku što je mirno i visokoležala na drugoj, i njemu njeno lice reče »Ah, šta ste i zašto ste ovo odmene učinili?« A starac se ljutito okrenu kad ugleda to lice.

Pet dana nakon toga krstiše mladoga kneza Andreja Andrejiča. Dojkinjaje bradom pridržavala pelene dok je svećenik guščjim perom pomazivaosmežurane crvene dlaniće i tabančiće djetetu.

Podrhtavajući i bojeći se da ga ne ispusti, nosio je kum - djed napršče okolimene utučene krstionice i predao ga kumi, kneginjici Mariji. Knez Andrejje, strepeći od straha da ne udave dijete, sjedio u drugoj sobi i čekao da sezavrši obred. On radosno pogleda dijete kad mu ga iznese njegova dadilja iklimnu zadovoljno glavom kad mu dadilja pripći da grudica voska koju su skosicom bacili u krstionicu nije potonula, nego zaplutala na vodi.

X

Stari grof se pobrinuo da zabašuri Rostovljevo sudioništvo u dvobojuizmeđu Dolohova i Bezuhova pa je Rostov, mjesto da bude degradiran kakoje očekivao, postao ađutant moskovskoga general-gubernatora. Zbog toganije mogao s cijelom obitelju otputovati na selo nego je cijelo ljeto ostao nasvojoj novoj dužnosti u Moskvi. Dolohov je ozdravio, a Rostov se neobičnosprijateljio s njim dok je on prizdravljao. Dolohov je bolestan ležao kodmajke koja ga je strastveno i nježno voljela. Starica Marja Ivanovna, koja jezavoljela Rostova zato što je bio Fedjin prijatelj, pričala mu je često o svomsinu.

- Jest, grofe, on je odviše plemenit i čiste duše za ovaj naš današnjipokvareni svijet - govorila bi ona. - Vrlinu nitko ne voli. Ona svakome bodeoči. Eto, recite sami, grofe, je li to pravedno, je li to pošteno od Bezuhova?A Fedja ga je, plemenit kakav jest, volio pa ni sad ne kaže nikad nijedneružne riječi o njemu. A zar nisu u Petrogradu zajedno činili oneobješenjakluke s nadzornikom, zbijali neke šale? Bezuhovu nije bilo ništa iFedja je sam iznio sve na svojim leđima! Šta je samo pretrpio! Dobro,vratili su mu čin, ali kako da mu i ne vrate? Ja mislim da takvih junaka isinova domovine nije ondje mnogo bilo. I sad - taj dvoboj? Pa imaju liobraza, osjećaju li štogod ti ljudi? Zna da je jedinac sin u majke pa ga ipakizazove na dvoboj i puca pravo u njega! Sreća te nam se bog smilovao. Izbog čega? Ta oko koga se u ovo naše doba ne pletu spletke? Tko mu jekriv što je tako ljubomoran? Dobro, ali je to mogao prije dokazati, a ovakoje trajalo cijelu godinu dana. I šta je učinio, izazvao ga na dvoboj misleći dase Fedja neće tući zato što mu je dužan. Kakve li podlosti! Kakve lignusobe! Ja znam, dragi moj grofe, da ste vi razumjeli Fedju i zato vas,vjerujte mi, volim od sveg srca. Njega malo tko razumije. To je takouzvišena, anđeoska duša.

Sam je pak Dolohov, dok je prizdravljao, govorio Rostovu tako kakonitko ne bi od njega očekivao.

- Ja znam da me drže za zla čovjeka - kazivaše on - pa neka! Ja neću ni zakoga da znam osim za one koje volim; ali koga volim, volim ga toliko da ću

i život za nj dati, a sve ću ostale pregaziti ako mi stanu na put. Ja imamsvoju predragu, obožavanu majku, dvojicu-trojicu prijatelja, tu ubrajam itebe, a na druge se osvrćem samo toliko koliko su mi korisni ili štetni. A svisu gotovo štetni, pogotovo žene. Jest, dušo moja - nastavljaše on - sretaosam muškarce koji su voljeli, koji su bili plemeniti, uzvišeni; ali žena, osimgadura koja se prodaju - bile one grofice ili kuharice, svejedno - nisam jošsusreo. Nisam još naišao na onu anđeosku nevinost, odanost koje ja tražimkod žena. Kad bih našao takvu ženu, dao bih za nju i život. A ove!... Onučini prezirnu kretnju. - I vjeruješ li mi, ako mi je još stalo do života, to jesamo zato što se još nadam da ću se namjeriti na takvo nebeško biće koje bime preporodilo, pročistilo i uzvisilo. Ali ti to ne razumiješ.

- Razumijem, veoma dobro razumijem - odgovaraše Rostov koji je biopod utjecajem svoga novopečenog prijatelja.

U jesen se obitelj Rostovljevih vrati u Moskvu. Na početku zime vrati sei Denisov i odsjedne kod Rostovljevih. Ti prvi dani zime 1806. koje jeNikolaj Rostov proveo u Moskvi bijahu među najsretnijim i najradosnijimdanima, i za nj, i za cijelu njegovu obitelj. Nikolaj je privukao u roditeljskukuću mnogo mladih ljudi. Vera je bila dvadesetogodišnja lijepa djevojka;Sonja šesnaestogodišnje djevojče sa svim čarima tek procvala cvijeta;Nataša napola gospođica, napola djevojčica, sad djetinje smiješna, saddjevojački zamamna.

U Rostovljevu je domu zavladala u to doba nekakva osobita ljubavnaatmosfera, kako već biva u kući gdje ima veoma dragih i veoma mladihdjevojaka. Svaki mladić koji je dolazio u Rostovljevu kuću i gledao tamlada, prijemljiva djevojačka lica, što su se smiješila nečemu (zacijelosvojoj sreći), i tu živahnu užurbanost, slušao tu žensku mladež koja bijašena sve spremna i puna nade, kako nevezano, ali ljubazno sa svim čavrlja,slušao te neskladne zvukove, čas pjesme, čas svirke, osjećao je istu onuspremnost da se zaljubi i da se nada sreći koja je obuzimala i mladež u kućiRostovljevih.

Među mladim ljudima koje je Rostov doveo bijaše jedan od prvih -Dolohov koji se svima u kući svidio osim Nataši. Ona se zbog Dolohovanije malne posvadila s bratom. Tvrdila je da je on znao, da je u dvoboju sBezuhovom Pjer imao pravo a Dolohov krivo, da je on neugodan ineprirodan.

- Nemam šta da razumijem! - vikaše Nataša uporno i svojeglavo. - On jeznao i ništa ne osjeća. Eto, ja volim tvog Denisova, koji je i bekrija i sveostalo, ali ga ipak volim pa, prema tome, razumijem. Ne znam kako bih tirekla; kod njega je sve utvrđeno, a ja to ne volim. Denisova ...

- Ama Denisov je nešto drugo - uzvrati Nikolaj i natuknu da premaDolohovu čak ni Denisov nije ništa - treba razumjeti dušu tog Dolohova,treba ga vidjeti kad je s majkom, kakvo je u njega samo srce!

- To ja ne znam, ali je meni s njim nelagodno. A znaš li ti da se onzaljubio u Šonju?

- Kakva glupost...- Sigurna sam, vidjet ćeš.Natašino se proročanstvo obistinjavalo. Iako nije volio žensko društvo,

Dolohov je stao često zalaziti u njihovu kuću, i pitanje radi koga dolazibijaše ubrzo riješeno (mada nitko o tome nije govorio) da dolazi radi Šonje.I premda se nikad ne bi usudila reći, Sonja je to znala i prilikom svakog jeDolohovljeva dolaska crvenjela kao rak.

Dolohov je često ručavao kod Rostovljevih, nije propuštao nijednupredstavu na koju su oni išli i dolazio je na plesove adolescentes19 Jogeluna kojima su svagda bili Rostovljevi. Najviše je pažnje obraćao na Šonju igledao je takvim očima da ne samo što ona nije mogla izdržati taj pogled ada se ne zacrveni, nego su se i stara grofica i Nataša crvenjele kad bi godopazile taj pogled.

Bilo je očito da se taj snažni, čudni muškarac nalazi pod neodoljivimutjecajem te crnomanjaste, ljupke djevojke koja je voljela drugoga.

Rostov je zapažao nešto novo između Dolohova i Šonje; nije nipokušavao odrediti kakvi su ti novi odnosi. »Sve su one u nekogazaljubljene« - mišljaše on o Šonji i Nataši. Ali se nije više osjećao takolagodno uz Šonju i Dolohova kao prije i sve je češće izostajao iz kuće.

S proljeća godine 1806. stadoše svi opet govoriti o ratu s Napoleonom sjoš većim žarom nego prošle godine. Izišla je naredba da se na svaku tisućuljudi ne novači samo deset novaka nego još deset rezervista. Svagdje suproklinjali Bonapartea, a u Moskvi se govorilo samo o ratu koji je bio napomolu. Obitelj se Rostovljevih zanimala za te ratne pripreme samo zbogtoga što Nikoluška nije nikako pristajao da ostane u Moskvi i što je samočekao da Denisovu istekne dopust pa da se poslije praznika vrati s njim u

puk. Taj odlazak ne samo što mu nije smetao da se zabavlja, nego ga je jošviše poticao na zabavljanje. Velik je dio vremena provodio izvan kuće, naručkovima, večerama i balovima.

XI

Na treći dan Božića ručao je Nikolaj kod kuće, što se u posljednjevrijeme rijetko događalo. Bio je to svečani oproštajni ručak, jer je poslijeBogojavljenja odlazio s Denisovom u puk. Na ručku je bilo dvanaest osoba,među kojima Dolohov i Denisov.

Nikad se ljubavno raspoloženje, atmosfera zaljubljenosti nije tako snažnoosjećala u kući Rostovljevih kao u te blagdanske dane. »Grabi trenutkesreće, čini sve da te vole i sam se zaljubljuj! Jedino je to ono istinsko nasvijetu - sve je ostalo besmisao. A time smo mi jedino zaokupljeni« -kazivaše ta atmosfera.

Nikolaj je izmorio dva para konja i još nije dospio obići sva mjesta kamoje trebao da ode i kamo su ga zvali te je, kao i uvijek, došao kući baš predručak. Čim je ušao, zapazio je i osjetio napetu, ljubavnu atmosferu u kući,ali je osim toga zapazio da su neki članovi društva neobično zbunjeni.Osobito su uzbuđeni bili Sonja, Dolohov, stara grofica i pomalo Nataša.Nikolaj shvati da se prije ručka zacijelo nešto dogodilo među Šonjom iDolohovom pa je, onako tankoćutan, bio za ručkom veoma nježan i oprezans njima. Te je iste večeri, trećeg dana blagdana,, trebalo da se kod Jogela(učitelja plesa) održi jedan od onih plesova koje je on o blagdanimapriređivao za sve svoje učenike i učenice.

- Nikolenjka, hoćeš li ići Jogelu? Hajde, molim te - reče mu Nataša - tebeje posebno pozvao. I Vasilij Dmitrič (to je bio Denisov) ide.

- Kamo ja sve ne bih pošao na grofičinu zapovijed! - reče Denisov koji jeu Rostovljevoj kući, šale radi, preuzeo ulogu Natašina viteza. - Spremansam da plešem i pas de châle.20

- Ako stignem! Obećao sam Arharovima da ću doći k njima, kod njih jesijelo - reče Nikolaj.

- A ti? ... - obrati se on Dolohovu. Ali čim to izgovori, primijeti da nijetrebalo da pita.

- Doći ću, možda ... - odgovori hladno i ljutito Dolohov pa pogleda Šonjui namršti se, a onda pogleda Nikolaja istim onakvim pogledom kakvim je naručku u klubu gledao Pjera.

»Nešto nije u redu« - pomisli Nikolaj, a još je više u to povjerovao zbogtoga što je Dolohov odmah poslije ručka otišao. On pozva Natašu na stranui zapita je što se dogodilo.

- Pa ja sam te tražila - reče Nataša koja dotrča do njega. - Govorila sam tija, a ti nisi htio vjerovati - reče ona likujući. - Zaprosio je Šonju.

Koliko se god Nikolaj za to vrijeme malo zanimao za Šonju, ipak, kao dase u njemu nešto slomilo kad je to čuo. Dolohov je bio dobra i u neku rukusjajna partija za sirotu Šonju koja je bila bez miraza. S gledišta stare groficei društva nije ga smjela odbiti. I stoga se prvo Nikolaj, kad je to čuo, rasrdiona Šonju. Već se spremio da kaže: »Krasno, razumije se, treba zaboraviti naobećanje iz djetinjstva i prihvatiti«; ali nije ni dospio da kaže ...

- I pomisli samo! Odbila ga je, odbila zauvijek - reče Nataša. - Rekla muje da voli drugoga - nadoveza nakon kraće šutnje.

»Pa drugačije i nije mogla postupiti moja Sonja!« - pomisli Nikolaj.- I koliko ju je samo mama molila, a ona je odbila, i ja znam da ona neće

poreći što je jednom rekla ...- A mama ju je molila! - reče prijekorno Nikolaj.- Jest - reče Nataša. - Znaš, Nikolenjka, nemoj se ljutiti, ali ja znam da se

ti nećeš njome oženiti. Ja znam, tko zna otkud, ali pouzdano znam da se tinećeš oženiti.

- E, to ti nikako ne možeš znati - reče Nikolaj. - Ali treba da seporazgovorim s njom. Baš je divna ta Sonja! - dometnu on osmjehujući se.

- I te kako je divna! Poslat ću ti je.I Nataša poljubi brata i otrča.Nakon jedne minute dođe Sonja, preplašena, smetena, kao da je nešto

kriva. Nikolaj joj pristupi i poljubi je u ruku. To bijaše prvi put otkako jedošao da su govorili u četiri oka i o svojoj ljubavi.

- Sophie - progovori on bojažljivo, a zatim govoraše sve slobodnije islobodnije - ako želite odbiti ne samo sjajnu, povoljnu partiju; on je osimtoga divan, plemenit čovjek ... on je moj prijatelj ...

Sonja mu se uteče u riječ- Već sam ga odbila - žurno će ona.- Ako ga odbijate radi mene, bojim se da sa mnom ...Sonja mu se ponovo uteče u riječ. Ona ga pogleda molećivim i

prestrašenim pogledom.- Nicolas, nemojte mi to govoriti - reče ona.

- Ali moram. Možda je to kod mene suffisance,21 ali bit će bolje da svekažem. Ako ga vi odbijate radi mene, moram vam reći svu istinu. Ja vasvolim, mislim, više od ikoga ...

- I meni je to dovoljno - reče Sonja sva zažarena.- Ali sam se ja bezbroj puta zaljubljivao i zaljubljivat ću se, iako ni prema

kome ne gajim takva osjećanja prijateljstva, povjerenja i ljubavi kao premavama. Osim toga, ja sam mlad. Mama to ne želi. Ama, naprosto, ništa vamne obećajem. I molim vas da porazmislite o Dolohovljevoj ponudi - reče onjedva izgovarajući prezime svoga prijatelja.

- Nemojte mi to govoriti! Ja ništa ne želim. Ja vas volim kao brata, iuvijek ću vas voljeti, i ništa mi više ne treba.

- Vi ste anđeo, ja vas nisam vrijedan, ali se samo bojim da vas neobmanem.

Nikolaj je još jednom poljubi u ruku.

XII

Kod Jogela su bili najzabavniji plesovi u Moskvi. To su govorile mamicemotreći svoje adolescentes22 što su izvodile tek nedavno naučene plesnekorake; to su govorile i same adolescentes i adolescents23 što su plesali doiznemoglosti; to su govorili odrasli mladići i djevojke koji su dolazili na teplesove misleći da ih samo počaste svojim dolaskom, a koji su se na njimanajljepše zabavljali. Te su godine na tim plesovima bila sklopljena dvabraka. Dvije ljepušne kneginjice Gorčakove našle su ženike i udale se, tetime još više proslavile te plesove. Osebujno je kod tih plesova bilo to štona njima nije bilo ni domaćina ni domaćice: samo dobroćudni Jogel koji jeletio poput perca, klanjao se po svim pravilima svoga umijeća i primao odsvih svojih gostiju novac za pouku; i to što su na te plesove dolazili jošsamo oni koji su željeli plesati i zabavljati se onako kako to želetrinaestogodišnje i četrnaestogodišnje djevojčice koje prvi put oblače dugehaljine. Sve su one, osim rijetkih izuzetaka, bile ili se bar činile zgodne -tako su se zanosno sve smiješile i tako su im se svima krijesile oči. Ponekadsu najbolje učenice, među kojima je najbolja bila Nataša koja se odlikovalasvojom gracioznošću, plesale čak i pas de châle; ali na tom su posljednjemplesu plesali samo écossaise, anglaise i mazurku koja je upravo ulazila umodu. Jogel je dobio dvoranu u Bezuhovljevoj kući i ples je, kako su svigovorili, izvanredno uspio. Bilo je mnogo lijepih djevojčica, a Rostovljevesu gospođice bile među najljepšima. Obje su bile neobično sretne i vesele.Te se večeri Sonja, ponosna što ju je Dolohov zaprosio a ona ga odbila i štoje s Nikolajem izvela sve načistac, još kod kuće vrtjela i nije dala djevojcida joj dočešlja pletenice, i sad je sva sjala od silne radosti.

Nataša nije bila ništa manje ponosna što je prvi put u dugoj haljini, napravom plesu, i bila je još sretnija. Nosile su bijele muselinske haljine sružičastim vrpcama.

Nataša se zaljubila istog onog časa kad je došla na ples. Nije bilazaljubljena ni u koga posebice, već je bila zaljubljena u sve. Bila jezaljubljena u onoga koga je u tom trenutku gledala i dok ga je gledala.

- Ah, što je divno! - neprestano je ponavljala pritrčavajući Šonji.

Nikolaj i Denisov šetali su se kroz dvorane i prijazno i zaštitnički gledaliplesače.

- Baš je zgodna, bit će ljepotica - reče Denisov.- Tko?- Grofica Nataša - odgovori Denisov.- I kako samo pleše, kako je graciozna! - opet će on pošto je časak

pošutio.- Ama o kome govoriš?- Ta o sestri tvojoj - obrecnu se Denisov.Rostov se nasmjehnu.- Mon cher comte; vous êtes l’un de mes meilleurs écoliers, il faut que

vous danzies24 - reče mali Jogel pristupajući Nikolaju. - Voyes combien dejolies demoiselles.25 On zamoli to isto i Denisova koji je također bio njegovučenik.

- Non, mon cher, je ferai tapisserie26 - reče Denisov. - Zar se ne sjećatekako sam se slabo umio koristiti vašom poukom? ...

- O, nemojte tako! - hitro će Jogel da ga utješi. - Vi ste bili samonepažljivi, a bili ste daroviti, jeste, bili ste daroviti.

Zasviraše mazurku koja se odskora plesala. Nikolaj nije mogao odbitiJogelovu molbu pa je zamolio Šonju da zapleše s njim. Denisov je sjeo uzstarice, nalaktio se na sablju i lupkajući nogom po taktu, veselo neštopripovijedao i nasmijavao stare dame pogledajući kadikad mladež što jeplesala. Jogel je u prvom paru plesao s Natašom, svojim ponosom inajboljom učenicom. Prebirući meko i nježno svojim nogama upolucipelama, Jogel prvi poletje dvoranom s Natašom koja je bojažljivo, alipažljivo izvodila svoje »pas«. Denisov nije odvajao očiju od nje i lupkao jesabljom u taktu i po njegovu se držanju jasno vidjelo da sam ne pleše samozato što neće a ne zato što ne zna. Usred figure zovnu Rostova koji jeprolazio pored njega.

- To nikako nije ono pravo - reče on. - Zar je to poljska mazurka? Alipleše izvrsno.

Znajući da je Denisov čak i u Poljskoj bio na glasu kao vrstan plesačmazurke, Nikolaj pritrča Nataši: - Idi po Denisova! Da znaš kako pleše!Čudo jedno! - reče on.

Kad je ponovo došao red na Natašu, ona ustade i, hitro prebirući svojimcipelicama s vrpcama, snebivajući se, protrča sama kroz dvoranu do kuta ukojem je sjedio Denisov. Vidjela je da svi gledaju u nju i čekaju. Nikolajvidje kako se Denisov i Nataša prepiru osmjehujući se i kako Denisovodbija, ali se radosno osmjehuje. On im pritrča.

- Molim vas, Vasilije Dmitriču - moljaše Nataša - hajdemo, molim vas!- Ama nemojte, pustite me, grofice - branio se Denisov.- Dosta toga, Vasja - priklopi Nikolaj.- Baš kao da mačka Vasku nagovaraju - reče u šali Denisov.- Cijelu večer ću vam pjevati - reče Nataša.- Čarobnica, čini od mene što ju je volja! - reče Denisov i otpasa sablju.

On prođe između stolica, čvrsto uhvati za ruku svoju damu, popridiže glavui isturi nogu čekajući na takt. Samo na konju i u mazurki nije se primjećivaoDenisovljev nizak rast, i tada je bio onakav momak od oka kakvim se i samosjećao. Pošto dočeka takt, on pogleda svoju damu sa strane, pobjednički ivragolasto, neočekivano lupne jednom nogom i elastično, kao lopta,odskoči od poda i poleti unaokolo odnoseći sobom svoju damu. Nečujno jepreletio pola dvorane na jednoj nozi i nije, čini se, vidio stolaca što sustajali pred njim te je jurio pravo na njih; ali se odjednom, zveknuvšiostrugama i razmaknuvši noge, zaustavio na petama i stajao tako jedančasak, lupkao na mjestu nogama, pa se brzo okretao i, lupkajući lijevomnogom po desnoj, ponovo letio u krugu. Nataša je pogađala što je on kanioizvesti i, ne znajući ni sama kako, pratila ga - prepuštajući mu se. Čas ju jevrtio, jedanput oko desne, jedanput oko lijeve ruke, čas je padao na koljenai obvodio je oko sebe pa onda ponovo skakao na noge i jurio naprijed takobrzo kao da je htio bez predaha protrčati kroz sve sobe; čas se opet iznenadazaustavljao i spuštao na koljeno na nov i neočekivan način. Kad je,zavrtjevši snažno damu pred njenim mjestom, zazvecnuo ostrugama inaklonio se pred njom, Nataša ne načini ni reverans nego u nedoumici upreu nj oči smješkajući se kao da ga ne poznaje.

- Šta je ovo? - progovori.Mada Jogel nije htio priznati da je to prava mazurka, svi bijahu

oduševljeni Denisovljevim umijećem i stadoše ga neprestano birati, a starcipočeše, smiješeći se, razgovarati o Poljskoj i o starim dobrim vremenima.Zarumenjevši se od mazurke i brišući se rupčićem, Denisov sjede uz Natašui za cijelog plesa nije više odlazio od nje.

XIII

Iduća dva dana Rostov nije viđao Dolohova kod svojih niti ga je zatjecaokod kuće; trećeg je dana primio od njega poruku.

»Budući da ne kanim više dolaziti u vašu kuću zbog razloga koji su tipoznati i budući da odlazim u vojsku priređujem večeras oproštajnu večeruza svoje prijatelje - dođi u Englesku gostionicu«.

Između devet i deset sati stiže Rostov iz kazališta, gdje je bio sa svojima iDenisovom, u Englesku gostionicu. Odmah ga odvedoše u najboljuprostoriju gostionice koju je Dolohov unajmio za tu noć.

Dvadesetak ljudi tiskalo se oko stola za kojim je između dvije svijećesjedio Dolohov. Na stolu su ležali zlatnici i novčanice, Dolohov je držaobanku. Nakon njegove prosidbe i Sonjina odbijanja, Nikolaj nije još bio snjim pa mu je bilo nelagodno pri pomisli kako će se sastati s njim.

Dolohovljev svijetli i hladni pogled dočeka Rostova još na vratima, kaoda ga je odavna čekao.

- Odavna se nismo vidjeli - reče on - hvala ti što si došao! Dok ovopodijelim, doći će Iljuška za zborom.

- Tražio sam te kod kuće - reče Rostov crveneći se.Dolohov mu ništa ne odgovori.- Možeš staviti27 - reče on.Rostov se u tom času sjeti jednog čudnog razgovora s Dolohovom.

»Samo se budale mogu u kartama uzdati u sreću« - rekao je tada Dolohov.- Da se možda ne bojiš kartati sa mnom? - reče sad Dolohov, kao da je

pogodio što Rostov misli, te se osmjehnu. Po njegovu osmijehu zaključiRostov da je isto onako raspoložen kako je bio na ručku u klubu i uopće uone dane kad mu nekako dodija svakodnevica pa osjeća potrebu da spomoću nekakva čudna, ponajviše okrutna čina pobjegne iz nje.

Rostovu bješe nelagodno; tražio je a nije nalazio u pameti šalu kojom biodgovorio na Dolohovljeve riječi. Ali prije no što je to dospio učiniti,Dolohov mu pogleda pravo u lice i reče mu polako, odmjereno, tako da susvi mogli čuti.

- A sjećaš li se kad smo govorili o kartanju ... budala je onaj tko se ukartama uzda u sreću; treba igrati na sigurno, pa i ja hoću da pokušam.

»Da pokušaš na sreću ili na sigurno?« - pomisli Rostov.- A najbolje da i ne igraš - dometnu on pa tresnu raspečaćenim svežnjem

karata i dobaci: - Banka gospodo!Dolohov privuče novac i spremi se da dijeli. Rostov sjede uz njega i

isprva se nije kartao. Dolohov ga od vremena do vremena pogledavaše.- A šta ti ne igraš? - reče Dolohov. I začudo, Nikolaj osjeti potrebu da

uzme kartu, da stavi na nju neznatan ulog i počne igrati.- Nemam novaca kod sebe - reče Rostov.- Vjerovat ću ti!Rostov stavi pet rubalja na kartu i izgubi, stavi ponovo, i ponovo izgubi.

Dolohov je potukao, to jest nadigrao Rostova u deset karata uzastopce.- Gospodo - reče on pošto je neko vrijeme držao banku - molim vas da

mećete novac na karte, jer se mogu zabuniti u računu.Jedan igrač reče kako se nada da se njemu može vjerovati.- Vjerovati se može, ali se bojim da se ne zabunim; molim vas da mećete

novac na karte - odvrati Dolohov. - Ti se nemoj ustezati, s tobom ću se većrazračunati - dobaci on Rostovu.

Igra se nastavi; lakaj je neprestano posluživao šampanjcem.Sve Rostovljeve karte bijahu tučene i on bijaše već dužan oko osamsto

rubalja. Napisao je već na jednu kartu osamsto rubalja, ali dok gaposluživahu šampanjcem, predomisli se i opet napisa uobičajeni ulog,dvadeset rubalja.

- Ostavi - reče Dolohov mada, čini se, i nije gledao Rostova - prije ćešodigrati dug. Drugima dajem a tebe tučem. Ili, da me se možda ne bojiš? -ponovi on.

Rostov ga posluša, ostavi onih napisanih osam stotina i stavi na crvenusedmicu kojoj bješe otkinut ugao i koju je podigao s poda. Dobro ju jeupamtio. Stavio na crvenu sedmicu, napisao na nju odlomljenimkomadićem krede osamsto okruglim, uspravnim brojkama, ispio čašumlakog šampanjca, koju mu bjehu dali, osmjehnuo se na Dolohovljeveriječi pa se, sa zebnjom u srcu očekujući sedmice, zagledao u Dolohovljeveruke koje su držale snop karata. Za Rostova je mnogo značilo hoće li dobitiili izgubiti na toj crvenoj sedmici. Prošle nedjelje je grof Ilja Andrejič daosinu dvije tisuće rubalja i, mada nije nikad rado govorio o novčanim

neprilikama, rekao mu da su to posljednji novci do mjeseca svibnja i dastoga moli sina da odsad bude štedljiviji. Nikolaj je odvratio da mu je i topreviše i da mu daje svoju poštenu riječ da neće više tražiti novaca sve doproljeća. Sad mu je od tih novaca preostalo još tisuću i dvjesta rubalja.Prema tome, crvena sedmica značila je ne samo da će izgubiti tisuću šeststotina rubalja, nego da će i prekršiti zadanu riječ. Sa zebnjom je u srcugledao u Dolohovljeve ruke i mislio: »Hajde, brže, daj mi tu kartu pa dauzmem kapu i odem kući da povečeram s Denisovom, Natašom i Šonjom, ijamačno nikad više neće moje ruke dotaći karte«. U tome mu trenutkunjegov obiteljski život - šaljenje s Petjom, razgovori sa Šonjom, dueti sNatašom, piket s ocem pa čak i udobna postelja u Povarskoj ulici - iziđepred oči tako snažno, jasno i privlačno kao da je sve to davno minula,izgubljena i neprocjenjiva sreća. Nije mogao vjerovati da glupa slučajnostmože natjerati sedmicu da padne prije na desnu nego na lijevu stranu i takomu oduzme svu njegovu sreću, koju je nanovo pojmio i vidio u novomsvjetlu, i da ga gurne u vrtlog još nepoznate i neodređene nesreće. To je bilonemoguće, ali je ipak sa zebnjom u srcu pratio pokrete Dolohovljevih ruku.Te crvenkaste ruke krupnih kostiju odložiše svežanj karata i dohvatiše čašui lulu koje su mu dodali.

- Dakle, ne bojiš se sa mnom kartati? - ponovi Dolohov pa, kao da ćeispričati kakvu veselu zgodu, odloži karte, nasloni se na zastolje iosmjehujući se uze polako govoriti: - Jest, gospodo, čuo sam da se uMoskvi pronio o meni glas da varam na kartama, pa vam savjetujem dapripazite na mene!

- Hajde, okreći već jednom! - reče Rostov.- Ah, te moskovske tetiće! - reče Dolohov i osmjehujući se dohvati karte.- Uuuh! - malo te ne viknu Rostov hvatajuću se objema rukama za kosu.

Sedmica, koja mu je bila potrebna, bila je najgornja karta u svežnju. Izgubioje više nego što je mogao platiti.

- Ipak, nemoj se zalijetati - reče Dolohov pa zirnu na Rostova i nastaviokretati karte.

XIV

Nakon pola sata većini se igrača vlastita igra činila kao šala ...Sva se igra usredotočila na Rostova. Mjesto tisuću šest stotina rubalja

bijaše na nj zapisana dugačka kolona brojaka koju je on zbrajao do desettisuća, ali koja se sad, kako je nejasno naslućivao, popela već na petnaesttisuća. Zapravo je dug iznosio već više od dvadeset tisuća rubalja. Dolohovnije više ni slušao ni pričao pričice; pratio je svaki pokret Rostovljevih rukui letimično se osvrtao na ono što bi zapisivao na njegov račun. Odlučio je daigra sve dotle dok taj dug ne dosegne četrdeset i tri tisuće. Taj je brojizabrao zato što je zbroj njegovih i Sonjinih godina iznosio četrdeset i tri.Rostov je podbočio glavu objema rukama i sjedio za stolom koji bijašeišaran, isprolijevan vinom i zatrpan kartama. Jedan ga mučan dojam nijenikako napuštao: te crvenkaste ruke krupnih kostiju, obrasle dlakama što suizvirivale ispod košulje, te ruke koje je on i volio i mrzio, držale su ga usvojoj vlasti.

»Šesto rubalja, as, četvrtina uloga, devetica ... ne mogu odigrati dug!... Akako bi bilo lijepo kod kuće ... Don jak na dvostruki ulog ... nemoguće!...Pa zašto on to čini od mene? ...« - mišljaše i sjećaše se Rostov. Gdjekad jeulagao veliku svotu; ali je Dolohov odbijao da igra i sam je određivao ulog.Nikolaj ga je slušao, i čas se molio bogu onako kako se molio na bojnompolju na mostu kod Amstetena, čas je zamišljao da će ga spasiti ona kartakoja mu prva padne u ruke iz hrpe onih koje su, zavrnutih uglova, ležalepod stolom, čas je brojio koliko ima gajtana na bluzi pa je na kartu koja jeimala toliko znakova stavljao koliko je god bio izgubio; čas je pogledomtražio pomoć od ostalih igrača; čas se zagledao u Dolohovljevo lice kojesad bijaše hladno, i pokušavao odgonetnuti što se zbiva u njemu.

»Ta on zna šta za mene znači ovoliki gubitak. Valjda ne želi da meupropasti? Ta bio mi je prijatelj. Ta ja sam ga volio ... Ali nije ni on kriv; štamože kad ga služi sreća? A ni ja nisam kriv - govoraše on sam sa sobom. -Nisam učinio nikakvo zlo. Zar sam možda ubio koga, uvrijedio ga ili mupoželio zlo? Ta otkud onda ova strašna nesreća? I kad je počela? Malo prijesam još prilazio ovome stolu i mislio kako ću dobiti sto rubalja, kupiti

mami onu kutiju za imendan i otići kući. Bio sam tako sretan, tako slobodani veseo! I nisam ni shvaćao koliko sam bio sretan! Kad je to prestalo, a kadje počelo ovo novo, užasno stanje? Čime je obilježena ta promjena?Jednako sam sjedio na ovom mjestu, za ovim stolom, i jednako samodabirao i izvlačio karte i motrio te okretne ruke krupnih kostiju. Kad se tozbilo, i što se zbilo? Zdrav sam, snažan, i nisam se promijenio, i nisam semicao s mjesta. Ne, to je nemoguće! Ovo će zacijelo proći kao da nije nibilo«.

Bio je sav crven i u znoju, iako u sobi nije bilo vruće. I lice mu bijaše istrašno i jadno, pogotovo zato što je uzalud želio da se pokaže mirnim.

Dug je dosegao kobni broj četrdeset i tri tisuće. Rostov pripremi kartu nakoju htjede staviti četvrtinu od tri tisuće rubalja koje je netom dobio, kadDolohov lupnu kartama, stavi ih u stranu te uze kredu i stade brzo svojimčitljivim, sigurnim rukopisom, kršeći kredu, zbrajati Rostovljev dug.

- Da večeramo, vrijeme je da večeramo! Evo i Cigana!I doista, već su dolazili sa studeni i govorili nešto svojim ciganskim

naglaskom nekakvi crni muškarci i žene. Nikolaj shvati da je sve svršeno;ali reče ravnodušnim glasom: - Šta je, nećeš više? A ja sam baš pripremiojednu divnu kartu. - Baš kao da ga je najviše na svijetu zaokupljalo uživanjeu samoj igri.

»Sve je svršeno, propao sam; - mišljaše on - Sad mi jedino preostajekugla u čelo« - i veselo reče: - Hajde još jednu kartu!

- Dobro - reče Dolohov pošto je sračunao - dobro! Igra se za dvadeset ijedan rubalj - reče on pokazajući na broj dvadeset i jedan koliko je bilo višeod ravnih četrdeset i tri tisuće, pa uze kartu i spremi se da okreće. Rostovposlušno zavrne ugao karte i mjesto namjeravanih šest tisuća brižljivozapisa dvadeset i jedan.

- Svejedno mi je - reče - samo me zanima hoćeš li tući ovu deseticu ili ćuje dobiti.

Dolohov uze ozbiljno okretati. O, kako je Rostov mrzio u tom trenutku teruke, crvenkaste, kratkih prstiju i obrasle dlakama što su izvirivale ispodkošulje, te ruke koje su ga držale u svojoj vlasti... Desetica nije bila tučena.

- Dugujete četrdeset i tri tisuće, grofe - reče Dolohov i ustade od stolaprotežući se. - Ipak se čovjek umori kad ovoliko sjedi - reče.

- Jest, i ja sam umoran - reče Rostov.

Dolohov ga presiječe u riječi kao da mu napominje da mu ne dolikuje dase šali: - Kad ćete mi izvoljeti dati novac, grofe?

Rostov pocrvenje i pozva Dolohova u drugu sobu.- Ne mogu ti odmah sve isplatiti, dat ću ti mjenicu - reče on.- Slušaj, Rostove - reče Dolohov, vedro se omjehujući i gledajući u oči

Nikolaju - ti znaš za onu uzrečicu: »Tko ima sreću u ljubavi, nema sreće ukartama«. Tvoja je sestrična zaljubljena u tebe. Ja to znam.

»Oh, užasno je osjećati se ovako u vlasti ovoga čovjeka« - pomisliRostov. On je shvaćao kakav će udarac nanijeti ocu i majci kad im kažekoliko je izgubio; shvaćao je kako bi bio sretan da se može osloboditi svegatoga, i shvaćao je da Dolohov zna da ga on može osloboditi od te sramote inesreće, a da sad još hoće da se s njim poigra kao mačka s mišem.

- Tvoja sestrična ... - zausti Dolohov, ali mu se Nikolaj uteče u riječ.- Moja sestrična nema s tim nikakve veze i nemamo šta o njoj govoriti! -

viknu on pomamno.- Onda, kad ću dobiti novac? - zapita Dolohov.- Sutra - reče Rostov i iziđe iz sobe.

XV

Lako je bilo reći »sutra« i zadržati uljudan ton, ali je užasno bilo doćisam kući, vidjeti sestre, brata, majku, oca, priznati sve i tražiti novaca nakoje nije imao prava nakon zadane riječi.

Kod kuće još nisu spavali. Pošto se vratila iz kazališta i povečerala,mladež je u kući Rostovljevih sjedila oko klavikorda, Čim je ušao udvoranu, Nikolaja zahvati ona ljubavna poetska atmosfera koja je te zimevladala u njihovoj kući i koja se sad, nakon Dolohovljeve prosidbe i plesakod Jogela, još više zgusnula oko Šonje i Nataše, kao zrak pred oluju. Onesu, sretne i nasmiješene, u modrim haljinama u kojima su bile u kazalištu,lijepe i znajući da su lijepe, stajale pokraj klavikorda. Vera je u salonu igralašah sa Šinšinom. Stara grofica je, očekujući sina i muža, slagala pasijans snekom starom plemkinjom koja je živjela kod njih. Denisov je, sjajnih očijui nakostriješene kose, zabacivši kosu natrag, sjedio za klavikordom i,udarajući po njemu svojim kratkim prstima, hvatao akorde te prevrtaoočima i pjevao svojim tankim, promuklim, ali sigurnim glasom pjesmu»Čarobnica« koju je sam spjevao i sad pokušavao uglazbiti.

Čarobnice, reci, kakva silaprivlači me tim starim žicama; Kakav si mi oganj u srce ulila Kakav

zanos struji po žilama!

On pjevaše strastveno piljeći svojim sjajnim, kao ahat crnim očima uusplahirenu i sretnu Natašu.

- Divno! Sjajno! - vikaše Nataša. - Još jedan kuplet - govoraše ona neprimjećujući Nikolaja.

»Kod njih je sve isto« pomisli Nikolaj kad zaviri u salon gdje ugledaVeru i majku s onom staricom.

- A! Evo i Nikolenjke - pritrča mu Nataša.- Je li tatica kod kuće? - zapita on.

- Kako mi je drago što si došao! - reče Nataša ne odgovarajući mu. - Takose lijepo zabavljamo! Znaš li da je Vasilije Dmitrič radi mene ostao jošjedan dan?

- Ne, tata još nije došao - reče Sonja.- Kako, stigao si, dođi k meni, čedo moje - reče grofica iz salona. Nikolaj

priđe majci, poljubi joj ruku, bez riječi sjede za njen stol i zagleda se unjene ruke što su slagale karte. Iz dvorane su svejednako dopirali smijeh iveseli glasovi koji salijetahu Natašu.

- E, tako je, tako je - vikaše Denisov - sad se ne možete izgovarati, navama je red da otpjevate barcarollu, molim vas!

Grofica se osvrnu na mučaljivoga sina.- Šta ti je? - zapita ga.- Ama ništa - reče on kao da mu je već dozlogrdilo to jedno te isto

pitanje. - Hoće li se tatica skoro vratiti?- Mislim da hoće.»Kod njih je sve isto. Oni ništa ne znaju! Kamo da se djenem?« - pomisli

Nikolaj i vrati se u dvoranu gdje se nalazio klavikord.Sonja je sjedila za klavikordom i svirala preludij one barkarole koju je

Denisov najviše volio. Nataša se spremala da zapjeva. Denisov ju jeushićeno gledao.

Nikolaj stade hodati amo-tamo po sobi.»Kako im se samo dâ tjerati je da pjeva! Šta ona može pjevati? I to uopće

nije veselo« - mišljaše Nikolaj.Sonja udari prvi akord preludija.»Zaboga, propao sam, izgubio sam čast. Metak u čelo - to je jedino što mi

još preostaje, a ne da pjevam - pomisli on. - Da odem? Ali kamo? Svejedno,neka pjevaju!«

Nikolaj i dalje hodaše po sobi pogledajući mrko Denisova i djevojčice iizbjegavajući njihove poglede.

»Nikolenjka, šta vam je?« - zapita ga Sonjin pogled koji bijaše uprt u nj.Ona je odmah primijetila da mu se nešto dogodilo.

Nikolaj se okrenu od nje. Tankoćutna je Nataša također odmah opazilakakve je brat volje. Opazila je, ali je sama u tom trenutku bila tako vesela,tako daleko od muka, tuge i prijekora da je hotimice (kako često čine mladiljudi) obmanula samu sebe. »Sad sam i odviše vesela da bih kvarila sebi

veselje saučešćem za tuđe muke« - pomisli ona i reče sama sebi: »Amazacijelo se varam, bit će da je isto tako veseo kao i ja.«

- De, Sonja - reče ona i stade nasred dvorane gdje je, po njenu mišljenju,bila najbolja rezonancija. Pripodiže glavu, opusti mlitavo ruke, kaoplesačice, i odrješito stajući s peta na prste prođe nekoliko koraka sredinomsobe i zaustavi se.

»Evo mene!« - kao da je govorila i odgovarajući na Denisovljev ushićenpogled koji ju je slijedio.

»I čemu se raduje! - pomisli Nikolaj gledajući sestru. - I kako joj samonije dosadno i kako je nije stid!« Nataša zapjeva prvu notu, grlo joj se raširi,grudi isprave, oči uozbilje. Ona nije u tome trenutku mislila ni o kome, ni očemu, a iz nasmiješenih joj usta potekoše zvuci, zvuci koje svatko možeproizvoditi u istim vremenskim razmacima i u istim intervalima i kojičovjeka tisuću puta ne uzbude, a tisuću i prvi put ga nagnaju da zadršće izaplače.

Nataša je te zime počela prvi put ozbiljno pjevati, i to ponajviše zato štoje Denisov bio oduševljen njenim pjevanjem. Ona sad nije pjevala kaodijete, u njenu pjevanju nije više bilo one komične, djetinje brižljivosti kaoprije; ali još nije pjevala dobro, kako su govorili svi znalci koji su je slušalii ocjenjivali. »To je neškolovan, ali divan glas, treba ga školovati« -govorahu svi redom. Ali su to govorili obično istom onda kada je njen glasveć bio davno umuknuo. A dok je odjekivao taj neškolovani glas snepravilnim predasima i s usiljenim prijelazima, čak ni ti znalci i suci nisuništa govorili nego su samo uživali u tom neškolovanom glasu i samoželjeli da ga još jednom čuju. U njenu je glasu bila ona djevičanskanevinost, ono nepoznavanje vlastite snage i ona još neškolovana mekoćakoji su se tako stapali s manama njena pjevanja te se činilo da nije mogućeništa promijeniti u tom glasu a da se ne pokvari.

»Pa šta je ovo? - pomisli Nikolaj začuvši njen glas i razrogačivši oči. -Šta se to zbilo s njom? Kako to danas pjeva?« - pomisli. I odjednom se za njsav svijet usredotoči u iščekivanje iduće note, iduće fraze, i sve se na svijetupodijeli na tri tempa: »Oh mio crudele affetto ...28 Jedan, dva, tri... jedan,dva ... tri... jedan ... Oh mio crudele affetto ... Jedan, dva, tri... jedan. Eh, štoglupo živimo! - pomisli Nikolaj. - I nesreća, i novac, i Dolohov, i gnjev, ičast - sve je besmisao ... a ovo je ono - pravo ... Hajde, Nataša, hajde,

golubice! De, srce! ... Kako li će izvesti to si? Izvela ga je! Hvala bogu! - I,nesvjesno pjevajući ne bi li pojačao to si, on izvede drugi glas visoke noteza tercu niže. - Bože moj! Kako je lijepo! Jesam li ovo uistinu ja izveo? Bašje sretno ispalo!« - pomisli.

O, kako je zatreptala ta terca i kako se pokrenulo nešto najbolje uRostovljevoj duši! A to nešto bilo je nezavisno od bilo čega na svijetu i višeod svega na svijetu. Kakvi gubici, i Dolohovi, i poštena riječ! ... Sve jebesmisao; Čovjek može i ubiti, i ukrasti, pa ipak biti sretan ...

XVI

Odavno već Rostov nije toliko uživao u glazbi kao taj dan. Ali čim jeNataša otpjevala svoju barkarolu, on se ponovo prisjeti stvarnosti. Bez riječiiziđe i ode dolje u svoju sobu. Nakon četvrt sata stiže iz kluba stari grof,veseo i zadovoljan. Kad Nikolaj ču da je došao, pođe k njemu.

- Pa jesi li se lijepo zabavio? - zapita Ilja Andrejič smiješeći se radosno iponosno svome sinu. Nikolaj htjede reći »jesam«, ali ne mogaše - samo štonije briznuo u plač. Grof je pripaljivao lulu pa nije ni opazio kako mu se sindrži.

»Eh, šta je tu je!« - pomisli Nikolaj prvi i posljednji put. I odjednom rečeocu posve nemarnim tonom, tako da se sam sebi zgadio, baš kao da tražiekipažu da se odveze u grad: - Tata, došao sam po poslu. Umalo da nisamzaboravio. Treba mi novaca.

- Eto vidiš - reče otac koji bijaše neobično veseo. - Rekao sam ti ja daneće biti dosta. Treba li ti mnogo?

- Veoma mnogo - reče Nikolaj crveneći se i smješkajući se glupo,nemarno, zbog čega se poslije dugo kajao. - Izgubio sam nešto na kartama,to jest mnogo, štaviše veoma mnogo, četrdeset i tri tisuće.

- Šta? S kime? Šališ se! - viknu grof i odjednom mu apoplektičkipocrvenje vrat i potiljak, kao što se crvene stariji ljudi.

- Obećao sam da ću sutra platiti - reče Nikolaj.- Pa!... - reče stari grof šireći ruke i nemoćno se svali na divan.- Šta se može! Kome se to nije dogodilo - reče sin neusiljeno i drsko, a u

sebi je mislio da je nitkov i hulja i da cijelog svog života neće moći iskupitisvoj zločin. Došlo mu je da cjeliva ruke svome ocu, da ga na koljenimamoli za oproštenje, a istodobno je nemarno, pa čak i grubo govorio da se tosvakome događa.

Kad začu te riječi, grof Ilja Andrejič obori oči i užurba se kao da neštotraži.

- Tako je, tako je - progovori on - teško, teško će biti namaći, bojim se...kome se to nije dogodilo! Jest, kome se nije dogodilo ... - I grof zirnu na

sinovo lice i pođe iz sobe ... Nikolaj je bio spreman na otpor, ali se ovomenije nikako nadao.

- Tatice! ... Ta ... tiče! - doviknu on za njim ridajući. - Oprostite mi! - Pauhvati očevu ruku, pritisnu na nju usne i zaplaka.

Dok se otac razgovarao sa sinom, majka je vodila s kćerkom isto takovažan razgovor. Nataša je uzbuđena dotrčala majci...

- Mama!... Mama!... On me je ...- Šta je on?- On me je, on me je zaprosio. Mama! Mama! - vikaše ona.Grofica nije vjerovala svojim ušima. Denisov je zaprosio. Koga? Ovu

sitnu djevojčicu Natašu koja se još donedavno igrala lutkama i koju jošpoučavaju.

- Nataša, dosta je gluposti! - reče ona nadajući se još da je to šala.- Eto sad, gluposti! Ozbiljno vam govorim - reče ljutito Nataša. - Došla

sam da vas pitam šta da radim, a vi mi kažete: »gluposti« ...Grofica slegnu ramenima.- Ako je istina da te je mosje Denisov zaprosio, onda mu ti reci da je

budala, i kvit posla.- Ne, on nije budala - reče Nataša uvrijeđeno i ozbiljno.- Pa šta onda hoćeš? Ta vi ste sad svi u nekoga zaljubljeni . Pa kad si

zaljubljena, a ti se udaj za nj - reče grofica smijući se srdito - idi s milimbogom!

- Ne, mama, ja nisam zaljubljena u njega, sve mi se čini da nisamzaljubljena u njega.

- Pa onda mu i reci tako!- Mama, vi se ljutite? Nemojte se ljutiti, mila moja, pa šta sam ja tu

kriva?- Ama šta ti hoćeš, dijete moje? Hoćeš li da mu ja kažem - reče grofica

osmjehujući se.- Neću, ja ću sama, samo me naučite kako. Vama je sve lako - primetnu

ona odgovarajući na njen posmijeh. - A da ste samo vidjeli kako mi je torekao! Ta ja znam da nije htio reći, nego mu se omaklo.

- Ali ga ipak treba odbiti.

- Ne, ne treba. Meni ga je tako žao! On je tako mio.- Pa onda ga nemoj odbiti! Baš je vrijeme da se udaš - reče majka srdito i

podrugljivo.- Zbilja, mama, tako mi ga je žao. Ne znam kako bih mu rekla.- Pa i ne treba da mu ti kažeš, ja ću mu sama reći - reče grofica, ogorčena

što se netko usudio ponašati se prema toj maloj Nataši kao da je odrasla.- Nemojte, ni za boga, sama ću, a vi slušajte za vratima - i Nataša otrča

kroz salon u dvoranu gdje je još na istom mjestu, za klavirkodom, sjedioDenisov prekrivši lice rukama. On skoči na noge kad začu njene lakekorake.

- Nathalie - reče pristupajući joj hitrim korakom - odlučite o mojojsudbini. Ona je u vašim rukama.

- Vasilije Dmitriču, meni vas je tako žao! ... Zbilja, vi ste tako silni... alinemojte ... to je ... a ovako ću vas uvijek voljeti.

Denisov se saže nad njezinu ruku i ona začu neke čudne zvukove kojenije razumjela. Ona poljubi njegovu crnu razbarušenu kuštravu glavu. Utose začu brzo šuštanje grofičine haljine. Ona im se približi.

- Vasilije Dmitriču, zahvaljujem vam na časti - reče grofica zbunjenimglasom koji se, međutim, Denisovu učini strog - ali je moja kći veomamlada, pa sam mislila da ćete se vi, kao prijatelj moga sina, najprije obratitimeni. Tako me ne biste prisilili da vas moram odbiti.

- Grofice... - reče Denisov oborenih očiju i držeći se kao krivac, zausti dakaže nešto, ali zape.

Nataša ga nije mogla gledati tako jadna pa stade glasno jecati.- Grofice, skrivio sam vam - proslijedi Denisov isprekidanim glasom - ali

znajte da toliko obožavam vašu kćer i svu vašu obitelj da bih dao i dvaživota... - On pogleda groficu pa kad ugleda njeno ozbiljno lice reče: - E pazbogom, grofice - i poljubi joj ruku te žurnim, odlučnim korakom iziđe izsobe a da nije ni pogledao Natašu.

Sutradan je Rostov ispratio Denisova koji nije htio ostati nijedan dandulje u Moskvi. Denisova su ispraćali s Ciganima svi njegovi moskovskiprijatelji, i on nije znao ni kako su ga smjestili u saonice ni kako su gavozili prve tri stanice.

Nakon Denisovljeva odlaska Rostov je, čekajući da stari grof skupi savnovac, proveo još dvije sedmice u Moskvi ne izlazeći iz kuće i zadržavajućise ponajviše u sobi gospođica.

Sonja bijaše prema njemu nježnija i privrženija nego prije. Činilo se damu je htjela pokazati da je to što je izgubio na kartama bio podvig zbogkojega ga ona sad još više voli; ali je Nikolaj držao da je nije više vrijedan.

Ispunio je spomenare djevojčica stihovima i notama, poslao napokonDolohovu pune četrdeset tri tisuće i primio od njega potvrdu te, neoprostivši se ni s kim od svojih znanaca, otputovao pri kraju mjesecastudenoga da stigne svoj puk koji je već bio u Poljskoj.

DRUGI DIO

I

Pošto je raspravio sve sa ženom, Pjer krenu u Petrograd. Na stanici uToržoku nije bilo konja ili ih upravitelj nije htio dati Pjer je morao čekati.On legne, onako obučen, na kožni divan pokraj okruglog stola, metnu svojevelike noge u toplim čizmama na taj stol i zamisli se.

- Zapovijedate li da unesem kovčege? Zapovijedate li da vam prostrempostelju, da vam spravim čaj? - pitaše sobar.

Pjer ništa ne odgovaraše, jer ništa nije čuo ni vidio. Zamislio se još naprošloj stanici i neprekidno mislio o jednom te istom - o nečemu tolikovažnom da se nimalo nije osvrtao na ono što se zbivalo oko njega. Ne samošto ga nije zanimalo hoće li prije ili poslije stići u Petrograd, ni hoće li ilineće imati gdje da se odmori na ovoj stranici, nego mu je, u usporedbi sonim mislima koje su ga sad zaokupljale, bilo svejedno hoće li proboravitinekoliko sati ili cio život na ovoj stanici.

Upravitelj, upraviteljica, sobar i seljakinja s toržočkim vezovima ulazilisu u sobu i pitali ga želi li štogod. Pjer nije spuštao noge sa stola i gledao ihje iznad naočara na shvaćajući što žele i kako mogu živjeti a da nisu riješilipitanja koja njega zaokupljaju. A njega su zaokupljala mahom ista pitanjaod onoga dana kad se nakon dvoboja vratio iz Sokoljnika i proveo prvumučnu, besanu noć; samo su ga sad, ovako sama na putu, saletjela neobičnosnažno. O čemu je god razmišljao, vazda se vraćao na jedna te ista pitanjakoja nije mogao riješiti, a nije mogao ni da ih ne zadaje sam sebi. Kao damu se u glavi istrošio onaj glavni vijak na kojemu se držao cio njegov život.Vijak se nije više mogao zavrtati ni odvrtati, nego se okretao sve na istomnarezu ne zahvaćajući ni za šta, a Pjer nije mogao prestati da ga okreće.

Ušao je upravitelj i stao ponizno moliti njegovu svjetlost da pričeka jošsamo dva sata pa da će onda dati za njegovu svjetlost (što bude da bude)kurirske konje. Upravitelj je, očito, lagao i htio samo da od putnika izmamišto više novaca. »Je li to zlo ili dobro? - upita se Pjer. - Za mene je dobro,

za drugog je putnika zlo, a njemu prijeko potrebno, jer nema šta jesti -pričao mi je da ga je neki oficir istukao zbog toga. A oficir ga je istukaozato što se žurio. A ja sam pucao u Dolohova zato što sam držao da su meuvrijedili A Louisa XVI su pogubili zato što su držali da je zločinac, anakon godinu dana ubili su one koji su njega smakli, također zbog nečega.Šta je zlo? Šta je dobro? Šta treba voljeti, šta mrziti? Radšta valja živjeti, išta sam ja? Šta je život, a šta smrt? Kakva sila vlada nad nama svima?« -pitaše se on. I nije bilo odgovora ni na jedno od tih pitanja osim jednogakoji nije logičan i koji uopće nije odgovarao na ta pitanja. Ta je odgovorbio: »Kad umreš - sve će se svršiti. Kad umreš sve ćeš doznati - ili ćešprestati pitati«. Ali je i umrijeti bilo strašno.

Toržočka je prodavačica nudila piskavim glasom svoju robu, osobitopapuče od kozje kože. »Ja imam na stotine rubalja i ne znam šta ću s njima,a ona tu stoji u poderanoj bundi i bojažljivo me gleda - mišljaše Pjer. - Azašto su joj potrebni novci? Baš kao da joj mogu donijeti mrvicu sreće iduševnog mira? Ima li išta na svijetu što bi nam pomoglo da se ona i jaodupremo zlu i smrti? Smrt koja će svemu učiniti kraj i koja će doći danasili sutra - svakako za koji časak, kad se usporedi s vječnošću«. I on ponovohvataše vijak koji nije ni za šta zahvaćao i koji se svejednako okretao najednom te istom mjestu.

Sluga mu pruži roman u pismima od M-me Suza. Knjiga bijaše dopolovine razrezana. On poče čitati o patnjama i moralnoj borbi nekakveAmélie de Mansfeld. »I zašto se ona borila sa svojim napasnikom - mišljašeon - kad ga je voljela? Bog nije mogao usaditi u njenu dušu težnju koja bise protivila njegovoj volji. Moja se bivša žena nije borila i možda je imalapravo. Ljudi nisu ništa otkrili - kazivaše opet sam sebi Pjer - niti su štaizmislili. Znati možemo samo to da ništa ne znamo. I to je najviši stupanjljudske mudrosti«.

Sve mu se u njemu samu i oko njega činilo zamršeno, besmisleno iodvratno. Ali je baš u toj odvratnosti prema svemu što ga je okružavalo Pjernalazio neko posebno uživanje koje razdražuje.

- Bit ću toliko slobodan da zamolim vašu svjetlost da se malčicepomaknu, evo radi njih - reče upravitelj ulazeći u sobu i uvodeći još jednogputnika koji se tu zaustavio zato što nije bilo konja. Putnik bijaše zdepast,koščat, žut, smežuran starac sijedih obrva koje su mu stršale nad sjajnimočima neodređene sivkaste boje.

Pjer spusti noge sa stola, ustade i legne na postelju koju su za nj prostrli,pa od vremena do vremena pogledavaše došljaka koji se, natmuren iumoran, ne gledajući Pjera, tromo svlačio a sluga mu pomagao. Pošto jeostao u iznošenu kožuščiću prevučenom nankinom29 i u valjenkama30 namršavim koščatim nogama, putnik sjede na divan, nasloni na naslon svojuveoma veliku glavu koja bijaše kratko ošišana i široka u sljepoočicama tepogleda Bezuhova. Pjera prenerazi taj ozbiljan, pametan i oštroumanpogled. On zaželje da zapodjene razgovor s putnikom, ali kad zausti da gaupita kamo putuje, putnik je već bio sklopio oči, skrstio smežurane staračkeruke, na jednoj od njih bijaše velik prsten od lijevanog željeza s Adamovimlikom, i nepomično sjedio pa se, ili odmarao, ili duboko i mirno o nečemurazmišljao, kako se učini Pjeru. Putnikov sluga bijaše također žut starčić,sav izabrazdan borama, bez brkova i brade koji, očito, nisu bili obrijaninego mu nisu nikad ni rasli. Taj žustri starčić raspremi kovčežić za jelo,prostre stol za čaj i donese uzavreli samovar. Kad je sve bilo gotovo, putnikotvori oči, primače se stolu te natoči najprije sebi čašu čaja pa ondaćosavome sluzi i pruži mu je. Pjer postajaše nemiran i osjećaše da je prijekopotrebno, pa čak i neizbježno, da zavrgne razgovor sputnikom.

Sluga donese natrag svoju praznu, prevrnutu čašu i nedojeden komadićšećera te upita treba li štogod.

- Ništa. Daj mi knjigu - reče putnik. Sluga mu dade knjigu, koja se Pjeruučini da je vjerska, i putnik se udubi u čitanje. Pjer ga gledaše. Odjednomputnik odloži knjigu, označi gdje je stao i zatvori je te ponovo sklopi oči,nalakti se na naslon i sjede onako kako je maločas sjedio. Pjer ga gledaše ine stiže se ni okrenuti kad starac otvori oči i upre svoj čvrst i ozbiljanpogled pravo u lice Pjeru.

Pjeru bi nelagodno i on htjede izmaći tom pogledu, ali su ga sjajnestarčeve oči neodoljivo privlačile.

II

- Ako se ne varam, imam čast da govorim s grofom Bezuhovom - rečeputnik glasno i polako. Pjer gledaše iznad naočara šutke i upitno svogasugovornika.

- Čuo sam o vama - produži putnik - čuo sam, gospodine moj, kakva vasje nesreća snašla. - On naglasi pretposljednju riječ kao da je htio reći: »Jest,nesreća, zovite vi to kako hoćete, ali ja znam da je to što vam se u Moskvidogodilo, bila nesreća«. - Veoma mi je žao, gospodine moj!

Pjer pocrvenje, hitro spusti noge s postelje i naže se prema starcusmješkajući se neprirodno i snebivljivo.

- Ja vam to nisam spomenuo zbog radoznalosti, gospodine moj, negozbog nekih važnijih razloga. - On časkom pošutje ne puštajući Pjera s očijupa se pomače na divanu pozivajući tom gestom Pjera da sjedne pored njega.Pjeru bijaše nelagodno započinjati razgovor s tim starcem, ali mu senehotice pokori, priđe i sjede do njega.

- Vi ste nesretni, gospodine moj - proslijedi on. - Vi ste mladi a ja samstar. Htio bih vam pomoći koliko mogu.

- Ah da - reče Pjer i neprirodno se osmjehnu. - Veoma sam zahvalan ... Aodakle vi putujete, ako smijem pitati?

Putnikovo lice nije bilo ljubazno, štoviše, bilo je hladno i kruto, ali su,usprkos tome, i govor, i lice novoga znanca neodoljivo privlačili Pjera.

- Ali ako vam je zbog bilo kojih razloga neugodno da se sa mnomrazgovarate, kažite mi samo, gospodine moj - reče starac i odjednom se,začudo, osmjehnu očinski nježno.

- Ama nije, nipošto, naprotiv, veoma bih se rado upoznao s vama - rečePjer pa pogleda još jednom u ruke novome poznaniku i pobliže promotriprsten. On ugleda na njemu Adamovu glavu, masonski znak.

- Dopustite da vas zapitam - reče on - jeste li vi mason?- Jesam, ja pripadam bratstvu slobodnih zidara - reče putnik zaranjajući

pogledom sve dublje i dublje u Pjerove oči. - I u svoje i u njihovo imepružam vam bratsku ruku.

- Bojim se - reče Pjer smješkajući se i kolebajući se između povjerenjakoje mu ulijevaše mason i navike da se podsmjehuje masonskomvjerovanju - bojim se da mi je prilično daleko shvaćanje, kako da kažem,bojim se da se moji nazori na svijet toliko razlikuju od vaših da se nećemomoći razumjeti.

- Poznati su mi vaši nazori - reče mason - a ti vaši nazori, o kojima vigovorite i koji se vama čine da su plod vašega razmišljanja, nazori suvećine ljudi, plod oholosti, lijenosti i neznanja. Oprostite mi, gospodinemoj, ali da ne poznajem vaše nazore, ne bih ni zapodijevao razgovor svama. Vaši su nazori žalosna zabluda.

- Isto tako kao što i ja mogu vjerovati da ste i vi u zabludi - reče Pjer ilako se osmjehnu.

- Nikad se ne bih usudio reći da znam istinu - reče mason koji je sve višei više iznenađivao Pjera svojim određenim i odlučnim riječima. - Nitko nemože sam dokučiti istinu; samo se kamen po kamen, uz učešće svih,milijuna pokoljenja, od praoca Adama pa do naših dana, gradi onaj hramkoji treba da bude dostojno prebivalište velikoga boga - reče mason i sklopioči.

- Moram vam reći da ja ne vjerujem, ne... vjerujem u boga - reče Pjer smukom i žaljenjem osjećajući da je prijeko potrebno da kaže svu istinu.

Mason pogleda pažljivo Pjera i nasmjehnu se kao što bi se bogataš kojidrži u rukama milijune nasmjehnuo siromašku, kad bi mu ovaj rekao da on,siromašak, nema pet rublja koji bi ga mogli usrećiti.

- Jest vi ga ne poznajete, gospodine moj - reče mason.- Vi ga ne možete poznavati. Ne poznajete ga i zato ste nesretni.- Jesam, jesam, nesretan sàm - prisnaži Pjer - ali šta da radim?- Vi ga ne poznajete, gospodine moj, i zato ste veoma nesretni. Ne

poznajete ga, a on je ovdje, on je u meni, u mojim riječima, on je u tebi pačak i u ovim svetogrdnim riječima koje si malo prije izgovorio - reče masonoštrim i drhtavim glasom.

On časak pošutje i uzdahnu nastojeći, po svoj prilici, da se smiri.- Kad njega ne bi bilo - reče on tiho - mi ne bismo ni govorili o njemu,

gospodine moj! O čemu smo, o kome govorili? Koga si nijekao? - reče onodjednom zanosno oštrim i sigurnim glasom. - Tko ga je izmislio ako ganema? Zašto si pomislio da postoji takvo nedokučivo biće? Zašto ste ti icijeli svijet pomislili da postoji takvo nepojmljivo biće, svemoguće biće,

vječno i beskrajno u svim svojim osobinama? ... - On umukne i dugošućaše.

Pjer nije mogao ni htio prekidati tu šutnju.- On postoji, samo ga je teško shvatiti - prozbori ponovo mason ne

gledajući u lice Pjeru nego preda se, listajući knjigu svojim staračkimrukama koje se od uzbuđenja nisu mogle smiriti. - Kad bi on bio čovjek okome bi ti sumnjao da postoji, ja bih ti doveo čovjeka, uhvatio ga za ruku ipokazao ti ga. Ali kako da ja, običan smrtnik, pokažem svu svemogućnost,svu vječnost, svu dobrotu njegovu onome tko je slijep ili onome tko zatvaraoči da ga ne vidi, da ga ne razumije, i da ne vidi, i da ne shvati koliko jesam gnusan i poročan? - On pošutje. - Tko si ti? Šta si ti? Ti zamišljaš da simudrac zato što si mogao izgovoriti one bogohulne riječi - rečepodsmjehujući se sumorno i prezirno - a gluplji si i luđi od malog djetetakoje se igra dijelovima vješto izrađena sata pa se, kako ne shvaća čemusluži taj sat, usuđuje reći da ne vjeruje ni u majstora koji ga je načinio.Teško ga je spoznati. Mi vjekovima, od praoca Adama pa do naših dana,radimo oko toga da ga spoznamo i beskrajno smo daleko od svog cilja; ali utome što ga ne shvaćamo, vidimo samo svoju slabost i njegovu veličinu ...

Pjer je sa zebnjom u srcu gledao sjajnim očima u lice masonu i nije gaprekidao ni zapitkivao, nego svom dušom vjerovao što mu taj starac govori.Je li vjerovao onim njegovim razumnim dokazima, ili je vjerovao, kao štovjeruju djeca, intonacijama, osvjedočenju i iskrenosti koji su bili umasonovu govoru, podrhtavanje glasa koje je ponekad malne prekidalomasona, ili onim sjajnim staračkim očima što su ostarjele u tom uvjerenju,ili pak onoj mirnoći, nepokolebljivosti i poznavanju svoga poziva koji suprosijavali iz cijelog masonova bića i koji su ga se još više doimali što jesam bio klonuo i očajan - tek, on je iz svega srca želio vjerovati, i vjerovaoje, i bio je radostan što se smiruje, i preporođuje i vraća u život.

- On se ne poima umom, nego se poima životom - reče mason.- Ne razumijem - reče Pjer koji sa strahom osjećaše kako se u njemu budi

sumnja. On se bojao da sugovornikovi dokazi ne budu nejasni i slabi, bojaose da mu neće moći vjerovati. - Ne razumijem - reče - kako to govorite.

Mason se osmjehnu svojim krotkim, očinskim osmijehom.- Najviša mudrost i istina jest poput najčistije tekućine koju želimo

pretočiti u sebe - reče on. - Mogu li ja tu čistu tekućinu pretočiti u nečistu

posudu pa da onda sudim o njenoj čistoći? Samo pročišćavanjem sama sebemogu donekle očistiti tekućinu koju primam.

- Tako je, tako je! - radosno će Pjer.- Najviša mudrost nije osnovana samo na razumu, ni na onim svjetovnim

naukama, fizici, historiji, kemiji itd. na koje se dijeli znanje uma. Najviša jemudrost jedna. Najviša mudrost ima jednu nauku - nauku svega, nauku kojarazjašnjuje cijeli svijet i čovjekovo mjesto u njemu. Da čovjek primi tunauku u sebe, prijeko je potrebno da se sam pročisti i preporodi i stoga,prije no što spozna, treba da vjeruje i da se usavršava. A da bi se postigaotaj cilj, usađena je u našu dušu božja luč koja se zove savjest.

- Jest, jest - potkrijepi Pjer.- Pogledaj svojim duhovnim očima čovjeka koji je u tebi i zapitaj sama

sebe jesi li zadovoljan sa sobom? Šta si postigao upravljajući se samorazumom? Šta si ti? Vi ste mladi, vi ste bogati, vi ste pametni, obrazovani,gospodine moj! Šta ste učinili od svega tog blaga koje vam je udijeljeno?Jeste li zadovoljni sa sobom i svojim životom?

- Nisam, mrzak mi je život - reče Pjer i namršti se.- Ako ti je mrzak, a ti ga promijeni, pročisti sama sebe i koliko se budeš

pročistio toliko ćeš spoznati mudrost. Pogledajte malo svoj život, gospodinemoj! Kako ste ga provodili? U raspojasanim orgijama i razvratu, sve steprimali od društva, a ništa mu niste davali. Dobili ste u ruke bogatstvo.Kako ste ga upotrijebili? Šta ste učinili za bližnjega svoga? Jeste li kadpomislili na desetke tisuća robova, jeste li im pomogli fizički i moralno?Niste. Iskorištavali ste njihovu muku da biste mogli provoditi raskalašenživot. Eto šta ste učinili! Jeste li izabrali kakvu službu u kojoj biste moglibiti od koristi svome bližnjemu? Niste. Provodil ste životu u besposlici.Onda ste se, gospodine moj, oženili, preuzeli na se odgovornost da ćetevoditi brigu o mladoj ženi, pa šta ste učinili? Niste joj pomogli, gospodinemoj, da stupi na put istine, nego ste je gurnuli u vrtlog laži i nesreće. Čovjekvas je uvrijedio i vi ste ga ubili, a sad kažete da ne poznajete boga i da vamje mrzak vlastiti život. To nije nikakvo čudo, gospodine moj!

Nakon tih riječi mason se opet nalakti na naslon divana i sklopi oči kaoda se umorio od dugog razgovora. Pjer gledaše to ozbiljno, nepomično,staračko, reklo bi se mrtvačko lice, i nečujno micaše usnama. Htio je reći:jest, odvratan je, besciljan, razvratan moj život, ali se nije usuđivao daprekine šutnju.

Mason se promuklo, starački nakašlja i zove slugu.- Šta je s konjima? - zapita ne gledajući Pjera.- Doveli su odmorene konje - odgovori sluga. - Nećete li se samo

odmoriti?- Neću, reci im neka prežu.»Zar će on zbilja otići i ostaviti me sama a da mi nije sve rekao i da mi

nije obećao pomoć? - mišljaše Pjer pa ustade i oborene glave uze hodati posobi pogledavajući od vremena do vremena masona. - Tako je, ja nisam otome mislio, ali sam provodio nedostojan, raspuštan život, iako ga nisamvolio i nisam toga htio - mišljaše Pjer - a ovaj čovjek zna istinu i, kad bihtio, mogao bi mi je otkriti«. Pjer je htio to reći masonu, ali se nije usudio.Putnik je svojim vještim staračkim rukama spremio stvari i sad zakopčavaosvoj kožuščić. Nakon toga se okrenu Bezuhovu i upita ga ravnodušno iuljudno: - Kamo sad putujete, ako smijem pitati, gospodine moj?

- Ja? ... Ja u Petrograd - odgovori Pjer djetinjim, neodlučnim glasom. -Hvala vam! U svemu se slažem s vama. Ali nemojte misliti da sam ja takološ. Ja sam iz sveg srca želio da budem onakav kakav biste vi htjeli dabudem; ali nitko mi nije nikad pritekao u pomoć ... Uostalom, u prvom redusam svemu ja sam kriv. Pomozite mi, naučite me pa ću možda biti... - Pjerne mogaše dalje govoriti; poče šmrcati i okrenu se.

Mason dugo šućaše premišljajući, očito, o nečemu.- Pomoć dolazi samo od boga - reče on - ali naš će vam red pomoći

onoliko koliko je u njegovoj moći, gospodine moj! Vi idete u Petrograd papredajte ovo grofu Villarskomu (on izvadi novčanik i na velikom listupapira, presavijenu načetvoro, napisa nekoliko riječi). Dopustite mi da vamdadem jedan savjet. Kad stignete u prijestolnicu, provedite prvo vrijeme usamoći, razmišljajte o sebi i okanite se prijašnjeg načina života. Onda,želim vam sretan put, gospodine moj - reče kad spazi da je sluga ušao usobu - i mnogo uspjeha ...

Taj je putnik bio Osip Aleksejevič Bazdejev, kako je Pjer kasnije doznaoiz upraviteljeve knjige. Bazdejev je bio jedan od najpoznatijih masona imartinista31 još iz Novikovljeva32 doba. Nakon njegova odlaska Pjer nijedugo legao da spava niti je tražio konje, već je hodao po staničnoj sobirazmišljajući o svojoj poročnoj prošlosti i sanjareći, zanesen svojimpreporodom, o blaženoj, čistoj i kreposnoj budućnosti koja mu se činila

tako laka. Činilo mu se da je bio poročan samo zato što je nekako slučajnozaboravio kako je lijepo biti krepostan. U duši mu nije ostalo ni traga odprijašnjih sumnji. Čvrsto je vjerovao da je moguće bratstvo ljudi koji su seudružili da potpomažu jedan drugoga na putu vrline, i zamišljao jemasoneriju kao takvo bratstvo.

III

Kad je stigao u Petrograd, Pjer nije nikome javio o svome dolasku, nijenikamo izlazio nego je cijele dane provodio u čitanju Tome Kempenca,33

knjige koju mu je donio neki neznanac. Čitajući tu knjigu, Pjer je shvaćaojedno te jedno; shvaćao je kakav je užitak, koji još nije bio okusio, vjerovatida je moguće postići savršenstvo i da je moguća bratska i djelotvorna ljubavmeđu ljudima, koju mu je bio otkrio Osip Aleksejevič. Sedmicu dana nakonnjegova dolaska mladi poljski grof Villarski, koga je Pjer površno poznavaoiz petrogradskog visokog društva, uđe jedne večeri u njegovu sobu, onakoslužbeno i svečano kako mu je došao Dolohovljev Sekundant, pa zatvori zasobom vrata i, kad se osvjedoči da u sobi nema nikoga osim Pjera, obratimu se.

- Došao sam k vama, grofe, s jednim nalogom i ponudom - reče nesjedajući. - Jedna osoba na veoma visokom položaju u našem bratstvuzauzela se da vas primimo u bratstvo prije roka i ponudila mi da vambudem jamac. Ja smatram za svoju svetu dužnost da izvršim volju teličnosti. Želite li da vam budem jamac pri stupanju u bratstvo slobodnihzidara?

Pjera prenerazi hladni i ozbiljni ton čovjeka koga je viđao na balovimagotovo uvijek ljubazno nasmiješena u društvu najljepših žena.

- Jest, želim - reče Pjer.Villarski nakloni glavu.- Još jedno pitanje, grofe - reče on - na koje vas molim da mi odgovorite

ne kao budući mason, nego kao čestit čovjek (galant homme), potpunoiskreno: jeste li se odrekli svojih prijašnjih nazora, vjerujete li u boga?

Pjer se zamisli.- Jest... jest, vjerujem u boga - reče on.- Onda ... - poče Villarski, ali ga Pjer presiječe u riječi.- Jest, ja vjerujem u boga - reče još jednom.- Onda možemo krenuti - reče Villarski. - Moja vam kočija stoji na

raspolaganju.

Villarski je za sve vrijeme vožnje šutio. Kad ga Pjer upitao što treba daradi i kako da odgovara, Villarski je samo odgovorio da će ga iskušati braćakoja su dostojnija od njega i da Pjer treba samo da govori istinu.

Pošto su ušli kroz kapiju nekakve velike kuće u kojoj je bila smještenaloža i popeli se uz mračne stepenice, uđoše u maleno, rasvijetljenopredsoblje gdje sami svukoše svoje bunde. Iz predsoblja prijeđoše u drugusobu. Nekakav se čovjek, u čudnu odijelu, pojavi na vratima. Villarski mupođe u susret, šapne mu nešto na francuskome i priđe jednom malomormaru u kojem Pjer spazi odijela kakva nije nikad u svom životu vidio.Villarski uze iz ormara jedan rupčić, metnu ga Pjeru na oči i zaveza gaotraga pri čemu mu bolno zahvati kosu u čvor, zatim ga privuče, poljubi,prihvati za ruku i povede nekamo. Pjera je boljelo što mu je kosa bilauvezana u čvor, mrštio se od bola i smješkao se stideći se nečega. Njegovase divovska figura, opuštenih ruku, namrštene i nasmiješene fizionomije,kretala za Villarskim nesigurnim i bojažljivim koracima.

Nakon desetak koračaja Villarski stade.- Šta vas god snašlo - reče on - morate hrabro sve podnositi ako ste čvrsto

odlučili da stupite u naše bratstvo. (Pjer potvrdno klimnu glavom.) Kadzačujete kucanje na vratima skinite rubac s očiju - nadoveza Villarski -želim vam hrabrosti i uspjeha! - I on stisne Pjeru ruku i iziđe.

Kad je ostao sam, Pjer se i dalje jednako osmjehivao. Dvaput je slegnuoramenima, prinosio ruku rupčiću, kao da ga je htio skinuti, i ponovo jespuštao. Pet minuta koje je proveo zavezanih očiju učiniše mu se cijelimsatom. Ruke su mu nabrekle, noge klecale; činilo mu se da je umoran.Obuzimala su ga najsloženija i naj različiti ja osjećanja. Strahovao je šta ćemu se dogoditi, a još je više strahovao da ne pokaže da se boji. Zanimalo gaje šta će mu se dogoditi, šta će mu otkriti; ali se najviše radovao što jekucnuo čas kad će napokon stupiti na onaj put preporoda i kreposnog idjelotvornog života o kojemu je sanjario otkako je sreo Osipa Aleksejeviča.Začu snažno kucanje na vratima, skine povez i pogleda oko sebe. U sobibijaše mrak kao u rogu - samo je na jednom mjestu gorjelo kandilo unečemu bijelom. Pjer priđe bliže i opazi da kandilo stoji na crnome stolu nakojemu ležaše otvorena knjiga. Ta je knjiga bila evanđelje; ono bijelo učemu je gorjelo kandilo bijaše ljudska lubanja sa zubima i šupljinama. Pjerpročita prve riječi evanđelja: »U početku biješe riječ i riječ bijaše u boga«,obiđe stol i ugleda velik otvoren kovčeg, pun nečega. To bijaše lijes i u

njemu kosti. Nimalo se nije začudio što je to ugledao. Kako se bio nadao daće ući u posve nov život, posve drugačiji od pređašnjega, očekivao je da svebude neobično, još neobičnije od ovoga što je vidio. Lubanja, lijes,evanđelje - činilo mu se da je on sve to očekivao, da je očekivao još i više.Gledao je oko sebe nastojeći da probudi u sebi ganuće. »Bog, smrt, ljubav,bratstvo među ljudima« - govoraše u sebi povezujući s tim riječima mutne,ali radosne predodžbe o nečemu. Vrata se otvoriše i netko uđe.

Pri slaboj svjetlosti, na koju se Pjer ipak već uspio privići, uđe unizakčovjek. Taj je čovjek, očito, došao sa svjetla u tamu pa je zastao, zatim seopreznim korakom približio stolu i položio na nj svoje malene ruke ukožnim rukavicama.

Na tom oniskom čovjeku bijaše bijela kožna pregača koja mu jeprekrivala grudi i donekle noge, oko vrata je nosio nešto nalik na ogrlicu aispod ogrlice se pomaljao visoki bijeli žabo što mu je uokvirivao dugoljastolice, osvijetljeno odozdo.

- Zbog čega ste došli ovamo? - zapita došljak i okrenu se Pjeru ravnajućise po šumu koji je on prouzrokovao. - Zbog čega ste vi, koji ne vjerujete uistine vidjela, niti vidite vidjela, zbog čega ste došli ovamo, šta želite odnas? Mudrosti, vrline, prosvjetljenja?

U trenutku kad su se vrata otvorila i ušao neznanac, Pjera je obuzeo strahi strahopoštovanje, kao kad je u djetinjstvu bio na ispovijedi - osjetio je daje u četiri oka s čovjekom, potpuno tuđim po načinu života, a bliskim poosjećanju bratstva prema ljudima. Srce mu je lupalo tako snažno da mu jezastajao dah; on se primače besjedniku (tako su masoni zvali brata koji jepripremao tražioca za stupanje u bratstvo). Kad priđe bliže, Pjer poznade ubesjedniku svoga znanca Smoljaninova, ali ga je vrijeđala i sama pomisaoda je taj čovjek njegov poznanik - došljak je bio samo brat i ćudoredanučitelj. Pjer dugo ne mogaše izgovoriti ni riječi pa besjednik moradeponoviti svoje pitanje.

- Da, ja... ja... želim da se preporodim - jedva izgovori Pjer.- Dobro - reče Smoljaninov i odmah nastavi. - Znate li štogod o

sredstvima kojima će vam naš sveti red pomoći da postignete svoj cilj? ... -zapita besjednik mirno i brzo.

- Ja ... ja se nadam ... rukovođenju ... pomoći... u preporođavanju - rečePjer drhtavim glasom i zapinjući u govoru, što je potjecalo koje od

uzbuđenja, koje od toga što nije bio naviknut da govori ruski o apstraktnimstvarima.

- Šta mislite o slobodnom zidarstvu?- Ja držim da je slobodno zidarstvo fraternité34 i jednakost ljudi koji

imaju plemenite ciljeve - reče Pjer stideći se što njegove riječi neodgovaraju ovom svečanom trenutku. - Držim ...

- Dobro - zabrza besjednik koji je, očito, bio posve zadovoljan timodgovorom. - Jeste li tražili u religiji sredstva da postignete svoj cilj?

- Nisam, smatrao sam da je lažna i nisam je slijedio - reče Pjer tako tihoda ga besjednik ne ču dobro pa ga zapita što je rekao. - Bio sam ateist -odgovori Pjer.

- Vi tražite istinu da biste živjeli po njenim zakonima; prema tome, vitražite mudrost i vrlinu, je li tako? - reče besjednik nakon časovite šutnje.

- Jest, jest - potkrijepi Pjer.Besjednik se nakašlje, prekriži na prsima ruke u rukavicama i uze ovako

govoriti.- Sad vam moram otkriti glavni cilj našeg reda - reče - pa ako se taj cilj

podudara s vašim, onda će biti od koristi da stupite u naše bratstvo. Prvi,najvažniji cilj i ujedno temelj našega reda, na kojemu on počiva i kojinikakva ljudska sila ne može razrušiti, jest očuvanje i predaja potomstvujedne velike tajne... koja je do nas doprla iz najdavnijih vremena, čak odprvog čovjeka, tajne od koje, možda, zavisi sudbina roda ljudskoga. Ali,budući da je ta tajna takva da je ne može znati niti se njome koristiti nitkotko nije dugotrajnim i revnim očišćenjem sama sebe pripremljen za to, nemože se ni svak nadati da će je brzo saznati. Stoga mi imamo jedan drugicilj, a taj je da pripremamo naše članove, koliko je god moguće, dauzdižemo njihova srca, da im čistimo i prosvjetljujemo razum onimsredstvima koja su nam predajom otkrili muževi što su se potrudili dapronađu tu tajnu i tako ih osposobimo da je prime. Očišćujući ipopravljajući naše članove, mi nastojimo, u trećem redu, da popravimo isav ljudski rod dajući im naše članove za primjer pobožnosti i vrline i takosvim silama nastojimo da suzbijemo zlo koje vlada u svijetu. Promislitemalo o tome pa ću onda opet doći k vama - reče on i iziđe iz sobe.

- Da suzbijemo zlo koje vlada u svijetu - ponovi Pjer i predoči sebi svojubuduću djelatnost na tom polju. Predočavao je sebi iste onakve ljude kakav

je sam bio prije dvije sedmice, i u duhu im upućivao poučnu i učenubesjedu. Zamišljao je poročne i nesretne ljude kojima pomaže i riječju idjelom; zamišljao je ugnjetavače od kojih spasava njihove žrtve. Od ona tricilja koja je besjednik nabrojio, posljednji - popravljanje roda ljudskoga,bijaše osobito blizak Pjeru. Neka važna tajna koju je besjednik spomenuobudila je, doduše, u njemu radoznalost, ali mu se nije činila bitna; a drugicilj, očišćenje i popravljanje sama sebe, nije ga mnogo zanimalo, jer je utom času uživao osjećajući da se već izliječio od nekadašnjih poroka i da jespreman samo na dobro.

Nakon pola sata vrati se besjednik i saopći tražiocu sedam vrlina kojeodgovaraju sedmorima stepenicama u Salamonovu hramu i koje svakimason mora u sebi odgajati. Te su vrline: 1) skromnost, čuvanje tajnemasonskoga reda, 2) pokoravanje višim članovima reda, 3) ćudoređe, 4)ljubav prema čovječanstvu, 5) hrabrost, 6) podašnost i 7) ljubav premasmrti.

- Sedmo, nastojte - reče besjednik - da često pomišljate na smrt tako davam se ona više ne čini kao strašan neprijatelj, nego kao prijatelj ... kojiizbavlja od ovoga kukavnog života dušu što se muči i trudi oko vrline, e dabi je odveo onamo gdje je čeka nagrada i smirenje.

»Jest, mora da je tako - mišljaše Pjer pošto je nakon tih riječi besjednikponovo otišao od njega puštajući ga da razmišlja u samoći. - Mora da jetako, ali sam ja još tako slab da mi je drag život čiji smisao mi se tek sammalo pomalo otkriva«. Ali onih ostalih pet vrlina, kojih se prisjetio brojećiih na prste, osjećao je u svojoj duši: i hrabrost, i podašnost, i ćudoređe iljubav prema čovječanstvu, a pogotovo pokoravanje koje mu se čak nije ničinilo kao vrlina nego kao sreća. (Bilo mu je tako drago da se izbavi odsvoje samovolje i da podredi svoju volju onome i onima koji su znalineporecivu istinu.) Sedmu je vrlinu Pjer smetnuo s uma i nikako je se nijemogao prisjetiti.

Besjednik se treći put brže vrati i zapita Pjera ostaje li još pri svojojnakani i je li spreman da se podvrgne svemu što se od njega zatraži.

- Spreman sam na sve - reče Pjer.- Moram vam još napomenuti - reče besjednik - da naš red ne predaje

svoj nauk samo riječima nego i drugim sredstvima koja na pravog tražiocaistine i vrline djeluju možda još jače negoli samo tumačenje riječima. Ovaje dvornica, ovakva kakvu je vidite, morala već protumačiti vašemu srcu,

ako je ono otvoreno, više negoli riječi; vi ćete, možda, za vašega primanjavidjeti još sličan način tumačenja. Naš red nasljeđuje starim društvima kojasu otkrivala svoje učenje hijeroglifima. Hijeroglif - kazavši besjednik - jestnaziv neke stvari koja nije podložna osjetilima i koja posjeduje svojstvaslična onima koja posjeduje naslikana stvar.

Pjer je veoma dobro znao šta je hijeroglif, ali se nije usuđivao govoriti.Šutke je slušao besjednika i po svemu slutio da će kušnje domalo započeti.

- Ako ostajate nepokolebljivi, onda ja moram najprije učiniti ono što jepotrebno da vas uvedem - reče besjednik prilazeći Pjeru. - Molim vas da miizručite sve svoje dragocjenosti kako biste dokazali da ste podašni.

- Ali ja nemam ništa kod sebe - reče Pjer koji vjerovaše da od njega tražeda im izruči sve što ima.

- Ono što imate uza se - sat, novac prstenje ...Pjer žurno izvadi novčanik, sat i dugo ne mogaše skinuti sa svog debelog

prsta vjenčani prsten. Kad je to bilo gotovo, mason reče: - Molim vas da serazodjenete kako biste dokazali da se pokoravate. - Pjer skine frak, prsluk ilijevu čizmu, kako ga je uputio besjednik. Mason mu razdrlji košulju nalijevoj strani prsi pa se saže i zavrnu mu lijevi nogavicu do iznad koljena.Pjer htjede odmah izuti i desnu čizmu i zasukati hlače ne bi li uštedio trudneznancu, ali mu mason reče da nije potrebno - i dade mu papuču za lijevunogu. Pjer stajaše pred bratom besjednikom opuštenih ruku i razmaknutihnogu, osmjehujući se i protiv volje djetinje i sramežljivo, sumnjičavo ipodrugljivo samu sebi, i očekujući njegove zapovijedi.

- I napokon, molim vas da mi kažete što vam je najveća strast kako bistedokazali da ste iskreni - reče on.

- Moja strast! Ja sam ih toliko imao - reče Pjer.- Onu strast zbog koje ste se najviše kolebali na putu vrline - reče mason.Pjer pošutje razmišljajući..»Piće? Oblapornost? Besposličarenje? Lijenost? Plahovitost? Srdžba?

Žene?« - prebiraše on po svojim porocima odmjeravajući ih i neznajućikojemu da dade prednost.

- Žene - reče tiho, jedva čujno. Mason se ne micaše i dugo ništa negovoraše nakon tog odgovora. Najposlije pristupi Pjeru, uze rupčić štoležaše na stolu i ponovo mu zaveza oči.

- Posljednji put vam kažem - pazite samo na sebe, stavite okove na svojaosjećanja i ne tražite blaženstvo u strastima, nego u svom srcu ... Izvor

blaženstva nije izvan nas nego u nama ...Pjer već osjećaše u sebi taj osvježujući izvor blaženstva što mu

preplavljivaše dušu radošću i milinom.

IV

Odmah zatim dođe u mračnu dvornicu po Pjera, umjesto dotadašnjegbesjednika, jamac Villarski koga poznade po glasu. Na nova pitanja o tomeostaje li čvrsto pri svojoj nakani, Pjer odgovori: - Jest, jest, ostajem - irazgolićenih gojaznih grudi, osmjehujući se djetinje vedro, koračajućinesigurno i bojažljivo jednom izuvenom i jednom obuvenom nogom, pođenaprijed za mačem koji mu Villarski bješe prislonio na gola prsa. Iz sobe gaVillarski povede kroz hodnike idući s njim čas natrag, čas naprijed, inaposljetku ga dovede pred vrata lože. Villarski se nakašlja, odgovoriše mumasonskim udarcima čekića i vrata se pred njim otvoriše. Nečiji ga dubokiglas (Pjeru bijahu oči još zatvorene) upita tko je on, odakle je rodom i kadse rodio itd. Zatim ga opet povedoše nekamo a da mu nisu razvezali oči i,dok je hodao, govorahu mu u alegorijama o tegobama njegova puta, o tomekako mora hrabro podnositi tegobe i opasnosti. Pjer je za tog puta primijetioda su ga zvali čas tražiocem, čas patnikom, čas zahtjevaocem i na različitenačine lupali čekićima i mačevima. Kad su ga privodili nekakvu predmetu,primijetio je da je nastala zabuna i pometnja među njegovim voditeljima.Čuo je kako su se ljudi oko njega stali šapatom prepirati i kako je jedanzahtijevao da ga povedu po nekom sagu. Napokon su mu dohvatili desnicu,položili je na nešto, a onda mu zapovijedili da ljevicom prisloni šestar nalijevu stranu grudi i natjerali ga da izgovori prisegu vjernosti zakonima redakoju je netko drugi čitao a on ponavljao riječi. Potom pogasiše svijeće izapališe svjetiljku na žestu, kao što je Pjer zaključio po mirisu, i rekoše muda će ugledati malo vidjelo. Skidoše mu povez s očiju i Pjer ugleda kao usnu, pri slabašnoj svjetlosti žestina plamena, nekoliko ljudi u istim onakvimpregačama kakvu je nosio besjednik kako stoje pred njim i drže mačevenaperene u njegove grudi. Među njima stajaše čovjek u bijeloj, okrvovljenojkošulji. Kad ga opazi, Pjer se naže naprijed na mačeve ne bi li ga mačeviproburazili. Ali se mačevi ukloniše i odmah mu nanovo zavezaše oči.

- Sad si vidio malo vidjelo - reče mu nečiji glas. Potom opet zapališesvijeće, rekoše mu da treba vidjeti popuno vidjelo i opet mu skidoše povez sočiju i desetak glasova iznenada reče: sic transit gloria mundi.35

Pjer se stade pomalo snalaziti i ogledavati sobu u kojoj je bio i ljude unjoj. Oko dugačka stola koji bijaše prekriven nečim crnim sjedilo jedvadesetak ljudi, svi u istim onakvim odijelima kao oni koje je prije vidio.Neke je od njih Pjer poznavao iz petrogradskog društva. Na predsjedničkomje mjestu sjedio neki nepoznati mladi čovjek a oko vrata mu je visionekakav poseban križ. Desno od njega sjedio je Talijan, opat, koga je Pjersusreo prije dvije godine kod Ane Pavlovne. Tu je još bio neki veomaugledni odličnik i jedan odgojitelj, Švicarac, koje je nekad živio kodKuraginovih. Svi su svečano šutjeli slušajući predsjednika koji je u rucidržao malen čekić. U zidu je bila ugrađena goruća zvijezda; s jedne jestrane stola ležao malen sag s različitim likovima, s druge je strane stajalonešto nalik na oltar s evanđeljem i lubanjom. Oko stola je stajalo sedamvelikih svijećnjaka, kao u crkvi. Dva brata dovedoše Pjera do oltara,namjestiše mu noge u položaj pravoga kuta i naložiše mu da legne govorećida on to pada ničice pred vratima hrama.

- Prije treba da dobije mistriju - šapnu jedan brat.- Ah! Okanite se, molim vas - reče drugi.Pjer ne posluša već svojim smetenim, kratkovidnim očima pogleda oko

sebe i odjedanput ga obuze sumnja: »Gdje sam? Šta radim? Ne rugaju li mise? Neću li se stidjeti kad se budem ovoga sjećao?« Ali ta sumnja potrajasamo trenutak. Pjer se osvrnu na ozbiljna lica oko sebe, sjeti se svega što jeveć prošao i shvati da ne smije stati na pola puta. Zgrozi se nad svojomsumnjom i, nastojeći da probudi u sebi malopređašnje ganuće, pade ničicepred vratima hrama. I doista, obuze ga ganuće, još jače nego prije. Pošto jeneko vrijeme ležao, rekoše mu da ustane i pripasaše mu istu onakvu bijelukožnu pregaču kakve su nosili ostali, dadoše mu u ruke mistriju i tri pararukavica, a onda mu se obrati veliki majstor. On mu reče neka se trsi daničim ne umrlja bjelinu te pregače koja predstavlja krepost i neporočnost;zatim o zagonetnoj mistriji reče neka se trsi da njome očisti srce svoje odporoka i da milostivo zaglađuje njome srce bližnjega svoga. Zatim o prvimmuškim rukavicama kaza da njihova smisla on ne može znati, ali da ihmora čuvati, o drugim muškim rukavicama kaza da ih mora nositi nasastancima i, najposlije, o trećim, ženskim rukavicama kaza: - Mili brate, iove ženske rukavice određene su za vas. Dajte ih onoj ženi koju budetenaviše cijenili. Tim ćete darom uvjeriti onu koju izaberete sebi za dostojnuzidaricu da vam je srce čisto. - Tu pošutje pa primetnu: - Ali pazi, mili

brate, da ove rukavice ne ukrase nečiste ruke. - Dok je veliki majstorizgovarao te posljednje riječi, Pjeru se učini da se predsjednik smeo. Pjer sejoš više smete, pocrvenje da mu suze udariše na oči, kao što se djecacrvene, stade se nemirno obzirati pa nastade mučan tajac.

Tu šutnju prekide jedan brat koji dovede Pjera do saga i uze mu izbilježnice čitati tumačenja svih figura prikazanih na njemu: sunca, mjeseca,čekića, viska, mistrije, kocke od bjelutka, stupa, triju prozora itd. Zatimodrediše Pjeru mjesto, pokazaše mu znakove lože, priopćiše lozinku zaulazak i naposljetku mu dopustiše da sjedne. Veliki majstor stade čitatipravilnik. Pravilnik je bio veoma dug, a Pjer od radosti, uzbuđenja i stidanije bio kadar da shvati sve što se čitalo. Saslušao je samo posljednje riječipravilnika koje je upamtio.

- »Mi u našim hramovima ne poznajemo drugih stupnjeva - čitaše velikmajstor - osim onih koji se nalaze između vrline i poroka. Čuvaj se da nepraviš bilo kakve razlike koje bi mogle poremetiti jednakost! Priteci upomoć bratu, tko god on bio, pouči zabludjeloga, podigni onoga koji pada inikad ne gaji pakosti ni neprijateljstva prema bratu! Budi prijazan i srdačan!Raspaljuj u svim srcima oganj vrline! Dijeli sreću s bližnjima svojima ineka ti zavist nikad ne pomuti čistoću tog užitka!

Praštaj neprijatelju svojemu, ne osvećuj mu se, osim tako da mu činišdobro! Kad tako izvršiš najviši zakon, otkrit ćeš tragove drevnogveličanstva koje si izgubio« - završi on pa se pridiže, zagrli Pjera i poljubiga.

Pjer je sa suzama radosnicama u očima gledao oko sebe, ne znajući šta daodgovori svima onima koji su ga okružili čestitajući mu i obnavljajućipoznanstva s njim. On nije priznavao nikakvih paznanstava; u svim je timljudima vidio samo braću i gorio od nestrpljenja da se s njima prihvatiposla.

Veliki majstor lupnu čekićem, svi posjedaše na svoja mjesta i jedanpročita poruku o prijekoj potrebi smirenja.

Veliki majstor predloži da izvrše i posljednju dužnost, i ugledni odličnikkoji je nosio zvanje sakupljača milostinje stade obilaziti braću. Pjer htjedezapisati na listu milodara sve novce koje je imao, ali se poboja da time nepokaže oholost pa zapisa onoliko koliko su zapisivali i drugi.

Sjednica je bila završena, a kad se Pjer vraćao kući činilo mu se da jestigao s nekakva daleka puta na kojemu je proveo desetke godina, posve se

promijenio i odvikao od nekadašnjeg načina života i navika.

V

Sutradan nakon primanja u ložu sjedio je Pjer kod kuće čitajući knjigu inastojeći proniknuti u smisao kvadrata koji je jednom svojom stranompredstavljao boga, drugom duševni svijet, trećom tjelesni, a četvrtommješoviti. Katkada bi se odvajao od knjige i kvadrata te u mašti snovaokako će urediti svoj život. Jučer su mu u loži rekli da je glas o dvobojudopro do cara i da bi za Pjera bilo najpametnije da se skloni iz Petrograda.Pjer je kanio otputovati na svoja imanja na jugu i pozabaviti se svojimseljacima. Baš je radosno razmišljao o novom životu kad u sobuneočekivano banu knez Vasilije.

- Dragi moj, šta si to učinio u Moskvi? Zašto si se posvadio s Ljoljom,mon cher? Ti si u zabludi - reče knez Vasilije ulazeći u sobu. - Ja sam svedoznao i mogu ti zasigurno reći da je Helena nedužna pred tobom kao Kristpred Židovima.

Pjer zausti da odgovori, ali ga on preteče: - I zašto se nisi obratio izravnoi jednostavno meni, kao prijatelju? Ja sve znam, sve razumijem - reče on - tisi se ponio kako dolikuje čovjeku koji čuva svoju čast; možda odvišebrzopleto, ali o tome nećemo suditi! Jedino imaj na umu u kakav ćešpoložaj dovesti i nju i mene u očima cijelog društva, pa čak i dvora -nadoveza tiše. - Ona živi u Moskvi, a ti ovdje. Imaj na umu, mili moj - onga povuče za ruku dolje - da je po srijedi nesporazum; vjerujem da i sam toosjećaš. Napiši odmah sa mnom pismo i ona će doći ovamo, sve će serazjasniti, a inače, kažem ti, može se vrlo lako dogoditi da nastradaš, milimoj!

Knez Vasilije pogleda ozbiljno Pjera.- Doznao sam iz pouzdanih izvora da se carica udova živo zanima za sve

to. Ti znaš da je ona veoma naklonjena Heleni.Pjer je nekoliko puta zaustio da kaže nešto, ali mu, s jedne strane, knez

Vasilije nije davao da dođe do riječi, a s druge - bojao se da počne govoritionim tonom odlučnog odbijanja i neslaganja kojim je tvrdo naumio daodgovara svome tastu. Osim toga, sjetio se riječi iz masonskog pravilnika:»budi prijazan i srdačan.« Mrštio se, crvenio, ustajao i sjedao, svladavajući

se da učini ono što mu je bilo najmučnije u životu - da kaže u lice čovjekunešto što mu neće biti drago, da ne kaže ono što od njega očekuje tajčovjek, pa ma bio on tko mu drago. Bio je toliko naviknut da se pokoravatom tonu nemarne samosvijesti kneza Vasilija da je i sad osjećao da nećebiti kadar da joj se odupre; ali je osjećao da od toga što će sad reći zavisisva njegova buduća sudbina - hoće li poći starim, prijašnjim putom, ili ovimnovim koji su mu tako primamljivo pokazali masoni i na kojemu je čvrstovjerovao da će se preporoditi i otpočeti nov život.

- Dakle, mili moj - reče knez Vasilije vragolasto - kaži »da« i ja ću jojpisati u svoje ime, pa ćemo zaklati debela junca. - Ali knez Vasilije nije nidospio izgovoriti svoju šalu, kad Pjer razbješnjela lica, što podsjeća nanjegova oca, ne gledajući u lice svom sugovorniku, procijedi šapatom: -Kneže, ja vas nisam zvao, odlazite, molim vas, odlazite! - On skoči na nogei otvori mu vrata. - Ta odlazite - ponovi on ne vjerujući sam sebi i uživajućiu smetenosti i strahu koji se ogledahu na licu kneza Vasilija.

- Šta ti je? Da nisi bolestan?- Odlazite! - ponovi Pjer još jednom drhtavim glasom. Knez Vasilije

morade bez ikakva objašnjenja otići.Nakon sedmicu dana Pjer se oprosti sa svojim novim prijateljima

masonima, ostavivši im velike svote novaca kao milostinju, i otputova nasvoja imanja. Njegova mu nova braća dadoše pisma za masone u Kijevu iOdesi i obećaše da će mu pisati i upućivati ga o njegovoj novoj djelatnosti.

VI

Pjerova afera s Dolohovom bijaše zabašurena i, mada je car u to vrijemebio strog kad su po srijedi bili dvoboji, ni protivnici ni svjedoci nisunastradali. Ali se u društvu pronese glas o dvoboju koji potvrdi Pjerovraskid sa ženom. Pjer, koga su gledali dobrostivo i zaštitnički dok je bionezakonit sin, koga su mazili i uznosili dok je bio najbolji momak zaženidbu u ruskoj carevini, izgubio je nakon svoje ženidbe, kad se udavače imajke nisu više imale čemu nadati od njega, mnogo u očima društva. Sad sujedino njega krivili zbog svega što se dogodilo, govorili su da je ljubomornabudala i da pati od istih onakvih napadaja krvoločnog bjesnila od kakvih jepatio i njegov otac. I kad se Helena nakon Pjerova odlaska vratila uPetrograd, svi su je njeni znanci dočekali ne samo srdačno, već i s nekimpoštovanjem s obzirom na njenu nesreću. Kad bi se razgovor poveo onjenom mužu, Helena je poprimala dostojanstveno držanje koje je bilausvojila svojim urođenim taktom - mada mu nije znala značenja. To jedržanje govorilo kako je ona odlučila da snosi svoju nesreću nikome se nežaleći i da je njen muž križ koji joj je bog poslao. Knez Vasilije je otvorenoizricao svoje mišljenje. Kad bi se poveo razgovor o Pjeru, on je slijegaoramenima i pokazujući na čelo govorio: - Un cerveau fêlé - je le disaistoujours.36

- Ja sam unaprijed rekla - kazivaše Ana Pavlovna o Pjeru - ja sam jošonda odmah rekla, i to prije no itko drugi (uporno je isticala da je bila prva),da je on luckast mladić, iskvaren razvratnim idejama svoga vremena. Jasam to rekla još onda dok su svi bili oduševljeni njime i čim se vratio izinozemstva, sjećate li se, kad je kod mene jedne večeri izigravao nekakvaMarata? I čime se svršilo? Ja nisam ni onda bila za taj brak i prorekla samsve što će se dogoditi.

Ana Pavlovna je u svojoj kući, kao i nekad, priređivala u slobodne danesijela, i to takva kakva je samo ona umjela priređivati - sijela na kojima se,u prvom redu, okupljala la crème de la véritable bonne société, la fine fleurde l’essence intelectuelle de la société de Pétersbourg,37 kako je govorilasama Ana Pavlovna. Osim što je društvo bilo tako delikatno odabrano,

odlikovala su se ta sijela još i time što je Ana Pavlovna svaki putugošćavala svoje goste nekom novom, zanimljivom ličnošću i što se nigdjenije tako bjelodano i pouzdano, kao na tim sijelima, očitovao stupanjpolitičkog toplomjera koji je pokazivao raspoloženje petrogradskogdvorskog legitimističkog društva.

Pri kraju 1806, kad su već bile poznate sve žalosne pojedinosti o tomekako je Napoleon potukao prusku vojsku kod Jene i Auerstädta i kako sevećina pruskih tvrđava predala, kad su naše jedinice već ušle u Prusku i kadje otpočeo naš drugi rat protiv Napoleona, Ana Pavlovna je sazvala kodsebe sijelo. La crème de la véritable bonne société38 bijahu bajna i nesretnaHelena koju je napustio muž, Mortemart, bajni knez Hipolit koji tek što jestigao iz Beča, dva diplomata, tetića, jedan mladić koga su u salonu zvalinaprosto un homme de beaucoup de mérite,39 jedna novopečena dvorskadama s majkom i nekoliko drugih osoba koje nisu bile tako ugledne.

Ličnost kojom je Ana Pavlovna na tom sijelu ugošćavala svoje gostebijaše Boris Drubecki koji je nedavno stigao kao glasnik od pruske vojske ibio ađutant neke veoma visoke ličnosti.

Stupanj koji je politički toplomjer pokazao društvu na tom sijelu bijašeovaj: koliko se god svi evropski vladari i vojskovođe trudili da popuštajuBonaparteu kako bi meni i uopće vama nanijeli te neugodnosti i boli, našese mišljenje o Bonaparteu ne može izmijeniti. Mi ćemo i dalje izricati svojeiskreno mnijenje o tome i možemo samo poručiti pruskome kralju idrugima: »To gore po vas. Tu l’as voulu, George Dandin,40 to je sve štomožemo reći«. Evo što je pokazivao politički toplomjer na sijelu AnePavlovne. Kad je Boris, kojim je trebalo poslužiti goste, ušao u salon, biloje već gotovo cijelo društvo na okupu i vodio se razgovor, kojima jeupravljala Ana Pavlovna, o našim diplomatskim odnosima s Austrijom i onadi da će s njom biti sklopljen savez.

Boris u kicoškoj ađutantskoj odori, jedar i rumen, zreo čovjek, uđeneusiljeno u salon kamo ga prvo uvedoše, kako je već bio red, da pozdravitetku, pa ga onda ponovo priključiše zajedničkom skupu.

Ana Pavlovna pusti da joj poljubi mršavu ruku, upozna ga s nekimosobama s kojima se nije znao i svakoga mu šapatom pobliže opisa.

Le Prince Hyppolite Kouraguine - charmant jeune homme. M-r Kroug,chargé d’affaires de Kopenhague - un ésprit profond41 - i naprosto M-rSchittoff un homme de beaucoup de mérite - o onome koga su tako zvali.

Zahvaljujući nastojanjima Ane Mihajlovne, svom vlastitom ukusu iosobinama svoga suzdržljivog značaja, Borisu je za ovo vrijeme dok jeslužio pošlo za rukama da zauzme veoma istaknut položaj. Bio je ađutantjedne veoma visoke ličnosti, obavio je veoma važnu misiju u Pruskoj iupravo se odande vratio kao glasnik. Potpuno je usvojio onu nepisanusubordinaciju koja mu se svidjela u Olomoucu i po kojoj zastavnik možestajati neusporedivo više od generala i po kojoj za napredovanje u službinisu potrebni ni napori, ni muke, ni hrabrost, ni ustrajnost, nego je potrebnojedino znati vladati se prema onima koji nagrađuju za služenje - i često se isam čudio kako brzo napreduje i kako drugi to ne mogu shvatiti. Zbog togaje otkrića posve promijenio cio način života, sve odnose prema nekadašnjimznancima i sve svoje planove za budućnost. Nije bio bogat, ali je sav svojnovac trošio na to da bude obučen bolje od drugih; radije bi se bio odrekaomnogih užitaka nego da se vozi u ružnoj ekipaži ili pojavi u staroj uniformina petrogradskim ulicama. Sprijateljavao se i tražio poznanstva samo međuonim ljudima koji su bili na višem položaju od njega te su mu stoga moglibiti od koristi. Volio je Petrograd i prezirao Moskvu. Nerado se sjećao kućeRostovljevih i svoje dječačke ljubavi prema Nataši i, otkako je stupio uvojsku, nije ni jedanput bio kod Rostovljevih. Smatrao je za krupan korak uslužbi što se nalazi u salonu Ane Pavlovne. Odmah je shvatio svoju ulogu iprepustio Ani Pavlovnoj da iskoristi zanimanje koje je on pobudio, tepozorno promatrao svako lice prosuđujući kakve koristi može imati odsvakoga od njih i može li se sprijateljiti s njima. Sjeo je na mjesto koje sumu pokazali do lijepe Helene i stao slušati opći razgovor.

- Vienne trouve les bases du traité proposé tallement hors d’atteinte,qu’on ne saurait y parvenir même par une continuité de succès les plusbrillants, et aile mêt en doute les moyens qui pourraient nous les procurer.C’est la phrase authentique du cabinet de Vienne42 - govoraše danskichargé d’affaires.

- C’est le doute qui est flatteur! - reče l’homme à l’esprit profond43 ijedva se primjetno nasmiješi.

- Il faut distinguer entre le cabinet de Vienne et l’Em-péreur d’Autriche -preuze Mortemart. - L’Empereur d’Autriche n’a jamais pu penser à unechose pareille, ce n’est que le cabinet qui le dit.44

- Eh, mon cher vicomte45 - umiješa se Ana Pavlovna - l’Urope (ona je,tko zna zašto, izgovorila l’Urope kao da je to neka posebna finesafrancuskog jezika koju je mogla sebi priuštiti kad govori s Francuzom),l’Urope ne sera jamais notre alliée sincère.46

Odmah zatim Ana Pavlovna navede razgovor na hrabrost i postojanostpruskog kalja ne bi li uvukla u razgovor i Borisa.

Boris je pažljivo slušao svakoga tko je govorio čekajući da dođe na red,ali se istodobno uspio nekoliko puta osvrnuti na svoju susjedu, ljepoticuHelenu, koja se nekoliko puta, osmjehujući se, susrela očima s lijepimmladim ađutantom.

Govoreći u položaju Pruske, Ana Pavlovna je posve prirodno zamolilaBorisa da im ispripovijeda kako je putovao u Glogau i u kakvu je stanjuzatekao prusku vojsku. Boris je bez žurbe, govoreći čistom i pravilnomfrancuštinom, ispričao svu silu zanimljivih pojedinosti o vojsci, o dvoru,brižljivo se čuvajući za cijelog pričanja da ne izrekne svoje mišljenje očinjenicama koje je iznosio. Na neko je vrijeme prikovao svu pažnju nasebe, i Ana Pavlovna je opazila da su svi gosti sa zadovoljstvom primilinovinu kojom ih je ugostila. Najviše je pažnje za Borisovo pričanjepokazivala Helena. Nekoliko ga je puta zapitala o nekim pojedinostimanjegova puta i činilo se da je veoma zanima stanje pruske vojske, čim je ondovršio, obratila mu se smiješeći se kao i obično.

- Il faut absolument que vous veniez me voir47 - reče mu tako kao da je tos nekih razloga, za koje on ne može znati, prijeko potrebno. - Mardi entreles 8 et 9 heures. Vouz me ferez grand plaisir.48

Boris obeća da će joj ispuniti želju i htjede zavrći s njom razgovor, kad gaAna Pavlovna pozva u stranu pod izlikom da ga tetkica želi čuti.

- Vi valjda poznajete njena muža - reče Ana Pavlovna pa sklopi oči iturobnom gestom pokaza na Helenu. - Ah, ona je tako nesretna i divnažena! Nemojte ga spominjati pred njom, molim vas, nemojte! Ona odvišetrpi.

VII

Kad su se Boris i Ana Pavlovna vratili u društvo, glavnu je riječ u njemuvodio knez Hipolit. Nagnuo se naprijed u naslonjaču i rekao:

- Le Roi de Prusse!49 - I kad to reče, zasmija se. Svi se okrenuše njemu. -Le Roi de Prusse? - upitno će Hipolit pa se opet nasmija i opet mirno iozbiljno zavali u naslonjač. Ana Pavlovna počeka malo pa, kako se činiloda Hipolit nikako ne kani dalje govoriti, nastavi o tome kako je BezbožničkiBonaparte ugrabio u Potsdamu mač Fridrika Velikoga.

- C’est l’epée de Fédéric le Grand, que je...50 - taman poče ona, kad jeHipolit presječe u riječi: - Le Roi de Prusse ... - a čim se okrenuše njemu,opet se ispriča i ušutje. Ana Pavlovna se namršti. Mortemart, Hipolitovprijatelj, obrati mu se odlučno: - Voyons à qui en avez vous avec votre Roide Prusse?51 Hipolit se nasmija kao da ga je stid što se smije.

- Non, ce n’est rien, je voulais dire seulement...52 (Htio je ponoviti šalukoju je čuo u Beču i cijelu se večer spremao da je ispriča.) Je voulais direseulement, que nous avons tort da faire la querre pour le Roi de Pruse.53

Boris se obazrivo osmjehnu tako da se taj osmijeh mogao tumačiti i kaoizrugivanje i kao povlađivanje dosjeci, već prema tome kako budeprimljena. Svi se nasmijaše.

- Il est très mauvais, votre jeu de mot, très spirituel, mains injuste54 - rečeAna Pavlovna i priprijeti mu smežuranim prstom. Nous ne faisons la guerrepour le Roi de Prusse, pour les bons principes. Ah, le méchant ce princeHyppolite!55 - reče ona.

Razgovor nije prestajao cijele večeri i uglavnom se vrtio oko političkihnovosti. Pri kraju je sijela razgovor naročito živnuo kad se počelo govoriti onagradama koje je dijelio vladar.

- Ta lani je N. N. dobio na poklon burmuticu s portretom - kazivašel’hommne à l’esprit profond56 - pa zašto ne bi S. S. mogao dobiti istu takvunagradu?

- Je vous demande pardon, une tabatière avec le portrait de l’Empereurest une récompense, mais point une distinction - reče diplomat - un cadeauplutôt.57

- Il y a eu plutôt des antécédents, je vous citerai Schwarzenberg.58

- C’est impossible59 - uzvrati drugi.- Da se okladimo. Le grand cordon, c’est différent...60

Kad svi poustajaše da odu, obrati se Helena, koja je cijele večeri malogovorila, opet Borisu moleći ga i ljubazno mu i značajno zapovijedajući dadođe u utorak k njoj.

- Za mene je to veoma važno - reče ona i osmjehnu se obazrevši se naAnu Pavlovnu koja potkrijepi njenu želju osmjehnuvši se isto onakoturobno kao kad je govorila o svojoj visokoj zagovornici. Činilo se kao daje Helena iz nekih Borisovih riječi o pruskoj vojsci odjednom otkrila da jeprijeko potrebno da se s njim sastane. Nekako kao da mu je obećala da ćemu u utorak, kad dođe k njoj, razjasniti zašto je to prijeko potrebno.

Kad je Boris u utorak navečer došao u Helenin raskošni salon, ona munije posebno objasnila zašto je bilo prijeko potrebno da dođe. Bilo je idrugih gostiju, grofica se malo razgovarala s njim i tek na rastanku, dok jojon cjelivaše ruku, ona mu, začudo bez osmijeha, nenadno šapnu: - Venezdemain diner... le soir. Il faut que vous veniez ... Venez.61

Za toga svog boravka u Petrogradu Boris je postao čest gost u kućigrofice Bezuhove.

VIII

Rat se rasplamsavao i njegovo se poprište približavalo ruskim granicama.Ljudi su posvuda proklinjali neprijatelja roda ljudskoga, Bonapartea; poselima su se skupljali rezervisti i novaci, a s ratnog poprišta stizale su najproturječni je glasine, kao i uvijek lažne, pa su ih stoga svakako tumačili.

Život se staroga kneza Bolkonskoga, kneza Andreja i kneginjice Marje umnogo čemu izmijenio od godine 1805.

Godine 1806. bijaše stari knez postavljen za jednoga od osam glavnihzapovjednika narodne obrane62 koji su tada bili imenovani po cijeloj Rusiji.Usprkos svojoj staračkoj slabosti koja se osobito jasno zapažala u onovrijeme kad je vjerovao da mu je sin poginuo, stari knez je smatrao da nemaprava izbjegavati dužnost na koju ga je postavio sam vladar, i ta ga novadjelatnost osvježi i okrijepi. Neprekidno je putovao po trima gubernijamakoje su mu povjerili; upravo je pedantno izvršavao svoje dužnosti, premapodređenima je bio strog, pa čak i okrutan, i sam je ulazio i u najmanjesitnice. Kneginjica Marja nije više kod njega učila matematiku i samo jejutrom s dojiljom i malim knezom Nikolajem (kako ga je djed nazivao)ulazila u očev kabinet kad je on bio kod kuće. Dojenče, knez Nikola, živioje s dojiljom i dadiljom Savišnom u odajama pokojne kneginje pa jekneginjica Marja veći dio dana provodila u dječjoj sobi nadomještajući,kako je znala i umjela, majku malome sinovcu. M-lle Bourienne je također,kako se činilo, silno voljela dijete, pa je kneginjica Marja, često i žrtvujućise, prepuštala svojoj drugarici užitak da tetoši maljucnoga anđela (kako jezvala sinovca) i da se igra s njim.

Pokraj oltara crkve u Lišim Gorama bijaše kapelica nad grobom malekneginje, a u kapelici stajaše mramorni spomenik dopremljen iz Italije, kojiprikazivaše anđela raširenih krila što se sprema da uzleti na nebo. Anđelovagornja usna bijaše malo izdignuta kao da će se osmjehnuti, i jednom suknez Andrej i kneginjica Marja, izlazeći iz kapelice, priznali jedno drugomeda ih lice tog anđela začudo podsjeća na pokojničino lice. A što je bilo joščudnije i što knez Andrej nije rekao sestri, on je u izražaju koji je umjetnikslučajno dao anđelovu licu čitao one iste riječi blagog prijekora koje je

pročitao onda na licu svoje mrtve žene. »Ah, zašto ste ovo od meneučinili?«

Uskoro nakon povratka kneza Andreja, stari knez se podijelio sa sinom idao mu Bogučarovo, veliko imanje što se nalazilo četrdesetak vrsta dalekood Lisih Gora. Nešto zbog mučnih uspomena vezanih uz Lise Gore, neštozbog toga što se knez Andrej nije svagda osjećao kadar da podnese očevućud, nešto i zbog toga što mu je bila potrebna samoća, knez Andrej jeprihvatio Bogučarovo, gradio u njemu sebi kuću i provodio ondje najvećidio vremena.

On je nakon bitke kod Austerlitza čvrsto odlučio da više nikad nećeslužiti u vojsci; i kad je buknuo rat i svi morali služiti, oslobodio se aktivneslužbe tako što je prihvatio dužnost da pod očevim zapovjedništvomsakuplja ljude za narodnu obranu. Nakon rata, u godini 1805, stari knez isin kao da su promijenili uloge. Uzbuđen djelatnošću, stari knez se nadaosamo dobru od sadašnjega rata; knez Andrej, naprotiv, nije sudjelovao uratu i u dubini je duše zbog toga žalio, pa je u svemu vidio samo zlo.

Dvadeset i šesti veljače godine 1807. stari knez je pošao na put pookrugu. Knez Andrej je, kao i obično kad je otac izbivao, ostao u LišimGorama. Mali Nikoluška je već četvrti dan bio bolestan. Kočijaši koji suodvezli staroga kneza vratiše se iz grada i donesoše spise i pisma za knezaAndreja.

Pošto nije zatekao mladoga kneza u njegovu kabinetu, sobar dođe nosećipisma u odaje kneginjice Marje; ali ni tu ga nije bilo. Sobaru rekoše da jeknez otišao u dječju sobu.

- Izvolite, vaša svjetlosti, Petruša je došao sa spisima - reče jedna oddjevojaka, koje su pomagale dadilji, obraćajući se knezu Andreju koji jesjedio na malenoj dječjoj stolici i, mršteći se, drhtavim rukama kapao lijekiz bočice u čašicu napunjenu dopola vodom.

- Šta je? - reče srdito pa pomače neoprezno ruku i nakapa iz bočice učašicu više kapi nego je bilo potrebno. On proli lijek iz čašice na pod iponovo zatraži vode. Djevojka mu je donese.

U sobi se nalazila dječja posteljica, dvije škrinje, dva naslonjača, stol idječji stolić i stoličica, ona na kojoj je sjedio knez Andrej. Prozori su bilizastrti a na stolu je gorjela svijeća koja je bila zasjenjena uvezanom notnomknjigom da ne bi svjetlost padala na posteljicu.

- Dragi moj - obrati se bratu kneginjica Marja koja je stajala pokrajpostelje - bit će bolje da pričekamo ... poslije ...

- Ah, za miloga boga, ti neprestano melješ gluposti, ionako si samočekala - pa si dočekala - šapnu ozlojeđeno knez Andrej želeći, očito,bocnuti sestru.

Knez Andrej ustade i na prstima priđe posteljici s čašicom u ruci.- Ili, da ga zbilja ne budimo? - neodlučno će on.- Kako hoćeš - zbilja ... ja mislim ... a ti kako hoćeš - reče kneginjica

Marja snebivajući se i stideći se, očito, što je njeno mišljenje prevladalo.Ona pokaza bratu na djevojku koja ga šapatom dozivaše.

Već drugu noć nisu oboje spavali njegujući mališana koji je bio pao uvrućicu. Cijelo to vrijeme oni su, ne vjerujući svome domaćem liječniku iočekujući drugoga po koga su bili poslali u grad, upotrebljavali sad ovo, sadono sredstvo. Uznemireni i izmučeni nespavanjem, svaljivali su jedno nadrugo svoju nevolju, prekoravali jedno drugo i svađali se.

- Došao je Petruša sa spisima od tatice - prošapta djevojka. Knez Andrejiziđe.

- Pa šta je sad! - reče ljuti to i sasluša očeve usmene naloge, uze omotnicei očevo pismo i vrati se u sobu.

- Kako je? - priupita knez Andrej.- Uvijek isto, strpi se, zaboga! Karl Ivanić uvijek kaže da je san preči od

svega - prošapta i uzdahnu kneginjica Marja. Knez Andrej priđe djetetu iopipa ga. Bilo je u vrućici.

- Idite bestraga vi i vaš Karlo Ivanić! - On uze čašicu u koju je bionakapao lijek i opet priđe posteljici.

- André, nemoj! - uskliknu kneginjica Marja.Ali se on bijesno i u isti mah patnički namršti na nju i saže se s čašicom

nad dijete ...- Ali ja to hoću - reče on. Hajde, molim te, daj mu ti!Kneginjica Marja slegnu ramenima ali poslušno uze čašicu, dozva dadilju

i stade davati lijek. Dijete zavrišta i zahripa. Knez Andrej se smrkne, uhvatiza glavu, iziđe iz sobe i sjede u susjednoj sobi na divan.

Pisma je još držao u ruci. Mahinalno ih otvori i stade čitati. Stari knez jepisao na modru papiru svojim krupnim, duguljastim rukopisom,upotrebljavajući ponegdje title.63

»Ovog sam čas primio jednu veoma radosnu vijest, ako nije laž. Benigsenje kod Eylaua navodno izvojevao čistu pobjedu nad Bonaparteom. UPetrogradu svi slave, a u vojsku su poslali svu silu odlikovanja. Makar je iNijemac - čestitam! Korčevski poglavar, neki Handrikov, ne znam šta radi -još nisu stigli ni ljudi za dopunu ni provijant. Odmah skokni onamo i recimu da ću mu glavu odrubiti ne bude li za sedmicu dana sve na mjestu. Obici kod Preussich-Eylaua dobio sam pismo od Petenjke, on je bio ondje - isve je istina. Kad ne smetaju oni koji ne treba da smetaju, onda i Nijemacpotuče Bonapartea. Pričaju da bježi posve razbijen. Pazi, smjesta skokni uKorčevu i izvrši!«

Knez Andrej uzdahnu i raspečati drugu omotnicu. To bijaše pismo odBilibina, ispisano sitnim rukopisom na dva listića. On ga složi, a da ga nijepročitao, ponovo pročita očevo pismo koje se završavalo riječima: »skokniu Korčevu i izvrši!«

»Neću, oprostite, sad ne idem dok dijete ne ozdravi« - pomisli pa priđevratima i zaviri u dječju sobu. Kneginjica Marja jednako stajaše uzposteljicu i polagano ljuljaše dijete.

»Nego, šta mi ono još neugodno javlja? - prisjećaše se knez Andrejsadržaja očeva pisma. - Jest, naši su izvojevali pobjedu nad Bonaparteombaš onda kad je ne služim. Tako je, tako je, sve mi se ruga... pa neka, nazdravlje...« - i uze čitati Bilibinovo pismo na francuskom. Čitao je a da polaonoga što je čitao nije shvaćao, čitao je samo zato da bar načas prestanemisliti o onome o čemu je mislio, odviše dugo, neprekidno i mučno.

IX

Bilibin bijaše sad diplomatski činovnik u glavnom stanu vojske i, mada jeopisivao cio rat na francuskom jeziku, s francuskim šalama i obratima riječiipak se, onako ruski neustrašivo, nije ustručavao da osudi i ismije i sebe isvoje. Bilibin je pisao da ga muči diplomatska discrétion64 i da je sretan štou knezu Andreju ima vjernog korespondenta pred kojim može izliti svu žučkoja se bila u njemu nakupila dok je gledao što se sve radi u vojsci. Pismoje bilo staro, pisano još prije bitke kod Preussisch-Eylaua.

»Depuis nos grands succès d’Austerlitz vous savez, mon cher Prince -pisaše Bilibin - que je ne quitte plus les quartiers généraux. Décidément j’aipris le goût de la guerre, et bien m’en a pris. Ce que j’ai vu ces trois mois,est incroyable.

Je commence ab ovo. L’ennemi du genre humain, comme vous savez,s’attaque aux Prussiens. Les Prussiens sont nos fidèles alliés, qui ne nousont trompés que trois fois depuis trois ans. Nous prenons fait et cause poureux. Mais il se trouve que l’ennemi du genre humain ne fait nulle attentionà nos beaux discours, et avec sa manière impolie et sauvage se jette sur lesPrussiens sans leur donner le temps de finir la parade commencée, en deuxtours de main les rosse à plate couture et va s’installer au palais dePotsdam.

»J’ai ie plus vif désir - écrit le Roi de Prusse à Bonaparte - que V. M. soitaccueillie et traités dans mon plais d’une manière, qui soit agréable et c’estavec empressement, que j’ai pris à cet effet toutes les mesures gue lescirconstances me permettaient. Puissé-je avoir réussi!« Les générauxPrussiens se piquent de politesse envers les Français et mettent bas lesarmes aux premières sommations.

Le chef de la garnison de Glogau avec dix mille hommes, demande auRoi de Prusse, se qu’il doit faire s’il est sommé de se rendre? ... Tout celaest positif.

Bref, espérant en imposer seulement par notre attitude militaire, il setrouve que nous voilà en guerre pour tout de bon, et ce qui est plus, enguerre sur nos frontières avec et pour le Roi de Prusse. Tout est au grand

complet, il ne nous manque qu’une petite chose, c’est le général en chef.Comme il s’est trouvé que les succès d’Austerlitz auraient pu être plusdécisifs si le général en chef eut été moins jeune, on fait la revue desoctogénaires et entre Prosorofsky et Kamensky, on donne la préférence audernier. Le général nous arrive en kibik à la manière Souvoroff, et estaccueilli avec des acclamations de joie et de triomphe.

Le 4 arrive le premier courrier de Pétersbourg. On apporte les mallesdans le cabinet du maréchal, qui aime à faire tout par lui-même. Onm’appelle pour aider à faire le triage des lettres et prendre celles qui noussont destinées. Le maréchal nous regarde faire et attend les paquets qui luisont adressés. Nous cherchons - il n’y en a point. Le maréchal devientimpatient, se met lui même à la besogne et trouve des lettres de l’Empereurpour le comte T., pour le prince V. et autres. Alors le voilà qui se met dansune de ses colères bleues. Il jette feu et flamme contre tout le monde,s’empare des lettres, les decachète et lit celles de l’Empereur adressés àd’autres.65 A, tako se sa mnom postupa! Nemaju u mene povjerenja! A,naloženo je da paze na mene. lijepo, bogami; gubite se napolje! Et il écrit lefameux ordre du jour au général Benigsen.66

»Ja sam ranjen, ne mogu jahati pa ne mogu ni zapovijedati vojskom. Viste svoj corps d’armée67 doveli u Pultus razbijen - ondje je nezaštićen, i bezdrva, i bez furaže pa mu treba pomoći, a budući da ste se jučer sami obratilina grofa Buxhöwdena, treba misliti na povlačenje prema našoj granici, štose danas ima i izvršiti«.

»Od silna sam se jahanja ojeo - écrit-il à l’Empereur68 - što mi, uz mojaranija previjanja, toliko smeta da ne mogu ni jahati ni zapovijedati takogolemom vojskom, pa sam stoga predao zapovjedništvo iste najstarijemugeneralu iza sebe, grofu Buxhöwdenu, i poslao mu cio štab, i sve ostalo isavjetovao im, ako ne bude kruha, neka se povuku dalje u unutrašnjostPoljske, jer je kruha ostalo za svega jedan dan, a u nekim pukovima nijeostalo ništa, kako su o tome izvijestili komandanti divizija Osterman iSedmorecki, a kod seljaka je sve pojedeno; pa i ja, dok se ne izliječim,ostajem u bolnici u Ostrolenki. O broju bolesnika u istoj najponiznijepodnosim izvještaj i javljam da na proljeće nijedan vojnik neće biti zdravako vojska ostane u sadašnjem bivaku još petnaest dana.

Pustite da ide na selo starac koji je ionako ostao osramoćen što nijemogao izvršiti veliki i slavni zadatak za koji je bio on izabran. Vaše ćumilostivo dopuštenje čekati ovdje, u bolnici, kako ne bih u vojsci igraoulogu pisara umjesto zapovjednika. Moj odlazak iz vojske neće podići ninajmanju buku budući da oslijepljeli čovjek odlazi iz vojske. Ovakvihkakav sam ja - ima u Rusiji na tisuće.«

Le Maréchal se fâche contre l’Empereur et nous punit tous; n’est ce pasque c’est logique!

Voila le premier acte. Aux suivants l’intérêt et le ridicule montent commede raison. Après le départ du maréchal il se trouve que nous sommes en vuede l’ennemi, et qu’il faut livrer bataille. Boukshevden est général en chefpar droit d’ancienneté, mais le général Benigsen n’est pas de cet avis;d’autant plus qu’il est lui, avec son corps en vue de l’ennemi, et qu’il veutprofiter de l’occasion d’une bataille »aus eigener Hand« comme disent lesAllemands. Il la donne. C’est la bataille de Poultousk qui est sensée êtreune grande victoire, mais qui à mon avis ne l’est pas du tout. Nous autrespékins avons, comme vous savez, une très vilaine habitude de décider dugain ou de la perte d’une bataille. Celui qui s’est retiré après la bataille, l’aperdu, voilà ce que nous disons, et è titre nous avons perdu la bataille dePoultousk. Bref, nous nous retirons après la bataille, mais nous envoyonsun courrier à Pétersbourg, qui porte les nouvelles d’une victoire, et legénéral ne cède pas le commandement en chef à Boukshevden, espérantrecevoir de Pétersbourg en reconnaissance de sa victoire le titre de généralen chef. Pendant cet interrègne, nous commençons un plan de manoeuvresexcessivement intéressant et original. Notre but ne consiste pas, comme ildevrait l’être, à éviter ou à attaquer l’ennemi; mais uniquement à éviter legénéral Boukshevden, qui par droit d’ancienneté serait notre chef. Nouspoursuivons ce but avec tant d’énergie, que même en passant une rivièrequi n’est pas guéable, nous brûlons les ponts pour nous séparer de notreennemi, qui pour le moment, n’est pas Bonaparte, mais Boukshevden. Legénéral Boukshevden a manqué d’être attaqué et pris par des forcesennemies supérieures à cause d’une de nos belles manoeuvres qui noussauvait de lui. Boukshevden nous poursuit - nous filons. A peine passe-t-ilde notre côté da la rivière, que nous repassons de l’autre. A la fin notreennemi Boukshevden nous attrappe et s’attaque à nous. Les deux générauxse fâchent. Il y a même une provocation en duel de la part de Boukshevden

et une attaque d’epilepsie de la part de Benigsen. Mais au moment critiquele courrier, qui porte la nouvelle de notre victoire de Poultousk, nousapporte de Pétersbourg notre nomination de général en chef, et le premierennemi Boukshevden est enfoncé; nous pouvons penser au second, àBonaparte. Mais ne voilà-t-il pas qu’à ce moment se lève devant nous untroisième ennemi, c’est la pravoslavna qui demande à grands cris du pain,de la viande, des souchary, du foin, - que sais je! Les magasins sont vides,les chemins impraticables. La pravoslavna se met à la maraude, et d’unemanière dont la dernière campagne ne peut vous donner la moindre idée.La moitié des régiments forme des troupes libres, qui parcourent la contréeen mettant tout à feu et à sang. Les habitants sont ruinés de fond en comble,les hôpitaux regorgent de malades, et la disette est partout. Deux fois lequartier général a été attaqueé par des troupes de maraudeurs et le généralen chef a été obligé lui même de demander un bataillon pour les chasser.Dans une de ces attaques on m’a emporté ma malle vide et ma robe dechambre. L’Empereur veut donner le droit à tous les chefs de divisions defusiller les marauders, mais je crains fort que cela n’oblige une moitié del’armée de fusiller l’autre.69

Knez Andrej je ispočetka čitao samo očima, ali ga je poslije to što je čitao(iako je znao koliko treba vjerovati Bilibinu) stalo sve više i više zanimati.Kad dođe dovde, zgužva pismo i baci ga. Nije se srdio zbog onoga što jepročitao, nego se srdio što ga je taj tamošnji, tuđi život mogao uzbuđivati.Sklopi oči, protrlja rukom čelo kao da hoće da odagna od sebe misli o onomšto je čitao i osluhnu što se zbiva u dječjoj sobi. Najednom mu se pričini dačuje kako kroz vrata dopire nekakav čudan zvuk. Spopade ga strah; uplašiose da se nije što dogodilo djetetu dok je čitao pismo. Na prstima priđevratima dječje sobe i otvori ih.

U času kad uđe opazi kako dadilja, sva prestrašena, sakriva nešto prednjim i da kneginjica Marja ne stoji više uz posteljicu.

- Mili moj - začu iza sebe šapat kneginjice Marje koji mu se učini očajan.Kao što često biva nakon dugotrajna bdjenja i dugotrajne uzbuđenosti,obuze ga bezrazložan strah - pomisli da je dijete umrlo. Sve što je vidio ičuo činilo mu se da potvrđuje njegovu bojazan.

»Sve je svršeno« - pomisli i hladan mu znoj izbi ha čelu. Snebivljivopriđe posteljici, uvjeren da će je zateći praznu, da je dadilja sakrila mrtvo

dijete. Odgurnu zavjese i dugo je zvjerao svojim uplašenim očima, ali nijemogao naći dijete. Najposlije ga spazi - rumen dječačić ležaše opruženpoprijeko na posteljici, glavu položio niže jastuka, i u snu mljaska, mičeusnicama te jednolično diše..

Kad ugleda mališana, knez Andrej se obraduje kao da ga je već izgubio.On se naže i usnama ispita, onako kako ga je sestra naučila, nema li dijetevatruštinu. Nježno čelo bijaše vlažno, on dotače rukom glavu - čak i kosabijaše mokra - tako se jako dijete uznojilo. Ne samo što nije umrlo, nego jesad bilo očito da je kriza prošla i da je ozdravilo. Knezu Andreju dođe dazgrabi, zgnječi, pritisne na grudi to maljucno, nejako stvorenje; nije smio toučiniti. Stajaše nad njim i razgledaše mu glavu, ručice, nožice što serazaznavahu pod pokrivačem. Začu nekakav šušanj blizu sebe i ugledanečiju sjenu pod zastorom posteljice. Ne obaziraše se već jednako gledaše ulice djetetu i slušaše kako ujednačeno diše. Tamna sjena bijaše odkneginjice Marje koja je nečujnim koracima prišla posteljici, odigla zavjesui spustila je za sobom. Knez Andrej je poznade, a da se nije obazro, i pružijoj ruku. Ona steže njegovu ruku.

- Oznojio se - reče knez Andrej.- Pošla sam k tebi da ti kažem.Dijete se u snu malčice pomače, osmjehnu i protrlja čelo o jastuk.Knez Andrej pogleda sestru. Zračne oči kneginjice Marje, u blijedoj

polusvjetlosti pod zavjesom, sjajile su se jače nego obično od suzaradosnica koje su bile navrle na njih. Ona se naže prema bratu i poljubi gazapevši malo o zastor. Priprijetiše jedno drugome i prostojaše još časak ublijedoj polusvjetlosti pod zavjesom, kao da im se neće rastati od tog svijetau kojemu su njih troje odijeljeni od svih drugih ljudi. Knez Andrej se prviudalji od posteljice i razbaruši kosu o muselinsku zavjesu. »Jest, ovo je jošjedino što mi je preostalo« - reče i uzdahnu.

X

Uskoro nakon primanja u masonsko bratstvo, Pjer otputuje u Kijevskuguberniju gdje je bila većina njegovih seljaka, noseći sobom opširne upute -koje je sam napisao - što treba da uradi na svojim imanjima.

Kad je došao u Kijev, Pjer sazva u glavnu poslovnicu sve upravitelje iprotumači im što namjerava i što želi učiniti. Rekao im je da će odmahporaditi oko toga kako bi se seljaci potpuno oslobodili od kmetovanja, da sedotle ne smije seljake opterećivati poslom, da se žene s djecom ne smijuslati na rad, da se seljacima mora ukazivati pomoć, da seljake trebasavjetovati, a ne tjelesno kažnjavati, da na svakom imanju treba podićibolnice, ubožnice i škole. Neki su ga upravitelji (bilo je tu i polupismenihekonoma) u strahu slušali držaći da mladi grof želi reći da je nezadovoljannjihovim upravljanjem i utajom novaca; druge je, pošto ih je prošao prvistrah, zabavljalo Pjerovo šušljetanje i nove riječi koje još nisu čuli; treći sunaprosto uživali da čuju kako govori novi gospodin; četvrti, oninajpametniji, među njima i glavni upravitelj, zaključiše iz toga govora kakovalja postupiti s gospodinom da bi postigli što žele.

Glavni upravitelj reče da se potpuno slaže s Pjerovim nakanama; alinapomenu da je, pored tih reformi, prijeko potrebno da se općenitopozabave poslovima koji idu loše.

Usprkos svemu golemu bogatstvu grofa Bezuhova, Pjer se, otkako ga jenaslijedio i dobivao, kako se govorilo, petsto tisuća godišnjeg prihoda,osjećao kudikamo siromašniji nego kad je dobivao svojih deset tisuća odpokojnoga grofa. Nejasno je naslućivao da je budžet u glavnim crtamaovakav. Državi se plaćalo oko osamdeset tisuća za sva imanja; oko tridesettisuća se trošilo na uzdržavanje ljetnikovca kod Moskve, kuće u Moskvi ikneginjica; oko petnaest tisuća izdavalo se na penzije a isto toliko i nadobrotvorne ustanove; grofici se slalo za uzdržavanje sto pedeset tisuća;kamate se na dugove plaćalo oko sedamdeset tisuća; gradnja je započetecrkve stajala za te dvije godine desetak tisuća; ostalo, stotinjak tisuća,trošilo se - ni sam nije znao kako, i gotovo je svake godine bio prisiljen dauzajmljuje novac. Osim toga, glavni upravitelj je svake godine pisao sad o

požarima, sad o nerodicama, sad o tome kako je prijeko potrebno da sepreurede tvornice i radionice. I tako je prvo što je Pjer morao učiniti biloono za što je imao najmanje sklonosti i smisla - morao se pozabaviti sposlovima.

Pjer je svaki dan radio s glavnim upraviteljem. Ali je osjećao da njegovrad ne pokreće poslove ni za pedalj. Osjećao je da se njegov rad odvijanezavisno od poslova, da ne prianja za poslove niti ih pokreće. S jedne jestrane glavni upravitelj prikazivao poslove u najcrnijim bojama dokazajućiPjeru kako je neophodno' potrebno isplaćivati dugove i poduzimati noveposlove kmetovskom radnom snagom, na što Pjer nije pristajao; s druge jepak strane Pjer zahtijevao da počnu oslobađati kmetove, na što je upraviteljizjavljivao da prije toga treba svakako isplatiti dug Skrbničkom vijeću i daje zato nemoguće brzo osloboditi kmetove.

Upravitelj nije govorio da je to potpuno nemoguće; da se to postigne, onje predlagao da prodaju šume u Kostromskoj guberniji i zemlje na donjojVolgi i na Krimu. Ali su sve te operacije, kad je o njima govorio upravitelj,bile povezane s takvim spletom procedura, skidanja zabrana, potraživanja,odobravanja, da se Pjer samo snebivao i govorio: »Dobro, dobro, učiniteonda tako«.

Pjer nije imao one praktične umješnosti koja bi mu omogućila da izravnozahvati u posao, pa ga zato nije ni volio i samo se nastojao pretvarati predupraviteljem da je zaokupljen poslom. Upravitelj se opet nastojao pretvaratipred grofom da smatra da je taj rad veoma koristan za gospodara, a tegobanza njega.

U velikom je gradu našao znanaca; neznanci su pohitali da upoznaju ipozdrave bogatog došljaka, najkrupnijeg veleposjednika u guberniji. A štose tiče Pjerove glavne slabosti, one što je priznao kad su ga primili u ložu,napasti su bile toliko velike da im se nije mogao odrvati. Opet su cijeli dani,sedmice, mjeseci prolazili u istim onakvim brigama i poslovima oko večera,ručkova, doručaka, balova, zbog kojih nije imao vremena da se snađe, kao iu Petrogradu. Mjesto da započne nov život, kako se bio nadao, provodio jejednako onaj dotadašnji život, samo u novoj okolini.

Pjer je uviđao da - od tri masonska zadatka - ne izvršava onaj premakojemu svaki mason treba da bude uzorom kreposti, da od sedam vrlinadvije nikako ne posjeduje: ćudoređa i ljubavi prema smrti. Tješio se da zato

izvršava drugi zadatak - popravlja ljudski rod, i da posjeduje druge vrline -ljubav prema bližnjemu i, nadasve podašnost.

U proljeće godine 1807. Pjer odluči da se vrati u Petrograd. Uz put jekanio obići sva svoja imanja i osobno se osvjedočiti što je učinjeno odonoga što je odredio i kako sad žive ti ljudi koje mu je povjerio bog i koje jeon nastojao usrećiti.

Glavni upravitelj, koji je sve zamisli mladoga grofa smatrao gotovo kaoluđačke i štetne po sebe, po njega i po seljake - učinio je ustupke. Tvrdeći idalje kako je nemoguće osloboditi kmetove, naložio je da se na svimimanjima podižu velike zgrade za škole, bolnice i ubožnice; u čast jegospodinova dolaska svagdje pripremio dočeke koji nisu bili raskošni nisvečani, jer je znao da se takvi dočeci ne bi Pjeru svidjeli, nego upravoonakvi, vjerski i zahvalnički s ikonama, kruhom i solju, upravo onakvikakvi su, koliko je on poznavao grofa, morali djelovati na nj i zavarati ga.

Proljeće na jugu, mirna, brza vožnja u bečkoj kočiji i samoća na putubijahu razgalili Pjera. Imanja koja je prvi put pohodio bijahu jedno ljepše oddrugoga, činilo se da ljudi svuda žive u izobilju i da su ganuti i zahvalni naučinjenim dobročinstvima. Svuda bijahu dočeci koji su, doduše, zbunjivaliPjera, ali su duboko u njemu budili radost. U jednom su ga mjestu kmetovidočekali s kruhom i solju i ikonom Petra i Pavla te ga zamolili da imdopusti da u čast njegova imendana, Petra i Pavla, u znak ljubavi izahvalnosti zbog učinjenih dobrih djela, podignu o svom trošku nov oltar ucrkvi. Na drugom su ga mjestu dočekale žene s naprščadi i zahvaljivale mušto ih je izbavio cd teških poslova. Na trećem ga je imanju dočekaosvećenik s križem, okružen djecom koje je on, po grofovoj milosti, učiopismu i vjeri. Na svim je imanjima svojim očima vidio kako se sve po istomplanu grade, ili su već bila sagrađena kamena zdanja bolnica, škola,ubožnica, koje su se uskoro imale otvoriti. Svuda je Pjer vidio izvještajesvojih upravitelja o tlaci koja je bila manja nego prije i slušao o tomedirljive zahvale seljačkih deputacija u modrim kaftanima.

Pjer samo nije znao da je ondje gdje su ga dočekali s kruhom i solju igdje su gradili oltar Petra i Pavla bilo trgovište i sajam na Petrovo, da suoltar već gradili bogati seljani, oni isti što su izišli preda nj, a da devetdesetina seljaka iz toga sela žive u najgoroj siromaštini. Nije znao da su onežene s dojenčadi, koje po njegovu nalogu nisu više slali na tlaku, obavljalezato još teže poslove kod kuće. Nije znao da je onaj svećenik koji ga je

dočekao s križem tlačio seljake svojim nametima i da su mu one učenikeoko njega davali roditelji sa suzama u očima i da su ih otkupljivali za velikepare. Nije znao da su kamene zgrade koje su bile građene po nacrtima zidalinjegovi radnici, i da se tako povećala tlaka koja se smanjila samo na papiru.Nije znao da je, ondje gdje mu je upravitelj u knjizi pokazivao kako je ponjegovoj volji namet smanjen za jednu trećinu, tlaka za polovinu porasla. Izato je Pjer bio oduševljen svojim putovanjem po imanjima i ponovo gasvega obuzelo ono filantropsko raspoloženje u kojemu bješe otputovao izPetrograda, pa je pisao oduševljena pisma svom učitelju i bratu kako jezvao velikoga majstora.

»Kako je lako, kako malo truda treba da čovjek učini toliko dobra -mišljaše Pjer - i kako se malo o tome brinemo!«

Bio je sretan zbog zahvalnosti koju su mu iskazivali, ali se stidio dok juje primao. Ta ga je zahvalnost podsjećala koliko bi još više mogao učiniti zate priproste i dobre ljude.

Glavni upravitelj, neobično glup i lukav čovjek, prozreo je izvrsnopametnoga i naivnoga grofa i igrao se s njim kao mačka s mišem, pa kad jezapazio kako su na Pjera djelovali dočeci, obratio mu se još odlučnijetvrdeći da je nemoguće i, što je najvažnije, nepotrebno oslobađati seljakekoji su ionako potpuno sretni.

Pjer se u duši slagao s upraviteljem da je teško zamisliti sretnije ljude i danitko ne zna što ih čeka na slobodi, ali je, makar i preko volje, i dalje tražioono što je smatrao da je pravedno. Upravitelj je obećao da će učiniti sve štomože kako bi izvršio grofovu volju, a pouzdano je znao da grof ne samo štoneće biti kadar da provjeri je li učinio sve da se prodaju šume i imanja i je liplaćena iskupnina Skrbničkome vijeću, nego i da nikad, po svoj prilici, nećezapitati ni doznati kako podignute zgrade stoje prazne i kako seljaci i daljejednako daju u radu i u novcu sve ono što daju i kod drugih, to će reći svešto mogu dati.

XI

Vraćajući se u najljepšem raspoloženju sa svoga putovanja po jugu, Pjerje ostvario svoju davnašnju nakanu - da svrati svome prijateljuBolkonskome koga nije bio vidio dvije godine.

Bogučarovo je ležalo u ružnoj ravnici koja je bila prekrivena poljima iiskrčenim i neiskrčenim jelicama i brezicima. Vlasteoski se dom nalazionakraj sela, koje se pružalo pravo uz cestu, iza nedavno iskopanog ribnjakakoji je bio ražom ispunjen i obala kojega ne bješe još obrasla travom, usredmlade šume u kojoj je bilo nekoliko velikih borova.

U vlasteoski dom spadahu gumno, gospodarska zdanja, konjušnice,kupaonica, kućna krila i velika kamena kuća polukružna zabata koji su jošgradili. Oko kuće bješe zasađen mlad voćnjak. Ograda i ulazna vrata bijahučvrsti i novi; pod nadstrešnicom stajahu dvije vatrogasne crpke i zelenoobojen badanj; putovi bijahu pravi, mostovi čvrsti, s ogradama. U svemu seogledaše urednost i dobro gospodarenje. Na pitanje gdje je knez sluge kojenaiđoše pokazaše u malenu novu zgradu, baš uz ribnjak. Stari odgojiteljkneza Andreja, Anton, pomože Pjeru da iziđe iz kočije, reče da je knez kodkuće i odvede ga u čisto maleno predsoblje.

Pjera prenerazi skromnost ove malene, iako čiste kuće poslije onih sjajnihprilika u kojima je posljednji put vidio svoga prijatelja u Petrogradu. Onžurno uđe u malenu neožbukanu dvoranu u kojoj je još mirisalo naborovinu i htjede poći dalje, ali Anton na prstima potrča ispred njega ipokaza na vrata.

- Šta je sad? - odjeknu oštar, neprijatan glas.- Gost - odvrati Anton.- Zamoli ga neka pričeka - i Pjer začu kako netko odmiče stolicu. Pjer

priđe brzim koracima vratima i obrete se oči u oči sa smrknutim ipostaralim knezom Andrejom koji izlažaše pred njega. Pjer ga zagrli papodiže naočari i poljubi ga u obraz gledajući ga izbliza.

- Nisam te očekivao, baš mi je drago - reče knez Andrej. Pjer ne reče nicrne ni bijele; gledaše u čudu i netremice svoga prijatelja. Zapanjio sekoliko se knez Andrej promijenio. Riječi mu bijahu prijazne, na usnama i

licu bijaše smiješak, ali pogled mu bijaše ugušen, mrtav, i knez Andrej mu,očito, ni uz najbolju volju ne mogaše povratiti radostan i veseo sjaj. Njegovje prijatelj doduše omršavio, poblijedio, postao muževniji; ali su taj pogled isitna bora na čelu, koji pokazivahu da je dugo bio samo nečim zaokupljen,zapanjivali i odbijali Pjera dok se nije privikao na njih.

Razgovor se zadugo nije mogao ni na čemu ustaliti, kako svagda biva kadse ljudi dugo ne vide; pitali su i odgovarali kratko i o onome o čemu susami znali da treba dugo govoriti. Napokon se razgovor poče malo-pomalozadržavati na onome čega su se dosada bili samo dotakli, na prošlomživotu, na planovima za budućnost, na Pjerovim putovanjima, na njegovimposlovima, na ratu itd. Ona zadubljenost i potištenost koju je Pjer zapazio upogledu kneza Andreja očitavahu se sada još jače u tome kako se smješkaodok je slušao Pjera, osobito dok je Pjer živio i radosno govorio o prošlosti ibudućnosti. Kao da je knez Andrej želio, ali nije mogao sudjelovati uonome što on kazuje. Pjer je počeo naslućivati da je pred knezom Andrejomneprilično oduševljavati se, sanjariti, nadati se sreći i dobru. Bilo ga je stidda iskazuje sve svoje nove, masonske misli koje su se osobito osvježile iprobudile u njemu za njegova poslednjeg putovanja. Obuzdavao se, plašiose da ne ispadne naivan; u isti je mah neobuzdano želio da što prije pokažesvom prijatelju kako je sad sasvim drugačiji, bolji Pjer od onoga koji je biou Petrogradu.

- Nemate pojma šta sam sve proživio za to vrijeme. Sam sebe ne bihpoznao.

- Jest, mnogo, mnogo smo se promijenili odonda - reče knez Andrej.- Dobro, a vi? - priupita Pjer. - Kakvi su vaši planovi?- Planovi? - ponovi ironično knez Andrej. - Moji planovi? - ponovi kao

da se čudi što znače te riječi. - Pa eto vidiš, gradim sebi kuću, htio bih sedogodine sasvim preseliti ...

Pjer se šutke i pozorno zagleda u Andrejevo ostarjelo lice.- Ama je sam mislio - započe Pjer, ali ga knez Andrej presiječe.- Ta što da o meni govorimo... de mi ispričaj, pričaj mi o svom putovanju,

o svemu što si ondje uradio, na svojim imanjima?Pjer stade pričati što je uradio na svojim imanjima nastojeći da što više

prikrije koliko je sam sudjelovao u tome. Knez Andrej je više putaunaprijed dobacio Pjeru ono što je ovaj kanio ispričati, kao da je sve to što

je Pjer učinio bila stara, dobro poznata priča, i ne samo što ga je ravnodušnoslušao, nego se čak nekako stidio onoga što je Pjer govorio.

Pjeru bješe nelagodno i čak mučno sa svojim prijateljem. On umukne.- Znaš šta, dušo draga - reče knez Andrej kome, očito, bijaše isto tako

mučno i neprijatno s gostom - ja ovdje logorujem, došao sam samo davidim nešto. Danas se opet vraćam k sestri. Upoznat ću te s njom. Pa ti je,čini mi se, poznaješ - reče on samo da zabavi gosta osjećajući da ga s njimviše ništa ne veže. - Krenut ćemo poslije ručka. A sad, hoćeš li da pogledašmoj posjed? - Oni iziđoše i prošetaše se prije ručka razgovarajući se opolitičkim novostima i zajedničkim poznanicima, kao ljudi koji nisunaročito prisni. Knez Andrej je govorio malo živahnije i poletnije samo ouređivanju i gradnji svoje nove kuće, ali je i tu usred razgovora, dok su bilina skelama i dok je tumačio Pjeru budući raspored kuće, odjednom zastao. -Uostalom, to nije nimalo zanimljivo, hajdemo na ručak pa da krenemo.

Za ručkom se poveo razgovor o Pjerovoj ženidbi.- Veoma sam se začudio kad sam čuo da si se oženio - reče knez Andrej.Pjer pocrvenje kao što se svagda crvenio kad se o tom govorilo, i brzo

dobaci: - Ispričat ću vam jedanput kako se sve to dogodilo. Ali znate da jesve to svršeno, i to zauvijek.

- Zauvijek? - prihvati knez Andrej. - Ništa ne biva zauvijek.- Ali znate kako se sve to završilo? Čuli ste za dvoboj?- Jesam, i to si prošao.- Jedino na čemu zahvaljujem bogu što nisam ubio tog čovjeka - na to će

Pjer.- A zašto? - ubaci knez Andrej. - Ubiti opaka psa čak je veoma dobro.- Nije, ubiti čovjeka nije dobro, nije pravedno ...- Zašto ne bi bilo pravedno? - opet će knez Andrej. - Nije ljudima dano

da sude što je pravedno, a što nije. Ljudi su se oduvijek varali i varat će se,a ni u čemu toliko koliko u tome što smatraju da je pravedno a štonepravedno.

- Nepravedno je ono što je zlo za drugoga - reče Pjer, zadovoljan što jeknez Andrej prvi put nakon njegova dolaska živnuo i počeo govoriti, i štohoće da mu kaže sve zbog čega je postao onakav kakav je sad.

- A otkud ti znaš što je zlo za drugoga? - zapita on.- Zlo? Zlo? - ponovi Pjer. - Svi mi znamo što je zlo za nas.

- Jest, znamo, ali ono što ja znam da je zlo za mene, ne mogu učinitidrugom čovjeku - kazivaše knez Andrej zagrijavajući se sve više i više iželeći, očito, priopćiti Pjeru svoje nove nazore na svijet. Govorio jefrancuski. - Je ne connais dans la vie que maux bien réels: c’est le remordet la maladie. Il n’est de lieu que, l’absence de ces maux.70 Živjeti za sebe,kloneći se samo tih dvaju zala, eto ti sve moje sadašnje mudrosti!

- A ljubav prema bližnjemu, a samoprijegor? - preuze Pjer. - Ne, ja se nemogu s vama složiti. Živjeti samo tako da čovjek ne čini zla kako se ne biposlije kajao, to je malo. Ja sam tako živio, živio sam za sebe, pa samupropastio svoj život. I tek sad kad živim, kad se bar trudim (popravi se izskromnosti Pjer) da živim za druge, pojmio sam što je sreća u životu. Ne, neslažem se s vama, a ni vi ne mislite tako kako govorite.

Knez Andrej šutke gledaše Pjera i podrugljivo se osmjehivaše.- Sad ćeš vidjeti moju sestru, kneginjicu Marju. S njom ćeš se dobro

razumjeti - reče on. - Možda imaš pravo što se tebe tiče - proslijedi nakonkratke šutnje - ali svatko živi po svojemu: ti si živio za sebe i kažeš da sitako malne upropastio svoj život, da si našao sreću istom onda kad si počeoživjeti za druge. A ja sam okusio nešto suprotno tome. Ja sam živio zaslavu. (A šta je slava? Istina ona ljubav prema drugima, želja da učinišnešto za njih, želja da čuješ od njih pohvale). I ja sam tako živio za druge i,ne da sam umalo, nego sam sasvim upropastio svoj život. A otkako živimsamo za sebe, postao sam mirniji.

- Ama kako vi to živite samo za sebe? - zapita Pjer žesteći se. - A sin, asestra, a otac?

- Ta to sam sve ja, to nisu drugi - na to će knez Andrej - a drugi, bližnji,le prochain, kako to ti i kneginjica Marja zovete, glavni je izvor svihzabluda i zala. Le prochain - to su ti tvoji kijevski kmetovi kojima bi ti daučiniš dobro.

I on pogleda Pjera podrugljivo i izazovno. Vidjelo se da ga izaziva.- Vi se šalite - preuze Pjer zagrijavajući se sve više i više. - Ta kakva

zabluda i zlo može biti u tome što sam ja želio (vrlo sam malo i lošeizvršio), ali sam želio učiniti dobro, pa sam i učinio barem nešto? Ta kakvozlo može biti u tome ako one nesretnike, naše kmetove, isto takve ljudekakvi smo i mi, ljude koji rastu i umiru bez ikakva drugoga pojma o bogu iistini osim obreda i nerazumljivih molitava, ako ih poučimo, da se tješe i

vjeruju u budući život, odmazdu, nagradu, utjehu? Ta kakvo je zlo, kakva jezabluda kad ljudima koji umiru od bolesti, bez ičije pomoći, a kojima mogutako lako materijalno pomoći, dadem liječnika, i bolnicu, i ubožnicu zastarce? I zar to nije opipljivo, nesumljivo dobro kad seljaku, ženi sdjetetom, koji ni danju ni noću nemaju mira, dadem odmor i slobodnovrijeme? ... - govoraše brzoreko i šušljetajući Pjer. - I ja sam to učinio,makar i slabo, makar i malo, ali sam ponešto učinio, i ne samo što menećete razuvjeriti da to što sam učinio nije dobro, nego mu nećete nirazuvjeriti da i vi sami tako mislite. A najvažnije je da je užitak činiti todobro i da je to jedina istinska sreća u životu.

- Jest, ako se tako gleda, onda je to nešto drugo - reče knez Andrej. - Jazidam kuću, sadim voćnjak, a ti gradiš bolnice. I jedno i drugo možečovjeku poslužiti da skrati sebi vrijeme. A što je pravedno, što je dobro -ostavi neka sudi onaj koji sve zna, a ne mi. Ti se, dakle, hoćeš prepirati -nadoveza on - pa hajde da se prepiremo! - Oni ustadoše od stola i sjedoše naulazne stepenice koje su služile kao balkon.

- Pa hajde da se prepiremo - reče knez Andrej. - Ti kažeš škole -proslijedi on brojeći na prste - pouka i tako dalje, drugim riječima, ti hoćešnjega - reče on pokazujući na seljaka koji je, skinuvši kapu, prolazio mimonjih - da izvedeš iz njegova životinjskog stanja i da probudiš u njemuduševne potrebe, a meni se čini da je jedina moguća sreća - životinjskasreća koju mu ti baš hoćeš oduzeti. Ja mu zavidim, a ti hoćeš da od njeganapraviš mene, ali mu ne daješ mojih sredstava. Drugo, kažeš - olakšati murad. A ja mislim da je za njega fizički rad isto tako prijeko potreban, istotako važan da može živjeti kao za mene i za tebe umni rad. Ti ne možeš dane misliš. Ja liježem na počinak u tri sata, salijeću me misli pa ne moguzaspati, prevrćem se i ne onako kao što on ne može da ne ore, da ne kosi;inače će otići u krčmu ili se razboljeti. Kao što ja ne bih podnio njegovstrašni tjelesni posao, nego bih umro nakon sedmicu dana, isto tako ne bi nion podnio moje fizičko ljenčarenje, udebljao bi se i umro. Treće - šta si jošono rekao?

Knez Andrej savi treći prst.- Ah, da, bolnice, lijekovi. Udari ga kap, on umre, a ti mu pustiš krv,

izliječiš ga. On će živjeti deset godina kao bogalj, svima na teret. Kudikamoje lakše i jednostavnije da umre. Drugi će se roditi, ionako ih je previše. Joškad bi ti žalio što si izgubio jednog radnika - što on i jest za mene - nego ga

ti želiš liječiti zato što ga voliš. A njemu to ne treba. I onda, kako netkomože vjerovati da je medicina ikoga ikad izliječila? Da je ubijala - jest! -reče on pa se ljutito namrgodi i okrenu od Pjera.

Knez Andrej je izricao svoje misli tako jasno i tačno da se vidjelo da je otome često mislio, a govorio je rado i brzo kao čovjek koji dugo nijegovorio. Pogled mu je bivao to živahniji što su mu sudovi bili očajniji.

- Ah, to je užasno, užasno! - na to će Pjer. - Ja ne razumijem samo kakose može živjeti s takvim mislima. I meni su dolazili takvi časovi, bilo je tonedavno, u Moskvi i na putu, ali ja onda tako klonem duhom da i ne živim,sve mi se gadi... najviše se gadim sam sebi. Onda i ne jedem, ne umivam se... a kako vi?

- Zašto se ne bih umivao, čovjek onda nije čist - reče knez Andrej. -Naprotiv, treba nastojati da život učinimo što ljepšim. Ja živim i nisam tomekriv, treba, dakle, što bolje poživjeti do smrti i ne biti nikome na smetnji.

- Ali što vas potiče da živite, da tako mislite? Ako čovjek sjedi, ne mičese s mjesta, ništa ne poduzima ...

- Život nas ionako ne pušta na miru. Ja bih rado da ništa ne radim, ali eto,s jedne strane, ovdašnje me plemstvo počastilo što me izabralo za svogpredstavnika; jedva sam se toga otarasio. Nisu mogli shvatiti da ja nemam usebi ono što je potrebno, da nemam one stanovite dobroćudne i brižnejednostavnosti koja je za to potrebna. Zatim, evo ova kuća koju je trebalosazidati da bih imao svoj kutak gdje ću moći biti na miru. Sad narodnaobrana.

- Zašto ne služite u vojsci?- Poslije Austerlitza! - mračno će knez Andrej. - Neću, hvala lijepo,

zarekao sam se da neću služiti u aktivnoj ruskoj vojsci. I neću. Kad bi bašBonaparte bio tu, kod Smolenska, i zaprijetio Lišim Gorama, ni onda ne bihhtio služiti u ruskoj vojsci. E pa, rekao sam ti tako - produži knez Andrejprimirujući se. - Sad skupljam ljude za narodnu obranu, otac je glavnizapovjednik trećeg okruga i jedini je način da se oslobodim od služenja - dabudem uz njega.

- Znači da služite?- Služim. - On pošutje časak.- Pa zašto onda služite?- Evo zašto. Moj je otac jedan od najznačajnijih ljudi svoga doba. Ali on

biva sve stariji i ne može se reći da je nemilosrdan, ali je odviše energičan.

Strašan je zbog toga što je navikao na neograničenu vlast i zbog ove vlastikoju mu je dao vladar kao glavnom zapovjedniku narodne obrane. Da samprije dvije sedmice došao dva sata kasnije, on bi bio objesio protokolista uJuhnovu - reče knez Andrej smiješeći se. - Dakle, ja služim zato što nitkoosim mene ne može utjecati na oca i što ga ponegdje spriječim da ne učininešto zbog čega bi se poslije pokajao.

- E, pa vidite!- Jest, mais ce n’est pas comme vous l’entendez71 - nastavi knez Andrej. -

Ja nisam želio niti želim nikakva dobra tom gadu protokolistu koji je ukraonekakve čizme od rezervista; ja bih čak bio veoma zadovoljan da ga vidimobješenoga, ali mi je žao oca, to jest opet sama sebe.

Knez Andrej se sve više i više zagrijavao. Oči su mu se grozničavo sjaledok su trudio da dokaže Pjeru kako ga u njegovim postupcima nije nikadavodila želja da učini dobro bližnjemu.

- Dobro, eto, ti bi htio osloboditi seljake - proslijedi on.- To je veoma lijepo; ali ne za tebe (ja mislim da ti nisi nikad nikoga

išibao ni poslao u Sibir), a još manje za seljake. Ako ih tuku, šibaju, šalju uSibir, mislim da im zbog toga nije nimalo gore. U Sibiru on živi isto onakoživotinjski, i rane mu na tijelu zacijele, i isto je onako sretan kao i prije.Nego je to potrebno onim ljudima koji propadaju normalno, koji se morajukajati, pa potiskuju to kajanje i ogrube zbog toga što imaju moć dakažnjavaju i prave i krive. Eto koga je meni žao i radi koga bih želioosloboditi seljake. Ti možda nisi vidio, ali ja sam vidio kako dobri ljudi,koji su bili odgojeni u takvim tradicijama neograničene vlasti, postaju sgodinama sve razdražljiviji, pa i nemilosrdni, surovi i, makar to znaju, nemogu se obuzdati te bivaju sve nesretniji i nesretniji.

Knez Andrej je to govorio tako živo da Pjer pomisli da ga je otac potakaona te misli. On mu ništa ne odgovaraše.

- Eto koga mi je i čega žao - ljudskog dostojanstva, čistoće savjesti,nedužnosti, a nije mi žao njihovih leđa i čela koji će vazda ostati isti, kolikogod ih šibali i brijali.72

- Ne, ne i tisuću puta ne! Nikad se neću s vama složiti - reče Pjer.

XII

Uvečer knez Andrej i Pjer sjedoše u kočije i krenuše u Lise Gore. KnezAndrej pogledavaše Pjera i od vremena do vremena prekidaše šutnjuriječima iz kojih se moglo razabrati da je dobre volje.

Pokazavši mu polja, govoraše o svojim gospodarskim novinama.Pjer natmureno šućaše, odgovarajući jednosložnim riječcama, i činilo se

da se zavezao u nekakve svoje misli.Pjer je razmišljao o tome kako je knez Andrej nesretan, kako je u zabludi,

kako ne poznaje istinskoga vidjela i kako mu on mora priteći u pomoć,poučiti ga i osokoliti ga. Ali čim bi Pjer smislio što će i kako će reći, odmahbi osjetio da će knez Andrej jednom svojom riječju, jednim jedinimargumentom srušiti u prah cio njegov nauk, pa se bojao započeti, bojao seizvrći poruzi svoju dragu svetinju.

- Zbilja, a zašto vi mislite - poče iznenada Pjer obarajući glavu izauzimajući držanje bika koji se bode - zašto vi to mislite? Ne smijete takomisliti!

- O čemu ja tako mislim? - u čudu će knez Andrej.- O životu, o čovječjoj sudbini. Nije to tako. Ja sam isto tako mislio i

znate što me je spasilo? Masonerija. Ne, nemojte se smješkati. Masonerija -nije ni religiozna ni obredna sekta, kako sam i ja mislio, nego je najbolji,jedinstveni izraz najboljih, vječnih odlika čovječanstva.

I on stade tumačiti knezu Andreju masoneriju onako kako ju je onshvaćao. Govorio je da je masonerija kršćanski nauk oslobođen državnih ivjerskih okova; nauk o jednakosti, bratstvu i ljubavi.

- Samo naše sveto bratstvo ima stvarnog smisla u životu; sve je drugotlapnja - kazivaše Pjer. - Shvatit ćete, prijatelju, da je sve izvan tog savezapusta laž i neistina, i ja se slažem s vama da pametnu i dobru čovjeku neostaje ništa drugo nego da, kao vi, vjekuje svoj vijek trudeći se samo da nebude na smetnji drugima. Ali prihvatite naša osnovna svjedočenja, stupite unaše bratstvo, dajte nam sebe, dopustite da vas vodimo i odmah ćete osjetiti,kako sam i ja osjetio da ste jedna karika u tom golemom nevidljivom lancukojega se početak krije u nebesima - kazivaše Pjer.

Knez Andrej šutke gledaše preda se i slušaše šta govori Pjer. Nekolikoputa nije zbog škropota kočije razumio što je Pjer rekao pa ga je zamolio daponovi. Pjer razabra po neobičnu sjaju što je planuo u očima kneza Andrej ai po njegovoj šutnji da ne govori ututanj, da ga knez Andrej neće prekinuti ida se neće smijati njegovim riječima.

Stigoše do izljevene rijeke koju je valjalo prijeći skelom. Dok suukrcavali kočiju i konje, oni pođoše na skelu.

Knez Andrej se nalakti na ogradu i šutke gledaše niz povodanj što seblistaše u sunčevu smiraju.

- Pa šta vi mislite o tome? - priupita Pjer. - Zašto sad šutite?- Šta ja mislim? Slušao sam te. Sve je to tako - reče knez Andrej. - Ali ti

kažeš - pristupi našem bratstvu i mi ćemo ti pokazati svrhu života, ičovječju sudbinu, i zakone što upravljaju svijetom. A tko to mi? Ljudi?Otkud vi to sve znate? Zašto ja ne vidim ono što vi vidite? Vi vidite nazemlji kraljevstvo dobra i istine, a ja ga ne vidim.

Pjer ga prekide.- Vjerujete li vi u zagrobni život? - zapita on.- U zagrobni život? - ponovi knez Andrej, ali mu Pjer ne dade da

odgovori shvativši to ponavljanje kao nijekanje, pogotovo zato što jepoznavao prijašnje ateističke nazore kneza Andreja.

- Vi kažete da ne možete vidjeti kraljevstva dobra i istine na zemlji. Ni jaga nisam vidio; niti se njega može vidjeti shvatimo li naš život kao svršetaksvega. Na zemlji, tu na toj zemlji (Pjer pokaza u polje), nema istine - sve jelaž i zlo, ali u svemiru, u cijelom svemiru ima kraljevstvo istine, a mi smosad djeca zemlje, ali smo vječno - djeca cijelog svemira. Zar ja u duši neosjećam da sam dio te goleme, harmonične cjeline? Zar ja ne osjećam da jeu tom golemom silnom mnoštvu stvorenja u kojima se očituje božanstvo -viša sila, kako god hoćete - da sam ja jedna karika, jedna stepenica od nižihbića prema višima? Kad vidim, jasno vidim stepenice koje vode do biljkeprema čovjeku, zašto bih smatrao da te stepenice prestaju sa mnom i da nevode sve dalje i dalje? Ja osjećam da ne samo što ne mogu nestati, kao štoništa ne nestaje na svijetu, nego da ću vazda biti i da sam vazda bio.Osjećam da osim mene žive nada mnom dusi i da u ovom svijetu ima istine.

- Jest, to je Herderovo učenje - reče knez Andrej - ali me, dušo moja, toneće uvjeriti, nego život i smrt, eto šta uvjerava. Uvjerava te kad vidišstvorenje koje ti je priraslo srcu, koje je vezano s tobom, kome si bio kriv i

nadao se da ćeš se opravdati (tu knezu Andrej u zadrhta glas i on seokrenu), i najednom to stvorenje pati, muči se i prestaje živjeti... Zašto?Nije moguće da nema odgovora! I ja vjerujem da ima ... Eto šta čovjekauvjerava, eto šta je mene uvjerilo - reče knez Andrej.

- Ma tako je, tako je - reći će Pjer - pa zar to nije ono isto što i jagovorim!

- Nije. Ja kažem samo to da čovjeka ne uvjeravaju dokazi da je zagrobniživot prijeko potreban, nego to kad ideš kroz život ispod ruke s čovjekom inajednom taj čovjek nestane u ničemu, i ti se sam zaustaviš pred tomprovalijom i zaviruješ onamo. I ja sam zavirio ...

- Dobro, pa šta onda! Vi znate da postoji ondje i da postoji netko? Ondjeje - zagrobni život. Netko je - bog.

Knez Andrej ne odgovaraše. Kočiju i konje izveli su bili već odavno nadrugu obalu i upregli ih, i sunce je već bilo do polovine zašlo i večernji jemraz pokrivao zvjezdicama lokve pokraj skele, a Pjer i Andrej jošrazgovarahu i stajahu na skeli, na veliko čuđenje lakaja, kočijaša iskeledžija.

- Ako postoji bog i ako postoji zagrobni život, onda postoji i istina,postoji i krepost; i najveća je ljudska sreća u tom da teži da ih postigne.Treba živjeti, treba voljeti, treba vjerovati - kazivaše Pjer - da ne živimosamo danas na ovom komadiću zemlje nego da smo živjeli i da ćemovječno živjeti ondje, u svemu (on pokaza na nebo).

Knez Andrej stajaše nalakćen na ogradu skele, slušaše Pjera i ne odvajašepogleda od rumena odbljeska sunca na modrikastom povodnju. Pjer ušutje.Tišina kao u grobu. Skela je odavno pristala i samo su valovi lagano udaralio njeno dno. Knezu se Andreju činilo da to zapljuskivanje valova potvrđujePjerove riječi: »Istina je, vjeruj tome«.

Knez Andrej uzdahnu i pogleda sjajnim, djetinjim, nježnim pogledomPjerovo zarumenjeno ushićeno lice na kojemu se još ogledaše zbunjenostpred starijim prijateljem.

- Jest, kad bi sve to tako bilo! - reče on. - Nego, hajde da sjednemo -nadoda knez Andrej i silazeći sa skele pogleda na nebo koje mu je pokazaoPjer, te prvi put nakon Austerlitza ugleda ono visoko, vječno nebo koje jevidio dok je ležao na bojnom polju, i nešto što je odavno drijemalo, neštošto je bilo najbolje u njemu, probudi se odjednom radosno i mladenački unjegovoj duši. Čim se knez Andrej vrati u svakidašnji život, toga osjećanja

nestade, ali je znao da to osjećanje koje nije umio razviti živi u njemu.Sastanak s Pjerom bijaše za kneza Andreja prekretnica nakon koje je, madaje izvana nastavio jednako živjeti, u njemu samu započeo nov život.

XIII

Već se smrkavalo kad su knez Andrej i Pjer stigli pred glavni ulaz kuće uLišim Gorama. Dok su se približavali, knez Andrej osmjehujući se upozoriPjera na strku koja je nastala na stražnjem ulazu. Zgrbljena starica storbakom na leđima i onizak muškarac duge kose, u crnu odijelu, čimugledaše kočiju gdje se primiče, nagoše bježati natrag kroz vrata. Dviježene istrčaše za njima i sve četvoro, osvrćući se na kočiju, uštrcašepoplašeno na stražnje stepenice.

- To su Mašini božji ljudi - reče knez Andrej. - Mislili su da je otac. Ovoje jedino u čemu ga ona ne sluša - on naredi da protjeraju te hodočasnike, aona ih prima.

- A tko su ti božji ljudi? - zapita Pjer.Knez Andrej ne stiže da mu odgovori. Sluge im iziđoše u susret i on ih

upita gdje je stari knez i nadaju li mu se skoro.Stari knez bio je još u gradu i nadali su mu se svakog časa.Knez Andrej povede Pjera u svoje odaje koje su uvijek bile spremljene za

nj u kući njegova oca, a sam ode u dječju sobu.- Hajdemo k sestri - reče knez Andrej kad se vrati Pjeru - nisam je još

vidio, sad se skriva i sjedi sa svojim božjim ljudima. Pravo joj budi, zbunitće se, ali ćeš vidjeti te božje ljude. C’est curieux, ma parole.73

- Qu’est ce que c’est que74 božji ljudi? - priupita Pjer.- Sad ćeš vidjeti.Kneginjica Marja doista se zbunila i lice joj se osulo crvenim pjegama

kad su ušli u njenu sobu. U toj udobnoj sobi s kandilima pred ikonamasjedilo je uz nju na divanu, za samovarom, mlado dugonoso i dugokosomomče u monaškoj mantiji.

U naslonjaču, pokraj njih, sjedila je naborana, mršava starica krotka licakao u djeteta.

- André, pourquoi ne pas m’avoir prévenu?75 reče ona prekoravajući gablago, pa stade pred svoje hodočasnike onako kako kvočka staje pred piliće.

- Charmée du vous voir. Je suis très contente de vous voir76 - reče onaPjeru dok joj cjelivaše ruku. Ona ga je poznavala još kao dijete, a sad joj jebio omilio zbog prijateljstva s Andrejem, zbog toga što je bio nesretan saženom i, što je najvažnije, zbog svog dobrog, običnog lica. Ona ga gledašesvojim divnim, zračnim očima i kanda govoraše: »Ja vas veoma volim, ali,molim vas, nemojte se rugati mojima«. Pošto izmjeniše prve pozdravnefraze, sjedoše.

- A, i Ivanuška je ovdje - reče knez Andrej pokazujući smiješkom namladoga hodočasnika.

- André! - molećivo će kneginjica Marja.- Il faut que vous sachiez que c’est une femme77 - dobaci Andrej Pjeru.- André, au nom de Dieu78 - opet reče kneginjica Marja.Vidjelo se da se između kneza Andreja i kneginjice Marje uobičajila

navika da se on podsmjehuje njenim hodočasnicima, a ona da ih brani.- Mais, ma bonne amie79 - reče knez Andrej - vous devriez au contraire

m’être reconnaissante de ce que j’explique à Pierre votre intimité avec cejeune homme.80

- Vraiment?81 - priupita Pjer radoznalo i ozbiljno (na čemu mu jekneginjica Marja bila osobito zahvalna), zagledajući se iznad naočara u liceIvanuške, koji je shvatio da se govori o njemu pa sve ogledavaše svojimlukavim očima.

Kneginjica Marja posve se nepotrebno zbunila zbog svojih. Oni senimalo nisu snebivali. Starica je, oborenih očiju, ali pogledajući poprijekodošljake, prevrnula čašu na pladnjić i stavila pored nje ogrizen komadićšećera, pa mirno i nepomično sjedila u svom naslonjaču očekujući da jeopet ponude čajem. Ivanuška je srkao iz tanjurića i ispod oka mjerio svojimhimbenim ženskim očima mlade ljude.

- Gdje si bila, u Kijevu? - upita knez Andrej staricu.- Bila sam, oče - odgovori razgovorljiva starica - na sam sam Božić bila

udostojena da od ugodnika primim svete, nebeske tajne. A sad, oče,dolazim iz Koljazina gdje se ukazala velika blagodat...

- Šta, ide li Ivanuška s tobom?- Ja idem sam za se, gospodaru - reče Ivanuška nastojeći govoriti u basu.

- Istom sam se u Juhnovu sastao s Pelagejuškom ...

Pelagejuška upade u riječ svom drugu; očito je htjela ispripovijedati šta jevidjela.

- U Koljazinu se, oče, ukazala velika blagodat.- Šta, da nisu nove moći? - priupita knez Andrej.- Prestani, Andreju - reče kneginjica Marja. - Nemoj pričati, Pelagejuška!- Ni... a što, majko, zašto da ne pričam? Ja njega volim. On je dobar.

Bogom je odabran, dao mi je, dobrotvor, deset rubalja, sjećam se. Kad samono bila u Kijevu, a kaže mi Kirjuša, luda - pravi božji čovjek, zimi i ljetihoda bos - šta ideš, veli, tamo gdje ti nije mjesto, u Koljazin otiđi, ondje ječudotvorna ikona, presveta se Majka Bogorodica ukazala. I ja se na te riječioprostila s ugodnicima i pošla ...

Svi su šutjeli samo je hodočasnica govorila odmjereno, uvlačeći u sezrak.

- Došla sam, oče, i narod mi kaže - velika se blagodat ukazala, presvetojMajci Bogorodici kaplje miro iz obraza ...

- Dobro, dobro, poslije ćeš pričati - reče kneginjica Marja crveneći se.- Dopustite da je nešto upitam - reče Pjer. - Jesi li sama vidjela? - zapita

on.- Kako ne, oče, sama sam bila udostojena. Sja joj se lik kao vidjelo

nebesko a iz obraza majčice kaplje li, kaplje...- Pa to je prijevara - bezazleno će Pjer koji pozorno slušaše staricu.- Ali, oče, šta to govoriš! - užasnu se Pelagejuška obraćajući se kneginjici

Marji ne bi li je ona zaštitila.- Varaju narod - opet će on.- Gospodine Isuse Kriste - reče hodočasnica i prekriži se. - Oh, prestani,

oče! Tako jedan general isto nije vjerovao i rekao »kaluđeri varaju«, a čimje to rekao, oslijepio je. I sanjao je da mu dolazi majčica Pečerska i kažemu: »Povjeruj u mene i ja ću te iscijeliti«. I on ostao moliti - povezi me, tepovezi me k njoj. To ja govorim živu istinu, sama sam vidjela. Dovezli gaslijepoga pravo k njoj i on joj priđe, padne pred njom i veli: »Iscijeli me!Dat ću ti, veli, ono čime me je car odlikovao«. Svojim sam očima vidjela,oče, zvijezda je na njoj. I šta misliš, progledao je! Grozota je tako govoriti.Bog će te pokarati - poučno će ona Pjeru.

- I kako, zvijezda se našla na ikoni? - priupita Pjer.- I majčicu promakli za generala? - reče knez Andrej osmjehujući se.Pelagejuška odjednom problijedje i pljesnu rukama.

- Oče, oče, ne griješi, imaš sina! - uskliknu ona, a blijedo joj lice postaneneobično crveno. - Oče, šta si to rekao, bog neka ti oprosti! - Ona seprekriži. - Gospode, oprosti mu! Šta je ovo, majčice? ... - okrenu se onakneginjici Marji. Ona ustade i uze vezivati svoju torbu obramnicu, gotovoda zaplače. Vidjelo se da ju je i strah i stid što je uživala dobročinstva u kućigdje mogu tako govoriti, ali da joj je i žao što se sad mora odrećidobročinstava te kuće.

- I šta sad imate od toga? - reče kneginjica Marja. - Zašto ste došli kmeni? ...

- Ama, ja se samo šalim, Pelagejuška - reče Pjer. - Princese, ma parole, jen’ai pas voulu l’offenser,82 ja sam to tek onako. Vjeruj mi, šalio sam se -kazivaše on osmjehujući se snebivljivo i želeći da zagladi svoju grešku.

Pelagejuška zastade nepovjerljivo, ali se na Pjerovu licu ogledaše takvoiskreno kajanje a knez Andrej gledaše tako blago čas Pelagejušku, časPjera, da se malo-pomalo smiri.

XIV

Hodočasnica se smirila pa su je opet naveli na razgovor i poslije je dugopričala o ocu Amfilohiju koji je živio tako svetački da mu je ruka mirisalana tamjan, i o tome kako su joj njeni znanci kaluđeri za njena posljednjeghodočašća u Kijev dali ključeve od pećina, i kako je ponijela sobomdvopeka i provela dva dana u pećinama s ugodnicima božjim. »Pomolim sejednomu, poslonim se, odem drugome. Prilegnem malo, opet idem i ljubimmoći; a takva je tišina, majčice, takva blagodat da ti se i ne da izići navidjelo božje.«

Pjer je slušaše ozbiljno i pažljivo. Knez Andrej iziđe iz sobe. KneginjicaMarja povede za njim Pjera u salon i ostavi božje ljude da popiju čaj.

- Vi ste jako dobri - reče mu ona.- Ah, zbilja je nisam htio uvrijediti; ja baš shvaćam i neobično cijenim ta

osjećanja.Kneginjica Marja ga šutke pogleda i nježno se osmjehnu.- Pa ja vas odavno poznajem i volim kao brata - reče ona. - Kako vam se

sad čini Andrej? - zapita ona žurno, ne dajući mu vremena da bilo štaodgovori na njene ljubazne riječi. - Neobično me zabrinjava. Zimi mu jebolje, ali mu se proljetos rana otvorila i liječnik je rekao da mora naliječenje. Inače se jako bojim za njega. On nije kao mi žene pa da otrpi iisplače svoj jad. On ga nosi u sebi. Danas je veseo i živahan; ali to je zatošto ste vi došli - malo je kad takav. Kad biste ga bar mogli nagovoriti da odeu inozemstvo! Njemu je potreban rad, a ovaj ga jednolični, mirni životpodriva. Drugi to ne vide, ali ja vidim.

Nešto poslije deset sati sjatiše se poslužitelji pred kuću pošto bijahuzačuli praporce ekipaže staroga kneza. Knez Andrej i Pjer iziđoše takođerpred kuću.

- Tko je ovo? - zapita stari knez kad iziđe iz kočije i ugleda Pjera.- A! Drago mi je! Poljubi me - reče pošto dozna tko je taj mladi

neznanac.Stari knez bijaše dobre volje i srdačno primi Pjera.

Kad je prije večere navratio u očev kabinet, knez Andrej zateče starogakneza gdje se vatreno prepire s Pjerom. Pjer je tvrdio da će doći vrijeme kadneće više biti rata. Stari ga je knez pobijao i podrugivao mu se, ali se nijesrdio.

- Pusti ljudima krv, nalij vode, pa neće biti rata. Bapske priče, bapskepriče - reče on ali ipak ljubazno potapša Pjera po ramenu i priđe stolu zakojim je knez Andrej, ne želeći, očito, sudjelovati u razgovoru, prebiraospise koje je knez donio iz grada. Stari mu knez pristupi i raspriča se oposlovima.

- Predstavnik plemstva, grof Rostov, nije poslao ni polovinu ljudi. Došaou grad pa mu palo na pamet da me zove na ručak - dao sam mu ja ručak ...A evo, pogledaj ovo ... E, brate - obrati se knez Nikolaj Andrejič sinutapšući po ramenu Pjera - sila je ovaj tvoj prijatelj, zavolio sam ga!Raspaljuje me. Drugi govori i pametno pa se čovjeku ne da ni slušati, a ovaji laže pa ipak me, starca, raspaljuje. De, idite, idi te - reče on - možda ću i jadoći da malo posjedim s vama za večerom. Opet ću se posvaditi. Onu mojuludu, kneginjicu Marju, da zavoliš - doviknu on s vrata Pjeru.

Pjer je tek sada kad je došao u Lise Gore spoznao kakvo ga snažno idivno prijateljstvo veže s knezom Andrejem. Ta se divota nije tolikoočitovala u njegovu odnosu prema njemu koliko u odnosu prema svimrođacima i ukućanima. Mada nije gotovo ni poznavao staroga i osornogakneza ni krotku i snebivljivu kneginjicu Marju, ipak se od prve osjećao kaonjihov stari prijatelj. Svi su ga već voljeli. Nije samo kneginjica Marja, kojuje pridobio svojim smjernim držanjem prema hodočasnicima, gledala u njsvojim najzračnijim pogledom nego se i mali, jednogodišnji knez Nikolaj,kako ga je djed zvao, osmjehnuo Pjeru i pošao mu u naručaj. Mihail Ivanič,M-lle Bourienne radosno su mu se osmjehivali dok se razgovarao sa starimknezom.

Stari je knez došao na večeru - očito radi Pjera. On je za ona dva dana,koliko je Pjer proboravio u Lišim Gorama, bio izvanredno ljubazan premanjemu i pozvao ga neka ih opet pohodi.

Kad je Pjer otputovao i kad su se svi članovi obitelji sastali i stali govoritio njemu, kao i svagda nakon odlaska nekog čovjeka, svi su govorili o njemusamo lijepo, kako se malokad govori.

XV

Kad se vratio s dopusta, Rostov je prvi put osjetio i spoznao koliko sutijesne bile njegove veze s Denisovom i cijelim pukom.

Kad se približavao puku, osjećao se otprilike onako kako se osjećao kadse približavao kući u Povarskoj ulici. Kad je ugledao prvoga husara uraspučenoj uniformi svoga puka, kad je poznao riđega Dementjeva, spaziostupove o koje su bili privezani riđani, kad je Lavruška radosno doviknuosvom gospodaru: »Grof je došao!« - i kosmati Denisov, koji je spavao napostelji, istrčao iz zemunice, zagrlio ga a oficiri se okupili oko pridošlice -Rostov se osjećao isto onako kao kad su ga grlili majka, otac i sestre, i suzeradosnice stadoše ga gušiti i ne dadoše mu da govori. I puk je bio dom, i todom vazda mio i drag, kao i roditeljski.

Pošto se javio komandantu puka i bio dodijeljen svom prijašnjemeskadronu, odežurao i dopremio krmu, pošto su ga zaokupili svi sitnipukovski interesi i pošto je osjetio da je lišen slobode i da je okovan u jedanuzak, vazda isti okvir, Rostov se osjetio isto onako smiren, zaštićen isvjestan da je tu kod kuće, na svome mjestu, kako se osjećao i podroditeljskim krovom. Nije bilo sve one zbrke slobodnog svijeta u kojemunije mogao naći sebi mjesta i u kojemu se varao u izboru; nije bilo ni Šonjes kojom je trebalo ili nije trebalo sve raspraviti. Nije se moglo ići onamo iline ići; nije bilo onih dvadeset i četiri sata koje je čovjek mogao provesti nasto različitih načina; nije bilo onoga nebrojenog mnoštva ljudi od kojihnijedan nije bio ni bliži ni dalji; nije bilo onih mutnih i neodređenihfinancijskih odnosa s ocem; nije bilo podsjećanja na strašni gubitak u igri sDolohovom! Ovdje je, u puku, sve bilo jasno i jednostavno. Vascijeli sesvijet dijelio na dva nejednaka dijela: jedan - naš Pavlogradski puk i drugi -sve ostalo. A to se ostalo nije njega nimalo ticalo. U puku je bilo svepoznato: tko je poručnik, tko kapetan, tko je dobar, tko zao čovjek i, što jenajvažnije - drug. Kantiner daje na vjeresiju, plaća se dobiva svaka četirimjeseca, nemaš šta izmišljati ni birati, samo ne čini ništa što se uPavlogradskom puku smatra kao loše; a ako te nekamo pošalju, učini onošto je jasno i tačno određeno i naloženo - pa će sve biti dobro.

Pošto se ponovo zatekao u tim određenim prilikama pukovskoga života,Rostov je osjetio radost i smirenje, kao umoran čovjek kad liježe napočinak. Rostov je za toga rata još više uživao u tom pukovskom životuzato što je, nakon gubitka na kartama (nije mogao to sebi oprostiti, kolikoga god rodbina tješila), odlučio da ne služi kao prije nego, da bi ispraviosvoju grešku, da služi dobro i da bude besprijekoran drug i oficir, to će rećidivan čovjek, što mu se u svijetu činilo veoma teško, a u puku posvemoguće. Kad je izgubio na kartama, Rostov je odlučio da za pet godinaotplati taj dug roditeljima. Oni su mu slali po deset tisuća na godinu, a on jeodlučio da prima samo dvije, a ostale da ostavlja roditeljima kako biotplatio dug.

Naša se vojska nakon više uzmaka, napredovanja i bitaka kod Pultuska ikod Preussisch-Eylaua, okupljala oko Bartensteina. Očekivali su cara dadođe vojsci da se započne nov ratni pohod.

Pavlogradski je puk pripadao onom dijelu vojske koji je sudjelovao u ratugodine 1805. pa se popunjavao u Rusiji i zakasnio na prve okršaje. On nijebio ni kod Pultuska ni kod Preussisch-Eylaua, i u drugoj se polovini pohodapridružio operativnoj vojsci i bio pridodan Platovljevu odredu.

Platovljev odred djelovao je nezavisno o armiji. Jedinice su Pavlogradacanekoliko puta sudjelovale u čarkanjima, dovodile zarobljenike a jedanputčak zarobile ekipaže maršala Oudinota. U mjesecu travnju Pavlograci sunekoliko sedmica proveli kod jednog napuštenog njemačkog sela kojebijaše sravnjeno sa zemljom, i nisu se micali s mjesta.

Bila je jugovina, blato, hladno, rijekama je krenuo led, putovi su postalineprohodni; po nekoliko dana ni konji ni ljudi nisu dobivali hrane. Budućida je dovoz bio onemogućen, vojnici su se raštrkali po zabačenim pustimselima da traže krumpira, ali je i njega bilo malo.

Sve su pojeli i svi su se stanovnici razbježali; oni koji su ostali bili su goriod prosjaka i nije im se imalo šta otimati, pa su čak i vojnici koji nisu bašsažaljivi često davali njima i ono posljednje što su imali mjesto da uzimajuod njih.

Pavlogradski je puk imao u okršajima samo dva ranjenika, ali je od gladii bolesti izgubio gotovo polovinu ljudstva. U bolnicama je smrt tako haralada su vojnici, koji su od loše ishrane dobivali groznicu i otjecali, radijeobavljali svoje dužnosti i spadali u stroju s nogu negoli da odu u bolnicu.Kad je granulo proljeće, vojnici su počeli nalaziti neku biljku koja se

pomaljala iz zemlje, nalik na šparogu, a koju se, odnekud, nazvali Maškinslatki korijen,83 pa su se raštrkali po livadama i njivama tražeći taj Maškinslatki korijen (koji je bio veoma gorak), iskopavali ga sabljama i jeli, iako jebilo zabranjeno jesti tu štetnu biljku. U proljeće se među vojnicima pojavilanova bolest - otok ruku, nogu i lica, što su liječnici pripisivali tom korijenu.Ali Pavlogradski vojnici Denisovljeva eskadrona jeli su, usprkos zabrani,uglavnom Maškin slatki korijen, jer su već drugu sedmicu rastezaliposljednju zalihu dvopeka, dijelili samo po pola funte na čovjeka, a krumpirkoji su posljednji put dovezli bijaše smrznut i proklijao.

I konje su već drugu sedmicu hranili slamom s krovova kuća, pa su biligrdno mršavi a pramenovi su zimske dlake još visjeli na njima.

Uza svu tu oskudicu, vojnici i oficiri živjeli su jednako kao i uvijek; i sadsu se husari, iako blijedih i natečenih lica i u poderanim uniformama,svrstavali na prebrojavanje, redili se, čistili konje i opremu, vukli mjestokrme slamu s krovova i dolazili kotlovima da ručaju, a ustajali od njihgladni zbijajući šale na račun svoje loše hrane i svoje gladi. U slobodno suvrijeme, kao i uvijek, palili vatre, parili se goli oko njih, pušili, odabirali ipekli proklijali gnjili krumpir te pričali i slušali pričanja bilo oPotemkinovim i Suvorovljevim ratovima, bilo bajke a Aljoši i o popovunadničaru Mikolki.

Oficiri su, kao i obično, stanovali po dvojica, po trojica, u otkrivenim,napola razrušenim kućama. Stariji su se brinuli kako će namaći slame ikrumpira, uopće prehraniti ljude, a mlađi su se zabavljali, kao i uvijek, tkokartanjem (novaca je bilo mnogo, iako nije bilo provijanta), tko nedužnimigrama - svajkom i gorotkima.84 O općem su toku ratovanja govorili malo,nešto zbog toga što nisu znali ništa određeno, a nešto zbog toga što sunaslućivali da ratovanje općenito ide loše.

Rostov je, kao i nekad, stanovao s Denisovom i njihovo je prijateljstvonakon dopusta postalo još čvršće. Denisov nije nikad spominjaoRostovljeve ukućane, ali je po nježnom prijateljstvu koje je komandirpokazivao prema svom oficiru, Rostov osjećao da je zbog nesretne ljubavistaroga husara prema Nataši njihovo prijateljstvo ojačalo. Denisov je, očito,gledao da što manje izvrgava Rostova opasnostima, čuvao ga i dočekivaosvaki put neobično radosno kad se iz okršaja vraćao čitav i nepovrijeđen.Na jednom od svojih službenih obilazaka Rostov je u nekom zapuštenom,

porušenom selu, kamo je došao radi provijanta, zatekao jednog starogPoljaka i njegovu kćer s dojenčetom. Bili su goli, gladni i nisu mogli otićiniti su imali sredstava za put. Rostov ih je odvezao u logor, smjestio u svojstan i uzdržavao ih nekoliko sedmica dok se starac nije oporavio. Kad su sejednom razgovarali o ženama, neki Rostovljev drug stao se podsmijevatiRostovu govoreći da je on od svih njih najlukaviji i da ne bi bilo zgorega daupozna svoje drugove s ljepuškastom Poljakinjom koju je spasio. Rostov seuvrijedi zbog te šale, planu i izgovori oficiru koješta neugodno tako da jeDenisov imao muke da ih obojicu odvrati od dvoboja. Kad je oficir otišao iDenisov, koji ni sam nije znao kakvi su Rostovljevi odnosi s Poljakinjom,uzeo prekoravati Rostova što je tako plahovit, ovaj mu reče: - Pa šta bi tihtio ... Ona mi je kao sestra i ne mogu ti opisati kako me je to uvrijedilo ...zato što ... ma zato ...

Denisov ga lupi po ramenu i stade brzo hodati po sobi ne gledajućiRostova, kao i uvijek kad je bio uzbuđen.

- Ala je blesasta ta vaša rostovska sorta - na to će on, a Rostov mu uočima spazi suze.

XVI

U travnju su vojnici živnuli kad su čuli da im dolazi car. Rostov nije imaotu sreću da sudjeluje u smotri koju je car izvršio u Bartensteinu: Pavlogracisu bili na prednjim položajima, daleko pred Bartensteinom.

Bili su se utaborili. Denisov i Rostov stanovali su u zemunici koju su imvojnici iskopali i prekrili granjem i busenjem. Zemunicu su sagradili naovaj način koji je tada bio ušao u modu: iskopali su rov aršin i po širok, dvadubok i tri i pol dug. Na jednom su kraju rova napravili stepenice i to je bioulaz, vrata; sam je rov bio soba u kojoj je, kod sretnika kao što je biokomandir eskadrona, bila na drugom kraju, sučelice stepenicama, daska nakocima - to je bio stol. Duž rova su s obje strane skinuli po aršin zemlje, i tosu bila dva kreveta i divani. Krov su pravili tako da se u sredini moglostajati, a na postelji se čak moglo sjediti ako se čovjek primakao bliže stolu.Denisov je živio raskošno, jer su ga vojnici iz njegova eskadrona voljeli, paje na pročelju krova imao još dasku u kojoj je bilo razbijeno, ali slijepljenookno. Za velike su studeni donosili na komadu savijena lima žar s vojničkihvatara i metali ga na stepenice (u čekaonicu, kako je Denisov zvao taj diozemunice), pa je bilo tako toplo da su oficiri, kojih je kod Denisova iRostova bilo svagda mnogo, sjedili samo u košuljama.

U travnju je Rostov bio jednom dežurni pa se, nakon probdjevene noći,vratio poslije sedam sati izjutra, naložio da mu donesu žara, promijeniorublje mokro od kiše, pomolio se bogu, popio čaj, ugrijao se, sredio stvari usvom kutu i na stolu te, zajapurena i opaljena lica od vjetra, legao na leđapodmetnuvši ruke pod glavu. Ugodno je bilo razmišljati kako će zacijeloradi posljednjeg izviđanja biti uskoro promaknut. Očekivao je Denisovakoji je nekamo izišao; htio se porazgovoriti s njim.

Iza zemunice se začu kako Denisov, očito ljut, gromovito nešto viče.Rostov se primače oknu da vidi s kim se to nateže i ugleda narednikaTopčejenka.

- Zapovjedio sam ti da im ne daš da žderu taj Maškin korijen, kako li gazovu! - vikaše Denisov. - Ta svojim sam očima vidio kako ga Lazarčukdonosi s polja.

- Zapovjedio sam im, vaše visoko blagorođe, ali ne slušaju - odvraćašenarednik.

Rostov ponovo legne u postelju i pomisli zadovoljno: »Neka se sad onbakće i brine, ja sam svoje obavio pa ležim - divota!« On začu kroza zidkako, osim narednika, govori još i Lavruška, onaj okretni i prepredeniDenisovljev sluga. Lavruška je govorio nešto o nekakvim kolima, dvopekui bikovima koje je vidio kad je išao po namirnice.

Iza zemunice se nanovo razlegnu Denisovljeva vika što se udaljavaše, iriječi: »Sedlaj! Drugi vod!«

»Kud se sad spremaju?« - pomisli Rostov.Nakon pet minuta uđe Denisov u zemunicu, pope se blatnim nogama na

postelju, srdito popuši lulu, razbaca sve svoje stvari, pripasa nagajku isablju i pođe iz zemunice. Kad ga Rostov upita kamo će - on ljutito ineodređeno odgovori da ima posla.

- Pa neka mi onda sude bog i veliki car! - dobaci Denisov izlazeći; iRostov začu kako iza zemunice zašljapkaše u blatu noge nekoliko konja.Nije se čak ni pobrinuo da dozna kamo je otišao Denisov. Pošto se ugrijao usvom kutu, usnuo je i tek pred večer izišao iz zemunice. Denisov se još nijebio vratio. Izvedrilo se; pokraj obližnje su se zemunice dva oficira i jedanjunker igrali svajke i smijući se zabadali čavao duboko u prhku i blatnuzemlju. Rostov im se pridruži. Usred igre oficiri ugledaše gdje im seprimiču kola: slijedilo ih je petnaestak husara na mršavim konjima. Kolakoja su pratili husari stigoše do stupova za konje gdje ih okruži skupinahusara.

- Eto, Denisov, je neprekidno jadikovao - reče Rostov - a stigao jeprovijant.

- Baš! - rekoše oficiri. - Alaj se vojnici vesele!Denisov jahaše za husarima s dvojicom pješadijskih oficira s kojima se

nešto razgovaraše. Rostov mu pođe u susret.- Ja vas upozoravam, kapetane - kazivaše jedan oficir, mršav, nizak i,

očito ogorčen.- Ama rekao sam vam da ne dam - odvrati Denisov.- Odgovarat ćete za ovo, kapetane, ovo je nasilje - otimate transport od

svojih! Naši nisu dva dana jeli.- A moji nisu jeli dvije sedmice - uzvrati Denisov.

- Ovo je razbojstvo, odgovarat ćete za ovo, milostivi gospodine! - ponovipješadijski oficir povisujući glas.

- Ama šta ste me napali? A? - viknu Denisov koji se odjednom raspali. -Odgovarat ću ja, a ne vi, i nemojte mi tu brundati dok ste čitavi. Marš! -viknu on na oficire.

- Pa lijepo! - viknu niski oficir koji se ne poplaši niti uzmaknu. - Akohoćete pljačkati, onda ću vam ja ...

- Marš do đavola trkom dok si čitav - i Denisov okrenu konja na oficira.- Dobro, dobro - reče oficir prijeteći pa okrenu konja i odjaha kasom

tresući se cijelim tijelom.- Pseto na plotu, živo pseto na plotu - doviknu za njim Denisov - najgoru

konjaničku pogrdu pješaku na konju, pa priđe Rostovu i udari u grohotansmijeh.

- Oteo sam pješadiji, oteo sam im transport! - reče on. - Pa neće mi valjdaljudi crkavati od gladi?

Kola koja su dotjerali husari bijahu namijenjena pješadijskom puku, ali jeDeinisov doznao od Lavruške da transport ide sam pa ga je s husarima oteo.Vojnicima su davali dvopeka koliko je tko htio i dijelili čak i drugimeskadronima.

Sutradan komandant puka pozva Denisova i, prekrivši oči raširenimprstima, reče mu: »Ja to, evo, ovako gledam, ništa ne znam niti ću štapoduzimati, ali vam savjetujem da odete u štab i ondje, u intendanturi, sveuredite i, ako je moguće, potvrdite napismeno da ste primili toliko i tolikoprovijanta; inače - zapisan je na teret pješadijskog puka - povest će seistraga i sve se može loše svršiti«.

Denisov odjaha od komandanta puka pravo u štab iskreno želeći da uradikako mu je on savjetovao. Uvečer se vratio u svoju zemunicu takav kakvaga Rostov nije još nikad vidio. Denisov nije mogao govoriti i hvatao je dah.Kad ga je Rostov upitao šta mu je, on je samo promuklim i slabim glasomizgovorio nekakve nerazumljive kletve i prijetnje.

Rostov se uplašio i predložio mu da se razodjene, popije malo vode i dapošalju po liječnika.

- Da mene sude zbog razbojstva - uh! Daj mi još vode - pa neka me sudea ja ću uvijek tući hulje i tako ću reći i caru. Dajte leda - govoraše on.

Dođe pukovski liječnik i reče da je prijeko potrebno pustiti krv. Duboktanjir crne krvi isteče iz Denisovljeve dlakave ruke i tek tada bijaše kadar da

ispripovjedi sve što se dogodilo.- Dođem ja - pričaše Denisov - »Gdje vam je tu starješina?« Pokazaše mi

gdje je. »Ne biste li malo pričekali?« - »U službi sam, prevalio sam tridesetvrsta, nemam kad čekati, najavi me«. Dobro, izlazi taj arcilopov: i njemupalo na pamet da me uči. »To je razbojstvo!« - »Ne čini onaj razbojstvo,velim ja, koji uzima provijant da nahrani svoje vojnike, nego onaj koji gauzima i meće u džep!« Dobro. »Potvrdite primitak - veli, kod intendanta, avaš ćemo slučaj uputiti dalje službenim putem«. Idem intendantu. Ulazim -za stolom sjedi... šta misliš tko?! Pomisli samo!... Tko nas mori glađu -povika Denisov i udari šakom bolesne ruke o stol tako snažno da se stolumalo ne sruši, a čaše na njemu poskočiše. - Teljanin! »Šta, ti nas morišglađu!« Pa tres, tres po njušci, baš mi zgodno dođe... »A! ... nanu ti tvoju...« pa ga stanem lemati! Mogu ti reći da mi je srce došlo na mjeru - vikašeDenisov keseći radosno i srdito svoje bijele zube ispod crnih brkova. - Biobih ga zatukao da nas nisu rastavili.

- Ama nemoj vikati, umiri se - govoraše Rostov. - Eto, opet ti je poteklakrv. Čekaj malo, treba nanovo previti!

Denisova previše i spremiše u postelju. Sutradan se probudi vedar imiran.

Ali o podne dođe pukovski ađutant, ozbiljna i tužna lica, u Denisovljevu iRostovljevu zajedničku zemunicu i sažalno pokaza službeni spis koji šaljekomandant puka majoru Denisovu i u kojemu traži da objasni jučerašnjidogađaj. Ađutant priopći da će biti zlo, jer je određena vojna sudskakomisija i da se, kako se sad oštro kažnjavaju pljačka i samovolja, sve unajmanju ruku može svršiti tako da bude degradiran.

Oštećeni su slučaj prikazali tako kao da je major Denisov, pošto je oteotransport, došao pijan, a da nije bio pozvan, pred glavnog upraviteljaprovijantskog slagališta, rekao mu da je lopov, prijetio se da će ga istući, akad su ga izveli van, odjurio je u pisarnicu, premlatio dva činovnika ijednom iščašio ruku.

Kad ga je Rostov nanovo stao ispitivati, Denisov se nasmijao i rekao dase po svoj prilici upleo netko drugi, a da je sve to glupost, koješta, da njemunije ni na kraj pameti da se boji bilo kakvih sudova, a usude li se te hulje daga uznemiruju, on će im odgovoriti tako da će ga dobro upamtiti!

Denisov je govorio prezirno o cijelom tom slučaju; ali ga je Rostovsuviše dobro poznavao, a da ne bi opazio da se u dnu duše (krijući od

drugih) boji suda i da ga muči taj slučaj koji će se, očito, loše završiti.Svakog su dana stizali spisi s upitima, sudski pozivi, a prvi svibnja stiženalog Denisovu da preda zapovjedništvo eskadrona najstarijemu i da se javidivizijskom štabu kako bi razjasnio nasilje u intendanturi. Uoči tog danaPlatov je išao da izviđa neprijateljske položaje s dva kozačka puka i dvahusarska eskadrona. Denisov je, kao i uvijek, izjahao pred lanac kočoperećise. Jedan od metaka koji osuše francuski strijelci pogodi ga u debelo meso.U drugim prilikama ne bi možda s tako lakom ranom ni napustio puk, ali jesad iskoristio taj slučaj, javio da ne može doći u diviziju i otišao u bolnicu.

XVII

U lipnju je bila bitka kod Friedlanda u kojoj nisu sudjelovali Pavlograci,a uskoro je nakon toga objavljeno primirje. Rostovu je bilo teško bez svogprijatelja pa, kako nije dobio nikakvih vijesti o njemu otkako je otišao i biozabrinut zbog istrage i rane, iskoristio je primirje i zatražio odobrenje dapohodi Denisova u bolnici.

Bolnica se nalazila u malom pruskom naselju koje su dvaput porušileruske i francuske čete. Baš zato što je bilo ljeto kad je u polju bilo takolijepo, to je mjestance, sa svojim porušenim krovovima i ogradama i svojimzagađenim ulicama, odrpanim stanovnicima i pijanim i bolesnim vojnicimašto su tumarali po njemu, davalo osobito mračnu sliku.

Bolnica je bila u kamenoj kući na kojoj su ponegdje bili izbijeni prizori iokna, u dvorištu oko kojega bjehu ostaci raznijete ograde. Nekoliko jeprevijenih, blijedih i otečenih vojnika hodalo i sjedilo u dvorištu na suncu.

Čim je Rostov ušao u kuću, zapuhnuo ga je zadah trula tijela i bolnice.Na stepenicama je sreo ruskoga vojnog liječnika s cigarom u ustima. Zaliječnikom je išao ruski liječnički pomoćnik.

- Pa ne mogu se ja raskidati - kazivaše liječnik - dođi večeras k MakaruAleksejeviču, bit ću kod njega. - Pomoćnik ga nešto upita.

- Eh, radi kako znaš! Zar nije svejedno! - Liječnik spazi Rostova gdje sepenje uza stepenice.

- Šta ćete ovdje, vaše blagorođe? - zapita liječnik. - Šta ćete ovdje? Nijevas tane pogodilo pa hoćete da dobijete tifus? Ovo je, dragi moj, domgubavaca.

- Kako to? - priupita Rostov.- Tifus, dragi moj! Tko god uđe - čeka ga smrt. Samo se ja i Makejev (on

pokaza u svog pomoćnika) motamo ovuda. Ovdje je već pet naših liječnikapomrlo. Čim dođe neki novi za sedmicu je dana gotov - reče liječnik, očitozadovoljno. - Zvali su i pruske liječnike, ali naši saveznici to baš ne vole.

Rostov mu reče da želi vidjeti husarskog majora Denisova koji tu leži.- Ne znam, ne poznajem ga, mili moj! Ta pomislite samo, ja imam sam tri

bolnice, više od četristo bolesnika! Još je dobro što nam pruske gospođe

dobrotvorke šalju kave i šarpije po dvije funte na mjesec, inače bismopropali. - On se nasmija. - Četiri stotine, mili moj; a neprestano mi šaljunove. Ta ima ih četiri stotine, a? - okrenu se on svom pomoćniku.

Činilo se da je pomoćnik bio izmoren. Očito je jedva čekao da što prijeode liječnik koji se bio zabrbljao.

- Major Denisov - ponovi Rostov - kod Molittena je bio ranjen.- Čini mi se da je umro. A? Makejeve - upita liječnik ravnodušno svog

pomoćnika.Pomoćnik ipak ne potvrdi liječnikove riječi.- Šta, je li dugačak, riđ? - upita liječnik.Rostov opisa Denisovljevu vanjštinu.- Bio je, bio je jedan takav - progovori nekako radosno liječnik - taj je po

svoj prilici umro, a uostalom, pogledat ću, imao sam popis. Je li kod tebe,Makejeve?

- Popis je kod Makara Aleksejiča - reče pomoćnik. - Ali izvolite uoficirske sobe pa ćete sami vidjeti - dometnu on obraćajući se Rostovu.

- Eh, bolje da ne idete, mili moj - reče liječnik - da ne biste i sami ostaliovdje! - Ali se Rostov oprosti s liječnikom i zamoli pomoćnika da mupokaže put.

- Nemojte poslije mene kriviti - doviknu liječnik ispod stepenica.Rostov uđe s pomoćnikom u hodnik. Bolnički je zadah u tom mračnom

hodniku bio tako jak da se Rostov uhvati za nos i morade stati da se priberepa da pođe dalje. Zdesna se otvoriše jedna vrata i na njima se pomoli mršav,žut čovjek na štakama, bos i samo u rublju. Oduprvši se o nadboj,pogledavaše prolaznike sjajnim, zavidnim očima. Rostov zaviri kroz vrata ispazi bolesnike i ranjenike kako leže na podu, na slami i kabanicama.

- Smijem li ući i pogledati? - zapita Rostov.- Pa šta imate gledati? - reče pomoćnik. Ali baš zato što, očito, nije želio

da ga pusti unutra, Rostov uđe u vojničku sobu. Zadah na koji se već bijašenavikao u hodniku bijaše ovdje još jači. Taj se zadah ovdje unekolikorazlikovao: bio je oštriji i bilo je jasno da baš odavde i dolazi.

U dugoj sobi, koju je kroz velike prozore obasjavalo sunce, ležahubolesnici i ranjenici u dva reda, glavama okrenuti zidu, a u sredini je bioostavljen prolaz. Većina je njih bila u nesvijesti i nije se osvrtala nadošljaka. Svi oni koji su bili pri svijesti pridigoše se ili podigoše svojamršava, žuta lica i svi netremice gledahu Rostova pokazujući da se nadaju

pomoći, da prekoravaju i zaviđaju na tuđem zdravlju. Rostov dođe nasredinu sobe, zaviri u susjedne sobe kroz otvorena vrata i s obje straneugleda to isto. Zastade gledajući šutke oko sebe. Nikako nije očekivao da ćeto vidjeti. Baš pred njim ležao je na golu podu, gotovo prepriječivši prolaz,bolesnik, koji je zacijelo bio kozak, jer mu je kosa bila unaokolo ostrižena.Taj je kozak ležao nalećke, razbacivši ručetine i nožurde. Lice mu je bilokao grimiz crveno, oči sasvim prevraćene tako da su se vidjele samobjeloočnice, a na bosim mu se nogama i na rukama, koje bijahu još crvene,napele žile kao konopci. On udari potiljkom o pod i promuklo neštoizgovori te uze ponavljati tu riječ. Rostov stade osluškivati što govori parazabra riječ koju je kozak ponavljao. Ta je riječ bila: popiti - piti - popiti!Rostov se obazre da potraži nekoga tko bi položio toga bolesnika nanjegovo mjesto i dao mu vode.

- Tko se tu brine za bolesnike? - zapita on liječničkog pomoćnika. Utoiziđe iz susjedne sobe jedan komordžija, bolnički poslužitelj, pa udarajućinogama o pod, priđe Rostovu i isprsi se pred njim.

- Izvolite, vaše visoko blagorođe - podvrisnu taj vojnik i izbeči oči naRostova misleći, očito, da je neki bolnički starješina.

- Skloni ga i daj mu vode - pripomenu Rostov pokazujući na kozaka.- Razumijem, vaše visoko blagorođe - reče vojnik zadovoljno pa još

usrdnije iždrači oči i isprsi se, ali se ne pomače s mjesta.»Ne, tu se ne može ništa učiniti« - pomisli Rostov pa obori oči i htjede

već izići kad oćutje na sebi značajan pogled koji bijaše uprt u nj s desnestrane, te se osvrnu na nj. Gotovo u samu kutu sjedio je na kabinici starvojnik žuta, ozbiljna i mršava lica, kao u kostura, i uporno motrio Rostova.Susjed staroga vojnika šaptao mu je nešto pokazujući u Rostova. Rostovshvati da ga starac želi nešto zamoliti. On priđe bliže i opazi da je staracsavio samo jednu nogu a da druge i nema do iznad koljena. Drugi starčevsusjed, koji je nepomično, zabačene glave, ležao podalje od njega, bijašemlad vojnik voštano blijeda lica što bijaše još lećajivo, prćasta nosa ileđima mu prođoše trnci.

- Pa ovaj je, čini se... - obrati se on liječničkom pomoćniku.- Koliko smo već molili, vaše blagorođe - reče stari vojnik a donja mu

čeljust zadrhta. - Još je jutros skončao. Pa i mi smo ljudi, nismo psi...- Odmah ću nekoga poslati, odnijet će ga, odnijet će ga - brzoreko će

pomoćnik. - Izvolite, vaše blagorođe!

- Hajdemo, hajdemo - žurno će Rostov pa obori oči i skupi se, nastojećida prođe neopažen kroz šibu tih prijekornih i zavidnih očiju koje bijahuuprte u nj, te iziđe iz sobe.

XVIII

Kad su prošli kroz hodnik, liječnički pomoćnik uvede Rostova u oficirskiodjel u kojemu su bile tri sobe na kojima su vrata bila otvorena. U sobamasu bile postelje; ranjeni i bolesni oficiri ležali su i sjedili na njima. Neki su ubolničkim haljama hodali po sobama. Prva osoba koju je Rostov susreo uoficirskom odijelu bijaše mršav mališa bez ruke, u bolničkoj halji i kapici, slulicom u zubima, koji šetkaše u prvoj sobi. Rostov se zagleda u nj nastojećise prisjetiti gdje ga je vidio.

- Eto gdje nam je bilo suđeno da se sastanemo - reče mališa. - Tušin,Tušin - sjećate li se, onaj koji vas je povezao kod Schöngrabena? A menisu, eto, malčice odrezali... - reče on smješkajući se i pokazujući prazanrukav na kaputu.

- Vasilija Dmitrijeviča Denisova tražite? U istoj smo sobi! - uskliknu onkad dozna koga Rostov traži. - Ovdje je, ovdje - i Tušin ga odvede u drugusobu iz koje dopiraše kikot nekolikih ljudi.

»Pa kako oni mogu ne samo da žive ovdje nego još i da se smiju« -pomisli Rostov kome se činilo da još osjeća onaj zadah mrtvaca kojega senadisao još u vojničkom odjelu i da još oko sebe vidi one zavidne pogledekoji ga ispraćaju s obje strane i lice onoga mladog vojnika koji bijašeprevrnuo očima.

Denisov se bio pokrio preko glave pokrivačem i spavao u postelji, iako jeveć bilo gotovo podne.

- A, Rostove? Zdravo, zdravo! - viknu isto onako kako je nekad vikao upuku; ali se Rostov sneveseli kad zapazi kako se, uz onu uobičajenuneusiljenost i živahnost u Denisovljevu izrazu lica, u intonaciji i riječima,odražava nekakvo novo, ružno, pritajeno osjećanje.

Njegova rana, iako je bila neznatna, nije još zacjeljivala ni nakon šestsedmica otkako je bio ranjen. Lice mu bijaše isto onako blijedo i natečenokao i sva lica u bolnici. Ali nije to zapanjilo Rostova; njega je zapanjilo štoDenisovu kao da nije bilo drago što je došao i što mu se neprirodnosmješka. Denisov nije pitao ni za puk ni za opći tok ratovanja. Dok jeRostov govorio o tome, Denisov ga nije ni slušao.

Rostov je, štoviše, zapazio da je Denisovu neugodno kad ga podsjeća napuk i uopće na onaj drugi život, život na slobodi, izvan bolnice. Činilo se danastoji zaboraviti onaj nekadašnji život i da se zanima samo za svoj spor sintendantskim činovnicima. Kad ga je Rostov upitao kako napredujepostupak, odmah je ispod jastuka izvadio dopis koji je dobio od komisije ikoncept svog odgovora. Živahnuo je kad je počeo čitati ono što je samnapisao i posebno je upozoravao Rostova na ona mjesta u tom pismu gdje jepeckao svoje neprijatelje. Denisovljevi drugovi iz bolnice koji baš tadaopkoliše Rostova - osobu koja je maloprije stigla iz slobodnoga svijeta -stadoše se pomalo razilaziti čim je Denisov počeo čitati svoje pismo.Rostov pročita na njihovim licima da su sva ta gospoda više puta čula tupripovijest i da im je već dosadila. Dalje su slušali samo najbliži susjed,debeli ulan, koji se sjedio natmuren na svojoj postelji i pušio lulu, i maliTušin bez ruke, koji je nezadovoljno vrtio glavom. Usred čitanja ulanprekide Denisova.

- A ja mislim - reče on obraćajući se Rostovu - da naprosto treba moliticara za pomilovanje. Kažu da će sad biti mnogi odlikovani pa će jamačnooprostiti...

- Ja da molim cara! - uskliknu Denisov glasom kojemu je želio datinekadašnju snagu i žestinu, ali koji je pokazivao da se uzalud razdražio. -Zbog čega? Da sam razbojnik, molio bih ga za milost, ali meni sude zatošto raskrinkavam razbojnike. Pa neka mi sude, ja se nikoga ne bojim;pošteno sam služio caru, domovini i nisam krao! Pa da mene degradiraju i… Pazi, ja im pišem tako otvoreno, evo kako pišem: »Kad bih ja kraodržavnu imovinu ...«

- Dobro je napisano, nema šta - reče Tušin. - Ali nije o tome riječ, VasilijeDmitriču - i on se obrati Rostovu - valja se pokoriti, a eto, Vasilij Dmitričneće. Ta auditor vam je rekao da vam se loše piše.

- Pa neka mi se loše piše!- Auditor vam je napisao molbu - proslijedi Tušin - treba je samo

potpisati i poslati je, eto, po njima. Oni zacijelo (tu pokaza u Rostova)imaju neku vezu u štabu. Bolje prilike od ove nećete naći.

- Ta rekao sam da se neću ulizivati - presiječe mu riječ Denisov i nastavičitati pismo.

Rostov se nije usuđivao nagovarati Denisova premda je instinktivnoosjećao da je put što predlažu Tušin i drugi oficiri najpouzdaniji i premda bi

bio najsretniji kad bi mogao pomoći Denisovu: poznavao je Denisovljevunesalomljivu volju i njegovu plahovitost kad je riječ o istini.

Kad je Denisov završio čitanje svojih zajedljivih pisama, što je trajaloviše od jednog sata, Rostov ništa ne reče i neobično rastužen provedeostatak dana s Denisovljevim bolničkim drugovima koji su se opet okupilioko njega pričajući im ono što je znao i slušajući što oni pričaju.

Denisov je namrgođen šutio cijelu večer.Kasno uvečer Rostov se spremi da ode i priupita Denisova ima li kakvih

poruka.- Imam, čekaj malo - reče Denisov pa se osvrnu na oficire, izvadi ispod

jastuka svoje spise, priđe prozoru na kojemu je stajala tintarnica i sjede dapiše.

- Vidim da se ne može glavom kroza zid - reče odlazeći od prozora ipružajući Rostovu veliku omotnicu.

Bijaše to molba caru koju je sastavio auditor i u kojoj Denisov nije niriječju spominjao greške intendanture nego je samo molio da mu se oprosti.

- Predaj, jasno... - On ne dovrši i osmjehnu se bolešljivo i usiljeno.

XIX

Pošto se vratio u puk i izvijestio komandanta o stanju u kojemu se nalaziDenisovljev slučaj, Rostov krenu s pismom caru u Tilsit.

Trinaesti lipnja sastali su se francuski i ruski car u Tilsitu. Boris Drubeckizamolio je visoku ličnost kod koje je služio da ga uvrsti u pratnju koja jebila određena da boravi u Tilsitu.

- Je voudrais voir le grand homme85 - reče govoreći o Napoleonu koga jedotada uvijek, kao i svi, zvao Bonaparte.

- Vous parlez de Bonaparte?86 - priupita ga general smiješeći se.Boris upitno pogleda svog generala i u tren oka shvati da ga ovaj

iskušava šale radi.- Mon prince, je parle de l’empereur Napoléon87 - odvrati on. General ga

potapša po ramenu smiješeći se.- Ti ćeš daleko dotjerati - reče on i povede ga sobom.Boris je bio među malobrojnima koji su bili na Njemenu onoga dana kad

su se sastali carevi; vidio je splavove s carskim monogramima, Napoleonakako na drugoj obali prolazi mimo francusku gardu, vidio je zamišljeno licecara Aleksandra dok je šutke sjedio u krčmi na obali Njemena čekajući dadođe Napoleon; vidio je kako su oba cara sjela u čamce i kako je Napoleonprvi pristao uz splav te brzim korakom pošao naprijed, sastao se sAleksandrom i pružio mu ruku te kako su obojica zamakla u paviljon.Otkako je stupio u najviše društvo, Boris se navikao da pažljivo promatrasve što se oko njega zbiva i da sve bilježi. Za sastanka u Tilsitu raspitao seza imena osoba koje su došle s Napoleonom, za odore koje su nosili ipozorno slušao sve što su govorile visoke ličnosti. Kad su carevi ušli upaviljon, odmah je pogledao na sat i nije zaboravio ponovo pogledati kad jecar Aleksandar izišao iz paviljona. Sastanak je trajao sat i pedeset i triminute; tako je i zabilježio te večeri, uz ostale činjenice koje su, kako jemislio, bile historijski značajne. Budući da je careva pratnja bila veomamalobrojna, to je za čovjeka kome je stalo da napreduje u službi biloneobično važno da se nalazi u Tilsitu kad se sastaju carevi, pa je Boris koji

se obreo u Tilsitu smatrao da se njegov položaj otada potpuno učvrstio. Nesamo da su ga ondje poznavali, nego su se i navikli da ga viđaju. Dvaput jenosio poruku samu caru, pa ga je car osobno poznavao, i svi pouzdanici nesamo da se nisu tuđili od njega kao prije dok su ga smatrali za novajliju,nego bi se začudili kad ga ne bi bilo.

Boris je stanovao s još jednim ađutantom, poljskim grofom Žilinskim.Žilinski je bio bogat Poljak, odgojen u Parizu i zaljubljen u Francuze, pa sugotovo svaki dan za boravka u Tilsitu francuski oficiri iz garde i izfrancuskog glavnog štaba dolazili k njemu i Borisu na ručak i doručak.

Dvadeset i četvrti lipnja uvečer priredio je grof Žilinski, Borisov sustanar,večeru za svoje poznanike Francuze. Na toj je večeri bio počasni gost -jedan Napoleonov ađutant, nekoliko oficira francuske garde i jedan dječakiz stare francuske plemićke obitelji, Napoleonov paž. Toga je istog danaRostov došao u Tilsit po mraku da ga ne bi poznali, u civilnom odijelu, iušao u stan Žilinskoga i Borisa.

U Rostovu, kao ni u svoj vojsci iz koje je došao, nije se još nipošto zbioonaj preobražaj u odnosu na Napoleona i Francuze koji su od neprijateljapostali prijatelji, onaj preobražaj koji se odigrao u glavnom stanu i u Borisu.Svi su u vojsci još gajili prijašnje radoznalo osjećanje mržnje, prezira istraha prema Bonaparteu i Francuzima. Još se nedavno, razgovarajući se sPlatovljevim kozačkim oficirom, Rostov prepirao oko toga kako se sNapoleonom, da padne u zarobljeništvo, ne bi postupalo kao s vladaromnego kao sa zlikovcem. Još se nedavno Rostov, kad je na putu sreo jednogranjenog francuskog pukovnika, ražestio dokazujući mu da ne može bitimira između zakonita vladara i zlikovca Bonapartea. Zato se Rostov nemaloiznenadio kad je u Borisovu stanu ugledao francuske oficire u onim istimodorama koje je navikao da gleda sasvim drugim očima iz bočnoga lanca.Čim je opazio francuskog oficira koji je izvirio na vrata, prože ga odjednomono osjećanje ratobornosti i neprijateljstva koje ga je svagda obuzimalo kadbi vidio neprijatelje. On zastade na pragu i zapita ruski, stanuje li tuDrubecki. Kad je Boris začuo iz predsoblja nečiji nepoznati glas, iziđe mu ususret. Kad poznade Rostova, na licu mu se u prvi mah ocrta zlovolja.

- Ah, to si ti, drago mi je, baš mi je drago što te vidim - reče ipakosmjehujući se i prilazeći mu. Ali je Rostov zapazio njegovu prvu gestu.

- Došao sam, čini mi se, u nezgodan čas - reče on - ne bih došao danemam posla - reče hladno ...

- Nisi, nego se samo čudim kako si došao iz puka. - Dans un moment jesuis à vous88 - odvrati on nekome tko ga je zvao.

- Vidim da sam došao u nezgodan čas - ponovi Rostov.Izraz je zlovolje bio već nestao s Borisova lica; Vidjelo se da je

porazmislio i odlučio što treba da učini pa ga je neobično mirno uhvatio zaobje ruke i poveo u susjednu sobu. Borisove oči koje su mirno i pozornogledale Rostova kanda su bile zasjenjene nečim, kanda je na njima bionekakav zaslon - tamne naočari društvenosti. Tako se činilo Rostovu.

- Ah, prestani, molim te, zar ti uopće možeš doći u nezgodan čas - rečeBoris. On ga uvede u sobu gdje je bio prostrt stol, upozna ga s gostima, rečeim njegovo ime i objasni da on nije civil nego husarski oficir, njegov stariprijatelj. - Grof Žilinski, le comte N. N., le capitaine S. S.89 - predstavljašeon goste. Rostov mrko gledaše Francuze i nevoljko se i šutke svakomeklanjaše.

Žilinski je, očito nerado primio u svoje društvo toga nepoznatog Rusa iništa nije rekao Rostovu. Boris, čini se, nije primjećivao da se gostiustručavaju pred novom osobom te je isto onako milo i mirno, isto onakozasjenjenih očiju, kušao oživjeti razgovor. Jedan se Francuz uljudno, kakoveć umiju Francuzi, obrati Rostovu koji je uporno šutio, i reče kako jevjerojatno došao u Tilsit da vidi cara.

- Nisam, došao sam po poslu - odgovori kratko Rostov.Rostov se oneraspoložio čim je opazio nezadovoljstvo na Borisovu licu

pa mu se, kao i svim ljudima koji su zle volje, činilo da ga svi neprijateljskigledaju i da svima smeta. I doista je svima smetao i jedini nije sudjelovao uopćem razgovoru koji se ponovo zavrgao. »I zašto samo tu sjedi?« - pitalisu pogledi koje su gosti bacali na nj. On ustade i pristupi Borisu.

- Ipak ti ja smetam - reče mu tiho - hajde da se porazgovorimo o poslu pada ja odem.

- Ama ne smetaš, ni najmanje - reče Boris. - Ali ako si umoran, hajdemou moju sobu pa lezi i odmori se!

- Pa zbilja ...Oni uđoše u sobicu u kojoj je spavao Boris. Rostov i ne sjede nego mu

odmah ljutito - kao da mu je Boris što skrivio - stade pripovijedati oDenisovljevu slučaju i zapita ga hoće li i može li zamoliti svog generala darazgovara o Denisovu s carem i da mu preda pismo. Kad su ostali nasamo,

Rostov se prvi put osvjedoči da mu je nelagodno gledati Borisu u oči. Borisje prebacio nogu preko noge i polako gladio lijevom rukom tanke prstedesne ruke i slušao Rostova kako general sluša izvještaj podređenogagledajući čas u stranu, čas, isto onako zasjenjena pogleda, pravo u očiRostovu. Rostovu je svaki put bivalo nelagodno od toga pogleda pa jeobarao oči.

- Čuo sam za takve slučajeve i znam da je car veoma Strog što se togatiče. Mislim da to i ne treba iznositi pred njegovo veličanstvo. Po mommišljenju, bit će bolje da se izravno zamoli komandant korpusa ... Ali,uopće mislim ...

- Dakle, nećeš ništa da učiniš pa onda i reci tako! - malo te ne zavikaRostov ne gledajući u oči Borisu.

Boris se osmjehnu.- Naprotiv, učinit ću sve što mogu, samo sam mislio ...Uto kroz vrata dopre glas Žilinskoga koji je zvao Borisa.- Ma idi, idi, idi... - reče Rostov pa, pošto odbi da večera, ostade sam u

sobičku i dugo hodaše po njemu gore-dolje slušajući veseli francuski govoriz susjedne sobe.

XX

Rostov je stigao u Tilsit onoga dana kad je bilo najnezgodnije zauzimatise za Denisova. On sam nije smio ići dežurnom generalu zato što je bio ufraku i zato što je došao u Tilsit bez odobrenja starješine, a Boris, sve da je ihtio, nije mogao to učiniti sutradan nakon Rostovljeva dolaska. Toga dana,27. lipnja, bijahu potpisani uvjeti primirja. Carevi su izmijenili odličja.Aleksandar je dobio legiju časti, a Napoleon Andreja I reda, i toga je danabataljon francuske garde priređivao ručak za Preobraženski bataljon.Trebalo je da vladari prisustvuju tom banketu.

Rostovu je bilo tako nelagodno i neugodno s Borisom da se pretvarao daspava kad je Boris poslije večere zavirio u njegovu sobu, a sutradan je ranoujutro, nastojeći da ga ne vidi, izišao iz kuće. Sad je u fraku i cilindru brzaogradom, motrio Francuze i njihove uniforme, motrio ulice i kuće u kojimasu boravili francuski i ruski car. Na trgu je vidio kako razmještaju stolove ivrše pripreme za ručak, vidio je iskićene ulice, s ruskim i francuskimzastavama i golemim incijalima A. i N. U prozorima su također bile zastavei inicijali.

»Boris neće da mi pomogne, a ja neću da ga molim. To je gotovo -mišljaše Nikolaj - među nama je sve svršeno, ali ja neću otići odavde prijeno što učinim za Denisova sve što mogu i, što je najvažnije, predam pismocaru. Caru?! On je ovdje!« - razmišljaše Rostov približavajući se i nehoticeponovo kući u kojoj je stanovao Aleksandar.

Pred tom su kućom stajali sedlenici i okupljala se pratnja pripremajući se,očito, za carev izlazak.

»Svakog ga časa mogu ugledati - pomisli Rostov. - Kad bih mu samomogao osobno uručiti pismo i sve mu reći... zar bi me zbilja uhapsili zbogfraka? Nije moguće! On bi shvatio na čijoj je strani pravda. On sve shvaća,sve zna. Tko može biti pravedniji i velikodušniji od njega? Pa dobro, da mečak i uhapse zbog toga što sam ovdje, šta onda? - razmišljaše gledajućioficira koji je ulazio u kuću u kojoj je boravio car - Pa eto, ulaze. Eh! Sve jeto glupost! Idem i sam ću predati pismo caru: to gore po Drubeckoga koji

me je na to nagnao«. I Rostov opipa pismo u džepu i zaputi se tako odlučnoda se i sam iznenadi prema kući u kojoj je boravio car.

»Ne, sad neću propustiti priliku kao poslije Austerlitza - mišljašeočekujući da će svakog trenutka susresti cara i osjećajući kako mu pri tojpomisli krv navire u srce. - Past ću mu pred noge i molit ću ga. On će mepodići, saslušat će me i još će mi zahvaliti«. »Ja sam sretan kad moguučiniti dobro, ali je najveća sreća ispraviti krivdu« - zamišljaše Rostov riječikoje će mu reći vladar. - I on prođe pored ljudi koji su ga radoznalo gledali izaputi se prema glavnom ulazu kuće u kojoj je boravio car.

Od ulaza su široke stepenice vodile pravo gore; desno su se vidjelazatvorena vrata. Dolje, ispod stepenica, bijahu vrata koja su vodila uprizemlje.

- Koga tražite? - zapita netko.- Htio bih predati pismo, molbu njegovu veličanstvu - reče Nikolaj

uzdrhtalim glasom.- Molba - dežurnome, izvolite onamo (pokazaše mu donja vrata). Ali

neće primiti.Kad začu taj ravnodušni glas, Rostov se prepade što čini; pomisao da bi

svakog časa mogao sresti vladara bijaše mu tako zamamna i zato takostrašna da je već htio pobjeći, ali mu nadzornik posluge na koga je naišaootvori vrata u sobu dežurnoga i Rostov uđe.

Onizak punašan čovjek tridesetih godina, u bijelim hlačama, konjaničkimčizmama i samo u batistenoj košulji koju je, očito, baš bio obukao, stajaše utoj sobi; sobar mu odostraga zakopčavao divne, nove, zlatom izvezeneporamenice koje, tko zna zašto, udariše u oči Rostovu. Taj se čovjekrazgovarao s nekim u drugoj sobi.

- Bien faite et la beauté du diable90 - kazivaše taj čovjek, a kad ugledaRostova, umukne i namršti se.

- Šta želite? Molba?- Qu’est ce que c’est91 - zapita netko iz druge sobe.- Encore un pétitionnaire92 - odgovori čovjek s poramenicama.- Recite mu neka dođe poslije. Sad će izići, treba krenuti.- Poslije, poslije, sutra. Kasno je ...Rostov se okrenu i htjede izići kad ga čovjek s poramenicama zaustavi.- Za koga to? Tko ste vi?

- Za majora Denisova - dogovori Rostov.- Tko ste vi? Oficir?- Poručnik, grof Rostov.- Kakve li drskosti! Predajte službenim putem. A sad idite, idite... - I on

uze oblačiti odoru koju mu je dodao sobar.Rostov iziđe ponovo u hodnik i opazi da na ulazu ima već mnogo oficira

i generala u svečanim odorama mimo koje je trebalo da prođe.Proklinjući svoju smionost, strepeći pri pomisli da svakog časa može

susresti vladara i biti pred njim osramoćen i poslan u zatvor, poimajućipotpuno svu nepriličnost svog postupka i kajući se zbog njega, Rostov seoborenih očiju gurao prema izlazu kroz gomilu sjajne pratnje kad ga nečijipoznati glas zazva i nečija ruka zadrža.

- Dragi moj, šta vi radite ovdje u fraku? - zapita ga netko dubokimglasom.

Bio je to konjički general koji je u posljednjem ratu stekao osobitu milostvladarevu, nekadašnji zapovjednik divizije u kojoj je služio Rostov.

Rostov se stade uplašeno ispričavati, ali kad zapazi generalovodobroćudno i veselo lice, pomače se u stranu i uzbuđeno mu ispriča cioslučaj i zamoli ga da se zauzme za Denisova koga je general poznavao.Pošto sasluša Rostova, general ozbiljno zaklima glavom.

- Šteta, šteta je momka; daj mi pismo!Tek što je Rostov ispričao cijeli Denisovljev slučaj i predao pismo, dopre

sa stepenica bat brzih koraka i zveckanje ostruga, pa ga general ostavi iprimače se ulazu. Gospoda iz vladareve pratnje štrcaše niz stepenice ipođoše konjima. Dvorski konjučar Ainé, onaj isti koji je bio u Austerlitzu,privede vladareva konja i na stepenicama se začu laka škripa koraka kojeRostov odmah poznade. On smetnu s uma opasnost da ga mogu poznati iprimače se s nekolicinom radoznalih mještana tik do ulaza i opet, nakondvije godine, ugleda iste one obožavane crte, isto ono lice, isti onaj pogled,isti onaj hod, isto ono sjedinjenje veličajnosti i blagosti... I osjećanje zanosai ljubavi prema caru uskrsnu, jednako snažno kao i prije, u Rostovljevojduši. Vladar iziđe na ulaz u preobraženskoj odori, u bijelim kožnimhlačama i visokim konjaničkim čizmama, s odlikovanjem koje Rostov nijepoznavao (bila je to légion d’honneur93), držeći šešir pod pazuhom inavlačeći rukavicu. On zastade i osvrnu se oko sebe obasjavajući sve

svojim pogledom. Ponekom generalu dobaci nekoliko riječi. Poznade ibivšeg zapovjednika Rostovljeve divizije, osmjehnu mu se i prizva ga sebi.

Sva se pratnja odmače i Rostov vidje kako taj general dugo nešto govoricaru.

Vladar mu nešto reče i zakorači prema konju. Gomila se iz pratnje igomila s ulice, u kojoj je bio i Rostov, ponovo primakoše vladaru. Vladarstade pokraj konja, uhvati se rukom za sedlo i okrenu se konjičkomgeneralu te reče glasno želeći, očito, da ga svi čuju.

- Ne mogu, generale, i to ne mogu zato što je zakon jači od mene - rečecar - i utače nogu u stremen. General nakloni smjerno glavu, car uzjaha ikrenu u galopu niz ulicu. Rostov potrča s mnoštvom za njim, lud od ushita.

XXI

Na trgu kamo je krenuo vladar stajahu okrenuti jedan prema drugome,zdesna bataljon Preobraženaca, slijeva bataljon francuske garde umedvjeđim šubarama.

Dok se vladar primicao jednom krilu bataljona koje je stajalo »napozdrav«, prema drugom je krilu jurila druga skupina konjanika na čelukoje Rostov poznade Napoleona. Nije mogao biti nitko drugi. Jahao je ugalopu s malim šeširom na glavi, u modroj odori otvorenoj povrh bijelapršnjaka, lenta mu Andrejeva preko ramena, na najčistokrvnijem arapskomzelenku, na zlatom izvezenom pokrovcu malinove boje. Kad se približiAleksandru, on pripodiže šešir i pri toj kretnji Rostovljevo konjaničko okonije moglo da ne primijeti kako Napoleon loše i nesigurno sjedi na konju.Bataljoni zagrmješe: »Hura!« i »Vive l’Empereur!« Napoleon reče neštoAleksandru. Oba cara sjahaše i uhvatiše se za ruke. Na Napoleonovu licuigraše neugodan i prijetvoran osmijeh. Aleksandar mu prijazno neštokazivaše.

Rostov je netremice i ne obzirući se na topot konja francuskih žandarakoji su potiskivali svjetinu pratio svaki pokret cara Aleksandra iBonapartea. Prenerazilo ga je kao nešto neočekivano što se Aleksandar držiprema Bonaparteu kao prema sebi ravnome i što se Bonaparte potpunoslobodno, kao da mu je vladareva blizina i prirodna i obična, obraća ruskomcaru kao da mu je ravan.

Aleksandar i Napoleon priđoše s dugom povorkom pratnje desnom kriluPreobraženskoga bataljona, upravo prema svjetini koja je tu stajala.Mnoštvo se iznenada našlo tako blizu careva da se Rostov koji je stajaomeđu prvima poboja neće li ga poznati.

- Sire, je vous demande la permission de donner la légion d’honneur auplus brave de vos soldats94 - reče oštar, jasan glas izgovarajući svako slovo.

To govoraše Bonaparte koji, onako oniska rasta, gledaše odozdo pravo uoči Aleksandru. Aleksandar pozorno slušaše što mu on govori pa nakloniglavu i milo se osmjehnu.

- A celui qui s’est le plus vaillament conduit dans cette dernière guerre95

- nadoda Napoleon izgovarajući odsječno svaki slog i razgledajući mirno isamosvjesno, što ozlojedi Rostova, redove ruskih vojnika koji su se isprsilipred njim držeći svejednako puške na pozdrav i gledajući netremice u licesvom caru.

- Votre Majesté me permettra-t-elle de demander l’avis du colonel96 -reče Aleksandar i hitro zakorači prema knezu Kozlovskomu, komandantubataljona. Bonaparte uze, međutim, svlačiti rukavicu sa svoje bijele maleruke pa je razdera i baci. Ađutant jurnu hitro naprijed i podiže je.

- Kome da se dade? - upita car Aleksandar Kozlovskoga potiho, naruskome.

- Kome zapovjedite, vaše veličanstvo!Vladar se nezadovoljno namršti pa se obazre i reče: - Pa treba mu

odgovoriti.Kozlovski se odrješito osvrnu na redove i tim pogledom obuhvati i

Rostova.»Da neće mene?« - pomisli Rostov.- Lazarev! - zapovjedi pukovnik i namršti se; i prvi najviši vojnik u redu,

Lazarev, iziđe žustro naprijed.- Kamo ćeš? - Tu stoj! - zašaptaše glasovi Lazarevu koji nije znao kamo

bi. Lazarev stade, pogleda iskosa uplašeno pukovnika i lice mu zadrhtionako kako već biva u vojnika koje pozivaju da iziđu pred stroj.

Napoleon okrenu tek ovlaš glavu i pruži natrag svoju malu punašnu rukukao da hoće nešto uzeti. Osobe iz njegove pratnje pogodiše u tren oka što jeposrijedi pa se uskomešaše, stadoše se sašaptavati dodajući nešto jedandrugome i paž, onaj isti koga je Rostov jučer vidio kod Borisa, istrčanaprijed, smjerno se nakloni pred ispruženom rukom i ne časeći ni časametnu u nju odličje na crvenoj vrpci. Ne obzirući se, Napoleon sastavi dvaprsta. Odličje se stvori među njima. Napoleon priđe Lazarevu, koji jeizbečenih očiju i dalje gledao samo svog vladara, i osvrnu se na caraAleksandra pokazujući time da ovo što sad čini, čini radi svog saveznika.Mala bijela ruka u kojoj bijaše odličje dotače puce vojnika Lazareva. Kaoda je znao da će taj vojnik biti zauvijek sretan i nagrađen i da će se isticatimeđu svima na svijetu, samo ako se njegova, Napoleonova ruka udostoji dadotakne vojnikove grudi. Napoleon samo prisloni križ na Lazarevljeve

grudi pa spusti ruku i okrenu se Aleksandru, kao da zna da križ moraprionuti za Lazarevljeve grudi. Križ je doista prionuo.

Ruske i francuske uslužne ruke prihvatiše u hipu križ i pričvrstiše ga nauniformu. Lazarev mrko pogleda mališu bijelih ruku koji je na njemu neštouradio i, držeći i dalje nepomično pušku na pozdrav, zagleda se iznovapravo u oči Aleksandru kao da ga pita: da li da još stoji, ili da mu nećezapovjediti da se sad prošeta, ili da možda još štogod učini? Ali mu nitkonije ništa zapovijedao pa je još prilično dugo jednako nepomično stajao.

Vladari zajahaše i odoše. Preobraženci poremetiše redove i izmijeniše ses francuskim gardistima te posjedaše za stolove koji su bili prostrti za njih.

Lazarev je sjedio na počasnom mjestu: ruski su ga i francuski oficirigrlili, čestitali mu i stiskali mu ruke. Mnoštvo je oficira i svijeta dolazilosamo da vidi Lazareva. Trgom se oko stolova razlijegao kikot i žagorruskoga i francuskog govora. Dva zarumenjena oficira, vesela i sretna,prođoše mimo Rostova.

- Kakva li gošćenja, brate? Sve na srebru - reče jedan. - Jesi li vidioLazareva?

- Vidio sam.- Sutra će, kažu, Preobraženci njih pogostiti.- Zbilja je Lazarevu pala sjekira u med! Tisuću i dvjesta franaka

doživotne penzije.- Gledajte šta je šubara, momci! - vikaše Preobraženac ustičući francusku

šubaru.- Baš je lijepa, divota!- Je si li čuo lozinku? - priupita jedan gardijski oficir drugoga. - Prekjučer

je bila Napoléon, France, bravoure97 jučer Alexandre, Russie, grandeur98;jedan dan daje naš car lozinku, a drugi dan Napoleon. Sutra će car poslatigeorgijevski križ najhrabrijemu francuskom gardistu. Da kako će! Morauzvratiti istom mjerom.

Boris je sa svojim drugom Žilinskim također došao da vidi banketPreobraženaca. Vraćajući se, Boris primijeti Rostova koji stajaše kod uglajedne kuće.

- Rostove! Zdravo; nismo se ni vidjeli - reče mu on i ne mogaše sesuzdržati da ga ne upita šta mu je: tako je neobično natmureno i žalosnobilo Rostovljevo lice.

- Ništa, ništa - odgovori Rostov.- Svratit ćeš?- Hoću, svratit ću.Rostov dugo stajaše na uglu gledajući izdaleka vojnike kako se goste. U

glavi mu se rojile užasne misli koje nikako nije mogao srediti. U duši mu sebudile grozne sumnje. Čas se prisjećao Denisova, onako promijenjenaizraza, pokorna, i cijele bolnice, onih otkinutih ruku i nogu, one prljavštine ibolesti. Tako mu se živo pričinjalo da sad osjeća onaj bolnički mrtvačkizadah da se obzirao ne bi li otkrio odakle dopire taj zadah. Čas se prisjećaoonoga Bonapartea bijele ruke koji je zadovoljan sam sa sobom i koga voli ipoštuje car Aleksandar. Čemu otrgnute ruke, noge, pobijeni ljudi? Čas seprisjećao odlikovanja Lazareva i kažnjenoga i nepomilovanog Denisova.Hvatao je sebe u tako čudnovatim mislima da ih se plašio.

Miris jela koji su jeli Preobraženci i glad trgoše ga iz tog raspoloženja;valjalo je pojesti štogod i prije no što pođe na put. Pođe u gostionicu koju jejutros vidio. U gostionici je zatekao toliko svijeta i oficira koji su, kao i on,došli u građanskim odijelima da je jedva dobio doručak. Pridružila mu sedva oficira iz njegove divizije. Naravno, poveo se razgovor o miru.Rostovljevi drugovi, oficiri, i dobar dio vojske bijahu nezadovoljni miromkoji je bio sklopljen nakon bitke kod Friedlanda. Govorili su da biNapoleon bio stradao da su se još malo držali, da mu vojska nije više imalani dvopeka ni municije. Nikolaj je šutke jeo i uglavnom pio. Popio je samdvije boce vina. One misli koje su se u njemu rojile jednako su ga mučile inikako da ih sredi. Bojao se predati svojim mislima, a otresti ih se nijemogao. Kad jedan oficir reče da ga vrijeđa kad gleda Francuze, Rostoviznenada nadade mahnitu viku koja se ničim nije mogla opravdati i koja jezbog toga veoma začudila oficire.

- Pa kao vi možete suditi šta bi bilo bolje! - povika on, a krv munajednom navre u lice. - Kako vi možete suditi o vladarevim postupcima,kakvo mi imamo pravo da rasuđujemo? Mi ne možemo shvatiti ni vladarani njegovih postupaka!

- Pa ja nisam ni riječi rekao o vladaru - opravdavaše se oficir koji nijemogao nikako drugačije objasniti Rostovljevu raspaljivost nego da je pijan.

Ali ga Rostov ne slušaše.- Mi nismo diplomatski činovnici nego vojnici i ništa više - produži on. -

Zapovjede li nam da ginemo - treba da ginemo. A kažnjavaju li nas, znači -

krivi smo; nije na nama da sudimo. Ako se vladaru imperatoru svidjelo daprizna Bonapartea za cara i da sklopi s njim savez - znači da tako treba. Akad bismo mi počeli o svemu misliti i raspravljati, onda ne bi ostalo ništasveto. Onda bismo rekli da nema ni boga, da nema ničega - lupaše Nikolajpo stolu vičući posve nesuvislo, po mišljenju svojih subesjednika, ali posvedosljedno toku svojih misli.

- Na nama je da izvršavamo svoju dužnost, da se tučemo i da nerazmišljamo, i to je sve - završi on.

- I da pijemo - reče jedan oficir koji se nije želio svađati.- Tako je, i da pijemo - prihvati Nikolaj. - Hej ti! Još jednu bocu! - viknu

on.

TREĆI DIO

I

Godine 1808. putovao je car Aleksandar u Erfurt da se ponovo sastane scarem Napoleonom, i u visokom se petrogradskom društvu mnogo pričalo otome kako je veličanstven bio taj svečani sastanak.

Godine 1809. dva su se vladara svijeta, kako su zvali Napoleona iAleksandra, toliko sprijateljili da je pruski korpus, kad je Napoleon tegodine navijestio rat Austriji, prešao granicu da pomogne svom bivšemneprijatelju Bonaparteu protiv bivšeg saveznika, austrijskog cara; toliko dase u visokom društvu govorilo kako će se Napoleon oženiti jednom sestromcara Aleksandra. Ali, pored pretresanja vanjske politike, rusko je društvo uto vrijeme neobično živo pratilo unutrašnje reforme koje su se u to vrijemeuvodile u svim oblastima državne uprave.

Život, međutim, pravi život, u kojemu se ljudi najviše zanimaju zazdravlje, bolest, rad, odmor, te za misli, nauku, poeziju, muziku, ljubav,prijateljstvo, mržnju, strasti, tekao je, kao i uvijek, nezavisno i mimopolitičko prijateljstvo ili neprijateljstvo s Napoleonom Bonaparteom i mimosve moguće reforme.

Knez Andrej se nije dvije godine micao sa sela. Sve one pothvate koje jePjer poduzeo na svojim imanjima i koji nisu donijeli nikakva ploda, jer jeneprestano prelazio s jednog posla na drugi, sve je te pothvate izveo knezAndrej ne govoreći nikome o njima i ne naprežući se mnogo.

On je izvanredno umio, što je Pjeru nedostajalo, poduhvatiti se posla ipokretati ga, a da se sam ne razmahuje niti napreže.

Na jednom su njegovu imanju od trista duša seljaci postali slobodnipoljoprivrednici (to je bio jedan od prvih takvih primjera u Rusiji), nadrugom je tlaku zamijenio zakupninom. Na svoj je račun doveo uBogučarovo školovanu primalju da bude na pomoći roditeljima i plaćaosvećenika da poučava pismenosti seljačku i služinsku djecu.

Polovinu je svog vremena knez Andrej provodio u Lišim Gorama s ocemi sinom na koga su još pazile dadilje, drugu je polovinu vremena provodio ubogučarovskom manastiru, kako je otac zvao njegovo selo. Iako je predPjerom pokazivao da je ravnodušan prema svim vanjskim svjetskimdogađajima, on ih je uporno pratio, primao mnoge knjige, pa kad su knjemu ili ocu dolazili ljudi izravno iz Petrograda gdje je život vrio,primjećivao je, na svoje veliko čudo, da su ti ljudi u svemu što se ticalovanjske i unutrašnje politike i te kako zaostali za njim koji se nije micao izsela.

Pored toga što je radio na imanjima, pored toga što se bavio čitanjemnajrazličitijih knjiga, knez Andrej je u to vrijeme i kritički analizirao našadva posljednja nesretna rata i pravio nacrte o izmjenama naših vojnihpropisa i odredaba.

U proljeće 1809. knez Andrej krenuo je na rjazanjska imanja svoga sinakome je bio skrbnik.

Proljetno ga je sunce prigrijavalo dok je sjedio u kočiji i pogledavao prvutravu, prvo lišće na brezama i prva klupka bijelih proljetnih oblaka, što suse raštrkali po sjajnom nebeskom plavetnilu. Nije ni o čemu razmišljaonego je veselo i rastreseno gledao uokolo.

Prevezoše se skelom na kojoj se prije godinu dana razgovarao s Pjerom.Provezoše se kroz prljavo selo, pored gumna, ozimih usjeva, nizbrdicom nakojoj je oko mosta još ležao snijeg, uzbrdicom od raskvašene ilovače, poredstrništa i šipražja što se ponegdje zelenjelo te uđoše u brezik koji seprostiraše s obje strane puta. U šumi je bilo gotovo vruće, nije bilo ni daškavjetra. Breze, sve okićene zelenim ljepljivim lišćem, nisu treperile, a ispodlanjskog lišća izbijala je i podizala ga, zeleneći se, prva trava i ljubičastocvijeće. Sitne jele, raštrkane ovdje-ondje po breziku, neugodno supodsjećale na zimu svojim grubim vječnim zelenilom. Konji su zafrktalikad su ušli u šumu i jače se uznojili.

Lakaj Petar reče nešto kočijašu, kočijaš potvrdno odgovori. Ali Petru,jamačno, nije bilo dovoljno što mu je kočijaš povladio: on se okrenu nakozliću gospodaru.

- Vaša svjetlosti, kako se čovjek lako osjeća! - reče on smjerno seosmjehujući.

- Šta je?- Lako, vaša svjetlosti.

»Šta on to govori? - pomisli knez Andrej. - Jest, zacijelo o proljećupomisli osvrćući se oko sebe. - Pa zbilja, sve je već zeleno ... Tako brzo! Ibreza, i sremza, i joha već počinje ... A hrast se i ne vidi. Jest, eno i njega,hrasta«.

Uz cestu stajaše hrart. Vjerojatno deset puta stariji od breza u toj šumi,bio je i deset puta deblji i dvaput viši od bilo koje breze. Bio je to golemhrast, jedva da bi ga dva čovjeka obuhvatila, grane mu bijahu, očito, većodavno okrnjene i kora oguljena, sa zaraslim starim ranama. Onakogolemih, nezgrapnih, nesimetrično raširenih čvornovitih ruku i prstiju,stajao je među nasmiješenim brezama kao kakva stara i srdita rugoba kojasve prezire. On se jedini nije htio podati proljetnim čarima i nije htio vidjetini proljeća ni sunca.

»Proljeće, i ljubav, i sreća! - kanda je govorio taj hrast.- Ta kako vam ne dojadi ta uvijek jedna te ista glupa i besmislena

obmana! Sve je to jedno te isto i sve je obmana! Nema ni proljeća, ni sunca,ni sreće. Eno pogledajte gdje su se šćućurile stiješnjene mrtve jele, vazdausamljene, a evo sam i ja raširio svoje izlomljene, oguljene prste gdje su migod izrasli - na leđima, na bokovima; otkako su mi izrasli - ovako stojim ine vjerujem vašim nadama i obmanama«.

Prolazeći kroz šumu, knez Andrej se nekoliko puta osvrnuo na taj hrast,kao da se nadao nečemu od njega. Cvijeće i trava rasli su pod hrastom, ali jeon svejednako, mršteći se, onako nakazan, nepomično i tvrdoglavo stajaonad njima.

»Tako je, ima pravo, potpuno ima pravo taj hrast - razmišljaše knezAndrej - neka drugi, mladi, ponovo nasjedaju toj obmani, ali mi poznajemoživot - naš je život svešen!«

- Taj hrast izazva u duši kneza Andreja cio nov niz misli koje bijahubeznadne, ali pune slatke tuge. On kao da je na tom putovanju nanovoproučio sav svoj život te došao do onog istog umirujućeg i beznadnogzaključka da ne treba ništa započinjati, da mora proživjeti svoj vijek nečineći nikome zla, ne uzbuđujući se i ništa ne želeći.

II

Knezu Andreju je zbog skrbničkih poslova oko rjazanjskoga imanja bilopotrebno da se sastane s kotarskim predstavnikom plemstva. Predstavnik jeplemstva bio grof Ilja Andrejevič Rostov i knez Andrej je o sredini svibnjapošao k njemu.

Bilo je već toplo proljetno vrijeme. Sva je šuma bila već obukla novoruho, dizala se prašina i bilo je tako toplo da je čovjeka, kad bi prolaziopored vode, hvatala želja da se okupa.

Knez Andrej, neveseo i zabrinut, razmišljajući što sve treba da pitapredstavnika o svojim poslovima, primicaše se vrtnom alejom kućiRostovljevih u Otradnome. Zdesna iza drveća začu veselu žensku vrisku iugleda skupinu djevojaka kako u trku presijeca put njegovoj kočiji. Najbližaje bila, trčeći ispred drugih u susret kočiji, crnokosa, veoma tanana,neobično tanana, crnooka djevojka u žutoj cicanoj haljini, povezana bijelimdžepnim rupčićem ispod kojega su izvirivali uvojci raščupane kose.Djevojka je nešto vikala, ali kad spazi stranca, pobježe smijući se natrag ada ga i ne pogleda.

Knezu Andreju bješe odjednom nekako teško. Dan je bio tako lijep,sunce je bilo tako sjajno, uokolo sve tako veselo; a ta tanana zgodnadjevojka nije znala niti je htjela znati da on postoji i bila je zadovoljna isretna zbog svoga zasebnog - zacijelo glupog - ali veselog i sretnog života.»Čemu se tako smije? O čemu misli? Ne misli ni o vojnom pravilniku ni otome kako da pretvori rjazanjske seljake u zakupnike. O čemu misli? I radičega je sretna?« - pitao se i nehotice, radoznalo knez Andrej.

Grof Ilja Andrejič živio je u godini 1809. u Otradnome isto onako kao iprije, to jest primajući u svojoj kući cijelu guberniju, priređujući lovove,kazališne predstave, ručkove i koncerte. Obradovao se knezu Andreju kao isvakome novom gostu, i gotovo ga na silu zadržao na noćenju.

Za toga dosadnog dana, dok su ga zabavljali stariji domaćini inajugledniji gosti kojih je zbog skorog imendana kuća staroga grofa bilapuna, Bolkonski je nekoliko puta pogledao Natašu koja se nečemu smijala i

veselila među drugom, mlađom polovinom društva te se neprekidno pitao:»O čemu misli? Čemu se toliko raduje?«

Kad je uvečer ostao sam u nepoznatoj sobi, dugo nije mogao usnuti.Čitao je pa je ugasio svijeću i nanovo je užgao. Kapci bijahu iznutrazatvoreni i u sobi je bilo vruće. Ljutio se na toga glupog starca (tako je zvaoRostova) koji ga je zadržao tvrdeći da još nisu stigli potrebni spisi iz grada,ljutio se na sama sebe što je ostao.

Knez Andrej ustade i priđe prozoru da ga otvori. Čim otvori kapke,mjesečina koja kao da je odavno pokraj prozora vrebala prosu se po sobi.On otvori prozor. Noć bijaše svježa, mirna i vedra. Pod samim prozorombijaše red potkresanog drveća koje bijaše tamno s jedne strane a srebrnastoobasjano s druge. Pod drvećem je raslo nekakvo sočno, mokro, čupavo biljekojega lišće i stabljike bijahu ponegdje srebrnasti. Dalje, za tamnimdrvećem, bijaše nekakav krov na kojemu blistaše rosa, malo desno velikošušnjato drvo sjajna bijela stabla i granja, a više njega gotovo pun mjesec navedrom proljetnom nebu na kojemu gotovo i ne bijaše zvijezda. KnezAndrej nalakti se na prozor i pogled mu se zaustavi na tom nebu.

Soba kneza Andreja bijaše na prvom katu; u sobama je iznad njegatakođer netko stanovao i bio budan. On začu odozgo ženski govor.

- Samo još jedanput - reče gore ženski glas koji knez Andrej odmahpoznade.

- Ama kad ćeš spavati? - na to će drugi glas.- Neću, ne mogu spavati, pa šta da radim! Hajde, posljednji put...Dva ženska glasa zapjevaše nekakvu muzičku frazu koja je bila svršetak

nečega.- Ah, kako je divno! A sad hajde spavati, i gotovo!- Ti spavaj, a ja ne mogu - odvrati prvi glas koji se približio prozoru.

Vjerojatno se jako nagnula kroz prozor, jer se čulo šuštanje njene haljine, pačak i disanje. Sve je utihnulo i skamenilo se, kao i mjesec, i mjesečina, isjene. Knez Andrej se također bojao da se pomakne kako ne bi odao da seslučajno tu zatekao.

- Sonja! Sonja! - dopre ponovo onaj prvi glas. - Ta kako možeš spavati!Ama gledaj kako je krasno! Ah, kako je krasno! Ama probudi se, Sonja -reče ona gotovo kroza suze. - Ta ovakve bajne noći nije nikad, nikad bilo.

Sonja odgovori nešto preko volje.

- Zbilja, pogledaj kakav je mjesec!... Ah, kakve li krasote! Dođi ovamo!Dušice, golubice, dođi ovamo! Vidiš li, je li? Kad bi evo ovako sjela,uhvatila se rukama ispod koljena - jače, što jače možeš, treba se napregnuti- poletjela bi. Evo ovako!

- Prestani, past ćeš.Začu se otimanje i Sonjin nezadovoljni glas.- Ta prošao je jedan sat.- Ah, ti mi samo sve kvariš! Ma idi, idi!Iznova sve utihnu, ali je knez Andrej znao da ona još ondje sjedi, čuo je

kadikad kako se polako miče i uzdiše.- Ah, bože mili! Bože mili! Šta li je ovo! - uskliknu iznenada ona. - Ako

ćemo spavati, onda ćemo spavati! - i zalupi prozorom.»I baš je briga što sam ja na svijetu!« - razmišljaše knez Andrej dok je

prisluškivao što je govorila očekujući i bojeći se, tko zna zašto, neće li rećištogod o njemu. »I opet ona! Baš kao namjerno!« - mišljaše on. U duši muodjednom nastade takva zbrka mladenačkih misli i nada koje su se protivilecijelom njegovu životu da je, ne osjećajući se kadar da razjasni sam sebisvoje raspoloženje, domalo usnuo.

III

Sutradan se knez Andrej, ne dočekavši da se pojave dame, oprostio samos grofom i otputovao kući.

Bio je početak lipnja kad je knez Andrej, vraćajući se kući, ponovo ušaou onu brezovu šumicu u kojoj ga je onaj stari čvornovit hrast onakoneobično iznenadio da ga se još sjećao. Praporci su zvonili u šumi jošpotmulije nego prije mjesec i pol dana; sve bijaše bujno, sjenovito i gusto;ni mlade jele što su bile raštrkane po šumi nisu narušavale opće ljepote,nego su se prilagođavale općoj slici i nježno se zelenjele svojim mladimpahuljastim brstom.

Cijeli je dan bilo vruće, negdje se spremala oluja, ali je samo jedanoblačić poprskao prašinu na putu i sočno lišće. Lijeva je strana šume bilatamna, u sjeni; druga, desna, mokra, svjetlucava, blistala je na suncu, njišućise jedva primjetno na vjetru. Sve je cvalo; slavuji su biglisali i njihova sepjesma razlijegala čas ovdje, čas ondje.

»Jest, ovdje, u ovoj šumi, bio je onaj hrast koji je mislio kao ja - pomisliknez Andrej. - Ali gdje je?« - pomisli opet knez Andrej gledajući lijevo odputa pa je, i ne znajući, uživao u hrastu koji je tražio, a nije ga mogaopoznati. Stari hrast, sav preobražen, razapevši čador sočna zagasita zelenila,zamiraše od miline njišući se jedva primjetno pod zrakama večernjeg sunca.Ni čvornovitih prstiju, ni rana, ni stare nevjerice, ni tuge - ništa se od svegatoga nije zapažalo. Kroz tvrdu stoljetnu koru probilo se bez grančica sočno,mlado lišće tako da čovjek nije mogao vjerovati da ga je pustio taj starac.»Pa to je onaj isti hrast« - pomisli knez Andrej i odjednom ga obuzebezrazložno proljetno osjećanje radosti i preporoda a da ni sam nije znaozašto. Iznenada se, u isti mah, prisjeti svih najljepših trenutaka u svomživotu. I visokoga neba kod Austerlitza, i ženina mrtva, prijekorna lica, iPjera na skeli, i djevojčice razdragane noćnom ljepotom, i te noći, i mjeseca- svega se toga odjedanput prisjetio.

»Ne, život se ne svršava u trideset i prvoj godini - zaključi odjednomdefinitivno, zauvijek knez Andrej. - Nije dovoljno što ja znam sve šta je umeni, treba da i svi drugi to znaju: i Pjer, i ona djevojčica koja je htjela

odletjeti u nebo, treba da me svi znaju, da ne živim samo radi sebe, da onine žive tako nezavisno od moga života, da se on u svima odražava, i da svioni skupa sa mnom žive!«

Kad se vratio s tog puta, knez Andrej je odlučio da u jesen otputuje uPetrograd te je izmislio različite razloge za tu odluku. Svakog je časa držaou pripremi cio niz razumnih, logičnih argumenata zašto je prijeko potrebnoda otputuje u Petrograd, pa čak i da služi. Što više, sad nije mogaorazumjeti kako je ikad mogao sumnjati da je neophodno potrebno aktivnosudjelovati u životu, isto onako kao što prije mjesec dana nije shvaćao kakobi mu moglo pasti na pamet da napusti selo. Činilo mu se da je jasno da bisva njegova životna iskustva uludo propala i da ne bi imala nikakva smislakad ih ne bi na djelu primijenio i kad ne bi opet aktivno sudjelovao uživotu. Nije čak shvaćao kako je nekad na temelju isto takvih jadnihrazumskih argumenata bilo očito da bi se ponizio kad bi sad, nakon svihživotnih škola, ponovo povjerovao da može biti od koristi i da može voljetii biti sretan. Sad je razum govorio sasvim drugačije. Poslije tog putovanjaknezu Andreju bivalo je sve dosadnije na selu, dotadašnji su ga posloviprestali zanimati i često je, sjedeći sam u svom kabinetu, usta jao, prilaziozrcalu i dugo gledao svoje lice. Zatim se okretao i gledao portret pokojnicekojoj su uvojci bili začešljani à la grecque99 i koja ga je nježno i veselogledala iz zlatnoga okvira. Ona nije više govorila mužu nekadašnjih strašnihriječi, već ga je prirodno, veselo i radoznalo gledala. I knez Andrej jezaturao ruke natrag i dugo hodao po sobi, čas se mršteći, čas seosmjehujući, premetao one nerazumne, neizrecive misli koje je skrivao kaozločin a koje su bile povezane s Pjerom, sa slavom, s djevojkom na prozoru,s hrastom, sa ženskom ljepotom i ljubavlju, koje su preobrazile sav njegovživot. Ali je baš, u tim trenucima, kad bi tko ušao u njegovu sobu, bioneobično hladan, strog i odlučan i, nadasve, neugodno logičan.

- Mon cher100 - govorila je kneginjica Marja ulazeći u takvim trenucimau sobu. - Nikoluška ne smije danas u šetnju; jako je hladno.

- Kad bi bilo toplo - odgovarao je knez Andrej sestri neobično hladno utakvim trenucima - išao bi samo u košulji, a budući da je hladno, treba gaobući u toplu odjeću koju su ljudi zato i izmislili. Eto što slijedi iz toga što

je hladno, a ne da ostane kod kuće kad djetetu treba zraka - kazivaše onneobično logično, kao da kažnjava nekoga zbog svega onog tajnog,nelogičnog sklopa misli u vlastitoj glavi. Kneginjica Marja je u takvimprilikama mislila o tome kako taj umni rad razdražuje muškarce.

IV

Knez Andrej je doputovao u Petrograd u kolovozu 1809. To je bilo dobakad je mladi Speranski bio na vrhuncu slave i kad je najenergičnijeprovodio svoje reforme. Toga istog mjeseca car se prevrnuo s kočijom,ozlijedio nogu i proboravio tri sedmice u Peterhofu viđajući se svakog danasamo sa Speranskim. U to su se vrijeme spremale ne samo dvije veomačuvene odredbe koje su uzbunile društvo, jedna o ukidanju dvorskih činova,druga o ispitima za činove koleških asesora101 i državnih savjetnika, nego icijela državna konstitucija, koja je trebalo da izmijeni tadašnji sudskiadministrativni i financijski upravni aparat u Rusiji, od Državnoga vijeća pasve do općinske uprave. Sad su se ostvarivali i utjelovljivali oni magloviti,liberalni snovi s kojima je car Aleksandar stupio na prijestolje i koje je težioda ostvari uz pomoć svojih pomoćnika Czartoryskoga, Novosiljceva,Kočubeja i Stroganova, koje je on sam u šali zvao comité du salutpublique.102

Sad je njih sve u građanskim poslovima zamijenio Speranski, a u vojnimArakčejev. Knez Andrej se, kao carski komornik, uskoro nakon svogdolaska javio na dvoru i prisustvovao svečanom prijemu. Vladar ga je dvaputa susreo, ali ga nije udostojao ni jednom jedinom riječju. Knezu Andrejuse i prije uvijek činilo da je antipatičan caru, da car ne trpi njegovo lice icijelu njegovu pojavu. Knez Andrej se još više uvjerio u to kad je vidiohladan, odbojan pogled kojim ga je car pogledao. Dvorani su protumačiliknezu Andreju da se car ne osvrće na nj zato što je njegovo veličanstvonezadovoljno što Bolkonski ne služi od 1805.

»Ja i sam znam da čovjek ne može vladati svojim simpatijama iantipatijama - razmišljaše knez Andrej - pa je zato bolje da i ne mislim kakobih osobno uručio caru svoj nacrt o vojnom pravilniku, nego nek djelogovori samo za se«. Izložio je svoj nacrt jednom starom feldmaršalu, očevuprijatelju. Feldmaršal ga je u zakazano vrijeme ljubazno primio i obećao muda će izvijestiti o tome cara. Nakon nekoliko dana obavijestiše knezaAndreja da treba da se javi vojnom ministru, grofu Arakčejevu.

Određenoga dana, u 9 sati izjutra, pojavi se knez Andrej u čekaonicigrofa Arakčejeva.

Knez Andrej nije osobno poznavao Arakčejeva, ali mu je sve ono što ječuo o njemu ulijevalo malo poštovanja prema tom čovjeku.

»On je - vojni ministar, povjerljiva osoba vladara imperatora; nikoga sene smiju ticati njegove lične osobine; njemu je naloženo da pregleda mojupredstavku - prema tome je on jedini i može uputiti kamo treba« -razmišljaše knez Andrej čekajući među onim uglednim i neuglednimosobama u čekaonici grofa Arakčejeva.

Knez Andrej je većinom služio kao ađutant i za to je vrijeme vidio mnogečekaonice visokih ličnosti pa je veoma dobro poznavao različita obilježjatih čekaonica. Čekaonica u grofa Arakčejeva imala je sasvim posebnoobilježje. Na licima neuglednih osoba koje su čekale audijenciju učekaonici kod grofa Arakčejeva odražavalo se osjećanje postiđenosti ipokornosti; na svim licima viših ličnosti ogledala se ista nelagoda kojabijaše prekrivena maskom neusiljenosti i podsmjehivanja samu sebi, svompoložaju i osobi koju očekuju. Neki su zamišljeno hodali gore-dolje, neki suse sašaptavali i smijali se, i knez Andrej je čuo sobriquet103 »Sila Andrejič«i riječi: »dat će tebi čiča« koje su se odnosile na grofa Arakčejeva. Jedan jegeneral (ugledna osoba) bio, očito, uvrijeđen što mora tako dugo čekati paje sjedio prebacujući od vremena do vremena nogu preko noge i prezirno seosmjehivao sam sebi.

Ali čim bi se vrata otvorila, na svim se licima odražavalo samo jedno -strah. Knez Andrej zamoli po drugi put dežurnoga da ga najavi, ali ga onpodrugljivo pogleda i reče da će doći na red kad bude vrijeme. Iza nekolikoosoba, koje je ađutant uveo ministru kabineta i izveo iz njega, na stražnjavrata propustiše oficira koji prenerazi kneza Andreja svojim poniznim iprestrašenim držanjem. Oficirova je audijencija dugo trajala. Odjedanputkroz vrata dopre praskanje neugodna glasa a blijedi oficir, drhtavih usana,iziđe, uhvati se za glavu i prođe kroz čekaonicu.

Odmah je zatim ađutant priveo vratima kneza Andreja i došapnuo mu:»Desno do prozora«.

Knez Andrej uđe u skroman, uredan kabinet i za stolom ugledačetrdesetgodišnjaka duga struka, duge, kratko ošišane glave i krupnih bora,

nabranih obrva na kestenjastozelenim tupim očima i crvena otoboljenanosa. Arakčejev okrenu glavu prema njemu ne gledajući ga.

- Šta vi molite? - zapita Arakčejev.- Ja ništa ne... molim, vaša svjetlosti - prozbori tiho knez Andrej.

Arakčejevljeve se oči upraviše na nj.- Sjedite - reče Arakčejev - kneže Bolkonski!- Ja ništa ne molim, nego je njegovo veličanstvo izvoljelo poslati vašoj

svjetlosti predstavku koju sam podnio ...- Izvolite pogledati, najdraži moj, čitao sam vašu predstavku - uteče mu

se u riječ Arakčejev koji mu opet nije gledao u lice i koji je samo prve riječirekao ljubazno a onda sve više i više zapadao u gunđav i preziran ton. -Predlažete nove vojne zakone? Zakona je mnogo, ni stare nema tko daprovodi. Danas svi pišu zakone, lakše je pisati nego raditi.

- Ja sam došao po volji njegova veličanstva da doznam od vaše svjetlostišta namjeravate učiniti s predstavkom koju sam podnio - uljudno će knezAndrej.

- Ja sam na vašu predstavku napisao svoju odluku i poslao je odboru. Jane odobravam - reče Arakčejev pa ustade i uze spis s pisaćeg stola. - Evo -pruži ga knezu Andreju.

Na spisu je bilo napisano poprijeko, olovkom, bez velikih slova,neortografski, bez znakova interpunkcije: »površno napisano jerbo je kaooponašanje prepisano iz francuskoga vojnog zakona i od vojnoga pravilabez potrebe odstupajući«.

- Kojemu je odboru upućena predstavka? - zapita knez Andrej.- Odboru za vojni pravilnik, i ja sam dao prijedlog da se vaše blagorođe

uvrsti kao član. Ali bez plaće.Knez Andrej se nasmjehnu.- Nisam je ni želio- Bez plaće kao član - ponovi Arakčejev. - Drago mi je! - Zovi

slijedećega! Tko još ima - viknu on klanjajući se knezu Andreju.

V

Očekujući obavijest da je uvršten među članove odbora, knez Andrej jeobnovio stara poznanstva, osobito s onim osobama koje su, kako je znao,bile na vlasti i koje su mu mogle ustrebati. Osjećao se sad u Petrograduotprilike onako kako se osjećao uoči bitke kad ga je mučila nemirnaradoznalost i kad ga je nešto neodoljivo vuklo u najviše vrhove, onamo gdjese kovala budućnost od koje je zavisila sudbina milijuna ljudi. Osjećao jepo ozlojeđenosti staraca, po radoznalosti neupućenih, po suzdržljivostiupućenih, po užurbanosti, zabrinutosti svih, po nebrojenoj množini odbora,komisija za koje je svaki dan nanovo doznavao da postoje, da se sad, godine1809, sprema ovdje u Petrogradu, nekakva silna građanska bitka kojoj jevrhovni zapovjednik bio tajanstven čovjek koga nije poznavao i koji mu sečinio genijalan - Speranski. I državno preuređenje koje mu je bilo priličnonejasno, i Speranski - glavni činilac, stadoše ga tako živo zanimati da jevojni pravilnik počeo vrlo brzo u njegovoj svijesti bivati sve nevažnijim.

Knez Andrej je bio u najpovoljnijem položaju da bude lijepo primljen usve najraznovrsnije i najviše krugove tadašnjeg petrogradskog društva.Stranka reformatora rado ga je primala i mamila k sebi, prvo zato što je biona glasu kao pametan i veoma načitan čovjek, drugo zato što jeoslobađanjem svojih seljaka izišao već na glas kao liberal. Strankanezadovoljnih staraca obraćala mu se pravo kao sinu njegova oca da s njimaosuđuje reforme. Žensko društvo, otmjen svijet, objeručke ga je primilo, jerje bio bogat i ugledan ženidbeni kandidat i gotovo nova osoba s aureolomromantične priče o svojoj navodnoj smrti i tragičnom umrću žene. Povrhtoga su svi oni koji su otprije poznavali govorili da se on za tih pet godinauvelike nabolje promijenio, da je postao blaži i zreliji, da nije višeprijetvoran, uznosit i podrugljiv, već da je onako miran kakav čovjekpostaje s godinama. O njemu su stali govoriti, zanimali se za nj i svi su gaželjeli vidjeti.

Sutradan nakon pohoda grofu Arakčejevu knez Andrej bijaše uvečer kodgrofa Kočubeja. Ispričao je grofu kako se sastao sa Silom Andrejičem.(Kočubej je tako zvao Arakčejeva podrugujući se nečemu isto onako

neodređeno kao oni ljudi u čekaonici vojnoga ministra.) - Mon cher,104 čakni u tome nećete moći mimoići Mihaila Mihajloviča. C’est le grandfaiseur.105 Ja ću mu kazati: Obećao je da će doći večeras ...

- Šta se Speranskoga tiču vojni propisi? - zapita knez Andrej.Kočubej se osmjehnu i zavrtje glavom kao da se čudi kako je Bolkonski

naivan.- Razgovarao sam se s njim nedavno o vama - produži Kočubej - o vašim

slobodnim poljodjelcima ...- Zbilja, vi ste, kneže, oslobodili svoje kmetove? - priupita neki starac iz

doba carice Katarine okrenuvši se prezirno Bolkonskomu.- Maleno imanje nije donosilo nikakve koristi - odvrati Bolkonski

kušajući prikazati svoj postupak što nevinijim kako se starac ne bi uzaludsrdio.

- Vous craignez dêtre en retard106 - pripomenu starac gledajući Kočubeja.- Ja samo ne razumijem - proslijedi starac - tko će orati zemlju ako imdadete slobodu? Lako je pisati zakone, ali je teško upravljati. Isto kao sada,pitam vas ja, grofe, tko će upravljati uredima kad svi moraju polagati ispite.

- Valjda oni koji polože ispite - odgovori Kočubej prebacajući nogu prekonoge i osvrćući se.

- Eto, kod mene služi neki Prjaničnikov, krasan čovjek, duša od čovjeka,a šezdeset mu je godina, pa zar će on ići na ispite? ...

- Da, to je nezgodno zato što je obrazovanost veoma slabo raširena, ali... -Grof Kočubej ne dovrši već ustade i uhvati kneza Andreja za ruku te pođe snjim u susret visoku, ćelavu, plavu čovjeku četrdesetih godina, velika širokačela i neobično, upravo čudnovato bijela duguljasta lica. Na došljaku bijašemodar frak, oko vrata križ a na lijevoj strani grudi zvijezda. Bio je toSperanski. Knez Andrej ga odmah poznade i u duši mu nešto zadrhta kakoveć biva u značajnim trenucima u životu. Je li to bilo poštovanje, zavist,iščekivanje - o tome nije bio načisto. Cijela pojava Speranskoga bila jeosebujna tako da ga se učas moglo bez po muke poznati. Ni u koga izcijeloga tog društva u kojemu je živio knez Andrej nije vidio takvih mirnih isamosvjesnih, nespretnih i tromih kretnji, ni u koga nije vidio takva čvrsta iu isti mah blaga pogleda poluzatvorenih i pomalo vlažnih očiju, nije vidiotakva postojana smiješka koji ništa ne kazuje, takva tanka, ujednačena, tihaglasa i, što je najvažnije, takva nježna i bijela lica, a osobitu ruku, koje

bijahu ponešto široke, ali neobično punašne, nježne i bijele. Takva bijela inježna lica vidio je knez Andrej samo u vojnika koji su dugo vremenaproveli u bolnici. To je bio Speranski, državni tajnik, carev izvještač injegov pratilac u Erfurtu, gdje se više puta sastao i razgovarao sNapoleonom.

Speranski nije prelijetao pogledom od jednoga do drugoga, kako ljudi inehotice čine kad dođu u veliko društvo, i nije se žurio da govori. Govorioje tiho, uvjeren da će .ga slušati, i gledao samo onoga s kim se razgovarao.

Knez Andrej je osobito pozorno pratio svaku riječi i pokret Speranskoga.Kako već biva kod ljudi, pogotovo kod onih koji strogo sude o svojimbližnjima, knez Andrej je, kad bi susreo koju novu osobu, napose takvu kaoSperanski koga je znao po čuvenju, svagda očekivao da će u njoj naćipotpuno savršenstvo ljudskih vrlina.

Speranski reče Kočubeju da žali što nije mogao doći prije, jer su gazadržali na dvoru. Nije rekao da ga je car zadržao. Knez Andrej je zapazio itu afektaciju skromnosti. Kad mu Kočubej predstavi kneza Andrej a,Speranski polako svrnu pogled na Bolkonskoga smiješeći se isto onako istade ga šutke motriti.

- Veoma mi je drago što sam se upoznao s vama, čuo za vas, kao i svi -pripomenu.

Kočubej reče nekoliko riječi o tome kako je Arakčejev primioBolkonskoga. Speranski se jače nasmiješi.

- Predsjednik komisije za vojne pravilnike moj je dobar prijatelj -gospodin Magnicki - reče izgovarajući do kraja svaki slog i svaki glas - paako želite, mogu vas upoznati s njim. (On pošutje iza tačke.) Nadam se daćete kod njega naići na razumijevanje i želju da vam pomogne u svemu štoje razborito.

Oko Speranskoga se u tili čas okupi društvance, pa onaj starac koji jegovorio o svom činovniku Prjaničnikovu također nešto upita Speranskoga.

Knez Andrej se nije pridruživao razgovoru, već je promatrao svakukretnju Speranskoga, toga čovjeka koji je donedavno bio bijedan bogoslov,a sad je u svojim rukama - tim bijelim, punašnim rukama - držao sudbinuRusije, kako je mislio Bolkonski. Kneza Andreja iznenadi kako Speranskineobično prezirno i mirno odgovara starcu. Činilo se kao da mu sneizmjerne visine upućuje svoju milostivu riječ. Kad starac poče govoriti

preglasno, Speranski se osmjehnu i pripomenu da on ne može suditi o tomekoliko je korisno ili nekorisno ono što je caru po volji.

Pošto se razgovarao neko vrijeme u glavnoj skupini, Speranski ustade ipriđe knezu Andrej u te ga pozva da pođe s njim u drugi kraj sobe. Bilo jejasno da smatra za potrebno da se pozabavi s Bolkonskim.

- Nisam ni dospio da se porazgovaram s vama, kneže, u tom živomrazgovoru u koji me je uvukao taj vrli starac - reče smiješeći se blago iprezirno, kao da tim smiješkom priznaje kako su ništavni ljudi s kojima senetom razgovarao. Takav početak razgovora polaska knezu Andreju. - Javas odavno poznajem: u prvom redu po tome što ste oslobodili svojeseljake, to je u nas prvi takav primjer i poželjno bi bilo da ima višesljedbenika; a u drugom redu po tome što ste vi jedan od onih carskihkomornika koji nisu smatrali da su uvrijeđeni novom odredbom o dvorskimčinovima koja je izazvala toliko govorkanja i brbljarija.

- Tako je - reče knez Andrej - otac nije htio da se koristim tim pravom; jasam počeo služiti od najnižih činova.

- Vaš otac, čovjek staroga kova, nadvisuje, očito, naše suvremenike kojitoliko osuđuju tu mjeru koja samo uspostavlja prirodnu pravednost.

- Ja ipak mislim da ni to osuđivanje nije bez temelja - reče knez Andrejkoji se trudio da se bori protiv Speranskijeva utjecaja koji je već počeoosjećati. Bilo mu je neugodno da se u svemu slaže s njim; htio mu jeprotusloviti. Knez Andrej je obično govorio lako i dobro, ali je sad osjećaoda se teško izražava u razgovoru sa Speranskim. Odviše je bio zaokupljenproučavanjem ličnosti znamenitoga čovjeka.

- Temelji se, možda, na osobnom častoljublju - reče tiho Speranski.- Djelomice i na državnim interesima - dočeka knez Andrej.- Kako mislite? ... - priupita Speranski oborivši polagano oči.- Ja sam poštovatelj Montesquieua - nastavi knez Andrej. - I njegova

misao o tome da le principe des monarchies est l’honneur, me paraîtincontestable. Certains droits et privilèges de la noblesse me paraissent êtredes moyens de soutenir ce sentiment.107

S bijela lica Speranskoga nestade smiješka pa mu fizionovita postademnogo privlačnija. Vjerojatno mu se misao kneza Andreja učinilazanimljiva.

- Si vous envisagez la question sous ce point de vue108 - prihvati onizgovarajući, očito, teško francuski i govoreći još polaganije nego ruski, aliposve mirno. On reče da se čast, l’honneur, ne može podržavatipovlasticama koje su štetne za obavljanje službe, da je čast, l’honneur, ilinegativno shvaćanje da se ne čini ono što je za osudu, ili stanovit izvornadmetanja tko će dobiti više pohvala i nagrada u kojima se ona očituje.

Njegovi su argumenti bili jezgroviti, jednostavni i jasni.- Ustanova koja podupire tu čast, izvor nadmetanja, jest ustanova nalik na

Légion d’honneur109 velikoga cara Napoleona koja ne šteti nego pripomažeuspjehu službe, a ne staleške ili dvorske povlastice.

- Ne poričem, ali se ne može zanijekati da su dvorske povlastice postigletaj isti cilj - reče knez Andrej - svaki dvoranin smatra da je dužan držati sedostojno na svom položaju.

- Ali se vi njime niste htjeli okoristiti - reče Speranski pokazujućismiješkom da komplimentom želi prekinuti prepirku koja je nezgodna zanjegova sugovornika.

- Ako mi iskaže te čast da u srijedu dođete k meni - dometnu on -izvijestiti ću vas, pošto se porazgovaram s Magnickim, o onome što vasmože zanimati, a osim toga, bit će mi drago da se opširnije porazgovorim svama. - On zatvori oči, pokloni se i iziđe iz dvorane à la française,110 neopraštajući se i trudeći se da ga nitko ne primijeti.

VI

U prvo vrijeme svog boravljenja u Petrogradu knez Andrej je osjetio daje sav onaj sklop misli koji je razradio dok je živio u usamljenosti, potpunopao u zasjenak zbog sitnih briga koje su ga obuzele u Petrogradu.

Kad bi se uvečer vratio kući, zapisivao bi u rokovnik četiri ili pet prijekopotrebnih posjeta ili rendez-vousa111 koje je urekao u određene sate.Mehanizam života, takav dnevni raspored da svakamo može stići navrijeme, oduzimali su mu veći dio životne snage. Nije ništa radio, nije čakni o čemu mislio niti je stizao misliti, nego je samo govorio, i to s uspjehomgovorio ono o čemu je prije stigao da promisli na selu.

Pokadšto je nezadovoljno primjećivao da mu se događa da jednog te istogdana, u različitim društvima, ponavlja jedno te isto. Ali je po cijele dane biotoliko zauzet da nije dospijevao ni pomisliti kako ništa ne misli.

Kako prilikom prvoga susreta u Kočubeja tako i u srijedu kod kuće, gdjeje Speranski primio Bolkonskoga i dugo i povjerljivo razgovarao s njim učetiri oka, Speranski je učinio snažan dojam na kneza Andreja.

Knez Andrej je toliko ljudi držao za bijedna i ništavna stvorenja, toliko ježelio u nekome drugom naći živ ideal onoga savršenstva za kojim je težioda je lako povjerovao da je u Speranskome našao taj ideal potpuno razboritai kreposna čovjeka. Da je Speranski bio iz istog društva iz kojega i knezAndrej, da je imao isti odgoj i moralne navike, Bolkonski bi bio ubrzootkrio njegove slabe, ljudske, neherojske osobine, ali mu je sad taj logičnimentalitet, koji mu je bio čudnovat, ulijevao još više poštovanja zato što ganije potpuno shvaćao. Osim toga se Speranski, bilo zato što je ocijeniosposobnosti kneza Andreja, bilo zato što je smatrao da je potrebno da gapridobije za sebe, razmetao pred knezom Andrejom svojim nepristranim,hladnim razumom i laskao mu onim finim laskanjem udruženim sasamosviješću, koje se sastoji u tome da se svoga subesjednika i sebepriznaje za jedine ljude na svijetu koji su kadri da razumiju svunedotupavnost svih ostalih te razboritost i dubinu vlastitih misli.

U srijedu uvečer, za njihova duga razgovora, Speranski je više putarekao: »U nas se gleda na sve što se izdiže iznad opće razine ukorijenjene

navike...« - ili, smiješeći se: »Ali mi hoćemo da i vuk bude sit i koza cijela...« ili: »Oni to ne mogu shvatiti...« - a uz to se neprestano držao kao dakaže: »Mi, vi i ja, mi razumijemo što su oni, a tko smo mi.«

Taj prvi dugi razgovor sa Speranskim samo je učvrstio u knezu Andrejuono osjećanje koje ga je obuzelo kad je prvi put ugledao Speranskoga. Onje u njemu vidio ozbiljna mislioca, razborita, silno pametna čovjeka što jevoljom i ustrajnošću došao na vlast koju upotrebljava samo na dobrobitRusije; Speranski je u očima kneza Andreja bio upravo onaj čovjek kojirazborito tumači sve životne pojave, koji priznaje za stvarno samo ono štoje razborito i koji umije da na sve primijeni mjerilo razboritosti, čovjekkakav je sam toliko želio da bude. Sve što je Speranski izlagao činilo setako obično, jasno, da se knez Andrej i nehotice u svemu suglašavao s njim.Ako je protuslovio i prepirao se, to je bilo samo zato što je baš htio da budesamostalan i da slijepo ne prihvaća mišljenje Speranskoga. Sve je bilo tako,sve je bilo lijepo, ali je nešto zbunjivalo kneza Andreja: bio je to hladni,stakleni pogled Speranskoga, koji nije dao da se zaviri u njegovu dušu, injegova bijela, nježna ruka koju je knez Andrej i nehotice gledao, kao štočovjek obično gleda ruke ljudi koji su na vlasti. Stakleni pogled i ta nježnaruka razdraživali su, tko zna zašto, kneza Andreja. Neugodno ga jeiznenađivao i odviše velik prezir prema ljudima, koji je zapažao uSperanskoga, te različiti načini kojima je dokazivao da su njegova mišljenjatačna. Služio se svim mogućim sredstvima mišljenja, izuzev usporedbi, isuviše je smjelo, kako se činilo knezu Andreju, prelazio od jednoga nadrugo. Čas bi zauzeo stajalište praktičnog radnika i osuđivao sanjare, časstajalište satiričara te se ironično podsmjehivao svojim protivnicima, čas bipostao kruto logičan, čas bi se, iznenada, vinuo u oblast metafizike. (Ovo jeposljednje sredstvo dokazivanja osobito često upotrebljavao.) Prenosio jeproblem u metafizičke visine, prelazio na definicije prostora, vremena,misli, pa se, iznoseći odande dokaze, ponovo spuštao na tle spora.

Općenito je glavna crta duha Speranskoga, koja je iznenadila knezaAndreja, bila nesumnjiva, nepokolebljiva vjera u snagu i pravičnost uma.Vidjelo se da Speranskomu ne može nikad pasti na pamet misao, tolikoobična za kneza Andreja, da čovjek ipak nije kadar izraziti sve što misli, teda ga nikad nije obuzimala sumnja nije li glupost sve ono što misli i sve onou što vjeruje? I upravo je taj osebujni mentalitet Speranskoga najvišeprivlačio kneza Andreja.

U prvo vrijeme svoga poznanstva sa Speranskim knez Andrej je osjećaoprema njemu strastven zanos koji je bio nalik na zanos koji je nekad osjećaoprema Bonaparteu. Okolnost što je Speranski bio svećenički sin koga suglupani mogli prezirati, kao što su ga mnogi i prezirali, onako banalnoprezirali kao mantijaša i popovsko dijete, silila je kneza Andreja da osobitonjeguje svoja osjećanja prema Speranskomu i da ih nesvjesno jača u samusebi.

Speranski se te prve večeri koju je Bolkonski proveo kod njega raspričaoo zakonodavnoj komisiji i ispripovjedio ironično knezu Andreju kakozakonodavna komisija postoji pedeset godina, stoji milijune, a ništa nijeuradila, i kako je Rozenkampf nalijepio naljepnice na sve članoveusporednog zakonodavstva.

- I eto, to je sve za što je država platila milijune! - reče on. - Hoćemo dadamo senatu novu sudsku vlast, a nemamo zakona. Zbog toga je pravagrehota da takvi ljudi kao vi, kneže, sad ne služe.

Knez Andrej napomenu da je za to potrebna pravnička naobraženost kojeon nema.

- Pa šta ćete kad je nitko nema? To je circulus vitiosus112 iz kojega valjasilom izići.

Nakon sedmicu dana bio je knez Andrej član komisije za sastavljanjevojnih propisa i nadstojnik odjela zakonodavne komisije, što nikako nijeočekivao. Na molbu Speranskoga uzeo je prvi dio građanskog zakonika kojisu tada sastavljali i, služeći se s Code Napoléon i Justiniani,113 pisaopoglavlje: Osobna prava.

VII

Dvije godine prije toga, godine 1808, pošto se vratio s obilaska imanja uPetrograd, Pjer je i nehotice stao na čelo petrogradskih masona. Osnivao jestolne i žalosne lože, snubio nove članove, brinuo se da udruži različite ložei da pribavi originalne dokumente. Davao je novce da se urede prostorije iprilagao je, koliko je mogao, milodare u čemu je većina članova bila škrta inetačna. On je, tako reći sam, svojim sredstvima, uzdržavao sirotinjski domkoji je masonski red bio osnovao u Petrogradu.

Živio je, međutim, jednako kao i prije predavajući se istim onim strastimai raskalašenosti. Volio je dobro pojesti i popiti i, mada je to držao zanemoralno i nisko, nije se mogao suzdržati da se ne zabavlja u momačkimdruštvima.

Opijen poslovima i strastima, Pjer je ipak nakon godinu dana počeoosjećati kako mu tle masonerije na kojemu je stajao utoliko više uzmičeispod nogu ukoliko se više trudi da čvršće stane na nj. U isti je mah osjećaoda je to više protiv svoje volje vezan za nj što mu više uzmiče ispod nogutle na kojemu stoji. Kad je pristupio slobodnim zidarima, ćutio se poputčovjeka koji s pouzdanjem staje nogom na ravnu površinu baruštine. Kad jestao jednom nogom, propao je. Stao je i drugom nogom ne bi li se do krajaosvjedočio je li tvrdo tle na kojemu stoji, pa je propao još dublje, zaglibio jei već je, ne hoteći, gazio do koljena po baruštini.

Josip Aleksejevič nije bio u Petrogradu. (On se u posljednje vrijeme nijeviše bavio poslovima u petrogradskim ložama i živio je neprekidno uMoskvi.) Sva braća, članovi loža, bijahu ljudi koje je Pjer poznavao izsvakodnevnog života pa mu je teško bilo u njima vidjeti samu braću uslobodnom zidarstvu, a ne kneza B, Ivana Vasiljeviča D, za koje je znao dasu u životu, uglavnom, slabi i ništavni ljudi. Ispod njihovih masonskihpregača i znakova vidio je na njima odore i odlikovanja za kojima su uživotu čeznuli. Kad bi skupljao priloge pa od desetak članova, od kojih supolovina bili isto tako bogati kao i on, knjižio većinom kao dug, dvadeset-trideset rubalja, Pjeru je često padala na pamet masonska prisega o tome

kako svaki član obećava da će sav svoj imutak dati za bližnjega i u duši muse budila sumnja koje se nastojao što prije otresti.

Svu braću koju je poznavao dijelio je u četiri kategorije. U prvu jekategoriju ubrajao braću koja nisu aktivno sudjelovala ni u poslovima ložani u svjetovnim poslovima, nego su bila zaokupljena samo tajnama naukemasonskoga reda, pitanjima o trojakom nazivu boga, ili o tri počela svihstvari - sumporu, živi i soli, ili o značenju kvadrata i svih figuraSalamonova hrama. Pjer je cijenio tu kategoriju braće masona kojoj supripadali mahom starija braća i sam Josif Aleksejevič, kako je mislio Pjer,ali ga nije zanimalo ono što je njih zanimalo. Srce ga nije vuklo mističnojstrani slobodnog zidarstva.

U drugu je kategoriju Pjer uvrštavao sebe i sebi sličnu braću koja traže,kolebaju se, koja u slobodnom zidarstvu nisu još našla pravi i određeni put,ali se nadaju da će ga naći.

U treću je kategoriju ubrajao braću (ovih je bilo najviše) koja nisu umasoneriji vidjela ništa drugo doli vanjske forme i obrede i koja su budnopazila da se održi ta vanjska forma ne brinući se o njenu sadržaju i smislu.Takav je bio Villarski, pa čak i veliki majstor glavne lože.

Četvrtoj je kategoriji, napokon, pripadao također znatan broj braće,napose onih koji su u poslednje vrijeme stupili u bratstvo. To su bili ljudikoji, kako je Pjer primjećivao, ni u šta nisu vjerovali, ništa nisu željeli i kojisu postali slobodni zidari samo zato da se sprijatelje s mladom i bogatombraćom koja su bila moćna zbog svojih veza i ugleda i kojih je biloneobično mnogo u loži.

Pjer je počeo osjećati da nije zadovoljan svojim radom. Pokatkad mu sečinilo da masonerija, u najmanju ruku ova masonerija koju je ovdjepoznavao, počiva samo na spoljašnosti. Nije mu bilo ni na kraj pameti daposumnja u samo slobodno zidarstvo, ali je slutio da je rusko slobodnozidarstvo krenulo krivim putem i da se odvojilo od svoje matice. I stoga jepri kraju godine Pjer otputovao u inozemstvo ne bi li se uputio u najvećetajne masonskoga reda.

Pjer se vratio u Petrograd još u ljeto 1809. Iz dopisivanja naših masona sastranima znalo se da je Bezuhov uspio u inozemstvu zadobiti povjerenje

mnogih visokih ličnosti, da je ušao u mnoge tajne, bio promaknut u najvišistupanj i da nosi sobom koješta što će biti na opće dobro slobodnogzidarstva u Rusiji. Svi su petrogradski masoni došli k njemu, dodvoravalimu se i svima se činilo da on nešto krije i priprema.

Bila je sazvana svečana sjednica drugoga stupnja i Pjer je obećao da ćena njoj priopćiti ono što ima da isporuči petrogradskoj braći od najvišihvođa reda. Svi su članovi bili na broju. Nakon uobičajenih obreda, Pjerustade i započe svoj govor.

- Draga braćo - otpoče on crveneći se i zamuckujući i držeći u rucinapisani govor. - Nije dovoljno čuvati naše tajne u tišine lože - treba raditi...Mi smo se uspavali, a treba da radimo. - Pjer uze svoju bilježnicu i stadečitati. - »Da bismo širili čistu istinu i omogućili pobjedu vrlini - čitaše on -moramo osloboditi ljude od predrasuda, širiti pravila koja se slažu s duhomvremena, preuzeti na sebe odgoj mladeži, povezati se neraskidivim vezamas najumnijim ljudima, smiono i u isti mah razumno suzbijati praznovjerje,bezvjerstvo i gluposti, stvoriti od ljudi koji su nam odani, ljude koji će bitimeđusobno povezani zajedničkim ciljem i držati vlast i silu u svojimrukama.

Da bi se postigao taj cilj, treba da vrlina nadvlada porok, treba se truditida pošten čovjek još na ovom svijetu stekne vječnu nagradu za svoje vrline.Ali u ovim velikim nakanama neobično nam mnogo smetaju današnjepolitičke ustanove. Šta da radimo u ovakvu stanju? Da li da se priklonimorevolucijama, da sve svrgnemo, da istjeramo silu silom?... Ne, nije nam nina kraj pameti. Svaka je nasilna reforma za osudu, jer neće nimalo ispravitizlo dogod ljudi ostanu takvi kakvi jesu, i jer mudrost nema potrebe zanasiljem.

Cijeli plan našega rada treba da se temelji na tome da stvara čvrste,kreposne ljude, povezane zajedničkim uvjerenjem, uvjerenjem koje sesastoji u tome da se svugdje i svim silama progone porok i glupost, apotpomažu talenti i vrlina: da se podižu iz praha vrijedni ljudi primajući ihu naše bratstvo. Samo će onda naš red imati moć - da neosjetno veže rukezaštitnicima nereda i da upravlja njima tako da oni toga i ne zapažaju.Rječju, potrebno je stvoriti sveopći svemoćni oblik uprave koja biobuhvaćala cijeli svijet ne kidajući građanskih veza, a pored koje bi sveostale uprave mogle i dalje postojati u svom uobičajenom ustrojstvu i raditisve drugo osim onoga što stoji na putu velikom cilju našega reda, to jest

pomaganju vrlini da nadvlada porok. To je bio cilj i sama kršćanstva. Onoje učilo ljude da budu mudri i dobri i da, radi svoga vlastitog dobra, slijedeprimjere i pouke najboljih i najmudrijih ljudi.

Onda kad je sve bilo obavijeno mrakom bilo je, naravno, dovoljno da sepropovijeda: novost istine davala joj je posebnu snagu, ali su danas namanužna kudikamo jača sredstva. Sad je potrebno da čovjek koji se ravna posvojim osjećajima nalazi u vrlini osjetilne draži. Strasti se ne moguiskorijeniti; valja se samo truditi da ih se usmjeri prema plemenitu cilju istoga je potrebno da svatko uzmogne zadovoljiti svoje strasti u granicamavrline i da nam to red omogući.

Čim budemo imali stanovit broj dostojnih ljudi u svakoj državi, svaki ćeod njih opet odgojiti drugu dvojicu, a svi će se oni tijesno združiti - tada ćesve biti moguće redu koji je u potaji uspio već mnogo učiniti na dobrobitčovječanstva«.

Ovaj govor nije izazvao samo snažan dojam nego i uzbuđenje u loži.Većina je braće vidjela u tom govoru opasne zamisli iluminizma114 i, naveliko Pjerovo čudo, primila hladno njegov govor. Veliki je majstor staopobijati Pjera. Pjer je sve vatrenije i vatrenije počeo razvijati svoje misli.Odavno već nije bilo tako burne sjednice. Iznikoše stranke: jedni suoptuživali Pjera i osuđivali ga zbog iluminizma; drugi su ga podupirali.Pjera prvi put na tom skupu prenerazi beskrajna raznolikost ljudskih umovazbog koje se nijedna istina dvojici ljudi ne čini ista. Čak i oni članovi kojisu, čini se, bili na njegovoj strani razumjeli su ga na svoj način, sograničenjima, izmjenama, na koje on nije mogao pristati, jer je njemunajpotrebnije bilo baš da priopći svoju misao nekome drugome upravoonako kako ju je sam shvaćao.

Kad je sjednica završila, veliki majstor zlobno i ironično napomenuBezuhovu da je bio plahovit i da ga u prepirci nije vodila samo ljubavprema vrlini, nego i žar borbe. Pjer mu ništa ne uzvrati, već smjerno upitahoće li biti primljen njegov prijedlog. Rekoše mu da neće pa Pjer ne dočekada se obave uobičajene formalnosti već iziđe iz lože i ode kući.

VIII

Pjera ponovo spopade ona čama koje se toliko plašio. Tri je dana nakonsvog govora u loži ležao kod kuće na divanu, nikoga nije primao niti jekamo izlazio.

U to je vrijeme dobio pismo od žene koja ga je molila da se sastanu,pisala mu kako tuguje za njim i kako želi da mu posveti sav svoj život.

Na kraju mu je pisma javljala da će uskoro doputovati iz inozemstva uPetrograd.

Ubrzo nakon pisma provali u Pjerovu samoću jedan brat mason, koga jeon cijenio manje nego ostale, i navede razgovor na Pjerove supružanskeodnose pa mu, bratski ga svjetujući, reče kako je njegova strogost premaženi nepravedna i kako Pjer krši prve masonske propise time što ne opraštapokajnici.

U to je isto vrijeme njegova punica, žena kneza Vasilija, slala po njegamoleći ga da bar na nekoliko časaka svrati k njima kako bi se porazgovaralio nečemu vrlo važnom. Pjer je vidio da je protiv njega skovana urota, da gažele združiti sa ženom, i to mu, onako raspoloženu kakav je bio, nije biločak ni neugodno. Bilo mu je svejedno: za njega nije ništa u životu bilobogzna kako važno pa, pod utjecajem čame koja ga je bila napala, nije mubilo stalo ni do slobode ni do toga da i dalje uporno kažnjava ženu.

»Nitko nije prav, nitko nije kriv, pa prema tome nije ni ona kriva« -mišljaše on. A što nije odmah pristao da se združi sa ženom, to je bilo samozato što u onoj čami koja ga je obuzela nije bio kadar da išta uradi. Da muse žena vrati, on je sad ne bi otjerao. U usporedbi s onim što je zanimaloPjera, nije li bilo svejedno hoće li ili neće živjeti sa ženom?

Ne odgovorivši ništa ni ženi, ni punici, Pjer se jednom kasno uvečerspremi na put i otputova u Moskvu da potraži Josifa Aleksejeviča. Evo štaje Pjer zapisao u svom dnevniku.

»Moskva, 17. studenoga.

Upravo sam se vratio od svog dobročinitelja pa hitam da zabilježim svešto sam tom prilikom osjetio. Josif Aleksejevič živi kao siromah i već jetreća godina kako pati od teške bolesti na mjehuru. Nitko nije nikad čuo odnjega ni jauka ni roptanja. Od jutra do kasno u noć, izuzev one sate kad jedenajprostiju hranu, bavi se naukom. Lijepo me je primio i posjeo na posteljuna kojoj je ležao; pozdravio sam ga znakom vitezova Istoka i Jeruzalema,on mi je jednako otpozdravio i, blago se smiješeći, zapitao me što samsaznao i naučio u pruskim i škotskim ložama. Ispripovjedio sam mu svekako sam najbolje znao, priopćio one osnove koje sam predložio našojpetrogradskoj loži i izvijestio ga kako su me loše primili i kako je došlo doraskida između mene i braće. Pošto je podugo šutio i razmišljao, JosifAleksejevič mi je izložio što on misli o tome i u času mi osvijetlio svu mojuprošlosti i cijeli budući put koji me čeka. Iznenadio sam se kad me jezapitao sjećam li se koji je trojaki cilj reda: 1) čuvanje i poznavanje tajne, 2)očišćenje i popravljanje sama sebe radi primanja te tajne i 3) popravljanjeroda ljudskoga s pomoću težnje za takvim očišćenjem. Koji je glavni inajvažniji cilj od ova tri? Naravno, vlastito popravljanje i očišćenje. Samotom cilju možemo uvijek težiti bez obzira na prilike. Ali taj cilj zahtijeva odnas u isti mah najviše truda pa zato, zavedeni ohološću, smećemo s uma tajcilj i prihvaćamo se, bilo tajne koju zbog svoje nečistoće nismo dostojni daprimimo, popravljanja ljudskoga roda, a sami služimo kao primjer zloće irazvrata. Iluminizam nije čisti nauk upravo zato što se zanosi javnim radomi što je prepun oholosti. Zbog toga je Josif Aleksejevič osudio moj govor isav moj rad. Ja sam se u duši složio s njim. Kad smo načeli razgovor omojim obiteljskim prilikama, rekao mi je: »Glavna dužnost pravoga masonajest, kako sam vam rekao, da usavršava sama sebe. Ali mi često mislimo daćemo prije postići svoj cilj ako uklonimo sve životne teškoće; naprotiv,gospodine moj, rekao mi je on, samo usred životnog meteža možemoostvariti tri glavna cilja: 1) poznavanje sama sebe, jer čovjek može sebepoznati samo ako se uspoređuje s drugima, 2) usavršavanje, a ono sepostiže samo borbom, i 3) steći glavnu vrlinu - ljubav prema smrti. Samonam životne nedaće mogu pokazati kako je život isprazan i samo one mogupomoći našoj prirođenoj ljubavi prema smrti ili preporodu za nov život.« Tesu riječi to značajnije što Josif Aleksejevič, pored svih svojih tjelesnihmuka, nikad ne drži da mu je život težak, iako voli smrt, za koju se, uza svusvoju neokaljanost i duševnu uzvišenost, ne osjeća još dovoljno spreman.

Potom mi je dobročinitelj rastumačio značenje velikoga kvadrata svemira iupozorio me da su brojke tri i sedam osnove svega. Savjetovao mi je da sene prestanem družiti s petrogradskom braćom, da zauzimam u loži samomjesto drugoga stupnja te da odvraćam braću od oholosti i tako ih nastojimizvesti na pravi put poznavanja sama sebe i usavršavanja. Osim toga, što semene osobno tiče, savjetovao mi je da nadasve proučavam sama sebe pa mije u tu svrhu dao bilježnicu, ovu istu u koju sad pišem i u koju ću ubudućezapisivati sve svoje postupke«.

»Petrograd, 23. studenoga.Opet živim sa ženom. Punica mi je došla sa suzama u očima i rekla da je

Helena ovdje i da me moli da je saslušam, da je nevina, da je nesretna štosam je ostavio i koješta drugo. Znao sam da neću biti kadar da joj i daljeobijam tu želju, samo ako pristanem da je vidim. Onako zatečen, nisamznao kod koga da potražim pomoći i savjeta. Kad bi dobročinitelj bio ovdje,on bi mi rekao. Otišao sam u svoju sobu, pročitao pisma JosifaAleksejeviča, sjetio se svojih razgovora s njim i iz svega toga zaključio dane smijem odbijati onoga koji moli i da moram svakome pružiti rukupomoći, pogotovo čovjeku koji je toliko vezan za me, te da moram nositisvoj križ. Ali kad sam joj za ljubav vrline oprostio, neka onda to što sam ses njom združio ima samo duhovni cilj. Tako sam odlučio i tako sam napisaoJosifu Aleksejeviču. Ženi sam rekao da je molim neka zaboravi sve što jebilo, neka mi oprosti sve zbog čega sam joj mogao biti kriv, a da ja njomnemam šta opraštati. Radovao sam se što sam joj to rekao. Neka ne znakoliko mi je teško bilo da je ponovo vidim. Smjestio sam se u velikoj kući ugornjim odajama i sretan sam što se preporađam«.

IX

Kao i uvijek, tako se i tada najviše društvo, koje se sastajalo na dvoru i navelikim balovima, dijelio na nekoliko skupina od kojih je svaka imalaposebnu nijansu. Najbrojnija je među njima bila francuska skupina koja jebila za savez s Napoleonom i kojoj su na čelu stajali Rumjancev iCaulaincourt. U toj je skupini postala među najviđenijima Helena čim se smužem bila nastanila u Petrogradu. K njoj su dolazila gospoda izfrancuskoga poslanstva i velik broj ljudi koji su bili na glasu sa svojepameti i galantnosti i koji su pristajali uz taj pravac.

Helena je bila u Erfurtu za čuvenoga sastanka careva i odatle joj te vezesa svim Napoleonovim evropskim veličinama. U Erfurtu je postigla blistavuspjeh. Sam ju je Napoleon zapazio u kazalištu, pitao tko je ona i divio senjenoj ljepoti. Njen uspjeh kao lijepe i elegantne žene nije iznenadio Pjera,jer je ona s godinama postala još ljepša. Ali se čudio što je za te dvijegodine njegova žena uspjela steći glas »d’une femme charmante, aussisprirituelle, que belle«.115 Glasoviti princ de Ligne pisao joj je pisma naosam stranica. Bilibin je čuvao svoje mots116 da ih prvi put izrekne predgroficom Bezuhovom. Biti primljen u salonu grofice Bezuhove bilo je istokao dobiti diplomu umnika; mladi su ljudi čitali knjige prije sijela kodHelene da bi imali o čemu govoriti u njenu salonu, a tajnici poslanstva, pačak i poslanici, povjeravali su joj diplomatske tajne tako da je Helena bila uneku ruku sila. Pjer je znao da je ona veoma glupa pa je katkad bio unedoumici i strahu kad je prisustvovao njenim večerama i ručkovima nakojima se govorilo o politici, poeziji i filozofiji. On se na tim večeramaosjećao otprilike onako kako se zacijelo osjeća mađioničar koji svaki časočekuje da će ljudi otkriti njegovu opsjenu. Ali, bilo zato što je za vođenjetakva salona bila upravo potrebna glupost, bilo zato što su opsjenjivaniuživali u toj opsjeni, opsjena se nije otkrivala i glas d’une femme charmanteet spirituelle117 bio se tako čvrsto uvriježio o Jeleni Vasiljevnoj Bezuhovojda je ona mogla govoriti i najveće trivijalnosti i gluposti, pa da se ipak svi

dive svakoj njenoj riječi i traže u njoj dubok smisao o kojemu ona sama nijeimala ni pojma.

Pjer je bio upravo onakav muž kakav je bio potreban toj sjajnoj svjetskojženi. On je bio onaj rastreseni čudak, muž grand seigneur koji nikome nesmeta i koji ne samo da ne kvari opći dojam visoka tona u salonu nego joj,odudarajući od ženine otmjenosti i društvenoga takta, služi kao pozadinakoja nju još više ističe. Kako je Pjer za te dvije godine bio neprestano živozaokupljen nestvarnim interesima i iskreno prezirao sve ostalo, poprimio jeu ženinu društvu, koje ga nije zanimalo, onaj ravnodušan, nehajan idobrostiv ton prema svima, koji se ne može umjetno stvoriti i koji baš zato iulijeva nehotično poštovanje. Ulazio je u salon svoje žene kako se ulazi ukazalište, svakoga je poznavao, svakome se jednako radovao i premasvakome je bio jednako ravnodušan. Pokatkad se upuštao u razgovor kojiga je zanimao i onda je, ne misleći jesu li tu ili nisu les messieurs del’ambassade118 govorio šušljetajući što misli i što katkad nije bilo nimalo uskladu s tadašnjim trenutkom. Ali se mišljenje o čudaku - mužu de lafemme la plus distinguée de Pétersbourg119 bilo već toliko uvriježilo danjegove ispade nije nitko uzimao au sérieux.120

Među mnogobrojnim mladim ljudima, koji su svakoga dana dolaziliHeleni u kuću, Boris Drubecki, koji je već mnogo uznapredovao u službi,bio je nakon Helenina povratka iz Erfurta najradije viđen gost u kućiBezuhovljevih. Helena ga je zvala mon page121 i vladala se prema njemukao prema djetetu. Smiješila mu se jednako kao i svima, ali je Pjerupokatkad bilo neugodno da vidi taj smiješak. Boris se vladao prema Pjeru sposebnim, dostojanstvenim i sjetnim poštovanjem. Ta je nijansa poštovanja,također uznemirivala Pjera. Pjer je prije tri godine tako bolno patio zboguvrede koju mu je bila nanijela žena da je sad nastojao izbjeći sličnumožebitnu uvredu, prvo, time što nije bio muž svoje žene, drugo, time štonije dopuštao sebi da sumnja.

»Ne, sad kad je postala bas bleu,122 ona se zauvijek odrekla svojihnekadašnjih strasti - govoraše sam sebi. - Nije bilo slučajeva da su se basbleu podavale ljubavnim strastima« - ponavljaše sam sebi pravilo koje je,tko zna otkud, izvukao i u koje je čvrsto vjerovao. Ali, začudo, Borisovo jeprisuće u ženinu salonu (a on je gotovo neprestano bio tu) fizički djelovao

na Pjera: sputavalo mu sve udove pa je postajao usiljen i nije se mogaoslobodno kretati.

»Kako je neobično antipatičan - mišljaše Pjer - a prije mi se čak veomasviđao«.

U očima otmjena svijeta Pjer je bio velik gospodin, pomalo slijep ismiješan muž glasovite žene, inteligentan čudak koji ništa ne radi, alinikome i ne smeta, silan i dobar momak. U Pjerovoj je pak duši tekao zasve to vrijeme složen i težak tok unutrašnjeg razvoja koji mu je mnogo togaotkrio i donio mu mnogo duševnih sumnji i radosti.

X

On je nastavio voditi dnevnik i evo šta je zapisao u nj za to vrijeme:»24. studenoga.Ustao u osam sati, čitao Sveto pismo, zatim otišao na posao (Pjer je

poslušao dobročiniteljev savjet i stupio u službu, u jedan od odbora), vratiose na ručak, sam ručao (u grofice je mnogo gostiju koji mi nisu simpatični),umjereno jeo i pio, a poslije ručka prepisivao kratka književna djela zabraću. Uvečer sišao ka grofici i ispričao smiješnu zgodu, koja se dogodilaB, i sjetio se da to nisam smio učiniti tek onda kad su se već svi grohotomsmijali.

Liježem na počinak sretan i miran. Veliki Bože, pomozi mi da stupamTvojim stazama: 1) da svladam gnjev - blagošću, oklijevanjem, 2) pohotu -suzdržavanjem i gađenjem, 3) da se klonim taštine, ali da ne izbjegavam: a)državne službene poslove, b) obiteljske brige, c) prijateljske veze i d)gospodarske poslove«.

»27. studenoga.Kasno ustao, i probudivši se, dugo ležao u postelji ljenčareći. Bože moj,

pomozi mi i okrijepi me da bih mogao stupati Tvojim putovima. ČitaoSveto pismo ali se nisam dolično osjećao. Došao brat Urusov, razgovaralismo o taštinama ovoga svijeta. Pričao o novim carevim osnovama. Tamansam počeo prigovarati kad sam se sjetio svojih pravila i riječi našegadobročinitelja da pravi mason treba biti predan poslenik u državi kad se tood njega traži, a miran promatrač onoga za što nije pozvan. Jezik je moj -neprijatelj moj. Pohodila me braća G. V. i O. dogovarali se kako ćemoprimiti novoga brata. Povjeravaju mi dužnost besjednika. Osjećam se slab inedostojan. Zatim se poveo razgovor o tumačenju sedam stupova istepenica hrama: 7 nauka, 7 vrlina, 7 poroka, 7 darova Duha svetoga. BratO. bio je veoma rječit. Uvečer je obavljeno primanje. Novo uređenjeprostorija mnogo je pridonijelo da prizor bude što veličanstveniji. Primljenje Boris Drubecki. Ja sam ga preporučio i bio besjednik. Bio sam uzbuđen i

neprekidno me obuzimalo čudno osjećanje dok sam bio s njim u mračnojdvornici. Otkrio sam da ga mrzim iako to uzalud nastojim svladati u sebi. Iupravo bih zbog toga htio da ga izbavim od zla i da ga izvedem na putistine, ali me ružne misli o njemu nisu napuštale. Činilo mi se da pristupabratstvu samo zato što se želi sprijateljiti s ljudima i biti u milosti onih kojise nalaze u našoj loži. Osim toga što me je nekoliko puta pitao nisu li unašoj loži N. i S. (na što mu nisam mogao odgovoriti), osim toga što on,koliko sam primijetio, nije kadar da osjeća poštovanje prema našem svetomredu i što je odviše zaokupljen i zadovoljan vanjskim životom da bi želiopopraviti duhovni, nisam imao drugih razloga da sumnjam u nj; ali mi sečinilo da je neiskren i, sve vrijeme dok sam stajao s njim nasamo u mračnojdvornici, činilo mi se da se on prezirno smješka mojim riječima pa mehvatala želja da ga doista ubodem u gole grudi mačem koji sam bioprislonio na njih. Nisam mogao biti rječit niti sam mogao iskreno priopćitisvoje sumnje braći i velikom majstoru. Veliki Graditelju prirode, pomozi mida uvijek nađem putove istine koji vode iz labirinta laži.«

Iza toga su u dnevniku bila tri lista prazna a zatim je slijedilo ovo: »Vodiosam dug i poučan razgovor u četiri oka s bratom V. koji mi je svjetovao dase držim brata A. Iako sam nedostojan, mnogo su mi toga otkrili. Adoniramje ime Onoga koji je sazdao svijet. Elohim je ime onoga koji svimaupravlja. Treće se ime ne može izreći, a znači Sve. Razgovori me s bratomV. krijepe, osvježuju i učvršćuju na putu između jadnog učenja društvenihnauka i našeg svetog učenja koje sve obuhvaća. Ljudske nauke sveraščlanjuju da bi shvatile, sve ubijaju - da bi upoznale. U svetoj nauci redasve je jedinstveno, sve se poima u svojoj cjelini i životu. Trojstvo - tripočela stvari - jesu sumpor, živa i sol. Sumpor ima svojstvo posvećenogulja i vatre; kad je spojen sa solju, budi u njoj svojom ognjevitošću žeđ spomoću koje privlači živu, hvata je, zadržava pa zajednički proizvodezasebna tijela. Živa je tekuća i isparljiva suština duha - Krist, Duh sveti,On«.

»3. prosinca.Kasno se probudio, čitao Sveto pismo, ali bez pravog osjećaja. Onda sam

izišao iz sobe i hodao dvoranom. Htio sam razmišljati, ali mi je umjesto

toga izišao pred oči događaj koji se zbio prije četiri godine. Kad me jegospodin Dolohov nakon našeg dvoboja sreo u Moskvi, rekao mi je kako senada da mi je sad srce na mjestu iako supruga nije sa mnom. Tada mu nisamništa odgovorio. Sad sam se prisjetio svih pojedinosti toga susreta i u sebimu govorio najpakosnije riječi i zajedljive odgovore. Prenuo se i odbacio tumisao istom onda kad sam vidio da sam se žestoko razgnjevio; ali se nisamdovoljno pokajao zbog toga. Poslije je došao Boris Drubecki i stao pričatirazličite zgode; meni otprve nije bilo drago što je došao pa sam mu rekaonešto gadno. On je uzvratio. Ja sam se raspalio i svašta mu izgovorio, čak iprostote. On je umuknuo, a ja sam se sabrao istom onda kad je već bilokasno. Bože moj, ja se nikako ne znam vladati prema njemu. Razlog jetome moja samoljubivost. Ja cijenim sebe više nego njega i zbog toga samkudikamo gori od njega, jer on trpi moje uvrede, a ja, naprotiv, osjećamprezir prema njemu. Bože moj, daj mi da u njegovoj nazočnosti bolje vidimsvoju gnusobu i da postupam tako kako bi i on imao od toga koristi. Poslijeručka sam zaspao i u času kad me je obuzimao san jasno sam čuo glas kojimi je rekao u lijevo uho: »Tvoj dan«.

Sanjao sam kako idem po mraku i kako su me odjedanput opkolili psi, alija idem odvažno; odjednom me jedan psić ščepa zubima za lijevo stegno pame ne pušta. Stadoh ga daviti rukama. I tek što sam ga otkinuo kad medrugi, veći stade ujedati. Uzeh ga podizati, a što ga više podižem, on postajesve veći i teži. I odjednom naiđe brat A. pa me uzme za ruku, povede sasobom i dovede do blizu zgrade u koju se moglo ući samo po nekoj uskojdasci. Stadoh na nju, a daska se savije i padne, pa se uzeh penjati na ogradukoju sam jedva mogao dohvatiti rukama. Pošto sam se grdno namučio,prebacio sam se toliko da su mi noge visjele na jednoj strani, a trup nadrugoj. Osvrnem se i vidim brata A. gdje stoji na ogradi i pokazuje mi velikdrvored i vrt, a u vrtu veliku i krasnu zgradu. Probudih se. Gospode, VelikiGraditelju prirode! Pomozi mi da otkinem od sebe pse - moje strasti, iposljednju od njih koja je skupila u sebi snagu svih pređašnjih, i pomozi mida uđem u onaj hram vrline koji sam usmotrio u snu.«

»7. prosinca.

Usnio sam kao da Josif Aleksejevič sjedi u mojoj kući i meni je veomadrago i hoću da ga pogostim. Kao da neprestance brbljam s nekim ljudimakoji su mi ravnodušni i odjednom se sjetim da se to njemu ne može sviđatipa mu se hoću približiti i zagrliti ga. Ali čim mu se približim, vidim da muse lice preobrazilo, pomladilo, i on mi tiho nešto govori iz nauka reda, takotiho da ga ne čujem dobro. Onda kao da smo svi izišli iz sobe i tad se desinešto čudno. Sjedili smo ili ležali na podu. On mi je nešto govorio. A ja kaoda sam mu htio pokazati kako sam osjećajan pa nisam ni slušao pažljivonjegove riječi, nego sam počeo zamišljati zbivanja u svojoj duši i milostbožju koja me je snašla. I navriješe mi suze na oči i bješe mi drago što je onto primijetio. Ali me on gnjevno pogleda, skoči na noge i prestade govoriti.Ja se snebio i pitam ga ne odnosi li se ono što je rekao na mene; ali on ništane odgovori, načini se prijazan i poslije se odjedanput stvorismo u mojojspavaonici gdje se nalazi bračna postelja. On legne na njezin rub, a ja kaoda sam gorio od želje da se milujem s njim i da prilegnem uz njega. A onkao da me pita: »Recite mi po istini, koja vam je glavna strast? Jeste li jeupoznali? Ja mislim da ste je već upoznali«. Smelo me to pitanje pa samodgovorio da je lijenost moja glavna strast. On nepovjerljivo zavrti glavom.A ja se još više smeo pa kažem da živim, doduše, sa svojom ženom, kakomi je on svjetovao, ali ne kao muž svoje žene. Na to on uzvrati da ne valjaženi uskraćivati milovanje, natuknu mi da je to moja obveza. Ali mu jaodgovorih da se stidim toga; i odjednom sve iščeznu. A ja se probudim i umislima nađem ovo mjesto iz Svetoga pisma: Život bješe vidjelo ljudima, avidjelo se svijetli u tami i tama ga ne obuzima. Lice Josifa Aleksejevičabijaše mlado i vedro. Taj sam dan primio pismo od dobročinitelja u kojemumi piše o bračnim dužnostima«.

»9. prosinca.Usnio sam san zbog kojega sam se probudio a srce mi lupalo. Sanjalo

sam kao da sam u Moskvi, u svojoj kući, u velikoj sobi s divanima, a izsalona izlazi Josif Aleksejevič. Kao da sam odmah saznao da se u njemuveć zbio proces preporoda pa mu pojurim u susret. Kao da ga ljubim, i rukemu, a on kaže: »Jesi li primijetio da imam drugačije lice?« Ja ga pogledam,

držeći ga i dalje u zagrljaju, i vidim da je mladolik, ali da nema kose naglavi i da su mu crte lica posve drugačije.

I kažem mu: »Prepoznao bih vas da sam vas slučajno sreo« - a u sebimislim: »Jesam li istinu rekao?« I odjednom vidim da leži kao mrtav; ondase pomalo povratio i ušao sa mnom u velik kabinet držeći u ruci islikanuknjigu velikoga formata.

I kao da ja kažem: »To sam ja naslikao«. A on mi odgovori naklonomglave. Ja otvorim knjigu a u toj knjizi na svim stranicama prekrasneslikarije. A kao da znam da te slike prikazuju ljubavne doživljaje duše snjenim draganom. I kao da vidim na stranicama divan lik djevojke uprozirnoj odjeći i prozirna tijela kako leti prema oblacima. I kao znam da tadjevojka nije ništa drugo nego slika »Pjesme nad pjesmama«. I kao da ja,gledajući te crteže, osjećam da zlo činim, a ne mogu da se odvojim od njih.Gospode, pomozi mi! Bože moj, ako je ovo što me ostavljaš Tvoje djelo,onda neka bude volja Tvoja; ali ako sam ja tome kriv, onda me pouči šta daradim. Propast ću sa svoje poročnosti napustiš li me posvema.«

XI

Imovinske prilike Rostovljevih nisu se popravile za one dvije godine kojesu proveli na selu.

Iako se Nikolaj Rostov čvrsto držao svoje odluke i nastavio skromnoslužiti u zabačenom puku trošeći razmjerno malo novaca, u Otradnome setako živjelo, a napose je Mitenjka tako vodio poslove da su dugovi odgodine do godine nezadrživo rasli. Stari je grof, očito, mogao pomoći sebijedino tako da se zaposli pa je došao u Petrograd da traži mjesto; da tražimjesto i u isti mah da, posljednji put, kako je on govorio, zabavi djevojčad.

Uskoro nakon dolaska Rostovljevih u Petrograd, Berg je zaprosio Veru iisprosio je.

Premda su u Moskvi Rostovljevi pripadali najvišemu društvu, a da nisami nisu znali ni mislili kojemu društvu pripadaju, u Petrogradu im jedruštvo bilo mješovito i nestalno. U Petrogradu su bili provincijalci pa ihnisu htjeli ni pogledati isti oni ljudi koje su Rostovljevi, ne pitajući ihkojemu društvu pripadaju, u Moskvi hranili i pojili.

Rostovljevi su u Petrogradu bili isti onako gostoljubivi kao i u Moskvi,pa su se na večerama kod njih sastajali najrazličitiji ljudi: susjedi izOtradnoga, stara siromašna vlastela s kćerima i dvorska dama Peronska,Pjer Bezuhov i sin kotarskoga upravitelja pošte koji je služio u Petrogradu.Od muškaraca su se veoma brzo udomaćili u kući Rostovljevih uPetrogradu Boris, Pjer koga je stari grof sreo na ulici i dovukao kući, teBerg koji je provodio cijele bogovetne dane kod Rostovljevih i iskazivaostarijoj grofici Veri takvu pažnju kakvu već može iskazivati mladić kojikani zaprositi djevojku.

Berg nije uzalud svima pokazivao svoju desnu ruku u koju je bio ranjen ubici kod Austerlitza niti je utaman u lijevoj držao sasvim nepotrebnu sablju.Tako je uporno i tako značajno svima pričao taj događaj da su svipovjerovali kako je svrsishodan i vrijedan bio taj postupak - i Berg je dobiodva odličja za hrabrost u bici kod Austerlitza.

U finskom je ratu također uspio da se istakne. Podigao je krhotinugranate koja je ubila ađutanta pokraj vrhovnoga zapovjednika i odnio

krhotinu starješini. Isto onako kao poslije Austerlitza, i sad je tako dugo iuporno svima pričao o tom događaju da su opet svi povjerovali da je takotrebalo učiniti - pa je i za finski rat Berg dobio dva odlikovanja. Godine1890. bio je odlikovani gardijski kapetan i zauzimao je u Petrogradunekakve osobito unosne položaje.

Iako su se neki slobodoumnici smješkali kad bi im tko govorio oBergovim zaslugama, valjalo je priznati da je Berg bio vrijedan, hrabaroficir koji je dobro stajao kod starješina i da je bio ćudoredan mlad čovjekpred kojim je bila blistava karijera i koji je, štaviše, zauzimao solidanpoložaj u društvu.

Kad je prije četiri godine, u parketu moskovskog kazališta sreo jednogdruga, Nijemca, Berg mu je pokazao Veru Rostovu i njemački mu rekao»Das soll mein Weib werden«123 - i u tom je trenutku odlučio da se oženinjome. Pošto je sad u Petrogradu procijenio položaj Rostovljevih i svojpoložaj, zaključio je da je kucnuo čas i zaprosio je.

Njegova je prosidba izazvala u prvi mah nedoumicu koja nije bila laskavaza nj. Ispočetka se činilo čudno da sin neuglednog livonskog plemića prosigroficu Rostovu; ali je glavna osobina Bergova značaja bila tako bezazlenai dobroćudna samoživost da su Rostovljevi i nehotice pomislili da će to bitidobro, pa čak i veoma dobro. Uz to je imovinsko stanje Rostovljevih biloveoma loše, što je prosac morao znati i, što je najvažnije, Veri je bilodvadeset i četiri godine, svuda je izlazila pa ipak, mada je doista bila lijepa irazborita, nitko je još dotad nije bio zaprosio. I tako pristadoše.

- Eto vidite - govoraše Berg svom drugu koga je zvao prijateljem samozato što je znao da svi ljudi imaju prijatelje. - Eto vidite, ja sam sve toproračunao i ne bih se ženio da nisam o svemu promislio i da mi zbog biločega ne odgovara. A ovako su mi, naprotiv, tatica i mamica osigurani, tapobrinuo sam im se za arendu u Pribaltiku, a ja mogu lijepo živjeti uPetrogradu od svoje plaće s njenim imutkom i uz moju čuvarnost. Možemolijepo živjeti. Ja se ne ženim zbog novca, ja držim da je to ružno, ali ženatreba da donese svoje, a muž svoje. Ja imam službu - ona veze i neštoimutka. U ovo naše doba to nešto znači, nije li tako? A što je najvažnije,ona je krasna, čestita djevojka i voli me ...

Berg pocrvenje i osmjehnu se.

- I ja nju volim zato što je razborita, ima veoma dobru narav. Eto, njenadruga sestra - od jedne su obitelji, a sasvim je drugačija, i ima neugodnunarav, i nema te pameti, i tako, znate? ... Neugodna je ... A moja zaručnica... Pa eto, dolazit ćete k nama ... - produži Berg, htio je reći - na ručak, alipromisli pa reče »na čaj« te brzo proturi jezik i ispusti kolutić duhanskogdima koji je bio sušto oličenje njegovih snova o sreći.

Nakon prvotne nedoumice koju je kod roditelja izazvala Bergovaprosidba, u obitelji zavlada, kao i obično u takvim prilikama, prazničkoraspoloženje i veselje, ali to veselje nije bilo iskreno nego prijetvorno. Štose tiče svadbe, među članovima se obitelji zapažala neka zbunjenost isramežljivost. Kao da su se sad stidjeli što su tako malo voljeli Veru i što jesad tako lako skidaju s vrata. Najviše je zbunjen bio stari grof. On zacijelone bi znao reći što ga je zbunjivalo, ali su to bile novčane neprilike u koje jezapao. Nije imao pojma šta ima, koliko se zadužio i što će moći dati u mirazVeri. Kad su se rodile kćeri, svakoj je bio određen miraz za trista duša; ali jejedno od tih sela bilo već prodano, a drugo založeno i rok otkupa tolikoprekoračen da ga je valjalo prodati, pa selo nisu mogli dati u miraz. Ninovca nije bilo.

Prošlo je više od mjesec dana kako se Berg bio zaručio i preostala jesvega sedmica dana do svadbe, a grof nije još bio načisto šta će dati u mirazniti se sa ženom o tome razgovarao. Grof je čas htio odvojiti Veri rjazanskoimanje, čas je htio prodati šumu, čas pozajmiti novac na mjenicu. Nekolikodana prije svadbe Berg uđe rano ujutro u grofov kabinet i malo seosmjehujući smjerno zamoli budućeg punca da mu kaže kakav će mirazdobiti grofica Vera. Grof se pri tom pitanju koje je odavno očekivao tolikozbuni da bez razmišljanja reče prvo što mu je palo na pamet.

- Drago mi je što se brineš, drago mi je, bit ćeš zadovoljan ...I on potapša Berga po ramenu i ustade želeći da prekine taj razgovor. Ali

Berg, milo se osmjehujući, izjavi da će biti prisiljen da odustane ne bude lipouzdano znao što će Veri dopasti u miraz i ne bude li unaprijed dobiomakar dio onoga što joj je namijenjeno.

- Jer, pomislite, grofe, kad bih se ja sad usudio oženiti, a ne bih imaočime da uzdržavam ženu, bilo bi to podlo od mene...

Razgovor se završio tako da je grof, želeći da bude velikodušan i da se neizvrgava novim molbama, rekao da će izdati mijenicu na osamdeset tisuća.Berg se čudno osmjehnu, poljubi grofa u rame i reče da mu je veoma

zahvalan, ali da nikako ne može sad urediti sebi nov život ako ne dobijetrideset tisuća u gotovu novcu.

- Barem dvadeset tisuća, grofe - nadoveza - a mjenicu onda samo našezdeset tisuća.

- Dobro, dobro, u redu - brzoreko će grof - ali oprosti, prijatelju, dat ću tidvadeset tisuća a povrh toga ću ti dati mjenicu na osamdeset tisuća. Tako,tako, poljubi me!

XII

Nataši je bilo šesnaest godina i bila je godina 1809, ona ista do koje jeona s Borisom na prste brojila pošto se bila poljubila s njim. Otada nije nijedanput vidjela Borisa. Pred Šonjom jè i majkom, kad bi se poveorazgovor o njemu, govorila sasvim slobodno, kao o nečemu gotovom, da jesve ono što je bilo nekad - bila djetinjarija o kojoj ne vrijedi ni govoriti ikoja je odavno pala u zaborav. Ali ju je u najskrovitijoj dubini duše mučilopitanje je li riječ zadana Borisu bila šala ili ozbiljno obećanje koje obvezuje.

Boris se nije vidio s Rostovljevima još od 1805. kad je iz Moskve otišaou vojsku. Dolazio je nekoliko puta u Moskvu, prolazio je blizu Otradnoga,ali nijednom nije svratio k Rostovljevima.

Nataši je katkad dolazilo na um da on neće da je vidi, a tu je njenu slutnjupotvrđivao onaj sjetni ton kojim su stariji govorili o njemu.

- U današnje se doba ljudi ne sjećaju prijatelja - govoraše grofica kad bitko spomenuo Borisa.

Ana Mihajlovna nije više tako često navraćala k Rostovljevima i takođerse držala nekako neobično dostojanstveno, i svaki put je oduševljeno izahvalno govorila o vrlinama svoga sina i o sjajnoj karijeri koju je započeo.Kad su Rostovljevi došli u Petrograd, Boris ih je pohodio.

Išao je k njima prilično uzbuđen. Uspomene na Natašu bijahu Borisovenajpoetičnije uspomene. Ali je u isti mah bio čvrsto odlučio da će jasnonatukniti njoj i njenoj obitelji da djetinje veze između njega i Nataše nemogu biti obveza, ni za nju, ni za njega. On je zauzimao sjajan položaj udruštvu zahvaljujući intimnosti s groficom Bezuhovom, sjajan položaj uslužbi zahvaljujući okrilju visoke ličnosti koje je povjerenje potpunozadobio, i pravio planove da se oženi jednom od najbogatijih petrogradskihudavača, koji su se mogli vrlo lako ostvariti. Kad je Boris ušao u salonRostovljevih, Nataša je bila u svojoj sobi. Doznavši da je on došao, Natašase sva zajapurila i gotovo utrčala u salon sjajeći od smijeha koji je bio višeno ljubazan.

Boris se sjećao one Nataše u kratkoj haljini, crnih očiju što su se krijesileispod uvojaka i pomamna dječja smijeha, onakve kakvu je poznavao priječetiri godine pa se zato, kad je ušla posve drugačija Nataša, zbunio i na licumu se odrazilo ushićeno čuđenje. Taj izraz na njegovu licu obradovaNatašu.

- Šta je, poznaješ li svoju malu nestašnu prijateljicu? - priupita ga grofica.Boris poljubi ruku Nataši i reče da je iznenađen koliko se promijenila.

- Kako ste se proljepšali!»Dabome!« - uzvratiše Natašine nasmijane oči.- A je li se tata postarao? - zapita ona pa sjede i ne pridruži se razgovoru

Borisa i grofice već šutke ispitivaše pogledom do u tančine svoga zaručnikaiz djetinjstva. On je osjećao na sebi težinu toga upornog prijaznog pogleda ipogledavao ju je od vremena do vremena.

Borisova odora, ostruge, kravata, način češljanja - sve je to bilo ponajnovijoj modi i comme il faut.124 To je Nataša odmah zapazila. Sjedio jemalo ukoso u naslonjaču pored grofice popravljajući desnicom neobičnočistu, tijesnu rukavicu na lijevici, govorio uspijajući usnama nekakoposebno, fino, o zabavama najvišega petrogradskog društva i spominjao,blago se podrugujući, nekadašnja moskovska vremena i moskovske znance.Govoreći poimence o najvišoj aristokraciji, on nije slučajno, kako jeprimijetila Nataša, spomenuo bal kod poslanika, na kojemu je i on bio, ipozive N. N. i S. S. da ih pohodi.

Nataša je sve vrijeme sjedila gledajući ga ispod oka. Taj pogled sve jeviše i više uznemiravao i zbunjivao Borisa. Veoma se često obzirao naNatašu i zastajao u pričanju. Nije sjedio dulje od desetak minuta, a onda jeustao i uzeo se opraštati. Gledala ga je jednako radoznalo, izazovno ipomalo podrugljivo. Nakon te prve posjete Boris je rekao sam sebi da jeNataša za nj isto onako privlačna kakva je bila nekad, ali da se ne smijeprepuštati tom osjećaju, jer kad bi se oženio njome - djevojkom koja nemagotovo nikakva imutka - upropastio bi svoju karijeru, a kad bi obnovionekadašnje odnose bez namjere da se oženi njome, bio bi podlac. Boris jeodlučio u sebi da izbjegava Natašu, ali je usprkos toj odluci nakon nekolikodana opet došao i stao često dolaziti i provoditi cijele dane kodRostovljevih. Činilo mu se da je prijeko potrebno da prečisti račune sNatašom, da joj kaže kako sve što je bilo valja zaboraviti, kako usprkos

svemu ... ona ne može biti njegova žena, da on nema nikakva imutka i danjeni neće nikad nju dati za nj. Ali nikako nije uspijevao i bilo je nezgodnopristupiti tom prečišćavanju računa. Svakim se danom sve više i višezapletao. Po onome što su vidjele, majci i Šonji se činilo da je Natašazaljubljena u Borisa kao nekad. Pjevala mu je njegove najmilije pjesme,kazivala mu svoj spomenar, tjerala ga da piše u nj, nije mu dopuštala daspominje prošlost nagovještavajući mu kako je divna sadašnjost: i on jesvakog dana odlazio od nje kao opijen a da joj nije rekao ono što je kanioreći, ne znajući ni sam šta čini i zbog čega dolazi i kako će se to svršiti.Boris je prestao zalaziti k Heleni, svaki je dan dobivao prijekorna pisamcaod nje, ali je ipak po cijele dane provodio kod Rostovljevih.

XIII

Jedne večeri, dok je stara grofica uzdišući i stenjući, u noćnoj kapici ibluzi, bez lažnih uvojaka i s jednim jedinim uskudnim čuperkom kose štojoj je virio ispod bijele cicane kapice, klečala pri večernjoj molitvi namalenu sagu i klanjala se do zemlje, vrata zaškripaše i u sobu utrča Nataša upapučama na bosim nogama, također u bluzi i s papilotama. Grofica seobazre i namršti. Bila je pri kraju svoje posljednje molitve: »Zar će mi odarovaj grob biti?« Njeno je molitveno raspoloženje bilo pokvareno. Kadrumena, živahna Nataša ugleda majku pri molitvi, naglo se zaustavi u trku,čučne i nehotice isplazi jezik prijeteći sama sebi. Pošto primijeti da je matinastavila molitvu, ona na prstima pritrča postelji, izu papuče tako da je hitrokliznula jednom nožicom niz drugu i skoči na onaj ležaj za koji se groficabojala da joj ne bude grob. Taj ležaj bijaše visok, od perja, s pet jastuka,jedan manji od drugoga. Nataša skoči, utonu u blazini, premetnu se do zidai stade se prevrtati pod pokrivačem, namještati se, podavijati koljena dobrade, bacakati se nogama i jedva se čujno smijati, čas se pokrivajući prekoglave, čas pogledajući majku. Grofica dovrši molitvu i držeći se strogopriđe postelji; ali kad opazi da se Nataša pokrila preko glave, osmjehnu sesvojim dobrim, lakim osmijehom.

- De, de, de - reče mati.- Mama, možemo li se malo porazgovarati, a? - priupita Nataša. - Dobro,

u grlo jedanput, pa još jednom, i dosta. - I ona obgrli majčin vrat i poljubi jeispod brade. Nataša je prema majci bila uvijek naoko gruba, ali je bila takovješta i spretna da je, kako je god obujmila, uvijek umjela učiniti tako damajku nije ni boljelo niti joj je bilo mučno ni nelagodno.

- Pa o čemu ćemo večeras? - zapita majka pošto se smjestila na jastucimai pričekala dok se i Nataša nije dvaput prevrnula i legla uz nju pod istimpokrivačem, izvukla ruke ispod njega i uozbiljila se.

Te Natašine noćne posjete koje je ona obavljala prije grofova povratka izkluba bijahu jedan od najvećih užitaka matere i kćeri.

- O čemu ćemo opet danas? Ali moram ti reći...Nataša zaklopi rukom majčina usta.

- O Borisu ... Znam - ozbiljno će ona - zato sam i došla. Nemojte ništagovoriti, znam. Ili, radije recite! - Ona spusti ruku. - Recite, mama! Je lidrag?

- Nataša, tebi je šesnaest godina, ja sam u tvojim godinama bila udata. Tikažeš da je Boris drag. On je veoma drag i ja ga volim kao svog sina, ali štabi ti htjela? ... Šta ti misliš? Sasvim si mu zavrtjela glavom, vidim ...

Govoreći, grofica se osvrnu na kćer. Nataša je ležala gledajući pravo inetremice preda se u jednu od mahagonskih sfingi što bjehu izrezbarene nauglovima postelje tako da je grofica mogla vidjeti kćer samo u profilu. Tolice iznenadi groficu, jer je bilo osobito ozbiljno i zamišljeno.

Nataša je slušala i razmišljala.- Pa šta onda? - reče ona.- Sasvim si mu zavrtjela glavom, a zašto? Šta hoćeš od njega? Znaš da se

ne možeš udati za nj.- Zašto ne bih mogla? - reče Nataša ne pomičući se.- Zato što je mlad, zato što je siromašan, zato što ti je rođak ... zato što ga

ni ti sama ne voliš.- A kako znate?- Znam. To nije lijepo, mila moja!- A ako ja hoću ... - reče Nataša.- Prestani govoriti gluposti - reče grofica.- A ako ja hoću ...- Nataša, ja ti ozbiljno ...Nataša joj ne dade da dovrši, povuče grofičinu veliku ruku poljubi je

odozgo pa onda u dlan, onda je opet prevrnu i uze ljubiti u gornji zglavakprsta pa između zglavaka, pa onda opet u zglavak šapućući: »Siječanj,veljača, ožujak, travanj, svibanj«.

- Govorite, mama, šta sad šutite? Govorite - reče i obazre se na majkukoja nježno gledaše kćer i koja je, čini se, zaokupljena tim promatranjem,zaboravila što je htjela reći.

- To ne valja, dušo moja! Neće svatko razumjeti vašu vezu iz djetinjstva,a kad drugi mladići koji zalaze k nama vide kako si prisna s njim, to možeškoditi tvom dobrom glasu i, što je najvažnije, uzalud njega mučiš. On jemožda našao kakvu partiju prema sebi, bogatu; a sad luduje.

- Luduje? - ponovi Nataša.- Da ti ispričam o sebi! Imala sam jednog cousina ...

- Znam - Kirila Matvejiča, ali je on starac, nije li tako?- Nije uvijek bio starac. Ali znaš šta, Nataša, ja ću se porazgovoriti s

Borisom. Bolje da ne dolazi tako često.- Zašto da ne dolazi ako želi?- Zato što ja znam da od toga neće biti ništa.- Otkud vi to znate? Ne, mama, nemojte mu ništa govoriti! Kakve

gluposti! - kazivaše Nataša poput čovjeka kome hoće da oduzmu nešto štoje njegovo. - Dobro, neću se udati pa neka dolazi ako mu se sviđa i ako semeni sviđa. - Nataša pogleda majku smiješeći se.

- Da se ne udam nego tako - ponovi ona.- Kako to misliš, mila moja?- Pa tako. Vrlo važno što se neću udati nego ... tako.- Tako, tako - ponovi grofica i naduši se smijati dobrim, nenadanim

staračkim smijehom i tresući se cijelim tijelom.- Dosta ste se smijali, prestanite - povika Nataša - cijela se postelja trese

pod vama. Strašno ste na mene nalik, ista ste takva smješljivica kao i ja ...Stanite. - Ona dohvati obje grofičine ruke, poljubi na jednoj zglavakmezimca - lipanj i nastavi na drugoj ruci ljubiti srpanj, kolovoz. - Mama, aje li on jako zaljubljen? Šta vi mislite? Je li bio tko u vas tako zaljubljen? Aveoma je drag, veoma je, veoma je drag! Ali nije baš po mom ukusu - takoje nekako uzak, kao stolni sat... Ne razumijete me? ... Uzak je, znate, siv,svijetao ...

- Šta blebećeš koješta! - reče grofica.Nataša nastavi:- Zar zbilja ne razumijete? Nikolenjka bi razumio ... Bezuhov - onaj

modri, zagasito-modri s crvenim, on je opet četvrtast.- Ti i s njim koketiraš - reče grofica smiješeći se.- Zbilja, doznala sam da je on framason. On je zgodan, zagasito-modar s

crvenim kako bih vam protumačila ...- Grofičice - začu se za vratima grofov glas. - Ne spavaš? - Nataša skoči,

zgrabi papuče u ruke i otrča bosa u svoju sobu.Dugo nije mogla usnuti. Neprestano je mislila o tome kako nitko nikako

ne može da shvati sve ono što ona razumije i što je u njoj.»Sonja? - pomisli ona gledajući sklupčanu mačkicu duge pletenice koje

snivaše. - Ama gdje bi ona? Ona je kreposna. Zaljubila se u Nikolenjku i niza šta drugo neće ni da čuje. Ni mama ne razumije. Čudo jedno kako sam ja

pametna i kako... je mila« - prosijedi govoreći o sebi u trećem licuzamišljajući da o njoj govori neki pametan, najpametniji i najljepšimuškarac... »Sve, sve ona ima - nastavljaše taj muškarac ... - neobično jepametna, draga, pa onda lijepa, neobično lijepa, okretna - izvrsno pliva,jaše, a istom glas!« Ona otpjeva svoju omiljelu muzičku frazu izCherubinijeve opere, baci se na postelju, nasmija se pri radosnoj pomisli daće uskoro zaspati, viknu Dunjaši neka utrne svijeću, i još Dunjaša nije nidospjela da iziđe iz sobe, a ona je već bila prešla u drugi, još bezbrižnijisvijet snova gdje je sve bilo isto tako lako i divno kao i na javi, ali još ljepšezato što je bilo drugačije.

Sutradan je grofica pozvala Borisa u svoju sobu, porazgovarala s njim iotada je on prestao zalaziti k Rostovljevima.

XIV

Trideset i prvi prosinca, uoči nove godine 1810, bio je le réveillon,125 balkod nekog velikaša iz doba carice Katarine. Trebalo je da balu prisustvujudiplomatski zbor i car.

Poznata velikaševa kuća na Engleskom keju bila je iluminiranabezbrojem svjetiljaka. Oko osvjetljena ulaza prekrivena crvenim suknomstajala je policija, i to ne samo žandari, nego je na ulazu stajao i upraviteljpolicije i desetak policijskih oficira. Ekipaže su odlazile, a sve jednako supristizale nove s lakajima u crvenim livrejama i s lakajima koji su nosiliperjanice na šeširima. Iz kočija su izlazili muškarci u odorama sodlikovanjima i lentama; dame u atlasu i hermelinu oprezno su silazile nizstupke, koji su se bučno spuštali, te hitro i bešumno prolazile po suknu naulazu.

Gotovo svaki put kad bi stigla nova ekipaža, svjetinom se pronosio šapati smicale se kape.

- Car? ... Nije, ministar ... princ ... poslanik ... Zar ne vidiš perjanice? ... -govorahu među svjetinom. Jedan čovjek u mnoštvu koji je bio bolje obučenod drugih poznavao je, kako se činilo, svakoga i redao je imenanajuglednijih velikaša toga doba.

Već je trećina gostiju stigla na bal, a Rostovljevi, koji su bili pozvani nataj bal, vršili su još užurbane pripreme oko odijevanja.

U obitelji Rostovljevih mnogo se pričalo i spremalo za taj bal, mnogo sestrahovalo da neće dobiti poziv, da haljina neće biti gotova i da neće sve bitikako treba.

S Rostovljevima je išla na bal Marja Ignatjeva Peronska, grofičinaprijateljica i rođakinja, mršava i žuta dvorska dama staroga dvora, koja jeuvodila provincijalce Rostovljeve u visoko petrogradsko društvo.

Trebalo je da Rostovljevi u deset sati uvečer svrate po dvorsku damu ublizini Tavričkog parka; međutim je već bilo pet minuta do deset, agospođice još nisu bile obučene.

Nataša je prvi put u životu išla na veliki bal. Ona je tog dana ustala uosam sati ujutro i sav je dan bila grozničavo uznemirena i zaposlena. Sve su

njene snage od rana jutra bile usmjerene na to da sve one: ona, mama, Sonja- budu što bolje obučene. Sonja i grofica su se potpuno oslonile na nju.Grofica je morala nositi tamnocrvenu baršunsku haljinu, njih dvije haljineod bijeloga krepa povrh ružičastih svilenih podsuknji, s ružama na grudima.Trebalo je da budu počešljane à la grecque.

Ono najvažnije bilo je već učinjeno: noge, ruke, vrat, uši bijahu većosobito brižno, kao za bal, oprane, namirisane i napudrane; obukle su većsvilene prozirne čarape i obule bijele atlasne cipele s vrpcama; češljanje jeveć gotovo bilo završeno. Sonja samo što se nije obukla, grofica također; aliNataša koja se za sve brinula bješe zaostala. Sjedila je još pred zrcalom apreko mršavih je ramena prebacila penjoar. Sonja je, već odjevena, stajalanasred sobe i pribadala posljednju traku što je škripala pod pribadačom,pritišćući je toliko prstićem da ju je boljelo.

- Nemoj tako, nemoj tako, Sonja! - reče Nataša okrećući glavu i hvatajućise rukama za kosu koju sobarica što ju je češljala nije dospjela ispustiti. -Nemoj tako tu traku, dođi ovamo! - Sonja čučne. Nataša pribode trakudrugačije.

- Oprostite, gospođice, ne možemo ovako - govoraše sobarica koja ječešljala Natašu.

- Ah, bože moj, poslije ćemo! Evo ovako, Sonja!- Hoćete li skoro? - dopre grofičin glas. - Sad je već deset.- Odmah, odmah. A jeste li vi, mama, gotovi?- Samo da šeširić pričvrstim.- Nemojte bez mene - viknu Nataša - nećete znati!- Ta već je deset sati.Bilo je odlučeno da na bal dođu u pola jedanaest, a trebalo je još da se

Nataš obuče i da svrate do Tavričkog parka.Pošto se začešljala, Nataša u kratkoj suknji ispod koje su se vidjele plesne

cipelice, i u majčinoj bluzi, pritrča Šonji, ogleda je pa onda otrča do majke.Okretala joj je glavu dok joj je pričvršćivala šeširić, i tek što joj je poljubilasjedine, otrčala opet djevojkama koje su joj potkraćivale podsuknju.

Sve je zapelo zbog Natašine podsuknje koja je bila predugačka;potkraćivale su je dvije djevojke što su hitro odgrizale konce. Treća je,držeći pribadače između usana i zubi, trčala od grofice do Šonje; četvrta jena visoko uzdignutoj ruci držala cijelu haljinu od krepa.

- Mavruša, brže, golubice!

- Dodajte mi napršnjak, gospođice!- Hoćete li napokon? - reče grof ulazeći u susjednu sobu. - Evo vam

parfema! Peronska će se načekati.- Gotovo je, gospođice - kaza sobarica pa podiže s dva prsta potkraćenu

haljinu od krepa te puhaše u nju i potresaše je pokazujući tom gestom dazna kako je prozračno i čisto ono što drži.

Nataša uze oblačiti haljinu.- Odmah, odmah, ne ulazi, tata! - viknu ona ocu, koji je otvorio vrata,

onako ispod prozirne podsuknje što joj je zaklonila cijelo lice. Sonja zalupivratima. Nakon jedne minute pustiše grofa u sobu. Bio je u modru fraku,dugim čarapama i niskim cipelama, namirisan i napomađen.

- Ah, tata, alaj si lijep, divota! - reče Nataša koja stajaše nasred sobe ipopravljaše nabore na haljini.

- Dopustite, gospođice, dopustite - govoraše djevojka koja klecaše,zatezaše haljinu i premetaše jezikom pribadače s jednog kraja usta na drugi.

- Čini šta te volja - uskliknu očajno Sonja kad ogleda Natašinu haljinu -čini šta te volja, ali opet predugačka!

Nataša se malo odmaknula da se pogleda u zidnom ogledalu. Haljina jebila predugačka.

- Bogami, gospodarice, nije nimalo predugačka - reče Mavruša koja jepuzala za gospođicom po podu.

- Pa ako je predugačko, podvrnut ćemo, začas ćemo podvrnuti - rečeodlučno Danjuša vadeći iz rupčića na grudima iglu i ponovo se na podulaćajući posla.

Uto uđe u sobu snebivljivo, laganim koracima grofica u svom šeširiću ibaršunskoj haljini.

- Oo! Ljepotice moja! - zavika grof. - Ljepša je od svih vas!... - On jehtjede zagrliti, ali se ona, crveneći se, odmače u strahu da joj ne zgužvahaljinu.

- Mama, nakrivi malo šeširić - reče Nataša. - Ja ću ti ga namjestiti - i onapotrča naprijed, a djevojke koje su potkraćivale haljinu nisu stigle da potrčeza njom pa su otrgle komadić krepa.

- Za boga miloga! Šta je ovo? Ja, bogami, nisam kriva ...- Ništa nije, podvrnut ću, neće se vidjeti - reče Dunjaša.- Ljepotice, krasotice moja! - reče s vrata dadilja. - A Sonjuška istom,

zbilja su ljepotice!...

U deset i četvrt sjedoše napokon u kočije i krenuše. Ali je još trebalosvratiti do Tavričkog parka.

Peronska je već bila spremna. Mada je bila stara i ružna, kod nje seodigravalo isto ono što i kod Rostovljevih, samo nije bilo one užurbanosti(ona je na to bila navikla), ali je isto onako namirisala, okupala, napudralasvoje staro ružno tijelo, isto se onako pomno oprala za ušima i čak je istoonako, kao u Rostovljevih, stara sobarica ushićeno parila oči na nakitusvoje gospodarice kad je ona, u žutoj haljini s caričinim monogramom,došla u salon. Peronska pohvali toalete Rostovljevih.

Rostovljevi pohvališe njen ukus i toaletu pa se, pazeći na frizure i haljine,smjestiše u jedanaest sati u kočije i krenuše.

XV

Nataša od sama jutra nije imala ni časka slobodnog vremena pa nije nijednom dospjela pomisliti što je očekuje.

Tek je u vlažnom, hladnom zraku, u sumračini tijesne kočije što seljuljala, prvi put živo sebi predočila ono što je očekuje ondje, na balu, urasvijetljenim dvoranama - cvijeće, ples, car, sva sjajna petrogradskamladež. To što ju je očekivalo bilo je tako krasno da nije čak moglavjerovati da će se zbiti: tako je bilo u neskladu s hladnoćom, tjesnoćom itamom u kočiji. Shvatila je što je očekuje istom onda kad je prošla crvenimsuknom na ulazu, ušla u predvorje, svukla bundu i ispred majke počela se,usporedo sa Šonjom, penjati između cvijeća uz osvijetljene stepenice. Tekjoj je tada palo na um kako se valja držati na balu, pa se pobrinula dapoprimi ono veličanstveno držanje za koje je smatrala da jedino dolikujedjevojkama na balu. Ali na sreću osjeti kako joj oči vršljaju kojekuda: ništanije jasno vidjela, bilo joj poče kucati sto puta u minuti i krv joj stadenavirati u srce. Nije mogla poprimiti ono držanje koje bi je učinilosmiješnom, i hodala je strepeći od uzbuđenja i nastojeći svim silama da gasamo prikrije. A to je bilo upravo ono držanje koje joj je najbolje pristajalo.Pred njima i za njima ulazile su gošće koje su se isto tako došaptavale i istotako nosile plesne haljine. Zrcala na stepenicama odražavahu gospođe ubijelim, plavim, ružičastim haljinama, golih ruku i vratova okićenihbiserjem i dragim kamenjem.

Nataša gledaše u zrcala i ne mogaše razlučiti sebe od drugih. Sve semiješalo u jedinstvenu sjajnu povorku. Kad uđe u prvu dvoranu, zagluši jejednakomjerna buka glasova, koraka, pozdravljanja; svjetlost i sjaj još jejače zaslijepiše. Domaćin i domaćica stajali su već pola sata na ulaznimvratima i svima ponavljali jedne te iste riječi: »Charmé de vous voir«126 - iisto tako dočekali i Rostovljeve s Peronskom.

Dvije djevojčice u bijelim haljinama, noseći jednake ruže u crnimkosama, jednako se pokloniše, ali domaćica i nehotice dulje zadrža pogledna tamnoj Nataši. Promotri je i samo se njoj posebno osmjehnu povrhonoga kako se osmjehnula kao domaćica. Gledajući je, domaćica se,

možda, sjetila svog zlatnog, nepovratnog djevojaštva i svog prvog bala.Domaćin je pogledom pratio Natašu i upitao grofa koja mu je kći.

- Charmante127 - reče on i poljubi vrškove prstiju.U dvorani su stajali gosti tiskajući se pokraj ulaznih vrata i iščekujući

cara. Grofica stade među prve u toj gomili. Nataša ču i osjeti kako jenekoliko ljudi zapitalo za nju i gledalo je. Ona shvati da se svidjela onimakoji su obratili pažnju na nju, i to je zapažanje ponešto umiri.

»Ima ih koji su kao i mi, a ima ih i gorih« - pomisli ona.Peronska kazivaše grofici imena najuglednijih osoba na balu.- Eno, ono je nizozemski poslanik, vidite, onaj sijedi - govoraše Peronska

pokazujući u starkelju srebrnosijede, kuštrave i bujne kose, okruženadamama koje je nečim zasmijavao.

- A eno i nje, carice Petrograda, grofice Bezuhove - kazivaše onapokazujući na Helenu koja je baš ulazila.

- Kako je lijepa! Ne zaostaje za Marjom Antonovnom;128 pazite kakooblijeću oko nje i mladi i stari. I lijepa je i pametna ... Kažu da je princ ...lud za njom. A eno, oko one dvije su se još više okupili iako nisu lijepe.

Ona pokaza neku damu i njenu veoma ružnu kćerku koje su u taj časprolazile kroz dvoranu.

- Ta je milijunašica udavača - reče Peronska. - A ono su prosci.- Ono je brat Bezuhovljeve - Anatol Kuragin - reče ona pokazujući

ljepotana, konjičkog gardista, koji prođe mimo njih visoko uzdignute glavegledajući nekamo preko dama. - Kako je lijep, nije li tako? Kažu da će gaoženiti onom bogatom. I onaj vaš cousin, Drubecki, oblijeće mnogo okonje. Vele da su milijuni posrijedi. - Dabome, to je glavom francuskiposlanik - reče ona za Caulaincourta kad je grofica upita tko je to.Pogledajte ga, kao kakav car! Ama ipak su zgodni, vrlo su zgodni Francuzi.Nema zgodnijih ljudi za društvo. A evo i nje! Zbilja je ova naša MarjaAntonovna najljepša od svih! Kako je samo jednostavno obučena. Divota!

- A eno onaj debeljko, u naočarima, on je svjetski framason - rečePeronska pokazajući Pjera. - Metnite ga pored žene: baš je pravi pajac!

Pjer je išao njišući se svojim debelim tijelom, krčeći sebi put krozgomilu, klimajući glavom lijevo i desno tako nehajno i dobroćudno kao daide kroz gomilu svijeta na tržnici. Probijao se kroz mnoštvo tražeći, očito,nekoga.

Nataša je radosno gledala poznato Pjerovo lice, toga pajaca, kako ga jenazvala Peronska, i znala je da Pjer u mnoštvu traži njih, a napose nju. Pjerjoj je bio obećao da će doći na bal i upoznati je s kavalirima.

Ali prije no što je došao do njih, Bezuhov se zaustavi pokraj nekogoniskog, veoma lijepog brineta u bijeloj odori, koji je stajao blizu prozora irazgovarao se s nekakvim visokim muškarcem što je nosio odličja i lentu.Nataša odmah poznade oniskoga mladog čovjeka u bijeloj odori: bio je toBolkonski koji joj se sad učini mnogo mlađi, vedriji i ljepši.

- Eno još jednog našeg znanca, Bolkonskoga, vidite, li, mama? - rečeNataša pokazujući kneza Andreja. - Sjećate li se, prenoćio je kod nas uOtradnome.

- A, vi ga poznajete? - reče Peronska. - Ne podnosim ga. Il fait à presentla pluie et le beau temps.129 A oholost mu nema granica! Na taticu seumetnuo. A slizao se sa Speranskim pa pišu nekakve projekte. Pogledajtekako se vlada prema damama! Ona s njim razgovara, a on se okrenuo - rečeona pokazujući u njega. - Natrljala bih mu ja nos kad bi se prema meni takovladao kao prema tim damama.

XVI

Odjednom se sve pokrenu, mnoštvo zažamori, ponovo se razmače iizmeđu dva reda koja uzmakoše u stranu, uz zvuke glazbe koja zasvira, uđecar. Za njim su išli domaćin i domaćica. Car je brzo hodao klanjajući sedesno i lijevo kao da želi da što prije prođu ti prvi trenuci dočeka. Svirači susvirali polonezu koja je tada bila poznata po stihovima koji su za nju bilispjevani. Ti su stihovi ovako počinjali: »Aleksandre, Jelizaveta, vi naszanosite«. Car se uputi u salon, a, gomila navali na vrata; nekolikoizbezumljenih lica prođe amo-tamo. Mnoštvo ponovo ustuknu od vratasalona na kojima se pokaza car u razgovoru s domaćicom. Nekakav jemladić zbunjeno slijetao dame moleći ih da se sklone u stranu. Neke dame,kojima se na licima vidjelo da su sasvim smetnule s uma sve društveneobzire, gurale su se naprijed gužvajući svoje toalete. Muškarci stadošepristupati damama i svrstavati se u parove za polonezu.

Svi se razmakoše i na salonska vrata uđe car smiješeći se i vodeći zaruku, ne po taktu, domaćicu kuće. Za njima su išli domaćin s M. A.Nariškinom pa onda poslanici, ministri, različiti generali kojih je imena bezpredaha kazivala Peronska. Više od polovine dama imalo je kavalire pa suišle ili su se spremale da zaplešu polonezu. Nataša primjećivaše da ostaje smajkom i Šonjom među manjim brojem dama koje su bile pritisnute uza zidi koje nitko nije molio za ples. Stajala je opuštenih tananih ruku, susprežućidah, grudi su joj se jedva ocrtavale i odmjereno nadimale, sjajne uplašeneoči gledale preda se i pokazivale da je spremna i na najveću radost i nanajveću žalost. Nju nisu zanimali ni car ni svi velikodostojnici koje jepokazivala Peronska - ona je mislila samo jedno: »Zar zbilja nitko nećepristupiti meni, zar zbilja neću plesati među prvima, zar me zbilja nećeprimijetiti ni jedan od onih muškaraca koji me sad, čini se, i ne vide, a bašako me i gledaju, onda me gledaju kao da kažu: »A! To nije ona pa nevrijedi ni gledati!« Ne, to je nemoguće! - mišljaše ona. - Ta oni moraju znatikako bih ja rado plesala, kako ja izvrsno plešem i kako će uživati kad buduplesali sa mnom«.

Zvuci poloneze koju su prilično dugo svirali stadoše već odjekivati tužno- kao uspomena u Natašinim ušima. Došlo joj je da plače. Peronska je otišlaod njih. Grof je bio u drugom kraju dvorane pa su grofica, Sonja i onastajale same, kao u šumi, sred te gomile stranaca, i niti su kome bilezanimljive niti potrebne. Knez Andrej prođe s nekakvom damom mimonjih, a da ih očito, ne poznade. Ljepotan Anatol govoraše nešto osmjehujućise dami koju je vodio i pogleda Natašu u lice onako kako čovjek gleda uzid. Boris je dvaput prošao pored njih i oba puta se okrenuo od njih.Pristupiše im Berg i njegova žena koji nisu plesali.

Natašu je vrijeđao taj obiteljski sastanak ovdje na balu, kao da nije bilodrugog mjesta za obiteljske razgovore nego na balu. Nije ni slušala nigledala Veru koja joj je govorila nešto o svojoj zelenoj haljini.

Napokon se car zaustavi pored svoje treće dame (plesao je s tri), glazbaumukne; revan ađutant natrča na Rostovljeve moleći ih da se još nekudmaknu iako su stajali uza zid, a s galerije dopriješe jasni, lagani, zanosni iodmjereni zvuci valcera. Car pogleda smiješeći se po dvorani. Prođe časak -nitko još nije zaplesao. Ađutant-redatelj pristupi grofici Bezuhovoj i zamolije za ples. Ona se osmjehnu, diže ruku i spusti je na rame ađutantu negledajući ga. Ađutant-redatelj, majstor u svom poslu, obuhvati čvrsto svojudamu i pouzdano, polako i odmjereno krenu s njom isprva glisadom130 uzrub kruga, u kutu dvorane uhvati joj lijevu ruku, okrenu je te se zbog svebržih zvukova glazbe čulo samo odmjereno zveckanje ostruga naađutantovim hitrim i spretnim nogama, a nakon svakog trećeg taktazaplamsala bi, šireći se pri okretu, baršunska haljina njegove dame. Natašaih gledaše i umalo zaplaka što ona ne pleše tu prvu redu valcera.

Knez Andrej u pukovničkoj, bijeloj konjičkoj odori, u dugim čarapama iplitkim cipelama, stajaše vedar i živahan među prvima u krugu, nedaleko odRostovljevih. Barun Firhof razgovaraše se s njim o prvoj sjednici Državnogvijeća koje je trebalo da se sutradan održi. Knez Andrej je, kao čovjekblizak Speranskomu i kao čovjek koji sudjeluje u radu zakonodavnekomisije, mogao dati pouzdana obavještenja o sutrašnjoj sjednici o kojoj sesvašta pričalo. Ali on nije slušao što mu govori Firhof već je gledao čascara, čas kavalire koji su se spremali da zaplešu, ali su se skanjivali da uđuu krug.

Knez Andrej promatraše te kavalire kako se sustežu pred carem, i damekako umiru od želje da ih pozovu na ples.

Pjer priđe knezu Andrej u i uhvati ga za ruku.- Vi uvijek plešete. Tu je moja protégée,131 mlada Rostova, pozovite je -

reče on.- Gdje je? - zapita Bolkonski. - Oprostite - reče barunu - ovaj ćemo

razgovor završiti negdje drugdje, a na balu treba plesati. On pođe onamokamo ga je i Pjer uputio. Udari mu u oči Natašino lice na kojemu seogledaše zdvojnost i strepnja. Prepozna je, pogodi šta proživljava, shvati daje prvi put na balu, sjeti se njena razgovora na prozoru te vedra lica priđegrofici Rostovoj.

- Dopustite da vas upoznam s mojom kćerkom - reče grofica crveneći se.- Imao sam sreću da se upoznam s groficom, ako se ona sjeća - reče knez

Andrej i pokloni se uljudno i duboko što se nikako nije slagalo sprimjedbama Peronske o njegovoj osornosti, pa priđe Nataši i pruži ruku daje obuhvati oko pasa još prije no što ju je zamolio za ples. Ponudi joj daotplešu valcer. Ono Natašino lice na kojemu se ogledaše strepnja i kojebijaše spremno i na očaj i na zanos, obasja odjednom sretan, zahvalan,djetinji osmijeh.

»Odavno te čekam« - kao da kaza ta poplašena i sretna djevojčica svojimosmijehom što se pojavi kroz suze, koje samo što joj nisu potekle, dižućiruku na rame knezu Andreju. Oni bijahu drugi par koji je ušao u krug. KnezAndrej bio je ponajbolji plesač svoga doba. Nataša je plesala izvrsno. Njenenožice u atlasnim plesnim cipelicama obavljale su svoj posao hitro, lako isame od sebe, a lice joj se sjalo u zanosu sreće. Njen goli vrat i ruke bijahumršavi i ružni. Prema Heleninim ramenima njena su ramena bila mršava,grudi nerazvijene, ruke tanke, ali na Heleni kao da je već bila pakost odsvih onih bezbrojnih pogleda što su klizili niz tijelo, a Nataša se činila kaodjevojčica koju su prvi put ogolili i koja bi se toga i te kako stidjela da jenisu uvjerili da tako mora biti.

Knez Andrej je rado plesao pa je, želeći da se što prije izbavi odpolitičkih i dubokoumnih razgovora koje su svi s njim zapodijevali i želećida što prije rasprši zbunjenost koja ga je smetala i koja je nastala zbogcareva prisuća, pošao plesati i izabrao Natašu zato što ga je Pjer upozoriona nju i zato što je ona bila prva zgodna žena koja mu je zapela za oko; ali

tek što je obuhvatio taj vitki, okretni struk i tek što se ona pokrenula takoblizu njega i osmjehnula mu se izbliza, vino njenih čari udari mu u glavu:kad ju je ostavio i zaustavio se te zadihan počeo gledati plesače, oćutio je daje živnuo i pomladio se.

XVII

Iza kneza Andrej a pristupio je Nataši Boris i zamolio je za ples, došao jei onaj plesač ađutant koji je otvorio bal, i još neki mladići, pa je Natašaprepuštala suvišne kavalire Šonji i sretna i zarumenjena neprekidno plesalacijelu večer. Ona nije ništa primijetila niti vidjela od onoga što je svezanimalo na tom balu. Ne samo što nije primijetila kako se car dugorazgovarao s francuskim poslanikom, kako je osobito milostivo govorio stom i tom damom, kako je princ taj i taj učinio i rekao to i to, kako jeHelena imala mnogo uspjeha i kako ju je taj i taj udostojao osobito pažnje;nije čak vidjela ni cara i zamijetila je da je otišao samo po tome što je balnakon njegova odlaska postao življi. Knez Andrej je prije večere opetplesao s Natašom jedan veseli kotiljon.132 Spomenuo joj je kako su se prviput susreli u drvoredu u Otradnome i kako ona nije mogla usnuti one noćiza mjesečine i kako ju je on i nehotice slušao. Nataša je porumenjela kad jojje to spomenuo, i kušala se opravdati kao da je bila sramota osjećati ono štoje knez Andrej i nehotice doznao da je ona osjećala one noći.

Knez Andrej je, kao i svi ljudi koji su odrasli u visokom društvu, radosretao u tom društvu sve što nije nosilo opći društveni pečat. A takva je bilaNataša, njeno čuđenje, radost i bojažljivost, pa čak i pogreške u francuskomjeziku. On se osobito nježno i pažljivo vladao i razgovarao s njom. Kad jesjedio uz nju i govorio s njom o najjednostavnijim i najbeznačajnijimpredmetima, knez Andrej je uživao gledajući radostan sjaj u njenim očima iosmijehu koji se nisu ticali onoga što je govorilo nego njene unutrašnjesreće. Kad su pozivali Natašu da pleše i ona smiješeći se ustajala i plesaladvoranom, knez Andrej je osobito uživao u njenoj bojažljivoj gracioznosti.Pošto je završila figuru, ona je usred kotiljona teško predišući pošla nasvoje mjesto. Jedan ju je drugi kavalir ponovo pozvao. Bila je umorna i svazadihana i vidjelo se da je već htjela odbiti ali umah opet veselo diže rukuna rame kavaliru i osmjehnu se knezu Andreju.

»Rado bih se odmorila i posjedila s vama, umorna sam: ali vidite kolikome pozivaju, a ja se tome radujem i sretna sam, i sve volim, i nas dvoje sve

to razumijemo« - i još mnogo i mnogo kazivaše taj osmijeh. Kada je kavalirotišao od nje, ona otrča dvoranom da dovede dvije dame za figure.

»Ako priđe najprije svojoj sestrični, a onda drugoj dami, bit će mi žena« -reče potpuno neočekivano sam sebi knez Andrej gledajući za njom. Onapriđe prvo sestrični.

»Kakve besmislice padaju čovjeku katkad na pamet! - pomisli knezAndrej. - Ali je istina samo to da je ta djevojka tako draga, tako neobična daneće plesati ovdje ni mjesec dana i udat će se... To je ovdje prava rijetkost!«- mišljaše on dok je Nataša sjedala pored njega namještajući ružu koja joj sebila olabavila na grudima.

Na kraju kotiljona priđe plesačima stari grof u svom modrom fraku. Onpozva kneza Andreja da ih pohodi i upita kćerku je li joj lijepo. Nataša neodgovori već se samo osmjehnu kao da prijekorno kaže: »Kako to možetepitati?«

- Tako mi je lijepo kao nikad u životu! - reče ona i knez Andrej opazikako hitro podiže svoje mršave ruke da zagrli oca, ali ih odmah spusti.Nataša nije nikad u životu bila tako sretna. Bila je na vrhuncu sreće kadčovjek postaje posve dobar i plemenit i kad više ne vjeruje da može biti zla,nesreće i jada.

Pjer je prvi put na tom balu osjetio da ga vrijeđa položaj koji njegovažena zauzima u najvišem društvu. Bijaše mrk i rastresen. Preko čela mu sepružila široka bora, stajao je kod prozora i gledao iznad naočara a da nikoganije vidio.

Idući na večeru, Nataša prođe mimo njega.Prenerazi je Pjerovo tmurno, nesretno lice. Stade prema njemu. Htjede

mu pomoći, dati mu višak svoje sreće.- Kako je lijepo, grofe - reče ona - nije li tako?Pjer se rastreseno osmjehnu, vidjelo se da nije razumio što mu je rekla.- Jest, drago mi je - reče.»Kako ljudi mogu biti nečim nezadovoljni - mišljaše Nataša. - Osobito

ovako zgodan čovjek kao ovaj Bezuhov?« U Natašinim su očima sviprisutni na balu bili podjednako dobri, dragi, divni ljudi koji vole jedandrugoga: nitko nije mogao nikoga uvrijediti i stoga su svi morali biti sretni.

XVIII

Sutradan se knez Andrej sjetio jučerašnjega bala, ali se u mislima nijedugo zadržao na njemu: »Jest, bio je zbilja sjajan bal. I onda ... jest,Rostova je veoma simpatična. Ima u njoj nešto svježe, izuzetno, nešto štonije petrogradski, po čemu se razlikuje od drugih«. Eto, to je bilo sve što jemislio o jučerašnjem balu, onda je popio čaj i sjeo za posao.

Ali, da li od umora ili nespavanja, dan nije bio pogodan za rad i knezAndrej nije mogao ništa raditi, neprestano je kritizirao sam svoj posao, kakoje često činio, i bilo mu je drago kad je čuo da je netko došao.

Došljak je bio Bicki, član različitih komisija, koji je zalazio u svapetrogradska društva, bio vatreni pristaša novih ideja i Speranskoga i revniraznosač petrogradskih novosti, jedan od onih ljudi koji obrću kabanicukako vjetar puše, ali koji su baš zbog toga naoko najvatreniji pobornici novapravca. Tek što je svukao bundu, uznemireno je dotrčao knezu Andreju iodmah počeo govoriti. Upravo je bio doznao pojedinosti o jučerašnjojsjednici Državnog vijeća, koju je otvorio car, i oduševljeno je pričao otome. Carev je govor bio neobičan. To je bio jedan od onih govora kakvedrže samo ustavni monarsi. »Car je otvoreno rekao da su vijeće i senatustavni staleži; rekao je da se vlast ne smije zasnivati na samovolji nego nautvrđenim načelima. Car je rekao da se financije moraju preurediti ibudžeti biti javni« - kazivaše Bicki naglašujući neke riječi i značajno bečećioči.

- Jest, današnjim događajem počinje nova era, najveća era u našojpovijesti - zaključi on.

Knez Andrej slušaše pripovijedanje o otvorenju Državnog vijeća, što jeočekivao tako nestrpljivo i čemu je pripisivao toliku važnost, i čudio sekako ga taj događaj sad, kad se dogodio, ne samo ne uzbuđuje, nego mu sečini više nego ništavan. Lako se podsmjehivaše slušajući oduševljenopričanje Bickoga. Na pamet mu je padala najjednostavnija misao: »Šta setiče mene i Bickoga, šta se nas tiče što se caru svidjelo da kaže u vijeću?Zar me sve to može učiniti sretnijim i boljim?«

I to je jednostavno rasuđivanje tako djelovalo na kneza Andreja da su gaodjednom posve prestale zanimati reforme koje su se uvodile. Toga je istogdana trebalo da knez Andrej objeduje kod Speranskoga »en petitcomité«,133 kako mu je domaćin rekao kad ga je pozvao. Taj je objed sobitelju i prijateljima čovjeka kojemu se toliko divio prije veoma zanimaokneza Andreja, to više što dotada nije vidio Speranskoga u privatnomživotu; ali mu se sad nije išlo.

Ipak je u određeni sat knez Andrej već ulazio u omanju vlastitu kućuSperanskoga kod Tavričkog parka. U parketiranoj blagovaonici kuće koja jebila neobično čista (Što je podsjećalo na kaluđersku čistoću) knez Andrej,koji je nešto zakasnio, zatekao je već u pet sati cijelo okupljeno društvotoga petit comitéa, intimnih znanaca Speranskoga. Od dama nije bilonikoga osim male kćeri Speranskoga (duguljasta lica, nalik na oca) i njeneguvernante. Gosti su bili Žerve, Magnicki i Stolipin. Knez Andrej je još izpredsoblja čuo bučne glasove i zvučan, jasan kikot - kikot kakvim seotprilike smiju na pozornici. Netko se glasom koji je bio nalik na glasSperanskoga kikotao jasno i kao po taktu: ha ... ha ... ha ... Knez Andrej nijejoš nikad čuo Speranskoga kako se smije pa ga je taj državnikov zvučni,tanki smijeh neobično iznenadio.

Knez Andrej uđe u blagovaonicu. Cijelo se društvo nalazilo između dvaprozora, oko omanjeg stola na kojemu stajaše predjelo. Speranski je, u sivufraku sa zvijezdom, očito još u onom istom bijelom prsluku i visokombijelom vratnom rupcu, koji je nosio na glasovitoj sjednici Državnog vijeća,stajao vedra lica kraj stola. Gosti su se okupili oko njega. Magnicki seobraćao Mihajlu Mihajloviču134 i pričao neku anegdotu. Speranski je slušaosmijući se unaprijed onome što će Magnicki reći. U času kad je knez Andrejušao u sobu, smijeh iznova zagluši riječi Magnickoga. Stolipin se smijaogromovito, duboko, žvačući komadić kruha sa sirom; Žerve se smijao tiho ipiskavo, a Speranski tanko i jasno.

Speranski se još smijao dok je pružao knezu Andreju svoju bijelu, nježnuruku.

- Veoma mi je drago što vas vidim, kneže - kaza on. - Samo časak ... -obrati se on Magnickomu prekidajući ga u pričanju. - Mi smo se danasovako dogovorili: ručak rad užitka i ni riječi o poslovima! - I on se ponovookrenu pričaocu i ponovo se nasmija.

Knez Andrej je začuđeno, tužno i razočarano gledao Speranskoga i slušaonjegov smijeh. Činilo mu se da to nije Speranski nego neki drugi čovjek.Sve što mu se prije u Speranskoga činilo tajnovito i privlačno, postade muodjednom jasno i neprivlačno.

Razgovor za stolom nije ni časak prestajao i kanda se sastojao od nizasmiješnih anegdota. Magnicki nije dospio ni dovršiti svoga pričanja kad seveć drugi javi da će ispričati nešto što će biti još smješnije. Iako se uanegdotama nije većinom govorilo o državnoj službi, opet se govorilo oslužbenim ličnostima. Čovjek bi rekao da je to društvo bilo potpuno načistokako su ništavne te ličnosti pa da se nisu mogli prema njima držatidrugačije nego dobroćudno i podsmješljivo. Speranski ispripovjedi kako suna jutrošnjem vijećanju pitali nekog gluhog odličnika šta on misli. Žerveispriča cijelu priču o jednoj reviziji, koja je bila značajna po tome što su svinjeni sudionici bili nedotupavni. Stolipin se mucajući uplete u razgovor istade govorljivo govoriti o zloupotrebama prijašnje uprave tako da nastadeopasnost da razgovor postade ozbiljan. Magnicki se uze podsmijavatiStolipinovoj gorljivosti. Žerve ubaci neku šalu i razgovor ponovo postadeveseo.

Speranski je, očito, volio da se nakon posla zabavlja i proveseli sprijateljima i svi su njegovi gosti shvaćali tu želju pa su se trudili da garazvesele i da se sami vesele. Ali se to veselje činilo knezu Andreju mučno ineveselo. Tanki glas Speranskoga neugodno ga se doimao i neprestani ga jesmijeh svojom lažnom notom vrijeđao a da ni sam nije znao zašto. KnezAndrej se nije smijao i bojao se da ne bude razvrzigra u tom društvu. Alinitko nije primjećivao da se njegovo raspoloženje ne slaže s raspoloženjemostalih. Reklo bi se da su svi bili veoma veseli.

Nekoliko je puta htio da se pridruži razgovoru, ali su svaki put njegoveriječi iskakale kao čep iz vode; nije se mogao šaliti s njima.

U onome što su oni govorili nije bilo ništa ružno ni neumjesno, sve jebilo duhovito i moglo je čak biti smiješno; ali ne samo da u svemu nije biloonoga nečega što je sol veselju, nego se vidjelo da oni i ne znaju šta je to.

Poslije ručka kći Speranskoga i njena guvernanta ustadoše. Speranskipomilova kćerku svojim bijelom rukom i poljubi je.

I ta se gesta učini knezu Andreju neprirodna.Muškarci su, po engleskom običaju, ostali sjediti za stolom uz portsko

vino. Usred razgovora koji se zavrgao o Napoleonovim pothvatima u

Španjolskoj, o kojima su svi jednako mislili i odobravali ih, knez Andrej imstade protusloviti. Speranski se osmjehnu i želeći, očito, skrenuti razgovorna drugu stranu ispriča im anegdotu koja nije bila u vezi s razgovorom. Svina nekoliko časaka umukoše.

Pošto je malo posjedio za stolom, Speranski začepi bocu s vinom i reče»Dandanas je dobro vince dozlaboga skupo« pa je pruži sluzi i ustade. Sviustadoše i jednako se bučno razgovarajući pođoše u salon. Speranskomupredadoše dvije omotnice koje je donio podvornik. On ih uze i ode ukabinet. Čim je on otišao, veselje se stišalo i gosti stadoše trijezno i tihoizmjenjivati međusobno pokoju riječ.

- A sada da čujemo deklamaciju! - reče Speranski izlazeći iz kabineta. -Izvanredan talent! - obrati se on knezu Andreju. Magnicki zauze pozu istade izgovarati šaljive francuske stihove koje je sam spjevao o nekimpoznatim petrogradskim ličnostima, a prisutni su ga nekoliko puta prekidalipljeskanjem. Kad se to završilo, knez Andrej priđe Speranskomu i stade seopraštati.

- Kamo ćete tako rano? - priupita Speranski.- Obećao sam da ću doći na sijelo ...Pošutje. Knez Andrej gledaše izbliza u te staklene, neprobojne oči i bješe

mu smiješno kako se mogao nečemu nadati od Speranskoga i od sveganjihovog zajedničkog rada i kako je mogao držati za važno ono što je činioSperanski. Pošto je otišao od njega, dugo mu je još u ušima odjekivao onajodmjereni, neveseli smijeh.

Kad se vratio kući, knez Andrej se poče opominjati svog života uPetrogradu za ova četiri mjeseca, kao da mu je sve to nešto novo.Opominjao se svog zauzimanja, dodvoravanja, svega o svom nacrtu vojnogpravilnika koji su primili, ali su ga nastojali prešutjeti jedino zato što jejedan drugi rad, veoma loš, bio već gotov i uručen caru; opomenuo sesjednica odbora koga je član bio Berg; opomenuo se kako se na timsjednicama nadugo i naširoko raspravljalo o svemu što se ticalo forme ivođenja odborskih sjednica, a kako se brižno i kratko zaobilazilo sve što seticalo suštine posla. Opomenuo se svog rada oko zakonodavstva, kako jerevno prevodio članove rimskog i francuskog zakonika na ruski jezik, iobuze ga stid. Zatim predoči živo sebi Bogučarevo, sve ono što je radio naselu, kako je putovao u Rjazanj, sjeti se seljaka, seoskog kneza Drona pa,

kad na njih primijeni osobna prava koja je on dijelio na paragrafe, stade sečudom čuditi kako se toliko mogao baviti tako jalovim poslom.

XIX

Sutradan knez Andrej pođe u pohode nekim obiteljima kod kojih još nijebio, a među njima i k Rostovljevima s kojima je obnovio poznanstvo naprošlom balu. Osim toga što je prema pravilima pristojnosti morao pohoditiRostovljeve, knez Andrej je poželio da vidi kod kuće tu izuzetnu, živahnudjevojku koje se rado sjećao.

Nataša ga je dočekala među prvima. Bila je u plavoj kućnoj haljini ukojoj se knezu Andreju učini još ljepšom nego u plesnoj. Ona i cijela obiteljRostovljevih dočekaše kneza Andreja kao staroga prijatelja, jednostavno isrdačno. Cijela obitelj, o kojoj knez Andrej nije prije imao najboljemišljenje, učini mu se sad skupom divnih, jednostavnih i dobrih ljudi. Starije grof bio tako gostoljubiv i dobroćudan (što je čovjeka osobito ugodnoiznenađivalo u Petrogradu) da knez Andrej nije mogao odbiti da ostane naručku. »Jest, oni su dobri, divni ljudi - mišljaše Bolkonski - dakako, nimalone shvaćaju kakvo blago imaju u Nataši, ali su dobri ljudi i najboljapozadina na kojoj se ističe ova dražesna djevojka puna poezije i života!«

Knez Andrej je slutio da u Nataši živi nekakav poseban svijet koji mu jepotpuno tuđ, prepun nekakvih radosti koje on ne poznaje, onaj tuđi svijetkoji ga je još onda u drvoredu u Otradnome i na prozoru one noći zamjesečine onako uzbuđivao. Sad ga taj svijet nije više uzbuđivao niti mu jebio tuđ; ali pošto je sam ušao u nj, nalazio je u njemu nov užitak.

Poslije ručka je knez Andrej zamolio Natašu da nešto otpjeva i ona jeprišla klavikordu i počela pjevati. Knez Andrej je stajao pokraj prozora,razgovarao se s damama i slušao je. Usred fraze je ušutio i nenadano jeosjetio kako se guši od suza, za koje nije nikad vjerovao da bi mu moglenavrijeti na oči. On pogleda Natašu što pjevaše, i dušu mu obuze nekakvonovo i sretno osjećanje. Bio je sretan a u isti mah i tužan. Nije zaista imaozbog čega da plače, a samo što nije plakao. Zbog čega? Zbog nekadašnjeljubavi? Zbog male kneginje? Zbog svojih razočaranja? ... Zbog svojih nadau budućnost? ... Jest i nije. Ono najvažnije zbog čega je htio plakati bila jestrahovita suprotnost, koju je odjednom jasno spoznao, između nečegabeskrajno velikog i neodređenog što je bilo u njemu i nečega uskog i

tjelesnog što je bio on sam i što je, štoviše, bila i ona. Ta ga je suprotnost imučila i radovala dok je ona pjevala.

Čim Nataša prestade pjevati, priđe mu i upita kako mu se sviđa njen glas?Upitala je i zbunila se pošto je to već rekla, jer se sjetila da nije trebalopitati. On se osmjehnu gledajući je i reče da mu se sviđa kako pjeva istoonoliko koliko mu se sviđa sve što ona čini.

Knez Andrej je otišao od Rostovljevih kasno uvečer. Legao je na počinakiz navike da liježe, ali je domalo uvidio da ne može spavati. Čas je paliosvijeću i sjedio na postelji, čas je ustajao, čas nanovo lijegao, a da ganesanica nije nimalo tištala: u duši osjećaše tako nešto radosno i novo kaoda je izišao iz zagušljive sobe u široki svijet božji. Nije mu ni na um padaloda se zaljubio u Rostovu; nije ni mislio na nju; samo ju je predočavao sebi izbog toga je cio svoj život vidio u novu svjetlu. »Zašto se ja kinjim, zašto sebakćem u svom uskom, zatvorenom okviru kad život, sav život sa svimsvojim radostima stoji otvoren preda mnom?« - kazivaše sam sebi. I prviput nakon dugog vremena stade praviti ružičaste planove za budućnost.Zaključi da treba da se pobrine za odgoj svoga sina, da mu nađe odgojiteljai da mu ga povjeri; onda treba da se zahvali na službi i otputuje uinozemstvo da vidi Englesku, Švicarsku, Italiju. »Treba da iskoristim svojuslobodu dok se osjećam ovako snažan i mlad - govoraše sam sebi. - Pjer jeimao pravo kad je rekao da čovjek mora vjerovati da je sreća moguća pa dabude sretan, i ja sad vjerujem u to. Ostavimo neka mrtvi ukopavaju svojemrtvace, a dok smo živi treba da živimo i da budemo sretni« - razmišljašeon.

XX

Jednog jutra dođe Pjeru pukovnik Adolf Berg koga je on poznavao kaošto je poznavao sve u Moskvi i Petrogradu. Berg je bio u čistoj, novojnovcatoj odori, a zalisci su mu bili napomađeni i začešljani malo naprijed,kao u cara Aleksandra Pavloviča.

- Ovog sam časa bio kod grofice, vaše supruge, i bio sam zle sreće, jer minije mogla uslišiti molbu; nadam se, grofe, da ću s vama biti bolje sreće -reče on smiješeći se.

- Šta želite, pukovniče? Izvolite!- Ja sam se grofe, već posve smjestio u svom novom stanu - priopći Berg

koji je, po svoj prilici, znao da svakome mora biti drago da to čuje - pa bihzato htio prirediti tako jedno malo sijelo za moje znance i za znance mojesupruge. (On se još milije nasmjehnu.) Htio sam zamoliti groficu i vas dami iskažete čas pa da izvolite doći k nama na čašu čaja i... na večeru.

Samo je grofica Jelena Vasiljevna koja je smatrala da bi za nju biloponiženje da bude u društvu nekakvih Bergova mogla biti tako okrutna daodbije taj poziv. Berg je tako jasno protumačio zašto on želi okupiti okosebe malo i lijepo društvo, i zašto će to njemu biti drago, i zašto je njemužao traćiti novac na karte ili na štogod ružno, a radi dobra je društvaspreman i da potroši, da Pjer nije mogao odbiti već je obećao da će doći.

- Samo nemojte doći kasno, grofe, ako smijem moliti, onda, u desetminuta do osam, ako smijem moliti! Sastavit ćemo partiju, bit će našgeneral. On je veoma dobar prema meni. Povečerat ćemo grofe! Ondabudite tako dobri!

Protivno svojoj navici da zakašnjava, Pjer je taj dan umjesto deset minutado osam došao Bergovima u četvrt prije osam.

Bergovi su pripremili sve što je bilo potrebno za sijelo i bili već spremnida dočekaju goste.

Berg i žena sjedili su u novom, čistom, svijetlom kabinetu koji bijašeukrašen malim bistama i slikama i u kojemu je bilo novo pokućstvo. Berg jeu novoj zakopčanoj odori sjedio pored žene i tumačio joj kako se čovjek

uvijek može i mora poznavati s ljudima koji su na višem položaju, jer jesamo onda poznanstvo ugodno.

- Poprimiš nešto od njih, možeš ih nešto zamoliti. Eto vidiš kako sam jaživio od prvih činova (Berg nije svoj život računao po godinama nego ponajvišim nagradama koje je dobivao). Moji drugovi nisu još ništa postigli, aja sam na položaju komandanta puka, imam sreću da sam vam muž (onustade i poljubi Veri ruku, ali uz put poravna ugao na sagu koji se bješezavrnuo). A kako sam sve to postigao? Uglavnom tako što sam znao s kimese valja družiti. Razumije se samo po sebi da treba biti dobar i savjestan.

Berg se osmjehnu, svjestan svoje nadmoćnosti nad slabom ženom, iušutje pomislivši da je ta njegova draga žena ipak slabo žensko koje nemože pojmiti sve ono što čini muško dostojanstvo - ein Mann zu sein.135

Vera se u isto vrijeme također nasmiješila, svjesna svoje nadmoćnosti nadvaljanim, dobrim mužem koji ipak pogrešno, kao i svi muškarci, po Verinumišljenju, shvaća život. Berg je, sudeći po svojoj ženi, smatrao da su svežene slabe i glupe. Vera je, sudeći samo po svom mužu i uopćavajući tozapažanje, držala da svi muškarci misle da su samo oni pametni i da u istimah ništa ne razumiju te da su oholi i samoživi.

Berg ustade i oprezno zagrli ženu da ne zgužva njenu malu čipkastupelerinu, koju je skupo platio, pa je poljubi usred usta.

- Samo da ne dobijemo skoro djece - pripomenu povezujući nesvjesnosvoje misli.

- Tako je - prihvati Vera - ja to nikako ne želim. Živjeti treba radi društva.- Upravo je takvu nosila kneginja Jusupova - reče Berg i osmjehnu se

sretno i dobroćudno pokazujući u pelerinu.Uto javiše da je stigao grof Bezuhov. Supružnici se zgledaše i zadovoljno

osmjehnuše, a svako je od njih sebi pripisivao čast što ih on posjećuje.»Eto šta znači umjeti sklapati poznanstva - pomisli Berg - eto šta znači

kad se čovjek zna vladati!«- Samo, molim te, kad ja budem zabavljala goste - reče Vera - nemoj se ti

upletati, jer ja znam čime treba koga zabaviti i šta u kojem društvu trebakazati.

Berg se također osmjehnu.- Nemoj tako! Katkad mora biti i muških razgovora - reče on.

Pjera primiše u novom novcatom salonu u kojemu se nigdje nije moglosjesti a da se ne naruši simetrija, čistoća i red, pa je stoga bilo posverazumljivo i nije bilo nimalo čudno što je Berg velikodušno predlagao da seradi dragoga gosta pokvari simetrija naslonjača ili divana, a kako je sam,što se toga tiče, bio u mučnoj nedoumici, on ponudi gostu da odluči. Pjerpokvari simetriju tako što privuče jedan stolac, a Berg i Vera u taj mahotpočeše svoje sijelo upadajući jedno drugome u riječ i zabavljajući gosta.

Vera je u sebi odlučila da Pjera treba zabavljati razgovorom o francuskomposlanstvu pa odmah nače tu temu. Berg je zaključio da je potreban i muškirazgovor pa presiječe ženu u riječi i uze govoriti o ratu s Austrijomskrenuvši i nehotice s općenita razgovora na osobna razmatranja o tomekako su mu nudili da sudjeluje u pohodu na Austriju te o razlozima zbogkojih tu ponudu nije prihvatio. Uza sve to što je razgovor bio veomanesklapan i što se Vera srdila zbog upletanja muškog elementa, obje jesupružnika zadovoljno osjećalo da je, usprkos tome što je bio samo jedangost, sijelo započelo veoma dobro i da sijelo nalikuje, kao dvije polejabuke, na bilo koje drugo sijelo s razgovorima, čajem i upaljenimsvijećama.

Doskora je došao Boris, stari Bergov drug. On se držao prema Bergu iVeri ponešto nadmoćno i zaštitnički. Za Borisom su došli neka dama ipukovnik, pa onda sam general, zatim Rostovljevi, i sijelo je već bilosasvim nalik na sva sijela. Berg i Vera nisu mogli suspreći radosna smiješkagledajući to kretanje po salonu, slušajući taj nevezani govor, šuštanjehaljina i klanjanje. Sve je bilo kao i u drugih, osobito je takav bio generalkoji je pohvalio stan, potapšao Berga po ramenu i očinski samovlasnozapovjedio da se postavi stol za boston. General je sjeo do grofa IlijeAndrejiča koji je bio najugledniji gost iza njega. Starci sa starcima, mladi smladima, domaćica za stolom za čaj, na kojemu su bili onakvi kolačići usrebrnoj košarici kakvi su bili na sijelu u Paninovih, sve je bilo na dlaku istokao i u drugih.

XXI

Budući da je Pjer bio jedan od najuglednijih gostiju, morao je igratiboston s Ujom Andrejičem, generalom i pukovnikom. Pjera je za kartaškimstolom zapalo da sjedi sučelice Nataši pa ga je iznenadilo koliko se onapromijenila od onoga bala. Nataša bijaše šutljiva i ne samo što ne bijašelijepa, kakva je bila na balu, nego bi bila ružna kad se ne bi držala onakokrotko i ravnodušno prema svemu.

»Šta joj je?« pomisli Pjer kad je pogleda. Sjedila je pored sestre zastolom za čaj i preko volje je, ne gledajući ga, odgovarala nešto Borisu kojibješe sjeo do nje. Pošto je izigrao sve karte jedne boje i na zadovoljstvosvog partnera dobio pet štihova, Pjer je začuo pozdravljanje i korakenekoga tko je ušao u sobu pa je, skupljajući štihove, ponovo pogledao uNatašu.

»Šta se dogodilo s njom?« - zgranu se još više Pjer.Knez Andrej je, pažljiv i nježan, stajao pred njom i govorio joj nešto.

Ona je podigla glavu, zarumenjela se i gledala ga nastojeći, očito, susprećiburno disanje. A jarki je plamen nekakva unutrašnjeg ognja, koji je prije biougašen, opet gorio u njoj. Sva se preobrazila. Malo prije je bila ružna, asada je opet bila ista onakva kakva je bila na balu.

Knez Andrej priđe Pjeru, i Pjer zapazi nov, mladenački izraz na licusvoga prijatelja.

Pjer se nekoliko puta za vrijeme igre premještao pa je bio okrenut časleđima, čas licem Nataši i za svih je šest robbera promatrao nju i svogprijatelja.

»Nešto se veoma važno odigrava među njima« - mišljaše Pjer, i nekakvoga radosno i u isto vrijeme gorko osjećanje sililo da se uzbuđuje i dazaboravlja na igru.

Nakon šest robbera general ustade i reče da se ovako ne može igrati pa sePjer oslobodi kartanja. Nataša se na jednoj strani razgovarala sa Šonjom iBorisom. Vera se jedva primjetno smiješila i razgovarala o nečemu sknezom Andrejem. Pjer priđe svom prijatelju, priupita smije li se čuti štagovore i sjede pokraj njih. Vera je primijetila da se knez Andrej zanima za

Natašu pa je držala da je na sijelu, pravom sjaju, prijeko potrebno da seuvijeno govori o osjećajima, te je ugrabila priliku kad je knez Andrej biosam i zapodjela s njim razgovor o osjećanjima općenito i o svojoj sestri.Trebalo je da s takvim inteligentnim gostom (za kakva je držala knezaAndreja) upotrijebi sve svoje diplomatsko umijeće.

Kad im je Pjer prišao, primijetio je da se Vera s uživanjem zavezla urazgovor i učinilo mu se da je knez Andrej zbunjen (što je malokad bio).

- Šta vi mislite? - govoraše Vera smiješeći se jedva primjetno. - Vi ste,kneže, tako oštroumni i začas prozirete ljude. Šta vi mislite o Nataliji, moželi ona biti postojana u svojim naklonostima, može li ona, kao druge žene (tuje Vera mislila na sebe), zavoljeti jednom čovjeka pa da mu zauvijek ostanevjerna? To ja smatram za pravu ljubav. Šta vi mislite, kneže?

- Ja odviše slabo poznajem vašu sestru - odvrati knez Andrej smiješeći sepodrugljivo kao da želi prikriti svoju zbunjenost - da bih mogao odgovoritina tako delikatno pitanje; osim toga sam primijetio da je žena to postojanijašto se ljudima manje sviđa - nadoveza i pogleda Pjera koji im je baš prišao.

- Tako je, istina je, kneže; u ovo naše doba - proslijedi Vera (spomenula jenaše doba kao što rado čine svi ograničeni ljudi koji vjeruju da su otkrili iocijenili osobitosti našega doba i da se ljudske osobine mijenjaju svremenom) - u ovo naše doba djevojka ima toliko slobode da le plaisird’être courtiée136 često potiskuje u njoj istinska osjećanja. Et Nathalie, ilfaut l’avouer, y est treés sensible.137

Kad ona ponovo spomenu Natašu, knez Andrej se neprijazno namršti;htjede ustati, ali Vera nastavi govoriti smiješeći se još tanani je.

- Ja mislim da nitko nije bio tako courtisée138 kao ona - govoraše ona -ali nitko joj se nikad, sve donedavno, nije ozbiljno sviđao. Pa vi znate, grofe- obrati se ona Pjeru - čak ni naš dragi cousin Boris koji je, entre nous,139 ite kako mnogo bio dans le pays du tendre...140 - govoraše ona ciljajući nageografiju ljubavi koja je tada bila u modi.

Knez Andrej šućaše namrgođeno.- Ta vi ste Borisov prijatelj? - priupita Vera.- Jesam, poznajem ga ...- On vam je jamačno govorio o svojoj dječačkoj ljubavi prema Nataši?

- A bilo je dječačke ljubavi? - zapita knez Andrej i odjednom nenadanopocrvenje.

- Jest. Vous savez entre cousin et cousine cette intimité mène quelquefoisà l’amour: le cousinage est un dangereux voisinage. N’est ce pas?141

- O, svakako - prihvati knez Andrej i odjednom neprirodno živnu pa sestade šaliti s Pjerom, govoreći mu da mora paziti kako se ponaša premasvojim pedesetogodišnjim sestričnama u Moskvi, i usred šaljivog razgovoraustade, uhvati Pjera ispod ruke i odvede ga na stranu.

- Ta šta je? - priupita Pjer koji u čudu gledaše kako mu je prijateljneobično živnuo i kako je ustajući bacio pogled na Natašu.

- Treba, treba da se porazgovorim s tobom - poče knez Andrej. Ti znašnaše ženske rukavice (mislio je na one masonske rukavice koje se dajunovom bratu da ih dade voljenoj ženi). Ja ... Ali ništa, poslije ću seporazgovarati s tobom ... - I on, neobično sjajnih očiju i nemirnih pokreta,priđe Nataši i sjede pored nje. Pjer vidje kako je knez Andrej nešto upita ikako ona pocrvenje odgovarajući mu.

Ali je uto Berg prišao Pjeru i navrzao se oko njega da sudjeluje u prepirciizmeđu generala i pukovnika o zbivanjima u Španjolskoj.

Berg bijaše zadovoljan i presretan. Radostan mu smiješak nije silazio slica. Sijelo je bilo veoma lijepo i upravo onakvo kakva su bila i druga sijelana kojima je on bio. Sve je bilo istovito. I otmjeni ženski govori, i kartanje,i general koji je za kartanja bučno govorio, i samovar, i kolačići; ali je jošnešto nedostajalo što je vidio na sijelima koja je htio oponašati. Nedostajaloje gromovita razgovora između muškaraca i prepirke o nečemu važnom ipametnom. General je zapodjeo takav razgovor i Berg je uvukao u njega iPjera.

XXII

Sutradan je knez Andrej, na poziv grofa Ilje Andrejiča, otišao kRostovljevima na ručak i ostao kod njih cijeli dan.

Svi su u kući slutili radi koga dolazi knez Andrej, što on nije ni tajionastojeći da cijeli dan bude s Natašom. Ne samo u Natašinoj duši,usplahirenoj, ali sretnoj i ushićenoj, nego se u cijeloj kući osjećao strah prednečim velikim što je trebalo da se zbude. Grofica je žalosnim, ozbiljnim istrogim pogledom gledala kneza Andrej a dok se on razgovarao s Natašom,a čim bi se osvrnuo na nju, zapodijevala je snebivljivo i prijetvorno bilokakav beznačajan razgovor. Sonja se bojala da ode od Nataše, a bojala se ida im ne bude na smetnju kad je bila s njima. Nataša je blijedjela u strahuod očekivanja kad bi načasak ostala s njim nasamo. Čudila se kako je knezAndrej bojažljiv. Naslućivala je da joj mora nešto reći, ali da se skanjuje.

Kad je uvečer knez Andrej otišao, grofica priđe Nataši i prošapta: - Pa štaje?

- Mama, zaboga, nemojte me sad ništa pitati! O tom se ne može govoriti!- reče Nataša.

Ali, bez obzira na to, Nataša je te večeri dugo ležala u majčinoj postelji igledala u jednu tačku, čas uzbuđena, čas usplahirena. Sad joj je kazivalakako ju je hvalio, sad kako je rekao da će otputovati u inozemstvo, sad kakoju je pitao gdje će oni provesti ljeto, sad kako ju je zapitkivao o Borisu.

- Ali ovo, ovo ... nikad mi se još nije dogodilo! - govoraše ona. - Samome je strah pred njim, uvijek me je strah pred njim, šta to znači? Znači da jeono pravo, je li? Mama, vi spavate.

- Ne spavam dušo moja, i samu me je strah - odgovori majka. - Idi!- Ionako neću spavati. Baš je glupost spavati! Mamice, mamice, ovo mi

se još nikad nije dogodilo! - govoraše ona u čudu i strahu pred timosjećajem koji je otkrivala u sebi. - Tko bi to ikad pomislio!...

Nataši se učinilo da se zaljubila u kneza Andreja još u Otradnome kad gaje prvi put vidjela. Kao da ju je plašila ta čudna neočekivana sreća da jeonoga koga je još tada odabrala (čvrsto je vjerovala u to), da je baš njegaponovo srela i da on, kako se čini, nije ravnodušan prema njoj. »I kako je

došao u Petrograd baš sad kad smo mi ovdje! I kako smo se sreli na tombalu! Sve je to sudbina. Jasno je da je sudbina, da je sve to vodilo ovome. Jasam još onda, čim sam ga ugledala, osjetila nešto posebno«.

- A što ti je još govorio? Kakvi su to stihovi? Pročitaj... - zamišljeno ćemajka pitajući je za stihove koje je knez Andrej zapisao u Natašinspomenar.

- Mama, a nije li sramota što je on udovac?- Dosta, Nataša! Pomoli se bogu. Les mariages se font dans les deux.142

- Mamice, golubice, kako vas volim, kako mi je lijepo! - kliknu Natašaplačući sva sretna i uzbuđena i grleći majku.

U isto je vrijeme knez Andrej sjedio kod Pjera i govorio mu o svojojljubavi prema Nataši i o tome kako je tvrdo naumio da se oženi njome.

Toga je dana u grofice Jelene Vasiljevne bio raut na kojemu je biofrancuski poslanik, pa princ koji je odnedavno postao čest gost u grofičinojkući, i mnogo viđenih dama i muškaraca. Pjer je došao dolje, prešetao sekroz dvorane i sve goste iznenadio, jer je bio namrgođen, zamišljen irastresen.

Pjera je od onoga bala počela spopadati hipohondrija pa se očajničkiborio da je suzbije. Kad se princ sprijateljio s njegovom ženom, Pjer jeneočekivano bio imenovan za carskog komornika i otada je počeo osjećatinelagodu i stid u velikomu društvu i počesto su mu dolazile na umnekadašnje crne misli o ispraznosti svega ljudskoga. U to je vrijeme zapazioda se Nataša, koja je bila njegova štićenica, i knez Andrej vole, pa jesuprotnost između njegova položaja i položaja njegova prijatelja još višepojačavala to njegovo turobno raspoloženje. Podjednako se klonio misli osvojoj ženi i o Nataši i knezu Andreju. I opet mu se sve činilo ništavnoprema vječnosti, opet se javilo pitanje: »Čemu?« I prisiljavao je sama sebeda se po cijele dane i noći trudi oko masonskih poslova nadajući se da ćetako odagnati od sebe zloduha. Pošto je oko ponoći napustio grofičineodaje, Pjer je sjedio gore za stolom u naloženoj niskoj sobi, u iznošenomkućnom kaputu, i prepisivao izvorne škotske spise kad netko uđe u sobu.Bio je to knez Andrej.

- A, to ste vi - reče Pjer rastreseno i nezadovoljno. - A ja, evo, radim -reče i pokaza na bilježnicu držeći se tako kao da u tome traži spas odživotnih nedaća, kako čine nesretni ljudi kad gledaju na svoj posao.

Knez Andrej, sjajna, ozarena i preporođena lica, stade pred Pjera iosmjehnu mu se egoistički sretno ne primjećujući Pjerova turobna lica.

- Dakle, dušo moja - reče on - jučer sam ti htio nešto reći i sad sam došaozbog toga. Nikad nisam osjećao ništa nalik na ovo. Ja sam zaljubljen,prijatelju moj!

Pjer odjednom teško uzdahnu i zavali se svojim teškim tijelom na divanpored kneza Andreja.

- U Natašu Rostovu, je li? - reče on.- Jest, jest, da u koga bi? Nikad ne bih vjerovao, ali su ovi osjećaji jači od

mene. Jučer sam se mučio, patio, ali ni to mučenje ne bih dao ni za što nasvijetu. Prije nisam ni živio. Istom sad živim, ali ne mogu živjeti bez nje. Amože li ona mene voljeti? ... Ja sam prestar za nju... Šta ti ništa ne kažeš? ...

- Ja? Ja? Šta sam vam ja govorio - reče odjednom Pjer pa ustade i ushodase po sobi. - Ja sam uvijek tako mislio ... Ta je djevojka pravo blaga,prava... To je izuzetna djevojka ... Dragi prijatelju, molim vas, ne umujte, nesumnjajte, ženite se, ženite se i ženite se... I ja sam uvjeren da ćete bitinajsretniji čovjek na svijetu.

- Ali ona?- Ona vas voli.- Ne pričaj koješta ... - reče knez Andrej osmjehujući se i gledajući Pjeru

u oči.- Voli, znam ja - povika ljutito Pjer.- Pazi, slušaj - reče knez Andrej i uhvati ga za ruku da ga zaustavi. - Znaš

li kako je meni? Ja moram sve nekome reći.- Dobro, dobro, govorite, drago mi je - kaza Pjer i doista mu se lice

promijeni, bora nestade, i on radosno slušaše kneza Andreja. Knez Andrejkao da je bio, a i bio je posve drugačiji, nov čovjek. Gdje je sad bilanjegova tuga, njegov prezir prema životu, njegova razočaranost? Pjer je biojedini čovjek pred kojim se mogao izgovoriti; ali mu je zato rekao sve štomu je bilo na srcu. Čas je lako i smiono kovao planove za dalekubudućnost, govorio o tome kako ne može žrtvovati svoju sreću radi očevahira, kako će prinuditi oca da pristane na taj brak i da je zavoli ili će se

oženiti i bez njegove privole, čas se čudio onom osjećanju koje je ovladalonjime kao nečemu čudnom, tuđem, što ne zavisi od njega.

- Ne bih vjerovao nikome tko bi mi rekao da mogu ovako voljeti -kazivaše knez Andrej. - Ovo je sasvim drugo čuvstvo od onoga koje samoosjećao prije. Cijeli se svijet za me dijeli na dvije pole: jedna je - ona, i tu jesva sreća, nada, svjetlo; druga je pola - sve gdje nje nema, ondje su samojad i mrak ...

- Tama i mrak - ponovi Pjer - tako je, tako je, razumijem.- Ja ne mogu da ne volim svjetlo, ja nisam kriv zbog toga. I veoma sam

sretan. Razumiješ li me? Ja znam da ti je drago radi mene.- Jest, jest - povlađivaše Pjer gledajući razdraganim i tužnim očima svog

prijatelja. Što mu se svjetlijom prikazivala sudbina kneza Andreja, to mu sevlastita sudbina prikazivala crnjom.

XXIII

Za ženidbu je bila potrebna očeva privola i radi toga je knez Andrejsutradan otputovao k ocu.

Otac je naoko bio miran, ali se u sebi ljutio dok je slušao sina. Nijemogao pojmiti da bi netko htio promijeniti svoj život, unositi u nj neštonovo, kad se život za nj svršio. »Pustite me samo da poživim onako kako jahoću, poslije činite što vas je volja« - govoraše u sebi starac. Prema sinu jeipak upotrijebio onu diplomaciju koju je upotrebljavao u važnim zgodama.Poprimio je miran ton i razmotrio cijeli slučaj.

Prvo, partija nije bila sjajna što se tiče roda, bogatstva i ugleda. Drugo,knez Andrej nije u prvoj mladosti i slaba je zdravlja (starac je osobito toisticao), a ona je veoma mlada. Treće, tu je sin koga je grehota predati uruke djevojci. Četvrto, na kraju, reče otac gledajući podsmješljivo sina»molim te da odgodiš ženidbu za godinu dana, otputuj u inozemstvo, liječise, potraži, kako i želiš, Nijemca za kneza Nikolaja pa onda, ako su većljubav, strast, tvrdoglavost, kako hoćeš, tako veliki, onda se oženi! I to ti jemoja posljednja riječ, upamti, posljednja...« - završi knez tonom koji jepokazivao da ga ništa neće natjerati da promijeni svoju odluku.

Knezu Andreju je bilo jasno da se starac nada kako njegova ljubav ililjubav njegove buduće zaručnice neće izdržati kušnje od godinu dana ili daće on sam, stari knez, umrijeti dotle, pa je odlučio da izvrši očevu volju: dazaprosi djevojku i odgodi svadbu za godinu dana.

Knez Andrej vrati se u Petrograd tri sedmice nakon one posljednje večerikoju je proveo kod Rostovljevih.

Sutradan nakon svog razgovora s majkom, Nataša je cio dan čekalaBolkonskoga, ali on nije došao. Ni drugi ni treći dan nije došao. Ni Pjer nijedolazio tako da Nataša, koja nije znala da je knez Andrej otputovao k ocu,nije mogla protumačiti sebi zašto ga nema.

Tako su prošle tri sedmice. Nataša nije htjela nikamo izlaziti i kao sjenaje, dokona i jadna, tumarala sobama, večerom krišom plakala a uvečer nijedolazila majci. Svaki se čas crvenjela i srdila . Činilo joj se da svi znaju

kako je razočarana i da joj se smiju i žale je. Pored svega jada koji je nosilau sebi, taj je tašti jad povećavao njenu nesreću.

Jednom je došla grofici, htjela joj nešto reći i odjednom udarila u plač.Njene suze bijahu suze uvrijeđena djeteta koje ni samo ne zna zašto jekažnjeno.

Grofica stade umirivati Natašu. Nataša ju je isprva pažljivo slušala, ali juje iznenada presjekla u riječi: - Prestanite, mama, ja i ne mislim i neću damislim o tome! Tako, došao nekoliko puta i prestao, i prestao ...

Glas joj zadrhti, umalo što ne zaplaka, ali se svlada i mirno produži: - Inikako se ne želim udavati. I bojim ga se; sad sam se sasvim, sasvim smirila...

Sutradan je Nataša obukla onu staru haljinu koja je za nju bila osobitoznačajna po tome što je jutrom u njoj bila vesela, i od jutra je počela živjetiopet onako kako je živjela prije bala. Pošto je popila čaj, došla je u dvoranukoju je posebno voljela s njene jake rezonance i počela pjevati svoja solfeđa(vježbe u pjevanju). Kad je dovršila prvu vježbu, stala je nasred dvorane iponovila jednu muzičku frazu koja joj se posebno svidjela. Radosno jeosluškivala kako su ti zvuci divno (kao da se nije tome nadala) napunili,prelijevajući se, svu. prazninu dvorane i polako zamirali te se odjednomrazveseli. »Zašto bih o onome toliko mislila, i ovako je lijepo« - reče samasebi i stade hodati gore-dolje po dvorani, ne koračajući običnim koracimapo škripavim parketima, nego stajući pri svakom koraku s potpetice na vrh(nosila je nove, omiljele cipele), i osluškujući, isto onako radosno kao i svojglas, to odmjereno lupkanje potpetica i škripanje vrhova. Prolazeći poredzrcala pogleda u nj. »Evo mene! - kao da kaza izraz njena lica kad vidjesebe. - Pa lijepo. Nitko mi i ne treba«.

Lakaj htjede ući da pospremi nešto u dvorani, ali ga ona ne pusti unutra iponovo zatvori za njim vrata te nastavi svoju šetnju. Toga je jutra opet, kaonekad, voljela sebe i divila se sama sebi. »Što je divna ta Nataša! - reče opetza se kao da govori nekakva treća, svemuška osoba. - Lijepa je, ima glas,mlada je i nikome ne smeta, ostavite je samo na miru«. Ali koliko je godostavljala na miru, ona nije više mogla biti mirna i odmah je to osjetila.

U predsoblju se otvoriše ulazna vrata, netko upita: »Je li kod kuće?« - iodjeknuše nečiji koraci. Nataša se gledala u zrcalu, ali se nije vidjela.Slušala je zvukove iz predsoblja. Kad je ugledala sebe, lice joj je bilo

blijedo. To je bio on. Ona je to pouzdano znala iako je jedva čula njegovglas kroz zatvorena vrata.

Blijeda i usplahirena, Nataša dotrča u salon.- Mama, Bolkonski je došao! - reče. - Mama, to je užasno, nepodnosivo!

Ja neću... da se mučim! Šta da radim? ...Grofica joj još nije dospjela ni odgovoriti kad knez Andrej, uznemirena i

ozbiljna lica, uđe u salon. Čim ugleda Natašu, lice mu se razvedri. Onpoljubi ruku grofici i Nataši i sjede pokraj divana.

- Odavno već nismo imali zadovoljstvo ... - poče grofica, ali je knezAndrej presiječe u riječi i odgovori na njeno pitanje žureći se, očito, da kažešto je trebalo da kaže.

- Nisam za sve ovo vrijeme dolazio k vama zato što sam bio kod oca:trebalo je da se porazgovorim s njim o nečemu veoma važnom. Sinoć samse tek vratio - reče i pogleda Natašu. - Treba da se porazgovaram s vama,grofice - primetnu nakon časovite šutnje.

Grofica teško uzdahnu i obori pogled.- Izvolite - reče ona.Nataša je znala da treba da ode, ali nije mogla otići; nešto je stezaše u

grlu i ona neuljudno, pravo, širom rastvorenih očiju gledaše kneza Andreja.»Sad? Ovoga trenutka!... Ne, nije moguće!« - mišljaše ona.On je nanovo pogleda i taj je pogled uvjeri da se nije prevarila. Jest, sad,

ovoga trenutka odlučivalo se o njenoj sudbini.- Hajde, Nataša, ja ću te pozvati - prošapta grofica.Nataša pogleda preplašenim, molećivim očima kneza Andreja i majku i

iziđe.- Došao sam, grofice, da zaprosim ruku vaše kćeri - reče knez Andrej.Grofičino se lice zažari, ali ona ništa ne uzvrati.- Vaša prosidba ... - poče grofica dostojanstveno. On šućaše i gledaše joj

u oči. - Vaša prosidba... (ona se smete) nam je draga i... ja prihvaćam vašuprosidbu, drago mi je. I moj muž... ja se nadam ... ali će stajati do nje same...

- Ja ću joj reći kad budete vi pristali... pristajete li? - priupita knezAndrej.

- Pristajem - reče grofica pa mu pruži ruku i, osjećajući u isti mah inježnost i da joj je stran, pritisnu usne na njegovo čelo kad se on naže nad

njenu ruku. Željela je da ga voli kao sina; ali je osjećala da joj je tuđ i da gase boji.

- Uvjerena sam da će moj muž pristati - reče grofica - ali vaš otac ...- Moj otac, kome sam priopćio što sam naumio, bezuvjetno zahtijeva da

se svadba ne održi prije nego što prođe godina dana. I baš sam vam to htioreći - reče knez Andrej.

- Istina je da je Nataša još mlada, ali - toliko vremena!- Drugačije se nije moglo - reče knez Andrej i uzdahnu.- Sad ću vam je poslati - reče grofica i iziđe iz sobe.- Gospode, smiluj nam se - ponavljaše ona dok je tražila kćer. Sonja reče

da je Nataša u spavaonici. Nataša je sjedila na svojoj postelji, blijeda, suhihočiju, gledala je u ikone, brzo se križala i nešto šaputala. Kad ugleda majku,skoči na noge i pojuri k njoj.

- Šta je, mama? ... Šta je?- Idi, idi k njemu. Prosi te - reče grofica hladno, kako se učini Nataši... -

Idi... idi... - dobaci majka tužno i prijekorno kćeri, koja pobježe, pa teškouzdahnu.

Nataša nije znala kako je ušla u salon. Kad je ušla u sobu i ugledala ga,zastala je. »Zar je zbilja taj stranac postao sad za mene sve«? - upita samusebe i umah odgovori: »Jest, sve: on mi je sad draži od svega na svijetu.«Knez Andrej joj priđe i obori oči.

- Zavolio sam vas onoga časa kad sam vas ugledao. Smijem li se nadati?On je pogleda i prenerazi ga ozbiljan i strastven izražaj na njenom licu.

Njeno je lice govorilo: »Zašto pitate? Zašto sumnjate u ono što svakakoznate? Zašto govorite kad se ne može izraziti riječima ono što se osjeća?«

Ona mu se primače i stane. On uhvati njenu ruku i poljubi je.- Volite li me?- Volim, volim - progovori Nataša nekako ljutito pa glasno uzdahnu, onda

još jednom, i uzdisaše sve češće i češće te zarida.- Zašto? Šta vam je?- Ah, tako sam sretna - odvrati ona pa se osmjehnu kroza suze, naže lice

prema njemu, pomisli časak, kao da se pita smije li, te ga poljubi.Knez Andrej držaše njene ruke, gledaše joj u oči, a u duši nije osjećao

prijašnje ljubavi prema njoj. U duši mu se odjednom nešto okrenulo; nijeviše bilo poetične i tajnovite čari žudnje nego sažaljenje prema njenojženskoj i djetinjoj slabosti, strah od njene privrženosti i povjerljivosti, teška,

ali i radosna spoznaja o dužnosti koja ga za vječna vremena vezuje s njom.Mada i nije bilo onako vedro i poetično kao prije, ovo je osjećanje biloozbiljnije i snažnije.

- Je li vam maman rekla da se ne možemo vjenčati prije godinu dana? -zapita knez Andrej gledajući joj i dalje u oči.

»Zar sam zbilja ja, ono djevojče (svi su me tako zvali) - mišljaše Nataša -zar sam zbilja ja sad, od ovog časa, žena, ravnopravna ovom stranom,dragom, pametnom čovjeku koga čak moj otac cijeni? Zar je to zbiljaistina? Zar je zbilja istina da se sad više ne smijem šaliti sa životom, da samsad već odrasla, da sam sad već odgovorna za svaku svoju riječ i djelo?zbilja, šta me je ono pitao?«

- Nije - odgovori ona, ali nije razumjela što ju je pitao.- Oprostite - reče knez Andrej - ali vi ste tako mladi, a ja sam već toliko

iskusio u životu. Bojim se za vas. Vi ne poznajete samu sebe.Nataša je napela svu svoju pažnju da dokuči smisao njegovih riječi, ali

ništa nije shvaćala.- Ma koliko će mi to ,ti teška ova godina dana za koliko se odgađa moja

sreća - produži knez Andrej - vi ćete u tom roku iskušati samu sebe. Ja vasmolim da me nakon godinu dana usrećite; ali vi ste slobodni: naše će zarukeostati tajna pa, ako se vi uvjerite da me ne volite ili za volite... - reče knezAndrej smiješeći se neprirodno.

- Zašto to govorite? - unese mu se u riječ Nataša. - Vi znate da sam vas jazavoljela onoga istoga dana kad ste prvi put došli u Otradno - reče čvrstovjerujući da govori istinu.

- Za godinu dana upoznat ćete samu sebe ...- Cijelu godinu! - odjednom će Nataša koja je istom sad shvatila da je

svadba odgođena za godinu dana. - Pa zašto godinu dana? Zašto godinudana? ... - Knez Andrej joj stade tumačiti kako je došlo do te odgode.Nataša ga ne slušaše.

- I drugačije ne može biti? - zapita ona. Knez Andrej ništa ne odgovori,ali mu se na licu vidjelo da je nemoguće izmijeniti tu odluku.

- To je užasno! To je zbilja užasno, užasno! - prozbori iznenada Nataša inanovo brižnu u plač. - Ja ću umrijeti čekajući da prođe ta godina dana: toje nemoguće, to je užasno. - Ona pogleda u lice svom zaručniku i pročita nanjemu izražaj sažaljenja i nedoumice.

- Ništa, ništa, sve ću učiniti - reče ona i odjednom prestade plakati - takosam sretna!

Otac i majka uđoše u sobu i blagosloviše zaručnika i zaručnicu.Od tog je dana knez Andrej stao dolaziti k Rostovljevima kao zaručnik.

XXIV

Crkvenih zaruka nije bilo i nikome nisu govorili da su se Bolkonski iNataša zaručili; tako je zahtijevao knez Andrej. Govorio je da je on krivzbog odlaganja pa da on mora snositi sav teret. Rekao je da je on zauvijekvezao sebe svojom riječju, ali da neće da veže Natašu i da joj daje punuslobodu. Ako ona nakon pola godine osjeti da ga ne voli, imat će pravo daga odbije. Samo se po sebi razumije da ni roditelji ni Nataša nisu htjeli ničuti za to; ali je knez Andrej ostao pri svome. On je svaki dan dolazioRostovljevima, ali se prema Nataši nije vladao kao zaručnik: govorio joj jevi i ljubio je samo u ruku. Nakon prosidbe nastali su između kneza Andrejai Nataše sasvim drugačiji odnosi, prisni i jednostavni. Kao da dotada nisu nipoznavali jedno drugo. I on i ona rado su spominjali kako su se gledali dokjoš nisu bili ništa jedno drugome; sad su osjećali da su posve drugačijabića: onda su bili prijetvorni, sad prirodni i iskreni. Isprva se opažalo da susvi u obitelji nekako zbunjeni pred knezom Andrej em; on im se činio kaočovjek iz drugoga svijeta i Nataša je dugo privikavala ukućane na knezaAndreja i ponosno sve uvjeravala da se on samo čini tako neobičan, a da jeisti kao i svi drugi, i da ga se ona ne boji, i da nitko ne treba da ga se boji.Nakon nekoliko su se dana ukućani navikli na nj i nisu se ustručavali daprovode isti onaj život u kojemu je sad i on sudjelovao. On je umio da sgrofom govori o gospodarstvu, s groficom i Natašom o toaletama, saŠonjom o albumima i vezenju. Kadikad su se Rostovljevi među sobom ipred knezom Andrejom čudili kako se to sve dogodilo i kako su očita bilaznamenja o tome: i dolazak kneza Andreja u Otradno, i njihov dolazak uPetrograd, i sličnost između Nataše i kneza Andreja koju je primijetiladadilja kad je knez Andrej prvi put došao k njima, i sukob između Andreja iNikolaja godine 1805, i još mnogo drugih znamenja otkrili su ukućani oonome što se zbilo.

U kući je vladala ona poetična dosada i šutljivost koja je uvijek ondjegdje su zaručnik i zaručnica. Često su svi sjedili i šutjeli. Ponekad suustajali i odlazili, a zaručnik i zaručnica, i kad bi ostali sami, jednako sušutjeli. Malo su kod govorili o svom budućem životu. Knez Andrej se bojao

i stidio da govori o tome. I Natašu je obuzimao taj osjećaj, kao i svi njegoviosjećaji koje je uvijek pogađala. Jedanput ga je Nataša počela ispitivati onjegovu sinu. Knez Andrej je pocrvenio, što mu se sad često događalo i štoje Nataša veoma voljela, i rekao da njegov sin neće živjeti s njima.

- Zašto neće? - zapita prestrašeno Nataša.- Ne mogu ga oteti djedu, i onda ...- Kako bih ga ja voljela - reče Nataša koja je odmah pogodila što on misli

- ali ja znam, vi nećete da svijetu dadete priliku da ogovara vas i mene.Stari je grof katkad prilazio knezu Andreju, ljubio ga, tražio od njega

savjeta za Petjin odgoj ili za Nikolajevu službu. Stara ih je grofica gledala iuzdisala. Sonja se neprestance bojala da je suvišna i trudila se da iznalaziizlike kako bi ih mogla ostaviti same kad im to i nije bilo potrebno. Kad jeknez Andrej govorio (on je veoma lijepo pripovijedao), Nataša ga jeponosno slušala; kad je ona govorila, primjećivala je radosno i u strahu daje on pažljivo i ispitivački motri. Ona se u nedoumici pitala: »Šta on ište umeni? Šta li dokučuje svojim pogledom?« Kadšto ju je obuzimalo ononjeno ludo, nestašno raspoloženje, i tad je neobično rado slušala i gledalakako se knez Andrej smije. On se malokad smijao, ali se zato, kad sesmijao, sav predavao smijehu, a ona je svaki put poslije tog smijehaosjećala da mu je sve bliža. Nataša bi bila posve sretna da je nije plašilamisao na skori rastanak.

Prije no što je otputovao iz Petrograda, knez Andrej je doveo sobomPjera koji nakon bala nije nijednom pohodio Rostovljeve. Pjer se činiosmušen i zbunjen. Razgovarao se s majkom. Nataša i Sonja sjele su zašahovski stolić i pozvale kneza Andreja. On im pristupi.

- Ta vi odavno poznajete Bezuhova? - zapita on - Volite li ga?- Volim, on je sjajan, ali veoma smiješan.I ona, kao i uvijek kad je govorila o Pjeru, stade pričati anegdote o

njegovoj rastresenosti, anegdote koje su čak izmišljali o njemu.- Znate, ja sam mu povjerio našu tajnu - reče knez Andrej. - Ja ga

poznajem od malih nogu. U njega je zlatno srce. Molim vas, Natali - rečeodjednom ozbiljno - ja ću otići i tko zna šta se može desiti. Možda ćete mevi presta ... Dobro, znam da ne smijem o tome govoriti. Samo nešto - ma štovam se dogodilo dok mene ne bude ovdje ...

- Šta bi se dogodilo? ...

- Kakva vas god nesreća snašla - produži knez Andrej - molim vas, M-lleSophie, ma šta se dogodilo, obratite se jedino njemu za savjet i pomoć. Toje najrastreseniji i najsmješniji čovjek, ali ima najzlatnije srce.

Ni otac i majka, ni Sonja, pa ni sam knez Andrej nisu mogli predvidjetikako će na Natašu djelovati rastanak sa zaručnikom. Ona je, zajapurena iuzbuđena, suhih očiju, tumarala toga dana po kući baveći se bilo kakvimsitnicama, kao da joj nije bilo jasno šta je očekuje. Nije plakala ni u časukad se opraštao s njom i posljednji joj put poljubio ruku.

- Ne idite! - progovorila je jedino takvim glasom da se on zamislio nije lidoista potrebno da ostane, i kojega se poslije dugo sjećao. Nije plakala nikad je otišao; ali je nekoliko dana prosjedila u svojoj sobi ne plačući; ništaje nije zanimalo i samo bi kadikad govorila: »Ah, zašto je otišao!«

Ali se dvije sedmice nakon njegova odlaska, isto tako neočekivano za sveoko nje, trgla iz svoga duševnog bola, postala ista onakva kakva je bilaprije, ali promijenjene duševne fizionomije, isto onako kao što je u djecelice drugačije kad ustanu nakon duga bolovanja.

XXV

Zdravlje i značaj kneza Nikolaja Andrejeviča Bolkonskoga uvelike su sepogoršali u tu posljednju godinu dana nakon sinova odlaska. Postao je jošrazdražljiviji i sav je svoj bezrazložni gnjev, koji ga je na mahoveobuzimao, iskaljivao na kneginjici Marji. Kao da je pomno tražio sva njenabolna mjesta kako bi je mogao što okrutnije duševno mučiti. KneginjicaMarja imala je dvije strasti, pa stoga i dvije radosti: sinovca Nikolušku ivjeru, i obje su bile omiljele mete kneževih napadaja i izrugivanja. O čemuse god govorilo, on je skretao razgovor na praznovjerje starih djevojaka ilina razmaženost i iskvarenost djece. »Ti bi htjela da od njega (Nikolenjke)napraviš istu takvu usidjelicu kakva si ti; uzalud ti trud: knezu Andreju jepotreban sin, a ne djevojka« - govoraše on. Ili se obraćao mademoiselleBourienne i pitao je pred kneginjicom Marjom kako joj se sviđaju našipopovi i ikone i zbijao šale ...

Neprestance je bolno vrijeđao kneginjicu Marju, ali se kći nije moralačak ni naprezati da mu oprosti. Zar bi on uopće mogao biti njoj kriv, i zar bimogao njen otac koji je volio nju, kako je ipak znala, biti nepravedan?Kneginjica nije nikad razmišljala o toj uznositoj riječi: »pravednost«. Svizamršeni ljudski zakoni bijahu za nju sadržani u jednom jedinom jasnom ijednostavnom zakonu - zakonu ljubavi i odricanja kojemu nas je učio onajkoji je volio što strada za čovječanstvo, iako je on sam bio - bog. Šta je njojstalo do pravednosti ili nepravednosti ostalih ljudi? Trebalo joj je da samastrada i ljubi, i to je ona činila.

Zimi je u Lise Gore dolazio knez Andrej koji je bio vedar, blag i nježan,kakva ga kneginjica Marja nije odavno vidjela. Ona je naslućivala da mu senešto dogodilo, ali on nije rekao kneginjici Marji ništa o svojoj ljubavi.Pred odlazak se knez Andrej nešto razgovarao s ocem i kneginjica Marja sezamijetila da su pred polazak obojica bila nezadovoljna.

Uskoro nakon odlaska kneza Andreja, kneginjica Marja je pisala iz LisihGora u Petrograd svojoj prijateljici Juliji Karaginoj, o kojoj je kneginjicaMarja maštala, kako uvijek maštaju djevojke, da će je udati za svog brata, i

koja je u to vrijeme bila u žalosti za svojim bratom što je poginuo uTurskoj.

»Jadi su, očito, naš zajednički udes. Draga i nježna moja prijateljice Julie.Vaš je gubitak tako užasan da ga ne mogu sebi drugačije protumačiti

nego kao osobitu milost Boga koji u Svojoj ljubavi hoće da iskuša vas ivašu vrlu majku. Ah, prijateljice moja, religija, i samo religija, može nas, nekažem više utješiti, nego izbaviti od očajanja; samo nam religija možerazjasniti ono što čovjek bez njene pomoći ne može pojmiti: radi čega, zaštostvorenja koja su dobra, uzvišena, koja umiju da budu sretna u životu, kojane samo što nikome ne škode nego su prijeko potrebna drugima da mogubiti sretni - Bog poziva k sebi, a zle, beskorisne, pogubne ljude ili takve kojisu na teret drugima, ostavlja na životu. Prva smrt koju sam vidjela i kojunikad neću zaboraviti - smrt moje drage snahe, učinila je na mene takavdojam. Isto tako kao što vi pitate sudbu zašto je morao umrijeti vaš divnibrat, tako sam i ja pitala zašto mora umrijeti taj anđeo - Liza koja ne samošto nije učinila nikome ništa nažao, nego je u glavi imala uvijek samo dobremisli. I šta se dogodilo, prijateljice moja? Otada je, eto, prošlo pet godina ija sa svojom jadnom pameću počinjem već jasno shvaćati zašto je bilopotrebno da ona umre i kako je ta smrt bila samo izraz beskrajne dobroteStvoriteljeve čija su sva djela, iako ih mi većinom ne shvaćamo, samo znaciNjegove beskrajne ljubavi prema Svojoj tvorevini. Ja često mislim da je onamožda bila odveć anđeoski nevina da bi imala snagu da podnese svemajčinske dužnosti. Ona je kao mlada žena bila besprijekorna; možda ne bimogla biti takva kao majka. Ovako, ne samo što je nama, a napose knezuAndreju, ostavila za sobom najčistije žaljenje i uspomenu nego će ondje posvoj prilici, dobiti ono mjesto kojemu se ja ne smijem ni nadati. Ali da negovorim više samo o njoj, ta je rana i strašna smrt, koliko god bila bolna,najpovoljnije utjecala na mene i na brata. Tada, u času gubitka, nisu mimogle doći na um te misli; tada bih ih bila užasnuta odagnala od sebe, ali jesad to tako jasno i pouzdano. Pišem vam sve to, prijateljice moja, samo zatoda bi vas uvjerila u evanđeosku istinu koja je postala mojim životnimpravilom: nijedna vlas ne pada čovjeku s glave bez Njegove volje. ANjegovu volju vodi samo beskrajna ljubav prema nama pa je stoga sve, štonam se god dogodi, radi našega dobra. Vi pitate hoćemo li provesti zimu uMoskvi? Bez obzira na želju da vas vidim, mislim da nećemo, a niti želim.Začudit ćete se što je tome uzrok Bonaparte. A evo zašto: zdravlje se mog

oca osjetno pogoršava: on ne podnosi da mu netko proturječi i postajerazdražljiv. Tu razdražljivost, kako znate, izazivaju uglavnom političkazbivanja. On ne može podnijeti misao da se Bonaparte vlada prema svimevropskim vladarima kao prema sebi ravnima, napose prema našemu,unuku velike Katarine! Kako znate, ja sam potpuno ravnodušna premapolitičkim događajima, ali iz riječi mog oca i njegovih razgovora sMihajlom Ivanovičem znam sve što se zbiva u svijetu, a osobito znam svepočasti što se odaju Bonaparteu koga, kako se čini, na cijeloj zemaljskojkugli još jedino u Lišim Gorama ne priznaju za velika čovjeka, a još manjeza francuskog cara. I moj otac ne može to podnijeti. Meni se čini da onnerado govori o putu u Moskvu poglavito zato što tako gleda na političkedogađaje i što predviđa sukobe do kojih bi moglo doći zbog njegova načinada izriče svoja mišljenja ne sustežući se ni pred kim. Koliko bi mu koristiloliječenje, toliko bi mu škodile prepirke o Bonaparteu koje bi bileneminovne. Kako bilo da bilo, o tome će se skoro odlučiti. Naš obiteljskiživot teče po staromu, osim što brat Andrej nije ovdje. Kako sam vam većpisala, on se mnogo promijenio u posljednje vrijeme. Nakon svoje nesrećetek je sad, ove godine duševno posve oživio. Postao je onakav kakva samga poznavala kao dijete: dobar, nježan, ima zlatno srce kome ne znamravna. Shvatio je, kako mi se čini, da se život za nj nije svršio. Ali dok setako duševno promijenio, tjelesno je veoma oslabio. Mršaviji je nego prije inevozniji. Bojim se za nj i drago mi je što je krenuo na taj put u inozemstvokoji su mu liječnici već odavno preporučivali. Nadam se da će mu pomoći.Pišete mi da se u Petrogradu o njemu govori kao o jednom od najmarnijih,najobrazovanijih i najpametnijih mladih ljudi. Nemojte mi zamjeriti narodbinskom ponosu - ja nikad u to nisam ni sumnjala. Ne mogu se nabrojitisva dobra djela koja je on ovdje svima učinio, počevši od svojih seljaka pado plemića. Kad je došao u Petrograd, uzeo je samo ono što mu jepripadalo. Čudim se kako uopće dolaze glasine iz Petrograda u Moskvu, anapose takve lažne kao ona o kojoj mi vi pišete - glasina da će se brattobože oženiti malom Rostovom. Ja ne vjerujem da će se Andrej ikad bilokojom oženiti, a pogotovo ne njome. A evo zašto: prvo, iako on malokadgovori o pokojnoj ženi, ja znam da se bol zbog toga gubitka odviše dubokousjekao u njegovo srce a da bi se ikad odlučio da joj nađe posljednicu imaćehu našem malom anđelu. Drugo, zato što ta djevojka, koliko ja znam,nije od onih žena koje bi se mogle svidjeti knezu Andreju. Ne vjerujem da

bi je knez Andrej odabrao sebi za ženu i reći ću otvoreno: i ne želim. Ali,zabrbljala sam se, na kraju sam drugog lista. Zbogom, draga mojaprijateljice; neka vas Bog čuva u Svom svetom i moćnom okrilju. Mojadraga družbenica, mademoiselle Bourienne, šalje vam cjelov.«

XXVI

U sredini ljeta kneginjica Marja primi neočekivano pismo od knezaAndreja iz Švicarske u kojemu joj je priopćavao čudnu i neočekivanunovost. Knez Andrej je pisao da se zaručio s Rostovljevom. Iz cijeloga jepisma izbijao ljubavni zanos prema zaručnici i nježno prijateljstvo ipovjerljivost prema sestri. Pisao je da nikad nije volio ovako kako sad voli ida je tek sad shvatio i upoznao život; molio je sestru da mu oprosti što jojnije bio ništa rekao o svojoj odluci kad je bio u Lišim Gorama, iako jegovorio o tome s ocem. Nije joj bio rekao zato što bi onda kneginjica Marjastala moliti oca da mu dade svoju privolu, a budući da ne bi uspjela,naljutila bi oca i na svojim plećima ponijela svu težinu njegove zlovolje.Uostalom, pisao je on, tada još nije bilo sve tako konačno uglavljeno kaosad. »Tada mi je otac dao rok od godinu dana, a evo je već prošlo šestmjeseci, polovina određenog roka, a ja ostajem čvršće no ikad pri svojojodluci. Kad me liječnici ne bi zadržavali ovdje u toplicama, vratio bih se uRusiju, ali ovako moram odgoditi svoj povratak još za tri mjeseca. Ti znašmene i moje odnose s ocem. Meni ne treba ništa od njega, ja sam uvijek bioi bit ću samostalan, ali da učinim nešto protiv njegove volje, da navučem nasebe njegov gnjev kad mu je, možda, ostalo toliko malo vremena da poživis nama, to bi upola smanjilo moju sreću. Ja pišem sad i njemu pismo o tomistom i molim te da mu u zgodnom času predaš to pismo, pa da mi javiš štoon misli o svemu tome i ina li nade da će pristati da mi smanji rok za trimjeseca«.

Nakon mnogih kolebanja, sumnji i molitava, kneginjica Marja predapismo ocu. Sutradan joj stari knez mirno kaza: - Piši bratu neka pričeka dokne umrem ... Neće dugo - uskoro ću ga osloboditi...

Kneginjica mu htjede odgovoriti, ali joj otac ne dade i uze govoriti sveglasnije i glasnije: - Ženi se, ženi, sinko ... Lijep rod!... Pametni ljudi, a?Bogati, a? Tako je. Lijepu će maćehu dobiti Nikoluška. Piši mu neka seženi, ako hoće, sutra. Nikoluški će maćeha biti ona, a ja ću se oženitiBurjenkom!... Ha, ha, ha, neka ni on ne bude bez maćehe! Samo mu jednoreci, da u mojoj kući ne treba više žena; neka se oženi, ali neka živi sam za

sebe. Možda ćeš i ti preseliti k njemu? - okrenu se on kneginji Marji. - Sbogom pošla dok je zarana, dok je zarana... dok je zarana!...

Nakon te provale gnjeva, knez nije više nijednom govorio o tome. Alisuzdržavan bijes zbog sinove malodušnosti ispoljio se u očevu odnosuprema kćeri. Dotadašnjim predmetima za podsmijevanje pridružio se jošjedan - razgovor o maćehi i udvornost prema M-lle Bourienne.

- A zašto da se ne oženim njome? - govoraše on kćeri. - Bit će kneginjada je divota! - i kneginjica Marja je u čudu i nedoumici počela primjećivatikako otac u posljednje vrijeme doista sve više i više pridobiva za seFrancuskinju. Kneginjica Marja napisa knezu Andreju kako je otac primionjegovo pismo; ali je tješila brata i pripomenula kako se nada da će jošnagovoriti oca.

Nikoluška i njegov odgoj, André i vjera bijahu utjehe i radosti kneginjiceMarje; ali budući da se svaki čovjek mora nečemu nadati, tako je ikneginjica Marja, osim toga, u najskrovitijoj dubini svoje duše potajnosanjarila i nadala se, što ju je najviše tješilo u životu. Te su joj utješne snovei nade davali božji ljudi - jurodivi143 i hodočasnici144 koji su je posjećivalikrišom od kneza. Što je kneginjica Marja bivala starija, što je višeupoznavala život i promatrala ga, to se više čudila kratkovidnosti ljudi kojiovdje, na zemlji traže užitke i sreću, koji se zlopate, muče, bore i nanosejedan drugome zlo ne bi li postigli tu nemoguću, prividnu i grešnu sreću.»Knez Andrej je volio svoju ženu, ona je umrla, njemu to nije dovoljno,hoće da poveže svoju sreću s drugom ženom. Otac to neće jer želi da seknez Andrej oženi bogatijom i uglednijom. I svi se oni bore, i pate, i muče, igriješe dušu, svoju vječnu dušu, ne bi li se domogli blaga koje traje trenut.Nije dosta što mi to sami znamo - Krist, sin Božji, sišao je na zemlju i rekaonam da je ovaj život trenutačni život, kušnja, a mi se svejednako držimo zanj i mislimo da ćemo se u njemu usrećiti. Kako to nitko nije shvatio? -mišljaše kneginjica Marja. - Nitko osim ovih prezrenih božjih ljudi koji storbom na leđima dolaze k meni na stražnji ulaz, jer se boje da ih knez nevidi, a boje se ne zato što bi stradali od njega, nego zato da ga ne navedu nagrijeh. Napustiti obitelj, zavičaj, sve brige o zemaljskim dobrima zato da, neprianjajući ni za što, idu pod tuđim imenom u prtenim odrpuljama od mjestado mjesta, ne nanoseći ljudima štete i moleći se za njih, moleći se i za one

koji ih gone i za one koji ih štite: iznad te istine i života nema druge istine iživota!«

Bila je jedna hodočasnica, Fedosjuška, pedesetogodišnja mala, mirna,kozičava žena koja je već više od trideset godina hodala bosa i u okovima.Nju je kneginjica Marja posebno voljela. Jednom, dok je Fedosjuška umračnoj sobi, samo pri svjetlu kandila, pričala o svom životu, kneginjiciMarji dođe takvom silinom na pamet misao o tome da je jedina Fedosjuškanašla istinski put u životu te je odlučila da i sama pođe potucati se posvijetu. Kad je Fedosjuška otišla na spavanje, kneginjica Marja je dugorazmišljala o tome i naposljetku odlučila da treba da ide u hodočasnike, makako to čudno bilo. Povjerila je svoju nakanu samo jednom svećeniku-monahu, ocu Akinfiju, i svećenik je odobrio njenu nakanu. Pod izlikom daželi obdariti hodočasnice, kneginjica Marja je pribavila sebi potpunuopremu hodočasnicâ: košulju, opanke, kaftan i crni rubac. Često je prilazilasvom najdražem ormaru i zastajala u dvoumici nije li već došlo vrijeme daizvrši svoju nakanu.

Slušajući pričanja hodočasnica, često su je uzbuđivale njihovejednostavne riječi koje su one izgovarale mehanički, ali koje su za nju bilepune duboka smisla, tako da je u više navrata bila spremna da sve napusti ipobjegne od kuće. U duhu je već vidjela sebe uz Fedosjušku kako u grubojodrpulji, sa štapom i torbom obramnicom korača prašnom cestom, i timputem na kojemu nema ni zavisti, ni ljudske ljubavi, ni želja, ide odugodnika do ugodnika i napokon onamo gdje nema ni boli, ni uzdaha, i gdjesu samo vječna radost i blaženstvo.

»Doći ću do jednog mjesta, pomolit ću se; dok se ne priviknem, nezavolim - poći ću dalje. Ići ću sve dotle dok me noge nose pa ću leći iumrijeti gdje bilo te ću, napokon, stići u onu vječnu, tihu luku gdje nema niboli ni uzdaha!...« - razmišljaše kneginjica Marja.

Ali poslije, kad bi ugledala oca, a napose maloga Koku, njena je nakanaslabila, kradom je plakala i osjećala da je grešnica: voljela je oca i sinovcaviše no Boga.

ČETVRTI DIO

I

Biblijska predaja kaže da je nerad - besposlenost bila uvjet za blaženstvoprvoga čovjeka do njegova pada. Ljubav prema besposlenosti ostala je ista iu palom čovjeku, ali prokletstvo neprekidno leži na čovjeku, i to ne samozato što moramo u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj nego i zato što posvojim duševnim svojstvima ne možemo biti besposleni i mirni. Tajni namglas govori da moramo osjećati krivicu zato što smo besposleni. Kad bi sečovjek nekako mogao zateći u takvom stanju u kojemu bi, kad je besposlen,osjećao da je od koristi i da izvršava svoju dužnost, našao bi nešto odprvobitnoga blaženstva. A takvo stanje obavezne i besprijekornebesposlenosti uživa cio jedan stalež - vojnički stalež. Ta je obavezna ibesprijekorna besposlenost bila i bit će glavni čar vojne službe.

Nikolaj Rostov potpuno je uživao to blaženstvo pošto je poslije 1807.nastavio služiti u Pavlogradskom puku, u kojemu je već zapovijedaoeskadronom koji je bio preuzeo od Denisova.

Rostov je postao grub, dobar momak, za koga bi moskovski znanci reklida je ponešto mauvais genre,145 ali koga su voljeli i cijenili drugovi,podređeni i starješine i koji je bio zadovoljan svojim životom. U posljednjeje vrijeme, godine 1809, u pismima od kuće počesto čitao majčinejadikovke o tome kako se njihovo imovinsko stanje sve više i višepogoršava i da je vrijeme da dođe kući, da obraduje i umiri stare roditelje.

Čitajući ta pisma, Nikolaj se bojao da ga ne izvuku iz one sredine u kojojje on, izdvojivši se od svega životnog meteža, živio tako mirno i povučeno.Slutio je da će prije ili kasnije morati opet ući u onaj životni vrtlog ukojemu se imovinske prilike čas pogoršavaju, čas popravljaju, upraviteljipodnose obračune, gdje su svađe, spletke, veze, društvo, Sonjina ljubav ivjera koju joj je bio zadao. Sve je to bilo strahovito mučno, zapleteno, pa jeon na majčina pisma odgovarao hladnim klasičnim pismima koja supočinjala ovako: »Ma chère maman«146 a završavala se ovako: »Votre

obéissant fils«,147 a da nije spominjao kad namjerava doći kući. Godine1810. dobio je pisma od kuće u kojima su mu javljali o Natašinim zarukamas Bolkonskim i o tome da će svadba biti za godinu dana zato što stari knezne daje privolu. To je pismo ogorčilo, uvrijedilo Nikolaja. Prvo, bilo mu ježao što će kuću napustiti Nataša koju je on u obitelji najviše volio; drugo, sasvog husarskog gledišta žalio je što nije bio ondje, jer bi on pokazao tomBolkonskom da srođavanje s njim nije baš tko zna kako velika čast i da se,ako on voli Natašu, može oženiti i bez dopuštenja sumanuta oca. Časak sekolebao ne bi li zatražio dopust da vidi Natašu kao zaručnicu, ali su nadošlimanevri, razmišljao je o Šonji, o zbrci kod kuće i opet odgodio. Ali sproljeća iste godine primi pismo od majke, koje je pisala bez grofovaznanja, i to ga pismo uvjeri da treba putovati. Majka je pisala da će savimutak, ako Nikolaj ne dođe i ne prihvati se posla, otići na bubanj i da će sesvi potucati po svijetu. Grof je tako slab, tako se predao u ruke Mitenjki, itako je dobar, i tako ga svi varaju da je sve gore i gore. »Za miloga boga,preklinjem te dođi odmah ako nećeš da unesrećiš mene i cijelu svojuobitelj« - pisaše grofica.

To je pismo djelovalo na Nikolaja. On je imao onaj prosječni zdravirazum koji mu je govorio što treba da radi.

Sad je valjalo, ako ne i napustiti službu, a ono bar poći na dopust. Nijeznao zašto je trebalo da ide; ali kad se poslije ručka ispavao, zapovjedio jeda mu osedlaju zelenka Marsa, davno nejahana i neobično zla ždrijepca, pakad se vratio kući na zapjenjenom ždrijepcu, rekao je Lavruški (Denisovljevje lakaj ostao kod Rostova) i drugovima, kad su uvečer došli, da je zatražiodopust i da ide kući. Koliko mu je god bilo teško i čudno pomisliti da ćeotići prije nego dozna iz štaba hoće li biti promaknut u čin kapetana (što gaje osobito zanimalo), ili hoće li dobiti Anu148 za posljednje manevre; kolikomu je god bilo čudno pomisliti da će otići a da ne proda grofu Gluhovskomtrojku dorata za koje se poljski grof pogađao s njim i za koje se bio okladioda će ih prodati za dvije tisuće; koliko se god činilo neshvatljivo da će sebez njega održati onaj bal koji je trebalo da husari prirede za panuPrzazdecku, usprkos ulanima koji su priređivali bal pani Borzozowskoj -znao je da mora otići iz svoga vedrog lijepog svijeta onamo nekamo gdje jesve besmisleno i zbrkano. Nakon sedmicu dana dobio je dopust. Husari,drugovi ne samo iz puka nego i iz brigade, prirediše u Rostovljevu čast

ručak koji je stao petnaest rubalja po glavi - svirala su dva orkestra, pjevaladva zbora pjevača; Rostov je plesao trepak s majorom Basovom; pijani suoficiri bacali Rostova u zrak, grlili ga i ispustili; vojnici trećega eskadronabacali su ga još jednom u zrak i vikali hura! Zatim su Rostova strpali usaonice i ispratili ga do prve stanice.

Do na pola puta, od Kremenčuga do Kijeva, sve su Rostovljeve misli, kaoi obično, letjele natrag u eskadron; ali kad je prevalio pola puta, počeo jeveć zaboravljati trojku dorata, svoga narednika Dožojvejka i stao seuznemireno pitati šta će i kako će sve zateći u Otradnome. Što se višepribližavao kući, to je napregnutije, kudikamo napregnutije (kao da jeduševno osjećanje bilo podređeno onom zakonu zemljine sile teže pokojemu je brzina pada obrnuto razmjerna s kvadratom udaljenosti) mislio osvom domu; na posljednjoj je postaji pred Otradnim dao kočijašu tri rubljaza rakiju i kao dječak, sav zadihan, ustrčao uz ulazne stepenice.

Polije oduševljenja zbog sastanka i poslije onog čudnog osjećanja da nijeonako kako si očekivao - sve je isto, čemu sam se toliko žurio! - Nikolaj sestade uživljavati u svoj stari domaći svijet. Otac i majka bijahu isti kao iprije, samo su se nešto postarali. Nov je bio nekakav nemir i povremenoneslaganje čega prije nije bilo i što je, kako je Nikolaj uskoro doznao,potjecalo od loših imovinskih prilika. Sonja je već ušla u dvadesetu godinu.Nije se više proljepšavala, činilo se da neće biti ništa ljepša nego što je sad;ali i to je bilo dovoljno. Otkako je došao Nikolaj, sva je odisala srećom iljubavlju, i čvrsta, nepokolebljiva ljubav te djevojke budila je u njemuradost. Petja i Nataša najviše su iznenadili Nikolaja. Petja je već velik,trinaestogodišnji, lijep, veseo i pametan i obijestan dječak kome se većmijenjao glas. Nataši se Nikolaj dugo čudio i smijao gledajući je: - Sasvimsi drugačija - reče joj.

- Šta, jesam li poružnjela?- Naprotiv, nekako si dostojanstvena. Kneginja! - reče joj šapatom.- Tako je, tako je, tako je - radosno će Nataša.Nataša mu ispripovjedi o svom romanu s knezom Andrejom, o njegovu

dolasku u Otradno i pokaza mu posljednje pismo.- Onda, je li ti drago? - upita ga Nataša. - Ja sam sad tako mirna, sretna.- Veoma mi je drago - odvrati Nikolaj. - On je krasan čovjek. A jesi li

jako zaljubljena u njega?

- Kako bih ti rekla - odgovori Nataša - bila sam zaljubljena u Borisa, uučitelja, u Denisova, ali je ovo posve drugačije. Mirna sam, čvrsta. Znam danema boljega čovjeka od njega, i tako sam sad mirna, i tako mi je lijepo.Sasvim drugačije nego prije.

Nikolaj reče da mu nije drago što je svadba odgođena za godinu dana; aliNataša napadne žestoko brata dokazujući mu da nije moglo biti drugačije,da bi bilo ružno ući u obitelj protiv očeve volje, da je ona samo tako htjela.

- Ti to nikako, nikako ne razumiješ - reče ona. Nikolaj umukne i složi se snjom.

Brat se često čudio gledajući je. Nimalo nije bila nalik na zaljubljenuzaručnicu koja je odvojena od zaručnika. Bila je staložena, mirna, vesela,baš kao i prije. Nikolaj se čudio i čak počinjao sumnjati u prosidbuBolkonskoga. Nije vjerovao da je o njenoj sudbini već odlučeno, to više štoje nije vidio s knezom Andrejem. Sve mu se činilo da u tom namjeravanombraku ima nešto što ne valja.

»Čemu odgađanje? Zašto se nisu javno zaručili?« - mišljaše on. Kad sejednom porazgovarao s majkom o sestri, vidio je da majka isto tako udubini duše sumnja katkad u taj brak.

- Evo piše - kazivaše ona pokazujući sinu pismo kneza Andreja osjećajućiu potaji, kao i sve majke, kivnost prema kćeri zbog njene buduće bračnesreće - piše da neće doći prije prosinca. Šta ga to može zadržati? Zacijelobolest! Veoma je slaba zdravlja. Ne govori o tome Nataši! Neka te nezavarava što je vesela: to ona proživljava svoje posljednje djevojačke dane,a ja znam kako joj je svaki put kad primi pismo. A, uostalom, dat će bog paće biti sve dobro - zaključila bi ona svaki put - on je krasan čovjek.

II

U prvo vrijeme nakon svakog dolaska Nikolaj je bio ozbiljan i čakturoban. Mučilo ga je što mora sudjelovati u tim glupim gospodarskimposlovima zbog kojih ga je mati bila pozvala. Da bi što prije svalio s plećataj teret, on je treći dan nakon svog dolaska ljutito, ne odgovarajući napitanje kamo ide, otišao nabranih obrva Mitenjki u krilo kuće i zatražio odnjega račune od svega. Šta su računi od svega, Nikolaj je znao još manjenego Mitenjka koga obuze strah i zbunjenost. Razgovor i Mitenjkin obračunnisu dugo trajali. Dva seoska kneza, jedan izabran od seljaka, a drugipostavljen od zemstva,149 koji su čekali u predsoblju krila, prestrašeni izadovoljni slušali su najprije kako grmi i trešti glas mladoga grofa koji kaoda je bivao sve jači i jači, slušali su psovke i strašne riječi što su pljuštalejedna za drugom.

- Razbojnice! Nezahvalna životinjo!... Sasjeći ću te, pseto ... Nećeš taticu... Okrao ... - itd.

Zatim su ti ljudi, isto tako zadovoljni i preplašeni vidjeli kako je mladigrof, sav zajapuren, zakrvavljenih očiju, izvukao za ovratnik Mitenjku, paga u pogodnom času dok je govorio veoma spretno udario nogom ikoljenom u stražnjicu i povikao: »Napolje! Da te ne vidim više ovdje,huljo!«

Mitenjka je sunovratice sletio niz šest stepenica i pobjegao u cvjetnjak.(Taj je cvjetnjak bio poznato utočište prestupnika u Otradnome. SamMitenjka, kad se vraćao pijan iz grada, skrivao se u tom cvjetnjaku, i mnogisu stanovnici Otradnoga koji su se skrivali pred Mitenjkom znali zaspasonosnu moć tog cvjetnjaka.) Mitenjkina žena i svastike prestrašenihlica izviriše u trijem na vrata sobe u kojoj je virio čist samovar i stajalaupraviteljeva visoka postelja s jorganom od ustrižaka.

Mladi grof je zadihan, ne osvrćući se na njih, prošao odlučnim koracimapored njih i otišao kući.

Grofica je odmah od djevojaka doznala što se odigralo u krilu zgrade, i ujednu se ruku umirila što će se njihove imovinske prilike sad zacijelopopraviti, u drugu se pak ruku uznemirila kako će to podnijeti njen sin.

Nekoliko je puta prilazila na prstima njegovim vratima i slušala kako pušilulu za lulom.

Sutradan je stari grof pozvao sina na stranu i rekao mu smiješeći sebojažljivo:

- A znaš li ti, dušo draga, da si se nepotrebno razljutio! Mitenjka mi jesve ispričao.

»Znao sam ja - pomisli Nikolaj - da nikad ništa neću shvatiti ovdje, uovom blesavom svijetu«.

- Ti si se rasrdio što nije upisao onih sedamsto rubalja. Ta on ih je upisaou prijenosu, a ti nisi drugu stranu ni pogledao.

- Tatice, on je hulja i lopov, ja znam. I što sam učinio, učinio sam. A ako ihoćete, ja mu neću ništa govoriti.

- Nemoj tako, dušo draga! (Grof je također bio zbunjen. Osjećao je da jeloše gospodario s imanjem svoje žene i da je kriv svojoj djeci, ali nije znaokako bi to popravio.) Nemoj tako, ja te molim da se pozabaviš s poslovima,ja sam star, ja...

- Neću, tatice, oprostite ako sam vam pričinio nepriliku; ja se razumijemjoš manje od vas.

»Do vraga i oni, ti seljaci, i novci, i prijenosi na drugu stranu - mišljašeon. - Nekad sam još razumio kako se od četvrtine uloga dotjera do šestuloga, ali šta je prijenos na drugu stranu - nemam pojma« - reče sebi, iotada se nije više miješao u poslove. Samo je jedanput grofica pozvala sina,rekla mu da ima mjenicu od Ane Mihajlovne na dvije tisuće i upitala ga štokani učiniti s tim.

- Evo šta - odgovori Nikolaj. - Rekli ste da od mene zavisi; ja ne volim niAnu Mihajlovnu ni Borisa, ali su oni bili siromašni i naši prijatelji. Onda,evo šta! - i on razdere mjenicu i tim svojim postupkom natjera staru groficuda zaplače od radosti. Poslije toga se mladi Rostov nije više miješao ni ukakve poslove, nego se strastveno odao lovu s psima koji nije još poznavao,a kojim se stari grof uvelike bavio.

III

Već su pali prvi mrazevi, jutarnje su smrzavice zaleđivale zemljuraskvašenu od jesenjih kiša, zelen se već bila ubusila i odudarala svojimživim zelenilom od njiva pocrnjeloga, stokom izgaženog ozimog isvijetložutog jarog strništa s crvenim poljima heljde. Vršike i šume, koje suna kraju kolovoza još bili otoci sred crnih polja ozimih usjeva i strništa,postadoše zlaćani i jarko crveni otoci sred jarko zelenih ozimih usjeva.Zečevi su se već dopola olinjali, lisičja se legla počela razilaziti na svestrane, mladi vukovi narasli veći od pasa. Bilo je najljepše vrijeme za lov.Psi mladog strastvenog lovca Rostova ne samo što su već bili spremni zalov nego su se i podbili, tako da je na zajedničkom lovačkom vijećanju biloodlučeno da se psima dade tri dana odmora pa da se 16. rujna krene u lov ito da se počne od Dubrave gdje se nalazilo nedirnuto vučje leglo.

Tako je bilo na dan 14. rujna.Cio taj dan lovci su bili kod kuće; bilo je mrazovito i studen je štipala, ali

pred večer stade popuštati i objuži. Kad je 15. rujna ujutro mladi Rostov ukućnom kaputu izvirio na prozor, vidio je jutro da nije moglo biti ljepše zalov; nebo kao da se topilo i bez vjetra spuštalo na zemlju. Jedino kretanje uzraku bilo je lagano spuštanje mikroskopskih kapljica izmaglice ili magle. Sogoljelog granja u vrtu visjele su bistre kapi i padale na lišće što je netomotpalo. Sjajna i mokra zemlja u povrtnjaku crnjela se kao mrak i stapala sesasvim blizu s mutnim i vlažnim maglenim pokrivačem. Nikolaj iziđe naulazne stepenice što bijahu mokre i zamazane od nanesena blata; mirisalo jena loćkavo lišće i na pse. Crnopjegasta kuja Milka, široke zadnjice i velikihcrnih izbuljenih očiju, opazi gospodara pa ustade, uzmače i legne zečki,zatim nenadano skoči i liznu ga pravo u nos i u brkove. Drugi pas, hrt,ugleda gospodara s vrtne staze i pojuri sunovratice, izvijajući se u leđima,prema stepenicama te podiže rep i stade se češati o Nikolajeve noge.

- O hoj! - dopre u tom času lovački poklič koji se ne može oponašati ikoji udružuje u sebi najdublji bas i najviši tenor; i iza ugla iziđe glavni psari lovački vođa Danilo, ošišan unaokolo na ukrajinsku, sijed, naboran lovacsa svinutim korbačem u ruci, držeći se onako samosvjesno i prezirno prema

svemu na svijetu kako se drže samo lovci. On smače svoju čerkesku kapupred gospodinom i prezirno ga pogleda. Taj prezir nije vrijeđao gospodara:Nikolaj je znao da je taj Danilo, koji sve prezire i izdiže se iznad svega,ipak njegov sluga i lovac.

- Danila! - reče Nikolaj bojažljivo i osjećajući kako ga je, kad je vidioono vrijeme pogodno za lov, one pse i lovca, obuzela već ona nesavladivalovačka strast kad čovjek zaboravlja sve svoje pređašnje nakane, kaozaljubljenik pred ljubovcom.

- Šta zapovijedate, vaša svjetlosti? - zapita Danilo glasom kao uarciđakona, promuklim od uckanja, a dva crna sjajna crna oka pogledašepoprijeko gospodina koji je ušutio. »Šta, ne možeš odoljeti?« - kandakazaše ta dva oka.

- Lijep dan, a? I za hajku i za trku, a? - reče Nikolaj češući Milku zaušima.

Danilo ne odgovori već zatrepta očima.- Poslao sam Uvarku da osluhne u zoru - reče on u basu nakon

kratkotrajne šutnje - kaže da ih je prevela u ostradnjansku branjevinu, ondjesu zavijali. (Prevela je značilo da je vučica, za koju su obojica znali, prešla smladunčadi u otradnjansku šumu koja je bila dvije vrste daleko od kuće ikoja je sred polja nalikovala na otok.) - Pa trebalo bi poći? - reče Nikolaj. -Dođider k meni s Uvarkom!

- Kako zapovijedate!- Onda, nemoj još hraniti!- Razumijem.Nakon pet minuta Danilo i Uvarka stajali su u Nikolajevu velikom

kabinetu. Mada je Danilo bio malen rastom, podsjećao je, kad je bio u sobi,na konja ili medvjeda koga vidiš na podu sred pokućstva i u prilikama ukojima žive ljudi. Danilo je sam to osjećao pa je, kao i obično, stajao tik uzvrata, nastojao da govori što tiše i da se ne miče kako ne bi nekako oštetiogospodske sobe, i gledao da što prije kaže sve i iziđe napolje, ispod stropapod nebeski svod.

Pošto je završio ispitivanje i doznao od Danila da psima nije ništa(Danilo je i sam htio da ide), Nikolaj zapovijedi da osedlaju konje. Alitaman je Danilo htio da iziđe kad u sobu uđe brzim korakom Nataša, jošnepočešljana i neodjevena, u velikom dadiljinom rupcu. Petja utrča s njom.

- Ideš? - reče Nataša. - Ja sam odmah znala! Sonja je rekla da nećete ići.Ja sam znala da je danas takav dan da se mora ići.

- Idemo - odgovori preko volje Nikolaj koji je danas kanio prireditiozbiljan lov pa nije imao volje da povede Natašu i Petju. - Idemo, ali samona vukove: tebi bi bilo dosadno.

- Ti znaš da mi je to najveći užitak - prihvati Nataša.- Ovo nije lijepo - sam ide, zapovijedio da osedlaju konja, a nama ni

riječi!- Prepreka se Rus ne boji, idemo! - povika Petja.- Ta ti ionako ne smiješ: mamica je rekla da ne smiješ - reče Nikolaj

Nataši.- Baš idem, svakako idem - odlučno će Nataša. - Danila, zapovijedi da

nam osedlaju konje i neka Mihajla iziđe s mojim psima - obrati se onalovačkom vođi.

Danilu se ionako činilo teško i neprilično što je u sobi, a da još imanekakva posla s gospođicom - činilo mu se nemoguće. Oborio je oči ipožurio se da iziđe, kao da ga se to ništa ne tiče, pazeći da nekako slučajnojoš ne povrijedi gospođicu.

IV

Stari grof, koji je uvijek priređivao velike lovove i koji je sad brigu olovu predao sinu, bio je tog dana, 15. rujna, dobre volje i spremao se da isam pođe.

Za jedan sat bili su svi pred ulaznim stepenicama. Nikolaj je strogo iozbiljno, pokazajući da mu sad nije do šale, prošao pored Nataše i Petje kojisu mu nešto govorili. Pregledao je sve što je bilo spremno za lov, poslaonaprijed pasji čopor i lovce da pođu s druge strane, uzjahao na svog riđanadonske pasmine i, podzviznuvši psima, krenuo preko gumna u polje premaotradnjanskoj branjevini. Konja starog grofa, uškopljena alata, koga su zvaliVifljanka, vodio je grofov konjušar; trebalo je da se sam grof odveze ukolima pravo na mjesto kojim prolazi zvjerka i koje su mu prepustili.

U svemu su izveli pedeset i četiri psa hajkaša s kojima je izišlo šest štoglavnih, što običnih psara. Osim gospode bilo je osam hrtovođa za kojimaje kaskalo više od četrdeset hrtova, tako da je s gospodskim psima izišlo upolje oko sto trideset pasa i dvadeset lovaca na konjima.

Svaki je pas znao svoga gospodara i svoje ime. Svaki je lovac znao svojposao, mjesto i zadatak. Čim su izišli iz dvorišta, svi su se bez buke irazgovora, mirno i jednakomjerno, razvili putom i poljem i pošli premaotradnjanskoj šumi.

Konji su išli poljem kao po sagu i katkad, prelazeći putove, šljepkali polokvama. Maglovito nebo spuštalo se i dalje neprimjetno i jednolično nazemlju; zrak bijaše miran, topao, bez zvukova. Od vremena do vremenačulo se zviždanje lovaca, čas frktanje konja, čas udarac korbačem iliskvičanje psa koji nije bio na svom mjestu.

Kad su prošli otprilike jednu vrstu, pred Rostovljevim je lovcima iznikloiz magle još pet jahača s psima. Pred njima je jahao svjež, naočit staracvelikih sijedih brkova.

- Zdravo, čiko - pozdravi ga Nikolaj kad mu starac priđe.- Jasno, marš! ... Znao sam ja - prozbori čiko (dalji rođak, siromašni

susjed Rostovljevih) - znao sam ja da nećeš izdržati, i dobro je što ideš.Jasno, marš! (To je bila čikina omiljela uzrečica.) Idi odmah u branjevinu,

jer mi je moj Girčik javio da su Ilaginovi lovci u Komicima; oni će ti -jasno, marš! - odnijeti leglo ispred nosa.

- Onamo i idem. Da udružimo čopore, je li? - zapita Nikolaj. - Da ihudružimo ...

Pse haj kaše udružiše u jedan čopor pa čiko i Nikolaj krenuše jedan uzdrugog. Nataša, sva umotana rupcima ispod kojih se vidjelo njeno živahnolice sjajnih očiju, dojuri do njih s Petjom, koji nije zaostajao za njom, i slovcem Mihajlom i konjušarom koga joj je bila pridjelila dadilja. Petja senečemu smijao i tukao i potezao za uzdu svoga konja. Nataša je vješto isigurno sjedila na svom vrancu Arapčiku i zaustavila ga pouzdanom rukom,bez po muke.

Čiko se nezadovoljno osvrnu na Petju i Natašu. On nije rado miješaomaženje s ozbiljnim lovačkim poslom.

- Zdravo, čiko, i mi idemo - povika Petja.- Zdravo, zdravo, ali nemojte pse pogaziti - strogo će čiko.- Nikolenjka, da znaš što je Trunila divan pas! Prepoznao me - reče

Nataša za svog omiljelog psa hajkaša.»Prvo, Trunila nije pas nego ogar« - pomisli Nikolaj i strogo pogleda

sestru hoteći joj natuknuti kako treba da su u tom času daleko jedan oddrugoga. Nataša shvati.

- Nemojte, čiko, misliti da ćemo mi bilo kome smetati - reče Nataša. -Stat ćemo na svoja mjesta i nećemo se ni maknuti.

- I dobro ćete učiniti, grofičice - reče čiko. - Samo nemojte da padnete skonja - primetnu - jer se - jasno, marš! - nemate za što držati.

Usamljena otradnjanska branjevina vidjela se na sto hvati pred njima iveć su joj prilazili glavni psari. Pošto je s čikom konačno odlučio odakle ćepustiti hajkaše i pokazao Nataši mjesto gdje će stajati i gdje nikako nijemoglo ništa natrčati, Rostov se uputi da obiđe jarugu.

- E pa, sinovče, ideš na matorca - reče čiko - pazi da ti ne umakne izmeđunogu.

- Vidjet ćemo - odvrati Rostov. - Karaj, uc-uc! - viknu on odgovarajućitim uzvikom na čikine riječi. Karaj je bio star i grdan pas kosmate gubicekoji je bio poznat po tome što je sam mogao svladati matoroga vuka. Svi suzauzeli svoja mjesta.

Stari grof je znao kako mu je sin vatren lovac pa je pohitao da ne zakasni,i glavni psari još nisu ni došli do mjesta, a Ilja Andrejič se, vedar, rumen,

uzdrhtalih obraza, dovezao na svojim vrancima preko ozimih usjeva domjesta koje su mu bili prepustili te, pošto je namjestio bundu i stavio nasebe lovačku opremu, uzjaha svoju uhranjenu, situ, mirnu i dobru Vifljankukoja je, kao i on, bila posijedjela. Konje i kola poslaše natrag. Iako grof IljaAndrejič nije bio rođeni lovac, dobro je znao lovačke zakone pa zato potjerakonja u okrajak grmlja blizu kojega se nalazio, raspravi uzde, namjesti se nasedlu i, osjećajući da je spreman, obazre se i nasmiješi.

Do njega se nalazio njegov sobar, stari, ali već otežali jahač, SemjonČekmar. Čekmar je držao na uzici tri ljuta vučjaka koji su, međutim, biliisto onako gojni kao i gospodar i konj. Dva stara pametna psa polijegašenevezani. Stotinjak koračaja dublje u okrajku bijaše drugi grofov konjušar,Mićka, pomaman konjik i strastven lovac. Grof je po staroj navadi popioprije lova srebrn peharčić lovačke prepečenice, prezalogajio i popio polaboce svog omiljelog bordoa.

Ilja Andrejič se ponešto zacrvenio od vina i vožnje; ovlažene su mu seoči neobično krijesile pa je, onako umotan u bundu i sjedeći na sedlu,podsjećao na dijete koje su spremili da izvedu na šetnju.

Pošto je obavio sve svoje poslove, Čekmar, mršav, upalih obraza,pogledavaše gospodina s kojim je trideset godina živio kao jedna duša i,znajući da je dobre volje, očekivao ugodan razgovor. Još se jedan konjanikoprezno približio (vidjelo se da je živio pod stegom) iz šume i stao izagrofa. Taj je čovjek bio starac sijede brade, u ženskoj kućnoj haljini ivisokoj kapi. Bio je to luda Nastasja Ivanovna.

- De, Nastasja Ivanovna - prošapta grof i namigne mu - samo poplašidivljač pa ćeš dobiti od Danila.

- Nisam ni ja ... mačji kašalj - reče Nastasja Ivanovna.- Pssst! - zapsiče grof pa se okrenu Semjonu.- Jesi li vidio Nataliju Iljiničnu? - upita Semjona. - Gdje je?- Ona i Petar Iljič stali su kod Žarovljevih burjana - odgovori Semjon

smiješeći se. - Ako i jest dama, ali ima silnu volju.- A ne čudiš li se, Semjone, kako jaše... A? - priupita grof. - Ne bi se

nijednog muškarca postidjela!- Kako se ne bi čudio? Jaše od važno, vješto!- A gdje je Nikolaša? Valjda više Ljadovskog vrha? - svejednako šapatom

pitaše grof.

- Baš tako. Zna on već gdje treba stati. A tako fino umije jahati da seDanilo i ja poneki put ne možemo iščuditi - reče Semjon koji je znao kakoće ugoditi gospodaru.

- Dobro jaše, a? A kakav je na konju, a?- Kao slika! Kad je ono neki dan iz Zavarzinskih burjana istjerao lisicu pa

je stao preticati, od šume, čudo jedno - konj je vrijedan tisuću rubalja, ajahaču cijene nema. E, bogme, takvog deliju treba tražiti!

- Tražiti... - ponovi grof koji je očito, žalio što je Semjon tako brzoprestao govoriti. - Tražiti - reče pa raširi skute svoje bunde i izvadiburmuticu.

- Kad je onomadne izišao s liturgije okićen svim odlikovanjima, a MihailSidorič... - Semjon ne doreče, jer začu kako se kroz miran zrak jasnorazlegnu hajkanje i kevtanje najviše dvaju ili triju pasa hajkaša. On sažeglavu, osluhnu i šutke priprijeti prstom gospodinu. - Nagazili su na leglo ...- prošapta - udarili su pravo preko Ljadovske.

Grof je zaboravio odagnati smiješak s lica pa je gledao pravo u daljinu naproplanak i ne šmrčući držao u ruci burmuticu. Odmah za pasjim lavežomrazlegnu se duboko trubljenje Danilova roga koji je javljao da su digli vuka;pasji čopor pridruži se prvim trima psima pa dopre kevtanje pasa hajkaša iono posebno zavijanje po kojemu se poznaje da gone vuka. Glavni psarinisu više uckali nego alakali, a sve je glasove nadjačavao Danilov glas, časkrupan, čas prodoran i tanak. Činilo se kao da Danilov glas ispunja svušumu, dopire izvan šume i odjekuje daleko u polju.

Pošto su nekoliko trenutaka šutke slušali, grof i njegov konjušar uvjere seda su se psi podijelili na dva čopora: jedan, veći, koji je osobito žestokoštektao, počeo se udaljavati, a drugi se dio čopora otisnuo niza šumu, mimogrofa, i od tog je čopora dopiralo Danilovo alakanje. Oba su se ta hajkanjaslijevala, prelijevala, ali su se oba udaljavala. Semjon uzdahnu i saže se darazmrsi uzicu u koju se zapleo mlad pas; grof također uzdahnu, a kad opaziu ruci burmuticu, otvori je i izvadi prstovet.

- Natrag! - viknu Semjon na psa koji je izišao iz okrajka. Grof se lecnu iispusti burmuticu. Nastasja Ivanovna sjaha da je podigne.

Grof i Semjon gledahu ga. Odjednom se, kako često biva, glasovi hajke utren oka približiše kao da baš tu, pred njima, laju psi i alače Danilo.

Grof se obazre i desno od sebe spazi Mićku koji je izbečio oči na grofa,pridigao kapu i pokazivao mu naprijed, na drugu stranu.

- Drž' ga! - povika on takvim glasom da se vidjelo kako mu je ta riječ bilaveć odavno na jeziku i mučila ga. I on pusti pse i pojuri prema grofu.

Grof i Semjon pojuriše iz grmlja i lijevo od sebe ugledaše vuka kako lakakoraka, gegajući se, trči lijevo od njih baš prema onom okrajku u kojem suoni bili. Ljuti psi ciknuše, otrgoše se s uzica i udariše mimo konjske nogeprema vuku.

Vuk zastade u trku, okrenu nespretno svoju široku glavu prema psima,kao da boluje od zadavice, i jednako se lako gegajući, zagrabi jedanput, dvaput, zamaha repom i nestade u okrajku. U istom času iskočiše iz suprotnogokrajka, zavijajući kao da plaču i usplahireni, jedan, drugi, treći pas hajkaš,te cio čopor poletje poljem onim istim putom kojim je potrčao vuk. Odmahza psima razmače se lještak i ukaza se Danilov mrkalj koji se bio ovraniood znoja. Na njegovim dugim leđima sjedio je zguren Danilo, pognutnaprijed, bez kape, razbarušenih sjedina nad crvenim znojnim licem.

- Alalala, alala ... - vikaše on. Kad spazi grofa, oči mu sijevnuše.- D ...! - vrisnu on i zaprijeti korbačem grofu.- Pro... li vuka!... Lovci! - I kao da neće da udostoji grofa više ni jedne

riječi, on sav svoj bijes na grofa iskali na svom mrkom jalovcu tako da gaudari po upalim mokrim slabinama i poletje za psima. Grof stajaše kaooparen osvrćući se i kušajući osmijehom nagnati Semjona da se sažali na nj.Ali Semjona nije više bilo: on je obišao grmlje i pojurio da presiječe vukuput u zabran. Hrtovođe su također s dviju strana pretjecali zvijer. Ali vukkrenu kroz grmlje i nijedan ga lovac ne uhvati.

V

Nikolaj Rostov je, međutim stajao na svom mjestu i čekao zvijer. On jepo približavanju i udaljavanju hajke, po kevtanju pasa koje je poznavao, popribližavanju, udaljavanju i jačini glasova psara naslućivao što se zbiva ušumarku. Znao je da je u šumarku bilo mladih i starih vukova; znao je da suse psi hajkaši podijelili na dva čopora, da su negdje hajkali i da se dogodilonešto što ne valja. Svakog je časa očekivao da će ugledati zvijer. Bezbrojrazličitih nagađanja padalo mu je na pamet o tome kako će i s koje straneistrčati zvjerka i kako će je on hajkati. Čas se nadao, čas očajavao. Nekolikoje puta zazivao boga da vuk udari na njega; molio se onako gorljivo iskrušeno kako se ljudi mole kad su najjače uzbuđeni zbog kakva neznatnarazloga. »Ta šta te stoji - kazivaše on bogu - da učiniš to za mene! Znam dasi velik i da je grehota što te to molim; ali, tako ti boga, učini da matoracudari na mene i da mu Karaj pred očima čike koji, eno, odande gledapregrize grlo«. Rostov je nebrojeno puta u to pola sata prelazio upornim,napregnutim i nemirnim pogledom po rubu šume gdje su stajala dva rijetkahrasta nad mladim jasikama, i po jaruzi koje je rub bio izlokan, i po čikinojkapi koja se jedva nazrijevala za grmom na desnoj strani.

»Ne, neću ja biti te sreće - mišljaše Rostov - a šta bi ga stajalo! Neću! Janikad, ni u kartama, ni u ratu, ni u čemu nisam imao sreće«. Austerlitz iDolohov promakoše mu kroz sjećanje brzo, ali jasno. »Da mi je samojedanput u životu uloviti matorca, ništa više ne želim!« - mišljaše naprežućisluh i vid, osvrćući se lijevo pa opet desno i osluškujući i najslabije glasovehajke. Pogleda opet desno i opazi kako pustim poljem trči nešto premanjemu. »Ne, to je nemoguće!« - pomisli Rostov i teško uzdahnu, kakouzdiše čovjek kad se dogodi ono što je dugo očekivao. Ostvarila se najvećasreća - i to tako jednostavno, bez muke, bez sjaja, bez znamenja. Rostovnije vjerovao svojim očima i ta nevjerica potraja dulje od sekunde. Vuk jetrčao pravo i preskočio teško vododerinu koja mu se našla na putu. Bila jeto stara zvjerka, sijedih leđa i izgrižena crvenkasta trbuha. Trčao je polako,jer je, očito, mislio da ga nitko ne vidi. Rostov suspreže dah i obazre se napse. Oni su ležali ili stajali, nisu vidjeli vuka niti su šta shvaćali. Stari Karaj

je okrenuo glavu, iskesio žute zube i škljocao njima po stražnjim nogamatražeći ljutito buhu.

- Alalala - prošaputa Rostov i napući usne. Psi zvecnuše lancima i skočišenaćuljenih ušiju. Karaj počeša sebi bedro i ustade naćuljenih ušiju te lakomahnu repom na kojemu su visjeli čuperci dlake.

»Da ih pustim ili ne pustim?« - pitaše se Nikolaj dok mu se vuk primicaoudaljujući se od šume. Iznenada se cijelo vukovo obličje promijeni; trže sekad spazi ljudske oči, koje po svoj prilici nije još nikad vidio i koje bijahuuprte u nj, pa okrenu načas glavu prema lovcu, zaustavi se - bi li natrag ilinaprijed? »A, svejedno, naprijed!...« kao da reče sam sebi te pojuri dalje neosvrćući se više, lakim, rijetkim, slobodnim, ali odlučnim skokovima.

- Alala!... viknu Nikolaj iza glasa i njegov dobri konj poletje sunovraticesam od sebe nizbrdo preskačući preko vododerina ne bi li presjekao putvuku; a još brže poletješe psi te ga pretekoše. Nikolaj nije ni čuo svogpovika, nije osjećao da juri na konju, nije vidio ni pse ni kamo juri; vidio jesamo vuka koji je stao brže bježati i, ne mijenjajući pravca, jurio udolinom.Prva se pojavila blizu zvijeri crnopjegasta Milka široke zadnjice i počela seprimicati zvijeri. Sve bliže i bliže ... eno ga i sustiže. Ali se vuk tek malkonakostriješi na nju, a ona, mjesto da navali, kako je vazda činila, odjednompodiže rep i stade se odupirati prednjim nogama.

- Alalalalala! - alakaše Nikolaj.Crveni Ljubim dojuri iza Milke, munjevito nasrnu na vuka i ujakari ga za

stegno, ali istog trena uplašeno preskoči na drugu stranu. Vuk čučnu,škljocnu zubima i ponovo se diže i pojuri dalje, a svi psi za njim, naudaljenosti od jednog aršina, ne prilazeći mu bliže.

»Uteći će! Ne, to je nemoguće« - mišljaše Nikolaj vičući i daljepromuklim glasom.

- Karaj! Alala!... - vikaše on tražeći pogledom starog psa hajkaša, svojujedinu nadu. Karaj je svom svojom staračkom snagom, izduživši se kolikoje god mogao, gledajući vuka, teško trčao postrance od zvijeri ne bi li jojpresjekao put. Ali se po brzini vukova trka i sporosti pasja trka vidjelo da seKaraj prevario u računu. Nikolaj je vidio već pred sobom šumu u koju ćevuk zacijelo umaći ako je se dokopa. Sprijeda se pojaviše psi i lovac koji jejurio na konju gotovo u susret njima. Još je bilo nade. Nečiji tuđi mladi dugimrkov koga Nikolaj nije poznavao pritrča vuku sprijeda i umalo ga neobori. Vuk se hitro podiže, što čovjek ne bi od njega očekivao, i navali na

mrkova, škljocnu zubima - i okrvavljeni mrkov razderana boka prodornozacvilje i žabi se glavom u zemlju.

- Karajuška! Brate!... - zazivaše u suzama Nikolaj ...Stari pas hajkaš kome su se na leđima vijorili čuperci dlaka presijecaše

put vuku i zbog tog zadržavanja bijaše već na pet koračaja od njega. Vukkao da osjeti opasnost pa se nakostriješi na Karaja i podvi još jače rep međunoge te stade brže trčati. Ali tad - Nikolaj vidje da nešto bi Karaju - on se utren oka stvori na vuku i skupa se s njim prevali preko glave u vododerinukoja je bila pred njima.

Onaj trenutak kad je Nikolaj spazio u vododerini kako se vuk nateže sapsima ispod kojih se vidjela sijeda vučja dlaka, njegova ispružena stražnjanoga i glava priljubljenih ušiju, kad ga je vidio onako uplašena i zadahtana(Karaj ga je ščepao za gušu) - trenutak kad je Nikolaj to vidio bio jenajsretniji trenutak u njegovu životu. On se već uhvati za oblučje da sjaše iprikolje vuka, kad se odjednom iz tog mnoštva pasa pomoli na vrhuzvjerinja glava i prednje noge stadoše na rub vododerine. Vuk škljocnuzubima (Karaj ga nije više držao za gušu) i iskoči stražnjim nogama izvododerine pa podvi rep, krenu naprijed i ponovo se ote psima. Karaj senakostriješene dlake, zacijelo ugruhan ili ranjen, teškom mukom izvukao izvododerine.

- Bože moj! Zašto? ... - povika očajnički Nikolaj.Čikin je lovac jurio s druge strane ne bi li presjekao put vuku i njegovi

psi ponovo zaustaviše zvijer. Opet ga opkoliše.Nikolaj, njegov konjušar, čiko i njegov lovac oblijetali su oko zvijeri,

alakali, vikali, spremali se svakog časa da sjašu, kad bi vuk sjeo, i otiskivalise naprijed svaki put kad bi se vuk stresao i krenuo put zabrana u kojemu bise po svoj prilici spasio.

Još u početku te hajke, kad je čuo alakanje, Danilo je izletio iz šume.Vidio je kako je Karaj dohvatio vuka pa je zaustavio konja držeći da je vukgotov. Ali kad lovci nisu sjahali, vuk se stresao i ponovo dao u bijeg, Danilopotjera svog mrkalja ne prema vuku nego pravo prema zabranu ne bi, li, istoonako kao Karaj - presjekao put zvijeri. Budući da je udario na tu stranu,bio se primakao vuku u času kad su ga čikini psi po drugi put zaustavili.

Danilo je jezdio šutke, držeći u lijevoj ruci goli bodež i mlatećikorbačem, kao cijepom, mrkalja po slabinama.

Nikolaj nije vidio ni čuo Danila sve dok nije baš mimo njega projuriozadahtali mrkalj, a onda je čuo pad tijela i ugledao Danila gdje već ležimeđu psima na vukovim sapima nastojeći ga uhvatiti za uši. I psima, ilovcima, i vuku, svima je bilo jasno da je sad sve gotovo. Zvijer prestrašenopriljubi uši uz glavu i pokuša ustati, ali su je psi bili pritisli. Danilo sepopridiže, zakorači padajući i svom se težinom, kao da liježe na počinak,svali na vuka i uhvati ga za uši. Nikolaj ga htjede zaklati, ali Daniloprošapta: »Ne treba, svezat ćemo ga« - i pomače se te nogom stade vuku navrat.. U ralje mu turiše štap, zavezaše ga kao da ga zauzdavaju, svezaše munoge i Danilo ga dvaput prevali s boka na bok.

Sretni i umorni, natovariše živog matorog vuka na konja koji se trzao ifrktao i, praćeni psima koji su režali na nj, krenuše onamo gdje je trebalo dase svi sastanu. Dva su mlada vuka uhvatili psi hajkaši, a tri - hrtovi. Lovcise sastadoše pokazujući lovinu i pričajući svoje doživljaje, i svi su dolazilida vide matoroga vuka koji je objesio svoju široku glavu i držao u zubimaštap te gledao svojim krupnim staklenim očima svu tu gomilu pasa i ljudioko sebe. Kad su ga dirali, trzao je zavezanim nogama i divlje, a u isti mahprirodno sve gledao. Grof Ilja Andrejič priđe također vuku i pogladi ga.

- O, kakva je matorčina - reče. Matorac, a? - upita Danilo što stajašepored njega.

- Matorac, vaša svjetlosti - prihvati Danilo i smače hitro kapu.Grof se sjeti kako je propustio vuka i kako ga je Danilo izružio.- Ipak si ti, brate, plah - reče grof. Danilo ništa ne rečem, samo se

snebljivo osmjehnu djetinje blagim i milim osmijehom.

VI

Stari grof krenu kući. Nataša i Petja obećaše da će domalo doći. Lovcipođoše dalje jer je bilo još rano. O podne pustiše pse haj kaše u jarugu štobijaše obrasla mladim čestikom. Nikolaj je stajao na strništu i mogao vidjetisve svoje lovce.

Sučelice Nikolaju bijahu ozimi usjevi i ondje stajaše njegov lovac sam ujami za jednim ljeskovim grmom. Čim pustiše pse, Nikolaj začu rijetkoštektanje psa Voltana koga je poznavao; drugi mu se psi pridružiše i čas biumukli, čas opet počinjali goniti. Nakon jedne minute oglasiše iz šumarkada su digli lisicu i sav se čopor surva i poče goniti od Nikolaja niz vodojažuprema ozimici.

Vidio je psare u crvenim kapama kako jure uz rub šumovite jaruge, vidioje čak i pse i svakog trenutka očekivao da se na suprotnoj strani, na ozimici,pojavi lisica.

Lovac koji je stajao u jami krenu i pusti pse - i Nikolaj opazi crvenu,nisku, neobičnu lisicu kitnjasta repa kako hitro odmiče ozimicom. Psi jepočeše sustizati. Eno se primakoše, eno lisica poče ševeljiti sred njih, svečešće i češće kružeći i vitlajući oko sebe svojim kitnjastim repom; i enonaletje nečiji bijeli pas, a za njim crni, i sve se izmiješa, i psi stadoše uobliku zvijezde, razmaknutih zadnjica, i gotovo se ne micahu. Dva lovcatrkom dojahaše do pasa, jedan u crvenoj kapi, drugi, nepoznati, u zelenukaftanu.

- »Šta je to? - pomisli Nikolaj. - Otkud se stvorio taj lovac? On niječikin«.

Lovci oteše lisicu psima i dugo stajahu ne vezujući je za sedlo. Pokrajnjih ležahu psi i stajahu konji s prebačenim uzdama i visokim izbočinamaod sedala. Lovci su mahali rukama i nešto radili s lisicom. Odande serazlegnu i trubljenje roga - ugovoreni znak kad dođe do tučnjave.

Ilaginov se lovac dohvatio nešto s našim Ivanom - reče Nikolajevkonjušar.

Nikolaj posla konjušara da dovede sestru i Petju, i korakom krenu onamogdje su glavni psari okupljali pse hajkaše. Nekoliko lovca pojahaše trkom

prema mjestu gdje je došlo do tučnjave.Nikolaj sjaha s konja i stade kod pasa s Natašom i Petjom koji stigoše, pa

čekaše da čuje kako se svršio sukob. Od ruba šume dojaha lovac koji setukao, s lisicom u sedlu, te priđe mladom gospodinu. Izdaleka smače kapu inastojaše da govori ponizno; ali bijaše blijed, zadihan, a lice mu odavaše daje ljut. Ispod oka imao je modricu, ali on to po svoj prilici nije ni znao.

- Šta je to bilo? - zapita Nikolaj.- Šta, zar će oni loviti ispred naših pasa! A još ju je moja siva kuja

uhvatila. Hajde, nateži se! Za lisicu hvata! Izmlatio sam ga lisicom. Evo jeovdje, za sedlom. A ne bi li ti ovo htio? - govoraše lovac pokazujući bodež ivjerojatno zamišljajući da se još razgovara sa svojim protivnikom.

Nikolaj se ne upusti u razgovor s lovcem već zamoli sestru i Petju da gapričekaju, i pođe onamo gdje je bila ta neprijateljska Ilaginova lovačkadružina.

Lovac-pobjednik zađe na konju među ostale lovce i, okruženznatiželjnicima koji mu odobravahu, pričaše o svom pothvatu.

Posrijedi je bilo to što je Ilagin, s kojim su se Rostovljevi bili zavadili iparničili, lovio na zemljištu koje je po običaju pripadalo Rostovljevima, isad je kao navlaš zapovjedio da pođu u šumarak gdje su lovili Rostovljevi idopustio svom lovcu da lovi ispred tuđih pasa hajkaša.

Nikolaj nije nikad vidio Ilagina, ali kako u svojim mišljenjima iosjećanjima nije nikad znao za mjeru i kako je čuo da je taj vlastelin siloviti samovoljan, mrzio ga je iz dna duše i držao ga za svog najljućegneprijatelja. Jahao je sad k njemu, ljutit i uzrujan, snažno stežući korbač uruci, potpuno spreman da najodlučnije i najoštrije postupi prema svomneprijatelju.

Čim je dojahao do šumskog oklinka, ugledao je debela gospodina u kapiod dabrovine koji mu je dolazio u susret na divnu vrancu s dva konjušara.

Mjesto neprijatelja, Nikolaj je u Ilaginu upoznao otmjena, uglađenagospodina koji je osobito želio da se upozna s mladim grofom. Kad sepribližio Rostovu, Ilagin skide kapu od dabrovine i reče da veoma žali štose ono dogodilo; da će kazniti lovca koji se usudio loviti ispred tuđih pasate zamoli grofa da se upoznaju i ponudi mu da lovi u njegovim lovištima.

Nataša se pobojala da će brat učiniti štogod nepromišljeno pa je uzbuđenajahala za njim. Kad je vidjela kako se neprijatelji prijateljski pozdravljaju,primače im se. Ilagin podiže pred Natašom još više svoju kapu od

dabrovine, prijazno se osmjehnu i reče da je grofica prava Dijana, i posvojoj strasti za lov, i po ljepoti o kojoj je mnogo čuo.

Da bi zagladio krivicu svog lovca, Ilagin usrdno zamoli Rostovu da pođuna njegovu pribrdicu koja je bila udaljena oko jednu vrstu i koju je ončuvao za sebe i gdje je, po njegovim riječima, sve vrvjelo od zečeva.Nikolaj pristade pa lovci, kojih je sad bilo dvaput više, krenuše dalje.

Do llaginove je pribrdice valjalo ići poljem. Lovci se razrijediše.Gospoda su jahala zajedno. Čiko, Rostov i Ilagin pregledavahu krišom tuđepse nastojeći da to drugi ne zapaze i uznemireno tražeći među tim psimasuparnike svojim psima.

Rostova je najviše iznenadila svojom ljepotom mala, čistokrvna,crvenopjegasta kuja iz Ilaginova korlata, tanka, ali čeličnih mišića, šiljastenjuške i buljastih očiju. Čuo je da su Ilaginovi psi hitri i smatrao da jeljepotica kujica suparnica njegovoj Milki.

Usred ozbiljna razgovora o ovogodišnjoj ljetini koji je zavrgao Ilagin,Nikolaj ga upozori na njegovu crvenopjegastu kuju.

- Lijepa vam je ta kujica! - pripomenu nehajnim tonom. - Je li brza?- Ona? Jest, dobar je pas, lovi - reče Ilagin ravnodušno o svojoj

crvenopjegastoj Jerzi za koju je prije godinu dana dao susjedu tri obiteljislužinčadi. - Dakle, ni kod vas, grofe, nije pšenica najbolje urodila? -nastavi započeti razgovor. I, držeći da je uljudno da uzvrati grofu istommjerom, Ilagin promotri njegove pse i odabra Milku koja mu zape za okozbog toga što je bila široka.

- Lijepa je ona vaša s crnim pjegama - temeljna je! - reče on.- Jest, dobra je, trči - na to će Nikolaj. »Samo da potrči niz polje matori

zec, pokazao bih ja tebi kakav je to pas!« - pomisli on pa se okrenukonjušaru i reče da će dati rubalj onome tko uvreba, to jest nađe zeca štologom leži.

- Ja ne razumijem - produži Ilagin - kako su neki lovci zavidni na divljači na pse. Da vam kažem o sebi, grofe! Ja volim, znate, da malo projašem;nađeš se, evo ovako, s društvom, kud ćeš ljepše... (on ponovo pred Natašomsmače svoju kapu od dabrovine); a da brojim koliko sam donio koža - nijemi ni na kraj pameti!

- Pa i jest tako.- Ili da mi bude krivo ako tuđi pas ulovi, a ne moj - meni je samo da se

naužijem hajke, nije li tako, grofe? Onda ja mislim...

- Drž’ ga! - dopre u tom času otegnut povik jednog hrtovođe koji sezaustavio. Stajao je na humku u strništu, podigao korbač i još jednomponovio otegnuto: - Drž-ga! (Taj povik i podignuti korbač označavahu davidi pred sobom zeca koji logom leži.) - A čini se da ga je uvrebao - rečenemarno Ilagin. - Pa da ga potjeramo, grofe?

- Jest, treba prići... pa šta, da pođemo zajedno? - na to će Nikolaj motrećipažljivo Jerzu i čikina crvenog Rugaja, svoja dva suparnika s kojima nijejoš nikad imao priliku da pogleda svoje pse. »A šta ako posrame mojuMilku!« - mišljaše dok se s čikom i Ilaginom primicao zecu.

- Je li matorac? - priupita Ilagin približavajući se lovcu koji je opaziozeca i osvrćući se i zviždeći Jerzi ponešto uzbuđeno.

- A vi, Mihaile Nikanoriču? - obrati se on čiki. Čiko jahaše namrgođen.- Šta ću se ja petljati! Ta vi ste za vaše pse - jasno, marš! - dali po jedno

selo za svakoga, tisuće vrijede. Vi odmjerite svoje, a ja ću gledati.- Rugaju! Na, na! - poviknu on. - Rugajuška! - dometnu odavajući i

nehotice tom umanjenicom kako je nježan i kako se uzda u tog crvenog psa.Nataša je vidjela i osjećala kako ta dva starca i njen brat kriju svojeuzbuđenje pa se i sama uzbuđivala.

Lovac stajaše na humk i s podignutim korbačem, gospoda mu prilažahukorakom; psi haj kaši koji su se ocrtavali na obzorju skretali su u stranu odzeca; lovci, ali ne gospoda, također su odlazili u stranu. Sve se kretalopolako i ozbiljno.

- Na koju je stranu okrenuo glavu? - zapita Nikolaj kad se približiše nasto koračaja lovcu koji je prvi opazio zeca. Ali lovac nije uspio niodgovoriti, a zec, naslutivši što mu se sprema, ne izdrža na logu već skoči.Čopor pasa, vezanih dva po dva, poletje, lajući, nizbrdo za zecom; hrtovikoji nisu bili vezani jurnuše sa svih strana na pse hajkaše i prema zecu. Sviti lovci koji su se polako kretali - psari što su vičući: »Stoj!« zadržavali pse,hrtovođe što su vičući: »Drž ga!« upućivali pse - otisnuše se niz polje.Mirni Ilagin, Nikolaj, Nataša i čiko jurili su, a da ni sami nisu znali kako ikamo, i vidjeli su samo pse i zeca i bojali se samo da im hajka ni na časakne iščezne iz očiju. Zec je bio star i hitar. Kad je skočio, nije odmah potrčaonego je narogušio uši i osluhnuo viku i topot koji su se odjednom razlegli sasvih strana. Skočio je desetak puta polako puštajući da mu se psi primaknua onda, kad je odabrao pravac i shvatio opasnost, priljubio je uši uz glavu ipoletio što ga noge nose. Ležao je na strništu, ali je pred njim bila ozimica

koja se bila razglibila. Dva psa onoga lovca koji je uvrebao zeca bili sunajbliže pa su ga prvi opazili i pristali za njim; ali još mu se nisu pošteno niprimakli kad ih u trku preteče Ilaginova crvenopjegasta Jerza, približi se nadužinu psa, jurnu kao strijela, ustremi se na zečev rep i, misleći da ga jeuhvatila, premetnu se preko glave. Zec izvi leđa i pojuri još brže. Za Jerzomizletje kao tane Milka crnih pjega i široke zadnjice te poče dostizati zeca.

- Milčice, dušo i srce! - razlegnu se Nikolajev pobjednički usklik. Činilose da će Milka sad napasti i ščepati zeca, ali ga sustiže i projuri mimo. Zecvrdnu u stranu. Opet mu je ljepotica Jerza bila za petama i lebdjela časaknad njegovim repom, kao da nišani, kako ne bi sad promašila da ga ujakariza bedro.

- Jerzinjko! Posestrimo! - razlegnu se Ilaginov plačljiv glas koji se nijemogao poznati. Jerza nije uslišala njegovu molbu. Baš u trenutku kad jevaljalo očekivati da će uhvatiti zeca, on ševrdnu i izletje na među ozimice istrništa. Ponovo se Jerza i Milka, kao da su upregnute u jedna kola,poravnaše i stadoše promicati zecu; međom je zecu bilo lakše pa mu se psinisu tako brzo približavali.

- Rugaj! Rugajuška! Jasno, marš! - viknu u tom času još jedan glas, iRugaj, čikin crveni grbavi pas, izdužujući se i izvijajući se u leđima,poravna se s prva dva psa, ostavi ih za sobom, pojuri još brže strahovito seupinjući i već bješe nad samim zecom, stjera ga s međe na ozimicu, jošljuće navali drugi put jureći niz kaljavu ozimicu i propadajući do koljena ublato, i samo se vidjelo kako se skovitlao sa zecom i kako se valja s njim poblatu. Oko njih se natiskaše psi u obliku zvijezde. Začas su svi stajali okoskupljenih pasa. Samo čiko, sav sretan, sjaha i odreza zecu stražnje šape.Tresući zeca da mu isteče krv, nemirno se osvrtao, zvjerao očima, nije znaošta će s rukama i nogama i govorio je a da ni sam nije znao kome i štogovori. »Eto, to je, marš... eto što je pas... eto, sve je prestigao, i one odtisuću rubalja, i one od jedne rublje - jasno, marš!« - govoraše predišući iljutito se osvrćući, kao da psuje nekoga, kao da su svi bili njegovineprijatelji, kao da su ga svi vrijeđali, i tek je sad, napokon, uspio da seopravda. »Eto vam ti vaši od tisuću rubalja - jasno, marš!«

- Rugaj, na šapu! - reče bacajući odrezanu šapu na kojoj se bila uhvatilazemlja. - Zaslužio si je, jasno, marš!

- Izmorila se, sama ga je tri puta napadala - govoraše Nikolaj koji takođernije nikoga slušao niti se brinuo sluša li ga tkogod ili ne sluša.

- Čudna mi čuda prečacem! - reče Ilaginov konjušar.- A kad je ona jedanput promašila, može ga uhvatiti svaka susremčina -

govoraše u isto vrijeme Ilagin, crven u licu, predišući teško od trke iuzbuđenja. U isto je vrijeme Nataša, zadihana, radosna i oduševljenavrištala tako prodorno da je sve zvonilo u ušima. Ona je tim svojimvrištanjem izražavala sve ono što su izražavali i ostali lovci time što su svigovorili u isti mah. A to je vrištanje bilo tako neobično da bi se i ona samazacijelo zastidjela zbog toga divljeg vriska i svi bi se čudili da je bilo nekodrugo doba. Čiko hitro i spretno prebaci zeca preko konjskih sapi i privezaga kao da time sve odreda prekorava, držeći se kao da ni s kim neće dagovori, pa opkorači svog riđana i odjaha. Svi se osim njega razidošeneveseli i pokunjeni i tek su se mnogo kasnije mogli opet pretvarati da suravnodušni. Dugo su još pogledavali crvenoga Rugaja koji je, onakoukaljenih grbavih leđa, zveckajući lančićem, išao mirno kao pobjednik zanogama čikina konja.

»Pa šta, ja sam kao i svaki drugi pas sve dok ne dođe do hajke. Ali seonda dobro drži!« - činilo se Nikolaju da govori držanje tog psa.

Kad je dugo poslije toga čiko na konju prišao Nikolaju i zapodjeo s njimrazgovor, Nikolaj se osjećao polaskan što čiko, nakon svega što sedogodilo, uopće hoće da razgovara s njim.

VII

Kad se uvečer oprostio s Ilaginom, Nikolaj je bio tako daleko od kuće daje prihvatio čikin prijedlog da ostavi družinu, da prenoći kod njega, čike, unjegovu selu Mihajlovki.

- A kad biste svratili k meni - jasno, marš! - bilo bi još bolje; vidite da jevrijeme vlažno - kazivaše čiko - odmorili biste se, grofičicu odvezli kolima.- Prihvatiše čikinu ponudu, poslaše jednog lovca u Otradno po kola; aNikolaj, Nataša i Petja krenuše čiki.

Pet muških slugu, velikih i malih, istrča na glavni ulaz da dočekujugospodara. Desetak žena, starih, velikih i malih pomoliše se na stražnjemulazu da vide pridošle lovce. Nataša, žena, gospođa na konju izazva kodčikine služinčadi takvu radoznalost da su joj mnogi, ne ustručavajući se,prilazili, zagledali joj u oči i pred njom govorili što misle o njoj, kao unekakvu čudu, koje se pokazuje a koje nije čovjek, pa ne može čuti nirazumjeti što se o njemu govori.

- Arinko, videra kako sjedi porebarke! Ona sjedi, a skuti joj lepršaju ...gle, ima i roščić!

- Bože i svi sveci, pa i nožić!- Gle, kandžija!- Kako se nisi prevrnula? - zapita najhrabrija obraćajući se već izravno

Nataši.Čiko sjaha s konja pred ulazom u svoju drvenu kućicu usred voćnjaka,

obuhvati pogledom svoju čeljad i viknu zapovjednički neka se besposlenimaknu i neka se uradi sve što je potrebno za doček gostiju i družine.

Sve se razbježa. Čiko skide Natašu s konja i povede je za ruku uzklimave drvene stepenice. U kući koja je bila neožbukana i sagrađena odbrvana nije bilo baš čisto - vidjelo se da ljudima koji u njoj žive nije cilj dane bude mrlja, ali se nije opažala ni zapuštenost. U trijemu su visjele vučje ilisičje kože i mirisalo je na svježe jabuke.

Čiko je odveo goste kroz predsoblje u malu dvoranu u kojoj bijahu stolpreklopnik i crvene stolice, pa onda u salon u kome bijahu okrugli stol odbrezovine i divan, onda u kabinet u kojemu bijahu poderan divan, izlizan

sag i slike Suvorova, domaćinova oca i majke i njega sama u vojničkojuniformi. U kabinetu se osjećao jak miris duhana i pasa.

U kabinetu čiko zamoli goste neka sjednu i neka se osjećaju kao kodsvoje kuće, a on iziđe. Rugaj, onako prljavih leđa, uđe u kabinet i legne nadivan te se poče čistiti jezikom i zubima. Iz kabineta je vodio hodnik ukojemu su stajali zasloni s poderanim zastorima. Iza zaslona dopirao ježenski smijeh i šapat. Nataša, Nikolaj i Petja razodjenuše se i sjedoše nadivan. Petja se nasloni na ruku i u tren oka zaspi. Nataša i Nikolaj sjeđahušutke. Lica su im gorjela, bili su veoma gladni i veoma raspoloženi.Pogledaše se (poslije lova, u sobi, Nikolaj nije više smatrao za potrebno dapokazuje pred sestrom svoju mušku nadmoćnost); Nataša namigne bratu paoboje ne izdržaše dugo i prasnuše u glasan kihot a da još nisu dospjeliizmisliti izgovor zašto se smiju.

Malo poslije dođe čiko u kazakinu, plavim hlačama i malim čizmicama. INataša pomisli da je to isto odijelo kojemu se ona čudila i izrugivala kad gaje vidjela na čiki u Otradnome - pravo odijelo koje ni po čemu nije gore odkaputa i frakova. I čiko je bio dobre volje; ne samo da se nije uvrijedio štose brat i sestra smiju (njemu nije moglo ni na um pasti da bi se moglipodsmijevati njegovu načinu života) nego se i sam pridružio njihovubezrazložnu smijehu.

- To je prava mlada grofica - jasno, marš - kakve još nisam vidio! -pružajući jednu lulu s dugim čibukom Rostovu, a drugi, kratki, podrezaničibuk stavi vičnom kretnjom među tri prsta.

- Cio je dan jahala da se ne bi ni muškarca postidjela, pa nikom ništa!Ubrzo nakon cike otvori vrata djevojka koja je, sudeći po hodu, bila

zacijelo bosa, a u sobu uđe s velikim punim pladnjem u rukama debela,rumena, lijepa žena četrdesetih godina, dvostruka podvoljka i punih,rumenih usana. Ona pogleda goste i ponizno im se pokloni smiješeći seprijazno, a u očima i svakom njenu pokretu ogledahu se gostoljubljivadostojanstvenost i privlačnost. Iako je bila neobično debela, zbog čega jemorala trbuh i grudi isturivati naprijed i glavu zabacivati, ta je žena (čikinagazdarica) hodala izvanredno lako. Ona priđe stolu, spusti pladanj i vještosvojim bijelim punašnim rukama skide i poreda po stolu boce, jela iđakonije. Kad je završila, odmače se i stade pokraj vrata i smiješeći se.»Evo i mene! Razumiješ li sad čiku?« - govorila je Rostovu njena pojava.Kako ne bi razumio: nije samo Rostov nego je i Nataša razumjela čiku,

zašto je nabrao obrve i sretno, zadovoljno se osmjehnuo zbog čega mu setek malčice razvukle usne u času kad je Anisja Fjodorovna ušla u sobu. Napladnju bijahu travarica, likeri, gljive, lepinje od crnog brašna sa surutkom,med u saću, varen med i medovina, jabuke, orasi sirovi i prženi, i orasi umedu. Zatim je Anisja Fjodorovna donijela i slatko kuhano u medu i ušećeru, i pršut, i kokoš što je bila netom ispečena.

Sve je to spremila, skupila i zgotovila Anisja Fjodorovna. Sve je toodisalo Anisjom Fjodorovnom, podsjećalo na nju i imalo njen okus. Sve jeto podsjećalo na sočnost, čistoću, bjelinu i ugodan smiješak.

- Prigrizite, gospodična grofice - nutkaše ona dodavajući Nataši čas ovo,čas ono. Nataša je jela od svega pomalo i činilo joj se da takvih lepinja sasurutkom, takva ukusna slatka, oraha u medu, takve kokoši nije nikadnigdje vidjela ni jela. Anisja Fjodorovna iziđe. Rostov i čiko zalijevahuvečeru višnjevačom i razgovarahu se o prošlom i o budućem lovu o Rugajui Ilaginovim psima. Nataša je sjajnih očiju sjedila uspravno na divanu islušala ih. Nekoliko je puta pokušavala probuditi Petju da mu dade štogodda pojede, ali je on govorio nešto nerazumljivo i nije se, očito, budio. Natašije bilo tako vedro u duši, tako lijepo u toj novoj okolini da se tekpribojavala neće li odviše brzo stići kola po nju. Nakon šutnje koja jeslučajno nastala, kako gotovo uvijek biva kod ljudi koji prvi put u svojojkući primaju znance, ciko reče odgovarajući na misao svojih gostiju.

- Ovako ja, eto, provodim svoje posljednje dane... Umrijet ću - jasno,marš! - i ništa neće ostati. Pa šta ako i zgriješim!

Čikino je lice bilo veoma izražajno i čak lijepo dok je to govorio. Rostovse u tom času sjeti svega lijepoga što je slušao od oca i susjeda o ciki. Čikoje u svojoj okolici bio na glasu kao neobično plemenit i nesebičan čudak.Zvali su ga da presuđuje u obiteljskim razmiricama, određivali ga zaizvršioca oporuka, povjeravali mu tajne, birali ga za suca i za drugedužnosti, ali je svagda uporno odbijao da stupi u javnu službu, jesen iproljeće provodio je u polju na svom uškopljenom riđanu, zimi sjedio kodkuće, a ljeti ležao u svom bujnom voćnjaku.

- A zašto ne služite, čiko?- Služio sam pa sam ostavio. Nisam ja za to, jasno, marš! - nimalo se ja u

to ne razumijem. To je vaš posao, a ja nemam za to dovoljno pameti. Eto,što se tiče lova, to je nešto drugo - to je jasno, marš! De, otvorite ta vrata -viknu on. - Šta ste ih zatvorili! - Vrata na kraju hodnika (koji je čiko zvao

odnik) vodila su u momačku-lovačku sobu: tako su zvali sobu za lovceneženje. Nečije bose noge brzo zatapkaše i nevidljiva ruka otvori vratalovačke sobe. Iz hodnika jasno dopirahu zvuci balalajke na kojoj je sviraonetko tko je, očito, bio majstor u svom poslu. Nataša je već dugoosluškivala te zvuke i sad je izišla u hodnik da ih bolje čuje.

- To je moj Mićka - kočijaš... kupio sam mu dobru balalajku, volim - rečečiko. Čiko je uveo običaj da Mićka svira na balalajci u momačkoj-lovačkojsobi kad god se on vrati iz lova. Čiko je rado slušao tu svirku.

- Kako je lijepo! Zbilja je izvrsno - reče Nikolaj i nehotice poneštonemarno, kao da se stidi priznati kako uživa u tom sviranju.

- Kako izvrsno? - prijekorno će Nataša koja je zapazila kakvim je totonom brat rekao. - Nije izvrsno, nego je prava divota! - Isto onako kako sujoj se čikine gljive, med i likeri činili najbolji na svijetu, tako joj se i ovapjesma činila u tom času vrhunac muzičke ljepote.

- Još, molim vas, još - doviknu Nataša kroz vrata čim je balalajkaumukla. Mićka udesi balalajku i iznova zabrenča Gospođu prelazeći iprebirući žice. Čiko je sjedio i slušao nakrivivši glavu i jedva se primjetnosmiješeći. Motiv Gospođe ponovio se sto puta. Svirač je nekoliko putaudešavao balalajku, ponovo je odjekivalo isto brenčanje, a slušaocima nijebilo dosadno nego su svejednako željeli da još slušaju to sviranje. AnisjaFjodorovna uđe i nasloni se gornjim dijelom svoga tijela na dovratak.

- Izvoljevate li slušati? - priupita ona Natašu smiješeći se gotovo istoonako kako se smiješio čiko. - Divno nam svira - primetnu ona.

- Evo, u ovom stavku kvari - reče odjednom čiko i učini odreštitu kretnju.- Tu treba usitniti - jasno, marš - usitniti.

- Pa zar vi znate svirati? - zapita Nataša. Čiko se osmjehnu neodgovarajući.

- Pogledajder, Anisjuška, jesu li žice na gitari čitave? Odavno je većnisam uzimao u ruke, jasno, marš! Zanemario sam.

Anisja Fjodorovna spremno pođe laka koraka da izvrši gospodarev nalogte donese gitaru.

Čiko ne gledaše nikoga, otpuhnu prašinu, kucnu svojim koščatim prstimapo glasnjači gitare, ugodi je i namjesti se u naslonjaču. Uhvati gitaru(pomalo teatralnom gestom, isturivši lakat lijeve ruke) iznad vrata panamignu Anisji Fjodorovnoj i ne zasvira Gospođu, nego udari jedanzvučan, čist akord te poče odmjereno, mirno ali čvrsto, veoma polaganim

tempom svirati poznatu pjesmu »Po u-li-ci kamenoj«. U isti mah, u taktu tedostojanstvene radosti (one iste kojom je odisalo cijelo biće AnisjeFjodorovne), odjeknu u Nikolajevoj i Natašinoj duši motiv te pjesme,Anisja Fjodorovna porumenje, prekri lice rupcem i iziđe iz sobe smijući se.Čiko nastavi čisto, pomno, odlučno i čvrsto svirati pjesmu gledajućiizmijenjenim pogledom što odavaše nadahnuće u ono mjesto gdje je stajalaAnisja Fjodorovna. Na njegovu se licu tek nešto malčice smijalo s jednestrane pod sijedim brkom, osobito se smijalo onda kad se pjesmarasplamsavala, takt ubrzavao, a na mjestima gdje je prelazio žice nešto seotkidalo.

- Divno, divno, čiko! Još, još! - zavika Nataša čim je on svršio. - Onaskoči na noge, zagrli čiku i poljubi ga. - Nikolenjka, Nikolenjka! - govorašeona osvrćući se na brata kao da ga pita: pa šta je ovo?

Nikolaju se također svidjelo čikino sviranje. Čiko po drugi put zasvirapjesmu. Nasmiješeno lice Anisje Fjodorovne pojavi se iznovice na vratimaa za njom neka druga lica ... Čiko sviraše »Na izvor-vodi hladnoj djevojčicaviče stoj!« i ponovo, vješto prelazeći žice, odsvira posljednji akord i tržnuramenima.

- Hajde, hajde, čiko, dušo - proštenja Nataša takvim umolnim glasom kaoda joj život zavisi od toga. Čiko ustade pa kao da su u njemu bila dvačovjeka - jedan se od njih ozbiljno osmjehnu veseljaku, a veseljak načininekoliko naivnih i propisnih koraka prije plesa.

- Hajde, sinovice! - viknu čiko i mahnu Nataši rukom kojom je odsviraoposljednji akord.

Nataša zbaci sa sebe rubac kojim je bila ogrnuta, potrča ispred čike pa sepodboči, trže ramenima i stade.

Gdje je, kako i kad je ta mlada grofica, koju je odgojila francuskaemigrantkinja, usisala iz tog ruskog zraka koji je udisala - taj duh, otkud jojti pokreti koje su pas de châle morali odavno istisnuti? A taj duh i ti pokretibili su baš oni, ruski, koji se ne mogu oponašati, ne mogu naučiti i koje ječiko i očekivao od nje. Čim je stala i osmjehnula se svečano, uznosito,lukavo i veselo, prvi strah koji je bio obuzeo Nikolaja i sve prisutne, strahda neće učiniti sve kako valja rasprši se i već su uživali gledajući je.

Izvela je baš ono pravo, i to tako tačno, tako je savršeno tačno to izvelada su Anisju Fjodorovnu, koja joj je odmah bila dodala rubac što je za plesbio prijeko potreban, kroza smijeh popanule suze kad je gledala tu tanahnu,

gracioznu, njoj tako tuđu groficu koja je bila odnjegovana u svili i kadifi, akoja je omjela da shvati sve ono što je bilo i u Anisji, i u Anisjinu ocu, i utetki, i u materi, i u svakom Rusu.

- E, grofice moja, jasno, marš! - reče čiko i radosno se nasmija kad sezavrši ples. - Tako, sinovice! Još samo da ti nađemo dična muža, jasno,marš!

- Već ga je našla - reče Nikolaj smiješeći se.- O? - u čudu će čiko gledajući upitno Natašu. Nataša se sva sretna

osmjehnu i potvrdno klimnu glavom.- I još kakvoga! - reče ona. Ali čim je to izgovorila, u njoj se probudi nov

niz misli i osjećaja. »Šta je značio Nikolajev smiješak kad je rekao: Već gaje našla? Je li mu drago ili nije? Nekako kao da misli da moj Bolkonski nebi odobrio ni shvatio naše radosti. Bi, on bi sve shvatio. Gdje li je sad?« -pomisli Nataša i lice joj se odjednom uozbilji. Ali to potraja samo trenutak.»Neću da mislim, ne smijem misliti o tome« - reče sama sebi i ponovo sjedesmiješeći se do čike te ga zamoli da odsvira još štogod.

Čiko odsvira još jednu pjesmu i valcer; zatim pošutje, iskašlja se izapjeva svoju omiljelu lovački pjesmu:

Kako nam je lijep sniježakNapadao s večeri...

Čiko je pjevao onako kako pjeva narod, čvrsto i naivno vjerujući da su upjesmi važne samo riječi i da napjev dolazi sam od sebe i da nema posebnanapjeva, već da je napjev - samo onako, radi skladnosti. A baš je zbog togataj čisti prirodni napjev, kao i napjev ptica, bio neobično lijep. Nataša je bilaushićena čikinim pjevanjem. Odlučila je da neće više učiti svirati na harfinego da će svirati samo na gitari. Ona zatraži od čike gitaru i odmah sabraakorde u pjesmu.

Poslije devet sati stigoše po Natašu i Petju brek,150 kola i tri konjanikakoji su pošli da ih traže. Grof i grofica nisu znali gdje su pa su se veomazabrinuli, kako reče jedan konjanik.

Petju snesoše i položiše, kao mrtvaca, u brek; Nataša i Nikolaj sjedoše ukola. Čiko umotavaše Natašu i opraštaše se s njom nježno, kao nikad prije.

Pješice ih je ispratio do mosta koji je valjalo obići i prijeći rijeku na gazu teje zapovjedio lovcima da idu naprijed s fenjerima.

- Zbogom, draga sinovice! - viknu on iz tame glasom koji nije bio onajkoji je Nataša otprije poznavala, nego onaj koji je pjevao: »Kako nam jelijepi sniježak«.

U selu kroz koje su prolazili gorjele su crvene vatrice i ugodno jemirisalo na dim.

- Što je divan taj čiko! - reče Nataša kad stigoše na glavnu cestu.- Jest - reče Nikolaj. - Nije li ti hladno?- Nije, izvrsno mi je, izvrsno. Tako mi je lijepo - reče Nataša čak u nekoj

nedoumici. Dugo šućahu.Noć bijaše mračna i vlažna. Nisu vidjeli konje; samo su čuli kako gaze po

nevidljivu blatu.Šta se zbivalo u toj djetinjoj prijemljivoj duši koja je tako požudno

hvatala i primala sve najrazličitije životne dojmove? Odakle mjesta za sveto u njoj? Ali ona bješe veoma sretna. Kad su se već približavali kući,iznenada zapjeva motiv pjesme: »Kako nam je lijep sniježak«, motiv kojegase cijelim putem nastojala sjetiti i napokon ga se sjetila.

- Sjetila si se? - reče Nikolaj.- A o čemu si ti sam mislio, Nikolenjka? - zapita Nataša. Oni su to rado

pitali jedno drugo.- Ja? reče Nikolaj prisjećajući se. - Eto vidiš, najprije sam mislio da je

Rugaj, onaj crveni gonič, nalik na čiku, i kad bi on bio čovjek, držao biuvijek čiku uza se, ako ne za trku, a ono radi društvenosti, uvijek bi gadržao. Kako je čiko društven! Nije li tako? Dobro, a ti?

- Ja? Čekaj, čekaj. Jest, mislila sam kako se mi, eto, vozimo i mislimo dase vozimo kući, a tko zna kamo idemo po ovom mraku, i odjednom ćemodoći i vidjeti da nismo u Otradnom nego u čarobnom carstvu. A onda samjoš mislila ... Ne, ništa više.

- Znam, sigurno si o njemu mislila - reče Nikolaj smiješeći se, što Natašarazabra po njegovu glasu.

- Nisam - odvrati Nataša, mada je doista mislila i o knezu Andreju i otome kako bi se njemu svidio čiko. - Nego, neprestano se još sjećam,cijelim se putem sjećam: kako se Anisjuška lijepo držala kad je hodala takolijepo - - nadoveza Nataša. I Nikolaj začu njen zvučni, bezrazložni, sretnismijeh.

- A znaš - odjednom će ona - ja znam da nikad više neću biti ovakosretna, mirna, kao sad.

- Koješta, gluposti, budalaštine - reče Nikolaj i pomisli: »Što je divna ovamoja Nataša! Nemam niti ću imati boljeg prijatelja od nje. Zašto se udaje?Vazda bi se s njom ovako vozio!«

»Što je divan ovaj Nikolaj!« - mišljaše Nataša.- A! Još gori svjetlo u salonu! - reče ona pokazujući prozore na kući koji

su se lijepo sjali u vlažnoj noći, tamnoj poput baršuna.

VIII

Grof Ilja Andrejič odrekao se položaja predstavnika plemstva zato što jetaj položaj bio skopčan s prevelikim izdacima. Ali se njegove imovneprilike nisu nikako popravljale. Cesto su Nikolaj i Nataša viđali roditeljekako se krišom, nemirno o nečemu dogovaraju i slušali nagovještaje oprodaji bogate obiteljske kuće Rostovljevih i imanja u blizini Moskve. Sadkada grof nije više bio predstavnik plemstva, nije trebalo priređivati tolikaprimanja i u Otradnom se živjelo mirnije nego prije; ali su ipak velika kućai krila bila puna svijeta, za stol je svejedno sjedalo više od dvadeset ljudi.Sve su to bili bliski, odomaćeni ljudi u kući, gotovo članovi obitelji ili paktakvi koji su, reklo bi se, svakako morali živjeti u grofovoj kući. Takvi subili glazbenik Dimmler sa ženom, učitelj plesa Fogelj s obitelju, staragospođica Belova, koja je živjela u kući, i još mnogi drugi: Petjini učitelji,bivša guvernanta gospođica i naprosto ljudi kojima je bilo bolje ili zgodnijeda žive kod grofa nego kod svoje kuće. Nije više dolazilo toliko gostiju kaoprije, ali se živjelo isto onako gospodski kako su grof i grofica jedino moglizamisliti život. Ista ona lovačka družina koju je Nikolaj još povećao, istihonih pedeset konja i petnaest konjušara u konjušnici; i isti oni skupocjenidarovi za imendane, i svečani ručkovi za cijeli kotar; iste one partije vista ibostona u kojima je grof tako držao karte da su ih svi mogli vidjeti, i puštaoda mu svakog dana iskartaju na stotine susjedi koji su pravo na kartanje sgrofom lijom Andrejičem smatrali kao najunosniju arendu.

Grof se zapleo u svojim poslovima kao u kakvu veliku mrežu, borio se dane povjeruje da se zapleo, a na svakom se koraku zapletao sve više i više iosjećao da nema snaga da rastrga niti koje su ga sapele ni da se oprezno,strpljivo primi posla da ih razmrsi. Grofica je u svom srcu punom ljubaviosjećala da joj djeca bivaju sve siromašnija, da grof nije tome kriv, da on nemože biti drugačiji nego što jest, da on sam pati (iako krije) zato što jesvjestan propasti svoje i svoje djece, pa je tražila tome lijeka. S njenaženskog gledišta postojao je samo jedan lijek - da se Nikolaj oženi bogatomudavačom. Ona je slutila da je to posljednja nada i da se stanje neće moćinikad popraviti ako Nikolaj odbije partiju koju mu je ona našla. Ta je partija

bila Julija Karagina, kćerka krasnih, čestitih roditelja, koju su Rostovljevipoznavali od djetinstva i koja je sad, nakon smrti svog posljednjeg brata,bila bogata udavača.

Grofica je pisala izravno Karaginoj u Moskvu prošeci njenu kćer za svogsina i dobila je povoljan odgovor. Karagina je odgovorila da ona pristaje, alida će sve zavisiti od njene kćeri. Karagina je pozivala Nikolaja da dođe uMoskvu.

Grofica je nekoliko puta, sa suzama u očima, govorila sinu da je sad, kadsu joj obje kćeri udomljene - njena jedina želja da vidi njega oženjena.Govorila je kako bi mirno legla u grob kad bi se to zbilo. Zatim je govorilakako je uzela na oko jednu krasnu djevojku pa ga ispitivala šta on misli oženidbi.

Drugom je prilikom hvalila Juliju i savjetovala Nikolaju neka se opraznicima odveze u Moskvu da se malo proveseli. Nikolaj je shvaćao našto ciljaju majčini razgovori i u jednom je takvom razgovoru pozvao dabude potpuno otvorena. Ona mu reče kako se mogu nadati da će im seimovinsko stanje popraviti samo ako se on oženi Karaginom.

- Pa dobro, a kad bih ja volio neku sirotu, zar biste vi, mama, zbiljazahtijevali da žrtvujem svoje osjećaje i čast radi imutka? - zapita on majkune shvaćajući kako je njegovo pitanje okrutno i želeći jedino da pokažekako je plemenit.

- Ama ti me nisi shvatio - reče majka ne znajući kako bi se opravdala. -Ti me nisi shvatio, Nikolenjka! Ja želim da budeš sretan - nadoda ona iosjeti da ne govori istinu pa se splela. Ona zaplaka.

- Mamice, nemojte plakati nego mi samo recite da vi tako želite, a viznate da bih ja i sve dao samo da vi budete mirni - reče Nikolaj. - Ja ću sežrtvovati za vas, pa čak i svoje osjećaje.

Ali je grofica drugačije mislila: ona nije htjela da se sin žrtvuje, ona bi sesama najradije žrtvovala.

- Ama ti me nisi shvatio, nećemo govoriti o tome - reče ona otirući suze.»A možda ja i volim sirotu djevojku - kazivaše sam sebi Nikolaj - pa da

žrtvujem svoje osjećaje i čast radi bogatstva? Čudim se kako mi je mamicamogla to reći. Zar je Šonju, zato što je siromašna, ne mogu voljeti - mišljašeon - ne mogu joj uzvratiti njenu vjernu, odanu ljubav? A nema sumnje dabih s njom bio sretniji nego s lutkicom kakva je Julija. Ja ne mogu

zapovijedati svojim osjećajima - govoraše sam sebi. - Ako volim Šonju,onda su moji osjećaji za mene jači i važniji od svega.«

Nikolaj nije otišao u Moskvu, grofica nije više govorila s njim o ženidbi itužno je, a kadšto i srdito, gledala kako njen sin i sirota Sonja postaju sveprisniji i prisniji. Prekoravala je sebe zbog toga, ali nije mogla da ne gunđa,da ne prigovara Šonji, često joj je bez razloga upadala u riječ govoreći joj»vi« i »draga moja«. Najviše se dobra grofica srdila na Šonju baš zašto štoje ta jadna crnooka sinovica bila tako krotka, tako dobra, tako odana izahvalna svojim dobročiniteljima i tako vjerno, postojano, požrtvovnozaljubljena u Nikolaja da je se ni zbog čega nije moglo prekoriti.

Nikolajev se dopust koji je provodio kod svojih primicao kraju. Odzaručnika, kneza Andreja, stiglo je četvrto pismo iz Rima, u kojemu jepisao da bi već odavno bio na putu u Rusiju da mu se neočekivano, u toplupodneblju, nije otvorila rana pa tako mora odgoditi svoj povratak dopočetka iduće godine. Nataša je bila jednako zaljubljena u svog zaručnika,jednako mirna što se tiče te ljubavi i jednako prijemljiva za sve životneradosti: ali kad je bilo prošlo gotovo četiri mjeseca otkako su se rastali, stalaju je spopadati nekakva sjeta kojoj se nije mogla odrvati. Bilo joj je žaosame sebe, bilo joj je žao što tako uludo, da nitko od toga ništa nema,životari sve to vrijeme dok se osjeća toliko sposobna da voli i da budevoljena.

U kući Rostovljevih bijaše neveselo.

IX

Nastupiše božićni blagdani, ali osim svečane službe božje, osim svečana idosadna čestitanja susjeda i služinčađi, osim novih haljina koje su sviobukli, nije bilo ničega osobitoga što bi uzveličalo blagdane, a na hladnoćiod dvadeset stupnjeva bez vjetra, na jarkom suncu što zasjenjivaše očidanju i na zvjezdanoj zimskoj mjesečini noću, osjećala se potreba da se tidani nekako obilježe.

Na treći dan blagdana poslije ručka svi se ukućani razidoše po sobama.Bilo je najdosadnije doba dana. Nikolaj koji je jutros obilazio susjedezaspao je u sobi s divanima. Stari grof se odmarao u svom kabinetu. Usalonu je Sonja sjedila za okruglim stolom i precrtavala nekakav uzorak.Grofica je razmještala karte. Nastasja Ivanovna, luda, sjedio je žalosnopokraj prozora s dvije starice. Nataša uđe u sobu, priđe Šonji, pogleda štaona radi pa onda priđe majci i šutke se zaustavi.

- Šta hodaš kao muha bez glave? - reče joj majka - Šta hoćeš?- Njega hoću... sad, ovaj čas njega hoću - reče Nataša ne osmjehujući se i

sijevajući očima. Grofica odiže glavu i pozorno promotri kćer.- Ne gledajte me, mama, ne gledajte, jer ću odmah zaplakati.- Sjedi, posjedi malo sa mnom - reče joj grofica.- Mama, njega hoću. Zašto ja, mama, ovako ludo gubim dane?... - Glas

joj se presiječe, suze joj udariše na oči i ona se, da bi ih sakrila, hitro okrenui iziđe iz sobe. Otiđe u sobu s divanima, postaja časak, porazmisli i pođe udjevojačku sobu. Ondje je stara sobarica gunđala na mladu djevojku koja jesva zadihana, sa studeni, dotrčala iz zgrade za poslugu.

- Dosta igre - govoraše starica - sve u svoje vrijeme.- Pusti je, Kondratjevna - reče Nataša. - Idi, Mavruša, idi!I, pošto je otpustila Mavrušu, Nataša se uputi kroz dvoranu u predvorje.

Starac i dva mlada lakaja kartahu se. Kad uđe gospođica, prekidoše igru iustadoše. »Šta ću s njima?« - pomisli Nataša.

- Da zbilja, Nikita, otiđi, molim te... - »kamo bih ga poslala?« - Jest, otiđido služinske zgrade i donesi, molim te, pijetla, tako je, a ti, Miša, donesizobi!

- Zapovijedate li malo zobi? - priupita veselo i spremno Miša.- Idi, idi, što prije - prisnaži starac.- A ti mi, Fjodore, pribavi krede!Prolazeći pored točionice, ona naloži da donesu samovar, iako uopće nije

bilo vrijeme za čaj.Točilac Foka bijaše najnaprasitiji sluga u kući. Nataša je rado iskušavala

na njemu svoju moć. On joj nije povjerovao pa je pošao da pita je li istina.- Uh, ta gospođica! - reče Foka mršteći se tobože na Natašu.Nitko u kući nije toliko slao sluge na sve strane niti im zadavao toliko

posla koliko Nataša. Ona nije mogla mirno gledati sluge da ih kamo nepošalje. Reklo bi se da je iskušavala neće li se tkogod od njih naljutiti,nabućiti se na nju, ali sluge nisu ničije naloge tako rado izvršavali kaonjezine. »Šta da učinim? Kamo da pođem?« - premišljaše Nataša dokpolako iđaše hodnikom.

- Nastasja Ivanovna, šta će se roditi od mene? - zapita ona ludu koji joj jeu ženskoj haljini dolazio u susret.

- Od tebe će se roditi buhe, vilinski konjici, zrikavci odgovori luda.»Bože moj, bože moj, uvijek jedno te isto! Ah, kamo da se djenem? Šta

ću sa sobom?« I ona hitro, lupkajući nogama potrča uza stepenice Fogeljukoji je sa ženom stanovao na katu. Kod Fogeija su sjedile dvije guvernante,na stolu su bili tanjiri s grožđicama, orasima i bademima. Guvernante su serazgovarale o tome gdje se jeftinije živi, u Moskvi ili u Odesi. Nataša sjedemalo, posluša razgovor ozbiljno i zamišljeno, i ustade.

- Otok Madagaskar - progovori ona - Ma-da-ga-skar - ponovirazgovijetno svaki slog i iziđe iz sobe, a da nije odgovorila M-me Schosskoja ju je upitala šta govori.

Njen brat Petja bijaše također gore: pripremao je sa svojim odgojiteljemvatromet koji su kanili prirediti te noći.

- Petja! Pecka! - doviknu mu ona. - Odnesi me dolje!- Petja joj pritrča i podmetnu leđa. Ona skoči na njega, uhvati ga rukama

oko vrata, a on potrča poskakujući s njom.- Nemoj, ne treba ... otok Madagaskar - reče ona pa skoči s njega i pođe

dalje.Kao da je obišla svoje carstvo, iskušala svoju moć i uvjerivši se da su svi

pokorni, ali da je ipak dosadno, Nataša ode u dvoranu, uze gitaru, sjede umračan kut za ormarić i poče prebirati debele žice izvodeći frazu koju je

zapamtila iz jedne opere što ju je slušala u Petrogradu s knezom Andrejem.Kad bi je tko slušao iz prikrajka, mislio bi da u onome, što ona svira nemanikakva smisla, ali se u njenoj uobrazilji uz to sviranje budio cio nizuspomena. Sjedila je za ormarićem, uprla oči u sunčanicu što je padala krozvrata točionice, slušala svoju svirku i sjećala se. Živjela je u svijetusjećanja.

Sonja prođe s čašom u ruci kroz dvoranu i ode u točionicu. Natašapogleda u nju, u pukotinu na vratima točionice, i učini joj se da se sjećakako iz točionice pada kroz pukotinu na vratima svjetlost i kako je Sonjaprošla s čašom u ruci. »Pa to je bilo na dlaku isto tako« - pomisli Nataša.

- Sonja, šta je ovo ? - viknu Nataša udarajući prstima po debeloj žici.- Ah, tu si ti! - uskliknu Sonja brecnuvši se pa priđe i osluhnu. - Ne znam.

Nije li »Oluja«? - reče bojažljivo, u strahu da ne pogriješi.»Ama eto, isto se ovako brecnula, isto je ovako prišla i bojažljivo se

osmjehnula onda kad je to već bilo - pomisli Nataša - i isto tako ... ja sammislila da joj nešto nedostaje«.

- Nije, to je zbor iz »Vodonoše«, čuješ li? - I Nataša otpjeva do krajamotiv zbora kako bi podsjetila Šonju.

- Kamo si pošla? - zapita Nataša.- Da promijenim vodu u čaši. Još malo pa ću dovršiti uzorak.- Ti si uvijek zaposlena, a ja, eto, ne znam sebi naći posla - reče Nataša. -

A gdje je Nikolenjka?- Spava, čini mi se.- Sonja, idi ga probudi - reče Nataša. - Reci mu da ga ja zovem da

pjevamo. - Ona posjedi časak, porazmisli šta znači da je sve to bilo pa, neriješivši to pitanje i nimalo ne žaleći zbog toga, prenese se opet u duhu uono vrijeme kad je bila s njim i kad ju je on gledao zaljubljenim očima.

»Ah, da bar što prije dođe! Tako se bojim da neće nikad doći! A što jenajvažnije: ja starim, to je ono! Neće više u meni biti onoga što je sad. Amožda će danas doći, možda će sad doći. Možda je došao i sjedi ondje usalonu. Možda je još jučer došao, a ja sam zaboravila«. Ona ustade, odložigitaru i pođe u salon. Svi ukućani, učitelji, guvernante i gosti sjedili su većza čajnim stolom. Sluge su stajale oko stola - ali kneza Andreja nije bilo iživot je tekao kao i prije.

- Ah, evo nje - reče Ilja Andrejič kad ugleda Natašu.

- Hajde, sjedi do mene. - Ali se Nataša zaustavi pokraj majke obzirući sekao da nešto traži.

- Mama! - izusti ona. - Dajte mi njega, dajte, mama, što prije, što prije - iponovo se jedva svlada da ne zaplače. Sjede časak za stol i slušašerazgovore starijih i Nikolaja koji je također pristupio stolu. »Bože moj, božemoj, ista lica, isti razgovori, tata isto onako drži čašu i isto onako puše!« -mišljaše Nataša i sva užasnuta osjećaše kako se u njoj diže gađenje premasvim domarima zato što su svejednako isti.

Poslije čaja, Nikolaj, Sonja i Nataša odoše u sobu s divanima, u svojomiljeni kutak u kojemu su svagda započinjali njihovi najiskrenijirazgovori.

X

- Događa li se tebi - upita Nataša brata kad su sjeli u sobi s divanima -događa li se tebi da ti se čini kako se ništa neće dogoditi - ništa; da je svešto je dobro već prošlo? I nije da ti je dosadno, nego tužno?

- Još kako! - reče on. - Meni se događalo da je sve u redu, svi su dobrevolje, a meni sune u glavu da je sve to već dosadno i da svi morajupomrijeti. Jednom nisam pošao s pukom na nekakvu zabavu, a ondje jesvirala glazba... i odjednom mi je postalo tako dosadno ...

- Ah, znam. Znam, znam - prihvati Nataša. - Meni se to dogodilo doksam bila još mala. Sjećaš li se kako su me jedanput kaznili zbog šljiva i viste plesali, a ja sam sjedila u učionici i plakala, nikad to neću zaboraviti:bila sam žalosna i bilo mi je žao svih, i sebe, svih mi je bilo žao. A što jenajvažnije, nisam bila kriva - reče Nataša - sjećaš li se?

- Sjećam se - reče Nikolaj. - Sjećam se kako sam ti poslije došao i htio teutješiti i, znaš, bilo me je stid. Strašno smo bili smiješni. Ja sam imao tadaigračku, kipić, i htio sam ti ga dati. Sjećaš li se?

- A sjećaš li se ti - reče Nataša zamišljeno se smiješeći kako nas je davno,davno, dok smo još bili sasvim mali, pozvao ujak u kabinet, još u starojkući, a bilo je mračno - došli smo i odjednom, ondje stoji...

- Arapin - dovrši Nikolaj radosno se osmjehujući. - Kako se ne bihsjećao? - Ni sad ne znam je li bio Arapin, ili smo sanjali, ili nam je tkopričao.

- Bio je živ, sjećaš li se, a zubi bijeli - stoji i gleda nas ...- Sjećate li se vi, Sonja?- Da, da, sjećam se i ja nečega - odgovori bojažljivo Sonja...- Ta ja sam pitala za tog Arapina tatu i mamu - reče Nataša. - Oni kažu da

nije bilo nikakvog Arapina. A eto, ti se sjećaš.- Dabome, sjećam se njegovih zubi kao da ih sad vidim.- Kako je to čudno, baš kao da je bilo u snu. Ja to volim.- A sjećaš li se kako smo kotrljali jaja151 u dvorani i, najednom - eto ti

dviju starica pa se stale vrtjeti po sagu. Je li se to dogodilo ili nije? Sjećaš lise kako je bilo zgodno?

- Sjećam se. A sjećaš li se kako je tatica u plavoj bundi opalio iz puške sastepenica? - Oni prebirahu, smiješeći se i uživajući, uspomene, ali ne tužne,staračke nego poetične mladenačke uspomene, one dojmove iz najdaljeprošlosti u kojoj se san i java stapaju, pa se tiho smijahu i radovahunečemu.

Sonja ih, kao i uvijek, nije mogla slijediti, mada su im uspomene bilezajedničke.

Sonja se nije sjećala koječega čega su se oni sjećali, a i ono čega sesjećala nije u njoj budilo onoga poetičnog čuvstva koje je njih prožimalo.Ona je samo uživala u njihovoj radosti i trudila se da je oponaša.

Ona je sudjelovala u tome tek onda kad su se sjetili kako je Sonja prvi putdošla k njima. Sonja ispriča kako se bojala Nikolaja zato što je na bluziimao gajtane, a dadilja joj je rekla da će i nju ušiti u gajtane.

- A ja se sjećam: meni su rekli da si se ti rodila pod kupusom - rečeNataša - i sjećam se da tada nisam smjela da u to ne povjerujem, ali samznala da nije istina i bilo mi je tako nelagodno.

Za tog razgovora pomoli se na stražnjim vratima sobe s divanimasobaričina glava.

- Gospodična, donijeli su pijetla - šapatom će djevojka.- Ne treba, Polja, reci mi neka ga odnesu - odvrati Nataša.Usred razgovora koji se vodio u sobi s divanima uđe Dimmler i priđe

harfi što je stajala u kutu. Smače navlaku i harfa pogrešno zazvuči.- Eduarde Karliču, odsvirajte nam, molim vas, moj omiljeli Nocturne od

monsier Fielda152 - dopre glas stare grofice iz salona.Dimmler udari akord pa se okrenu Nataši, Nikolaju i Šonji i reče: - Kako

mladež mirno sjedi!- Pa mi filozofiramo - reče Nataša koja se na trenutak osvrnu pa nastavi

razgovor. Sad su se razgovarali o snovima.Dimmler poče svirati. Nataša priđe stolu nečujno, na prstima uze svijeću,

iznese je iz sobe pa se vrati i tiho sjede na svoje mjesto. U sobi je, naposena divanu na kojemu su sjedili, bio mrak, ali je kroz velike prozore padalana pod srebrnasta svjetlost punog mjeseca.

- Znaš, ja mislim - prošaputa Nataša primičući se Nikolaju i Šonji kad jeveć Dimmler svršio i jednako sjedio prebirući lagano žice dvoumeći se bi liprestao ili zasvirao što novo - kad se tako sjećaš, sjećaš, neprestano sjećaš,

možeš se dotle dosjećati da se sjetiš onoga što je bilo prije nego što smodošli na svijet...

- To je metempsihoza - ubaci Sonja koja je uvijek dobro učila i svepamtila. - Stari su Egipćani vjerovali da su naše duše bile u životinjama i daće se opet vratiti u životinje.

- Ali znaš, ja ne vjerujem da smo mi bili u životinjama - produži Natašajednako šapćući iako je sviranje prestalo - i ja pouzdano znam da smo bilianđeli ondje negdje, a i ovdje smo bili, pa se zato svega sjećamo ...

- Smijem li vam se pridružiti? - zapita tiho Dimmler koji im priđe i sjededo njih.

- Ako smo bili anđeli zašto smo onda pali? - zapita Nikolaj. - Ne, nemože biti!

- Nismo pali, tko ti je rekao da smo pali? ... Otkud ja znam što sam bilaprije? - uvrijeđeno će Nataša. - Ta duša je besmrtna ... dakle, ako budemuvijek živjela, onda sam živjela i prije, živjela sam cijelu vječnost.

- Tako je, ali je nama teško zamisliti vječnost - ubaci Dimmler koji jepristupio mladim ljudima smiješeći se blago i prezirno, ali je sad govoriojednako tiho i ozbiljno kao i oni.

- Zašto bi bilo teško zamisliti vječnost? - preuze Nataša. - Danas će biti,sutra će biti, uvijek će biti, i jučer je bilo, i prekjučer je bilo.

- Nataša! Sad je na tebi red. Otpjevaj mi štogod - dopre grofičin glas. -Šta ste zasjeli baš kao kakvi zavjerenici.

- Mama! Baš nemam nimalo volje - reče Nataša, ali ustade.Nikomu se od njih, pa čak ni postarijemu Dimmleru, nije dalo prekidati

razgovora i otići iz kuta u sobi s divanima, ali je Nataša ustala i Nikolaj sjeoza klavikord. Nataša je, kao i uvijek, stala nasred dvorane i izabralanajpogodnije mjesto za rezonanciju te zapjevala omiljelu pjesmu svojemajke.

Rekla je da joj se ne pjeva, ali davno prije toga i zadugo poslije toga nijepjevala tako kako je pjevala te večeri. Grof Ilja Andrejič čuo je njenopjevanje u kabinetu gdje se razgovarao s Mitenjkom pa je, poput đaka kojise pri kraju sata žuri da se ide igrati, brkao riječi izdavajući nalogeupravitelju i napokon umuknuo, a Mitenjka je također slušao i stajao predgrofom šuteći i smiješeći se. Nikolaj nije odvajao očiju od sestre, zadržavaoje dah kao i ona. Sonja je slušala i mislila kako je golema razlika izmeđunje i njene prijateljice i kako ona nikako ne može biti tako zamamna kao

njena sestrična. Stara grofica je sjedila sa suzama u očima smiješeći sesretno i tužno i vrteći kadikad glavom. Mislila je i o Nataši, i o svojojmladosti, i o tome kako ima nešto neprirodno i grozno u tom budućembraku Nataše s knezom Andrejem.

Dimmler je sjeo do grofice, sklopio oči i slušao.- Zbilja, grofice - napokon će on - to je evropski talent, ona nema šta

naučiti, ova mekoća, nježnost, snaga ...- Ah! Kako se bojim za nju, kako se bojim - reče grofica smetnuvši s uma

s kim govori. Njeno joj je materinsko osjećanje kazivalo da u Nataši imanečega previše i da zbog toga neće biti sretna. Nataša nije još bila dovršilapjesmu kad u sobu utrča ushićeni četrnaestogodišnji Petja i javi da su stiglekrabulje.

Nataša naglo umuknu.- Budalo! - viknu na brata, potrča do stolice, svali se na nju i tako zaplaka

da se dugo poslije toga nije mogla smiriti. - Ništa mi nije, mamice, zbiljaništa, eto tako: Petja me prestrašio - govoraše ona kušajući se osmjehnuti,ali su joj suze jednako tekle i jecanje je gušilo.

Zakrabuljena služinčad: medvjedi, Turci, krčmari, gospođe, jezivi ismiješni, unoseći sobom studen i veselje, tiskahu se s početka bojažljivo upredvorju; zatim, skrivajući se jedan iza drugoga, uguraše se u dvoranu; iisprva snebivljivo, a onda sve življe i složnije zavrgoše pjesme, plesove,kola i božične igre. Pošto je poznala osobe i nasmijala se krabuljama,grofica ode u salon. Grof Ilja Andrejič sjedio je u dvorani smiješeći se ipovlađujući igračima. Mladež bješe nekamo nestala.

Nakon pola sata pojavi se među ostalim krabuljama još jedna staragospođa u krinolini - to je bio Nikolaj. Petja je bio Turkinja, Dimmler je biobajaco, Nataša - husar, a Sonja - Čerkez s brcima i obrvama koji bijahunagaravljeni nagorjelim plutom.

Pošto nemaskirani nisu odmah poznali krabulje te im se dobrostivo čudilii hvalili ih, mladi ljudi zaključiše da su kostimi tako dobri da bi ih valjalojoš nekome pokazati.

Nikolaj koji je želio da ih sve po izvrsnom putu prosanjka na svojoj trojcipredloži da se s desetak zakrabuljenih slugu odvezu čiki.

- Ta nemojte, šta ćete njega, starca, uznemirivati - reče grofica. - Anemate se gdje ni okrenuti kod njega. Ako već idete, onda otiđite kMeljukovljevima.

Meljukova je bila udovica koja je imala djecu različite dobi, također sodgojiteljima i odgojiteljicama, a živjela je na oko četiri vrste odRostovljevih.

- E, ma chère, to je pametno - prihvati razdragani stari grof. - Sad ću se ija prerušiti pa ću poći, s vama. Alaj ću razveseliti Pašetu.

Ali grofica nije htjela da pusti grofa; njega je sve te dane boljela noga.Zaključiše da Ilja Andrejevič ne smije ići, a da gospođice mogu ići akopođe Lujza Ivanovna (M-me Schoss). Sonja koja je uvijek bila bojažljivastade najusrdnije moliti Lujzu Ivanovnu da pristane.

Sonja se najbolje prerušila. Neobično su joj dobro pristajali brci i obrve.Svi su joj govorili da je veoma zgodna, a ona je bila živahno i energičnoraspoložena kakva inače nikad nije bila. Nekakav joj je unutrašnji glasgovorio da će se danas ili nikad odlučiti o njenoj sudbini. U svom muškomodijelu bila je sasvim druga osoba. Lujza Ivanovna pristade i nakon polasata stadoše pred kućom četiri trojke sa zvoncima i praporcima, cvileći iškripeći salincima po smrznutu snijegu.

Nataša je prva nagovijestila božićno veselje, i to se veselje, prelazeći sjednoga na drugoga, sve više i više pojačavalo i doseglo vrhunac kad suizašli na studen i posjedali u saonice razgovarajući se, dozivajući se, smijućise i vičući.

Dvije trojke bile su obične, treća je bila od staroga grofa, u sredini koje jebio upregnut kasač iz orlovske gubernije; četvrta je bila Nikolajeva vlastitas njegovim oniskim kosmatim vrancem u sredini. Nikolaj je u kostimustarice, preko kojega je obukao husarski ogrtač i opasao se, stajao nasredsaonica i pritezao uzde.

Bilo je tako svijetlo da je vidio kako na mjesečini svjetlucaju limenepločice u konja što se uplašeno osvrću na putnike koji galame pod mračnomnatrešnicom pred kućom.

U Nikolajeve saonice posjedaše Nataša, Sonja, M-me Schoss i dvijesluškinje. U saonice staroga grofa posjedaše Dimmler, njegova žena i Petja;u ostale posjeda zakrabuljena služinčad.

- Tjeraj naprijed, Zahare! - viknu Nikolaj očevu kočijašu da bi ga poslijemogao preteći na putu.

Trojka staroga grofa u koju su sjeli Dimmler i druge krabulje krenucvileći salincima, kao da se zamrzava za snijeg, i pozvekivajući krupnim

zvoncem. Logovi su nalegli na rukunice, propadali i izbacivali snijeg, tvrd isjajan kao šećer.

Nikolaj krenu za prvom trojkom; otraga zatutnjaše i zacvilješe ostale. Izpočetka su konji išli sitnim kasom po usku putu. Dok su prolazili poredparka, sjene ogoljela drveća padale su im često preko puta i skrivale sjajnumjesečinu, ali čim su prošli ogradu, puče na sve strane snježna ravnica, svaobasjana mjesečinom i nepomična, blistajući kao dragi kamen i modrikastoodsijevajući. Jedanput, pa drugi put trucnuše prve saonice preko nekerupčage; isto tako trucnuše i druge saonice, pa treće, i saonice se otegnušejedne za drugima drsko narušavajući zaleđenu tišinu.

- Eno zečji trag, mnogo tragova! - odjeknu studenim sleđenim zrakomNatašin glas.

- Kako se lijepo vidi, Nicolas! - reče Sonja. Nikolaj se obazre na Šonju isaže se da joj izbliza promotri lice. Iz samurovine izvirivaše nekakvo posvenovo, drago lice crnih obrva i brkova, koje na mjesečini bijaše i blisko idaleko.

»To je prije bila Sonja« - pomisli Nikolaj. On se izbliže zagleda u nju iosmjehnu se.

- Šta je, Nicolas?- Ništa - reče on i ponovo se okrenu konjima.Kad stigoše na ravan širok put, izglačan salincima i sav isječen tragovima

od klinaca na konjskim potkovama što su se razabirali na mjesečini, konjipočeše sami od sebe zatezati uzde i ubrzavati trk. Lijevi logov sagnuo jeglavu i pri svakom skoku potezao konope. Srednji se njihao u trku i strigaoušima kao da pita: »Da li da počnem ili je još rano?« Sprijeda se jasnovidjela na bijelu snijegu Zaharova crna trojka koja je bila već dalekoodmakla i zveketala krupnim zvoncem što se udaljivalo. Od njegovihsaonica dopiraše pocikivanje, i kikot, i glasovi krabulja.

- Hoćemo li, rođeni! - viknu Nikolaj cimkajući s jedne strane uzdama iuzmahujući bičem. I samo se po vjetru koji kao da jače puhne u lice i potrzanju logova koji potegoše i sve više ubrzavahu trk, opažalo kako brzopoletje trojka. Nikolaj se obazre. Vičući i cičeći, mašući bičevima i tjerajućisrednjake u galop, pristizahu ostale trojke. Srednjak se sigurno ljuljuškaopod lukom i nije mu bilo ni na kraj pameti da popusti, već je obećavao da ćejoš brže pojuriti kad zatreba.

Nikolaj sustiže prvu trojku. Spustili su se s brda i stigli na širok utrvenput preko livade pored rijeke.

»Kamo se vozimo? - pomisli Nikolaj. - Bit će niz Kosu livadu. Ali nije,ovo je nešto novo što nisam nikad vidio. Ovo nije ni Kosa livada niDjomkino brdo nego bog te pita šta! Ovo je nešto novo i čarobno. Pasvejedno, šta je da je!« - I on viknu na konje i stade obilaziti prvu trojku.

Zahar zadrža malo konje i okrenu lice što mu je već do obrva bilo posutoinjem.

Nikolaj pusti svoje konje; Zahar ispruži ruke, coknu i pusti svoje.- E, drži se, gospodine - progovori on. Trojke poletješe još brže jedna uz

drugu, a noge se konja u trku brzo izmjenjivahu. Nikolaj stade izmicati.Držeći jednako ispružene ruke, Zahar popridiže jednu ruku s uzdama.

- Nećeš, gospodine - doviknu on Nikolaju. Nikolaj pusti u galop svojekonje i prestiže Zahara. Konji zasipahu sitnim, suhim snijegom lica putnika,pored njih se razlijegaše čest topot i mješahu se brze noge i sjene trojkekoju su pretjecali. Škripa salinaca po snijegu i ženska cika dopirahu s višestrana.

Nikolaj opet zadrža konje i pogleda oko sebe. Uokolo se prostirala istaona čarobna ravnica, sva natopljena mjesečinom i osuta zvijezdama.

»Zahar viče da skrenem lijevo; a zašto lijevo? - mišljaše Nikolaj. - Zar mizbilja idemo k Meljukovljevima, zar je to zbilja Meljukovka? Tko znakamo mi idemo i tko zna šta se s nama zbiva - a veoma je čudno i lijepoovo što se s nama zbiva«. - Obazre se i pogleda u saonice.

- Gle, i brkovi, i trepavice - sve mu je pobijeljelo - reče jedan od tihčudnih, zgodnih i nepoznatih ljudi tankih brkova i obrva koji su tu sjedili.

»Taj je, čini se, bio Nataša - pomisli Nikolaj - a ono M-me Schoss; amožda i nisu, a onaj brkati Čerkez - ne znam tko je, ali je volim«.

- Nije li vam hladno? - zapita on. Oni mu ne odgovoriše i nasmijaše se.Dimmler je iz saonica iza njih vikao nešto što je zacijelo bilo smiješno, alise nije moglo razabrati šta viče.

- Da, da - odgovoriše smijući se.Ali evo nekakve čarobne šume u kojoj se prelijevaju crne sjene i blistaju i

dragulji i u kojoj je nekakva anfilada mramornih stepenica, i nekakvisrebrni krovovi na čarobnim dvorima, odakle dopire prodorno vrištanjenekakvih zvijeri. »A ako je to doista Meljukovka, onda je još čudnije štosmo se vozili tko zna kuda, a stigli u Meljukovku« - razmišljaše Nikolaj.

To je zaista bila Meljukovka i pred kuću istrčaše radosni sluge i sluškinjesa svijećama u rukama.

- Tko je? - zapitaše s ulaza.- Grofove krabulje, poznajem ih po konjima - odgovoriše neki glasovi.

XI

Pelagija Danilovna Meljukova, krupna, energična žena s naočarima i ukućnom kaputu bez dugmeta, sjedila je u salonu, okružena kćerima i brinulase da im ne bude dosadno. Mirno su lijevale vosak i motrile sjene izljevenihfigura kad iz predsoblja dopriješe bat koraka i glasovi gostiju.

Husari, gospođe, vještice, bajaci, medvjedi, iskašljavajući se i otirući upredsoblju inje koje im se od studeni bilo uhvatilo po licima, ulazili su udvorane u kojima su brzo palili svijeće. Bajaco Dimmler i gospođa Nikolajotvoriše ples. Okružene vrištavom djecom krabulje su se, skrivajući lica imijenjajući glasove, klanjale pred domaćicom i razmještale po sobi.

- Ah, ne možeš ih poznati! Pa ovo je Nataša! Pogledajte na koga je nalik!Zbilja, podsjeća me na nekoga. A gle Eduarda Karliča kako je zgodan.Nisam ga poznala. A kako istom pleše! Ah, za miloga boga, pa i nekakavČerkez; zbilja, kako to pristaje Sonjuški. A tko je ovo? Eh, baš ste nasrazveselili! Prihvatite stolove, Nikita, Vanja! A mi smo tako mirno sjedile!

- Ha-ha-ha!... Gle husara, gle husara! Baš je kao dečko, pa i noge!... Nemogu vidjeti... - razlijegahu se glasovi.

Nataša, ljubimica mladih Meljukovljevih, nestade s njima u stražnjimsobama, odakle su zatražili pluto i različite kućne kapute i muška odijelakoja su kroz odškrinuta vrata primale, od lakaja, gole djevojačke ruke.Nakon deset munuta sva se mladež obitelji Meljukovljevih pridružikrabuljama.

Pelageja Danilovna naložila je da raščiste dvoranu za goste i da podvoregospodu i služinčad pa je, ne skidajući naočara, susprežući smiješak,prolazila između krabulja, gledala ih izbliza u lica i nikoga nije moglapoznati. Ne samo što nije poznala Rostovljeve i Dimmlera nego nije nikakomogla poznati ni rođenih kćeri ni onih muških kućnih kaputa i uniformi štosu bili na njima.

- A čija li je ova? - pitaše odgojiteljicu gledajući u lice svojoj kćeri kojase prerušila u kazanskog Tatarina. - Čini se da je netko od Rostovljevih.Dobro, a vi, gospodine husare, u kojemu vi puku služite? - pitaše ona

Natašu. - Turčinu, Turčinu podaj pastile153 - kazivaše točiocu koji je dvorio- to im zakon ne zabranjuje.

Gledajući čudne i smiješne korake što su izvodili plesači, koji su jednomzauvijek zaključili da su krabulje i da ih nitko neće poznati pa se zbog toganisu ustručavali - Pelageja Danilovna zaklanjala se kadikad rupčićem icijelo joj se gojazno tijelo treslo do neobuzdana dobra staračkog smijeha.

- O, Sašinet moja, Sašinet! - klicaše ona.Nakon ruskih plesova i kola, Pelageja Danilovna okupi svu služinčad i

gospodu u velik krug; donesoše prsten, uzicu i jedan rubalj pa otpočešedruštvene igre.

Za jedan sat svi su kostimi bili izgužvani i pokvareni. Brkovi obrve,narisani plutom, razmazali su se po uznojenim, zajapurenim i vedrimlicima. Pelageja Danilovna poče poznavati krabulje, diviti se kako sukostimi dobro izrađeni, kako osobito pristaju gospođicama, i zahvaljivatisvima što su je tako razveselili. Goste pozvaše u salon na večeru, aslužinčad ugostiše u dvorani.

- Gatati u kupaonici bome je strašno! - govoraše poslije večere usidjelicakoja je živjela kod Meljukovljevih.

- A zašto?- zapita najstarija Meljukovljeva kćerka.- Ta tko će onamo ići, za to treba hrabrosti...- Ja ću ići - javi se Sonja.- Ispričajte nam kako je to bilo s gospođicom? - zamoli druga

Meljukovka.- Pa eto tako, pošla jednom neka gospođica - poče usidjelica - uzela

pijetla, dva jedaća pribora - kako i valja, pa sjela. Malo je posjedila kadodjednom eto ti... sa zvončićima i praporcima, stadoše pred vratimasaonice, čuje netko ide. Ulazi baš u liku čovječjem, pravi pravcati oficir,dođe i sjedne uz nje gdje je prostrto.

- A! A! ... - uskliknu Nataša i prestravljeno izvali oči.- Jest, kao čovjek, sve kako mora biti, pa je uzeo nagovarati te nagovarati,

a trebalo je da ga ona zabavi razgovorom do pijetlova; a ona se uplašila;jako se prepala i zaklonila lice rukama. A on je dohvati. Srećom su dotrčaledjevojke ...

- Ama nemojte ih plašiti! - reče Pelageja Danilovna.- Pa i vi ste, mamice, gatali... - dobaci kći.

- A kako se u hambaru gata? - priupita Sonja.- Pa eto, kao sad, odu do hambara i slušaju. Pa šta čujete: ako zakucava,

lupa - zlo je, a ako presipavaju žito - na dobro je; a događa se ...- Mama, ispričajte nam šta se vama dogodilo u hambaru?Pelageja Danilovna se osmjehnu.- Ama zaboravila sam već ... - reče ona. - A nitko od vas neće ići?- Ja ću ići; Pelageja Danilovna, pustite mene, ja ću ići - oglasi se Sonja.- Pa dobro, ako se ne bojiš.- Smijem li, Lujza Ivanovna? - zapita Sonja.Bilo da su se igrali s prstenom, uzicom ili rubljem, bilo da su se

razgovarali kao sad, Nikolaj se nije odvajao od Šonje i gledao ju je sasvimdrugim očima. Činilo mu se da ju je istom danas zbog tih brkova narisanihplutom prvi put potpuno upoznao. Sonja je doista tu večer bila vesela,živahna i lijepa kakvu je Nikolaj nije još nikad vidio.

»Eto kakva je ona, a ja sam budala!« mišljaše on gledajući njene sjajneoči i njen sretan, zanosan osmijeh od kojega su joj ispod brkova nastajalejamice na obrazima, osmijeh koji prije nije vidio.

- Ja se ničega ne bojim - reče Sonja. - Smijem li odmah ići? - Ona ustade.Rekoše joj gdje je hambar, kako treba da mirno stoji i sluša, pa joj dadošebundu. Ona je prebaci preko glave i pogleda Nikolaja.

»Što je bajno ovo djevojče!« - pomisli on. - I šta sam se dosadpremišljao?«

Sonja iziđe u hodnik da ode u hambar. Nikolaj, žurno iziđe na glavni ulazgovoreći da mu je vruće. U kući je doista bilo zagušljivo zbog mnoštva kojeje bilo u njoj.

Napolju je bila ona ista hladnoća bez vjetra, onaj isti mjesec, samo je bilojoš svjetlije. Mjesečina je bila tako jaka i zvijezda je na snijegu bilo tolikoda čovjek nije ni mario gledati u nebo niti je primjećivao pravih zvijezda.Nebo je bilo crno i dosadno, na zemlji je bilo vedro.

»Budala sam ja, budala! Šta sam čekao dosad?« pomisli Nikolaj pa strčaniz stepenice i zamače za ugao kuće, stazom što je vodila prema stražnjemulazu. Znao je da će Sonja onuda proći. Na pola puta stajali su složenihvatovi drva, na njima je ležao snijeg, od njih je padala sjena, preko njih isa strane padale su isprepletene sjene starih golih lipa na snijeg i stazu.Staza je vodila prema hambaru. Brvnati zid hambara i krov prekrivensnijegom blistahu na mjesečini kao da su izrezani od kakva dragog kamena.

U voćnjaku prasne drvo i opet se sve potpuno utiša. Činilo se da grudi neudišu zrak nego nekakvu vječito mladu snagu i radost.

Na ulazu u djevojačke sobe zalupkaše noge niza stepenice, zvučnoškripnuše na posljednjoj na kojoj je bilo nanesena snijega i začu seusidjeličin glas: - Pravo, pravo, eto tom stazom, gospođice! Samo senemojte osvrtati!

- Ne bojim se ja - odvrati Sonja i stazom prema Nikolaju zaškripaše izacvilješe Sonjine nožice u tankim cipelicama.

Sonja je hodala umotana u bundu. Bila je već na dva koraka od njega kadga je spazila; ni ona njega nije vidjela onakva kakva ga je poznavala i kakvaga se uvijek malko plašila. Bilo je u ženskoj haljini, kosa mu je bilarazbarušena i smiješio se smiješkom koji je za Šonju bio nov. Ona mu hitropritrča.

»Posve je drugačija, a opet ista« - pomisli Nikolaj gledajući joj u licekoje je cijelo bilo obasjano mjesečinom. On provuče ruke ispod bundekojom bješe prekrila glavu, zagrli je, privi uza se i poljubi u usne nadkojima su bili brci i koje su vonjale na oprljeno pluto. Sonja ga poljubi bašposred usta i, izvukavši svoje male ruke, uhvati ga s obje strane za obraze.Rekoše samo: - Sonja!... Nicolas!... - Pritrčaše hambaru i vratiše se u kućusvako na svoj ulaz.

XII

Kad su se vraćali od Pelageje Danilovne, Nataša, koja je uvijek svevidjela i opažala, udesi tako da su Lujza Ivanovna i ona sjele u saonice sDimmlerom a Sonja je sjela s Nikolajem i sluškinjama.

Nikolaj se na povratku nije više utrkivao nego je mirno vozio ineprestano se na toj čudnoj mjesečini zagledao u Šonju i tražio ispod obrvai brkova pri toj svjetlosti koja je sve mijenjala onu svoju prijašnju i sadašnjuŠonju s kojom je odlučio da se više nikad ne rastane. Zagledao se i, kad bipoznao onu istu i drugu i sjetio se onog mirisa pluta koji se smiješao spoljupcem, udisao je punim plućima studeni zrak i, gledajući zemlju kakopromiče i sjajno nebo, ponovo se osjećao kao da je u čarobnom carstvu.

- Sonja, je li tebi lijepo? - zapitkivaše on.- Jest - odgovaraše Sonja. - A tebi?Na sredini puta Nikolaj dade kočijašu da mu pridrži konje pa otrča na

časak do Natašinih saonica i stade na oplen.- Nataša - reče joj šapatom francuski - znaš, odlučio sam što se tiče

Šonje.- Rekao si joj? - zapita Nataša i odjednom sva zasja od radosti.- Ah, Nataša, što si neobična s tim brkovima i obrvama! Je li ti drago?- Tako mi je drago, tako drago! Već sam se ljutila na tebe. Nisam ti ništa

govorila, ali si ti postupao s njom ružno. Ona je takvo srce, Nicolas, baš mije drago! Ja sam katkad odurna, ali sam se stidjela da budem sama sretna,bez Šonje - proslijedi Nataša. - Sad mi je tako drago, hajde, bježi k njoj.

- Neću, čekaj malo, ah, kako si smiješna! - reče Nikolaj zagledajući sesvejednako u nju i nalazeći i u sestri nešto novo, neobično, čarobno i nježnošto prije nije vidio. - Nataša, nekako je čarobno. A?

- Jest - odgovori ona - divno si učinio.»Da sam je prije vidio onakvu kakva je sad - pomisli Nikolaj - bio bih je

odavno upitao što da radim i učinio bih sve što bi mi rekla, i sve bi bilodobro«.

- Onda ti je drago, i kažeš da sam dobro učinio?

- Ah, tako dobro! Nedavno sam se porječkala s mamicom oko toga.Mama je rekla da te ona lovi. Kako tako može reći! Umalo se nisamposvađala s mamom. I nikad neću nikome dopustiti da kaže ili pomisli štoružno o njoj, jer je ona sušta dobrota.

- Onda je dobro? - reče Nikolaj i još jednom ispitljivo pogleda izraz nasestrinu licu ne bi li doznao je li tako, te škripeći čizmama skoči s oplena iotrča svojim saonicama. Ondje je jednako sjedio onaj isti sretni,nasmiješeni Čerkez s brčićima i sjajnim očima gledajući ispod kape odsamurovine, a taj je Čerkez bila Sonja, a ta je Sonja jamačno bila njegovabuduća žena koja ga voli.

Kad su stigle kući i ispripovjedile majci kako je bilo kod Meljukovljevih,gospođice otiđoše u svoju sobu. Razodjenule su se, ali nisu zbirsalenegaravljenih brkova i dugo su sjedile razgovarajući se o svojoj sreći.Govorile su o tome kako će živjeti kad se udaju, kako će im muževi živjetiu prijateljstvu i kako će biti sretne. Na Natašinu su stolu stajala zrcala kojaje Dunjaša još s večeri bila pripravila.

- Samo, kad će sve to biti? Bojim se, nikad . : . To bi bilo odviše lijepo! -reče Nataša ustajući i prilazeći zrcalima.

- Sjedi, Nataša, možda ćeš ga ugledati - na to će Sonja. Nataša užgasvijeću i sjede.

- Vidim nekakva brkajliju - reče Nataša videći svoje lice.- Ne valja se smijati, gospodična - reče Dunjaša.Sonja i sobarica pomogoše Nataši da namjesti zrcalo; ona se uozbilji i

ušutje. Dugo je tako sjedila gledajući u zrcalima niz svijeća što su se gubileu daljini i vjerujući (prema onome što je čula da pričaju) čas da će ugledatilijes, čas da će ugledati njega, kneza Andreja, u onom posljednjem,treperavom, nejasnom kvadratu. Ali koliko je god bila spremna da i unajmanjoj mrljici vidi čovječji lik ili lijes, nije vidjela ništa. Stade sve češćetreptati očima i ode od zrcala.

- Zašto drugi vide, a ja ništa ne vidim? - reče ona. - Hajde, sjedi ti, Sonja;ti danas svakako moraš gledati - reče. - Samo, gledaj mjesto mene ... Meneje danas tako strah!

Sonja sjede pred zrcalo, namjesti ga i stade gledati.- Eto, Sofja Aleksandrovna svakako će vidjeti - šapnu Dunjaša - a vi se

neprestano smijete.

Sonja je čula te riječi a čula je i kako je Nataša rekla šapatom: - I ja znamda će ona vidjeti; i lani je vidjela.

Tri minute svi su šutjeli. »Svakako!« - prošaputa Nataša i ne doreče...Najednom Sonja odmače zrcalo koje je držala i prekri rukom oči.

- Oh, Nataša! - izusti ona.- Jesi li vidjela? Vidjela si? Šta si vidjela? - kriknu Nataša i pridrža

zrcalo.Sonja nije ništa vidjela, baš je htjela trepnuti očima i ustati kad je začula

kako je Nataša rekla »svakako« ... Nije htjela prevariti ni Dunjašu niNatašu, a bilo joj je teško sjediti. Ni sama nije znala kako joj se i zbog čegaoteo uzvik kad je rukom prekrila oči.

- Njega si vidjela? - zapita Nataša hvatajući je za ruku.- Jesam. Čekaj malo ... ja ... vidjela sam njega - reče i nehotice Sonja, a

da nije bila još nacistu na koga Nataša misli kad kaže njega: njega -Nikolaja ili njega - Andreja.

»A zašto da i ne kažem da sam vidjela? Pa i drugi vide! I tko mi možedokazati jesam li vidjela ili nisam?« bijesnu Šonji kroz glavu.

- Jesam, vidjela sam ga - reče ona.- A kako? A kako? Je li ležao ili stajao?- Nije, vidjela sam ... Najprije nije ničega bilo kad, odjednom, vidim ga

kako leži...- Andrej leži? Bolestan je? - pitaše Nataša gledajući drugaricu očima

ukočenim od straha.- Nije, naprotiv, naprotiv - veseo u licu i okrenuo se prema meni - i dok je

to govorila, i samoj joj se činilo da je vidjela to o čemu govori.- Dobro, a onda, Sonja?- Onda nisam mogla razabrati, nešto plavo i crveno.- Sonja! Kad će se vratiti? Kad ću ga vidjeti! Bože moj! Kako strepim za

njega i za sebe, i za sve me je strah... - reče Nataša i, ne odgovarajući niriječi na Sonjino tješenje, legne u postelju i dugo, pošto ugasiše svijeću,nepomično ležaše na postelji širom rastvorenih očiju i gledaše hladnumjesečinu kroz zamrznute prozore.

XIII

Odmah po božičnim blagdanima Nikolaj priopći majci da voli Šonju i daje tvrdo naumio da se oženi njome. Grofica je odavno zapažala šta se zbivameđu Šonjom i Nikolajem i očekivala je to očitovanje, pa je šutke saslušalanjegove riječi i rekla sinu da se može oženiti kojom god hoće; ali da mu niona ni otac neće dati svog blagoslova za taj brak. Nikolaj je prvi put osjetioda je majka nezadovoljna s njim i da mu, uza svu svoju ljubav premanjemu, neće popustiti. Držeći se hladno i ne gledajući sina, ona posla pooca; i kad on dođe, ona htjede da mu kratko i hladno pred Nikolajempriopći o čemu je riječ, ali ne izdrža: zaplaka od gnjeva i iziđe iz sobe. Starigrof poče malko urazumljivati Nikolaja i moliti ga da odustane od svojenakane. Nikolaj mu odgovori da ne može prekršiti zadane riječi, a otacuzdahnu i veoma brzo, očito zbunjem, prestade govoriti i ode grofici. Kadbi se god sukobio sa sinom, grof je uvijek bio svjestan da je kriv što sunjihove imovinske prilike loše, pa se nije mogao srditi na sina što neće da seoženi bogatom udavačom i što je odabrao sirotu Šonju - tom mu je prilikomsamo življe dolazilo na um da se Nikolaju ne bi mogla ni poželjeti boljažena od Šonje da imovinske prilike nisu tako loše; a da je zbog toga krivsamo on, i njegov Mitenjka, i njegove navike kojih se nije mogao odreći.

Ni otac ni majka nisu više govorili o tome sa sinom; ali nekoliko dananakon toga grofica je pozvala Šonju i žestoko, kako ni jedna ni druga nisuočekivale, prekori sinovicu da joj zavodi sina i da je nezahvalna. Sonja ješutke, poniknutih očiju, slušala grofičine žestoke riječi i nije shvaćala što odnje traže. Misao o samoprijegoru bijaše joj najmilija misao; ali u ovoj prilicinije mogla shvatiti kome i šta treba da žrtvuje. Nije mogla da ne voligroficu i svu obitelj Rostovljevih, ali nije mogla ni da ne voli Nikolaja i dane zna da njegova sreća zavisi od te ljubavi. Šutjela je, žalosna, i nijeodgovarala. Nikolaj nije više mogao, kako mu se činilo, podnositi to stanjepa je pošao da sve raspravi s majkom. Nikolaj je čas preklinjao majku daoprosti njemu i Šonji i da pristane na njihov brak, čas je prijetio majci da ćese odmah potajno vjenčati sa Šonjom ako je oni budu dalje progonili.

Grofica mu odgovori tako hladno, kako nikad nije odgovorila sinu - da jeon punoljetan, da će se knez Andrej oženiti bez očeve privole pa da može ion tako učiniti, ali da ona nikad tu intrigantkinju neće priznati za svojukćer.

Nikolaj planu na riječ intrigantkinja, stade govoriti glasnije i reče da onnikad nije pomislio da će ga ona prisiljavati da prodaje svoje osjećaje, i kadje već tako, onda joj on posljednji put kaže... Ali ne stiže da izgovori tupresudnu riječ koju je majka, sudeći po izrazu njegova lica, prestravljenoočekivala i koja bi im možda zauvijek ostala kao ružna uspomena. On nestiže da odgovori zato što Nataša, blijeda i ozbiljna, uđe u sobu na vrata nakojima je prisluškivala.

- Nikolenjka, ti govoriš koješta, šuti, šuti! Kažem ti, šuti!... - gotovovikaše ona ne bi li zaglušila njegov glas.

- Mama, srce, to nikako nije zato ... dušice moja, sirotice - obraćaše seona majci koja je osjećala da bi moglo doći do raskida pa je prestravljenogledala u sina, ali iz tvrdoglavosti i ponesena borbom nije htjela ni moglapopustiti.

- Nikolenjka, ja ću ti razjasniti, idi ti... Poslušajte me, mama draga -kazivaše ona majci.

Njene riječi bijahu besmislene, ali su postigle svrhu za kojom je težila.Grofica duboko zajeca i sakri lice na kćerine grudi, a Nikolaj ustade,

uhvati se za glavu i iziđe iz sobe.Nataša se zauzela da ih smiri i uspjela je toliko da je majka obećala

Nikolaju da neće mučiti Šonju, a on je obećao da neće učiniti ništa potajnood roditelja.

Tvrdo naumivši da napusti vojnu službu pošto sredi svoje poslove u pukupa da se vrati kući i oženi Šonjom, Nikolaj je turoban i izbiljan, u zavadi sroditeljima, ali strastveno zaljubljen, kako mu se činilo, otputovao upočetku siječnja u svoj puk.

Nakon Nikolajeva odlaska u kući Rostovljevih bilo je tužnije nego ikad.Grofica se razboljela od duševnog potresa.

Sonja je bila potištena i zbog rastanka s Nikolajem, a još više zbogneprijateljskog tona kojim grofica nije mogla da joj se ne obraća. Grof jeviše nego ikad bio zabrinut zbog imovinskih prilika koje su ga silile dapoduzme odlučne korake. Bilo je prijeko potrebno da proda kuću u Moskvii imanje blizu Moskve i trebalo je da radi prodaje kuće otputuje u Moskvu.

Međutim ga je grofičina bolest primorala da odgađa svoj odlazak od danado dana.

Nataša, koja je lako i čak vedro podnosila prvo vrijeme nakon rastanka sasvojim zaručnikom, bivala je sad svakim danom sve nemirnija inestrpljivija. Neprekidno ju je mučila pomisao da ovako, uludo, ni za koga,prolazi njeno najljepše doba koje bi inače provela u ljubavi s njim. Njegovasu je pisma većinom ljutila. Vrijeđala ju je pomisao kako sad, dok ona živisamo u mislima o njemu, on uistinu živi, gleda nova mjesta, nove ljude kojiga zanimaju. Što su mu pisma bila zanimljivija, to je ona bila zlovoljnija. Akad je ona njemu pisala, to ne samo što joj nije pružalo utjehe nego joj jebilo kao neka dosadna i lažna dužnost. Nije umjela pisati zato što u pismunije mogla istinski izraziti ni tisući dio onoga što je mogla da izražavaglasom, osmijehom i pogledom. Pisala mu je klasična, jednolika suhoparnapisma kojima ni sama nije pripisivala nikakve važnosti i u kojima je nakonceptima grofica ispravljala pravopisne greške.

Grofičino se zdravlje nije nikako popravljalo, ali se više nije više mogaoodlagati odlazak u Moskvu. Trebalo je spremiti miraz, trebalo je prodatikuću, a očekivali su i da će knez Andrej najprije doći u Moskvu gdje je tezime živio knez Nikolaj Andrejič, a Nataša je bila uvjerena da je on većstigao.

Grofica ostade u selu, a grof, Sonja i Nataša otputovaše potkraj siječnja uMoskvu.

PETI DIO

I

Pjer je bez ikakva očita razloga, poslije zaruka kneza Andreja i Nataše,odjednom osjetio da ne može više živjeti onako kako je dotada živio. Makoliko čvrsto vjerovao u istine koje mu je otkrio njegov dobročinitelj, makoliko se radovao u ono prvo vrijeme dok se oduševljavao radom okousavršavanja sama sebe, kojemu se bijaše onako usrdno odao - nestalo jeodjednom, nakon zaruka kneza Andreja i Nataše i nakon smrti grofa JosifaAleksejeviča o kojoj je doznao gotovo u isto vrijeme, sve čari togaprijašnjeg života. Ostao je samo životni kostur: njegova kuća i lijepa ženakoja je sad bila u milosti neke velike ličnosti, poznanstvo s cijelimPetrogradom i služba s dosadnim formalnostima. I taj dotadašnji život učinise Pjeru odjednom neočekivano mrzak. Prestao je voditi dnevnik, klonio sebraće, počeo je opet odlaziti u klub, počeo je opet mnogo piti, opet jezalazio u momačka društva i stao provoditi takav život da je grofica JelenaVasiljevna smatrala za potrebno da ga oštro ukori. Pjer je osjetio da ona imapravo pa je otputovao u Moskvu da ne kompromitira ženu.

Čim je u Moskvi ušao u svoju kućerinu u kojoj su venule i uvenulekneginjice i koja je bila puna služinčadi, čim je vidio - pošto se maloprovezao gradom - onu Iversku kapelu s nebrojenim plamičcima svijećapred zlatnim ikonama, onaj kremaljski trg na kojemu je bilo neutrvenasnijega, one fijakeriste i potleušice na Sivcevu Vrašku,154 vidio moskovskestarce koji ništa ne žele i vjekuju svoj vijek nikamo se ne žureći, vidiostarice, moskovske gospođice, moskovske balove i moskovski Engleskiklub - osjetio je da je kod kuće, u tihoj luci. U Moskvi je bilo udobno, toplo,obično i prljavo, kao u starom kućnom kaputu.

Cijelo moskovsko društvo, od starica pa sve do djece, dočekalo je Pjerakao davno očekivana gosta čije je mjesto bilo uvijek spremno i osigurano.Za moskovski je svijet Pjer bio najdraži, najbolji, najpametniji, najveseliji i

najvelikodušniji čudak, rastresen i srdačan ruski gospodin staroga kova.Kesa mu je vazda bila prazna jer je svakome bila otvorena.

Korisnice, loše slike, kipovi dobrotvorna društva, Cigani, škole,zajednički ručkovi, bančenja, masoni, crkve, knjige - nikog i ništa nijeodbijao, i da nije bilo njegova dva prijatelja koji su uzajmili mnogo novacaod njega i uzeli ga pod skrbništvo, sve bi bio razdijelio. U klubu nije bilo niručka ni večere bez njega. Čim bi se poslije dvije boce Margauxa155 izvaliona svoje mjesto na divanu, odmah bi ga okružili i zapodijevali s njimrazgovore, prepirke i šale. Kad bi se neki posvađali, on ih je mirio ciglimsvojim dobroćudnim smiješkom i šalom na pravom mjestu. Masonskestolne lože bile su dosadne i mrtve kad njega nije bilo.

Kad bi poslije večere s momcima popuštao veselu društvu i ustajao dapođe s njima, smiješeći se dobroćudno i blago, među mladeži bi se zaoriliradosni, oduševljeni usklici. Na balovima je plesao ako nije bilo dovoljnoplesača. Mlade su ga gospođe i gospođice voljele, jer se nije ni jednojudvarao, sa svima je bio jednako prijazan, osobito nakon večere. »II estcharmant, il n’a pas de sexe«156 - govorili su o njemu.

Pjer je bio jedan od onih bivših carskih komornika, koji su dobrodušnoprovodili ostatak svog života u Moskvi, kakvih je bilo na stotine.

Kako bi se bio zgrozio da mu je prije sedam godina, kad se tek bio vratioiz inozemstva, netko rekao da ništa ne treba tražiti ni izmišljati, da jenjegova kolotečina odavno utvrđena, određena odvajkada i da će on, kolikose god baktao, biti onakav kakvi su bili svi oni koji su bili u njegovupoložaju. Ne bi mogao povjerovati! Nije li on od sveg srca želio čas dastvori Republiku u Rusiji, čas da bude Napoleon, čas filozof, čas taktičar ida pobijedi Napoleona? Nije li žarko želio i vjerovao da može preporoditigrešni ljudski rod i da sam postigne najviši stupanj savršenstva? Nije liosnivao i škole i bolnice i oslobađao kmetove?

A umjesto svega toga - sad je, eto, bogati muž nevjerne žene, bivši carskikomornik koji voli da pojede, da popije pa da se razuzuri i izruži malovladu, član moskovskog Engleskog kluba i općenito omiljen članmoskovskog društva. Dugo se nije mogao pomiriti s mišlju da je isti onakavmoskovski bivši carski komornik čiji je tip duboko prezirao prije sedamgodina.

Katkad se tješio mišlju da je tako samo privremeno, dok provodi ovakavživot; ali se zatim zgražao pri pomisli kako su već toliki ljudi prije njegatako privremeno ulazili, sa svim zubima i svom kosom u taj život i u tajklub, a izlazili bez ijednog zuba i bez ijedne vlasi.

Kad je u časovim uznositosti mislio o svom položaju, činilo mu se da jeon posve drugačiji od onih bivših carskih komornika koje je prije prezirao,da su oni bili ništavni i glupi, zadovoljni i umireni svojim položajem, »a jani sad nisam zadovoljan, sve bih htio da uradim nešto za čovječanstvo -kazivaše sam sebi u časovima uznositosti. - A možda su se i svi ti mojidrugovi, isto ovako kao i ja, borili, tražili nekakav nov, svoj put u životu, tesu isto ovako kao i ja, silom prilika, društva, roda, onom stihijskom silomprotiv koje je čovjek nemoćan, dospjeli onamo gdje sam i ja« - kazivašesam sebi u časovima skromnosti i, pošto je živio u Moskvi neko vrijeme,nije više prezirao nego je počeo voljeti, poštovati i žaliti, isto onako kao isama sebe, svoje drugove po udesu.

Pjera nisu više, kao prije, načas spopadali očajanje, čamotinja iodvratnost prema životu; ali je ona ista bolest koja se prije očitovala užestokim napadajima bila stjerana u dubinu i nije .ga ni za trenutaknapuštala. »Čemu? Zašto? Šta se događa u svijetu?« - pitaše se u nedoumicipo nekoliko puta na dan počinjući se i nehotice udubljivati u smisaoživotnih pojava; ali kako je iz iskustva znao da na ta pitanja nemaodgovora, brzo je pokušavao da ih se otrese, hvatao se knjige ili je htio uklub ili k Apolonu Nikolajeviču da ćaska o gradskim naklapanjima.

»Jelena Vasiljevna nije nikad ništa voljela osim svog tijela i jedna je odnajglupljih žena na svijetu - razmišljaše Pjer - a ljudima se čini kao vrhunacpameti i profinjenosti pa joj se klanjaju. Svi su prezirali NapoleonaBonapartea dok je bio velik, a otkako je postao jadni komedijaš - car Franjose svim silama trudi da mu dade svoju kćer za nezakonitu ženu. Španjolciupućuju bogu po katoličkom svećenstvu molitve zahvalnice zato što su 14.lipnja pobijedili Francuze, a Francuzi upućuju po tom istom svećenstvumolitve zato što su 14. lipnja pobijedili Španjolce. Moja braća masoni kunuse krvlju da su spremni da se žrtvuju za bližnjega svoga, a ne daju ni rubljakad se skupljaju milodari za sirotinju, i spletkare između Astreja i Tražilacamane157 i brinu se kako će nabaviti pravi škotski sag i spis kojega smisao nezna ni onaj tko ga je pisao i koji nikome nije potreban. Svi mi priznajemo

kršćanski zakon o praštanju uvreda i ljubavi prema bližnjemu - zakon zbogkojega smo u Moskvi podigli četrdeset puta četrdeset crkava, a jučer su nasmrt izbičevali čovjeka koji je bježao, i sluga je tog istog zakona o ljubavi ipraštanju, svećenik, dao vojniku križ da ga poljubi prije pogubljenja. Takoje razmišljao Pjer i sva ta opća laž koju svi priznaju, ma koliko se bio na njunavikao, preneražavala ga svaki put kao nešto novo. »Ja razumijem tu laž izbrku - razmišljaše on - ali kako da im iskažem sve što razumijem?Pokušavao sam i svagda uviđao da i oni u dubini duše razumiju to isto što ija, ali se samo trude da ne vide nju. Dakle, treba da bude tako! Ali kamo dase ja djenem?« - razmišljaše Pjer. Osjećao je nesretnu sposobnost mnogihljudi, napose Rusa - sposobnost da vide i vjeruju da mogu postojati dobro iistina, i da odviše jasno vide zlo i laž u životu da bi bili kadri da ozbiljnosudjeluju u njemu. U njegovim je očima svako područje ljudskoga rada bilovezano sa zlom i obmanom. Što je god pokušavao biti, čega se god laćao -zlo i laž odbijali su ga i preprečivali sve putove njegovu djelovanju. Ameđutim je valjalo živjeti, valjalo je biti zaokupljen nečim. Odveć je strašnobilo pod jarmom tih nerješivih pitanja pa se odavao bilo kakvoj razonodi,samo da ih zaboravi. Zalazio je u svakakva društva, mnogo pio, kupovaoslike i gradio i, što je najvažnije, čitao.

Čitao je i čitao sve što bi mu došlo pod ruku, i to je čitao tako da je, čimbi došao kući i dok bi ga lakaji još svlačili, uzimao već knjigu i čitao - pa odčitanja prelazio na spavanje, a od spavanja na ćaskanje po salonima i uklubu, od ćaskanja je prelazio na bančenje i žene, od bančenja opet naćaskanje, čitanje i vino. Vino mu je sve više i više postajalo tjelesna iduševna potreba. Iako su mu liječnici govorili da je za njega, onakokorpulentna, vino opasno, veoma je mnogo pio. Osjećao se potpuno dobroistom onda kad bi, ne znajući ni sam kako, izlio u svoja velika usta nekolikočaša vina pa osjetio ugodnu toplinu u tijelu, nježnost prema svim bližnjima ispremnost da površno reagira na svaku misao ne udubljujući se u njenusuštinu. Tek kad bi popio jednu ili dvije boce vina, uviđao je nejasno kakoonaj zamršeni, grozni životni čvor, kojega se prije žacao, nije tako strašankako mu se činilo. Kad mu je šumjelo u glavi, kad je ćaskao, slušaorazgovore ili čitao poslije ručka i večere, neprestano je vidio jednu stranutoga čvora. Ali je tek pod utjecajem vina govorio sam sebi: »Nije to ništa.Razmrsit ću ja to - već znam kako ću to protumačiti. Ali sad nemam kad -poslije ću razmisliti o svemu tom!« Ali to poslije nije nikako dolazilo.

Natašte, ujutro, sva su se prijašnja pitanja činila jednako nerješiva istrašna, i Pjer se žurno prihvaćao knjige i radovao se kad bi mu tko došao.

Katkad se Pjer sjećao da je slušao priče o tome kako vojnici u ratu, kad senađu u zaklonu, pod neprijateljskom vatrom, brižno traže sebi posla kako bimogli lakše podnositi opasnost. I Pjeru se činilo da su svi ljudi takvi vojnicikoji se spašavaju od života; tko častohlepljem, tko kartama, tko pisanjemzakona, tko ženama, tko igračkama, tko konjima, tko politikom, tko lovom,tko vinom, tko državničkim poslovima. »Ništa nije ni važno ni nevažno, sveje isto: samo da se nekako od nje spasim! - razmišljaše Pjer. - Samo da nevidim nju, tu strašnu nju«.

II

Na početku su zime knez Nikolaj Andrejič Bolkonski i njegova kćerkadoputovali u Moskvu. Sa svoje prošlosti, sa svog uma i originalnosti,napose stoga što je u to vrijeme bilo splasnulo oduševljenje za vladavinucara Aleksandra i što je u Moskvi u to vrijeme vladalo antifrancusko irodoljubno raspoloženje, knez Nikolaj Andrejič postao je odmah ličnostosobita poštovanja Moskovljana i glava moskovske vladine opozicije.

Knez se te godine silno postarao. Kod njega su se pojavili nagli znacistarenja: iznenada bi zadrijemao, zaboravljao najnovije događaje i sjećao sedavnašnjih, te se djetinje tašto prihvatio uloge glave moskovske opozicije.Usprkos tome je starac, osobito uvečer, kad bi dolazio na čaj u svompršnjaku i napudranoj vlasulji i kad bi ga štogod potaknulo da počneisprekidano pripovijedati o prošlosti ili još isprekidani je i oštrije suditi osadašnjosti, budio u svim svojim gostima podjednako smjerno poštovanje.Cijela ta stara kuća u kojoj su bila golema zidna ogledala, pokućstvo izdoba prije revolucije, ti napudrani lakaji pa i taj nabusiti i pametni starac sasvojom kćerkom i ljepuškastom Francuskinjom, koje su iskazivalestrahopoštovanje prema njemu, sve to bijaše za goste veličanstven i ugodanprizor. Ali gosti nisu ni pomišljali da je, osim ta dva-tri sata dok su oniboravili s domaćinima, bilo u danu još dvadeset dva sata za kojih se odvijaoskroviti unutrašnji život kuće.

U posljednje je vrijeme u Moskvi taj unutrašnji život postao veomamučan za kneginjicu Marju. Ona je u Moskvi bila lišena onih svojihnajljepših radosti - razgovora s božjim ljudima i samoće što su je krijepili uLišim Gorama, a nije imala nikakve koristi ni radosti od prijestolničkogživota. Nije zalazila u društva; svi su znali da joj otac ne dâ da ide beznjega, a on nije zbog bolesti mogao nikamo ići, pa je nisu više ni pozivalina ručkove i večere. Izgubila je svaku nadu da će se udati. Vidjela je kakoknez Nikolaj Andrejič hladno i srdito dočekuje i otpravlja mladiće koji su jemogli zaprositi, a koji su od vremena do vremena navraćali u njihovu kuću.Kneginjica Marja nije imala prijateljica; za tog boravka u Moskvirazočarala se u dvjema osobama koje su joj bile najbliže: M-lle Bourienne,

s kojom ni prije nije mogla biti potpuno otvorena, postala joj je sada mrskate se zbog nekih razloga počela tuđiti od nje; Julija, koja je bila u Moskvi i skojom se kneginjica Marja dopisivala pet godina uzastopce, bila joj jepotpuno tuđa kad se nanovo s njom sastala. Pošto je nakon smrti svojebraće postala jedna od najbogatijih moskovskih udavača, Julija se sasvimodala društvenim užicima. Bila je okružena mladim ljudima koji su, kako jeona vjerovala, odjednom otkrili koliko ona vrijedi. Julija je bila u onimgodinama kad gospođica iz visokog društva počinje da stari i osjeća da jeposljednja prilika da se uda i da sad ili nikad mora pasti odluka o njenojsudbini. Kneginjica Marja se svakog četvrtka tužno smiješila i pomišljalakako sad nema kome pisati, jer je Julija, Julija kojoj se više nije nimaloradovala, bila ovdje i viđala se s njom svake sedmice. Kao kakav stariemigrant koji je odustao da se oženi damom u koje je nekoliko godinaprovodio svaku večer, jer ne bi znao, kad bi se oženio, gdje će provoditivečeri, tako je i ona žalila što je Julija ovdje i što nema kome pisati.Kneginjica Marja nije se u Moskvi imala s kim porazgovarati, nije se imalakome izjadati, a mnogo se jada bješe nakupilo u nje za to vrijeme. Trebaloje da se knez Andrej uskoro vrati i oženi, a ona ne samo što nije pripravilana to oca nego se, štaviše, činilo da je sve propalo, jer se stari knez, koji jeionako bio većinom zle volje, svaki put razbjesnio kad bi mu spomenuligroficu Rostovu. Novi jad koji je u posljednje vrijeme snašao kneginjicuMarju bijaše poučavanje šestogodišnjeg sinovca. Ona je u svom postupanjus Nikoluškom zapazila, na svoj užas, da je razdražljiva kao i njen otac.Koliko je god puta rekla samoj sebi da se ne smije žestiti kad poučavasinovca, gotovo svaki put kad bi sa štapićem u ruci sjela za francuskupočetnicu, hvatala bi je želja da što prije, što lakše prenese svoje znanje nadijete, koje se već plašilo da će se teta svakog časa rasrditi, pa se i prinajmanjoj dječakovoj nepažnji trzala, žurila, žestila, vikala, katkad ga naglopotezala za ruku i tjerala da stoji u kutu. Kad bi ga potjerala u kut,rasplakala bi se što je tako zle, opake ćudi, a Nikoluška je oponašao njenplač i izlazio bez dopuštenja iz kuta, prilazio joj i uklanjao mokre ruke s licai tješio je. Ali najviše je, najviše jada kneginjici Marji zadavala plahovitostnjena oca, koja je svagda bila uperena protiv kćeri i koja se u posljednjevrijeme pretvorila u okrutnost. Kad bi je tjerao da cijele noći kleči i klanjase, kad bi je tukao, tjerao da nosi drva i vodu - ne bi joj ni na um palo da jenjen položaj težak; ali taj mučitelj koji ju je volio - najokrutniji zato što ju je

volio i što je zbog toga mučio i nju i sebe - umio je ne samo da je hotimiceuvrijedi, ponizi, nego i da joj dokaže da je ona uvijek i u svemu kriva. Uposljednje se vrijeme očitovala kod njega nova crta koja je najviše mučilakneginjicu Marju - sve veća naklonost prema M-lle Bourienne. Onasmiješna misao koja mu je pala na pamet u prvom trenutku kad je primiovijest što mu sin kani, misao da se i on oženi Bourienneovom, ako seAndrej oženi, očito mu se svidjela pa je u posljednje vrijeme uporno (kakose činilo kneginjici Marji), samo zato da nju vrijeđa, iskazivao osobitupažnju M-lle Bourienne i iskazivao svoje nezadovoljstvo kćerkom time štoje iskazivao ljubav prema Bourienneovoj.

Jednom je u Moskvi, u nazočnosti kneginjice Marje (njoj se činilo da jeotac baš htio da to učini pred njom), stari knez poljubio ruku M-lleBourienne, privio je uza se, zagrlio je i pomilovao. Kneginjica Marja jepocrvenjela i istrčala iz sobe. Nakon nekoliko minuta M-lle Bourienne jedošla kneginjici Marji osmjehujući se i nešto veselo pričajući svojimugodnim glasom. Kneginjica Marja je brže-bolje obrisala suze, prišlaodlučnim korakom Bourienneovoj pa, očito ni sama ne znajući šta čini,stala gnjevno i užurbano i gromovnim glasom vikati na Francuskinju: -Gadno je, podlo, nečovječno iskorištavati tuđu slabost ... - Nije dovršila. -Odlazite iz moje sobe - viknula je i zaplakala.

Sutradan knez nije ni riječi rekao kćeri; ali je ona primijetila da je onzapovjedio da se za ručkom jelo počinje služiti od M-lle Bourienne. Kad jena kraju ručka točilac, po staroj navici, poslužio kavom najprije kneginjicu,knez se najednom razbjesnio, bacio štap na Filipa i odmah zapovjedio da gadadu u vojnike.

- Ne čuju ... dvaput sam rekao!... ne čuju! Ona je - prvi čovjek u ovojkući; ona je - moj najbolji prijatelj - vikaše knez. - I ako se ti usudiš -povika on gnjevno obraćajući se prvi put kneginjici Marji - još jedanput,kao što si se jučer drznula ... da se zaboraviš pred njom, onda ću ti japokazati tko je gospodar u ovoj kući. Napolje! Da te ne vidim; moli je zaoproštenje!

Kneginjica Marja molila je oproštenje od Amalije Jevgenijevne i oca zase i za Filipa, točioca, koji ju je molio da se zauzme za nj.

U takvim se časovima u duši kneginjice Marje rađalo osjećanje nalik naponos zbog toga što se žrtvuje. A odjednom je, baš u takvim časovima, prednjom taj otac koga je ona osuđivala, ili tražio naočare i pipao pored njih a

da ih nije vidio, ili zaboravljao što se bilo netom dogodilo, ili klecavimnogama nesigurno zakoraknuo pa se osvrtao nije li tkogod vidio kako jeslab, ili je, što je bilo najgore, za ručkom, kad nije bilo gostiju da ga potiču,odjednom zadrijemao, ispuštao ubrus i obarao nad tanjirom glavu koja setresla. »On je star i slab, a ja se usuđujem osuđivati ga!« - razmišljala je igadila se u takvim časovima sama sebe.

III

Godine 1811. živio je u Moskvi francuski doktor Métivier koji bješe brzoušao u modu, čovjek golema uzrasta, lijep, ljubazan, kakvi jesu Francuzi, ineobično vješt liječnik, kako su svi u Moskvi govorili. U kućama otmjenasvijeta primali su ga ne kao liječnika nego kao sebi ravna.

Knez Nikolaj Andrejič koji je ismijavao medicinu dopustio je uposljednje vrijeme, na savjet M-lle Bourienne, da mu dolazi taj liječnik iprivikao se na nj. Métivier je navraćao knezu dvaput na sedmicu.

Na Nikoljdan, na knežev imendan, sva je Moskva došla pred kneževukuću, ali je on naložio da nikoga ne prime; a svega je nekolicinu, popiskojih je uručio kneginjici Marji, naložio da pozovu na ručak.

Métivier je došao ujutro da čestita i, kao liječnik, držao da smije forcer lacosigne,158 kako je rekao kneginjici Marji, te je otišao knezu. Dogodilo seda je stari knez tog jutra, na svoj imendan, bio neobično zle volje. Cijelog jejutra hodao po kući zadijevajući se za svakoga i gradeći se da ne razumiješto mu govore i da njega ne razumiju. Kneginjica Marja je dobro poznavalato raspoloženje tiha i nemirna gunđanja koje je obično završavalo provalombijesa, pa je cijelo jutro hodala kao pred nabijenom, zapetom puškomočekujući neminovni pucanj. Do liječnikova je dolaska sve proteklo u redu.Pošto je propustila liječnika, kneginjica Marja sjede s knjigom u ruci usalon, pred vrata odakle je mogla čuti sve što se događa u kabinetu.

Isprva je čula samo Métivierov glas, zatim očev glas pa oba glasazajedno, na to se vrata otvoriše i na pragu se ukaza zaplašena lijepaMétivierova pojava s ćubom crne kose i kneževa pojava u kapici i kućnomkaputu, lica unakažena od bijesa i oborenih očiju.

- Ne razumiješ? - vikaše knez. - A ja razumijem! Francuski špijun!Bonaparteov rob, špijun, napolje iz moje kuće - napolje, kažem! - I onzalupi vratima.

Sliježući ramenima, Métivier priđe mademoiselle Bourienne koja je,čuvši viku, dotrčala iz susjedne sobe.

- Knez nije posve zdrav - la bile et le transport au cervau. Tranquillisez-vous, je repasserai demain159 - reče Métivier pa stavi prst na usta i brže-

bolje iziđe.Kroz vrata su dopirali koraci u papučama i uzvici: »Špijuni, izdajice,

svuda su izdajice! Čovjek ni u svojoj kući nema ni časka mira!«Kad je Métivier otišao, stari knez pozva kćerku i sva se sila njegova

gnjeva sruči na nju. Ona je bila kriva što su mu pustili u sobu špijuna. Tarekao je, njoj je rekao neka sastavi popis i neka ne puštaju one koji nisu napopisu. Pa zašto su pustili tog gada! Ona je svemu kriva. Zbog nje on nemože imati ni časka mira, ne može na miru umrijeti - govoraše on.

- Ama, draga moja, razići ćemo se, razići, upamtite to, upamtite! - Ja nemogu više ovako - reče on i iziđe iz sobe. I kao da se poboja da se ne bikako utješila, vrati se i, trudeći se da bude miran, nadoda: - I nemojte mislitida sam vam to rekao u času srdžbe, ja sam miran i dobro sam promislio; i toće se dogoditi - razići ćemo se, potražite sebi drugdje mjesto!... - Ali neizdrža i, onako ogorčeno kako umiju samo ljudi koji vole, trpeći očito isam, zatrese šakama i poviče: - I kad bi je bar kakva budala uzela za ženu! -On zalupi vratima, pozva M-lle Bourienne i utihnu u kabinetu.

U dva sata okupi se šest odabranih osoba na ručak. Gosti - znameniti grofRastopčin, knez Lopuhin i njegov sinovac, general Čatrov, knežev stariratni drug, a od mladih Pjer i Boris Drubecki - čekahu ga u salonu.

Boris je tih dana stigao u Moskvu na dopust pa je zaželio da ga predstaveknezu Nikolaju Andrejiču i toliko je umio zadobiti njegovu naklonost da jeknez učinio iznimku i primio ga, iako je on bio mlad neženja.

Kneževa kuća nije pripadala onome što se naziva »otmjenim društvom«,a ipak se tu okupljalo društvance o kojemu se, doduše, nije pričalo u gradu,ali je za svakoga bila najveća čast da bude u njega primljen. To je Borisshvatio prije sedmicu dana kad je vrhovni zapovjednik pred njim pozvaogrofa Rastopčina da na Nikoljdan dođe k njemu na ručak, a Rastopčinodgovorio da ne može doći.

- Na taj dan uvijek odlazim da se poklonim moćima kneza NikolajaAndrejeviča.

- Ah, da, da - na to će vrhovni zapovjednik. - Kako je on? ...Maleno društvo koje se prije ručka okupilo u visoku staromodnu salonu,

u kojemu je bio stari namještaj, bijaše nalik na svečano sudsko vijeće. Svisu šutjeli, a ako su i govorili, govorili su tiho. Knez Nikolaj Andrejič uđeozbiljan i šutljiv. Kneginjica Marja bila je, čini se, još tiša i bojažljivijanego obično. Gosti su joj se nerado obraćali, jer su vidjeli da joj nije do

njihova razgovora. Jedini je grof Rastopčin podržavao nit razgovorapričajući o posljednjim, čas gradskim, čas političkim novostima.

Lopuhin i stari general umiješali bi se od vremena do vremena urazgovor. Knez Nikolaj Andrejič slušaše onako kako vrhovni sudac slušaizvještaj koji mu podnose pokazujući samo ponekad šutnjom ili nekomriječcom da čuje o čemu ga izvješćuju. Govorilo se takvim tonom da je bilojasno kako nitko ne odobrava ono što se zbiva u politici. Pričali su odogađajima koji su očito potvrđivali da je sve gore i gore; ali je pri svakompripovijedanju i prosuđivanju bilo za čudo kako pripovjedač zastaje ili gazadržavaju svaki put na onoj granici gdje bi se prosuđivanje moglo ticativladarove ličnosti.

Za ručkom se povede razgovor o posljednjoj političkoj novosti, o tomekako je Napoleon zauzeo posjede Oldenburškoga vojvode i o ruskoj noti,uperenoj protiv Napoleona, koja je bila razaslana svim evropskimdvorovima.

- Bonaparte postupa s Evropom kao gusar s osvojenim brodom - rečegrof Rastopčin ponavljajući rečenicu koju je već nekoliko puta izgovorio. -Čovjek se samo čudi strpljivosti i zaslijepljenosti vladara. Sad je papa naredu i Bonaparte se više ne ustručava i hoće da svrgne poglavara katoličkecrkve, a nitko ni da bi riječi! Jedino je naš vladar prosvjedovao zbogotimanja posjeda Oldenburškog vojvode. I to ... - Grof Rastopčin ušutje jerje osjetio da je na onoj granici gdje se više ne smije osuđivati.

- Ponudili su mu druge posjede mjesto Oldenburškog vojvodstva -prihvati knez Nikolaj Andrejič. - Baš onako kako sam ja preseljavaokmetove iz Lisih Gora u Bogučarovo i na rjazanjska imanja, tako i onpreseljava vojvode.

- Le duc d’Oldenbourg supporte son malheur avec une force de caractèreet une résignation admirable160 - reče Boris stupajući smjerno u razgovor.On je to rekao zato što je na putu iz Petrograda imao čast da se predstavivojvodi. Knez Nikolaj Andrejič pogleda mladića tako kao da bi mu htioštošta reći, ali se predomislio, jer smatra da je odviše zelen.

- Čitao sam naš protest o oldenburškom događaju i čudim se kako su lošeredigirali tu notu - reče grof Rastopčin nemarno, kao čovjek koji sudi onečemu što dobro poznaje.

Pjer pogleda Rastopčina bezazleno se čudeći i ne shvaćajući zašto seuznemiruje što je nota loše redigirana.

- Pa zar nije svejedno kako je nota sastavljena, grofe - priupita on - akojoj je sadržaj snažan?

- Mon cher, avec nos 500 mile hommes de troupes, il serait facile d’avoirun beau style161 - reče grof Rastopčin. Pjer shvati zašto se grof Rastopčinuznemiruje zbog redakcije note.

- Čini se da se namnožilo cijelo čudo tih piskarala - preuze stari knez -ondje u Petrogradu neprestano pišu, ne samo note - nove zakone neprestanopišu. Moj Andrjuša napisao je ondje za Rusiju cijelu knjigu zakona.Dandanas svi pišu! - I on se neprirodno nasmija.

Razgovor na časak utihnu; stari se general nakašlja i tako svrati pažnju nasebe.

- Jeste li izvoljeli čuti o posljednjem događaju na smotri u Petrogradu?Kako se ponio novi francuski poslanik!

- Šta? Jest, načuo sam nešto; rekao je nešto neprilično pred njegovimveličanstvom.

- Njegovo ga je veličanstvo upozorilo na grenadirsku diviziju i paradnimarš - proslijedi general - a navodno se poslanik nije ni osvrnuo, i navodnose usudio reći kako se oni u Francuskoj ne osvrću na takve sitnice. Car nijeništa izvolio reći. Na idućoj smotri, vele, car mu se nije nijedanput izvolioobratiti.

Svi mukom umukoše: o toj činjenici koja se ticala osobno cara nije sesmio izricati nikakav sud.

- Drzoviti su! - reče knez. - Poznajete li Métiviera? Danas sam ga izbacioiz kuće. Došao ovamo, pustili ga k meni, iako sam molio da nikoga ne puste- reče knez i srdito pogleda kćer. I on ispripovjedi sav svoj razgovor sfrancuskim liječnikom i navede razloge zbog kojih se osvjedočio da jeMétivier špijun. Mada su ti razlozi bili sasvim nedovoljni i nejasni, nitkonije rekao ni riječi.

Poslije pečenja iznesoše šampanjac. Gosti poustajaše i stadoše čestitatistarom knezu. Kneginjica Marja mu također pristupi.

On je pogleda hladnim pakosnim pogledom i podmetnu joj svoj naboran,izbrijan obraz. Cio izraz na njegovu licu govorio je da nije zaboravio

jutrošnji razgovor, da i dalje ostaje pri svojoj odluci i da joj to sad ne govorisamo radi prisutnih gostiju.

Kad otiđoše u salon na kavu, starci sjedoše zajedno.Knez Nikolaj Andrejič živnu i reče šta misli o ratu koji je na pomolu.Reče da nećemo imati sreće u ratovima s Bonaparteom sve dotle dok

budemo tražili savez s Nijemcima i dok se budemo miješali u evropskeposlove u koje nas je uvukao Tilsitski mir. Nije trebalo da ratujemo ni zaAustriju ni protiv Austrije. Naša sva politika treba da bude upravljena naIstok, a prema Bonaparteu jedino - naoružanje na granici i čvrsta politika, ion se nikad neće usuditi prijeći rusku granicu kao sedme godine.

- A gdje ćemo mi, kneže, ratovati s Francuzima! - reče grof Rastopčin. -Zar mi možemo ustati protiv naših učitelja i bogova? Pogledajte našuomladinu, pogledajte naše gospođe! - Naši su bogovi Francuzi, našekraljevstvo nebesko Pariz.

On stade govoriti glasnije, očito zato da bi ga svi čuli.- Odjeća francuska, misli francuske, Osjećaji francuski! Vi ste, eto,

Métiviera izbacili naglavce, jer je Francuz i nitkov, a naše gospođe pužu zanjim četveronoške. Jučer sam bio na jednom sijelu gdje su od pet gospođatri bile katolkinje i, po papinu odobrenju, vezu na etaminu i nedjeljom. Asame, rekao bi, sjede gole, s oproštenjem, kao slike na natpisima javnihkupališta. Eh, kad čovjek pogleda našu omladinu, kneže, najradije bi uzeoonu staru toljagu Petra Velikoga iz muzeja i onako ih ruski premlatio da imizbije iz glave sve te gluposti.

Svi ušutješe. Stari knez gledaše Rastopčina smiješeći se i odobravajućimu klimanjem glave.

- E pa, zbogom, vaša svjetlosti, i držite se - reče Rastopčin ustajući onakohitro kako je sve činio i pružajući ruku knezu.

- Zbogom, sinko - uvijek se zanesem slušajući ga! - reče stari knez kaovergl, držeći ga za ruku i podmećući mu obraz da ga poljubi. Kad ustadeRastopčin, poustajaše i ostali.

IV

Sjedeći u salonu i slušajući te staračke razgovore i ogovaranja, kneginjicaMarja nije ništa shvaćala od onoga što je slušala; mislila je samo neprimjećuju li svi gosti kako se njen otac drži neprijateljski prema njoj. Niječak zapazila ni kako je Drubecki, koji je već treći put bio u njihovoj kući, zacijelog ručka bio neobično pažljiv i ljubazan prema njoj.

Kneginjica Marja pogleda rastreseno i upitno Pjera koji joj, kaoposljednji od gostiju, sa šeširom u ruci i smiješeći se, priđe pošto je knezotišao i oni sami ostali u salonu.

- Smijem li još malo ostati? - priupita on zavaljujući se svojim debelimtijelom u naslonjač pokraj kneginjice Marje.

- Oh da - reče ona. »Niste li ništa opazili?« - zapita njen pogled.Pjer je bio veoma dobre volje nakon ručka. Gledao je preda se i lako se

smiješio.- Poznajete li odavno tog mladića, kneginjice? - zapita on.- Kojega?- Drubeckoga.- Ne poznajem, odnedavno ...- A sviđa li vam se?- Jest, simpatičan mladić ... Zašto pitate? - upita kneginjica Marja

razmišljajući i dalje o svom jutrošnjem razgovoru s ocem.- Zato što sam nešto opazio: mladići obično dolaze iz Petrograda u

Moskvu na dopust samo zato da se ožene bogatim udavačama.- Vi ste to opazili? - reče kneginjica Marja.- Jesam - produži Pjer osmjehujući se - i sad je taj mladić uvijek ondje

gdje ima bogatih udavača. Čitam ga kao knjigu. Sad se dvoumi na koju binavalio: na vas ili na mademoiselle Juliju Karaginovu. Il est très assiduauprès d’elle.162

- Zalazi k njima?- Zalazi, veoma često. A znate li novi način udvaranja? - priupita Pjer

smiješeći se vedro i nalazeći se, očito, u onom vedrom raspoloženjudobroćudne podrugljivosti zbog kojeg se tako često prekoravao u dnevniku.

- Ne znam - reče kneginjica Marja.- Da se čovjek sad svidi moskovskim djevojkama, il faut être

mélancolique. Et il est très mélancolique auprès de M-lle Karagin163 - rečePjer.

- Vraiment164 - reče kneginjica Marja gledajući u Pjerovo dobro lice imisleći jednako o svom jadu. »Bilo bi mi lakše - razmišljaše ona - kad bihse mogla odlučiti da povjerim nekome sve što osjećam. A baš bih Pjeruhtjela sve reći. On je tako dobar i plemenit. Bilo bi mi lakše. On bi meposavjetovao!«

- Biste li se udali za nj? - zapita Pjer.- Ah, bože moj, grofe! Ima časova kad bih se udala za svakoga - reče

odjednom sa suzama u glasu kneginjica Marja a da se ni sama nije tomenadala. - Oh, kako je ponekad teško voljeti bliskog čovjeka i osjećati da ...ne možeš (produži ona uzdrhtalim glasom) učiniti ništa za nj, osim da muzadaješ jade, kad znaš da ne možeš ništa promijeniti. Tada jedino preostaje -otići, a kamo da ja odem?

- Šta je, šta vam je, kneginjice?Ali kneginjica ne dovrši već zaplaka.- Ne znam šta mi je danas. Nemojte me slušati, zaboravite što sam vam

rekla!U času nestade sve Pjerove vedrine. Zabrinuto je zapitkivao kneginjicu,

molio je da mu sve kaže, da mu povjeri svoje jade; ali ona samo ponovi daga moli neka zaboravi ono šta je rekla, da se ne sjeća šta je rekla, i da nemadrugog jada doli onoga za koji on zna - jada da bi se zbog ženidbe knezaAndreja otac i sin mogli zavaditi.

- Jeste li čuli za Rostovljeve? - zapita ona ne bi li promijenila temurazgovora. - Čula sam da će skoro doći. Čekam i Andréa svakog dana. Radobih da se ovdje sastanu.

- A šta on. sad kaže o svemu tome? - zapita Pjer misleći pod on nastaroga kneza. Kneginjica Marja zavrtje glavom.

- Ali šta ćemo? Za svega nekoliko mjeseci navršit će se godina dana. Aod toga ne može ništa biti. Ja bih samo htjela da bratu olakšam prvetrenutke. Htjela bih da što prije dođu. Nadam se da ću se sprijateljiti snjom... Vi ih dugo poznajete - reče kneginjica Marja - metnite ruku na srce irecite mi svu istinsku istinu, kakva je ta djevojka i šta vi mislite o njoj? Ali

svu istinu: jer, vi znate koliko Andrej stavlja na kocku čineći to protiv očevevolje pa bih htjela znati...

Nejasni je instinkt govorio Pjeru da se u tom okolišanju i ponavljanimmolbama da kaže svu istinu očituje nenaklonost kneginjice Marje premabudućoj snasi, da bi ona htjela da Pjer ne odobri izbor kneza Andreja; aliPjer kaza ono što je više osjećao nego mislio.

- Ne znam kako bih odgovorio na vaše pitanje - reče on i pocrvenje a dani sam nije znao zašto. - Ja nipošto ne znam kakva je ona djevojka; nikakoje ne mogu analizirati. Čarobna je. A zašto, ne znam; eto, to je sve što moguo njoj reći. - Kneginjica Marja uzdahnu, a izraz joj na licu govoraše: »Takoje, to sam i očekivala i toga sam se bojala«.

- Je li pametna? - zapita kneginjica Marja. Pjer se zamisli.- Mislim da nije - reče on - a uostalom - jest. Njoj nije stalo da bude

pametna ... Ama nije, ona je čarobna, i ništa više ... - Kneginjica Marjaponovo zavrtje nezadovoljno glavom...

- Ah, kako želim da je zavolim! Recite joj to ako je budete vidjeli prijemene.

- Čuo sam da će uskoro doći - reče Pjer.Kneginjica Marja izloži Pjeru svoj plan kako će se ona, čim Rostovljevi

stignu, sprijateljiti sa svojom budućom snahom i uznastojati da se stari knezprivikne na nju.

V

Boris se u Petrogradu nije uspio bogato oženiti pa je s istom namjeromdošao u Moskvu. U Moskvi se Boris kolebao između dvije najbogatijeudavače - Julije i kneginjice Marje. Iako mu se kneginjica Marja, mada jebila ružna, činila privlačnija od Julije, ipak mu je bilo nekako nezgodnoudvarati se Bolkonskoj. Kad ju je posljednji put vidio, na imendan starogakneza, ona je na sve njegove pokušaje da zapodjene s njom razgovor oosjećajima odgovarala nesuvislo i očito ga nije slušala.

Julija je, naprotiv, rado primala njegovo udvaranje, iako na posebannačin, onako kako je samo ona umjela.

Juliji je bilo dvadeset i sedam godina. Nakon smrti svoje braće postala jeveoma bogata. Sad je bila sasvim ružna; ali je mislila da je ne samo jednakolijepa kao i prije, nego da je još i mnogo privlačnija. U toj ju je zabludidržalo, prvo, to što je postala veoma bogata udavača, a drugo to što je,stareći sve više, postajala sve bezopasnijom za muškarce, pa su se muškarcimogli vladati prema njoj sve slobodnije i, ne preuzimajući nikakvihobaveza, uživati u njenim večerama, posijelima i u živahnom društvu kojese okupljalo kod nje. Muškarac koji bi se prije deset godina bojao dolazitisvaki dan u kuću u kojoj je sedamnaestogodišnja gospođica, kako je ne bikompromitirao i kako se ne bi vezao, dolazio je sad hrabro svaki dan i nijese vladao prema njoj kao prema gospođici za udaju nego kao prema znanicikoja nema spola.

Kuća Karaginovih bila je te zime najugodnija i najgostoljubivija kuća uMoskvi. Osim sijela i ručkova za uzvanike, u Karaginovih se svaki danokupljalo veliko društvo, poglavito muškaraca koji su večerali oko ponoći iostajali do tri sata ujutro. Nije bilo plesa, zabave, kazališne predstave nakojima nije bila Julija. Njene su toalete bile vazdan najmodernije. Aliusprkos svemu tome, činilo se da je Julija svime razočarana, svakom jegovorila kako ne vjeruje ni u prijateljstvo, ni u ljubav, ni u kakve radosti uživotu, i da očekuje smirenje samo na onom svijetu. Poprimila je tondjevojke koja je tobože izgubila voljenog čovjeka, ili ju je on grdnoprevario. Iako joj se nije dogodilo ništa što bi bilo makar nalik na to, ljudi

su tako o njoj mislili i ona je čak sama vjerovala da je mnogo propatila uživotu. Ta melankolija, koja joj nije smetala da se zabavlja, nije smetala nimladim ljudima koji su dolazili k njoj u kuću da se lijepo provode. Svaki bigost po dolasku u kuću platio danak melankoličnom raspoloženjudomaćice, a onda sudjelovao i u društvenim razgovorima, i u plesovima, i udruštvenim igrama, i u turnirima burime,165 koji su bili u modi kodKaraginovih. Samo su se neki mladići, među njima i Boris, udubljivali uJulijino melankolično raspoloženje i razgovarali se s njom dugo i nasamo oispraznosti svega zemaljskog, a ona im je pokazivala svoje spomenare kojisu bili puni tužnih slika, izreka i stihova.

Julija je bila osobito prijazna prema Borisu; žalila ga je što se ranorazočarao u životu, nudila mu onu prijateljsku utjehu koju mu je moglaponuditi, jer je sama toliko prepatila u životu, i pokazala mu svoj spomenar.Boris joj je nacrtao u spomenar dva drveta i napisao: »Arbres rustiques, vossombres rameaux secouent sur moi les ténèbres et la mélancolie«.166

Na drugom je mjestu nacrtao grobnicu i napisao:La mort est secourable et la mort est tranquille.Ah! contre les douleurs il n’y a pas d’autre asile.167

Julija je rekla da je to divno.- Il y a quelque chose de si ravissant dans le sourire de la mélancolie168 -

ponovila je ona Borisu od riječi do riječi ono što je prepisala iz neke knjige.- C’est un rayon de lumière dans l’ombre, une nuance entre la douleur et

le désespoir, qui montre la consolation possible.169

Na to joj je Boris napisao ove stihove:

Aliment de poison d’une âme trop sensible, Toi, sans qui le bonheurme serait impossible, Tendre mélancolie, ah, viens me consoler, Vienscalmer les tourments de ma sombre retraite Et mêle une douceur secrète

A ces pleurs, que je sens couler.170

Julija je svirala Borisu na harfi najtužnije nokturne. Boris joj je čitaonaglas »Sirotu Lizu«171 i višeput je prekidao čitanje zbog uzbuđenja koje gaje obuzimalo. Kad bi se sastali u velikom društvu, Julija i Boris gledali sujedno drugo kao da su jedini ljudi na svijetu koji ne mare ni za što i koji serazumiju.

Ana Mihajlovna dolazila je često Karaginovima, kartala se s majčinimdruštvom i u isto vrijeme prikupljala pouzdane podatke šta daju uz Juliju(davali su oba imanja u Penzenskoj guberniji i šume u Nižegorodskojguberniji). Ana Mihajlovna je sva raznježena i predana volji Providnostigledala profinjene jade koji su povezivali njena sina s bogatom Julijom.

- Toujors charmante et mélancolique, cette chère Julie172 - kazivaše onakćeri. - Boris kaže da se u vašoj kući duševno odmara. On je doživio tolikorazočaranja i tako je osjećajan - kazivaše majci.

- Ah, sinko, kako mi je Julija u posljednje vrijeme prirasla srcu - kazivašeona sinu - ne mogu ti ni opisati! Pa i tko je ne bi volio? To je takonadzemaljsko biće! Ah, Borise, Borise! - Ona časkom pošutje. - A kako mije žao njene maman - produži - danas mi je pokazivala račune i pisma izPenze - (imaju golem posjed) i ona jadnica mora sve sama: tako je varaju!

Boris se jedva primjetno osmjehivao dok je slušao majku. Blago seizrugivao njenoj prostodušnoj lukavosti, ali ju je slušao i katkad pomnoispitivao o penzenskim i nižegorodskim imanjima.

Julija je već odavna očekivala da je njen melankolični obožavateljzaprosi i bila spremna da pristane; međutim se Boris još skanjivao, jer jeosjećao neku potajnu odvratnost prema njoj, prema njenoj strastvenoj željida se uda, prema njenoj neprirodnosti, i užasavao se što bi se morao odrećiistinske ljubavi. Njegov se dopust bližio kraju. Po cijele dane i svaki božjidan provodio je u Karaginovih i svakog je dana, raspravljajući sam sasobom, govorio sebi da će je sutradan zaprositi. Ali kad je bio s Julijom,kad je gledao njeno crveno lice i podbradak što je gotovo svagda bio posutpuderom, njene vlažne oči i izraz na licu koji je govorio da je uvijekspremna da u tren oka prijeđe iz melankolije u neprirodni zanos bračnesreće, Boris nije mogao izreći odlučne riječi, iako je već odavno u svojojmašti smatrao sebe za vlasnika penzenskih i nižegorodskih imanja iodređivao na što će potrošiti prihode od njih. Julija je opažala kako se Boriskoleba i ponekad je pomišljala da mu je mrska; međutim ju je njena ženska

zaslijepljenost odmah tješila, pa je govorila sama sebi da je bojažljiv samozato što je zaljubljen. Njena se melankolija ipak počela pretvarati urazdražljivost, pa je nešto prije Borisova odlaska skovala odlučan plan. Baškad je Borisu istjecao dopust, u Moskvi se, a dakako i u salonuKaraginovih, pojavio Anatol Kuragin, i Julija je nenadano prestala bitimelankolična i postala veoma vesela i pažljiva prema Kuraginu.

- Mon cher - kaza Ana Mihajlovna sinu - je sais de bonne source que lePrince Basile envoie son fils à Moscou pour lui faire épouser Julie.173 Jatako volim Juliju da bi mi je bilo žao. Šta ti, sinko, misliš? - zapita AnaMihajlovna.

Borisa je vrijeđala pomisao da će ostati kratkih rukava i da će uludoizgubiti mjesec dana teške melankolične službe kod Julije i da će sveprihode od penzenskih imanja, koje je u svojoj glavi već rasporedio iupotrijebio kako valja, vidjeti u rukama drugoga - osobito u rukama glupogAnatola. Pošao je Karaginovima pošto je bio tvrdo naumio da zaprosidjevojku. Julija ga je dočekala vesela i bezbrižna, nemarno muispripovijedala kako joj je bilo lijepo na jučerašnjem balu i upitala ga kadputuje. Usprkos tome što je bio naumio da govori o svojoj ljubavi i stogahtio biti nježan, Boris uze razdražljivo govoriti o ženskoj nepostojanosti: otome kako žene mogu lako biti čas žalosne, čas radosne, i da njihovoraspoloženje zavisi samo od toga tko im se udvara. Julija se uvrijedi i rečeda je to istina, da je ženi potrebna raznolikost, da uvijek jedno te istosvakome dosadi.

- Zbog toga bih vam savjetovao ... - poče već Boris želeći je bocnuti, alimu u tom trenutku pade na pamet uvredljiva pomisao da će moždaotputovati iz Moskve ne postigavši cilja i da će mu sav trud biti uzaludan(što mu se nikad nije dogodilo). Zastade usred rečenice, ponikne očima dane vidi njena neprijatnog, razdraženog i neodlučnog lica, te reče: - Ja nisamnipošto ovamo došao da se svađam s vama. Naprotiv... - On zirnu na nju dase uvjeri može li nastaviti. Sve je njene razdraženosti odjednom nestalo i unjega bijahu uprte nemirne, molećive oči što su žudno nešto očekivale.»Uvijek mogu tako udesiti da je rijetko viđam - pomisli Boris. - A ovo samzapočeo i moram dovršiti!« On porumenje, upravi oči u nju i reče joj: - Vipoznajete moje osjećaje prema vama! - Nije trebalo dalje govoriti: Julijinoje lice sjalo od ushita i zadovoljstva; ali je prisilila Borisa da joj kaže sve što

se govori u takvim zgodama, da joj kaže da je voli i da nikad nijednu ženunije volio toliko kao nju. Ona je znala da je za penzenska imanja inižegorodske šume mogla to tražiti od njega pa je dobila ono što je tražila.

Zaručnik i zaručnica nisu više spominjali drveta što stresaju na njih mraki melankoliju, već su pravili planove kako će urediti divnu kuću uPetrogradu, išli u pohode i pripremali sve što je bilo potrebno za bogatusvadbu.

VI

Grof Ilja Andrejič doputovao je s Natašom i Šonjom potkraj siječnja uMoskvu. Grofica je bila neprestano bolesna i nije mogla putovati - a nisumogli čekati da ozdravi; svaki dan očekivali su da knez Andrej stigne uMoskvu; osim toga valjalo je nabaviti opremu, valjalo je prodati imanje ublizini Moskve i valjalo je iskoristiti boravak staroga kneza da mu predstavebuduću snahu. U kući Rostovljevih u Moskvi nije se ložilo; osim toga sudošli na kratko vrijeme, grofice nije bilo s njima, pa je stoga Ilja Andrejičodlučio da u Moskvi odsjedne kod Mar je Dmitrijevne Ahrosimove koja jeodavno nudila grofu svoje gostoprimstvo.

Kasno uvečer uđoše četvore Rostovljeve saonice u dvorište MarjeDmitrijevne u Staroj Konjušničkoj. Marja Dmitrijevna živjela je sama. Kćerje već bila udomila. Sinovi su joj svi služili.

Držala se isto onako uspravno, svima je govorila isto onako otvoreno,glasno i odlučno sve što misli i svim svojim bićem kao da je prekoravaladruge ljude zbog svakakvih slabosti, strasti i sklonosti kojih, kako jemislila, nije smjelo biti. Izrana - u kućnom haljetku, bavila se domaćinskimposlovima, zatim je na blagdane odlazila u crkvu, iz crkve u zatvore itamnice gdje je obavljala poslove o kojima nije nikome govorila ni riječi, au radne dane, pošto bi se obukla, primala je kod kuće molioce iz različitihstaleža koji su joj svaki dan dolazili, a onda je ručala; na ručku, obilatom iukusnom, bila su vazda po tri-četiri gosta; poslije ručka igrala je boston;prije spavanja morao joj je netko čitati novine i nove knjige, a ona je plela.Malo je kad činila iznimku i izlazila, a ako je izlazila, onda je išla samo knajuglednijim ličnostima u gradu.

Nije još bila legla kad su stigli Rostovljevi i u predsoblju zacviljela vratana šarkama i na njih ušli sa studeni Rostovljevi i njihova posluga. MarjaDmitrijevna je s naočarima što su joj spuzle na nos stajala zabačene glavena vratima dvorane i strogo, ljutito gledala došljake. Čovjek bi mogaopomisliti da se srdi na pridošlice i da će ih sad nà istjerati da nije u istovrijeme izdavala brižne naloge slugama kako da rasporede goste i njihovestvari.

- Grofove? Nosi ovamo - govoraše ona upirući prstom u kovčege i ni skim se ne pozdravljajući. - Gospođice ovamo, nalijevo! A šta se vidodvoravate! - viknu na sluškinje. - Pristavite samovar! Popunila se,proljepšala! - reče privukavši za kapuljaču Natašu koja se bila zarumenjelaod studeni. - Uh, što si hladna! De, svući se što prije - viknu grofu koji jehtio da joj poljubi ruku. - Jamačno si se smrzao. Donesite ruma uz čaj!Sonjuška, bonjour - dobaci Šonji obilježavajući tim francuskim pozdravomsvoje ponešto prezirno, ali i ljubazno držanje prema Šonji.

Kad su se svi svukli, dotjerali u red odjeću nakon puta i pristupili čaju,Marja Dmitrijevna izljubi sve po redu.

- Od srca mi je drago što ste došli i što ste odsjeli kod mene - reče. -Odavno je bilo vrijeme - dometnu i pogleda značajno Natašu ... - Stari jeovdje, a sina čekaju od dana do dana. Treba, treba se s njima upoznati.Dobro, o tom ćemo se poslije porazgovoriti - nadoda i baci na Šonju pogledkoji pokazivaše da ne želi pred njom govoriti o tome. - Pazi sad - obrati segrofu - šta treba da obaviš sutra? Po koga ćeš poslati? Po Šinšina? - ona savi jedan prst. - Po plačljivicu Anu Mihajlovnu - dva. Sa sinom je ovdje.Ženi joj se sin! Onda Bezuhova, je li! I on je ovdje sa ženom. Pobjegao odnje, a onda dojurila za njim. Bio je kod mene na ručku u srijedu. E, a njih ćuona pokaza u gospođice - odvesti sutra do Iverske, a onda ćemo svratitiOber-Šeljmovoj.174 Valjda ćete dati sve novo napraviti? Nemojte na menegledati, danas se rukavi nose - evo ovakvi! Neki dan mi je došla mladakneginjica Irina Vasiljevna; strašno je i pogledati, baš kao da je dvaburenceta nabila na ruke. Sad je svakog dana - nova moda. A kakve ti imašposlove da obaviš? - obrati se ona strogo grofu.

- Sve se odjedanput steklo - odgovori grof. - Treba pokupovati te prnje, atreba naći i kupca za imanje u blizini Moskve i za kuću. Ja bih s vašimdopuštenjem ugrabio malko vremena pa otišao u Marjinsko na jedan dan iostavio vam u brizi svoju djevojčad.

- Dobro, dobro, kod mene će ostati žive i zdrave. Kod mene ti je kao uskrbničkom vijeću. I odvest ću ih kamo treba, i pokuditi, i pomilovati - rečeMarja Dmitrijevna pa svojom velikom rukom pogladi po obrazu svojuljubimicu i kumicu Natašu.

Sutradan ujutro Marja Dmitrijevna odveze gospođice do Iverske i M-meOber-Šaljmove koja se toliko plašila Marje Dmitrovne da joj je uvijek

davala haljine ispod cijene, samo da je se što prije otrese. MarjaDmitrijevna naručila je gotovo svu opremu. Kad su se vratili kući, istjeralaje iz sobe sve osim Nataše i pozvala svoju ljubimicu da dođe do njenanaslonjača.

- E, a sad ćemo porazgovarati. Čestitam ti na zaručniku. Upecala sipravoga! Drago mi je radi tebe; i njega poznajem izmalena (ona spusti rukuna aršin od zemlje). - Nataša porumenje od radosti. - Volim njega i svunjegovu obitelj. A sad čuj! Ti znaš da stari knez Nikolaj nije nikako htio damu se sin oženi. Ćudljiv starac! Ono, istina je, knez Andrej nije dijete imoći će i bez njega, ali nije se dobro srođavati protiv nečije volje. Trebamirno, u ljubavi. Ti si pametna, znat ćeš uraditi kako valja. Postupi lijepo ipametno pa će sve biti dobro.

Marja Dmitrijevna mislila je da Nataša šuti zato što zazire od nje, ali jeNataši zapravo bilo neugodno što se drugi pačaju u njenu ljubav s knezomAndrejem koja se njoj činila toliko različita od svih ljudskih stremljenja daje, po njenu mišljenju, nitko nije mogao pojmiti. Ona je voljela i poznavalasamo kneza Andreja, on je volio nju i uskoro je trebalo da stigne i da jeuzme. Drugo joj ništa nije trebalo.

- Vidiš, ja ga odavno poznajem, i Mašenjku, tvoju zaovu, volim. Zaovice- zluradice, ali ta ne bi ni mrava pogazila. Molila me je da je upoznam stobom. Otiđi sutra s ocem k njoj pa joj se lijepo umili: mlađa si od nje. Kadonaj tvoj bude došao, a ti se već poznaješ i sa sestrom i s ocem i omiljela siim. Je li tako ili nije? Hoće li tako biti bolje?

- Hoće - izusti Nataša preko volje.

VII

Sutradan je grof Ilja Andrejič, po savjetu Marje Dmitrijevne, pošao sNatašom knezu Nikolaju Andrejiču. Grof se nerado spremao za taj pohod; uduši ga je bilo strah. Dobro je upamtio posljednji njihov susret u vrijemekad se prikupljala narodna obrana, kad je mjesto odgovora na svoj poziv dadođe na ručak, saslušao ljut prijekor što nije poslao ljude. Nataša je bilaobukla svoju najljepšu haljinu i bila je, naprotiv, neobično vesela. »Nijemoguće da me oni neće zavoljeti - razmišljaše ona - mene su uvijek svivoljeli. A ja sam tako spremna da učinim za njih što god zažele, tako samspremna da zavolim njega - zato što mu je otac, a nju zato što mu je sestra,da nema razloga zašto me ne bi zavoljeli!«

Dovezoše se do stare, tmaste kuće na Vzdviženki i uđoše u predvorje.- E, pomozi bože - progovori grof pola u šali, pola u zbilji; međutim,

Nataša zapazi kako se otac ušeprtljio kad je ulazio u predvorje i bojažljivo,tiho zapitao jesu li knez i kneginjica kod kuće. Pošto su najavili njihovdolazak, među poslugom nasta pometnja. Lakaja koji je otrčao da ih najavizaustavi u dvorani drugi lakaj pa su o nečemu šaputali. U dvoranu utrčasobarica i uze također žurno nešto govoriti spominjući kneginjicu. Napokondođe jedan stari lakaj držeći se srdito, i izvijesti Rostovljeve da ih knez nemože primiti, ali da ih kneginjica moli da dođu k njoj. Prva je došla u susretgostima M-lle Bourienne. Ona je neobično uljudno dočekala oca i kćer ipovela ih kneginjici. Kneginjica je bila uzbuđena i prestrašena, lice joj sebješe osulo crvenim pjegama kad je istrčala, koračajući teško u susretgostima i uzalud se trudeći da se pokaže neusiljena i srdačna. Nataša joj senije svidjela od prvog pogleda. Učinila joj se odveć napirlitana, lakoumna,vesela i tašta. Kneginjica Marja nije znala da je već prije nego što je vidjelasvoju buduću snahu bila nenaklonjena prema njoj, jer joj je i nehoticezaviđala na ljepoti, mladosti i sreći i jer je bila ljubomorna na nju zbogbratove ljubavi. Osim tog nesavladivog osjećaja antipatije prema njoj,kneginjica Marja je bila u tom trenutku uzbuđena i zbog toga što je knez,kad su mu javili da su došli Rostovljevi, povikao da ih on ne treba, neka ihprimi kneginjica Marja ako hoće, ali neka ih ne puste k njemu. Kneginjica

Marja je odlučila da primi Rostovljeve, ali se svakog časa plašila da knez neučini kakvu nepodopštinu, jer se činilo da ga je dolazak Rostovljevih veomauzrujao.

- Evo, draga kneginjice, doveo sam vam svoju pjevačicu - reče grofklanjajući se i nemirno se osvrćući kao da se boji da ne dođe stari knez. -Baš mi je drago što ste se upoznale. Šteta, šteta što je knez još bolestan - ion izgovori još nekoliko općih fraza pa ustade. - Ako dopuštate, kneginjice,ja bih vam ostavio svoju Natašu na jedno četvrt sata i skoknuo na dvakoraka odavde, do Pasjeg trga, k Ani Semjonovnoj, a onda ću svratiti ponju.

Ilja Andrejič je izmislio tu diplomatsku lukavštinu zato da bi se budućazaova mogla slobodno napričati sa svojim snahom (kako je poslije rekaokćeri), a i zato da se slučajno ne bi sreo s knezom koga se plašio. Ovo nijerekao kćeri, ali je Nataša primijetila taj strah i nemir svog oca pa seuvrijedila. Pocrvenjela je zbog svog oca i još se više rasrdila zato što jepocrvenjela te je pogledala kneginjicu smionim, izazovnim pogledom kojije govorio da se nikoga ne boji. Kneginjica reče grofu da joj je veoma dragoi da ga moli neka samo što dulje ostane kod Ane Semjonovne, i IljaAndrejič ode.

Iako je kneginjica Marja koja je željela porazgovarati s Natašom u četirioka bacala nemirne poglede na M-lle Bourienne, ova potonja nije izlazila izsobe i raspričala se o moskovskim zabavama i kazališnim predstavama.Nataša je bila uvrijeđena zbog pometnje do koje je bilo došlo u predvorju,zbog uznemirenosti svog oca i neprirodna tona kneginjice, koja joj je - kakose njoj činilo - ukazala milost što ju je primila. I stoga joj je sve biloneprijatno. Kneginjica Marja nije joj se svidjela. Činilo joj se da je veomaružna, prijetvorna i hladna. Nataša najednom sva protrnu i nehotice poprimitako nehajan ton da je još više odbijala kneginjicu Marju. Nakon pet-šestminuta mučna, prijetvorna razgovora začuše kako se približuju neki brzikoraci u papučama. Na licu se kneginjice Marje odrazi preplašenost, vratase otvoriše i u sobu uđe knez u kućnom kaputu i bijeloj kapi.

- Oh, milostiva - prozbori on - milostiva grofice ... grofice Rostov, ako sene varam ... oprostite, molim vas, oprostite ... nisam znao, milostiva! Bogmi je svjedok, nisam znao da ste nas počastili svojim dolaskom, svratio samkćeri ovako obučen. Molim vas da mi oprostite ... bog mi je svjedok, nisamznao - ponovi on tako neprirodno naglašujući riječ bog i tako neprijatno da

je kneginjica Marja stajala oborenih očiju i nije se usuđivala pogledati nioca ni Natašu. Nataša je ustala i opet sjela i isto tako nije znala šta da radi.Jedina se M-lle Bourienne milo smiješila.

- Oprostite, milim vas, oprostite, molim vas! Bog mi je svjedok da nisamznao - promrmlja starac pa omjeri Natašu od glave do pete te iziđe. M-lleBourienne se prva snašla nakon ovog ispada i zapodjela razgovor o kneževubolovanju. Nataša i kneginjica Marja gledahu šutke jedna drugu i što sudulje gledale jedna drugu ne kazujući ono što je trebalo da kažu, to su goremislile jedna o drugoj.

Kad se grof vratio, Nataša neuljudno pokaza da mu se raduje i požuri seda odu; gotovo je mrzila u tom času tu staru hladnu kneginjicu koja ju jedovela u tako mučan položaj i provela s njom pola sata, a da nije ni riječjuspomenula kneza Andreja. »Ta nisam valjda ja mogla prva započetirazgovor o njemu pred tom Francuskinjom« - mišljaše Nataša. KneginjicuMarju je, međutim, mučilo to isto. Ona je znala što je trebalo da kažeNataši, ali nije mogla kazati, koje zato što joj je smetala M-lle Bourienne, akoje zato što ni sama nije znala zašto joj je bilo tako teško da počne govoritio tom braku. Kad je grof već izlazio iz sobe, kneginjica Marja brzimkoracima priđe Nataši, uhvati je za ruku pa teško uzdahnu i reče: »Čekajtemalo, treba da ...« Nataša gledaše kneginjicu Marju podrugljivo, a da nisama nije znala zašto.

- Draga Natali - reče kneginjica Marja - znajte da mi je drago što se mojbrat usrećio ... - Ona zastade osjećajući da ne govori istinu. Nataša primijetito zastajkivanje i pogodi šta mu je uzrok.

- Mislim, kneginjice, da je sad nezgodno govoriti o tome - reče Natašanaoko dostojanstveno i hladno, iako je osjećala da se guši od suza.

»Šta sam rekla, šta sam uradila!« - pomisli čim iziđe iz sobe.Taj su dan dugo čekali Natašu da dođe na ručak. Sjedila je u svojoj sobi i

plakala kao dijete šmrcajući i jecajući. Sonja je stajala nad njom i ljubila jojkosu.

- Nataša, zašto plačeš? - govoraše ona. - Šta te briga za njih? Sve će toproći, Nataša!

- Ama kad bi ti znala kako to vrijeđa ... baš kao da sam ...- Nemoj govoriti, Nataša, pa nisi ti kriva i šta te onda briga? Poljubi me -

reče Sonja.

Nataša podiže glavu, poljubi svoju drugaricu u usta i nasloni na nju svojezaplakano lice.

- Ne mogu reći, ne znam. Nitko nije kriv - govoraše Nataša - ja samkriva. Ali sve to strašno boli. Oh, zašto ne dolazi!...

Kad je došla na ručak, oči su joj bile crvene. Marja Dmitrijevna je čulakako je knez primio Rostovljeve pa se gradila da ne primjećuje Natašinapotištenog lica i neprestano se glasno šalila za stolom s grofom i ostalimgostima.

VIII

Te su večeri Rostovljevi otišli u operu za koju je Marja Dmitrijevnanabavila karte.

Nataši se nije išlo, ali nije mogla odbiti ljubaznosti Marje Dmitrijevne,koja je samo njoj bila namijenjena. Kad je došla obučena u dvoranu ičekajući oca pogledala se u veliko zrcalo te vidjela da je lijepa, veomalijepa, snuždi se još više, ali je ta snuždenost bila slatka i nježna.

»Bože moj, kad bi on bio ovdje, ne bih se više držala onako kao prije,nekako se glupo stideći nečega, nego bih ga jednostavno, kao nikad dosad,zagrlila, privila se uza nj, nagnala ga da me gleda onim svojim umiljatimradoznalim očima kojima me je tako često gledao, a zatim bih ga nagnalada se smije onako kako se onda smijao, i oči njegove - kako lijepo vidim teoči! - mišljaše Nataša. - I šta me briga za njegova oca i njegovu sestru: jasamo njega volim, njega, njega, s onim licem i očima, s njegovimosmijehom, muškim, a i djetinjim ... Ne, bolje da ne mislim o njemu, da nemislim, da zaboravim, sasvim zaboravim to vrijeme. Neću podnijeti toiščekivanje, sad ću zaplakati - i ode od zrcala suzdržavajući se da nezaplače. - I kako samo Sonja može tako jednako, tako mirno voljetiNikolenjku i čekati tako dugo i strpljivo! - pomisli ona gledajući gdje ulaziSonja, također obučena, s lepezom u rukama. - Ama ona je sasvimdrugačija. Ja ne mogu!«

Nataša se osjećala u tom trenutku tako krotkom i raznježenom da joj nijebilo dosta što voli i što zna da je voljena: morala je sad, ovog časa zagrlitivoljenog čovjeka i govoriti i čuti od njega ljubavne riječi kojih joj je srcebilo prepuno. Dok se vozila u kočiji, sjedeći uz oca i zamišljeno gledajućiulične svjetiljke što su promicale pored zamrzlog prozora, osjećala je da jejoš zaljubljenija i nujnija i zaboravila s kim ide i kamo ide. Kočija jeRostovljevih dospjela u povorku kočija što su, polagano škripeći točkovimapo snijegu, stigle pred , kazalište. Nataša i Sonja prikupiše haljine i hitroiskočiše; lakaji pridržaše grofa i on iziđe te se sve troje uputiše u hodnikloža u parketu, između dama i muškaraca koji ulažahu i prodavačaprograma. Kroz pritvorena vrata već je dopirala glazba.

- Nathalie, vos cheveux175 - šapnu Sonja. Razvodnik promače uslužno ihitro pored dama i otvori vrata lože. Glazba se kroz vrata jače začu,zablistaše osvijetljeni redovi loža s obnaženim ramenima i rukama dama ibučni parket pun sjajnih odora. Dama koja je ulazila u susjednu ložu omjeriNatašu zavidnim ženskim pogledom. Zastor se još nije digao i svirali suuvertiru. Nataša popravi haljinu pa uđe sa Šonjom u ložu i sjederazgledajući redove suprotnih loža. Kad osjeti, što nije davno osjećala, dastotine očiju promatra njene gole ruke i vrat, bješe joj odjednom ugodno ineugodno, i to izazva cio roj uspomena, želja i uzbuđenja koja su bila uskladu s tim osjećanjem.

Dvije neobično lijepe djevojke, Nataša i Sonja, s grofom UjomAndrejičem koga odavno nisu vidjeli u Moskvi, izazvaše opću pažnju.Osim toga, svi su nešto načuli o zarukama Nataše i kneza Andreja, znali suda su Rostovljevi otada živjeli na selu te su radoznalo promatrali zaručnicujednog od najboljih ženidbenih kandidata u Rusiji.

Nataša se na selu proljepšala, kako su joj svi govorili, a te je večeri bilaosobito lijepa zato što je bila uzbuđena. Ljude je iznenađivalo kako jekrasna, puna života i ujedno ravnodušna prema svemu oko sebe. Crne jojoči gledahu gomilu ne tražeći nikoga, a tanka ruka što bijaše gola do iznadlakta i nalakćena na baršunsku ogradu stiskala se i otvarala, očito,nesvjesno, po taktu uvertire, i gužvala program.

- Gle, eno Alenine - reče Sonja - s majkom je, čini se?- Bože mili! Mihail Kirilič se još više udebljao! - kliknu stari grof.- Gledajte! Naša Ana Mihajlovna s nekakvim šeširićem na glavi!- Karaginovi, Julija i Boris su s njima. Odmah se vidi da su zaručeni.- Drubecki ju je isprosio! Dabome danas sam doznao - reče Šinšin ulazeći

u ložu k Rostovljevima.Nataša pogleda kamo joj je gledao otac i spazi Juliju koja je, noseći

bisernu ogrlicu oko debelog crvenog vrata (koji je bio posut puderom, kakoje Nataša znala), sjedila sva sretna uz svoju majku.

Iza nje se vidjelo kako je Boris smiješeći se nagnuo svoju glatkozačešljanu, lijepu glavu nad Julijina usta. Gledao je ispod oka Rostovljeve iosmjehujući se govorio nešto svojoj zaručnici.

»Govore o nama, o meni i njemu! - pomisli Nataša. - I on jamačnoumiruje svoju zaručnicu da ne bude ljubomorna na mene. Badava se

uznemiruju. Kad bi samo znali kako me ni za koga od njih nije briga«.Za njima je sjedila Ana Mihajlovna sa zelenim šeširićem na glavi, a

sretno joj i svečano lice odavaše predanost volji božjoj. U njihovoj loživladaše ona atmosfera zaručnika i zaručnice, koju je Nataša tako dobropoznavala i voljela. Ona se okrenu od njih i odjednom se sjeti svega onogšto ju je ponizilo za jutrošnjeg pohoda.

»Kojim pravom neće da me primi u svoj rod? Ah, bolje da ne mislim otome, bolje da ne mislim dok on ne dođe!« - reče sama sebi pa uzepromatrati poznata i nepoznata lica u parketu. Ispred parketa, na samojsredini, stajao je naslonjen leđima na rampu Dolohov s velikim bućomkovrčave kose koja je bila začešljana naviše, u perzijskom odijelu. Stajao jena najistaknutijem mjestu u kazalištu, znajući da svraća na sebe pozornostcijele dvorane, tako slobodno kao da stoji u svojoj sobi. Oko njega senatiskala najsjajnija moskovska mladež među kojom je, očito vodio glavnuriječ.

Grof Ilja Andrejič gurnu smijući se zarumenjenu Šonju i pokaza joj njenaprijašnjeg obožavatelja.

- Jesi li ga poznala? - zapita on. - A otkud se samo stvorio - obrati se grofŠinšinu - pa bio se negdje izgubio.

- Izgubio se - odgovori Šinšin. - Bio je na Kavkazu pa onda pobjegao ivele da je bio ministar nekakva nasljednog kneza u Perziji, ubio ondješahova brata; i sad sve moskovske gospođe luduju za njim! Dolochoff lePersan,176 nema šta. U nas se sad uz svaku riječ spominje Dolohov: kunuse njime, zovu na njega kao na jesetru - kazivaše Šinšin. - Dolohov iKuragin Anatol zaludili su sve naše gospođe.

U susjednu ložu uđe visoka lijepa dama, u koje bijaše velika pletenica iveoma obnažena bijela, punašna ramena i vrat s dva niza krupnih bisera, idugo se namještaše šušteći haljinom od teške svile.

Nataša se i nehotice zagledaše u taj vrat, ramena, biserje, frizuru i uživašeu njihovoj ljepoti. U času kad se Nataša već po drugi put zagledala u nju,dama se obazre, srete se očima s grofom lijom Andrejičem pa mu klimnuglavom i osmjehnu se. Bila je to grofica Bezuhova, Pjerova žena. IljaAndrejič koji je poznavao svakoga naže se i zapodjenu razgovor s njom.

- Jeste li odavno stigli, grofice? - poče on. - Doći ću, doći ću da vampoljubim ručicu. A ja sam eto, došao poslom i poveo svoje djevojčice. Vele

da Semjonovoj nema premca - govoraše Ilja Andrejič. - Grof PetarKirilovič nije nas nikad zaboravljao. Je li tu?

- Jest, htio je svratiti - reče Helena i pažljivo pogleda Natašu.Grof Ilja Andrejič sjede opet na svoje mjesto.- Lijepa je, a? - šapnu on Nataši.- Prekrasna! - odvrati Nataša. - Da se zaljubiš! - Uto odjeknuše posljednji

akordi uvertire i dirigent zalupka palicom. U parketu pođoše na svojamjesta muškarci što su zakasnili i zastor se diže.

Čim se zastor digao, u ložama i parketu sve umukne i svi muškarci, stari imladi, u odorama i frakovima, sve žene s dragim kamenjem na golom tijelu,upraviše požudno i radoznalo svu svoju pažnju na pozornicu. Natašatakođer gledaše.

IX

Posred pozornice bile su ravne daske, a sa strane su stajali obojeni kartoništo su prikazivali drveće, u dnu je bilo napeto platno na daskama. Na sredinipozornice sjedile su djevojke u crvenim prsnicima i bijelim suknjama.Jedna veoma debela, u bijeloj haljini od svile, sjedila je za se, na niskojklupčici na kojoj je otraga bio nalijepljen zeleni karton. Svi su oni neštopjevali. Kad su otpjevale svoju pjesmu, djevojka u bijelom priđe šaptaonici,a njoj priđe muškarac u svilenim tijesnim hlačama na debelim nogama, sperjanicom i bodežom, i stade pjevati i mahati rukama.

Muškarac u tijesnim hlačama otpjeva nešto, zatim otpjeva ona. Onda objeumukoše, zasvira glazba i muškarac uze pipkati prstima ruku djevojke ubijeloj haljini očekujući, očito, opet takt da zapjeva svoju partiju s njom.Oni otpjevaše udvoje i svi u kazalištu počeše pljeskati i vikati, a muškarac ižena na pozornici koji su igrali zaljubljenike stadoše se klanjati smiješeći sei mašući rukama.

Poslije boravka na selu i onako ozbiljnoj kakva je u tom času bila, Natašije sve to bilo besmisleno i čudnovato. Nije mogla pratiti operu, nije čakmogla slušati glazbu; vidjela je samo obojene kartone i čudno odjevenemuškarce i žene kako se pri sjajnoj svjetlosti čudno kreću, govore i pjevaju;znala je šta sve treba da predstavlja, ali je sve to bilo tako kitnjasto-lažno ineprirodno da se čas stidjela zbog glumaca, čas su joj se činili smiješni.Obazirala se, tražila na licima gledalaca izraz one podrugljivosti inedoumice koje je sama osjećala; ali su sva lica pozorno pratila što se zbivana pozornici i odavala zanos koji se Nataši činio prijetvoran. »Valjda takomora biti!« - pomisli Nataša. Naizmjence je gledala čas one redovenapomađenih glava u parketu, čas razgolićene žene u ložama, napose svojususjedu Helenu koja se bila sasvim razuzurila i netremice gledala pozorniculako se i mirno smiješeći, i osjećala je jarku svjetlost što se prosipala pocijeloj dvorani i topao zrak koji je zagrijala gomila svijeta. Nataša je malo-pomalo bivala sve opijenija, što odavno nije bila. Nije znala šta je ni gdje jeni šta se sve pred njom zbiva. Gledala je i mislila i glavom su joj prelijetaleneočekivane, nesuvisle i najčudnije misli. Čas joj je dolazilo na um da skoči

na ogradu i otpjeva ariju koju je pjevala glumica, čas ju je spopadala željada dohvati lepezom starčića što je sjedio nedaleko od nje, čas da se nagnedo Helene i poškaklja je.

U jednom času, kad je na pozornici sve utihnulo očekujući početak arije,škripnuše ulazna vrata na parketu na onoj strani gdje je bila ložaRostovljevih i odjeknuše koraci muškarca koji je zakasnio. »EnoKuragina!« - šapnu Šinšin. Grofica Bezuhova se okrenu pridošlici smiješećise. Nataša pogleda kamo je gledala grofica Bezuhova i ugleda neobičnolijepa ađutanta kako se samosvjesno, ali uljudno približava njihovoj loži.Bio je to Anatol Kuragin koga je ona davno vidjela i zapazila na balu uPetrogradu. Sad je nosio ađutantsku odoru samo s epoletama iakselbandom.177 Hod mu je bio suzdržan, bodar i bio bi smiješan da on nijebio onako lijep i da na njegovu divnu licu nije bilo izraza dobroćudnazadovoljstva i vedrine. Iako je predstava počela, on je bez žurbe, lakozveckajući ostrugama i sabljom, išao prolazom po sagu držeći slobodno ivisoko svoju namirisanu lijepu glavu. Pogleda Natašu, priđe sestri, nasloniruku u tijesnoj rukavici na rub lože, klimnu joj glavom pa se naže i upita jenešto pokazujući u Natašu.

- Mais charmante!178 - reče on, očito za Natašu, što ona nije toliko čulakoliko razabrala po micanju njegovih usana. Zatim ode u prvi red i sjede uzDolohova te prijateljski i nemarno gurne laktom tog istog Dolohova premakome su se ostali onako dodvorljivo vladali. Veselo mu namigne, osmjehnuse i upre nogom o rampu.

- Kako su brat i sestra nalik jedno na drugo! - reče grof. - I kako su obojelijepi!

Šinšin stade potiho pričati grofu o nekakvoj Kuraginovoj ljubavnojpustolovini u Moskvi, a Nataša prisluškivaše baš zato što je za nju rekao daje charmante.

Svrši se prvi čin, u parketu svi poustajaše, izmiješaše se i stadoše se šetatii izlaziti.

Boris dođe u ložu k Rostovljevima, veoma prirodno primi čestitanja pauzvi obrvama i rasijano se smiješeći isporuči Nataši i Šonji poziv svojezaručnice da dođu na svadbu te iziđe. Nataša se vedro i koketnoosmjehivala dok se razgovarala s njim i čestitala na ženidbi onom istom

Borisu u koga je nekoć bila zaljubljena. Onako opijenoj sve joj se činilojednostavno i prirodno.

Razgolićena Helena sjedila je kraj nje i svima se podjednakoosmjehivala; i upravo se tako Nataša osmjehnula Borisu.

Heleninu ložu napuniše i okružiše iz parketa najugledniji i najpametnijimuškarci koji su se, čini se, otimali da svima pokažu kako se poznaju snjom.

Kuragin je za cijelog tog međučina stajao s Dolohovom pokraj rampe igledao u ložu Rostovljevih. Nataša je znala da govori o njoj, i to joj jegodilo. Čak se tako okrenula da bi mogao vidjeti njen profil unajpovoljnijem položaju, kako je ona mislila. Prije no što je počeo drugičin, u parketu se pojavi Pjerova prilika koga Rostovljevi nisu još vidjeliotkako su došli. Lice mu bijaše nujno i još se više bio udebljao otkako ga jeNataša posljednji put vidjela. Otišao je u prve redove a da nije nikogaprimijetio. Anatol mu pristupi i poče nešto govoriti gledajući i pokazujući uložu Rostovljevih. Kad spazi Natašu, Pjer živnu i brže-bolje pođe krozredove prema njihovoj loži. Kad im priđe, nalakti se. i dugo razgovaraše sNatašom smiješeći se. Dok se razgovarala s Pjerom, Nataša je čula u ložigrofice Bezuhove muški glas i po nečemu prepoznala da je to Kuragin.Obazre se i pogledi im se sretoše. On se malne smiješio i gledao joj pravo uoči tako zanosno i ljubazno da joj se učini čudno što mu je tako blizu, što gatako gleda i što je tako uvjerena da mu se sviđa, a ne poznaje se s njim.

U drugom činu bile su slike koje su prikazivale spomenike, i bila je rupau platnu koja je pokazivala mjesec, i podigli su sjenila s rampe, i trube su ikontrabasi počeli svirati u basu, i zdesna i slijeva izišlo je mnogo ljudi ucrnim plaštovima. Ljudi stadoše mahati rukama, a u rukama su držali neštošto je bilo nalik na bodeže; zatim dotrčaše još nekakvi ljudi pa uzešeoblačiti onu djevu koja je prije bila u bijeloj, a sad u modroj haljini. Nisu jeodmah odvukli, nego su dugo s njom pjevali, a onda su je ipak odvukli i izakulisa udarili tri puta u nešto metalno pa su svi klekli i zapjevali molitvu.Nekoliko je puta sve te radnje prekidalo oduševljeno klicanje gledalaca.

U tom je činu Nataša svaki put kad bi pogledala u parket vidjela AnatolaKuragina koji je bio prebacio ruku preko naslona svoje stolice i gledao nju.Godilo joj je da vidi kako ga je zanijela i nije joj ni na um palo da bi u tommoglo biti što ružno.

Kad se svrši drugi čin, grofica Bezuhova ustade, okrenu se ložiRostovljevih (grudi su joj bile sasvim obnažene), prstićem u rukavici pozvastarog grofa i zapodjene s njim razgovor ljubazno se osmjehujući i neosvrćući se na one koji uđoše u njezinu ložu.

- Ta upoznajte me s vašim divnim kćerima - reče ona. - Cijeli grad bruji onjima, a ja ih i ne poznajem.

Nataša ustade i poklecnuvši pokloni se čarobnoj grofici. Nataši je takogodila pohvala te sjajne ljepotice da pocrvenje od zadovoljstva.

- I ja sad hoću da postanem Moskovljanka - govoraše Helena. - Pa kakovas nije stid da zakopate ovakve bisere na selu!

Gospođa Bezuhova je zaslužila glas čarobne žene. Mogla je govoriti onošto ne misli, a pogotovo laskati, potpuno jednostavno i prirodno.

- Zilja, dragi grofe, dopustite mi da se pozabavim s vašim kćerima. Ja,doduše, neću biti dugo ovdje. A nećete ni vi. Potrudit ću se da razonodimvaše. Još sam u Petrogradu čula mnogo o vama i željela se upoznati s vama- reče ona Nataši osmjehujući se svojim vazda istim lijepim osmijehom. -Čula sam o vama i od moga paža - Drubeckoga - čuli ste da se ženi - i odprijatelja moga muža - Bolkonskoga, kneza Andreja Bolkonskoga - istaklaje posebno napominjući da zna kakvi su njegovi odnosi s Natašom. Kako bise bolje upoznali, ona zamoli da dopuste jednoj od gospođica da presjediostatak predstave u njenoj loži, pa Nataša prijeđe k njoj.

U trećem je činu na pozornici bio prikazan dvorac u kojem je gorjelomnogo svijeća a u kojem su visile slike na kojima su bili naslikani nekakvivitezovi s bradicama. Na sredini su stajali, po svoj prilici, car i carica. Carzamahne desnom rukom i, izgubivši zacijelo hrabrost, loše otpjeva nešto isjede na prijestolje malinove bolje. Djeva, koja je najprije bila u bijelome,zatim u modrome, bila je sad samo u košulji, raspletene kose, i stajala jepred prijestoljem. Tužno je nešto pjevala obraćajući se carici; ali car strogomahnu rukom pa s obje strane iziđoše muškarci golih nogu i žene golihnogu i svi stadoše plesati. Onda violine zacijukaše nešto veoma tanko iveselo, jedna djevojka golih i debelih nogu i mršavih ruku odvoji se odostalih, ode za kulise, popravi bluzu, iziđe na sredinu pa stade skakati i brzoudarati nogom o nogu. Svi u parketu zapljeskaše i zavikaše »bravo«. Ondajedan muškarac stade u kut. Cimbali i trube u orkestru zasviraše glasnije isamo taj muškarac golih nogu uze skakati veoma visoko i usitnjavati korak.(Taj je muškarac bio Duport). Svi u parketu, u ložama i na galeriji počeše

pljeskati i vikati što su jače mogli, a muškarac se zaustavi i stade seosmjehivati i klanjati na sve stadoše nešto pjevati. Ali se najednom dižeoluja, u orkestru nogu, onda je opet jedan car zavikao nešto uz glazbu i svistadoše nešto pjevati. Ali se najednom diže oluja, u orkestru se začušekromatične game i akordi smanjene septime, i svi potrčaše i odvukoše opetjednoga od prisutnih iza kulisa, i zastor pade. Među gledaocima se opetpodiže strašan urnebes i halabuka i svi se ushićenih lica počeše derati: -Duporta! Duporta! Duporta!

Nataši to više nije bilo čudno. Zadovoljno je gledala oko sebe i radosnose smiješila.

- N’est ce pas qu’il est admirable - Duport179 - reče joj Helena.- Oh, oui180 - pritvrdi Nataša.

X

U međučinu zastruja u Heleninoj loži hladan zrak, vrata se otvoriše i uđeAnatol saginjući se i pazeći da ne zapne za koga.

- Dopustite da vam predstavim svoga brata - reče Helena prelijetajućinemirno očima s Nataše na Anatola. Nataša okrenu ljepotanu preko gologramena svoju ljepušnu glavicu i osmjehnu se. Anatol koji je iz bliza bio istoonako lijep kao i iz daleka sjede do nje i reče da je odavno želio imati tozadovoljstvo, još od bala kod Nariškinovih, na kojemu je imao zadovoljstvoda je vidi, što nije zaboravio. Kuragin je sa ženama bio mnogo pametniji nošto je bio u muškom društvu. Govorio je smiono i jednostavno, i Natašuneobično i ugodno iznenadi što ne samo da taj čovjek o kojemu se tolikopričalo nije bio nimalo strašan, nego se, naprotiv, smiješio veomabezazleno, vedro i dobroćudno.

Kuragin je upita kako joj se sviđa predstava i ispriča joj kako jeSemjonova na prošloj predstavi plešući pala.

- A znate, grofice - obrati joj se on najednom kao kakvoj davnašnjojznanici - mi spremamo krabuljni karusel;181 treba da i vi sudjelujete: bit ćeveoma zabavno. Svi će se skupiti kod Arharovih. Molim vas, dođite, zbilja,a? - reče on.

Govoreći to, nije odvajao svojih nasmiješenih očiju od Natašina lica, odvrata, od njenih golih ruku. Nataša je pouzdano znala da joj se divi. To joj jegodilo, ali ju je njegovo prisuće nekako sputavalo i smetalo. Kad ga nijegledala, osjećala je da on gleda njena ramena pa je i nehotice lovila njegovpogled ne bi li joj radije gledao u oči. A kad mu je gledala u oči, u strahu jeosjećala kako između njega i nje nikako nema one prepreke stidljivosti kojuje svagda osjećala između sebe i ostalih muškaraca. Ne znajući ni samakako, osjećala je nakon pet minuta da je strahovito bliska tom čovjeku. Kadbi se okrenula, bojala se da je on odostraga ne uhvati za golu ruku, da je nepoljubi u vrat. Razgovarali su se o najobičnijim predmetima i ona jeosjećala da su bliski jedno drugome, kako nikad nije bila ni s jednimmuškarcem. Nataša se osvrnula na Helenu i na oca, kao da ih pita šta sve toznači, ali je Helena bila zaokupljena razgovorom s nekakvim generalom i

nije odgovorila na njen pogled, a očev joj pogled nije rekao ništa drugo dolionoga što je vazda govorio: »Lijepo ti je, e, onda mi je drago«.

U jednom času neugodne šutnje dok ju je Anatol mirno i uporno gledaosvojim izbuljenim očima, Nataša ga, da prekine tu šutnju, upita kako mu sesviđa Moskva. Upita i pocrvenje. Neprekidno joj se činilo da čini neštoneprilično dok s njim govori. Anatol se osmjehnu kao da je sokoli.

- Isprva mi se nije baš sviđala, jer što čini neki grad prijatnim? Ce sontles jolies femmes,182 nije li tako? E, a sad mi se jako sviđa - reče gledajućije značajno. - Pruži ruku prema njenu buketu i tiho doda: - Vous serez laplus jolie. Venez, chère comtesse, et comme gage donnez moi cette fleur.183

Nataša nije razumjela što je rekao, kao ni on sam, ali je u timnerazumljivim riječima osjetila nepristojnu primisao. Nije znala što da kažepa se okrenula kao da nije čula što je rekao. Ali čim se okrenula, pomislilaje da je on tu otraga, tako blizu njoj.

»Šta radi sad? Je li zbunjen? Ljut? Treba li popraviti ovo?« pitaše samusebe. Nije se mogla suzdržati da se ne osvrne. Pogleda mu pravo u oči irazoruža je njegova blizina i pouzdanje i dobroćudnost, ljubazan osmijeh.Ona se osmjehnu upravo onako kao i on, gledajući mu pravo u oči. I opet sezgrozi što između njega i nje nema nikakvih pregrada.

Ponovo se podiže zastor. Anatol iziđe iz lože miran i vedar. Nataša sevrati u ložu ocu i bijaše se već potpuno predala okolini u kojoj se nalazila.Sve što se odigravalo pred njom činilo joj se već posve prirodno; ali joj zatosve one prijašnje misli o zaručniku, o kneginjici Marji, o životu na selu nisunijednom došle na um, kao da je sve to bilo davno minula prošlost.

U četvrtom činu bijaše nekakav vrag koji je pjevao i mahao rukama svedok nisu izvukli ispod njega dasku i on se spustio dolje. Nataša je samo tovidjela od četvrtog čina; nešto ju je uzbuđivalo i mučilo, a to je uzbuđenjeprouzročio Kuragin koga je i nehotice pratila očima. Kad su izlazili izkazališta, Anatol im pristupi, dozva njihovu kočiju i pomože im da sepopnu u nju. Pomažući Nataši stisne joj ruku iznad lakta. Nataša seuzbuđena i crvena obazre na nj. On je gledaše sjajnim očima i nježno seosmjehivaše.

Tek kad je došla kući, Nataša je mogla dobro promisliti o svemu što joj sedogodilo i najednom, kad se sjetila kneza Andreja, zgrozi se i pred svima,za čajem za kojim bjehu sjeli poslije kazališta, glasno uzdahnu, pocrvenje i

istrča iz sobe. »Bože moj! Propala sam! - reče sama sebi. - Kako sam mogladopustiti da se to dogodi?« - razmišljaše ona. Prekrila je pocrvenjelo licerukama i dugo tako sjedila nastojeći da jasno sebi predoči što joj sedogodilo, ali nije mogla shvatiti ni što joj se dogodilo ni što osjeća. Sve jojse činilo mračno i strašno. Ondje, u onoj golemoj rasvijetljenoj dvorani gdjeje po mokrim daskama uz glazbu skakao Duport golih nogu, u haljetku stitrenkama, i gdje su i djevojke, i starci, i razgolićena Helena, smiješeći semirno i ponosito, vikali oduševljeno »bravo« - ondje, u sjeni te Helene,ondje je sve bilo jasno i jednostavno; ali joj se sad, kad je ostala sama, biloneshvatljivo. »Šta je to? Šta je taj strah koji sam osjećala prema njemu? Štaje ova grižnja savjesti koju sad osjećam?« - premišljaše ona.

Nataša bi samo staroj grofici bila kadra noću u postelji kazati sve što jemislila. Znala je da Sonja, onako strogih i određenih shvaćanja, ili ne biništa shvatila, ili bi se zgrozila od njena priznanja. Nataša je sama kušalaizvesti na čistac što ju je mučilo.

»Hoće li me moći knez Andrej još voljeti ili neće?« - pitaše se, ismiješeći se blago i podrugljivo, odgovaraše sama sebi: »Što sam luda štoto pitam? Ta što mi se dogodilo? Ništa. Nisam ništa učinila, nisam ničim toizazvala. Nitko neće ni saznati, a ja ga nikad više neću vidjeti - kazivašesama sebi. - Prema tome, jasno je da se ništa nije desilo, da se nemam zbogčega kajati, da me knez Andrej može voljeti i ovakvu. Ali kakvu to ovakvu?Ah, bože moj, bože moj! Zašto on nije ovdje!« Nataša se časkom smirivala,ali joj je opet nekakav instinkt govorio da je to sve, doduše, istina i da senije ništa dogodilo - ali da je sva njena prijašnja čista ljubav prema knezuAndreju propala. I opet je u svojoj mašti ponavljala sav svoj razgovor sKuraginom i predočavala sebi lice, geste i nježan osmijeh toga lijepog ismionog čovjeka kad joj je stisnuo ruku.

XI

Anatol Kuragin boravio je u Moskvi zato što ga je otac otpravio izPetrograda gdje je trošio više od dvadeset tisuća na godinu u novcu i istotoliko činio duga što se vjerovnici tražili da otac plati.

Otac je rekao sinu da će posljednji put platiti polovinu njegovih dugova,ali samo ako ode u Moskvu za ađutanta vrhovnog zapovjednika, koje mu jemjesto on isposlovao, i ako ondje uznastoji da napokon nađe dobru partiju.Upozorio ga je na kneginjicu Marju i Juliju Karaginu.

Anatol je pristao i otputovao u Moskvu gdje je odsjeo kod Pjera. Pjer jeisprva nerado primio Anatola, ali se poslije privikao na nj, ponekad odlazios njim na njegove pijanke i davao mu novaca kao da mu tobožepozajmljuje.

Otkako je došao u Moskvu, Anatol je, kao što je dobro o njemu rekaoŠinšin, zaluđivao sve moskovske gospođe ponajviše tako što nije mario zanjih i što je, očito, više volio Ciganke i francuske glumice s prvakinjomkojih je - s mademoiselle Georges, kako se govorilo, bio u intimnimodnosima. Nije propuštao nijedne pijanke kod Danilova i drugihmoskovskih bekrija, pio je po cijele noći i sve natpijao, dolazio je na sveprijeme i balove visokoga društva. Pričalo se o nekoliko njegovih avanturas moskovskim damama i na balovima se udvarao nekima. Ali se sdjevojkama, napose s bogatim udavačama koje su mahom bile ružne, nijesprijateljivao, to više što se prije dvije godine bio oženio, što nitko nije znaoosim njegovih najboljih prijatelja. Prije dvije godine kad se njegov pukzadržavao u Poljskoj jedan je siromašni poljski vlastelin prisilio Anatola dase oženi njegovom kćerkom.

Anatol je veoma brzo napustio svoju ženu i dogovorio se s tastom da ćemu slati novac za koji je sebi osigurao pravo da se izdaje za neoženjenačovjeka.

Anatol je uvijek bio zadovoljan svojim položajem, sobom i drugima.Instiktivno je, svim svojim bićem, bio uvjeren da ne može živjeti drugačijenego kako živi i da nikad u životu nije učinio nikakva zla. Nije bio kadarprosuditi ni kako njegovi postupci mogu djelovati na druge ni što može

proisteći iz ovoga ili onog njegova postupka. Bijaše uvjeren da je bog, kaošto je stvorio patku da mora uvijek živjeti u vodi, tako isto stvorio njega damora živjeti s trideset tisuća prihoda i zauzimati uvijek najviši položaj udruštvu. Tako je čvrsto u to vjerovao da su i drugi, kad su ga gledali, biliuvjereni u to isto i nisu mu uskraćivali ni najviši položaj u društvu ni novcekoje je on pozajmljivao od koga je znao i mogao ne namjeravajući ih vratiti.

Nije bio kockar, bar nije nikad želio da dobije. Nije bio tašt. Bilo mu jepotpuno svejedno što ljudi misle o njemu. Još bi mu se manje moglozamjeriti da je bio častohlepan. Nekoliko je puta naljutio oca zato što jepokvario svoju karijeru i ismijavao sve počasti. Nije bio škrt i nije odbijaonikoga tko ga je molio. Jedino što je volio - bijaše zabava i žene; a kako, ponjegovim shvaćanjima, nije u tim sklonostima bilo ništa ružno i kako nijemogao prosuditi šta zadovoljavanje njegovih sklonosti donosi drugimljudima, to je on sebe u duši držao za besprijekorna čovjeka i iskrenoprezirao podlace i opake ljude te mirne savjesti išao visoko uzdignute glave.

Bekrije, te muške Magdalene, osjećaju u potaji da su nevini, isto kao ižene Magdalene, zato što se i jedni i drugi nadaju da će im biti oprošteno.»Njoj će biti sve oprošteno zato što je mnogo voljela; i njemu će biti sveoprošteno zato što se mnogo veselio.«

Dolohov, koji se poslije progonstva i perzijskih pustolovina vratio tegodine u Moskvu i provodio raskošan, kockarski i raskalašen život,pridružio se svom starom petrogradskom drugu Kuraginu i iskorišćivao gau svoje svrhe.

Anatol je iskreno volio Dolohova zbog njegove pameti i odvažnosti;Dolohov, kome su bili potrebni ime, ugled i poznanstva Anatola Kuraginakako bi namamio u svoje kockarsko društvo bogate mlade ljude,iskorišćivao je Kuragina i zabavljao se s njim pazeći da on to ne opazi.Osim svojih računa zbog kojih mu je Anatol bio potreban, samo vladanjetuđom voljom bilo je Dolohovu užitak, navika i potreba.

Nataša je učinila snažan dojam na Kuragina. On je za večerom poslijekazališta znalački opisao Dolohovu njene ruke, ramena, noge i kosu ipriopćio mu svoju odluku da je se prihvati. Šta se moglo izleći iz togudvaranja - Anatol nije mogao prosuditi ni znati, kao što nikad nije znao štaće se izleći iz bilo kojeg njegova postupka.

- Lijepa je brajko, ali nije za nas - reče mu Dolohov.- Reći ću sestri neka je pozovè na ručak - reče Anatol. - A?

- Radije pričekaj dok se ne uda ...- Znaš - reče Anatol - j’adore les petites filles,184 i odmah se zbuni.- Jednom si već nadrljao s petite fille185 - reče Dolohov koji je znao kako

se Anatol oženio. - Pazi!- E, drugi put više ne mogu! A? - reče Anatol dobroćudno se smiješeći.

XII

Sutradan poslije kazališta Rostovljevi nisu nikamo izlazili niti im je tkodolazio. Marja Dmitrijevna dogovarala se, krišom od Nataše, o nečemu snjenim ocem. Nataša se domišljala da govore o starom knezu i da smišljajunešto, i to ju je uznemiravalo i vrijeđalo. Svakog je časa očekivala knezaAndreja i dvaput je tog dana slala pazikuću na Vzdviženku da pita je listigao. On nije stizao. Sad joj je bilo teže nego prvih dana po dolasku.Njenoj strpljivosti i sjeti zbog njega pridružiše se neugodno sjećanje nasastanak s kneginjicom Marjom i starim knezom te strah i nemir kojima nijeznala uzroka. Sve joj se činilo, ili da on nikad neće doći, ili da će se njojnešto dogoditi prije nego što on dođe. Nije mogla kao prije dugo i mirno,potpuno sama, misliti o njemu. Čim bi počela misliti o njemu, odmah bi sesjećanju na njega pridružilo sjećanje na staroga kneza, na kneginjicu Marju,i na posljednju predstavu, i na Kuragina. Opet se javljalo pitanje nije likriva, nije li se već iznevjerila knezu Andreju, i opet je zatjecala sebe kakose do u tančine prisjeća svake riječi, svake kretnje, svake nijanse u izrazu nalicu tog čovjeka koji je umio da probudi u njoj neshvatljive i strašneosjećaje. Ukućanima se činilo da je Nataša živahnija nego obično, ali onanipošto nije bila onako mirna i sretna kao prije.

U nedjelju ujutro Marja Dmitrijevna pozva svoje goste na službu božju ucrkvu Uspenja bogorodičina u svojoj parohiji na Mogiljcima.

- Ne volim ja te moderne crkve - kazivaše ona ponoseći se, očito, svojimslobodoumljem. - Bog je svagdje isti. Imamo divna popa, lijepo služi, sve jekako valja, i đakon isto tako. Zar je u tom neka svetost što se u pijevnicipjevaju koncerti? Ne volim ja to, to je samo prenemaganje.

Marja Dmitrijevna voljela je nedjelje i znala ih svetkovati. Svaku subotubi cijelu kuću oribali i očistili; nedjeljom ni sluge ni ona nisu radili, svi subili praznički odjeveni i svi su išli u crkvu. Gospodskom su se ručkudodavala jela, a sluge su dobivale rakije i pečenu gusku ili prase. Ali ni načemu se u cijeloj kući nije tako ogledao svetak kao na širokom ozbiljnomlicu Marje Dmitrijevne koje je toga dana bilo neprestano svečano.

Kad su se vratili iz crkve i popili kavu u salonu u kojemu su bileposkidane navlake, Marju Dmitrijevnu izvijestiše da je kočija spremna paona, ozbiljna, zaogrnuta svetačkim šalom s kojim je išla u pohode, ustade iizjavi da ide knezu Nikolaju Andrejeviču Bolkonskomu da prečisti s njimračune što se tiče Nataše.

Nakon odlaska Marje Dmitrijevne dođe Rostovljevima modistica odmadame Šaljme, i Nataša zatvori vrata na sobi do salona te veomazadovoljna tom razonodom poče isprobavati nove haljine. U času kad jeobukla struk koji je bio tek prošiven i bez rukava i okretala glavu da vidi uzrcalu kako joj stoji na leđima, začu iz salona živahni glas svog oca i drugi,ženski glas od kojega se zacrvenje. Bio je to Helenin glas. Nataša nijedospjela ni skinuti struk koji je probala kad se vrata otvoriše i u sobu uđegrofica Bezuhova smiješeći se vedro, dobroćudno i ljubazno, uzagisitoljubičastoj baršunastoj haljini s visokim ovratnikom.

- A, ma délicieuse!186 - reče ona zarumenjenoj Nataši. - Charmante!187

Ama tko je to vidio, dragi grofe - reče ona liji Andrejiču koji uđe za njom. -Kako možete biti u Moskvi a da nikud ne izlazite? Ne, ja vas neću pustiti!Večeras će kod mene recitirati M-lle Georges i doći će neki gosti; pa ako nedovedete svoje ljepotice, koje su ljepše od M-lle Georges, onda neću daznam za vas. Muža mi nema kod kuće, otputovao je u Tver, inače bih njegaposlala po vas. Svakako dođite, svakako, prije devet sati! - Ona klimnuglavom modistici, koju je poznavala i koja joj se ponizno poklonila, teslikovito raširi nabore na svojoj baršunskoj haljini i sjede u naslonjač doogledala. Nije prestajala dobroćudne i veselo ćaskati oduševljavajući seneprestano Natašinom ljepotom. Pregledala je njene haljine i pohvalila ih,pohvalila se i svojom novom haljinom en gaz métallique188 koju je naručilaiz Pariza i savjetovala Nataši da učini isto tako.

- Uostalom, vama sve pristaje, krasotice moja - govoraše ona.S Natašina lica nije silazio zadovoljan osmijeh. Bila je sva sretna i upravo

se topila od pohvala te drage grofice Bezuhove koja joj se prije činila takonepristupačna i uznosita dama, a koja je sad bila tako dobra prema njoj.Nataša je bila vesela i osjećala je da je gotovo zaljubljena u tu tako lijepu idobroćudnu ženu. Helena se pak iskreno divila Nataši i htjela je razveseliti.Anatol ju je bio zamolio da mu upriliči sastanak s Natašom i zato je došla k

Rostovljevima. Zabavljala ju je zamisao da upriliči sastanak brata sNatašom.

Iako je prije bila nešto kivna na Natašu što joj je u Petrogradu preotelaBorisa, sad nije ni pomišljala na to i od sveg je srca, na svoj način, željeladobro Nataši. Kad je odlazila od Rostovljevih, zazvala je svoju protégée189

na stranu.- Jučer je brat bio kod mene na ručku - umirali smo od smijeha - ništa ne

jede i uzdiše za vama, ljepoto moja. Il est fou, mais fou amoreux de vous,ma chère.190

Nataša se sva zažari kad ču te riječi.- Kako se crveni, kako se crveni, ma délicieuse!191 - reče Helena. -

Svakako dođite! Si vous aimez quelqu’un, ma délicieuse, ce n’es,t pas uneraison pour se cloitrer. Si même vous êtes promise, je suis sûre que votrepromis aurait désiré que vous alliez dans le monde en son absence plutôtque de dépée-rir d’ennui.192

»Dakle ona zna da sam ja zaručena, i ona je, dakle, s mužem, s Pjerom, sonim pravednikom Pjerom - mišljaše Nataša - govorila o tome i smijala setome! Dakle, to nije ništa.« I ponovo joj se, pod Heleninim utjecajem, onošto joj se prije pričinjalo strašno, učini jednostavno i prirodno. »A ona jetakva grande dame,193 tako je draga i vidi se da me od sveg srca voli -mišljaše Nataša. - I zašto se ne bih zabavljala?« - mišljaše Nataša gledajućiHelenu svojim začuđenim, širom otvorenim očima.

Marja Dmitrijevna se pred ručak vratila šutljiva, ozbiljna, jer je, očito,pretrpjela poraz kod staroga kneza. Bila je još odviše uzbuđena zbogsukoba do kojeg je bilo došlo pa nije bila kadra mirno ispripovjediti sve štose dogodilo. Na grofovo pitanje odgovori da je sve u redu i da će sutra sveispripovjediti. Kad je doznala da ih je pohodila grofica Bezuhova i pozvalana večeru, Marja Dmitrovna reče, obraćajući se Nataši: - Ne družim se rados Bezuhovom niti to tebi savjetujem: ali ako si već obećala, idi, razonoditćeš se - nadoveza ona.

XIII

Grof Ilja Andrejič odvede svoje djevojke grofici Bezuhovoj. Na sijelu jebilo mnogo svijeta. Ali Nataša nije od sveg tog društva gotovo nikogapoznavala. Grofu liji Andrejiču ne bješe drago kad zamijeti da to društvosačinjavaju mahom muškarci i dame koji su bili poznati po svomslobodnom ponašanju. M-lle Georges bijaše okružena omladinom i stajaše ukutu salona. Bilo je nekoliko Francuza a među njima i Métivier koji je,otkako je Helena došla, bio čest gost u njezinoj kući. Grof Ilja Andrejičodluči da ne sjeda za karte, da se ne udaljuje od kćerke i da ode odmahposlije nastupa Georgesove.

Anatol je, očito, čekao Rostovljeve kod vrata. Pošto se pozdravio sgrofom, odmah je prišao Nataši i pošao za njom. Čim ga je Nataša ugledala,obuze je, isto onako kao i u kazalištu, osjećaj teška zadovoljstva što mu sesviđa i strah što između nje i njega nema nikakvih moralnih pregrada.

Helena je radosno dočekala Natašu i glasno se divila njenoj ljepoti itoaleti. Odmah nakon njihova dolaska M-lle Georges iziđe iz sobe da sepresvuče. U salonu uzeše razmicati stolice i sjedati. Anatol primače Natašistolac i htjede sjesti do nje, ali do nje sjede grof koji je nije puštao s oka.Anatol sjede iza njih.

M-lle Georges, golih debelih ruku na kojima bijahu jamice, s crvenimšalom prebačenim preko jednog ramena, stupi u prazan prostor izmeđunaslonjača i stade u neprirodnoj pozi. Začu se oduševljeno šaptanje.

M-lle Georges prijeđe strogim i mrkim pogledom po publici i uzegovoriti nekakve francuske stihove u kojima je bila riječ o njenoj grešnojljubavi prema svom sinu. Ponegdje je dizala glas, ponegdje spuštalauzdižući dostojanstveno glavu, ponegdje zastajala, hriputala i prevrtalaočima.

- Adorable, divin, délicieux194 - dopiraše sa svih strana. Nataša je gledaladebelu Georgesovu, ali nije čula ni vidjela ni razumjela ništa od svegaonoga što se odigravalo pred njom; samo je osjećala da je ponovo u onomčudnom ludom svijetu iz kojega se nikad neće vratiti i koji je tako dalekood prijašnjega, u onom svijetu u kojemu nije mogla znati šta je dobro, šta je

zlo, šta pametno, a šta ludo. Iza nje je sjedio Anatol i ona je, osjećajućinjegovu blizinu, prestrašeno čekala nešto.

Nakon prvog monologa cijelo društvo ustade i okruži M-lle Georgesiskazujući joj svoje divljenje.

- Kako je lijepa! - reče Nataša ocu koji je s ostalima ustao i probijao sekroz gomilu prema glumici.

- Ne mislim tako kad vas gledam - reče Anatol slijedeći Natašu. Rekao jeto u času kad ga je samo ona mogla čuti.

- Vi ste divni... od onoga trenutka kad sam vas ugledao neprestano sam ...- Hajdemo, hajdemo, Nataša - reče grof vraćajući se po kćer. - Baš je

lijepa!Nataša bez riječi priđe ocu i gledaše ga upitno i začuđeno.Nakon nekoliko recitacija M-lle Gerges ode, a grofica Bezuhova zamoli

društvo da prijeđe u dvoranu.Grof htjede otići, ali ga Helena moljaše neka ne pokvari njen

improvizirani bal. Rostovljevi ostadoše. Anatol zamoli Natašu da otpleše snjim valcer i za valcera, stežući joj struk i ruku, reče joj da je ravissante195 ida je voli. Za écossaisea, koji je opet plesala s Kuraginom, Anatol joj nije,kad su ostali sami, ništa govorio i samo ju je gledao. Nataša je počelasumnjati nije li sanjala ono što joj je rekao dok su plesali valcer. Na krajuprve figure opet joj stisnu ruku. Nataša ga preplašeno pogleda, ali je unjegovu prijaznu pogledu i smiješku bio takav samosvjestan i nježan izrazda nije mogla gledajući ga reći ono što mu je imala reći. Ona ponikneočima.

- Nemojte tako govoriti, ja sam zaručena i volim drugoga - izgovoribrzo... Pogleda ga. Anatol se nije zbunio niti naljutio što mu je to rekla.

- Nemojte mi o tome govoriti! Šta se to mene tiče? - reče on. - Kažem dasam ludo, ludo zaljubljen u vas. Zar sam ja kriv što ste zamamni? ... Trebada počnemo.

Nataša je, živahna i nemirna, gledala oko sebe širom rastvorenih,preplašenih očiju i činilo se da je veselija nego obično.

Kasnije se nije gotovo ničega sjećala što je bilo te večeri. Plesali suécossaise i Grossvater,196 otac ju je zvao da idu, ona je molila da ostanu.Gdje je god bila, s kim je god govorila, osjećala je na sebi njegov pogled.Zatim se sjećala kako je zamolila oca da joj dopusti da ode u toaletu da

popravi haljinu, kako je Helena došla za njom i govorila joj smijući se oljubavi svog brata i kako je u maloj sobi s divanima opet susrela Anatola,kako je Helena bila nekamo nestala, oni ostali udvoje i Anatol je uhvatio zaruku i nježno rekao: - Ja ne mogu dolaziti k vama, ali zar vas nikad nećuvidjeti? Ludo vas volim. Zar zbilja nikad? ... - I on joj prepriječi put iprimicaše svoje lice njenu licu.

- Natali?! - šapnu on upitno, a netko joj bolno stezaše ruke. - Natali?!»Ništa ne razumijem, nemam šta da kažem« - reče njen pogled.Vrele usne pritisnuše se na njene usne i ona istog časa osjeti da je opet

slobodna, a u sobi se začuše Helenini koraci i šuštanje haljine. Nataša seobazre na Helenu, zatim sva crvena i uzdrhtala pogleda usplahireno i upitnonjega i pođe vratima.

- Un mot, un seul, au nom de Dieu197 - reče Anatol.Ona zastade. Tako joj je bilo potrebno da on kaže tu riječ koja bi joj

razjasnila šta se dogodilo i na koju bi mu ona odgovorila.- Nathalie, un mot, un seul198 - ponavljaše jednako on ne znajući, očito,

što da kaže, i ponavljaše je sve dotle dok im ne priđe Helena.Helena i Nataša vratiše se opet u salon. Rostovljevi ne ostadoše na večeri

već odoše.Vrativši se kući, Nataša nije cijele noći mogla zaspati; mučilo ju je

neriješeno pitanje koga voli: Anatola ili kneza Andreja? Kneza Andreja jevoljela - dobro se sjećala kako ga je jako voljela. Ali je voljela i Anatola, otom nije bilo sumnje. »Zar bi se inače moglo dogoditi sve to što sedogodilo? - mišljaše ona. - Ako sam ja nakon toga, opraštajući se s njim,mogla smiješkom odgovoriti na njegov smiješak, ako sam mogla dopustitida do toga dođe, onda znači da sam ga voljela na prvi pogled. Znači da jeon dobar, plemenit i krasan i da sam ga morala zavoljeti. Ali šta mogu kadvolim i njega i drugoga?« - govorila je sama sebi i nije znala kako daodgovori na ta strašna pitanja.

XIV

Dođe jutro, i brige, i trčkaranje. Svi poustajaše, ushodaše se, stadošegovoriti, opet dođoše modistice, opet se pojavi Marja Dmitrijevna i svepozvaše na čaj. Nataša se nemirno osvrtala na sve svojim širom rastvorenimočima, kao da hoće uloviti svaki pogled koji je uprt u nju, i trudila se dabude ista onakva kakva je bila obično.

Nakon doručka Marja Dmitrijevna (to je za nju bilo najljepše doba dana)sjede u naslonjač i pozva Natašu i staroga grofa.

- E pa, prijatelji moji, ja sam o svemu dobro razmislila i evo što vamsavjetujem - poče ona. - Jučer sam, kako znate, bila kod kneza Nikolaja; e, iporazgovarala sam se s njim ... Palo mu na pamet da viče. Ali tko će menenadvikati! Sve sam mu skresala u brk!

- Pa šta on?- Šta on? Luđak ... neće ni da čuje; ali šta da o tome govorimo, ionako

smo namučili jadnu djevojčicu - reče Marja Dmitrijevna. - Nego vamsavjetujem da posvršavate poslove i vratite se kući u Otradno ... i da ondječekate ...

- Oh, nemojte! - kliknu Nataša.- Vratite se - reče Marja Dmitrijevna. - I ondje čekajte. Dođe li zaručnik

sad ovamo - bit će svađe, a onako će on nasamo raspraviti sve s ocem ionda doći k vama.

Ilja Andrejič odobri ovaj prijedlog, jer odmah shvati kako je razuman.Odobrovolji li se starac, bit će još bolje da dođu poslije k njemu u Moskvuili u Lise Gore; ne odobrovolji li se, moći će se vjenčati protiv njegove voljesamo u Otradnome.

- Sušta istina - reče on. Žalim što sam uopće išao k njemu i nju vodio -reče stari grof.

- Zašto da žališ? Kad ste već bili ovdje, morali ste mu iskazatipoštovanje. A neće li, na volju mu - reče Marja Dmitrijevna tražeći nešto utorbici - A i oprema vam je gotova, nemate više šta čekati; a što nije gotovo,ja ću vam poslati. Iako mi vas je žao, bolje je ipak da se vratite. - Nađe u

torbici šta je tražila i preda Nataši. Bilo je to pismo od kneginjice Marje. -Tebi piše. Kako pati, jadnica! Boji se da ti ne pomisliš da te ona ne voli.

- Pa i ne voli me - reče Nataša.- Ne govori koješta - viknu Marja Dmitrijevna.- Nikome ne vjerujem: znam da me ne voli - reče smiono Nataša i uze

pismo, a na licu joj se odrazi hladna i pakosna odlučnost zbog koje je MarjaDmitrijevna bolje pogleda pa se namršti.

- Nemoj tako odgovarati, kćeri - reče ona. - Što ja kažem, to je istina.Odgovori joj!

Nataša ništa ne reče i ode u svoju sobu da pročita pismo kneginjiceMarje.

Kneginjica Marja je pisala da je očajna što je došlo do nesporazumameđu njima. Bez obzira što osjeća njen otac, pisaše kneginjica Marja, onamoli Natašu da vjeruje kako ona ne može da ne voli onu koju je odabraonjen brat radi čije je sreće spremna da sve žrtvuje.

»Uostalom - pisaše ona - nemojte misliti da je moj otac protiv vas. On jebolestan i star čovjek kome treba oprostiti; ali on je dobar, velikodušan ivoljet će onu koja usreći njegova sina«. Kneginjica Marja moljaše još daNataša odredi vrijeme kad bi se opet mogle sastati.

Kad pročita pismo, Nataša sjede za pisaći stol napiše odgovor. »Chèreprincesse199 - napisa ona brzo, mehanički, i zastade. Šta je još moglanapisati nakon svega onoga što se sinoć dogodilo? »Jest, jest, sve je takobilo, a sad je već sve drukčije - mišljaše ona sjedeći nad započetim pismom.- Treba li raskinuti s njim? Treba li uistinu? To je užasno!...« I da se otresetih strašnih misli, ode šonji i uze s njom razvrstavati uzroke.

Poslije ručka Nataša ode u svoju sobu i ponovo uze u ruke pismokneginjice Marje. »Zar je zbilja već sve gotovo? - mišljaše ona. - Zar sezbilja sve tako brzo dogodilo i uništilo sve ono pređašnje?« Sjećala seonako snažno kao i nekad kako je voljela kneza Andreja a ujedno jeosjećala da voli Kuragina. Živo je zamišljala sebe kao ženu kneza Andreja izamišljala sliku njihove zajedničke sreće koju je toliko puta izazivala usvojoj fantaziji i, goreći od uzbuđenja, prisjećala se svih pojedinosti svogjučerašnjeg susreta s Anatolom.

»A zašto ne bi moglo biti i jedno i drugo - mišljaše kadšto, kad bi joj sepotpuno pomutio razum. - Istom bih tada bila sasvim sretna, ali sad moram

birati, a samo s obojicom mogu biti sretna. Samo - mišljaše ona - da kažemknezu Andreju šta se dogodilo ili da mu zatajim - podjednako je nemoguće.A s ovim nije ništa pokvareno. Ali zar da se zauvijek odreknem ove srećeda volim kneza Andreja od koje sam tako dugo živjela?«

- Gospodična - šapnu tajanstveno sluškinja ulazeći u sobu. - Jedan mi ječovjek ovo dao da vam predam. - Sluškinja joj pruži pismo. - Samo zamiloga boga... - nadoda još sluškinja kad Nataša bez razmišljanja,mehaničkom kretnjom slomi pečat i uze čitati Anatolovo ljubavno pismo izkojega je, ne shvaćajući ni jedne jedine riječi, shvaćala samo jedno - da jeto pismo od njega, od onoga čovjeka koga voli. Jest, ona ga voli, zar bi seinače moglo dogoditi što se dogodilo? Bi li mogla imati u rukama njegovoljubavno pismo?«

Nataši su se tresle ruke dok je držala to vatreno ljubavnu pismo koje jeAnatolu sastavio Dolohov, i čitajući ga nalazila je u njemu odjeke onoga štojoj se činilo da sama osjeća.

»Od sinoć je o mojoj sudbini odlučeno: ili ćete me voljeti ili ću umrijeti.Za me nema drugog izlaza« - tako je počinjalo pismo. Zatim je pisao kakoon zna da je njeni neće dati za njega, za Anatola, kako za to ima tajnihrazloga koje on samo njoj može otkriti, ali ako ga ona voli, onda treba samoda kaže da, pa nikakva ljudska sila neće moći spriječiti njihovo blaženstvo.Ljubav će sve nadvladati. On će je ugrabiti i odvesti na kraj svijeta.

»Jest, jest, volim ga!« - mišljaše Nataša prečitavajući po dvadeseti putpismo i tražeći nekakav posebni duboki smisao u svakoj njegovoj riječi.

Te je večeri Marja Dmitrijevna išla k Arharovima pa je pozvalagospođice da pođu s njom. Nataša je rekla da je boli glava pa je ostala kodkuće.

XV

Vrativši se kasno uvečer, Sonja uđe u Natašinu sobu i na svoje čudozateče je gdje obučena spava na divanu. Na stolu pored nje ležašeAnatolovo otvoreno pismo. Sonja uze pismo i poče ga čitati.

Čitala je i pogledavala usnulu Natašu uzalud nastojeći da po njenu licuprotumači ono što je čitala. Lice bijaše mirno, krotko i sretno. Sonja seuhvati za grudi da se ne uguši i blijeda, dršćući od straha i uzbuđenja, sjedeu naslonjač i poli se suzama.

»Kako nisam ništa primijetila? Kako je samo moglo dotle doći? Pa zar nevoli više kneza Andrej a? I kako je mogla dopustiti Kuraginu da to učini?On je varalica i nitkov, to je jasno. Šta će Nicolas, plemeniti Nicolas, kaddozna ovo ? Zato joj je, dakle, lice bilo onako uzbuđeno, odlučno ineprirodno prekjučer, i jučer, i danas - razmišljaše Sonja. - Ali nije mogućeda ga voli! Vjerojatno je raspečatila ovo pismo a da nije znala od koga je.Vjerojatno je uvrijeđena Ona ne može to učiniti!«

Sonja obrisa suze i priđe Nataši te joj se opet zagleda u lice.- Nataša! - reče jedva čujno.Nataša se probudi i ugleda Šonju.- A, vratila si se?I ona zagrli svoju drugaricu onako odlučno i nježno kako ljudi umiju u

času kad se probude. Ali kad na Sonjinu licu opazi zbunjenost, na Natašinuse licu odrazi zbunjenost i nepovjerljivost.

- Sonja, da nisi pročitala pismo? - priupita ona.- Jesam - tiho će Sonja.Nataša se ushićeno osmjehnu.- Ne, ne mogu više, Sonja! - reče ona. - Ne mogu više kriti od tebe. Znaš,

mi se volimo!... Sonja, zlato, on mi piše ... Sonja...Sonja je razrogačila oči kao da ne vjeruje svojim ušima.- A Bolkonski? - reče ona.- Ah, Sonja, ah, kad bi znala kako sam sretna! - reče Nataša. - Ti ne znaš

šta je ljubav ...- Ali, Nataša, zar je ono sve svršeno?

Nataša je izvalila oči na Šonju kao da je ne razumije.- Pa zar raskidaš s knezom Andrejom? - zapita Sonja.- Ah, ti ništa ne razumiješ, nemoj govoriti gluposti, slušaj - reče Nataša

koja se načas ozlovolji.- Ne, ne mogu vjerovati - ponovo će Sonja. - Ne razumijem ... Kako si

cijelu godinu voljela jednog čovjeka i najednom ... Ta svega si ga triputvidjela. Nataša, ne vjerujem ti, šališ se. Za tri dana ćeš sve zaboraviti iovako ...

- Tri dana - na to će Nataša. - Meni se čini da ga volim sto godina. Činimi se da nikad nisam nikoga voljela prije njega. Ti to ne možeš shvatiti.Sonja, čekaj malo, sjedi ovamo! - Nataša je zagrli i poljubi. - Čula sam dase to događa, i ti si sigurno čula, ali sam istom sad osjetila tu ljubav. To nijeono što je prije bilo. Čim sam ga ugledala, osjetila sam da je on mojgospodar, a ja njegova robinja i da ne mogu da ga ne volim. Tako je,robinja! Šta mi god zapovjedi, to ću i učiniti. Ti to ne shvaćaš. A šta daradim, Sonja? - govoraše Nataša sretna i usplahirena lica.

- Ali pomisli šta činiš - preuze Sonja - ja to ne mogu samo tako ostaviti.Ta tajna pisma... Kako si mu mogla to dopustiti? - govoraše ona osjećajućijezu i odvratnost koju je jedva skrivala.

- Rekla sam ti - odvrati Nataša - da ja nemam svoje volje, kako nerazumiješ: volim ga!

- Onda ja to neću dopustiti, reći ću - uskliknu Sonja i suze joj udariše naoči.

- Šta ti je, zaboga... Ako kažeš, onda si mi neprijateljica - reče Nataša. -Ne želiš mi dobro, želiš nas rastaviti...

Kad vidje taj Natašin strah, Sonja zaplaka od stida i od saželjenja premasvojoj drugarici.

- Ali šta je to bilo među vama? - zapita ona. - Šta ti je govorio? Zašto nedolazi u kuću?

Nataša ne odgovori na njeno pitanje.- Zaboga, Sonja, nemoj nikome reći, nemoj me mučiti - preklinjaše je

Nataša. - Upamti da se u to ne valja miješati. Povjerila sam ti...- Ali čemu te tajne? Zašto ne dolazi u kuću? - pitaše Sonja. - Zašto te

izravno ne zaprosi? Pa knez Andrej ti je dao punu slobodu ako je već tako;ali ja to ne vjerujem. Nataša, nisi li pomislila koji bi to mogli biti tajnirazlozi?

Nataša gledaše u čudu Šonju. Očito je prvi put pomislila na to pitanje inije znala što da odgovori na nj.

- Ne znam koji razlozi. Ali bit će da ima razloga.Sonja uzdahnu i nepovjerljivo zavrtje glavom.- Kad bi bilo razloga... - poče ona. Ali Nataša pogodi šta ona sumnja i

uplašeno joj se uteče u riječ.- Sonja, ne smiješ u njega sumnjati, ne smiješ, ne smiješ, razumiješ li? -

povika ona.- Voli li te on?- Voli li me? - ponovi Nataša i osmjehnu se kao da žali svoju drugaricu

što tako teško shvaća. - Pa pročitala si valjda pismo, vidjela si ga?- Ali ako je on nepošten čovjek?- On!... Nepošten čovjek! Kad bi ti samo znala! - reče Nataša.- Ako je pošten čovjek, onda ili mora izjaviti što namjerava, ili mora

prestati da se viđa s tobom: pa ako ti nećeš da to učiniš, onda ću ja, pisat ćumu i reći ću tati - odlučno će Sonja.

- Ama ja ne mogu živjeti bez njega! - povika Nataša.- Nataša, ne razumijem te. Pa šta to govoriš! Sjeti se oca, Nicolasa!- Nitko meni ne treba, ja nikog ne volim osim njega. Kako se usuđuješ

govoriti da je nepošten? Zar ne znaš da ga volim? - vikaše Nataša. - Sonja,odlazi, neću da se svađam s tobom, odlazi, zaboga, odlazi; vidiš kako semučim - ljutito vikaše Nataša suzdržavajući razdraženost i očaj u glasu.Sonja se rasplaka i istrča iz sobe.

Nataša priđe stolu i, ne razmišljajući ni časka, napisa odgovor kneginjiciMarji koji nije mogla napisati cijelo jutro. U tom je pismu ukratko napisalakneginjici Marji kako su svi njihovi nesporazumi okončani, kako se koristivelikodušnošću kneza Andreja koji joj je prije polaska dao slobodu i moli jeda sve zaboravi i oprosti joj, ako joj je štogod skrivila, ali da ona ne možebiti njegova žena. Sve joj se činilo tako lako, jednostavno i jasno u tomčasu.

U srijedu je grof otišao s kupcem na svoje imanje blizu Moskve, a upetak je trebalo da Rostovljevi otputuju na selo.

Na dan grofova odlaska Sonja i Nataša bile su pozvane na ručakKuraginovima, i Marja Dmitrijevna ih je odvezla. Na tom se ručku Natašaopet sastala s Anatolom i Sonja je primijetila kako je Nataša dugo s njimnešto govorila i kako je željela da je ostali ne čuju te kako je za cijelogaručka bila još uzbuđenija nego prije. Kad su se vratile kući, Nataša prvapoče da raspravlja o onome što je njena drugarica očekivala.

- Eto, Sonja, ti si govorila svakakve gluposti o njemu - poče Natašablago, onako blago kako govore djeca kad žele da ih se pohvali. - Danassam sve s njim raspravila.

- Pa šta je? Šta ti je rekao? Nataša, kako mi je drago što se ne ljutiš namene. Kaži mi sve, svu istinu. Šta je rekao?

Nataša se zamisli.- Oh, Sonja, kad bi ga ti poznavala ovako kako ga ja poznajem! Rekao

je... Pitao me kako sam se obrekla Bolkonskomu. Obradovao se kad je čuoda mogu raskinuti s njim.

Sonja tužno uzdahnu.- Ali ti nisi valjda raskinula s Bolkonskim? - priupita ona.- A možda sam i raskinula! Možda je s Bolkonskim sve svršeno. Zašto ti

misliš o meni tako ružno?- Ja ništa ne mislim, ja samo ne razumijem...- Stani, Sonja, sve ćeš razumjeti. Vidjet ćeš kakav je on čovjek. Nemoj

misliti ružno ni o meni ni o njemu!- Ja ni o kome ne mislim ružno; ja sve volim i sve žalim. Ali šta mogu?Sonja se nije dala zavarati nježnim tonom kojim joj se Nataša obraćala.

Što je Natašino lice bivalo umiljatije i poniznije, to je Sonjino bivaloozbiljnije i strože.

- Nataša - reče ona - ti si me molila da ne govorim s tobom i ja nisamgovorila, sad si sama počela. Nataša, ja mu ne vjerujem. Čemu ta tajna?

- Opet, opet! - uteče joj se u riječ Nataša.- Nataša, bojim se za tebe.- Čega se bojiš?- Bojim se da ćeš se upropastiti - reče odlučno Sonja, pa se i sama uplaši

što je rekla.Natašino lice odavaše srdžbu.- I upropastit ću se, upropastit ću se, hoću da se što prije upropastim. To

se vas ne tiče. Meni će biti loše, a ne vama. Ostavi me, ostavi! Mrzim te.

- Nataša! - viknu prestrašeno Sonja.- Mrzim, mrzim! I ti si mi neprijateljica zauvijek.Nataša istrča iz sobe.Nije više govorila sa Šonjom i izbjegavala ju je. Jednako uzbuđena,

začuđena i kao da je počinila zločin, tumarala je po sobama i prihvaćala sečas jednoga, čas drugoga posla i odmah ga ostavljala.

Ma koliko joj bilo teško, Sonja nije puštala s oka svoju drugaricu.Uoči onoga dana kad je trebalo da se grof vrati, Sonja je zapazila kako je

Nataša cijelo jutro sjedila pokraj prozora u salonu kao da nekoga očekuje, ikako je dala nekakav mig jednom oficiru koji je prošao i za koga je Sonjadržala da je Anatol.

Sonja je počela još pozornije paziti na svoju drugaricu pa je opazila da jeNataša za cijeloga ručka i cijelu večer bila čudno i neprirodno raspoložena(odgovarala je nesuvislo kad bi je tko što pitao, počinjala je rečenice a nijeih dovršavala, svemu se smijala).

Poslije čaja je Sonja vidjela sobaricu kako je uplašeno čeka predNatašinim vratima. Ona je propusti unutra pa osluhnu pred vratima irazabra da je opet predala pismo.

I odjednom Šonji puče pred očima da Nataša večeras namjerava poduzetinešto strašno. Sonja pokuca na njena vrata. Nataša je ne pusti unutra.

»Pobjeći će s njim! - pomisli Sonja. - Ona je kadra svašta učiniti. Danasjoj je lice bilo nekako neobično jadno i odlučno. Zaplakala je kad seopraštala sa strikom - prisjećaše se Sonja. - Jest, to je pouzdano, bježat će snjim - ali šta da radim? - mišljaše Sonja prisjećajući se sad svih onihznakova koji su jasno dokazivali da Nataša kani poduzeti nešto strašno. -Grofa nema. Šta ću, jadna? Da pišem Kuraginu i zatražim od njegaobjašnjenje? Ali tko će ga natjerati da mi odgovori? Da pišem Pjeru, kao štoje knez Andrej molio da učinimo u slučaju nesreće? ... Ali možda je većdoista raskinula s Bolkonskim (jučer je poslala pismo kneginjici Marji).Strike nema!«

Da kaže Marji Dmitrijevnoj koja je toliko vjerovala Nataši činilo se Šonjigrozno.

»Ali kako bilo da bilo - pomisli Sonja stojeći u mračnom hodniku - sad jeili nikad došao čas da pokažem kako pamtim dobročinstva koja mi jeukazala njihova obitelj i kako volim Nicolasa. Makar tri noći ne spavala,

neću izići iz ovog hodnika i silom ću je zadržati, neću dati da padne ljaga nanjihovu obitelj« - mišljaše ona.

XVI

Anatol se bio nedavno preselio k Dolohovu. Dolohov je već prijenekoliko dana smislio i pripremio plan kako da ugrabe Rostovu i toga dana,kad je Sonja prisluškivala pred Natašinim vratima i odlučila da je čuva,trebalo je taj plan izvršiti. Nataša je obećala da će u deset sati uvečer izićina stražnji ulaz pred Kuragina. Trebalo je da je Kuragin smjesti upripremljenu trojku i odveze na šezdesetak vrsta od Moskve, u seloKamenku, gdje je neki raspop bio spreman da ih vjenča. U Kamenki su bilispremni odmorni konji koji bi ih odvezli do varšavske ceste, a odande bipoštanskom kočijom odjurili preko granice.

Anatol je imao i putnicu, i kartu za poštansku kočiju, i deset tisuća koje jedobio od sestre, i deset tisuća koje je Dolohov uzajmio za nj.

Dva svjedoka - Hvostikov, bivši sudski pisar, koji je pomagao Dolohovuu kartanju, i Makarin, bivši husar, dobroćudan mladić koji je bezgraničnovolio Kuragina - sjedili su u prvoj sobi uz čaj.

U veliku Dolohovljevu kabinetu, što je od poda do stropa bio ukrašenperzijskim sagovima, medvjeđim kožama i oružjem, sjedio je Dolohov uputnom bešmetu200 i čizmama za otvorenim pisaćim stolom na kojemu suležali računi i hrpe novaca. Anatol je u raskopčanoj odori išao iz sobe gdjesu sjedili svjedoci kroz kabinet u stražnju sobu gdje je njegov lakaj Francuzs ostalima dovršavao spremanje stvari za put. Dolohov je brojio novce izapisivao.

- Dakle - reče on - Hvostikovu treba dati dvije tisuće.- Pa daj mu - reče Anatol.- Makarka (tako su zvali Makarina), taj će za tebe nesebično i u vatru i u

vodu. E pa evo, gotovi su računi - reče Dolohov pokazujući mu šta jezapisao. - Je li tako?

- Tako je, razumije se da je tako - reče Anatol koji, očito, nije ni slušaoDolohova već je gledao preda se a smiješak mu nije silazio s lica.

Dolohov zalupi pisaćim stolom i okrenu se Anatolu podrugljivo sesmiješeći.

- A znaš šta - ostavi sve to: još imaš vremena! - reče on.

- Budalo! - dočeka Anatol. - Prestani govoriti gluposti. Kad bi ti znao ...Vrag bi znao šta je ovo!

- Zbilja, ostavi - na to će Dolohov. - Ozbiljno ti govorim. Zar je šala tošto si namislio?

- Šta, opet, opet me dražiš? Idi k vragu! A? ... - reče i iziđe iz sobe.Kad Anatol iziđe, Dolohov se nasmjehnu prezirno i dobrostivo.- Čekaj malo - reče za Anatolom - ne šalim se, ozbiljno ti govorim, dođi,

dođi amo!Anatol se opet vrati u sobu, i nastojeći da se sabere, gledaše Dolohova

pokoravajući mu se očito, i protiv svoje volje.- Slušaj me, govorim ti posljednji put. Zašto bih se s tobom šalio? Zar

sam ti priječio? Tko ti je sve to udesio, tko popa našao, tko se za putnicupobrinuo, tko novce pribavio? Sve ja.

- E pa hvala ti. Misliš da ti nisam zahvalan? - Anatol uzdahnu i zagrliDolohova.

- Pomagao sam ti, ali ti ipak moram reći po istini: opasno je i, ako dobropromisliš, glupo. Ti ćeš je odvesti, u redu. Zar će oni to tako ostaviti?Saznat će da si oženjen. Ta izvest će te pred sud ...

- Eh, gluposti, gluposti! - progovori opet Anatol i namršti se. - Pa lijeposam ti protumačio. A? - I, kako tupoglavi ljudi neobično vole zaključke dokojih su došli vlastitim umovanjem Anatol ponovi Dolohovu svojerazlaganje koje mu je već sto puta ponovio. - Pa lijepo sam ti protumačio,zaključio sam ovako: ako taj brak ne bude pravovaljan - reče on savijajućiprst - znači da ja ne odgovaram; a ako je pravovaljan, svejedno mi je: uinozemstvu nitko neće znati, je li tako? I nemoj govoriti, nemoj govoriti,nemoj govoriti!

- Zbilja, ostavi! Samo ćeš se vezati...- Idi do vraga - reče Anatol pa se uhvati za kosu, ode u drugu sobu i začas

se vrati te sjede u naslonjač podavivši noge baš pred Dolohova. - Vrag biznao šta je ovo! Vidi kako mi srce lupa! - Uhvati Dolohovljevu ruku imetnu je na svoje srce. - Ah, quel pied, mon cher, quel regard! Unedéesse!201 A?

Dolohov se hladno osmjehivaše i gledaše ga svojim sjajnim, lijepim,drskim očima želeći se još, očito, našaliti s njim.

- Dobro, a kad ti novci doteku, šta ćeš onda?

- Što ću onda? - A? - ponovi Anatol u istinskoj nedoumici pri pomisli nabudućnost. - Šta ću onda? Ne znam šta ću onda... Ama nemojmo govoritigluposti! - On pogleda na sat. - Vrijeme je!

Anatol ode u stražnju sobu.- De, hoćete li već jednom? Samo petljate! - viknu na sluge.Dolohov spremi novce pa viknu sluzi neka iznese štogod da pojedu i

popiju prije no što krenu na put i ode u onu sobu u kojoj su sjediliHvostikov i Makarin.

Anatol je u kabinetu ležao nalakćen na divanu i zamišljeno se smiješio inježno nešto šaputao.

- Hajde, da pojedeš štogod. De popij! - dovikivaše mu Dolohov iz drugesobe.

- Neću! - odvrati Anatol jednako se smiješeći.- Dođi, došao je Balaga.Anatol ustade i uđe u blagovaonicu. Balaga je bio poznati kočijaš trojki

koji je već šest godina poznavao Dolohova i Anatola i vozio ih na svojimtrojkama. Koliko je on puta, kad se Anatolov puk nalazio u Tveru, odvozioAnatola s večeri iz Tvera, dovozio pred zoru u Moskvu i vozio natragsutradan noću! Koliko je puta vozeći Dolohova umakao potjeri, koliko ih jeputa vozao gradom s Ciganima i damicama, kako ih je Balaga zvao! Kolikoje puta vozeći ih šatro ljude i fijakere, i uvijek su ga spašavala njegovagospoda, kako ih je on zvao! Koliko je konja zamorio pod njima! Koliko suga puta tukli, koliko puta opijali šampanjcem i maderom koju je volio, i zakoliko je djela znao koja su oni počinili i za koja bi običan čovjek odavnozavršio u Sibiru! Kad su bančili, često su pozivali Balagu, silili ga da pije ipleše kod Cigana, i mnogo je tisuća njihovih novaca prošlo kroz njegoveruke. Služeći im, on je po dvadeset puta na godinu stavljao na kocku i svojživot, i svoju kožu, i vozeći ih zamorio više konja nego su mu oni platili.Ali ih je on volio, volio je tu mahnitu vožnju, po osamnaest vrsti na sat,volio je prevaliti fijakerista, i pogaziti pješaka u Moskvi, i projuriti unajvećem trku moskovskim ulicama. Volio je čuti za sobom onu divlju vikupijanih glasova: »Tjeraj!. Tjeraj!« kad se ionako nije moglo brže voziti;volio je snažno po vratu ošinuti seljaka koji se ionako, ni živ ni mrtav,sklanjao pred njim. »Prava gospoda!« - mislio je.

Anatol i Dolohov također su voljeli Balagu zato što je vješto kočijašio izato što je volio isto što i oni. S drugima se Balaga cjenkao, naplaćivao po

dvadeset i pet rubalja za dva sata vožnje, i druge je malokad vozio sam,nego je više slao svoje momke. Ali svoju je gospodu, kako ih je zvao, voziouvijek sam i nikad ništa nije tražio za svoj trud. Samo kad bi od sobaradoznao da su došli novci, dolazio je jedan put u nekoliko mjeseci izjutra,trijezan, duboko se klanjao i molio da ga izbave od nevolje. Gospoda su muuvijek nudila da sjedne.

- Pomozite mi u nevolji, gospodine moj Fjodore Ivaniću, ili vašasvjetlosti - govoraše on. - Ostao sam bez konja, valja mi ići na sajam,pozajmite mi koliko možete!

I Anatol i Dolohov, kad su bili pri novcima, davali su mu po tisuću i podvije tisuće rubalja.

Balaga je bio smeđokos, zdepast seljak od svojih dvadeset i sedamgodina, sjajnih malih očiju i male bradice, prćasta nosa, crven u licu iosobito crvena gojna vrata. Nosio je tanak plav kaftan sa svilenompodstavom a ispod toga pršnjak.

Prekrižio se prema kutu u kojemu su stajale ikone i prišao Dolohovupružajući mu svoju malenu crnu ruku.

- Fjodore Ivanoviču! - reče klanjajući se.- Zdravo, brate. A evo i njega.- Dobar veče, vaša svjetlosti - reče Anatolu koji je ulazio, pa i njemu

pruži ruku.- Pitam je tebe, Balaga - reče Anatol spuštajući mu ruke na ramena - voliš

li ti mene ili ne voliš? A? Sad mi učini uslugu ... S kakvima si došao? A?- Kako mi je rekao glasnik, s vašima, s krilatima - odvrati Balaga.- E, slušaj, Balaga! Pomori sva tri konja, ali da stignemo za tri sata. A?- Ako ih pomorimo, kako ćemo se voziti? - reče Balaga namigujući.- Pazi, razbit ću ti njušku, nemoj se šaliti! - viknu iznenada Anatol i

zakoluta očima.- Šta bih se šalio - reče kočijaš cereći se. - Zar ću ih štedjeti kad vozim

svoju gospodu? Vozit ćemo se najbrže što konji budu mogli.- A! - izusti Anatol. - De sjedi!- Hajde, sjedi! - reče Dolohov.- Stajat ću malko, Fjorore Ivanoviću!- Sjedaj, šta gnjaviš, pij - reče Anatol i natoči mu veliku čašu madere.

Kočijaš zažagri očima kad opazi vino. Nećkajući se iz pristojnosti, on popi iobrisa se crvenim rupčićem koji je nosio u šubari.

- Pa kad ćemo onda krenuti, vaša svjetlosti?- Pa evo ... (Anatol pogleda na sat) odmah krećemo. Pazi onda, Balaga!

A? Hoćeš li stići?- Pa ako sretno pođemo, zašto ne bismo stigli? - reče Balaga. - Vozio sam

vas u Tver pa smo stizali za sedam sati. Sjećate se valjda, vaša svjetlosti!- Znaš, jedanput sam se na Božić vozio iz Tvera - reče Anatol smiješeći

se na to sjećanje i obraćajući se Makarinu koji je iskolačivši oči, nježnogledao Kuragina. - Vjeruješ li, Makarka, da nam je dah zastajao kako smojurili. Naletjeli smo na neku kočiju i dvoja kola preskočili. A?

- Ali su bili i konji! - produži pričanje Balga. - Onda sam bio mrkaljupripregao mlade logove - obrati se on Dolohovu - i vjeruješ li, FjodoreIvaniću, da su te beštije letjele šezdeset vrsta; držati ih nisam mogao, rukemi se ukočile, studen je bila. Bacio sam uzde - drži sam, velim, vašasvjetlosti, a ja se izvalim u saonice. Nije ih, daklem, trebalo tjerati, nego ihse nije moglo obuzdati. Za tri sata nas pronijeli đavoli. Samo je ljevak crko.

XVII

Anatol iziđe iz sobe i vrati se nakon nekoliko minuta u bundi opasanojsrebrnim pojasom, i u kapi od samurovine koju je bećarski nakrivio i koja jeizvrsno pristajala njegovu lijepu licu. Pogleda se u zrcalu i, držeći se istoonako kako se držao pred zrcalom, stade pred Dolohova i uze čašu vina.

- E, Fedja, zbogom, hvala na svemu, zbogom - reče Anatol. - E, drugovi,prijatelji... - On se zamisli... - Mladosti... moje, zbogom - okrenu seMakarinu i drugima.

Mada su svi oni išli s njim, Anatol je, očito, htio da se nekako dirljivo isvečano obrati drugovima. Govorio je polako i glasno, isprsio se i cupkaojednom nogom.

- Uzmite svi čaše; i ti Balaga! E, drugovi prijatelji mladosti moje,probančili smo nešto, nauživali se, probančili. A? Sad, kad ćemo se opetvidjeti? Odlazim u inozemstvo. Nauživali smo se, zbogom, momci! U vašezdravlje! Živjeli!... - reče on, ispi svoju čašu i tresnu je o pod.

- U tvoje zdravlje - reče Balaga pa također ispi svoju čašu i obrisa serupčićem. Makarin je sa suzama u očima grlio Anatola.

- Eh kneže, kako mi je teško rastati se s tobom - reče on.- Idemo, idemo! - povika Anatol.Balaga već pođe da će iz sobe.- Čekaj, stani - reče Anatol. - Zatvori vrata, treba sjesti.202 Eto tako. -

Zatvoriše vrata i svi posjedaše.- A sad, momci, naprijed marš! - reče Anatol i ustade.Lakaj Joseph doda Anatolu torbicu i sablju pa svi iziđoše u predsoblje.- A gdje je bunda? - zapita Dolohov. - Ej, Ignatka! Idi Matrjoni

Matvejevnoj i zatraži bundu, žensku bundu od samurovine. Slušao samkako otimaju djevojke - reče Dolohov i namigne. - Izjurit će, vidjet ćeš, niživa ni mrtva, onako kako se zatekne kod kuće; ako malo oklijevaš - eto tisuza, i tatice, i mamice, i začas će ozepsti i natrag - nego ti nju odmahumotaj u bundu i nosi u saonice.

Lakaj donese žensku bundu od lisičine.

- Tikvane, rekao sam ti onu od samurovine. Ej, Matrjoška, onu odsamurovine! - viknu tako da mu se glas razlegnu daleko po sobama.

Lijepa, mršava i blijeda Ciganka sjajnih crnih očiju i crne kovrčave kosešto se prelijevaše u plavo, zaogrnuta crvenim šalom, istrča noseći prekoruke bundu od samurovine.

- Pa dobro, nije meni žao, uzmi - reče ona očito u strahu pred svojimgospodarom i žaleći za bundom.

Dolohov joj ne odgovori već uze bundu, prebaci je preko Matrjoše iumota je u nju.

- Evo ovako - reče Dolohov. - A onda evo ovako - reče i zadiže joj okoglave ovratnik tako da joj se lice samo malo vidjelo. - Onda evo ovako,vidiš li? - pa primače Anatolu glavu do otvora koji je ostavio na ovratnikukroz koji se vidio Matrjoškin sjajni smiješak.

- Pa zbogom, Matrjoša - reče Anatol i poljubi je. - Eh. gotovo je s mojimprovodima ovdje! Pozdravi Stjopku. E, zbogom! Zbogom, Matrjoša; zaželimi sreću!

- E pa dao vam bog, kneže, mnogo sreće - reče Matrjoša zanoseći naciganski.

Pred kućom stajahu dvije trojke koje držahu dva dobra momka kočijaša.Balaga sjede u prvu trojku i polako raspravi uzde dižući visoko laktove.Anatol i Dolohov sjedoše k njemu. Makarin, Hvostikov i lakaj posjedaše udrugu trojku.

- Jeste li gotovi? - zapita Balaga.- Hajdemo - podviknu on omotavajući uzde oko ruku, a trojka se otisnu

niz Nikitski bulevar.- Gija!! De, ti!... Gi ja! - razlijegaše se samo vika Balage i momka koji je

sjedio na kozliću. Na Arbatskom trgu trojka zape za neku kočiju, neštokrenu, začu se vika i trojka poletje niz Arbat.

Pošto obiđe Podnovinski trg, Balaga uze zadržavati konje pa se vratinatrag i zaustavi ih na raskršću stare Konjušničke.

Momak skoči da pridrži konje za uzde, a Anatol i Dolohov pođupločnikom. Kad se približiše vratima, Dolohov zazviždi. Netko mu seodazva zviždukom, a zatim dotrča sobarica.

- Uđite u dvorište, tu vas netko može vidjeti, sad će izići - reče ona.Dolohov ostade na vratima. Anatol pođe za sobaricom u dvorište, zamače

za ugao i potrča uza stepenice.

Gavrilo, sjenit lakaj za pratnju Marje Dmitrijevne, dočeka Anatola.- Izvolite gospođi - reče lakaj u basu preprečujući mu put prema vratima.- Kakvoj gospođi? A tko si ti? - upita šapatom zadihani Anatol.- Izvolite, zapovjedili su mi da vas odvedem.- Kuragin! Natrag! - vikaše Dolohov. - Izdaja! Natrag!Dolohov se na vratašcima, na kojima se bio zaustavio, borio s pazikućom

koji je pokušao zatvoriti vrata kad je ušao Anatol. Dolohov odgurnu najedvite jade pazikuću, uhvati za ruku Anatola koji je dotrčao, izvuče ga krozvratašca i pobježe s njim natrag prema trojci.

XVIII

Marja Dmitrijevna zatekla je u hodniku uplakanu Šonju i natjerala je dajoj sve prizna. Uhvativši Natašino pisamce i pročitavši ga, MarjaDmitrijevna uđe s pisamcetom u ruci u Natašinu sobu.

- Gaduro, besramnice - reče joj. - Neću ništa da čujem! - Odgurnu Natašukoja je gledaše u čudu, ali bez suza u očima, zaključa je i naloži pazikućineka pusti u dvorište ljude koji će večeras doći, ali da ih ne pusti napolje, alakaju naloži neka dovede te ljude k njoj te ode u salon da sačeka otmičare.

Kad Gavrilo dođe i javi Marji Dmitrijevnoj da su oni ljudi došli i utekli,ona se smrkne, ustade pa zabaci ruke na leđa i dugo tako hodaše sobamapremišljajući šta joj je činiti. Oko ponoći napipa ključ u džepu i pođe uNatašinu sobu. Sonja je sjedila u hodniku i plakala.

- Marjo Dmitrijevna, pustite me da idem k njoj, za miloga boga! - rečeona. Marja Dmitrijevna joj i ne odgovori nego otključa vrata i uđe. »To jegnusno, ružno ... u mojoj kući, gadura, djevojčura ... samo mi je oca žao! -mišljaše Marja Dmitrijevna nastojeći obuzdati gnjev. - Koliko god biloteško, svima ću zapovjediti da šute i zatajit ću grofu«. Marja Dmitrijevnauđe odlučno u sobu. Nataša je bila prekrila glavu rukama i ležala na divanune mičući se. Ležala je isto onako kako ju je bila ostavila MarjaDmitrijevna.

- Krasna si, baš krasna! - reče Marja Dmitrijevna. - U mojoj kućiugovaraš sastanke s ljubavnicima! Nemaš se šta pretvarati. Slušaj kad tigovorim! - Marja Dmitrijevna joj dotače ruke. - Slušaj kad ja govorim!Osramotila si se kao najgora djevojčura. Drukčije bih ja s tobom, ali mi ježao tvog oca. Zatajit ću. - Nataša isto onako ležaše, ali se sva stade tresti odnijema, grčevita plača koji ju je gušio. Marja Dmitrijevna osvrnu se naŠonju i sjede na divan pokraj Nataše.

- Sreća njegova što mi je pobjegao; ali ću ga već naći - reče svojimgrubim glasom. - Čuješ li šta ja govorim? - Ona podvuče svoju krupnu rukupod Natašino lice i okrenu ga sebi. I Marja Dmitrijevna i Sonja začudiše sekad ugledaše Natašino lice. Oči joj bijahu zažagrene i suhe, usne stisnute,obrazi otoboljeni.

- Ostavi... te ... šta mi... ja ću ... umrijeti... - progovori i ljutito se istržeMarji Dmitrijevnoj te legne onako kako je prije ležala.

- Natalija!... - reče Marja Dmitrijevna. - Ja ti dobro želim. Lezi, lezi samotako, neću te dirati, i slušaj... Neću govoriti o tome koliko si kriva. To isama znaš. Ali će ti sutra otac doći pa šta da mu kažem? A?

Nataša se opet sva strese od plača.- Pa doznat će on, pa tvoj brat, pa zaručnik!- Nemam ja zaručnika, raskinula sam s njim - povika Nataša.- Svejedno - produži Marja Dmitrijevna. - Pa kad doznaju, misliš li da će

samo tako ostaviti? Ta on, otac tvoj, znam ja njega, izazvat će ga na dvoboj,pa hoće li to biti lijepo? A?

- Ah, okanite me se, zašto ste sve to spriječili! Zašto? Tko vas je molio? -vikaše Nataša koja se pridigla na divanu i pakosno gledala MarjuDmitrijevnu.

- Pa šta si ti htjela? - uzviknu Marja Dmitrijevna iznova se žesteći. - Šta,je li te tko zatvarao, šta li? Pa tko je njemu branio da dođe u kuću? Zašto date otima kao kakvu Ciganku? I baš da te je oteo, misliš li da ga ne bi našli?Otac tvoj, ili brat, ili zaručnik? A on je gad i nitkov, eto šta je!

- On je bolji od svih vas - kriknu Nataša pridižući se. - Da nište vizapriječili... Ah, bože moj, šta je ovo, šta je ovo! Sonja, zašto? Odlazite ... -I ona zaplaka onako očajnički kako ljudi plaču samo zbog nesreće koju susami sebi skrivili. Marja Dmitrijevna poče opet nešto govoriti, ali Natašapoviče: »Odlazite, odlazite, vi me svi mrzite i prezirete!« - I opet se svali nadivan.

Marja Dmitrijevna još je neko vrijeme savjetovala Natašu i uvjeravala jekako sve treba zatajiti od grofa, kako nitko neće ništa saznati, samo akoNataša obeća da će sve zaboraviti i da neće ni pred kim pokazati da se neštodogodilo. Nataša ne odgovaraše. Nije više ni plakala, ali ju je obuzela jeza idrhtavica. Marja Dmitrijevna podmetnu joj jastuk, pokri je s dva pokrivača isama joj donese lipov čaj, ali joj se Nataša ne odazva.

- Pa neka spava - reče Marja Dmitrijevna odlazeći iz sobe i misleći daspava. Ali Nataša nije spavala već je ukočenim i širom rastvorenim očima,blijeda, gledala ravno preda se. Cijelu tu noć nije ni oka sklopila i niti jeplakala niti šta govorila Šonji koja je nekoliko puta ustajala i prilazila joj.

Sutradan je grof Ilja Andrejič, kako je i obećao, stigao pred doručak simanja. Bio je veoma dobre volje: prodaja je tekla dobro i sad ga više ništa

nije zadržavalo u Moskvi i mogao se vratiti grofici koje se već bio zaželio.Marja Dmitrijevna ga je dočekala i saopćila mu da je Nataši sinoć naglopozlilo, da su poslali po liječnika i da joj je sad već bolje. Nataša nije togjutra izlazila iz sobe. Sjedila je stisnutih, ispucanih usana i suhih, ukočenihočiju pokraj prozora i nemirno se zagledala u prolaznike na ulici te se žurnoosvrtala na sve koji su ulazili u sobu. Očito je očekivala vijesti od njega,očekivala je da će doći ili da će joj pisati.

Kad je grof ušao u njenu sobu, nemirno se okrenula hladno i, štoviše,ljutito. Nije čak ni ustala da mu pođe u susret.

- Šta ti je, anđele moj, bolesna si? - zapita grof.- Jesam, bolesna sam - odgovori ona.Kad ju je grof stao zabrinuto zapitkivati zašto je tako satrvena i nije li se

štogod dogodilo njenu zaručniku, ona ga je uvjeravala da nije ništa i molilaga da se ne zabrinjava. Marja Dmitrijevna potvrdi grofu da se nije ništadogodilo. Sudeći po kćerinoj tobožnjoj bolesti, po njenoj potištenosti, posmetenim licima Šonje i Marje Dmitrijevne, grofu je bilo jasno da se neštomoralo dogoditi dok je bio odsutan; ali mu je bilo tako strašno pomisliti daje njegova obožavana kći doživjela kakvu sramotu, tako je volio svoj mir dase klonio zapitkivanja i neprekidno se trudio da uvjeri sama sebe kako senije dogodilo ništa naročito, te je samo kukao što zbog kćerine bolestimoraju odgoditi povratak na selo.

XIX

Otkako mu je žena došla u Moskvu, Pjer se spremao da otputuje, samo dane bude s njom. Odmah po dolasku Rostovljevih u Moskvu dojam koji je nanj učinila Nataša natjera ga da što prije izvrši svoju nakanu. Otputovao je uTver udovici Josifa Aleksejeviča koja mu bješe odavno obećala da će mupredati pokojnikove spise.

Kad se Pjer vratio u Moskvu, uručiše mu pismo od Marje Dmitrijevnekoja ga je pozvala da dođe k njoj zbog nečega veoma važnog što se ticaloAndreja Bolkonskoga i njegove zaručnice. Pjer je izbjegavao Natašu. Činilomu se da je njegovo osjećanje prema njoj snažnije no što bi smjelo biti uoženjena čovjeka prema zaručnici svog prijatelja. A nekakav ga je udesneprestano združivao s njom.

»Šta li se dogodilo? I šta ću im ja? - mislio je dok se odijevao da pođeMarji Dmitrijevnoj. - Da bar što prije dođe knez Andrej i oženi se njome!« -mislio je Pjer dok je išao k Ahrosimovoj.

Na Tverskom bulevaru netko ga zazva.- Pjer! Jesi li odavno došao? - doviknu mu nečiji poznati glas. Pjer podiže

glavu. U saonicama, u koja su bila upregnuta dva siva kasača što su zasipalasnijegom kljunove saonica, projuri Anatol sa svojim nerazdruživim drugomMakarinom. Anatol je sjedio uspravno, u klasičnoj pozi oficira kicoša,umotavši donji dio lica u ovratnik od dabrovine i pognuvši malo glavu. Licemu bijaše rumeno i svježe, šešir s bijelom perjanicom nakrivljen pa mu sevidjela nakovrčana i napomađena kosa što bijaše posuta sitnim snijegom.

»Doista, ovo je pravi mudrac! - pomisli Pjer. - Ne vidi ništa dalje odsadašnjeg trenutka uživanja, ništa ga ne zabrinjava - i stoga je vazda veseo,zadovoljan i miran. Šta bih ja dao da mogu biti kao on!« - pomisli zavidnoPjer.

U predsoblju Ahrosimove lakaj svuče s Pjera bundu i reče mu da gaMarja Dmitrijevna moli neka dođe k njoj u spavaonicu.

Kad otvori vrata od dvorane, Pjer ugleda Natašu kako sama sjedi krajprozora, mršava, blijeda i srdita. Ona se osvrnu na nj, namršti se i držeći sehladno i dostojanstveno iziđe iz sobe.

- Šta se dogodilo? - zapita Pjer kad uđe u sobu Marje Dmitrijevne.- Nešto krasno - odgovori Marja Dmitrijevna. - Pedeset i osam godina

sam proživjela na svijetu, a nisam vidjela ovakve sramote. - I pošto joj Pjerdade časnu riječ da će šutjeti o svemu što mu bude rekla, Marja Dmitrijevnamu priopći da je Nataša raskinula sa svojim zaručnikom bez znanja svojihroditelja, da je to učinila radi Anatola Kuragina s kojim je upriličivalasastanke Pjerova žena i s kojim je, dok joj nije bilo oca ovdje, htjela bježatii potajno se vjenčati.

Podigavši malo ramena i zinuvši, Pjer je slušao što mu govori MarjaDmitrijevna ne vjerujući svojim ušima. Zar zaručnica kneza Andreja koji juje tako volio, ta nekad mila Nataša Rostova da promijeni Bolkonskoga zaglupog Anatola koji je već oženjen (Pjer je znao za tajnu njegove ženidbe) ida se tako zaljubi u njega da pristane da bježi s njim! - to Pjer nije mogaorazumjeti ni zamisliti.

Lijepo mišljenje o Nataši koju je poznavao iz djetinjstva nije se unjegovoj duši moglo složiti s novom predodžbom o njenoj podlosti, glupostii okrutnosti. Sjetio se svoje žene. »Sve su one jednake« - reče u sebi mislećikako nije samo njega snašla žalosna sudbina da ima nevaljalu ženu. Ali muje ipak bilo toliko žao kneza Andrej a da bi mogao zaplakati, žao mu je bilošto će to povrijediti njegov ponos. A što je više žalio svog prijatelja, to jeviše prezirao i više mu se gadila Nataša koja je onako hladno idostojanstveno prošla pored njega dvoranom. On nije znao da je Natašinaduša bila prepuna očajanja, srama i poniženja i da ona nije bila kriva što jojse na licu slučajno ogledalo mirno dostojanstvo i strogost.

- Ama kako da se vjenča! - reče Pjer na riječi Marje Dmitrijevne. - On sene bi mogao vjenčati; on je oženjen.

- Sve ljepše i ljepše - reče Marja Dmitrijevna. - Valjan momak! Baš jegad! A ona čeka, drugi dan već čeka. Bar će prestati čekati, treba joj reći.

Pošto je doznala od Pjera pojedinosti o Anatolovoj ženidbi i pogrdnimriječima dala oduška svom gnjevu, Marja Dmitrijevna mu priopći zašto gaje pozvala. Marja Dmitrijevna se bojala da grof ili Bolkonski, koji je svakogčasa mogao prispjeti, ne doznaju za zgodu koju je ona kanila zatajiti od njihda ne izazovu na dvoboj Kuragina, te je zato molila njega da zapovjedi unjeno ime svom šurjaku da otputuje iz Moskve i neka joj se ne usudi izićina oči. Pjer obeća da će ispuniti njenu želju, jer je istom sad shvatio kakva

opasnost prijeti i starom grofu, i Nikolaju, i knezu Andreju. Pošto mu jekratko i jezgrovito izložila svoje zahtjeve, ona ga pusti da ode u salon.

- Ali pazi, grof ništa ne zna. Gradi se kao da ništa ne znaš - reče mu ona. -A ja joj idem reći da nema šta čekati! - I ostani na ručku ako hoćeš -doviknu Marja Dmitrijevna Pjeru.

Pjer se sastade sa starim grofom. On je bio zbunjen i potišten. Nataša muje jutros rekla da je raskinula s Bolkonskim.

- Nevolja, nevolja mon cher203 - kazivaše on Pjeru - nevolja je s timdjevojkama kad mati nije uz njih. Bit ću iskren s vama. Čuli ste, raskinulasa zaručnikom, a da nije nikog ništa pitala. Ono, istina, ja se baš nikadnisam veselio tom braku. Istina, on je dobar čovjek, ali znate kako je, ne bibilo sreće kad je otac protiv toga, a Nataša ionako neće ostati bez prosaca.Ali je ipak to već tako dugo trajalo, i onda, kako to bez oca, bez majke,takav korak! A sad je bolesna i tko zna šta joj je. Zlo je, grofe, zlo je skćerima kad mati nije uz njih... - Pjer je vidio da je grof veoma potišten, paje nastojao svrnuti razgovor na nešto drugo, ali se grof opet navraćao nasvoje nevolje.

Sonja uđe uznemirena u salon.- Nataša se ne osjeća baš dobro; u svojoj je sobi i željela bi vas vidjeti.

Marja Dmitrijevna je kod nje i isto vas moli da dođete.- Zbilja, vi ste dobar prijatelj Bolkonskoga, jamačno hoće da mu nešto

poruči - reče grof. - Ah, bože moj, bože moj! Kako je sve bilo lijepo! - Igrof se uhvati za rijetke sjedine na sljepoočnicama i iziđe iz sobe.

Marja Dmitrijevna je rekla Nataši da je Anatol oženjen. Nataša joj nijevjerovala i tražila je da to i Pjer potvrdi. Sonja je to rekla Pjeru dok ga jehodnikom pratila do Natašine sobe.

Nataša je, blijeda i ozbiljna, sjedila uz Marju Dmitrijevnu i na samimvratima dočekala Pjera sjajnim, grozničavim i upitnim pogledom. Nije se niosmjehnula ni klimnula glavom, samo ga je uporno gledala i njen ga jepogled samo pitao: je li prijatelj, ili isto takav neprijatelj kao i svi drugi štose tiče Anatola? Pjer sam za se nije, očito, ni postojao za nju.

- On sve zna - reče Marja Dmitrijevna pokazujući na Pjera i obraćajući seNataši. - Neka ti on kaže jesam li govorila istinu!

Kao što nastrijeljena, hajkana zvjerka gleda kako joj se primiču psi ilovci, tako je i ona gledala čas nju, čas njega.

- Natalijo Iljinična - poče Pjer oborenih očiju i osjećajući sažaljenjeprema njoj i gađenje prema operaciji koju je morao izvršiti - bilo to istina iline bilo, treba da vam bude svejedno, jer ...

- Onda nije istina da je oženjen.- Jest, istina je.- Bio je oženjen, i to odavno? - zapita ona. - Poštenja vam?Pjer se zakune.- Je li još ovdje? - zapita brzo.- Jest, maločas sam ga vidio.Ona nije, očito, više mogla govoriti pa je davala rukama znakove neka je

ostave.

XX

Pjer nije ostao na ručku nego je odmah izišao iz sobe i otišao. Pošao je datraži po gradu Anatola Kuragina, a kad bi pomislio na nj, sva bi mu krvnavalila u srce i osjećao je kako jedva diše. Na sanjkalištu kod Cigana, kodComonenoa - nije ga bilo. Pjer ode u klub. U klubu je sve bilo kao i obično:gosti su došli na ručak i sjedili u skupinama, pozdravljajući se s Pjerom irazgovarali se o gradskim novostima. Lakaj ga pozdravi i, znajući njegovapoznanstva i navike, priopći mu da su ostavili za nj mjesto u malojblagovaonici, da su knez Mihail Zaharič u biblioteci, a da PavelTimofejevič još nisu došli. Jedan Pjerov znanac upita ga usred razgovora ovremenu je li čuo da je Kuragin ugrabio Rostovljevu, kako se priča pogradu, i je li istina? Pjer se nasmija i reče da je to besmislica, jer on upravodolazi od Rostovljevih. Kod svih se raspitivao o Anatolu; jedan mu je rekaoda još nije dolazio, drugi - da će danas doći na ručak. Pjeru bijaše neobičnoda gleda tu mirnu, ravnodušnu ljudsku gomilu koja ne zna šta se zbiva unjegovoj duši. Prošetao se dvoranom, pričekao dok se nisu svi skupili i, nedočekavši Anatola, nije ni ručao nego je otišao kući.

Anatol koga je on tražio ručao je toga dana kod Dolohova i svjetovao se snjim o tome kako da poprave ono što su pokvarili. Činilo mu se prijekopotrebnim da se sastane s Rostovljevom. Uvečer je otišao k sestri da seporazgovori s njom bi li mogla kako upriličiti taj sastanak. Kad se Pjer,pošto je uzalud obišao cijelu Moskvu, vratio kući, sobar ga je izvijestio daje knez Anatolij Vasiljevič kod grofice. Grofičin je salon bio pun gostiju.

Pjer se ne pozdravi sa ženom koju nije vidio otkako se vratio (bila mu jeu tom času mrskija nego obično), uđe u salon i kad ugleda Anatola pristupimu.

- Ah, Pierre - reče grofica i priđe mužu. - Ti ne znaš u kakvu je položajunaš Anatol... - Ona zastade, jer u nisko oborenoj glavi svog muža, unjegovim užagrenim očima, u njegovu odlučnu hodu opazi onaj strašniizraz bijesa i snage koje je poznavala i iskusila na sebi nakon dvoboja sDolohovom.

- Gdje ste vi - tu je razvrat i zlo - reče Pjer ženi. - Anatole, hajdemo, trebada se porazgovorim s vama - reče on francuski.

Anatol se obazre na sestru i poslušno ustade da slijedi Pjera.Pjer ga uhvati za ruku, povuče i pođe iz sobe.- Si vous vous permettez dans mon salon204 - prošaputa Helena; ali joj

Pjer ne odgovori i iziđe iz sobe.Anatol je išao za njim svojim običnim, otresitim korakom.Kad uđe u svoj kabinet, Pjer zatvori vrata i okrenu se Anatolu ne

gledajući ga.- Vi ste obećali grofici Rostovoj da ćete se oženiti njome? Htjeli ste je

ugrabiti?- Dragi moj - odgovori Anatol francuski (kako se i vodio cijeli razgovor)

- smatram da nisam dužan odgovarati na pitanja koja mi se zadaju u takvutonu.

Pjerovo lice koje je i prije bilo blijedo iznakazi se od bijesa. On ščepasvojom ručetinom Anatola za ovratnik od odore i uze ga drmati tamo-amosve dok Anatolovo lice ne postade onoliko prestrašeno koliko je bilodovoljno.

- Kad ja kažem da moram govoriti s vama ... - ponovi Pjer.- Ama šta je, pa to je glupo. A? - reče Anatol opipavajući dugme koje mu

je Pjer sa suknom otkinuo s ovratnika.- Vi ste gad i ništarija i ne znam šta mi brani užitak da vam smrskam

glavu evo ovim - govoraše Pjer izražavajući se tako izvještačeno zato što jegovorio francuski. On dohvati teški pritiskivač i prijeteći ga podiže u zrak,ali ga odmah žurno stavi na njegovo mjesto.

- Jeste, li joj obećali ženidbu?- Ja, ja, ja nisam mislio, uostalom, ja nikad nisam obećao, jer...Pjer mu upade u riječ.- Imate li njena pisma? Imate li pisma? - ponovi Pjer i primače se

Anatolu.Anatol zimu na nj i odmah zavuče ruku u džep i izvadi lisnicu.Pjer uze od njega pismo pa odgurnu stol koji mu je stajao na putu i svali

se na divan.- Je ne serai pas violent, ne craignez rien205 - reče Pjer kad opazi

Anatolovu preplašenu gestu. - Pisma - to je prvo - reče Pjer kao da ponavlja

sebi zadatak. - Drugo - produži nakon kratke časovite šutnje i ponovnoustade i uspropada se - sutra morate otputovati iz Moskve.

- Ali kako mogu ...- Treće - nastavi Pjer ne slušajući ga - nikad ne smijete ni pisnuti o tome

što je bilo između vas i grofice. Znam, ne mogu vam zabraniti, ali ako imatei trunka savjesti... - Pjer prođe nekoliko puta šutke po sobi. Anatol je sjedioza stolom i namršten griskao usne.

- Morate napokon shvatiti da osim vašeg užitka postoji sreća, mir drugihljudi, da upropaštavate cio jedan život zato što biste se htjeli proveseliti.Zabavljajte se sa ženama kakva je moja supruga - na njih imate pravo, oneznaju šta želite od njih. One su naoružane protiv vas istim razvratničkimiskustvom; ali obećati djevojci ženidbu ... prevariti je, ugrabiti ... kako neshvaćate da je to isto tako podlo kao istući starca ili dijete!...

Pjer ušutje i ne pogleda više Anatola gnjevno nego upitno.- To ja ne znam. A? - reče Anatol koji je bivao sve hrabriji što je Pjer više

obuzdavao svoj gnjev. - To ja ne znam i neću da znam - reče ne gledajućiPjera, a donja mu čeljust malko podrhtavaše - ali ste mi vi rekli takve riječi:podlo i tome slično, koje ja, comme un homme d’honneur,206 neću nikomedopustiti da mi kaže.

Pjera raspali taj izraz bojažljivog i podlog osmijeha koji - Iako je bilo učetiri oka - proslijedi Anatol - ja ipak ne mogu ...

- Šta, želite zadovoljštinu? - ironično će Pjer.- U najmanju ruku mogli biste povući svoje riječi. A? Ako hoćete da

ispunim vaše želje. A?- Povlačim ih, povlačim - reče Pjer - i molim vas da mi oprostite! - Pjer

slučajno pogleda otkinuto dugme. - I dat ću vam novaca ako vam ustreba zaput. - Anatol se osmjehnu.

Pjera raspali taj izraz bojažljivog i podlog osmijeha koji je poznavao, jerse isto tako osmjehivala njegova žena.

- O, podli, bezdušni soju! - reče i iziđe iz sobe.Sutradan je Anatol otputovao u Petrograd.

XXI

Pjer je otišao k Marji Dmitrijevnoj da joj javi kako je ispunio njenu želju- otjerao Kuragina iz Moskve. Svi su u kući bili uplašeni i uzbuđeni. Natašase ozbiljno razboljela, jer se, kako mu Marja Dmitrijevna u povjerenju reče,one iste noći kad je doznala da je Anatol oženjen, pokušala otrovatiarsenom koji je potajno pribavila. Kad je progutala malo otrova, tako seuplašila da je probudila Šonju i rekla joj što je učinila. Na vrijeme supoduzeli sve što je bilo potrebno protiv otrova tako da je sad minula svakaopasnost; ali je ipak bila tako slaba da se nije moglo ni pomišljati da jeodvezu na selo te su poslali po groficu. Pjer je vidio smetenog grofa iuplakanu Šonju, ali nije mogao vidjeti Natašu.

Pjer je toga dana ručao u klubu i na svakom koraku slušao razgovore opokušaju otmice Rostove te je uporno pobijao te tvrdnje i sve uvjeravaokako se ništa nije dogodilo, osim što je njegov šurjak zaprosio Rostovu i bioodbijen. Pjeru se činilo da je dužan zabašuriti cijelu tu aferu i povratitidobar glas Rostovoj.

U strahu je očekivao povratak kneza Andrej a i svakog je dana navraćaoda se raspituje o njemu kod staroga kneza.

Knez Nikolaj Andrejič je od M-lle Bourienne doznao šta se sve priča pogradu i pročitao ono pisamce kneginjici Marji u kojemu je Nataša pisalasvom zaručniku da raskida s njim. Činilo se da je bio bolje volje negoobično i veoma je nestrpljivo očekivao sina.

Nekoliko dana nakon Anatolova odlaska, Pjer je dobio pisamce od knezaAndreja koji mu je javljao da je stigao i molio Pjera da svrati k njemu.

Čim je knez Andrej stigao u Moskvu, dobio je od oca Natašino pisamcekneginjici Marji u kojemu je ona pisala da raskida sa svojim zaručnikom (toje pisamce ukrala kneginjici Marji i dala knezu M-lle Bourienne) i čuo odoca priču o otmici Nataše s prišivcima.

Knez Andrej je doputovao dan prije uvečer. Pjer je došao k njemusutradan ujutro. Pjer je očekivao da će se knez Andrej držati gotovo istoonako kao i Nataša, pa se začudio kad je ušao u salon i začuo iz kabinetagromotni glas kneza Andrej a koji je živo nešto govorio o nekakvoj

petrogradskoj spletki. Stari knez i još netko upadahu mu od vremena dovremena u riječ. Kneginjica Marja iziđe u susret Pjeru. Ona uzdahnupokazujući očima na vrata za kojima je bio knez Andrej želeći, očito,pokazati da trpi kao i on; ali je Pjer po licu kneginjice Marje vidio da seraduje i tome što se dogodilo, i tome kako je njen brat primio vijest onevjeri svoje zaručnice.

- Rekao je da je to i očekivao - reče ona - ja znam da mu ponos nedopušta da pokaže što osjeća, ali je ipak bolje, mnogo bolje podnio nego štosam očekivala. Zacijelo je moralo tako biti.

- Ali zar je zaista sve svršeno? - priupita Pjer.Kneginjica Marja ga pogleda u čudu. Ona nije čak shvaćala kako se to

može pitati. Pjer uđe u kabinet. Knez Andrej koji se bješe mnogopromijenio i, očito, oporavio, ali u kojega je bila nova poprečna boraizmeđu obrva, stajao je u civilnom odijelu pred ocem i knezom Meščerskimte se gorljivo prepirao i silovito gestikulirao.

Riječ je bila u Speranskome o čijem je nenadanom progonu i tobožnjojizdaji tek bio dopro glas u Moskvu.

- Sad ga (Speranskoga) osuđuju i optužuju svi oni koji su mu se prijemjesec dana divili - kazivaše knez Andrej - i oni koji nisu bili kadri darazumiju njegove namjere. Najlakše je osuđivati čovjeka koji je pao unemilost i svaljivati na njega svu krivnju drugih; a ja tvrdim, ako je zasadašnje vladavine učinjeno išta dobro, onda je to sve učinio on - samo on...- On zastade kad ugleda Pjera. Lice mu uzdrhta i u času postade ljutito. - Ipotomstvo će mu odati zasluženo priznanje - dovrši i istog se časa obratiPjeru.

- A kako si ti? Sve si deblji - reče živahno, ali mu se ona nova bora jošdublje ureza na čelu. - Jesam, zdrav sam - odgovori na Pjerovo pitanje ipodrugljivo se nasmjehnu. Pjeru je bilo jasno da njegov smiješak znači:»Zdrav sam, ali moje zdravlje nikom ne treba«. Pošto je izmijenio nekolikoriječi s Pjerom o strašnom putu od poljske granice, o tome kako je uŠvicarskoj susreo ljude koji su poznavali Pjera i o gospodinu Dessalesukoga je doveo iz inozemstva za odgojitelja svome sinu, knez Andrej se opetživo umiješa u razgovor o Speranskome koji su starci nastavili.

- Kad bi posrijedi bila izdaja i kad bi postojali dokazi o njegovim tajnimvezama s Napoleonom, onda bi to objavili cijelom svijetu - govoraše onvatreno i brzo. - Ja osobno ne volim niti sam ikad volio Speranskoga, ali

volim pravednost. - Pjer je sad opažao kod svog prijatelja onu potrebu, kojuje poznavao, da se uzbuđuje i prepire oko nečega što mu je posve strano nebi li zaglušio u sebi odveć mučne vlastite misli.

Kad knez Meščerski ode, knez Andrej uhvati Pjera ispod ruke i pozva gau sobu koja je bila spremljena za nj. U sobi je bila raspremljena postelja iotvoreni kovčezi i sanduci. Knez Andrej priđe jednomu od njih i izvadinekakvu kutiju. Iz kutije izvadi svežanj koji bijaše omotan papirom. Sve jeto obavljao šutke i veoma brzo. Uspravi se i nakašlje. Lice mu bijašesmrknuto i usne stisnute.

- Oprosti mi ako ti dosađujem ... - Pjer shvati da knez Andrej želi govoritio Nataši pa mu se na licu pojavi izraz sažaljenja i sućuti. Taj izraz naPjerovu licu naljuti kneza Andrej a; on nastavi odlučno, glasno i osorno: -Grofica Rostova je sa mnom raskinula i do mene su doprli glasovi da ju jetvoj šurjak zaprosio ili nešto slično. Je li istina?

- I jest i nije - poče Pjer, ali ga knez Andrej presiječe u riječi.- Evo ti njena pisma i slika - reče on, uze sa stola svežanj i pruži ga Pjeru.- Predaj to grofici... ako je vidiš.- Ona je teško bolesna - reče Pjer.- Znači da je još ovdje? - reče knez Andrej. - A knez Kuragin? - zapita

brzo.- On je odavno otputovao. Ona umalo što nije umrla.- Veoma mi je žao što je bolesna - reče knez Andrej. Osmjehnu se

podrugljivo, hladno i pakosno, kao njegov otac.- Ali gospodin Kuragin nije valjda groficu Rostovu udostojio svoje ruke?

- reče knez Andrej. Nekoliko puta puhne na nos.- Nije se ni mogao oženiti jer je oženjen - reče Pjer.Knez Andrej se neprijatno nasmija podsjećajući opet na svog oca.- A gdje li je sad vaš šurjak, smijem li znati? - zapita on.- Otputovao je u Petro ... uostalom, ne znam - reče Pjer.- Pa svejedno je - reče knez Andrej. - Reci grofici Rostovoj da je bila i da

je potpuno slobodna i da joj ja želim sve najbolje.Pjer uze u ruke svežanj pisama. Knez Andrej je zaustavio pogled na

njemu kao da se pokušava prisjetiti treba li mu još nešto reći ili kao daočekuje neće li Pjer što reći.

- Slušajte, sjećate li se kako smo se prepirali u Petrogradu - reče Pjer -sjećate li se ...

- Sjećam se - brzoreko će knez Andrej - rekao sam da treba oprostiti ženikoja je posrnula, ali nisam rekao da bih joj ja mogao oprostiti. Ja ne mogu.

- Zar se to može usporediti? - priupita Pjer. Knez Andrej ga presiječe uriječi. On oštro viknu: - Jest, da je opet prosim, da budem velikodušan itome slično? ... Jest, to je veoma plemenito, ali ja nisam kadar da idem surles brisées de monsieur.207 Ako hoćeš da mi ostaneš prijatelj, nemoj minikad spominjati tu... sve to. E, zbogom. Onda, reći ćeš? ...

Pjer iziđe i pođe starom knezu i kneginjici Marji.Činilo se da je starac živahniji nego obično. Kneginjica Marja je bila ista

kao i uvijek, ali je Pjer u tome kako sažaljeva brata vidio da se raduje što ježenidba njena brata propala. Gledajuć ih, Pjer je shvatio kako su oni sviprezirali Rostovljeve i bili kivni na njih, shvatio je da se pred njima nesmije čak ni spominjati ime one koja je mogla zamijeniti kneza Andrej abilo kim.

Za ručkom se poveo razgovor o ratu koji je, očito, bio već na pomolu.Knez Andrej je neprekidno govorio i prepirao se čas s ocem, čas sDessallesom, Švicarcem odgojiteljem, i činilo se da je živahniji no obično,tako živahan da je Pjer mogao pogoditi duševni uzrok tome.

XXII

Iste je večeri Pjer otišao k Rostovljevima da izvrši zadatak koji su mupovjerili. Nataša je ležala u postelji, grof je bio u klubu pa je Pjer poslaopismo Šonji i otišao Mariji Dmitrijevnoj koju je zanimalo da čuje kako jeknez Andrej primio vijest. Nakon deset minuta Sonja uđe u sobu MarjeDmitrijevne.

- Nataša svakako hoće da vidi grofa Pjera Kiriloviča - reče.- Ali kako da ga odvedemo k njoj? Kod vas nije spremljeno - reče Marja

Dmitrijevna.- Obukla se i došla u salon - reče Sonja.Marja Dmitrijevna samo slegnu ramenima.- Kad li će grofica doći, sasvim me je izmučila! Ti pazi da joj ne kažeš

sve - okrenu se ona Pjeru. - Nemam snage ni da je grdim, tako je jadna, takojadna!

Nataša je, izmršavjela, blijeda i ozbiljna (nimalo posramljena, kako jePjer očekivao), stajala nasred salona. Kad se Pjer pojavi na vratima, ona seuzvrpolji kolebajući se, očito, bi li mu prišla ili ga sačekala.

Pjer joj žurno priđe. Mislio je da će mu, kao i uvijek, pružiti ruku; ali muona priđe i zaustavi se dišući teško i opustivši mlitavo ruke, u istoj onojpozi u kojoj je izlazila nasred dvorane da pjeva, ali joj je izraz bio sasvimdrugačiji.

- Petre Kiriloviču - brzoreko će ona - knez Bolkonski vam je bio prijatelj,on vam i jest prijatelj - ispravi se (činilo joj se da je sve samo prošlost i daje sve sad drugačije). - On mi je onda rekao da se vama obratim ...

Pjer je šutke šmrcao i gledao je. Dosad ju je u duši prekoravao ipokušavao da je prezire, ali mu se sad tako smili da mu u duši nije više bilomjesta prijekoru.

- On je sad ovdje, kažite mu... neka mi opro ... oprosti.Ona zastade i poče još brže disati, ali ne pusti ni suze.- Jest... reći ću mu - kaza Pjer - ali... - Nije znao šta bi rekao.Nataša se po svoj prilici uplaši od pomisli koja je mogla pasti Pjeru na

um.

- Ja znam da je sve svršeno - žurno će ona. - Ne, to ne može nikad biti.Muči me samo zlo koje sam mu nanijela. Kažite mu samo da ga molimneka mi oprosti, oprosti, oprosti sve ... - Ona se sva strese i sjede na stolac.

Pjerovu dušu ispuni sažaljenje kakvo ga još nikad nije obuzelo.- Reći ću mu, sve ću mu još jedanput reći - kaza Pjer - ali... htio bih samo

da znam ...»Šta da znate?« - zapita Natašin pogled.- Htio bih da znam jeste li voljeli... - Pjer nije znao kako bi nazvao

Anatola i pocrvenje pri pomisli na nj - jeste li voljeli onog nevaljalogčovjeka?

- Nemojte ga nazivati nevaljalim - reče Nataša. - Ali ja ništa, ništa neznam ... - Ona nanovo zaplaka.

I Pjera obuze još snažnije osjećanje sažaljenja, nježnosti i ljubavi. Osjetikako mu ispod naočara teku suze i ponada se da ih nitko neće opaziti.

- Nećemo više o tome govoriti, mila moja - reče Pjer.Nataši se odjednom učini tako neobičan taj njegov blagi, nježni, srdačni

glas.- Nećemo govoriti, mila moja, ja ću mu sve reći; ali vas samo nešto

molim - smatrajte me za svoga prijatelja i, ako vam ustreba pomoć, savjet,ako vam naprosto ustreba da otvorite svoju dušu - ne sad, nego kad vam seduša razvedri - sjetite se mene... - On uhvati njenu ruku i poljubi je. - Bit ćusretan ako budem mogao ... - Pjer se smete.

- Nemojte govoriti sa mnom tako: ja to ne zavređujem! - uzviknu Nataša ihtjede izići iz sobe, ali je Pjer zadrža uhvativši je za ruku. Znao je da jojmora nešto reći. Ali kad je rekao, sam se začudi svojim riječima.

- Prestanite, prestanite, pred vama je cio život - reče joj on.- Preda mnom? Nije! Za mene je sve propalo - reče ona posramljeno i

poniženo.- Sve propalo? - ponovi on. - Kad ja ne bih bio ja, nego najljepši,

najpametniji i najbolji čovjek na svijetu i kad bih bio slobodan, ovoga bihčasa na koljenima molio za vašu ruku i za vašu ljubav.

Nataša prvi put poslije mnogo dana zaplaka od zahvalnosti i ganuća papogleda Pjera i iziđe iz sobe.

I Pjer odmah za njom malne istrča u predsoblje zadržavajući suze odganuća i sreće, koje su ga gušile, i obuče bundu ne pogodivši odmah urukave te sjede u saonice.

- Kamo sad zapovijedate? - zapita kočijaš.»Kamo? - zapita se Pjer. - Kamo se sad uopće može poći? Valjda ne u

klub ili u pohode?« Svi su mu se ljudi činili tako jadni, tako kukavni premaosjećaju ganuća i ljubavi koji ga je prožimao; prema onom raznježenom,zahvalnom pogledu kojim ga je posljednji put pogledala kroza suze.

- Kući - reče Pjer pa, usprkos hladnoći od deset stupnjeva, raskopčamedvjeđu bundu na svojim širokim prsima koja su radosno disala.

Bijaše studeno i vedro. Nad prljavim, polumračnim ulicama nadnijelo setamno, zvjezdano nebo. Samo dok je gledao u nebo, Pjer nije osjećaouvredljive niskosti svega zemaljskoga kad se usporedi s visinama u kojimaje bila njegova duša. Kao iziđoše na Arbatski trg, pred Pjerovim očima pučegolemo prostranstvo zvjezdanog tamnog neba. Gotovo u sredini toga neba,nad Prečistenskim bulevarom, nalazila se, okružena, osuta sa svih stranazvijezdama ali odudarajući od svih ostalih zbog svoje blizine zemlji, bijelesvjetlosti i dugačka, zadignuta repa, golema sjajna repatica od godine 1812,ona ista repatica koja je nagovješćivala, kako su pričali, svakojake strahote ismak svijeta. Ali ta svijetla zvijezda dugačka blistava repa nije budila uPjeru nikakva straha. Naprotiv, Pjer je radosno, očima vlažnim od suzagledao tu svijetlu zvijezdu koja je neizrecivo brzo proletjela u paraboli krozneizmjerna prostranstva i najednom kao da se, poput strijele što se zabode uzemlju, zalijepila tu na jednom mjestu koje je odabrala na crnom nebu istala zadigavši odlučno rep, svijetleći se i trepereći svojom bijelomsvjetlošću među nebrojenim drugim svjetlucavim zvijezdama. Pjeru sečinilo da ta zvijezda potpuno odgovara onome što se zbivalo u njegovojraznježenoj i ohrabrenoj duši koja je procvjetala za nov život.

L. N. TolstojRAT I MIR II

Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatskeZagreb, Ulica Matice hrvatske 2

Za izdavača Pero Budak

Nacrt za korice i ovitak Alfred Pal

Riječka tiskara, Rijeka

Ovitak knjige tiskan u Časopisnom in grafičnom

podjetju »Delo«, Ljubljana

Notes

←1Vrsta gornjeg kaputa.

←2Trebalo bi ga izmisliti.

←3Tito je bio rimski car, poznat po svojoj dobroti.

←4Alkid je bio nadimak grčkoga junaka Herakla, unuka Alkejeva.

←5Do sutra, dragi moj!

←6Crta koja razdvaja protivnike i koju oni ne smiju prijeći.

←7Volim vas.

←8Gubite se.

←9»Koji ga đavo na galiju nosi?« - poznata uzrečica koja potječe iz Molièreove

komedije »Scapinove spletke«.

←10Poput dijadema.

←11Oče! Andrej?

←12

Dobra moja prijateljice!

←13Dobra moja prijateljice, bojim se da mi jutrošnji frištik (kako kaže kuhar Foka)

nije naškodio.

←14Samo hrabro, anđele!

←15Ma to je od želuca ... reci ti, Marja, da je od želuca, reci...

←16Oh, Bože moj! Bože moj!

←17Dne 9. ožujka po starom kalendaru, a 22. ožujka po novom.

←18Idi, dragi moj!

←19Šiparica.

←20Vrsta plesa s rupcem.

←21Uobraženost.

←22Šiparice.

←23Šiparice i šiparci.

←24

Dragi moj grofe, vi ste jedan od mojih najboljih učenika i treba da plešete.

←25Vidite li koliko ima lijepih gospođica!

←26Ne dragi moj, ja neću plesati.

←27Kartaška igra koja je ovdje opisana zove se banka, a igra se ovako. Jedan igrač

drži »banku«, to jest dijeli suigračima karte iz jednog svežnja na koje oni »stavljaju«uloge po volji. Zatim držalac banke okreće karte iz drugog svežnja i slaže ih na dvijehrpe. Na onim kartama koje se okrenu na desnoj strani suigrači gube, a na kartama nalijevoj strani dobivaju.

←28O, moja okrutna ljubavi!

←29Nankin (po kineskom gradu Nankingu), tanka pamučna tkanina, obično žute boje.

←30Čizme od valjanog sukna, pusta ili čohe; obuvaju se preko druge obuće (naročito

za gaženje snijega).

←31Pristalice teozofskog pokreta, nazvani tako po jednom od osnivača pokreta Claude

St. Martinu.

←32N. J. Novikov (1744-1818), ruski prosvjetitelj, pisac, novinar, bio je jedan od

najpoznatijih masona svog doba.

←33Zapravo Hemerken (1380-1471), njemački augustinac, mistik; pripisuje mu se

glasovito djelo »De Imitazione Cristi«.

←34Bratstvo.

←35Latinska uzrečica koja znači, od riječi do riječi, »tako prolazi slava svijeta«, to jest

sve je na svijetu prolazno.

←36Sulud je - uvijek sam to govorio.

←37Krema pravoga dobrog društva, najljepši cvijet intelektualna jezgra petrogradskog

društva.

←38Krema pravoga dobrog društva.

←39Veoma zaslužan čovjek.

←40Uzrečica koju govori sam sebi junak istoimene Molièreove komedije »George

Dandin«, koja bi u slobodnom prijevodi glasila »dobio si ono što si tražio«.

←41Knez Hipolit Kuragin - šarmantan mladić. G. Kroug, otpravnik poslova iz

Kopenhagena - dubok um.

←42Beč smatra da su osnove predloženog ugovora toliko neostvarljive da se ne bi

mogle ostvariti ni nizom najsjajnijih uspjeha, i sumnja u sredstva koja bi nam ihmogla pribaviti. To je autentična rečenica iz bečkog kabineta.

←43Sumnja je laskava! - reče čovjek duboka uma.

←44Valja lučiti bečki kabinet od austrijskog cara. Austrijski car nije to mogao ni

pomisliti, to kaže samo kabinet.

←45

Ah, dragi moj vikonte!

←46Evropa neće nikad biti naš iskreni saveznik.

←47Svakako me morate pohoditi!

←48U utorak između 8 i 9 sati. Učinit ćete mi veliko zadovoljstvo.

←49Pruski kralj.

←50Mač Fridrika Velikog koji sam ...

←51Da vidimo što hoćete da kažete s tim svojim pruskim kraljem.

←52Ne, nije ništa, htio sam samo reći...

←53Htio sam samo reći da ne valja što ratujemo za pruskog kralja. (Igra riječi, znači:

»Zabadava«.)

←54Vaša igra riječi je veoma loša, veoma je duhovita, ali nepravedna.

←55Mi ne ratujemo za pruskog kralja nego za valjane principe. Ala je pakostan taj

knez Hipolit!

←56Čovjek duboka uma.

←57Oprostite, burmutica s carevim portretom je nagrada, ali nikako nije odlikovanje;

prije će biti poklon.

←58Bilo je čak primjera u prošlosti, navest ću vam samo Schwarzenberga.

←59To je nemoguće.

←60Lenta je nešto drugo ...

←61Dođite sutra na dine... uvečer. Morate doći. Dođite! (Dine je glavni obrok, a

blaguje se bilo u podne, bilo između - 6 sati.)

←62U carskoj Rusiji to je bila vojna rezerva sastavljena od osoba koje nisu bile u

vojsci ili koje su bile oslobođene vojne službe.

←63Title su u staroj grafiji bili znakovi nad riječima u kojima je bilo izostavljeno koje

slovo.

←64Diskrecija.

←65»Vi znate, dragi moj kneže, da ja poslije naših velikih uspjeha kod Austerlitza ne

napuštam više glavne stanove. Doista mi se rat svidio, i to je sva sreća. Ovo što samvidio u ova tri mjeseca nevjerojatno je.

Počinjem ab ovo. Neprijatelj roda ljudskoga napada, kako znate, Pruse. Prusi sunaši vjerni saveznici koji su nas prevarili samo tri puta u posljednje tri godine. Mipristajemo uz njih. Međutim se vidi da se neprijatelj roda ljudskoga nimalo ne osvrćena naše lijepe riječi, pa nasrće, neuljudno i divljački kako već umije, na Pruse a da imnije dao vremena ni da završe započetu paradu, potuče ih, dok bi dlanom o dlanudario, hametice i smješta se u Potsdamskoj palači.

»Od svega srca želim - piše pruski kralj Bonaparteu - da V. V. bude dočekano ipodvoreno u mom dvoru tako da mu bude ugodno pa sam se pobrinuo, koliko samgod mogao, da učinim sve što je za to potrebno. Bar da sam uspio!« Pruski generalise natječu tko će biti uslužniji prema Francuzima i polažu oružje čim se to od njihzatraži.

Zapovjednik garnizona u Glogauu pita, s deset tisuća ljudi pruskoga kralja što daučini ako ga neprijatelj pozove da se preda? Sve je to živa istina.

Riječju, nadali smo se da ćemo ih zavarati svojim vojničkim držanjem, a ispalo jeda smo se, eto, najozbiljnije zaratili i, štoviše, zaratili na našim granicama s pruskimkraljem i za pruskog kralja. (Ponovo ista ona igra riječi koju je upotrijebio HipolitKuragin. »Za pruskog kralja« može, naime, značiti i »zabadava«). Sve je u potpunombroju, nedostaje nam tek jedna sitnica, naime vrhovni zapovjednik. Budući da sepokazalo da je uspjeh kod Austerlitza mogao biti presudniji da vrhovni zapovjedniknije bio onako mlad, vrši se smotra osamdesetogodišnjaka i između Prozorovskog iKamenskog bira se ovaj potonji. General nam stiže u kibitki, kao Suvorov, idočekujemo ga radosnim i slavodobitnim klicanjem.

Četvrtoga stiže prvi glasnik iz Petrograda. Kovčezi se unose u kabinet maršalakoji najradije obavlja sve sam. Zovu mene da pomognem pri raspodjeli pisama i dauzmem ona pisma koja su upućena nama. Maršal nas motri kako radimo i čeka naomote koji su naslovljeni na nj. Mi tražimo - nema nijednoga. Maršal postajenestrpljiv, sam se prihvaća posla i pronalazi careva pisma grofu T., knezu V. i druga.I eto ga gdje je sav pomahnitao. Baca drvlje i kamenje na sve, grabi pisma,raspečaćuje ih i čita ona careva pisma koja su naslovljena na druge.

←66I on napiše onu famoznu dnevnu zapovijest generalu Benigsenu.

←67Korpus.

←68Piše on caru.

←69Maršal se ljuti na cara i sve nas kažnjava; nije li to logično!To je eto prvi čin. U idućim činovima zanimljivost i smiješnost rastu, kako je i

red. Pošto je maršal otišao, pokazuje se da smo nadomak neprijatelju i da se moramoupustiti u borbu. Buxhöwden je vrhovni zapovjednik po pravu starješinstva, aligeneral Benigsen ne misli tako; to više što je on, sa svojim korpusom, nadomakneprijatelju i što želi iskoristiti priliku da se upusti u bitku »aus eigener Hand« (»nasvoju ruku«), kako vele Nijemci. On se upušta. To je bitka kod Pultuska za koju držeda je velika pobjeda, ali koja, po mom mišljenju, to nikako nije. Kao što znate, mi

civili imamo vrlo ružnu naviku da prosuđujemo je li neka bitka dobivena iliizgubljena. Bitku je izgubio onaj koji je uzmaknuo, kažemo mi, i po tome smo miizgubili bitku kod Pultuska. Ukratko, mi uzmičemo poslije bitke, ali šaljemo glasnikau Petrograd koji nosi glas o pobjedi, i general ne prepušta vlast Buxhöwdenunadajući se da će iz Petrograda, u znak zahvalnosti zbog svoje pobjede, dobiti naslovvrhovnog zapovjednika. Za tog interregnuma počinjemo izvoditi izvanrednozanimljiv i originalan plan manevriranja. Nije nam svrha, kako bi trebalo da bude daizbjegavamo ili napadamo neprijatelja nego jedino da izbjegavamo generalaBuxhöwdena koji bi, po pravu starješinstva, bio naš zapovjednik. Taj plan provodimotako uporno da čak, pošto smo prešli neku rijeku na kojoj nema gaza, spaljujemomostove da bismo se odvojili od neprijatelja koji u ovome trenutku nije Bonapartenego Buxhöwden. Generala Buxhöwdena umalo što nije napala i zarobila nadmoćnaneprijateljska sila zbog jednog našeg lijepog manevra kojim smo ga se oslobodili.Buxhöwden nas slijedi - mi bježimo. Čim on prijeđe na našu stranu, mi ponovoprelazimo na drugu. Naposljetku nas naš neprijatelj Buxhöwden sustiže i napada.Dva generala se ljute. Buxhöwden čak izaziva na dvoboj, a Benigsena spopadapadavica. Ali u kritičnom momentu dolazi glasnik, koji je donio glas o našoj pobjedikod Pultuska, i donosi nam imenovanje za vrhovnog zapovjednika pa je tako prvineprijatelj Buxhöwden poražen - sad možemo pomišljati na drugoga, Bonapartea. Aligle, u tom se trenutku javlja i treći neprijatelj, a to je pravoslavna koja iz svega glasatraži kruha, mesa, dvopeka, sijena - i šta ti ja” znam! Skladišta su prazna, putovineprohodni. Pravoslavna se daje u pljačku, i to tako da vam o tome prošli rat nemože dati ni približnu sliku. Polovina pukova stvara slobodne odrede koji krstarekrajem i uništavaju sve odreda ognjem i mačem. Stanovništvo je potpunoupropašćeno, bolnice prepune bolesnika i glad vlada svuda. Pljačkaški su odredi udva maha napali glavni stan i sam je vrhovni zapovjednik bio prisiljen da zatražijedan bataljon kako bi rastjerao pljačkaše. Za jednog od tih napada odnijeli su miprazan kovčeg i kućni haljetak. Car hoće da svim komandantima divizija dade pravoda strijeljaju pljačkaše, ali se sve bojim da to ne primora jednu polovinu vojske dapostrijelja drugu«.

←70Ja poznajem u životu samo prava zla: to su grižnja savjesti i bolest. Dobro je samo

onda kad nema tih zala.

←71Ali to nije onako kako vi mislite.

←72»Obrijati čelo«, to jest obrijati srednji dio glave, značilo je u carskoj Rusiji, do

godine 1874, proglasiti nekoga sposobnim za vojsku, drugim riječima unovačiti ga.

←73Čudno je to, bogami!

←74Šta su to.

←75Andreju, zašto mi nisi prethodno javio?

←76Drago mi je što vas vidim. Zbilja mi je milo što vas vidim.

←77Treba da znate da je ovo žensko.

←78Andreju, za miloga boga!

←79Ali, dobra moja prijateljice!

←80Naprotiv, trebalo bi da mi budeš zahvalna što objašnjavam Pjeru tvoju intimnost s

ovim mladićem.

←81Zbilja.

←82Kneginjice, časti mi, nisam je htio uvrijediti.

←83U nas je ta biljka poznata pod nazivom »gospino bilje«.

←84Svajka je igra u kojoj se čavao s velikom glavom pokušava ubaciti u prsten koji

leži na zemlji, a gorotki je igra nalik na naš klis.

←85Htio bih vidjeti velikoga čovjeka.

←86Govorite li o Bonaparteu?

←87Kneže, govorim o caru Napoleonu.

←88Začas ću vam biti na raspolaganju.

←89Grof N. N, kapetan S. S.

←90Lijepo građena i đavolski lijepa.

←91Šta je to?

←92Opet jedan molitelj.

←93Legija časti.

←94Vaše veličanstvo, dopustite da predam legiju časti vašem najhrabrijem vojniku.

←95Onome koji se najhrabrije ponio u prošlom ratu.

←96Hoće li mi vaše veličanstvo dopustiti da pitam pukovnika što on misli.

←97

Napoleon, Francuska, junaštvo.

←98Aleksandar, Rusija, veličina.

←99»Na grčku«, način češljanja pri kojemu je kosa povezana čipkastom trakom.

←100Dragi moj!

←101U carskoj Rusiji titula jednoga od nižih državnih činovnika.

←102Komitet javnog spasa.

←103Nadimak.

←104Dragi moj.

←105To je velik majstor.

←106Bojite se da ne biste zakasnili.

←107Da je načelo monarhije čast, čini mi se nepobitna. Stanovita prava i privilegije

plemstva čini mi se da su sredstva da se podržava taj osjećaj.

←108Ako razmatrate pitanje s tog gledišta.

←109

Legija časti.

←110Na francusku.

←111Sastanaka.

←112Začarani krug.

←113Napoleonovim zakonom i Justinijanovim zakonikom.

←114Iluminati su bili članovi sekte koja je širila humanističke kozmopolitske ideje i

koja je u početku bila u tijesnoj vezi sa slobodnim zidarima.

←115Dražesne žene, isto toliko pametne koliko i lijepe.

←116Doskočice.

←117Dražesne i pametne žene.

←118Gospoda iz ambasade.

←119Najotmjenije žene Petrograda.

←120Ozbiljno.

←121

Pažu moj!

←122»Plava čarapa« - žena koja bi htjela biti učena.

←123»To će biti moja žena«

←124Uzorno, otmjeno, baš kako treba.

←125Gozba u ponoć, osobito uoči Božića.

←126Drago mi je što vas vidim.

←127Dražesna je.

←128Marija Antonovna Nariškina bila je ljubavnica Aleksandra I.

←129On sad vedri i oblači.

←130Kliženje nogom pri plesu.

←131Štićenica.

←132Vrsta starinskoga francuskog plesa.

←133U prijateljskom društvu.

←134Speranskomu.

←135Biti muškarac.

←136Užitak da joj se udvaraju.

←137A Natalija je, valja priznati, na to veoma osjetljiva.

←138Da se nikome nisu toliko udvarali.

←139Među nama budi rečeno.

←140»U zemlji nježnosti«, tj. u alegorijskoj zemlji ljubavi.

←141Znate da se ta intimnost između bratića i sestrične pretvara katkad u ljubav:

srodstvo je opasno susjedstvo. Nije li tako?

←142Brakovi se sklapaju na nebesima.

←143Luđaci od rođenja za koje je narod vjerovao da su sveti i da imaju moć proricanja

pa su ih stoga zvali i »božjim ljudima«.

←144Ruski »stranniki«, to jest bogomoljci koji su lutali svijetom od jednog »Svetog

mjesta« do drugog, i držali da ih poslije smrti valja potajno zakopati bilo gdje u šumi.

←145

Neotesan.

←146Draga mama!

←147Vaš poslušni sin.

←148Orden sv. Ane.

←149Zemstvo je u carskoj Rusiji bila samoupravna okružna ili kotarska vlast koja je

odlučivala o ekonomskim i školskim pitanjima.

←150Otvorena kola s uzdužnim ili poprečnim klupama.

←151Igra o Uskrsu u kojoj se pisanice kotrljaju niz kosinu i gađaju drugim pisanicama.

Tko pogodi najviše pisanica, taj je pobjednik.

←152John Field (1782-1837), engleski pijanist i kompozitor koji je živio i umro u

Moskvi.

←153Loptice od vodnog soka, šedera i brašna.

←154Periferijska četvrt u Moskvi.

←155Poznato vino iz okolice Bordeauxa.

←156»Šarmantan je, nema spola«.

←157Imena masonskih loža u Petrogradu.

←158Ući silom.

←159Žuč i navala krvi u glavu. Umirite se, svratit ću sutra.

←160Oldenburški vojvoda pokazuje u svojoj nesreći divnu snagu karaktera i

pokoravanje sudbini.

←161Dragi moj, s naših pet stotina tisuća vojnika bilo bi lako imati lijep stil.

←162Mnogo se vrze oko nje.

←163Treba biti melankoličan. I on je veoma melankoličan kad je s gospođicom

Karaginom.

←164Zbilja.

←165Igra u kojoj su unaprijed napisane rime za koje poslije treba izmisliti stihove,

obično humoristične.

←166Žilava drveta, vaše tamno granje stresa na me mrak i melankoliju.

←167Smrt je spas i smrt je mir.Ah, nema drugog skloništa pred jadom.

←168Ima nešto tako čarobno u osmijehu melankolije.

←169Ona je zraka svjetlosti u tami, nijansa između tuge i očajanja koja pokazuje

moguću utjehu.

←170Otrovna hrano preosjetljive duše, Ti, bez koje ne bih mogao biti sretan,Dođi da ublažiš muke sumorne samoće,Nježna melankolijo, dođi da me utješiš,I pomiješaš potajnu slastS ovim suzama što osjećam da mi teku.

←171Sentimentalna pripovijest Nikolaja Mihajloviča Karamzina (1766-1826).

←172Ta draga Julija uvijek je mila i melankolična.

←173Dragi moj, ja znam iz prve ruke da knez Vasilije šalje svog sina u Moskvu da ga

oženi Julijom.

←174Igra riječi. Ta se osoba zapravo zove Ober-šaljm, ali je Marja Dmitrijevna naziva

Ober-šeljmom, a »šeljma« (iz njemačkog Schelm) znači gad, hulja. Sličan bi se efektmogao kod nas postići kad bi se tu osobu nazvalo Ober-Šaftovom (Oberšuftom).

←175Nataša, tvoja kosa!

←176Dolohov, Perzijanac.

←177Gajtan ili vrpca što pada s ramena na prsa, kao oznaka posebne službe u nekim

vojskama (ađutant, štabni oficir i si.).

←178Dražesna je.

←179Je li da je divan - Duport?

←180O, jest.

←181Srednjovjekovna viteška igra na konjima, slična našoj alci; kasnije su se

priređivale predstave u kojima se oponašala ta igra.

←182To su lijepe žene.

←183Vi ćete biti najljepši. Dođite, draga grofice, a kao zalog dajte mi ovaj cvijet!

←184Obožavam djevojčice.

←185Djevojčicom.

←186Oh, slatka moja!

←187Dražesna.

←188Od gaze metalnog sjaja.

←189Štićenicu.

←190Ludo je, ludo zaljubljen u vas, draga moja!

←191Slatka moja!

←192Ako vi nekoga volite, slatka moja, to nije razlog da živite kao u samostanu. Čak

ako ste i zaručeni, uvjerena sam da bi vas zaručnik više volio da izlazite u društvodok je on odsutan, nego da umirete od dosade.

←193Velika dama.

←194Divno, božanstveno, izvrsno.

←195Zamamna.

←196Njemački starinski ples uz koji se pjevalo; dobio je ime po prvom stihu pjesme.

←197Jednu riječ, jednu jedinu, za ime boga!

←198Nataša, jednu riječ, jednu jedinu!

←199Draga kneginjice!

←200Tatarski kratki kaput.

←201Ah, kakve noge, dragi moj, kakav pogled! Prava boginja!

←202U Rusa je običaj da prije nego krenu na put svi sjednu.

←203Moj dragi!

←204Usudite li se u mom salonu ...

←205Neću vam ništa na žao učiniti, ne bojte se.

←206Kao častan čovjek.

←207Gospodinovim stopama.

Table of ContentsPRVI DIO

IIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXVXVI

DRUGI DIOIIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXV

XVIXVIIXVIIIXIXXXXXI

TREĆI DIOIIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXVXVIXVIIXVIIIXIXXXXXIXXIIXXIIIXXIVXXVXXVI

ČETVRTI DIOIIIIII

IVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIII

PETI DIOIIIIIIIVVVIVIIVIIIIXXXIXIIXIIIXIVXVXVIXVIIXVIIIXIXXXXXIXXII

Notes