Rastko Kostić PAD ARKONE ILI SUMRAK SLOVENSKOG PAGANIZMA /deo iz knjige/ ,,U čast hrišćanskog boga krvarilo je neuporedivo više ljudskih žrtava, no na oltarima svih paganskih bogova zajedno na obema polovinama kugle zemljine". (A. Šopenhauer, Svet kao volja i predstava, II knjiga, gl. 28; Karakteristika volje za život) 1. Arkona, na ostrvu Rugenu, gde se nekada uzdizao hram posvećen vrhovnom slovenskom bogu Svetovidu, danas je prostor mistično-idilične lepote, za koji se ne moţe ni po čemu pretpostaviti da je pre mnogo vekova bio poprište dramatičnih istorijskih dogaĎaja. Arkona predstavlja krajnju tačku na ostrvu: nalazi se na hridini, to je proplanak koji se sa četrdeset metara visine obrušava u more. Mesto je obraslo rastinjem, voda neprekidno grize, otkida i oburvava liticu klifa i on gubi svake treće godine po metar zemlje. To je ujedno i najsevernija tačka Nemačke. Još uvek se vide tragovi temelja bedema grada u kome se sve do Vidovdana 1168. ili 1169. godine nalazio hram posvećen Svetovidu, koji su srušili Danci, pod vodstvom biskupa Absalona i kralja Valdemara, i njihovi saveznici Saksonci, pod vodstvom kralja Henrika. Ostrvo Rugen, koje su Sloveni zvali Rujan, na čijem se kraju nalazi
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Rastko Kostić
PAD ARKONE
ILI SUMRAK SLOVENSKOG PAGANIZMA
/deo iz knjige/
,,U čast hrišćanskog boga krvarilo je
neuporedivo više ljudskih žrtava, no na
oltarima svih paganskih bogova zajedno na
obema polovinama kugle zemljine".
(A. Šopenhauer, Svet kao volja i predstava, II
knjiga, gl. 28; Karakteristika volje za život)
1.
Arkona, na ostrvu Rugenu, gde se nekada uzdizao hram posvećen
vrhovnom slovenskom bogu Svetovidu, danas je prostor mistično-idilične
lepote, za koji se ne moţe ni po čemu pretpostaviti da je pre mnogo
vekova bio poprište dramatičnih istorijskih dogaĎaja. Arkona predstavlja
krajnju tačku na ostrvu: nalazi se na hridini, to je proplanak koji se sa
četrdeset metara visine obrušava u more. Mesto je obraslo rastinjem, voda
neprekidno grize, otkida i oburvava liticu klifa i on gubi svake treće
godine po metar zemlje. To je ujedno i najsevernija tačka Nemačke. Još
uvek se vide tragovi temelja bedema grada u kome se sve do Vidovdana
1168. ili 1169. godine nalazio hram posvećen Svetovidu, koji su srušili
Danci, pod vodstvom biskupa Absalona i kralja Valdemara, i njihovi
saveznici Saksonci, pod vodstvom kralja Henrika.
Ostrvo Rugen, koje su Sloveni zvali Rujan, na čijem se kraju nalazi
Arkona, odlikuje bujno raslinje, a sam predeo izvesna blagorodnost,
umilnost i lepota. Čini se da nije moglo bili slučajno što je to mesto bilo
odreĎeno za svetilište vrhovnom bogu paganskih zapadnih Slovena. Na
samo kilometar od Arkone nalazi se selo Vit u kome je crkvica sa slikom
na zidu Hristovog prelaska preko vode - što je metafora za dolazak
hrišćanstva na ostrvo vodenim putem, preko mora. Jedanaest kilometara
juţno od Arkone nalazi se crkva u Alterkirhenu; nju je krajem XII veka
podigao Absalon, biskup-ratnik koji je uništio utvrĎenje i Svetovidov kult.
Ova crkva je za nas zanimljiva zbog dve stvari: najpre, u njoj se nalazi
kamen ugrabljen iz nekadašnje slovenske riznice, bareljef koji predstavlja
Svetovidovog sveštenika sa rogom vina u ruci kako stoji na maloj
piramidi. Upravo tako sveštenika paganske slovenske religije opisuje
Sakso Gramatik. Inače, kamen je oboren da bi se na taj načm izrazila
pobeda hrišćanstva nad paganizmom. Druga zanimljiva pojedinost je da se
u ovoj crkvi i dan danas moţe videti kamena krstionica sa četiri glave koje
gledaju na četiri strane sveta. Ona je predstavljala nekadašnje vrhovno
boţanstvo ovog ostrva i cele Slavije i ljudi je i danas zovu „Svetovid".
Ostrvo Rujan ima mnogo mesta (sela, zaseoka, breţuljaka, različitih
toponima) koja u sebi nose reč „sveti". Svantov, na primer. Ili - Sveta
Gora, brdo nekadašnjeg paganskog kulta, koje i danas, u dvadeset i prvom
veku nosi to ime, što nije ni čudno ako se zna da je ostrvo Rujan i u
bukvalnom smislu predstavljalo Svetu Goru paganske religije svih
Slovena.
Svetovidov sveštenik, sa rogom vina u ruci.
Krstionica iz Altenkirhena, sa četiri glave.
Mitsko ostrvo Bujan, koje se pominje u mnogim legendama i starim
ruskim hronikama, podudara se po geografskim i istorijskim obeleţjima,
čini se, sa ostrvom Rujan. Slovensko pagansko svetilište pod Svetovidom
je jedno od najstarijih kultnih mesta Slovena. Bujan je, pak, legendarno
ostrvo, obraslo moćnim rastinjem. Naši preci zamišljali su na tom ostrvu
raj. U drevnim slovenskim pričama pominjao se kamen Alatir kao „beli
kamen na Bujanu", a predstavljao je Sunce. Alatu je u ruskim basmama,
pesmama-legendama i bilinama, kamen - „otac svih kamenova, „centar
magičnih koordinata sveta". Na Alatiru sedi Zora-devojka. O njoj govore
narodne priče Slovena. U rano jutro Zora-devojka isplovljava u zlatnom
čunu i vesla srebrnim veslom. Na Bujanu/Rujnu ţive, po pričama, zmija
ogromnih dimenzija, ptica sa gvozdenim kljunom i zlatna pčela. Ova tri
stvorenja pred ostrvom podiţu morske talase, vetar i gromove, odakle u
sve pravce širom sveta kreće oluja.
Rujan se i danas odlikuje neobičnom prirodnom lepotom. To je prirodni
park, i kao takav ţivotno stanište mnogobrojnih jelena, zečeva, konja,
lisica; najprijatniji deo ovog prostora svakako čine gume, koje u jesenjim
mesecima imaju upravo boju ruja, što se moţe povezati s imenom ostrva.
Prelepe šume Jasmunda su stanište nekadašnjeg kulta boga Pizamara, koga
pominje jedna islandska saga. Čitajući različite srednjovekovne hronike,
mi se susrećemo uvek iznova sa različitim slovenskim panteonima. Čini se
da drevnim, mahom hrišćanskim letopiscima, slovenski bogovi nisu toliko
uzbudljivi da moraju o njima da ostave potpuno pouzdano svedočanstvo.
Za sve njih se moţe reći da nemaju baš mnogo poštovanja prema
paganskoj veri svojih suseda, Venda, što je uobičajeni hrišćanski
ostrakizam toga doba, koji u paganskoj religiji vidi „Ďavolju veru".
Lepota ostrva, na čijim se obroncima drveće oburvava na obalu ispod i
daje čudesni izgled obali, bila je velika inspiracija slikarima. Rujan se
povezuje sa izvesnim rusoovskim „povratkom prirodi'', naročito u delima
nemačkih romantičara XIX veka. Ljudska bića na slici Kaspara Davida
Fridriha kao da se klanjaju boţanskoj lepoti mora, neba i zemlje.
Krečnjački klifovi Rujna nalikuju glečeru koji se obrušava u more, a celi
prizor nadvisuje i uokviruje orijasko drveće: čovek jc mali pred lepotom i
snagom prirodnih elemenata.
2.
Ali, ovo ostrvo je dalo i drugačiju inspiraciju. Na Vidovdan, 28. juna
1168. ili 1169. godine, Danci predvoĎeni biskupom Absalonom i kraljem
Valdemarom (koji je, zanimljivosti radi, po roĎenju dobio ime Vladimir,
po Vladimiru Monomahu od Kijeva, dedi njegove majke Ingeborg),
uništili su glavni centar slovenske religije, grad, tvrĎavu i svetilište
Arkonu na severu ostrva Rujan. Istorijska slika Lauritsa Tuksena iz 1894.
označava ovaj, za Dance neobično vaţan istorijski dogaĎaj. Utemeljenje
danske drţave kao da počiva na slomu paganske slovenske religije.
Vidovdan, dan na koji se desila ova pošast po Slovene, izabran je
namerno. To je bio praznik Svetog Vita Korvejskog, čime su hrišćanski
pobednici ţeleli jednom za svagda da učine kraj kultu vrhovnog
slovenskog boga Svetovida i da ga zamene praznikom hrišćanskog sveca,
sličnog imena. Ne treba smetnuti s uma da je paganski praznik Svetovida,
mada ga Sakso opisuje kao jesenji, verovatno bio slavljen u doba sva četiri
godišnja solsticija, tako da nije isključeno da je napad bio u vreme junske
ravnodnevice.
Prvobitni plan Danaca bio je da se prestonica nove drţave prenese upravo
na Arkonu. MeĎutim, od ovoga se odustalo zbog blizine suseda, u koje
Danci nisu mogli da imaju poverenja, iako su u pohodu na Vende bili
njihovi koalicioni partneri - Saksonaca. Biskup Absalon je umesto Arkone
utvrdio Kopenhagen kao prestonicu drţave. Etimološki, „Kopenhageu"
znači „trgovačka luka" i izabran je zbog nesigurnog (suviše isturenog
poloţaja) Arkone, koju su na kraju i preuzcli nemaćki saveznici.
U uništenju paganske religije baltičkih Slovena ključnu ulogu pored
drţavotvornih Danaca ima i katolička crkva. Bilo je mnogih neuspešnih
pokušaja u tom smislu, ali je preokret nastupio s krstaškim ratovima.
Tokom XII veka crkva je, zahvaljujući templarima, hospitalerima i ostalim
redovima, došla do materijalnog bogatstva koje joj je donelo odlučujuću
prednost u odnosu na paganske Slovene. Osim toga, prvi krstaški ratovi -
još od kraja XI stoleća - rasplamsali su ţar hrišćana za ideju pokrštavanja
drugih naroda. Taj zanos je trajao tokom celog XII veka. Danski istraţivač
Erling Hagensen u svojoj knjizi ''The Templar's Secret Island'' (Tajno
ostrvo templara) dokazuje prisustvo monaha, pripadnika ovog reda, i
njihovu karakterističnu crkvenu arhitekturu u neposrednoj blizini ostrva
Rujan, na danskom ostrvu Bornholm. Period nastanka tih sakralnih
objekata upravo je kasni XII vek - što je indikator do sada nepoznate veze,
ali koji sugeriše sa kakvim su stvarnim neprijateljima Vendi tada bili
suočeni. Sloveni su na tim prostorima, pa, dakle, i na ostrvu Rujan, ţiveli
već šest vekova - počev od VI stoleća.
Sveti Bernard od Klervoa (Bernard de Clairvaux) sveštenik cistercitskog
reda, izdao je, na zapovest pape Eugena III, proglas za drugi krstaški rat na
Vende godine 1147. Prvobitna zamisao da se tada krene u Svetu zemlju
nije se dopala nemačkim prinčevima zbog udaljenosti Palestine i ranijih
neuspeha. Vendi su bili bliţi, a njihova teritorija manje zahtevna terra
missionaris. Ključne reči Bernarda od Klervoa u pismu u kojem se obratio
svim prinčevima i sveštenicima u Nemačkoj bile su: ...da naprave invaziju
na Slaviju i da ne sklapaju nikakav mir sa Vendima, niti da primaju bilo
kakvu odštetu (naknadu), niti bilo kakav danak (porez) od njih sve dok ili
religija toga naroda ili čitav taj (vendski) narod ne budu uništeni. ("...Illud
enim omnimodo interdicimus, ne qua ratione ineant foedus cum eis, neque
pro pecunio, negue pro tribute, donec, auxillante Deo, aut ritus ipse, aut
natio deleatur." Bernard, ''Epistola'' 457, PL 182, p. 652)
Ovde, dakle, vidimo pun izraz nasilne konverzije: to je bilo istovremeno
osvajanje i nametanje vere. Iako ovaj krstaški pohod na Vende u tim
godinama nije uspeo, on je označio početak kraja i pripremio teren za
konačnu i beskompromisnu akciju koja je krajem XII veka stavila tačku na
religiju i slobodu (pa i na samo fizičko postojanjc) baltičkih Slovena.
Danas, na teritoriji Nemačke, meĎu osamdeset miliona Nemaca ţivi svega
sedamdesetak hiljada Luţičkih Srba, dok u Poljskoj ţivi zanemarljivi broj
Kašuba: i jedni i drugi su potomci Venda.
Sveti Bernard od Klervoa
3.
Sva tri srednjovekovna pisca u našem izboru, koji pišu o Vendima i Rujnu,
bili su ljudi crkve, pri tom i svedoci velike akcije pokrštavanja Slovena
tokom XI i XII stoleća. Sva trojica su svoja dela pisali na latinskom, koji
je lingua franca Evrope toga vremena.
Adam iz Bremena (roĎen pre 1050. godine, umro najverovatnije izmeĎu
1081. i 1085) bio je učitelj i kanonik gradske katedrale. Bremen je u
njegovo vreme imao ambiciju da postane i hrišćanska arhiepiskopija
Slavije (slovenskih zemalja), sa kojom se graničio. U to doba, Slavija je
obuhvatala celu današnju severnu i istočnu Nemačku i neka danska ostrva.
Adam pomno ispisuje regije i granice u kojima ţive slovenska plemena: