1 Nacrt kritičkog prikaza dr. Ante Milošević Križevi na obložnicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja Naklada Omega engineering d.o.o. Dubrovnik 2008. Križevi na obložnicama i autohtoni Vlasi U nekoliko svojih radova zadnjih godina Ante Milošević zastupa teoriju po kojoj na prostoru Sinjskog polja u 8. i 9. st. živjelo vlaško stanovništvo različito od slavenskog i Hrvata. Oni bi bili graničari na granici između Dalmacije i Hrvatske države. Svoje teze najvećma temelji na grobovima koji su uglavnom nađeni na prirodnoj gredi koja dijeli Sinjsko od Hrvatačkog polja i proteže se od Cetine do Sinja. Sama greda je i (po njemu) navodna granica između dvije (zaraćene !) države. (Milošević 2008: 71 nap. 122). Tako bi ovo bio jedinstven slučaj pokapanja mrtvih doslovce tik uz samu granicu. Dio tih grobova (manji dio) ima na obložnim pločama kod stopala na istočnoj strani groba izčrčkane urezivanjem u meku muljiku križolike znakove. Znakovi su složeni od jednostavnih črta i reza bez neke posebne vještine, a može ih jednostavnim jednokratnim ugledanjem, pa i bez ikakvog ugledanja, načiniti starije pučkoškolsko dijete prosječnih sposobnosti. Radi se o najjednostavnijim mogućim grafičkim oblicima. Rezanje perorezom po školskom stolu ili urezivanje srca u drvo zahtjeva daleko veći psihički i fizički napor i vještinu. Dakle za urezivanje ovih znakova nije bila potrebna nikakva kulturna tradicija. Tradicija nije postojala jer se urezi javljaju na mlađim grobovima. Ovim je znakovima A. Milošević posvetio i čitavu knjigu. Ako je suditi po impresumu, ovu bogato ilustriranu knjigu, dvojezičnu s paralelnim tekstom na hrvatskom i talijanskom, financira neki "danas jesam sutra nisam" nepoznati privatni izdavač iz Dubrovnika, koji nosi i kompletni copy right za slikovni materijal (koji je hrvatsko kulturno dobro). Inače, jedna od teza koje se pojavljuju unutar te teorije je i to da su ovi grobovi najsličniji talijanskim grobovima jer ovi isto tako imaju crtkarije u zidanim grobnicama. Miloševiću je očigledno izmakla činjenica da slike u zidanim grobnicama, koje se redovito posjećuju kako zbog novih ukopa tako i za dane mrtvih,
25
Embed
Radna verzija kritičkog prikaza A. Milošević Križevi na obložnicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja I
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
Nacrt kritičkog prikaza
dr. Ante Milošević
Križevi na obložnicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja
Naklada Omega engineering d.o.o. Dubrovnik 2008.
Križevi na obložnicama i autohtoni Vlasi
U nekoliko svojih radova zadnjih godina Ante Milošević zastupa teoriju po kojoj na
prostoru Sinjskog polja u 8. i 9. st. živjelo vlaško stanovništvo različito od slavenskog
i Hrvata. Oni bi bili graničari na granici između Dalmacije i Hrvatske države. Svoje
teze najvećma temelji na grobovima koji su uglavnom nađeni na prirodnoj gredi koja
dijeli Sinjsko od Hrvatačkog polja i proteže se od Cetine do Sinja. Sama greda je i (po
njemu) navodna granica između dvije (zaraćene !) države. (Milošević 2008: 71 nap.
122). Tako bi ovo bio jedinstven slučaj pokapanja mrtvih doslovce tik uz samu
granicu.
Dio tih grobova (manji dio) ima na obložnim pločama kod stopala na istočnoj strani
groba izčrčkane urezivanjem u meku muljiku križolike znakove. Znakovi su složeni od
jednostavnih črta i reza bez neke posebne vještine, a može ih jednostavnim
jednokratnim ugledanjem, pa i bez ikakvog ugledanja, načiniti starije pučkoškolsko
dijete prosječnih sposobnosti. Radi se o najjednostavnijim mogućim grafičkim
oblicima. Rezanje perorezom po školskom stolu ili urezivanje srca u drvo zahtjeva
daleko veći psihički i fizički napor i vještinu. Dakle za urezivanje ovih znakova nije
bila potrebna nikakva kulturna tradicija. Tradicija nije postojala jer se urezi javljaju na
mlađim grobovima.
Ovim je znakovima A. Milošević posvetio i čitavu knjigu. Ako je suditi po impresumu,
ovu bogato ilustriranu knjigu, dvojezičnu s paralelnim tekstom na hrvatskom i
talijanskom, financira neki "danas jesam sutra nisam" nepoznati privatni izdavač iz
Dubrovnika, koji nosi i kompletni copy right za slikovni materijal (koji je hrvatsko
kulturno dobro). Inače, jedna od teza koje se pojavljuju unutar te teorije je i to da su
ovi grobovi najsličniji talijanskim grobovima jer ovi isto tako imaju crtkarije u zidanim
grobnicama. Miloševiću je očigledno izmakla činjenica da slike u zidanim
grobnicama, koje se redovito posjećuju kako zbog novih ukopa tako i za dane mrtvih,
2
vidi svaki posjetilac grobnica, kome su te slike i namjenjene. Črčke u grobu "vidi"
samo pokojnik.
Preuveličavanje
U njegovim radovima koji se tiču ove tematike osjeća se određena
augmentatizacija, epski, barnumovski pristup u kome se sve preuveličava kako bi se
podigla značajnost i pojačala uvjerljivost tvrdnji.
Područje eventualno jedne manje općine (dijelovi područja Sinja i Trilja)
prikazuje kao da se radi o nekoj velikoj pokrajini. On sam zaista uspoređuje
društvene i kulturne prilike u ovom dijelu sinjske općine s onima u merovinškoj Galiji i
ranofranačkom sjevernom Porajnju. (Milošević 2010: 288) Kao primjer onoga što
mislim navest ću nekoliko takvih primjera.
Groblje u Glavnicama nalazi se na jednoj prirodnoj gredi, na kojoj je istraženo
pet položaja (Gluvine Kuće, Gluvine Kuće II, Liske, Jojine Kuće i Kongor; razdaljina
između prvog i posljednjeg je manja od jednog kilometra. (Petrinec 2002.: 205), ipak,
ove položaje Milošević naziva «nalazištima» i tako ih prikazuje na kartama u svojim
radovima, kako bi izgledalo da ima više groblja. (Milošević, 2008: str.12, sl. 3; str. 29.
sl. 18 itd.) I sljedeća dva položaja (Glavnice Podgreda i Glavnice Lukšić) su toliko
blizu da se vjerojatno radi o grobnim poljima jednog jedinog naselja. Grobovi
zauzimaju položaje na uzvisinama iznad plodnih i nekada možda i plavnih polja,
prostorna analiza već na prvi pogled pokazuje tendenciju očuvanja svakog pedlja
plodnog tla. To uvjetuje rascjepkanost grobnih i naseobenih cjelina koje se smještaju
na položaje koji su poljoprivredno najmanje upotrebljivi. On povećava broj nalazišta
dijeljenjem jednoga (u stvari jedinoga gdje je gro nalaza a okolo je samo nekoliko
pojedinačnih nalaza). Dakle radi se o lokalnoj (za)seoskoj pojavi a ne o lokalnoj
općinskoj, a kamoli ne o regionalnoj pojavi.
Pojava urezivanja križeva u donožnice kao i tehnički daleko zahtjevniji
postupak izrade utora – profila, vjerojatno je povezana s rasprostranjenošću lokalnog
resursa kamena muljike, i kretanjima lokalnih klesarskih pomoćnika, koji su vjerojatno
3
služili hrvatskim knezovima prigodom izgradnje bliskih vjerskih i inih objekata koji se
spominju u njima suvremenim ispravama.
Kako se nalazi s ovih položaja ne razlikuju od nalaza s drugih starohrvatskih
groblja Milošević je izmislio novi tip naušnica, tzv. Putaljski tip. Slagali se mi s njim ili
ne u određivanju ovog tipa što je možda pravo istraživača, ne možemo se složiti s
Barnumovskim prikazivanjem tih nalaza u javnim glasilima. On naime tvrdi kako nakit
koji se javlja u grobovima s križevima odnosno «na priobalnom području srednje
Dalmacije i užem zaleđu ne postoji u ostatku područja tadašnje hrvatske države»
(Slobodna Dalmacija 27. 10. 2009.) U točki 6. Zaključka knjige ista je tvrdnja mada u
nešto blažem i zakučastijem obliku (Milošević, 2008: 93) Ta tvrdnja je netočna i ne
proističe iz materijala kako ga je obradio na prethodnim stranicama. Istina je međutim
potpuno drugačija, za sav materijal on daje paralele iz susjednih područja sa
starohrvatskim grobovima i nalazima. Trebamo li spominjati jednojagodne naušnice,
dr. sl.
Govoriti o kasnoantičkoj tradiciji na osnovu antičkih perlica iz dječjih grobova… Na
nekoliko kilometara od groblja nalaze se i Osinium i Aequum, pa igrala se djeca i
našla perlice… Ovo je u stvari i primjer interpretacije bez ikakvog antropološkog,
environementalnog i u krajnju ruku kulturnoarheološkog uvida.
Razlika je ako se kaže: na području A ima nalaza kojih nema na području B;
druga je pak tvrdnja na području A ima nalaza koji su rijetko zastupljeni na području
B, a treća je tvrdnja na području A ima nalaza koji se pojedinačno (veoma rijetko)
pojavljuju na području B. Međutim niti jedna od ovih tvrdnji ne bi bila točna, jer se u
ovom slučaju područje A i podruje B veoma malo razlikuju. Razlika je u okviru
statističkih inter-regionalnih razlika, bilo koje drugo starohrvatsko groblje se isto toliko
razlikuje od ostatka starohrvatskih nalaza. Da bi svoju tvrdnju mogao dokazati dr. A.
Milošević bi morao napraviti statističku analizu unutarnje koherencije kulture,
odnosno kulturnih nalaza, i pokazati da postoji značajna varijabilnost nalaza, veća od
uobičajene interregionalne varijabilnost.
Milošević i sam (Milošević, 2008: 30, sl. 19) daje usporedbu sa srebrnim lijevanim i
pozlaćenim naušnicama iz groba u Crkvini u Biskupiji kod Knina. Isto tako sam kaže
kako je ovaj tip naušnica uzor, znatno skromnijem «putaljskom» tipu,
4
Onako kako je prije razdvajao groblje kako bi bilo više nalazišta sada spaja
dva tipa naušnica u jedan tip kako bi ih bilo bar na pet nalazišta, a kada je spajanjem
dva tipa dobio pet nalazišta naušnica vrši sljedeću komparaciju:
«…/govori o pozlaćenim reprezentativnim grozdastim naušnicama/ Njihova
malobrojna pojava na području ranosrednjovjekovne hrvatske čini se, najprije
svjedoči sporadične trgovačke ili kakve druge kontakte koji su se između
starosjedilačkog i novodoseljenog stanovništva intenzivirali tijekom 8. i 9. stoljeća.
Ipak, učestaliji nalazi njihovih jednostavnih brončanih imitacija, tj. naušnica
«putaljskog tipa» na području bližem obali, osim što možda upućuju na tadašnju
gospodarsku dekadenciju, svjedoče i činjenicu da su one kod stanovništva na tome
prostoru bile omiljene, posebno u vrijeme kad su kao oblik tek nastajale….»
…(Milošević 2010: 277-278)
Jasno je da bogatiji Hrvati ne žive tijekom prvih stoljeća u blizini gradova, pa
su i grobovi s naušnicama isto tako dalje. Tada se povremeno još vode bitke – kakvu
nam jednu opisuje Gottschalk zastupnik krivovjerne teorije o predestinaciji koji se
sklonio na dvoru Trpimira. Položaji hrvatskih velikaša su dovoljno daleko da se ne
trebaju bojati neke brze provale iz grada. Isto tako, dovoljno daleko da ne bi bili
iznenađeni, a dovoljno blizu da bi mogli djelotvorno organizirati obranu i protuudar.
Okolica Splita je u posjedu hrvatskih knezova oni s njome raspolažu i mogu dati
pokoji posjed i Splitskoj nadbiskupiji. O tome nam svjedoče mnogobrojne darovnice.
Imamo ih sačuvane u prijepisima, pa je možda tu u kasnijim vremenima ponešto i
dodano, ali one čak i ako su falsifikati ne mogu biti potpuno izmišljene. Jasno je da
ako Trpimir daruje Putalj splitskom nadbiskupu da tamo ne žive neki moćni i bogati
Hrvati. To ne moraju biti, a ja mislim da i nisu, kmetovi jer se on odriče samo svojih
kneževskih podavanja, tj. poreza u korist crkve. Ako i ne pripadaju nekom moćnijem
hrvatskom plemstvu ovi ljudi nisu niti neki graničari koji bi branili pristup Hrvatima do
Splita kako to predlaže Milošević.
Pogledamo li na kartu rasprostranjenosti naušnica «putaljskog» tipa, iz Miloševićeva
najnovijeg rada (Milošević 2010: 272 sl. 1) odnosno ucrtamo li si sami ta nalazišta na
nekoj karti, vidjeti ćemo da je po Miloševićevoj teoriji grad Split bio odvojen od
Hrvatske države, a to znači da su SVE srednjovjekovne isprave darovnice hrvatskih
knezova u potpunosti lažne, jer se darovani posjedi nalaze unutar Miloševićeve
krajine. Ako prihvatimo ovu teoriju Hrvatska nema pisanih izvora za rani srednji
5
vijek! Idealna situacija za ovu skupinu historičara koji bi najradije povijest ispisali iz
svojih glava ne obazirući se na izvore.
Ne bi li bila logičnija interpretacija, s obzirom na postojanje luksuznih naušnica
koje nose hrvatske plemkinje i njihovih jeftinijih imitacija, da su pučanke skromnijeg
imovinskog stanja nabavile jeftiniju verziju naušnica po uzoru na one bogatije. Uzor
pogotovo u ovom kontekstu podrazumijeva i neke socijalne odnose, pa i one
nadređenosti i podređenosti. Ili naprosto neka je lokalna seljanka vidjela kneževu
dvoranku pa i ona poželjela da ima takve naušnice, pa je rekla zlataru da ih načini. Ili
je zlatar sam načinio nekoliko verzija…
U svakom slučaju to da žene iz okoline Sinja, Kaštela i Putalja nose naušnice
koje su imitacija bogatijih naušnica hrvatskih plemkinja više govori u prilog tome da
su ta područja pripadala hrvatskoj državi, pa time potvrđuju pisane izvore koji to isto
kažu.
Ovdje je Milošević barnumovski napuhavši značenje i sugerirajući drugačiji
omjer materijala od postojećeg pokušava na osnovu tako stvorenog dojma učiniti
vjerojatnom svoju interpretaciju. Kao šibicar na sajmu pokušava uvjeriti da se kuglica
nalazi ispod druge kutije šibica, ili mađioničar koji odvraćanjem pažnje izvodi svoju
iluziju neke druge realnosti.
Nastoji da zaboravite da postoji zemlja između Sinjskog polja i Splita o kojoj
govori hrvatska srednjovjekovna diplomatika i za koju prema caru Konstantinu
Porfirogenetu Splićani plaćaju hrvatskom vladaru uz godišnju plaću u zlatnicima i još
veću vrijednost u prirodninama. A to ne bi bilo moguće da između njih i Hrvata postoji
netko treći. Milošević naglašava kako je iza Cetine do mora ostalo nekoliko antičkih
toponima, ali zaboravlja da je to samo to nekoliko toponima koji su tu zato što je i
Split tu, a da se međutim odvila velika slavinizacija odnosno kroatizacija ovog
područja, što je vidljivo i u listinama, ali isto tako i bizantski car ne nazivlje Cetinu
Hipos ili nekim drugim antičkim imenom nego je naziva hrvatski Cetina. To nam
govori koje je stanovništvo tamo živjelo, o postotku tog stanovništva i postotku
očuvanja kulture govore nam onomastičke i druge paleolingvističke analize.
Koji je odnos između navodnih graničara koji brane Split i samog Splita? Da li
njima Split nešto plaća, ili oni plaćaju podavanja Splitu, o svemu tome nema nikakvih
6
spomena u dokumentima, nikakvog sjećanja na to. Nošnja, koji je odnos između
splitske nošnje i njihove, ako je neki nakit nastao pod utjecajem Bizanta i kao izraz
sklonosti prema Bizantu, onda bismo taj isti nakit trebali naći i u Splitu ali i u Zadru i
drugim bizantskim gradovima. Žene koje su se nosile po posljednjoj pariškoj modi
nosile su isti tip haljine i u Zagrebu i u Vinkovcima, ali i u Africi, Londonu, istočnoj
američkoj obali i na Divljem zapadu. Ove se žene ne nose po uzoru na Bizant nego
po uzoru na hrvatski dvor, a hrvatski se velikaši nose po uzoru na bizantski dvor, ili
možda na franački koji je odjeven u bizantsku svilu.
Kakvi su to branitelji Splita koji s tim Splitom nikakve veze nemaju. Osim toga
ako su to graničari, kako to da nema baš nikakvih vojnih nalaza, čižma, remen,
čutura, epolete, ama baš ništa. Ima li netko od tih junaka neku frakturu, zaraslu ranu,
neki znak da je poginuo u borbi? Isto tako nedostaju određenja spola koliko ima
muškaraca koliko žena. Ako pretpostavimo da naušnice nose žene onda se sve
rasprave vode o ženskim grobovima. Što je s muškarcima?
Ovdje se postavljaju teze kojima se brutalno ruši čitava hrvatska
historiografija, a bez postavljanja elementarnih pitanja i provođenja elementarnog
istraživačkog protokola. Objavljuju se nalazi bez dimenzija, karte bez omjera, nema
planova groblja, stratigrafije, položaja nalaza…
Jedan od ključnih «dokaza» da je stanovništvo od Cetine do Jadrana
pripadalo domaćem autohtonom stanovništvu, dapače Dalmatima, Miloševiću je
jedan «nalaz iz groba 7. s položaja Krugljačica u Otoku». Da se radu o Svetom
Graalu, teško da bi jedan nalaz mogao biti školovanom arheologu dokaz za bilo što.
Ne samo da se radi o jednom nalazu, nego o nalazu iz oštećenog groba (sic!!!) To je
navodno nož, nepoznatih mjera. To je i po Miloševićevim riječima «jedini takav nalaz
u ranosrednjovjekovnim grobovima u Hrvatskoj.»
U grobu su nađene i dvije naušnice od brončane žice s petljama na donjoj
polovini karike na kojima vise privjesci od tordirane žice. Datirane su u prijelaz iz 8. u
9. st. One bi navodno oponašale neke ranobizantske modele. Kako bi seljak mogao
oponašati neki oblik nakita koga nema preko sto godina? Odakle mu ideja da tako
nešto oponaša? Ovdje se uvodi u igru prežitak, međutim prežitak nije deus ex
machina, niti neki kvantni skok. Ne postoji ispričnica za nepostojanje supstrata. A
7
odgovor je u stvari banalan došao na sajam trgovac iz bizanta i donio u borši sto pari
naušnica, a pokupovali su ih momci za svoje dragane…
Problem je međutim komad železa koje je proglašen nožem, zatim i sicom
zakrivljenim mačem koju su navodno koristili Dalmati, ergo svi nalazi regije su prema
tome kao i njihovi nosioci Dalmate i potomci autohtonih Dalmata i vidi sad oni nemaju
nikakve veze s Hrvatima. Pitam se ne bi li bilo logičnije da su Dalmati opstali u onim
planinama kod Hrvata i da imaju veću vezu s Hrvatima, ako su uopće preživjeli.
Usput budi rečeno to željezo nije nož, taj nož nije sica, sica je karakterističnija
za Tračane nego za Delmate. Zato se u Rimu gladijator koji se bori sa sicom zove
tračanin (thraex). Sica izgleda drugačije od ovog crtalolikog željeza. Bez obzira na
sve to Dalmati ako su i imali sike nemaju ih već više od pola milenija. Gladijatorskih
sica isto tako nema od zabrane gladijatorskih igara (404. g. A.D.), pa ni te sice nema
nekoliko stotina godina…
Milošević čini se ipak zna što je kulturni kontinuitet samo voli primjenjivati
različite kriterije tako na drugom mjestu tvrdi: ¨… Višedijelne perlice iz Biskupije
stoga, nemaju puno toga zajedničkog s onima starijima sa sinjskoga i solinsko-
kaštelanskoga područja (osim možda zajedničkoga ima ranijeg izvora) jer ih dijeli vremenski jaz od najmanje jednog stoljeća. /podebljanje moje/ Njihova ponovna
pojava u Biskupiji, i to kao jedini takav nalaz 10. stoljeća u Hrvatskoj nije, dakle, stvar
njihova neprekinutog trajanja unutar materijalne kulture ranoga srednjega vijeka,
nego epizoda objašnjiva, između ostalog, i podatkom o tada izbjeglim Srbima u
Hrvatsku.» (Milošević 2008: 38, nap. 54)
Zašto Milošević iste kriterije ne primjeni na druge nalaze ? Sad mu je problem
jedno stoljeće a kod sice mu (kao i kod drugih nalaza na kojima gradi svoju teoriju)
nije problem jedan milenij, kod perlica smeta kad su jedini primjerak kod sice ne…
Ovdje su izgleda primijenjeni različiti aršini.
Sljedeće pitanje zašto autohtoni dalmatski graničar nosi naušnice. Da li je to
traverstit? Miloševiću uopće nije čudno da se u grobu nalaze i naušnice i ratnički
mač. Jasno da nije jer i sam zna da je taj predmet, ako je i možda bio u grobu, prije
nekakav istrošeni kuhinjski nož, koji ima malo izjedenu oštricu, eventualno kosir, a
možda neko otpalo crtalo sa pluga koje je tu slučajno nađeno. Objava bez dimenzija
8
(!) onemogućuje analizu ali s obzirom da se pored nalaze naušnice izgleda da je s
obzirom na veličinu ljudske šake ovoj «sici» drška duža od sječiva !
Ako smo definirali jedan predmet kao bojni nož, pa time implicite i nosioca kao
muškarca ratnika, pogotovo u okviru priče o nekakvim preživjelim Dalmatama
graničarima, treba se zapitati što u tom grobu rade ženski predmeti. Dakako ovakve
su rasprave u normalnom arheološkom svijetu dobrim dijelom i izlišne, kada se kopa i
objavljuju nalazi držeći se nekog elementarnog protokola, dok ovdje uopće ne znamo
koji su muški koji ženski grobovi! Da se razumijemo za to nije potrebna nikakva
antropološka analiza, to je nešto što bi svaki arheolog morao znati, mogućnost
greške je statistički nevažna (navede se tko je pregledao ostatke skeleta, prema
protokolu se navede i razina očuvanosti – koja nam je i arheološki važna jer pokazuje
i opće stanje očuvanosti groba pa time i očekivanu očuvanost ostalih nalaza, navedu
se i kriteriji, odnosno naziv protokola po kojemu je pregled izvršen) time se dobiju
bitni podaci (ako se zna što s njima). Drugo ako se radi o sumnjivom nalazu, a to ovaj
svakako jest (u istom grobu m i ž nalazi) Onda se mogu kosti odnijeti nekom
seoskom doktoru, ako već osjeća takav animozitet prema antropologiji.
Čitava je ova priča i rasprava tko su pokojnici, poput poznate priče, koja se
pripisuje Francisu Baconu, o skolastičkoj raspravi koliko konj ima zuba – a treba otići
u štalu pa izbrojiti. Treba prije svega načiniti genetičke i antropološke analize.
Arheolog istražuje materijalne ostatke kulture, i nemojmo se zavaravati, kultura je
bitnija za određivanje nacionalnosti, Puškinovi i Duma-ovi predci su možda crnci ali
Puškin je Rus a Duma Francuz. Nacionalni osjećaj je možda arheološki teško
uhvatljiv, ali postoje i materijalni ostaci iskazivanja nacionalnog identiteta. Iako nam
sami materijalni ostaci kulture, kao ni sami antropološki i genetički podaci neće reći
kako se nacionalno osjećao neki pokojnik (ukoliko se ne radi o nekim izrazitim npr
oznakama…) komparacija materijalnih i antropoloških podataka i njihovo npr.
koreliranje mogu pokazati stupanj integracije u kulturu i društvenu organizaciju.
Možemo vidjeti i što je tko od koga prihvatio… Postoje i drugi pokazatelji npr. ako
težačka žena (ovo je bio-antropološki standardno utvrdljivo) iz okolice Sinja nosi
imitaciju nakita koji nosi neka hrvatska plemkinja, onda je vjerojatno da je i ta
težakinja Hrvatica, ili je možda na putu da to postane, kao što su se integrirali Sasi i
Normani u englesku naciju.
9
Svoj osebujan smisao za brojne odnose Milošević iskazuje i u ovo tvrdnji:
«Naušnice «putaljskog tipa» koje se, dakle, kao vrsta u groblju kod Jojinih kuća tek
pojavljuju, učestalo se javljaju u Grobovima kod Gluvinih kuća 2.» (Milošević 2008:
39) Čitajući ovu rečenicu moglo bi se pomisliti da se radi o mnoštvu grobova i
mnoštvu naušnica. Što to znači da se pojavljuju. Možda svaki deseti grob ima te
naušnice? Što znači da su učestale? O koliko se naušnica uopće radi? Nažalost ovaj
podatak ćete vrlo teško naći kod Miloševića, eventualno zbrajajući podatke na
različitim dijelovima knjige. Prema M. Petrinec radi se o sveukupno četiri groba, jedan
grob 23 u Jojinim kućama, od sveukupno istraženih 36 grobova, te tri groba (grobovi
6, 11 i 21) u Gluvinim kućama 2, od sveukupno istraženih 25 grobova. (Petrinec,
2002: 205, 216, T VII-VIII.) Jedan primjerak je uvijek jedan primjerak on uvijek može
biti slučajnost, kada se radi o jednom nalazu. uvijek treba naglasiti da se radi o
jednom nalazu. Možemo li za tri groba reći da predstavljaju «učestali nalaz», 3 groba
od 25 grobova? Ako postoje zakoni velikih brojeva isto tako postoje i zakoni malih
brojeva.
Ovo bi bilo možda tek pretjerivanje kada sam Milošević ne bi upravo na tim
tvrdnjama, i na ovom brojčanom odnosu, bazirao i svoje datacije i svoju interpretaciju
nalaza. On tvrdi kako u Sinjskom polju postoji nakit navodno drugačiji od onog u
Hrvatskoj, pa mu je to dokaz da je to područje nezavisno od Hrvatske. Međutim radi
se o šaci naušnica i nekoliko ogrlica na kojima nalazimo zrna od materijala antičkog
porijekla. Možda učestalost sekundarne uporabe materijala antičke provenijencije
ima neke veze s time da su ruševine dva antička grada na nekoliko sati hoda od
groblja. Nije li to razlogom eventualnog odstupanja ovog područja.
Milošević insistira na tome ta bi njegov tzv. «putaljski tip naušnica» proizašao
iz neke «kasnoantičke» tradicije. Čudno je da se taj tip u po njemu starijim grobovima
u Jojinim kućama javlja samo jednom a kasnije postaje «učestao» isto je i sa
urezanim križevima. Ne bi li bilo logičnije da je utjecaj antike u starijim antici
vremenski bližim stupnjevima jači?
Osim toga čak i takvu kasnu antiku kako je Milošević poima dijeli jaz od više
od sto godina sa slojevima bez tih naušnica. Ne samo to. u antici ovog područja
uopće nema tih naušnica one se na sinjskom području javljaju kad i u ostatku
Hrvatske, u stvari nešto poslije onih reprezentativnijih plemenitaških pozlaćenih
naušnica koje su im služile kao uzor.
10
Interesantno je kako Milošević bira što će reći a što ne kada nešto dokazuje.
Iako rabimo konvencionalni izraz naušnice, u stvari se ne radi o naušnicama nego o
tzv. sljepoočničarkama. Prema M. Petrinec «I u grobu 6 i u grobu 11 sačuvali su se
ostaci kožnih traka na kojima su naušnice visjele. U grobu 11 veliki komad kožne
trake, zajedno s kroz njega provučenom naušnicom, još je bio zalijepljen na
sljepoočnici pokojnice, čime nam je sa sigurnošću potvrđen način njihova nošenja.»
(Petrinec, 2002: 216) Dakle radi se o načinu nošenja ovog nakita karakterističnom za
Slavene ! Rekonstrukcije izgleda tako nošenog nakita naći ćemo u svakom većem
pregledu slavenske ili ruske arheologije, iz današnje Rusije ili negdanjeg SSSR-a jer
su kod njih zbog klime bolje sačuvani organski materijali, dok kod nas pogotovo u
kraškom kraju oni nestaju. Zbog toga je bilo za očekivati da će ovaj nalaz biti daleko
više prezentiran, kako zbog rjetkoće i ekskluzivnosti, tako zbog zanimljivosti i
medijske privlačnosti. Milošević u stilu američkih advokata bira podatke koje će
iznijeti, pa naprosto izbjegava one koji mu se ne uklapaju u priču, to je advokatski a
ne znanstveni pristup.
Još jedan eklatantan primjer Miloševićeva postupanja s podacima naći ćemo u
njegovu radu «Gramatika prostora uz rijeku Cetinu» u zborniku radova uz izložbu
«U to vrijeme /2pol 6 i 1 pol. 7. st./ naime, opasnost od avaro-slavenskih
prodora postaje zaista stvarna, pa je vrlo vjerojatno da spomenuti limesi imaju svrhu
štititi prostor Sinjskog polja upravo od tih prodora. Tim su dvostrukim kasnoantičkim
limesom, čini se, ujedno i potvrđeni i povijesni podaci koji govore o dva vala
slavenskog, odnosno hrvatskog, doseljenja u Dalmaciju, dok drugi povijesni podatak
o romansko-slavenskoj granici na velikoj (u izvoru neimenovanoj) rijeci, potvrđuje
prije nekoliko desetljeća izrečenu pretpostavku da ta rijeka doista može biti Cetina.»
(Milošević, 2007: 107, podebljanje moje).
Dakle Milošević tvrdi da postoji neki izvor, (ne kaže koji !!!) koji govori o neimenovanoj rijeci koja bi bila «romano-slavenska granica. Koji bi to izvor mogao
biti?! Naravno radi se o Porfirogenetu. To potvrđuje nekoliko odlomaka dalje.
Napola prepričavajući a napola krivo navodeći Konstantina Porfirogeneta bez
navoda o kojem se djelu i kojem poglavlju radi izravno falsificira tekst !!! Tamo gdje treba stajati Dunav on u zagradi upisuje Cetina, bez da spomene da je to njegova prepravka!!!
11
Radi se o priči o tome kako je zauzeta Salona i Dalmacija. Gotovo istovjetna
priča nalazi se u dva poglavlja Porfirogenetovog djela De administrando imperio (29. i
30. poglavlje) Priča govori kako se nekad Dalmacija protezala do Dunava, i kako su
Dalmatinci svake godine mijenjali stražu na rijeci. Preko su bili Avari Slaveni,
Pofirogenet miješa ova dva naroda. Rijeka je tako velika da nisu vidjeli tko je preko
(to jasno ne može biti Cetina!) Jednom kad na drugoj strani nije bilo muškaraca oni
pređu rijeku i porobe žene i djecu. Kad su se Avari Slaveni vratili nisu znali tko ih je
porobio, pa su odlučili sačekati sljedeći napad. Iduće godine sljedeća smjena
ponovila je napad pa kad su ih Avari Slaveni pobijedili, oni se odluče osvetiti. Zato
prijeđu rijeku dođu do mjesta Klis Klisura koje je na pola puta između Salone i
Dunava tamo pobijede posadu i sljedeću smjenu koja se tamo skupljala i preodjeveni
u njihove odore s njihovim oružjem i znakovima zauzmu Salonu i ostalu Dalmaciju
osim nekoliko primorskih gradova… To je skraćeno prepričana priča o zauzeću
Salone. Zabunu izaziva riječ mjesto Klis ako se ono tumači kao današnji Klis.
Odnosno ako se pretpostavi da je točna udaljenost na pola puta od rijeke. Klis nije ni
od Cetine na pola puta nego je bliži Splitu. A tko zna koja su sve mjesta nosila ime
Klis, i da li se uopće radilo o imenu mjesta… Milošević, ne spominjući o čemu je
problem, prepričava samo 29. poglavlje u kojem se Dunav spominje samo na
početku, «Vlast ovih Romana protezala se do rijeke Dunava» Iza toga neposredno u
sljedećoj rečenici slijedi priča u kojoj kaže kako oni prelaze rijeku zaista je ne
imenujući, pa imenovao ju je u prethodnoj rečenici! U Miloševićevom «prevodu» ta
rečenica glasi: «…Jednom prilikom oni (tj. Romani ili Salonitanci) želeći prijeći rijeku
(tj Cetinu) i upoznati stanovnike s one strane rijeke, prešavši ju, nađoše nenaoružana
slavenska plemena koja se zvahu i Avari…» I tako nastavlja s upisima u zagradama i
dalje u tekstu. (Milošević, 2007: 108-109) Nakon prve rečenice prevoda koji Milošević
nudi dolaze tri točke pa se prevod nastavlja. To je nešto Milošević izbacio, a što?
Naravno rečenicu koja jasno pokazuje da se ne radi o Cetini! «I niti su oni očekivali
da s one strane rijeke ima nekih stanovnika, niti oni da ih ima s ove.»
Dakle Cetina je tako velika da ljudi ne znaju tko je s druge strane!!! Pazite sva
je rasprava u stvari suluda, jer Milošević tvrdi kako s lijeve strane Cetine postoji čitav
niz rimskih kastruma. Kako onda može biti granica na Cetini. I ovi castrumi su opet
barnumovski izraz. Možda postoji koja kula uz neku gostionicu ili neki zbijeg.
Castrum je legijski logor, pa ako uvažavajući terminologiju srednjega vijeka
dopustimo naziv kastrum i za manje utvrde, on još uvijek mora biti utvrđeni logor, s
12
objektima koji omogućuju duži boravak i izdržavanje opsade većeg broja ljudi. To je
zdanje veće od kastela ili kaštela. Turis ili kula vjerojatno su prikladniji izrazi.
Naravno da je umjesto 29. uzeo 30. poglavlje ne znam što bi učinio jer se
tamo Dunav kao Dunav spominje nekoliko puta. I drugi su razlozi koji govore kako
ova priča ima smisla jedino ako se radi o Dunavu. Hrvatski neopovjesničari iliti
posthistoričari, vole pisati povijesne radove tako da kadriraju i vremenski i prostorno
događaje koje obrađuju. nije im jasno da se neko zbivanje mora objasniti i
rekonstruirati tako da bude sukladno i konzistentno i onome što je bilo prije i onome
što je bilo kasnije, kao i onome što se zbiva izvan okvira kadra koji sagledavaju.
Kakva je to granica na Cetini i gdje su onda granice preostalih romanskih gradova?
Gdje je granica Zadru u to vrijeme?
Da nikakvog neprijateljskog neromanskog stanovništva s lijeve strane Cetine
ne može biti jasno je svakome tko zna čitati kartu, čak i ako tamo nije bio. Na lijevoj
obali Cetine nalazi se tek uzak pojas plodne zemlje, koji ne može hraniti nikog tko bi
ugrožavao Sinj. Sljedeće plodno tlo nalazi se u Livnu. Ostatak je kraški neplodan
teren po kojem je problem i hodati. Osim toga lijeva strana Cetine je niža od desne,
što znači da je u vrijeme prije meliorizacije i prije Peručke hidroelektrane Cetina
plavila više lijevu obalu pa je ona bila močvarna. Tako da je bilo i manje plodna tla
nego danas. Interesantno je da nam Milošević nudi niz lijepih fotografija koje
sugeriraju veliku plodnost Sinjskog polja. Planinske Goleti su izrezane, a one u stvari
čine većinu ovog područja.
Križevi na obložnicama
«… neki drugi arheološki momenti. Prema njima je sasvim očito da slavensko
naseljavanje polovinom 7. i hrvatsko krajem 8. stoljeća, uza sva nastojanja, nije
prodrlo dublje od sjevernoga ruba Sinjskoga polja i rijeke Cetine na istoku…
Vjerojatno iz tih razloga spomenute križeve urezane na obložnicama grobova (sl. 19)
moguće je tipološki i morfološki uspoređivati samo sa starokršćanskim primjercima, a
kada je riječ o ranosrednjovjekovnim oblicima , onda su to uglavnom /?!/ samo oni na
spomenicima u priobalju….»(Milošević 2010: 285-286)
Kao što smo vidjeli «neki drugi arheološki momenti» ne postoje. Posebnost u
nakitu kojim bi se stanovnice Sinjskog polja razlikovale od slavenskog i hrvatskog
13
svijeta, i to čak toliko da bi ih to izdvajalo kao posebnu neslavensku i nehrvatsku
naciju, dapače potomke Dalmata, obična je nestručna konstrukcija. Žene Sinjskog
polja nose naušnice koje su jeftinija imitacija hrvatskih plemkinja, i naušnice koje su
tipološki spoj navedenih u širem smislu grozdastih naušnica s naušnicama s petljama
na donjoj polovici kakve u većem broju nalazimo zapadno u Karantaniji ali i kao što
sam Milošević u drugom radu kaže: «Slični primjerci naušnica, naime, nađeni su na
više nalazišta u srednjoj Europi (u Slovačkoj, Austriji, Sloveniji i Mađarskoj), te na
Balkanu (u Dalmaciji, Albaniji i Bugarskoj).» (Milošević 2005, 277). Što ne upućuje na
njihovo autohtono a pogotovo ne na dalmatsko porijeklo. Ono što ujedinjuje
navedene prostore nisu nekakvi Dalmati nego Slaveni koji na tim prostorima žive.
Dopustit ćemo da ne mora nužno svaka osoba koja nosi te naušnice biti slavenskog
porijekla kao što ne mora svatko tko u Japanu nosi kimono biti Japanac, ali ako ne
rekonstruira životni put pojedine osobe nego kultura određenog prostora onda je
manja pogreška reći da se radi o Japancu. Tako je i kod ovih naušnica zajednički
nazivnik slavenska kultura uz moguća lokalna odstupanja, ali opet povezano sa
slavenskom kulturom. Ovo dapače nisu naušnice nego se radi (barem kod nas) o
nakitu koji se po slavenskom običaju nosio na traci oko glave, tzv.
sljepoočničarkama, što i opet govori više u prilog tome da se je radilo o slavenskom
ili slaviniziranom narodu.
Križeve urezane na obložnicama grobova moguće je tipološki i morfološki
uspoređivati ne «samo sa starokršćanskim primjercima» nego i sa istovjetnim
križevima koji se javljaju između ostalog na neolitičkoj keramici, npr.
srednjoeuropskoj linearband keramici ili ranijim križolikim simbolima u tzv.
vinčanskom pismu, pa i Cucuteni Tripolje kulturi, ako se ograničimo samo na
morfološki istovjetne oblike. No ne moramo ići tako daleko u povijest, iste oblike
nalazimo i kao kovačke znakove na karolinškim mačevima, između ostalim i
onima u starohrvatskim grobovima! Neke je od tih mačeva objavio i sam A. Milošević,
u nekim svojim radovima, a čuvaju se u muzeju u kojem je bio ravnatelj (Milošević,
2000: 131, sl. 35.). Dakle stanovnici Sinjskog polja u srednjem vijeku nose nakit koji
je imitacija nakita hrvatskih plemkinja i na grobovima urezuju simbole koji se nalaze
na mačevima hrvatskih plemića.
14
Ovi križoliki znakovi elementarnog su grafizma tako da ih je dovoljno vidjeti da
bi ih se moglo reproducirati. To znači da su kojim slučajem oni bili prisutni u ranijim
razdobljima njihova pojava ne bi nužno morala značiti tradiciju. Njih bi, naime, mogao
imitirati bilo koji došljak koji bi ih tek vidio. Dovoljno je da se takav grafem može
uklopiti u njegovu kulturu, odnosno da joj nije zbog neko razloga značajno protivan.
Tako na primjer danas u Europi će i budisti izbjegavati nošenje svastike, iako možda
smatraju da donosi sreću, a to zbog konotacija koje ona ima vezane uz II svj. rat i
nacizam.
Da su ovi znakovi i običaj njihova urezivanja u obložnice grobova postojali
prije dolaska Hrvata njihovo postojanje u vrijeme Hrvatske države ne bi značilo da to
nisu Hrvati nego starosjedioci, jer su i Hrvati mogli isti običaj prihvatiti od
starosjedilaca. Dapače i za očekivati je da novopridošlo stanovništvo prihvati pokoji
običaj i tehnologiju od starosjedilaca. Da Hrvati kojim slučajem nisu poznavali ove
križolike znakove prije svog dolaska na Jadran, nije im čak bilo niti potrebno da ih
nauče od starosjedilaca, nego su ih čak mogli samo vidjeti na pa ih reproducirati ili
upotrijebiti na neki prikladan način.
Međutim kod Miloševićeve interpretacije pojave ovog znakovlja, tj da je ono
starosjedilačko Dalmatsko, nailazimo na jedan drugi problem. Ove križolike znakove
nalazimo na nekoliko rijetkih ranokršćanskih spomenika širem području rimske
Dalmacije, provincije koja je po Dalmatima dobila ime ali je daleko veća po svom
obimu i obuhvaća i druge narode osim Dalmata, no nalazimo ih u potpuno
drugačijem kontekstu i prostorno daleko od Solina i Sinjske krajine.
Ovaj običaj obilježavanja obložnica dakle NE pripada autohtonoj tradiciji. To je
novonastali običaj koji se pojavljuje tek NAKON DOLASKA HRVATA. Dapače
grobovi koji neposredno prethode ovima s obložnicama, i to dokazano
vertikalnostratigrafskim preslojavanjem, sami su obični ukopi u rake i orijentirani S –
J, te nemaju urezanih križeva. Novi tip grobova s obložnicama mijenja orijentaciju
groba u Z-I kao u ostalim starohrvatskim grobljima tog razdoblja.
Milošević ali i drugi autori povezuju ove križeve s kršćanstvom, što je doista
vjerojatno, i takva se pretpostavka ne može odbaciti kao jedna od mogućnosti, ali nije
nužno. Radi se o jednoj vrlo ograničenoj pojavi. Kao što je lijepo vidljivo na karti
zajedničkog rada V. Gašparac Gunjača, A. Milošević (Gašparac Gunjača, Milošević:
15
2007, str. 447 sl. 7) ovi križoliki urezi nalaze se na dva groblja u Miloševićevoj krajini s granicama «od sjevernoga ruba Sinjskoga polja i rijeke Cetine na istoku» to
su Glavice čija su grobna polja protumačena kao groblja, te drugo opet blisko Turjaci
Tripaluša (na nav. karti oznaka u Brnazama). Oko ova dva groblja Miloševićevih
autohtonih Vlaho – Dalmata nalaze se još četiri groblja ali izvan tih granica, tj.
preko rijeke Cetine (Otok – Krugljačica, Trilj –Borinovac) i sjevernije od sjeverne
granice Sinjskog polja (Hrvace- Radanuše, Lučane – Bare), i to na području na koje
sam Milošević smješta Hrvate.
Kada se arheološki definira neko naselje, ali i utvrda pa i groblje, mora se
definirati i područje koje opslužuje. Može se raditi o administrativnoj, trgovačkoj ili
nekoj drugoj funkciji naselja, ili nadzorno obrambenoj funkciji utvrde, ali i groblje ima
svoje područje koje opslužuje. Kompleks grobnih ukopišta kod Glavica služi jednom
području. Zbog toga smatram da imamo odnos 4 groblja izvan i 2 unutar
Miloševićeve krajine. To je bitno i za određivanje značenja križa. Ako bi Cetina bila
granica između Hrvata i autohtonih graničara, i ako bi kao što Milošević predlaže ovi
urezi bili križevi po kojima se kršćanski autohtonci razlikuju od nekršćanskih (?!)
Hrvata, teško bismo očekivali da ti Hrvati isto imaju te križeve i to oni na samoj
granici, koji bi trebali biti najljući neprijatelji «onih» preko». Isto tako bismo očekivali
iste grobne običaje i na ostatku «Salonitanskog proširenog agera», na području
Dicma i južnije. Ako smjestimo ova groblja u geomorfologiju kraja i rasprostiranje
vegetacije i prehrambenih područja vidimo da je neodrživa i ekonomski i
organizaciono i strateški ovakva podjela na krajinu i Hrvatsku. Groblja koja se nalaze
na samim granicama jasno je da su služila i onima koji kilometar dalje, preko
umišljene granice. Upravo je takav raspored i dokaz da takva granica i nije postojala.
Jedan od argumenata kojim Milošević želi dokazati da je postojala granica
između Hrvata i nehrvata je i ime Hrvatačko polje. Dakle u Hrvatačkom polju živjeli bi
Hrvati a u Sinjskom nehrvati. Jasno mi ne znamo kad je Hrvatačko polje dobilo to
ime. Međutim ono što znamo iz zakona tvorbe riječi u hrvatskom jeziku to je da
Hrvatačko polje nije dobilo ime po narodu Hrvatima, nego po naselju Hrvace, koje je
pak najvjerojatnije dobilo ime po velikaškom plemenu Hrvatinića koji su u XV. st.
vladali ovim područjem. Paradoksalno je da je jedno od grobalja s urezanim
križevima upravo u Hrvacama, dakle prostoru koji bi prema samom Miloševiću trebao
biti hrvatski.
16
Još jedan od mnogih paradoksa njegove dokazne građe je taj da se onaj
razrušeni grob 7 iz Otoka – Krugljačica, sa sicom, navodno dalmatskim mačem,
navodno prežitkom iz dalmatskih vremena, isto tako nalazi preko Cetine, dakle opet
izvan njegove krajine! No i ovdje s obzirom da se radi o grobu s naušnicama i opet bi
taj grob bilo prikladnije pripisati Hrvatima s obzirom na postojanje ratnica kod
Slavena, i na hrvatske sestre Tugu i Bugu, kad bi to zaista bilo neko oružje.
Tu je još jedna metodološka greška. Kada postoji neki jednostavan, pa čak i
složeniji grafički simbol moguće ga je preuzeti čak i ne znajući što on znači. Ako
postoji tehnologija, znanje i vještina moguće je zanimljiv simbol nađen na polju
urezan na prethistorijskoj keramici, prenijeti rezbarenjem na drvo, vezom na tkaninu,
slikanjem na uskršnje jaje i sl. Ništa Vas u tome ne prijeći. Međutim ako ratniku
izvježbanom u sablji date rapir, postoji velika vjerojatnost da se neće vratiti iz bitke.
Oružje nije nešto što se može prenijeti samo tako, za njega je potrebna vještina i
obuka. Jedna generacija bez vježbe znači da je znanje izgubljeno. Sica ne nije
koristila od zabrane gladijatorskih igara. Mehanizmi tradicije kojima se ostvaruje
kulturni kontinuitet ovog tipa drugačiji su i podložniji arheološkoj provjeri, dakle s
obzirom da ne postoje nikakvi tragovi korištenja sice nekoliko stotina godina prije
ovog nalaza u razrušenom grobu možemo odbaciti ovu atribuciju.
S obzirom da je pojava urezanih križolikih znakova ograničena na jedno
zatvoreno i prostorno i ekološko – environmentalno područje s relativno malim
brojem praktikanata (brojimo ih u desecima) moramo smatrati da se radi o nekoj
socijalno ograničenoj možda i banalnoj socijalnoj pojavi. Možda neko lokalno
praznovjerje ili neka lokalna hereza bez većeg značenja koja nije ostala zabilježena u
izvorima. Moguće je postaviti mnoštvo pretpostavki: glagoljaši, neki predhodnici
bogumila, možda arijanci ili frontinijanci, možda strah od vampira, pa je urezan znak
križa da se ne dignu iz groba. No možda su naprosto lokalni klesari tako označavali
pripremljene obložnice za nečiji grob, npr ako je bilo 2 groba. Ili su ih obično
označavali kredom a kada je ne bi imali klesarskim šilom… To bi objasnilo zašto su
neki grobovi označeni a drugi nisu.
Treba naglasiti kada se analiziraju ovi znakovi da su oni izrađeni više kao neki
parafi u koje nije uložen gotovo nikakav trud oko estetike prezentacije. Ne vidi se
nikakvo poštovanje prema onome što bi taj znak trebao predstavljati niti bilo kakva
17
ljubav prema pokojniku. Ovi su znaci naprosto ofrlje napravljene škrabotine. To nije
nerelevantno za interpretaciju spomenika.
No, možda grubost proizlazi iz nekog željenog asketizma, ukoliko se zaista
radi o religijski motiviranoj primjeni. S te strane treba upozoriti na Basarabi (Murfatlar)
pustinjački (?) pećinski kompleks iz 9-10th st. (Curta: 1999) ili po drugima 10-11 st,