psihijatrija

1.DepresijaDepresija spada u skupinu poremećaja karakteriziranih kao poremećaji raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je teško psiho-fizičko stanje praćeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloženje karakterizira povlačenje bolesnika u sebe, potištenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomoćnost.Postoje tri glavne vrste depresije:

1. Početna laka depresija2. Srednja prolazna depresija3. Teško depresivno stanje

Simptomi promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan

napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut. poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često

događa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji osjećaj tjeskobe manjak energije nesposobnost uživanja u stvarima manjak koncentracije osjećaj zaboravljivosti negativne misli o budućnosti osjećaj krivice okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja osjećaj beznađa preokupiranost bolestima gubitak apetita i kao rezultat gubitak težine smanjena želja za seksomEpidemiologijaBroj muškaraca kod kojih će se razviti i biti dijagnosticirana depresija tijekom života iznosi 7% do 12% od ukupne muške populacije. Kod žena je taj broj nešto veći i iznosi od 20% do 25%.

2.SvijestSvijest je sposobnost razmišljanja i rasuđivanja o svijetu koji nas okružuje.Svijest je najmlađa (u filogenetskom smislu), nasloženija i isključivo ljudska psihička funkcija, koja se različito definira: svijest obuhvaća sve ono što postoji u danom trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i spoznaja postojanju vlastite svijesti (ja). Drugi definiraju svijest kao sveukupnost psihičkog doživljavanja.Neurolozi razlikuju budnost kao kvantitativnu svijest, svijest u čistom obliku bez ikakva sadržaja, koja se može vidjeti kod novorođenčadi prvih dana po rođenju, i orijentaciju (prema sebi, drugima, u vremenu i prostoru). Budnost je regulirana složenim mehanizmima retikularne formacije moždanog stabla. Svijest omogućava funkcioniranje ostalih psihičkih funkcija, jer poremećaji svijesti neminovno dovode do oštećenja drugih psihičkih funkcija.U praktičnom radu stanje svijesti se ispituje nazočnošću budnosti ili sna, kao normalno stanje svijesti, potom je li svijest normalno očuvana ili je ispitanik pospan (somnolentan), u stanju sopora ili u komi. Potom se utvrđuje je li ispitanik orijentiran prema sebi, drugim osobama, u vremenu i prostoru, nadalje doživljava li, i kako, sebe i okolinu i kakve su to promjene. I na kraju ispituju se ostale psihičke funkcije koje dovode do poremećaja stanja svijesti. Ovi poremećaji se bliže opisuju u dolje navedenim oblastima koje su posebno pobrojane.Prilikom utvrđivanja svjesnosti o unutarnjim psihičkim doživljavanjima osoba daje jasne i logičke opise svoga unutarnjem psihičkog života, što npr. kod delirantnih stanja to nije slučaj, kada je opis nejasan, djelimičan, zbrkan. Osoba može jasno da odrediti sebe sa svojim psihičkim i fizičkim karakteristikama točnim prepoznavanjem granica psihičkog doživljavanja, sopstvenog tijela s jedne strane, i okoline koja ga okružuje s druge strane. Kada je osoba pod utjecajem određenih droga i toksina ta granica je nejasna, ona npr. doživljava odvajanje svojih dijelova tijela, ili pak da pojedini predmeti u okolini čine dio njenog tijela.Također, osoba precizno razlikuje i pravilno svrstava osobe i predmete u svojoj okolini po njihovim karakteristikama. Ako je svijest poremećena, dolazi do pogrješnog svrstavanja i prepoznavanja osoba i predmeta u okolini, koji tada dobijaju drugačije osobine (iluzije), ili je pak nazočan utisak usporenog odnosno ubrzanog odvijanja događaja. Poremećaji svijesti se mogu primjetiti promatrajući ostale psihičke funkcije, koje

mogu neizravno da uvide na poremećaj svijesti, kada samim promatranjem funkcija svijesti nije moguće ili je vrlo teško otkriti neki od njenih poremećaja, kao što je slučaj kod nekih sumračnih stanja i fuga kod epileptičara. Tada je često uočljiv poremećaj pažnje, kada postoji nemogućnost održavanja, usmjeravanja i fokusiranja pažnje, što neminovno dovodi do toga da su stimulusi iz okoline nedovoljno jaki, nejasni, a njihova interpretacija je nepotpuna i pogrješna. U normalnim uvjetima to se javlja kod iscrpljenih i pospanih ispitanika, kod kojih pažnja nije nikad u potpunosti poremećena, a poslije adekvatnog odmora dolazi do potpunog oporavka psihičkih funkcija bez ikakvih posljedica. Kod organskih bolestiju mozga oscilacije poremećaja pažnje su jače izražene, česte, sa periodima normalnog funkcioniranja svijesti.Pored oštećenja funkcija pažnje nazočno je oštećenje i funkcioniranje procesa upamćivanja, koji zahtijevaju očuvane funkcije pažnje, koncentracije, opažanja i sposobnosti shvaćanja opaženog. Zbog oštećenja upamćivanja za period oštećenja svijesti postoji djelimično ili potpuno oštećenje sjećanja (amnezije), čija težina oštećenja zavisi od mnogih faktora. U stanjima djelovanja jakog afekta (ljutnja, srdžba, bijes) dolazi do suženja svijesti i u normalnih osoba, koje traje kratko, obično nekoliko minuta, i za to vrijeme postoji nesjećanje za događaje koji su se dogodili. Uopćeno govoreći svijest može biti poremećena sužavanjem obujma (polja) svijesti, kada je njena širina (prostranstvo) suženo, ili nejasnoćom sadržaja svijesti kada je ona pomućena, tj. gubitak bistrine i jasnoće svijesti. Kada je svijest sužena, a istovremeno je njen sadržaj nejasan, vidi se često kod delirija (alkoholni ili drugi organski uvjetovani). Ako je širina (obujam) svijesti očuvana, ali postoji nedovoljna jasnoća sadržaja svijesti, često pogrješna, javlja se kod shizofrenih bolesnika. Dakle, kod njih nema suženja svijesti, oštećen je njen sadržaj. Obrnuto, kod depresivnih stanja sadržaj svijesti je očuvan, jasan, ali je obujam svijesti sužen. Ista je situacija u stanju jakog afekta, npr. straha. Suženje polja svijesti je nazočno u i sumračnim stanjima.Uobičajena je podjela poremećaja svijesti na kvantitativne (kada je smanjeno reagiranje na podražaje iz vlastita tijela i iz okoline) i kvalitativne poremećaje svijesti (kada postoji suženje svijesti i nedovoljna jasnoća njena sadržaja). Za razumijevanje psihijatrije navedeno razmatranje o svijesti je uobičajeno i dovoljno. Psiholozi, sociolozi, filozofi i drugi koji se neposredno bave ovim temama razmatraju podrobnije psihičke funkcije, skladno njihovim znanstvenim potrebama.

3.ŠizofrenijaShizofrenija je psihijatrijski poremećaj koji označava često kroničnu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogađa našu sposobnost razmišljanja, s otežanom percepcijom stvarnosti, što uzrokuje promjenu ponašanja i neugodne osjećaje.Pojam shizofrenija dolazi od grč. σχίζω (schizo, podijeliti, cijepati) i φρενός (phrenos, razum, duša) i može se prevesti kao podijeljeni razum ili rascjep duše.Prvim znakom shizofrenije smatra se dijeljenje osnovne strukture razmišljanja i spoznavanja, te nemogućnost razlikovanja unutarnjih od vanjskih iskustava. Ljudi oboljeli od shizofrenije mogu se tužiti da doživljavaju halucinacije (ili se može vidjeti da reagiraju na njih), odnosno mogu izražavati stavove koji nemaju veze s realnošću. Društvena ili radna nesposobnost uz niz drugih simptoma, i nedostatak vidljivog organskog uzroka simptoma može potvrditi dijagnozu. Istraživanja nam otkrivaju da biološki i društvenokulturni faktori utiču na pojavu bolesti, dok novija istraživanja otkrivaju biokemijske i genske uzročnike neurobiologije mozga.Status shizofrenije nekima je dvojben, koji ističu manjak objektivnosti prilikom dijagnosticiranja bolesti. Trenutno ne postoji objektivan biološki test za shizofreniju, dijagnoza se bazira na iskazu pacijenta kombiniranom s opažanjima psihijatra, odnosno druge odgovorne osobe.Unatoč svom imenu, shizofrenija ne uključuje poremećaj podijeljene osobnosti, i ne valja ju miješati s poremećajem raspada (disociranja) identiteta (koji se često prikazuje na filmu i u drugim oblicima popularne kulture). Također shizofrenija i agresivno ponašanje nisu povezani.Jedan stupanj ili grana shizofrenije bazira se na paničnom strahu od nekoga ili nečega.Shizofrenija se tijekom godina više tretira kao psihološki pojam, ali uvijek postoji povezanost sa životnom pričom i s određenim problemima.

4.AlkoholizamAlkoholizam je kronična ovisnost o alkoholnim pićima.Manifestira se kroz snažnu želju za pićem, gubitkom kontrole prilikom pića, simptomima fizičkog odvikavanja i povećanom tolerancijom na alkohol. Ovisnost o alkoholu je težakpsihički poremećaj, jer dolazi do patološkog procesa, koji mijenja način na koji mozak funkcionira."Kralj Alkohol i njegov Premijer", 1820Alkoholizam na duži rok uzrokuje cijeli niz ozbiljnih zdravstvenih problema kao što su ciroza jetre, trovanje alkoholom, srčane bolesti, bubrežne bolesti kao i cijeli niz psihičkih poremećaja od kojih je

najpoznatija Korsakovljeva psihoza [1]. Kod djece majki-alkoholičarki je zabilježen cijeli niz malformacija, u daleko češćem slučaju, nego kod djece čije su majke bile ovisne o teškim opojnim drogama.Brojne su i posredne posljedice alkoholizma u obliku prometnih i nesreća na radu, odnosno povećane stope kriminaliteta s obzirom, da je učestala konzumacija alkohola jedan od važnih kriminogenih faktora.Iako je konzumacija alkoholnih pića dio kulture skoro svakog ljudskog društva, tek s pojavom industrijske revolucije se alkoholizam počeo shvaćati kao ozbiljan zdravstveni, odnosno društveni problem. To je potaklo stvaranje trezvenjačkih pokreta, koji su u nekim slučajevima od vlada ishodile cijeli niz zakonskih i drugih mjera za suzbijanje alkoholizma, od kojih je najpoznatija Prohibicija u SAD-u.EpidemiologijaSamo 2-8% populacije u Hrvatskoj nije probalo alkoholna pića – to su primarni apstinenti. Sekundarni su oni, koji su to postali liječenjem od alkoholizma.U Hrvatskoj se počinje piti u dobi od 14 do 16 godina, a sve više piju i žene. Od 1955. do 1984. godine potrošnja u Hrvatskoj raste do 8,4litara čistog alkohola po stanovniku, no ta je brojka i veća zbog nekontrolirane proizvodnje u domaćinstvima.Od 1983. do 1990. dolazi do pada potrošnje alkoholnih pića u najrazvijenijim zemljama zbog nacionalnih programa suzbijanja alkohola.Podaci Kliničke bolnice «Sestre milosrdnice» govore kako 15% odraslih muških osoba boluje od alkoholizma, a 15% ih prekomjerno pije.U Hrvatskoj je oko 200.000 do 240.000 alkoholičara, što ispada jedan alkoholičar na 19 stanovnika, a brojka je i veća zbog nemoguće potpune procjene.Faze alkoholizma Faza društvene potrošnje - Organizam se privikava na alkohol. Ponavljana konzumacija povećava

toleranciju organizma na alkohol pa konzument uzima sve veće količine alkohola za isti učinak. Faza alkoholizma - Ovisnost o alkoholu obilježena je prisilom za stalnom i ponavljanom konzumacijom

alkohola, kako bi se doživio učinak ili izbjegla apstinencijska kriza. Faza nepovratnih oštećenja - Organizam već slabije podnosi alkohol. Dovoljne su i male količine

alkohola, koje dovode do opijenosti.Nastupaju razna zdravstvena i društvena oštećenja (promjene osobnosti i ponašanja alkoholičara).

5.PercepcijaPercepcija ili Opažanje je proces kojim mozak organizira podatke dospjele iz raznih osjetila i interpretira ih tvoreći smislenu cjelinu. Percepcija nam omogućava da razne mrljeboje vidimo kao određeni predmet, da mnoštvo zvukova čujemo kao govor, da kombinaciju slatkog, kiselog i ostalih okusa okusimo kao određeno jelo itd.Perceptivna organizacijaOsnova percepcije jest organizacija podataka iz osjetilâ. Te procese proučava grana psihologije zvana geštaltizam.Naš mozak često mnoštvo objekata dijeli u grupe, i to po raznim načelima. Najpoznatija su načela bliskosti (objekti koji su bliže bit će u jednoj grupi), sličnosti (slični će objekti tvoriti jednu grupu) i zatvaranja (mozak će automatski zatvoriti "rupe" da bi percipirao poznati oblik).Odvajanje figure od pozadineU svakodnevnom je životu vrlo važno razlikovati figuru od pozadine, odnosno znati što je objekt koji gledamo, a što je njegova okolina. Sa strane je prikazana slika kod koje je to nemoguće razlikovati: moguće je vidjeti bijelu vazu na crnoj podlozi ili dva crna lica iz profila na bijeloj pozadini. No, gotovo je nemoguće vidjeti oboje istovremeno (dva lica između kojih je vaza). Treba napomenuti da je isti mehanizam vrlo čest kod auditornih podražaja, odnosno kad moramo razlikovati govor od okolne buke (vidi Kontinuitet prekinutog tona).Percepcija dubine Postoji više znakova pomoću kojih naš mozak određuje udaljenost različitih predmeta.Binokularni znakovi Binokularni su znakovi oni koji u svojoj osnovi imaju činjenicu da posjedujemo dva oka.Osnova trodimenzionalnog vida jest različitost slikâ na mrežnici (vidi stereoskopija). Zbog različitog položaja naših očiju, svako oko gleda svijet iz drugog kuta, pa se na mrežnicama stvaraju dvije različite slike. Mozak iz tih podataka "shvati" koji su objekti bliže a koji dalje, pa mi percipiramo svijet trodimezionalno.Osim različitosti slika na mrežnici, mozak za percipiranje dubine koristi i konvergenciju očiju. Kad gledamo u neki predmet, oba su naša oka usmjerena u istu točku. Što je predmet bliže, oči gledaju više "u križ", odnosno primaknute su bliže jedno drugome.

Monokularni znakovi Monokularni su znakovi oni pomoću kojih možemo percipirati dubinu i kad zažmirimo na jedno oko.Jedan od načina jest uspoređivanje relativne veličine raznih objekata te zaključivanje uz pomoć iskustva. Ako vidimo kuću kraj planine koja je prividno iste veličine kao i kuća, zaključit ćemo da je planina vrlo daleko, jer iz iskustva znamo da je nemoguće da planina bude tako mala, ili da kuća bude tako velika.Saturnovi Prirodni sateliti Diona  i RejaAko jedan objekt prekriva drugi, znat ćemo da je on ispred, odnosno da je vrlo mala vjerojatnost da je onaj drugi objekt na neki način odrezan baš tako da kroz taj dio vidimo onaj prvi objekt. Na slici sa strane vidimo Dionu kako prekriva Reju.Linearna perspektiva koristi prividno spajanje paralelnih pravaca u jednoj točki u daljini (vidi Pogrešne percepcije veličine i oblika).Promjene vida kod kretanja promatrača. Kad se promatrač gledajući u neke udaljene statične objekte kreće, kut između njih se mijenja pa promatrač može shvatiti odnos između objekata.Atmosferska perspektiva - vrlo udaljeni predmeti su često (ovisno o atmosferskim prilikama) zamućeni i plavkasti. Mozak to koristi kako bi lakše ustanovio udaljenost predmetâ. I tu se pretežno radi o iskustvu.Perceptivna konstantnost Perceptivna konstantnost nam omogućuje da neki predmet percipiramo baš kao taj predmet iz kojeg god kuta i iz koje god udaljenosti ga gledali (vidimo jabuku, telefon, CD itd.). Da nema perceptivne konstantnosti, jedan bismo predmet mogli percipirati kao beskonačno mnogo različitih predmeta (kružite oko stolice i uvijek nanovo vidite novi predmet).Perceptivne varke 

Glavni članak: Perceptivne varkePerceptivne varke (ili iluzije) su "krivo" percipirane pojave koje često mogu biti zbunjujuće. Najčešće su optičke iluzije, ali je razlika u tome što optičke varke uključuju samo pojave koje percipiraju oči, a perceptivne uključuju sve pojave koje percipiramo (na bilo koji način). Neke su perceptivne varke uzrokovane nesavršćenošću naših osjetila (tromost oka, primjerice), a neke radom našeg mozga.

6. Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova i korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje. Još se definira kao sposobnost brzog i učinkovitog snalaženja u novim i nepoznatim situacijama, a postoji i apstraktna definicija da je "inteligencija ono što se mjeri testovima inteligencije".Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine predviđanja nepouzdanim. Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.Inteligencija, mjerena IQ-om i drugim testovima, se najčešće koristi u obrazovnim, poslovnim i vojnim organizacijama zato jer je dobar pokazatelj na ponašanje pojedinca.Iako postoje razni koncepti inteligencije, najutjecajniji pristup shvaćanju inteligencije je psihometrija tj. psihometrijsko testiranje.Inteligencija se se može mjeriti testovima inteligencije, tj. IQ testovima. Mišljenje je da se ovim testovima mjeri g ili generalni faktor inteligencije (eng. general intelligence factor). Gse često dijeli na fluidnu i kristaliziranu inteligencija: GF (fluid g, fluidna inteligencija) i GC (kristalizirana inteligencija, eng. crystallized intelligence)U zavisnosti od vrijednosti IQ, visina inteligencije se može podjeliti na nekoliko grupa: Genijalnost (IQ je viši od 140) Veoma visoka inteligencija (IQ je između 120 - 140) Visoka ineteligencija (IQ je između 111-120) Prosječna inteligencija (IQ je između 90-110) Graničan stupanj inteligencije (IQ je između 70-89)Prisustvo poremećaja inteligencije sa vrijednostima IQ manjim od 70 od rođenja, ili ako su ti poremećaji nastali tokom razvoja inteligencije, onda se radi o mentalnoj retardaciji (oligofrenija), mentalna zaostalost, koja se dalje dijeli:

Laka mentalna retardacija (IQ je između 50-69) Umjerena mentalna retardacija (IQ je između 35-49) Teža mentalna retardacija (IQ je između 20-34) Teška mentalna retardacija (IQ je ispod 20)

7.PTSPPosttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska kratica PTSD izgovara se pi-ti-es-di; pravi hrvatski izgovor je pe-te-es-pe) oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava krajnje traumatično.U središtu traume je nametljivo sjećanje na središnji stresni (nasilni) događaj, poput slike i zvuka puščane vatre, vriskovi ili trenutačna tišina, ubod nožem, prasak puške, eksplozija mine , ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvukovi zrakoplova, zvukovi sirena.Nasilna djela imaju pogubnije posljedice na žrtve od posljedica prirodnih katastrofa, jer žrtve nasilja ili nasilnih događaja imaju osjećaj da su namjerno odabrane kao cilj zlostavljanja. Za žrtve zlostavljanja društveni svijet postaje opasnim mjestom u kojem ljudi iz okoline predstavljaju prijetnju sigurnosti. U pamćenje žrtve urezuje se obrazac ljudske okrutnosti zbog koje napadnuta osoba sa strahom gleda sve što imalo nalikuje samom napadu koji je izazvao traumu.U Hrvatskoj je danas taj problem veoma prisutan zbog velikog broja oboljelih kao posljedica Domovinskog rata.SimptomiOsnovni simptomi PTSP-a jesu: Ponovno proživljavanje traumatskog događaja - npr. kroz sjećanja na događaj, snove..., neki svakodnevni

događaj potakne sjećanje na traumatski događaj, aktivira se lučenje hormona stresa, žrtvi pred očima sijevaju prizori iz prošlosti, tijelo preplavljuje istim onim osjećajima koje je osjetila tijekom izvorne traume: tijelo se počne preznojavati, javi se osjećaj straha, groznica, drhtanje. Osobe kod kojih je hormon stresa preobilan ne prilagođavaju se i za razliku od osoba bez jakog traumatskog događaja koje se svakodnevnim npr. glasnim zvukovima prilagođavaju, žrtve traume reagiraju uvijek jednako, preintenzivno.

Izbjegavanje svih podsjetnika na traumu (npr. izbjegavanja odlaska na mjesto gdje se trauma dogodila, gledanje filmova sa takvim sadržajima)

Pojačana podražljivost koja se manifestira kao nesanica, razdražljivost, snižen prag na frustracije i sl.PTSP se liječi farmakoterapijom (tj. lijekovima) i psihoterapijom. Od lijekova se koriste antidepresivi i anksiolitici, te stabilizatori raspoloženja. Od psihoterapije koriste se različite tehnike prorade trauma (preplavljivanje), ali i tehnike relaksacije (npr. progresivna mišićna relaksacija).

8.SenzibilitetSENZIBILITET. To je svjesno prepoznavanje draženja perifernih završnih organa impulsa što nastaju njihovim draženjem, koji se prenose putem perifernih nerava do cerebrospiralne osovine i zatim senzitivnim putevima do senzitivne kore u kojoj se vrši prepoznavanje i sinteza. Senzibilitet stavlja individuu s okolinom i sopstvenom unutrašnjom sredinom. Senzibilitet dijelimo na:

1. Površni – eksterocitivni, koji prima impulse s površine tijela, iz kože i sluznice za dodir, bol i temperaturu,

2. Duboki – proprioceptivni koji prima impulse iz dubljih tkiva i obaviještava o međusobnom položaju dijelova tijela, orjentaciji tijela u prostoru, osječaj vibracija, pritisku i bolu u dubokim tkivima,

3. Visceralni – interoceptivni senzibilitet, koji prenosi senzacije iz unutrašnjih organa.Površni senzibilitet se prenosi putem tri neurona. Prvi neuron čine ganglijske senzitivne čelije spinalnih ganglija, zadnjih spinalnih korijenova, odnosno senzitivne ganglije kranijalnih nerava. Drugi neuron čine senzitivne čelije zadnjih rogova medulla spiralis, odnosno senzitivne čelije jedara kranijalnih nerava koje čine tractus spinothalamic, kome se priključuju senzitivna vlakna jedara kranijalnih nerava i završavaju na prednje lateralnom_jedru_talamusa.Treči neuron čine senzitivne čelije talamusa i njihovi nastavci koji formiraju put tractus talamocorticalis, čija vlakna završavaju na senzitivnim čelijama kod senzornih kortikalnih centara (girus postentralis). Prvi neuron za duboki senzibilitet su ganglijske čelije spiralnih ganglija i ganglija kranijalnih nerava i njihovi nastavci koji nakon ulaska u medullu spinalis, odnosno u zadnje vrpce se penju prema gore kao fasciculus gracilis et fasciculus cuneatus i završavaju na istoimenim jedrima početnog dijela produžene moždine i to njene stražnje strane. Drugi neuron – senzitivne čelije ovih jedara i njihovi nastavci nakon ukrštanja formiraju lemniscus medialis čija vlakna završavaju na prednjem lateralnom jedru talamusa.

Lemniscus medialisu u moždanom stablu se priključuju vlakna iz senzitivnih jedara kranijalnih živaca. Treći neuron je tractus talamo corticalis.

9.Nervni sistem uloga i podjelaNervni sistem je odgovoran za cjelokupnu motoriku, omogučuje komunikaciju sa vanjskim svijetom za vlastitu unutašnju sredinu, upravlja radom unutašnjih organa i žlijezda za unutašnjim lučenjem. Čine za CNS, PNS i autonomnog nervnog sistema.CNS – smiješten je u koštanom oklopu i na taj način zaštičen od mehaničkih povreda, a čine ga mozak i kičmena moždina. Mozak je smješten u lobanjskoj šupljini (cavum cranii) koja je sa šatorom malog mozga (tentorium cerebelli) podijeljena na prednju šupljinu u kojoj su smješteni prednji odnosno zadnji mozak. Mozak dijelimo na prednji (prosencephalon) i zadnji (rhombencephalon). Prednji mozak čine: veliki mozak (telencephalon), srednji mozak (mesencephalon) i međumozak (diencephalon). Zadnji mozak čine: pons, medulla oblongata, cerebellum.PNS. Čine ga periferni nervi, 12 kranialnih (u.oftalmicus, opticus, oculamotoris, trochlearis, vestibulo-cahlearis, glossopharyngeus, vageus, accesorius i hypoglossal) i 31 par spiralnih živaca (8 cervikalnih, 12 toracalnih, 5 lumbalnih, 5 sakralnih i 1 coccigealni živac).AUTONOMNI NERVNI SISTEM. Bez naše volje upravlja radom unutrašnjih organa i žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Čine ga simpaticus i parasimpaticus koji su međusobni antagonisti

10.Anoreksija nervozaAnoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika/ce. Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma. No budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se nalaze u pozadini, bez njih uskoro nemogući unos hrane se postupno svodi na najmanju moguću mjeru čime gube od 15 do 60% normalne tjelesne težine sve dok se jelo posve ne ukine. Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna. Paradoks je da ona od priprave i konzumiranja hrane pravi obred. Oko polovice svih anoreksičara u nekom trenutku počne patiti odbulimije. Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u mnogim vidovima života, osobito školi. Poricanje često prati njihovu izrazitu usredotočenost na to da ostanu mršavi; anoreksičari u pravilu neće htjeti priznati da nešto nije u redu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno.

11. Multipla sklerozaMultipla skleroza (MS), (lat. Sclerosis multiplex) je neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest [1]  koja prvenstveno „napada“ bijelu masu središnjeg živčanog sustava. Multipla skleroza pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinskog omotača upalno reagiraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajućom bolešću izazvanom imunološkim promjenama nepoznate etiologije.Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na „cilj“ sa zakašnjenjem, „greškama“ ili ih uopće nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljivog tijeka, javlja se neurološkim simptomima i znacima i karakteriziraju je česta pogoršanja različitog stupnja, koja se smjenjuju s naglim poboljšanjim kliničke slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti, sljepila, itd.U svijetu od multiple skleroze boluje preko dva milijuna ljudi i to uglavnom u razvijenim zemljama svijeta [2]. Bolest je nešto češća kod žena nego kod muškaraca (3:2). [3]

Jedan od prvih medicinskih opisa multiple skleroze objavio je William MacKenzie (1791.—1886.), škotski oftalmolog, opisavši slučaj dvadesettrogodišnjeg muškarca kojem je prvi simptom bolesti bio poremećaj vida, a pomoć u Londonu je potražio nakon pojaveparalize. Ubrzo su se kod ovog bolesnika razvili i poremećaj govora (dizartrija) i urinarna inkontinencija (nemogućnost zadržavanja mokraće). Svi simptomi bolesti nestali su nakon dva mjeseca, ali su se, znatno pojačani, ubrzo ponovo pojavili.Multiplu sklerozu, kao posebnu bolest, prvi put je 1868. opisao [4] francuski neurolog Jean-Martin Charcot (1825—1893).[5]Patološke nalaze u svojim istraživanjima multiple skleroze Charcot naziva skleroza s

plakovima ((fr.)). Tri osnovna simptomamultiple skleroze, koja su poznata pod općim nazivom Charcotov trijas simptoma, su: nistagmus, tremor i „pjevajući“ govor -dizartrija (što nije tipično samo za multiplu sklerozu). Kod ovih bolesnika Charcot je primjetio i promjene u kognitivnim funkcijamaopisavši ih kao „značajno slabljenje pamćenja“ i „lagani gubitak ideja“.[6]

I drugi stručnjaci prije Charcota opisivali su simptome, ilustrirtali promjene i kliničku sliku multiple skleroze. Najznačajniji među njima su britanski profesor Robert Carswell (1793—1857) i francuski profesor anatomske patologije Jean Cruveilhier (1791—1873), ali nijedan od njih nije opisao multiplu sklerozu kao zasebnu bolest.[4]. Nakon Charcotovog opisa multiple skleroze, posebne slučajeve ove bolesti opisali su još i Eugène Devic (1858.-1930.), Jozsef Balo (1895.—1979.), Paul Ferdinand Schilder (1886.—1940.) i Otto Marburg (1874.—1948.).Jedan od prvih književnih opisa multiple skleroze nalazimo u dnevniku Friedrich August Estea (1794.—1843.). Este je od multiple skleroze obolio u dvadesetosmoj godini života, a prvi simptom je bio smanjenje oštrine vida: Multipla skleroza se može pojaviti u svakom životnom dobu. Najčešće javlja između 20. i 40. godine života. Trenutno u svijetu oko 2,5 milijuna ljudi boluje od ove bolesti. Multipla skleroza se obično pojavljuje kod odraslih osoba u tridesetim godinama, ali je njena pojava moguća i kod djece mlađe od 15 godina.[9] Kod djece, odnos oboljevanja od ove bolesti između spolova može biti 3:1 (tri djevojčice na jednog dječaka).[10] Primarno progresivni podtip bolesti je češći kod oboljelih osoba počev od pedesete godine života. Kao i kod mnogih autoimunih bolesti [1] , postotak oboljelih od multiple skleroze viši je u ženskoj populaciji, s tendencijom rasta.[9][11]Kod djece, odnos oboljelih među muškarcima i ženama je još izrazitiji (3:1), dok iznad pedesete godine starosti, multipla skleroza zahvaća muškarce i žene podjednako.[12]

Kod multiple skleroze postoji epidemiološki vidljiva razlika u oboljevanju između stanovnika južne polutke i sjeverne polutke, a bolest se daleko manje javlja kod ljudi koji žive u blizini ekvatora.[9] Multipla skleroza je pet puta učestalija u klimatskim uvjetima koji vladaju u sjevernim djelovima Sjedinjenih Američkih Država, Kanadi i Europi nego u tropskim područjima i na Dalekom istoku. Klima, sunce i uzimanje vitamina D, navode se u brojnim istraživanjima kao mogući razlozi postojanja razlike u učestalosti MS u odnosu nazemljopisnu širinu.[13] Međutim, postoje i neka važna odstupanja između sjevera i juga, kao i promjene u stopama prevalence tjekom vremena. U cjelini gledano, ovaj trend se polako sve više gubi.[9] To znači da se ostali čimbenici, kao što su brojni ekološki čimbenici okoline i genetika, trebaju uzeti u obzir pri tumačenju podrijetla multiple skleroze u današnje doba.[9] U pojedinim područjima u kojima postoji veća učestalost multiple skleroze, neke etničke skupine imaju niži rizik razvoja bolesti, gdje spadaju; Semiti, Laponci,Turkmeni, američki Indijanci, kanadski Huteriti, Afrikanci, i novozelandski Maori.[14],Najugroženiji narodi i rase od multiple skleroze su europski narodi. Ugroženost je manja kod crnaca za 50%, dok je prevalenca MS najniža kod mongolskih naroda [15] . Najveću prevalencu multiple skleroze na svijetu imaju stanovnici Škotske.[16] Ekološki čimbenici  kojima je organizam bio izložen u djetinjstvu mogu imati veći utjecaj na moguću pojavu i dalji tijek multiple skleroze, kod oboljele osobe u njenom kasnijem životnom razvoju. Nekoliko studija sprovedenih kod migranata pokazuju da ukoliko se migracija dogodila prije 15 godine, ona stvara predispoziciju za razvoj multiple skleroze. Ako se migracija dogodila nakon 15 godine starosti, migrant zadržava osjetljivosti zemlje svog porijekla.Na pojavu multiple skleroze utječe godišnje doba u kome se osoba rodila. Zbog nedovoljne izloženosti suncu i oskudnog stvaranja i unosa vitamina D, pojava multiple skleroze je češća kod osoba rođenih u manje sunčanim mjesecima.Prema istraživanjima provedenim u Nizozemskoj, stres povećava rizik od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, što izravno utječe i na povećanje stupnja invalidnosti bolesnika. Kod 73 bolesnika s MS čiji su razvoj liječnici redovno pratili, zabilježeno je 457 stresnih događaja (koji su uključivali stres na poslu, financijske probleme ili smrt nekog od bliskih članova obitelji). Nakon tih događaja, zabilježena je pojava 134 pogoršanja kod 56 bolesnika, i 136 infekcija kod 57 bolesnika. Stres je bio povezan s dvostruko većim rizikom od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, ali u ovoj studiji nije bilo dokaza o pogoršanju infekcija poslije stresnih događaja.Smrtnost-Kod bolesnika koji nemaju teške simptome ili znake bolesti, stopa smrtnost nije značajno povećana.[19] Prosječan životni vijek bolesnika s multiplom sklerozom je šest do deset godina kraći nego kod zdravih osoba, i prvenstveno ovisi od životnog doba (starosti) bolesnika u trenutku pojave prvih simptoma bolesti.[20] U posljednjih nekoliko desetak godina, na osnovu brojnih izvještaja iz brojnih zemalja svijeta, primjećen je značajan pad smrtnosti od multiple skleroze.[19][21]

Etiologija -Razne teorije pokušavaju objasniti uzrok nastanka multiple skleroze kombinacijom poznatih podataka o simptomima bolesti i brojnim istraživanjima. Prema dosadašnjim saznanjima njena pojava je najvjerojatnije rezultat međudjelovanja (kombinacije) ekoloških čimbenika okoline i genetske predodređenosti, međutim do danas ovi čimbenici nisu jasno određeni.

12.Faze razvoja ličnosti Faza sticanja osnovnog poverenja – traje tokom prve godine života. Osnovni zadatak je izgrađivanje

osnovnog poverenja koje je temelj kasnijeg samoprihvatanja, ljubavi prema drugima i temelj nade. Poverenje se formira pod uticajem toplog prihvatajućeg odnosa s majkom. Međutim, ako taj odnos nije zadovoljavajuć, umesto osnovnog poverenja izgrađuje se osnovno nepoverenje koje obeležava dalji put ka idnetitetu.

Faza sticanja autonomije – traje tokom druge godine. Detetov motorni razvoj (sve veći radijus kretanja, razvoj govora, iskustvo s roditeljima oko navikavanja na čistoću) i druge okolnosti u ovom periodu omogućavaju detetu da sebe doživi kao samostalno, autonomno biće. Zadatak ove faze je sticanje samopouzadanja, osećanja moći i ponosa. Ali, odrasli svojim oštrim zahtevima često dovode do toga da umesto da sebe doživi kao moćno, dete počinje sebe da doživljava kao prljavo, loše, neposlušno.

Faza sticanja inicijative –  dešava se u toku predškolskog uzrasta. Ovde dete postaje sposobno da kroz igru i maštu menja realnost. Zadatak je izgrađivanje inicijative koja će kasnije biti osnova za težnju ka postignuću. Umesto inicijative može se tvoriti stid, otpor i agresija prema svemu što je novo i neistraženo, a osećanje krivice može da prati svaki pokušaj traganja za rešenjima koja se ne uklapaju u uobičajene, poznate okvire.

Faza usvajanja odgovornosti – odnosi se na školsko dete. Niti u jedno drugo vreme dete nije spremnije da uči brzo i zainteresovano, da odraste u smislu deljenja dužnosti, discipline, rada. Pojavljuje se učitelj s kojim dete mora da se identifikuje da bi uspešno preživelo ovu razvojnu fazu. Uporedo se menja odnos i prema roditeljima i prema sebi.  Nevešti i nezainteresovani učitelji, nevešti i suviše protektivni roditelji neće razvijati detetovu samostalnost i učiti ga da se sopstvenim trudom može doći do rezultata. Preterana zaštita i poređenje sa rezultatima druge dece mogu dovesti do nesamostalnosti ili osećanja nemoći i inferiornosti. Posledica ovoga je neusvajanje odogvornosti, ali i razvijanja osećanja manje vrednosti.

Adolescencija – predstavlja najburniji period u životnom ciklusu jer se u njemu prelamaju svi problemi i sva loša rešenja iz ranijih razvojnih faza. Sada se mladi suočavaju s izmenjenim telesnim izgledom, sa snažnim seksualnim  potrebama i s izmenjenim stavom okoline. Postepeno uključivanje vremenske dimenzije budućnosti u shvatanje vremena omogućava adolescentu da stvara svoj životni projekat. Razvoj apstraktnog mišljenja pomaže mu da i etičke kategorije razume same po sebi. Sukobi sa ranijim identifikacionim uzorima (roditeljima) postaju sve neminovniji. Ove promene imaju za cilj sintetizovanje svega što se dogodilo u ranijim razvojnim fazama i izgrađivanje pouzdanog i stabilnog osećanja identiteta. Umesto identiteta koji omogućava adolescentu da sebe doživi kao jedinstveno i neponovljivo biće i donese odluke za dalji život, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost, strepnja, neodlučnost i sumnja u pogledu sopstvene budućnosti.

Faza intimnosti – odigrava se po završetku ili pred kraj faze adolescencije. Zadatak je uspostavljanje bliskosti i intimnosti s drugim osobama. Neuspeh vodi usamljivanju, strahu od intimnosti. Umesto intimnosti razvija se pseudointimnost. Telesni kontakti često tada služe kao zamena za osećanje potpunog pripadanja, a zarobljavanje druge osobe i sputavanje njene slobode kao danak nemogućnosti da se partner prihvati bez straha za sopstveni identitet – seksualni život postaje potraga za samim sobom.

Faza stvaranja – u ovoj fazi, osoba je spremna da formira sopstvenu porodicu i da podiže potomke. Neuspeh u ovoj fazi vodi usamljenosti i osećanju duboke uskraćenosti i nezadovoljstva.

Faza integracije – odnosi se na sintezu svih dotadašnjih životnih iskustava. Ona predstavlja prihvatanje čovekovog jedinog životnog ciklusa – prihvatanje činjenice da je svako odgovoran za sopstveni život. Ovu fazu možemo nazvati i fazom mudrosti. Međutim, umesto pomirenja sa sobom i svojim izborima, osoba nastavlja život sa osećanjem da je mogla više, da su je nesrećne spoljašnje okolnosti omele, da je život trebalo drugačije da proživi – javljaju se naknadni pokušaju ostvarivanja integriteta (okrenutost sebi, traganje za smislom života, psihosomatske smetnje, hronično nezadovoljstvo sobom i drugima, priklanjanje isnstitucijama i njenim pravilima, kompulzivan rad, mrzovolja prema svemu što je novo, raste i razvija se). Loša rešenja mogu se videti i u depresivnim krizama.

13.Poremećaj razvoja ličnostiPoremećaj ličnosti je dugotrajni model unutrašnjeg doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturalnu pripadnost osobe, pervazivan je i nefleksibilan, ima početak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, stabilan je tijekom vremena, te dovodi do smetnji ili oštećenja.Stari Grci opisivali su varijacije tipa ličnosti podjelom na sangvinike, kolerike, melankolike i flegmatike. Emil Kraepelin je u 19. stoljeću povezao depresivni tip ličnosti sa melankoličnim, a hipomaničnu ličnost sa sangviničkim temperamentom. Dok je James Cowles Prichard uveo termin moral insanity i opisao osobe koje krše socijalne norme ponašanja. Sigmund Freud je prikazao različite varijante ličnosti povezujući ih sa stadijima psihoseksualnog razvoja. Karl Jaspers je 1910. godine prvi istaknuo razliku između antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihoze.Epidemiologija poremećaja ličnostiPrevalencija poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi od 10 do 13%. Prevalencije pojedinih tipova poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznose: paranoidni poremećaj ličnosti 0,5-2,5% shizotipni 3% antisocijalni 3% kod muškaraca i 1% kod žena granični poremećaj 2% histrionični poremećaj ličnosti 2-3% narcistični poremećaj ličnosti 2-16% izbjegavajući poremećaj ličnosti 0,5-1% opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti 1%Pri prosuđivanju funkcioniranja neke osobe treba uzeti u obzir etničko, kulturološko i socijalno podrijetlo. Poremećaj ličnosti ne treba miješati s problemima koji prate akulturaciju nakon imigracije ili s izražavanjem navika, običaja ili vjerskih, odnosno političkih stavova karakterističnih za kulturu iz koje potječe ta osoba. Posebice pri prosudbi osobe iz druge sredine korisno je prikupiti dodatne informacije iz izvora čije je kulturološko podrijetlo blisko toj osobi.Da bi se dijagnosticirao poremećaj ličnosti kod osobe mlađe od 18 godina, obilježja moraju postojati najmanje jednu godinu. Jedina iznimka je antisocijalni poremećaj ličnosti, koji se ne može dijagnosticirati kod osoba mlađih od 18 godina. Iako je, prema definiciji, početak poremećaja ličnosti najkasnije u ranoj odrasloj dobi, osoba ne mora privući pažnju liječnika do relativno kasne dobi.Poremećaj ličnosti može egzacerbirati nakon gubitka značajne osobe za pružanje podrške ili prethodno stabilne socijalne situacije. No, razvoj promjena ličnosti u srednjoj odrasloj dobi, ili kasnije u životu, opravdava prosudbu radi ispitivanja mogućeg postojanja promjene ličnosti zbog općeg zdravstvenog stanja ili neprepoznatog poremećaja vezanog uz psihoaktivne tvari. Neki poremećaji ličnosti, npr. antisocijalni poremećaj ličnosti dijagnosticiraju se češće kod muškaraca, a neki drugi npr. granični, histrionični, češće kod žena.Etiologija poremećaja ličnostiPrema psihodinamskom učenju poremećaji ličnosti se razvijaju zbog poremećaja psihoseksualnog razvoja i fiksacija na određene razvojne stadije. Fiksacija na oralni stadij imala bi kao posljedicu razvoj zahtjevne i ovisne osobe. Fiksacija na analnom stadiju dovela bi do opsesivnih, rigidnih i ravnodušnih osoba, među kojima su opsesivno-kompulzivne osobe. Fiksacija na falusni stadij dovela bi do histrionskog poremećaja osobnosti.Nasljedni čimbenik ima određenu ulogu u razvoju poremećaja, pogotovo antisocijalnog i graničnog poremećaja ličnosti.Neurobiološke hipoteze - shizotipni poremećaj ima nisku razinu monoaminooksidaze u trombocitima i poremećaj nesmetanog praćenja pokretima očiju. EEG promjene kod antisocijalnog i graničnog poremećaja podupiru tezu o suptilnim lezijama mozga.Razvojne sociološke koncepcije stavljaju u prvi plan odnos dijete - roditelj - sredina, psihičke traume u djetinjstvu, gubitak ili rastavu roditelja, neadekvatan odnos roditelja, mentalne probleme kod roditelja, te alkoholizam u obitelji i nasilje.Dijagnoza poremećaja ličnostiCrte ličnosti su dugotrajan model percepcije, odnosa i razmišljanja o okolini i samom sebi koji se manifestira u širokom rasponu socijalnih i osobnih situacija. Samo kad su te crte nefleksibilne, neprilagođene i uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje i subjektivne smetnje, riječ je o poremećaju ličnosti.

Bitno je obilježje poremećaja ličnosti dugotrajni model unutarnjeg doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturološku pripadnost osobe, a ispoljava se na najmanje dva od slijedećih područja: kognitivnom, emotivnom, interpersonalnom funkcioniranju ili kontroli poriva.Dugotrajni model je nefleksibilan i pervazivan u širokom rasponu osobnih i socijalnih situacija, te dovodi do klinički značajnog oštećenja socijalnog, radnog ili drugih važnih područja funkcioniranja. Model je stabilan i dugog trajanja, a početak se može pratiti unatrag do adolescencije ili rane odrasle dobi. Model nije bolje opisan kao ispoljavanje ili posljedica drugog duševnog poremećaja i ne nastaje zbog izravnih fizioloških učinaka neke psihoaktivne tvari.Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se ispoljiti do rane odrasle dobi. Crte ličnosti kojima se definiraju ovi poremećaji moraju se također razlučiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama ili prolaznim duševnim stanjima. Liječnik treba procijeniti stabilnost crta ličnosti tijekom vremena i u različitim situacijama. Iako je katkad dovoljan jedan razgovor da se postavi dijagnoza, često je potrebno obaviti više od jednog razgovora i to tijekom duljeg razdoblja. Procjenu može činit složenom i činjenica da karakteristike koje definiraju poremećaj ličnosti osoba ne mora smatrati problematičnima. Dodatni podaci iz drugih izvora mogu pomoći u rješavanju ove poteškoće.Klasifikacija i klinička slika poremećaja ličnostiParanoidni poremećaj ličnostiParanoidni poremećaj ličnosti karakterizira pervazivno nepovjerenje i sumnjičavost prema drugim osobama, tako da se njihovi motivi tumače kao zlonamjerni, počinje do rane odrasle dobi i očituje se u raznim situacijama.Osobe s ovim poremećajem pretpostavljaju bez dovoljne utemeljenosti da će ih drugi ljudi iskoristiti, prevariti ili im naškoditi. Sumnjaju, na temelju malo ili nimalo dokaza, da drugi ljudi kuju protiv njih zavjere ili da će ih iznenada napasti, u bilo koje vrijeme i bez razloga. Zaokupljeni su neopravdanim sumnjama o lojalnosti i povjerljivosti svojih prijatelja i suradnika. Ako upadnu u nevolje, očekuju da će ih prijatelji ili napasti ili ignorirati. Odbijaju se povjeriti ili postati nekome bliski, jer se boje da će podaci koje pruže biti uporabljeni protiv njih. Nuđenje pomoći mogu shvatiti kao kritiku da se sami ne snalaze dobro. Osobe s ovim poremećajem mogu biti patološki ljubomorne, često sumnjaju u vjernost bračnog ili seksualnog partnera bez opravdanja.Shizoidni poremećaj ličnostiBitno obilježje ovog poremećaja ličnosti je pervazivni model nezainteresiranosti za socijalne odnose i ograničenog raspona izražavanja emocija u interpersonalnim situacijama. Često se čine društveno izoliranim i biraju aktivnosti ili hobije koji ne uključuju interakciju s drugim ljudima. Ove osobe nemaju bliskih prijatelja ili povjerljivih osoba.Shizotipni poremećaj ličnostiBitno obilježje ovog poremećaja ličnosti je pervazivni model socijalnih i interpersonalnih deficita izraženih akutnom nelagodom u bliskim odnosima, kao i iskrivljenim kognitivnim i perceptualnim poimanjem i ekscentričnostima ponašanja.Antisocijalni poremećaj ličnostiPervazivni model zanemarivanja i nepoštivanja prava drugih ljudi koji počinje u djetinjstvu ili adolescenciji i nastavlja se u odrasloj dobi. Osobe s ovim poremećajem ličnosti ne pokoravaju se socijalnim normama, mogu opetovano činiti kažnjiva djela. Ne obaziru se na želje, prava ili osjećaje drugih ljudi. Model impulzivnosti može se ispoljiti nedostatkom planiranja unaprijed.Granični poremećaj ličnosti (emocionalno nestabilna ličnost)Bitno obilježje ovog poremećaja ličnosti je nestabilnost u međuljudskim odnosima, slici samoga sebe i osjećajima, te izrazita impulzivnost koja počinje u ranoj odrasloj dobi i ispoljava se raznim situacijama.Histrionski poremećaj ličnostiPervazivna i pretjerana emocionalnost i traženje pažnje. Osobe s ovim poremećajem ličnosti osjećaju se neugodno ili smatraju da nisu cijenjene ako nisu u središtu pažnje. Ove osobe imaju stil govora koji je pretjerano impresionistički i nedostaje mu pojedinosti. Važna mišljenja iznose s dramatičnim prizvukom, no razlozi koji su u pozadini obično su neodređeni i difuzni, bez činjenica i pojedinosti koji bi ih podkrijepili.Narcistički poremećaj ličnostiModel osjećaja veličine, potrebe za divljenjem i nedostatka suosjećanja koji počinju prije rane zrelosti i ispoljava se u raznim situacijama.

Izbjegavajući poremećaj ličnostiModel socijalne inhibiranosti, osjećaja manje vrijednosti i prevelike osjetljivosti na negativnu prosudbu koji počinje do rane odrasle dobi.Ovisni poremećaj ličnostiPretjerana potreba osobe da se o njoj netko brine, koja dovodi do submisivnog ponašanja, te do straha od separacije.Opsesivno - kompulzivni poremećaj ličnostiBitno obilježje je zaokupljenost redom, savršenstvom, te mentalnom i interpersonalnom kontrolom, po cijenu fleksibilnosti, otvorenosti i učinkovitosti.Diferencijalna dijagnozaMnogo specifičnih kriterija poremećaja ličnosti opisuje obilježja koja su također karakteristična i za epizode duševnih poremećaja. Paranoidni, shizoidni i shizotipni poremećaj ličnosti mogu biti povezani s psihotičnim poremećajem. Poremećaje ličnosti treba razlučiti i od crta ličnosti koje ne dostižu prag poremećaja ličnosti. Crte ličnosti dijagnosticiraju se kao poremećaji ličnosti samo kada su nefleksibilne, neprilagođene i postojane, te uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje ili subjektivne smetnje.Liječenje poremećaja ličnostiLiječenje uključuje uporabu psihofarmaka uz psihoterapijske metode (bihevioralna terapija, kratka analitički orijentirana terapija, suportivna terapija).

14.Neurotski poremećajNeurotski poremećaji se ubrajaju među najzastupljenije i najčešće u odnosu na druge psihijatrijske poremećaje. Obično se javljaju u mlađem životnom dobu i u velikoj meri remete svakodnevno funkcionisanje pojedinaca u onim godinama kada su najaktivniji i radno sposobni. Jedan od većih problema u vezi sa neurotskim poremećajima jeste taj što se većina osoba koje pate od ovog poremećaja ne javljaju za pomoć, već pokušavaju sami sebe da leče i prevladaju teškoće koje ovi poremećaji izazivaju. Takvo ”samolečenje” često podrazumeva zloupotrebu anksiolitika i drugih lekova, alkohola i psihoaktivnih supstanci. Najnovije statistike kažu da samo 1/3 osoba obolelih od anksioznih poremećaja traži medicinsku pomoć i zbrinjavanje.U savremenim klasifikacijama mentalnih oboljenja izraz ”neurotski” više se ne upotrebljava, ali obzirom da je odomaćen u psihijatrijskom rečniku, služićemo se njime u opisu pojedinačnih kategorija anksioznih oboljenja.Ono što je zajedničko za sve neurotske poremećaje jeste anksioznost: ona se ispoljava u svakoj dijagnostičkoj kategoriji ove grupe poremećaja.Koji neurotski poremećaji postoje?Prema MKB-10 klasifikaciji, neurotski, sa stresom povezani i somatoformni poremećaji podrazumevaju sledeće poremećaje:

fobične anksiozne poremećaje (u koji spadaju fobije kao što su socijalna fobija, agorafobija i druge specifične fobije)

druge anksiozne poremećaje kao što su panični poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj, mešoviti anksiozno-depresivni sindrom)

opsesivno kompulzivne poremećaje reakciju na težak stres i poremećaje prilagođavanja disocijativne (konverzivne) poremećaje somatoformne poremećaje

Fobični anksiozni poremećajiOvu grupu poremećaja karakteriše izbegavanje određenih situacija koje okidaju fobičnu reakciju, do te mere da izbegavanje remeti normalan tok života. Izbegavanje je posredovano strahom, nesrazmerno je stvarnoj opasnosti od nekog objekta odnosno situacije, do te mere da i sama fobična osoba uočava njegovu neutemeljenost. Najpoznatije fobije su agorafobija – strah od javnih i otvorenih prostora, odnosno od gubitka kontrole na takvom prostoru; socijalna fobija – strah od socijalnih situacija u čijoj je osnovi strah od negativne evaluacije od strane drugih; niz specifičnih fobija kao što su aerofobija (strah od letenja), akrofobija (strah od visine), dementofobija (strah od ludila), ksenofobija (strah od stranaca), klaustrofobija (strah od zatvorenog prostora), itd.Panični poremećajPanični poremećaj karakteriše iznenadan i snažan napad skupa simptoma kao što su otežano disanje, lupanje srca, bol u grudima, osećaj gušenja, mučnine, vrtoglavice, snažne nelagode, straha od smrti, od ludila i osećaja gubitka kontrole. Često se uz ove simptome javljaju depersonalizacija i derealizacija (izmenjeno viđenje

sopstvenog tela i spoljašnjeg sveta). Često su povezani sa agorafobijom – u slučaju da se panični napad dogodi na ulici ili javnom mestu, moguće je da će se kao posledica razviti strah od tih mesta opisan kao agorafobija.Generalizovani anksiozni poremećajOsnovno obeležje ovog poremećaja jeste trajna anksioznost: osoba je hronično zabrinuta zbog raznih stvari, ima doživljaj smanjene ili nikakve kontrole, praćeni razdražljivošću, nesnicom, besom, nemogućnošću koncentracije. Prisutne su i telesne tegobe kao što su znojenje, crvenjenje, lupanje srca, stomačna nadraženost, mišićna napetost, vlažni dlanovi, suva usta, knedla u grlu i tako dalje.Opsesivno-kompulzivni poremećajOKP je anksiozni poremećaj u kojem je um trajno preplavljen mislima nad kojima osoba nema nikakvu kontrolu, pa je prisiljena da neprekidno ponavlja određene radnje, što u značajnoj meri remeti svakodnevno funkcionisanje i dovodi do intenzivnog stresa. Opsesije su intruzivne i ponavljajuće misli koje su neželjene i iracionalne, dok kompulzije predstavljaju ponavljana ponašanja, pri čemu se osoba oseća prisiljenom na izvođenje tih ponašanja da bi ublažila stres i povratila osećaj kontrole nad svojim ponašanjem.Reakcija na težak stres i poremećaj prilagođavanjaOva dijagnostička kategorija obuhvata sledeće poremećaje:

1. Akutnu reakciju na stres – intenzivna reakcija na izuzetne mentalne i fizičke stresore kao prolazna traumatska iskustva koja predstavljaju ozbiljnu pretnju sigurnosti ili fizičkom integritetu subjekta ili njemu bliskih osoba. Neki od tih stresora su prirodne katastrofe, nesreće, kriminalni napad, silovanje, požar, itd.

2. Posttraumatski stresni poremećaj – javlja se kao odložena, odnosno produžena reakcija na stresni događaj velikog intenziteta, a uključuje snažan strah i osećaj bespomoćnosti. Tipični simptomi PTSP-a su ponovno preživljavanje traumatskog događaja kroz flešbekove – iznenadna i nekontrolabilna sećanja na događaj, dnevne fantazije, noćne more; zatim emocionalna otupljenost, povlačenje od ljudi, izbegavanje aktivnosti koje mogu podsetiti na traumu. U okviru ovog poremećaja česti su panični napadi, agresivnost, depresija ili suicidne ideje.

3. Poremećaje prilagođavanja – MKB-10 definiše ih kao ”stanje subjektivne patnje i emocionalne poremećenosti koje remeti socijalno funkcionisanje, a nastaje u periodu adaptacije na značajne životne promene ili kao posledica stresnih životnih događaja”.

Disocijativni poremećajiZajednički imenitelj svih disocijativnih poremećaja jeste parcijalan ili potpun gubitak normalne integracije između sećanja na prošle događaje, svesnosti sopstvenog identiteta i neposrednih senzacija, uključujući i kontrole pokreta tela. Disocijativni (konverzivni) poremećaji su disocijativna amnezija, disocijativna fuga, disocijativni stupor, disocijativni poremećaji pokreta i motorike, disocijativne konvuzije, disocijativna anestezija i senzorni gubitak.Somatoformni poremećajiSomatoformni poremećaji odlikuju se nekim od sledećih karakteristika: česte žalbe pacijenata na različite telesne tegobe za koje ne postoji organsko objašnjenje, izražena zabrinutost pacijenta za svoje zdravlje i samim tim narušen kvalitet svakodnevnog funkcionisanja. Uobičajeni simptomi na koje se pacijenti žale su glavobolja, konstantan umor, bolovi u stomaku, leđima i grudima, probavni, genitalni, urninarni simptomi, lupanje srca, trnjenje nogu i ruku itd.Dele se na:

1. Somatizacioni poremećaj – čiji simptomi su gastrointestinalne, kardiovaskularne, urogenitalne prirode.2. Hipohondrijski poremećaj – koji karakteriše snažno uverenje pacijenta da boluje od najmanje jedne

teške i neizlečive bolesti, što ga dovodi u stanje intenzivne patnje i poremećenog funkcionisanja.3. Sindrom psihogenog bola – u kom se pacijent žali na konstantan bol u jednom od sistema organa u

periodu od minimum šest meseci, a da organski uzrok bola nije moguće utvrditi.Kako se leče neurotski poremećaji?Neurotski poremećaji danas se uspešno leče kombinacijom psihofarmaka i psihoterapijom.

15.Struktura ličnostiFrojd govori o tri strukture koje čine ličnost: id, ego i superego- Id – Id je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca,

sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz ida. Ego i superego ne bi mogli funkcionisati bez ida. Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugodnosti kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulsivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon).

Ego – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcioniše po principu realnosti. Frojd       kaže da je ego tu da bi kontrolisao id, da bi ga ograničio, usmjerio… On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcioniše bez ida.

      Superego – to je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen, nego se

razvija socijalizacijom.   On     je moralni čuvar ličnosti. Na osnovu usađenih normi on sudi šta je dobro a šta loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcioniše po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da superego ne ode previše u idealnost. Frojd u superegu razlikuje 2 strukture:

 Ego- ideal– razvija se pod uticajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti

 Od tri strukture koje čine ličnost za Frojda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi na nesvjesnom nivou ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri, ali ga najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj. 16.Liječenje psihozaLečenje U ovom poglavlju ćete saznati: ˇ         koje su terapijske mogućnostiˇ         koliko dugo traje lečenjeˇ         koje se nuspojave mogu javiti tokom lečenja Kako se leče shizofreni poremećaji? Bolesnik i njegova porodica moraju da nauče da je bolesnik posebno osetljiv, te da treba izbegavati sve situacije koje bi mogle da aktiviraju bolest, kao na primer preterani stres. U takvim slučajevima će naročito biti važna psihosocijalna terapija.Tokom psihosocijalne terapije bolesnik i njegova porodica naučiće kako da se nose s bolešću i problemima u vezi sa njom. Na taj način se može smanjiti opterećenje vezano za bolest. Razgovarajte sa lekarom o tome koja je terapija najprikladnija u vašem konkretnom slučaju (dodatna psihoterapija, rehabilitacija, porodična terapija itd.). Naročito ako se bolest javlja po prvi put, važno je učestvovanje u psihoedukativnom programu. Tokom rada u grupama bolesnici i članovi njihovih porodica biće detaljno obavešteni o samoj bolesti, njenom toku i mogućnostima lečenja. Da bi se ponovo uspostavila poremećena ravnoteža prenosa nadražaja u mozgu potrebno je medikamentozno lečenje neurolepticima.Za lečenje stanja straha, depresija i poremećaja spavanja lekar će morati, pored neuroleptika, ponekad da prepiše i druge lekove.Najbolji rezultati se postižu kombinacijom medikamentoznog lečenja neurolepticima i psihosocijalne terapije. Zašto lekovi?Mnogi ljudi sumnjaju da se psihička bolest može lečiti lekovima. Lekovi su, me|utim, jedina mogućnost za lečenje akutnih simptoma neke psihoze i najuspešnija zaštita od ponovnog izbijanja bolesti. Bez primene lekova bolesnik uopšte neće biti u stanju da prihvati psihosocijalnu terapiju. Postoji niz razloga za uzimanje lekova Život ponovo postaje jednostavniji, a kontakti sa porodicom, prijateljima i kolegama na poslu znatno lakši. Bolesnik će opet početi da se zanima za razne stvari i da se bavi svojim hobijima.Moći će ponovo da se koncentriše, pa će rad postati lakši. Moći će opet da se raduje!  

S obzirom na to da svaki organizam drugačije reaguje na lekove, lekar će morati da ustanovi koji neuroleptik i u kojoj dozi je najbolji za svakog pojedinog bolesnika. Cilj lečenja je uspešno suzbijanje simptoma uz najmanje moguće nuspojave. Možda će biti nephodno probati više neuroleptika pre nego što se pronađe najdelotvorniji. Bolesnici koji započinju sa lečenjem često postaju nestrpljivi jer se simptomi ne smanjuju odmah. Može se desiti da lečenje izazove određene nuspojave pre nego što se uoči "dobar" učinak lečenja. Bolesnici zato misle da im lek ne pomaže. Potrebno je, međutim, neko određeno vreme pre nego što neuroleptici razviju svoje potpuno delovanje. Glavni simptomi (halucinacije, sumanute ideje) nestaju većinom u razdoblju od nekoliko nedelja lečenja. Šta će se desiti ako ne uzimate lekove? Bez primene medikamentoznog lečenja dolazi mnogo češće do recidiva (pogoršanja), a potrebni su i češći i duži boravci u bolnici. Verovatnoća pojave recidiva (pogoršanja)untar prve 2 godine Bez lečenja                        oko 85 % Uz dovoljno dugo lečenje   oko 10 % Vrlo je važan intenzivan kontakt bolesinka sa lekarom kako bi se pravovremeno primetilo pogoršanje simptoma ili nuspojava, da bi se odmah mogle preduzeti odgovarajuće protivmere. Zašto lečenje treba nastaviti, iako su nestali akutni simptomi? Posebna osetljivost (vulnerabilnost) bolesnika ne prestaje posle nestanka simptoma. Zbog toga bolesniku i dalje treba zaštita koju mu pružaju neuroleptici. Na taj način se sprečava ponovno pojavljivanje bolesti. Dugotrajnim lečenjem malim dozama neuroleptika postiže se smanjenje osetljivosti i na taj način sprečava recidiv (tj. pogoršanje, prim.prev. u daljem tekstu pominaće se samo kao "recidiv"). Takav učinak se može postići samo ako bolesnik i posle poboljšanja akutnih simptoma i dalje uzima neuroleptike. Lečenjem neurolepticima može da se smanji rizik od pojave recidiva na 15-20 % Koliko dugo traje lečenje neurolepticima? Da bi se sprečila ponovna pojava simptoma i novo izbijanje bolesti treba neuroleptike uzimati duže vreme, najčešće više godina (profilaksa recidiva). Postoje međunarodne smernice koje propisuju trajanje lečenja radi profilakse recidiva. Prva pojava bolesti: Lečenje neurolepticima bi posle povlačenja simptoma trebalo nastaviti najmanje 1-2 godine.Posle recidiva: Rizik pojave novog recidiva još je veši nego kod prvog izbijanja bolesti. Lečenje bi trebalo nastaviti najmanje 5 godina.Kod posebno teških recidiva treba zaštitu neurolepticima sprovoditi čitav život! Lekar treba u svakom pojedinom slučaju da odredi potrebno individualno trajanje lečenja, uzevši u obzir dotadašnji tok i težinu bolesti! 

17.NrkomanijaNarkomanija je stanje periodičnog ili hroničnog trovanja, štetnog za pojedinca, kao i za društvo, prouzrokovanog ponavljanim uzimanjem prirodnih ili sintetičkih droga.KOJE SU KARAKTERISTIKE NARKOMANIJE? To je sindrom sastavljen iz sledećih simptoma:- neodoljiva želja da se nastavi uzimanje droge i da se droga nabavi po svaku cenu;

-          postojanje tolerancije, usled dugotrajnog uzimanja droge, sa tendencijom da se doza droge povećava;

-          postojanje psihičke ili fizičke, ili i psihičke i fizičke zavisnosti;-          pojava apstinencijalnog sindroma posle naglog prekida uzimanja droge;-          izmena ponašanja narkomana, sa svim štetnim posledicama po njega samog i po njegovu

okolinu i društvo.RAZLOZI  PRVOG UZIMANJA DROGE i DALJEG EKSPERIMENTISANJA?1. radoznalost;2. druženje sa narkomanima (ugledanja, imitacija, indentifikacija), često u vidu želje za očuvanjem prijateljstva sa vršnjacima koji uzimaju drogu;3. sugestija induktora (starijeg, iskusnijeg narkomana);4. lična nesigurnost;5. u cilju samoanalize;

6. potreba za dokazivanjem „zrelosti“;7. buntovništvo;8. oslobadjanje od osećanja dosade;9. nespremnost za suočavanje sa problemima u porodici ili školi;10. ili zbog dr. loših medjuljudskih odnosa u užem ili širem okruženju. KAKO SE RAZVIJA ZAVISNOST OD DROGA? Zloupotreba droga u adolescenciji obično prolazi kroz 5 faza:FAZA POSMATRAČA koja počinje radoznalošću, koja je praćena nedovoljnom informisanošću mlade osobe.FAZA PRVOG OPROBAVANJA u kojoj mlada osoba stiče prva iskustva sa drogama (ili alkoholom) najčešće u društvu vršnjaka. Bez dovoljno razvijenog samopouzdanja i iz snažne želje da se oseti prihvaćenom medju vršnjacima koji uzimaju drogu, mlada osoba ih sve češće imitira. Verovatno je fascinirana vršnjacima koji piju ili koriste drogu jer joj izgleda da se oni mnogo bolje zabavljaju. Lako prihvata mitove koji su uobičajeni medju mladima: da to svi rade, da to nije ništa strašno, da se upotreba droge može kontrolisati, da se može koristiti bez posledica.FAZA EKSPERIMENTISANJA  sa različitim PAS, mlada osoba uči kako da koristi droge i otkriva da pomoću njih može da menja svoje raspoloženje. Koristi ih povremeno, obično samo vikendom i isključivo u društvu, na žurkama, kada neko drugi nabavi i donese drogu. U ovoj fazi se obično koriste takozvane „uvodne droge“ (alkohol, duvan, marihuana i lekovi za smirenje).PERIOD ZAPOČINJANJA REDOVNE UPOTREBE tj. ZLOUPOTREBE karakteriše žudnja za drogom, odnosno njenim efektima. Mlada osoba, na osnovu sopstvenog iskustva, razvija svoj lični odnos prema drogi, nalazi svoje izvore za nabavku, ima svoj pribor. Korišćenje droge ne vezuje više za grupu vršnjaka, već za odredjene situacije kada želi da se „opusti“. Drogu koristi svakog vikenda, a ponekad i radnim danom. Sve se više udaljava od porodičnih, školskih i društvenih obaveza i vrednosti.PERIOD ZAVISNOSTI  karakteriše preokupiranost drogom i njenim efektima. Mlada osoba gubi kontrolu nad svojim životom. Sve njene misli i aktivnosti usredsredjene su na nabavku i korišćenje droge. Kada ne može da dodje do droge, ispoljava se apstinencijalna kriza i neraspoloženje. Kada nema droge ova mlada osoba se oseća bolesno, apatična je, umorna i zna da je jedini način da olakša patnje ponovno uzimanje droge. Tako ulazi u začarani krug. Daljim korišćenjem droge mlada osoba ulazi u fazu „života u paklu“ kada droge ne pružaju više nikakvo zadovoljstvo, ali postoji snažna potreba i pritisak da se one uzmu da bi se osoba smirila, da bi se izbegla kriza. Koristi sve jače droge, najčešće intravenskim putem. Telesno i psihički osoba vidljivo propada, samodestruktivna je učestalije. RAZLOZI KASNIJE ZLOUPOTREBE DROGE?1. osećanje prijatnosti;2. iščekivanje izuzetnog efekta droge;3. bekstvo od stvarnosti;4. želja za euforičnim efektima;5. lična nesigurnost; NAJČEŠĆI OBLICI ANTISOCIJALNOG PONAŠANJA NARKOMANA?1. laži i obmanjivanja;2. zapostavljanje lične higijene i škole;3. otudjenje stvari;4. kradja;5. prosjačenje;6. obijanje apoteka;7. prostituisanje;8. distribucija droge (dilovanje);9. neovlašćena proizvodnja, prerada i prodaja droga;10. krijumčarenje;11. falsifikovanje recepata. NAJČEŠĆI DUŠEVNI POREMEĆAJI KOD NARKOMANA?1. psihopatološke pojave (vizije, iluzije, halucinacije, strah, dezorijentisanost, panika,...);2. psihoze;3. pokušaji samoubistva;4. karakterne promene.

18.Biloški poremećaj• Biološki pristup psihologiji i psihijatriji temelji se na uvjerenju da su tjelesno i psihičko zdravlje usko

povezani i međusobno uslovljeni.• Biologijska psihijatrija stoji na stanovištu kako duševni život čovjeka ima biološku podlogu• Bez pravilne moždane funkcije nema pravilnog psihičkog funkcionisanja• U osnovi normalnih psihičkih pojava i duševnih poremećaja nalaze se poremećaji bioloških procesa i

funkcija koje je moguće biološki korigovati. • Etiologija različitih poremećaja se promatra kroz dobno različito strukturirane biološke, psihološke i

socijalne sisteme. Patofiziološka podloga psihičkih poremećaja

• Neurorazvojni poremećaji • Neurodegenerativni poremećaji• Posljedica stvaranja endogenih opijata• Neuroendokrinološki poremećaji• Neuroimunološki poremećaji• Neurobiohemijski

PSIHIJATRIJSKA GENETIKA• Psihijatrijska genetika zasniva se na primjeni postignuća i metoda populacijske genetike,

imunogenetike, citogenetike, molekulske genetike i farmakogenetike. • Koriste se metode rodoslova, metode blizanaca, adopcije, a posebno aktuelne metode rekombinacije

DNA-otkrivanje lokacije gena na hromosomu i stvaranje genskih mapa.

19.Mentalni poremećaj

Mentalni poremećaji odlikuju se izmenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili nekom kombinacijom ovih elemenata), koji su udruženi sa nelagodnošću i poremećenim funkcionisanjem, najčešće tokom dužeg vremenskog perioda. Simptomi mentalnih poremećaja variraju od blagih do veoma ozbiljnih, što zavisi od vrste mentalnog poremećaja, same osobe, njene porodice i socioekonomskog okruženja.Tokom života, svaka osoba iskusi osećanje izolovanosti, usamljenosti ili emocionalne nelagodnosti. Ovo su, najčešće, normalne, kratkotrajne reakcije na teške situacije, pre nego simptomi mentalnih poremećaja. Ljudi uče da izlaze na kraj sa teškim osećanjima, kao što to čine i sa teškim situacijama. Međutim, u nekim slučajevima, trajanje i jačina bolnih osećanja ili izmenjenih obrazaca mišljenja mogu ozbiljno uticati na svakodnevni život osobe. Uobičajeni odbrambeni mehanizmi više nisu dovoljni, i ovim ljudima može postati potrebna pomoć da povrate ravnotežu i da se vrate na nivo punog funkcionisanja.Mentalno zdravlje je bitno za svakodnevni život, isto koliko i fizičko zdravlje. Štaviše, ona se prožimaju. Osobe sa telesnim zdravstvenim problemima često osećaju napetost ili neraspoloženje. Osobe sa mentalnim poremećajima često razvijaju telesne simptome ili bolesti (npr. gubitak telesne težine). Uopšte, osećanja, stavovi i misaoni obrasci snažno utiču na doživljavanje sopstvenog telesnog zdravlja ili bolesti, i mogu uticati kako na tok bolesti tako i na uspešnost lečenja.Takođe treba znati da se više mentalnih poremećaja mogu javljati i zajedno. Na primer, osoba može istovremeno biti depresivna i imati neki od anksioznih poremećaja.KOD KOGA SE JAVLJAJU MENTALNI POREMEĆAJI?  Mentalni poremećaji se mogu javiti kod ljudi svih profesija, nivoa obrazovanja, nivoa prihoda i kultura. Može se reći da na mentalne poremećaje niko nije imun. KAKO MENTALNI POREMEĆAJI UTIČU NA LJUDE?  Početak većine mentalnih poremećaja vezan je za adolescenciju i rano zrelo doba, što utiče na postignuća u obrazovanju, profesionalne prilike i uspehe, kao i na oblik i prirodu međuljudskih odnosa. Ovaj uticaj se često odražava na čitav život jedne osobe.Suštinski elementi koji smanjuju uticaj mentalnih poremećaja na minimum su: blagovremeno prepoznavanje poremećaja, adekvatno lečenje i prihvatanje lečenja, sigurnost koju pružaju socijalna podrška, zadovoljavajući prihodi, uslovi stanovanja, obrazovne mogućnosti. Mentalni poremećaji veoma utiču na porodicu obolelog. Prvo, porodica se suočava sa teškim odlukama koje su vezane za prihvatanje lečenja, hospitalizacije i kontakt sa članom porodice koji je oboleo. Kod svih članova porodice javlja se napetost zbog neizvesne budućnosti i zabrinutost zbog bolesti koja može biti onesposobljavajuća. Porodica brine i to je veoma iscrpljuje. Ponekad,

među članovima porodice može postojati strah da su oni prouzrokovali bolest. Ne treba zaboraviti da troškovi lečenja, vreme provedeno na bolovanju, kao i bilo kakva dodatna podrška, predstavljaju ozbiljan finansijski teret za porodicu obolelog. Stigma udružena sa mentalnim poremećajima često vodi do izolovanosti članova porodice obolelog iz zajednice i isključivanja iz njihive mreže socijalne podrške. STIGMA I DISKRIMINACIJA KOJE SU POVEZANE SA MENTALNIM POREMEĆAJIMAŠTA UZROKUJE MENTALNE POREMEĆAJE?    Istraživanja sugerišu da su mentalni poremećaji rezultat složene interakcije genetskih, bioloških faktora, kao i faktora ličnosti i sredine. Međutim, mozak je završni put za kontrolu ponašanja, razmišljanja, raspoloženja. U ovom trenutku, veze između specifičnih vidova izmenjenog moždanog funkcionisanja i pojedinih mentalnih poremećaja nisu u potpunosti razjašnjene. Kod većine mentalnih poremećaja uočeno je njihovo češčće pojavljivanje kod članova bliže porodice obolelog, što sugeriše genetsku osnovu poremećaja. Dokazi proistekli iz nekih istraživanja ukazuju da specifični genetski faktori koji utiču na moždanu hemiju, doprinose pojavi i napredovanju mentalnih poremećaja. Međutim, sve je više dokaza da promene u moždanom funkcionisanju mogu da se jave i kao odgovor na faktore sredine, kao što su: traumatsko iskustvo, hroničan stres ili različite vrste lišavanja. Drugim rečima, interakcija između moždane biologije i proživljenih iskustava je, po svemu sudeći, dvosmerna. Iz razloga koji mogu biti biološki, psihosocijalni, ili i jedni i drugi, pol i starosno doba utiču na stope mentalnih poremećaja. Sredinski faktori, kao što su porodična situacija, pritisci i izazovi na radnom mestu, socioekonomski status osobe, mogu ubrzati pojavu bolesti ili njeno pogoršanje. Izbor životnih stilova (npr. zloupotreba psihoaktivnih supstanci) i naučeni obrasci mišljenja i ponašanja mogu uticati na pojavu, tok i ishod mentalnog poremećaja.