Prvi zakonski akt koji je obvezivao liječnike da

TRAJNA MEDICINSKA IZOBRAZBA U HRVATSKOJ

Prof.dr.sc. Ljiljana Randić, dr.med.

Predsjednica Povjerenstva za TMI HRVATSKE LIJEČNIČKE KOMORE

Trajna medicinska izobrazba (TMI) je proces cjeloživotnog učenja, nakon završenog dodiplomskog i poslijediplomskog studija.

Glavna svrha TMI je sustavno praćenje najnovijih medicinskih otkrića i tehnologija, uz usvajanje novih teorijskih saznanja i praktičnih vještina.

Prvi zakonski akt koji je obvezivao liječnike da unapređuju svoja stručna znanja potpisao je Napoleon još

1803. godine.

Nakon toga u mnogim je europskim zemljama u periodu od 1878. do 1896. započeo proces organizirane edukacije liječnika.

Prije Drugog svjetskog rata mogućnost trajne medicinske edukacije postojala je praktički u svim europskim zemljama, ali ni kontrola niti evaluacija takve edukacije nije postojala, kao ni suradnja među pojedinim državama.

• .

Tek osnutkom Europske zajednice (EZ) započelo je ujednačavanje svih triju oblika medicinske izobrazbe, dodiplomske, poslijediplomske i trajne medicinske edukacije, a sve sa ciljem da se olakša sve prisutnija želja i potreba liječnika da se izobražavaju i rade u različitim zemljama EU, pa i šire.

Posebno se naglašava neophodnost da se sva tri oblika medicinske edukacije sagledaju kao neprekinuti niz medicinske izobrazbe.

Unatoč nastojanjima da se ujednači cjelokupna medicinska izobrazba u Europi i u svijetu, priličan napredak je za sada postignut samo u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi.

Nema nikakve sumnje da je TMI neophodna za pružanje dobre i suvremene zdravstvene skrbi.

Stoga gotovo u svim Europskim državama postoji sustav TMI, a u mnogima od njih je i zakonski reguliran.

Glavna razlika između pojedinih zemalja je u prihvaćanju TMI kao dobrovoljne ili kao obvezatne aktivnosti.

Neovisno o tome da li je TMI dobrovoljna ili obavezna, svaki liječnik mora prihvatiti osobnu odgovornost za trajno održavanje svoje profesionalne osposobljenosti, što se može postići samo aktivnim sudjelovanjem u različitim oblicima TMI.

Većina liječnika u Hrvatskoj oduvijek je pratila suvremena medicinska dostignuća i primijenjvala ih u svojoj praksi, ali je sve to ovisilo isključivo o njihovoj dobroj volji.

Godine 1993. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u čl. 114 određena je obveza TMI za sve zdravstvene radnike, kao i proces izdavanja i obnavljanja dozvola za samostalan rad - licenciranje i relicenciranje.

Istim je Zakonom u čl.164 utvrđena obveza osnivanja zdravstvenih komora, pa je tako 1995. ponovno osnovana Hrvatska liječnička komora (HLK) u čiju nadležnost, između ostalog, spada i vrednovanje TMI (čl. 114), te licenciranje liječnika s relicenciranjem svakih 6 godina.

Zakonom je također određeno da svi liječnici u Hrvatskoj, koji rade u izravnoj zdravstvenoj zaštiti stanovništva, moraju bitii članovi HLK koja im izdaje licencu – dozvolu za samostalan rad.

Liječnici se također obvezuju na sudjelovanje u TMI kako bi bili u tijeku suvremenih znanja i vještina potrebnih za bolje postavljanje dijagnoze i liječenje svojih pacijenata.

Istovremeno, sudjelovanjem u TMI, sakupljaju odgovarajući broj bodova potrebnih za obnavljanje licence.

HRVATSKA LIJEČNIČKA KOMORA dobila je tako zakonske ovlasti da bude centralna nacionalna institucija za evaluaciju TMI, izdavanje i obnavljanje odobrenja za samostalan rad liječnika u Republici Hrvatskoj.

Tijekom 1996. svih 11.024 tadašnjih liječnika u RH, koji su imali položen državni ispit i već su bili uključeni u obavljanje različitih oblika zdravstvene zaštite, dobili su svoju prvu dozvolu za samostalan rad.

Svi ti liječnici, ukoliko su i dalje htjeli obavljati liječnički posao, bili su dužni tijekom 2002. obnoviti svoje licence.

Jedini uvjet za relicenciranje bilo je aktivno sudjelovanje u TMI, što se moralo dokazati s najmanje 120 sakupljenih bodova iz različitih oblika TMI (20 godišnje).

Oni koji to nisu uspjeli morali su pristupiti ispitu .

Na prvim licencama izdanim 1996. nije bila naznačena ni specijalnost niti uža specijalnost; bile su to jedinstvene dozvole za samostalan rad liječnika. Tek od prvog relicenciranja 2002. godine licence su se počele izdavati za određenu specijalnost odnosno užu specijalnost.

Vrsta, način i vrednovanje TMI regulirani su Pravilnikom HLK o sadržaju, rokovima i postupku TMI i provjeri stručnosti liječnika. Pravilnik se od 1995. do danas u nekoliko navrata mijenjao i nadopunjavao novim sadržajima. Prema najnovijoj verziji Pravilnika vrednuju se aktivno i pasivno sudjelovanje na:

međunarodnom kongresu domaćem kongresu tečaju TMI 1. kategorije ostalim tečajevima simpoziju u Hrvatskoj sa ili bez međunarodnog učešća simpoziju u inozemstvu stručnim sastancima itd.

položen specijalistički i/ili subspecijalistički ispit kao i završen poslijediplomski stručni studij

stjecanje znanstvenog stupnja Mr.sc. stjecanje znanstvenog stupnja Dr.sc. stjecanje naziva “primarijus” objavljivanje radova u znanstvenim i stručnim

medicinskim časopisima objavljivanje knjige ili poglavlja u knjizi uredništvo knjige. rješavanje testova u pisanom ili elektroničkom obliku itd.

Osim toga bodovi TMI mogu su dobiti i za:

magisterij znanosti 30 bodova

doktorat znanosti 60 bodova

završeni stručni poslijediplomski studij 20 bodova

specijalistički ispit 60 bodova subspecijalistički ispit 30 bodova primarijat 30 bodova

. PUBLIKACIJEznanstveni ili stručni članak

prvi autor ostali autori

tiskan u časopisu koji se citira u “CURRENT CONTENTS” ili “SCIENCE CITATION INDEX”

20 bodova ukupno 20 bodova

tiskan u časopisu koji se citira u “INDEX MEDICUS” ili “EXCERPTA MEDICA”

10 bodova ukupno 10 bodova

tiskan u neindeksiranim publikacijama

8 bodova ukupno 8 bodova

autori sažetaka ili postera na kongresu i slično, koji nisu bili prisutni

svaki po 4 boda

knjiga do 40 bodova

urednik knjige do 30 bodova

poglavlje u knjizi ukupno do 20 bodova:prvi autor 10 bodova,ostali koautori 10 bodova

urednik indeksiranog časopisa

10 bodova godišnje

Od ukupno 120 bodova potrebnih za relicenciranje, najviše 50% smije biti iz istog oblika TMI.

Isto tako najmanje 50% bodova mora biti iz specijalnosti za koju je izdana licenca čije se obnavljanje traži, a preostalih 50% može biti iz ostalih medicinskih grana.

Ovi uvjeti za obnavljanje licence i nisu previše zahtjevni jer je prihvaćena optimistična pretpostavka prema kojoj će svi oni koji sudjeluju u aktivnostima TMI iz toga nešto i naučiti, a naučeno i primijeniti u praksi.

Bodovi se, naime, najčešće dodijeljuju samo na temelju prisustva nekima od oblika TMI.

Unatoč tome, mnogi su liječnici s negodovanjem i ljutnjom dočekali promjenu dobrovoljnog u obavezni način TMI, uz odgovarajuće sakupljanje propisanih bodova kao dokaza izvršenja obveze.

Tu su ljutnju, posve neopravdano, usmjerili prema HLK kojoj je samo jedna od Zakonom predviđenih ovlasti postalo licenciranje liječnika, a sukladno tome i nadzor i vrednovanje TMI kao najvažnijeg uvjeta za relicenciranje.

Jedina predvidiva alternativa ovakvom načinu stjecanja uvjeta za relicenciranje bilo bi, a u nekim zemljama svijeta već i jeste, da liječnicima za obnavljanje licence nije dovoljno samo dokazivanje sudjelovanja u TMI, već oni moraju i demonstrirati da su njihovo trenutačno znanje i vještine u skladu sa suvremenim dostignućima medicinske znanosti i struke.

• Nakon prvog masovnog relicenciranja koje je uslijedilo 2002. godine, strasti su se polako počele smirivati jer su svi oni koji su sakupili traženi broj bodova postali svijesni činjenice da to i nije posebno teška obveza, a onima koji tu obvezu nisu ozbiljno shvatili nije preostalo ništa drugo nego da pristupe ispitu.

• Uvjerena sam da se upravo njima više nikada ne će dogoditi da ne sakupe dovoljan broj bodova za relicenciranje!

Ako, u budućnosti, HLK bude htjela i/ili morala prihvatiti ovakve, mnogo strože uvjete za relicenciranje, što ja osobno mislim da će se, prije ili kasnije, i dogoditi, naši će članovi postati još ogorčeniji na nove propise.