2010 · Proroci, naime, govore o nečemu što će se do-goditi na kraju danâ, a što njihovu proroštvu da-je neizbježan eshatološki prizvuk. Izraz »na kraju danâ« sam po sebi

od 28. studenoga do 24. prosinca 2010.od 28. studenoga do 24. prosinca 2010.od 28. studenoga do 24. prosinca 2010.od 28. studenoga do 24. prosinca 2010.od 28. studenoga do 24. prosinca 2010.

Došašće – liturgija nade

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVII. • cijena: 13 kn1212122010

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2010 12God. XXVII. (2010.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Preobrazbena snaga nade

naša tema: Došašće – liturgija nade 2 Doći će Gospodin u Hram svoj…, D. Runje

Nada u molitvama došašća, I. Šaško

Iščekujući blaženu nadu, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:I. Raguž, A. Vučković, I. Šaško,S. Slišković, Ž. Tanjić

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće blažene Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini 38 Nek uniđe Gospodin, M. Martinjak

Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje,S. Grgat

trenutak: pisma čitatelja 40 Kršćansko i građansko ime na krštenju?

A. Gaudí, Bazilika Svete Obitelji, Barcelona

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 12-2010

DPreobrazbena snaga nade

Došašće je vrijeme nade. Ta će rečenica, bez sumnje, biti izgova-rana mnogo puta i u ovogodišnjemu vremenu došašća, ali ona kao da danas više ne odzvanja nadom. Ljudi su do te mjere za-

okupljeni sadašnjošću i njezinim brigama da je i sama krjepost nade ili ufanja usredotočena na očekivanja koja su u potpunosti ostvariva i is-crpiva u sadašnjemu trenutku. Nada katkada za ljude znači očekivati ono što su zaslužili, ono što im pripada, a ne uspiju postići. Prepuštaju se nadi tek kada su iscrpljene sve druge moći. Kršćanska nada, među-tim, nije tek neko pričuvno sredstvo gospodarenja životom. Ona pret-hodi i rasvjetljava sveukupno kršćaninovo djelovanje. Protegnuta je iz sadašnjosti u zbilju koja je onkraj vremena, prema nezasluženome Da-ru, prema onomu što u potpunosti ne poznajemo i što nas sada izaziva i sili na radikalnu promjenu života.

Kršćanstvo danas suživi sa svijetom koji kao da nema nade. Mnogi pokušaji izgrađivanja svijeta na nekim drukčijim, nekršćanskim vrijed-nosnim načelima, kroz čitavo stoljeće koje je iza nas, pokazali su nam da »u povijesti nije moguće privesti povijest njezinom ispunjenju« (J. Moltmann). Čovjek, premda se čini da sve više ‘usmjerava’ povijest, ne može biti tvorac smisla u povijesti jer je i sam povijesno biće, stvore-nje. Ako se smisao povijesti ne nalazi u povijesti, nužno se nameće po-treba otvaranja transcendentnom svijetu, Bogu i njegovu smislu, kojeg objavljuje i daruje svijetu. Nada je krjepost, božanski dar, kojim uspi-jevamo premostiti vrijeme i vječnost, svakidašnja iščekivanja i nadu u kojoj se skriva ispunjenje svake nade. U nadi povijest zadobiva smisao i vrijednost.

Naša je nada »izmjerena« otvorenošću vječnosti te mjerom u kojoj vječnost prožima i usmjerava naš životni hod. Pisac Poslanice Hebre-jima naziva nadu »pouzdanim i čvrstim sidrom duše što ulazi u unu-trašnjost, iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus« (Heb 6,19-20). Kršćanski je život usidren u nadi, u spasenjskoj budućnosti prema kojoj prežemo. Iz onoga čemu se nadamo spoznajemo sebe i svijet, kao i svoje poslanje u svijetu. Liturgija, ukoliko je autentična, živi u trajnoj rastegnutosti između spomena i nade, unoseći tako darovano spasenje u život Crkve. Došašće nas odgaja za nadu, za strpljivost u čekanju, za bistrenje pogleda vjere. Živimo iz nade jer – u nadi smo spašeni!

Urednik

NAŠA TEMA

2


LDoći će Gospodin u Hram svoj...Kristov dolazak u slici »Novoga hrama«

Domagoj Runje

Liturgijska starozavjetna čitanja kroz vrijeme Došašća uokvirena su u dva teksta koji, svaki na svoj način, govore o mjestu Božjega prebivanja s ljudima. Na prvu nedjelju Došašća ciklusa »A« sluša-

mo odlomak iz proroka Izaije koji govori o Gori doma Gospodnjega (Iz 2,1-5), a na jutarnjoj misi 24. prosinca odlomak iz Druge knjige o Samu-elu (2Sam 7,1-5. -8b-12.14a.16) u kojem kralj David namjerava Kovčegu Božjem umjesto šatora sagraditi kuću. Ista tema Božjega prebivališta na-lazi se i u ostalim adventskim čitanjima, ali nam već i ova dva spomenu-ta okvirna teksta daju temeljno usmjerenje za ispravno shvaćanje njiho-ve središnje poruke.

Na putu prema Gori doma GospodnjegaViđenje proroka Izaije o Gori doma Gospodnjega, »koja će biti postav-ljena iznad svih gora«, povezano je s određenim poteškoćama glede vre-mena nastanka teksta (Iz 2,1-5), a činjenica da isto proroštvo s ponekom malom razlikom nalazimo i u proroka Miheja (4,1-4) izaziva pitanja i o njegovu pravom autoru. Međutim, osim istoga proroštva zajedničko Mi-heju i Izaiji jest i to da su bili suvremenici pa prema tome i svjedoci iste povijesne situacije svoga vremena. U tom smislu iste riječi izgovorene od dvojice različitih proroka koji žive u istom vremenu i prostoru, unatoč otvorenim pitanjima na razini povijesno-kritičke analize teksta, zapravo samo pojačavaju njihovu važnost i značenje.

U vrijeme proroka Izaije i Miheja Judeja, s Jeruzalemom kao sre-dištem, bila je razdirana i iznutra i izvana. Iznutra je vladala društve-na nepravda te licemjerno bogoštovlje od kojega Bog odvraća oči (usp. Iz 1,12-17; Mih 3,1-4), a izvana su velike sile Asirije i Egipta odmjerava-le snage preko leđa drugih malih kraljevstava s kojima Judeja nije bila u najboljim odnosima. Tako se usred proročkih vapaja koji uzdišu nad ta-

Biblijska teologija došašća temeljito je

ukorijenjena u otajstvu hrama kao mjesta

Božjeg prebivanja među ljudima. Istinski hram

zapravo je Božje djelo, a ne plod ljudskih ruku. No, bilo da putuje kao

šator ili stoji na Gori Gospodnjoj, Bog u svoj hram dolazi samo zato

da bude s čovjekom. Tako i s druge strane, čovjek dolazi u hram

samo zato da bi se obratio Bogu. Božji

dolazak nije takav da ga se može samo mirno

čekati, nego se za nj treba i pripraviti.

3

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220101220101212201012kvim teškim stanjem, koje vodi prema propasti zemlje i razorenju Jeruzalema i njegova hrama, uzdiže optimistično proroštvo o »Gori Gospod-njoj« koja se uzdiže iznad svih gora i brjegova.

Biblijski stručnjaci uglavnom se slažu da se to proroštvo u oba slučaja (Iz 2,1-5 i Mih 4,1-4) od-nosi na vrijeme povratka iz babilonskoga sužanj-stva. Budući pak da su Izaija i Mihej živjeli go-tovo dva stoljeća prije, to također otvara pitanja s obzirom na vrijeme nastanka teksta i njegova pravoga autora. No, sve ako je proroštvo o Gori Gospodnjoj i naknadni umetak u Izaijinu i Mihe-jevu proročku knjigu, ono i tada po svome znače-nju nadilazi povijesni trenutak svoga nastanka.

Proroci, naime, govore o nečemu što će se do-goditi na kraju danâ, a što njihovu proroštvu da-je neizbježan eshatološki prizvuk. Izraz »na kraju danâ« sam po sebi ne određuje točan kronološki trenutak kada će taj kraj nastupiti, ali je nedvoj-beno riječ o budućem času. Času koji se još nije dogodio, ali se njegov pojavak već nazire.

Imamo li, čitajući te proročke riječi, pred očima ipak povijesnu sliku povratnikâ iz babi-lonskoga sužanjstva, lako uočavamo još jedan eshatološki podatak. Naime, premda je u po-vratku iz babilonskoga sužanjstva prvenstveno riječ o Židovima koji se, zahvaljujući ediktu per-zijskog kralja Kira koji je osvojio Babilon, vraća-ju u svoju zemlju da bi ponovno izgradili razo-reni grad Jeruzalem s njegovim hramom (usp. 2Ljet 36,22-23; Ezr 1,1-3), taj događaj u Izaijinu i Mihejinu proroštvu nije viđen kao čin nacio-nalne i vjerske obnove samo jednoga naroda.

Gora doma Gospodnjega doduše geografski je točno smještena na Sion, tj. na mjestu jeruza-lemskoga hrama, ali na tu Goru ne će se uspi-njati samo židovski povratnici iz sužanjstva, ne-go svi narodi i plemena. I to s točno određenim ciljem. Iz Siona će izaći Zakon, a iz Jeruzalema Riječ Gospodnja, pa svi narodi hrle onamo da bi čuli Riječ i poučili se u Zakonu. Eshatološki događaj na kraju danâ viđen je prema tome kao vrijeme kada će svi narodi biti obasjani svjetlom punine Božje objave. Jeruzalem sa svojim hra-mom bit će zajednički cilj zemaljskog putova-nja svih naroda koji žude nasititi se spoznajom Božje riječi. Hodeći tako prema istom cilju i s

istom nakanom, narodi se više ne će sukoblja-vati u boju i umjesto ratovanju učit će se Gos-podnjem zakonu. Plod svega toga jest mir ko-ji se slikovito prikazuje prekivanjem mačeva u plugove i kopljâ u srpove. Čovjek koji umjesto oružja drži u rukama poljodjelski alat kao da je ponovno postavljen u rajski vrt da ga obrađuje i čuva (usp. Post 2,15). Tako i narodi koji uzlaze na Goru doma Gospodnjega kao da idu na mje-sto u kojem je čovjek bio prije svoga prvoga gri-jeha, to jest u vrijeme kada njegov odnos s Bo-gom, a onda i sa svekolikim stvorenjem, nije bio ničim poremećen.

Gospodin na putu s narodomPovorka narodâ i plemenâ koji uzlaze na Goru doma Gospodnjega u Iz 2,1-5, nadopunja se da-lje kod proroka Izaije s još dvije slike od kojih jednu gledamo na božićnoj danjoj misi, a druga nam se očituje na svetkovinu Bogojavljenja.

U božićnom prvom čitanju (Iz 52,7-10), gle-damo kako »ljupke noge glasonoše radosti« na-vješćuju mir, sreću i spasenje, kao znak Božje-ga kraljevanja. Vrijeme nastanka ovoga teksta također se veže uz povratak iz babilonskoga su-žanjstva, povratak koji se ovdje sadržajno i zna-

1212

Priprava za gradnju hrama proročki je navještajNovoga hrama, kojeg je Bog podigao u Kristu.

(M. Chagall: Besalelova priprava za gradnju hrama)

NAŠA TEMA

4


knjizi Izlaska nalazi se već u Božjoj objavi Moj-siju u gorućem grmu (Izl 3,1 – 4,14). Mojsije, naime, treba otići faraonu i reći mu: »Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da ode-mo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinese-mo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.« (Izl 3,18) No, u tom trenutku Mojsije ne zna ni što zapravo tre-ba prinijeti za žrtvu niti kako to učiniti. Zato iz Egipta narod treba izići sa svom svojom stokom i, ukratko, sa svime što ima (Izl 10,25-26). Po-tom će Bog, kada dođu do Sinaja, na licu mjesta objaviti što treba prinijeti za žrtvu. Tako se me-đu ostalim propisima koje Bog u sinajskoj obja-vi daje Mojsiju nalazi i nacrt za gradnju Šatora sastanka, sa svom potrebnom opremom i posu-đem te opis bogoslužja i žrtava koje se svakod-nevno trebaju prinositi na žrtveniku pred Šato-rom (Izl 25,1 – 31,11).

No, prema tijeku biblijskoga pripovijedanja izgradnja samoga svetišta ne počinje dok se ne riješi novonastala kriza sa zlatnim teletom u ko-joj se postavlja pitanje tko je pravi Bog i gospo-dar Izraelov i tko dalje vodi narod kroz pustinju do obećane zemlje. Je li to Jahve, Bog Abrahamov Izakov i Jakovljev, koji se objavio Mojsiju u goru-ćem grmu i sada mu govori na Sinaju, ili je to zlat-no tele koje su Izraelci napravili vlastitim rukama (usp. Izl 32,8)? I tek nakon što je zlatno tele sa-trveno u prah (Izl 32,20), Mojsije može razapeti Šator sastanka (Izl 33,7), a u doprinosima za nje-govu izgradnju narod sudjeluje s neviđenim odu-ševljenjem: »A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u nje-mu i za posvećena odijela. Strčaše se muževi i že-ne: svi koje je srce vuklo...« (Izl 35,21-22)

Kada je Šator sastanka sagrađen i u njemu sve postavljeno na svoje mjesto, Slava Gospod-nja ispunila je Prebivalište. Time završava knji-ga Izlaska i od toga trenutka Bog koji je dotada govorio iz gorućega grma, oblaka i groma, u sno-vima i viđenjima, tada govori iz Šatora sastanka (usp. Lev 1,1). Slava Božja ići će dalje pred naro-dom čitavim putem u obećanu zemlju, a što će se ondje dogoditi govori naše posljednje adventsko međašno čitanje iz druge knjige o Samuelu.

čenjski izričito uspo-ređuje s utemeljujućim

događajem spasenjske povijesti izabranoga naro-

da, a to je izlazak iz egipat-skoga ropstva (usp. Iz 52,4).

Dok se povorka povratnika vraća iz sužanjstva, prorok se

u svom viđenju već nalazi u Jeruzalemu te zajedno

s gradskim stražari-ma promatra kako se

s povratkom progna-nika na Sion vraća i Gos-

podin. Drugim riječima, slika Boga koji se vraća na Si-

on podrazumijeva da za vrije-me sužanjstva Bog nije ‘ostao’

na Sionu i ondje čekao kad će se narod vratiti. Jednako kao i u do-

gađaju izlaska iz egipatskoga rop-stva, Bog ne čeka svoj narod tek na

cilju njegova putovanja u obećanoj ze-mlji, nego ga izvodi iz ropstva i, uza sve nesporazume, hodi zajedno s njime či-tavim putem kroz pustinju.

Druga Izaijina slika također je u izravnoj vezi s teologijom Izlaska. U Iz 60,1-6 vidimo kako se Slava Gos-podnja već pojavljuje nad Jeruzale-mom, dok povorka narodâ s natova-renim devama donosi blago, zlato i tamjan. Zlato je za hramsko posuđe, a tamjan za hramske obrede. Tako, dok u Iz 2,1-5 narodi i plemena idu na Go-ru Gospodnju da bi ih s nje obasja-lo svjetlo Zakona i Gospodnje rije-či, ovdje je svrha njihova putovanja upotpunjena aktivnim sudjelova-njem u samoj izgradnji hrama, a po-tom i u hramskom bogoslužju.

Paralelni događaj iz knjige Izla-ska nalazi se u opisu gradnje sveti-šta, Šatora sastanka (Izl 35,4-35). Prva naznaka o pustinjskom bogo-

služnom mjestu u

NAŠA TEMA Došašće – liturgija nade



da, a to je izlazak iz egipat-skoga ropstva (usp.










Druga Izaijina slika također je u izravnoj vezi s teologijom Izlaska. U

60,1-6 vidimo kako se Slava Gos-podnja već pojavljuje nad Jeruzale-mom, dok povorka narodâ s natova-renim devama donosi blago, zlato i tamjan. Zlato je za hramsko posuđe, a tamjan za hramske obrede. Tako, dok

2,1-5 narodi i plemena idu na Go-ru Gospodnju da bi ih s nje obasja-lo svjetlo Zakona i Gospodnje rije-či, ovdje je svrha njihova putovanja upotpunjena aktivnim sudjelova-njem u samoj izgradnji hrama, a po-tom i u hramskom bogoslužju.

Paralelni događaj iz knjige Izla-ska nalazi se u opisu gradnje sveti-šta, Šatora sastanka (Izlšta, Šatora sastanka (Izlšta, Šatora sastanka (Prva naznaka o pustinjskom bogo-

služnom mjestu u

4



da, a to je izlazak iz egipat-skoga ropstva (usp.










Druga Izaijina slika također je u izravnoj vezi s teologijom Izlaska. U Iz 60,1-6 vidimo kako se Slava Gos-Iz 60,1-6 vidimo kako se Slava Gos-Izpodnja već pojavljuje nad Jeruzale-mom, dok povorka narodâ s natova-renim devama donosi blago, zlato i tamjan. Zlato je za hramsko posuđe, a tamjan za hramske obrede. Tako, dok u Iz 2,1-5 narodi i plemena idu na Go-Iz 2,1-5 narodi i plemena idu na Go-Izru Gospodnju da bi ih s nje obasja-lo svjetlo Zakona i Gospodnje rije-či, ovdje je svrha njihova putovanja upotpunjena aktivnim sudjelova-njem u samoj izgradnji hrama, a po-tom i u hramskom bogoslužju.

Paralelni događaj iz knjige Izla-ska nalazi se u opisu gradnje sveti-šta, Šatora sastanka (Prva naznaka o pustinjskom bogo-

služnom mjestu u

5

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220101220101212201012

samo pribaviti građu. Biblijske povijesne knji-ge izgradnji toga hramskoga zdanja posvećuju dosta pažnje (1Kr 5,17 – 8,8; 2Ljet 2,18 – 5,10). Međutim, nakon iskustva razorenja hrama i propasti kraljevske dinastije proroci to Božje obećanje Davidu iščitavaju u mesijanskom smi-slu. Davidovo potomstvo, čije će kraljevstvo tra-jati dovijeka, ne može se odnositi samo na nje-gova prvoga predstavnika. Zapravo, ono se u punom smislu može odnositi samo na njegova konačnog predstavnika i to u liku Mesije kojega proroka Izaija naziva »mladicom iz panja Jiša-ja«, Davidova oca (usp. Iz 11,1). Samo on je onaj koji može sagraditi hram imenu Božjem, a da taj hram ne bude djelo ljudskih nego Božjih ru-ku. Samo on je Hram koji je ujedno i šator i ka-men i tijelo iz potomstva Davidova .

Ispunjenje u KristuPutujući tako prema »Gori Gospodnjoj« u ko-načnici dolazimo do Isusa Krista. Kršćansko čita-nje Staroga zavjeta, koje je sadržano u Novom za-vjetu, prepoznaje u Isusu Kristu sve one temeljne oznake mjesta Božjega prebivanja s ljudima.

Kada evanđelist Ivan u svom Proslovu ko-ji čitamo na božićnoj danjoj misi kaže: »I riječ

Graditelj hramaOdlomak iz druge knjige o Samuelu, koji se na-viješta na jutarnjoj misi uoči svetkovine Go-spodinova rođenja, govori o pobožnoj želji kra-lja Davida da sagradi kuću Kovčegu Božjem. On je, naime, sebi već sagradio raskošni dvor od ce-drovine, a Kovčeg Božji, baš kao u vrijeme bo-ravka u pustinji, još je uvijek stajao pod šato-rom. No, tada kada se David učvrstio na svome prijestolju i Bog mu nakon mnogih ratova pri-bavio mir od njegovih neprijatelja (usp. 2Sam 7,1), čini se da je došao čas da i on pribavi i ‘utvr-di’ mjesto Božjega prebivališta.

Ispočetka prorok Natan, kojemu David izla-že svoju namjeru, kaže svomu kralju: »Gospo-din je s tobom« (2Sam 7,3) te odobrava nje-gov naum. Međutim, »još iste noći« (7,4) Bog se obraća Natanu riječima koje bitno korigiraju Davidovu namjeru.

Prvo, dom će Božji se sagraditi, ali to ne će učiniti David. Gotovo ironično Bog odgovara Davidu: »Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj pre-bivam?« (2Sam 7,5). Bog ne želi hram izgrađen Davidovim rukama. Štoviše, Bog nikad nikomu od ljudi nije rekao da mu sagradi kuću od ce-drovine. Sve otkad je izveo svoj narod iz Egip-ta, on je »lutalac pod šatorom« (2Sam 7). On je Bog koji hodi sa svojim narodom. To mora znati i David jer ga je Bog uzeo od ovaca i koza, posta-vio ga nad svojim narodom i bio s njime kuda god je išao (usp. 2Sam 7,8-9). I to je već druga korekcija Davidova nauma. Premda će se hram na koncu sagraditi od kamena i cedrovine, i to na točno određenom mjestu, on kao Božje pre-bivalište među narodom mora sačuvati pokret-ljivost šatora. Očevidno je da se tu govor o hra-mu pretvara u govor o Davidovu potomku:

»I kad s ispune tvoji dani, i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon te-be, koji će se roditi iz tvog tijela, i utvrdit ću nje-govo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zau-vijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin...« ( 2Sam 7,11-12)

U povijesnom kontekstu ovdje je riječ o Da-vidovu sinu Salomonu. On je sagradio prvi je-ruzalemski hram, a njegov otac David mogao je

Gradnja jeruzalemskoga hrama.(Biblija Petra Comestora, Francuska, 1372.)

NAŠA TEMA

6


iz tog uskrsloga tijela Isus svojim učenicima, ša-ljući ih svim narodima, kaže: »Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« (Mt 29,19-20).

Iz ovih nekoliko starozavjetnih slika, koje pod novozavjetnim svjetlom otkrivaju otajstvo Kri-sta »pred vjekovima i pred naraštajima skriveno« (Kol 1,26), vidimo kako je biblijska teologija do-šašća temeljito ukorijenjena u otajstvu hrama kao mjesta Božjeg prebivanja među ljudima. Istinski hram zapravo je Božje djelo, a ne plod ljudskih ruku. No, bilo da putuje kao šator ili stoji na Go-ri Gospodnjoj, Bog u svoj hram dolazi samo zato da bude s čovjekom. Tako i s druge strane, čovjek dolazi u hram samo zato da bi se obratio Bogu. To zajedništvo Božje i ljudske prisutnosti u hra-mu izražava se osobito bremenitim izrazima u još jednom ‘tipičnom’ adventskom tekstu:

»Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?« (Mal 3,1)

Njegov dolazak, dakle, nije takav da ga se može samo mirno čekati, nego se za nj treba i pripraviti. A mjesto njegova dolaska otkriva nam i kako. Trajnom liturgijom života, u duhu Pavlova poziva: »Prinesite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bo-goslužje.« (Rim 12,1)

je tijelom postala i prebivala među nama« (Iv 1,14), onda bi to doslovno prevedeno značilo »I riječ je tijelom postala, i ušatorila se (eskēnōsen) među nama.« Tu se Ivan očigledno koristi sli-kom Šatora sastanka iz Knjige Izlaska, iz opisa putovanja kroz pustinju, a u kojem se prisutnost Boga među narodom ostvaruje po predvodnič-kom hodu prema obećanoj zemlji. No, ni u obe-ćanoj zemlji Šator ne gubi na svome značenju, što novozavjetna intepretacija u Knjizi Otkrive-nja u konačnici prikazuje slikom novoga Jeruza-lema, koji »silazi s neba od Boga«, dok se s nebe-skoga prijestolja čuje glas: »Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti na-rod njegov, a on će biti Bog s njima.« (Otk 21,3).

Kada je pak riječ o kamenom hramu, Isus se, navodeći Psalam 118,22, sam naziva kame-nom što ga odbaciše graditelji, ali koji postade kamenom zaglavnim (usp. Mt 21,42 par.). Dru-gim riječima, primijenimo li na Isusa Krista i sli-ku kamenoga hrama, onda to opet nije hram ko-ji je djelo ljudskih ruku, nego, kako nastavlja psalmist: »Gospodnje to je djelo, kakvo čudo u očima našim!«

I na koncu, preostaje slika u kojoj Isus, ras-tjeravši trgovce iz hrama, kaže Židovima »Razvali-te ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« (Iv 2,19). Židovi su se čudili, ali Isus je govorio o hramu svo-ga tijela, a njegovi su učenici to shvatili tek pošto je uskrsnuo od mrtvih (usp. Iv 2,21-22). I upravo

Izlazak je slika Kristove Pashe. (M. Chagall)

7


DNada u molitvama došašćaLiturgijska mudrost nadanja

Ivan Šaško

Došašće kao vrijeme iščekivanja u kršćanstvu je viđeno kao najizvrsnije vrijeme nade koju je Bog neizbrisivo upisao u ljudsko srce, Bog koji ima lice Isusa Krista. No, redovito se

na razmišljanje o kršćanskoj nadi kao sigurnosti lijepe pitanja o to-me kako se mogu povezati zbiljnosti kao što su: vjerovati, nadati se i biti siguran. Izgleda da to troje nije spojivo.

U traženju odgovora na to pitanje pomaže rečenica iz Poslanice Hebrejima koju je kao nosivu u svojoj enciklici U nadi spašeni (Spe salvi) stavio papa Benedikt XVI.: »A vjera je već neko imanje ono-ga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.« (Heb 11,1) ‘Neko imanje’ je u grčkome tekstu hypostasis, odnosno u latin-skome substantia. U nama je već na stanovit način (u klici) prisut-no ono čemu se nadamo. Postoji mjesto prepoznatljivosti nadano-ga, odnosno potvrda onoga što još nije vidljivo. Novi temelj, čvrsto tlo, dano je po otajstvu vjere, prisutnom u vjerniku, čime se relativi-ziraju drugi oslonci. Tu progovara nada kao stvarna prisutnost bu-dućega, koje je Bog objavio u Isusu Kristu.

Božje očitovanje u Kristu obznanjuje temelj budućega te je išče-kivanje budućih stvari uvijek iz sadašnjosti koja nam je dana u Bož-joj prisutnosti. Zbog toga je Kristovo utjelovljenje neizreciv događaj koji obuhvaća sva vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost.

Dva liturgijska teksta koji spominju ‘nadu’Gledajući s toga motrišta, približimo se molitvama došašća, kao vremenu u kojemu na poseban način dolazi do izražaja ozračje na-de, te u njihovim izričajima pokušajmo otkriti sadržajne okosnice koje govore o nadi. Već na prvome koraku susrećemo iznenađuju-ću činjenicu da su rijetke molitve u kojima se tijekom došašća izrav-no spominje riječ nadanja i nade. Točnije, samo se na dva mjesta u Rimskome misalu nalazi izrijekom naveden takav pojam:

Nada je uvijek utemeljena u vjeri, niče iz nje,

a kao začetnika treba prepoznati Boga;

on pokreće inicijativu, odnosno: našoj nadi uvijek

prethodi iščekivanje koje Bog gaji prema nama kao slobodnim bićima. Zbog Božjega ‘iščekivanja’, za

čovjeka postoji budućnost otvorena prema vječnomu.

Vjera je prostor iz kojega izrasta nada koja dobiva ime iščekivanja. Nada je promatranje (spectio) iz

konteksta preduvjeta vjere, tj. posjedovanja, imanja budućega. Tako vrijeme došašća otvara tematiku ‘punoga vremena’, ali i

liturgijskoga slavlja koje je ‘predokus budućega’.

NAŠA TEMA

8


a) Prvi je tekst (Pričesna antifona četvrtka I. tjedna došašća) na hrvatski preveden na sljede-ći način: »Pravedno i pobožno živimo u sadaš-njemu svijetu, iščekujući blaženu nadu i Poja-vak slave velikoga Boga.« To je preuzet prijevod biblijskoga teksta, premda bi bilo točnije: »išče-kujući blaženu nadu i dolazak velike Božje sla-ve« (et adventum gloriae magnae Dei). Tekst se oslanja na riječi apostola Pavla: »Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi, od-gojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svje-tovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjemu svijetu, iščekujući blaže-nu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasite-lja našega Isusa Krista.« (Tit 2, 12-13) Riječi go-vore o posljedicama u življenju kršćanske nade, osobito u pravednosti i pobožnosti.

Imajući, dakle, pred sobom ova dva teksta, lako zaključujemo da je u došašću ovaj drugi je-dini relevantni molitveni tekst o nadi, ali ujed-no i tekst koji upućuje na proširivanje termi-noloških poveznica. Naime, bilo bi čudno da liturgijsko vrijeme došašća zovemo vremenom kršćanske nade i da je sav sadržaj prepušten sa-mo tim tekstovima.

Spomenuta molitva nad prinosima sugeri-ra još jedan pojam koji se može prihvatiti kao istoznačnica u raščlambi pojma ‘nada’ u doša-šću, a to je glagol iščekivati, expectare.

Glagol iščekivati (expectare)Nada je uvijek utemeljena u vjeri, niče iz nje, a kao začetnika treba prepoznati Boga; on pokre-će inicijativu, odnosno: našoj nadi uvijek pret-hodi iščekivanje koje Bog gaji prema nama kao slobodnim bićima. Zbog Božjega ‘iščekivanja’, za čovjeka postoji budućnost otvorena prema vječ-nomu. Vjera je prostor iz kojega izrasta nada koja dobiva ime iščekivanja, ‘čekanja iz’, u slici provi-rivanja, dolaženja nekoga i k nekomu (adventus, ad-venire), kao događaj osmišljene budućnosti.

Tekstova koji sadrže pojmove čekanja, išče-kivanja i očekivanja ima više te je, zbog teološ-koga sadržaja, važno dijeliti one tekstove koji se odnose na prvi dio došašća (sa sadržajem otaj-stva paruzije, odnosno ponovnoga Kristova do-laska) i na drugi dio došašća (s većim naglaskom na otajstvu Utjelovljenja). U prvome dijelu do-šašća nalaze se sljedeći tekstovi: a) Ulazna pjesma prve nedjelje došašća, preu-zeta iz Psalma 25.(24.): »Koji se u tebe uzdaju, postidjet se ne će.« Latinski prijevod koristi gla-gol expectare, a na hrvatski je preveden s ‘uzda-ti se’. Dakle, ovdje iščekivanje ima veze s pouz-danjem, ili sa čvrstom sigurnošću. A kršćanska je nada baš to – sigurnost koja se temelji na po-uzdanju u Boga.b) Expectare znači i ‘željno iščekivanje’, na-du u dolazak koja je prožeta budnošću i rado-šću: »Gospodine, Bože naš, daj nam da posto-jani u dobru, očekujemo dolazak Krista, tvoga Sina: kad dođe i pokuca, nek nas zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu« (zborna molitva ponedjeljka I. tjedna došašća). Na tome

b) Drugi je tekst liturgijsko-teološki značajni-ji, a javlja se kao molitva nad prinosima, da-na 20. prosinca: »Pogledaj, molimo, Gospo-dine, ovu jedinstvenu žrtvu: sudjelovanjem u ovom otajstvu udijeli nam dobra što ih u vjeri i nadi iščekujemo.» (Latinski izvornik: »Inten-de, quaesumus, Domine, sacrificium singulare, ut huius participatione mysterii, quae speranda credimus, expectata sumamus.«) Naveo sam i latinski tekst, kako bi nam bila vidljivija potreba nešto nijansiranijega prijevoda na hrvatski dru-goga dijela molitve. Speranda credimus – da ono što vjerujemo u nadi (u sigurnoj nadi) pri-mimo kao iščekivano (expectata sumamus).

U tome je tekstu, na iznimno zgusnut način, u zgusnutome izričaju rečeno bitno o kršćan-skoj nadi, zahvaćenoj u euharistijskoj dinamici ostvarenja. Nadati se ima svoju ukorijenjenost u vjeri i ostvarenost iščekivanoga u euharistij-skome dioništvu. Uistinu predivna sintagma koja bi mogla biti preuzeta i kao definicija kr-šćanske nade.

Tekstove koji sadrže pojmove čekanja, zbog teološkoga sadržaja važno je dijeliti na one koji se odnose na prvi dio

došašća (sa sadržajem otajstva paruzije, ponovnoga Kristova dolaska) i one koji se odnose na drugi dio došašća

(s većim naglaskom na otajstvu Utjelovljenja).

9


je tragu i zborna petka II. tjedna došašća: »Sve-mogući Bože, daj da budni dočekamo dolazak tvoga jedinorođenca: da mu spremni i s upalje-nim svjetiljkama hrlimo ususret, kako nas uči on sam, začetnik našega spasenja.«c) »Iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: on će preobraziti ovo naše bijed-no tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.« (Fil 3,20-21) Ova pričesna pjesma petka I. tjed-na došašća pokazuje koja je svrha iščekivanja i (drugoga) dolaska iščekivanoga – preobrazba ljudske smrtnosti u besmrtnost i vječni život.d) Čekanje/nadanje je preduvjet za pravu slobo-du: »Bože, ti si poslao na svijet svoga Sina jedin-ca da ljudski rod oslobodiš staroga ropstva; mi čekamo njegov dolazak (largire devote expec-tantibus supernae tuae gratiae pietatis, što u hrvatskome nije prevedeno, a moglo bi se preve-sti kao: »daj onima koji pobožno čekaju dar tvo-ga milosrđa«): nagradi nas pravom slobodom (ut ad verae perveniamus praemium liberta-tis – da zadobijemo nagradu prave slobode)« (zborna molitva subote I. tjedna došašća).

U drugome dijelu došašća nalazimo sljede-će molitve koje sadrže glagol expectare:a) »Bože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blag-dan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavi-mo svečanom službom hvale« (zborna molitva III. nedjelje došašća).b) »Svemogući Bože, nas još tišti jaram staro-ga grijeha. Molimo te da nas oslobodi novo ro-đenje tvoga Sina, koje ovih dana očekujemo« (zborna molitva 18. prosinca).c) »Pogledaj, molimo, Gospodine, ovu jedin-stvenu žrtvu: sudjelovanjem u ovom otajstvu udijeli nam dobra što ih u vjeri i nadi iščekuje-mo« (molitva nad prinosima, 20. prosinca).

Treći smo tekst već spomenuli u govoru o nadi, a prva dva se odnose na Kristovo rođenje, potvrđujući poimanje iščekivanja kao sigurne nade. Kršćanski je nemoguće iščekivati Kristov dolazak, kako u tijelu, tako i na kraju vremena, ako ne postoji nutarnja zahvaćenost i otvore-nost prema onomu što već posjedujemo.

Iz navedenih tekstova vidljivo je da je kr-šćanska nada i željno iščekivanje i pouzdanje, životna oslonjenost, radi preobraženja zemalj-ske uvjetovanosti koja je zahvaćena našim gri-jehom. Zbog toga nam je potrebno Božje mi-losrđe i prava sloboda u kojoj se živi sigurnost zahvata Božje ljubavi, očitovana u Kristu.

Iščekivanje, nada i ‘ispunjeno vrijeme’Nada je promatranje (spectio) iz konteksta pre-duvjeta vjere, tj. posjedovanja, imanja buduće-ga. Tako vrijeme došašća otvara tematiku ‘pu-noga vremena’, ali i liturgijskoga slavlja koje je ‘predokus budućega’.

Znamo da u ljudskome životu mogu po-stojati dvije vrste iščekivanja. Baš se tim pri-stupom jasnije odražava narav kršćanskoga čekanja i nade. Postoji neizvjesno čekanje i u pitanjima kada će se nešto dogoditi i u pita-nju što će se dogoditi. Takvo iščekivanje unosi strah i tjeskobu u ljudski život. Redovito čovjek pokušava ublažiti tu tjeskobu pokušavajući za-vladati neizvjesnim i nepoznatim, nerijetko se zavaravajući raznim tehnikama predviđanja budućnosti ili praznovjerjem.

Krjepost nade. (A. Pisano, vratnice Baptisterija sv. Ivana u Firenzi, 1330.-1336.)

NAŠA TEMA

10


ma obličje obraćenja, vidljivog u dobrim djeli-ma (usp. Mt 5,16). Kršćanska nada je prožeta Govorom na gori i blaženstvima u kojima se ne izriču lijepe želje, nego postojeća stvarnost ko-ja čeka puno objavljenje. Vrijeme koje je ostva-reno u Kristu je puno, ali ostaje vremenom če-kanja. ‘Protegnuto vrijeme’ je po svojoj naravi uvijek vrijeme iščekivanja, a iščekivanje se na-meće u našemu poimanju kao dokaz nedovrše-nosti i praznine. Zbog toga se čini da je puni-na vremena oksimoron. Kako se može punim vremenom zvati Isusovo vrijeme na zemlji, ako priprema drugo vrijeme? U kojemu smislu tre-ba shvatiti puninu vremena kršćanskoga ži-vota, ako u njemu još puno toga nedostaje za puninu života? Da bi se odgovorilo na drugo pi-tanje, potrebno je najprije odgovoriti na prvo. I u Isusovu životu i u životu kršćana punina vre-mena ne isključuje ‘protegnutost’ vremena. G. Angelini spominje dva načela.

Vremenska protegnutost u ljudski život unosi pritiješnjenost sadašnjošću, koja ne mo-že pronaći svoj izlaz u nekome ljudskom dje-lovanju. Bilo koji pokušaj da se otkloni nedo-statak sadašnjega, očitovan u iščekivanju, bio bi uzaludan. Udaljenost koja razdvaja sadašnje vrijeme od vremena sutrašnjice je neizbježna. S istom se poteškoćom susrećemo u pokušaji-ma da nešto što je učinjeno u prošlosti shvaća-mo kao da nije učinjeno, bez obzira o kakvome se činu radilo; dakle, i o zlu koje je sa sobom donijelo posljedicu mnoštva lomova. Otklanja-nje i zacjeljivanje te udaljenosti vremena mo-že ostvariti jedino Bog svojim zahvatom u povi-jest. Isusov je život dokument toga događaja.

Drugo je načelo vezano uz odgovor kako se ostvaruje Božji upad u vrijeme, odnosno puni-na vremena. U svojoj vjeri susrećemo dva obli-ka: utjelovljenje Božjega Sina i njegovo uskr-snuće od mrtvih, što se može sažeti u govor o Vazmenome otajstvu. Zbog toga je liturgi-ja iznimno prikladna za razumijevanje kršćan-ske nade i to baš u vremenu došašća koje na ra-zličite načine obrađuje poklik koji nalazimo u euharistiji: »Tvoju smrt, Gospodine, naviješta-mo; tvoje uskrsnuće slavimo; tvoj slavni dola-zak iščekujemo.«

Kršćansko čekanje nije takvo. Istina je da u Bibliji postoje mjesta na kojima se osjeća apo-kaliptički duh prekida tijeka vremena i snažan govor o razlučivanju, sudu, propasti, ali je taj govor usmjeren prema življenju koje se oslanja na sigurnu nadu, tako da ni budnost nije op-terećujući zahtjev, nego dio radosne cjeline u kojoj se bdije pjevajući (»budni u molitvi i ra-spjevani njemu na slavu«). Kršćanstvo, dakle, govori o budnosti, ali ne iz perspektive otkla-njanja tjeskobe, već radi ispunjenosti.

Na to se može nadovezati naše iskustvo dru-ge vrste čekanja. Kada znamo da netko do ko-ga nam je stalo i koga volimo dolazi, a ne zna-mo točno kada će to biti, živimo u nestrpljivosti i čežnji. Takvo iščekivanje pretpostavlja pozna-vanje, premda je svaki susret s poznatim ujed-no nov i nepoznat. Iščekivanje dolaska Krista, koji je jučer i danas i zauvijek, koji je došao, ostao prisutan i koji će doći, čekanje je susre-ta poznatosti s poznatim Nepoznatim. Budući da nam je Bog sebe objavio u Isusu Kristu, kr-šćansko srce nije ispunjeno tjeskobom i nesi-gurnošću, nego pred tim dolaskom progovara vjera i smisao stvorenosti koja teži prema puni-ni. Upravo je to novo pitanje koje postavlja do-šašće govorom o nadi i prepoznavanju pozna-toga: pitanje punine vremena.

»Punina vremena«Krist naviješta puninu vremena ili puno vrije-me, koje vjerniku omogućuje u sadašnjosti pre-poznati uvjete koji ostvaruju njegovu konačnu svrhu. Traži se konačna odluka i konačni izbor onoga jednoga nužnoga koje relativizira nedo-vršene i nedovršive poslove. Tako vjera popri-

Vremenska protegnutost u ljudski život unosi pritiješnjenost sadašnjošću, koja ne može pronaći svoj

izlaz u nekome ljudskom djelovanju. Bilo koji pokušaj da se otkloni nedostatak sadašnjega, očitovan u iščekivanju,

bio bi uzaludan. Udaljenost koja razdvaja sadašnje vrijeme od vremena sutrašnjice je neizbježna.

11


Adventska nada suočava čovjeka s istinomSusrećući svoju vremenitost, protegnutost u vremenu, čovjek se susreće s istinom o sebi i ži-votu. Poteškoća suvremenosti nalazi se u poi-manju istine kao predstavljanju spoznaje ne-čega, pri čemu bi spoznaja bila djelovanje uma ili intelekta koji nešto ‘vidi’, naznačuje činjeni-ce, uspoređuje ih i prosuđuje. Spoznaja je čin ljudskoga subjekta, promatrana u njegovoj cje-lovitosti (konzistentnosti). Zbog toga se subjekt uvijek traži, pitajući se o istini svih stvari, a to nije moguće, ako već nije pronađen. Ni u ovome slučaju nije se moguće pitati o onome što već na neki način nije poznato. Kršćanska nada je si-gurnost onoga što već ‘posjedujemo’. Na svoj se način platonistička filozofija oslonila na takav pristup govoreći o spoznaji kao reminiscenciji.

Ali ne samo ona, jer i u židovskoj predaji spo-men (ne zaboraviti!) ima nosivu vrijednost.

Uska povezanost spoznaje i spomena upu-ćuje na suodnos spoznaje i vremena, spoznaje i nade. Prošlost koja je predmet spomena jest po-najprije nedavna prošlost; ona prošlost na ko-ju upućuje nužnost kakvoće sadašnjosti (onoga što je sadašnje/prisutno - praesens). Sadašnjost se pak ne može iščitati na drugi način, osim spo-minjući se onoga što joj prethodi. Ne mogu bi-ti prisutan/sadašnji sebi samomu; ne mogu biti ja, ako se ne spominjem.

Kristocentrički pristup eshatologiji otvorio je širok prostor za antitetičke izričaje, te se pre-brzo protegnutomu vremenu (krónos) suprot-stavilo precizno vrijeme (kairós), zanemarujući da evanđeosko poimanje vremena u sebi sadr-ži zahvaćanje protegnutoga vremena. Puno vri-jeme pretpostavlja djelovanje i razlikovanje vre-mena djelovanja.

Ljudski je život – što je posebno vidljivo iz došašća – otvoren obećanju. Da bi mogao do-prijeti do istine svoje punine, važno je da čovjek uvidi da se u njegovu životu radi baš o obeća-nju. U liturgijskome obredu se zapečaćuje sa-vez. Obred je događaj riječi i gestâ pomoću ko-jih se ispovijeda Božje djelo koje je od samoga početka omogućilo ljudski put. No, obred je i obećanje ljudske vjernosti savezu, a kršćanski obred, koji daje oblik vremenu života, svakomu ljudskom djelu koje čini u vjeri pruža oblik ne-porecivoga obećanja koje nadilazi svaku ljud-sku predodžbu.

Pouzdanje u Boga koji ostaje vjeran po lju-bavi koju nam je darovao u Isusu Kristu temelj je našoj nadi. I kada apostol Petar piše da bu-demo spremni na odgovor svakomu koji zatra-ži »obrazloženje nade« koja je u nama, čini to u kontekstu otklanjanja straha i posjedovanje u srcima: »Krist neka vam bude svet, u srcima va-šim.« (1Pt 3,15) Došašće nas poziva na življenje milosnoga vremena u kojemu glasnije progova-ra nada i njezino obrazloženje.

Nada je svjetlo vjere i sidro duše.

NAŠA TEMA

12


NIščekujući blaženu naduKršćanstvo između vjere utjehe i vjere nadanja

Ante Crnčević

Nada pripada temeljnim odrednicama kršćanskoga identiteta, koji se čita iz budućnosti, no, ne skore koja nas egzistencijalno zahvaća i uvjetuje, nego iz one »krajnje«, »posljednje«, u kojoj ćemo pro-

naći puninu svoga »biti«. Nadanje je živo ondje gdje se sadašnjost čita i oblikuje iz eshatološke perspektive, iz objavljene vječnosti. Stoga je vjera neodvojiva od nade. Nada se trajno hrva s izazovom duhovne i konformi-stičke pomirbe sa sadašnjošću, s »grješnim svijetom«, sa stvarnošću ko-ju je, reći će se, nemoguće mijenjati. Nada otkriva i rasvjetljava upravo su-protno – uvijek novu mogućnost proročke suprotstavljenosti svemu što je daleko od Boga i njegova spasenja; ona daje snagu preobrazbe sadašnjo-

šću i prolaznošću. Nismo li nadu ola-ko sveli na pomirenje sa stvarnošću, na prešutno i trpljeničko prihvaća-nje »svega što život nosi« te na pasiv-no iščekivanje pravednoga uzdarja u vječnosti za sve ono što trpimo u ze-maljskome hodu? Nije li takvim rav-nodušnim i »mirnim« iščekivanjem »budućih dobara« upravo zanijeka-na proročka snaga kršćanske nade?

U nekakononskoj zbirci, poznatoj kao Tomino evanđelje, Isusu se pripi-suje logion: »Tko je meni blizu, blizu je vatri; tko je od mene daleko, dale-ko je od Kraljevstva.« Opasnost va-tre i ognja, slika su zauzete vjere ko-ja prepoznaje Isusa i ostaje mu blizu. Vatra i oganj ništa ne ostavljaju istim. Pa ni ono što je izvan zahvata plame-na. Oni griju, ali i prijete uništenjem. Na tom se tragu J. B. Metz pita: »Što razumijemo od Novoga zavjeta ako je u našemu modernom tumačenju sustavno izostavljena njegova opa-snost?« Suvremeni kršćanski govor u svome propovijedanju i predstavlja-nju Kristove poruke nerijetko polazi od potreba svijeta, a ne od Kristove »ognjene« istine. Duhovno dodvo-

Liturgija Crkve, oblikovana kao spomen-čin Kristova

otajstva i ujedno kao pre-dudioništvo u njegovoj

slavi, ne da se voditi malim nadama svakidašnjega živo-

ta, nego u kršćanima budi veliku nadu koja ide onkraj vremena i ljudskih vreme-

nitih tjeskoba, a u sebi nosi nadu u Krista i vječnost s njime. Nada je proročko

umijeće življenja evanđelja u oprječnosti svijeta i vre-

mena, bez uzmaka pred tr-pljenjem za njegovu istinu. A oprječnost je najrječitija

baš u činjenici da kršćanski »život iz nade« biva nazvan zastarjelim odnosom prema

»jedinom nam životu«.Dalekovidnost nade.

13

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220101220101212201012ravanje svijetu i njegovoj duhovnoj gladi rađa izmicanjem pred ‘opasnim Kristom’ pa se lako promovira kršćanstvo oblikovano na način gra-đanske religije koja se oslobodila opasnosti, ali i utjehe. To je kršćanstvo koje zadovoljava du-hovne potrebe ljudi, ali im se ni s čim ne suprot-stavlja jer ne nosi »opasnost« za njihovu nave-zanost na zemaljsko i prolazno. Tako se sve više obistinjuje riječ o onima koji na neki način žive kršćansku poruku, ali su daleko od Kristova kra-ljevstva. »Kršćanstvo koje nije opasno i koje nije izloženo opasnosti, istinski ne tješi. Gdje kršćan-stvo postaje sve udomaćenije, uvijek podnošlji-vije, gdje ga je lako živjeti i gdje za mnoge postaje simboličkom nadgradnjom onoga što se ionako događa i što tako određuje tijek svijeta, njegova je mesijanska mogućnost slaba. Gdje je pak teš-ko podnošljivo, gdje pruža otpor te pritom obe-ćava više opasnosti negoli sigurnosti, više beza-vičajnosti negoli zaštićenosti, ondje je ono očito blizu Onomu koji je o sebi navodno rekao: ‘Tko je meni blizu, blizu je vatri.’« (J. B. Metz)

Posvješćujući potrebu »opasnoga kršćan-stva«, kršćanstva koje nam »ne da mira« i ko-je ne bježi od oprječnosti svijeta, pokušajmo razmišljati o kršćanskoj nadi. Nada je proroč-ko umijeće življenja evanđelja u oprječnosti svi-jeta i vremena, bez uzmaka pred trpljenjem za njegovu istinu, ne ostavljajući prostora ni kon-formizmu ni kompromisnom približavanju svi-jetu, pa i po cijenu izvrgavanju ruglu i etiketama konzervativizma i zastarjelosti. A oprječnost je najrječitija baš u činjenici da se život iz nade na-ziva zastarjelim i konzervativnim odnosom pre-ma »jedinom nam životu«.

Došašće – vrijeme »Velike nade«»Jaka« i »sveta« vremena liturgijske godine, kao što je došašće, nerijetko izazivaju potrebu intenzivnijega »bavljenja sobom« i svojim živo-tom. Lako se događa da ćemo kršćansku poru-ku, isticanu u tim razdobljima liturgijske godi-ne, prilagoditi raznim duhovnim prohtjevima, izazvanim vlastitom nutarnjom razorenošću, i pritom ostati uvjereni kako intenzivnije živimo kršćansku vjeru. Koliko li je adventskih zorni-ca ‘posjećeno’ i korizmenih dana provedeno u

odricanju, a sve daleko od uprisutnjenja Krista u vlastiti život? Nije li katkada i ta intenzivnost samo nastojanje oko »duhovne higijene« ko-ja traga za nutarnjim mirom, u nebrizi za svi-jet te, istovremeno, u opiranju »opasnom« Kri-stu i zahtjevnosti njegove Istine. Ne čudi, stoga,

da »ondje gdje misao na sebe zakriva misao na Boga, molitva i slavljenje vjere kopne, a cvate jedino propovijedanje« (bl. John Henry New-man). Tako je vjera mnogih postala ovisna o učiteljima i vođama, o njihovoj riječi i vodstvu. Zabrinjava, naime, da u sve brojnijim duhov-nim pokretima mnogi od njih ne pomiču gra-nicu razumijevanja kršćanske liturgije i proni-canja u nju, nego, naprotiv, sve više uzmiču od »slavljene vjere« koja pretpostavlja zajednicu i zajedničko svjedočenje nade. Liturgija Crkve, oblikovana kao spomen-čin Kristova otajstva i ujedno kao predudioništvo u njegovoj slavi, ne da se voditi malim nadama svakidašnjega živo-ta, nego u kršćanima budi veliku nadu koja ide onkraj vremena i ljudskih vremenitih tjeskoba. Doista, ljudskom su životu potrebne nade čijom snagom prihvaća izazove života i ustrajava u ži-votnim iskušenjima. No, čovjek treba »veću na-du« (spes maior), onu koja će »uvijek biti iznad onoga što čovjek može dosegnuti vlastitim sila-ma« (Benedikt XVI., Spe salvi, 30).

Kristova pobjeda nad smrću pomiče granice ljudskoga nadanja. On po uskrsnuću i uzašašću k Ocu, »gdje nam je pripravio mjesto« (Iv 14,2), daruje nadu koja nadvisuje sva ljudska nadanja. Zato je nada neodvojiva od vjere. Na tome tra-gu Poslanica Hebrejima »puninu vjere« usko veže uz »nepoklobeljivu nadu« (10,22-23). Bez osvjedočene vjere u čovjekovu se životu izmje-njuju i uvijek iznova rađaju »male nade« ko-je ga zabavljaju kratkotrajnim radostima živo-ta. Vjera, hranjena liturgijom Crkve i molitvom,

Krist nam po uskrsnuću i uzašašću k Ocu daruje nadu koja nadvisuje sva ljudska nadanja. Zato je nada neodvo-jiva od vjere. Vjera hranjena liturgijom Crkve i molitvom otvara prostor nadi koja u potpunosti preobražava sve ljudske brige i tjeskobe, pa i sva ljudska nadanja.

NAŠA TEMA

14


otvara prostore nadi koja u potpunosti preobra-žava sve ljudske brige i tjeskobe, pa i sva ljudska nadanja. Potrebni smo nade koja će dati novi smisao svim našim »malim nadama«, pokazu-jući katkada njihovu ispraznost i sebičnost.

Tražeći ispravan put življenju došašća, ko-jemu liturgija daje izrazito eshatološku oboje-nost, uočavamo da je ono ponajprije vrijeme predanja »Velikoj nadi« – punini života u Kri-stu. Premda se u liturgijskoj euhologiji došašća izravni pojam nade i nadanja susreće jedva ne-koliko puta, vrijedno je uočiti njegovo temelj-no značenje. Latinski sperare (nadati se) pro-izlazi iz korijena spa, koji je značenjski blizak s glagolom tendere u čijim je značenjima nei-zbježno prisutan neki vidik »napetosti«: napi-njati, rastegnuti, naginjati, upraviti (oči ili po-gled), žudjeti, jedriti... Nadanje, dakle, ne može biti svedeno na iščekivanje i mir, nego uključuje napetu usmjerenost prema onomu što se išče-

kuje i čemu se nada. Nada je »razapeto jedro« vjere. Tko se nada tom »velikom nadom« nei-zbježno živi u trajnoj napetosti između valova svijeta i vječnosti prema kojoj hodi. Upravo u tome apostol Pavao prepoznaje smisao Kristo-va silaska među ljude i njegova uzašašća k Ocu – »da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar naukâ«, nego da »istinujući u ljubavi poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava« (Ef 4,14-15). Mala nada-nja pristaju »nejačadi«, djeci, a Velika nada ot-kupljenicima, onima koji su uzvjerovali u Kri-sta i primili od njegove punine. Dar otkupljenja moguće je živjeti jedino kroz krjepost nade jer »u nadi smo spašeni« (Rim 8,24). Duh Sveti bogato je izliven na nas da »opravdani njego-vom milošću budemo po nadi, baštinici živo-ta vječnoga« (Tit 3,6-7). Nada je, dakle, način našega udioništva u Božjoj slavi. Naša je nada »izmjerena« otvorenošću vječnosti te mjerom u kojoj vječnost prožima i usmjerava naš život-ni hod. Pisac Poslanice Hebrejima naziva na-du »pouzdanim i čvrstim sidrom duše što ulazi u unutrašnjost, iza zavjese, kamo je kao prete-ča za nas ušao Isus« (Heb 6,19-20). Kršćanski je život dakle usidren u nadi, u spasenjskoj bu-dućnosti kojoj prežemo. Zato i drevni kršćanski simbolizam nade, ocrtan u znaku sidra, govori o drukčijoj postojanosti. U vjeri smo postojani onoliko koliko se nadamo. Semantička ambiva-lentnost sidra progovara o napetosti između si-gurnosti života i sigurnosti nade.

Ima li današnja adventska usmjerenost sna-gu »velike nade« koja kršćanina napinje pre-ma Očekivanomu, rađajući u njemu žudnju za Bogom? Liturgija adventa jasno naglašava tu napetost. U prvome dijelu došašća (od prve nedjelje do 16. prosinca) na prvo je mjesto stav-ljena eshatološka usmjerenost Crkve. Euhološ-ki obrasci tih dana govore poglavito (premda ne jedino) o drugomu Kristovu dolasku (Christus venines; adventus Christi), a među slikama su-sreta s Kristom nalazimo i one koje su uzete iz novozavjetnih perikopa o eshatološkoj gozbi (convivium aeterne vitae) ili o mudrim djevi-cama koje zaručnika čekaju s upaljenim svjetilj-kama (accensis lampadibus). Još i na Četvrtu

Ufanje je zagledanost onkraj…

15

1212živo vrelo12živo vrelo1212živo vrelo1220101220101212201012nedjelju došašća u liturgiji Crkve odjekuje mo-litva: »mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća«. Ta eshatološka obojenost vre-mena došašća, ‘ranjava’ naša uobičajena »pred-božićna« nadanja i očekivanja, otkrivajući nam da se baš u tom »vremenu nade« opiremo Ve-likoj nadi. Ako razumijemo Apostolovu pouku da smo »u nadi spašeni«, spoznat ćemo da se i sâmo Kristovo utjelovljenje može u punoj istini-tosti spoznati i slaviti jedino u svjetlu nade u ko-načnost i puninu spasenja. Štoviše, nada u Kri-stov ponovni dolazak daje razlog i smisao svim našim liturgijskim slavljima, molitvama, kao i sveukupnomu življenju vjere.

Liturgija – slavlje spomena i nadePremda je čitava liturgija Crkve slavljenje vje-re u otvorenosti nade, nužno je uočiti njezinu spomensku (anamnetičku) dimenziju. Liturgija je uvijek spomen-čin, počiva na Božjemu djelu spasenja, dogođenom jednom (hapax) u povi-jesti, na djelu koje je Bog učinio jednom zauvi-jek (efapax). Crkva je obdarena darom da svaki put (hosakis) kad slavi spomen-čin svoga spa-senja, živi na jedinstveno iskustven način sâmo spasenje. Tako liturgija u sadašnjosti združuje spomen i nadu.

Unatoč toj određujućoj kultskoj anamnezi, kršćanstvo danas – kako primjećuje Metz u svo-me djelu Memoria passionis – ne uspijeva od-njegovati anamnetičku kulturu u svijetu u koje-mu živi, kulturu koja bi kroz spomen čuvala svoj (kršćanski) identitet. U europskome se društvu, štoviše, zamjećuje izvjesna kulturalna amnezija, oslobođenost od svakoga spomena na prošlost, do mjere zazora od vlastite prošlosti. Suvremena europska kultura nastoji voditi diskurs samo sa sadašnjim vremenom, želeći tako pokazati svoju otvorenost i spremnost za sva pitanja sadašnjo-sti. U toj otvorenosti novim pitanjima ona ne us-pijeva (niti nastoji) pružiti prave odgovore, ne-go samo traži načina kako dati (jednako važno) mjesto svakomu mogućem odgovoru, što pak neizbježno vodi u pluralizam koji briše stoljeći-ma izgrađivani kulturalni identitet.

Istina ja da kulture koje njeguju spomen tr-pe u izvjesnoj mjeri pod teretom vlastite povije-

sti i više osjećaju problem dijaloga sa svijetom pa se nerijetko opiru raznim oblicima moderni-zacije. No, razložno je pitati se što se događa s kulturom koja dijalogizira samo sa suvremeno-šću i koja se hotimice odriče svakoga spomena. Ne prijeti li opasnost da ljudi u takvoj kulturi po-stanu »eksperiment samih sebe« te da »sve više gube same sebe u turbulencijama ubrzanjâ koja su sami inscenirali«? (Memoria passionis, 308.-315.) Takva kulturalna vrenja lako je prepoznati u današnjemu europskom društvu – na svim ra-zinama i u gotovo svim pitanjima. Crkva se, me-đutim, ne može odreći spomena kao što ne mo-

že zanijekati nadu. Ona svoje poslanje oslanja na Spomen, na Božji spasenjski zahvat u ljudsku povijest, te svoje poslanje uvijek korigira Nadom prema kojoj usmjerava sav svoj hod.

Liturgija Crkve trajno oživljava Spomen i ‘podsjeća’ na Nadu. Slaveći u liturgiji spomen-čin svoga otkupljenja kršćani preobražavaju sadašnji trenutak, čine ga novim trenutkom spasenja te iz toga otajstvenog spomena nude odgovore ko-ji se nameću u suvremenome diskursu. Spome-nom uprisutnjeno otajstvo spasenja čuva kršća-ne »slobodnima od grijeha i sigurnima od sviju nereda« (a peccato liberi; ab omni perturbati-one sicuri). To isto liturgijsko slavlje upravlja di-onike otajstva na put nade, osposobljujući ih da žive »čekajući blaženu nadu – dolazak Spasitelja našega Isusa Krista«. Liturgija tako podsjeća da se sva kršćanska nada slijeva u jedno: u usmjera-vanje sveukupnoga hoda i djelovanja prema Su-sretu s Kristom Gospodinom.

Možda je potrebno priznati da je Crkva u ovim vremenima, pa i pri oblikovanju suvreme-ne teološke misli, nerijetko bila više uključena u diskurs sa suvremenošu, nego što je nastoja-la tom istom vremenu podariti snagu Spomena i svjetlo Nade. Uz opravdanu kritiku na kultu-

Liturgija Crkve trajno oživljava Spomen i ‘podsjeća’ na Nadu. Slaveći u liturgiji spomen-čin svoga otkupljenja kršćani preobražavaju sadašnji trenutak, čine ga novim trenutkom spasenja te iz toga otajstvenog spomena nude odgovore koji se nameću u suvremenome diskursu.

NAŠA TEMA

16


ralnu amneziju europskoga društva prema vla-stitim mu kršćanskim korijenima, potrebno je i iskreno preispitivanje među samim kršćanima u kojoj su mjeri ostali »dužni« pružiti tome isto-me društvu »obrazloženje nade« koja je u njima (1Pt 3,15). Negiranje spomena i zaborav nade u današnjem svijetu upućuju Crkvi snažni zahtjev za autentičnost življenja vjere, ali i za autentič-nost slavljenja vjere. Liturgija, naime, ne smije biti svedena na obredno insceniranje polemizi-ranja sa svijetom i njegovim duhovnim traganji-ma. Kad se kršćanski obredni govor Spomena i Nade svede na relaciju sa sadašnjošću i uru-ši u polemičko suprotstavljanje sekularnoj re-ligioznosti (kao u ‘akciji’ »Noć otvorenih crka-va«), zasigurno nije moguće očekivati jasnoću kršćanskoga odgovora. No, još je važnije zami-jetiti da je pri takvim »obrednim dijalozima« li-turgijsko slavlje izgubilo autentičnost svoga go-vora jer liturgija nije nikada poruka ‘drugima’, nego uvijek dar vjernicima, dar koga se isku-stveno zahvaća jedino po udioništvu u slavlje-nom Otajstvu vjere. Samo životom u preobra-ženosti tim udioništvom, dogođenim u intimi

Crkve, moguće je biti izazov svijetu. Doista, ma-lo je kada u povijesti Crkva bila izravno »poziva-na« dati odgovor na pitanja koje je nametao svi-jet. No, ona je nosila odgovore samim time što je svojim životom i usmjerenošću prema Velikoj nadi bila izazov svijetu. Izazov nadom koja obu-hvaća i nadvisuje sva ljudska traganja.

Liturgijska škola nade U ekleziologiji posljednjih desetljeća Crkva se promatra uglavnom kroz dvije slike: kao »Bož-ji narod« te kao communio. Prema tipologiji starozavjetnoga naroda koji putuje pustinjom, Crkva, »novi Izrael«, nema na zemlji ‘trajnoga grada’ nego traži onaj budući (usp. Heb 13,14). Na tome tragu teologija i duhovnost govore o kršćanima kao narodu na putu. To je iznimno privlačna slika za govor o kršćanskoj nadi. I. Calabuig podrobno analizira narativnost te sli-ke te uočava njezina tri glavna motiva: putnik, put i cilj. U metaforičkom prikazu života kao putovanja putnik (homo viator) se predstavlja kao izgnanik, hodočasnik ili lutalac (onaj koji je izgubio put), već prema životnim okolnosti-ma kroz koja prolazi. Sâm put zadobiva inter-pretacije pustinje, suhe zemlje, suzne doline ili olujnoga mora, dok je cilj predstavljen slikama Gore Siona, Grada Boga živoga, nebeskoga Je-ruzalema, obećane zemlje, novoga neba i nove zemlje... Sve te slike ostavljaju prostor govoru o krjeposti nade, kao temeljnom određenju kr-šćanskoga života. »Krjepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obu-hvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske dje-latnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljev-stvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u išče-kivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.« (Katekizam Katoličke crkve, 1818) Nada, dakle, obuhvaća, pročišćuje, čuva, podržava i širi horizonte vje-re, vodeći čovjeka k radosti ljubavi i k punini ži-vota u Bogu.

Potrebno je, na kraju, dodati da se kršćan-ska nada ne zaustavlja na daru zemaljske utje-he. »Nada koja se vidi nije nada. Jer što tko gle-

Nada je udioništvo u božanskoj slavi.(freska u opatiji Sant’Angelo in Formis, Italija, 11. st.)

17


Liturgijski kalendar

10 P Svagdan: Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19 11 S Liturgija kvatri

Prigodna čitanja, str. 179-189; Lk 17,11-19 12 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 13 P Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomedan

od dana: Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5b.6.7b-9;Mt 21,23-27

14 U Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendanSef 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23; Mt 21,28-32

15 S Svagdan: Iz 45,6b-8.18.21b-25; Ps 85,9ab-14; Lk 7,18b-23 16 Č Svagdan: Iz 54,1-10; Ps 30, 2.4-6.11.12a.13b; Lk 7,24-30 17 P Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 S Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA. “Gaudete” 20 P Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 U Svagdan: Pj 7,8-14 (ili: Sef 3,14-18a);

Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45 22 S Svagdan: 1Sam 1,24-28; 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 Č Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5b.8-10.14; Lk 1,57-66 24 P Svagdan: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16; Ps 89,2-5.27.29;

Lk 1,67-79

STUDENI 28 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 29 P Svagdan: Iz 4,2-6; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 30 U ANDRIJA APOSTOL, blagdan

Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 S Svagdan: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 2 Č Svagdan: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a;

Mt 7,21.24-27 3 P Sv. Franjo Ksaverski, spomendan

Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 4 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski

Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 5 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 6 P Svagdan, ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 35,1-10; Ps 85,9ab-14; Lk 5,17-26 7 U Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14 8 S BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE, svetkovina 9 Č Svagdan; ili: Sv. Didak Cuahtlatoatzin

Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15

da, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščeku-jemo.« (Rim 8,24-25) No, i iščekivanje je neko gledanje. Latinski exspectare (iščekivati), koji prožima euhologiju došašća, također čuva ne-ki oblik ‘gledanja’ (aspectum) u kojemu se lice i »životni pogled« okreću (ad spicere) prema Kristu i njegovu daru vječnosti. Nada tako daje aspekt i obličje kršćanskoj egzistenciji, obliko-vanoj kao životnu protegnutost na vječnost.

Liturgijski govor o kršćanskoj nadi i esha-tologiji oblikovan je na temelju drevnih rim-skih liturgijskih obrazaca, čuvanih u najstarijim sakramentarima (Veronense, Gregorianum, Ge-lasianum) te na nauku velikih kršćanskih učite-lja (poglavito Augustina, Leona Velikoga i Grgura Velikoga). Može se reći da je liturgijska eshatolo-gija u cijelosti »adventska« jer svekoliko življenje usmjerava prema drugom Kristovu dolasku te da je to prva i najvažnija tema liturgijskoga slav-

ljenja vjere. S druge strane, suvremena kršćanska eshatologija protkana je temama koje je otvorila Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gau-dium et spes, u kojoj se iz eshatološke perspekti-ve nastoji vrjednovati ljudski život i red vreme-nitih stvari. U životnoj je primjeni takav pristup svodio kršćansko nadanje na životnu utjehu koja je uvijek ostajala gladna Velike nade. Obnovljena je liturgija na planu eshatološkoga govora tek ne-znatno doživjela utjecaj te Konstitucije i njezino-ga duha (J. Castellano). Liturgija je, štoviše, slu-žila kao nedvojbeno »teološko mjesto« u kojem su se odvagivale i vrjednovale mnoge suvreme-ne teorije i teologije kršćanske nade. Zato je litur-gija i danas istinsko teološko mjesto vjere i na-de. Crkvi današnjice potrebno je veće povjerenje u Liturgiju jer ona na otajstven način uprisutnju-je nadu koja preobražava svijet. U toj preobraže-nosti mnoga pitanja suvremenoga života nalaze svoj pravi odgovor.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

28. studenoga 2010.

Prva nedjelja došašća

Ulazna: 339.1 K tebi, Gospodine Otpjevni ps.: 839 U dom ćemo Gospodnji Prinosna: 362.4 Padaj s neba Pričesna: 358 Blizu je Gospod našZavršetak: 363 Sine Božji, daru neba

Ulazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani!Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.

Ps 25,1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te,da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote.U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina:daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 2,1-5Gospodin sabire sve narodeu vječni mir kraljevstva Božjega

Čitanje Knjige proroka IzaijeViđenje Izaije, sina Amosova,o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova.K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći:»Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva!On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Jahvina.« On će biti sudac narodima,mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 122,1-2.4-9

Pripjev: Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Onamo uzlaze plemena,plemena Gospodnja!Po zakonu Izraelovuda slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov!Blago onima koji tebe ljube!Neka bude mir u zidinama tvojimi spokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi! «Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

Drugo čitanje Rim 13,11-14aBlizu je spasenje naše.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spase-nje bliže nego kad povjerovasmo. Noć pood-mače, dan se približi! Odložimo dakle dje-la tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijan-kama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, Božjom nam je riječju naviješten Kristov slavni dolazak. Da bi naš hod kroz život bio usmjeren k tome milosnom susretu, iskrenom se molitvom utecimo nebeskome Ocu proseći dar budnosti i nade. Molimo zajedno:

Učvrsti nas u nadi, Gospodine.Rasvjetli, Gospodine, svjetlom Duha Svetoga put 1. Crkve da po svetosti i svjedočanstvu života svojih vjernika bude svim ljudima znak tvoje blizine i mjesto ostvarenja tvoga Kraljevstva, molimo te. Prodahni, Gospodine, svojom mudrošću pastire 2. Crkve da uvijek umiju raspoznavati put spasenja te svojim služenjem i proročkom riječju unose u svijet radost evanđelja, molimo te.Obraduj, Gospodine, svojom milošću sve ljude 3. koji su zarobljeni brigom za ovaj svijet: pomozi im otkriti bogatstvo vječnosti koju si svima darežljivo pripravio, molimo te.Pohodi, Gospodine, naše obitelji: obnovi ih u snazi 4. ljubavi i nadahni da ovo milosno vrijeme tvoga dolaska žive u zajedništvu molitve i u budnosti pred svakim darom tvoje milosti, molimo te.U svima nama probudi, Gospodine, žar vjere5. i radosne nade te ovo vrijeme tvoga Dolaska bude i vrijeme našega puta k tebi, molimo te.

Gospodine Bože, začetniče i dovršitelju svakoga dobra. Hod vjere što ga danas započinjemo prati bogatstvom svoje milosti da nevolje i iskušenja života ne ugase u nama nadu u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti nebeska dobra.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Ps 85,8

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mt 24,37-44Bdijte da budete pripravni!

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:Kao u dane Noine, tako će bitii Dolazak Sina Čovječjega.Kao što su u dane one – prije potopa –– jeli i pili, ženili se i udavali do danakad Noa uđe u korabljui ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju:jedan će se uzeti, drugi ostaviti.Dvije će mljeti u mlinu:jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znateu koji dan Gospodin vaš dolazi.A ovo znajte: kad bi domaćin znaoo kojoj straži kradljivac dolazi,bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće.Zato i vi budite pripravnijer u čas kad i ne misliteSin Čovječji dolazi.

Riječ Gospodnja

Molitva vjernika

1212Dolazak Sina Čovječjegabit će kao u dane Noine.

(R. Mirer, Noa i Božji znak.)


20

Prva nedjelje došašća

u koji ću čas doći na te.« (Otk 3,3) Što nam, dakle, Isus poručuje kada svoj dolazak opisuje s djelat-nošću lopova? Tko je zapravo lopov? Što nam se događa kad susrećemo lopova?

LopovKao prvo, onaj tko je jednom susreo lopova u svojoj kući, stanu ili na radnom mjestu, pr-vo što je mogao doživjeti jest iznenađenje, šok pred nepoznatom osobom. Odjednom se nađe-mo licem u lice s osobom koja nam je potpu-no neznana i strana. Upravo zbog toga naglog i iznenadnog susreta s nepoznatim licem, lopova doživljavamo opasnim. Kao drugo, lopov ulazi u naš prostor bez pitanja. Čini nasilje nad našim životnim prostorom. Stoga i ne čudi da mnoge osobe, nakon što im se dogodila krađa, nerijet-ko sele na neko drugo mjesto jer više ne mogu živjeti u onomu prostoru koje im je nasilnom prisutnošću lopova na određeni način oduze-to. Treće, lopov nije otmičar, on ne otima nas same, nego otuđuje, krade i prisvaja naše dra-gocjene stvari. Lopov se tako ne zanima za nas, nego za naše stvari, napose za ono vidljivo i ma-terijalno, novac, nakit, vrijedne slike ili auto.

Imajući u vidu ova tri značenja lopova, zvuči nam zastrašujuće da bi nam se Isus Krist mogao pojaviti kao lopov ako ne bdijemo i ne budemo pripravni za njega. Naime, bdijenjem i priprav-nošću svjedočimo da nam je Isus Krist važan, da ga poznajemo, da nam je već jako prisan. Iščekuje se samo onu osobu koja nam je važna, koja nam je prirasla srcu, koju zapravo ljubimo. A onaj tko ne iščekuje Isusa Krista, samo potvr-đuje da mu je Isus tuđinac. I zato će dolazak nje-gov biti poput lopova. Za one koji nisu pripravni i budni, bit će to veliki šok iznenađenja jer ćemo susresti nepoznatoga Isusa, njegovo će nam lice biti strano, bojat ćemo se njega kao što se boji-mo pogledati u oči nepoznatoj osobi. Onaj tko je budan, prostor svojega života otvara Isusu Kri-stu. No, Isus će biti lopov onomu tko ga ne po-zna. Budući da je cijeli život svoje srce, prostor svojega bića čuvao samo za sebe, Isus će poput

Bog Isusa Krista zaista je neobičan Bog. U Starom zavjetu i u Novom zavjetu pojavlju-je se u prirodnim elementima ognja, oluje,

lahora te koristi različite simbole životinja kako bi sebe predočio – od crva, janjeta sve do lava. Da-našnji nas evanđeoski odlomak još više iznenađu-je jer Isus sebe uspoređuje s kradljivcem, tatom, a mi bismo jednostavno rekli, s lopovom. Da, Isus sebe predstavlja u liku lopova: »A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite, Sin Čo-vječji dolazi.« Isusovu poredbu preuzimaju i osta-li novozavjetni tekstovi: »Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u no-ći… Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mo-gao zaskočiti kao kradljivac.« (1Sol 5, 2.4) »Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trije-skom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a ze-mlja i djela na njoj razotkriti.« (2Pt 3,10) »Ne bu-deš li dakle budan, doći ću kao tat, a ne ćeš znati

Isus Krist kao »lopov« ili kao »sav poželjan«

Doći će kao kradljivac u noći.(C. Rossi, Pro civitate Museum, Assisi, 1959.)

21


Odjeci RiječiBlizu je naše spasenje uz: Rim 13,11-14aO kršćanskoj poslušnosti u eshatološkom kontekstu Pavao govori već u Rim 12,2: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.« On je s ostalim kršćanima uvjeren da se uspostava kraljevstva Božjeg po slavnom Gospodinovom očitovanju treba uskoro dogoditi. No, on se čuva svakoga računanja i predviđanja jer ga ne zanima vremenski okvir događaja, nego sam događaj. U tom događaju on već unaprijed pozdravlja očitovanje Božje ljubavi i suvereniteta u njegovim stvorenjima. Sigurnost da je spasenje »bliže«, ne želi dati znanje o danu i satu, nego samo naglasiti žurnost, hitnost. Svaki sat koji prolazi, tiče se »Božjega časa«, jer zvuči kao presudni trenutak za čovjeka, kao prilika vjere. Lakoće neznanja kao kad »spavamo« su prošle; sada se računa vrijeme; treba biti budan i bdjeti.

Mario Cifrak

Zrnj

e

lopova ući u njegov prostor. Možda će Isusa po-kušati istjerati i raspeti, kao što su ga već kao lo-pova doživjeli i raspeli na zemlji. I stvarno je to tako i danas: i danas se Krista kao lopova tjera i odbacuje, i danas je Krist razapinjan u mnogim srcima i na mnogim mjestima. Naposljetku, Krist će doći kao lopov ako ne budemo slobod-ni od svojih dragocjenih stvari, od onoga vidlji-voga i materijalnoga što tako ljubomorno čuva-mo, a pritom gubimo sebe, svoje srce.

»Amor de longh«Tako nas ovo vrijeme došašće poziva da zauzme-mo stav bdijenja i pripravnosti, a to je: da bu-demo što bliskiji Gospodinu u molitvi, postu, dobrim djelima, čeznutljivim iščekivanjem; da prostor našega srca ne bude osamljen, zatvo-ren, nego rastvoren i predan Gospodinu, da ga on posjeduje i njime raspolaže; da sve što posje-dujemo tako koristimo da njime služimo Gospo-dinu i bližnjima. Tada nam Gospodin zasigurno ne će biti lopov.

A što će nam onda biti? Što je to toliko razli-čito od lopova, ako li ne nama bliska osoba, i to bliska osoba od koje smo još daleko, s kojom di-

jelimo možda samo »amor de longh« – »ljubav izdaleka«? Isus Krist nam je upravo tako i bli-zak i dalek, blizak u daljini još uvijek neostva-rene ljubavi, te je zato i naša ljubav prema nje-mu »amor de longh«. Odatle to bolno-radosno adventsko izmjenjivanje osjećaja između bli-skosti i iščekivanja, jer što više bliskosti, to vi-še i iščekivanja. I ne samo to. »Amor de longh« nam čini osobu poželjnijom. Što je više iščeku-jemo, tim je više i želimo. Tako bi nam u adven-tu i Isus Krist trebao biti više poželjan jer je on »sav poželjan«: »A to neka ide ovim redom: ne-ka čovjek za onoga koga želi savršeno ljubiti sa-momu sebi rekne u mislima kako taj koga ljubi nema osjetilnosti jer je nevidljiv; ne može ga se čuti, ne može ga se mirisati, ni okusiti, ni taknu-ti; zbog toga je neosjetilan, ali sav poželjan (Pj 5,16). Drugo, neka ima na pameti da ga nije mo-guće predočiti jer je neograničen; nema obličja, neizbrojiv je, nemoguće je omeđiti ga i izmije-niti pa ga zato nije moguće predočiti, ali je sav poželjan. Treće, neka ima na pameti da je ne-shvatljiv jer ga je nemoguće opisati, definirati, zamisliti, procijeniti, istražiti. Zato je neshvat-ljiv, ali je sav poželjan.« (sv. Bonaventura)

Ivica Raguž

Učenike koji pitaju »kada« će se zbiti Dolazak Sina Čovječjega, Isus upućuje

»kako« se za nj pripraviti. Znakovi možda ne će biti očiti – kao i u Noino

vrijeme: mnogi će raditi i veseliti se »ne sluteći ništa«. Upravo u vrijeme takve redovitosti života, kada mnogi

nisu primjećivali prijetnju, Noa je pripravljao korablju. Ne iz straha, nego iz pouzdanja. Neprimjetnost Gospodinova Dolaska sili nas na

trajnu vjernost i radosnu budnost jer on će doći kao »naš Gospodin«.


22

5. prosinca 2010.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski,evo, Gospodin dolazi spasiti narode;i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Usp. Iz 30,19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo u susret tvome Sinu daj da nas zemaljske brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 11,1-10Po pravdi će sudit siromasima.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jiša-jeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudro-sti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opa-sati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebi-vat s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i la-vić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mla-dunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u le-glo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izda-nak, dignut kao stijeg narodima, puci će želj-no tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam 72,1-2.7-8.12-13.17

Pripjev: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka!

Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.

On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Rim 15,4-9Krist spašava sve ljude.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanostii utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 339.2 Puče sionski Otpjevni ps.: 345 U danima njegovimPrinosna: 364.2 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 Čuj, jasni glas odjekujeZavršetak: 362.2 Padaj s neba


23


Braćo i sestre, Bog po svojoj riječi daje da u nama proklija novi život. Molimo ga da radošću i smislom vječnosti ispuni naše dane i naša djela.Stoga mu zajedno zavapimo:

Obnovi nam vjeru, Gospodine. Za tvoju Crkvu, koju si pozvao da živi životom 1. svetosti: ukloni s njezina lica svaku nedostojnost koja je zaprjeka ljudimada te prepoznaju i prihvate, molimo te. Za sve kojima si povjerio službu naviještanja 2. tvoje riječi: ukloni iz njihova srca svaki strah pred svijetom; obdari ih hrabrošću prorokâ te njihov život bude živa riječ tvoga spasenja, molimo te. Za sve koji lutaju tražeći istinu života: rasvijetli ih 3. da se odvaže krenuti putem evanđelja, molimo te. Za naše obitelji: izliječi ih od svake sebičnosti; 4. probudi u njima radosnu otvorenost tvome dolasku te njihovo zajedništvo zasja kršćanskim licem, molimo te. Za nas ovdje sabrane: operi nas od svakoga 5. grijeha koji priječi naše predanje Kristu te ognjem ljubavi zapali u nama žar vjere, molimo te.

Svemogući Bože, mi u vjeri hodimo prema Kristovu slavnome dolasku. Prati, molimo te, svojim svjetlom naše korake i naša djela da budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaUstani, Jeruzaleme,stani na visoko;vidi radost što tidolazi od Boga tvoga!

Bar 5,5; 4,36

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nasduhovnim jelom. Smjerno te molimo:po sudjelovanju u ovom otajstvunauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskima težiti. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Lk 3,4.6

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mt 3,1-12Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji:»Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Evo, oštrica je već položenana stablo koje ne donosi roda.

(Jacopo del Sellaio, oko 1485.)


24

Glas viče u pustinji

Pustinja nije mjesto za stanovanje, ali ona nije nenaseljena. U njoj žive rijetki. Pusti-nja nije neko biće koje ima jezik, ali ona

nije nijema. Govori na mnogo načina. U njoj se, osim njezina govora, čuje i drugi glas. Ivanov. Ivan nema glas kao što ga imaju drugi ljudi. Ivan je glas. To mu je služba i to je on sam. Glas ko-ji viče u pustinji. Ivan se prepoznao u glasu o ko-jem je, stoljećima ranije, govorio Izaija. Glas koji viče u pustinji. U njegovu će glasu mnogi pre-poznati Božju prisutnost i Božji glas. Najprije je Bog Ivana pozvao da mu bude glas. Potom je Ivan u proročkom glasu prepoznao sebe i svoje poslanje. Konačno su drugi u njemu prepoznali Božji glas. I grnuli k njemu u pustinju.

Pustinja je privilegirano mjesto Božje obja-ve. Bog, stvoritelj svega života, bira pustinju ka-ko bi se objavio kao Život. U pustinji gdje svaki život visi o tankoj niti daleko je lakše nasluti-ti Stvoriteljevu blizinu. Dragocjenost se života najlakše opaža tamo gdje je život ugrožen. Uz to, Bog se objavljuje glasom. Nevidljiv je, ali se njegov glas čuje. Tako je bilo u susretu s Mojsi-jem i tako je bilo u susretu s narodom izvede-nim iz egipatskoga ropstva. Bog se objavljuje u pustinji i objavljuje se glasom. U Ivanovim ri-ječima u Judejskoj pustinji sabrano je stoljetno iskustvo Boga i izabranoga naroda. Bog govori u pustinji. Ivan viče u pustinji. Jedincatim i pre-poznatljivim glasom kojega je, kao i svi proroci prije njega stavio u službu Bogu, poziva na spre-manje puta Gospodinu.

Ivan – pustinjski čovjekIvan je pustinjski čovjek. Ne po rođenju, nego po pozivu i životu. Oblači se odjećom koju mo-že načiniti u pustinji. Devinom kožom. Hrani se hranom koju može naći u pustinji. Skakavcima i divljim medom. Govori jezikom pustinje. Krat-ko, sažeto, s uvjerenjem i bez tračka sumnje. Go-vori glasom kojega je oblikovala pustinja. Gla-sno, oštro, odrješito, smjelo, bez straha. Glas mu je nošen autoritetom koji dolazi iz svijesti po-slanja. Opaža slušatelje očima koje su izvježba-

Druga nedjelja došašća

ne u pustinji. Razlikuje privid od zbilje. Ne pri-staje na uglađenost koja prešućuje razlike da bi sačuvala mir. Čini ono što je naučio u pustinji. Krsti vodom. Traži od krštenika obraćenje ona-ko kako pustinja od svakoga tko uđe u nju tra-ži promjenu. Govori riječi koje spajaju čovjeka i Boga i izriču Božje približavanje čovjeku i ljud-sku potrebu obraćenja kako bi se otvorio Bogu. Opaža zamke bijega od obraćenja. Najveća se za-mka krije u pripadnosti izabranom narodu, ro-du Abrahamovu. Izabranost se od odgovornosti za svijet lako preokrene u privilegij. Tko je bora-vio u pustinji, naučio je kako pripadnost nekom narodu i jeziku ne znači mnogo. Valja se osob-no izložiti pustinji i njezinim zahtjevima. Zato je pustinja i slika osobnog susreta s Bogom.

Ivan je u glasu i boravku u pustinji sabrao iskustvo kojim je Bog svoj narod spremao za ulazak u obećanu zemlju. U trenutku kada se treba pojaviti utjelovljeni Krist, pustinjsko se iskustvo sabire u malo jednostavnih riječi i u je-dan jednostavni čin polijevanja vodom za opro-štenje grijeha. Uz to, Ivan ima jasnu svijest o Kristu koji dolazi. I iz nje mu je podarena po-djednako jasna svijest o samome sebi. Budu-

Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu,poravnite mu staze. (D. Doshi)

25


Odjeci Riječi

Spasenjska snaga Kristova dolaska čita se u dvjema slikama: Ivan govori

o oštrici koja je položena na korijen stabla koje ne donosi rod, a prorok

Izaija o mladici koja izbija iz usahloga panja. I jedna i druga slika opomena

su svima koji čekaju Gospodina. Prva govori o obraćenju, a druga o vjernosti

i ustrajnosti. Potrebno je pretrpjeti oštricu Kristova suda nad svim

grješnim i smrtnim da bi se iskusilo radost mladice koja donosi Život.

Riječi utjehe uz: Rim 15,4-9Tekst Ps 69,10 govori da je psalmist bio izložen porugama i da je podnio strpljivo najžešće protivljenje. Njegov primjer, ako se primje-ni na situaciju u kršćanskoj zajednici, pokazat će kako Pismo poma-že voditi Crkvu na putu strpljivosti i utjehe koja bude nadu. Pismo je cijelo prožeto korisnim naukom za svaki naraštaj, unaprijed je napi-sano baš za nas da mognemo potpuno razumjeti značenje Kristova dolaska. Osobito nas poučava strpljivosti i utjesi činjenicom da se ono tiče naroda Božjeg koji je nastao Božjim obećanjem i koji je po-zvan da podnosi protivljenje, ali utješen Božjom pomoći koja u nje-mu podiže nadu da će vidjeti ta obećanja ostvarena, dolaskom Isusa Krista. »Jaki« (usp. Rim 14) uče da je strpljivost »utješena«, jer čuva vjeru u obećanje. Kad imamo na umu »slabe«, ne treba se njihov slučaj činiti beznadnim, treba izbjegavati rješenja beznađa, jer su uvijek nasilna i bez ljubavi.

Mario Cifrak

ći da poznaje onoga koji dolazi, premda ga nije vidio, poznaje i samoga sebe. Njegova je samo-spoznaja izvježbana u pustinji, a s njom i jasno-ća o razlici u odnosu na Krista.

Krist – Bog jakiOnaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Pr-vi nije prvi. Prvi je drugi. Preteča je, premda do-lazi ranije, drugi. I on to zna. Onaj koji dolazi za njim, jači je od njega. Jaki. To je Božje ime. Jedno od imena Boga čije se ime ne smije izgo-voriti. Jaki. Jaki je jači od onoga tko mu pret-hodi. Jaki se ne mjeri onim koji mu prethodi. Jaki je izvan mjere. Ivan se mjeri onim koga na-javljuje. I zna svoju mjeru. Ne brka jačine. Ivan s velikom lakoćom i slobodom govori o svojoj malenosti pred Jakim. Kasnije će ga Krist na-zvati najvećim među rođenima od žene (usp. Mt 11,11). Tko spozna veličinu Jakoga, lako no-si svoju malenost. Ivan se vidi manjim od sluge koji driješi obuću svome gospodaru. I to ga či-ni velikim. Nije velik tko se izdiže iznad drugih. Velik je tko spozna svoju mjeru pred Jakim.

Kristovo je krštenje drukčije. On ne će doki-nuti Ivanovo. Sam će ga primiti. Ne zbog svojih grijeha. Nema ih. Ući će u Jordan da bi na sebi iznio sve grijehe koje je Ivan oprao krštenjem.

Iznijet će ih i spržiti ognjem. Iznijet će i svu do-brotu koja se rodila u trenutku pranja grijeha. I sabrat će je i sačuvati. Ivan je krstio na obraće-nje, ali oprani će grijesi biti spaljeni tek ognjem Kristova križa. Ljudi su se obraćali dolazeći Iva-nu, ali njihova će dobrota tek kroz Kristov život ući u Božju žitnicu. Ivan je krstio vodom, a Krist će krstiti Duhom. Ivanovim su se krštenjem lju-di odvajali od grijeha. Kristovim će se Duhom ljudi povezivati s Bogom i jedan s drugim. Ivan je krštenjem hladio ljudske strasti i tako im olakšavao odvajanje od grijeha. Krist će svojim krštenjem zapaliti ljudska srca za Boga. Nije do-voljno odvojiti se od grijeha. Nije dovoljna po-kora. Važnija je vatra koju će Krist zapaliti.

Euharistija pamti i krsno odvajanje od grije-ha i krsnu vatru. Na njezinu početku stoji svje-sna odluka za obraćenje. U njezinu se srcu kri-je susret sa živim Bogom. Na početku otkriće svoje krhkosti i uhvaćenosti u mrežu zla, a u sr-cu susret s Jakim i oslobođenje za dobrotu. Uz to, euharistija pamti i svečanost koju slutimo u susretu Židova s Ivanom u pustinji. Grnuli su k njemu. I on ih je usmjeravao Kristu. Sva liturgi-ja i sve službe u Crkvi imaju istu ulogu: usmje-riti Kristu. Glasom, proročkim riječima i djeli-ma služenja.

Ante Vučković

Zrnj

e


26

8. prosinca 2010.

Bezgrješno začeće blažene Djevice MarijeUlazna pjesma Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61,10

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu.Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 3,9-15.20Neprijateljstvo ja zamećemizmeđu roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si? « – reče mu.On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.«Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol?Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti? Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom!Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98,1-4

Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1,3-6.11-12Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u komei nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove –– mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage:po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinuili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpjevni ps.: 572 Pjevajte Gospodinu pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pričesti: 160 VeličaZavršetak: 600 Zdravo, Djevo čista

27


Pjesma prije evanđelja Lk 1,28

Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodins tobom! Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1,26-38Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina.I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.«I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo:iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, svemogući Bog očuvao je Djevicu Mariju od svakoga grijeha i u njoj pripravio dostojan stan svome Sinu. I nas je predodredio za posinstvo da budemo sveti i neporočni pred njim. Molimo ga da u nama obnovi milost svoga odabranja i učvrsti nas u vjernosti:

Za Crkvu Božju: da poput Marije bude podložna 1. vodstvu tvoga Duha te svim ljudima donese blagovijest spasenja, molimo te. Za sve one kojima si povjerio vodstvo svoga 2. svetog naroda: da ostanu vjerni suradnici tvoje milosti te svojim služenjem pomažu svim kršćanima da rastu u vjeri i međusobnoj ljubavi, molimo te. Za nas ovdje sabrane: daj nam priznati istinu 3. naše grješnosti i ohrabri nas da u iskrenomu obraćenju otvorimo vrata Spasitelju koji dolazi, molimo te. Rasvjetljuj nam put svojim svjetlom da kroz 4. ovo milosno vrijeme došašća vjerno čuvamo dostojanstvo novoga stvorenja te budemo dostojni dara vječnosti, molimo te. Za našu pokojnu braću i sestre: ne gledaj 5. na njihove grijehe nego nad njima pokaži moć svoje ljubavi te ih sve pridruži svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u bezgrješnoj djevici Mariji dao si nam divan primjer vjernosti i poniznosti. Prodahni nas svojom milošću da živimo obnovljenim dostojanstvom koje si nam na krštenju udijelio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Bez grijeha začeta da bude dostojan stan Sinu.(iz crkve sv. Marije, Stari Grad na Pagu)


28

Marija postaje znakom nade u trenutcima kada puno toga izgleda pokvarljivo i nestalno; kada nam nedostaju sigurni oslonci, vjera u lju-de i ljudske institucije; vjerodostojnost stavova i istinitost riječi; podudarnost obećanja i čina. Srušena nada da će drvo spoznaje utažiti ljud-sku glad za srećom, u današnjoj svetkovini po-staje prigodom da budemo ponizniji.

U ljudskoj povijesti, nakon toliko razočara-nja i neuspjelih pokušaja samonadilaženja, ili kako se danas običava reći – ostvarivanja sebe, uspijeva niknuti neočekivana mladica koja za-sjenjuje mračne stranice našega popuštanja zlu, naše predaje staromu neprijatelju. U našemu ra-njivom tijelu, tijelu čovječanstva, postoji mjesto koje ugriz zla ne može dohvatiti. To je razlog na-šega pouzdanja, ponosa i sigurnosti.

Razgovor velikodušnihNije slučajno da se ‘strpljenje’ na grčkome ka-že ‘makrothymia’, što znači veličinu duše, od-nosno velikodušnost. Svetkovina Bezgrješne veliko je slavlje Božje i Marijine strpljivosti i velikodušnosti. Anđeo progovara triput: najpri-je riječju ‘haire’, što smo preveli sa: »zdravo«, »zdravo, Marijo«. Ali ta riječ doslovno znači: Raduj se; raduj se, Marijo!. Anđeo zatim upu-ćuje riječ protiv straha: Ne boj se!, a zadnja je riječ ona koja navješćuje silazak Duha, silazak božanske životne snage koji joj daje da postane majkom. Anđeo donosi tri snažne poruke: ra-dost, dokinuće straha i život – Marijo, raduj se; ne boj se; evo, dolazi život. Te tri riječi anđeli i proroci neprestano ponavljaju u našoj povije-sti, kako život ne bi bio neplodan, bez ljubavi, ali dodiruju strune svakoga ljudskog života: potre-ba za srećom, strah koji je otac prijevare i nasi-lja, Božju čežnju da nam daruje i vrati život. Taj navještaj pogađa naše živote i naše društvo.

Anđeo koji je pohodio Mariju ostavio je svo-je riječi i nama. On nam pokazuje i znakove Božjega približavanja, njegove prisutnosti. Bog je blizu tamo gdje se umnaža radost, gdje se ras-pršuje strah i gdje boravi životnost.

Početne stranice Biblije objavljuju da je na početku svijeta postojao jedan Božji ‘da’, nama nikada do kraja dokučiv; ‘da’ kojim

je Bog želio sretna čovjeka, no čovjek je odmah počeo sricati i učiti izgovarati riječ ‘ne’; naučio se skrivati i smišljati putove koji su ga udaljavali od slobode, življene u punini tek kada čovjek rado-sno spozna da je čovjek, da nije Bog.

Podno jednoga drveta, u slici razlike stvo-renja i Stvoritelja, čovjek je rekao ‘ne’ cijelomu raju. No, Bog ni tada nije povukao svoj u riječ potvrde. Današnja svetkovina slavi uspjeh toga početnoga Božjeg odgovora, njegovu zaživlje-nost u jednoj ženi, u vjernici, u Mariji. Pripre-majući dolazak svoga Sina, Bog je mislio na tije-lo, na srce jedne žene. To je obitavalište odvojio od grijeha. U Marijinu liku bolje razumijemo što je za Boga ljepota i što znači »biti blagoslovljen svakim blagoslovom«.

Nada i radost u tijelu čovječanstvaSvijet odbijanja s kojim se susrećemo, prečesto zatvoren i neprobojan, ponudio je u Mariji pro-stor prihvaćanja. To tijelo bez navezanosti na ne-što što ne bi bio Bog, tijelo bez ljage protuboštva, ta čistoća i odijeljenost od grijeha je i naša, pri-pada nam; osjećamo kako se njezina ljepota od-nosi na Crkvu i na sve koji vjeruju. Ne hvalimo li se ovim ili onim prilično dvojbenim uspjehom? A sada, kada nas u došašću Bog poziva da podigne-mo glave, da uspravimo pogled, imamo razloga za radost, slaveći Boga u zajedničkoj Majci.

Raduj se, ne boj se, prihvati život

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije

za radost, slaveći Boga u zajedničkoj Majci.

Raduj se… (S. Dumitrescu)

29


Odjeci Riječi

‘Ljubljena zauvijek’Evanđelje je radosna vijest koja započinje navje-štajem: Budi radosna, Marijo, jer je Bog u tebe ugnijezdio svoju ljubav, svoje srce. Anđeo joj ne kaže: Učini to i to, moli, idi…, nego jednostavno: Raduj se, jer znaš da radost dolazi od lica.

Znam da te raduju lica dragih ljudi, Josipo-vo lice, njegova iskrenost, povjerenje i čistoća misli, ali sada je ovdje lice svih lica, lice kojega su druga lica tek komadići i odražaj. Gospodin je s tobom u zagrljaju kojega su ljudska čuvstva tek slika i nostalgija. Ti si od Boga zauvijek lju-bljena. I Marijino ime koje se može tumačiti i prevoditi na mnoštvo načina, ima – među osta-lim i to značenje – ljubljena zauvijek.

Ne boj se, Marijo! (Oni koji su brojali kažu da se izrijek ne boj se u Bibliji nalazi više od 360 puta. Za svaki dan u godini jedan Božji zov čo-vjeku.) To je kršćanski svagdanji kruh u svijetu prepunom ucjena, strahova, uvjetovanosti i ne-jasnoća. Ne boj se, ako Bog ne ide putem oče-kivanja i očitosti, putem ljudske učinkovitosti i veličine; ne boj se, ako se Bog skriva u malenost, daleko od pozornica, svjetala, palača i svečanih osjećaja koji u sebi nose laž; ne boj se djeteta ko-je će živjeti samo ako ćeš ga voljeti.

Šutnja, čežnja, služenjeTriput govori anđeo, triput odgovara Marija. Pr-vi put šutnjom i nemirom; drugi put željom da razumije i treći put služenjem. Prvi korak za nas ljude jest slušanje; i po cijenu uznemirenosti, ali zadnji Marijin korak otkriva istinsko ime čovje-ka: Evo me! Neka mi bude po tvojoj riječi. Čo-vjeku je najljepše ime odgovor Bogu – evo me!

Kada kažemo da je Marija začeta bez grije-ha, kažemo drugim riječima da je bila sposob-na prihvatiti Božju riječ u punini, odnosno da je Marija ponizna. Poniznost je prepoznavanje da je sve što čovjek ima i jest Božji dar. Na nama je da budemo slični u osluškivanju radosti, zauzeti u dokidanju straha i vjerni u donošenju životno-sti u našim susretima, poslovima i kušnjama.

Samo tamo gdje je čovjek kršćanin, tamo gdje čovjek priznaje beskonačnu budućnost kao svoju budućnost koju ne dosiže polazeći od sebe, već koja mu se daruje po milosti, po neuvjetovanom dolasku Boga k čovjeku, tada je dovoljno slobo-dan da bude miran i pred patnjom i pred smrću. To je toliko puta okusio naš hrvatski narod. Pa ipak, skloni smo to zaboraviti. Sjetimo se da nam i kao narodu, pred očitostima koje nas zbunjuju, pred pitanjima koja šire malodušnost, anđeo go-vori: Raduj se, ne boj se, prihvati život. U velikoj buci ne prečuj glas anđela; njegov je glas tih, nje-ga se želi ušutkati, maknuti s pozornice, ali samo on naviješta Spasitelja.

Ivan Šaško

Spasenje je dar uz: Ef 1,3-6.11-12Bog Otac izabire čovjeka i određuje ga za svetost te ga svojom odlukom posinjuje i obasiplje milošću koja omogućuje Kristovo otkupiteljsko djelo. On sve ugrađuje u Krista: i Židove koji su se već ranije nadali spasenju, i pogane kojima je kasnije naviješteno evanđelje. Otac je taj koji je odlučio i potaknuo spasenje ljudskoga roda. On je izvor dobra za sve ljude i samo se njegovom odlukom mijenja tijek povijesti. Krist je, pak, početak, sredstvo i cilj takva Očeva djelovanja. U njemu se očituju Očeva milost i volja. Sveukupni Očev silazak prema ljudima opisan je riječju »milost« (grč. haris) i riječima koje su iz nje izvedene (npr. »zamilovati«, grč. haritoo), čime se označava posvemašnja sloboda Božja te činjenica da se njegovo spasenjsko djelovanje nije moglo ničim zaslužiti.

Darko Tepert

Zrnj

e

Marija, premda još od začeća očuvana od svakoga grijeha, bila je

potrebita navještaja »Gospodin je s tobom« i riječi ohrabrenja »Ne boj se«. Time nas evanđelje uči da život

vjere ne može biti sveden na »nadmoć nad zlom« i borbu protiv grijeha.

Vjera je više od toga. Pa i kad bismo u potpunosti ovladali svojom slabošću

i pobijedili grijeh, ostali bismo potrebiti onoga božanskog »Ne boj se«

jer vjera u nama rađa sveti strah i odnos pun povjerenja.


30

12. prosinca 2010.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!

Fil 4,4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 35,1-6a.10Bog sam hita da nas spasi.

Čitanje Knjige proroka IzaijeNek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega.Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sâm hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146,6c-10

Pripjev: Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

Gospodin ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.Gospodin oslobađa sužnje.

Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.Gospodin štiti pridošlice.

Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Jak 5,7-10Očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaStrpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranui kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srcajer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na drugeda ne budete osuđeni!Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zalauzmite, braćo, proroke koji su govoriliu ime Gospodnje.

Riječ Gospodnja.


Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinuili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpjevni ps.: 346 Dođi, GospodinePrinosna: 362.3 Padaj s nebaPričesna: 349 K tebi, Gospode, dušu uzdižemili 770 Kog zemlja, moreZavršetak: 371 Raduj se, grade Nazaret

31


Pričesna pjesmaRecite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Usp. Iz 35,4

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iz 61,1

Duh Gospodnji na meni je,blagovjesnikom biti ubogima posla me.

Evanđelje Mt 11,2-11Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?

Čitanje svetoga evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju:»Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugogada čekamo?« Isus im odgovori:»Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskomveći je od njega!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, nebeskomu Ocu, koji u svome Sinu ispunja obećanje svoga spasenja, u vjeri združeni, uputimo svoje molitve:

Daruj nam radost vjere, Gospodine.»Nek se uzraduje pustinja!« Obnovi, Gospodine,1. u svojoj Crkvi vjernost evanđelju te svojimživotom bude glas vječnosti i putokaz nadekoja preobražava svijet, molimo te.»Recite preplašenim srcima: Budite jaki, 2. ne bojte se!« Vodi, Gospodine, svojim Duhom sve pastire Crkve da, unatoč protivljenjima, nikad ne posustanu u naviještanju Kristova spasenja i evanđeoskih vrjednota, molimo te.»Ukrijepite ruke klonule!« Nadahni, Gospodine, 3. sve kršćane da budu nositelji ljubavi i svjedoci tvoje blizine svim nemoćnima, osamljenimai gladnima, molimo te.»Bog sâm hita da vas spasi!« Probudi u nama, 4. Gospodine, radost koja dolazi iz susretas tobom; obnovi nas u zajedništvu Crkve i u snazi kršćanskoga poslanja svim ljudima, molimo te. »Doći će s vječnim veseljem.« Primi, Gospodine, 5. naše pokojne u zajednicu tvojih svetih i proslavljenih, molimo te.

Svemogući Bože, po svojoj dobroti usliši nam molitve. Daj nam radosno živjeti dar vjere i biti odvažnim svjedocima ljubavi kojom si nas u Kristu ljubio. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Ivan šalje učenike k Isusu da ga pitaju:»Jesi li ti onaj koji ima doći?«

(Giusto de Menabuoi, Baptisterij katedrale u Padovi, 1376.-78.)


3232

Ohrabruje narod kako bi imao dovoljno snage pri-jeći 'pustinju' i osloboditi se. Ona stoga postaje pri-vlačna kao put prema slobodi, a hod kroz nju opi-suje slikom pobjedničke povorke i veličanstvene procesije. Pustinja se raduje, kliče od radosti i li-jepa je. Njezinu ljepotu uspoređuje s onim što je prognanim Židovima bilo najljepše, »slava Liba-nona, divota Karmela i Šarona«. No, da bi se od-važili na taj put, potrebna je vjera u Boga koji že-li njihovu slobodu, čija je slava i divota slobodan čovjek. Zato pvrorok Boga opisuje na ljudski na-čin i u narodu lako shvatljivoj ulozi. Naime, pre-ma Zakonu najbliža je rodbina bila jamac u sluča-ju nečijeg zaduženja. Primala ga je k sebi ukoliko bi morao prodati imanje da bi vratio dug ili bi ga otkupljivali ako je bio prodan u ropstvo.

Izaija taj isti opis najbližih srodnika primje-njuje na Boga kako bi pokazao njegovu blizinu svakom čovjeku. Bog zaduženog čovjeka pri-ma k sebi i otkupljuje ga iz ropstva. Vjera u ta-kvu blizinu daje snagu za prvi korak u pustinju. Upravo je u tome radost prvog čitanja.

Božja blizinaBožja blizina čovjeku najočitija je u njegovu utje-lovljenju. O veličini i nevjerojatnosti tog čina svje-doči nam današnji evanđeoski ulomak. Ivan Krsti-telj šalje učenike upitati Isusa: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? «. Čitav je život proveo najavljujući dolazak Spasitelja. Vjernost svojoj službi spreman je posvjedočiti i cijenom ži-vota. Nalazi se u tamnici i čeka smrt. Nekako u isto vrijeme Isus započinje svoje javno djelovanje. No, nema tipično proročko držanje. Okružen je uče-nicima različitog podrijetla i načina života. Dok je Ivan asketski živio, pa mu se narod u najmanju ru-ku zbog toga divio, Isus jede i pije poput svih osta-lih. Ne pazi s kim se druži, niti traži za sebe naziv Mesije, Spasitelja. Ivan je u zatvoru o tome infor-miran i pita se je li njegov život bio promašen. Ni-je li pogriješio u Isusu?! Za njega je to životno pi-tanje. Odgovor nas na prvi pogled iznenađuje, ali Ivanu, dobrom poznavatelju Svetog Pisma, bio je potpuno jasan. Sveto Pismo o Mesiji govori na dva

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Treća nedjelja došašća

Iako su puna lijepih riječi i divnih obećanja, da-našnja čitanja ne žele nas uljuljati u lažnu, a već tjednima u javnosti prisutnu patetiku Bo-

žića. Naprotiv, pokušavaju nam pomoći razumje-ti pravi smisao događaja Božjeg rođenja kao čovje-ka i pripraviti nas na njegovu proslavu. Stoga se usred prvog čitanja smjestila jedna nimalo privlač-na rečenica: »Evo Boga vašega odmazda dolazi.« No, upravo ona objašnjava svu ostalu radost. Božja odmazda nije sud čovjeku i kažnjavanje grješnika, kako bi se pravednici mogli radovati, nego je, kako veli Izaija: ukrijepiti ruke klonule, učvrstiti koljena klecava, ohrabriti preplašena srca, otvoriti slje-pačke oči i uši gluhih, dati govor nijemome. Ona se ne događa nad čovjekom, nego nad svime što ga sputava te čini neslobodnim, nesretnim i zaroblje-nim. Tako je i Božić plod Božje odmazde.

Uzrok radostiU kontekstu Božje odmazde možemo razumjeti govor o ljepoti pustinje. Ona doista može izgleda-ti privlačno za turistički posjet, ali je u svojoj biti negostoljubiva, opasna i teška. Prorok je doživlja-va lijepom iz praktičnog razloga. Obraća se naro-du koji je već pola stoljeća u babilonskom ropstvu i postupno gubi nadu. Stoga je potrebno ohrabriti

»ruke klonule, koljena klecava i srca pre-plašena«. Spasenje doživljavaju kao

povratak u obećanu zemlju, ali se između njih i Jeruzalema

nalazi prostrana pustinja kao prirodna preprje-

ka izbavlje nju. Izaija im želi promijeniti

kut gledanja poti-čući ih da je doži-ve kao sredstvo oslobođenja.

Hoće li nam Božić biti na čast ili na sramotu?!

Iščekivanje Očekivanoga u susretu sa sobom.

33


Na Ivanovo pitanje »Jesi li ti onaj koji ima doći« Isus ne odgovara ni »da«

ni »ne«, nego nudi svjedočanstva koje se iščitavaju vjerom. Vidjeti

čudesa ipak nije dostatno da bi se prepoznalo Mesiju. Isusova će čudesa i njegova blizina s grješnicima mnoge

skandalizirati i zapriječiti im vjeru. Vjera, naime, nije plod čuda ili plod

viđenja, još manje razumski zaključak iz naviještenoga, nego je plod

nutarnjega i vjernoga prihvaćanja. Povjerenje je prvi korak vjere.

Zrnj

e Odjeci Riječi

načina. S jedne strane opisuju se njegova djela: Slijepi će vidjeti, gluhi čuti, mrtvi ustajati… S dru-ge strane daje mu naslove kralja, proroka i sveće-nika. Isus nikada nije citirao ni jedan tekst koji bi aludirao na spomenute naslove, ali je čitav svoj ži-vot govorio i svjedočio o Mesijinim djelima. Tako je učinio i ovaj puta. Bio je to dostatan odgovor, ali i pouka. Ivana je također trebalo poučiti, pa je za-to veći od njega i onaj koji je »najmanji u kraljev-stvu nebeskom«, budući da Boga gleda licem u li-ce. Isusov način života do kraja otkriva pravo lice Božje: Bog je s čovjekom u svakoj situaciji i u služ-bi je svakog čovjeka.

BožićBožić je u svojoj biti radostan blagdan. Bog nas toliko voli da je zbog nas postao čovjekom! Me-đutim, ovo je blagdan koji nas treba i posrami-ti. Sam Bog morao je postati čovjekom da bi nas naučio biti ljudima! No, taj sram ne smije bi-ti preprjeka koja će nas sablazniti, nego poticaj da sve više postajemo ljudi na njegovu sliku. To se najjasnije događa u oslobađanju sebe i dru-gih od svake vrste ropstva. Preko nas svijet tre-ba spoznati Boga osloboditelja i radovati se. Na to nas poziva i sveti Jakov u današnjem drugom čitanju. On potiče na strpljenje, premda je čitavi

naš život vrijeme Božjeg strpljenja. On je strpljiv s nama dajući nam vrijeme kako bi se mi huma-nizirali i postali čovječniji. Apostol rabi sliku ra-tara koji sije i prorokâ »koji su govorili u ime Gospodnje«. Na kršćanima je sijati vrijednosti koje je Isus živio i naučavao te po njima živjeti kako bi proročki najavljivali Gospodnji Dolazak. Jakov osobito inzistira na međusobnim dobrim odnosima, jer upravo po njima ćemo biti prepo-znati i od Boga i od ljudi. Biti sluh onome tko ne čuje, ne razumije ili je izoliran. Biti glas onome tko ne može govoriti, kome je uskraćeno iznije-ti svoje mišljenje, čiji glas se ne čuje i koji se plaši bilo što kazati. Biti život onima koji su moralno, duhovno ili pravno mrtvi; čiji život nitko ne cije-ni i čijom se sudbinom poigravaju. Liječiti bole-sti duha i tijela te ne dopuštati da itko bude izba-čen iz ljudskog društva kao gubavac. Bezbrojni su načini po kojima sami bivamo više ljudi i dru-gima priznajemo dostojanstvo slike Božje. Ne-kad je potrebno zakoračiti u prostore pustinje, ali Isus nam poručuje da nije dovoljno pozivati se na kršćansko ime. Odgovor svijetu daje se kr-šćanskim življenjem. Po njemu može procvjetati pustinja ovog svijeta, uzradovati se zemlja sasu-šena i dovesti do toga da svi kliču od veselja i ra-dosti. Bez toga nam Božić ne će biti na čast!

Slavko Slišković

Strpljivost nade uz: Jak 5,7-10Jakov upozorava na strpljivu ustrajnost s obzirom na parusiju. Kao uzor strpljivosti stavljen je ratar, koji mirno čeka da sazrije dragocjeni plod njive. Slika je u odnosu s eshatološkom vjerom kako je već vidljivo iz prispodobe Mk 4,26-29: »I govoraše im: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve«. Gospodinov je dolazak blizu, sudac već stoji pred vratima. Za uzor strpljivosti Jakov predlaže starozavjetne proroke o kojima i Stjepan govori: »Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice.« (Dj 7,52) Budući da su oni govorili u ime Gospodnje, podnosili su mnoga zla.

Mario Cifrak


34

19. prosinca 2010.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!

Iz 45,8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošćui mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 7,10-14Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU one dane:Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga,znak za sebe iz dubine Podzemljaili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori:»Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija:»Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodindati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24,1-4b.5-6

Pripjev: Nek uniđe Gospodin:on je Kralj slave!

Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje Rim 1,1-7Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaPavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem, po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 1,23

Evo, Djevica će začeti i roditi Sinai nadjenut će mu ime Emanuel! – – S nama Bog!

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhom u krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina. Molimo te, tim istim Duhom posveti i darovena našem oltaru.Po Kristu.

35



Evanđelje Mt 1,18-24Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa,sina Davidova.

Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuRođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov,ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:»Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji:uze k sebi svoju ženu.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, Djevica će začeti i roditi sina,i nadjenut će mu ime Emanuel –– S nama Bog!

Iz 7,14

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blagdana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nam šalje svoga Sina da bude zauvijek Emmanuel – S nama Bog. Molitvom se utecimo nebeskome Ocu da nas učini dostojnima Kristova spasenjskoga pohoda.

Pohodi nas, Gospodine, svojim spasenjem.Prati svojim Duhom hod svoje Crkve1. da uvijek bude otvorena Kristu, tvojoj Riječi, te svim ljudima bude blagovjesnica tvoga spasenja, molimo te. Rasvijetli svojom mudrošću pastire Crkve 2. da umiju čitati znakove vremena te usmjeravati na put evanđelja život povjerenih im zajednica, molimo te. Pohodi u svojoj ljubavi braću i sestre koji trpe 3. u osamljenosti, siromaštvu ili bolesti: obnovi im snagu pouzdanja u tvoju dobrotu, a kršćane nadahni da im po djelatnoj ljubavi posvjedoče tvoju blizinu, molimo te. Obnovi u svima nama žar vjere; oslobodi nas 4. straha koji priječi životno predanje tebi i daj nam hrabrosti prihvatiti sve što nam pružaš, molimo te. Ispuni naše živote i naše domove istinskom 5. molitvom da bismo u otvorenosti tvome Duhu mogli iskusiti zbiljnost Kristova dolaska k nama, molimo te.

Svemogući Bože, u svojoj neizmjernoj ljubavi šalješ nam svoga Sina da nas izbavi iz tame grijeha i povede putem spasenja. Okrijepi nas svojom milošću da ga dočekamo otvorena srca te ga prihvatimo kao put svoga života. Po Kristu.

Ulazna: 341 Rosite, nebesa, odozgorili: 362 Padaj s neba Otpjevni ps.: Nek uniđe Gospodin (v. glazbeni prilog, str. 38)Prinosna: 370 Zlatnih krilaPričesna: 355 Riječ spasenjaZavršetak: 599 Zdravo budi, Marijo

Ne boj se, Josipe!(M. Rupnik, Kapela ss. milosrdnica, Rijeka)


36

žeći vlastiti probitak. Pokazuje se pravim ocem, punim brige, razumijevanja, spreman na žrtvu, odlučan. Shvaća dramatičnost situacije.

Dramatičnost začećaNo, najveća je drama zapravo činjenica da je Isus, Marijin Sin, ujedno i potomak Davidov i začet po Duhu Svetom. Kako ističe Klaus Berger, to znači da se Bog nije ustručavao postati pot-punim čovjekom od začeća do smrti. Iako kao vjernici živimo s ovom mišlju i ona je postala dio nas, često zaboravljamo koliko je ona dramatič-na. Bog odlučuje postati čovjekom kako bismo mogli biti Božja stvorenja. Bog nam daruje sve ono što mu pripada tako da s jedne strane poštu-je ono što je ljudsko, tjelesno, društveno, a s dru-ge strane u sve to unosi dramatičnu i potpunu novost, nešto što možemo nazvati novim stvara-njem u kojem sudjeluju Josip i Marija, svatko od njih na svoj način.

Započinjući Poslanicu Rimljanima apostol Pavao upućuje pozdrav u kojemu legitimi-ra svoj poziv i svoje poslanje. Čini to, kako

nam pojašnjava Jacob Taubes, u opasnim okol-nostima. Carska vlast kontrolira svaki pokret u carstvu, kao i cjelokupnu korespondenciju traže-ći protivnike vlasti i Rima. U takvim okolnostima Pavao ima tešku zadaću objasniti ishodište svo-ga poziva i poslanja, kao i razloge svoga obraća-nja Rimljanima. Treba reći da je sluga Boga koji je iznad cara, iznad rimske vlasti, Boga koji je sve stvorio i svime vlada, a da pritom ne bude uhićen, utamničen i da njegovo pismo ne bude zaplijenje-no. Za takvo pisanje treba imati duha odvažnosti i mudrosti.

Dramatičnost poziva i poslanjaPišući kršćanima u Rimu Pavao uistinu nalazi »prave riječi«. Njegovo poslanje plod je poziva Sina koji je potomak Davidov po tijelu i Sin Bož-ji po snazi, po Duhu posvetitelju. U tome carski cenzori nisu vidjeli opasnost. Premda su careve smatrali božanstvima znali su da car i onaj ko-ji obnaša vlast mora biti rimski građanin, podri-jetlo mu mora biti vezano uz usud Rima. Vladar Rima ne može biti potomak Davidov po tijelu ni Sin Božji po snazi Duha. Vladarom Rima postaje se samo snagom rimske vlasti. Zaobilazeći izrav-no suprotstavljanje Rimu, Pavao ipak nije zata-jio ni svoje poslanje ni snagu poruke koju svje-doči. On znade da moć leži negdje drugdje i da se očituje suprotno svim mogućim očekivanjima.

Ta suprotnost, dramatičnost obilježje je ne samo Pavlovog poslanja nego i života Isusa Kri-sta. Njegovo rođenje događa se u dramatičnim okolnostima. Marija je zaručena s Josipom. S njim je u legitimnoj vezi koja uključuje prava i obveze. I ako mislimo da je Josip bio nepravedan prema Mariji jer ju je htio potajice otpustiti, va-ramo se. Htio ju je spasiti jer bi vijest da je u ovim okolnostima ostala trudna mogla voditi do osude na smrt. Josip vođen Duhom u snu razumije što je njegov poziv i poslanje i postaje Isusov skrbnik i Marijin muž. Prihvaća dvostruku ulogu ne tra-

Dramatičnost sinovstva

Četvrta nedjelja došašća

San je slika vjere koja uvijek traži novo zrenje i povjerenje.

37


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Marija ne samo da postaje Bogorodica, nego snagom Duha postaje majkom novoga čovjeka, novoga čovječanstva u kojem je Krist novi Adam. Bog ulazi u svijet, koji je pun kontrastâ i suprot-nosti upravo prema njemu. No, Bog ulazi na na-čin da se u svijetu pokazuje upravo u suprotno-sti s vrijednostima svijeta. Pokazuje se kao slab, siromašan i smrtan. Pokazuje se na strani žrtve. Pokazuje se u dramatičnosti odnosâ koji otkri-vaju pravi smisao ljubavi i koji nisu obuzeti sa-mo svojim vlastitim pravom, probitkom, zahtje-vom ili željama.

Dramatičnost kršćanstvaSve te suprotnosti svijeta i Boga izvor su drama-tičnosti kršćanstva, dramatičnosti koja se odvija daleko od očiju javnosti. Drama koju živi kršćan-stvo nije vidljiva na svjetskoj pozornici povijesti; na njoj se pokazuju i izmjenjuju drugi, naizgled važniji, likovi koji svoju dramatičnost žive na sa-svim drukčiji način. Pavao je toga u potpunosti svjestan. Znao je koliki je subverzivni potencijal kršćanske dramatičnosti koja može rušiti car-stva i ustaljene odnose te stvarati »novi svijet«, stvarajući nove odnose utemeljene na novosti čovjeka ispunjena Kristom. Pavao se ne boji na-viještati istinu o Kristu i svojim svjedočenjem bi-

ti sluga »Božje drame« koja preobražava svijet dajući mu božansku novost postojanja.

Kroz liturgiju današnje nedjelje zaručnik blažene Djevice Marije Josip i apostol Pavao, koji su se kao i Marija otvorili djelovanju Du-ha, pozivaju nas da otkrijemo dramatičnost kršćanstva koja svoj temelj ima u dramatično-sti sinovstva Isusa Krista. Dramatičnost koja se nama danas ne čini očitom i koju smo iz-gubili iz vida zbog svojih životnih briga, ali i zbog toga što nam se druge i drukčije drama-tičnosti čine važnijim ili primamljivijim. Mož-da je ovaj advent prilika da iznova otkrijemo dramatičnost, pa i ‘opasnost’ kršćanstva – za nas same, za druge i za svijet. Ali ne ‘opasnost’ koja prijeti uništenjem, nego ‘opasnost’ koja nudi preobrazbu i novost koja nikad ne zasta-rijeva. Dramatičnost koja traži potpuno pre-danje, cjelovitost života i mudrost djelovanja. Zato je advent dramatično vrijeme iščekivanja novoga, vrijeme prepoznavanja da to novo već sada djeluje i mijenja svijet, bez obzira na sve one koji Božju novost svijeta ignoriraju ili joj se suprotstavljaju. Po Kristu smo i svi mi ‘po-tomci Davidovi’, ispunjeni snagom Duha po-svetitelja. I svi smo pozvani biti dionici božan-sko-ljudske drame.

Željko Tanjić

Svi smo pozvanici uz: Rim 1,1-7Pavao piše kršćanima u Rimu koje nije osobno poznavaoi Crkvi koju nije on sâm utemeljio. Ta je Crkva čula mnogo toga o njemu, pa Pavao osjeća potrebu u pismu izložiti i vjerovanje. Evanđelje je »dobra vijest« koju je Bog navijestio u Svetom pismu, a u njegovu je središtu Sin Božji. To je središte Pavlova vjerovanja. Isus je s jedne strane čovjek iz potomstva Davidova, pa time i baštinik svih Božjih obećanja o mesijanskome kralju, što nijednome kršćaninu židovskoga podrijetla nije moglo promaći. Istovremeno, Isus je i Sin Božji, što je posvjedočeno njegovim uskrsnućem od mrtvih. Time se on očitovao i kao Gospodin, čime se izriče vjera u Isusovo božanstvo. Nakon općeg vjerovanja, slijedi i ono osobno, Pavlovo. On je od Uskrsloga primio svoje poslanje (1,5), a na sličan su način osobno pozvani i svi vjernici.

Darko Tepert

Anđelova riječ upućena Josipu »Ne boj se« nije izrečena radi razuvjeravanja u njegove sumnje o Mariji, nego radi

prihvaćanja Božjega nauma spasenja. Bog dolazi među ljude »neredovitim«

putem, iz plemena iz kojega nije bio očekivan, iz grada iz kojega se nitko

nije nadao dobru... Sve govori suprotno očekivanomu. I danas ga očekujemo na

nama vlastite načine, a on dolazi na iznenađujuće nov i drukčiji način. Krist

je već došao, ali još čekamo kršćane. One koji će ga bez straha primiti.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Nek u ni- e- Go spo- din,- nek u ni- e- Go spo- din,- on je Kralj

sla ve!- 1. Go

3. On

2. Tko

Ps 24

spod

e

bla

- nja

u

go

-

-

zi i na goru

je zemlja i sve

slov prima od Go

On ga na morima u

Takav je naraštaj onih koji traže

Onaj u koga su ruke nedužne i srce-

-

na

nje

i

teGo

spo-

me

di

spod--

-

lji

ga,na

nju,sto:

njoj,

-

-

-

-

i na1. svijet i svi koji na

koji traže lice Boga

duša mu se ne predaje2. tko e stajati na svetom

3. i nagradu od Boga, Spasi teJa

is

njerijemje

-

ka

-

---

lja

mumastu

kov

praz--

- uži

svolje

nonje

-

-govr-

--

sti.ve.

vu?sti.ga.va.

-

--

--

Miroslav Martinjak

Nek uniđe GospodinOtpjevni psalam za Četvrtu nedjelju došašća – C

39


Stipica Grgat

Gospodin narod svoj mirom blagoslivljeOtpjevni psalam za blagdan Krštenja Gospodinova – A

Go spo- din- na rod- svoj mi rom- bla go- sliv- lje.-

2. uj! Go

3. uj! Bog veli

1. Prinesite Gospodinu, si

spo

an

-

-

no

din

stve

-

-

-

vi

nad

ni

-

-

Bo

vo

za

da

gr

-

-

žji,

ma,

mje,

-

- Gospodin nad

a u hramu njegovu svi

prinesite Gospodinu slavu nje

vo

kli

go

da

knu

-

-

-

va

ma

še:

-

-

-

i

sil

Sla

mena,

nim!

va!

-

-

-

2. uj! Gospo

1. poklonite se

3. Gospodin nad voda

Go

di

ma

-

-

u

spo

si

sto

- di

lu

-

-

nu

li,

je,

-

-

-

u

Gospodin

stoluje Gospo

sve

u

din-

ti

ve

kralj

- štu

li

-

-

nje

an

do

-

go

vije

-

-

vu.

stvu!

ka!

-

-

-

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Kada nekoga pitamo za njegovo ime, pitanje će redovito biti sročeno u oblik »Kako se zovete?« Tim proširenjem pitanja nesvjesno svjedočimo da ime nije tek konvencionalna i iza-brana razlikovna »oznaka« osobe, nego da ono u nekoj mjeri »određuje« osobu koja ga nosi. Oso-ba se »zove« imenom i prepoznaje se u njemu. Ime je dio njezina identiteta, dio same osobe. Svaka povrjeda imena znači povrjedu osobe koja ga nosi. Zato odabir imena novome članu obite-lji u svim kulturama svjedoči na koji način rodi-telji (ili obitelj) »vide« svoje dijete; odabir imena ucjepljuje se također u brigu za »sliku« djeteta u ljudskoj zajednici te se preko imena (pa i nesvje-sno) prenose određeni vrijednosni sustavi i svje-tonazori. Onomastička estetika nije svodiva na traženje »lijepoga« imena, nego nužno zadire ‘is-pod površine’ imenske oznake – u kulturalna i antropološka pitanja. Premda toga mnogi nisu svjesni, to se možda najočevidnije pokazuje u traženju imenâ blizancima. Naime, gotovo se re-dovito traže »komplementarna« imena, imenski parovi (Petar i Pavao, Mihaela i Gabriela) ili ‘ve-zana imena’ kako bi se i kroz ime pokazala bli-skost osoba koje su združene rođenjem.

U tradicionalnim kulturama, koje prepoz-naju vrijednost spomena i njeguju svoj identi-tet, lakše je razumjeti onomastičke sustave jer je lako pratiti vlastita im životna načela. Tako u bi-blijskoj tradiciji ispod imena uvijek stoji posla-nje, zanimanje ili proročko određenje osobe koja ga nosi. Biblijska književnost nerijetko imenom osobe očituje i Božji naum koji se imao ostvari-ti u njezinu životu.

Kršćanstvo, premda živi u raznim i među-sobno oprječnim kulturama, brižno čuva vlasti-tu evanđeosku prepoznatljivost, čitanu u život-nomu vrijednosnom sustavu, ali i u »imenima« koja su kao »kršćanska« postala zajednička mnogim kulturama. U krštenju, čijom smo sna-gom otajstveno »uronjeni u ime Oca i Sina i Du-ha Svetoga«, sâmo ime Gospodnje posvećuje čovjeka, pa krštenik prima ime koje će svjedo-

Kršćansko i građansko ime na krštenju?Poštovani, uočavam da neki roditelji žele djetetu na krštenju dati ime koje je različito od imena kojim će ga redovito zvati i koje je upisano u Maticu rođenih. Može li se naći opravdanje takvim željama? Može li se kršteniku na krštenju dati bilo koje ime, ili je nužno birati kršćansko ime?

Ivan mu je ime

čiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom pre-obraženu zajednicu ljudi (Crkvu). Zato će vlasti-to kršćansko ime biti »ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu«, a može ta-kođer »izražavati neko kršćansko otajstvo ili kr-šćansku krjepost« (Katekizam Katoličke crkve, 1267). Roditelji, kumovi i župnik vodit će brigu da se na krštenju ne daje ime koje je »tuđe kr-šćanskom osjećaju« (a sensu christiano alie-num, Kan. 855).

Budući da ime »znači osobu« te da krštenje znači preporođenje i božansku preobrazbu ljud-ske osobe, sasvim je opravdano očekivati da kod krštenja djece krsno ime ne bude neko »drugot-no«, nego određujuće i jedino ime (čime se ne otklanja mogućnost dvostrukoga krsnog imena, npr. Ana Marija). Ideja o krsnom imenu koje će ostati samo »anagrafski« podatak, niječe te-meljnu misao o imenu. Kršteni smo u Ime kojim su naša imena posvećena, a s njima i mi sami. Traženje krsnoga imena koje ne bi bilo u redovi-toj uporabi može biti shvaćeno kao nijekanje (ili zaborav) krsnoga/kršćanskoga identiteta oso-be. Ideja o dva imena – krsnom i građanskom – potječe iz vremena kad su krštenju pristupale odrasle osobe, odričući se dotadašnjega ‘pogan-skog’ načina života. U tim je okolnostima kršte-nje bilo shvaćeno kao raskid sa starim životom, pa je uzimanje novoga imena označavalo i svje-dočilo egzistencijalnu krsnu novost (slično ka-snije i kod redovničkog zavjetovanja). Promjena imena može biti i danas savjetovana odraslim pristupnicima krštenju ukoliko nose ime koje je protivno kršćanskom duhu.

Ideji o dva imena – krsnom i građanskom – kod krštenja djece teško je naći opravdani i va-ljani razlog. Ponegdje je to samo plod običaja, a ponegdje pomodnih strujanja, vlastitih društvu bez čvrstih kršćanskih načela i vrjednota. Zato će biti potrebna pouka roditeljima, ponajprije o značenju samoga imena za ljudsku osobu, a po-tom o smislu krštenja i vlastitostima kršćanske antroponimije.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

Prijenos liturgijskih slavljaTemeljni dokument za televizijskii radijski prijenos liturgijskih slavlja

24 str. � 25 knPastoralne upute i liturgijske smjernice Hrvatske biskupske konferencije za televizijske i radio prijenose liturgijskih slavlja.

ŽIVO VRELO NA INTERNETUOd sada nas možete pratiti i na internet stranicama.

Članci, nedjeljna i blagdanska čitanja, molitve vjernikai prijedlozi za pjevanje – sve na jednom mjestu.

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKza 2011. Rokovnik džepnog formata s liturgijskim naznakama za svaki dan.Tvrdi uvez. Dvije stranice za svaki tjedan. Format: 9,5 x 15 cm.

136 str. � 25 kNNaručite na: [email protected] ili na naše brojeve telefona.

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: 01 3097 117 • faks: 01 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Prijenos liturgijskih slavljaTemeljni dokument za televizijskii radijski prijenos liturgijskih slavlja

24 strPastoralne upute i liturgijske smjernice Hrvatske biskupske konferencije za televizijske i radio prijenose liturgijskih slavlja.

LITURGIJSKI KALENDAR – ROKOVNIKza 2011.

Dopunska tablica rasporeda pomičnih slavljai liturgijskih vremena uz Božanski časoslov za pukdo 2023. godine. Potražite u katoličkimknjižarama ili na: www.hilp.hr.

2010 · Proroci, naime, govore o nečemu što će se do-goditi na kraju danâ, a što njihovu proroštvu da-je neizbježan eshatološki prizvuk. Izraz »na kraju danâ« sam po sebi

Documents