Prof. dr Zoran Mastilo

1

Prof. dr Zoran Mastilo

4

Prof. dr Zoran Mastilo, Penzijsko i zdravstveno osiguranje - pravci reforme. Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje.

CIP - Каталогизација у публикацијиНародна и универзитетска библиотекаРепублике Српске, Бања Лука

364.35(497.6 РС) 364.32

МАСТИЛО, Зоран, 1964- Penzijsko i zdravstveno osiguranje : pravci reforme / Zoran Mastilo. - 3. izmjenjeno i dopunjeno izd. - Bijeljina : Oikos institut - Istraživački centar, 2020 ([S. l.] : Grafički studio Pixel). - 446 стр. : табеле, граф. прикази ; 23 cm

Тираж 200. - Биљешка о аутору са сликом на задњем кор. листу. - Напомене и библиографске референце уз текст. - Библиографија:стр. 428-446.

ISBN 978-99976-748-1-4

COBISS.RS-ID 130239489

5


SADRŽAJPREDGOVOR 111. NASTANAK I RAZVOJ PIO 151.1. Nastanak penzionog i invalidskog osiguranja 151.2. Tendencija razvoja PIO u svijetu 202. Nastanak i razvoj PIO u 29Republici Srpskoj i Federaciji BiH 292.1. Sistem PIO u Republici Srpskoj 292.2. Sistem PIO u Federaciji BiH 303. ORGANIZACIJA I FUNKCIONISANJE PIO U SVIJETU I U ENTITETIMA BiH 353.1. Osnove koncepta organizovanja i funkcionisanja 353.2. Funkcionisanje PIO u svijetu 383.2.1. Sistem PIO u Velikoj Britaniji 403.2.2. Sistem PIO u Njemačkoj 423.2.3. Sistem PIO u Francuskoj 443.2.4. Sistem PIO u Švedskoj 463.2.5. Sistem PIO u Čileu 473.2.6. Sistem PIO u Ruskoj Federaciji 513.2.7.1. Demografske projekcije u zemljama CIE 563.2.7.2. Pristupi reformi sistema PIO 593.2.8. Srbija 663.2.9. Hrvatska 723.2.10. Sistem PIO u Sloveniji 753.3. Osnovne karakteristike PIO u Republici Srpskoj 78a) Principi na kojima se zasniva sistem PIO 82b) Uslovi za ostvarivanje prava na penziju 83c) Usklađivanje penzija 87d) Siromaštvo penzionera u Republici Srpskoj 95e) Broj korisnika i njihova struktura 98f) Penzijski osnov 103g) Visina penzije 104h) Starosna granica 105i) Invalidske penzije 106j) Minimalna penzija 108k) Odnos prosječne zarade i prosječne penzije 109l) Ostali vidovi osiguranja 1104. PLANOVI PENZIJSKOG OSIGURANJA 1114.1. Tipovi planova penzijskog osiguranja 111(1) Penzijski planovi 401 k 121(2) Penzijski planovi 403 (b) 129(3) Keogh-ov plan (HR-10) 129(4) SEP/SIMPLE penzijski planovi 130

6


(5) Individualni penzijski račun 1315. METODI, MODELI I IZVORI FINANSIRANJA 137PIO FONDOVA U SVIJETU 1375.1. Metodi i modeli finansiranja PIO 1375.1.1. Američki model 1385.1.2. Evropski modeli 1395.1.3. Čileanski model 1405.1.4. Švedski model 1415.2. Izvori finansiranja PIO 1416. SVJETSKA ISKUSTVA U AKTUARSKOJ OCJENI FINANSIJSKOG POLOŽAJA PENZIJSKOG FONDA 1456.1. Problemi aktuarskog računa po penzijskim shemama 1456.2. Ekonomsko-matematička i aktuarska istraživanja 148preraspodjelnog penzijskog osiguranja i penzijske reforme 1486.3. Primijenjena aktuarska istraživanja shema sa akumulacijom kapitala 1496.3.1. Finansiranje kapitalnih penzija 1506.3.2. Šeme s definisanim naknadama 1526.3.3. Individualne metode 1566.3.4. Grupne metode 1616.3.5. „Zatvoreni fond” 1656.3.6. Šema sa definisanim uplatama 1676.3.7. Ocjenjivanje aktiva 1696.3.8. Modeli sa slučajnom investicionom dohodovnošću 1726.3.9. Optimalno finansiranje penzija dinamičkim upravljanjem 1736.3.10. Dinamička finansijska analiza penzijskih sistema 1766.4. Neki aspekti međunarodnog iskustva aktuarskih istraživanja aktuelnih za Republiku Srpsku i BiH 1787. UPRAVLJANJE SREDSTVIMA I NADZOR NAD 181FUNKCIONISANJEM PENZIJSKOG OSIGURANJA 1817.1. Uloga i značaj penzijskih fondova kao učesnika na finansijskom tržištu 1817.2. Nadzor nad funkcionisanjem penzijskog osiguranja 1838. PENZIJSKI FOND KAO FINANSIJSKA INSTITUCIJA REPUBLIKE SRPSKE 1858.1. Nastanak, razvoj i organi penzijskog fonda 1858.2. Organzaciona i teritorijalna struktura penzijskog Fonda u Republici Srpskoj 1909. Rizici u penzionom osiguranju 1959.1. Moguće pojave rizika u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja 19510. PRIMJENA INFORMACIONO-KOMUNIKACIONIH TEHNOLOGIJA U DRUŠTVENIM ODNOSIMA 201Značaj primjene informaciono-komunikacionih tehnologija uopšte 2011. ISTORIJSKI RAZVOJ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA 213

7


1.1. Kratak osvrt na razvoj zdravstvenog osiguranja u svijetu 2131.2. Komparativni prikaz razvoja zdravstvenog osiguranja u svijetu 2161.2.1. Specifičmosti zdravstvenog osiguranja u Velikoj Britaniji 2161.2.2. Zdravstveno osiguranje u Francuskoj 2171.2.3. Zdravstveno osiguranje u Italiji 2181.2.4. Zdravstveno osiguranje u SR Njemačkoj 2191.2.5. Zdravstveno osiguranje u Holandiji 2201.2.6. Zdravstveno osiguranje u Švajcarskoj 2221.2.7. Zdravstne sistem u Sjedinjenim Američkim Državama 2221.3. Razvoj zdravstvenog osiguranja u RS i BiH 2262. ORGANIZACIJA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U SVIJETU 2312.1. Organizacija, finansiranje i modeli zdravstva 2312.2. Obuhvaćenost stanovništva zdravstvenim osiguranjem 2362.3. Prava iz zdravstvenog osiguranja 2392.4. Finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja 2413. KONTROLA POTROŠNJE U ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU 2453.1. Planiranje i programiranje u zdravstvu 2463.2. Utvrđivanje cijena zdravstvenih usluga 2493.3. Modeli ugovaranja zdavstvene zaštite 2513.4. Mehanizmi plaćanja zdravstvene zaštite 2543.5. Participacija korisnika 2583.6. Kontrolni mehanizmi 2604. FINANSIRANJE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA 2634.1. Izvori i metodi finansiranja 2634.2. Modeli finansiranja 2704.2.1. Bizmarkov model 2704.2.2. Beveridžov model 2714.2.3. Semaškov model 2734.2.4. Tržišni model 2744.2.5. Poređenje primjenjivanih modela finansiranja 2754.3. Nivoi finansiranja 2765. SISTEMI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA ZEMALJA U TRANZICIJI 2795.1. Zdrvstvo u novim članicama Evropske unije 2795.1.1. Reforma zdravstva u Poljskoj 2795.1.2. Reforma zdravstva u Češkoj Republici 2805.1.3. Reforma zdravstva u Bugarskoj 2815.2. Reforma zdravstvene zaštite u Ruskoj Federaciji 2825.3. Zdravstveno osiguranje u zemljama u okruženju 2835.3.1. Zdravstvo u Srbiji i Crnoj Gori 2835.2.2. Zdravstvo u Hrvatskoj 2875.2.3. Zdravstvo u Sloveniji 2895.3. SISTEM ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U REPUBLICI SRPSKOJ I FEDERACIJI BiH 2915.3.1. Zdravstvo u Republici Srpskoj 291

8


(1) Obavezno zdravstveno osiguranje 292(2) Dobrovoljno zdravstveno osiguranje 296a) Vidovi dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja 2985.3.2. Zdravstvo u Federaciji BiH 2996. ULOGA SZO U RAZVOJU ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA 3036.1. Formiranje Svjetske zdravstvene organizacije 3036.2. Osnovni ciljevi Svjetske zdravstvene organizacije 3056.3. Značajni dokumenti Svjetske zdravstvene organizacije 3076.3.1. Elementi Deklaracije iz Alma-Ate 3076.3.2. Sadržaj Ljubljanske povelje 3086.3.3. Sadržaj Deklaracije iz Džakarte 3096.4. Osnovne karakteristike svjetskog zdravstvenog osiguranja 3127. STRATEGIJSKI CILJEVI RAZVOJA ZDRAVSTENOG OSIGURANJA 3157.1. Strateški cilj održivog finansiranja zaštite 3157.2. Strateški cilj pravičnije raspodjele sredstava 3257.3. Strateški cilj optimalne dostupnosti zdravstvene zaštite 3307.4. Strateški cilj efikasnog obavljanja zadataka zdravstva 3348. RIZICI U ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU 341(Pojave rizika u zdravstvenoj sferi socijalne zaštite) 3418.1. O riziku i neizvjesnosti u društvenim djelatnostima uopšte 3418.2. Specifičnosti rizika u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja 350I. KONCEPT REFORME PENZIJSKO-INVALIDSKOG SISTEMA U REPUBLICI SRPSKOJ 3551. OPŠTI PRISTUP REFORMI PENZIJSKOG SISTEMA 355Akumulirani deficit Fonda na dan 31.12.2012. godine. 3642. CILJEVI I OGRANIČENJA REFORME 3733. MOGUĆI PRAVCI REFORME 3773.1. Izbor modela 3773.2. Modeli 378I (Stub – obavezno penzijsko osiguranje) 383b) III stub – dobrovoljni penzijski fondovi 3874. OČEKIVANI EFEKTI REFORME PIO 3894.1. Ocjena efekata sprovedene reforme u prethodnim 389godinama 3894.2. Očekivani efekti predloženih rješenja 390II. KONCEPT REFORME SISTEMA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U REPUBLICI SRPSKOJ 3911. Strategije reforme zdravstvenog sistema u svijetu 3912. Ocjena postojeće zdravstvene zaštite u R.S. 3952.1. Zdravstvena zaštita 3962.2. Zdravstveno osiguranje 4023. RAZLOZI ZA REFORMU ZDRAVSTVENOG SISTEMA 4094. MOGUĆI PRAVCI REFORME ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA 4174.1. Osnovni pristup reformi 417

9


4.2. Ciljevi i ograničenja reformskog procesa 4214.3. Pravci reforme zdravstvenog osiguranja 4234.3.1. Neophodne izmjene i dopune zakonâ 4234.3.2. Utvrđivanje stopa i osnovica doprinosa 4244.3.3. Izdvajanja sredstava iz budžeta 4264.3.4.Uloga osiguranika u sistemu zdravstvenog osiguranja 4274.3.5. Zakonski okviri dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja 4294.3.6. Participacija osiguranika 4324.3.7. Koncept razvoja informacionog sistema u zdravstvu 4334.3.8. Privatizacija u zdravstvu 4344.3.9. Javno-privatno partnerstvo u zdravstvu 4364.3.10. Uspostavljanje standarda u zdravstvu 4375. Očekivani efekti reforme zdravstvenog sistema 439LITERATURA 442

11


PREDGOVOR

U strukturi društvenog sistema sadržana su dva osnovna podsistema – ekonomski i socijalni. Dok se u oviru ekonomskog sistema stvaraju nove vrijednosti, socijalni podsistem predstavlja sferu društene potrošnje i obuhvata područja obrazovanja, zdravstva, kulture, tradicije kao i određene oblike osiguranja ili zaštite članova društvene zejednice, doprinoseći, posredno, većoj efikasnosti ekonomske sfere, što dobija sve više na značaju u kontekstu ekonomskog rasta i razvoja, kao i demokratizacije društvenih i političkih odnosa među ljudima.

Kao posebni segmenti socijalne sfere izdvajaju se određeni oblici zaštite u vidu penziono-invalidskog i zdravstvenog osiguranja, što predstavlja predmet posebne naučno-nastavne discipline koja se izučava na unuverzitetskom nivou, kao oblast šire duštvene brige o životu i zdravlju građana. Istorijski posmatrano, ovakvi oblici socijalne zaštite intenzivno se razvijaju u funkciji podizanja životnog i društvenog standarda naroda, što je svojstveno, naročito, privredno razvijenim državama sa domokratskim društveno-pilitičkim uređenjem.

Međutim, određena grupa zemalja prolazi kroz proces tranzicije iz centralističkog državnog upravljanja privrednim i ukupnim društvenim životom na tržišne kriterijume privređivanja. Ove zemlje karakterišu se naslijeđenim velikim makroorganizacionim sistemima koji obuhvataju i znatan obim socijalnih funkcija kao što su penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje kao osnovni stubovi socijalne zaštite i sigurnosti stanovništva određene društvene zajednice. Pri tome, i kod jednog i kod drugog sistema, stanje je vrlo nepovoljno, što se odnosi i na zemlje koja prolaze kroz tranzicione procese, pa i na one koje su u međuvrmenu primljene u članstvo Evropske unije.

Reformisanje penzijskog i zdravstvenog sistema predstavlja masovnu pojavu u većini zemalja. U tom kontekstu, privredno razvijene zemlje, kao i zemlje u razvoju, nastoje da izgrade efikasan sistem penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

12


Racionalno rješenje ovog problema moguće je sprovođenjem započetih reformi ovih sistema. U tom procesu došlo se do saznanja da uspješnost reformi, često, zavisi od načina na koji se promjene primjenjuju u praksi, kao i od otvorenosti za raspravu, te dostupnosti i korištenju rezultata istraživanja, kao i na tome zasnovanih izvještaja o evaluaciji sprovođenja koncipiranih rješenja.

Svaki doprinos rješavanju ovog ogromnog problema, bilo da je dat u teorijskom ili praktičnom obliku, ima veliki značaj za datu društvenu zajednicu. Zato je neophdno ukazati na moguće pravce rješenja problema ne samo penzijskog i invalidskog nego i zdravstvenog osiguranja. Logično je i teorijski opravdano da se ovi bitni segmenti socijalne sfere društvenog života posmatraju u kontekstu sa ostalim aspektima društvene politike Bosne i Hercegovine, kao i sa ukupnim ekonomsko-socijalnim okruženjem u kome sistemi funkcionišu.

U cilju što dosljednijeg predstavljanja predmetne problematike, posebni segmenti knjige su usmjereni na razmatranje relevantnih područja socijalne zaštite. U tom smislu, prvi dio je posvećen penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO), drugim dijelom je obuhvaćena oblast zdravstvenog osiguranja (ZO), dok je treći dio usmjeren na razmatranje strukturiranja ovih segmenata socijalne zaštite, uz ukazivanja na osnovne pravce njihovog reformisanja.

U Bijeljini, novembra 2020.

Autor

13


Prvi dio

PENZIJSKO IINVALIDSKOOSIGURANJE

Izvor: https://www.google.com/

15


1. NASTANAK I RAZVOJ PIO

1.1. Nastanak penzionog i invalidskog osiguranja

Penzijski sistem kao kategorija socijalne zaštite, istorijski posmatrano, pojavio se još u Rimskoj imperiji, gdje su za legionare bile predviđene mogućnosti materijalnog obezbjeđivanja u poznim godinama života, kao nadoknada za predano služenje u odbrani zemlje u ratnim zbivanjima.

Međutim, kao vrijeme početka organizovanja penzijskog sistema računa se period XVIII-XIX vijeka. To je vrijeme razvoja od prvobitno obezbjeđenih posebnih malobrojnih kategorija službenika, do uspostavljanja penzijskih mehanizama, kojima su obuhvaćeni svi građani date državne zajednice. U ovom procesu najnaprednije su bile evropske zemlje – Francuska, Velika Britanija i Njemačka, u kojima su uvedeni sveobuhvatni penzijski sistemi, zahvaljujući reformama koje je sprovodio „gvozdeni kancelar” Oto Bizmark. Ove reforme su uvođene postepeno, što je u početku obuhvatalo finansijsku podršku bolesnim i obogaljenim (od 1883. i 1884), a zatim i sveukupno penziono osiguranje (od 1889).

U Sjedinjenim Američkim Državama znatno kasnije je uspostavljen sličan sistem, do čega je došlo pošto je tadašnji predsjednik Frenklin Ruzvelt 1935. godine potpisao Akt o socijalnoj zaštiti.

Temelji modernih penzijskih sistema širom svijeta postavljeni su, uglavnom, krajem 19. vijeka. Kao početak razvoja penzijskog sistema obično se smatra 1889. godina.Tada je njemački kancelar Oto Bizmark formirao penzijski sistem za industrijske radnike koji su navršili 70 godina, sa ciljem da im se obezbijede prihodi u poznim godinama života. Uskoro potom, 1891. godine, Danska, a nekoliko godina kasnije i Novi Zeland, takođe uspostavljaju penzijske sisteme, sa ciljem smanjivanja siromaštva cjelokupne starije populacije.

16


Na intenziviranje razvoja penzijskog sistema uticalo je mnogo faktora, a, posebno, ekonomski, politički, istorijski, kulturološki i drugi. U to vrijeme Njemačka je bila industrijalizovana država, te je sistem koji je Bizmark uveo bio prilagođen potrebama radničke klase. Sa druge strane, u Danskoj, kao poljoprivrednoj državi, uspostavljen je sistem koji je zadovoljavao interese poljoprivrednika.1

Ostale zemlje su slijedile jedan od dva navedena pristupa.

Njemački sistem bio je veoma uticajan u kontinentalnoj Evropi, naročito u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Pristup uveden na Novom Zelandu bio je uticajan u anglo-američkom svijetu, sa izuzetkom SAD u početnom periodu. Tako su se države grupisale u dvije zasebne skupine: zemlje sa Bizmarkovim penzijskim modelom, čiji je cilj bio održavanje prihoda u starosti (relativni životni standard) i zemlje koje su uvele Beveridžov penzijski model, sa ciljem da se smanji siromaštvo starije populacije i obezbijede minimalni prihodi u starosti (apsolutni životni standard).2

Nordijske zemlje su u početku pratile primjer Danske, odnosno Beveridžov pristup, što je imalo za cilj smanjenje siromaštva. Međutim, već od pedesetih godina 20. vijeka ove zemlje počele su da uvode u svoj državni penzijski sistem komponentu koja za cilj ima održavanje prihoda u starosti, tj. penzijsko osiguranje. Nordijski penzijski model predstavlja mješavinu Bizmarkovog i Beveridžovog modela. U ovim zemljama, državni penzijski sistem veoma je rano počeo da, pored osnovnih penzija, obezbjeđuje i održavanje prihoda u starosti. Osim toga, ovaj model karakterišu i vrlo razvijeni kompanijski penzijski planovi.3 Dakle, današnji penzijski sistemi teže da ostvare oba cilja: i smanjenje

1. Stanić, K., Doktorska disertacija. 2. Iako je ser Viliam Beveridž tek 1942. godine izradio izvještaj kojim je predložio program socijalnog osiguranja u Velikoj Britaniji, dok su slični penzijski sistemi uvedeni gotovo 50 godina prije toga, ova vrsta penzijskog sistema ipak je nazvana po njemu. 3. Occupational schemesili kompanijski penzijski planovi su penzijski planovi koje poslodavac ili grupa poslo-davaca ili grana / sektor organizuje za svoje zaposlene, često u saradnji sa sindikatima. Po pravilu, poslodavac se obavezuje da uplaćuje dopri nose u penzijski plan za svakog zaposlenog.

17


siromaštva u starosti (apsolutni životni standard) i održavanje prihoda i životnog standarda u starosti, na nivou koji je sličan onom koji je pojedinac ranije ostvarivao (relativni životni standard).

Penzijski sistem se smatra adekvatnim ako uspijeva da ispuni oba cilja.4 Ovi pionirski koraci u razvoju penzijskog sistema označavali su, po pravilu, obezbjeđivanje materijalne sigurnosti u starosti za određene kategorije radnika i službenika, čiji su poslodavci uzimali na sebe odgovornost za njihovu socijalnu zaštitu. Tako se stvarao preraspodjelni sistem finansiranja ili, danas poznatiji, kao „pay as you go“, s ciljem tekućeg usklađivanja sa rashodima iz penzijskog osiguranja (slika 1).

Slika 1. „Рay as you go” sistem

Izvor: Barbosa Fernando, Guliermo Moncino, Fueling Economic growrth with retirement saving, A Catalyst Insti-tute research project, Brazil, June 1995, str. 6.

Tokom vremena stvarali su se sistemi zasnovani na mehanizmima koji su bili progresivniji od preraspodjelnih, kojim se obezbjeđuje kapitalizacija (akumulacija) sredstava, koja su usmjeravana za investiranje i nalazila su se na ličnim računima budućih penzionera. Tako je nastao sistem akumulacije kapitala, odnosno „fully funded“ sistem (vidjeti sliku 2).

4. Holzman, R. and Hinz, R. (2005), Old-Age Income Support in the 21st Century - An International Perspective on Pension Systems and Reform, The World Bank.

18


Slika 2. „Fully funded” sistem

Izvor: Ibidem

Takvo penzijsko osiguranje realizovalo se putem sistema emitarnih kasa koje su stvarali krupna industrijska preduzeća, ili njihove asocijacije, odnosno udruženja. Pri tome, svi obračuni iznosa uplata i isplata bazirali su se na sveobuhvatnoj statističkoj osnovi, u kojoj su objedinjeni svi važniji pokazatelji, povezani s radnim stažom, produžetkom prosječnog životnog doba, statistikom obolijevanja i invalidnosti. Ovi obračuni vodili su se sa uključivanjem podataka o teritorijalnim i granskim specifičnostima, što je aktuarskom sistemu obezbjeđivalo visoku efikasnost i preciznost.

U uslovima ekonomskog i demografskog razvoja, karakterističnog za kraj XIX, kao i sedamdesete i osamdesete godine XX vijeka, preraspodjelni sistem bio je efikasan i ekonomski opravdan. Na račun konstantnog rasta broja uplatilaca i uvećavanja njihovih ukupnih prihoda uspijevalo se tih godina održavati relativno visok nivo socijalnih isplata.

Događaji u socio-ekonomskoj i industrijskoj sferi najrazvijenih zemalja, kao i izmjene u drugoj polovini XX vijeka, postepeno su doveli preraspodjelni sistem u krizu. Pri tome, najočitiji uzrok krize

19


bile su demografske promjene.5 Krajem XIX i početkom XX vijeka prosječna životna starost iznosila je 40 do 50 godina, a nakon 100 godina, ova brojka se uvećala na 70 do 80 godina u najrazvijenijim zemljama; broj stanovnika starijih od 60 godina iznosio je oko 10% ukupne populacije. Prema prognozama stručnjaka, u budućnosti će se ove tendencije nastaviti, te se očekuje da za 100 godina broj penzionera bude veći od broja zaposlenih.

Pored navedenih očekivanja, neophodno je krizu penzijskog sistema povezivati i sa nizom drugih, dubljih razloga, među kojima su inflatorni procesi, strukturne i institucionalne promjene u ekonomiji, a, takođe, i opšta socijalna solidarnost u društvu, koja se izražava u tome što je danas prosječni stanovnik ekonomski razvijene zemlje navikao da mu država u svakom slučaju obezbijedi određeni nivo životnog standarda.

Danas je veoma aktuelno pitanje neminovne tranzicije iz preraspodjelnog sistema u sistem akumulacije kapitala (vidjeti sliku 3). Zemlje koje žele da izvrše ovakvu tranziciju, imaće izražene poteškoće kao što su: stvaranje visokih transakcionih troškova (nedostajuća sredstva za pokriće isplate penzija sadašnjim penzionerima), izražena socijalna napetost i stvaranje većeg opterećenja za određene starosne grupe osiguranika, te vjerovatni sukob interesa sadašnjih i budućih penzionera.6

5. Prije, otprilike, dvije hiljade godina cjelokupno čovječanstvo na Zemlji brojalo je manje od 250 miliona ljudi, a udvostručilo se negdje 1650. godine. Godine 1900. broj stanovništva Zemlje popeo se na 1,6 milijardi i daljnji rast je praktično nezamisliv, a ipak je ostvaren: 1950. - 2 500 000 000, 1960. - 3 000 000 000, 1987. - 5 000 000 000, 1999. - 6 000 000 000 ljudi. U ovom trenutku stanovništvo Zemlje se povećava za 90 miliona godišnje (10.000 svakoga sata; skoro 3 osobe svake sekunde). Iako izgleda da se rast polako usporava, čak i prema optimističkim predviđanjima očekuje se između 9,4 i 10,8 milijardi ljudi 2050. godine (časopis Ekoprostor, Beo-grad, I-3, 2004). 6. Vuković D., Socijalna sigurnost i socijalna prava, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1998, str. 15.

20


Slika 3. Prelaz „Рay as you go” sistema u „Fully funded” sistem

Izvor: Ibidem.

Prirodno je očekivati da kapitalni mehanizmi ne mogu odmah istisnuti primjenu preraspodjelnih sistema, usljed čega u cijelom svijetu, preovlađuju kombinovane sheme.

1.2. Tendencija razvoja PIO u svijetu

Kao što je prethodno konstatovano, počeci uspostavljanja sistema penzijskog osiguranja, u savremenim oblicima, u razvijenim zemljama datiraju iz XIX vijeka, mada je kontinuelno reformisan i modernizovan u skladu sa promjenama socio-ekonomskih uslova u pojedinim državama. Pri tome, države nastoje da probleme finansiranja penzija riješe na što efikasniji način, a sredstva namijenjena u ovu svrhu što racionalnije koriste.7

Razvijene zamlje svijeta, uglavnom, imaju demografskih problema, što pokazuju podaci u tabeli 1.

7. Alier M, Vittas D., „Personal Pension Plansand Stuck-Market Volatility’’, Worldbank Conference, Washington, D.C., 1999, Abstracts, str. 29.

21


Tabela 1. Demograski trendovi u nekoliko najrazvijenijih zemalja svijeta: 1965-2060, godišnja prosječna stopa populacije (%)8

Država 1965-1980. 1980-1990. 1990-2000. 2000-2030. 2030-2060.

Kanada 1,3 1,0 0,8 0,4 0,0

Francuska 0,7 0,5 0,4 0,2 -0,1

Njemačka 0,3 0,3 0,2 - 0,1 -0,3

Italija 0,5 0,2 0,1 -0,2 -0,4

Japan 1,2 0,6 0,3 0,0 -0,3

V. Britanija 0,2 0,2 0,3 0,2 0,0

SAD 1,0 1,0 0,8 0,5 0,1

Izvor: Broer D.P., Lassila J., „Pension Policies an Public Debt in Dynamic CGE Models”, Physica Verlag in Association witha, Helsinki, 1997, str. 20.

Usljed nepovoljne demografske projekcije, u ovim zemljama uočava se trend smanjenja broja osiguranika (uplatilaca doprinosa), a povećanje broja korisnika iz godine u godinu (vidjeti tabelu 2).


8. Stopa populacije jednaka je broju novih jedinki pridodatih populaciji (stopa nataliteta), a stopa rasta jednaka neto porast ili pad; rezultat ne samo nataliteta već i mortaliteta, emigracija, imigracija. Stopa nataliteta je jed-naka nuli ili pozitivna, nikaada negativna, a stopa rasta može biti i negativna.

22


Tabela 2. Starija populacija i racio zavisnosti za osam zemalja članica OECD-a

Država

Starija populacija(osobe od 65 i više godina)

izražene u % ukupne populacije

Racio zavisnosti (broj osoba starijih od 65 i više godina na 100 osoba starijih od 15-64. god.)

1950. 1980. 1990. 2030. 1980. 2030

Kanada 7,7 9,5 11,4 22,4 14,1 37,3

Francuska 11,4 14,0 13,8 21,8 21,9 35,8

Njemačka 9,4 15,5 15,5 25,8 23,4 43,6

Italija 8,0 13,5 13,8 21,9 20,8 35,3

Japan 5,2 9,1 11,4 20,0 13,5 31,9

Holandija 7,7 11,5 12,7 23,0 17,4 37,8

V. Britanija 10,7 14,9 15,1 19,2 23,2 31,1

SAD 8,1 11,3 12,2 19,5 17,1 31,7

Izvor: Fabel O., „The Economics of pensions and variable retirement schemes”, John Waley&Sons, str. 8

Grafikon 1. Racio zavisnosti za neke zemlje članice OECD 50

45

40

35

30

25

20

15

10

5

0Kanada Francuska Njema kač Italija

1980 2030

Pored problema starenja stanovništva, u većem broju evropskih zemalja, ispoljava se i kriza u funkcionisanju privrede, koju karakteriše visoka stopa nezaposlenosti, pogotovo u zemljama Evropske unije (naprimjer, u Španiji u prva dva kvartala 2012. go-dine, stopa nezaposlenosti bila je 24,6%), dok su prihodi socijalnog osiguranje smanjeni.

23



Grafikon 2. Rashodi javnih penzija u najrazvijenijim zemljama svijeta, % od BDP (bruto društvenog proizvoda)

Izvor: „Financial difficulties of public pension scheme market potential for life insurers”, Sigma (Swiss Re), No8/1998, str. 8.

Rashodi za javne penzije u najrazvijenijim zemljama svijeta (izuzev Velike Britanije), prema istraživanjima Međunarodnog mo-netarnog fonda, do 2050. godine biće u stalnom porastu (vidjeti grafikon 2).

24


U priloženom grafičkom prikazu nema podataka za Bosnu i Hercegovinu, a oni su se kretali tako da je 1995. godine procenat izdvajanja iz BDP za penzije iznosio oko 7%, a 10% u 2012. godi-ni, pri čemu se procjenjuje da će 2050. ova izdvajanja iznositi oko 15%, pod uslovom da se prethodno sistem u BiH i njenim entiteti-ma ne reformiše.9

Sistem penzijskog osiguranja u Velikoj Britaniji smatra se jednim od najtemeljitijih u svijetu. Naime, Velika Britanija je jedna od zemalja u kojoj se, praktično gledano, nije odrazila kriza penzionih sistema ostalih evropskih zemalja. To je bilo moguće zato što je Britanska vlada uvela jedan od prvih sistema ličnog penzijskog osiguranja, što je omogućilo postepeno smanjivanje državnih penzija, uz zadržavanje zatečenog nivoa životnog standarda najstarije populacije.

Penzijski sistem u Velikoj Britaniji, kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, sačinjen je od tri stuba, kojima su obuhaćene:

- osnovne državne penzije;

- državne penzije po završetku službe i

- privatne penzije.

Kao inovacija koju je uvela Vlada Velike Britanije može se smatrati nova shema ličnog penzijskog osiguranja, u vidu akcionarske penzije.

Model penzijskog sistema koji se primenjuje u Njemačkoj, karakterističan je i za Austriju, Italiju, Francusku i većinu zemalja zapadne Evrope. U cjelini gledano, sistem zaštite starosti u Njemačkoj karakteriše se nizom različitih odvojenih podsistema.

Ovi odvojeni podsistemi znatno se razlikuju jedan od drugog po:

- obimu osiguranih lica;

- principima finansiranja; usluga i pomoći;

- organizacionim strukturama i

- nivou zaštite koji obezbjeđuju takve strukture.

9. U ovom grafičkom prikazu nema podataka za BiH, a oni su se kretali, 1995. godine u BiH procenat izdvajanja iz BDP za penzije iznosio je oko 7%, a danas 10%(2012), procjene su da će 2050. izdvajanja iz BDP za javne rashode penzija iznositi oko 15% ukoliko se sistem u BiH i njenim entitetima ne reformiše.

25


Bez obzira na ispoljavanje znatnih razlika među njima, svi sistemi se zalažu za zaštitu građana u starosti. Pri tome, njemački model penzijskog sistema je okarakterisan kao sistem tri nivoa.

Model penzijskog sistema u SAD zasniva se, pretežno, na ličnom penzijskom osiguranju stanovništva. Penzijske aktive u SAD, osamdesetih i devedesetih godina XX vijeka, rasle su brzim tempom. Tako je za 16 godina (1980-1996) njihov obim uvećan šest puta, računajući i dejstvo inflacije, pri čemu je tempo rasta penzijskih aktiva četiri puta prevazišao tempo rasta BDP-a. To znači da su mnogo brže rasle penzijske aktive u periodu od 16 godina, od stopa rasta BDP-a. Ovakav rast proizlazi, prije svega, iz širenja kapitalnog penzijskog sistema.

U penzijskom osiguranju Amerike, od osamdesetih godina XX vijeka, centar teže pomjera se od državnog raspodjelnog sistema ka kapitalnim shemama, realizovanim, uglavnom, u privatnom sektoru, pošto se oni razvijaju prestižnim tempom.10

Model koji funkcioniše u Japanu, karakterističan je takođe i za Australiju i niz zemalja sjeverne Evrope. U njemu dominira državno socijalno osiguranje koje se finansira iz budžeta. Druge institucije socijalne zaštite, mada dovoljno razvijene, ipak imaju funkciju dopunskog sistema. Posljednja penzijska reforma u Japanu sprovedena je 1985. godine. Njome su obuhvaćena samo lica koja su se rodila poslije 2. aprila 1926. godine. Njena glavna sadržina bila je uvođenje osnovne penzije. Savremeni penzijski sistem Japana ima dva osnovna nivoa:

– osnovne penzije i

– državne i profesionalne penzije.

Najuspješniji, po mišljenju eksperata,11 je reformisani penzijski sistem u Meksiku, mada treba imati u vidu da je on usvojen na osnovu opšteg ekonomskog oživljavanja i poboljšanja demografske situacije. Penzione rezerve u Meksiku se, u potpunosti, akumuliraju i investiraju u saglasnosti s kapitalnim principom.

10. Alier M., Vittas D., „Personal Pension Plans and Stuck-Market Volatility”, World Bank Conference, Washingtin, D.C., 1999.11. MacKenzie G.A., Gerson Philip, Cuareas Alfredo, „Regime and Saving pension”, IMF Washington, August 1997, str. 36.

26


Individualne obračune kapitalnih prihoda vode speci-jalizovane upravljačke kompanije. Pri tome, meksičko zakonodavstvo se smatra konzervativnim u pogledu dozvoljavanja namjene investiranja ovako akumuliranih iznosa. U tom smislu, dozvoljene su samo aktive nacionalne državne i korporativne obligacije, kao i inostrane valute kao što su evro, američki dolar i jen. Meksikanci imaju pravo izbora upravljačke kompanije, mada je za građane koji nisu htjeli da samostalno izaberu upravljačku kompaniju, to uradila država.

Penzijska reforma u Poljskoj takođe ima svoje osobenosti, u kojima se uočavaju bitne izmjene u formuli izračunavanja iznosa penzije za solidarne sisteme.12 Isplate penzija iz solidarnog sistema utvrđuju se na osnovu ostataka sredstava na uslovnom računu, koji se utvrđuje na osnovu iznosa u solidarnom sistemu.

Pri odlasku u penziju, ostatak sume na uslovnom računu pretvara se u penzijsku isplatu putem njenog dijeljenja sa prosječnim pokazateljem očekivanog produžetka života za muškarce i žene u odgovarajućem životnom dobu. To je zamišljeno zato da bi se neposredno povezale penzijske uplate i isplate. Na taj način ugrađuje se kapitalni (akumulacioni) sistem.13

Najizrazitiji rezultati penzione reforme, sprovedene u većini razvijenih zemalja u drugoj polovini XX vijeka, kao i zemalja u tranziciji krajem devedesetih godina prethodnog vijeka, bilo je zakonodavno utvrđivanje penzijskog uzrasta od 65 godina kako za muškarce tako i za žene (vidjeti tabelu i grafikon 2), uvođenje tarifnih osiguranih uplata u proporciji 50:50 radnik - poslodavac, a, takođe, bitno pojačavanje uloge privatnih penzijskih programa.

12. Shlon A., „Pension Reform and Public Information in Poland, Pension Reform Primer series”, Social Protection Discusion, World Bank, Washington, D.C. 1999, paper No 0019. 13. Poljska je nakon političkih promjena krajem 80-ih godina naslijedila sistem penzijskog osiguranja sličan socijalističkim zem ljama koji se finansirao putem doprinosa koji su plaćali poslodavci. To nije bilo dovoljno, pa je državni budžet morao finansirati penzioni sistem. Već tada je bilo jasno da je radikalna reforma penzionog sistema nužnost. Demografska kretanja u Poljskoj 90-ih bila su izrazito nepovoljna, te je u 2000. godini došlo do smanjenja ukupnog broja stanovništva uslijed veoma niskog prirodnog priraštaja. Očekuje se lagano povećanje očekivanog trajanja života, ali nedovoljno za očuvanje ukupnog broja stanovnika.

27


Tabela 3. Starosna granica za penzionisanje u odabranim zemljama

U mnogim zemljama sprovodi se ideja o uvođenju privat-nog osiguranja integrisanog u nacionalni sistem penzijskog osig-uranja. Na primjer, Velika Britanija opredijelila se za dvostepeni sistem penzijskih isplata. Pri tome, prvi nivo obezbjeđuje mini-malni dohodak jednak za sve, koji se raspodjeljuje među svim pen-zionerima, dok drugi nivo predstavlja iznos penzijsko osiguran-je direktno vezan sa zaradama. Privatni poslodavci mogu izabrati između uzimanja učešće u drugom nivou državne socijalne zaštite, ili privlačenja svojih radnika posebnom penzijskom programu, koji treba da obezbijedi ekvivalentni nivo primanja budućih penzionera u starosti. Po ocjenama analitičara, kao učesnici privatnih penzijskih programa u Velikoj Britaniji javljaju se oko 50% radnosposobnog stanovništva (kontigenta), a sam program umanjio je državne so-cijalne obaveze države za više od 30 procenata. Ukupne isplate penzionerima variraju od 34% (Velika Britanija) do 70% (Holandija) prihoda radnika pred odlazak u penziju (vidjeti tabelu 4)14

Tabela 4. Zavisnost ukupne isplate penzionera od prihoda radnika (2003)

Zemlja Državna penzija Privatna penzija Suma isplate

Australija 25% 33% 58%

Danska 28% 34% 62%

Holandija 35% 35% 70%

Švedska 35% 10% 45%

Švajcarska 30% 30% 60%

V. Britanija 17% 17% 34%

Izvor: Disney R., Palacios R., Whitehouse E., „Individual choice of pension arrange-ment as a pension strategy”, London: The Institute for Discal Studies, Working Paper Series W99/18, 2003.

14. Disney R., Palacios R., Whitehouse E., „Individual choice of pension arrange-ment as a pension strategy”, London: The Institute for Discal Studies, Working Paper Series W99/18, 2003.

28


Neophodnost uvođenja privatnih sistema penzijskog osiguranja prihvatila je većina razvijenih zemalja na svim nivoima upravljanja predstavnika raznih slojeva stanovništva. Korišćenje privatnih izvora finansiranja penzije u razvijenim zemljama stimuliše država, ukoliko se:

- smanjuje broj ljudi koji zavise od podrške države;

- stvaraju uslovi za usmjerenje i na penzijsko osiguranje najmanje zaštićenih slojeva stanovništva;

- likvidira neophodnost izuzetnog povećavanja davanja iz državnih socijalnih programa.


29


2. NASTANAK I RAZVOJ PIO U REPUBLICI SRPSKOJ I FEDERACIJI BIH

2.1. Sistem PIO u Republici Srpskoj

Sistem penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) Republike Srpske i FBiH predstavlja nasljeđe sistema iz bivše Socijalističke Fedarativne Republike Jugoslavije, koji je do devedesetih godina dvadesetog vijeka funkcionisao bez velikih problema, a po principu tekućeg finansiranja. U tom slučaju, radilo se o klasičnom sistemu međugeneracijske solidarnosti, koji je servisiran iz republičkih fondova namijenjenih ovim oblicima osiguranja.

Prema Aneksu 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u nadležnosti je entitetâ. Ustavom Republike Srpske određeno je da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, sistem javnih službi, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite.15

Početkom rata iz 1992. godine, na teritoriji SFR Jugoslavije, kao i u slučaju ostalih institucija, došlo je do podjele penzionog fonda među tadašnjim republikama. Tako je sjedište bosanskohercegovačkog fonda bilo u Sarajevu. Naime, u nastojanju da se penzionerima isplaćuju zarađene penzije i da se ovoj populaciji obezbijedi minimum egzistencije, tri naroda u BiH su formirali zasebne penzione fondove. Pri tome, Bošnjaci su nastavili da koriste penzioni fond u Sarajevu, uključujući i jedinstvenu evidenciju i baze podataka o predratnim „istorijatima“ zarada (kao osnovu za utvrđivanje visine penzija), kojima je raspolagao računski centar penzionog fonda bivše SR BiH. Hrvati su za iste potrebe osnovali Penzioni fond sa sjedištem u Mostaru, a Srbi penzioni fond sa sjedištem u Palama, a zatim u Bijeljini. Zbog

15. Aktuelni sistem penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske regulisan je Zakonom o penzijskom i invalid skom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 134 / 11), čija primjena u Republici Srpskoj je počela od 1. februara 2012. godine. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 32 /00 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09).

30


navedenih okolnosti uspostavljanja penzionog sistema Republike Srpske i njenog Penzijskog fonda, za potrebe inicijalnog određivanja penzija za penzionere koji su prije rata ostvarili pravo na penziju, a koje je „preuzeo“ Fond PIO Republike Srpske, kao grubi pokazatelj je korišćena visina zarada prema nivou obrazovanja, a penzije su utvrđene u pet kategorija.

Nakon okončanja rata, stvoreni su uslovi da Fond PIO Republike Srpske pristupi podacima o predratnom istorijatu zarada za penzionere koje je preuzeo (preko računskog centra fonda u Sarajevu). Na osnovu toga, prava na penziju utvrđivana su na osnovu stvarnih istorijskih zarada za svakog penzionera. S obzirom na to da tako utvrđena prava na penzije nisu bila usklađena sa finansijskim mogućnostima Republike Srpske, koja je bila opterećena ratnim razaranjem i drastičnim smanjenjem broja zaposlenih, došlo je do umanjenog prikupljanja doprinosa iz zarada zaposlenih za finansiranje isplata tekućih penzija. U takvom ambijentu isplata penzija predstavljala je ozbiljan problem i prijetnju makroekonomskoj stabilnosti.

Pored navedenog, isplata penzija predstavljala je veliki socijalni problem, s obzirom na to da su, ionako niske penzije, počele da kasne ili da se ne isplaćuju po nekoliko mjeseci.

Stanje u penzijskom sistemu Republike Srpske nije bolje ni u novijoj istoriji (2016, 2017, 2018, 2019) kada se isplata penzija vrši iz budžeta, sve do nivoa nedostajućih sredstava za isplatu prava na mjesečnom nivou.

2.2. Sistem PIO u Federaciji BiH

Ništa bolje stanje nije bilo ni u Federaciji BiH, a opasnost kumuliranja neizmirenih obaveza prema penzionerima koje entitetske vlade ne bi mogle podnijeti, uslovilo je neophodnost donošenja Odluke visokog predstavnika za BiH, 2000. godine. Tom odlukom je ograničena isplata penzija na iznos naplaćenih doprinosa, odnosno raspoloživih sredstava u nadležnim fondovima PIO. Pod političkim

31


pritiskom OHR-a (Office of the High Representative in Bosnia and Herzegovina), te međunarodnih finansijskih institucija, ova odredba je kasnije ugrađena u enetitetske zakone o PIO i bila je u primjeni u Republici Srpskoj sve do donošenja novog zakona čija je primjena počela od 1. februara 2012. godine. Ovim zakonom propisuje se da isplatu dostignutog nivoa prava garantuje Republika Srpska. Prve parametrijske reforme izvršene su u oba BiH entiteta 2000. godine, koje su značajno poboljšale stanje u nihovim PIO fondovima.

Sljedeći problem u oblasti penzijskog sistema, koji je uzrokovan ratom u BiH, jeste “preuzimanje” od pomenutih fondova PIO formiranih u BiH i onih penzionera koji žive na teritoriji koju pokrivaju, bez obzira što su pravo na penziju ostvarili u drugom BiH entitetu, ili drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Vremenom je, na osnovu sporazuma između bivših jugoslovenskih republika, dio problema nastalih u “međurepubličkim” odnosima u domenu PIO riješen. Naime, prihvaćen je princip prema kojem je onaj fond PIO koji ima relevantne evidencije o penzionom stažu bivših osiguranika obavezan da isplaćuje zarađenu penziju. Na taj način, riješeno je pitanje isplate penzija između BiH i bivših jugoslovenskih republika. Pri tome, nije adekvatno i pravično riješeno pitanje zdravstvene zaštite penzionera, u odnosima između bivših jugoslovenskih republika, s obzirom na to da penzioni fondovi ne plaćaju zdravstveno osiguranje za penzionere u drugim zemljama, a neujednačene su i stope doprinosa za zdravstveno osiguranje. Za razliku od odnosa između bivših jugoslovenskih republika, odnosi između Republike Srpske i Federacije BiH, u ovom domenu, još uvijek su sporni. Naime, Fond PIO RS preuzeo je veći broj penzionera koji su pravo na penziju ostvarili u Federaciji BiH, te po tom osnovu preuzeo je dodatne finansijske obaveze. Uprkos pokušajima i nastojanjima Republike Srpske i njenog fonda PIO, te odgovarajuće Odluke Doma za ljudska prava BiH, koja upućuje na otklanjanje nastale diskriminacije penzionera po ovom osnovu (tj. da Fond PIO / Zavod MIO FBiH preuzme isplatu penzija koje su

32


“zarađene” u tom entitetu), Federacija BiH i njen Zavod MIO/PIO16 nisu poštovali navedenu odluku. S tim u vezi pokrenut je sudski spor pred nadležnim sudovima u BiH.17

Rat u BiH uslovio je dodatne probleme u funkcionisanju PIO sistema, jer je znatno povećan broj lica sa invaliditetom, kao i lica koja imaju status boraca ili članova njihovih porodica, palih boraca, koji na osnovu zakonskih propisa ostvaruju pravo na invalidnine i boračka primanja i zaštitu. Porast broja lica sa invaliditetom uslovio je povećanje potrebnih isplata na ime invalidskih penzija, uz istovremeno umanjenje izvora potencijalnih doprinosa. To je dodatni pritisak na sistem PIO, pogotovo u uslovima globalne ekonomske krize, te drugih ratnih, i tranzicionih problema i njihovih posljedica.

Navodimo probleme koji opterećuju Sistem PIO u Republici Srpskoj. Opterećuju ga problemi nastali kao nekompletne evidencije o uplatama doprinosa i stečenim pravima na penziju tokom ratnog perioda. Posebno treba istaći finansijsku nedisciplinu, izraženu u pogledu neuplaćivanja doprinosa u Fond PIO za radnike koji su, tokom perioda tranzicije, formalno ostali bez posla, ili se samo formalno i dalje vode kao zaposleni bez primanja plata. Zbog toga će se sistem PIO u Republici Srpskoj, ubuduće suočavati sa sve većim problemima u pogledu redovne isplatie penzija.

Navedeni, ali i drugi problemi koji će posebno biti elaborirani kroz dugoročne projekcije postojećeg sistema PIO u Republici Srpskoj, predstavljaju ključni razlog zašto je potrebno pristupiti daljem reformisanju penzijskog sistema.

U cijelom navedenom periodu, sistem PIO nije bilo moguće trajnije finansijski riješiti, jer nije učinjen ni jedan pokušaj da se on temeljno reformiše i uskladi sa trendovima penzijskog osiguranja u svijetu. Osim toga, teškoće u nedovoljnosti finansijskih sredstava

16. U skladu sa obavezom korišćenja dvojezičnosti, u Federaciji BiH pojam penziono, zamjenjuje se pojmom mirovno. Oduda i skraćenica MIO, umjesto PIO.17. Nadležni sudovi u Mostaru su već dva puta odbacili osnovanu tužbu Fonda PIO Republike Srpske, tako da su Republika Srp ska i njen Fond PIO nastavili i dalje tražiti riješavanje ovog spora na višim sudskim instancama u BiH. Najviša pravna instanca u BiH (Ustavni sud BiH) je odbio zahtjev Fonda PIO Republike Srpske uz izdvojeno mišljenje predsednika Ustavnog suda prof.dr Miodraga Simovića. Fondu PIO Republike Srpske ne preostaje ništa više nego da traži pravnu zaštitu pred sudom u Strazburu.

33


pokušavale su se rješavati povećanjem stopa doprinosa i uvođenjem posebnih poreza za njegovo finansiranje. Ovakve aktivnosti imale su samo minorne i kratkoročne efekte na finansijsko stanje penzijskog sistema, ali ga nisu mogle trajnije riješiti. Zato se danas penzijski sistem u RS, kao i u FBiH, suočava se sa problemom svoje održivosti.

Sada se deficiti Penzijskog fonda RS direktno finansiraju iz budžeta Republike, što je inače uobičajeno u svijetu. Međutim, rezultati primjene takvog načina nisu ohrabrujući s obzirom na to da rashodi penzijskog sistema zadržavaju trend ubrzanog rasta, iako je Republika Srpska sprovela reformu penzijskog sistema, čiji segment je i reformski zakon. I pored sprovedene reforme, penzijski sistem RS suočava se sa nedovoljnošću sredstava za isplatu dostignutog nivoa prava i isti se nalazi u situaciji da ima kumuliranjem ativni deficit u penzijskom fondu u iznosu od 105 miliona KM, 31. decembra 2012. godine, pa zbog toga mora koristiti kreditna sredstva (dugoročna i kratkoročna), po veoma nepovoljnim uslovima uz plaćanje godišnje kamate u iznosu višem od 2 miliona KM. U momentu pisanja ovog izmjenjenog izdanja, nismo imali najsvježije podatke o kumuliranom deficitu Fonda PIO, pa konstatujemo da je sistem od 2015. godine, zbog ogromnog deficita, prešao na trezorski način poslovanja. Dakle, budžet Republike Srpske, na mjesečnom nivou, isplatu penzija dopunjuje, za nivo nedostajućih sredstava. Očito je da reforma penzijskog sistema u RS nije dala željene efekte, a izlaz iz ove situacije jeste u nastavljanju reforme kompletnog socijalnog sektora i javne uprave na nivou BiH kako se ne bi ponovile greške iz prethodnih reformi.

Materijalni položaj korisnika penzija u Bosni i Hercegovini izuzetno je težak, zbog disproporcije rashoda i prihoda u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Izmijenjenim Zakonom o privatizaciji preduzeća od 1998. godine, predviđeno je da se obezbijedi 10% akcijskog kapitala svakog preduzeća u privatizaciji i usmjeri za sanaciju i osiguranje osnovnog kapitala nosilaca

34


penzijskog osiguranja u RS.18,19,20

Na osnovu prethodnih izlaganja, moguće je u zaključku ovog dijela knjige, reći da je penzijski sistem u RS, kao i u FBiH nepovoljan, loš za penzionere, jer je sve manje u mogućnosti da im obezbijedi redovnu i sigurnu isplatu penzija, koje su toliko niske da ne pokrivaju ni minimalne životne troškove. Takav penzioni sistem ne odgovara ni interesima privrede BiH, kao ni zaposlenih zbog obaveza plaćanja visokih stopa doprinosa za njihovo finansiranje. Takođe, ovaj sistem nije ni u interesu entitetâ koji imaju obavezu da iz budžeta finansiraju stalno rastuće deficite penzijskih fondova.Tako je i u Republici Srpskoj, iako je reformski zakon o PIO stupio na snagu 01.01.2013. godine, kao i nekoliko kozmetičkih izmjena zakona o PIO koje su bile od 2014-2019. Mjereno po efektima tog zakona, sedam godina nakon njegove primjene zakona, oni su vrlo loši.

18. U skladu sa članom 157, 158, tačka 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (SG RS br. 134/11), pored sred stava iz stava 1, ovog člana Republika obezbjeđuje dodatna sredstva za isplatu penzija u skladu sa ovim zakonom. 19. Penzioni sistem u razvojnoj strategiji BiH, Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Kancelarija za pripremu Razvojne strategije BiH, Okrugli sto, Banja Luka, 2003. 20. Zakon o privatizaciji državnog kapitala, Službeni glasnik RS iz 1998. godine.

35


3. ORGANIZACIJA I FUNKCIONISANJE PIO U SVIJETU I U ENTITETIMA BiH

3.1. Osnove koncepta organizovanja i funkcionisanja

Organizacija i funkcionisanje penzijskog sistema u svijetu karakteriše se nizom različitosti odvojenih podsistema. U današnje vrijeme ovi odvojeni podsistemi znatno se razlikuju jedan od drugog kako po obimu tako i po principima finansiranja i davanja usluga i pogodnosti, zatim po organizacionim strukturama, kao i po nivou zaštite, kojoj teže ove strukture. Bez obzira na postojeće znatne razlike, svi sistemi predviđeni za zaštitu stanovništva u starosti, uglavnom, imaju tri nivoa (ili tri stuba).21

Na prvom nivou nalaze se odvojeni podsistemi, koji funkcionišu na osnovu zakonodavnih normi i obavezni su za određeni krug lica. Na drugom nivou zaštite u starosti nalaze se osiguranja od rizika. Mnoge firme isplaćuju svojim bivšim radnicima pri odlasku u starosnu penziju tzv. „penziju od preduzeća“, dopunjenu iznosima penzija zarađenh u sistemu obaveznog penzijskog osiguranja ustanovljenog zakonom. Treći nivo zaštite sadrži brigu o svojoj starosti na privatne, lične načine. Ovaj oblik zaštite u starosti takođe je dobrovoljan. U datom slučaju, svaki pojedinac može sam riješiti da li će još nešto dopunski primati za obezbjeđenje svoje starosti i, ako hoće, u kakvom obliku i u kom obimu. Za to su mogući svi oblici stvaranja privatnog kapitala.

Po mišljenju mnogih autora, koncepcija sa tri nivoa (ili stuba), koja se sastoji iz pozitivnih elemenata raspodjelnog i kapitalnog načina, dobro se pokazala u praksi. Sa ovakvom organizacijom PIO fondova smanjuju se državni troškovi i podstiče razvoj privrede, čime se omogućuje otvaranje novih radnih mjesta, što doprinosi boljem socio-ekonomskom ambijentu jedne zemlje.22

21. Fabel O., „The Economics of pensions and variable retirement schemes”, John Waley&Sons, crp. 8. 22. Augusztinovics M., Martos R., Pension Reform: Calculation and Conclusions, Acta Economica, Vol. 48 (1-2) 1996.

36


Navedeni model reforme PIO sistema, sprovođen tokom druge polovine devedesetih godina XX vijeka, postaje opšteprihvaćen i široko primijenjen u svjetskoj socijalnoj zaštiti, posebno u zemljama u tranziciji koje su svoje sisteme reformisale, većinom, uz podršku Svjetske banke.

Međutim, reformska iskustva, ali i teorijske rasprave su već krajem XX i početkom XXI vijeka počeli da dovode u sumnju superiornost i pretenziju da model Svjetske banke bude isključivi koncept reforme savremenih penzijskih sistema.23 Najčešća sporenja i pitanja sučeljavanja različitih mišljenja su:24

kako funkcioniše model ekonomije sa kapitalizovanim penzijskim sistemom (uticaj kapitalizovanih penzijskih fondova na štednju, investicije i rast; na tržište rada, prateći rizici i dr.);

empirijske procjene različitih aranžmana (na primjer, da li građani manje štede kada su osigurani; kretanje očekivanog trajanja života; podsticaji za učešće u penzijskom osiguranju i za plaćanje doprinosa; obim implicitnog penzijskog duga; administrativni troškovi pojedinih modela i dr.);

institucionalni kapacitet zemlje koja sprovodi reformu (na primjer, postoji li ili može li se u razumnom roku obezbijediti infrastruktura finansijskog tržišta, kao i adekvatan nadzor nad privatnim penzijskim fondovima);

politička realnost izvođenja reformi (na primjer, da li građani smatraju sigurnijom penziju koju im garantuje država ili tržište kapitala; ko dobija, a ko gubi; vidi li politika podobnost za sebe; prepoznaje li se i uvažava dugi rok i dr.);

ideologija (na primjer, kakva je uloga države; koji su ciljevi penzijskog sistema devedesetih godina XX vijeka; ko i šta garantuje i sl.).

23. Kao najpoznatiji kritičar se obično navodi J. Stiglic, nobelovac i raniji potpredsjednik Svjetske banke, ali i drugi autori. Vidjeti: Orsag P, Stiglic J, Rethinking Pension Reform: Ten Myths about Social Security Systems, New Ideas About Old Age Security, toward Sustainable Pension Systems in the 21 st Century, The World Bank, 2001; Barr N., Reforming Pensions: Myths, Truths and Policy Choises, IMF Working paper 139. August.Washington, D.C. 2000. 24. Barr N, Diamond P, The Economics of Pensions, Oxford Review of Economic Policy, No. 1/2006.

37


Kao rezultat navedenih osporavanja i kritika, ali i vlastitih iskustava, Svjetska banka, kao jedan od ključnih aktera u reformi penzijskih sistema u svijetu, revidirala je donekle svoj pristup. Obično se ocjenjuje da su PAYG sistemi više redistributivni, dok kapitalizovani privatni penzijski fondovi, kao oblik prinudne štednje, obezbjeđju individualizaciju doprinosa kao osnove za kreiranje budućih penzijskih prihoda, te isključuju redistribuciju u penzionoj reformi, ne napuštajući, ipak, osnovnu ideju da je u savremenim uslovima potrebna diversifikacija oblika i sistema penzijskog osiguranja. Suštinsku promjenu predstavlja prihvatanje stava da ne postoji univerzalni recept reforme primjenljiv u svim zemljama i u svim uslovima. Naime, Svjetska banka svoj dotadašnji model ne smatra više nacrtom (blueprint) reforme koju zemlje klijenti treba da sprovedu, nego okvirom (benchmark) koji treba da ima u vidu specifičnu situaciju u svakoj zemlji koja razmatra potrebu i sprovodi reformu penzijskog sistema. Drugim riječima, u pristupu i izboru reformskih opcija moraju se uvažavati konkretni ekonomski i demografski uslovi, karakteristike naslijeđa u oblasti penzijskog osiguranja, te ciljevi koje penzijski sistem treba da postigne.

Aktuelni pristup Svjetske banke u pogledu reformisanja ili poželjne strukture penzijskih sistema u savremenim uslovima jeste sistem sastavljen od više komponenti ili tzv. stubova,25 i to ne samo ranija tri nego svih pet stubova:

1. Nulti stub se ne zasniva na uplati doprinosa, a koji bi trebalo da obezbijedi tzv. socijalne penzije (u visini od, na primjer, 20-25% prosječne plate), kao minimalni nivo socijalne zaštite za dio stare populacije koja takvo pravo nije stekla na osnovu uplate doprinosa za penzijsko osiguranje (sredstva za ove namjene bi se obezbjeđivala iz državnog budžeta);

25. Navedeno prema, Holzmann R, Hinz R, Old Age Income Support In the 21st Century - An International Re-spective on Pension Systems and Reform, The World Bank, 2005.

38


2. Prvi stub zasnovan je na uplati doprinosa koji u suštini predstavlja dosadašnji PAYG sistem, koji treba da obezbijedi dio buduće penzije po osnovu prava stečenog uplatom doprinosa;

3. Drugi stub se zasniva na preusmjeravanju dijela doprinosa u obavezne kapitalizovane privatne penzijske fondove, koji treba da obezbijede dio buduće penzije na bazi akumuliranja doprinosa na individualnom računu i efekata investiranja tih sredstava u ime osiguranika tokom njegovog radnog vijeka;

4. Treći stub predstavlja dobrovoljne kapitalizovane privatne penzijske fondove, u koje se sredstva mogu uplaćivati u različitim aranžmanima (poslodavci ili pojedinačno), i fleksibilne mogućnosti funkcionisanja (model utvrđene penzije ili utvrđenih doprinosa);

5. Četvrti stub predstavlja neformalne porodične ili međugeneracijske izvore i oblike finansijske i nefinansijske socijalne podrške i pomoći starijim osobama, koji uključuju zdravstevnu zaštitu i kućnu njegu.

Navedeni stubovi predstavljaju osnovu za izbor varijanti organizovanja penzijskog sistema i načina njegovog funkcionisanja širom svijeta. To može biti dobra osnova svakoj zemlji u procesu reformisanja penzijskog sistema.

3.2. Funkcionisanje PIO u svijetu

U funkcionisanju penzijskog i invalidskog osiguranja u svijetu preovladavaju sheme po kojima se daje prednost sistemima zasnovanim na tzv. kapitalizovanom principu, koji može biti u kombinaciji sa obaveznim penzijskim osiguranjem, a može se penzija ostvarivati i u čistom privatnom sektoru osiguranja. U tom kontekstu, tabelarno su prikazani važniji osnovni pokazatelji u odabranim evropskim zemljama u svijetu, a zatim i opisani penzijski sistemi različitih zemalja sa širim osvrtom na zemlje u

39


tranziciji. U tabeli 5 prikazane su prosječne starosne dobi odlaska u penziju u nekim evropskim zemljama

Tabela 5. Prosječna starost odlaska u penziju u nekim evropskim zemljamaZemlja Prosječna starost odlaska u penziju (godina)Poljska 59,3Francuska 59,3Španija 62,6Danska 61,3Njemačka 61,7Holandija 63,2Italija 60,8Švedska 63,8V. Britanija 63,1Irska 64,1Srbija 53,4Izvor: www.uswitch.com

Poređenjem pokazatelja iz tabele 5 sa prosječnom starošću odlaska u penziju u Bosni i Hercegovini može se uočiti da BiH, odnosno entiteti RS i FBiH imaju najmlađe penzionere, čija je prosječna starost 56 godina.

U tabeli 6. prikazana su neka prošla, sadašnja i buduća dinamika penzijskih rashoda u nekim ravijenim zemljama svijeta.

40


Tabela 6. Dinamika prognoziranih penzijskih rashoda u zemljama “Velike sedmorice”, 1995-2050.godine u % od BDP*

Država 1995. 2020.(prognoza) 2050.(prognoza)SAD 4,1 5,2 7Japan 6,4 14,3 14,4Kanada 5,2 6,9 8,7Francuska 10,6 11,6 14,4Njemačka 11,1 12,3 17,5Italija 13,3 15,3 20,3Velika Britanija 4,5 5,1 4,1

*Bruto domaći/nacionalni proizvodIzvor: Latulippe, D., Paper № 2, Geneve, 1996, str. 12.

3.2.1. Sistem PIO u Velikoj Britaniji

Sistem penzijskog osiguranja u Velikoj Britaniji zasnovan je na tri 3 stuba:26

osnovna državna penzija (1),

dopunska državna penzija (2) i

penzijska štednja građana (3).

(1) Osnovna državna penzija uplaćuje se svim građanima (20% od prosječne plate zaposlenih).

(2) Iznos dopunske državne penzije zavisi od sume akumuliranih uplata penzijskih doprinosa i dostiže 50% plate lica pred odlazak u penziju.

(3) Država na svaki način, u prvom redu poreskim mjerama, stimuliše dobrovoljni penzijski kapital građana. To može biti i poseban račun u banci, dogovor o doživotnoj penziji sa osiguravajućom kompanijom i učestvovanje u privatnom penzijskom fondu. Zainteresovanost građana za dopunsko penzijsko osiguranje

26. Department for Work and Pensions,(http://www.dwp.gov.uk).

41


obezbjeđuje se time što se sredstva akumulirana u takav fond i u tu svrhu dodatno ne oporezuju. Oporezivanju ne podliježu i akumulirana sredstva penzijskih fondova investicionih prihoda. Porez se naplaćuje samo pri isplati penzija. Na taj način, građanin dobija svojstveni „poreski kredit“ na nekoliko decenija i, zahvaljujući investiranju cjelokupne akumulirane sume, i značajan dodatak na penziju.

S napunjenih 16 godina, svaki građanin Velike Britanije dobija od nadležnog ministarstva socijalnu zaštitu.27 Zajedno sa željama za dug i srećan život, ministarstvo napominje da je od tog dana neophodno nedjeljno uplaćivati penzione iznose. Pri tome, država garantuje da će svaki građanin po dostizanju starosti (65 godina za muškarce i 60 godina za žene) dobijati penziju jednaku 20% prosječne plate radnika (110 evra nedjeljno ili 5.710 godišnje) i ta će se suma svakodnevno korigovati sa rastom inflacije.28

Demografske projekcije u Velikoj Britaniji za odabrani period, prikazane su u tabeli 7.

Tabela 7. Kretanje populacije u Velikoj Britaniji (ukupna populacija u milionima–dru-gi podaci u % od ukupne populacije) po godinamaVelika Britanija 2000 2005 2010 2020 2030 2040 2050Ukupna populacija 59,1 59,7 60,3 61,5 62,7 62,9 62,8Manje od 20 godina 25,4 25,7 25,1 23,7 23,7 23,6 23,520 – 50 god. 53,3 52,9 51,9 50,7 46,7 46,6 46,960 god. i više 20,7 21,4 23,0 25,5 29,6 29,8 29,6Izvor: Broer D.P., Lassila J., „Pension Policies an Public Debt in Dynamic CGE Models”, Physica Verlag in Association with Etha, Helsinki, 1997, str. 23.

U privatnim penzijskim fondovima postoje dva osnovna vida penzijskih shema sa ustanovljenim uplatama i ustanovljenim isplatama.

Prvi oblik podrazumijeva fokusiranje na obaveze po unošenju sredstava, a po dostizanju penzijskog uzrasta, garantovanje povrata akumulirane sume, zajedno sa investicionim prihodom kroz

27. CallundD., „Green Paper Stakeholder Penzions”, 2003, str. 46. 28. Podaci 2002-2003. godine.

42


mehanizam penzijskih isplata koji je građanin odabrao. Sheme sa ustanovljenim uplatama su najjednostavnije; kod njih obaveza (obligacija) uvijek odgovara postojećim aktivama.

U drugoj shemi, sa ustanovljenim isplatama, određuju se

konkretne obaveze penzijskog fonda za isplatu penzije, a njegov garant je kompanija - poslodavac. Ovo je nešto složeniji mehanizam, koji iziskuje aktuarske obračune, ali je s, druge strane, efikasniji zahvaljući njegovoj širokoj primjeni kako u Velikoj Britaniji tako i u drugim zemljama Zapada.

Povjerenje ljudi u penzijski sistem bolja je karakteristika njegove sigurnosti i efikasnosti. U Velikoj Britaniji postoji specijalni državni službenik „ombudsmen“, koji je obavezan da slijedi (kontroliše) ispunjenje zakonodavstva o pravima građana; njegova rješenja su obavezna. Svaki građanin ima pravo da mu se obrati žalbom ukoliko su mu narušena prava u toj sferi. Naravno, i ovdje se dešavaju određene zloupotrebe.29

3.2.2. Sistem PIO u Njemačkoj

Do 1997. godine penzijski sistem u Njemačkoj zasnivao se na dobro poznatom principu preraspodjele, tj. radno pokoljenje hranilo je starije. Penzije u Njemačkoj uvijek su imale neki status zamjene plate u vezi sa utroškom radne snage, no u posljednjim godinama ovdje se sprovodi reforma, saglasno kojoj sami građani treba da se brinu o svom životu kad odu u penziju. Model penzijskog sistema koji je na snazi u Njemačkoj, karakterističan je po tome što ga čini veliki broj različitih i odvojenih podsistema. Glavni oslonci sistema su svrstani u tri nivoa.

Prvi nivo obuhvata sve podsisteme koji funkcionišu na osnovu zakonodavnih normi i obavezni su za određeni krug lica. Gledano u cjelini, u Njemačkoj postoje četiri „obavezna podsistema“ takvog tipa:30

29. U penzijskom fondu Maksfela bila je nezakonito potrošena ogromna suma novca - 400 miliona funti sterlinga.Optimisti ocjen juju takav gubitak kao beznačajan (u obračunu na godinu svaki budući penzioner ovog fonda izgu-bio je po 1 funtu) posebno u poređenju sa značajnim prirastom akumuliranih sredstava koja dobijaju svi učesnici fonda. 30. Deutsche Verbindungsstelle Krankenversicherung, (http://www.dvka.de)

43


- penzijsko osiguranje ustanovljeno zakonom, koje je obavezno za radnike i službenike, a, takođe, i za neke posebne kategorije samostalnih zanatlija i drugih radnika (na primjer, javni radnici, umjetnici i publicisti; lica koja imaju zanatske specijalnosti itd.);

1. - penzijsko obezbjeđivanje (nadokanada) činovnika, koji su obavezni u sistemu državnog aparata;

- pomoć u starosti za zemljoradnike predstavlja obavezni sistem za pripadnike ove grupacije građana i članove njihovih porodica;

2. - penzijsko obezbjeđivanje po profesionalnim grupama, koje predstavlja obavezni sistem za tzv. „lica slobodnih procesa“ (ljekari, apotekari, veterinari, arhitekte, advokati, pisari i drugi).

Drugi nivo zaštite obuhvata obezbjeđenje ljudi u starosti, što je obaveza preduzeća. Mnoga preduzeća isplaćuju svojim bivšim radnicima pri odlasku u starosnu penziju tzv. „penziju od preduzeća“, zarađenu u sistemu penzijskog osiguranja utvrđenog zakonom. U Njemačkoj ovaj vid zaštite u starosti ne javlja se kao obavezan nego dobrovoljan. U krajnjem slučaju, preduzeće samo odlučuje da li će zaposleni dobijati takvu penziju i, ako hoće, u kom obimu. Sistem regulisanja penzija od preduzeća mora se ugovoriti u tarifnom skladu u okviru sindikata i drugih asocijacija radnika. Ovaj sistem penzijskog osiguranja može se takođe regulisati na nivou proizvodne saglasnosti za lica koja rade u nekom preduzeću, putem posebnog načina oformljavanja radnih dogovora za posebne radnike. U Njemačkoj je skoro polovina radnika obuhvaćena ugovorima o osiguranju od preduzeća za penzije u starosti. Druga polovina radnika nema prava na dobijanje penzije od preduzeća.

Treći nivo zaštite u starosti predstavlja izraz privatne brige o starosti. Ovaj vid zaštite u starosti takođe je dobrovoljan. U datom slučaju, svaka osoba može sama donositi odluku da li će nešto dodatno dobijati u starosti, u kakvom vidu i u kom obimu. Za to su prihvatljivi svi oblici stvaranja privatnog kapitala.

44


Individualni iznos penzije izračunava se po principu njene zavisnosti od zarađene plate i uplate osiguravajućih iznosa.

Sistem penzijskog osiguranja, osim osiguravajućih iznosa, dobija za finansiranje svojih rashoda dotacije od države. Dotacije pokazuju odgovornost države za postojanje radno sposobnih sistema zaštite penzionera u starosti koji, u prvom redu obezbjeđuju stabilan ekonomski i socijalni razvoj zemlje. Državne dotacije u penzijskom osiguranju zaposlenih radnika i činovnika čine u današnje vrijeme 20% svih ulaza sredstava. Više od 80% ulaznih sredstava čine osiguravajući iznosi.

Primijenjena koncepcija sa tri nivoa ili tri stuba, koje se sastoje iz pozitivnih elemenata raspodjelnog i kapitalnog načina, dobro se pokazala u praksi. Visok potencijal penzijskog sistema Njemačke dozvolio je, bez posebnih potresa, da preuzme i penzijski sistem bivše Istočne Njemačke u procesu nihovog ponovnog ujedinjenja u zajedničku državu.

3.2.3. Sistem PIO u Francuskoj

Francuska vlada se našla na velikim iskušenjima pri uspostavljanju adekvatnog penzijskog sistema. Naime, nastoje da smanje stopu nezaposlenosti, koja je dostigla skoro 10%, uz istovremeno sprovođenje neophodne reforme penzijskog sistema, kojom treba da se produži radni vijek onih koji već rade. Postojeći penzijski doprinosi i ostvareni penzijski fondovi ne mogu da podmire isplatu naraslih penzija zbog produženog prosječnog životnog doba.

Rješenje penzijskog sistema je naizgled jednostavno: neophodno je produžiti radni vijek da bi se smanjilo, sa jedne strane, izdavanje za penzije a, sa druge strane, uvećala uplata u penzijske fondove. Upravo to je učinila francuska vlada novim zakonom usvojenim u skupštini i senatu. Novi penzijski zakon smanjuje ionako mali broj novih radnih mjesta koja nastaju odlaskom radnika u penziju. Suočena sa nezaposlenošću, u isto vrijeme, vlada je pomjerila primjenu novog penzijskog zakona trudeći se da poveća broj radnih mjesta, a sve uvećanom privrednom aktivnošću.

45


Novi zakon31 predviđao je da od 2008. godine državni činovnici prelaze na penzijski sistem koji važi za privatni sektor. Sa ovom reformom u Francuskoj stariji zaposleni će ostajati na svojim radnim mjestima duže nego ranije, što je izazvalo izvjesne teškoće. Smatralo se da osoba preko 50 godina nije, poput mlađih, produktivna, prilagodljiva, motivisana, a da je, pri tome, njeno angažovanje skuplje nego od mlađih radnika. Zbog toga su se pedesetogodišnjaci i stariji osjećali isključenim. Ako izgube posao, vrlo teško nalaze novo stalno zaposlenje. A, ako izgube posao u četrdesetim, u narednih 12 mjeseci tri četvrtine nađe nov posao.Ako se pak stariji od 50 godina nađu u tom položaju, samo 35% njih uspije da se zaposli tokom jedne godine.

Danas menadžment mnogih firmi, naročito najvećih, sa velikim brojem zaposlenih, razmišlja i pravi planove kako da zaposle starije radnike. Vrh karijere se pomjera sa 40-45 godina na poznije životne godine; aktivni radni vijek će biti u prosjeku od 24 do 62 godine života.32,33,34,35,36

Neke firme omogućavaju zaposlenima potpunu promjenu karijere, što se pokazalo da posebno podstiče starije da na novoj vrsti posla pronađu novu energiju poput mlađih, jer time gube osjećaj odbačenosti, nekorisnosti.

Mnoge kompanije organizuju detaljne razgovore sa zaposlenim u 39. ili 40. pa i 50. godini života. Razgovara se o željama zaposlenih i mogućnostima firme.

Do kraja 2005. godine, provedene su i određene promjene u zdravstvenom osiguranju kako bi se snizili troškovi, a time, i budžetski izdaci.

31. Vuković D., Francuska - Reforma socijalnog osiguranja, Ekonomska politika, br. 2302, 20. maj 1996, str.39. 32. Proizvođač guma „Michelin” podstiče rad u ekipama sastavljeniim od starijih i mladih, jedni unose iskustvo i znanje, 33. drugi elan, nove ideje i tehnologije. Već tri godine ova kompanija trećinu novozaposlenih pronalazi među osobama u poznim 34. godinama. U „Er-Fransu”, koji je između 1998. i 2001. godine zaposlio 17 hiljada mladih, stariji su angažovani u obuci tih35. mladih; međutim, i stariji imaju šta da nauče od mladih, prije svega, nove tehnologije. Danas u ovoj avio-kompaniji od 70 hil jada zaposlenih, sedam hiljada ih ima više od pedeset godina, dok će ih 2010. godine, biti, prema predviđanjima, 17 hiljada. U „Renou” trećina zaposlenih je u dobu između 50 i 60 godina starosti. Zato je rukovodstvo uvelo doškolovanje zaposlenih. Svaki zaposleni na mjestu gdje je potrebno fakultetsko obrazovanje ima pravo na jednu nedelju dodatnog školovanja, tehničar na 36. časova, a radnik na 25 časova godišnje. U prosjeku od 2000. godine svaki zaposleni u Francuskoj svake četvrte godine ići će na dodatno obrazovanje, što olakšava zaposlenima da duže ostanu aktivni.

46


Planom francuske vlade težilo se smanjenju državnih izdataka i podsticanju privrede, čime je moguće otvarati novo zapošljavanje mladih, uz mogućnost da, u isto vrijeme, stariji, koji su pred penziju, produže aktivni život.

3.2.4. Sistem PIO u Švedskoj

Švedski penzijski sistem je posljednjih godina prošao kroz velike reforme. Odgovornost za penzijsku štednju je, velikim dijelom, premještena sa države i velikih anonimnih osiguravajućih društava na pojedince.

Danas svaki zaposleni u Švedskoj mora sam donijeti odluku o obliku štednje i o garanciji za one koji ostaju iza njih (efterlevandeskydd). To znači da, u vezi sa mnogo čim, pojedinac se mora sam zauzeti na jedan drugačiji način da bi uticao na visinu svoje buduće penzije. Pri tome, važno je da se iskoriste mogućnosti koje se pružaju. Preduslov za sve to je kvalitetnija informisanost. Sa malo znanja o strukturi penzijskog sistema, svaki zaposleni lakše će uočiti na koji se način može uticati na visinu svoje penzije. Švedski penzijski sistem se sastoji iz više dijelova (vidjeti sliku 4).

47


Slika 4. Strukturni penzijski sistem u Švedskoj

Izvor: Kalla: AMF-pension Svedska, 2004.

Dijelovi šveskog penzijskog sistema su međusobno nezavisni, ali se njihovim zbirom dobija ukupni iznos penzije. Opšta penzija, kojom upravlja država, sastoji se od penzije na osnovu prihoda i premijske penzije. Osim toga, postoji i penzija na osnovu zaposlenja, koju poslodavci plaćaju za 90% od svih zaposlenih. Pored opšte (državne) penzije postoje i privatne penzije.

3.2.5. Sistem PIO u Čileu

Penzijski sistem u Čileu postao je najinteresantnija varijanta ove vrste sicijalnog osiguranja, pogotovo poslije sprovedene reforme. Nema skoro nijedne države u svijetu u kojoj se ne komentariše i ne ocjenjuje sprovedena reforma penzijskog sistema u ovoj zemlji. Brojni analitičari ocijenili su penzijsku reformu u Čileu visokom ocjenom a oni koji se sa tim nisu složili, dali su najnižu ocjenu, tako da je ova mjera vlade postala interesntna. Skoro čitav svijet zna za sprovedenu penzijsku reformu u Čileu i njenog tvorca Hozea Pineru (Jose Pinera).

ŠTEDNJA ZA PRIVATNU

PENZIJU

PENZIJA PO OSNOVU ZAPOSLENJA

PENZIJA PO OSNOVU PRIHODA

+PREMIJSKA PENZIJA

48


Teorijske i praktične rasprave na temu reforme penzijskih sistema u svijetu započele su prije kraja dvadesetog vijeka. Zemlja predvodnica bila je država Čile, koja je u vrijeme potpune dominacije i nestabilnog funkcionisanja javnih penzijskih sistema, privatizovala, odnosno praktično likvidirala svoj PAYG sistem (Pay as you go), i uspostavila sistem obaveznih privatnih kapitalizovanih penzijskih fondova. Naime, PAYG karakteriše se pravilo da se tekuće penzije finansiraju iz doprinosa koje uplaćuju sadašnje generacije zaposlenih, čime stiču pravo da njihove penzije budu finansirane iz doprinosa koje budu uplaćivale tadašnje generacije zaposlovih.

Prema čileanskom modelu, uz manje modifikacije, svoje PAYG sisteme reformisalo je više zemalja Latinske Amerike. Ove reforme su izazvale posebnu pažnju teoritičara i stručnjaka u praksi, ali i međunarodnih autoriteta oličenih, prije svega, u Svjetskoj banci koja, na osnovu toga, definiše svoj pristup zasnovan na modelu tri stuba.

U Čileu je još 1924. godine uveden sistem državnog socijalnog osiguranja, i to je prva zemlja koja je ovakav sistem ukinula i usvojila novi koji se zasniva na privatnom osiguranju.37

Slika 5. José Piñera

José Piñera(rođen 6. oktobara, 1948. y Santiago, Čile)

Kao ministar rada i socijalnog osiguranja, od 1978. do 1980. godine, bio je zadužen za privatizaciju čileanskog penzionog sistema. Magistarske i doktorske studije završio je na Eko-nomskom institutu na univerzitetu Harvard, u Bostonu, SAD. Poslije uspjeha njegove reforme čileanskog penzionog sistema i njenih pozitivnih efekata na privredu Čilea, mnoge zemlje su krenule putem njegove reforme, a on je angažovan od strane brojnih vlada i međunarodnih organizacija kao stručni savjet-nik. Hoze Pinera je predsjednik Međunarodnog centra za re-formu penzionog sistema i kodirektor Projekta za privatizaciju penzionog osiguranja u SATO institutu.

Izvor: www.wikipedia.com

37. Grupa autora, Čileansko iskustvo: Privatna rješenja javnih problema, Mate, Zagreb, 1993.

49


Čileanska reforma sprovedena je 1981. godine, a osnovni motiv njenog sprovođenja bio je obezbjeđenje sigurnije budćnosti radnika i pristojne starosne penzije. Sistem se zasniva na penzijskim fondovima kojima upravljaju za to specijalizovne kompanije. To je plan definisanih prinosa kod kojeg se 10% zarade štedi na individualnim računima kapitalizacije. Sistem je obavezan za zaposlene u javnim, ali ne i za one u samostalnim djelatnostima. Ni radnik ni poslodavac ne plaćaju porez na socijalno osiguranje. Tipičan čileanski radnik ima dovoljno novca da finansira penziju jednaku 70% prosječne zarade.38

Hoze Pinera je kazao da je reforma penzijskog sistema u Čileu bauk koji kruži svijetom.

Ovaj tvorac čileanske reforme PIO na vrijeme je uvidio globalne defekte postojećeg PAYG sistema i to:

1. da se Čile suočava sa demografskim smanjenjem stope fertiliteta i

2. da medicina snažno napreduje, čime se produžava prosječni životni vijek ljudi.

Rezultat toga je narušavanje odnosa broja radnika i korisnika, usljed čega se smanjivao broj radnika, a povećavao broj korisnika penzija. U postojećem PAYG sistemu, prema procjenama Hize Pinere, nije se moglo ići više na pomjeranje godina života za penzionisanje, niti je bilo moguće podizati porez na dohodak, s obzirom na to što sve ima svoje granice. U takvoj situaciji, postojeći PAYG sistem u Čileu morao je preduzimati nepopularne mjere, kao što je smanjenje beneficija, što je bio prvi signal da takav koncept propada, odnosno da nema svoju budućnost. Bilo da se pomenuto smanjenje beneficija odvija kroz inflaciju, kao što je slučaj sa većinom zemalja u razvoju, ili zakonskim odredbama, za korisnika konačni rezultat je isti: siromaštvo u starijim godinama je neminovno, s obzirom na to što se sistem približavao neodrživosti i socijalnoj nesigurnosti. Tokom osamdesetih godina dvadeseotg vijeka vlada Čilea odlučila je da „bika uhvati za rogove“.

38. Ekonomska politika, br. 2031, mart 1991, str. 25.

50


Državni penzioni sistem zamijenjen je revolucionarnom novinom: privatno rukovođenim sistemom penzionih štednih računa. Efekti sprovedene reforme u Čileu danas se mjere sljedećim pokazateljima.

• Nakon 15 godina funkcionisanja, rezultati pokazuju da su penzije u novom privatnom sistemu 50-100% uvećane, zavisno od toga o kojoj vrsti prava se radi.

• Prema podacima iz 1995, privatni penzioni fondovi upravljaju sredstvima u iznosu od 25 milijardi US$39, što je oko 40% bruto nacionalnog proizvoda (BNP) Čilea.

• Privatni penzioni fondovi su unaprijedili funkcionisanje tržišta rada i tržišta kapitala, što se pokazalo kao jedan od najvažnijih efekata u reformi.

• Efekti penzione reforme u Čileu doprinijeli su privrednom rastu sa nivoa 3% do prosjeka od 6,5% u posljednjih 12 godina.

• Reforma je doprinijela pozitivnim efektima stope štednje, koja je porasla na 27% BDP-a, a nezaposlenost je smanjena na 5%.

• Ono što je veoma važno i što treba istaći kao pozitivan efekat, jeste to da je penzija prestala da bude briga države, a postala briga pojedinca. Time je veliki dio ekonomije depolitizovan, a zaposleni su dobili kontrolu nad svojim životima.

Uspjeh čileanskog privatnog penzionog sistema podstakao je još tri južnoameričke zemlje da urade isto. Vlade Argentine (1994), Perua (1993) i Kolumbije (1994) sprovele su sličnu reformu penzionog sistema. Na osnovu sprovedenih reformi, oko 11 miliona radnika u četiri južnoameričke zemlje ima privatne penzione račune.

Čileansko iskustvo može biti poučno za zemlje širom svijeta.

Čak je i u Sjedinjenim Američkim Državama počelo da se ozbiljno raspravlja o privatizaciji 60 godina starog penzijskog sistema. Pri tome, treba istaći da je penzioni sistem SAD najveći pojedinačni državni program na svijetu, koji troši više od 350 milijardi US$ godišnje (više nego što je bio vojni budžet SAD tokom hladnog rata).

39. US$- Američki dolar.

51


Zaposleni koji su prešli na privatni sistem penzijskog osiguranja, imaju pravo na minimalnu penziju, čiji je garant država. Naime, država garantuje da će svi zaposleni koji su prešli na sistem privatnog penzijskog osiguranja primati penzijske naknade bar u visini koju bi imali u javnom penzijskom sistemu (tranzicijski period).

3.2.6. Sistem PIO u Ruskoj Federaciji

Stanje postojećeg sistema penzijskog osiguranja u Ruskoj Federaciji predstavlja jedan od bitnih socio-ekonomskih problema i dobro je poznat svim građanima Rusije.40 Aktuelni državni penzijski sistem preživljava krizu, koja je, u znatnoj mjeri, isprovocirana oštrim skokom cijena još iz 1992. godine, koja nije praćena odgovarajućim mjerama za podržavanje kupovne moći kako zaposlenih tako i penzionera. Odnos broja aktivnih osiguranika i penzionera je oko 2:1. Starosna granica za odlazak u penziju je niska: 60 godina za muškarce, a 55 godina za žene. Rast prihoda penzionera hronično zaostaje za rastom cijena. Osnovni problem penzijskog i invalidskog osiguranja na datom stepenu razvitka ruskog društva ispoljava se kroz nizak nivo kako apsolutnih, tako i relativnih proporcija penzija, pri relativno visokim tarifnim osiguravajućim iznosima, uplaćivanim u cilju penzijskog obezbjeđenja (29% od zarada). Situacija s penzijskim osiguranjem pogoršava se još i time što radnička plata, praktično, nema značajnu ulogu pri obračunavanju visine penzija. Maksimalni iznos penzije radnika koji su imali stalan posao ne prelazi više od 55-56 procenata prosječne plate radnika.

Osnovna razlika ruskog penzijskog sistema od mehanizma penzijskog osiguranja u razvijenim zemljama sastoji se u prevladavanju raspodjelnog principa finansiranja penzije nad kapitalno fondovnim i, dijelom, privatnog penzijskog osiguranja. Usljed toga penzijski sistem u Rusiji u 2001. godini susreo se s već poznatim problemima: sistem, zasnovan na raspodjelnom principu, s visokom ulogom države, nije sposoban da obezbijedi normalni nivo penzija građana.

40. Aleksandrov D. G., „Pensionnan sistema v Rossii: sostonnie, problemu, perspektivu”, SPb: Izdatelbstvo SPb GU^F, 2000.

52


Rusija je i dalje zadržala solidarno, odnosno raspodjelno penzijsko osiguranje kojim se obuhvata, prije svega, dio obaveznog penzijskog osiguranja. Drugi dio penzijskog sistema Ruske Federacije su nedržavni, odnosno privatni penzijski fondovi koji nisu razvijani u Rusiji do 2001. godine. Reformisani penzijski sistem u Rusiji predviđa formiranje radne penzije iz tri dijela, po ugledu na reformisane sisteme razvijenih zapadnih zemalja.41

3.2.7. Sistem PIO u zemljama Centralne i Istočne Evrope

Na početku tranzicije sistema PIO u zemljama Centralne i Isočne Evrope (CIE),odnos zavisnosti bio je oko 30-45 penzionera na svakih 100 zaposlenih, mada su u tom pogledu postojale velike razlike od zemlje do zemlje (na primjer, 27 penzionera na 100 zaposlenih u Albaniji, i 62 u Ukrajini).42 Ove stope bile su visoke u poređenju sa drugim dijelovima svijeta, a izdaci za penzije izraženi kao procenat od BDP bili su relativno niski, u prosjeku 5,6% u Baltičkim zemljama i 7,6% u zemljama CEFTA programa u 1989.43 U većini zemalja tranzicija je dovela do naglog smanjenja proizvodnje i zaposlenosti, gdje je obim proizvodnje opao za 20-50% ispod nivoa iz 1989. godine. Pri tome, dolazilo je do velikih varijacija u stopi povrata (vidjeti grafikon 3).

41. Vavilov A. i dr., Pennsionan reforma v Rossii, Voprosu ekonomiki 2, 1999. 42. Odnos penzionera prema radnicima je 1990. godine u Velikoj Britaniji bio 24%, 21% u Francuskoj, 22 u Njemačkoj, 15% u SAD i 17% u Japanu. 43. CEFTA zemlje su one koje su potpisale Sporazum o slobodnoj trgovini u Evropi.

53


Grafikon 3. Stvarni BDP 1999. (planirani) kao procenat BDP iz 1989 (1989=100)

0Izvor: www.seebiz.eu

Nije bilo moguće obezbijediti stvarni BDP 2012. godine, te je uzet planirani kao procenat BDP iz 1989. godine (1989=100), zato što ovaj izvor nije dopunjen novim podacima.

Među EU članicama najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Češkoj – 1,9% i Njemačkoj – 3,1%. Najveća nezaposlenost u EU zabilježena u Grčkoj – 17,6 % i Španiji – 14%. Stopa nezaposlenosti pala je u 24 članice EU, ostala je stabilna u Estoniji i Poljskoj, dok je u Švedskoj i Luksemburgu blago porasla.Табела 8. Nezaposlenost po polu i starosti - godišnji podaci

SlovenijaMađarska

Češka

AlbanijaEstonija

Hrvatska

Rumunija

BugarskaLitvanija

Latvija

Makedonija

Poljska

54


U navedenoj tabeli podaci za Bosnu i Hercegovinu nisu sadržani, pa se pozivamo na podatke Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine. Na dan 31.12.2017. godine na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja u Bosni I Hercegovini bilo je 475.084 osoba, 435.266 (2018) 401.846 (2019).

Međutim, što se tiče penzijskog sistema, efekat je bio uvijek negativan: doprinosi su sniženi, a povećani su izdaci za isplatu penzija, što je stvaralo sve veći finansijski jaz. Broj osoba koje su uplaćivale doprinose u sistem pao je za 30% u Bugarskoj, 45% u Litvaniji i preko 60% u Albaniji, dok su se manje ozbiljni padovi desili u Češkoj Republici, sedam do osam procenata, i Slovačkoj Republici, pet odsto (vidjeti grafikon 4).

Pored toga, mnoga preduzeća nisu redovno uplaćivala doprinose na ime zaposlenih, zadržavajući te novčane iznose za rješavanje svojih finansijskih poteškoća.

Grafikon 4. Obveznici doprinosa izabranih zemalja, kao procenat nivoa od prije 1992. (indeks: pred - 1992=100)

Izvor: www.seebiz.eu

Posmatrano sa stanovišta visine izdataka za finansiranje isplata penzija, vlade mnogih država su osiguravale ad hoc povećanja kako bi kompenzovale uticaj inflacije i smanjivale subvencije na

SlovenijaČeška Rep.

UkrajinaPoljska

MakedonijaSlovačka

RumunijaMađarskaBugarska

LatvijaAlbanija

55


osnovne vrste dobara. Pored toga, mnoge vlade su liberalizovale odredbe o invalidskoj i prijevremenoj penziji kako bi se ublažila rastuća nezaposlenost.

Korišćenje penzijskog sistema kao amortizera kojim se apsorbuje radna snaga bilo je zamjena za programe socijalne zaštite i zapošljavanja, koji su još uvijek bili u razvitku u mnogim zemljama. Međutim, ovaj način bio je znatno skuplji od pružanja neposrednih novčanih naknada za nezaposlene i nametnuo je opterećenje u finsiranju tog sistema, koje će ostati više narednih godina.

Najbrži porast opterećenja beneficijama desio se u Rumuniji i Poljskoj (vidjeti grafikon 5)

Grafikon 5. Procenat rasta broja penzionera u odabranim zemljama (1992-1999) (Indeks: prije 1992 = 100)

0 50 100 150 200

Izvor: www.seebiz.eu

Ovakva kombinacija učesnika uslovila je nagli porast broja onih koji zavise od penzijskog sistema. Albanija, sa najnižeg odnosa, sada ima najviši. U Letoniji i Rumuniji došlo je do 100% porasta, dok je porast u Mađarskoj, Litvaniji, Poljskoj i Sloveniji

Rumunija

Poljska

Slovenija

Albanija

Latvija

Makedonija

Mađarska

Hrvatska

Slovačka

Ukrajina

Češka Rep.

Bugarska

56


iznosio 50%. Sa povećanjem ispod 10%, Češka Republika se izrazito razlikovala od susjednih zemalja, mada je recesija koja ju je pogodila 1999-2000. godine, možda, promijenila njenu poziciju. Ukrajina je, takođe, bilježila relativno mali porast, mada su tamo stvarne brojke manje pouzdane.

Često se navodi osjetljivost PAYG penzijskog sistema na demografske promjene. Ipak, veliki i brzi porast broja penzionera zabilježen u ovim zemljama, nije uslovljen promjenama stopa nataliteta ili mortaliteta, nego promjenama na tržištu rada.44

3.2.7.1. Demografske projekcije u zemljama CIE

Mada se još nisu počele bitnije ispoljavati demografske promjene u većini zemalja, projekcije pokazuju da će doći do znatnog porasta njihovih posljedica u budućnosti. Istraživanja pokazuju da je Istočna Evropa u prosjeku „mlada“ u poređenju sa evropskim standardima (To se odnosi više na geografske regije nego na geopolitičke grupacije). Danas stara populacija u tim zemljama (ovdje definisana kao osobe starije od 65 godina)45 čini tek malo više od 12% stanovništva, dok u zemljama Sjeverne, Južne i Zapadne Evrope ova grupacija čini mnogo veći udio u ukupnom stanovništvu.

Prognozirani životni vijek u Istočnoj Evropi sa 68,9 godina mnogo je niži nego u Zapadnoj Evropi, koji dostiže 76,5 godina. Kraći životni vijek, mada to nije pozitivno sa stanovišta pojedinaca, uslovljava smanjenje demografske stope u poređenju sa drugim dijelovima Evrope.

Što se tiče Bosne i Hercegovine i njenih entiteta (RS i FBiH), pogotovo u Republici Srpskoj, situacija je više nego dramatična.

Dugoročna projekcija broja stanovnika Republike Srpske, zasnovana na konstantnoj stopi fertiliteta od 1,3 promila za odabrane godine, pokazuju da je demografska situacija vrlo nepovoljna. Ova projekcija predstavljena je na grafikonu 6.

44. Gora M., Rutkowski M., The Quest for Pension Reform: Poland’s Security Thoough Diversity, Warsaw, 1998. 45. Cucuć B., „Socijalna medicina”, Savremena administracija, Beograd, 2000.

57


Grafikon 6. Projekcija broja stanovnika Republike Srpske zasnovana na konstantnoj stopi fertiliteta od (1,3) za odabrane godine

1.273 1.247 1.203 1.172 1.124 1.012 897 779 665 560

225 203 170 169 156 129 108 91 76 64

823 804 766 717 672 592 501 420 347 293

225 240 267 286 296 291 288 268 242 203

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

2010 2015 2020 2025 2030 2040 2050 2060 2070 2080

Izvor: Grafik je djelo autora, podaci su korišćeni iz Strategije reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj, str. 36.

Prezentovani detaljni rezultati projekcije stanovništva Republike Srpske, zasnovani na simulacionom modelu „A Model of Republika Srpska Pension System“, ukazuju na očekivano neprekidno smanjivanje ukupnog broja stanovnika Republike Srpske tokom perioda projekcije od 2010. do 2080. godine (videjti grafikon 6). Pored toga, rezultati projekcije, nažalost, potvrđuju demografsku procjenu o srazmjernom pogoršanju „kvaliteta“ pojedinih funkcionalnih kontingenata, što ukupnu očekivanu demografsku situaciju čini još težom.46

46. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj, str. 42

Stanovništvo < 18 Stanovništvo 18-64 Stanovništvo 65+

58


Tabela 9. Udio mladih, radno aktivnih i starijih prema ukupnom broju stanovnika (pro-centi)Zemlja Godine 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Albanija0-14 29,2 28,48 27,75 27,01 26,26 25,52 24,78 24,05 23,35 22,6814-65 63,15 63,68 64,22 64,77 65,31 65,82 66,3 66,76 67,21 67,6665 > 7,65 7,84 8,03 8,22 8,43 8,67 8,92 9,19 9,44 9,66

Bugarska0-14 15,25 14,8 14,36 14 13,73 13,57 13,5 13,52 13,6 13,7214-65 67,99 68,3 68,62 68,9 69,1 69,21 69,24 69,17 69,01 68,7665 > 16,76 16,9 17,01 17,1 17,17 17,22 17,26 17,3 17,39 17,52

Grčka0-14 14,96 14,75 14,58 14,45 14,37 14,35 14,37 14,42 14,5 14,5714-65 67,86 67,72 67,57 67,42 67,3 67,21 67,15 67,1 67,01 66,8865 > 17,18 17,53 17,86 18,13 18,33 18,44 18,48 18,48 18,49 18,55

Hrvatska0-14 16,74 16,51 16,31 16,11 15,92 15,71 15,51 15,32 15,14 14,9814-65 67,28 67,18 67,1 67,07 67,1 67,21 67,38 67,57 67,73 67,8165 > 15,97 16,31 16,59 16,82 16,98 17,07 17,1 17,11 17,13 17,21

Rumunija0-14 17,86 17,23 16,6 16,04 15,62 15,35 15,22 15,18 15,19 15,1914-65 68,39 68,7 69,03 69,34 69,58 69,76 69,87 69,92 69,92 69,8965 > 13,75 14,07 14,37 14,62 14,8 14,89 14,92 14,9 14,89 14,92

Srbija0-14 19,57 19,26 18,96 18,7 18,45 18,23 18,03 17,86 17,72 17,614-65 66,47 66,5 66,56 66,66 66,82 67,05 67,33 67,62 67,87 68,0565 > 13,96 14,24 14,48 14,65 14,73 14,73 14,64 14,52 14,41 14,35

Izvor: www.srbinaokup.info

Proces starenja je na horizontu gotovo svih zemalja, što se vidi iz pokazatelja u tabeli 10.

59


Tabela 10. Broj starog stanovništva (60 godina i više) izražen kao procenat nacionalne populacijeZemlja 1998 2020Albanija 19 22Bugarska 39 47Češka Republika 32 50Estonija 40 45Mađarska 35 НАLatvija 37 44Litvanija 33 39Makedonija 25 42Poljska 30 43Rumunija 31 НАSlovenija 32 49Slovačka Republika 38 38Izvor: www.srbinaokup.info

3.2.7.2. Pristupi reformi sistema PIO

Sredinom i krajem 1990. godine, većina zemalja Centralne i Istočne Evrope pokrenula je velike reforme penzijskog sistema, ali brzina odlučivanja i realizacija bitno se razlikovala od zemlje do zemlje. U nekim zemljama usvojeni su zakoni i sada se radi na njihovoj primjeni (na primjer, u Mađarskoj, Poljskoj i Letoniji), dok se u drugim još odvijala debata (na primjer, u Slovačkoj i Ukrajini). Reforme imaju za cilj ne samo smanjenje odnosa zavisnosti od sistema nego i prilagođavanja nekih od predtranzicijskih karakteristika novim državnim i političkim uslovima. U mnogim zemljama reforma takođe povlači i veće oslanjanje na privatni sektor, kada se radi o penzijskom osiguranju. U tom smislu, u tabeli 11 prikazano je napredovanje penzijske reforme u odabranim zemljama Centralne i Istočne Evrope.

60


Tabela 11. Status reforme penzijskog sistema u odabranim zemljama Centralne i Istočne Evrope

ZemljaGlavni prvi nivo

reforme (obavezan)Uvođenje drugogobaveznog nivoa

Dodatni dobrovoljni aranžmani

1 2 3 1 2 3 1 2 3AlbanijaBugarskaHrvatskaČeška R.EstonijaMađarskaLatvijaLitvanijaMakedonijaPoljskaRumunijaSlovačka R.SlovenijaSrbijaBiH (Republika S.)Ukrajina –Legenda: 1 – U pripremi; 2 – Usvojeno; 3 – Stupilo na snagu; (–) – odložena.

Izvor: Phare koncenzus (1999). str. 55, Penzions International (Izdanje 2000).

Iz perspektive hronološki prikazanih dešavanja, najranije promjene su izuzele socijalnu zaštitu iz državnog budžeta i osigurale posebno finansiranje, odnosno računovodstvo za različite vrste beneficija. Sve zemlje sada imaju penzijski budžet, račun ili fond koji je odvojen od državnog budžeta, ili izdvojen unutar njega. Pored toga, nekoliko zemalja, među kojima su Srbija, Hrvatska, Mađarska i Češka Republika, zatim Republika Srpska kao entitet u okviru BiH, preduzele su ranije radnje na uspostavljanju dobrovoljnih dopunskih penzijskih shema. U navedenim državama, osim Republike Srpske kao entiteta BiH, dobrovoljni penzijski fondovi su već zaživjeli i daju prve efekte.

61


Ostale reformske mjere čine dvije široke kategorije: prilagođavanje osnovnih parametara postojećih javnih shema i uspostavljanje novih privatnih aranžmana za penziono osiguranje. Praktično, sve zemlje su odabrale ovaj prvi pristup, odnosno restrukturiranje javne sheme.

Sprovedene reforme uključuju:

• produžavanje starosnog doba penzionisanja,

• smanjenje preraspodjele i stopa zamjene plate u formulama za obračunavanje iznosa penzije,

• oduzimanje penzije privilegovanim kategorijama radnika ili osiguravanje odvojenog izvora za njihovo finansiranje i jačanje procedure naplate doprinosa.

Produžavanje starosne granice usvojile su mnoge zemlje, i to od dvije do tri godine za muškarce i tri do šest godina za žene. Većina novih zakona je nastala kao posljedica političkog kompromisa, gdje su izvorno predlagana znatnija produžavanja starosnog doba za penzionisanje, koja su naknadno skraćena u procesu pregovora sa sindikatima i, u nekim slučajevima, sa poslodavcima. U nekoliko zemalja (na primjer, u Poljskoj i Sloveniji), izjednačenje životnog doba za penzionisanje između muškarca i žene, prvo je bilo predloženo, pa kasnije odbijeno, u korist nastavka razlikovanja po polu.

Pojedine zemlje su usvojile različite pristupe revidiranju formula koje se koriste za izračunavanje iznosa penzija. Letonija i Poljska su zamijenile tradicionalni sistem određenih beneficija „nominalno“ definisanim sistemima doprinosa, u kojem se iznos penzije određuje u vrijeme penzionisanja na osnovu doprinosa koje je zaposleni plaćao tokom svog radnog vijeka i procjene prosječnog životnog vijeka starosne grupe kojoj ta osoba pripada u standardnoj dobi penzionisanja (doprinosi uključuju i uračunatu kamatu koja je zasnovana na indeksu koji je vezan za rast prosječnih zarada). Slovenija je, nasuprot tome, zadržala sistem definisanih beneficija, ali sa manjim stopama nakupljanja penzije za svaku godinu rada

62


(smanjenje sa 2,0 na 1,5% 47,48 prosječne plate za svaku godinu) i koristila veći broj godina za izračunavanje prosječnih penzija, čime je ojačala odnos između zarade tokom života radnika/radnice i njegove/njene penzije. Revizije u formulama za izračunavanje penzija koje su naslijeđene tranzicijom još su u fazi razmatranja u nekim zemljama, na primjer, u Češkoj Republici, Slovačkoj i Ukrajini.49

Neke zemlje Centralne i Istočne Evrope nastoje da poprave naplatu doprinosa takozvanog sistema ravnomjerne naplate. Radi veće efikasnosti naplate usposvljena je jedinstvena agencija za naplatu, koja prikuplja doprinose namijenjene finansiranju nekoliko shema socijalnog osiguranja (na primjer, penzija, zdravstva, nezaposlenosti, bolesti, povreda na radu), a može naplaćivati i poreze na prihod.

Druga kategorija reformi uvodi nove privatne penzijske aranžmane, koji se razlikuju od pristupa privatizaciji, usvojenog u nekim zemljama Latinske Amerike, u kojima su javne sheme zamijenjene u cjelini. Cilj ovih reformi bio je strukturiranje penzijskih sistema u kojima će budući penzioneri primati penzije iz dva izvora, javne sheme i drugog obaveznog dijela koji je sačinjen od individualnih štednih računa kojima se upravlja na komercijalnoj osnovi. Ovakvim načinom izbjegava se akumuliranje rizika i preraspodjela prihoda u odnosu na štednju uloženu na drugom nivou, dajući radnicima jednostavan povrat vlastitih doprinosa, uvećan na zaradu na investicije i umanjen za administrativne troškove. Radnicima se obično daje mogućnost izbora agencije koja će upravljati njihovim penzijama i imati pravo da povremeno prebacuju salda sa jedne agencije na drugu. Na ovaj način, praktično se mijenja uloga vlade sa nekog ko pruža beneficije, ka ulozi regulatora prema privatnim preduzećima, što čini drugi nivo. Obavezne sheme drugog nivoa su pokrenute u Mađarskoj 1998. i u Poljskoj 1999. godine, kako je prikazano u tabeli 11. Još nekoliko

47. Shlon A., Pension Reform and Public Information in Poland, Pension Reform Primer series, Social Protection Discusion paper No 0019, World Bank, Washington, D.C. 2000. 48. Zavod za pokojinsko in invalidsko zavaruvanje-Slovenia (ZPIZ), (http://www.zpiz.si) 49. Koncenzus Phare (2000), Baza podataka - Socijalna zaštita širom svijeta, (http:/www.issa.int).

63


zemalja planira ovakve reforme, ili o njima razmišlja.

Troškovi tranzicije na mješovitu penzijsku shemu su veći od projektovanih u Mađarskoj i u Poljskoj, zbog neočekivano izražene prednosti koju radnici daju privatnim penzijama. Troškovi tranzicije sa PAYG sistema na mješoviti penzijski sistem pojavljuju se pošto se moraju obezbijediti uslovi za novi, prethodno finansirani nivo, uz istovremeni nastavak isplate postojećih obaveza iz PAYG sistema. U zemljama Centralne i Istočne Evrope ovo gomilanje sredstava donosi i specifične probleme pošto većina njih funkcioniše u situaciji ograničenja porasta doprinosa.

Tabela 12. Najbolji penzijski sistemi u svijetu, godina 2019.

64


Nizozemska se može ponositi najboljim penzijskim sistemom na svijetu, a slijede je Danska i Australija. Najveći svjetski penzijski sistem, SAD, u međuvremenu se suočava s „glavnim rizicima“ koje bi trebalo riješiti. Evropske zemlje su se dobro plasirale u prvih deset. Danska je na drugom mjestu, dok nordijske zemlje Finska, Švedska i Norveška zauzimaju četvrto, peto i šesto mjesto. Treće plasirana Australija, te Novi Zeland i Kanada zaokružuju prvih deset.

Zakoni o privatizaciji se primjenjuju uz neriješena pitanja u vezi sa isplatom beneficija. Mađarski i poljski zakoni o privatizaciji ne sadrže dovoljno detalja o isplati penzija, i u njihovoj primjeni obje su vlade stavile naglasak na pokretanje novog sistema privatnog upravljanja i na njegovo funkcionisanje, što je dodatno odložilo rješavanje pitanja koja se odnose na beneficije. U Mađarskoj najveća nesigurnost se ispoljava prilikom indeksacije stope inflacije, koja se po zakonu mora zasnivati na godišnjim promjenama jednakopravno u zaradama i cijenama. I dok je vlada u položaju da jamči ovakvu zaštitu zbog svog prava na oporezivanje, nije jasno na koji način to mogu da učine privatne firme. U Poljskoj neriješena pitanja su šira i odnose se na:

• način konvertovanja akumulirane štednje zaposlenih u anuitet u vrijeme penzionisanja i s tim povezanim troškovima;

• pitanje da li će različitost očekivanog životnog vijeka muškarca i žena biti uzeta u obzir kod izračunavanja penzija i

• način na koji će se indeksirati privatne beneficije.

Privatne firme za upravljanje penzijskim fondovima mnogo ulažu u javni, a ne u privatni sektor. Zagovornici privatizacije penzijske sigurnosti nude kao ključni argument mogućnost zaposlenih da dobiju veći povrat na privatne obveznice. Međutim, u Mađarskoj i Poljskoj većina ušteđenih privatnih penzija se ulaže u javna, a ne u privatna sredstva. U Poljskoj 68% radničkih ušteđevina 1999. godine bilo je uloženo u Trezor i NPB obveznice, sa 28 procenata u dionicama. U Mađarskoj tendencija prema javnom ulaganju je

65


izraženija: oko 85% fondova je bilo uloženo u vladine obveznice na kraju 1999. godine i oko devet procenata u obveznice korporacija. Štaviše, većina ovih javnih ulaganja je u kratkoročne, a ne u dugoročne obveznice. Posebno niske nivoe u Mađarskoj odražavaju promjenjivost Budimpeštanske berze, na kojoj je glavni indeks izgubio dvije trećine svoje ranije vrijednosti sa pojavom Ruske krize.

Česte promjene vlada u zemljama Centralne i Istočne Evrope uslovile su zaustavljanje revizije penzijske politike na pola puta. Tako, od 1990. godine, Letonija je imala pet vlada, Litvanija, Slovačka i Slovenija četiri, Češka Republika, Mađarska i Poljska su imale po tri i Hrvatska dvije.50 Uticaj ovih promjena na penzijsku reformu je promjenljiv i zavisi od faze u kojoj se reforma nalazi. Kada je prijedlog reforme još uvijek u fazi razmatranja, promjena vlade može dovesti do promjene politike, ili njenog poništenja, ali kada je zakon već usvojen, vjerovatni efekat je postupno prilagođavanje u implementaciji. Prvi model može se vidjeti u Češkoj Republici i Slovačkoj, a varijacije drugog modela se mogu vidjeti u Mađarskoj, Hrvatskoj i Letoniji.

Poljska predstavlja zapaženi izuzetak od ovog pravila: promjena vlade usred rasprava o reformi (krajem 1998. godine) nije imala znatan uticaj na restrukturiranje penzijskog sistema. Ovo se može pripisati, dijelom, širokoj podršci reformi od strane javnosti i, posebno, tripartitnom konsenzusu u korist prijedloga drugog i trećeg nivoa. S obzirom na ovu podršku, političke stranke su se dogovorile da ostave penzijsku reformu na pravcu kojim se odvija.

Raznolikost regionalnih reformi sve više raste, a zamah privatizacije se u nekim zemljama usporava, dok se u drugima preduzimaju novi napori na restrukturiranju postojećih javnih sistema. Usvajanja radikalnih reformi u Mađarskoj i Poljskoj su navela neke posmatrače da predvide da će veći dio Centralne i Istočne Evrope na kraju slijediti njihov model. Kako se vidi iz pokazatelja u tabeli 11, nekoliko vlada je naknadno usvojilo slične zakone, ili se nalaze u različitim fazama njihovog razmatranja i planiranja.

50. Ekonomska obavještajna jedinica, Profil zemalja za 2000, (http:/www.eiu.com/schedule)

66


Osim toga, neke vlade su usvojile strategiju reforme kojom će se restrukturirati njihove javne sheme bez privatizacije. U decembru 1999. godine, Slovenački parlament je izbrisao iz prijedloga reformskog zakona novu shemu obavezne štednje za sve zaposlene u privatnom sektoru, usvajajući one odredbe koje jačaju finansiranje postojeće javne sheme. U Češkoj Republici izgledi da će troškovi tranzicije biti visoki, naveli su aktuelnu vladu da odbije planove prethodne vlade za privatizaciju.

Na osnovu prethodnog, može se zaključiti da opisani oblici ne moraju biti indikator dugoročnih rezultata restrukturiranja penzijskog sistema, pošto neki od njih mogu nestati sa vremenom, ili se izmijeniti zbog uslova i dešavanja koja još nisu izvodljiva. Ipak, oni ukazuju na neka iznenađenja u poređenju sa ranijim projekcijama i sugerišu postojanje potrebe da se ponovo razmotre tvrdnje i predviđanja na njima zasnovana.

3.2.8. SrbijaKao u većini zemalja širom svijeta, u Srbiji se primjenjuje

sistem obaveznog penzijskog iinvalidskog osiguranja. Obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje podrazumijeva osiguranje od tri vrste rizika: starosti, nastanka invalidnosti i smrti osiguranika.

Sistem obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja u Srbiji finansira se po principu tekućeg finansiranja penzija, tzv. PAYG sistemu. Do početka 2011. godine (danas 2020. godine, na snazi) PIO osiguranje u Srbiji bilo je organizovano u tri odvojena državna fonda koji su od 1. januara 2008. godine administrativno spojeni, dok je puna finansijska konsolidacija, prema zakonskim rješenjima, sprovedena kasnije. Penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do sada je bilo uređeno propisima o vojsci. Predloženim izmjenama i dopunama zakona, vojni osiguranici i korisnici integrisani su u postojeći sistem penzijskog i invalidskog osiguranja. Zakon kojim se reguliše sistem PIO donesen je 2003. godine, a prve izmjene pretrpio je 2005. godine, zatim su korijenite izmjene izvršene 2010. godine.

67


Prethodno, penzijski sistem bio je uređen na osnovu dva zakona - Zakonom o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja na saveznom nivou (važio je od 1. januara 1997. godine), kojim su bila regulisana prava osiguranika i korisnika i Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju na republičkom nivou (bio je takođe u primjeni od 1. januara 1997. godine) kojim su bili bliže uređeni organizacija i finansiranje sistema.51

U Srbiji, pored vojnog fonda, postojao je i penzijski fond za poljoprivrednike, koji su se početkom 2011. godine integrisali i konsolidovali u jedinstveni fond Srbije, u skladu sa važećim zakonskim rješenjem. Danas penzioni fond u Srbiji funkcioniše kao jedinstveni sistem, u kojem je integrisano osiguranje radnika, poljoprivrednika, vojnih penzionera, kao i njihova prava po tom osnovu.

Posljednja decenija XX i prva decenija XXI vijeka, posmatrano sa ekonomskog i socijalnog aspekta, u Srbiji je bila izuzetno teška. Kulminacija krize dostignuta je 1992, a naročito 2008. godine (svejtska ekonomska kriza), kada se broj korisnika penzijskih naknada permanentno uvećavao. Usljed nepovoljne strukture korisnika penzijskih naknada i permanentnog pogoršanja odnosa broja aktivnih osiguranika i broja korisnika penzijskog osiguranja, penzije su bile na izuzetno niskom nivou.

Stanovništvo Srbije danas je među deset najstarijih u svijetu. Jednog penzionera izdržava 0,9 zaposlenih ili 1,7 miliona penzionera živi od 2,1 miliona uplatilaca doprinosa. Dugoročno posmatrano, takav odnos je neodrživ. Vlada Srbije već sada ulaže napore da obezbijedi redovne doznake iz budžeta, kako bi penzijski sistem bio održiv, odnosno da bi korisnici prava redovno primali penzije i očekivali njihovo usklađivanje sa kretanjem plata zaposlenih i cijena. To je ozbiljan problem za vladu Srbije, a pogotovo kada se zna da su deficiti u penzionom fondu sve veći (vidjeti sliku 6).

51. K. Stanić, Penzijski sistem u Srbiji, dizajn i karakteristike i preporuke USAID SEGA projekt, Beograd, - str. 37.

68


Slika 6. Odnos broja penzionera i zaposlenih

Izvor: aleksandar.eror.me

Iz slike 6 je vidljivo da su prva dva kvartala 2012. godine bili najkritičniji, što potvrđuje da se penzijski sistem u Srbiji suočavao sa sve manjim brojem uplatilaca doprinosa, a sve većim brojem penzionera. Takav odnos zasigurno se negativno refl ektuje na samo punjenje fonda PIO Srbije. U takvom ambijentu ovaj fond mora tražiti spas u državnom budžetu da bi održavao redovnu isplatu penzija.

Tabela 13. Broj korisnika i prosječan iznos penzija u Srbiji, decembar 2019. godine

U tabeli 13 prikazan je broj korisnika i prosječan iznos penzija za decembar 2019. godine. Iz toga se jasno vidi da je prosječan iznos penzije u Srbiji bio 26.336 dinara.

Odnos broja penzionera i zaposlenih1990.godine

1970.godine

od 2000. godine

od 2012. godine

standard je

1:1,5

69


Transferi za penzijsko i invalidsko osiguranje su među najvećim stavkama u republičkom budžetu iako je Vlada donosila dva puta inicijalne mjere da ograniči izdatke za penzije.52

Grafikon 7. Odnos zaposlenih i penzionera u Srbiji

Iz prethodno iznesene analize može se uočiti da se broj zaposlenih od 1988. godine do danas neumoljivo počeo smanjivati, a broj penzionera naglo uvećavati. Ovakav trend sigurno će se nastaviti sve dok Srbija ne sprovede sistemsku reformu penzijskog osiguranja. Reformom se mora obezbijediti znatno povećanje broja uplatilaca doprinosa, što će zasigurno biti garant redovne isplate penzijskih prava.

Lošim gazdovanjem dugo godina unazad, penzijski fond Srbije je u stanju deficita, izdaci za sva tri penzijska fonda su (za zaposlene u javnom sektoru, poljoprivrednike i zaposlene u samostalnim djelatnostima), među najvećim u zemaljama u tranziciji.

52. Zakon PIO Republike Srbije, Sl. glasnik RS, br. 34/03.

70


Pošto izdaci za penzije prevazilaze doprinose, država mora da sufinansira ovaj sistem putem budžetskih subvencija. Ove subvencije iznose 33,38% svih priliva fonda za zaposlene i 24,43% svih priliva fonda za poljoprivrednike. Jedino fond za zaposlene u samostalnim djelatnostima ima mali suficit i ne finansira se iz budžeta.

Deficit penzionih fondova u budućnosti će, vjerovatno, i dalje rasti, s obzirom na to što u Srbiji sve više raste broj nezaposlenih usljed restrukturiranja velikih poslovnih sistema i lošeg izvođenja privatizacije.

Prema zvaničnoj statistici, stopa nezapolsenosti u Srbiji je dostizala i 24,6% nezaposlenih.53 Zbog svega toga problemi penzijskog sistema mogli bi da budu mnogo veći ukoliko se ne sprovede sistemska reforma.

Reformom penzijskog sistema u Srbiji uvedeni su dobrovoljni privatni penzijski fondovi. U Srbiji je donesen zakon o trećem stubu, kojim se definišu principi osnivanja i poslovanja dobrovoljnih, odnosno privatnih penzijskih fondova, kao i penzijskih planova. Penzijski fondovi, sa definisanim naknadama, zasnovani su na individualnim računima. Dobrovoljni privatni penzijski fondovi i penzijski planovi su već dali prve efekte. Ukupno je za sada organizovano osam dobrovoljnih penzijskih fondova, čiji je garant narodna banka Srbije, kako bi građani imali povjerenje u fondove. Prednosti privatnih (dobrovoljnih) fondova sastoje se u tome što uplatioci doprinosa mogu da budu i nezaposlena lica, zatim sama zaposlena lica da dodatno štede i uplaćuju, te poslodavci koji žele da uplaćuju za svoje zaposlene više od obavezne stope doprinosa, kao određeni stimulans. Svrha dobrovoljnog penzijskog osiguranja sastoji se u obezbjeđenju sigurne starosti građana. Statistika pokazuje da oko 5% populacije Srbije redovno uplaćuje dobrovoljno penzijsko osiguranje u različite fondove.

Zakon o trećem stubu (dobrovoljni penzijski fondovi) definiše pravila koja treba da poštuju poslodavci: stope doprinosa, minimalne naknade, prenosivost na druge fondove, ukoliko to korisnik želi, pravilo o sprečavanju diskriminacije i druge odredbe.

53. Izvještaj Zavoda za statistiku Republike Srbije, jul 2012.

71


Slika 7. Podaci Fonda PIO Srbije o stanju penzijskog sistema u Srbiji u 2020. godiniPODACI FONDA PIO U SRBIJI

Ukupan broj zaposlenih: 2.173.135

Ukupan broj penzionera: 1.708.293

Prosječna neto zarada (decembar 2019): 59.772

Prosječna penzija: 26.336

Izvor: Statistički mjesečni bilten XII/2019, Republički fond za PIO Srbije, 2020. Penzijski sistem u Srbiji finansira se iz stope doprinosa od 22% na bruto zaradu (11% na teret zaposlenog i 11% na teret poslodavca). U osiguranju samostalnih djelatnosti i poljoprivrednika osnovica za plaćanje doprinosa je oporeziva dobit, odnosno prihod na koji se plaća porez. Kako prihodi od doprinosa nisu dovoljni za pokriće rashoda, sistem se dotira iz republičkog budžeta. Dotacije su vrlo visoke i dostizale su u pojedinim godinama blizu 5% BDP-a PIO fondu zaposlenih.54 Ova činjenica već duže vrijeme zabrinjava političare, stručnu i širu javnost i smatra se da tzv. deficit, tj iznos dotacija “na adekvatan način odražava probleme u sistemu i da je najznačajniji indikator za reforme.”

54. Kada se uzme u obzir i dotacija PIO fondu poljoprivrednika, u pitanju je još veći iznos. U ovom dijelu studije diskutovan je deficit na osnovu podataka PIO fonda zaposlenih.

72


Grafikon 8. Struktura korisnika penzija u Srbiji

Izvor: www.penzijainfo.rs

Na grafikonu 8 prikazana je struktura prava u Srbiji i broj korisnika za decembar 2019. godine. Iz toga se jasno vidi da su najbrojnija starosna prava, i to 1.092.000 korisnika, zatim porodična prava koja koristi 340 .007 lica i invalidska prava koja koristi 276.286 lica. Iz navedenog je moguće zaključiti da ova struktura nije povoljna i da je penzijski fond Srbije opterećen visokim procentom korisnika porodičnih i invalidskih prava. U budućnosti ubrzano se mora raditi na tome, da se ova struktura znatno popravi. Jedino rješenje za to je pooštravanje uslova za ostvarivanje prava i penaliziranje penzija do određenog nivoa.

3.2.9. Hrvatska

Penzijski sistem je jedan od najznačajnijih dijelova sistema socijalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj. Aktivnostima tog sistema više od milion penzionera i članova njihovih porodica ostvaruju svoju socijalnu sigurnost u starosti, kao i za slučaj invalidnosti.55

Usljed stalnog pogoršavanja odnosa između broja zaposlenih osiguranika i penzionera, penzioni sistem sve teže ispunjava

55. Grupa autora, Strategija razvitka Republike Hrvatske: «Hrvatska u 21. vijeku», Zagreb, 2000.

Starosni penzioneri

Porodični penzioneri

Invalidski penzioneri

1.092.000

276.286

340.007

73


svoju osnovnu ulogu održavanja socijalne sigurnosti. Tako se u posljednjih dvadeset godina odnos broja penzionera i osiguranika pogoršao gotovo tri puta, a, uprkos povećanim izdvajanjima iz BDP za finansiranje penzija, iznos prosječne penzija pao je ispod 50% iznosa prosječne zarade (vidjeti tabelu 14).

Tabela 14. Odnos prosječne penzije i prosječne zarade u HrvatskojЈун 2018

837

326

38,94

Izvor: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, izbrisati novosti.rs kao izvor

Iz pokazatelja u tabeli 14 vidljivo je da se nivo prosječne penzije u 2011. godini od 320 € nije mogao održati, tako da se u drugom kvartalu 2012. smanjio na svega 279 €. Ovo smanjenje prosječne penzije u drugom kvartalu 2012. godine uslovilo je znatno pogoršanje odnosa prosječne penzije i prosječne plate, jer je pao na nivo od 34,37%. Ovaj nivo učešća zasigurno je najniži, bar u posljednjih deset godina. Međutim, podaci za 2018. godinu govore da je prosječna penzija rasala i da iznosi 326€, što je 17% više u odnosu na 2012. godinu.

Sve prethodno navedeno uticalo je na standard penzionera, i njihovu zonu siromaštva.

Tabela 15. Broj korisnika prema vrstama penzija (2013-2018)

74


Iako se postepeno povećava prosječna životna dob za odlazak u starosnu i prijevremenu starosnu penziju, zbog postepenog povećanja prosječnog trajanja života, i u 2018. godinu nastavljen je višegodišnji trend povećanja prosječnog trajanja korištenja starosne penzije, koje iznosi 21 godinu i 1 mjesec, za invalidske penzije, prosječno trajanje korištenja iznosi 18 godina i 8 mjeseci, a za porodičnu penziju 18 godina i 2 mjeseca.

Iz tabele 14 i 15 može se uočiti kako se, iz godine u godinu, kretao broj korisnika, kao i iznos prosječne penzije. Naime, vidljivo je da je najbrojnija struktura starosnih prava, čija je prosječna penzija najviša, što je i razumljivo, zatim slijedi porodično pravo, te na kraju najmanje brojno je invalidsko pravo, koje ne zaostaje mnogo za porodičnim.

Zbog duboke krize sa kojom se suočio tokom 1998. i 1999. godine, penzijski sistem Hrvatske tokom 1998. i 1999. godine otpočeo je sa opsežnom reformom. Tako je 2001. i 2002. godine, znatno promijenjen, a donosen je niz novih penzijskih zakona, od kojih neki znatno utiču na ukupni kvalitet penzijskog sistema i njegov razvoj u budućnosti.

Do reforme iz 1998/99. godine, hrvatski penzijski sistem bio je jednodjelni i javni, a zasnovan na tekućem finansiranju i unaprijed određenim davanjima. Koncepcijom reforme iz 1998/1999. godine odabran je trostubni penzijski sistem, koji je zastupljen u većini razvijenih zemalja, kao i onih koje prolaze postsocijalističku tranziciju. Tako je, jednim dijelom, zadržan stari način prikupljanja sredstava za penzije a, drugim dijelom, u sistem je uvedena i lična štednja za starost. Uz postojeći, prvi penzijski stub međugeneracijske solidarnosti, koji je u nadležnosti države i koji je obavezan za sve zaposlene osobe, uvedena je i štednja u drugom i trećem penzijskom stubu. Štednja u prvom i drugom stubu je obavezna, a u trećem dobrovoljna.

Nakon sprovedene sistemske reforme penzijskog sistema, prema ocjeni hrvatske javnosti, nisu postignuti željeni efekti. Naprotiv, većina smatra da su tim projektom postignuti manji efekti od očekivanih.56

75


3.2.10. Sistem PIO u Sloveniji

Slovenija je tokom devedesetih godina XX vijeka doživjela velike političke, institucionalne, ekonomske i društvene promjene. Za razliku od bitnih i velikih promjena slovenačkog društva, sistem socijalne sigurnosti (pogotovo penzijsko osiguranje) vrlo se malo promijenio i moglo bi se, čak, reći da je bio i previše izdašan, posebno s obzirom na očuvanje dohodaka starijeg stanovništva.57 Osnovni elementi PIO sistema Slovenije prikazani su u shemi 1.

Pomenuta izdašnost je imala i odgovarajuću cijenu, pa je Slovenija, prema penzijskim rashodima koji su činili 14,4% BDP u 1998. godine, vrlo visoko rangirana.

Statistički podaci pokazuju takođe da je prosječna starost penzionisanja u 1989. godini bila 58,3 godine za muškarce i 55,2 godine za žene. U 1997.godini vrijednosti su bile: 57,5 (muškarci), odnosno 54,0 (žene).58

Interesantno je da je odnos prosječne starosne penzijske naknade i prosječne neto zarade (replacement rate) na tako visokom nivou zadržan i krajem devedesetih godina XX vijeka. Naime, 1990. godine, taj odnos je bio 89,2%, 1991. godine, da bi znatnije opao na 73,8%, a onda povećao krajem devedestih na 76,8%. Odnos broja osiguranika i broja penzionera, u periodu 1989-1999. godine, smanjio sa 2,52 na 1,68.

Imajući u vidu navedene trendove, ne iznenađuje da je penzijska reforma već duže vrijeme predmet rasprava, koje su kulminirale donošenjem novog penzijskog zakona iz decembra 1999. godine. Penzijska reforma je, uglavnom, bila usmjerena na promjene parametara u prvom stubu, odnosno međugeneracijske solidarnosti (PAYG sistema). Te promjene se odvijaju postupno, te ostaje otvoreno pitanje da li je ta reforma dovoljna efikasna u očuvanju dugotrajne održivosti javnog penzijskog sistema.

56. Mišljenje autora. 57. Stanovnik T., Kukar N., „The Pension System of Slovenia: Past Developments and Future Prospects”, Interna-tional social security review (1), 1995, str. 35-44. 58. Zavod za pokojninsko i ninvalidsko zavarovanje Slovenije, Godišnji izveštaji 1989-1997.

76


Čini se gotovo nelogičnim da je nova penziona reforma, sa svojim netransparentnim i vrlo opsežnim promjenama, ostavila nepromijenjena pravila indeksiranja (vidjeti šemu).

Shema 1. Penzijski sistem Slovenije.

Izvor: www.kapitalska-druzba.si

Troškovi penzijskog sistema u 2012. godini iznosili su 14% BDP. Ako se posmatraju sve bivše jugoslovenske republike, vidi se da Slovenija ima najveći procenat učešća izdataka za PIO u BDP-u.

U penzijskom sistemu Slovenije izražen je rast broja penzionera iz godine u godinu, što svakako predstavlja još jedan od njegovih ozbiljnijih problema. To predstavlja dodatni pritisak na penzioni fond, posebno ako se ima u vidu da broj osiguranika iz godine u godinu opada (vidjeti grafik 9). Iz grafikona je vidljivo da je to kretanje, prije svega, posljedica povećanja stope nezaposlenosti, izazvane prevashodno globalnom ekonomskom krizom i lošim demografskim kretanjima.

77


Grafikon 9. Kretanje broja osiguranika Fonda za invalidsko i penzijsko osiguranje Slo-venije (2007 - 2018)

800.000

750.000

700.000

650.000

600.000

2007 2008 2009 2010 2011 2015 2018

Broj osiguranika

688.386

619.896

Broj osiguranika je, prema pokazateljima iz grafikona 9, postepeno opadao, naročito u periodu od 2008. do 2009. godine kao posljedica globalne ekonomske krize, usljed čega je došlo do naglog rasta.

Penzijski sistem u Sloveniji, kao i u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama, suočava se sa problemima sve manjeg broja osiguranika, otežanog finansiranja, demografskih kretanja i nepovoljnog odnosa broja zaposlenih i penzionera.

U uslovima globalne ekonomske krize i pod pritiskom Evropske unije, čiji je član od 2004. godine, Slovenija je prinuđena da uvede stroge mjere štednje koje, između ostalog, podrazumijevaju i reformu penzijskog sistema, na čemu EU najviše i insistira. Reforma penzijskog sistema na kojoj su insistira Međunarodni monetarni fond (MMF) i EU podrazumijevala bi povećanje starosne granice zaposlenih za odlazak u penziju. Ti zahtjevi MMF-a, kao element politike održivosti javnih finansija, naišli su na snažan otpor građana koji su, na referendumu održanom 24. aprila 2012. godine odbili vladin prijedlog za reformu penzijskog sistema.59 Naime, od 1,7 miliona građana s pravom glasa, manje od 50 % je izašlo na referendum, od kojih je 71,7 % odbacilo vladin

59. Referendum se pokazao ispravnim, jer su građani na vrijeme procjenili da je vladin prijedlog reforme penzi-onog sistema išao u pogrešnom pravcu.

78


prijedlog o reformi penzijskog sistema, koji predviđa podizanje starosne granice za odlazak u penziju za muškarce i žene sa 63 na 65 godina.60 Ta reforma bi zahtijevala smanjenje plata u javnom sektoru i penzija.

Prosječna penzija u Sloveniji iznosi 579 €, i korisnici prava su nezadovoljni tim iznosom, što je opravdano, ako se poredi sa rastom cijena i poskupljenjima koja je izazvala globalna ekonomska kriza. Kao relativno mala ekonomija u okviru EU, Slovenija je snažno osjetila „potrese” koje je donijela globalna ekonomska i finansijska kriza iz 2008. godine.

3.3. Osnovne karakteristike PIO u Republici Srpskoj

Penzijski sistemi u Bosni i Hercegovini, odnosno u entitetima (Republika Srpska i Federacija BiH) suočavaju se sa velikim teškoćama od samog njihovog nastanka, tako da se u cijelom postdejtonskom periodu nisu mogli stabilizovati.

Restrukturiranjem penzijskog sistema, koje je započelo u oba entiteta, čine se napori za poboljšanje finansijske discipline, transparentnosti i odgovornosti u njegovom funkcionisanju. Ta dostignuća uslovila su izbor načina razmatranja reformskih mjera koje se sprovode u susjednim zemljama u nekoliko poslednjih godina.

Penzijski sistem Republike Srpske, od 2007. do 2011. godine, snažno je napredovao u zakonodavnom i funkcionalnom smislu, što je rezultiralo povećanjem prosječne penzije sa 210 na 320 KM. U tom periodu povećavao se broj osiguranika i broj korisnika prava. Međutim, bez obzira na to, obezbijeđena je stabilnost, likvidnost i redovna isplata penzija za sve kategorije penzionera. Penzijski sistem RS nasljedio je ogromni deficit koji je kumuliran tokom prethodnih godina i iznosio je 55 597 447 KM na dan 31. decembra 2006. godine, što predstavlja sumu približno isplati jedne godišnje penzije.61 Uprkos tome, uz pojačanu finansijsku disciplinu i mjere

60. Na zahtjev građana koji je manifestovan kroz referendum u Sloveniji nije prošao vladin prijedlog o pomijer-anju starosne granice za penzionisanje za muškarce i žene sa 63 na 65 godina starosti. 61. Akumulirani deficit se povećava sa ostvarenjem deficita za godinu, evidentiranje povrata naplaćenih prihoda iz prethodnih godina i drugo, a smanjuje se za ostvareni suficit za godinu, naplatu po osnovu odštetnih zahtjeva i promjene načina eviden tiranja stalnih sredstava.

79


vlade RS, sistem je održao likvidnost i redovnost isplata penzija.

U tom peridu Vlada RS bila je snažno opredijeljena da sprovede usvojenu Reformu penzijskog sistema. U tom smislu, učinjeni su sljedeći koraci.

1. Formirana je radna grupa za izradu strategije za reformisanje penzijskog sistema, uz zaduženje Fonda PIO da pruže pomoć radnoj grupi na izradi ovog dokumenta.

2. Radna grupa, uz pomoć Fonda PIO, predložila je 2009. godine Zakon o penzijskom rezervnom fondu, koji je već pretrpio dvije izmjene i dopune u cilju određenih poboljšanja postojećeg penzijskog sistema, odnosno njegovog prvog stuba. Ovim zakonskim projektom, objedinjen je ukupni akcijski kapital Fonda PIO, dobijen iz privatizacije državnog kapitala. Konačno, Penzijski rezervni fond (PREF) i njegovo društvo za upravljanje (DUF) počeo je sa radom u prvoj polovini 2011. godine, sa početnim kapitalom od nepunih 300 miliona KM, s obzirom na to da je globalna kriza razorila finansijska tržišta i tržište kapitala u RS. Tako je vrijednost akcijskog kapitala, koju je Fond PIO predao PREF-u na upravljanje, smanjena nekoliko puta.

3. Narodna Skupština RS je 2008. godine donijela Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima. Međutim, veoma sporo se odvija postupak osnivanja dobrovoljnih penzijskih fondova.

4. Radna grupa za izradu strategije reforme penzijskog sistema u prvoj polovini 2010. godine predložila je Vladi dokumenat u vidu Strategije reforme penzijskog sistema, što je Narodna skupština RS usvojila. Taj dokument je postao vodilja i temelj za donošenje novog Zakona o PIO RS.

Strategija reforme PIO odredila je pravce budućeg modela penzijskog sistema ovog entiteta, a to su:- prvi stub (obavezno penzijsko osiguranje, njegovo popravljanje u znatnoj mjeri) i- treći stub ili dobrovoljni penzijski fondovi i penzijski planovi (vidjeti tabelu 16).

80


Tabela 16. Dinamički pregledakcionog plana reformepenzijskog sistema u Republici Srpskoj.

OSTVARENO

Aktivnost/period 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Objavljena studija -

upravljanja

portfeljom Fonda

PIO

maj:

Radna grupa za

reformu

penz.

Sistema

Objavljena studija o

dobrovoljni

penzijskim

fondovima

jul: Radna

grupa za

reformu

penz.

Sistema

Usvojen Zakon o

PREF-u

avgust:

Narodna

Slupština RS

Odluka o osnivanju

Društvo za

upravljanje PREF-om

novembar:

Fond PIO

Odluka o osnivanju

PREF

novembar:

Fond PIO

Usvojen Statut

DUIF-a i Statut

PREF-a

novembar:

Fond PIO

Izmjene zakona o

porezu na dohodak

decembar:

Narodna

Slupština RS

Usvojen Zakon o

dobrovoljnim penz.

fondovima

januar:

Narodna

Slupština RS

Narodna Skupština

RS usvojila strategiju

reforme PIO u RS

juni: Narodna

Slupština RS

PREF i DUF počeli sa

radom

maj:

Vlada RS

Ministars. rada

Usvojen reformski

zakon o PIO RS

decembar:

Narodna

Slupština RS

Efekti zakona

o PIO

Izvor: Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj – Izvod – Dodatak 2, Akcioni plan realizacije Strategije, Banja Luka,

2010. Godina, str. 80; Dio tabele za 2010-2019 godinu dopuna je autora.

2013. 2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019.

Primjena reformskog

zakona

sistem se suočava

sa nedostajućim

sredstvima za isplatu

penzija od 180780,74 KM

Sistem proizvodi deficitDeficit od2

05727,82 KM

pali se alarm.

Upaljeni alarm

Vlada rješava

namiruju se iz

budžeta RS

228579,37 KM

Tranša iz Budžeta 236893,41 KM

neznatno se

smanjuje

213690,39KM

neznatno se

smanjuje

196548,82 KM

povećala se i

iznosi

202000 KM

Narodna skupština RS je 30. decembra 2011. godine usvojila reformski Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (SG RS br. 134/11), čija primjena je počela od 1. februara 2012. godine.62 Uz

62. O dobrim i lošim stranama ovog Zakona, odnosno o efektima penzijske reforme u Republici Srpskoj, govorićemo u trećem dijelu ovog udžbenika kada budemo govorili o reformi penzijskog sistema.

81


kozmetičke izmjene taj zakon je i danas 2020. godine na snazi.

Iz navedenog može se zaključiti da se od 2007. do 2011. godine u RS uradilo mnogo na jačanju i unapređenju penzijskog sistema.

Međutim, ako analiziramo efekte reforme sa distance 2020. godine, vidjećemo da je reforma penzijskog i invalidskog osiguranja u Republici Srpskoj neuspio projekat. To potvrđuje činjenica da je sistem PIO od 2015. godine ušao u sistem trezorskog poslovanja i finasiranja nedostajućih sredstava iz Budžeta RS. Očekivanja su bila da će se reformskim zakonom i njegovom primjenom od 1.1.2012. godine obezbijediti veći broj uplatilaca doprinosa, što bi značilo više novaca u kasi Fonda PiO. Desilo se sasvim suprotno. Obim prikupljnih sredstava iz godine u godinu bio je nedovoljan za isplatu dostignutog nivoa penzijskih prava, što je bio dovoljan razlog da Republika Srpska iz budžeta preuzme finasiranje penzija i obezbijedi ukupan iznos nedostajućih sredstava. Sve na uštrb razvoja Republike Srpske.

U drugom entitetu, Federaciji BiH, malo je učinjeno na reformi penzijskog sistema sve do maja 2013. godine kada je usvojen dokument u vidu strategije reforme PIO. Bez obzira na takvo stanje, sistem je zadržao likvidnost i isplatio sve penzije u zakonom predviđenom roku. U tom smislu, u tabeli 17 prikazani su relevantni kompatrativni pokazatelji sadašnjih penzijskih sistema dvaju entiteta Bosne i Hercegovine.

82


Tabela 17. Osnovne karakteristike sistema PIO u Republici Srpskoj i Federaciji BiH (četvrti kvartal 2019)

Za puni staž osiguranja od 40 godina prosječna penzija za oktobar 2019. iznosi 559 KM, što čini 61,5 posto od prosječne zarade, dok je iznos najviše penzije 2.013 KM. Prihod po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u oktobru 2019. godine, iznosio je 77,8 miliona, dok je za isplatu penzije potrebno je 92,1 milion KM u neto, odnosno 93,3 miliona KM u bruto iznosu. Iznos prosječne penzije u FBIH iznosi 348,06 KM.

Na osnovu pokazatelja prikzanih u tabeli 16 može se zaključiti da je aktuelno stanje penzijskog sistema u entitetima Bosne i Hercegovine veoma teško, ali nije nerješivo. Penzijski sistemi u oba entiteta i dalje su krhki i zavisnosni od budžetskih transfera i funkcionišu u uslovima nepovoljnog odnosa broja penzionera prema broju osiguranika.

a) Principi na kojima se zasniva sistem PIO

Penzijsko i invalidsko osiguranje u oba entiteta zasniva se, kao i u većini zemalja, na principu obaveznog penzijskog osiguranja. Takav sistem poznat je u svijetu kao „pay-as-you-go” (PAYG), koji se finansira tekućim novčanim prilivom, što znači da današnji zaposleni uplaćuju doprinose iz kojih se isplaćuju penzije sadašnjim penzionerima. Uplaćeni doprinosi se ne zadržavaju na

83


računima penzijskog fonda, nego se odmah isplaćuju penzionerima (po principu „protočnog bojlera”). Ovakav sistem penzijskog osiguranja, kao u većini zemalja u svijetu, suočava se sa znatnim problemima. Nepovoljni demografski trendovi u Bosni i Hercegovini, odnosno u entitetima i niska stopa fertiliteta utiču negativno na održivost penzijskih sistema i njihovu budućnost. Kada je stanovništvo mlado, mnogo mlađih uplaćuje doprinos za malo penzionera. Ali, kako stanovništvo stari, malo mladih treba da plaća visoke doprinose da bi se isplatile tekuće zakonske penzije. Visoke stope doprinosa poskupljuju rad, što ima mnogobrojne posljedice po tržište radne snage.

Visoke stope doprinosa takođe podstiču evaziju.63 Naime, kako bi se izbjegla uplata doprinosa, sve više radnika radi „na crno“. Veliki udjeli izdataka za javne penzije veoma opterećuju državne budžete oba entiteta na uštrb državnih rashoda.

b) Uslovi za ostvarivanje prava na penziju

Važan parametar kod obaveznog penzijskog osiguranja, kakvo je u RS, jeste uslov za ostvarivanje prava. Starosna granica za muškarce i žene, različita je od zemlje do zemlje. U RS propisana je Zakonom o PIO, (SG RS br. 134/11), čije odredbe ćemo citirati. U većini zemalja se razmišlja da se pomjeranjem starosne granice mogu riješiti problemi u penzijskom sistemu. Čak i sama pomisao za pomjeranjem starosne granice u nekim zemljama (Francuska, Grčka) proizvela je velika nezadovoljstva i podstakla proteste onih kojih se to tiče, tako da se vrlo brzo moralo odustati od takvog razmišljanja. Po nama, to je pogrešan pristup, starosna granica koja je na snazi u RS, sasvim je podnošljiva, koju ne treba mijenjati ni u budućnosti.

Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju regulisani su članom 41, 42 i 43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju64 iz kojeg dajemo originalni izvod (Okvir 1).

63. Evazija mjerenja poreza. 64. Sl Glasnik RS, br. 134/11.

84


Ostvarivanje prava na penziju, tačnije dan ostvarivanja prava propisan je Zakonom o PIO (novim Zakonom) njegovim članovima 131 - 136, koji je u cijelosti citiran iz Zakona.

Član 131.

(1) Pravo na starosnu penziju osiguranik ima od prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja, pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od prestanka osiguranja.

(2) Ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka roka iz stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju osiguranik ima od dana podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava.

Član 132.

(1) Pravo na invalidsku penziju osiguranik ima od dana nastanka invalidnosti,

(2) Kao dan nastanka invalidnosti, kao osnova za invalidsku penziju, organ vještačenja Fonda može utvrditi najranije dan nakon podnošenja zahtjeva.

Član 133.

(1) Pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika član porodice ima od dana kad su ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava, pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova.

(2) Pravo na porodičnu penziju iza korisnika prava član porodice ima od prvog dana narednog mjeseca od dana ispunjenja uslova za ostvarivanje prava pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova.

(3) Ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka roka iz st. 1. i 2. ovog člana, pravo na porodičnu penziju član porodice ima od dana podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava.

85


Član 134.

(1) Porodična penzija se određuje kao jedna i kada pravo ostvaruje više članova porodice, pod uslovom da korisnici ne zahtijevaju da se penzija isplaćuje odvojeno.

(2) Ako korisnici zahtijevaju da se penzija isplaćuje odvojeno, dio penzije koji pripada svakom korisniku određuje se tako što se iznos penzije iz stava 1. ovog člana podijeli sa brojem korisnika.

Član 135.

(1) Ako neko od članova porodice podnese zahtjev za ostvarivanje prava poslije članova porodice koji su ostvarili pravo, određuje se novi iznos porodične penzije od dana podnošenja zahtjeva.

(2) Ako nekom od članova porodice prestane pravo na porodičnu penziju, za preostale korisnike određuje se novi iznos porodične penzije od prvog narednog dana nakon prestanka prava.

(3) Ako ostvaruje pravo u skladu sa članom 71. stav 9. ovog zakona, udovicama ima pravo na porodičnu penziju od dana smrti osiguranika, odnosno korisnika penzije.

Okvir 1.

Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju

Član 41.Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42.(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 go-dina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.

Član 43.(1) Osiguraniku koji ima navršen staž osigu-ranja sa uvećanim trajanjem starosna grani-ca za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 41. ovog zakona snižava se za uku-pno uvećanje staža.(2) Uvećanje staža je razlika između uku-pno utvrđenog staža osiguranja sa uvećanim trajanjem i staža osiguranja u efektivnom trajanju za isti period.(3) Starosna granica iz stava 1. ovog člana može se snižavati najviše do 55 godina života.

86


Član 136.

Lice koje u skladu sa ovim zakonom ispuni uslove za ostvarivanje prava na penziju po više osnova može, po sopstvenom izboru, koristiti samo jedno od tih prava.65

U RS su, i prije ovog Zakona, uslovi za ostvarivanje prava, pogotovo po pitanju starosne granice i penzijskog staža, bili isti.

Međutim, napredak u novom Zakonu ispoljava se u normiranju broja dana ostvarivanja prava u odnosu na momenat podnošenja zahtjeva.

Novim Zakonom regulisani su uslovi za ostvarivanje prava i uvedeno tzv. penaliziranje uslova za ostvarivanje prava,66 pri navršenih 40 godina penzijskog staža. Analiza je pokazala da veliki broj mladih osiguranka, u relativno mlađim godinama ispune taj uslov, što je dodatno stvaralo pritisak na penzijski sistem. Sada je to propisano zakonom, sve do 2020. godine, što je relativno podnošljivije za penzijski sistem.

65. Iz Zakona o PIO RS SG RS br.134/11 (članovi od 131 go 136). 66. Iz Zakona o PIO RS SG RS br.134/11 (članovi od 177 do 178).

87


Tabela 18. Uslovi za starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju

Godina

Član 41. i član 177. (prelazni period)

Član 42/1. i član 178. (prelazni period)

Član 42/2. i član 178/2. (prelazni

period)

Godina i mjesec života

Godina i mjeseci staža

osiguranja


Godina penzijskog

staža


Godina staža

osiguranja

Pol Pol PolМ Ž М Ž Ž

2012 65 60/4 15 - 40 - 352013 65 61 15 56 40 54 352014 65 61/8 15 56/4 40 54/4 352015 65 62/4 15 56/8 40 54/8 352016 65 63 15 57 40 55 352017 65 63/8 15 57/4 40 55/4 352018 65 64/4 15 57/8 40 55/8 352019 65 65 15 58 40 56 352020 - - - 58/4 40 56/4 352021 - - - 58/8 40 56/8 352022 - - - 59 40 57 352023 - - - 59/4 40 57/4 352024 - - - 59/8 40 57/8 352025 - - - 60 40 58 35

Legenda: 60/4 60 godina i 4 mjeseca

Izvor: www.fondpiors.org

c) Usklađivanje penzija

Najvažniji parametar u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja svake zemlje jeste usklađivanje, odnosno indeksacija penzija. Ovim parametrom želi se održati i zaštititi realna vrijednost iznosa penzija.

88


Onaj penzijski sistem koji, na najbolji način i na zadovoljstvo korisnika prava, riješi usklađivanje penzija, imaće najmanje problema u funkcionisanju.

Nema idealnog rješenja, niti ga je moguće sprovesti, ali usklađivanje penzija treba rješavati na dovoljno podnošljiv i prihvatljiv način, za sve aktere koji su za to zainteresovani.

Usklađivanje penzija je institut kojim se sve penzije, bez obzira na to u kojoj su kalendarskoj godini ostvarene, svake godine povećavaju ili smanjuju na zakonom propisan način.67 „Stare“ penzije ostvarene do godine za koju se njihovi iznosi usklađuju pod istim uslovima, dovode se na nivo „novih“, usklađenih penzija.

Aktuelni penzijski sistemi polaze od pretpostavke da obim prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja nije trajno definisan i nepromjenljiv, već dijeli sudbinu ekonomskih mogućnosti društva u kojem se ostvaruju. To znači da se formula za usklađivanje penzija mijenja kako se mijenjaju ekonomske mogućnosti pojedine zemlje. I bogatije zemlje, sa finansijski stabilnijim penzijskim sistemom, teško mogu pratiti usklađivanje penzija sa rastom plata. Kao moguće rješenje prihvaćeno je usklađivanje penzija prema kretanju troškova života i to jednom godišnje. Moguće je i usklađivanje po tzv. švajcarskom modelu, tako što bi se penzije usklađivale 50% prema troškovima života, a 50% prema kretanju neto plata, ili korišćenjem nekog drugog omjera ovih stopa (na primjer, kao u Mađarskoj i Slovačkoj).

Do donošenja novog zakona o PIO, u Republici Srpskoj penzije su se, prema odredbama prethodno važećeg zakona, usklađivale:

• mjesčno, ili

• godišnje, indeksacijom.

Usklađivanje penzija na mjesečnom nivou bilo je regulisano

67. U praksi većine zemalja ne pribjegava se smanjenju penzija, već, u krajnjem slučaju njihovom zamrzavanju.

89


odredbama člana 162. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju,68 a prema stanju sredstava za ovu namjenu u nadležnom fondu, Navedeni član prethodnog zakona nametnuo je tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu u cilju održivosti penzijskog sistema. Međutim, ekonomske analize su pokazale da je bilo nemoguće uskladiti obim prava sa finansijskim mogućnostima nadležnog fonda. Zato se pribjeglo novom načinu koji je zasnovan na principu: „podijeliti i uskladiti penzije u skladu sa mogućnostima“. U određenim periodima to je imalo za posljedicu isplatu penzija po koeficijentu manjem od 1, što nije socijalno prihvatljivo.

Usklađivanje penzija na godišnjem nivou, odnosno indeksacijom, regulisano je odredbama Zakona (član 160), tako što se njihova visina u tekućoj godini usklađuje sa kretanjem neto plata u prethodnoj godini.

Mogućnost usklađivanja penzija razmatra se na Upravnom odboru Fonda PIO svake godine. Ovo usklađivanje je obavezno kada se za to steknu ekonomski uslovi. Ovakav institut usklađivanja, odnosno indeksacije penzija, trebalo bi da obezbijedi da se realna vrijednost iznosa penzije u trenutku ostvarivanja prava održi kroz čitav period.69

Penzijski sistemi u entitetima Bosne i Hercegovine imaju jedinstvena rješenja korišenja prava, po kojima se mora, a što je ustavna obaveza, obezbijediti da se, pod istim uslovima, daju ista prava svim korisnicima.

Vrlo bitno je naglasiti da je prvo usklađivanje bilo u martu 2007. godine, kada su penzije dovedene na nivo iz 2005. godine, da bi u maju 2008. godine dostigle nivo iz 2006. godine. Tada je Upravni odbor Fonda PIO donio odluku o djelimičnom usklađivanju penzija u nivou od 6%, iako je imao obavezu da to bude povećanje od 12% postojećeg iznosa. Upravni odbor je tako odlučio s obzirom na finansijske mogućnosti Fonda. Preostalih 6% obaveznog povećanja predstavljao je zadatak Fonda da obezbijedi dodatna sredstva za potpuno usklađivanje penzija na nivo 2006. godine, a vezujući ih za prosječnu platu iz 2005. godine. Taj zadatak Fond nije sproveo do februara 2013. godine.

68. Radi se o jedinstvenom rješenju penzijskih sistema u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. 69. Zaključak br. 04/1-012-355/07.

90


Finansijske mogućnosti PIO fonda predstavljaju ključni uslov za redovno usklađivanje penzija. Zato, a poznavajući činjenicu da su sve penzije djelimično dovedene na nivo iz 2006. godine, kao i na činjenicu da je dostignut mjesečni koeficijent 1,06 isplate penzije, postoje dvije mogućnosti:

• zadržati postojeće stanje sa djelimično usklađenim penzijama na nivo 2006. godine i koeficijentom isplate 1,06, ili

• izvršiti usklađivanje na 2011. godinu, čime bi se, bez dodatnih izvora finansiranja, snizio koeficijent isplate znatno ispod 1,0.

Kojoj opciji bi se dala prednost zavisilo je od odluka Upravnog odbora nadležnog fonda. Nažalost, ipak se zadržalo postojeće stanje bez ijedne drukčije opcije, cijeneći da će ovaj problem biti rješen Strategijom reforme PIO i novim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je donesen 2011. godine.70

Problematika usklađivanja penzija detaljno je analizirana u procesu pripreme Strategije reforme penzijskog sistema, pri čemu su uočene znatne poteškoće u ovoj oblasti. Međutim, Strategijom nije definisano kako rješiti zaostala usklađivanja penzija, s obzirom na to da je posljednje usklađivanje penzija bilo djelimično na nivo 2006. godine.71 Konceptom strategije je ponuđeno najgore rješenje za korisnike prava, što je značilo da se isplatni koeficijent penzija sa 1 smanji na 0,56. Vlada to nije prihvatila, s obzirom na to da je bila svjesna potencijalnih socijalnih nemira i nezadovoljstava. Od djelimičnog usklađivanja penzija iz 2006. godine, do donošenja Novog zakona o PiO koji je stupio na snagu 1.1.2012. godine, nije vršeno usklađivanje penzija. Novi zakon propisao je drugačiji vid usklađivanja penzija, kako je naprijed rečeno, i uskađivanje je rađeno na godišnjem nivou počev od 2013. godine, i to praćenjem rasta troškova života i rasta prosječne plate u Republici Srpskoj, odnosno

70. Zakon o PIO, SG RS br.134/11. 71. Zbog neponuđenog rješenja u Strategiji za reformu PIO RS, današnji penzioneri, odnosno većina se nalazi u zoni ekstremnog siromaštva (najniža penzija 160 KM, a prosječna penzija 311 KM). Radna grupa je propustila da ponudi način rješavanja problema neredovnog usklađivanja penzija u RS, a što kasnije i Zakonom o PIO nije riješeno u interesu korisnika prava.

91


50% od rasta na godišnjem nivou jednog i drugog parametra. Faktički, penzije od 2006 do 2013. godine nisu uopšte usklađivane, a Udruženje penzionera Republike Srpske na tu činjenicu ostalo je nijemo.

Zabrinjava činjenica da su u tom peridu troškovi života i vrijednost potrošačke korpe znatno povećani, a penzije ostale na istom nivou, čime je ugrožen životni standard građana. U tom periodu znatno je porasla i prosječna plata, što dovoljno govori da se korisnici prava sve više približavaju zoni ekstremnog siromaštva.

Postojeće usklađivanje vrši se prema nepreciznim zakonskim formulacijama („mogućnost usklađivanja'', „obavezno usklađivanje kad se steknu uslovi''), što dovodi do toga da se zaostaje za godinom na kojoj je obavljeno usklađivanje. Kao pozitivna strana može se označiti činjenica da su za iste uslove nominalno iste penzije bez obzira na datum ostvarivanja prava i što je stopa zamjene ista za isti penzijski staž.72

Idealna situacija bi bila da su penzije usklađivane godinu za godinom i da danas imamo usklađene penzije na nivo 2011. godine. U tom slučaju, Fondu PIO bila bi potrebna mnogo veća finansijska sredstva u odnosu na raspoloživa na mjesečnom nivou da bi se isplatila prava stečena obavezom usklađivanja. Ta finansijska obaveza za Fond PIO bila bi teška i nepodnošljiva. Fond je penzije ipak usklađivao sa finansijskim mogućnostima. U takvom ambijentu usklađivanja, došlo je do pojave jaza između sredstava koja je trebalo da se isplate na mjesečnom nivou i onog iznosa kojim je Fond raspolagao i isplaćivao ga.

Nažalost, Strategija reforme penzijskog sistema nije ponudila način rješavanja tog jaza, ali je, uprkos tome, u Novom zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju usvojen sasvim drugi model usklađivanja penzija. Trebalo je riješiti prethodni problem neusklađivanja penzija, a onda ponuditi novo zakonsko rješenje. Novo zakonsko rješenje prihvatljivo je, a usklađivanje penzija vršiće se tako da:

72. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj, str. 93.

92


• vrijednost opšteg boda iz člana 48. Zakona usklađuje se od 1. januara svake godine, počev od 2013. godine, prema procentu promjene prosječne neto plate u prethodnoj godini.73

• penzije ostvarene do 31. decembra prethodne godine usklađuju se od 1. januara tekuće godine, počev od 2013. godine, prema procentu koji predstavlja polovinu zbira procenta promjene prosječne neto plate i polovine procenta promjene potrošačkih cijena na godišnjem nivou u prethodnoj godini.74

Međutim, prema načinu na koji je usklađivanje izvršeno, u praksi se odstupilo od zakonskog rješenja.75 Ono što predstavlja najveći apsurd, a što je po novom Zakonu o PIO, jeste da je Fond u januaru 2013. godine uskladio penzije prema članovima 82 i 83, osim minimalnih penzija koje su određene u pet nivoa, što je takođe apsurd.

Usklađivanje penzija, odnosno indeksacija, izvršeno je na više, u relativnom iznosu 1,6%. Upravni odbor Fonda PIO donio je u januaru 2013. godine odluku da se usklađivanje penzija ne odnosi na korisnike prava koji primaju minimalnu penziju, kako je propisano zakonom, u pet nivoa, što je pogrešno. Zakonom je određeno da minimalna penzija ne može biti manja od iznosa koji je propisan zakonom. Ne postoje ograničenja za usklađivanje na više. Prema tome, takvi korisnici prava još jednom su oštećeni. Manjkavost ovog usklađivanja ispoljava se u činjenici da je osnovica za usklađivanje bila godina kada su penzije poslednji put usklađivane prema prosječnoj zaradi, a to je bila 2005. godina, kad je vrijednost boda svođena na nivo prosječne plate iz 2005. godine. Međutim, osnovica za usklađivanje penzija trebalo je da se dovede na nivo iz 2012. godine, sa nivoom prosječne plate iz te godine. Korisnici minimalne penzije, odlukom Upravnog odbora iz januara 2013. godine, diskriminisani su i oštećeni. Ovakvim

73. Zakon o PIO RS SGRS br. 134/11, član 82. 74. Zakon o PIO RS SGRS br. 134/11, član 83. 75. Novim Zakonom o PIO RS SGRS br. 134/11, član 83 rečeno je da se penzije usklađuju svake godine za sve korisnike prava, a ne nikako samo za pojedine.

februar

93


usklađivanjem penzija bila je nezadovoljna i Partija ujedinjenih penzionera, čiji je poslanik u Parlamentu „uputio poslaničko pitanje premijeru ukazujući da penzije nisu usklađivane sa rastom plata od 2005. godine, zbog čega je entitetska vlada ostala dužna najstarijoj populaciji više od 530 000 000 KM.“76

Analiza prikazana u grafikonu 10 pokazuje postojanje ogromnog jaza između te dvije mogućnosti.

Grafikon 10. Iznos sredstava na mjesečnom nivou potreban za isplatu penzija po koeficijentu 1, sa usklađivanjem na nivo feb. 2013. godine. (u mil. KM)

64,474,4

60

80

100

2006 2007

83,5

107,8

106,72 107,84 108,97 110,71

2008 2009 2010 2011 2012 2013

Izvor: Grafik je djelo autora

U tabeli 18 prikazani su sljedeći podaci: nivo prosječne plate u RS, nivo usklađivanje prosječne penzije na nivo 2012. godine i prosječna penzija koja je prema zvaničnim podacima koja je isplaćena, razlika između prosječne penzije trebalo da bude isplaćena da su penzije usklađivane na nivo 2012. godine i prosječne penzije koja je isplaćena prema zvaničnim podacima, zatim učešće prosječne penzije koja je trbalo da bude isplaćena da su penzije usklađene na nivo 2012. godine, u prosječnoj plati i učešće prosječne penzije koja je isplaćena prema zvaničnim podacima u prosječnoj plati (2006-2012).

76. Nezavisne novine od dana 20.3.2013. godine: Penzioneri u RS oštećeni za 530 000 000 KM. A premijerka Cvijanović je rekla da je „uređenje” stanja u oblasti PIO RS prioritetno pitanje ali da je vlada svjesna da se rezul-tati ne mogu postići u kratkom roku. Složila se sa stavom da penzije u RS moraju biti povećane i da treba da se nađu rješenja za pooljšanje stanja u oblasti PIO, ali i dodala da su to dugotrajni procesi.

94


Tabela 19. Pregled prosječne plate u RS i prosječne samostalne penzije za period 2013-2018.

Pokazatelj 2012 2013 2014 2015

Prosječna plata 817,58 808 825 831

Prosječnasamostalna penzija

312,40 318,16 332,99 342,67

Prosječnasamostalna penzija

u odnosu naprosječnu platu

(%)

38,21 39,37 40,36 41,24

www.fondpio.rs

Na osnovu podataka iz tabele 19 možemo vidjeti da se iznos prosječne samostalne penzije povećava iz godine u godinu. U 2015. godini, u odnosu na prethodnu godinu, povećao se za 2,82% zahvaljujući novom načinu usklađivanja penzija.Grafikon 11. Grafički prikaz prosječno isplaćene penzije, prosječne penzije koja je trebalo da bude isplaćena da su penzije usklađene na nivo feb. 2013. godine i raz-like između ove dvije veličine

209,83 230,1297,37

319,88

320,83

320,82

311

314,7

116,19137,02

101,27

170,97 150,78105,72 120,01 123,2

0

100

200

300

400

500

600

2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013.

Izvor: Grafikon je djelo autora, korišćeni podaci Fonda PIO RS.

Prosječna penzija za februar 2013. godine bila bi veća da su

Prosječna penzija koja je trebalo da bude isplaćena da su penzije sklađene na nivou 2012. godine

Prosječna penzija u RS neto

Razlika između isplaćene prosječne penzije i prosječne penzije koja je trebala biti isplaćena da su penzije usklađene na nivou 2012. godine

95


usklađene i minimalne penzije u RS kojih je oko 40.000 u različitim nivoima, kako je propisano Novim zakonom. Time bi i razlika između prosječne penzije koja je trebalo da bude isplaćena i one koja je zvanično isplaćena u apsolutnom iznosu bila manja. Ovo sve govori da se Fond PIO RS ponaša u skladu sa raspoloživim sredstvima, a ne prema pravima koja su propisna zakonom.

Ovo odstupanje da se i matematički izračunati, odnosno vidjeti kolika je razlika finansijskih sredstava koja je trebalo da budu isplaćena korisnicima prava u odnosu na ono što je stvarno isplaćeno. Treba postaviti pitanja onima koji su odgovorni za stanje u penzijskom sistemu zašto je to tako, odnosno da li su korisnici prava upoznati sa ovim propustima. Možda je to i uz njihovu saglasnost.

d) Siromaštvo penzionera u Republici Srpskoj

Svjetska banka, kao i Međunarodna organizacija rada, sve više promovišu kategoriju socijalne penzije kao mjeru koja treba da zauzme značajnu ulogu u očuvanju socijalne sigurnosti društva. To se dešava posebno u tranzicijskim zemljama, u kojima su značajne promjene socijalne strukture, kod kojih je povećan procenat stanovništva izložen riziku siromaštva. Socijalna penzija treba pozitivno da utiče na poboljšanje standarda ugroženih katagorija stanovništva.

Tako, na primjer, Svjetska banka svoj inicijalni model penzijskih sistema sa tri 3 stuba redizajnira u model sa 5 stubova, od kojih tzv. nulti stub predstavlja osnovnu ili socijalnu penziju. Zemlje koje su uvele socijalnu penziju su skandinavske zemlje, Kanada, Australija, Slovenija a jedan broj tranzicijskih zemalja intenzivno razmatra ovu opciju, što je posebno potencirano svjetskom ekonomskom krizom. Za uvođenje socijalne penzije postoje ograničenja fiskalnog i administrativnog karaktera a moraju se dobro proučiti ekonomski i socijalni uslovi svake zemlje. Zadatak svake zemlje prije uvođenja socijalne penzije jeste da propiše kriterijume za ostvarivanje ovog prava i iznađe modalitete finansiranja.

96


Prema SITAP77 projektu (Sosial Inssurance Technical Assistance Project), tokom 2004. godine izvršen je finansijski pregled sistema penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske. Vlada RS imenovala je Savjet za reformu penzijskog i invalidskog osiguranja sa zadacima da utvrde program i strategiju unapređenja i reorganizacije Fonda PIO RS, kao i da se aktivno uključi u projekat reforme PIO sistema koji je implementirala Svjetska banka (www.sitap.info).

SITAP projekat predložio je uvođenje prava na socijalnu penziju u sistem penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Prema tom prijedlogu, pravo na socijalnu penziju imali bi građani Republike Srpske stariji od 65 godina sa prebivalištem na području Republike u posljednjih 25 godina, a koji nemaju druga primanja i prihode. Socijalna penzija kao pravo bi se u potpunosti finansirala iz budžeta Republike, a tako je i u svim zemaljama koje su uvele socijalnu penziju. Takve su bile i preporuke SITAP projekta koji je finansirala World Bank.

Siromaštvo je više dimenzionalni ekonomski i socijalni problem, koji ima posljedice na dohodak, zdravlje, obrazovanje, uslove stanovanja, slobodno vrijeme, u stvari, na cjelokupan životni standard pojedinca i njegove porodice. Svojstveno je svim društvima.78

Populacija ispod linije siromaštva se po automatizmu smatra siromašnom i zahtijeva čitav niz socijalnih usluga, od kojih je prva materijalna pomoć.

Siromaštvo može da se mjeri po potrošnji i po dohotku. Stopa siromaštva je procenat stanovništva koji se nalazi ispod linije siromaštva. Dubina siromaštva je dopunska mjera siromaštva koja pokazuje za koliko je data populacija ispod linije siromaštva.

U Republici Srpskoj u 2007. godini prvi put je izračunata linija siromaštva za Republiku, na osnovu anketnog istraživanja o

77. SITAP (Social Inssurance Technical Assistance Project). 78. “Iako je naše neprimjećivanje (siromaštva) moguće objasniti, ne može nam se oprostiti.” (Nada Stropni Izlaganje na naučnom skupu DOMUS - Center za zaščito potrošnikov, Ljubljana)

97


potrošnji domaćinstava. To istraživanje omogućilo je da se dobiju podaci o apsolutnoj i relativnoj liniji siromaštva koji su zasnovani na podacima o potrošnji domaćinstava.

Cilj ovog istraživanja bio je da se na bazi prikupljenih podataka da ocjena o nivou siromaštva u Republici Srpskoj.

Apsolutna linija siromaštva definisana je kao potrošnja neophodna za zadovoljenje minimalnih životnih potreba stanovništva, bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem živi.79 Apsolutna linija siromaštva može linija ekstremnog siromaštva i linija generalnog siromaštva.

Postavlja se pitanje kako se izračunava apsolutna linija siromaštva, odnosno koji metod se koristi da bi se izračunala apsolutna linija siromaštva. Odgovor na ovo pitanje je da se apsolutna linija siromaštva izračunava metodom „troškova osnovnih potreba“, koja obuhvata dva segmenta:

1. linije hrane ili ekstremnog siromaštva (tj. troškove prehrambene potrošačke korpe) i

2. odgovarajućih izdataka za nabavku osnovnih nepre- hrambenih proizvoda.

Ekstremno siromašnim smatra se ono stanovništvo čija je ukupna potrošnja ispod linije hrane, odnosno kada nije u stanju svojom potrošnjom zadovoljiti osnovne potrebe za hranom.

Relativna linija siromaštva omogućuje poređenje standarda jedne kategorije stanovništva sa drugima u istom društvu, zavisno od njihovih izdataka za potrošnju na posmatranoj teritoriji. (Analiza siromaštva u Republici Srpskoj, sa osvrtom na populaciju penzionera.)80 Prema podacima iz „Ankete o potrošnji domaćinstava u 2007. godini“ prosječan broj članova domaćinstva u kojima je nosilac domaćinstva penzioner iznosi 2,75.

Ako se posmatra apsolutna (generalna) linija siromaštva (kod koje su isključeni troškovi zdravstva) od 2.412,88 KM po članu na godišnjem nivou i ako se krene od pretpostavke da 79. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj, str. 113. 80. Izvor: Anketa o potrošnji domaćinstava u 2007. godini, Analiza siromaštva u RS.

98


svako domaćinstvo kojem je nosilac domaćinstva penzioner ima samo prihode od penzije (članovi njegovog domaćinstva nemaju nikakve prihode), dolazi se do zaključka da se sva takva domaćinstva, čiji nosilac penzioner prima ispod 553 KM mjesečno, nalaze ispod apsolutne (generalne) linije siromaštva. To znači da ovi penzioneri i članovi njihovih domaćinstava nemaju dovoljno novčanih sredstava za zadovoljenje osnovnih potreba (hrana i neprehrambeni proizvodi).81

Prema relativnoj liniji siromaštva prag siromaštva je 350,22 KM po članu domaćinstva na mjesečnom nivou. Ukoliko se zna da je prosječno penzionersko domaćinstvo veličine 2,75, onda se vidi da su za jedno takvo domaćinstvo potrebna primanja od 963 KM na mjesečnom nivou da ne bi bila ispod praga relativnog siromaštva. Ukoliko domaćinstvo čiji je nosilac domaćinstva penzioner, prima samo prihode od penzije, a u domaćinstvu nema niko bilo kakve prihode, onda se sva takva domaćinstva, čiji nosilac domaćinstva (penzioner prima manje od 963 KM) nalaze u nepovoljnijem ekonomskom (potrošačkom) položaju od ostalih kategorija stanovništva u društvu.82

Pokazatelj siromaštva neće se promijeniti sve dok u društvu postoji nejednakost.

Nije teško zaključiti da se većina penzionera u RS sa sadašnjim nivom prava, nalazi u ekstremnoj zoni siromaštva, tj. duboko ispod same linije. To je ozbiljan problem današnjeg društva.

e) Broj korisnika i njihova struktura

Broj penzionera u Republici Srpskoj od 1995. godine progresivno se povećavao, uglavnom, kao posljedica starenja stanovništva, a većim dijelom i usljed slabosti u privrednom sistemu. U periodu od, 2005. do 2011. godine, broj penzionera je povećan za 41 336 korisnika, što predstavlja porast od 21.55%. Broj osiguranika smanjio se za 8 395, što je dovelo do značajnog pada koeficijenta odnosa broja osiguranika i korisnika sa 1:1,48 u 2005. godini na 81. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj str. 114. 82. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj str. 114, 115.

99


samo 1:1,18 u 2011. godini. Veliki broj i brzi rast broja penzionera u Republici Srpskoj koincidirao je sa opadanjem broja zaposlenih, tj. broja osiguranika. Naime, zaposlenost u prvoj polovini 2020. godine stagnira, znajući da je pandemija, odnosno COVID 19 proizveo negativne efekte na zaposlenost u Republici Srpskoj i na globalnom nivou. Zbog toga je došlo do naglog pogoršavanja odnosa i broja osiguranika i korisnika. Reformom penzijskog sistema Republike Srpske mora se obezbijediti povećanje naplate doprinosa i veći obim finansijskih sredstava za finansiranje penzijskih rashoda.

Tabela 20. Trend broja korisnika i osiguranika u RS i njihov međusobni odnos za pe-riod 2012-2016. godina.

Na osnovu podataka iz tabele, može se uočiti da je od početka 2012. godine do kraja 2016. godine broj osiguranika povećan za 17.495. Iako se broj starosnih i invalidskih penzija ostvarenih u jednoj kalendarskoj godini svake godine smanjuje, može se konstatovati da je broj penzionera u istom periodu povećan za 24.563. Međutim, to nije dovoljno za poboljšanje nepovoljnog odnosa broja osiguranika i broja korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Podaci iz Izvještaja Fonda PIO za 2019. godinu govore da se broj penzionera povećao na 264.263, što je 4% više u odnosu na 2016. godinu.

100


Grafikon 12. Kretanje broja korisnika i broja osiguranika.

Vidljiv je progresivan rast broja korisnika prava u RS, dok je broj osiguranika imao promjenljiv trend iz godine u godinu. Ono što je zabrinjavajuće, jeste da je broj osiguranika u RS 2018. godine skoro na istom nivou kao i 2005. godinu, što dovoljno govori da se penzijski sistem u RS nalazi u dubokoj krizi. Ovim treba da se pozabave svi, naručito oni koji mogu uticati na razvoj tržišta rada u RS, kako bi se povećao broj uplatilaca doprinosa u penzijski fond RS.

101


Tabela 21. Broj korisnika, prosječna penzija u decembru i procenat prosječne penzije od prosječne plate za 2016. godinu.

Na osnovu navedenih podataka može se konstatovati da je prosječna samostalna penzija znatno niža od prosječne starosne za 40 godina staža osiguranja ili 40 godina penzijskog staža. To je rezultat činjenice da prosječna samostalna penzija obuhvata i starosne penzije sa kraćim penzijskim stažom ili stažom osiguranja, što utiče na visinu penzije tako da su invalidske penzije u pravilu niže jer su određene za kraći penzijski staž, dok su porodične penzije niže u zavisnosti od broja korisnika penzije. Takođe, velika je razlika između prosječne penzije za 40 godina staža, izračunate uračunavanjem srazmjernih penzija i izračunate bez srazmjernih penzija. Starosna penzija za 40 godina staža osiguranja, izračunata bez srazmjernih penzija je veća za 21,22 %, a starosna penzija za 40 godina penzijskog staža, izračunata bez srazmjernih penzija je veća za 13,79 %. Vrlo je značajan podatak da 66.754 korisnika ili

102


25,94 % od ukupnog broja korisnika prima najnižu penziju, što znači da im je penzija određena po opštim propisima niža od najniže.

Ova tabela pokazuje strukturu prava u RS, koja zavređuje širu pažnju s obzirom na to da je vrlo nepovoljna, pa stoga nije ni čudo zašto se PIO sistem nalazi u teškom stanju.

Tabela 22. Broj penzija ostvarenih po kalendarskoj godini i ukupan broj.2012 2013 2014 2015 2016

m 6.104 5.634 6.109 5.508 5.478

ž 4.332 3.326 3.189 2.994 3.064

m 1.156 1.022 952 779 627

ž 389 343 359 331 308

11.981 10.325 10.609 9.612 9.477

Informacija o stanju u oblasti PIO RS za 2016. godinu str. 6-8.

Starosne

Invalidske

Ukupno

Grafikon 13. - Broj penzija ostvarenih po kalendarskoj godini.

Starosne m Starosne ž Invalidske žInvalidske m Ukupno

2016

Pravo na starosnu penziju mogao je da ostvari osiguranik sa 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili sa 65 godina života i 25 godina penzijskog staža. Imajući u vidu da su pravo po ovom osnovu ostvarivali većinom osiguranici muškarci, logično je da je prosječna starost ove kategorije korisnika preko 65 godina života. Što se tiče osiguranika žena, prosječna starost je znatno niža s obzirom da je pravo na starosnu penziju osiguranik žena mogla ostvariti sa 60 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Ukupan broj priznatih prava na invalidsku penziju je bio najveći u 2008. godini

103


kada je pravo priznato za 3.424 korisnika. Tabela pokazuje da je trend smanjenja invalidskih penzija počeo od 2009. godine kada je počelo smanjenje priznatih prava na invalidsku penziju u jednoj kalendarskoj godini i kada je priznato pravo za 3.123 korisnika. U narednim godinama broj priznatih prava se smanjivao i u 2016. godini pravo je priznato za 935 korisnika.

f) Penzijski osnov

Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika, odnosno neto osnovica osiguranja, počev od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, s tim što se za utvrđivanje penzijskog osnova ne uzimaju plate ni osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine (član 48. Zakona PIO RS).

Platom, odnosno osnovicom u smislu navedenog, smatra se prosječan mjesečni neto iznos plate koju je osiguranik ostvario u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom kao i mjesečni iznos osnovice osiguranja za koju je osiguranik uplaćivao doprinos za PIO, umanjene za iznos poreza i doprinosa koji se obračunavaju na platu.

Kao penzijski osnov za utvrđivanje ivalidske penzije osiguraniku se uzima prosječna neto plata u Republici za mjesec koji je prethodio mjesecu u kojem je kod osiguranika nastala invalidnost, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, a, ako je to za osiguranika povoljnije, neto plata ili osnovica na koju je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, umanjen za iznos poreza i doprinosa koji se obračunavaju na platu. Ovakvo utvrđivanje penzijskog osnova, bilo je propisano zakonom koji je važio prije Reformskog zakona o PIO RS, SG RS 134/11 (u daljem tekstu Novi zakon). Novim zakonom o PIO RS potpuno je promijenjen sistem obračuna penzije, tj. ukinut je penzijski osnov, a uveden bod sistem radi određivanja ličnih bodova osiguranika u smislu da se penzijski staž iskazuje brojčano, a utvrđuje se na način da se svaka godina računa kao jedan, svaki mjesec kao 0,083333, a svaki dan kao 0,002777. Ova materija propisana je članom 44., članom 45., članom 47. i članom 48.83 novog Zakona. Ovakvo rješenje propisano

83. Vrijednost opšteg boda na dan stupanja na snagu ovog Zakona iznosila je 9,241875 KM.

104


novim Zakonom o PIO ne može se sada ocijenjivati. Vrijeme koje je pred nama će pokazati da li je to dobro ili loše rješenje. Ono što mislimo da je loše jeste da se vrijednost boda u 2012. godini, prilikom obračuna prava, svodi i vezuje za prosječnu platu iz 2005. godine, što je nedopustivo. Ovaj problem je nastao zbog zaostatka o usklađivanju penzija u RS, o čemu smo pisali u prethodnom tekstu.

g) Visina penzije

Starosna penzija određuje se u procentu od penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža, pola osiguranika i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju. Visina penzija ostvarena za puni penzijski staž prikazana je u tabeli 23.

Tabela 23. Visina penzija u Republici Srpskoj za penzijski radni stažOsiguraniku muškarcu

(%) Osiguraniku ženi (%) Ako se pravo na penziju ostvaruje u

83,95 83,93 2000. godinu81,90 81,86 2001. godinu79,85 79,80 2002. godinu od 19.6.77,00 77,73 2003. godinu do 20.6.75,00 75,00 2004. i narednim godinama

Izvor: Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, Sl. glasnik RS, br. 32/00, 40/00, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05; prečišćen tekst objavljen u „Sl. galasniku RS“ br. 106/05; posljednje izmjene i dopune objavljene u „Sl. galasniku RS“ br. 20/07.

Visina penzije u RS do stupanja na snagu Novog zakona o PIO RS određivana je na ovaj način. Međutim, Novi zakon ukinuo je penzijski osnov i utvrdio da se visina penzije određuje tako što se lični bodovi osiguranika pomnože sa vrijednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava. Vrijednost boda utvrđuje Vlada Republike Srpske.

Visina prava zavisi od dužine penzijskog staža ili staža osiguranja, zatim od visine uplate penzijskog doprinosa. Onaj osiguranik za koga je njegov poslodavac uplaćivao više, imaće veći nivo prava kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na penziju.

105


h) Starosna granica

Starosna granica za ispunjenje uslova za sticanje prava na penziju u RS je od 20. juna 2002. godine, bila je izjednačena kad je u pitanju pol osiguranika. Za žene kao i za muškarce taj uslov je podignut na 65 godina života, pri čemu mora biti ispunjen i drugi uslov najmanje 20 godina staža osiguranja. U sistemu postoji izuzetak za osiguranika ženu, koji omogućava ostvarivanje prava na starosnu penziju sa 60 godina života, ako to osiguranik žena zahtijeva. Procenti od penzijskog osnova za određivanje penzije bili su izjednačeni od 20. juna, 2002. godine bez obzira na pol. Starosna granica u penzijskom sistemu, određena na ovakav način, bila je na snazi do donošenja Novog zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, u kome su ovi uslovi izmijenjeni. Novim zakonom propisano je da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Kad su u pitanju žene, pravo na starosnu penziju imaju kada navrše 58 godina života i 35 godina penzijskog staža, ali samo u situacijama kada one to žele. Ako osiguranik žena to ne želi, onda važe isti uslovi kao i za muškarca.

Drugi uslov za muškarca jeste kada napuni 40 godina penzijskog staža i najmanje 60 godina života. Ovo su poboljšanja u penzijskom sistemu kad je u pitanju starosna granica koja je propisana Novim zakonom o PIO RS.

Vrlo interesantno je primijetiti da se svuda u svijetu penzijski sistemi pokušavaju reformisati, sa produženjem prosječnog trajanja života stanovništva. To reformisanje bazira se na činjenici da ljudi, kada duže žive, treba duže i da rade. U skladu sa tim, u svijetu je prisutna tendencija podizanja starosne granice za penzionisanje.

Pored toga, u penzijskom sistemu RS predviđa se da i zaposleni se moraju penzionisati sa 65 godina starosti; samo u izuzetnim slučajevima omogućuje se zaposlenima da rade do 68 godina starosti (univerzitetski profesori, što je propisano Zakonom o visokom obrazovanju, član 100. toga Zakona).

106


U cjelini posmatrano, ovakva rješenja su loša i neprilagođena vremenu u kome živimo. Ona imaju za posljedicu da se u Republici Srpskoj ljudi penzionišu prerano, odnosno u starosnom dobu kada su još uvijek sposobni za rad. Zbog ovakvih rješenja, pri ostvarenju svojih prava, korisnici se suočavaju sa manjim pravom u odnosu na visinu prava da rade duže.

i) Invalidske penzije

Grafik 14. Struktura penzija u Republici Srpskoj (2020. god.).

238 576

Izvor: Fond PIO RS.

Sada oko 14% od ukupnog broja penzionera čine invalidski penzioneri, dok je prije 6 godina u Republici Srpskoj procenat invalidskih prava bio veći. Očigledno da je u pitanju ozbiljan defekt sistema PIO, koji je u znatnoj mjeri ublažen najnovijim zakonskim promjenama. Međutim, brojne indicije ukazuju da je problem i dalje prisutan, te da se odlazak u invalidsku penziju koristi kao substitut ranog penzionisanja. Zbog toga će biti neophodno da se preispita cijeli mehanizam invalidskog osiguranja i penzionisanja

StarosnePorodičneInvalidskeOstala prava

58,10%

14,00%

0,09%

27,76%

Ukupno

107


Invalidske penzije u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću i povredom van rada određuju se u odgovarajućem procentu od penzionog osnova (član 105. Zakona PIO RS), zavisno od dužine penzijskog staža, pola osiguranika i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju.

Visina invalidske penzije ostvarena za puni penzijski staž prikazana je u tabeli 24.

Tabela 24. Visina invalidske penzije u Republici Srpskoj za puni penzijski stažОOsiguraniku muškarcu

(%)Osiguraniku

ženi (%)Ako se pravo na penziju

ostvaruje u83,82 83,85 2000. godini81,77 81,78 2001. godini79,72 79,00 2002. godini do 19.06.77,00 77,00 2003. godini od 20.06.75,00 75,00 2004. i narednim godinama

Izvor: Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, Sl. glasnik RS, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05; prečišćen tekst objavljen u „Sl. galasniku RS“ br. 106/05; posljednje izmjene i dopune objavljene u „Sl. galasniku RS“ br. 20/07.

Od 2007. godine u Republici Srpskoj urađeno je puno kada su u pitanju uslovi za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, odnosno uslovi su u znatnoj mjeri pooštreni. Javna je tajna da postoji kao i svugdje u svijetu spekulativna metoda za dobijanje invalidskih penzija koja je, sistemskog karaktera. Fond PIO i Vlada RS zakonskim rješenjima pokušali su da spekulativnu dimenziju invalidskih penzija svedu na minimum. U tome se znatno uspjelo. Jedna od novina koja je uvedena u penzijski sistem RS a koja je dala bar psihološke efekte je uvođenje naknadne ili super kontrole. Super kontrolu vrše ljekari-vještaci koji nisu zaposleni u Fondu PIO, a nalaze se na listi ljekara od povjerenja na prijedlog ministra rada i ministra zdravlja. Super kontrola ili naknadna kontrola trebalo bi da uozbilji ljekare vještake u prvom i drugom stepenu, da svoj posao rade tako da pravo na invalidsku penziju pripada onima kod kojih se utvrdi stvarni gubitak radne sposobnosti. Oni moraju znati da poslije njihovih ocjena o gubitku radne sposobnosti postoji neko

108


ko to može ponovo cijeniti. Ova praksa zaživjela je u RS već dvije godine, ali se još ne iskazuju pozitivni efekti po ovom osnovu. Problem treba locirati u lošoj saradnji između nadležnih.

j) Minimalna penzija

Rješenje o minimalnoj penziji definisano je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i zavisi od ostvarene prosječne zarade (od dužine radnog staža) od prosječne zarade (od dužine staža osiguranja). Najniža penzija ne može biti niža od 50% prosječne penzije u Republici Srpskoj isplaćene za decembar prethodne godine (Član 90. stav 2. Zakona PIO RS). Zajamčena penzija, odnosno zagarantovana starosna penzija za puni penzijski staž propisan ovim Zakonom ne može biti niža od prosječne penzije u Republici isplaćene za decembar prethodne godine (Član 90. stav 1. Zakona PIO RS). Kao rezultat toga u Republici Srpskoj danas oko 6,7% penzionera koristi pravo na minimalnu penziju koja iznosi 195,74 KM.84 Mali broj korisnika prava u RS prima zajamčenu penziju, svega pet stotina. Ovako je bila utvrđena minimalna i zajamčena penzija prethodnim Zakonom, međutim, Novim zakonom o PIO RS85 najniža penzija rješava se na sasvim drugačiji način. U praksi to znači da se ne može odrediti manji iznos starosne penzije od prosječne u decembru prethodne godine u slučaju kada se penzija određuje za puni penzijski staž (40 godina).

U 2019. prosječna samostalna penzija iznosila je 378,00 KM, a prosječna penzija, uzimajući u obzir i srazmjerne penzije, za isti period 335,81 KM. Ako je dobijeni iznos po opštim uslovima

84. Prema: Izvještaj Fonda PIO RS za 2019. godinu.85. Član 85. Korisniku kome je penzija određena u manjem iznosu od najnižeg iznosa penzije utvrđenog ovim članom isplaćuje se najniža penzija. (2) Najniža penzija ne može biti niža od 50% od prosječne penzije na teret Republike isplaćene za decembar prethodne go dine. (3) Najniža starosna i invalidska penzija na teret Republike zavisi od dužine penzijskog staža i određuje se u procentu od prosječne penzije na teret Republike isplaćene za decembar prethodne godine: a) za 15 godina penzijskog staža i više a manje od 20 godina u visini od 60%, b) za 20 godina penzijskog staža i više a manje od 30 godina u visini od 70%, v) za 30 godina penzijskog staža i više a manje od 40 godina u visini od 80% i g) za 40 godina penzijskog staža i više u visini prosječne penzije na teret Republike isplaćene za decembar prethodne godine. (4) Iznose najniže penzije iz st. 2. i 3. ovog člana za tekuću go-dinu objavljuje Fond do kraja januara u „Službenom glasniku Republike Srpske”. Član 86. Odredbe člana 85. ovog zakona ne odnose se na srazmjerne penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH.

109


manji od navedenog, razlika predstavlja obavezu Republike. Ovako određena penzija usklađuje se na isti način kao i druge penzije.

k) Odnos prosječne zarade i prosječne penzije

U Repubici Srpskoj posljednjih deset godina nema ujednačenosti između prosječne zarade i prosječne penzije, a u nekim godinama je prosječna penzija bila znatno niža od prosječne zarade. Ovako niske prosječne penzije u odnosu na zarade posljedica su neefikasnosti sistema PIO i politike Vlade, ali i dugotrajne i duboke ekonomske i finansijske krize.

Pored duboke ekonomske krize, niska prosječna penzija u odnosu na zarade, i veliki broj penzionera, dodatni su uzroci finansijskih teškoća sistema PiO Republike Srpske. Međutim, pogrešno bi bilo shvatiti da će se problemi sa penzijskim fondom sami po sebi riješiti ili bar bitno ublažiti tokom očekivanog budućeg ubrzanog privrednog razvoja, koji treba da dovede do povećanja zaposlenosti i brzog rasta zarada zaposlenih.

Sve projekcije ukazuju da će se do 2020. godine broj penzionera povećavati po visokim godišnjim stopama (od 1,5 do 3,0%).86

Jasno je da ni sa očekivanim budućim privrednim razvojem neće biti moguće riješiti pitanje finansiranja penzijskog sistema u Republici Srpskoj. Prije svega zbog toga što naša zemlja nije u stanju da čeka dvije decenije da bi se ovakav problem riješio sam po sebi. Nije realno očekivati da bi zemlja mogla ostvarivati u narednih 20 godina prosječne stope rasta zaposlenih od preko 3,0% i prosječne godišnje stope rasta BDP od preko 6,0%, čime bi se stvorili uslovi za samo djelimično ublažavanje problema za finansiranjem penzijskog sistema.

Stoga je jasno da se reformi penzijskog sistema mora pristupiti bez odlaganja, te da se reforma mora provesti relativno brzo. Pri tome je potrebno iskoristiti pozitivna iskustva drugih zemalja, pogotovu onih koje su prošle tranzicionu fazu. Time bi se moglo doprinijeti socioekonomskom razvoju Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.87

86. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj str. 36, kao i procjene autora. 87. Prema SITAP-projektu (Sosial Inssurance Technical Assistance Project), tokom 2004. godine izvršen je fi-

110


l) Ostali vidovi osiguranja

U Republici Srpskoj ne postoje drugi vidovi osiguranja osim obaveznog. To je nedostatak ukupnog penzijskog osiguranja u RS, jer je potrebno da svi građani imaju penzijsko osiguranje. Pri tome, svi ne moraju imati isti vid osiguranja i ne moraju svi uplaćivati u isti fond, kao što je to sada. Od 2008. godine u pravnom sistemu RS postoji zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i planovima. Takođe, još uvijek nema organizovanih dobrovoljnih penzijskih fondova i kapitalizovane štednje. Zato Republika Srpska treba da slijedi iskustva zemalja u okruženju, članica EU i drugih kako bi se što prije podstakli potencijalni investitori, bilo iz oblasti osiguranja, bilo bankarskog sektora, ili drugih djelatnosti, a koji imaju interes i ekonomsku snagu da formiraju dobrovoljne penzijske fondove, tj. da razviju kapitalizovanu štednju u RS. Nažalost, globalna ekonomska i finansijska kriza i još niz drugih činilaca odgodili su na duži rok uvođenje i organizovanje ostalih vidova osiguranja u RS. Jedini gubitnici nedostatka ostalih vidova osiguranja su građani RS bilo da su u statusu sadašnjih ili budućih penzionera.

nansijski pregled sistema penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske. Vlada RS imenovala je Savjet za reformu penzijskog i invalid skog osiguranja, sa zadacima da utvrde program i strategiju unapređenja i reorga-nizacije Fonda PIO RS, kao i da se aktivno uključi u projekat reforme PIO sistema koji je implementirala Svjetska banka (www.sitap.info).

111


4. PLANOVI PENZIJSKOG OSIGURANJA

4.1. Tipovi planova penzijskog osiguranja

Penzijski planovi u okviru socijalnog osiguranja obezbjeđuju elementarni nivo materijalne sigurnosti pojedinaca. Ovi planovi pružaju osnovnu finansijsku zaštitu građana i ne mogu se smatrati izvorom koji samostalno obezbjeđuje viši nivo njihovog životnog standarda. Pored ovog oblika osiguranja penzija, pojedincima su dostupni i planovi koji mogu, najvećim dijelom, osigurati odgovarajući nivo njihove ukupne penzijske nadoknade, kao što su, na primjer, planovi koje sponzorišu poslodavci ili individualni penzijski fondovi.

Zaključivanje ugovora o članstvu u penzijskom fondu, odnosno planu, zavisno od terminologije koja se koristi u različitim zemljama, početak je odnosa između osiguranika i penzionog posrednika. Na taj način regulišu se prava i obaveze osiguranika i posrednika penzionog osiguranja. Ugovorom o članstvu, kao osnovni objekat, definiše se odlazak u penziju. Međutim, osim odlaska u penziju, penzionim planovima mogu se odrediti i druge koristi, kao što su invalidska, porodična i penzija kao posledica bolesti. Ukoliko se radi o dvofaznom penzionom procesu, penzioni plan pokriva fazu akumulacije, te dijelom može dodirnuti fazu distribucije, posebno ako zakon predviđa distribuciju u okviru penzijskog fonda. Penzioni plan kao ugovor može biti dio šireg ugovora o radu (na primjer, granskog kolektivnog ugovora), a može biti uređen i zakonskom, odnosno podzakonskom regulativom.88

Postoje slijedeće vrste planova penzijskog osiguranja:89

1. Kvalifikovani penzijski planovi (qualified pension plans) (1) i

2. Nekvalifikovani penzijski planovi (nonqualified pension plans) (2).

88. www.scribd.com 89. Dr Tatjana Rakonjac - Antić, ibidem, str. 29.

112


(1) Kvalifikovanim penzijskim planovima zadovoljavaju se zahtjevi koje postavlja vlada jedne zemlje i na osnovu toga omogućuje se uživanje povoljnog poreskog tretmana.

(2) Nekvalifikovani penzijski planovi ne ispunjavaju navedene uslove da bi sredstva doprinosa mogla da podliježu povoljnom poreskom tretmanu. U povoljnosti koje bi trebalo da se ispune penzijskim planovima ubrajaju se, najčešće, slijedeće:

• doprinosi poslodavaca smatraju se troškovima poslovanja, oduzimaju se od dohotka, na osnovu čega se smanjuje osnovica za obračun poreza;

• zarada po osnovu investiranih sredstava doprinosa izuzeta je od naplate poreza na prihod;

• doprinosi poslodavaca na pojedinačne penzijske račune zaposlenih ne podliježu oporezivanju sve do trenutka podizanja tih sredstava.

Planovi penzijskog osiguranja koje sponzorišu (finansiraju) poslodavci u razvijenim sistemima penzijskog osiguranja veoma su rasprostranjeni iz dva razloga.

• Prvi se odnosi se na nedovoljnost sredstava penzijskog osiguranja na osnovu programa socijalnog osiguranja za održavanje zadovoljavajućeg nivoa životnog standarda budućih penzionera.

• Drugi se odnosi na određene poreske olakšice u vezi sa doprinosima ove vrste osiguranja. Po pravilu, poslodavac koji uplaćuje sve doprinose ili dio doprinosa na račun zaposlenih, može ih tretirati kao uobičajene i neophodne troškove poslovanja. S druge strane, zaposlenima se ne oporezuju doprinosi uplaćeni na njihov račun, niti se oporezuju prinosi na investirana sredstva doprinosa sve do trenutka njihove isplate u obliku penzijskih nadoknada. Navedena grupa doprinosa može se nazvati „povlašćenim doprinosima“, zato što se primjenjuje njihovo odloženo oporezivanje (defered).90

90. Prim. prev. autora.

113


Veliki broj poslodavaca u razvijenim penzijskim sistemima obezbjeđuje penzijske planove za zaposlene (sponsored pensions) kao dio opšteg kolektivnog ugovora.91 Ovim penzijskim shemama poslodavac se obavezuje da će, nasuprot sopstvenim uplatama doprinosa, na penzijski račun zaposlenih i/ili njihovim uplatama doprinosa osigurati zaposlenima odgovarajuće penzijske nadoknade kada oni prestanu sa radom, odnosno, kada se penzionišu, pod ugovorenim uslovima.

Penzijski planovi koje sponzorišu poslodavci moraju da ispunjavaju neke opšte zahtjeve, kao što su:92

1. penzijski plan mora biti formulisan u pisanom obliku;

2. potrebno je definisati penzijski plan realno, odnosno, na taj način da može da se sprovede, tj. ostvari;

3. neophodno je da penzijski plan postavi poslodavac;

4. karakteristike penzijskog plana moraju biti prenijete i objašnjene zaposlenima;

5. poslodavac ili zaposleni, ili i poslodavac i zaposleni moraju uplaćivati doprinose na penzijski račun u okviru penzijskog plana;

6. formirani penzijski plan mora funkcionisati isključivo u korist zaposlenih;

7. neophodno je ustaliti penzijski plan;

8. u okviru poslodavčevog programa sve nadoknade za životno osiguranje moraju biti podređene penzijskoj nadoknadi;

9. neophodno je da se ispune bar minimalni standardi učešća (odnosi se na uslove pristupa pojedinaca ovakvom penzijskom planu);

10. penzijski plan ne smije biti diskriminatorski (u smislu da su zastupljenije neke grupe zaposlenih);

91. www.scribd.com 92. Boyko Nicholas, Egrin M. Stuart, Homa Andrew, Levine J. Marsha, Tromblay Daniel; Lifeand Health insurance-Principles and Practice., Dearborn Financial Publishing, 1996, str. 159.

114


11. penzijskim planom ne smiju se diskriminisati doprinosi i nadoknade po osnovu prihoda ili pola;

12. u okviru penzijskog plana moraju se definisati načini isplate penzijskih nadoknada;

13. moraju se poštovati detaljni standardi ovlašćenja u vezi sa povlačenjem sredstava sa penzijskih računa prije penzionisanja;

14. neophodno je da se zadovolje minimalni standardi za osnivanje penzijskog Fonda;

15. penzijskim planom moraju se poštovati određena pravila u vezi sa integracijom i konsolidacijom, naročito integracijom sa socijalnim osiguranjem;

16. penzijski plan mora ispuniti zahtjeve za završetak plana;

17. preopterećen penzijski plan mora sadržati olakšavajuće odredbe, itd.

Takođe, neophodno je da plan sadrži objašnjenje na koji način se definišu doprinosi i formira penzijska naknada. Prema ovim karakteristikama, planovi penzionog osiguranja mogu se podijeliti u dvije grupe, zavisno od definisanosti:

• penzijskim nadoknadama (defined benefit plans) (1) i

• penzijskim doprinosima (defined contribution plans) (2) .

Pored navedenih grupa, postoje i hibridni planovi koji sadrže osobine obje navedene grupe.

(1) Planovi sa definisanim penzijskim nadoknadama unaprijed definišu penzijsku nadoknadu pomoću određene formule koja uključuje parametre kao što su, na primjer, zarada zaposlenog, dužina radnog staža i drugi relevantni parametri. U praksi se koristi veliki broj metoda za definisanje penzijskih nadoknada, pri čemu se

115


najčešće uzima prosječna zarada tokom cjelokupnog radnog staža, ili prosjek finalne zarade, koja se može definisati tokom, na primjer, 3 godine pred penziju ili tokom 5 godina ili 10 godina sa najboljim prosjekom zarada. Jedna od najčešće korištenih je FAS formula (final average salary završne prosečne zarade) kao funkcija zarada i radnog staža pojedinca. U obzir se uzimaju slijedeći parametri:

P – vrijednost penzione nadoknade,

N – godine staža,

Y – finalna zarada,

b – stopa doprinosa.

„Penziona nadoknada može se izračunati sledećom jedankošću: P=bYN“.

Na primjer, doprinos iznosi 2%, zaposleni ima 25 godina radnog staža, a finalna zarada iznosi 30.000 novčanih jedinica. Penzijska nadoknada će iznositi: P=0,02x30000x25=15000

U ovu svrhu može se koristiti i metoda kojom se odredi jednak novčani iznos penzione naknade za svaku godinu. Na primjer, ako bi poslodavac zauzeo stav da se izvrši pokriće 20 novčanih jedinica za svaku godinu rada i ako bi zaposleni imao 30 godina radnog staža, mjesečna93 penzijska nadoknada iznosila bi 600 novčanih jedinica. Ovakva metoda nije povoljna za osobe koje često mijenjaju posao, ili su dugo van radne aktivnosti, kao što su, na primjer, žene na porodiljskom odsustvu. Određivanje iznosa nadoknada prema ovom planu veoma je složeno i neophodno je voditi računa o:

• pretpostavljenim normalnim godinama za penzionisanje;

• rigidnosti propisa kojima ovi planovi podliježu;

• procjeni rizika investiranja koji kod ovog plana najčešće snosi poslodavac.94

93. Mackenzie G.A. Gerson Philip, Cueras Afredo, Regimes and Saving Pension, IMF Washington DC,August 1997, str. 6. 94. www.scribd.com

116


Tri su osnovna faktora koja utiču na nivo i dinamiku isplata penzijskih nadoknada:95

1. iznos doprinosa,

2. dužina vremena tokom kojeg su doprinosi bili uloženi (investirani) radi sticanja penzijske nadoknade i

3. dužina vremena tokom kojeg će penzijske nadoknade biti isplaćene.

Veoma važna karakteristika ovih planova je poslodavčevo snošenje rizika investiranja, što znači da se on javlja u ulozi sponzora. Preduzeće koje formira „plan sa definisanim penzijskim nadoknadama“ treba da obračuna, uz pomoć aktuara, sadašnju vrijednost ugovorenih penzijskih nadoknada i iznos budućih doprinosa, na osnovu kojih će zaposleni, po završetku zaposlenja, dobiti unaprijed utvrđene penzijske nadoknade. Aktuar može izvršiti i ocjenu finansijskog stanja plana.

Ovi planovi su, uglavnom, manje zastupljeni u odnosu na planove s definisanim doprinosima. Na primjer, u SAD 1996. godine bilo je 63.657 planova sa definisanim penzionim nadoknadama, a u isto vrijeme broj planova sa definisanim doprinosima iznosio je 632.657. Broj aktivnih participanata u članovima sa definisanim doprinosima iznosio je 44.625, što je gotovo dvostruko više u odnosu na planove s definisanim penzionim nadoknadama sa 23.262 aktivna participanta u toj godini.

(2) Planovi sa definisanim penzijskim doprinosima podrazumijevaju da doprinosi mogu biti definisani u određenom iznosu i njihovo izdvajanje može da se obavlja procentualno od zarade, a mogu se definisati i iznosi koji variraju. Ova sredstva doprinosa mogu se uplaćivati u konstantnim ili promjenjljivim intervalima.96

U ovoj vrsti planova ne pokazuje se inicijalno obim penzijske nadoknade, već se tačno određuju iznosi doprinosa koje će uplaćivati poslodavac i zaposleni u penzijski fond. Realna penzijska nadoknada 95. Dr Tatjana Rakonjac - Antić, ibidem, str. 36. 96. Damir Bakić, “Drugi i treći stupnovog hrvatskog mirovinskog sustava: napomena i pitanja”,http://www.ijf.hr/Obavijest/ mirovinski/bakic/.html

117


zavisi od toga koliko sredstava je akumulirano u momentu sticanja prava na penzijsku nadoknadu na osnovu uplaćenih doprinosa u fond i prihoda od investiranja tih sredstava. Sa stanovišta poslodavaca ova vrsta plana pogodna je zbog poznatog tekućeg troška. Sa stanovišta zaposlenog krajnja visina penzijske naknade možda nije unaprijed poznata, ali može biti sasvim zadovoljavajuća ukoliko se fondom pažljivo i stručno upravlja. Cilj formiranja adekvatnog portfolia u okviru penzijskog plana sa definisanim doprinosima je maksimizirati dobit prema datom riziku, odnosno postići najveću moguću stopu zamjene (penzija u odnosu na zaradu). Izbor odgovarajuće tačke koja predstavlja graničnu vrijednost efikasnosti portfolia, zahtijeva određivanje stepena rizika koji je prihvatljiv za uplatioca doprinosa. Na osnovu iznesenog, slijedi: veći rizik – veća očekivana vrijednost sredstava prilikom penzionisanja. Penzijski fond mora da, za članove fonda koji se bliže penzionisanju usmjeri plasman sredstava u manje rizične oblike kako bi se smanjile mogućnosti uticaja tržišnih kretanja na veličinu sredstava prilikom penzionisanja.

Glavni tipovi planova sa utvrđenim doprinosma zasnivaju se na:97

• podjeli profita;

• utvrđenim iznosom doprinosa;

• štednji;

• berzanskim bonusima;

• akcijama u vlasništvu zaposlenih.

Pored navedenih, postoji veći broj planova sa definisanim doprinosima koji se razlikuju po:98

• udjelu u profitu (Profit Sharing Plans), koji spadaju u red kvalifikovanih planova kod kojih visina doprinosa nije fiksna već je povezana sa profitom preduzeća, ali mora sadržati realne

97. Hagemann, Thomas: Pensions-ruckstellungen, Karlsruhe, 2004. 98. Boyko Nicholas, Egrin M. Stuart, Homa Andrew, levine J. Marsha, Tromblay Daniel, „Life and Helth Insurance-Principles and Practice”, „Dearborn Financial Publishing”, 1996, str. 161.

118


doprinose koji će imati visok stepen kontinuiranosti uplata;

• isplanićivanju nadoknade u akcijama (Stock Bonus Plans);

• sticanju novca (Money - purchase Plans), kojim se predviđaju uplate definisanih doprinosa.

Profit-sharing planove kao kvalifikovane organizuju poslodavci koji su dužni da obezbijede dobro alociranje sredstava doprinosa između članova, kao i njihovu distribuciju nakon penzionisanja. Uplate doprinosa povezane su s profitabilnošću preduzeća, te se ne uplaćuju svake godine niti je iznos doprinosa uvijek isti. Pri tome, dozvoljeno je variranje uplata doprinosa iz godine u godinu. Međutim, oni sadrže realne godišnje kontinuirane uplate zbog zadržavanja povoljnog poreskog tretmana.

Stockbonus planovi su slični planovima s udjelom u profitu, samo što uplate doprinosa ne zavise od profita, a penzione naknade se dijele u vidu akcija preduzeća.

Money-purchase planovi predstavljaju najreprezentativniju vrstu, sa definisanim doprinosima.

Ovakav plan mora ispuniti tri zahtjeva:

• sredstva doprinosa i nadoknada alociraju se članovima prema određenom obračunu;

• raspodjela sredstava odvija se samo u skladu s iznosima povjerenim od članova;

• sredstva plana procjenjuju se najmanje jednom godišnje uz usaglašavanje s individualnim penzionim računima članova plana.

U SAD je 1996. godine bilo 225.786 „profit sharing“ planova, 1612 „money purchase“ planova i 398 „stock bonus“ planova.99 Za razliku od planova sa definisanim doprinosima, penzijski planovi sa definisanim naknadama izloženi su širokom spektru rizika.100

99. United States Department of Labor, Pension and Welfare Benefits Administration, Abstract of 1996, „Form 5500 Anual reports. Private Pension Plan”, bulletin No 9, wintwr 1999-2000; Washington. DC, United States Gov-ernment Printing Office, 1999. 100. E.Philips Davids, Portfolio Regulation of Life Insurance Companies and Pension Funds, str. 12.

119


• Realne zarade – utiču na efekat odnosa zamjene (penzije prema zaradi). Garantujući određenu stopu zamjene, fond je izložen ovom riziku.

• Kamatne stope – utiču na preuzete obaveze i važan su faktor u poslovanju penzijskog fonda.

• Rizik smrtnosti – utiče na trošak izražen u anuitetima na koje se obavezao fond.

• Smanjena stopa dobiti – utiče na balans između ukupne imovine i poslovne sposobnosti fonda.

• Promjene u propisima – koje reguliše država mogu dovesti do velike i neočekivane promjene u poslovnoj sposobnosti.

Na osnovu prethodno objašnjenih karakteristika i „planova s definisanim doprinosima“ i „planova sa definisanim penzionim nadoknadama“ može se zaključiti da su101 Planovi s definisanim doprinosima jednostavnije definisani i transparentniji za potencijalnog korisnika penzionog osiguranja.

1. Poslodavcima više pogoduju „planovi s definisanim doprinosima“, a kao jedan od glavnih razloga je taj što uglavnom obaveze poslodavca prestaju nakon redovne, tj. ugovorom ispoštovane uplate sredstava doprinosa od osiguranika. Za razliku od ove vrste planova, kod „planova sa definisanim penzionim nadoknadama“ poslodavac, najčešće, mora uplatiti dodatna sredstva ukoliko do tada uplaćena sredstva doprinosa nisu dovoljna za isplatu penzijskih nadoknada.

2. Svaki „plan sa definisanim doprinosima“ je prenosiv, što je naročito značajno za mlađe osiguranike koji češće mijenjaju zaposlenja.

3. Kod „planova sa definisanim doprinosima“, u slučaju prijevremenog penzionisanja, iznos penzionih naknada lako

101. Damir Bakić, “Drugi i treći stup novog hrvatskog mirovinskog sustava: napomena i pitanja”, http://www.ijf.hr/Obavijet/ mirovinski/bakic/.html

120


se određuje u skladu sa do tada akumuliranim sredstvima.

4. Penzioni računi se kod „planova s definisanim doprinosima“ smatraju isključivim vlasništvom osiguranika, što ima veliki psihološki značaj za pojedinca. Kod „planova s definisanim penzionim nadoknadama“, iako su zaposleni vlasnici penzionih računa, poslodavci ipak imaju određeni uticaj na funkcionisanje penzionog plana.

5. Sa druge strane, kod „planova sa definisanim doprinosima“ izražena je nepredvidljivost i neizvjesnost oko nivoa budućih penzionih nadoknada zato što iznos penzione naknade najvećim dijelom zavisi od dugoročnih rezultata investiranja sredstava doprinosa.

6. Još jedna zamjerka najčešće se upućuje „planovima sa definisanim doprinosima“ a to je nedovoljna zaštićenost penzionera ukoliko se ranije penzionišu (iz kraćeg perioda za investiranje proizlazi i niža penzijska nadoknada).

(3) Planovi penzijskog osiguranja sa povoljnim poreskim tretmanom

Uslovi propisani zakonom za ostvarenje povoljnog poreskog tretmana kod penzionih planova prikazani su u opisu kvalifikovanih planova koje sponzorišu poslodavci. Najvažniji penzioni planovi ove vrste veoma su popularni u SAD, a, prije svih, oni označeni kao:

• 401 k; (1)

• 403 b; (2)

• Koeghov (3)

• SEP/SIMPLE (4)

• IRA (5)

121


(1) Penzijski planovi 401 k

Penzijski planovi 401 k karakteristični su po tome što ih osnivaju poslodavci. Veoma su popularni u SAD i njihova popularnost je u porastu. Penzioni planovi 401 k koje osnivaju poslodavci najvažniji su dio privatnog penzionog sistema u toj zemlji. U 1996. godini registrovano je 230.000 penzionih planova 401 k, sa 34,935.000 članova. Ovi penzioni planovi pojavljuju se u gotovo svim privrednim sektorima, a najviše u proizvodnji, finansijama i trgovini, u kojima ih većina preduzeća obezbjeđuje za svoje zaposlene.

Tabela 25. Najznačajnije karakteristike 401 k planova, 1996.Broj planova 230.000Ukupno participanata (u 000) 34.495Broj aktivnih participanata (u 000) 30.843Ukupna aktiva (u milionima $) 1.061.493

Izvor: United States Department of Labor, Pension and Welfare Benefits Administration, Abstract of the 1996th Form 5500 Anual Reports. Private Pension Plan Bulletin No. 9, Winter 1999-2000; Washington. DC, United States Govern-ment Printing Office, 1999.

Grafikon 14. Oblasti u kojima preovladavaju 401 k planovi (u%)

0102030405060708090

Izvor: Alan J. Fishman and Charles V. Creighton; „Do the right thing“ Journal of Accountancy, February 1998, стр. 9.

Poslovneusluge

Finansijskeusluge

Državna služba

Zdravstvena služba

Proizvodnja Trgovina

122


Ovi penzioni planovi svoje ime dobili su po broju člana Zakona o unutrašnjim državnim prihodima (Section 401 of the Internal Revenue Codee). Penzijski planovi 401 k počeli su da se intenzivnije koriste osamdesetih godina prethodnog vijeka i poslodavci danas najčešće svojim zaposlenima predlažu njihovo formiranje, često ih nazivajući i planom redukovanih zarada. Ovi planovi nazivaju se i gotovinskim ili odloženim aranžmanima (cash or deferred arrangments)102 i spadaju u dobrovoljne penzijske aranžmane, jer zaposleni ne moraju u njima da učestvuju.

Penzioni plan poslodavac osniva, uglavnom, u saradnji s bankom ili osiguravajućim društvom, koji kreiraju različite investicione opcije. Najvažnija karakteristika 401 k plana sastoji se u tome što se prinosi ostvareni na investiranje ne smatraju dohotkom sve do njihovog podizanja s individualnog računa. Izdvajanjem u 401 k plan zaposleni smanjuje poresku osnovicu. Na primjer, ako zaposleni ostvaruje zaradu od 25.000 novčanih jedinica i izdvoji 5.000 za 401 k plan, osnovica za obračun poreza na dohodak iznosi 20.000. Pri tome, osnovica od 20.000 novčanih jedinica predstavlja osnovu za obračun poreza po osnovu socijalnog osiguranja. Većina poslodavaca koji zaposlenima nude 401 k plan uplaćuju i dodatne doprinose. Težnja poslodavca je, zapravo, da od preduzeća stvori mjesto interesatno za zaposlenje, što će mu omogućiti osnovu za izbor kvalitetnih kadrova. Zaposleni zadržava pravo članstva u planu i nakon promjene posla, ali može svoja sredstva transferisati i u drugi 401 k plan kod novog poslodavca, ili da to uradi u okviru IRA (individualnog penzionog računa). Tokom prošle dvije decenije 401 k planovi, čija je osnovna karakteristika da ih osnivaju poslodavci, postali su značajan dio privatnog penzijskog sistema u SAD, a njihova popularnost je u porastu.

102. Boyko Nicholas, Egrin M. Stuart, Homa Andrew, Levine J. Marsha, Tromblay Daniel; .Life and Health Insur-ance-Principles and Practice, Dearborn Financial Publishing, 1996, str. 163.

123


Grafikon 15. Aktiva i broj participanata u 401 k planovima.

Izvor: Butler J. Stephen, Decision-maker's Guide to 401 (k) Plans, Berreft-Koehler Publishers, San Francisco, 1995, str. 3.

Prednost zaposlenih koji uplaćuju doprinose u svoj 401 k penzijski plan je ogromna u odnosu na njihovu drugu mogućnost, da taj novac potroše. Inače, drugu mogućnost koristi određeni broj zaposlenih, ne misleći pretjerano na svoje „penzionerske dane“.103 Na primjer, ukoliko zaposleni od svoje zarade mjesečno izdvaja 200 $ i troši ih (van potrošnje u cilju zadovoljenja egzistencijalnih potreba) u periodu od 25 godina, potrošiće ukupno:

132$ h 25 godina h 12 mjeseci = 39600$

U praksi se često dešava da se preduzeća spajaju u veću korporaciju (kupovinom i sl.), što navodi zaposlene na razmišljanje o daljem funkcionisanju njihovih 401 k planova. Uglavnom postoji nekoliko situacija koje se u ovom slučaju mogu desiti u vezi sa penzijskim planom koji sponzoriše poslodavac.104

103. Butler J. Stephen; Decision-maker’s guide to 401(k) plans, Berreft-Koehler Publishers, San Francisko, 1995, str. 15, 16.a .104. www.doiserbia.nb.rs - Tatjana Rakonjac-Antić, Ekonomski anali, br. 162.

Godina

Broj participanata Imovina

bilion

i $

milio

ni za

posle

nih

124


1. U slučaju da kupac preduzeća ima u okviru svoje korporacije druge poslovne jedinice koje su pokrivene jedinstvenim penzijskim planom, i preduzeće zaposlenog koje je pripojeno može zatražiti da mu se omogući korišćenje takvog plana. Sredstva doprinosa sa starog 401 k računa najvjerovatnije će biti transferisana u novi plan.

2. Može se pojaviti i šansa da kupac preduzeća preferira da svaka od poslovnih jedinica zadrži svoj sopstveni penzijski program tako da zaposleni zadržava svoj stari 401 k plan, bez izmjena ili sa izuzetno malim izmjenama.

3. Novi vlasnik preduzeća može odlučiti da ograniči 401 k plan zaposlenog, naročito ako druge poslovne jedinice ne posjeduju svoje posebne penzijske planove. U ovom slučaju, zaposleni može sačuvati status odloženog oporezivanja ukoliko tekući 401 k administrator transferiše sredstva direktno u IRA.

Najveća razlika između 401 k plana i regularne penzije (regular pension koja se često naziva defined benefit plan) je u tome što 401 k plan pruža mogućnost za više kontrole zaposlenih nad penzijskim ulogom.

Zaposleni koji učestvuju u 401 k penzijskom planu i penzionišu se, imaju četiri mogućnosti:105

1. podizanje novčanog iznosa odjednom, u obliku paušalne sume;

2. sredstva sa tog penzijskog računa mogu se tretirati kao doživotna penzija;

3. može se ostaviti dio novca ili sav novac u taj penzijski plan;

4. ulaganje u potpunosti salda tog penzijskog računa u IRA penzijski račun.

Penzijski plan 401 k ima više pozitivnih karakteristika:

1. pored doprinosa/premije zaposlenih postoje i dodatni doprinosi/premije poslodavaca;

105. www.scribd.com

125


2. doprinosi/premije i zaposlenih i poslodavaca imaju povoljan poreski tretman;

3. dozvoljeno je pozajmljivanje sa penzijskog računa i sl.

U najvećem broju 401 k planova zaposleni može da prestane da uplaćuje doprinose na taj račun ukoliko je njegov budžet oskudan i više nije u mogućnosti da izdvaja određena novčana sredstva za štednju. Ukoliko zaposleni ispunjava uslove za podizanje novca sa računa, taj novac može podići bez obzira na to što nije nastavio dalje sa uplatama. U osnovi postoje samo tri načina da zaposleni povuče novac sa svog 401 k računa, kao što su:

1. kada napuni 59,5 godina tj. kada se završi njegov radni vijek na radnom mjestu,

2. ukoliko zaposleni navede specijalne razloge za povlačenje novca sa računa odobrene prilikom definisanja penzijskog plana i

3. u zavisnosti od pravila dotičnog plana zaposleni može pozajmljivati sredstava sa svog računa.

Ukoliko povuče sredstva sa svog računa prije definisanog perioda, zaposleni je obavezan da plaća porez na dohodak, ali i 10% penala na iznos koji ostaje poslije plaćenog poreza zbog ranijeg izlaska iz plana. Često se koristi mogućnost pozajmljivanja koja je isplativija od podizanja novca prije isteka roka, a što je praksa u gotovo svim 401 k planovima. Pozajmice se dozvoljavaju samo u specifičnim situacijama (kupovina kuće ili školovanje djece), jer manipulacija pozajmicama podiže administrativne troškove održavanja fonda, ali može i da ugrozi osnovnu svrhu njegovog postojanja.

Osiguranik može povući i novac koji je uplaćivao na njegovo ime poslodavac. Najčešće egzistiraju dva raspoloživa programa „ovlašćenja“ (vesting) i to:

1. ovlašćenje koje se odjednom dobija (cliff vesting) - nakon 5 godina stiče se pravo podizanja cijelog iznosa koji je uplatio poslodavac;

2. postepeno ovlašćenje (graded vesting) - nakon 3 godine osiguranik stiče pravo na povlačenje 20% sredstava, nakon

126


4 godine 40%, nakon 5 godina 60%, nakon 6 godina 80% i nakon 7 godina 100%.

Tabela 26. Programi ovlašćenja za penzijske planove sponzorisane od strane poslo-davaca

1.Ovlašćenje koje se odjednom dobija („cliff vesting“)

Godine usluga (radnog staža)

Procenat ovlašćenja

1 02 03 04 05 100

2.Postepeno ovlašćenje(„graded vesting“)

Godine usluga (radnog staža)

Procenat ovlašćenja

1 02 03 204 405 606 807 100

Izvor: Nicholas Boyko, Egrin M. Stuart, Andrew Homa, J. Levine. Marsha, Tromblay, Daniel. Life and Health Insur-ance-Principles and Practice., Dearborn Financial Publishing, 1996, str. 160.

Metode za determinisanje radnog staža osiguranika primjenjuju se na slijedeća dva načina:

• godina radnog staža - zaposleni je radio 1 godinu ako je ostvario najmanje 1000 radnih časova;

• proteklo vrijeme - računa se od dana zaposlenja do napuštanja posla.

Zakonom je propisano da svi poslodavci koji osnivaju 401 k planove za svoje zaposlene moraju proći određene diskriminacione testove (discrimination tests), na osnovu kojih će se pokazati da zaposlene sa nižim zaradama neće diskriminisati radnici koji više zarađuju. Ukoliko se testira i rezultati budu negativni, 401 k plan

127


biće diskvalifikovan, a svi njegovi učesnici izgubićee prednosti koje su po toj osnovi imali i preduzeće će morati platiti određene penale.

Najčešće se u praksi koriste tri diskriminaciona testa i to:106

- prosječnog procentualnog doprinosa (Average Deferral Percentage - ADP),

- vrha (“Top Heavy Test”),

- pokrića (“Coverage Test”).

Osnovni „diskriminacioni test“ koji se odnosi na 401 k plan je ADP. Ovim testom (ukoliko se pokaže pozitivan), garantuje se da su doprinosi slabije plaćenih zaposlenih u realnom odnosu sa doprinosima zaposlenih koji imaju visoke zarade. Prije nego što se ADP test kompletira, neophodno je u preduzeću identifikovati zaposlene koji imaju visoke zarade (Highly Compensated Employees - HCE). Poslije identifikacije zaposlenih sa HCE, obavlja se identifikacija ostalih zaposlenih koji spadaju u grupu zaposlenih sa zaradama koje nisu visoke (Non highly compensated employee - NCHE). Na osnovu određenog pojedinačnog procentualnog doprinosa zaposlenih određuje se grupni prosječni procentualni doprinos.

Tabela 27. Zaposleni u kategoriji HCE

Zaposleni Zarada Doprinos u $ Procentualni doprinosi

А 15.000 $ 1.500 $ 10%B 20.000 $ 1.000 $ 5%C 20.000 $ 0 $ 0%D 30.000 $ 600 $ 2%E 30.000 $ 2.400 $ 8%F 40.000 $ 2.000 $ 5%

Ukupno: - - 30%Izvor: Dr Tatjana Rakonjac - Antić, Ibidem, str. 23, 24.

106. tephen J. Butler; ”The Decision-makers Guide to 401(k) Plans”, Berrett-Koehler Publishers, San Francisko, 1995, str. 22, 23.

128


Na osnovu podataka iz tabele 26, NCHE prosječni doprinosi iznose 5% (30% / 6 zaposlenih).

Drugi diskriminacioni test koji se koristi je tzv. top-heavy koji se često naziva i test nestabilnosti. Plan 401 k je nestabilan ukoliko se ključni zaposleni mogu svrstati u 4 kategorije:107

1. svi zaposleni čija godišnja zarada prevazilazi 60.000 $ u 1995. godini;

2. svaki od 10 zaposlenih koji je vlasnik najvećeg procentualnog dijela preduzeća, ali iz ove kategorije neophodno je isključiti one koji nisu vlasnici više od 0,5% preduzeća i čija godišnja zarada ne prelazi 30 000 $;

3. svi zaposleni koji su vlasnici više od 5% preduzeća bez obzira na godišnju zaradu;

4. zaposleni koji su vlasnici više od 1% preduzeća i čija godišnja zarada prelazi 150 000 $, na svom računu imaju više od 60% cjelokupne aktive plana.

Testom pokrića (coverage test) provjerava se da li u okviru 401 k plana postoji zadovoljavajuća proporcija zaposlenih. Na primjer, zaposleni koji ne doprinose u 401 k plan (sezonski radnici) mogli bi posredno uticati na formiranje nižih prosječnih doprinosa i zaposleni koji nemaju visoke zarade i zaposlenih koji imaju visoke zarade, tako da većina preduzeća isključuje iz obračuna one kategorije zaposlenih koje bi mogle uticati na neravnotežu u samom planu, a nisu članovi plana.

U domaćoj praksi, kao i kod velikog broja zemalja, izražena je ozbiljna kriza u funkcionisanju penzijskog osiguranja, koja se može prevazići njegovim reformisanjem, tako da penzijski planovi koje sponzorišu poslodavci zauzmu značajnu poziciju.

107. www.doiserbia.nb.rs - Tatjana Rakonjac - Antić, Ekonomski anali, br. 162.

129


(2) Penzijski planovi 403 (b)

Penzijski plan 403 b formalno je ime za plan zaposlenih u neprofitnim organizacijama, državama, školama, ministarstvima i sl. Često se naziva i TSA planom (tax-sheltered annity-anuiteti - sa poreskim olakšicama). Doprinosi u plan uplaćuju se redukcijom plata, maksimalno 20 - 25 % od primanja zaposlenog. Veliki broj 403 b planova dozvoljava pozajmljivanje sredstava, u pravilu, do 50 % iznosa na računu zaposlenog. Povrat je u roku od 5 godina, s izuzetkom zajma za kupovinu kuće, kada je dozvoljeni rok za povrat maksimalno 30 godina.

(3) Keogh-ov plan (HR-10)

Keoghov plan (HR-10) je specijalizovana vrsta penzijskog plana za osobe koje samostalno rade ili primaju dodatni dohodak po osnovu zaposlenja u drugoj struci (drugom preduzeću) ili su vlasnici, neakcionarskih, malih preduzeća. Ovaj plan je dobio ime po Eugenu Koeghu, kongresmenu iz Bruklina, koji je predložio njegovu legalizaciju 1962. godine. Sa određenim izuzecima pravila koja se primjenjuju kod kvalifikovanih korporativnih penzijskih planova primenjuju se i kod Koeghovog penzijskog plana.108

Postoji veći broj oblika Koeghovog penzionog plana uglavnom „profit-scharing“ planovi sa unaprijed definisanim iznosom penzione nadoknade. Najčešći tip Koeghovog penzionog plana je „profit-scharing“ u koji pojedinac uplaćuje maksimalno 25% godišnje zarade ili maksimalno 30.000 $. U obračun se uzima manji iznos.

108. Dr Tatjana Rakonjac - Antić, Ibidem, str. 67 .

130


(4) SEP/SIMPLE penzijski planovi

SEP plan (Simplefielde Employee Pension), ili plan uprošćenih penzija predstavlja sporazum prema kojem zaposleni u malom preduzeću (uključujući i samozaposlenog pojedinca) otvara i održava lični račun za penzionisanje na kojem dodatne doprinose uplaćuje i poslodavac.109

SEP planovi su dosta slični IRA računima. To je, u stvari, posebna vrsta IRA računa, sa osnovnom razlikom u visini iznosa godišnjeg doprinosa koji je kod SEP mnogo veći, odnosno 15% od zarade zaposlenog ili 30.000 $ maksimalno godišnje. Ovi planovi uvedeni su 1978. godine. Lako se osnivaju i imaju niske adminstrativne troškove. Upravljanje SEP računima najčešće se povjerava finansijskim institucijama. Zato su pogodni za mala preduzeća jer, pored jednostavnog osnivanja uz minimalne troškove, ne podliježu obavezi izvještavanja. Bitna karakteristika SEP planova je njihova izuzetna fleksibilnost, a omogućavaju poslodavcu da za zaposlene organizuje atraktivan penzioni fond sa zadovoljavajućim nadoknadama, uz niske troškove za poslodavca. Sa stanovišta zaposlenih prednosti ovog plana su sljedeće:

• svi doprinosi koje uplati poslodavac, uplaćuju se u istom procentu za sve zaposlene;

• doprinosi uplaćeni na SEP račun oslobođeni su svih poreskih davanja do podizanja novca s računa;

• mogu imati više investicionih opcija;

• novac uplaćen na SEP račun odmah pripada zaposlenom, odnosno nema postupnog sticanja prava vlasništva (vested).

SIMPLE plan (Savings Incentive Match Plan for Small Emplloyerss) postoji od 1996. godine, s ciljem dodatnog podsticanja štednje za penzionerske dane. Formiraju ga preduzeća sa manje od stotinu zaposlenih. Pri osnivanju ovih planova poslodavci mogu

109. Dr Tatjana Rakonjac - Antić, Ibidem, str. 67

131


izabrati povjereničku finansijsku instituciju, ali i svaki zaposleni može samostalno izabrati finansijsku instituciju. Kao i kod SEP plana, i u okviru SIMPLE planova svi uplaćeni doprinosi mogu se odmah pripisati zaposlenom.

(5) Individualni penzijski račun

Individualni penzijski račun (IRA - Individual Retirement Account) može otvoriti svaki pojedinac koji ostvaruje zaradu. Kreiran je 1974. godine i predstavlja, možda, i najpopularniju vrstu penzionog plana u SAD. Zavisno od toga da li je pojedinac već obuhvaćen penzionim planom koji sponzoriše poslodavac, iznosi doprinosa za IRA račun u potpunosti ili djelimično oduzimaju se od tekućeg dohotka pojedinca. Pojednici koji nemaju penziono osiguranje, kroz plan koji sponzoriše poslodavac mogu uplaćivati sredstva na IRA račun, maksimalno 2.000 $, što će im, naravno, smanjiti poresku osnovicu. Suma doprinosa koji se mogu tretirati kao odbitna stavka od poreske osnovice zavisi od visine zarade, što znači da pojedinci s visokim zaradama koriste minimalno umanjenje poreske osnovice, ili je ne koriste uopšte. Ipak, nezavisno od visine zarada, prihodi koji se ostvare na uložene doprinose u IRA plan oslobođeni su poreza sve do podizanja sredstava sa računa.

Tabela 28. Individualni penzijski računi (IRA)RA Contribution LimitsYEAR AGE 49 & BELOW AGE 50 & ABOVE2002-2004 $ 3,000 $ 3,5002005 $ 4,000 $ 4,5002006-2007 $ 4,000 $ 5,0002008 $ 5,000 $ 6,0002009 $ 5,000 $ 6,0002010 $ 5,000 $ 6,0002011 Indexed to InflationIzvor: www.doiserbia.nb.rs

132


Najveći broj članova IRA plana ne povlače sredstva do navršetka 59,5 godina starosti da bi izbjegli penale u iznosu od 10 % koje naplaćuje IRS (Internal Reveny Service - Služba unutrašnjeg državnog prihoda). Plaćanje penala ne važi u slučaju smrti (sredstva naplaćuje unaprijed određen nasljednik) ili trajne nesposobnosti za rad, dok su u svim ostalim slučajevima penali rigorozni, što ukazuje na cilj IRA računa da se stvara akumulacija za penzionerske dane, za sve kategorije zaposlene populacije. IRS ne dozvoljava pozajmljivanje sredstava sa IRA računa, niti da se IRA račun koristi kao garancija za dobijanje zajma, što je njegov nedostatak u odnosu na druge račune. Sredstva sa IRA računa mogu se investirati u: zajedničke fondove, akcije, obveznice, bankarsku štednju, depozitne certifikate, državne obveznice, itd.

Novi tip IRA računa je RothIRA koji je uspostavljen 1997. s ciljem unapređenja štednje pojedinaca s malim i srednjim zaradama, a dobio je naziv po Senatoru Vilijamu Rotu Mlađem (William V. Roth Jr). Maksimalni godišnji iznos doprinosa na Roth IRA računu je 2.000 $.

Ukoliko pojedinac napusti jednog poslodavca i zaposli se kod drugog, ili želi da sredstva sa jedne vrste IRA računa prebaci na drugu, koristi RothIRA račun (račun sa preusmjerenim sredstvima).

Doprinosi na RothIRA računu se ne oduzimaju od poreske osnovice, ali se sredstva akumulirana na njima mogu povlačiti i prije navršetka 59,5 godina starosti. Svi najčešće korišćeni privatni penzioni planovi u SAD imaju svoje prednosti i nedostatke, u zavisnosti od karakteristika pojedinca koji bi trebalo da pristupi nekom od njih. Pri pristupanju određenom planu, pojedinac treba sagledati karakteristike svih planova. Planovi 401 k imaju dodatne doprinose poslodavaca, te pojedinac može investirati 10.000 $, dok IRA plan investira maksimalno 2.000 $. Kod 401 k plana doprinosi se automatski skidaju sa platnog računa pojedinca, a kod IRA plana ne. Povlačenje sredstava sa računa je olakšano kod 401 k plana, dok kod IRA nije, te ovaj račun ne uživa uvijek zaštitu od kreditora. Najbolje rješenje je, po svemu sudeći, kombinacija više

133


tipova penzionih planova. Odlična situacija za pojedinca, ukoliko mu to visina prihoda dozvoljava, jeste otvaranje privatnog penzionog, obično 401 k računa i dodatnog privatnog penzionog računa, na primjer, IRA.

U RS i FBiH, zakonima o dobrovoljnim penzijskim fondovima i planovima, propisuje se obaveza donošenja pravilnika o načinu otvaranja, vođenja registra prenosa sredstava i davanja izvoda sa individualnog računa člana dobrovoljnog penzijskog fonda.110

Registar obuhvata individualne račune članova fonda, koji sadrži slijedeće podatke:111

• lično ime, ime jednog roditelja i prezime, te JMB člana, a za nerezidenta - broj putne isprave, datum rođenja, pol i državljanstvo,

• mjesto prebivališta i adresu člana,

• datum i osnov sticanja svojstva člana (ugovor o članstvu, ugovor o penzijskom planu, akt o nasljeđivanju),

• datum i osnov prestanka članstva,

• datum pristupanja člana u penzijski plan,

• datum istupanja iz penzijskog plana,

• ime, ime jednog roditelja, prezime, te JMB obveznika uplate – fizičkog lica,

• mjesto prebivališta obveznika uplate – fizičkog lica,

• naziv, mjesto, adresa sjedišta, te jedinstveni identifikacioni broj obveznika uplate – pravnog lica, a za pravno lice nerezidenta – broj iz registra privrednih društava u zemlji iz koje je pravno lice,

• lično ime i prezime ovlašćenog lica, te ime i prezime lica za kontakt obveznika uplate – pravnog lica,

110. Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima, Pravilnik, član br. 1 - (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/05, 01/06 i 64/06). 111. Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima, Pravilnik, član br. 1 - (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/05, 01/06 i 64/06).

134


• mjesto prebivališta obveznika uplate - fizičkog lica,

• naziv, mjesto, adresa sjedišta, te jedinstveni identifikacioni broj obveznika uplate - pravnog lica, a za nerezidenta - broj iz registra privrednih društava u zemlji u kojoj mu je sedište.

• ime i prezime ovlašćenog lica, te ime i prezime lica za kontakt obveznika uplate - pravnog lica,

• broj individualnog računa člana,

• iznos i datum pojedinačnih uplata penzijskih doprinosa člana,

• ukupan broj obračunskih jedinica u svojini člana fonda evidentiranih na njegovom individualnom računu,

• datum pretvaranja uplaćenih penzijskih doprinosa u obračunske jedinice,

• vrijednost obračunske jedinice na dan pretvaranja,

• podatke o programiranoj isplati i

• podatke o korisniku sredstava u slučaju smrti ako ga je član fonda naveo/odredio.

Broj i vrijednost obračunskih jedinica koje se evidentiraju na individualnom računu člana fonda, nadležno društvo za upravljanje svakodnevno obračunava na slijedeći način:112

a) penzijski doprinosi koje je uplatio član ili obveznik uplate, kao i sredstva koja su prenesena iz drugog fonda, dodaju se na stanje na individualnom računu člana, a broj obračunskih jedinica po toj transakciji izračunava kao decimalni broj (sa pet decimala) dobijen dijeljenjem iznosa transakcije s vrijednošću obračunske jedinice koja je izračunata na način iz stava 2. ovog člana;

b) sredstva koja se prenose drugom fondu, kao i stvarni troškovi prenosa i isplaćena sredstva, oduzimaju se od stanja na individualnom računu, a broj obračunskih jedinica

112. Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima, Pravilnik, član br. 1 - (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/05, 01/06 i 64/06).

135


po toj transakciji izračunava se kao decimalni broj (s pet decimala) dobijen djeljenjem iznosa transakcije s vrijednošću obračunske jedinice koja je izračunata na način iz stava 2. ove tačke;

c) uplaćeni doprinosi i sredstva prenesena iz drugog fonda, odnosno nalozi za isplatu koje je kastodi banci113 dostavilo društvo za upravljanje do 24:00 časa svakog radnog dana pretvaraju se u obračunske jedinice, odnosno konvertibilne marke, prema vrijednosti obračunske jedinice koja je obračunata za taj dan;

d) vrijednost obračunskih jedinica društvo za upravljanje fondom objavljuje na način propisan članom 55. Zakona o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima i odgovarajućim pravilnikom Agencije za osiguranje Republike Srpske, kojim se bliže uređuje način izračunavanja i objavljivanja podataka o obračunskoj jedinici.

113. Zbog nepostojanja adekvatnog izraza u našem jeziku pojam kastodi poslovi preuzet je iz strane termi-nologije, označava “brigu, čuvanje, staranje (o hartijama od vrijednosti)”- custody.

137


5. METODI, MODELI I IZVORI FINANSIRANJAPIO FONDOVA U SVIJETU

5.1. Metodi i modeli finansiranja PIO

Problemi finansiranja starosne penzije su veoma složeni. Analitičari ove oblasti izražavaju različita mišljenja u vezi sa pravilnošću primjene jednog od osnovnih principa finansiranja penzija - preraspodjelom tekućih sredstava, ili dopunskim kapitalizovanjem iznosa.

Ono u čemu se svi slažu jeste to da su, u stabilnim uslovima, oba ova modela finansianja određenog nivoa prava podjednako skupa. Primjena svakog od ovih metoda polazi od potrebe da su jednaki iznosi sredstava. Ovaj argument može biti korišćen u teorijskim raspravama, mada za rješenje praktičnih problema odlučujući značaj imaju suštinske razlike među ovim modelima. Svaki od ovih modela ima svoje dobre strane i nedostatke.

Socijalnopolitičke prednosti modela finansiranja penzijskog osiguranja na račun tekućih iznosa sastoje se u pružanju mogućnosti za isplatu penzije odmah i može biti korišćen prema licima pretpenzijskog uzrasta i penzionera.

Ekonomske prednosti ovog modela ogledaju se u obezbjeđenju zaštite od inflacije. Pri tome, finansiranje starosnih penzija na račun tekućih uplata javlja se kao jedinstveni efikasni oblik zaštite od svih vidova inflacije. Međutim, u principu, ekonomisti dopuštaju mogućnost prilagođavanja prema stabilnoj inflaciji i pri korišćenju metoda pune kapitalizacije, uzimajući je u obzir pri obračunu neophodnog kapitala za finasiranje starosne penzije. Mada neočekivane izmjene dinamike inflacije mogu znatno umanjiti realnu vrijednost akumuliranog kapitala. Čak i naknadni rast kamatnih stopa dozvoljava da se kompenzuju takvi gubici samo u dužem vremenu. Na taj način, u krajnjoj mjeri, u prelaznim periodima problemi s finansiranjem penzija biće neizbježni.

138


Često se ispoljava još jedan nedostatak modela finansiranja penzijskog osiguranja na račun tekućih uplata. Tada penzije, u krajnjem slučaju, zavise od efikasnosti sprovođenja zakonske politike iz ove oblasti.

Prednosti modela finansiranja penzija posredstvom kapitalnih ulaganja, odnosno kapitalno zasnovanih fondova, sastoje se u tome što se saglasnost među razmjerama iznosa i razmjera penzije, koji je ustanovljen osiguravajućim zakonodavstvom, u znatnoj mjeri, obezbjeđuje saglasnošću finansijskih investicija i očekivanih prihoda. Na taj način, u „normalno“ vrijeme uvijek postoje sredstva za finansiranje penzija. Druga prednost ovog principa je u tome što akumulirani kapital može pogodovati ekonomskom rastu.

Nedostatak modela finansiranja penzija posredstvom akumuliranih (kapitalizovanih) sredstava je u tome što on ne daje mogućnosti da se brzo reaguje pri pojavljivanju socijalno-političke neophodnosti, pošto je za akumuliranje finansijskih sredstava neophodno duže vrijeme. Drugi nedostatak ovog sistema je direktna zavisnost između akumuliranog kapitala za obezbjeđenje sredstava u starosti i koncentracije ekonomske vlasti, što povlači za sobom određene probleme tržišne ekonomije.

Posljednjih godina proširuje se potreba za većim korištenjem modela finansiranja starosnih penzija putem kapitalizovanih sredstava, što je povezano s rastom finansijskog tržišta i tržišta kapitala osamdesetih godina XX vijeka.

5.1.1. Američki model

Američki model zasnovan je, uglavnom, na ličnom penzijskom osiguranju. Ovaj model funkcioniše, osim SAD, u nekim zemljama Latinske Amerike i u Portugaliji. U SAD funkcionišu državni i privatni penzioni sistemi. Akumulirana sredstva u penzionim fondovima služe kao jedan od glavnih izvora investicija u ekonomiji.

Raspodjelni sistem u SAD je standardni: penzioneri dobijaju novac zaposlenih, koji uplaćuju doprinose u odgovarajuće fondove.

139


Ovaj model sukcesivno funkcioniše na državnom nivou. Iznos penzijskog doprinosa u SAD je 10,7% i njega plaćaju na jednake dijelove kompanije i zaposleni radnici.114 Kapitalni penzijski sistemi u SAD stvaraju se na investicionim mehanizmima. Penzijske rezerve investiraju se u državne papire od vrijednosti, akcije korporacija, dioničarske (akcionarske) fondove i privatne penzione programe. Državni programi obezbjeđuju se činovnicima. Finansijski izvori za njih su godišnja sredstva država i investicioni prihodi takvih fondova. Ostali građani akumuliraju sebi dopunsku penziju u nedržavnim fondovima, koji se stvaraju u mjestu rada. Osim toga, svaki Amerikanac ima pravo da otvori (posjeduje) sopstveni penzijski račun u bilo kom penzijskom fondu, stvorivši tim još jedan izvor prihoda za stare dane. Na taj način Amerikanci obezbjeđuju sebi tri oblika penzije: državnu, privatnu u mjestu rada i privatnu individualnu penziju.

5.1.2. Evropski modeli

Evropski model penzijskog sistema zasniva se na iskustvu Njemačke. Ovaj model sjedinjuje nekoliko posebnih sistema koji se razlikuju po kategorijama osiguranih lica, principima finansiranja i davanju usluga i pomoći, kao i po nivou predložene zaštite. To je sistem koji se sastoji iz tri nivoa.

U prvi nivo ulaze penzije obavezne za određene grupe stanovništva: penzijsko osiguranje za radnike i službenike; penzijsko osiguranje činovnika; penzije za zemljoradnike; obavezno penzijsko osiguranje za lica slobodne profesije.

Drugi nivo penzijskog sistema su penzijske isplate, dopunjene u odnosu na obaveze, koje se ostvaruju po inicijativi poslodavca.

Treći nivo penzijskog osiguranja odnosi se na samostalno akumuliranje i investicije građana u finansijskim institucijama.

114. Avramović N., Reforme socijalne pomoći u SAD i njihovi efekti, Zbornik radova VI, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2004.

140


U penzijskim sistemima evropskih zemalja obavezno je penzijsko osiguranje utvrđeno zakonom. Pri tome, visina penzije je individualna za svakog osiguranika. Ona zavisi od veličine zarade i od dužine osiguranja datog lica u sistemu. Pri obračunavanju penzije u Njemačkoj rukovodi se i savremenim iznosom zarade da ne bi akumulirane isplate bile obezvrijeđene. Za akumulirana sredstava redovno se vrši indeksacija. Penzijske sisteme evropskih država takođe država dopunski finansira, što čini 1/5 svih penzijsko akumuliranih sredstava. U tim penzijskim sistemima osnovnu ulogu ima raspodjelni mehanizam.

5.1.3. Čileanski model

Penzijska reforma u Čileu obično se uzima kao etalon pravilnog finansiranja penzija. Osnova čileanske reforme je postala zamjena starog principa obračuna penzija sa garantovanom državnom isplatom i uvođenje obaveznog kapitalnog osiguranja zaposlenih.115 Tačnije rečeno, čileanski model podrazumijeva dva podsistema penzijskog osiguranja i to:

- javnog i

- privatnog.

Zaposleni podliježu obaveznom osiguranju i dužni su da uplaćuju 10% od svoje zarade u penzijske fondove.116 Radikalno u ovom modelu je to da novozaposleni ne mogu biti učesnici javnog penzijskog osiguranja, a već zaposlena lica mogla su da biraju između ova dva podsistema. Dozvoljena je mogućnost da zaposleni uplaćuju i dodatne doprinose u iznosu od najviše 10% od zarade koja se oslobađa oporezivanja. Pri odlasku u penziju, radniku se predlaže izbor: doživotna penzija, isplate u toku određenog vremena ili (pri određenim uslovima) jednokratna isplata. Iznose u fond ne uplaćuje poslodavac, već radnik. Fondovi, za ovu svrhu, investiraju akumulirane osiguravajuće iznose na tržištu kapitala. Ako se investiciona politika fondova pokaže neefikasnom, tada rizik preuzima država.

115. Grupa autora, Čileansko iskustvo, Mate, Zagreb, 1993. godine. 116. Banco Central de Chile, Ekonomski i društveni pokazatelji, 1960-1989. godine.

141


Ipak, u čileanskom sistemu ima i jedan problem. Neki radnici nisu u mogućnosti da mjesečno uplaćuju u penzijske fondove. Zato dio čileanskih penzionera živi na ivici bijede.

5.1.4. Švedski model

Model penzijskog sistema u Švedskoj, koji je prihvaćen 1998. godine, zasnovan je na principu „zamišljenog doprinosa”. Osnovne državne penzije i dalje ostaju na principu PAYG finansirane iz doprinosa za socijalno osiguranje u visini od 16%. Iako se tih 16% iskoristi za tekuću isplatu penzija, socijalno osiguranje otvara fiktivni individualni račun pomoću koga se prati uplata doprinosa jednako kao da se radi o „realnom” fondu. Naime, za svaki kumulativni račun svakog radnika zaračunava se fiktivna kamatna stopa, koja odražava procenat rasta zarada. Do momenta penzionisanja penzioner će akumulisati fiktivnu sumu sredstava, a rezultat je penzija izračunata na osnovu visine akumulacije i podataka o očekivanom životnom vijeku sadašnje generacije penzionera i projekcijama stope ukupne proizvodnje u budućem vremenu. Korisnik ima mogućnost da izabere vrijeme penzionisanja, a, shodno tome, utvrđuje se i visina penzije.

5.2. Izvori finansiranja PIO

U svim zemljama u tranziciji, koje su reformisale penzijski i invalidski sistem, zadržano je, u većem ili manjem obimu, finansiranje po osnovu generacijske solidarnosti. Za ovaj vid, ili prvi nivo penzijskog osiguranja i dalje će biti dominantna sredstva koja se prikupljaju u specijalno nemijenjenim fondovima u državnom budžetu. Zato će porezi i doprinosi biti jedan od izvora finansiranja osnovnog penzijskog osiguranja. Pošto ima prvenstvo u cjelokupnom odlučivanju i strateškom planiranju kako za penzijski tako i za druge društvene sektore, država je glavni akter u finansiranju oblasti osnovnog penzijskog osiguranja. Najnovije tendencije u preuzimanju državne uloge u finansiranju osnovnog penzijskog osiguranja ukazuju na procese tranzicije u velikom broju zemalja.

142


Doprinosi povezani sa visinom zarade, kao i korist koju stiču osiguranici, ravnomjerno je raspoređena i zato doprinosi imaju izvjesnu prednost nad porezom, a i lakše se plaćaju. Od doprinosa se formiraju, između ostalih, i fondovi socijalnog (penzijskog) osiguranja, iz kojih se onda finansiraju društvene djelatnosti. Prema tome, penzije obaveznog sistema osiguranja finsiraju se iz doprinosa po osnovi „generacijske solidarnosti“, što pedstavlja prvi nivo. Pri tome, penzije za posebne kategorije finansiraju se iz državnog budžeta. Na prijedlog Svjetske banke, planira se uvođenje fundiranog sistema finansiranja, što predstavlja drugi nivo.

Investicioni fondovi su nebankarske finansijske organizacije koje predstavljaju institucionalne investitore, čija je osnovna djelatnost da pružaju usluge portfolio menadžmenta. S obzirom da nit svog nastanka vezuju za upravljanje investicijama u hartije od vrijednosti, u svom poslovanju povlače sredstva manjih117, 118 individualnih investitora kojima za uzvrat emituju potvrde o učešću u finansijskoj aktivi fonda. Tako ostvarene prilive, investicioni fondovi investiraju na globalnom finansijskom tržištu u hartije od vrijednosti, stvarajući na taj način diversifikovani investicioni portfolio.

Pošto investicioni fondovi formiraju svoj početni kapital na taj način što emituju akcije, što predstavlja veoma obiman posao, neophodno je angažovanje za to renomiranih banaka ili osiguravajućih kompanija.

Iskustva u ovim aktivnostima pokazuju da razvoj investicionih fondova treba provesti organizovano i hitno.119 Decenija i više u kašnjenju za zemljama postsocijalističkog režima treba da se iskoristi kako bi se izbjegle njihove greške. Naravno, od zakonom determinisane i organizovane pojave investicionih fondova korist treba da ima sveukupna ekonomija. Finansijski sistem koji posjeduje razvijenu infrastrukturu i liberalno tržište, po pravilu, lakše privlači strane portfolio investicije. U buduće se može očekivati saradnja investicionih fondova (kada se pojave)

117. Bejaković P., Iskustva i poruke reformi mirovinskog sustava u tranzicijskim zemljama, Financijska teorija i praksa, 2/2002, Institut za javne financije, Zagreb, 2002. 118. Stručni časopisi za trgovinu i bankarstvo, Beograd, XXVIII-I 96, novembar-decembar 2003. 119. Mishin S.F., Financial Markets and Mnstitutions, Pearson, Addision Wesley, 2000.

143


sa privatnim penzijskim fondovima. Tada bi fondovi trebalo da omoguće dodatni penzijski prihod tako što bi se individualni penzijski računi investirali u investicione fondove. Takođe, pretpostavlja se i preuzimanje tradicionalnih tržišta osiguravajućih kompanija u domenima, prije svega, životnog, ali i drugih oblika osiguranja, kao što je zdravstveno, ali i drugi oblici socijalne zaštite.

Značaj institucionalnih investitora, posebno investicionih fondova, ogleda se, prevashodno, u njihovom sve većem učešću u finansijskim aktivama zemalja sa razvijenim finansijskim tržištem. Praćenje savremenih trendova mora domaćoj ekonomiji da bude među najvažnijim ekonomskim ciljevima. Konkurentnost fondova ogleda se u prelasku štednje iz klasičnog bankarskog u institucionalno, prije svega, zbog većih prinosa koje fondovi mogu da pruže svojim vlasnicima. Pri tome, preduslov za nesmetani rad fondova jeste razvijeno, zdravo, konkurentno i slobodno finansijsko tržište.

Domaće finansijsko tržište, koje je još u povoju i ne poznaje mnoge finansijske instrumente, moglo bi da podrži rad institucionalnih fondova, ali nedostaju institucionalni zakonski okviri, bez kojih se ne može očekivati formiranje ovih institucija.

145


6. SVJETSKA ISKUSTVA U AKTUARSKOJ OCJENI FINANSI-JSKOG POLOŽAJA PENZIJSKOG FONDA

6.1. Problemi aktuarskog računa po penzijskim shemama

Po metodama finansiranja, penzijske sheme se dijele na solidarne i kapitalne/akumulirane. Kod solidarnih penzijskih shema novčana nadoknada se finansira na račun uplata zaposlenih, dok kod akumuliranih shema buduće penzije radnika finansiraju se na račun formiranja rezervi iz njihovih sopstvenih uplata. Uplate se obično ostvaruju u obliku odbijanja od zarađene plate i mogu biti obavezne i dobrovoljne. U svjetskoj praksi postoji, takođe, veliki broj različitih varijanti mješovitih penzijskih shema, koje sadrže u sebi i raspodjelni i akumulacioni princip.

U kontekstu navedenog, aktuarski računi predstavljaju specifičan vid djelatnosti, čiji su predmeti navedene finansijske sheme/programi, koji izazivaju te ili druge obaveze neodređenog budućeg obima. To su, dijelom, osiguravajuće ili penzijske obaveze. Neophodnost za aktuarskim računima pojavljuje se u vezi s rizikom ispunjavanja tih obaveza.

Kod penzijskog osiguranja veoma je važno predvidjeti i uplate i isplate sredstava iz penzijskog fonda. Zato penzijski fondovi redovno provode aktuarsko ocjenjivanje na osnovu koga se zaključuje da li je određeni penzijski fond sposoban da odgovori svojim obavezama, prije svega, prema penzionerima i aktivnim učesnicima penzijskog osiguranja.120

Aktuarski proračuni i modelovanje penzijskih shema kao i ocjene finansijskog stanja penzijskih fondova kako obaveznog penzijskog osiguranja tako i sistema akumulacije kapitala realizuje se u današnje vrijeme obično pomoću računara u vidu programa (na primjer, Visual Basic Application).

120. Rakonjac - Antić T., „Dobrovoljno penzijsko osiguranje - Aktuarska i finansijska analiza”, Ekonomski fakultet Beograd, 2004, str. 87.

146


Program obično uključuje tri modula:

modul pripreme početnih podataka;

računski modul, koji se sastoji iz:

• bloka prihoda i

• bloka rashoda penzijskog sistema;

modul izlaznih informacija (rezultujući modul), koji uključuje:

• blok formiranja (svođenja) balansa sistema penzionog osiguranja (rezultujući dio),

• blok grafičke interpretacije izlaznih parametara i

• blok-sistem arhivacije i čuvanja podataka.

Da bi se aktuarski računi uopšte mogli primjenjivati, potrebna je aktuarska baza, pod kojom se podrazumijeva sveukupnost početnih podataka koji su dobijeni za ispunjenje tih obaveza.

„Spoljašnji” podaci za aktuarski model sistema penzijskog osiguranja su demografske i makroekonomske prognoze, koje treba, imajući u vidu mogućnosti njihovog predstavljanja u različitim oblicima/formama, nužno obraditi u prethodnoj pripremi radi daljeg korišćenja u računu.

Dugoročne demografske prognoze, razrađene s korišćenjem specijalnih demografskih modela, uključuju u sebe prognoze tri vida, od kojih svaka sadrži odgovarajuće kategorije stanovništva u intervalu jednogodišnjih uzrasnih grupa, posebno za muškarce i žene. To su prognoze:

• brojnosti stanovništva,

• tržišta rada,

• brojnosti penzionera.

Treba imati u vidu da se svi scenariji dugoročne prognoze brojnosti stanovništva razrađuju s učešćem prognoze o makroekonomskoj situaciji u zemlji i u zavisnosti od primijenjenih

147


hipoteza o tendencijama razvoja ekonomije.

Situacija na tržištu rada okarakterisana je dugoročnom prognozom brojnosti ekonomsko-aktivnog stanovništva (radni kontigent), koja se sastoji iz brojnosti zaposlenog i nezaposlenog stanovništva.

Dugoročna prognoza brojnosti penzionera razrađuje se u saglasnosti sa zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju date zemlje i uključuje broj onih koji dobijaju penziju:

• radnu penziju,

• po osnovu starosti,

• po osnovu invalidnosti,

• po osnovu gubitka nosioca radne penzije (ili hranioca porodice), ili

• po nekom drugom osnovu u zavisnosti od penzijske sheme, tj. programa.

Svaka iz kategorija penzionera sadrži izvještaj o ukupnoj brojnosti penzionera za datu godinu, onih koji su doživjeli do date/naznačene godine, te novih penzionera za datu godinu.

U svjetskoj praksi aktuarski računi sistema penzijskog osiguranja oslanjaju se na vaoma složen ekonomsko-matematički model koji se naziva „model mnogobrojnih stanja“. Takav model dozvoljava da se maksimalno uzmu u obzir osobenosti osiguranja - mogućnost eliminacije iz skupa osiguranih po nekoliko razloga, uključujući različite vidove obolijevanja i smrti nastradalog, kao i mogućnost vraćanja u cjelinu, ili kao rezultat rehabilitacije.

U razvijenim zemljama Zapada, istraživanja u ovoj oblasti vode aktuarske organizacije kao što je, na primjer, Društvo aktuara u SAD.121

121. U Sjevernoj Americi Udruženja aktuara „Society of Actuaries” - SOA i „Csuality Actuaries Socety”- CAS dodjeljuju pro fesionalno zvanje - aktuar osobama koje polože veliki broj ispita. U razvijenim zemljama postoje i fakulteti za aktuarstvo ili usmjerenja na poslijediplomskim i doktorskim studijama vezana za aktuarstvo koji omogućavaju obrazovanje budućih aktuara. (Rakonjac - Antić T., Dobrovoljno penzijsko osiguranje: Aktuarska i finansijska analiza, Ekonomski fakultet Beograd, 2004, str. 81).

148


6.2. Ekonomsko-matematička i aktuarska istraživanja preraspodjelnog penzijskog osiguranja i penzijske reforme

Većina zemalja u tranziciji, kao i one koje su iz ove strukture u posljednje vrijeme dobile status članica EU, imale su ili još imaju preraspodjelni princip penzijske sheme sa nizom specifičnih elemenata, koje je neophodno uzeti u obzir u matematičkim modelima. Prije svega, to se tiče načina obračuna penzija (sistem obaveznih koeficijenata, različite olakšice/beneficije, nelinearnost po stažu, indeksacija i dr.). Perspektiva uvođenja akumulacionog (kapitalnog) elementa u ovu shemu učinila je neophodnim da se stvore matematički modeli i ocjena aktuarskog tipa.

Konstrukcija modela aktuarskog tipa za obezbjeđivanje državne penzije u raspodjelnom mehanizmu je izuzetno složen problem, pošto zahtijeva ocjenu i prognozu mnogih statističkih faktora, a posebno nivoa i strukture zarada, demografskih pokazatelja (broja zaposlenih, broja penzionera različitih grupa), s poželjnim učešćem regionalne diferencijacije, dohodovnosti investicija u budućnosti itd. Osnovni problem koji se ovdje javlja, jeste nedostatak statističke i prognozirane baze. Zato svi modeli neophodno imaju uprošćeni karakter.

U osnovi ovakvih računa leži, između ostalih faktora, prognoza bruto domaćeg proizvoda (BDP), koja čini aktuarske račune veoma zavisnim od tekuće ekonomske sutuacije. Obično poslije kriza predstave o budućem rastu BDP-a bile su bitno izmijenjene u odnosu na optimističkie prognoze, što je povlačilo za sobom izmjene u prognozama PIO. Smatra se da je takva veza svih zaključaka dugoročnih aktuarskih prognoza za jedan faktor dosta nepoželjna.

Drugi momenat je stvaranje prognozirajućih modela reformi državnog penzijskog obezbjeđivanja, zasnovanih uopšte na tim istim principima. Svi modeli takvog vida, zbog neophodnosti, uključuju aktuarski momenat, pošto se u penzijsku shemu uvodi akumulacioni dio.122 To dozvoljava da se analiziraju i porede različite

122. Interesantni su oni modeli koji nagovještavaju da se sa uvođenjem akumulacionog elementa neće dozvoliti bitno uman jenje prognoziranog deficita penzijskog fonda u budućem periodu (Autor).

149


varijante postepenog reformisanja penzijske šeme. Takođe, daju se i aktuarski računi u kojima je obuhvaćena mogućnost prelaska u potpunosti na akumulacioni penzijski sistem po radikalnom „čileanskom mehanizmu“. Rizici ovakvog scenarija nisu analizirani ni objavljeni u literaturi (apriori je jasno, da oni mogu biti visoki). Demografske pretpostavke unesene u model, izgledaju isuviše optimističke.

Kao polazna tačka za penzijske reforme javljaju se očekivane izmjene demografske strukture. Starenje stanovništva je osnovni faktor povišenog opterećenja raspodjelnog penzijskog sistema. Kako pokazuje svjetska praksa, izučavanje kontigenata penzijskog osiguranja, stvorenih na odgovarajućoj statističkoj bazi i prognozi, bilo je jedan od osnovnih smjerova aktuarskih istraživanja, stvarajući tako osnovu za sve druge razrade u toj oblasti.

U cjelini posmatrano, može se zaključiti da se prema svim postojećim matematičkim modelima penzijskih sistema i scenarijima treba odnositi s određenim oprezom, pošto oni nisu dovoljno razrađeni i ne mogu se davati kao neke konačne preporuke, posebno u srednjoj i dugoročnoj perspektivi. Potreban je ozbiljan rad na usavršavanju i daljoj razradi tih modela u smjeru konkretizacije i tačnijeg odražavanja realnog položaja stvari.

6.3. Primijenjena aktuarska istraživanja shema sa akumu-lacijom kapitala

Ova oblast je interesantna za istraživanje s obzirom na to da se preferira da se u reformi penzijskog sistema predvidi mogućnost uvođenja dopunskog i dobrovoljnog osiguranja, tj. drugog i trećeg stuba, kako se još drugačije nazivaju, koji se zasnivaju na principu akumulacije sredstava.

Kako pokazuju teorijska istraživanja i praktična iskustva razvijenih zemalja, vid pokazatelja koji se koristi u modelovanju pri aktuarskim računima kod raspodjelne penzijske sheme je nedovoljan

150


za garantovanje finansijske stabilnosti kapitalnih fondova. U krajnjoj mjeri, to se ne može obaviti bez podrobnih aktuarskih istraživanja. U knjizi Dajkina (Daykin) i saradnika123, autoritetni i specijalizovani praktičari sumirali su rezultate višegodišnjeg rada specijalih radnih grupa aktuara Velike Britanije i Finske. Tu su date mnogobrojne činjenice koje potvrđuju slabu efikasnost čak i daleko složenijih, razrađenih modela kontrole finansijske stabilnosti osiguravajućih kompanija i penzionih fondova, u obliku tih ili drugih računovodstvenih pokazatelja evidencija.

Za istraživanje tih ili drugih pokazatelja razrađeni su modeli zasnovani na primjeni savremenih metoda aktuarskog ocjenjivanja i, dijelom, imitacionih modela. Ove metode se mogu primjenjivati na kvalitativno zasnovanim kontrolnim normativima, koji se daju da bi se obezbijedila finansijska stabilnost penzijskih fondova i njihovo uredno finansiranje.

6.3.1. Finansiranje kapitalnih penzija

U praksi zapadnih zemalja, pod aktuarskim metodom finansiranja (fundingmethod, actuarialcostmethod) podrazumijeva se budžetski plan finansiranja kapitalnog penzijskog fonda, ili principijelna shema uplata, naznačenih za finansiranje penzija. U zemljama u kojima odavno postoje penzioni sistemi akumulacije kapitala (profesionalni, korporativni, municipalni i dr.), primjena takvih metoda razrađena je veoma podrobno kako u praksi tako i teorijski. Metod finansiranja određuje plan unošenja sredstava u fond i stvaranja rezervi. Tako, po jednim metodama finansiranja mogu se stvarati veće, po drugim manje rezerve (sve do nultih pri raspodjelnoj, PAYG metodi). Tada se novac budućih penzionera može „generisati“, donoseći investicioni prihod, na duži ili kraći rok, itd. Raznoobraznost postojećih pitanja svodi se na jedno: kako formirati penzijski fond, imajući u vidu obezbjeđivanje adekvatnog nivoa penzije? Metodi finansiranja opisuju ne samo plan takvog

123. Daykin C. D., Pesonen M., and Pentikainen I,„The practical risk theory for actuaries”, ChapmanandHall, 1994.

151


formiranja već i pretpostavljaju mehanizme njegove veće ili manje „automatske“ korekcije u slučaju odstupanja na račun variranja slučajnih faktora (inflacije, investicionih prinosa i vrijednosti aktiva, plata, smrtnosti itd.). Standardizacija metoda finansiranja dozvoljava da se standardizuje rad aktuarstva i daje mogućnost tačnog odgovora na pitanja kao što su: koliko novca treba da bude u fondu u datom momentu, koliko treba unijeti pri umanjenom finansiranju i kako razraditi grafik unošenja sredstava, koja je visina sume uplata u fond, itd. Odgovore na ova pitanja daje aktuarski račun putem stvaranja normativne baze za rješenje problema, ukljućujuči sporove i zloupotrebe.

U zemljama sa razvijenim kapitalnim penzijskim fondovima, proračun plana - grafika formiranja penzijskog akumulacionog fonda predstavlja rutinski posao. Ako nakon deset godina dati fond bude provjeravao drugi aktuar, moći će bez problema, znajući da se primjenjivao određeni standardni aktuarski metod, provjeriti pravilnost i adekvatnost finansiranja penzijskog fonda.

Ako bi, s jedne strane, aktuari imali pravo da promijene metode finansiranja, moglo bi doći do znatne potrebe većeg rada. Na primjer, u praksi SAD, metodi finansiranja, koje je propisalo Zakon o osiguranju prihoda od penzionisanja zaposlenih iz 1974. godine (ERISA), predstavlja najpopularnije među aktuarima zbog tih ili drugih razloga, a Kongres je akt o ovoj administraciji ozakonio odavno.

U prilog ovom istraživanju, podrobnije su razmatrane sheme/planovi s definisanim naknadama (defined benefit plans, DB) i definisanim uplatama (defined contribution plans, DC), sa opštim osvrtom na aktuarski račun koji se ovdje koristi, s obzirom na to da kod nas u ovoj oblasti postoji naučna praznina, koja se tokom reformi sistema PIO u Republici Srpskoj i Federaciji BiH mora popuniti.

152


6.3.2. Šeme s definisanim naknadama

Na početku treba reći da, s matematičke tačke gledišta, nema velike razlike između aktuarskih metoda za sheme s definisanim naknadama i sa definisanim uplatama doprinosa. Mada suštinske razlike nema između metoda, u odnosima prema aktuarskim računima: za prvi tip shema aktuarske ocjene unose obavezni, a za drugi „skoro“ preporučljiv karakter. Posljednja okolnost uslovljena je time što u shemi s definisanim naknadama rizik snose sami učesnici, a ne osnivač sheme, što je, po pravilu, poslodavac. Zato su metodi obračuna u shemama s definisanim naknadama, obično, složeniji, pošto uključuju načine korekcije u slučaju višeg ili nižeg iznosa uplate u fond.

Slijedeći radove Troubridža (Trowbridge), treba razmotriti tzv. „stacionarnu“ ili „zrelu“ populaciju (stationary, maturepopulation) učesnika kako zaposlenih tako i penzionera nekog penzijskog fonda (penzijske sheme). Pod stacionarnom populacijom u demografiji se podrazumijeva stabilnost brojnosti N neke generacije (uzrasni kontigent), koji se poklapa sa uzajamnim odnosom broja onih koji će doživjeti naznačenu godinu (tj. uzrast h), uzetih iz aktuarske tablice o smrtnosti. U modelu stacionarne populacije sadašnje stanje kao da je „zamrznuto“, a demografske tendencije (na primjer, buduće starenje stanovništva) se ne uzimaju u obzir.

Kao primjer, razmotrimo diskretni model u kojem kako vrijeme t tako i uzrast h se mogu nalaziti učesnici sheme, imaju cijele pozitivne vrijednosti (u godinama). Neka je s(t,x) - broj učesnika penzijske sheme, koji se u momentu t nalaze u uzrastu x. Ako je populacija stacionarna, tada za svako ts(t,x)=s(x) - funkcija doživljenja, tj. broj članova populacije, koji će doživjeti uzrast x; s(x+k)/s(x) - udio onih koji će, dostignuvši uzrast x, doživjeti još k godina, poklapa se s aktuarskom vjerovatnoćom „doživljenja“, kPx. Smatraćemo da svi učesnici pristupaju shemi s početnim uzrastom a godina i odlaze u penziju s uzrastom od t godina. Smrtnost članova penzijske sheme popunjava se svake godine pojavljivanjem novih članova uzrasta.

153


Razmotrimo penzijsku shemu s definisanim naknadama, u kojoj penzije učesnika (na primjer, radnika neke kompanije) zavise od nivoa zarađene plate. Uvešćemo godišnju stavku bez inflacione investicione dohodovnosti r. Proračun ćemo automatski voditi po realnim cijenama, uzimajući u obzir indeksaciju penzije i zarade u saglasnosti sa inflacijom. Radi jednostavnosti, pretpostavimo da je glavni razlog izlaska iz broja populacije smrtnost, da je opšti vid penzije - penzija po osnovu starosti, koja se isplaćuju od uzrasta R (podjednako i za muškarace i za žene). Posljednja uprošćenja, što će biti jasno iz daljnjeg, su nebitna za naše ciljeve izučavanje metoda finansiranja, pošto metod finansiranja penzije nikako ne zavisi od njene prirode i metoda obračuna. Jedinstveno, što faktički treba znati, jeste aktuarska sadašnja vrijednost (actuarial presentvalue, APV) budućih naknada u koju, u slučaju neophodnosti, mogu biti uključene nužne sastavne komponente (na primjer, penzije po osnovu invalidnosti, gubitka hranioca, izlazne nadoknade, pogodnosti za one sa niskim penzijama itd.), mada bi to zahtijevalo račun vjerovatnoće dobijanja jednog ili drugog načina, tj. usložilo bi aktuarski posao.

Pretpostavimo da su pravila obračuna penzije po osnovu starosti jednaka za sve članove sheme. Na primjer, penzija može činiti jednak udio A za sve od zarada za neki period (posljednja godina rada, posljednjih nekoliko godina, cijela karijera, nekoliko najboljih godina itd.). U tom slučaju penzija ne zavisi od diferencijacije zarada među radnicima jednog uzrasta i može se smatrati da u početnom momentu (t=0) svi zaposleni učesnici sheme jednog uzrasta h dobijaju jednaku (prosječnu) zaradu w(0,x)=w(x). Za sljedeću godinu predvidićemo godišnje povećanje zarade svih uzrasta u vezi s rastom produktivnosti: plata zaposlenog uzrasta x u momentu t iznosi w(t,x)=eatw(x),o>0.

Radi jednostavnosti, smatraćemo buduću penziju konstantnom i isplaćivanu u obliku anuiteta s isplatama u početku svake godine života počinjući od momenta dostizanja penzionog uzrasta R. Tada APV penzije jednog zaposlenog individuma, koji pristupa u shemu u momentu 0, u momentu dostizanja uzrasta x

154


godina jeste:

R..

xR aaa RbxsRsvxA )(

)()())(( −= −

pri čemu je v=(1+r)-1 koeficijent diskontovanja, b(R-a) godišnja penzijska naknada (isplata) učesnika, koji stupa u shemu u momentu 0 i dostiže penzijski uzrast u momentu R-a, a-R - doživotni anuitet. Visina penzije b(-) zavisi od momenta stupanja u penziju, pošto se predlažu izmjene svih zarada sa vremenom.

Uplate u penzijsku shemu mogu obavljati kako zaposleni tako i sponzori, odnosno poslodavci; radi jasnoće govorimo jednostavno o uplatama, označavajući sa Ct sumarni iznos, koji se unosi u momentu t=0,1,2.

Označimo sa Bt penzije koje se isplaćuju iz fonda u momentu t, Ft - veličinu akumuliranog penzijskog (kapitalnog) fonda u momentu t (do isplate penzija i prispjeća uplata).

Tada ćemo dobiti:

Ft+1=(1+r)(Ft+Ct-Bt). (1)

To je osnovni odnos, koji opisuje dinamiku fonda pri stacionarnim uslovima.

Kao ključni u teoriji penzijskog finansiranja javljaju se pojmovi normalna cijena/vrijednost (normalcost), NCt i akumulirana odgovornost (accruedliability). Pretpostavimo shemu koja nema nikavih problema s finansiranjem, tj. posjeduje neograničeno bogatstvo resursa, i u koju se uvijek redovno uplaćuje novac. Normalna cijena i akumulirana odgovornost predstavljaju uplate, koje bi aktuar potražio od sponzora da unese pri odabranoj metodi finansiranja, i veličina fonda, koju bi on podržavao.

Normalna cijena i akumulirana odgovornost daju, na taj način, „idealne“ vrijednosti Ct i Ft. One treba, naravno, da zadovoljavaju jednačinu (1), tj.

155


ALt+1=(1+r)(ALt+NCt-Bt). (2)

Ova jednačina naziva se, ponekad, jednačinom ravnoteže; ona izražava „idealni“ balans fonda. U svakom momentu akumulirana odgovornost može biti izračunata kao razlika APV budućih penzijskih naknada i APV budućih normalnih cijena.

U realnosti penzijske sheme nemaju beskonačno bogatih sponzora ni „idealnih“, tj. stacionarnih i potpuno predskazujućih demografskih i ekonomskih uslova. Zbog prvog razloga planira se postepeni izlaz na „idealni“ režim finansiranja ili približan njemu. Razlika

ULt = ALt-Ft (3)

naziva se shema s nefinansirajućom odgovornosti (unfundedliab-ility). Vrijednost UL0 naziva se početak nefinansirajuće odgovornosti (initialunfundedliability). To je suma koju, u principu, treba unijeti u shemu pri njenoj organizaciji.

Aktuari planiraju njeno postepeno gašenje. Na taj način, u shemi može postojati „planska” nefinansirajuća odgovornost. S druge strane, različita odstupanja parametara (smrtnosti, investicione dohodovnosti, zarada, uplata) od prognoziranih aktuarskih vrijednosti mogu dovesti do pojavljivanja dopunske, takoreći, „naplanirane” nefinansirajuće odgovornosti. Oba oblika nefinansirajuće odgovornosti mogu se tretirati kako zajedno tako i odvojeno. Pri prvom pristupu (tradicionalnom za Veliku Britaniju) aktuari razrađuju plan dopunskih uplata cijeloj sumi ULt, nezavisno od njenih izvora. Drugi pristup, prihvaćen u Sjevernoj Americi, sastoji se u izdvajanju aktuarskog gubitka/štete (actuarialgain/loss) za period [t-1,t]

Lt=ULt-{„planska” vrijednost ULt}=ULt-ULtA (4)

i razrade posebnog plana njegovog gašenja. Ovdje se pod „planskom” vrijednošću ULAt podrazumijeva očekivana aktuarska

156


vrijednost, izračunata u momentu t-1. Ova vrijednost bi se pojavila pri tačnom ispunjenju svih aktuarskih pretpostavki.

U daljem tekstu razmatramo aktuarski račun kod individualnih i grupnih metoda penzijskog finansiranja.

6.3.3. Individualne metode

Pri individualnim metodama penzijskog finansiranja izračunavaju se normalne vrijednosti/cijene za svakog učesnika posebno. Ako je potrebno da se odredi, na primjer, normalna cijena poslodavca, tada se ona dobija sumiranjem individualnih normalnih cijena za svakog od zaposlenih.

Primjer: Razmotrimo individualnog učesnika, koji stupa u shemu u momentu t = 0 u uzrastu a. Neka je P(x) normalna vrijednost (idealna uplata) ovog učesnika za uzrasta x godina; smatraćemo da uplate svih učesnika se unose poslije svake završene radne godine, tj. ako je a uzrast stupanja u penzijsku shemu, tada će prva uplata iznositi u uzrastu (a+1). Saglasno aktuarskom principu ekvivalentnih uplata i obaveza (ili principu ekvivalencije),124 za dobijanje adekvatnog nivoa uplata APV uplate jednog učesnika nužno treba ujednačiti s APV naknadama:

P(а+1)vs(а+1)+...+P(x)vx-as(x)+...+P(R)vR-as(R)=s(а)(аA)(а) (5)

(ovdje se APV izračunava u momentu stupanja).

Na lijevoj strani jednačine (5) stoji suma sastavnih činilaca, od kojih svaki pokazuje „ulog” u sumu penzije, koji se ulaže u toku date godine.125 Individualne metode finansiranja pogodno je opisivati u terminima relativnih veličina ovih sastavnih činilaca, ili „udjelom” ukupne penzije. Slijedeći Kupera i Hikmena (Cooper and Hickman, 1967), uvodimo veličinu

124. Четыркин Е.М., Пенсионные фонды, зарубежный опыт для отечественных предпри-ятий, актуарние расчеты - Акционерско общество, АРГО, Москва, 1993, стр. 9, 10. (у књизи: Ракоњац - Антић Т., Добровољно пензијско осигурање - Актуарска анализа, Економски факултет Београд, 2004, стр. 104). 125. Individualne metode finansiranja podrobno su razmotrene u radovima Kupera i Hekmana (Cooper S.L., and Hick-man J.C., A Family of Accrued Benefit Actuar Cost Methods. - Trans. Society of Actuaries, XIX, 1967, pp. 53-59).

157


m(x)=θP(x)υR−as(x)

pri čemu se koeficijent određuje iz uslova normiranja

∑

+=

=R

x axm

11.)(

(6)

Tada suma

)()(1

∑+=

=x

t atmxM

pokazuje udio penzije koja podliježe isplati, ili „kupovini”, u momentu dostizanja uzrasta x.126 Pri tome m(x) je udio penzije, „kupljene” u uzrasnoj dobi x, tj. intenzitet kupovine penzije.

Lako se može vidjeti da je normalna vrijednost

P(x)=(aA)(x)m(x),

dok je akumulirana odgovornost

(aA)(x)=(aA)(x) ∑+=

R

xt 1APV(P(t))=(aA)(x)M(x).

Kao prostije individualne metode penzijskog finansiranja javljaju se normalna uzrasna ulaženja/ulaganja (entryagenormal, EAN) i induvidulne ravnomjerne premije (individual level premium, ILP), pri kojima se uplate razmještaju po godinama ravnomjerno (P(x) = const)), ili pak (češće) kao konstantni udio od zarada. U prvom slučaju

m(x)=θ s(x)vx-a, (7)

u drugom

m(x)=θ s(x)vx-aw(x-a,x) (8)

[koeficijenti u ovim formulama su različiti i određuju se, kao što je i gore opisano, iz uslova normiranja (6)].126. M(x) u literaturi se naziva još i kumulativnom funkcijom kupovine penzije (cumulative pensionpurshase function).

158


Razlika između EAN i ILP metoda sastoji se u pristupu prema učesnicima koji stupaju u šemu, tj. njihovom uzrastu, većem od a. Pri ILP, suma, neophodna za finansiranje buduće penzije, jednostavno se razmješta ravnomjerno po godinama preostalih za penziju.

Međutim, pri EAN, normalne vrijednosti za one koji stupaju kasnije od početnog uzrasta razmatraju se isto kao za stalno zaposlene; pri neophodnosti zarada se „projektuje” unazad na uzrast a, tj. kako bi se smatralo da je učesnik radio od uzrasta a. Pri tome pojavljuje se, naravno, nefinansirana odgovornost, čiji se način pokrića ne reglamentuje datom metodom i zavisi od pravila penzijske sheme. Pošto u našem uprošćenom modelu svi učesnici stupaju u shemu u uzrastu a, nema razlike između EAN i ILP metoda. Zato se dalje govori samo o EAN metodama.

Naznačeni metodi su predstavnici porodice tzv. metoda uzrasta ulaženja (entryage), koje se takođe nazivaju i projektovanim (definisanim) naknadama (projected benefit cost methods). Stvar je u tome što u praksi buduća visina penzije obično zavisi od zarade u toku karijere i zato nije poznata unaprijed. Navedene metode zasnovane su na „projektovanju” penzije a zatim njenog „raspoređivanja” na isplate po godinama karijere. U slučaju odstupanja zarada od projektovanih vrijednosti, pojavljuju se problemi nedovoljnog ili previsokog finansiranja penzije. Kao pravilo, u praksi ne uspijeva očuvanje penzijskog odnosa na nivou, na primjer, konstatnog procenta od zarada.

U SAD i Kanadi su popularni elastičniji metodi zarađenih naknada (accrued benefit cost methods), zasnovani na obračunu „zarađenog dijela“ budućih penzija. U „najčistijem“ obliku ovog metoda, „zarađenog“ u uzrastu h, smatra se penzija koja se obračunava putem primjene postojećih pravila penzijske sheme. Na primjer, penzija se može obračunavati množenjem broja godina staža sa krajnjom (prosječnom godišnjom ili u nekoliko godina) zaradom s nekim koeficijentom.

U daljem tekstu ćemo se zaustaviti na prvom principu (krajnje zarade). Obično metode finansiranja, pri svemu tome,

159


koriste elemente „projektovanja” (projecting). Tako, narastanje „zarađene” naknade proporcionalno broju godina staža dovodi do popularnog metoda standardnog kredita (unit-credit method). Pri tome m(x) je konstanta, a upravo

1)(aR

xm−

=

(9)

tj. za svaku godinu „zarađuje” se jedan isti udio penzije. Pri tome

aa

RxxM−−

=)(.

Ako se uzme da je funkcija M(x) proporcionalna ne samo broju godina staža nego i zaradama

aa,Rwxa,xw

aRaxxM

)()()(

−−

⋅−−

=

tada dobijamo

m(x)=θ [(x-a)w(x,x)-(x-1-a) w(x-1,x-1)]. (10)

Predlažući različite oblike funkcije m(x), mogu se „konstruisati” različite metode finansiranja, koje odgovaraju tim ili drugim željenim svojstvima. Kao primjer razmotrimo dvije metode. Jedna je „linearna” kadа

m(x)=θ (1 + 0,3(x-a)) (11)

a druga je „eksponencijalna s ubrzanjem” (exponentialacce-lerating):

m(x)=θ e0,05x-a. (12)

Ako se uzme da je koeficijent u pokazatelju eksponenta negativan, dobijamo metod s usporavanjem (deaccelerating), tj. sa umanjenjem tempa „kupovine penzije“. Interesantno je primijetiti da se EAN-metodi, prethodno opisani, pri kojima se unose uplate ravnomjerno u toku cijele radne karijere, u stvari, odnose na metode s „usporavanjem“, tj. penzija se kupuje najintenzivnije u početku karijere.

160


Konstruisati „čist” accrued benefit metod, tj. potpuno bez korišćenja projektovane zarade, moguće je, na primjer, na sljedeći način. Uzmimo za osnovu unit-credit metod. Izračunaćemo sadašnju vrijednost penzije na osnovu tekuće (a ne „prognozirane”) zarade, stavljajući

)()()())(( R

xR aaa x,w xxsRsvxA

..−= −

pri čemu λ - neki koeficijent (on može da zavisi od staža).

Izračunaćemo normalnu vrijednost, rukovodeći se unit-credit metodom, kako je već opisano. Uplatu za prvu godinu (ulog u momentu a+1) izračunaćemo saglasno ovoj normalnoj vrijednosti. U slučaju, na primjer, povećanja plate u sljedećoj godini, pojaviće se nefinansirana odgovornost, pošto iznos S(a+1), koji je nastao u prethodnoj godini, već ne odgovara precijenjenoj normalnoj vrijednosti R(a+1). Drugim riječima, faktički fond jednog učesnika u momentu a+2 (do unošenja iznosa) treba da iznosi:

(1+r) ( +1)2)(1)(

++

aa

ss

a, u stvari, on iznosi

(1+r) ( +1)2)(1)(

++

asas

razlika je jednaka

(UL)( +2)=(1+r)[P( +1)− ( +1)]2)(1)(

++

aa

ss

.

Ovaj deficit se može pokriti u toku nekoliko godina, mada se najprostiji put sastoji u njegovom uključivanju u iznos godine a+2 (tj. relativno brzim pokrićem). Za naredne godine takođe ćemo izračunati „deficite” - razlike između akumulirane aktuarske vrijednosti, koja odgovara unit-credit metodu, i faktičkim fondovima, i uključićemo ih u uplate te iste godine:

161


C(а+2)=P(а+2)+(UL)(а+2)

C(а+3)=P(а+3)+(UL)( а+3)

. . . ,

C(R)=P(R)+(UL)(R), (13)

pri čemu je

(UL)( )=( )( )aa

Rx−− − ∑

+=

1

1

-x

t a(1 + r)x−1[P(t)−C(t)]

)()(

xsts

.

Osim pomenutih, neophodno je primijetiti dva „krajnja” metoda finansiranja: početno finansiranje (initial funding), pri kojem se cjelokupna neophodna suma za obezbjeđenje penzije radnika unosi u momentu njegovog stupanja u shemu (tj. u uzrastu a) i terminalno (završno) finansiranje (terminal funding), kada se ta suma unosi u momentu odlaska u penziju (u uzrastu R).

6.3.4. Grupne metode

Pri grupnim metodama finansiranja (group methods, aggregate methods) uplate u penzijsku shemu određuju se za sve učesnike u skupu, tj. ne odnose se posebno na jednog ili drugog učesnika.

Neka je F=Ft - odgovarajući penzijski fond, S=St - uplate, B=Bt - penzijske naknade. Iz (1), godišnji priraštaj fonda je

∆F=(1+r)C+rF−(1+r)B

(ovdje i dalje pretpostavlja se da se iznosi i naknade uplaćuju početkom godine, a fond se mjeri, takođe, početkom godine do uplate naknada i iznosa).

162


Ako bi penzijska shema funkcionisala u „stacionarnom režimu”, tj. bez promjena u fondu, lijeva strana jednačine bi bila jednaka nuli, zatо

B=C+dF

pri čemu je r

rd+

=1

stavka diskonta. Takvo „stacionarno”

funkcionisanje moguće je samo u uslovima stacionarne (zrele) populacije i bez izmjene penzije s vremenom. Zato se u literaturi posljednja jednačina naziva još i „jednačinom zrelosti” (equation of maturuty). Jasno je da je pri takvom „stacionarnom” funkcionisanju F=AL i C=NC (vidjeti jednačinu (2)).

Grupne metode finansiranja se klasifikuju polazeći od veličina uplata S i fonda F po dostizanju sheme „stacionarnog režima”, ili veličina NC i AL. Dva su krajnja slučaja: raspodjelno finansiranje (pay as you go, PAYG), pri kojem se ne stvaraju rezerve (F=0) i uplate tačno ravne isplatama (S=V) i tzv. potpuno finansiranje (completing funding), pri kojem se penzije isplaćuju samo za račun investicionog prihoda (S=0).

Razmotrimo dva metoda široko primjenjivana u praksi: agregatni (agregate) metod i normalno dostignutog uzrasta (attainedagenormal, AAN).

Agregatni metod se sastoji iz poravnavanja APV budućih penzija sa APV budućih uplata, plus postojeći fond. Pri tom se uplate smatraju takvim kao kad bi uslovna individualna uplata (označimo je sa s) bila konstantna (ili činila konstantni procenat od zarade).

Najvažnije je to što se pri tome ne uzimaju u obzir učesnici koji očekuju ulazak u shemu u budućim godinama. Pri konstatnom s to daje

∑

+=

R

x a 1xR:xaxs −

..)( =PVB−F

(14)

163


pri čemu su PVB-APV svih budućih penzija, F - postojeći fond. Suma u lijevom dijelu jednačine (14) predstavlja „sadašnju vrijednost godina budućeg radnog staža”. Za dobijanje sumarne uplate treba pomnožiti s, dobijeno iz te jednačine, sa brojem zaposlenih, čije uplate u datom momentu iznose:

=c⋅Nw= ∑+=

R

x axt,s

1)(

Visina ili iznos tekuće penzije može se napisati kao

PVB= ∑+=

1-

1

R

x a( )( )s(x)+V0

pri čemu je V0–APV penzija učesnika, koji su već dostigli penzijski uzrast.

Pošto pravila obračuna penzijskih prava učesnika, koji su odradili dio svog staža još do stvaranja penzijske sheme ili se već nalaze u penzijskom uzrastu u tom momentu, mogu biti najrazličitija, vrijednost se može obračunavati različito (vidjeti slijedeći primjer).

Za slučaj obračuna uplata kao konstatnog udjela od zarade, koji se koristi u praksi, poželjno je dati formule u opštijem obliku, kako njihova primjena ne bi bila ograničena, ovdje razmotrenim, prostim modelom. Izraz za uplatu

t

tttt WPV

WFBPVC

)( −=

(15)

pri čemu Wt и PVWt - fond zarada date godine i sadašnja vrijednost budućih zarada, treba posmatrati samo za zarade s kojima se vrše odbijanja u penzijskoj shemi, i samo za učesnike početne populacije. Zapišimo to u vidu

∑+=

=R

xr

axsx,W w

1),()( ,

∑∞

=

=Rx

r x,sx,B b )()( ,

∑∞

=

=t

t vWWPV ττ ,

.

164


∑∞

=

=t

t vBBPV ττ ,

(16)

Smatrajući s( ,x) očekivanim brojem članova samo početne (godine t) populacije učesnika, koji će doživjeti uzrast x u godini . Ovdje je b( ,x) - godišnja penzija učesnika, koji se nalaze u uzrastu x u momentu .

Primjećuje se da se, pri takvom načinu izračunavanja populacija učesnika sheme već ne javlja kao stacionarna od momenta t=0. U principu, moguće je zadati bilo koje značenje s(0,x). Sumiranje teorijski vodi do beskonačnosti, u stvari, konačno, s postaje 0 poslije nekog momenta, određenim graničnim uzrastom u tablici smrtnosti.

Metod normalno dostignutog uzrasta (attained age normal, AAN) zasnovan je na primjeni agregatnog finansiranja samo u tom dijelu penzijskih naknada koje se odnose na budući staž. Pri tome dijeljenje individualnih penzija sa onom koja se odnosi na budući i prošli staž ostvaruje se kao pri unit-credit metodi, tj. jednostavno, proporcionalno stažu. Tako, u našem modelu „zarađena” penzija učesnika neposredno pred momentom dostizanja njihovog uzrasta h treba da čini udio x-a-1/R-a od pune penzije. Ovaj udio se i odnosi na prošli staž. Njena APV jednaka je

))((1 xAR

x aa

a−−−

Zato APV, koja se odnosi na budući staž penzije svih učesnika

∑+=

=R

x av

1)())((1 xsxA

RR a

ax−

− +

Potrebno je, takođe, izračunati udio fonda f, koji se odnosi na budući staž. Za to je potrebno izračunati fond koji se odnosi na prošli staž, po unit-credit metodi, i obračunom ga oduzeti od svega što fond ima. Drugim riječima, f će biti akumulirana (s

.

.

165


procentnim prihodom) suma uplata iznad uplata koje odgovaraju unitcredit metodu. Sada se prema tim, relativnim u budućem stažu, veličinama, primjenjuje agregatni metod:

∑+=

R

x a 1s(x) xR:x

..a − =v−f

(17)

odakle dobijamo c. Sumarni iznos je jednak cNw.

6.3.5. „Zatvoreni fond”

U aktuarskoj matematici se za ocjenu platežne sposobnosti osiguravajuće kompanije i penzijskih fondova široko primjenjuje metod „zatvorenog fonda“ (closed funding). Fond ili kompanija uslovno se „zatvara“ u momentu ocjenjivanja i razmatra se grafik/dijagram gašenja obaveza na račun realizacije aktiva (tzv. run-off)127 (Daykinetal,1994).128

Razmotrimo, na primjer, slučaj odvajanja u penzionu shemu određenog procentnog iznosa od zarade. Kako je već navedeno, ako je s(t,x) - prosječan (očekivani) broj učesnika penzione sheme, koji se nalaze u uzrastu х u momentu t, prema čemu su s(0,x) poznati, tada u godini t+1 očekivana brojnost odgovarajuće generacije biće jednaka s(t + 1, х + 1)=s(t,x)рх. Za х=а nužno je staviti da s(t,а)=0 za svakog t=0,1,2,. . .

Takva procedura vodi, očigledno, ka postepenom izumiranju populacije. Norma uplata (kao udio fonda zarade) с=с(t) izračunava se iz ravnoteže/jednačine APV uplata i isplata:

Ft + c⋅∑∞

=tvτWτ =∑

∞

=tvτBτ

(18)

127. Engleska riječ ran-off označava “oticanje” (na primjer, vode).128. Daykin C.D., Pantikainen T., and Pesonen M., The Practical Risk Theory for Acruares. - Chapman and Hall, 1994.

166


Što dovodi do jednačine (15). Sumiranje u (18) izvodi se faktički do momenta očekivanog izumiranja populacije, koje se određuje krajnjim uzrastom iz tablice smrtnosti. To se može i grafički ilustrovati (vidjeti grafikone 16 i 16a).

Imitacija godišnjeg aktuarskog ocjenjivanja metodom „zatvorenog fonda”(zavisnost fonda Ft od vremena. Slučajna smrtnost, investiciona dodohodovnost nije slučajna vrijednost Gore – DB

shema, dolje DC shema; 100 imitacija)

Grafikon 16

Izvor: Шоломицкий А.Г. „Финансираование накопительных пенсий: актуарные методы и динамические модели”, Обозрение прикладной промышленной математики, Централный экономико-математический институт РАН, Москва, ноябр 2002. str. 49.

Grafikon 16 a

Izvor: Шоломицкий А.Г. „Финансираование накопительных пенсий: актуарные методы и динамические модели”, Обозрение прикладной промышленной математики, Централный экономико-математический институт РАН, Москва, ноябр 2002. str. 49.

167


6.3.6. Šema sa definisanim uplatama

Jednačina (18) može se, takođe, primjenjivati za obračun nivoa penzije u shemi s definisanim uplatama (defined contribution, DC). U tom slučaju, lijevi dio jednačine smatra se fiksiranim, a određuje se nivo penzija, koji ulazi u desni dio. Na primjer, razmotrimo penzionu shemu s definisanim uplatama i indeksaciju penzije zbog inflacije. Ako bi b=b(0) bio početni nivo penzije, tada bi B(t)=b(1+i)t, (gdje je i - godišnji iznos inflacije, koju predlažu aktuari, tj. projektovana inflacija). Stavljajući to u (18), smatrajući s za datim, nalazimo b. Ovaj model se na očigledan način uopštava za slučaj kada su penzije različite po uzrastima, b=b(t,x) (drugi grafik).

U razmotrenom slučaju finansiranje penzijske sheme s definisanim uplatama ostvaruje se na „grupnoj” osnovi. Isti princip aktuarske ekvivalentnosti uplata i obaveza primjenjuje se u shemama s individualnim finansiranjem, ali, ovdje u slučaju svakog individualnog učesnika. U tom slučaju ostatak na individualnom računu učesnika raspoređuje se u vidu anuiteta na godine dobijanja penzija.

Dajmo prostiji primjer shema s individualnim računima, na kojima se akumuliraju sredstva učesnika. Pri dostizanju penzijskog uzrasta suma, koja je akumulirana na takvom računu, može se davati u vidu jednokratne nadoknade (lumpsum) tako da se s njome može kupiti anuitet (polisa doživotnog penzijskog osiguranja) u trećoj osiguravajućoj kompaniji. U shemama s individualnim računima, po pravilu, potpuno ili djelimično sredstva unose sami učesnici, koja predstavljaju njihovu ličnu svojinu (dijelom, ona se mogu naslijediti u slučaju smrti učesnika do dostizanja penzijskog uzrasta). Pri tradicionalnoj „tvrdoj” konstrukciji takvih shema aktuarski računi su jednostavni i potreba za njima je faktički svedena na minimum. U drugom slučaju sredstva unosi poslodavac i ne nasljeđuju se. Tada balans fonda (sume individualnih računa) uzrasnog kontigenta učesnika uzrasta h<R izražava se jednačinom oblika

168


Fx+P(x+1)vx+1-as(x+1)+...+P(R)vR-as(R)=s(a)(aA)(a)

pri čemu je Fx - suma već akumuliranih sredstava na individual-nim računima.

Ako se pri dostizanju penzijskog uzrasta akumulirana suma ne isplaćuje jednokratno i ne konvertuje se u anuitet, tada se početna penzija obračunava iz tog istog odnosa pri x=R, tj. izjednačavanjem lijevog dijela (APV penzije) s akumuliranom u fondu. U daljnjem aktuari mogu obračunati penziju polazeći od analognog odnosa balansa, izjednačavajući ostale APV penzije u fondu koje su ostale kod živih članova datog uzrasta.

U svim ovim slučajevima aktuarski računi su jednostavniji nego kod DB šema, i svode se na izračunavanje APV tih ili drugih anuiteta. Jednostavnost, s jedne strane, i prenošenje rizika (dijelom, investicionog) sheme na njenog učesnika, s druge, određuje rast popularnosti takvih shema u oblasti dopunskog penzijskog osiguranja u ekonomski razvijenim zemljama koji je primijećen još s početka 70-tih godina XX vijeka. Slučajne oscilacije investicionih prihoda, smrtnosti i dr. dovode do kolebanja nivoa penzije. Mnoge DC sheme, ipak, sadrže neke mehanizme garantovanja penzija.

Raznolikost u sadašnjm vrijemenu postojećih, penzijskih shema s definisanim uplatama/doprinosima je vrlo velika. Mnoge od njih predstavljaju svojim učesnicima različite opcije. Dijelom, kao razvijene sheme s definisanim uplatama mogu se smatrati penzijski planovi „novčanih računa” (cash balance), koji su razvijeni u Sjedinjenim Američkim Državama. Sheme ovog tipa počele su da se pojavljuju usljed velike konkurencije između penzijskih fondova i drugih investicionih alternativa, a dijelom i akcionarskih fondova. U takvim shemama učesnicima se predočava opcija izbora strukture investiranja njihovih sredstava, pri čemu penzijska shema garantuje neku minimalnu (obično malu) stavku u dobiti. Metodi obračuna u tim i drugim penzijskim shemama, koji se predočavaju učesnicima (različite investicione opcije), tijesno su povezane sa metodima finansijske matematike (Bolton Offutt Donovan, 2000).129 Širi

129. Bolton Offutt Donovan, Inc. Actuarila Aspect of Cash Balance Plans. - Report for the Society of Actuaries, 2000

169


opis procedure korišćenja „finansijskih” metoda za ocjenjivanje penzijskih naknada s različitim opcijama može se naći u radu Šerisa (Sherris, 1995).130

6.3.7. Ocjenjivanje aktiva

Sva do sada opisana razmatranja odnosila su se na „teorijski“ obim penzijskih akumulacija F=Ft. U praksi, ipak, određivanje novčanog ekivivalenta postojećih aktiva predstavlja specifičan aktuarski problem koji se pojavljuje pri ocjenjivanju penzijskih fondova, neophodnosti određivanja platežne sposobnosti, obračuna uplata doprinosa i penzija itd. Problem oscilacija vrijednosti aktiva, ako imaju veliku amplitudu, mogu ozbiljno uticati na aktuarske ocjene. Zato se u nastavku daje kratak pregled praktičnih metoda ocjenjivanja aktiva i zadataka koji se pri tome pojavljuju.

Ocjena aktiva po tržišnim vrijednostima (Fair Market Value,FMV) označava pripisivanje aktivama vrijednosti koja može biti data u slučaju njihove trenutne prodaje na tržištu. Pri tome, obično se ne uzimaju u obzir moguće izmjene vrijednosti usljed prodaje značajnih aktiva, pošto se ne podrazumijeva njihova realna prodaja. Ovaj metod je najjednostavniji i transparentan je za finansijske menadžere i aktuare, a objektivan je zato što se dva aktuara koja ga primjenjuju ne mogu razlikovati u ocjenjivanju. S druge strane, kratkoročne oscilacije tržišnih vrijednosti aktiva mogu dovesti do određene nestabilnosti u penzijskom finansiranju, a ponekad i do pada nivoa traženih uplata/obračunske penzije (u zavisnosti od tipa sheme). Da bi se izbjegle kratkoročne negativne posljedice i stvorila stabilnija slika o vrijednostima aktiva, radi bolje odražavajuće vrijednosti u dugoročnoj perspektivi, u praksi se primjenjuju druge metode ocjenjivanja. Ipak, kako primjećuje Anderson (1992),131 tržišna vrijednost uvijek ostaje orijentir koji se ne može ignorisati. Ocijenjena vrijednost treba tako ili drugačije da se periodično „presjeca“ sa tržišnom vrijednošću aktiva.

130. Sherris M., The Valuation of Optio Features in Retirement Benefits. - J. Of Risk and Insurance, 1995, 62, 509-535 131. Anderson A.W., Pension Mathematic for Actuaries, 2nd ed. - Winsted, Connecticut: Actex Publications, 1992.

170


Tržišna vrijednost može se na taj ili na drugi način ravnati/ ispravljati radi odstranjivanja kratkoročnih oscilacija i dobijanja vjernije ocjene. Problem koji se tada javlja je u tome što ocjena treba da se izvodi na osnovu (fonu) ulazećih i izlazećih novčanih tokova, koje je neophodno uzeti u obzir pri poravnavanju. Tome poravnavanju treba da se podvrgne Rt vrijednosti jedinica aktiva.

Razmotrimo situaciju kada ne djeluje inflacija. Neka period poravnanja čini n godina, a tekući moment bude t=0. U prostijem slučaju, u svojstvu aktuarske vrijednosti jedinice aktiva može se uzeti broj

)(100 1)( P...P

nP n ++= −− .

(19)

Ovdje se može pretpostaviti da je 1)(P n−− =1, тј. u svojstvu jedinice aktiva uzeti uslovni portfelj aktiva, vrijedivši 1 novčanu jedinicu za n-1 godina do tekućeg datuma. Po podacima finansijskog obračuna za posljednjih n godina predstavimo tržišnu vrijednost aktiva Mt u vidu

Mt+1=Mt+Kt+1+Dt+1,

pri čemu je Kt+1 čist novčani protok za vrijeme [t,t+1] (ulazak uplata, isplate penzija, investicioni prihod u novčanom obliku, administrativni rashodi i dr.); Dt+1 čist priraštaj tržišne vrijednosti aktiva, koje se nalaze u fondu na početku godine, za isti period. Nije teško uvidjeti da je:

MD

PP

t

t

t

t 11 1 ++ +=

Ovaj odnos dozvoljava da se izračuna R obrnutim redoslijedom.

Kao alternativa kliznoj srednjoj vrijednosti (19) javlja se eksponencijalno poravnanje

171


∑=

+−

−=

n

k

kkn .PP -

011

10

pri čemu je λ pozitivan broj, manji od 1.Pređimo sada na obračun inflacije. Pošto se u tom slučaju

Pt+1 iztažava u novčanim jedinicama, čija se vrijednost izmijenila za (1+it) puta u poređenju sa momentom t, pri čemu it - iznos inflacije za period [t,t+1], formula za promjenu realne (u novcu moneta t) vrijednosti jedinice aktiva izgledaće

.i

MD

PP

t

t

t

t

t

+

+=

+

+

1

1 1

1

U cilju poravnanja sve vrijednosti Pt treba da budu obračunate u vrijednostima jednog momenta vremena, na primjer, t=0.

Saglasno sa odredbama (Society of Actuaries Committee on Retirement Systems Research, 1998), u SAD i Kanadi opšte uzeti period poravnanja je pet godina.

U praksi zapadnih zemalja postoje i druge metode za ocjenu aktiva, ali ih nećemo elaborirati; one se mogu naći u prethodno citiranim izvorima.132

Uopšteno bi se moglo reći da metod ocjene aktiva treba da se razmatra u uzajamnoj povezanosti s opštom metodikom aktuarskih računa i, prije svega, s metodom ocjene budućih penzionih isplata. Metod ocjenjivanja može zavisiti od njegovog cilja. Na primjer, pri ocjeni platežne sposobnosti, prirodno je pomjeranje u stranu konzervativnijih ocjena, a pri obračunu uplata važnija je realističnost „u dugoročnom” vremenu. Osim toga, kako primećuju, Ovadali i Heberman (2000),133 važna je objektivna ocjena u smislu razumljivosti i poimanja za druge aktuare.

132. Pomenimo samo neke: cost-value ™ historic value MeTog; write-up MeTog mg. (Ayrop). 133. Owadally M. I. and Haberman S., Pension Plan Asset Valuation Mathods. - Paper pre-sented at the 35th Actuarial Research Conference, Quebec City, Quebec, Canada, 2000.

172


6.3.8. Modeli sa slučajnom investicionom dohodovnošću

Prethodno opisani tradicionalni aktuarski modeli grade se na determinističkim principima i ponekad koriste konstantnu stavku ocjenjivanja procentne dohodovnosti r. Modeli penzijskog finansiranja, koji uključuju elemente vjerovatnoće, počeli su se razvijati relativno nedavno.134 U literaturi se mogu naći modeli koji opisuju slučajne oscilacije nivoa fonda i uplata u shemi s definisanim nadoknadama, pobuđeni izvorom neopredijeljenosti slučajnim procentnim stavkama/iznosima rt. Drugi očigledan izvor neopredijeljenosti javlja se kao oscilacija brojnosti populacije učesnika penzione sheme, pa i na račun smrtnosti. Uopšteno, može se reći da za većinu penzijskih shema, osim onih sa malobrojnim učesnicima, investicioni rizik igra važnu ulogu.

Model penzijske sheme s definisanim naknadama sa stacionarnom populacijom učesnika, analogno onom što je prethodno opisano uz isključenje sljedeće pretpostavke: realne stavke/iznosa investicionog prinosa rt za period [t-1,t] obrazuju naizmjeničnost nezavisnih jednako raspodjeli slučajnih veličina sa srednjim/prosječnim rErt = . Neka kao i prethodno, r - bude stavka, koja se koristi za aktuarsko ocjenjivanje (valuationrate).

U individualnoj metodi finansiranja polazi se od pret postavke da se penzije ne indeksiraju i da svi učesnici, koji su dostigli penzijski uzrast, dobijaju penziju u punom obimu. Tada sumarne penzijske naknade predstavljaju konstantnu veličinu V. Akumulirana aktuarska odgovornost Ali normalna cijena NC se nalaze u statusu kako je opisano prethodno. To su konstantne veličine, pošto je populacija učesnika stacionarna, aktuarska stavka r konstanta, a nema ni indeksacije penzije. Dinamika fonda predstavljena jednačinom (1), pri čemu je umjesto r nužno postaviti realno značenja dohodovnosti rt

Ft+1=(1+rt+1)(Ft+Ct-B). (20)

134. Dufresne D., Stabiliti of pension systems when rates of return are random, Insurance: Mathematics and Economics, 1989, 8, 71-76.

173


Ovdje se Ct izračunava prethodno opisanim metodama, kao normalna cijena NC plus korekcija iznosa At. Posljednja se može izračunati saglasno pravilu „raspodjele” ili „amortizacije”. Veličine Ft i Ct sada su slučajne, i prirodno je postaviti pitanje o vjerovatnoći njihovog ponašanja. Ipak, najviše što se uspijeva uraditi, čak u prostijem slučaju nezavisnih, jednako raspodjelnom poremećaju, dobiju se relativni rezultati prva dva momenta tih veličina.

Grupni metodi, faktički, koriste „raspodjelnu“, nefinansirajuću odgovornost.

6.3.9. Optimalno finansiranje penzija dinamičkim upravljanjem

Aktuarske metode finansiranja s njihovim mehanizmima „korekcije odstupanja” u mnogome su analogne sistemima dinamičkog upravljanja (dynamic control) tako da se sa ove tačke gledišta može razmatrati pitanje o optimalnim načinima takve korekcije. Tada se zadatak preobražava u obavezu optimalnog dinamičkog upravljanja. Parametar, pomoću kojeg može upravljati aktuar, u shemi s definisanim naknadama, jeste iznos uplata Ct. U toj situaciji se, prije svega, pojavljuje pitanje kriterijuma „kvaliteta” upravljanja. Bendžamin (Benjamin, 1989.)135 u svom determinističkom modelu, s različitim vidovima oscilacija, te zadavanih „scenarija” procentne dohodovnosti, razmatrao je optimalno upravljanje, s tačke gledišta minimizacije funkcije gubitaka

21 )( tt CCJ −=∑ +

tj. „ujednačenosti“ trajektorija uplata. Prirodno, bilo je dopušteno upravljanje, već za onaj dio koji odgovara nekom pravilu potpunog finansiranja penzija. O'Brajan (O'Brien, 1987)136 je razmotrio zadatak dinamičkog kontinuiranog upravljanja na krajnjem

135. Benjamin S., Driving the Pension Fund. -J. Of the Institute of Actuaries, 1989, 116, 717-735. 136. O’Brien T., A Two-parametar Family of Pension Contribution Funkction and Stochastic Optimization. - Insur-ance: Math ematic and Economics, 1987, 6, 129-134.

174


vremenskom intervalu [s,T]. Optimalnost upravljanja određivao se minimizacijom kriterijuma

[ ]dtFALeEJ ttts

t-Ts,

T22 )( ++= ∫

pri čemu ct predstavlja intenzitet uplata (usmjereni parametar), ALt и Ft pokazuju akumulirane iznose i fond, koji se posmatraju u neprekidnom vremenu, ali se potčinjavaju jednačinama, analognim privedenim više za diskretno vrijemе, - ciljni nivo koeficijenta fundiranja (fundratio), tj odnos F/AL. Heberman i Sung (Haberman and Sung, 1994.) rješavali su zadatak u modelu s diskretnim vremenom, koristeći kvadratnu funkciju gubitaka

( ) ( ) ][ −+−= ++=∑−

211

21

ttttst

tT,s FTFvCTCvEJ

T

(21)

pri čemu СТ i FT predstavljaju ciljne nivoe uplata, odnosno fonda, - je negativna konstanta.

Bulie i dr. (Boulieretal., 1996.)137, 138 su u model s neprekidnim vremenom uveli funkciju gubitaka opšteg oblika

( )= ∫∞

−

t

dsF,cs,LeEJ sss

pri čemu cs je intenzitet uplata, koje se javljaju kao neka funkcija od vremena si fonda Fs.

Krejrns (Cairns, 2000)139 je razmatrao taj kriterijum s kvadratnom funkcijom:

L(s,c,F)=(c− c )2+2p(c− c )(F− F )+(k +ρ2)(F− F )2

137. Haberman and Sung, J., Dynamic approaches to pension funding. - Insurance: Mathematics and Economics, 1994, 15,151-162. 138. Boulier J., Michel S., and Wisnia V., Aptimizing investment and contribution of defined benefit penzionfund. - Proceedings of 6th AFIR International Collyuium, 1996, 1, 593-607. 139. Cairns A., Some notes on the dynamics and optimal control pf stochastic penzion fund models in conzinious time, ASTIN Buletin, 2000, 30, 1, 19-55.

175


pri čemu su c, F cjelokupne vrijednosti uplata, odnosno fonda, a i k su konstante. On je u svojim radovima dao i neke stepenovane i eksponencijalne funkcije.

Radi ilustracije pristupa stohastičkog dinamičkog upravljanja, dajemo jedan primjer u okviru navedenih radova. Model penzione sheme koja se opisuje jednačinom (20), radi preglednosti, dajemo ponovo:

Ft+1=(1+rt+1)(Ft+Ct-B)

gdje rt predstavlja nezavisno jednaku raspodjelu slučajnih veličina. F0 и r0 ćemo smatrati zadatim. Zadatak se sastoji u određivanju funkcije Ct, optimalne s tačke gledišta minimizacije kriterijuma (21). Rješenje zadatka zasnovano je na konstrukciji Belmanove funkcije i rješenju Belmanove jednačine. Navešćemo ovdje samo odgovor za slučaj CTt=NC, FTt=AL. Optimalna uplata se određuje u tom slučaju u vidu

111

221

111

1))(2(21))((2)(1))(2(

ktvvkt-ALvFBktvNCv2

Ca

aatt

tt

tt*t

+++

++−+++=

+

++

(22)gdje se а1(t) и а2(t) određuju kao rješenje (sukcesivnih) jednačina:

111

111

11))((

1))(()(

ktvvktvv

taa

att

tt

+++

++=

+

+

111

21

111

21))((

))21)(()(1))(2()(

ktvvkALvtBNCktvv

taa

aatt

t2

tt

+++

−++−++=

+

++

1( )= 2( )=0, k1=(1+ r )2+Var(rt), k2=1+ r

(uz napomenu da je r=Еrt).

Optimalna uplata (22) jeste linearna funkcija od veličine fonda Ft.

176


6.3.10. Dinamička finansijska analiza penzijskih sistema

Pokušaji uvođenja elemenata vjerovatnoće u modele penzijskih finansiranja povezani su sa značajnim analitičkim teškoćama. To nameće pitanje koliko je realistično korišćenje samo jedne analitičke metode u opisivanju modela finanansiranja penzijskih shema. Kompjutersko modelovanje, s druge strane, otkriva ovdje mnogo opštije perspektive i dozvoljava da se istražuje model praktično sa svakom složenošću, iako (mada, naravno, samo brojčano u ciframa).

Ovaj dio razmatranja posvećen je opisaćemo nekim opštim pristupima ka takvom modelovanju.

U posljednje vrijeme sve više se primjenjuju praktično orijentisani modeli i metodi, koji su povezani s opštim pojmom dinamička finansijska analiza (dynamic financia l analysis, DFA). Za razliku od tradicionalne finansijske analize, ovaj pristup razmatra ne samo sadašnje (trenutno) stanje, na primjer, penzijskih shema već i mogućnosti njihovih budućih izmjena. To pretpostavlja stvaranje i komjutersku realizaciju matematičkih modela novčanih tokova sheme, koji se zatim mogu „ispitati na stabilnost“, putem „fitovanja“ različitih scenarija kako deterministički h tako i stohastički generisanih. Zadavajući na ulazu različite impulse („poremećaje“), moguće je dobiti na izlazu reakcije modelovanog ekonomskog sistema i ocjene, na taj način, i zakonomjernost njegovog ponašanja. U zastupljenosti prisustvu u sistemu „samonastrojenosti“ ili „obrnutih/povratnih veza“, ove reakcije mogu biti netrivijalne. Osobenost metoda dinamičke finansijske analize, u poređenju s tradicionalnim metodima matematičkog modelovanja ekonomskih sistema, sastoji se u sistemskoj primjeni stohastičkog modelovanja i metoda scenarija za istraživanje strategije upravljanja, rizika, unutrašnjih i povratnih veza, zastupljenih prisutnih u tim ili drugim ekonomskim sistemima (korporacijama, bankama, fondovima itd.). Ovaj metod pretpostavlja ne prognoziranje budućeg, već brže formiranje jasnijeg poimanja postojećih varijanti alternativa

177


i rizika koji ih prate. Osnovni pristup je tzv. analiza osjetljivosti na poremećaj (stresstestig) ili „šta-ako analiza“.140

Aktuarska primjena metoda DFA počela je s radovima finskih i britanskih aktuarskih grupa za platežnu sposobnost i podrobno su opisane u knjizi Dajkina i dr. (Daykin, Pentikainen, and Pesonen, 1994).141 Primarna motivacija ovih istraživanja bilo je razumijevanje nedostataka podataka običnog finansijskog obračuna za ocjenjivanje platežne sposobnosti; takve ocjene bile su okarakterisane kao suviše statističke i suviše retrospektivne da bi vjerno prikazale („izmjerilei“) buduću platežnu sposobnost. Radovi finskih i britanskih istraživača prenijeli su akcenat u ocjenjivanju platežne sposobnosti na dinamički pristup, u kome se pažnja fokusira na novčane tokove.

U sadašnje vrijeme testiranje novčanih tokova (cash flow testing) pomoću različitih scenarija već je postalo dio praktičnih standarda aktuarskog ocjenjivanja kompanija osiguranja i, u tom smislu, i penzijskog osiguranja.

Prvi radovi u vezi sa istraživanjem osjetljivosti penzijskih shema na poremećaje pripadaju Bendžaminu (Benjamin, 1989)142 koji je izučavao penzijske sheme kao upravljačke sisteme, analizirajući reakcije na različite impulse („pikovi“, „skokovi“, „kolebanja“ itd.) a, takođe, zasluge ima i Loads (Loads, 1992)143 koji je ispitivao sinusoidne ulazne signale. Ovdje se radi o modelovanju fonda s definisanim naknadama u slučaju indeksacije penzije usljed inflacije. U literaturi su, nadalje, opisani i mnogobrojni modeli za imitaciju modelovanja penzijskih shema, gdje se, uglavnom, razmatraju reakcije penzijskih shema s definisanim uplatama, na čiji scenario su se zadavali različiti poremećaji u determinisanom slučaju.

140. Različite publikacije o dinamičkoj finansijskoj analizi mogu se naći na posebnom sajtu američkog Aktuar-skog društva za osiguranje od rizika; (Casualty Actuarial Society),(www.casact.org/research/dfa) 141. Daykin C.D., Pentikainen T., and Pesonen M., The Practical Risk Theory for Actuaries. - Chapman and Hall, 1994 142. Benjamin S., Driving the penzions fund. - J. of the Institute of Actuaries, 1989, 116. 143. Loads D., Instability in pension funding. - Trans. Intern. Congress of Actuaries, 1992, 2, 137-154.

178


6.4. Neki aspekti međunarodnog iskustva aktuarskih istraživanja aktuelnih za Republiku Srpsku i BiH

Metode aktuarskih računanja penzijskog osiguranja izučavaju se već duži niz godina u razvijenim zapadnim zemljama, iz čega proitiče i sve obimnija relevantna teorijska literatura144

U posljednjih desetak godina problemi starenja stanovništva i perspektiva deficita penzijskih sredstava pojavili su se kako u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, tako i u mnogim drugim zemljama koje prolaze kroz proces tranzicije. Neki aspekti iskustva aktuarskih ocjena, pogotovu penzijskih reformi, mogu biti interesantni kada se i u domaćoj praksi uspostave različiti vidovi penzijskih shema.

Danas najveći, ne samo po obimu aktiva (više od 5,5 triliona dolara) nego i po raznovrsnosti oblika, jeste sistem penzijskog obezbjeđivanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Zato američko, kao i iskustvo drugih zemalja s razvijenim penzijskim shemama i aktuarskim metodama državnog regulisanja može biti posebno korisno za zemlje koje teže primjeni ovih rješenja.

U SAD, u posljednjih 10 godina, velika pažnja se posvećuje perspektivi uvećanja demografskog opterećenja na zaposlene, izazvano očekivanim stupanjem u penzioni uzrast pokoljenja poslijeratnog demografskog bebi buma (1946-1964). Ako je u 2000. godini na 100 zaposlenih bilo 22 penzionera, u 2020. godini prognozira se uvećanje tog pokazatelja do 29, a u 2040. do 38 korisnika penzije. To postavlja problem kako pred državni sistem socijalne zaštite (Social Security) tako i pred državni sistem garancija za nedržavne (dobrovoljne) penzije, koje ostvaruje tzv. Korporacija za garanciju penzijskih naknada (Pansion Benefit Guarante Corporation, PBGC). U sistem socijalne zaštite 1983. bila je unesena izmjena koja je uključivala stvaranje znatnih rezervi za finansiranje dijelova naknada, naznačenih za generaciju bebi buma. Ove mjere, takođe, umanjuju naknade, naznačene za generaciju buma, putem postepenog (s početka novog vijeka)

144. Još u 19. vijeku poznati matematičar Gaus (Gauss K.F., 1777-1855) ocjenjivao je penzijski sistem za zapo-slene Getingenskog univerziteta pomoću metoda koje su postale baza za daljnje aktuarsko modelovanje iz ove oblasti. Ove ideje slijedili su i drugi aktuari u 19. vijeku i kasnije.

179


podizanja uzrasta s kojeg će isplaćivati penzije u punom obimu, do 67 godina. Jedan od različitih pristupa, koji je predlagan za ispravljanje finansijskog deficita sistema socijalne zaštite, bio je prijedlog uvođenja personalnih/individualnih računa (PSA), koji je proučio Šiber (Shieber S., 1996). S tim u vezi je i istupanje Šibera i Šovena u potkomitetu Senata SAD zaduženog za socijalnu zaštitu i porodičnu politiku (Shieber S., Shoven J., 1997).145 146

Smisao ovih računa analogan je rješenjima koja se preferiraju za Republiku Srpsku i BiH u vidu penzijske sheme koriste neke tipove takvih računa, kao što su, na primjer, individualni penzijski račun (IRA) i tzv. 401 k 142 penzijski planovi iz sedamdesetih godina.

Ovome treba dodati činjnicu da u većini zemalja, kao i u Americi, jedan od važnih pravaca penzijske politike jeste stimulisanje penzijskih akumulacija. Jedan od načina takvog stimulansa jeste uvođenje različitih poreskih olakšica na uplate poslodavaca i zaposlenih u dobrovoljne penzijske sheme. Tako su u SAD poreske olakšice postale moćan stimulans rasta dobrovoljnog osiguranja. Preduzeća se ne oporezuju za iznose uplata u registrovane dobrovoljne fondove. Takođe, njihov investicioni prihod se ne oporezuje za iznos dobiti u toku akumulacionog perioda. Učesnici fondova oslobođeni su poreza na prihod na penzione uplate takođe na cio akumulacioni period do početka isplate penzije. Pri tome, metode finansiranja penzijskih shema, koje se koriste pri aktuarskim računima maksimalnih normi uplata, strogo su propisane zakonom, s tim što se ograničava obim oslobođenih od poreza na dohodak. Aktuari su lično odgovorni za očuvanje normativnih zahtjeva, pošto se previsoke norme odbitaka mogu smatrati kao izbjegavanje uplata poreza.

U zaključku ovog poglavlja može se reći da aktuarski račun iz oblasti penzijskog osiguranja nije tako jednostavan, jer uključuje u sebe veliki broj faktora/parametara od kojih zavisi funkcionisanje/

145. Shieber S., Shoven J., Public Policy Roward Pension. A Twentieth Centary Fund Book, MIT Press, Cambrige, Massachu setts-London, 1997. 146. 401 k Broj odgovarajućeg zapisa u poreskom kodeksu koji dozvoljava radnicima dobrovoljno unošenje sred-stava oslobođenih poreza na svoj personalni račun u korporativnim šemama.

180


finansiranje penzijskog sistema, koje treba voditi u pravcu ostvarivanja efikasnog i održivog sistema PIO, a, opet, sve u cilju socioekonomskog razvoja zemlje.

U Republici Srpskoj, kao i na nivou cijele Bosne i Hercegovine, u sadašnje vrijeme nije moguće obavljati aktuarske razrade dugoročne prognoze u pojedinostima kao što se radi na nivou razvijenih zapadnih zemalja koje imaju dugogodišnju tradiciju iz ove u oblasti aktuarstva. Trenutno, za nas je u tom istraživanju najinteresantnije ne samo istraživanje već i njegova informaciona baza. Uporednom analizom dolazi se do zaključka o vrsti i obimu informacija koje bi trebalo da posjeduju lica koja ispunjavaju/ vrše aktuarske prognoze i druge penzijske obračune. Zato je mogućnost primjene različitih metoda ocjene penzijskog osiguranja, tj. PIO-fondova u našim uslovima još uvijek daleko od realnosti. Stoga će u budućem reformisanom penzijskom i invalidskom osiguranju biti mnogo posla u ovoj oblasti, jer ona zaslužuje posebnu analizu koja je u ovom dijelu rada samo u kratkim crtama nagoviještena.

181


7. UPRAVLJANJE SREDSTVIMA I NADZOR NAD FUNKCIONISANJEM PENZIJSKOG OSIGURANJA

7.1. Uloga i značaj penzijskih fondova kao učesnika na fi-nansijskom tržištu

Penzijski fondovi predstavljaju finansijske institucije koje se bave prikupljanjem sredstava od osiguranika. Obaveze fondova su da sredstva, pored redovne isplate penzija, akumuliraju i njihov dio plasiraju na finansijskim tržištima. Prikupljena sredstva, u skladu sa politikom investiranja, u najboljem interesu osiguranika, treba da se ulažu u određeni portfolio hartija od vrijednosti, koji zavisi od situacije na finansijskim tržištima. Ne treba isticati koliki je značaj finansijskog sistema na privredni sistem svake države, što se odnosi i na entitet RS u BiH. Najznačajniji elementi finansijskog sistema su: finansijska tržišta, finansijski učesnici posrednici i finansijski instrumenti.

Učesnike na finansijskom tržištu možemo podjeliti u 4 grupe i to:

1. centralna banka,

2. depozitne institucije (banke, štedne i kreditne asocijacije, štedionice, kreditne unije),

3. nedepozitne institucije (institucionalni investitori) u koje spadaju ugovorne institucije (osiguravajuće kompanije i penzijski fondovi) i investicione institucije i

4. čisto posredničke institucije.147

U literaturi postoje dvije podjele investicionih fondova. Prva podjela odnosi se na samu organizaciju fonda, kojom se definišu tri vrste fondova i to:

147. Prof. dr Tatjana Rakonjac - Antić, Penzijsko i zdravstveno osiguranje, 2010. godine, Ekonomski fakultet u Beogradu, str. 97.

182


- otvoreni (1),

- zatvoreni (2); i

- privatni (3).

(1) Otvoreni fond posluje na principu prikupljanja novčanih sredstava emitovanjem investicionih jedinica, zatim otkupa investicionih jedinica na zahtjev člana fonda. Cilj otvorenih fondova je očuvanje vrijednosti imovine, uz ostvarenje visoke stope prinosa na duži period, investiranjem na domaća i strana tržišta, odnosno povećanje prinosa po tom osnovu u odnosu na prinos oročene štednje.

(2) Zatvoreni fond prikuplja sredstva putem javne ponude i ima ograničen broj akcija. Zatvoreni fondovi ne vrše otkup akcija od svojih članova, već ih oni moraju prodati na sekundarnom, berzanskom ili vanberzanskom tržištu. Pored hartija od vrjednosti, u koje ulažu otvoreni fondovi, zatvoreni fondovi takođe mogu ulagati u nekretnine i privredna društva.

(3) Privatni fondovi su organizovani kao društvo sa ograničenom odgovornošću i namijenjeni su iskusnim investitorima, pri čemu minimalan ulog iznosi 50.000 €.

Druga podjela tiče se odabranog investicionog cilja, pa se tako otvoreni fondovi mogu podijeliti na:

- fond očuvanja vrijednosti imovine,

- fond prihoda,

- balansirani fond i

- fond rasta vrijednosti imovine.

Ovi fondovi imaju najmanju stopu rizika i ostvaruju najniže prinose u poređenju sa ostalim vrstama otvorenih fondova. Prinosi ovakvih fondova su, obično, nešto viši od inflacije i kamata na depozite u banakma. Ovakav vid investiranja na finansijskim tržištima profitabilniji je od oročene štednje, a i sigurniji od samostalnog ulaganja na tržištu kapitala. Kako je finansijsko

183


tržište gladno novih investicija, realno je očekivati snažan razvoj ovog sektora u budućem periodu. U današnje vrijeme to je vrlo teško, s obzirom na to da se penzijski fondovi suočavaju sa velikim deficitima. Sredstva koja prikupe od osiguranika ne mogu da podmire ni rashode za isplatu prava, a kamoli da samostalno djeluju na finansijskim tržištima i da, po tom osnovu, ostvaruju prinose. Nažalost, to je surova istina.

7.2. Nadzor nad funkcionisanjem penzijskog osiguranja

Proces nadzora nad funkcionisanjem penzijskog osiguranja predstavlja kompleksnu funkciju koju obavljaju odgovarajuća tijela koja su ovlašćena za nadziranje upravljanje penzijskim fondovima i koja su institucionalizovana u vidu jedne ili više agencija za nadzor. Osnovni cilj nadzora jeste zaštita korisnika osiguranja. To podrazumjeva praćenje rada subjekata u sistemu penzijskog osiguranja u pogledu usaglašenosti njihovih aktivnosti sa zakonskom regulativom, analiziranja aktuarskih izvještaja, kontrole upravljanja sredstvima penzijskog osiguranja u smislu pridržavanja okvira zakonskih ograničenja u vezi s plasmanom sredstava itd. Implementacija funkcije nadzora zavisi od administrativnih organizacija država, karakteristika penzijskog osiguranja i dr. U tom smislu, izdiferencirala su se tri modaliteta sistema nadzora:

- specijalizovani nadzor,

- djelimično integrisani nadzor, i

- integrisani nadzor.

Nadzor bi najbolje bilo vršiti putem institucionalizovanja te funkcije u vidu specijalizovane agencije. Nadzor ima za cilj da detaljno provjeri ispunjenost zakonom propisanih uslova za kompanije koje žele da dobiju licence za bavljenje poslova iz oblasti penzijskog osiguranja. Prema tome, te odredbe se moraju strogo poštovati, biti u skladu sa aktuelnim aktuarskim računovodstvenim standardima i sadržavati i stimulanse za bavljenjem tim aktivnostima.

184


Agencija za nadzor penzijskih fondova i osiguranja RS predstavlja regulatornu i nadzornu instituciju novog sistema. Jedan od zadataka agencije, nakon osnivanja i donošenja statuta, bi bio definisanje postupka i izrada potrebnih regulativa kojima će se preciznije urediti dio finansijskog tržišta na kojem će subjekti biti privatna penzijska društva i penzijske osiguravajuće organizacije. Podzakonski propisi koje bi donosila ova agencija uključuli bi pravila o autorizaciji i licenciranju penzijskih društava, povezanim osobama, marketingu penzijskih fondova, osnovnom kapitalu, ulaganjima, vrednovanju imovine fondova itd. Radi predviđanja i analize državnih, socijalnih i ostalih efekata novog penzijskog sistema potrebno bi bilo nastaviti rad na izgradnji integralnog simulativnog modela penzijskog sistema RS.

Na osnovu navedenog modela bilo bi moguće analizirati sistem i procijeniti efekte pojedinih mjera na njegovo funkcionisanje u cjelini. Takođe, simulacijama rada sistema u različitim uslovima omogućilo bi se njegovo jednostavno prilagođavanje i bolje funkcionisanje, kao i njegovo povezivanje sa analognim sistemima Federacije BiH.

U procesu uvođenja kapitalizovanih dijelova novog penzijskog sistema važno je pripremiti i ostvariti odgovarajuće edukacijske, informativne i istraživačke programe. Osim zakonom propisanih kurseva za specifične kategorije učesnika u sistemu (na primjer, za članove uprava penzijskih društava), bilo bi potrebno da se sprovede i široka edukacija stanovništva. Time bi se osiguranicima pomoglo u donošenju odluka o izboru penzijskog fonda, oblika penzije i o drugim aspektima, utemeljenim na pouzdanim informacijama. Narodna banka može da vrši nadzor, ali samo u dobrovoljnim penzijskim fondovima, u smislu uspostavljanja kredibilnog finansijskog sistema i treba da teži uspostavljanju realne javnosti rada, koja će građanima omogućiti da se, u skladu sa sopstvenim prioritetima, odluče za obim rizika koji prihvataju pristupanjem određenom dobrovoljnom penzijskom fondu.

185


8. PENZIJSKI FOND KAO FINANSIJSKA INSTITUCIJA REPUBLIKE SRPSKE

8.1. Nastanak, razvoj i organi penzijskog fonda

Fond penzijskog invalidskog osiguranje Republike Srpske formiran je 28. juna 1992. godine, kada je donesen prvi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ovog entiteta. Taj zakon je van snage,

jer je usvojen novi, kojim su propisani poslovi, organizacija i funkcionisanje fonda, što se bitno ne razlikuje od prethodnog. Prema tome, PIO Fond je star kao i sama Republika Srpska.148

Članom 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i utvrđenih potreba i interesa u oblasti ovih oblika socijalne zaštite, osniva Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (Fond PIO). Djelatnost Fonda PIO je od posebnog društvenog interesa, a osnovan je za cijelo područje Republike, ima svojstvo pravnog lica i upisuje se u registar kod nadležnog suda. Sjedište Fonda PIO utvrđeno je Statutom Fonda („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/03, 67/04, 85/07 i 105/07, kao i najnovijim Statutom donesenim u prvoj polovini 2012. godine) i nalazi se u Bijeljini.

Fond je pravno lice, sa statusom organizacije za obavezno socijalno osiguranje, u kome se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i obezbjeđuju sredstva za ovaj oblik socijalnog osiguranja. U Fondu je u 2001. godini pravo ostvarivalo 160.000 osiguranika i 171.954 korisnika penzija (prema podacima fonda iz 2001. godine). Zaključno sa 31.12.2019. godine, taj broj je znatno uvećan i iznosi 264.263 korisnika prava. U Fondu se obavljaju svi poslovi propisani Zakonom i Statutom Fonda:

148. Penzijski fond Republike Srpske osnovan je 28. juna 1992. godine. Fond je proslavio svoj 20-ti rođendan 28. juna 2012. godine.

186


• osiguranje na penzijsku i invalidsku zaštitu svih lica koja su po zakonu obavezno osigurana;

• primjenjuju stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu za zakonom o doprinosima;

• utvrđuju osnovice za plaćanje doprinosa u skladu sa zakonom;

• obezbjeđuje namjensko i ekonomično trošenje sredstava, stvaraju rezerve za osiguranje i stara se o uvećanju sredstava na ekonomskim osnovama, što ga čini finansijskom institucijom;

• obezbjeđuje neposredno, efikasno, racionalno i zakonito ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i organizuje obavljanje poslova za provođenje osiguranja;

• kontroliše prijavljivanje za osiguranje, provjerava sve podatke od značaja za sticanje i prestanak prava i obavlja nadzor pravilnosti obračuna i uplate doprinosa (u saradnji sa Poreskom upravom koja dio ovih poslova radi od 1.1.2010.god.);

• organizuje i provodi dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom.

Osim navedenih, u Fondu se obavlja i dio poslova penzijskog i invalidskog osiguranja zemljoradnika i samostalnih djelatnosti, uz odgovarajuću naknadu.

Dosadašnja iskustva, kao i međunarodni standardi koje promoviše Međunarodna organizacija rada (MOR), pokazuju da bi u upravljanju Fondom PIO, kao institucijom od javnog interesa, trebalo da učestvuju i predstavnici poslodavaca, dok je kod izbora određenog broja članova njegovih organa iz reda osiguranika potrebno obezbijediti i adekvatnu podršku reprezenativnih sindikata, kao i udruženja penzionera.149

U skladu sa novim zakonom o PIO RS (Službeni glasnik br. 134/11), organi Fonda su: upravni odbor i direktor. Poslovnu

149. Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj, Banja Luka, mart 2010. godine, str. 62.

187


politiku Fonda utvrđuje upravni odbor, a direktor obavlja poslovodnu funkciju, organizujući njegov rad i funkcionisanje, u skladu sa Statutom i Zakonom i odgovara za zakonitost rada.

Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske je jedinstvena organizacija za teritoriju Republike Srpske. Fond je organizovan na slijedeći način: Centralna služba, filijale i poslovnice. Utvrđivanjem ovakve organizacije Fonda stvoreni su uslovi za efikasniji, racionalniji i cjelishodniji rad, a služba je više dostupna građanima.

U Centralnoj službi fonda obezbjeđuje se jedinstvena primjena propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju, pripremaju se uputstva i tumačenja propisa sa ciljem obezbjeđivanja njihove jedinstvene primjene i pruža stručna pomoć filijalama i poslovnicama u rješavanju o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u prvom stepenu, obavljaju se poslovi pripreme i izrade materijala koji služe za pregovore sa inostranim nosiocima penzijskog i invalidskog osiguranja, obavljaju poslovi utvrđivanja obaveza Federacije BiH.

U Centralnoj službi fonda obračunava se obaveza Republike i drugih fondova za prava ostvarena pod povoljnim uslovima, odnosno naknade za radni staž ostvaren kod drugih fondova, kada se penzija, po osnovu tog staža, ostvaruje u Fondu. U centralnoj službi se takođe obavljaju normativni, plansko-analitički i drugi poslovi za potrebe organa Fonda, poslovi u vezi sa kontrolom obračuna i uplate doprinosa, kao i svi drugi finansijski poslovi za potrebe fonda.

Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje obavezan je da isplaćuje penzije korisnicima prava, bez obzira na mjesto prebivališta ili boravka. To u Fondu nije činjeno sve do 2007. godine, a razlozi za takvo postupanje nisu poznati.

Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, sa strukturom koja je opisana, treba da u budućem reformisanom penzijskom sistemu bude restruktuiran u pravcu stvaranja modernije i efikasnije javne ustanove dostupne svim građanima, na dugi rok.

188


Izrada programa konsolidacije javnih penzijskih fondova podrazumijeva da vlada treba da utvrdi rok u kome će se izvršiti puna finansijska i administrativna konsolidacija Fonda PIO u RS, kao i dalje perspektive reforme penzijskog sistema, koje idu u pravcu postojanja tri stuba osiguranja. Time se upućuje na stav da je prvi stub obaveznog osiguranja najcjelishodnije organizovati u Fondu kako sa stanovišta ukupne logike troslojnog sistema tako i sa stanovišta administrativnih troškova i pojednostavljenih administrativnih procedura. Određivanje optimalnog roka za izvodljivost konsolidacije javnih fondova uslov je nesmetanog funkcionisanja Fonda i punog povjerenja javnosti u njegovo finansijsko poslovanje, ali i cjelokupan penzijski sistem. Određivanje optimalnog roka, s druge strane, izraz je ozbiljnosti i odgovornosti domaćih kreatora politike u dijalogu s međunarodnim finansijskim organizacijama, od kojih se očekuje podrška u realizaciji reformskih procesa.

Određivanje optimalnog roka za finansijsku konsolidaciju javnih fondova od značaja je i sa stanovišta pozitivnog stava i, u vezi s tim, osiguranika i penzionera Fonda samostalnih djelatnosti, koji, kao jedini, nesmetano funkcioniše u sistemu tekućeg finansiranja.

Treba istaći da pored restriktivnog uređenja sistema postoje i određeni makroekonomski preduslovi za rješavanje krize penzijskog sistema. Makroekonomski zahtjevi za rješavanje krize sistema preduslovi su konsolidacije javnih fondova u fond koji će uživati puno povjerenje javnosti.

Makroekonomski preduslovi konsolidacije javnih fondova u jedinstvenu strukturu u vezi su sa:

• odnosom broja osiguranika prema broju korisnika prava (odnos zavisnosti);

• odnosom prosječne penzije prema prosječnoj zaradi (stope povrata);

• smanjenjem učešća penzionih rashoda u bruto domaćem proizvodu i smanjenja budžetskih transfera za pokriće deficita.

189


Da bi Fond penzijskog osiguranja RS mogao da održi reformski nivo, potrebno ga je restrukturirati, odnosno prilagoditi tržišnim uslovima rada, za koje, u postojećim uslovima, nema odgovarajuće resurse. U vezi s tim, potrebno je učiniti značajne promjene u oblasti prikupljanja doprinosa i evidentiranja podataka o osiguranicima, što bi olakšalo stvaranje jedinstvenog registra na nivou Bosne i Hercegovine. Razvojem integralnog informacionog sistema, u Fondu PIO RS postigao bi se znatan napredak na planu efikasnog i kvalitetnog rada, a takav sistem zahtijeva dalju konsolidaciju u kojoj bi svi dosadašnji organizacioni dijelovi bili povezani u jedinstveni sistem, u čemu bi se ogledale prednosti njegovog poslovanja.

U Fondu PIO RS vode se tri osnovne baze podataka i to za: osiguranike, penzionere i obveznike uplate doprinosa. Dio Fonda je automatizovan. Međutim, postoje poslovni procesi koji nisu na zadovoljavajući način automatizovani i u znatnoj mjeri kasne s evidentiranjem podataka važnih za njegovo finansijsko poslovanje. Zato je potrebno što prije razviti integralni informacioni sistem, sa težnjom ka uspostavljanju jedinstvenog sistema, što bi bila najveća prednost za efikasno funkcionisanje. Ovaj projekat Fond je pokrenuo još u avgustu 2010. godine, uz prethodne velike pripreme. Sav posao je trebao da bude završen u avgustu 2012. godine. Prema tome, trebalo je da zaživi integralni informacioni sistem, koji bi znatno unaprijedio procese i orgnizaciju Fonda. Uz ISO standarde koji su uvedeni 2010. godine, ova dva projekta predstavljala bi najveća dostignuća koja je Fond PIO RS uradio u svojoj kratkoj istoriji. Nažalost, projekat integralnog sistema nije bio završen na vrijeme, iako je obaveza po ugovoru sa poslovnim partnerom bila do avgusta 2012. godine.

U oba entiteta Bosne i Hercegovine izraženi su problemi naplate i kontrole doprinosa (stopa naplate se kreće oko 82%). Evidencije imovine i finansijskih tokova prilično su nesređene i ne omogućavaju moderno i efikasno upravljanje raspoloživim resursima.

Pri odlučivanju o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja relativno dugo se čeka na donošenje odluke o pravu, a to može

190


značajno uticati na raspoloženje javnosti prema penzijskom sistemu i službi Fonda koja ga sprovodi.

Nije uspostavljen sistem javnog informisanja o djelatnostima Fonda, kao ni sistemi stalne komunikacije između njegove centralne službe i njenih filijala, kao i sa filijalama Federacije. Takođe, nije uspostavljen sistem redovnog praćenja i izvještavanja upravnih organa i javnosti o finansijskom stanju Fonda. Međutim, i ako je uspostavljen, onda je na veoma niskom je nivou.

Samo poslovanje Fonda je na nezadovoljavajućem nivou i zbog loših zakonskih rješenja koja ne obezbjeđuju dovoljno sredstava za finansiranje prava korisnika, što predstavlja stalni problem.150

Sve navedene nedostke potrebno je otkloniti kako bi se u reformskom zahvatu obezbjedili stabilni izvori finansiranja penzijskih prava.

8.2. Organzaciona i teritorijalna struktura penzijskog Fonda u Republici Srpskoj

Od organizacione strukture Fonda zavisi efikasnost njegovog poslovanja i rješavanja postojećih problema. Prethodne orgnizacione strukture bile su tromije i manje efikasne u izvršavanju poslova i zadataka. U prilog tome govori činjenica da je u Fondu PIO RS, početkom 2007. godine zatečen veliki broj neriješenih predmeta za ostvarivanje prava, kao i velika nenaplaćenost finansijskih sredstava po osnovu doprinosa, što je znatno otežalo funkcionisanje cijelog penzijskog sistema.

U kontekstu sa navedenim činjenicama, trebalo je mijenjati ukupnu organizacionu strukturu kako bi se precizno definisali poslovi i zadaci novih sektora u centralnoj službi Fonda, zatim osnovala nova odjeljenja koja će, zapošljavanjem novih kadrova, doprinijeti većoj efikasnosti, a sve u interesu osiguranika i korisnika fonda. Tako se novim pravilnikom o radu Fonda došlo do boljih organizacionih rješenja. Cilj je bio postići veću efikasnost,

150. U prilog ovome ide i Petričeva odluka koja kaže da se može isplatiti onoliko sredstava za pokrivanje prava koliko se pri kupi u Fondu od uplate doprinosa. Znači, nema alternative u pokriću dijela sredstava koja nedostaju. Ova odredba važila je do donošenja novog zakona o PIO RS SG. RS. br. 134/11. Ovim zakonom Republika garan-tuje isplatu penzija do dostignutog nivoa prava, ali se to ne sprovodi.

191


produktivnost i ekonomičnost na svim nivoima procesa rada. Pravilnikom o radu znatno su proširena ovlašćenja direktora, zatim ingerencije centralne službe u vođenju efikasne poslovne politike koja bi se sprovodila i na nižim organizacionim nivoima procesa rada, putem jednoobraznog i zakonitog funkcionisanja.

Kako su procesi reforme dalje tekli i uočavali se problemi nagomilanih poslova na terenu, bilo je potrebno prilagođavanje i mijenjanje organizacione strukture u cilju veće brzine i prohodnosti rješevanja zahtjeva osiguranika. Do februara 2013. godine, organizaciona struktura uspostavljena ovim pravilnikom o radu nije se promijenila, te je očigledno da se radi o dobrom projektu primjenljivom na duže vrijeme. Ta organizaciona struktura Fonda, koja je prikazana u shemi 2, znatno je doprinijela unapređenju procesa.

192


Shema 2. Organizaciona struktura Fonda PIO RS

Izvor: Djelo autora, podloga: Pravilnik o radu Fonda PIO RS, koji je donesen 2007. godine u periodu kada je direk-tor Fonda bio autor ovog udžbenika.

Upravni odbor (organ)

Sektor za ostvarivanje

prava

PoslovnicaBijeljina

Brčko

Ugljevik

Lopare

Zvornik Laktaši

Vlasenica

Šeškovići Prnjavor

Srbac

Drinić

Čelinac

Milići

Bratunac

Srebrenica

Pelagićevo/Donji Žabari

Kneževo

Kotor Varoš

Modriča

Petrovo

Brod

Šamac

Teslić

Kalinovik

Rogatica

Rudo

Sokolac

Ustripača

Foča

Trnovo

Han Pijesak

Čajniče

Gradiška Derventa Kostajnica

K. Dubica

Višegrad Ljubinje

Gacko

PoslovnicaBanja Luka

PoslovnicaDoboj

PoslovnicaTrebinje

PoslovnicaPrijedor/

Oštra Luka

Novi Grad/Krupa na Uni

I. Novo Sarajevo/I. Ilidža

Mrkonjić Grad/Jezero

Ribnik/I. Drvar

Šipovo/Kupres

Bileća/Berkovići

Nevesinje/I. Mostar

PoslovnicaPale/

I. Stari Grad

Filijala Bijeljina

Filijala Banja Luka

Filijala Doboj

Filijala Prijedor

Filijala I. Sarajevo

Filijala Trebinje

Sektor za finansijske

poslove

Sektor za ostvarivanje

prava primjenom

međudržavnih ugovora

Sektor za kontrolu obračuna

evidentiranje prihoda, javne

nabavke i sistemsku podršku

Sektor za zastupanje,

imovinsko pravne poslove, opšte

poslove i ljudske resurse

Sektor za informacione tehnologije

Direktor Fonda (organ) Kabinetdirektora Fonda

193


Teritorijalnom organizacijom Fonda želi se postići rješenje kojimj će njegovi službenici i kancelarije biti dostupne građanima u svim opštinama.

Slika 8. Teritorijalna organizacija Fonda PIO RS sa sjedištem Fonda (u Bijeljini), svih njegovih fi lijala i poslovnica

Izvor: www.fondpiors.org, januar 2013.

Pored glavnog sjedišta Fonda u Bijeljini, formirano je i šest fi lijala, kao nižih organizacionih jedinica, sa sjedištima u regionalnim centrima, u: Bijeljini, Banjaluci, Doboju, Prijdoru, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Osim fi lijala, uspostavljene su i poslovnice u skoro svim opštinama, a, u nekim slučajevima, jedna kancelarija opslužuje dvije opštine sa veoma malim brojem stanovnika.151

151. Postići ovakvu teritorijalnu organizaciju, nije bilo moguće bez političke saglasnosti onih koji su tada imali politički uticaj u RS i to značajan. Manje je bilo bitno da li je to opravdano sa ekonomskog stanovišta i da li već utvrđeni parametri dozvoljavaju takvu teritorijalnu organizaciju, u većini slučajeva da, ali u nekim nije bilo oprav-danja.

Sjedište poslovnica

Sjedište fonda i sjedište fi lijala(Bijeljina, Banjaluka, Prijedor, Doboj, Pale, Trebinje)

195


9. RIZICI U PENZIONOM OSIGURANJU 9.1. Moguće pojave rizika u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja

Pojave određenih oblika rizika u funkcionisaju penzijskog sistema određene državne zajednice uslovljne su i primjenom javnog ili privatnog finansiranja ovog oblika socijalnog osiguranja. U tom smislu, javni penzijski sistemi zasnivaju se na konceptu pay as you go, koji počiva na finansiranju isplata penzija aktuelnih penzionera doprinosima koje uplaćuju sadašnji zasposleni (o čemu je bilo više riječi u poglavlju posvećenom ovoj problematici). Osnovna karakteristika pay as you go sistema sastoji se u njegovoj zasnovanosti na međugeneracijskoj solidarnosti, te je pogodan za zemlje sa relativno mladom populacijom. Međutim, u Republici Srpskoj, kao i u drugim državnim zajednicama sa sve manje radno aktivnog stanovništva usljed nepovoljnih demografskih tendencija, ovakav sistem je ekonomski teško održiv. Zato se često pristupa primjeni tzv. kapitalizovanog penzijskog sistema, kao svojevrsnoj dopuni matrijalnog obezbjeđivanja starih lica.


196


S obzirom na činjenicu da je penzijsko osiguranje zavisno od spleta mnogih finansijskih tokova, potrebno je obezbijediti uspostvljanje ravnoteže između uplata i isplata za ove namjene u dužem vremeskom periodu. Upravo iz poteškoća da se uspostavi kakva-takva ravnoteža na ovom planu proističu i odgovarajući rizici u finansiranju ovog oblika socijalnog osiguranja.

Koncept socijalnog osiguranja, u kom kontekstu je obuhvaćeno i pravo na penziju, zasniva se na obezbjeđivanju određenog stepena socijalne sigurnosti građana, a posebno onih kategorija koje su socijlano ugrožene. To se odnosi kako na pojedince tako i na domaćinstva kao osnovne ćelije ljudskog društva. Pri tome, veoma bitnu komponentu u sistemu socijalne zaštite čini penzijsko osiguranje koje je usmjereno na obezbjeđivanje odgovarajućeg nivoa prava na penziju starih lica, kojom se stvaraju uslovi za minimalnu materijalnu sigurnost. Time se obezbjeđuje osnova materijalne sigurnosti starih lica na veoma niskom nivou, što je moguće prevazići uključivanjem doprinosa zaposlenih lica ili njihovih poslodavaca u svojevrsne programe javnog ili privatnog penzijskog osiguranja.

S obzirom na činjenicu da je njegovo funkcionisanje uslovljeno mogućnostima kojima raspolaže finansijski sistem određene državne zajednice, evidentna je zavisnost penzijskog sistema od makroekonomskih uslova koji vladaju u toj zajednici. U tom smislu, visinu penzija građana određene državne zajednice determiniše, pored ostalog, stanje njenog budžeta. Naime, ukoliko se u budžetu javlja izraziti deficit, državni organi preduzimaju mjere štednje, kojima se, obično, obuhvataju i smanjenja penzija i ostalih primanja iz javnog sektora.

Uredno funkcionisanje penzijskog sistema zavisi i od održivosti javnog duga date državne zajednice, iz čega se može zaključiti da će, u slučaju njenog bankrotstva, doći u pitanje isplaćivanje penzija i plata, ali i aktivno zaposlenih u javnom sektoru. Iz toga proističu mogućnosti pojave rizika u funkcionisanju nacionalnog penzijskog sistema, a, time, i materijalne sigurnosti

197


starijih građana. U tom smislu, mnoge države nailaze na probleme u funkcionisanju javnih penzijskih sistema, usljed čega su upućene na traženje alternativnih rješenja kako bi se građanima trećeg doba obezbijedio određeni stepen materijalne sigurnosti.

Usljed pojave deficita u Republičkom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja, državni organi Republike Srpske pristupaju dotiranju iz državnog budžeta, čime se može ugroziti dugoročna održivost ovog sistema. Zato je za prevazilaženje problema nedovoljnog ili ograničenog finansiranja isplate penzija neophodno iznalaženje drugih mogućih rešenja, kojima bi se otklonio rizik od siromaštva korisnika ovog oblika socijalnog osiguranja.

U razvijenim zemljama sve više je zastupljeno uspostavljanje dvaju sistema upravljanja rizicima. To podrazumijeva formiranje mogućih rješenja uvođenjem tzv. nekvalifikovanih (nonqualified) i kvalifikovanih (qualified) penzijskih planova. Pri tome, primjena nekvalifikovanih penzijskih planova podrazumijeva obezbjeđenje dijela penzije po osnovu vlastite štednje građana u banci, sa namjenom korišćenja po odlasku u penziju, a s ciljem dopunskog finansiranja materijalne sigurnosti pojedinca. Time se ne omogućuje oslobađanje od zakonom propisanih plaćanja poreskih obaveza na takvu vrstu prihoda. Naime, štedni ulog namijenjen za obezbjeđenje materijalne sigurnosti datog grđanima u starosti, kao i odgovarajuća kamata na štednju, podliježu obavezi plaćanja godišnjeg oporeza.

Međutim, pod kvalifikovanim podrazumijevaju se oni penzijski planovi koji zadovoljvaju uslove propisane zakonom, a koji se odnose na učešće u datom planu i na iznos doprinosa, na osnovu čega imaju povoljan poreski tretman. Ovakvim penzijskim planovima omogućuje se tretiranje doprinosa, koje za ove namjene uplaćuju poslodavci, kao poslovnih troškova za čiji iznos se umanjuje poreska osnovica. Takođe, i prihod stečen na osnovu investiranja ovako prikupljenih doprinosa ne podleže oporezivanju. Takav tretman imaju i doprinosi uplaćeni na individualne penzijske račune sve dok ne budu korišćeni kao prihod u vidu penzije koju pojedinac bude periodično primao.

198


U razvijenim sistemima penzijskog osiguranja, mnogi poslodavci utvrđuju penzijske planove, odnosno, sheme za svoje zaposlene, u okviru opšteg kolektivnog ugovora. Na osnovu ovakvih penzijskih shema, poslodavac se obavezuje da će, “nasuprot sopstvenim uplatama doprinosa na penzijski račun zaposlenih i/ili uplatama doprinosa zaposlenih, osigurati zaposlenima odgovarajuće pezijske nadoknade kada prestanu da rade, odnosno kada se penzionišu, pod ugovorenim uslovima.“

Sistem penzijskog osiguranja ima za cilj de obezbijedi odgovarajuće nadoknade korisnicima ovog vida socijalne zaštite zaposlenih nakon prestanka radnog odnosa, a koji su ispunili propisane uslove za penzionisanje. Ovakav cilj moguće je ostvariti primjenom nekih od penzijskih planova, odnosno shema, zavisno od strategijskog opredjeljenja nadležnih zakonodavnih organa. Pri tome, u opticaju je, najčešće, primjena iedne od shema sa definisanim penzijskim: nadoknadama (1) ili doprinosima (2).

Sheme zasnovane na definisanim penzijskim nadoknadama zasnivaju se, kao što proističe iz njihovog naziva, na prethodno utvrđenim iznosima penzije, primjenom odgovarajućeg obrasca u koji su uvrštavaju pokazatelji o visini zarade osiguranika i dužini njegovog radnog staža kao relevantni parametri. Pri tome, moguće je uključivanje i nekih manje bitnih parametara, ukoliko se za to ukaže potreba.

Sheme zasnovane na definisanim doprinosima zasnivaju se na prethodno utvrđenim stopama i iznosima doprinosa, čime je uslovljena visina prinosa na njihovo investiranje u poslovne poduhvate. Pri tome, visina prinosa na investiranje iznosa doprinosa predstavlja ključni parametar za uvrđivanje visine penzije.

Stepen efikasnosti nekog od navedenih penzijskih shema uslovljen je blagovremenim prepoznavanjem i ocjenom dejstva svakog od mogućih rizika od:

199


• obračuna penzijskih iznosa;

• investiranja doprinosa;

• preranog penzionisanja;

• odgovarajućeg definisanja načina podizanja penzije;

• pozajmljivanja novca sa pojedinačnog penzijskog računa;

• najpovoljnijeg utvrđivanja administraivnih i

pratećih izdataka.

Zavisno od metoda upravljanja pojedinim od mogućih rizika funkcionisaće neke od penzijskih shema. Pri tome, strategijski menadžment nadležnog organa ovog oblika socijalnog osiguranja mora sagledati sve moguće rizike i uspostaviti odgovarajuću ravnotežu, što podrazimijeva mogućnost isplaćivanja penzija u skladu sa prethodno utvrđenim kriterijumima. To podrazumijeva prethodno definisanje penzijske sheme i obezbjeđenje aktuerske ravnoteže.

Obaveza učesnika penzijske sheme sadrži izbor odgovarajuće varijante u skladu sa mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju, te potrebama i ciljevima sigurnosti izražene iznosom penzije u periodu poslije odlaska u penziju.

Upravljanje ključnim rizicima penzijskih shema sa stanovišta njihovih korisnika zasniva se na prethodno poznatom obrascu koji sadrži zaradu, radni staž, godine uplaćivanja doprinosa i odgovarajući koeficijent za obračun penzije. Pri tome, visina penzije uslovljena je vrijednošću navedenih parametara. U tom smislu, navedeni parametri mogu se koristiti u različitim fazama razvoja penzijske sheme i u različitim finansijskim uslovima za realizaciju plana.

Pokrivanje aktuarskog deficita moguće je smanjenjem iznosa penzija primjenom prosječne zarade tokom ukupnog staža učesnika u shemi prema prosječnoj zaradi tokom određenog broja godina radnog odnosa (pet ili deset godina). Zato je neophodno na pravi način odrediti visinu troškova i način finansiranja kako bi se

200


obezbijedila efikasnost primjene odabrane penzijske šeme.


201


10. PRIMJENA INFORMACIONO-KOMUNIKACIONIH

TEHNOLOGIJA U DRUŠTVENIM ODNOSIMA

Značaj primjene informaciono-komunikacionih tehnologija uopšte

Razvoj i upotreba informaciono-komunikacionih tehnologija znatno doprinose transformisanju savremenog društva u pravcu podizanja stepena efikasnosti funkcionisanja svih vrsta organizacionih sistema u korišćenju raspoloživih materijalnih resursa i ljudskih potencijala, kao i efektivnosti u zadovoljavanju potreba građana. Zahvaljujući takvom značaju, ovaj koncept tretira se kao „informatičko društvo.“


202


Glavna karakteristika ovog načina regulisanja društvenih odnosa proističe iz činjenice da informaciono-komunikacione tehnologije imaju značajnu ulogu kako u ekonomskoj, tako i u socijalnoj sferi, sve više povoljno utičući na život pojedinaca, ali i društva u cjelini. U tom smislu, ovaj konpcet primjenjuje se statističkim evidencijama i izvještavanjima svih društveno relevantnih subjekata. Iz ovako pribavljenih i naučno sređenih pokazatelja moguće je izvlačiti mnogo informacija relevantnih za široku lepezu korisnika o trenutnom stanju i tendencijama društenog razvoja. U tom kontekstu, globalni trendovi ukazuju na tranziciju od ekonomije zasnovane na masovnoj proizvodnji ka ekonomiji zasnovanoj na znanju. Sprovođenje ovog tranzicionog procesa omogućeno je, u najvećoj mjeri, primjenom informaciono--komunikacionih tehnologija. Pri tome, primjena ovakvog koncpeta znatno doprinosi razvoju ljudskih potencijala i uslovljava promjene u svim oblastima društvenog života.

Polazeći od prethodnih postavki, neophodno je zalaganje svih relevantnih društenih faktora za organizovani pristup korišćenju mogućnosti koje pruža primjena informaciono-komunikacionih tehnologija, posebno u procesu obrazovnja, kako bi se što adekvatnije odgovorilo na izazove informacionog doba, odnosno četvrte (4.0) tehnološke revolucije, kao i daljeg razvoja komunikacione mreže (5.G) i time doprinijelo ekonomskom i socijalnom razvoju. S obzirom na komplesnost problema integracije informaciono-komunikacionih tehnologija u pojedine segmente društvenog sistema, neophodno je angažovanje mnogih relevantnih subjekata na tom planu.

Posebno mjesto u primjeni ovog koncepta zauzima obrazovanje za informaciono-komunikacione tehnologije kako bi se širokom krugu građana prenijela dragocijena zanja i vještine u korišćenju računarskih i komunikacionih uređaja, odgovarajućih softvera i aplikacija, kako bi ih koristili na produktivan način, kako u konkretnim ličnim poslovima tako i u širim industrijskim okolnostima. Pri tome, šoroka lepeza naučnih metoda i tehnoloških znanja predstavljaju osnovu uspješne primjene informaciono-

203


-komunikacionih sistema. Na toj osnovi, ovaj koncept se primjenje u cijelom savremenom svijetu, te ih široki krugovi građana i specijalizovanih stručnjaka razumiju.

Zahvaljujući digitalizaciji i elektronskoj obradi široke lepeze relevantnih podataka, kao i razvoju komunikacija, informacije se lako i brzo prenose do zainteresovanih građana, što znanto doprinosi nadzoru nad ostvarivanjem njihovih prava. Na toj osnovi razvija se i koncept tzv. e-građanina u vidu sistema uspostavljenog s ciljem modernizacije, pojednostavljenja i ubrzavanja komunikacija građana sa javnim sektorom, čime se doprinosi povećanju tansparentnosti pružanja javnih usluga zainteresovanim grupama građanima i pojedinačnim korisnicima.

Informaciono-komunikacione tehnologije primjenjuju se, prije svega, u funkciji ostvarivanja ideje o evropskim vrijednostima demokratije, prema kojima je neophodno što potpunije zadovoljavanje građanskih prava, među kojima bitno mjesta zauzimaju prava po osnovu penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

U tom kontekstu, u razvijenim zemljama, posebno u okviru Evropske unije, sve više se koristi koncept e-građanin, kojim se omogućuje siguran način korišćenja i upravljanja porukama upućenim iz javne uprave, kao i pristupanje željenim uslugama. Naime, e-građani dobijaju lični korisnički fah, koji se može koristiti i ličnim mobilnim telefonom. Na taj način, omogućuje se dobijanje niza usluga državnih organa putem digitalnih platformi.

Informaciono-komunikacione tehnologije u PIO

Savremene tendencije u razvijanju građanskih prava odvijaju se kao izraz sve intenzivnije demokratizacij društvenih odnosa, pa time i u sferi različitih oblika socijalne zaštite građana. U tom kontekstu, neophodno je obezbijediti što viši stepen informisanosti svih korisnika penzionog i invalidskog osiguranja, što traži uspostavljanje odgovarajućih komunikacija između svih

204


relevantnih učesnika u procesu zadovoljavanja ovih potreba. To podrazumijeva neophodnost uspostavljanja tehnološkog informaciono-komunikacionog sistema, koji omogućuje povezivanje obveznika doprinosa za finansiranje ovog oblika socijalne zaštite, posredstvom nadležnog fonda, sa korisnicima penziono-invalidskog osiguranja.

U cilju što uspješnijeg zadovoljavanja potreba osiguranika iz ovog segmenta socijalne zaštite, kao i što racionalnijeg korišćenja raspoloživih sredstava koja prikuplja nadležni državni organ od obveznika doprinosa, u Republičkom fondu PIO organizovano je posebno odjeljenje za projektovanje i razvoj informacionih sistema, opremljeno odgovarajućom sistemskom i tehničkom podrškom. Time se omogućuje automatizacija i digitalizacija poslovanja službi fonda u prikupljanju i raspoređivanju sredstava doprinosa, što iziskuje obezbjeđenje odgovarajuće infrastukturne podrške sofisticiranom računarskom podrškom.


Informacioni sistem kompletiran je neophodnom komunikacionom tehnikom i tehnologijom, a njegovo kontinurano funkcionisanje uslovljeno je održavanjem uspostavljenih aplikacija, što se obezbjeđuje kako vlastitim snagama tako i saradnjom

205


sa specijalizovanim uslužnim organizacijama ili sa dobavljačima opreme. Kombinovanim održavanjem tehničke podrške informaciono-tehnološkog sistema nadležnog fonda omogućuje se funkcionisanje aplikacija u sastavu ključnih modula koji obavljaju osnovne poslovne procese.

U cilju što veće efikasnosti korišćenja raspoloživih finansijskih resursa i efektivnosti pružanja usluga korisnicima ovog oblika socijalne zaštite, nadležne fond razvio je i sistem za upravljanje elektronskim dokumentima. To je praćeno razvojem internet prezentacije i internet portala PIOWEB u skladu sa zahtjevima unapređenja funkcionalnosti u pretrazi domumetacije koja se nalazi na tim aplikacijama.

Ovakvim pristupom digitalizaciji poslovanja, kao i sprovođenjem i unapređivanjem standardizacije primjenom ISO 27001, što iziskuje i obezbjeđivanje odgovarajuće kadrovske osnove za primjenu informacionih tehnologija i permanentnog edukovanja izvršilaca u skladu sa intenzivnim promjenema u ovoj oblasti poslovanja, omogućuje se uspješna saradnja sa relevantnim državnim organima i instutucijama, kao i sa nosiocima ino-osiguranja.

Suština primjene informaciono-komunikacionih tehnologija sastoji se, pored ostalog, u pomaganju osiguranicima da brže i ekonomičnije rješavaju svoja prava po osnovu prenzijsko-invalidskog osiguranja. To podrazumijeva i mogućnost osiguranicima da elektronski (preko interneta) provjeravaju dužinu svog penzijskog staža u evidencijama nadležnog fonda. Naime, na taj način osiguranici mogu da provjere da li su njihovi poslodavci redovno uplaćivali doprinos za penzijsko osiguranje tokom svih godina ostvarenog radnog odnosa.

U organizacionoj strukturi fonda penzijsko-invalidskog osiguranja posebno mjesto zauzimaju aktivnosti informisanja i komuniciranja, čime se omgućuje viši stepen koordinacije između pojedinih službi i sektora, a u cilju što potpunijeg zadovoljavanja potreba korisnika ove vrste socijalne zaštite. To porazumijeva i

206


uspostavljanje odgovarajuće koordinacije organa nadležnod fonda sa obveznicima doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i sa republičkim budžetom kao učesnikom u sufinansiranju ovog oblika socijalne zaštite, u slučaju izražene potrebe za izdvajanje dopunskih sredstava za podršku nadležnom fondu.

Ostvarivanje sve složenijih, obuhvatnijih i kvalitetnijih zadataka fonda penzijsko-invalidskog osiguranja, uslovljeno je i uspostavljanjem odgovarajuće tehničko-tehnološke infrastukture za podršku informaciono-komunikacionom sistemu. Time je obuhvaćena i izgradnja nove verzije internet stranice fonda, čime je omogućena veća funkcionalnost i hvatanje koraka sa novom tehnologijom kao i dostupnost na mobilnim platformama. Na taj način, prostup internetu pomaže korisnicima penzijsko-invlidskog osiguranja da svoja prava ostvaruju brže i ekonomičnije.

Uspostavljanje, održavanje i razvoj sistemske infrastrukture omogućuje efikasnije povezivanje sektora u okviru organizacione strukture nadležnog fonda, kao i sa spoljnjim partnerima, a sve u funkciji što kvalitetnijeg pružanja socijalne zaštite iz domena penzijsko-invalidskog osiguranja. U tom cilju uspostavljena je računarska mreža u centralnoj službi fonda, koja omogućuje kvalitetnije pružanje podrške ostalim procesima i svođenje rizika od nepouzdanosti sistema na minimalnu mjeru. Takođe, nabavljen je sistem za upravljanje dokumentima u elektronskom obliku. Na taj način, dobijena je nova funkcionalnost službi fonda, čime se održava trend u primjeni savremenih informaciono-komunikacionih tehnologija.

Sistem penzijskog i invalidskog, kao i zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj, a u skladu sa evropskim društvenim vrijednostima, zasniva se na pricipima međugeneracijske solidarnosti. To podrazumijeva definisanje stečenog prava na određeno potraživanje prema budućim naraštajima.

Međutim, primjena ovakvog principa solidarnosti mora se posmatrati odvojeno od kapaciteta plaćanja budućih generacija, jer postoji raskorak između obima sredstava koja su potrebna za

207


finansiranje stečenih prava za podmirivanje ovih oblika socijalne zaštite, s jedne strane, i realnih tekućih uplata obveznika doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, s druge strane. Zato republičke vlasti u potpunosti preuzimaju odgovornost za materijalnu i socijalnu sigurnost korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Tako je, posljednjih godina, zaustavljen negativan trend u pogoršanju odnosa između broja obveznika plaćanja doprinosa za ove namjene (aktivno zaposlenih) i broja korisnika ovog oblika socijalne zaštite (penzionera po osnovu rada i invalidnosti).

Takođe, nastavljena je pozitivna tendencija u procesu izmjene strukture penzija, što se ispoljava u postepenom povećanju procenta korisnika starosne penzije i smanjivanju procenta korisnika invalidske penzije, u ukupnom broju penzonera. Istovremeno, zadržana je tendencija povećanja prosječnog doba korisnika priznatih prava na starosnu penziju na dan priznavanja prava na ovaj oblik socijalne zaštite (efektivna starost), kao i smanjenja obima priznatih prava na invalidsku penziju.

U procesu uređivanja racionalnog finansiranja zadovoljavanja ovog oblika potreba socijalne zaštite građana, snižena je donja granica neophodnog staža osiguranja na 15 godina i realizovani su strateški ciljevi smanjenja siromaštva starije populacije. Povećan je obuhvat penzijskim osiguranjem lica starijih od 65 godina.

Materijalni položaj korisnika prava po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja zavisi od ekonomskih mogućnosti društvene zajednice, što je uslovljeno, prije svega, odnosom broja obveznika doprinosa onih koji finansiraju ovaj oblik socijalne zaštite (zaposlenih lica) i broja onih koji koriste takva prava (penzionera i invalida).

U izvještajima Fonda i nadležnih službi za informisanje i komunicirnje građani se mogu informisati o svim relevantnim pitanjima iz domena penzijskog i invalidaskog osiguranja kako u pogledu svojih prava tako i obaveza koje se moraju ispuniti za sticanje tih prava. Blagovremeno, pouzdano i objektivno informisanje predstavlja jedno od bitnih i neotuđivih prava građana, što je uslovljeno i uspostavljanjem adekvatnog komunikacionog sistema.

208


Na materijalni položaj penzionera bitno utiče činjenica da je relevantnim zakonom normirano više nivoa najniže penzije, u zavisnosti od dužine penzijskog staža. U skladu sa zakonskim odredbama nisu ponovo određene kategorije korisnika ovog oblika socijalne zaštite, te im se, po istom zakonskom propisu, isplaćuje penzija u većem iznosu nego što im je pripadalao po opštim propisima.

Pored navedenih zakonskih rješenja koja su pozitivno uticla na materijalni položaj domaćih penzionera, odlukama vlade i nadležnog fonda, sprovođene su i druge mjere koje su doprinosile višem standardu penzionera, u koje se ubrajaju davanja subvencija za korisnike koji spadaju u ugrožene kategorije potrošača elektrinčne energije, isplata jednokratne naknade za slučaj smrti korisnika prava, kao i plaćanje troškova distribucije penzije putem pošte.

Sprovođenje mjera u pravcu poboljšanja materijalnog položaja korisnika ovih oblika socijalne zaštite omogućeno je i uplatama iz republičkog budžeta, kako bi se dopunila nedostajuća sredstva nadležnog fonda, koja pritiču iz doprinosa obveznika po osnovu penzijskog i invalidaskog osiguranja. Ovo je bilo neophodno, jer naplata potraživanja po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidko osiguranja predstavlja permanentni problem, iako je pozitivna činjenica da se smanjuje dug po osnovu kratkoročnih i dugoročnih obaveza.

Fond penzijskog i invalidskog osiguranja predstavlja javnu ustanovu koja je ovlašćena da se stara o ostvarivanju prava iz oblasti ovih oblika socijalne zaštite građana. Ove funkcije usmjerene su na ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kontrole obračuna i evidentiranja prihoda, do obračuna i isplate penzija u redovnom roku. Pri tome, Republički fond nadležan za ove oblike socijalne zaštite, pozitivno se predstavlja i na međunarodnom planu, u vidu dobre i neposredne saradnje sa nosiocima osiguranja po ovoj osnovi u zemljama nastalim na području SFR Jugoslavije, kao i u drugim državama.

209


Zahvaljujući nastojanju da se što potpunije i kvalitetnije zadovolje potrebe građana u ostvarivanju prava po osnovu penzijskog i invalidaskog osiguranja, korisnici ovih usluga su sve zadovoljnji radom službi naležnog republičkog fonda. U tom smislu, evidentna je pozitivna tendencija u razvoju sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, što je uslovljeno kreiranjem dogoročne stratgije reformisanja ovog segmenta socijalne zaštite, kao i donošenjem odgovarajućeg zakona kojim se reguliše ova materija u cilju što kvalitetnijeg zadovoljavanja potreba korisnika.

Analiza opravdanosti pokretanja novih reformi u ovom segmentu socijelne zaštite pokazala je da trenutno nema opravdanih potreba za nove izmjene parametara domaćeg penzijskog i invalidskog osiguranja. U tom kontekstu, Savjet za prećenje stanja i reformi sistema penzijskog osiguranja, nakon razmatranja pomenute analize, zaključuje da je:

• informacijom sveobuhvatno i objektivno predstavljeno stanje u oblasti domaćeg penzijskog i invalidskog osiguranja;

• zaustavljen negativan trend smanjivanja broja osiguranika prema broju penzionera;

• neophodno dalje preduzimanje odgovarajućih mjera u

cilju povećanja broja osiguranika u realnom sektoru,

• potrebno poboljšati naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranja;

• u novije vrijeme penzijski sistem finansiran iz republičkog budžeta, što ne znači da nije potrebno sprijčiti

zloupotrebe koje se manifestuju kašnjenjem plaćanja

doprinosa, kao i prikazivanjem podataka da je većina

osiguranika sa najnižom osnovicom;

• potrebno efikasno suzbijanje sive ekonomije i

neprijavljivanja radnog odnosa, jer iz toga ne proistuču obaveze plaćanja doprinosa.

210


Materijalni položaj korisnika prava po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja determinisan je zakonodavnim okvirom koji limitira visinu primanja, kao i mjerama koje se preduzimaju na njihovom poboljšanju. Pri tome, osnovni pokazatelj materijalnog položaja korisnika ovog prava jeste visina penzije, čime se manifestuju i ekonomski potencijali društvene zajednice.

Ekonomski potencijal država za finansiranje ovih oblika socijalne zaštite ispoljava se, prije svega, odnosom broja osiguranih radno aktivnih lica, s jedne strane, i korisnika prava, s druge strane. Upravo, usljed nepovoljnog odnosa tog parametra, finansiranje penzijskog i invalidskog osiguranja iz realnih izvora još uvijek je nedovoljno. Pri tome, odnos prosječne zarade zaposlenih lica i prosječne penzije predstavlja jedan od opštih pokazatelja obezbjeđivanja prihoda nadležnog fonda u budućnosti, pa time i materijalnog položaja korisnika ovih prava socijalne zaštite. Zato se podatak o broju korisnika prava na jednog osiguranika uzima kao osnova za ocjenu stanja u ovoj oblasti. Međutim, za pouzdaniju interpretaciju stanja u ovoj oblasti, pored odnosa između prosječne plate i prosječne penzije, neophodno je imati u vidu podatak o odnosu ovih iznosa za 40 godina penzijskog staža i toliko godina staža osiguranja.

Ovako prikazani odnosi u ovom segmentu socijalne sfere društvenog života predstavljaju realnu sliku stanja i tendecija u penzijskom i invalidskom osiguranju, koja postaje transparentna za sve zainteresovane subjekte zahvaljujući primjenu informaciono- -komunikacionih tehnologija u funkcionisanju nadležnog republičkog fonda. Na taj način, svi procesi u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, kao specifični oblici socijalne zaštite, odvijaju se pred javnošću, čime se znatno doprinosi ostvarivanju građanskih prava, što je jedna od karakteristika demokratije.

211



212


Drugi dio

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE – ZO


213


1. ISTORIJSKI RAZVOJ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

1.1. Kratak osvrt na razvoj zdravstvenog osiguranja u svijetu

Kao poseban vid socijalne zaštite stanovništva, u većini društvenih zajednica uspostavlja se zdravstveno osiguranje koje predstavlja bitan faktor životnog standarda. U tom smislu, začeci zdravstvenog osiguranja javljaju se u XVIII vijeku, stvaranjem radničkih organizacija u vidu unija koje su se borile, između ostalog, i za sigurnost radnika u slučaju bolesti ili bilo kojih drugih uzroka radne nesposobnosti.


Tokom XIX vijeka u većini evropskih zemalja stvaraju se bolesnički fondovi u okviru radničkih unija. U nekim zemljama ljekari pojedinci ili njihove asocijacije organizovali su pretplate na svoje usluge, sačinjavajući liste pretplatnika sa određenim pravima u korišćenju zdravstvenih usluga. Organizovani su fondovi samopomoći, koji su bili poznati kao gilde (Guilds), i oni su obavljali veoma značajnu ulogu u razvoju sistema zdravstvenog osiguranja. Ovi fondovi su, najprije, dodjeljivali novčanu pomoć

214


svojim članovima, a kasnije su sklapali ugovore sa ljekarima za pružanje zdravstvene zaštite oboljelim i povrijeđenim i osnovali svoje zdravstvene ustanove. U visokorizičnim privrednim granama, kao što su teška industrija i rudarstvo, poslodavci su davali svoj doprinos bolesničkim fondovima. Tako koncept doprinosa iz zarade postepeno stiče prednost u odnosu na individualni rizik.

Prvi temelj u jasnijem organizacionom i političkom definisanju zdravstvenog osiguranja postavljen je u Njemačkoj 1883. godine, u okviru Bizmarkovog plana osiguranja, donošenjem zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju određenih katagorija radnika, sa obavezom uplaćivanja u bolesnički fond. Taj zakon je obavezao poslodavce da uplaćuju doprinose u pomenuti fond.152

Donošenje Njemačkog zakona predstavlja početak zdravstvenog osiguranja kao obaveznog mehanizma u ostvarivanju socijalnog društva kao cjeline. Taj zakon je imao snažan uticaj na razvoj zdravstvenog osiguranja i u drugim evropskim zemljama.153 Tako su, do 1930. godine, sve evropske industrijski razvijene zemlje donijele takve zakone.

Važan momenat u stvaranju zajedničke platforme zdravstvenog osiguranja među zemljama u svijetu bilo je osnivanje (1919) Međunarodne organizacije rada (1919), koja postaje mjesto na kome se raspravlja o politici zdravstvenih usluga i drugih vidova osiguranja sa međunarodnog stanovišta.

Veliku ulogu u obezbjeđenju zdravstvene zaštite ima Svjetska zdravstvena organizacija - SZO, (World Health Organization - WHO), specijalizovana ustanova Ujedinjenih nacija, sa sjedištem u Ženevi. SZO je osnovana 1948. godine, sa zadatkom pomaganja u stvaranju boljih zdravstvenih uslova za sve građane svijeta, pod motom zdravlje za sve.

152. Glaser W. A., Health Insurance in Practice, Jossex-Bass Pybl. Oxford, 1991, crp. 11. 153. Austrija je donijela Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju 1887. godine, Norveška 1902. godine, Velika Britanija 1919. godine, Holandija i Francuska donose svoje zakone znatno kasnije.

215


Veliku prekretnicu u pristupu zdravstvenom osiguranju, tj. finansiranju zdravstvene zaštite, predstavlja uvođenje nacionalne zdravstvene službe, prvo u Velikoj Britaniji (1948), a zatim i u drugim zemljama. Uspostavljanje sistema nacionalne zdravstvene službe podrazumijeva da država preuzima cjelokupnu brigu o zdravstvenoj zaštiti svih građana. U takvom sistemu, zdravstvene ustanove su u vlasništvu države, a zdravstvena zaštita se finansira iz opšteg državnog budžeta. Privatni sektor u oblasti zdravstvene zaštite, u takvom sistemu, potisnut je u drugi plan.

Na sličnom principu bio je zasnovan sistem zdravstvene zaštite u bivšem Sovjetskom Savezu, koji su u periodu poslije Drugog svjetskog rata slijedile istočnoevropske i druge socijalističke zemlje.

U Skandinavskim zemljama sistem nacionalne zdravstvene službe funkcioniše, djelimično, u kombinaciji sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem.

Japan je uveo vrlo ekstenzivan sistem zdravstenog osiguranja, koji se finansira iz većeg broja različitih fondova.

U praksi, svaka zemlja je razvijala svoj sistem zdravstvenog osiguranja, koji je odgovarao njenim tradicijama i nacionalnim uslovima.

Jedina velika industrijski razvijena zemlja u kojoj nije razvijen državni sistem jesu Sjedinjene Američke Države, u kojima i danas preovladava privatno zdravstveno osiguranje.

U Kanadi je bila slična situacija do 1966. godine od kada je uveden sveobuhvatni sistem zdravstvenog osiguranja.

Veliki podstrek za razvoj sistema zdravstvenog osiguranja, pogotovu u zamljama u razvoju, nastao je poslije Međunarodne konferencije održane u Alma-Ati 1978. godine, na kojoj je usvojena strategija pod geslom „Zdravlje za sve do 2000“, koju je usvojila Skupštini Svjetske zdravstvene organizacije.

216


U posljednjim godinama XX vijeka, institucije zdravstvenog osiguranja bavile su se više problemom troškova nego daljim razvojem sistema. To je uslovilo nepovoljne socioekonomske trendove i izuzetni rast cijena zdravstvenih usluga. Uvođene su mjere ograničenja potrošnje i prema osiguranicima (uvođenjem participacije) kao i prema zdravstvenim ustanovama kojima su ograničavana sredstva iz državnog budžeta za investicije i tekuću potrošnju.

1.2. Komparativni prikaz razvoja zdravstvenog osiguranja u svijetu

Zdravstveno osiguranje u svijetu regulisano je na različite načine. U tom smislu, posebno su interesantne one zemlje čije se zdravstveno osiguranje može koristiti za opredjeljenja domaćih rješenja.

1.2.1. Specifičmosti zdravstvenog osiguranja u Velikoj Britaniji

U grupi razvijenih zapadnih zemalja, Velika Britanija je najviše usavršila organizaciju i sistem finansiranja nacionalne zdravstvene zaštite. Istina, prije Drugog svjetskog rata i u Velikoj Britaniji postojalo je obavezno zdravstveno osiguranje, ali Nacionalna zdravstvena služba (National Health Servise), osnovana 1948. godine, nudi svim građanima skoro besplatnu zdravstvenu zaštitu, osim nižih iznosa izvedenih iz cijena medikamenata i oftalmoloških ispitivanja. Zdravstveno osiguranje finansira se tako da 80% sredstava potiče iz direktnog poreza, 16% od nacionalnog osiguranja, a ostatak od državnih taksi. Najveći dio izdataka (70%) usmjeren je na bolničke službe. Ministarstvo zdravlja je odgovorno za funkcionisanje nacionalne zdravstvene službe i utvrđivanje opšte politike i finansiranja ove oblasti.

217


Niži organizacioni nivo predstavlja Regionalna zdravstvena administrativna uprava (Regional Health Administration - RHA). U Velikoj Britaniji postoji 14 ovakvih administracija, pri čemu Vels ima svoju vlastitu normativu, a Škotska i Irska uspostavljaju nešto drugačije sisteme.

Počevši od 1991. godine, odvaja se ponuda i ugovaranje zdravstvenih usluga i uvođenja internog tržišta, na kome se zdravstveni personal takmiči za dobijanje ugovora. Regionalne zdravstvene administracije pristupaju upravljanju tržištem putem ugovornog postupka i utvrđuju norme za najbolju upotrebu sredstava.

U cjelini gledano, sistem nacionalne zaštite kao i njegovo finansiranje u Velikoj Britaniji funkcionišu dobro, mada postoje tendencije ka privatizaciji sistema.

1.2.2. Zdravstveno osiguranje u Francuskoj

Francusko zdravstveno osiguranje uspostavljeno je 1945. godine i bilo je zamišljeno kao jedinstvena organizacija u kojoj će se ostvarivati prava iz ove oblasti. Danas je to moderni sistem zdravstvenog osiguranja, koji počiva na hijerarhijskoj povezanosti i koji obuhvata većinu stanovništva.154

Vlada, preko Ministarstava solidarnosti, zdravlja i socijalne zaštite, utvrđuje zdravstvenu politiku na bazi principa jednakosti i slobodnog pristupa uslugama. Ambulantnu medicinu pacijentima skoro u potpunosti pružaju ljekari koji rade u svojoj ordinaciji; pacijenti mogu slobodno da ih biraju. Bolnička medicina je državna u tercijarnom dijelu, a ostatak je privatna.

Oba sektora, državni i privatni, su koordinisani pomoću sistema akreditacije i zdravstvene mape kojom se utvrđuju granice zdravstvenih regiona i struktura medicinskog aparata, u skladu sa zdravstvenim potrebama stanovništva.

154.. http://www.securite-sociale.fr

218


Sistem se finansira preko svojih podgrupa kojima se obezbjeđuje pokrivenost većih rizika (bolest, materinstvo, starost, invalidnost, nesreće na radu, porodična/novčana pomoć).

Sredstva za zdravstveno osiguranje dobijaju se obaveznim kotizacijama osiguranika i poslodavaca. Pored obaveznog sistema, postoji mreža komplementarne socijalne zaštite, kojom upravljaju društva organizovana u profesionalnim sektorima. Svojim dobrovoljnim kvotama pokrivaju troškove koje na teret osiguranika ostavlja obavezno osiguranje.

1.2.3. Zdravstveno osiguranje u Italiji

Godine 1978. zakonom je osnovan Nacionalni zdravstveni sistem (SSN),155 čiji je cilj univerzalnost zdravstvenih ponuda, besplatnost i jednoobraznost širom cijele zemlje, a sve u okviru jedne jedinstvene organizacije.

Organizacija zdravstvene pomoći počinje u Ministarstvu zdravlja koje ima četiri savjetodavna organa i to:

- Nacionalno vijeće za zdravlje,

- Viši institut industrijske sigurnosti i prevencije, - Više vijeće za zdravlje i

- Viši institut za zdravlje.

Osim centralnog nivoa, postoje i regionalni i lokalni nivoi. Regijama su povjerene zakonodavne funkcije za bolnice za opštu zdravstvenu pomoć.

U osnovi zdravstvene organizacije je Lokalna zdravstvena zajednica, koja obuhvata jednu opštinu ili opštinsko udruženje. Ova zajednica zavisi od regije u programiranju, finansiranju i izboru kadrova. Od 1978. godine na lokalnu zajednicu je preneseno snabdijevanje bolnica i administracije.

155.. Servizio Sanitario Nationale.

219


Zdravstveno osiguranje se finansira iz opšteg državnog budžeta tako što se novčana sredstva doznačuju regijama a one to raspoređuju po lokalnim zdravstvenim jedinicama. Korisnik mora da plati za usluge medicinske pažnje i dijagnostičkih ispitivanja u ambulantnom režimu, kao i medikamente.

1.2.4. Zdravstveno osiguranje u SR Njemačkoj

Zdravstvenim osiguranjem u Njemačkoj je, preko odgovarajućeg fonda obuhvaćeno oko 90% stanovništva. Radnici sa mjesečnim dohotkom manjim od određenog iznosa (za 1991. godinu to je bilo oko 2.400 €) obavezno su pod zaštitom fonda zdrvstvenog osiguranja. Doprinose u jednakim iznosima uplaćuju radnici i poslodavci. Zaposleni sa višim prihodima mogu takođe da se dobrovoljno pridruže ovom fondu. Ostalih 10% stanovništva koristi privatno zdravstveno osiguranje, ili su osigurani putem svoje profesionalne aktivnosti i drugih oblika socijalnih pomoći. Fond socijalnog osiguranja ne pokriva gerijatrijsku pomoć.

Od 1990. godine, poslije ujedinjenja, započeo je proces prilagođavanja Demokratske Republike Njemačke svim oblicima koji su funkcionisali u SR Njemačkoj, pa i u zdravstvu.

Danas u Njemačkoj primarna zaštita čini oko 51% ukupnih izdataka za zdravstvo. Bolnička pomoć, kojoj nema pristupa bez prethodne dozvole ljekara opšte prakse, dostiže 33% izdataka. Postoji sloboda izbora ljekara i bolnice kao pravo građana.

Zdravstveni sistem se Federalnim zakonom oslanja na oko 1.000 fondova. Ljekari grupisani u društva usvajaju stope honorara i ugovore sa raznim osiguranjima.

Mlađe kategorije stanovništva obično imaju privatno osiguranje, kojim se svaki član posebno osigurava, dok oni stariji i sa porodicama su, uglavnom, obavezno osigurani, kako bi time stekli zdravstvenu zaštitu za cijelu svoju porodicu. Postoji i mogućnost

220


kombinacije obaveznog zdravstvenog osiguranja sa privatnim za određena prava u privatnom osiguranju.156

Većina građana s nižim ili srednjim prihodima osigurana je po sistemu „Gesetzliche Krankenversicherung“, što predstavlja osnovno obavezno zdravstveno osiguranje koje se finansira iz sredstava neprofitnih i neprivatnih obaveznih bolesničkih fondova. Oni s većim prihodima mogu uzeti privatno zdravstveno osiguranje, ili odabrati osiguranje kao što je Privat Krankhetstenollversicherung.

Dopunsko zdravstveno osiguranje za bolničko liječenje znači bolje uslove i slobodan izbor ljekara. Oko 87% ukupnog stanovništva osigurano je prema osnovnom zdravstvenom osiguranju. Daljnjih 9% stanovnika (koji takođe imaju i osnovno zdravstveno osiguranje) ima dopunsko zdravstveno osiguranje, dok je još 4% potpuno osigurano putem privatnog zdravstvenog osiguranja. Socijalnom politikom je određena visoka granica od 3.187,5 €, pa je većina ljudi osigurana putem obaveznog sistema.

U Njemačkoj postoji posebna grana socijalnog osiguranja za njegu koja se zove „Pflegeversicherung“.

1.2.5. Zdravstveno osiguranje u Holandiji

Većina stanovništva Holandije obuhvaćena je obaveznim zdravstvenim osiguranjem (OZO) putem bolničkih fondova. Finansiranje medicinske pomoći, povjereno je uglavnom ustanovama zdravstvenog osiguranja (bolničkim fondovima) i privatnim osiguravajućim kompanijama. Bolnički fondovi sklapaju ugovore s ljekarima opšte prakse na principu kapitacije ili sa ljekarima specijalistima po osnovu plaćanja za usluge.

Veličinu osiguravajućih iznosa određuje država za svaku godinu. To je jedinstven procenat od prihoda i ne zavisi od brojnosti porodice. Do reforme zdravstvene zaštite 1989. godine,

156. Fuerhaupter R., Survey of the Private Health System in Germany, The Health Insurance Act, 75/93, 1993.

221


osiguravajuće iznose plaćali su poslodavci i radnici na paritetnim principima, a u slučaju nezaposlenosti ili radne nesposobnosti, socijalno osiguranje. Svi iznosi slivali su se u Zajednički nacionalni fond, kojim je upravljao Savjet za zdravstveno osiguranje. Teritorijalni bolnički fondovi dobijali su iz Zajedničkog fonda punu kompenzaciju za zdravstvenu pomoć osiguranicima. Privatno zdravstveno osiguranje je veoma razvijeno i obuhvata oko 1/3 stanovništva, po pravilu, radnike s visokim prihodom, preduzimače i državne službenike.

Većina privatnih osiguravajućih kompanija udružeuje se u profesionalnu asocijaciju koja vodi pregovore u dostavljanju zdravstvene pomoći. Privatne osiguravajuće kompanije samostalno utvrđuju visinu osiguravajućih iznosa, određuju kontigente osiguranika i uslove osiguranja, sa izuzetkom penzionera i grupa visokog rizika prema određenim oboljenjima, koje opslužuje privatno zdravstveno osiguranje, koje je pod kontrolom države. Programi privatnog zdravstvenog osiguranja uključuju stacionarnu i ambulantnu specijalističku pomoć, kao i paramedicinsko liječenje.

Većina ljekara i bolnica radi u uslovima regulisanim tržištem, pri čemu cijene usluga utvrđuje država na osnovu zaključenih ugovora.

Važna karakteristika holandskog sistema zdravstvene pomoći iz 1997. godine sastoji se u definisanju razlike između ljekara opšte prakse i specijalista. Osiguranicima se refundiraju rashodi za usluge koje su im ukazali ljekari opšte prakse.

Istupanje na tržište, odnosno privatna praksa ljekara opšte prakse strogo se ograničava. Stacionarnu pomoć ukazuju kliničke, regionalne i specijalizovane bolnice. Kliničke bolnice su državne, a ambulantne klinike su pridodate bolnicama.

Početkom devedesetih godina XX vijeka, pojavile su se i privatne ambulantne klinike. Većina regionalnih bolnica ne zavisi od države i pripada privatnim nekomercijalnim organizacijama. Građenje novih bolnica je u nadležnosti države.

222


1.2.6. Zdravstveno osiguranje u Švajcarskoj

Sistem zdravstvenog osiguranje u ovoj zemlji relativno je jednostavan. Postoje samo dva nivoa: osnovno osiguranje („Grundver-sicherung“), koje se finansira iz subvencionalnih bolesničkih fondova, i dopunsko privatno osiguranje za dodatne potrebe („Zusatzversicherung“).

Obavezno osiguranje obuhvata sve građane, dok dopunsko predstavlja mogućnost izbora onima koji žele kvalitetnije zdravstvene usluge.

Dopunsko zdravstveno osiguranje omogućuje slobodan izbor bolnice, jer inače bolesnici moraju ići u svoju kantonalnu bolnicu i ne mogu tražiti medicinsku uslugu izvan kantona u kojem žive. Domaće firme za zdravstveno osiguranje takođe omogućuju i slobodan izbor ljekara, te uslove u bolnici, kao što su sobe sa jednim ili dva kreveta i dr.

Svi stanovnici (oko 7 miliona) obuhvaćeni su osnovnim zdravstvenim osiguranjem, koje je obavezno. Osiguranje za stomatološku zaštitu plaća tek 13% stanovništva, dok čak 64% plaća dopunsko zdravstveno osiguranje za bolje uslove vanbolničkog liječenja.

1.2.7. Zdravstne sistem u Sjedinjenim Američkim Državama

Zdravstvena zaštita je organizovana na privatnoj osnovi. Pri tome, oko 17% stanovništva nema nikakvu zdravstvenu zaštitu. Sredstva za ovaj oblik osiguranja građani obezbjeđuju ličnim učešćem, ili preko poslodavaca. Vlasništvo nad zgradama i opremom u zdravstvu je, uglavnom, privatno. Premije se uplaćuju prema određenim programima koji uključuju analize različitih oboljenja osiguranika, a troškovi se izražavaju premijom osiguranja. Vjerovatnoća nastajanja nekog rizika po zdravlje je veća

223


ako je osiguranik stariji, ako je siromašan sa nedovoljno sredstava za normalan život, ili ako ima izražene rizike po zdravlje, kao što su neizlječiva bolest, pušenje, korišćenje opojnih sredstava i sl. Premije osiguranja za takve slučajeve su više. To praktično znači da oni koji su najugroženiji i ne mogu da plaćaju visoke premije, nisu ni osigurani. Ipak, funkcionišu državni programi zdravstvene zaštite za stare osobe (Medicare) i za siromašne (Medicaid).157

U posljednje vrijeme uočava se brzi tempo rasta izdataka za zdravstvenu potrošnju. U 2004. godini Amerikanci su na zdravstvenu zaštitu potrošili trilion dolara, tj. oko 15% BDP-a. Olakšavajuća okolnost je da je uvećanje rashoda za zdravstvenu zaštitu proizašlo, prvenstveno, kod državnih programa, a ne u privatnom sektoru.158

Modeli (sistemi) zdravstvene zaštite u zavisnosti od načina finansiranja, mogu se svrstati u tri opšte kategorije:

- model nacionalnog zdravstva,

- model zdravstvenog osiguranja i

- liberalno-tržišni model.

Sjedinjene Američke Države pripadaju grupi zemalja koje su usvojile liberalno-tržišni model zdravstvene zaštite. „Liberalno- tržišni model, koji se još naziva i Američki model, podrazumjeva rezidualnu ulogu države, što znači da je finansiranje zdravstva, pa i kada su radnici osigurani po osnovu zaposlenosti, prepušteno tržištu, s obzirom na to što sredstva uplaćuju u privatne zdravstvene fondove, a oni pokrivaju samo osigurane rizike.“.159

Većina analitičara jasno klasifikuju liberalno-tržišni model kao najlošiji s aspekta nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, kao i nepovoljnijih javno zdravstvenih pokazatelja, pogotovo za siromašnije kategorije stanovništva.

157. Surgery Needed, A Sureey of Health Care, The Economist, july 1999, p. 6-12. 158. Sigma NO 2/1998; Health Insurance in the United States; An Industry in Transition, Swiss Reinsurance Company Eco nomic Research, Zurich, 1998 159. Puljiz, 2005: 213.

224


Ekonomski, politički, pa i socijalni i zdravstveni sistem SAD, razlikuje se u bitnim postavkama od sistema u evropskim zemljama razvijene tržišne privrede.

Samostalnost, samosvjesnost, individualizam, izražena radna etika, preovlađujuće shvatanje da kvalitetna zdravstvena zaštita predstavlja privilegiju, a ne neotuđivo ljudsko pravo, kao i preferencija privatnog osiguranja u odnosu na državne programe, formuliše ideološku potku na kojoj je nastala, razvijala se i reformisala zdravstvena zaštita u SAD.160

Američki sistem zdravstvene zaštite odlikuje se trima

važnim obilježjima:

• neraskidivom povezanosti sa tržištem rada,

• neprikosnovenosti tržišnih zakona i

• nepovjerenjem u veliku Vladu, prema kojoj su svi skeptični.

Ove karakteristike su uslovile da američki zdravstveni sistem ima najviše troškove na svijetu, ali, u poređenju sa drugim razvijenim zemljama, uz najmanji nivo javnog ulaganja, i najveće razlike u mogućnostima pristupa zdravstvenoj zaštiti.

„Troškovi zdravstvene zaštite predstavljaju drugu stavku u federalnom/državnom budžetu po brzini rasta, odmah iza javnog duga. Generalno posmatrano, ovi troškovi čine 16,2% BNP, federalnog i državnog, odnosno 7,421 dolar godišnje po stanovniku.“161 Analiza troškova zdravstvene zaštite pokazuje da je 31% sredstava namijenjeno finansiranju bolnica, 21% ljekarima opšte prakse, 10% je neophodno za finansiranje potreba lijekova, 8% odlazi različitim domovima za smještaj lica, 7% je potrebno za pokrivanje administrativnih troškova i 23% na ostale troškove.162 Uprkos lošem opštem zdravstvenom stanju nacije, SAD izdvajaju znatna sredstva za biomedicinska istraživanja, najviše u grupi razvijenih zemalja.

160. Mr Jelena Vidojević, ZDRAVSTVENA ZAŠTITA U SAD: PRAVO ILI PRIVILEGIJA? , UDC 614.2(73) 364.3(73), str. 454. 161. Karger and Stoesz, 2004: 306. 162. http://www.phrma.org

225


Paradoksalnost američkog sistema ogleda se i u zastupljenosti znatnog dijela populacije bez zdravstvenog osiguranja. Čvrsta veza između participacije na tržištu rada i zdravstvenog osiguranja uslovila je da 2/3 stanovništva budu osigurani po osnovu zaposlenosti.

Programi federalne vlade (Medica go Medicare) učinili su zdravstvenu zaštitu dostupnom jednom dijelu siromašne populacije i starijima od 65 godina, kao i osobama sa određenim oblicima invaliditeta. „Ipak, uprkos naporima koje je federalna vlada uložila, prema zvaničnim podacima iz 2007. godine, broj neosiguranih lica iznosio je 15,3 %, odnosno, 45,7 miliona ljudi.“163 Orijentacija ka privatnim oblicima osiguranja, kao i podatak da je 67,5% stanovništva obuhvaćeno ovim oblikom osiguranja, često utiče na zasnivanje pogrešne pretpostavke po kojoj većinu neosiguranih lica čine materijalno najugroženiji slojevi stanovništva. „Preko 1/3 (35%) neosiguranih lica čine pojedinci iz porodica čiji prihodi prelaze 200% zvanične linije siromaštva. Nešto manje od 1/3 (29%) su zastupljene porodice sa prihodima između 100 i 200% linije siromaštva, a tek 35% neosiguranih čine lica čiji prihodi ne prelaze zvaničnu liniju siromaštva“ (Blau and Abramowitch, 2003: 388). Broj neosiguranih lica, između 2005. i 2006. godine povećao se za 2,2 miliona, a od 2000. godine, za čak 8 miliona ljudi.164

Procenat radno aktivnog stanovništva (18-64) bez zdravstvenog osiguranja porastao je sa 19,7%, koliko je iznosio u 2005. godini, na 20,2% u 2006. godini. Tokom 2006. godine, skoro 1,3 miliona radnika, zaposlenih s punim radnim vremenom, ostalo je bez zdravstvenog osiguranja.

Procenat građana sa osiguranjem po osnovu zaposlenosti 2007. godine opao je na 62%, što je najniža stopa obuhvata zaposlenog stanovništva za posljednjih nekoliko decenija.

Većina zaposlenih Amerikanaca, osim zarade po mjestu zaposlenja, stiče još neke prihode, koji mogu biti različiti kod raznih zaposlenih kako u jednoj firmi tako i u raznim firmama. Oblik i visina takvih dodatnih zarada kod poslodavaca često se bitno razlikuju.163. Smith, Proctor and Walt, 2008: 19.164. Walt and Proctor, 2008.

226


Najrasprostranjeniji oblik osiguranja po mjestu zaposlenja jeste osiguranje od bolesti, mada ga nemaju svi građani. Ovim osiguranjem obuhvaćeno je 75% stanovništva.

SAD, kao najjača i najrazvijenija zemlja u svijetu, ima zdravstveni sistem u kojem čak 46 miliona ljudi nema osiguranje i pravo na bilo kakvu zdravstvenu zaštitu. Takvi šokantni podaci podstakli su ranijeg predsjednika Baraka Obamu da na sastanku Udruženja američkih doktora predloži reformu cijelog zdravstvenog sistema.165 Obamin prijedlog reforme temelji se na većoj konkurenciji koja bi podstakla kvalitetnije zdravstvene usluge, smanjila troškove i stvorila uvjerenje da će budući sistem biti daleko pošteniji. On se zalaže da svi Amerikanci imaju obavezno zdravstveno osiguranje. Može se očekivati da će reforma zdravstva, prema planu nove američke administracije, Ameriku učiniti zdravijom, američki narod rasteretiti brige za zdravlje i njegu uopšte, a, posebno, u poznim godinama i učiniti ga zadovoljnim.

1.3. Razvoj zdravstvenog osiguranja u RS i BiH

Zakon o zdravstvenom osiguranju, koji je danas na snazi u Republici Srpskoj, donijela je Narodna skupština 15. jula 1999. godine. Ovim Zakonom se utvrđuju prava iz zdravstvenog osiguranja zaposlenih i drugih građana obuhvaćenih zdravstvenim osiguranjem, kao i organizacija i finansiranje zdravstvenog osiguranja.

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem (član 2) zaposleni i drugi osiguranici, obuhvaćeni ovim Zakonom, obezbjeđuju sebi i članovima svojih porodica pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na novčane naknade i druga prava.

165. Predsjednik Obama nije se trudio prikriti tadašnje stanje, rekavši da je zdravstveni sistem tempirana bomba za američki budžet. Ne uspijemo li promjeniti sadašnji sistem, cijelu zemlju može snaći sudbina General Motorsa, američkog simbola snage i tradicije, koji je neslavno propao u bankrotu.

227


Prava iz zdravstvenog osiguranja obezbjeđuju se putem Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske. Zakon je ostavio mogućnost i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Fond zdravstvenog osiguranja je zakonom ovlašćena institucija koja realizuje sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj.

Slika 9. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske

P

PP

P P

P

P

PP

P P

P

P

PP

P

P

P P PP

PP

P P

P PP

P

PP

P P

P

P

PP

P P

P

P

PP

P P

P

Izvor: FOND ZO Republike Srpske, 2011.

Foča(kancelarija)

Trebinje(kancelarija)

Zvornik(kancelarija)

I. Sarajevo(kancelarija)

Bijeljina(kancelarija)

Prijedor(kancelarija)

FOND ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

REPUBLIKE SRPSKE

Doboj(kancelarija)

Banja Luka(kancelarija)

228


Do 1998. godine sistem zdravstvenog osiguranja je funkcionisao na taj način što su filijale bile nezavisne od Centralne službe Fonda. One su imale svoja finansijska sredstva koja su prikupljana u okviru područja kojima su pripadale, dok su u okviru zajedničkih sredstava sa ostalim filijalama učestvovali u izdvajanju od 10% za posebne namjene. To je očigledno imalo negativnog uticaja na sam princip solidarnosti i uzajamne koristi zdravstvene zaštite stanovništva pod približno jednakim uslovima.

Budžetom Fonda zdravstvenog osiguranja za 2018. godinu, planirani su prihodi sa primicima u iznosu od 801.704.500 KM, a ostvareni su u iznosu od 794.921.261 KM , što je za 6.783.239 KM ili 0,85% manje u odnosu na planirana sredstva.

Strukturu ostvarenog prihoda čine:

• poreski prihodi 568.842.748 KM,

• neporeski prihodi 3.147.343 KM,

• transferi 73.769.616 KM,

• primici 149.161.554 KM.

U periodu 01.01-31.12.2018. godine, Fond je ostvario i obračunski prihode u iznosu od 15.984.709 KM.

Ostvareni prihodi sa primicima od 01.01-31.12.2018. godine, manji su od planiranih za cca 6,8 miliona KM. Na manje ostvarenje uticalo je neostvarenje na stavci transferi FZO RS po osnovu člana 54 Zakona o zdravstvenom osiguranju.

Ostvareni prihodi sa primicima od 01.01-31.12.2018. godine, veći su od ostvarenih u istom periodu 2017. godine za 142,6 miliona KM, na šta je najviše uticalo ostvarenje na sljedećim stavkama:

• primici o uzetih zajmova (103.800.000 KM),• transferi između različitih jedinica vlasti (cca 57,9 miliona

KM, od čega se najveće povećanje odnosi na prihod od nezaposlenih- novi način evidentiranja),

• prihodi od zaposlenih (sa 36,5 miliona KM),• prihodi od ino osiguranja (sa 9,2 miliona KM),

• primici od naplate datih zajmova (sa 7,9miliona KM).166

166. Izvještaj o realizaciji Godišnjeg plana rada i izvršenju Rebalansa Finansijskog plana - Budžeta Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske 1.1.2018. - 31.12.2018. godine, str. 40-41.

229


Tabela 29. Odnos prosječnog mjesečnog prihoda i prosječnog mjesečnog troška po osiguraniku

Ukoliko posmatramo osnove osiguranja, uočićemo da je kod 59,15% osiguranika ili njih 376.073, prosječni mjesečni prihod manji od prosječnog mjesečnog troška.

Najveće odstupanje troškova u odnosu na prihode je kod penzionera, koji su najčešći korisnici zdravstvene zaštite, čiji prosječni mjesečni prihod iznosi 4,11 KM i pokriva svega 4,66% prosječnog mjesečnog troška po osiguraniku.

Analizom navedenih podataka jasno se uočava neophodnost traženja načina poboljšanja situacije u zdravstvu Republike Srpske. Naravno da je to teško realizovati kada se zna da je ukupno privredno stanje u ovom entitetu veoma nepovoljno, sa niskom stopom zaposlenosti, neredovnim plaćanjem doprinosa, velikim brojem nezaposlenih i dr.

231


2. ORGANIZACIJA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U SVIJETU

2.1. Organizacija, finansiranje i modeli zdravstva

Ne postoje dvije zemlje u svijetu koje su na identičan način riješile pitanje organizacije i finansiranja zdravstvenog osiguranja kao jednog od oblika socijalne zaštite. Po pravilu, istovremeno postoje oblici državne organizacije zdravstvene službe i privatnih ustanova, neprofitabilnih i profitabilnih budžetskih finansiranja, obaveznog ili privatnog osiguranja, kao i svi vidovi neposrednog plaćanja.

Zato se ne može govoriti o sistemu organizacije i finansiranju u apsolutnom smislu te riječi, nego samo o sistemima u kojima preovladavaju određeni modeli. U pojedinim zemljama postoji više različitih podjela, odnosno pokušaja grupisanja podsistema zdravstvenog osiguranja u modele. Međutim, nema čistih modela, kao što nema ni potpuno jedinstvenih sistema u većini zemalja.

Opšte prihvaćeno je, a na osnovu prijedloga Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 1978. godine, da se svi modeli zdravstvenog osiguranja klasifikuju kao varijante:

1. obaveznog (Bizmarkov model)

2. nacionalne zaštite (Beveridžeov model),

3. privatnog.

Šire gledano, klasifikacija organizacije zdravstvenog osiguranja može se vršiti na razne druge načine i prema različitim kriterijumima, od kojih se najčešće primjenjuju:

ekonomski,

društveno-politički i

administrativni.167

167. Glaser W. A., Health Insurance In practice, Jossx - Bass Publ, Oxford, 1999.

232


Klasifikacija prema ekonomskom kriterijumu relativno se lako izvodi na osnovu nacionalnog proizvoda po stanovniku (per capita).168 Prema ovom kriterijumu, razlikuju se sistemi:

• rajzvijenih (bogatih) zemalja,

• zemalja u razvoju i

• nerazvijenih zemalja.

Evropske zemlje izdvajaju sredstva za zdravstvenu zaštitu prema svojim ekonomskim mogućnostima, izraženim visinom bruto domaćeg proizvoda (vidjeti grafikon 16).

Grafikon 16. Izdvajanje za zdravstvenu zaštitu u USA$ po stanovniku u nekim evrop-skim zemljaia za 2000. godinu

23642047

17711752

16131525

139111961183

742386

9247

Izvor: FOND ZO Republike Srpske, 2011.

Društveno-političke kriterijume nije lako kvantifikovati, pa se za klasifikaciju, uglavnom, koriste kvalitativne, odnosno opisne karakteristike svojstvene datim sistemima. Ideologije, norme i vrijednosti predstavljaju osnovu za određivanje ranga na skali koju svako društvo dodjeljuje zdravlju svog stanovništva i za stepen pravičnosti u distribuciji obezbijeđenih resursa namijenjenih

168. Ovaj pokazatelj ekonomske razvijenosti ne oslikava u kojoj mjeri je postignuta pravedna raspodjela dohotka unutar zemlje.

RusijaBiH

PoljskaSlovenija

ŠpanijaGrčka

V. BritanijaFinskaItalija

ŠvedskaProsjek zemalja EU

FrancuskaNjemačka

Švajcarska

233


zdravstvu. Društveno-politička zasnovanost sistema zdravstvenog osiguranja duboko je ukorijenjena u svako društvo i teško ju je naglo promijeniti.

Zdravstveno osiguranje može se takođe klasifikovati i prema svojoj administrativnoj strukturi, koja se kreće u rasponu od državne do privatne, od centralizovane do decentralizovane i od monističke do pluralističke. Društveno-politički okvir, koji daje veliku moć državi, ostavlja malo prostora privatnom preduzetništvu u zdravstvenom osiguranju, dok je na drugoj strani skale, sistem sa vrlo razvijenom privatnom praksom (zapadnoevropske zemlje). Centralizacija u sistemu zdravstvenog osiguranja vodi ka centralizovanju nekih važnih funkcija, kao što su: kontrola, rukovođenje i upravljanje, kao i postavljanje standarda za rad. S druge strane, decentralizovano zdravstveno osiguranje podrazumjeva, prvenstveno, decentralizovano finansiranje i uključivanje nevladinog sektora.

1. Sistem obaveznog socijalnog (zdravstvenog)osiguranja

Sistem obaveznog socijalnog (zdravstvenog) osiguranja karakteriše finansiranje doprinosima zaposlenih i njihovih poslodavaca, u kojem dominantnu ulogu ima država. Ovaj model je dobio ime po Otou Bizmarku, njemačkom državniku koji je 1883. godine prvi uveo neke oblike obaveznog socijalnog osiguranja radnika, što je presudno uticalo na razvoj socijalne i zdravstvene zaštite u svijetu. Osnovna karakteristika ovog vida osiguranja jeste zasnoivanost na načelu uzajamnosti i solidarnosti u obezbjeđivanju potrebnih finansijskih sredstava.

Primjena načela uzajamnosti i solidarnosti znači da se kompenzacijom, odnosno nivelacijom rizika među osiguranicima mogu izbjeći teške posljedice za člana rizične zajednice, koje on sam, bez osiguranja, ne bi mogao da podnese, a da mu se ne pogorša ekonomski položaj, ili ugrozi egzistencija. Jednostavno rečeno, osnovna filozofija ovog modela sastoji se u osiguranikovom izdvajanju novčanih sredstva prema svojim mogućnostima (određena

234


proporcija zarade osiguranika i ukupne zarade poslodavaca), a korišćenju usluga zdravstvene službe prema svojim potrebama. Većina ovih sistema zdravstvenog osiguranja dobija dodatna sredstva iz državnog budžeta.

2. Sistem nacionalne zaštite finansirane iz poreza

Sistem nacionalne zaštite prva je uvela Velika Britanija, 1948. godine, napravivši tako presedan među zemljama Zapadne Evrope. Skandinavske zemlje su slijedile primjer Britanije šezdesetih, a mediteranske zemlje osamdesetih godina.169

Za zemlje Centralne i Istočne Evrope bili su, donedavno, karakteristični sistemi zdravstvene zaštite u mnogim aspektima „slični“ modelu nacionalne zaštite. Ovi sistemi su, međutim, bili finansirani iz državnog budžeta, kontrolisao ih je državni aparat mehanizmom centralnog planiranja i nije postojao privatni sektor u zdravstvu. Raspadom socijalizma i sprovođenjem procesa tranzicije na tržišni način privređivanja ovaj sistem je, uglavnom, napušten i u svim bivšim socijalističkim zemljama preduzete su opsežne reforme zdravstvenog sistema u cjelini. Većina ovih zemalja uvela je sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja (Rusija, Češka, Mađarska, Estonija i sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije), dok su neke zadržale sistem nacionalne zdravstvene zaštite, kao što su Poljska, Bugarska i Litvanija.170 Međutim, i one su poslije stabilizovanja svog privrednog razvoja od 1998. i 1999. godine, uvele razne oblike zdravstvenog osiguranja.

3. Sistem privatnog osiguranja karakteriše privatno zdravstveno osiguranje bilo da se sredstva obezbjeđuju ličnim doprinosima osiguranika ili preko poslodavaca. Primjenom takvog sistema, veliki dio stanovništva je neosiguran, a zdravstvena zaštita se obezbjeđuje preko premija osiguranja. Ovaj sistem je karakterističan jedino za Sjedinjene Američke Države. Pošto korisnik bira program ili shemu osiguranja, ovaj način se naziva

169. Van der Werff, A., Comparative Analisyus of Public Health Approaches, Oxford University Press, 1999, crp. 283. 170. WHO, Evaluation of Recent Changes inFfinancing of Health Services, Report of a WHO study group, Geneva, 1993.

235


„model nezavisnog ili suverenog korisnika“.171 Programi privatnog osiguranja finansiraju se iz premija osiguranja, čiji iznos zavisi od procjene nastanka određenih rizika za zdravlje pojedinca, korisnika“.

U velikoj, homogenoj populaciji moguće je predvidjeti učestalost određenih događaja, kao što su: bolest, nesrećni slučajevi ili smrt. Pošto je za osiguranje, inače, karakteristično da počiva na „zakonu velikih brojeva“, izdaci za ove događaje mogu se procijeniti sa prihvatljivom tačnošću. Troškovi se pokrivaju premijom u osiguranju. Ove procjene su u domenu aktuarske matematike, koja se zasniva na teoriji vjerovatnoće.

S ozirom na to da je vjerovatnoća nastajanja nekog rizika po zdravlje veća ako osiguranik ima porodicu, ako je stariji, ako je siromašan, ili ako mu je ponašanje rizično po zdravlje (pušenje, gojaznost, prethodna bolest), i premije osiguranja za takve slučajeve su veće, te, praktično, najugroženiji dio populacije ne može da plaća premije osiguranja.

Važno je naglasiti da se nijedan sistem finansiranja zdravstvene zaštite ne može označiti kao najbolji. Ekonomske, društveno-političke i administrativne karakteristike zemalja i njihovih sistema naprestano se mijenjaju, posebno posljednjih decenija dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka. Tako, jedan sistem može, u određenim okolnostima, biti dobar, a drugi loš.

Kada se postavi pitanje za koji se sistem finansiranja u reformama opredijeliti, ističe se da je sistem nacionalne zdravstvene zaštite sa finansiranjem iz državnog budžeta primjereniji bogatijim, stabilnijim društvima, sa demokratskom tradicijom u odlučivanju. To se najčešće sreće u tzv. zemljama blagostanja (wellfare states), kao što su Skandinavske zemlje.

Sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao racionalniji, sa boljom mogućnošću upravljanja finansijskim sredstvima u fondovima osiguranja i kontrolom zdravstvene potrošnje, češće

171. Sugerly Needed, A Surreey of Health Care, The Economist, july 1991, crp. 6-12.

236


se preporučuje zemljama u tranziciji od centralizovano-planskih ka tržišnmm ekonomijama. Takve preporuke daju, uglavnom, međunarodne organizacije koje vode projekte reformi, kao što su Svjetska zdraavstvena organizacija (SZO) i Svjetska banka.172

Za dominantni model suverenog korisnika (privatno osiguranje) niko se danas ne zalaže previše, s obzirom na to da je zaštita zdravlja, koja spada u osnovna ljudska prava, privatizacijom izrazito ugrožena. Zemlje Evropske unije organizuju i finansiraju svoje zdrastvene sisteme na veoma različite načine.173 Zapadna Evropa je privela kraju svoje reforme, tako da organizacija zdravstvene zaštite i njeno finansiranje imaju određeni nivo koji je, po mišljenju njihovih eksperata, najdostižniji u datom vremenu i okolnostima u kojima se nalazi njihova država.

2.2. Obuhvaćenost stanovništva zdravstvenim osiguranjem

Obuhvat stanovništva zdravstvenim osiguranjem je pokazatelj onog dijela stanovništva koje ima pravo na zdravstenu zaštitu i može koristiti usluge zdravstvene službe. Obuhvat je funkcija niza faktora, kao što su: društveno uređenje, zdravstvena politika, ekonomska regulacija rada zdravstvene službe, odnos stanovništva prema zvaničnoj medicini i drugi. U praksi su često evidentne razlike između, s jedne strane, proklamovanog zvaničnom zdravstvenom politikom i, s druge strane, realizovanog obuhvata korišćenja zdravstvenih usluga. U tom smislu, u tabeli 30. prikazani su procenti obuhvata stanovništva u nekim evropskim zemljama.

172. Burmazović T., Išmirović I., Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, Kantonalna privredna komora Tuzla, GRIN - Gračanica, Sarajevo-Tuzla-Gračanica, 1999. 173. laser W.A., Health Insurance in Practice, Jossx-Bass Publ, Oxford, 1999.

237


Tabela 30. Procenti obuhvata stanovništva zdravstvenim osiguranjem u Evropi početkom devedestih godina XX vijeka.Zemlja ObuhvatBelgija 95-100%Njemačka 89%Francuska 95-100%Grčka 95-100%Holandija 60% (100*)Austrija 95-100%Švajcarska 98%

*100% obuhvat osiguranjem protiv „katastrofalnih” događaja

Izvor: WHO, Organizator and Financing of Health Care Reform in Countries of Central and Eastren Europe, Geneva, 1991, p. 26.

U zemljama sa sistemom nacionalne zdravstvene službe, pokrivenost stanovništva zdravstvenom zaštitom je potpuna, odnosno svi stanovnici formalno imaju slobodan pristup zdravstvenim ustanovama, mada se u praksi, često, sačinjavaju liste čekanja za pojedine skuplje medicinske usluge ili hirurške intervencije.

U razvijenim zemljama svijeta, sem u SAD, gdje je sredinom devedesetih godina XX vijeka bila približno jedna petina stanovništva neosigurana, postignut je obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom sa preko 90%.174 Većina ovih zemalja društvenim i/ili privatnim osiguranjem obuhvata zaposlene radnike i članove njihovih porodica, penzionere i socijalno ugrožene. Razlike među njima postoje u obuhvatu zemljoradnika, studenata, nazaposlenih (privremeno i stalno) i drugih manjih populacionih grupa. Za one koji nisu osigurani, predviđeno je da neke oblike zdravstvene zaštite mogu dobiti državnim zdravstvenim programima koji su isključivo njima namijenjeni, ili posredstvom crkvenih ili karitativnih organizacija. Razlike među zemljama uočavaju se takođe i u stomatološkoj zdravstvenoj zaštiti, pravima na lijekove, ortopedske sprave i pomagala, kućnu njegu, bolničko i banjsko klimatsko liječenje, estetske korekcije i neke socijalne usluge povezane sa zdravstvenom zaštitom.

174. http://www.who.dk/hcs/chap02.htm

238


Među raznim zemljama postoje i izražene razlike u uslovima pod kojima se određene usluge pružaju korisnicima.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ističe u svom izvještaju za 1999. godinu175 da bi države trebalo da osiguraju dostupnost zdravstvene zaštite svima, ali ne i da sve moguće dijagnostičke i terapijske usluge stoje na raspolaganju stanovništvu. U ovom izvještaju sugeriše se državama da zdravstvene usluge stanovništvu treba da budu djelotvorne u skladu sa troškovima (cost-effectivenes) i da su usmjerene ka prevenciji i tretmanu najznačajnijih zdravstvenih problema u zemlji, da smanjuju teret bolesti za siromašne i omogućavaju socioekonomski razvoj zemlje.

Prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, obaveznim zdravstvenim osiguranjem obuhvaćeni su svi zaposleni, privremeno i povremeno zaposleni, penzioneri, zanatlije i zemljoradnici. Pored osiguranika, obaveznim zdravstvenim osiguranjem obuhvaćeni su i izdržavani članovi njegove porodice. Godine 2002. bilo je 1,115.509 osiguranih lica,176 ako se ne računaju strani državljani osigurani po konvencijama, kao i lica koja nisu osigurana. Zaposleni kod poslodavaca u društvenom sektoru, zemljoradnici i penzioneri, sa članovima njihovih porodica, činili su 70% ukupnog broja osiguranih lica.

Procjenjuje se da je preko 95% stanovništva obuhvaćeno obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Za dio stanovništva koji nije osiguran, djecu i omladinu, žene po osnovu trudnoće i materinstva, osobe starije od 65 godina, primaoce socijalne pomoći i oboljele od teških i hroničnih bolesti, troškove zdravstvene zaštite snosi država za određeni obim prava.

175. Brown P., WHO urges „coverage for all, not coverage for evryting,” The BMJ 1999, 318 (15 may): 1305. 176. Berberović D. i dr., „Standardi zdravstvene zaštite”, Ekonomski fakultet - Institut ekonmskih nauka, Banja Luka, no vembar 2003, str. 3.

239


2.3. Prava iz zdravstvenog osiguranja

Prava iz zdravstvenog osiguranja, odnosno zdravstvene zaštite, bilo da je u pitanju sistem nacionalne zdravstvene službe ili sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja, obično obuhvataju vanbolničko i bolničko liječenje u koje su uključeni pregledi, konsultacije i cjelokupna dijagnostika. Razlike među državama uočavaju se u stomatološkoj zdravstvenoj zaštiti, pravima na lijekove, ortopedske sprave i pomagala, kućnu njegu i liječenje, estetske korekcije i neke socijalne usluge povezane sa zdravstvenom zaštitom.

Izrazite su razlike u uslovima pod kojima se određene usluge pružaju korisnicima, kao što su ograničenja u godinama starosti za realnu dijalizu ili isključivanje alkoholičara iz programa transplatacije jetre. Ako se lično učešće korisnika u troškovima zdravstvene zaštite u vidu participacije shvati kao jedan od oblika ograničavjućih prava iz zdravstvene zaštite, velike razlike među zemljama pojavljuju se u visini i obimu ovih doplata.

Pored individualnih prava, gotovo u svim zemljama ističe se važnost kolektivnih prava iz zdravstvene zaštite tako što uvode brojne mjere i aktivnosti koje se odnose na kontrolu zagađenja i sprovođenje zaštite životne sredine, sprečavanje širenja zaraznih bolesti, kontrolu kvaliteta lijekova, antinatalnu i postnatalnu zdravstvenu zaštitu, borbu protiv bolesti zavisnosti, stimulisanje medicinskih istraživanja i drugo. Razlike u ovim pravima među državama ispoljavaju se putem programa kojima se daje prioritet, visine sredstava i ljudi angažovanih na njihovoj realizaciji.

U Republici Srpskoj, na osnovu zakonskih ovlašćenja, Fond ZO svojim aktima određuje uslove i način ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja. Pri tome treba istaći da postoji obaveza osiguranih lica da se opredijele za ljekare u primarnoj zdravstvenoj zaštiti po mjestu stanovanja. Preventivne mjere i aktivnosti koje se odnose na zaposlene, sprovode se u mjestu rada, a za učenike i studente u mjestu njihovog školovanja. Korišćenje usluga na višim

240


referalnim nivoima ostvaruje se, po pravilu, u najbližoj odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu uputa izabranog ljekara, odnosno odobrenja ljekarske komisije Fonda zdravstvenog osiguranja.

Putem obaveznog zdravstvenog osiguranja, čiji je interval određen zakonom i propisima donesenim na toj osnovi, prava su osigurana na:

1. zdravstvenu zaštitu i

2. novčane nadoknade i pomoći.

Zdravstvena zaštita obuhvata:

• primarnu zdravstvenu zaštitu,

• specijalističku zdravstvenu zaštitu i

• bolničku zdravstvenu zaštitu.

Osim navedenog, u okviru zdravstvene zaštite osigurane osobe imaju i pravo na korišćenje:

• ortopedskih i drugih pomagala,

• stomatološko-protetske nadogradnje,

• lijekova čije je stavljanje u promet odobrio ministar zdravlja, a koji se nalaze na listi lijekova koju utvrđuje Fond zdravstvenog osiguranja.

Novčane naknade i pomoći obuhvataju pravo na:

• nadoknadu plate za vrijeme bolovanja,

• nadoknadu putnih troškova u vezi s korišćenjem zaštite,

• pomoć za opremu novorođenog djeteta,

• naknadu za pogrebne troškove.

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem obuhvata se i pravo osiguranih osoba na liječenje u inostranstvu ako se po postupku koji vodi Fond utvrdi da se u Republici Srpskoj ne može pružiti odgovarajuća zaštita.

241


Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruju oni kojima je utvrđen status osigurane osobe koje, prema odredbama Zakona, mogu biti:

• osiguranici,

• članovi porodice osiguranika i

• osigurani u određenim okolnostima.

Sadržina i obim mjera zdravstvene zaštite preciznije su uređeni odgovarajućim pravilnicima i odlukama, pri čemu se u pomenutim dokumentima insistira na usklađenosti sadržine i obima prava na zdravstvenu zaštitu sa visinom sredstava koja se, u okviru osiguranja, obezbjeđuju za te namjene.

2.4. Finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja

Sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja karakteriše finansiranje uplatom doprinosa zaposlenih, poslodavaca, državnog budžeta, ličnih sredstava i ostalih prihoda koji se mogu izdvojiti u ove svrhe.

Većina sistema zdravstvene zaštite po modelu obaveznog osiguranja dobija dodatna sredstva iz državnog budžeta.

Zdravstveni sistemi međusobno se razlikuju po izvorima finansijskih sredstava za ovaj oblik zaštite i načinima plaćanja davalaca usluga. Potpuno zadovoljavajući model finansiranja zdravstvene zaštite nemoguće je postići, jer su želje davalaca usluga i zahtjevi korisnika neograničeni, dok resursi namijenjeni zdravstvu predstavljaju konačnu veličinu.

Polazeći od navedenih okolnosti, svaka država nastoji da, na moguće pogodan način, riješi problem nedovoljnosti sredstava za zdravstvenu zaštitu, tako što bi, realno raspoloživim meterijalnim sredstvima, učinila sistem zdravstvene zaštite što efikasnijim i ekonomičnijim.

242


Izvore finansiranja zdravstvene zaštite moguće je razvrstati u sljedeće kategorije:

Porezi,

Doprinosi,

Privatno zdravstveno osiguranje,

Participacija osiguranika, sredstava,

Međunarodna pomoć,

Donacije humanitarnih organizacija,

Prilozi pojedinaca,

Ostali izvori.

Privatno zdravstveno osiguranje zasniva se na plaćanju premija osiguranja, umjesto doprinosa osiguranika ili poslodavaca.Premija osiguranja predstavlja novčani iznos koji osiguranik plaća osiguravaču na osnovu zaključenog ugovora. Visina premije osiguranja prevashodno zavisi od vrste i vjerovatnoće nastanka rizika osiguranja. Od uplaćenih iznosa premija formiraju se fondovi dobrovoljnog ili privatnog osiguranja, koji mogu poslovati na profitnoj ili na neprofitnoj osnovi. Moguće je da osiguranik u cjelini privatno riješi svoje zdravstveno osiguranje. Pri tome, pristupanjem privatnom zdravstvenom osiguranju, osiguranik gubi pravo na korišćenje obaveznog zdravstvenog osiguranja. Osiguranik se može privatno osigurati pod uslovom da ispunjava propisane uslove. U našim uslovima, zbog niskih primanja i zarada građana, privatno zdravstveno osiguranje nema relevantan značaj.

Participacija kao lično učešće osiguranika u troškovima korišćenja zdravstvene zaštite predstavlja doplaćivanje određene sume novca u apsolutnom iznosu ili kao procenat od cijene usluge. Pored toga što predstavlja dodatni izvor finansiranja zdravstvene zaštite, participacija služi i kao moderator korišćenja usluga, mada nisu isključeni ni njeni kombinovani efekti.177 178

177. Mr Zoran Mastilo, Pravci reforme sistema zdravstvenog osifuranja u Republici Srpskoj, Magistarski rad, Univerzitet u Srpskom Sarajevu, Ekonomski fakultet S. Sarajevo, april 2003. 178. Uloga poreza i doprinosa, kao izvora finansiranja zdravstvene zaštite, ne razlikuje se od uplata ovih sred-stava u Fondove PIO, što je već opisano u poglavlju 3.2., str .55.

243


Ostali izvori finansiranja zdravstvene zaštite manje su značajni. To su plaćanja pune cijene usluga u privatnoj ljekarskoj praksi, koja postoji u gotovo svim sistemima zdravstvene zaštite. Važno je napomenuti da se neposredno plaćanje iz džepa korisnika za zdravstvenu zaštitu primjenjuje, uglavnom, za minorne, rutinske zdravstvene usluge koje zahtijevaju korisnici sa većim finansijskim mogućnostima.

Međunarodna pomoć, donacije humanitarnih organizacija i prilozi pojedinaca spadaju u tzv. spoljne i dodatne izvore finansiranja. Nivo takvih iznosa teško je precizno utvrditi, a ponekad čine i do 90% ukupnog finansiranja zdravstvene zaštite u nekim zemljama Afrike. Međutim, u prosjeku, taj nivo se kreće oko 20% u nekim drugim zemljama. Fondovi postaju sve značajniji u zemljama Centralne i Istočne Evrope, u kojima se sredstva EU, Svjetske banke i Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj daju u cilju potpomaganja procesa strukturalne tranzicije, koji je često vrlo skup. Takve aktivnosti predstavljaju 6,1% fondova Svjetske banke i 19,1% fondova specijalizovanih agencija OUN, a sredstva su namijenjena, uglavnom, programima koji se odnose na zdravlje i zdravstvenu zaštitu stanovništva.179 Većina zemalja koristi, u stvari, kombinaciju navedenih izvora finansiranja zdravstvene zaštite sa jednim oblikom finansiranja koji je dominantan.

179. WHO, Evaluation of Recent Changes in Financing of Health Services, Report of WHO study group.

245


3. KONTROLA POTROŠNJE U ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU

Zdravstvena djelatnost svojom funkcijom zaštite i unapređenja zdravlja stanovništva izložena je uticaju brojnih faktora, što je čini veoma složenim, otvorenim, dinamičnim organizacionim sistemom. Uticaj brojnih faktora, čije dejstvo se stalno mijenja, ima za posljedicu, pored ostalog, povećanje nesklada između tražnje zdravstvenih usluga i materijalnih mogućnosti društva da se te potrebe zadovolje. U svijetu se, stoga, preduzimaju napori da se zdravstveni sistem učini što efikasnijim.180

Devedesetih godina prošlog vijeka, nekoliko najrazvijenih zemlja je prešlo kritičnu granici od 10% udjela izdataka za zdravstvenu zaštitu u nacionalnom dohotku. Postavlja se pitanje kakvi su budući trendovi kretanja visine ove vrste izdataka u narednih nekoliko decenija, da bi se mogli pripremiti određeni postupci za obuzdavanje i kontrolu zdravstvene potrošnje. Analitičari prilika u ovoj oblasti ukazuju da će troškovi zdravstvene zaštite rasti u svim zemljama. Bilo koje analitičke procjene da se realizuje, stvarnost u zemaljama u razvoju, među kojima je i naša, karakteriše se stalnim raskorakom između materijalnih mogućnosti društva, s jedne strane, i želja i očekivanja stanovništva od zdravstvene zaštite, s druge strane.

Prevazilaženje postojećih problema moguće je sprovođenjem procesa strukturalnog prilagođavanja zdravstvenog sektora, odnosno reformom sistema zdravstvene zaštite i njegovog finansiranja.

Sprovođene reforme bile su, uglavnom, usmjerene na proširivanje prava i širenje obuhvata korisnika zdravstvenog osiguranja. To se direktno odrazilo na rast potrošnje u javnom zdravstvu, što je uslovilo potrebu uvođenja strože kotrole potrošnje.

180. Berberović D., Sistem plaćanja zdravstvenih usluga, časopis Direktor br. 1, 2000, str. 43.

246


3.1. Planiranje i programiranje u zdravstvu

Planiranje i programiranje predstavlja veoma značajnu aktivnost u javnom zdravstvu i, svakako, najznačajniju u procesu formulisanja i sprovođenja zdravstvene politike.181

Planiranje je i jedna od najkompleksnijih i najtežih intelektualnih aktivnosti u ovoj oblasti, a proizlazi iz potrebe definisanja i predviđanja događaja u zdravstvenoj zaštiti kao veoma složenom segmentu socijalnog osiguranja.

Zdravstvena potrošnja u svim zemljama svijeta ubrzano raste. To je uslovljeno činjenicom da zdravstvene potrebe rastu ne samo zbog porasta broja stanovnika i promjene njihove starosne strukture nego i usljed unapređivanja svijesti ljudi o značaju očuvanja zdravlja. To uslovljava i potrebu tehničko-tehnološkog razvoja zdravstvene djelatnosti. U raspodjeli bruto domaćeg proizvoda, u većini zemalja, stalno se povećava procenat učeća zdravstva.182

U traženju adekvatnih načina usklađivanja sve većih potreba i ograničenih materijalnih mogućnosti, u SAD, a zatim i u zapadnoevropskim zemljama, razvijen je sistem PPB (Planing, Programing, Budgeting)183, koji je primijenjen i na pojedine segmente zdravstvenih sistema. Osnovna svrha sistema PPB jeste obezbjeđenje što veće efikasnosti korišćenja uloženih sredstava. U tom smislu, pristupa se kvantifikovanju ciljeva i očekivanih efekata, klasifikovanju troškova i programiranju prema planiranim ciljevima, zatim razvijanju alternativnih metode i analiziranju koristi, efekata i troškova sprovođenja pojedinih programa, na osnovu čega se utvrđuje redoslijed prioriteta i proces odlučivanja.

Primjena PPB sistema omogućuje, doduše, znatno povećanje efikasnosti ulaganja raspoloživih sredstava, ali ne obezbjeđuje razvoj zdravstvene djelatnosti u skladu sa stvarnim potrebama

181. Gereke Lj.,„Planiranje u zdravstvu”, Naučna knjiga, Beograd, 1990. 182. Mastilo Z., Organizacija i funkcionisanje penzijskih i zdravstvenih sistema u svijetu, Poslovni savjetnik, br. 8 i 9, avgust/ septembar 2004. 183. Planinng, Programming, Budgeting (planiranje, programiranje, budžetiranje).

247


društva. Ovaj sistem se ne zasniva na povratnoj sprezi između zdravstvene djelatnosti i korisnika zdravstvenih usluga, tako da pogoduje autarhičnom razvoju krupnih zdravstvenih sistema i daljem otuđivanju savremene medicine.

Uspostavljanje povratne sprege između zdravstvene potrošnje i efekata zdravstvene zaštite, što podrazumijeva funkcionalni razvoj zdravstvenog sistema, nije dosad adekvatno riješen ni u jednoj zemlji.

Ako se ima u vidu osnovni cilj zdravstvenog sistema, a to je čuvanje i unapređenje zdravlja stanovništva, činjenica da se zdravstvene djelatnosti u današnjem svijetu razvijaju, uglavnom, autonomno u odnosu na odgovarajuće potrebe stanovništva, izgleda kao apsurd. Nedostatak povratne sprege između zdravstvenih djelatnosti i potreba stanovništva u oblasti zaštite zdravlja predstavlja osnovni uzrok otuđenja savremene medicine i eksplozivnog porasta izdataka za zdravstvenu zaštitu.184

Kao rezultat ovako nepovoljnih kretanja javlja se potreba za novom reformom zdravstenog sistema i, u tom smislu, zdravstvenog osiguranja. Danas je u svim zemljama svijeta, a pogotovu u zemljama u tranziciji, u toku transformacija zdravstvenih fondova i njihovo prilagođavanje tržišnim uslovima rada. Međutim, bez obzira na to kako će izgledati novi institucionalni okviri u kojima će se odvijati finansiranje zdravstvene djelatnosti i upravljanje njenim razvojem te kako će se zvati odnos između korisnika i izvršilaca zdravstvenih usluga, valjana organizacija upravljanja, uz odgovarajuće učešće korisnika zdravstvene zaštite i adekvatan sistema planiranja, predstavljaju uslove bez kojih se ne može ni zamisliti razvoj zdravstvene djelatnosti.

Adekvatan sistem planiranja u zdravstvu treba da ostvari slijedeće zadatke:

1. definisanje mehanizma globalnog usklađivanja potrebnih i raspoloživih sredstava u oblasti zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja;

184. Cucić V. i dr., Socijalna medicina, Savremena administracija, Beograd, 2000.

248


2. usklađivanje razvoja resursa za zadovoljavanje zdravstenih potreba s očekivanim razvojem zdravstvenog sistema u dugoročnim, srednjoročnim i godišnjim intervalima;

3. uskladivanje prostornog razvoj resursa za zadovoljavanje zdravstvenih potreba s prostornim rasporedom zdravstvenih problema i utrvđenim standardima uslova za korišćenje zdravstvene zaštite;

4. usklađivanje horizontalnog strukturnog razvoja zdravstenih kapaciteta po granama medicine (hirugija, interna medicina, psihijatrija itd.), s očekivanom promjenom morbiditeta i

5. usklađivanje vertikalnog razvoj zdravstvene djelatnosti (osnovna, bolnička, klinička zdravstvena zaštita, itd.), s očekivanom dinamikom složenosti zdravstvenih problema i očekivanim razvojem medicinske nauke.

Prvi od navedenih zadataka je teorijskog a ostala četiri zadatka su pretežno metodološkog karaktera. Ovi zadaci treba da se rješavaju utvrđivanjem standardnih uslova za korišćenje zdravstvene zaštite na pojedinim nivoima solidarnosti i donošenjem zakonskih propisa, putem konkretizacije metodike i tehnike planiranja u zdravstvu, organizacije rada i donošenja planova razvoja zdravstvene djelatnosti, kao i konkretizacijom i, eventualno, izmjenama planskih dokumenata.

U zaključku se može konstatovati da, bez obzira na organizacione i druge promjene u zdravstvu, procesi planiranja i programiranja omogućavaju ocjenu postojećeg stanja, usmjeravanje aktivnosti ka definisanim ciljevima i raspodjeli resursa za dostizanje ciljeva. To je jedna od najznačajnijih komponeti razvoja i upravljanja zdravstvenim sistemom.

249


3.2. Utvrđivanje cijena zdravstvenih usluga

Cijena, u smislu ekonomike društvenih djelatnosti, pred-stavlja osnovu za utvrđivanje vrijednosti rada koji se razmjenjuje u odnosima između društvenih djelatnosti i rada privrede u cjelini.185 U tom u smislu cijene mogu biti za:

- realizovanje programa dogovorenog između subjekata u razmjeni rada;

- pojedinačnu uslugu ugovorenu i realizovanu;

- program i uslugu u isto vrijeme, pri čemu cijena programa djeluje kao opšte načelo, a cijene pojedinačnih usluga djeluju kao izuzeci od opštih načela.

Razmjena na nivou pojedinačne cijene usluga u zdravstvu, bez obzira na način utvrđivanja, nosi niz elemenata tržišnog odnosa186, te omogućuje i pojavu deficitarnog finansiranja, odnosno gubitke u fondovima zdravstvenog osiguranja, jer se ne može do kraja precizno planirati obim usluga.

Sa ekonomskog stanovišta, sistem utvrđivanja cijena za program je kvalitetniji. Pri tome, bitni elementi cijene zdravstvenog programa sastoje se iz utvrđenih:

• normativa (1),

• standarda (2),187

• kvaliteta usluga (izvršenje programa) (3),

• cijena za realizaciju standarda (materijalni troškovi, amortizacija, plate prema standardu) (4).

(1) Utvrđeni normativi polaze od sagledanih kvantitativnih

185. Mecanović I.,„Ekonomika društvenih djelatnosti”, Informator, Zagreb, 1984, str. 175. 186. Berberović D., „Ekonomika i organizacija regionalnog zdravstva”, Sarajevo, juni 1985, str. 85. 187. Pod standardom zdravstvene zaštite podrazumijevaju se struktura, obim i sadržaj zdravstvenih mjera i usluga koje se pod jednakim uslovima obezbjeđuju svakom osiguranom licu u zadovoljavanju potreba u primar-noj, konsultativno-specijalističkoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti, u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja (Berberović D. i dr., „Standardi zdravstvene zaštite”, Ekonomski fakultet - Institu ekonomskih nauka, Banja Luka, novembar 2003, str. 1)

250


i kvalitativnih pokazatelja u radu zdravstvene djelatnosti. Oni su planska kategorija, pa je njihovo planiranje, ali i izvršenje, uslovljeno dinamikomu funkcionisanju ukupnog privrednog sistema. Ako, na primjer, raste prosječna plata u privredi, nužno je da raste i u društvenim djelatnostima, odnosno u zdravstvu, i obrnuto.

Za utvrđivanje naknade za rad u zdravstvenoj djelatnosti, nažalost, u teoriji ne postoje definisani kriterijumi i mjerila, tako da kalkulacija stvarne naknade još uvijek je stvar arbitraže pojedinaca, a ne stvar ekonomske situacije u zemlji.

Treba istaći da i nivoi razvijenosti medicinske tehnologije određuju troškove (cijene) zdravstvene zaštite, direktne troškove liječenja i indirektne troškove države, koji su posljedica tereta oboljenja (izgubljeni životi, radni sati itd.).188

Važan faktor u korišćenju i cijeni mnogih usluga i tehnologija u zdravstvu je činjenica da se odnos korišćenja nekih usluga i tehnologija prema fizikalnim pregledima, opservacijama, konsultacijama i drugim oblicima rada uzima kao pokazatelj kvaliteta, bez ulaženja u prave razloge korišćenja tih usluga i tehnologija, odnosno u prirodu zdravstvenih problema kod kojih se te usluge i ta tehnologija primjenjuju.

Ne ulazeći u pojedinačne primjere i njihovu analizu, jer svaki može biti predmet analize za sebe, moguće je zaključiti da isprepletenost djelovanja ekonomskih, medicinskih, društveno-političkih i organizacionih faktora uslovljava kvalitet procesa odlučivanja o načinu i izvođenju zdravstvenih usluga, a, samim tim, i na određivanje njihovih cijena.189

188. Automatizacija kliničkih laboratorija znatno je snizila cijene koštanja usluga - testova, međutim, prolifer-acija testova kod agregiranih kliničkih laboratorija enormno povećava troškove zdravstvene zaštite koji uopšte nisu u korelaciji sa korisnošću takvih testova i ti testovi, po pravilu, predstavljaju ponovljene testove koji su već urađeni na drugom mjestu. Naime, zdravst vene organizacije favorizuju korišćenje onih usluga i tehnologija koje im donose veću dobit, što se najbolje vidi po strukturi usluga, koja mnogo više odgovara raspoloživim i profitabilnim tehnologijama nego potrebama (Republički zavod za zdravst veno osiguranje - Beograd, Cenovnik zdravstvenih usluga u zdravstvenim ustanovama u Republici Srbiji, Beograd, decembar, 1996, str. 1). 189. Republički zavod za zdravstveno osiguranje - Beograd, Cenovnik zdravstvenih usluga u zdravstvenim ustanovama u Republici Srbiji, Beograd, decembar, 1996.

251


3.3. Modeli ugovaranja zdavstvene zaštite

Modeli ugovaranja zdravstvenih usluga zavise od djelovanja mnogih faktora, usljed čega se ta pitanja veoma usložnjavaju. To je posebno uslovljeno činjenicom da je svaki od ovih faktora, sam po sebi, vrlo kompleksan, kao i da je složen odnos između njihovih dejstava. Djelovanje široke lepeze faktora veoma različito se odražava na funkcinisanje zdravstvenog sistema, a, posebno na način pružanja usluga. Kao posebno bitni faktori mogu se izdvojiti slijedeći:190

• karakter zdravstvenih potreba, odnosno karakteristike zdravstvenog stanja stanovništva;

• ekonomske mogućnosti i način finansiranja zdravstvene zaštite, a posebno pojedinih zdravstvenih usluga i tehnologija;

• društveno-političke karakteristike sistema i osnovna društvena opredjeljenja u odnosu na zdravstvenu zaštitu;

• organizaciono strukturne karakteristike sistema zdravstvene djelatnosti;

• struktura i karakteristika usluga i tehnologija, a posebno efikasnost, sigurnost (neškodljivost) i efektivnost, prihvatljivost i održivost u konkretnim uslovima;

• prisustvo (odsustvo) evaluacije kao stručne i društvene aktivnosti.

Rezultati brojnih istraživanja pokazuju da je praktično nemoguće utvrditi opštu povezanost između obima i prirode zdravstvenih potreba, s jedne strane, i zdravstvenih usluga, s druge strane.

Korišćenje zdravstvenih resursa, a posebno nekih usluga, u velikoj mjeri zavisi od njihovog operativnog koštanja, tako da se neke tehnologije ne koriste punim kapacitetom, iako je cijena po

190. Ristić Ž., Menadžment ljudskih resursa: finansiranje zdravstva, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet Baograd, 1997, str. 413.

252


jedinici usluga niža, ukoliko su u stanju da proizvode enormno veliki broj takvih usluga. One se jednostavno ne priznaju u planovima rada, jer bi proizvele visoke troškove. Naravno, povećano korišćenje može biti i rezultat primjene neefikasnih tehnologija, kao i njihovog dupliranja sa drugim uslugama i tehnologijama.191

Što se tiče samog modela protoka finansijskih sredstava, u državnom i privatnom sektoru zdravstva, u praksi funkcionišu tri osnovna mehanizma ili metoda finansiranja zdravstvene zaštite koji imaju primjenu u jednom i drugom sektoru, kao i njihova kombinacija.192 To su, pre svega, sledeći osnovni metodi:

1. naknade troškova korisnicima (1);

2. ugovaranja između osiguranja i davalaca usluga (2)

3. integracije osiguranja sa zdravstvenom zaštitom (3) i

4. kombinovanje osnovnih metoda. (4)

(1) Metod naknade troškova sastoji se u tome da korisnici zdravstvenih usluga direktno plaćaju davaocima usluga da bi, nakon obračuna, dobili povraćaj sredstava u djelimičnom ili ukupnom iznosu. Primjena ovog metoda iziskuje visoko učešće korisnika u cijeni zdravstvene usluge, što dostiže i do 25% od cijene usluge, dok fond zdravstvenog osiguranja nadoknađuje troškove samo za određene usluge i to one koje su obuhvaćene programom osiguranja. Po ovakvom metodu, kao što se vidi, ne postoji program osiguranja koji bi definisao zavisnost između davalaca usluga i zdravstvenog osiguranja.

(2) Metod ugovaranja sastoji se u uspostavljanju ugovornog odnosa između zdravstvenog osiguranja i nezavisnih davalaca usluga. Ugovaranje se zasniva na podzakonskim aktima

191. Biolog L. Tomas (L. Tomas) definiše tri nivoa razvijenosti medicinske uslužne tehnologije.Prvo, nizak nivo tehnologije. Na ovom nivou medicinska intervencija se svodi na hospitalizaciju, bez izgleda na izlječenje. Drugo, srednji nivo. Ovaj nivo uključuje palijativne tretmane i intervencije da bi se odložili efekti oboljenja za koje medicina još uvijek nema pravo rješenje.Treće, visoka tehnologija. Visoka tehnologija pruža dobro razumijevanje oboljenja i efekata oboljenja i može dovesti do kompletnog izlječenja (World Health Report, WHO, Geneve, 1996). 192. Organization for Economic Cooperation and Development„The Health Sistem of OECD Coutries”: Financing and Delivering Health Care - A Comparative Analysis OECD Countries, Social Polisy Studies No4, Paris: OECD, 1987, crp. 24.

253


kojima se regulišu sadržina i obim zdravstvene zaštite, način i uslovi ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja i cjenovnik zdravstvenih usluga, mada je prvi nivo davalaca usluga obično plaćen po pacijentu (kapitacija). Pri tome, participacija, ona je vrlo niska i, praktično, simbolična. U Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Holandiji koriste se ovi metodi finansiranja zdravstvene zašite.

Metod ugovaranja primjenjuje se u finansiranju zdravstvene zaštite u mnogim zemljama, sa različitim modalitetima, kao što su:193

• Ugovor za cjelinu (block contract) koji se obično upoređuje sa budžetom za određene usluge. Fond vrši određenu uplatu sredstava u zamjenu za dostupnost širokom spektru usluga u jednom paketu.

• Ugovor koji zavisi od troškova i obima paketa (cost and volu-mecontract) odnosi se na bolje ugovaranje za cjelinu sa određenim vezama između plaćanja i sa uslugama koje obezbjeđuju korisnicima. Ovaj način ugovaranja omogućuje plaćanje izvjesnog iznosa za određeni broj pacijenata koji će se liječiti.

• Ugovor o troškovima po slučaju (cost per case contract) je takva vrsta ugovaranja u kome se ustanovljavaju individualni troškovi za određeno stanje zdravlja pacijenta (dijagnoza, grupa bolesti i slično). Ovaj vid ugovaranja zahtijeva dobro razvijen i funkcionalan informativni sistem u zdravstvu.

(3) Metod integracije zdravstvenog osiguranja sa zdravstvenom službom je široko prihvaćen u zemljama sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem i nacionalnom zdravstvenom službom. Po ovom metodu se, u stvari, država pojavljuje kao glavni nosilac osiguranja sa svojim budžetom i najveći je davalac usluga, dok stanovništvo nema mogućnosti izbora osiguranja. Pošto po ovom modelu ljekari primaju platu, a bolnice nakndu iz fiksnog budžeta, nije teško zaključiti kolika je efikasnost samog zdravstvenog sistema u ovom slučaju.

193. akab, M., Pekr, A., Harding, A., Orer, M., Hamkins, L., „Module of Reforming Health care Organization in the Public Sec tor”, Budapest, Juny 2000 .

254


U Republici Srpskoj Fond zdravstvenog osiguranja plaća primarnu zdravstvenu zaštitu po metodu ugovora i to u varijanti direktnog obazbjeđivanja plata, ili u varijanti plaćanja po pojedinačnoj usluzi. Nedostatak ovog metoda plaćanja sastoji se u tome što je skup i što kod prve varijante plaćanja ne uzima u obzir opravdanost postojećih zdravstvenih kapaciteta i broja zaposlenih radnika. Po ovom metodu teži se pružanju što većeg obima usluga što, opet, podstiče povećanje rashoda za zdravstvenu zaštitu. Loša strana mu je i ta što on nedovoljno angažuje ljekara, uslovljava nedisciplinu, diferencira pacijente, neracionalno troši lijekove i povećano upućuje pacijente na sekundarni nivo zdravstvene zaštite.

(4) Kombinovanje osnovnih metoda predstavlja još jedan od modela po kome je moguće organizovanje pružanja i finansiranja zdravstvenih usluga u nekim zemljama.

3.4. Mehanizmi plaćanja zdravstvene zaštite

Sva sredstva prikupljena za finanisiranje sistema zdravstvene zaštite, koriste se za plaćanje nadoknada za rad zdravstvene službe. Primjena pojedinih metoda plaćanja zdravstvene službe za pružene usluge, u znatnoj mjeri, uslovljavaju dostupnost, kvalitet funkcionisanja i ukupne troškove zdravstvene zaštite. Ovi metodi se takođe znatno razlikuju od zemlje do zemlje, a u svakoj od zemlaja javljaju se razlike između društvenog i privatnog sektora zdravstva.

U pokušaju da kontroliše rast troškova u zdravstvu i da obezbijedi efikasnije korišćenje resursa, većina zemalja je, u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, modifikovala mehanizme plaćanja davaocima usluga, primijenivši istovremeno mjere zdravstvene politike kojima se ograničava korišćenje i intenzitet pružanja usluga, snižavajući tako ukupne troškove. Ove mjere su poznate kao kontroisanje i zadržavanje rasta troškova u zdravstvu (costcontainment).194

194. Feldstein P.J., Health Care Economics, Third Edition, New York: Dehuar Publishers Inc. 1988 .

255


U praksi određenih zemalja rijetko se primjenjuje samo jedan mehanizam plaćanja zdravstvene zaštite. Češće se dešava da se nekoliko metoda kombinuje i usklađuje sa specifičnom situacijom i zahtjevima finansiranja sistema zdravstvene zaštite i obezbjeđivanja zdravstvenih usluga stanovništva. Zato što su davaoci usluga u situaciji da odlučuju o modalitetima liječenja i obimu usluga i lijekova koje pružaju korisnicima, mehanizmi plaćanja utiču na ukupne troškove u zdravstvu.195

Među donosiocima odluka širom Evrope postignuta je načelna saglasnost o potrebi da se uvede način plaćanja zdravstvene zaštite kojim će se pacijentima obezbjeđivati djelotvorna i visoko kvalitetna zdravstvena zaštita, a, istovremeno, omogućiti efikasno korišćenje resursa i rigorozna kontrola troškova.

Mnoge zemlje su, u okviru reformi svojih sistema zdravstvene zaštite, modifikovale metode plaćanja davaocima usluga tako što su nametale dodatna ograničenja obima i cijena usluga, te tako kontrolisale ukupnu zdravstvenu potrošnju.

U analizi metoda plaćanja zdravstvene zaštite korisno je razlikovati plaćanje ljekara od nadoknada zdravstvenim ustanovama. U cilju preglednosti, razdvojena je vanbolnička, bolnička i farmaceutska usluga, kućna njega i pomoć, kao i neke socijalne usluge povezane sa zdravstvenom zaštitom.

U plaćanju nadoknada bolnicama za njihov rad koriste se četiri osnovne metode:

• godišnji budžet (globalni, ili po službama) (1),

• plaćanje po bolničkom danu (BOD) (2),

• plaćanje po bolničkom liječenju pacijenta (3),

• plaćanje po jedinici usluge (4).

195. Đokić D., „Kvalitet rada ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti”, Institut za socijalnu medicinu, statistiku i istraživanja u zdravstvu, Beograd, 1999, str. 25.

256


(1) Godišnji budžet bolnica ima prednost u odnosu na ostale metode. Ta metoda se sastoji u jednostavnoj kontroli ukupnih troškova, ali ne obezbjeđuje podsticaje za efikasnije poslovanje.

(2) Plaćanje po bolničkom danu (per diem) ima određene prednosti u jednostavnoj primjeni, ali pošto stimuliše na duže zadržavanje pacijenata, ne omogućava kontrolu ukupnih troškova, niti efikasnost rada bolnice.

(3) Plaćanje po bolničkom liječenju pacijenta ili po dijagnozi primjenom nekog od sistema klasifikacije pacijenata (dijagnostički srodne grupe, DRG), kompjuterizovani indeks težine bolesti, stadijumi bolesti ili neki drugi), skraćuje prosječno bolničko liječenje i ograničava troškove, ali, s druge strane, ugrožava intenzitet i kvalitet usluga pruženih pacijentu. Ako ovaj način plaćanja ne uzme u obzir težinu kliničke slike pacijenta, može uticati na to da se izbjegava prijem težih slučajeva na bolničko liječenje.

(4) Plaćanje po jedinici usluge podstiče na pružanje što većeg obima usluga pacijentima i predstavlja najozbiljniju prepreku kontrolisanju troškova bolnica, te je zbog toga u državnom, odnosno društvenom sektoru zdravstva, uglavnom, ta metoda napuštena.

U većini zemalja država plaća nadoknade bolnicama za njihov rad putem prospektivnog globalnog budžeta, a samo u nekim zemljama putem ostvarenih bolničkih dana. Sve više raste popularnost primjene sistema klasifikacije pacijenata u plaćanju nadoknada za usluge bolnica. Međutim, ovaj sistem se, za sada, primjenjuje rutinski samo u nekoliko zemalja, dok je u drugima u i istraživačkoj fazi.

Plaćanje po liječenom pacijentu primjenom sistema klasifikacije pacijenata još je u eksperimentalnoj fazi. Istovremeno, trebalo bi imati na umu da složeniji mehanizam plaćanja davaoca uslovljava potrebu tačnih i istinitih podataka, kao i bolje analitičke sposobnosti institucije koja plaća zdravstvenu zaštitu. Mnogo je lakše i jednostavnije plaćati bolnicama određenu sumu prema bolničkom danu, nego ih osposobljavati da grupišu pacijente u 300-

257


400 dijagnostičkih kategorija (DRG) i da onda budu plaćene različitim iznosom za svakog pacijenta u svakoj kategoriji. Što je mehanizam plaćanja sofisticiraniji, ostaje više mogućnosti da zdravstvena ustanova poveća visinu naknade bilo korektnim pristupom teško oboljelim pacijentima, bilo manipulisanjem podacima.

Troškovi vanbolničke zdravstvene djelatnosti druga su najveća komponenta ukupnih troškova u zdravstvu. Pri tome, razlikuje se nekoliko vrsta nadoknada troškova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao što su plaćanja:

• prema glavarini (kapitacija);

• u različitim varijantama po usluzi;

• po dijagnozi ili grupama bolesti;

• kombinacijom prethodnih metoda.

Načini plaćanja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti često zavise od vrste osiguranja, mjesta pružanja usluga, statusa ljekara u sistemu primarne zdravstvene zaštite i njegove specijalnosti. Visina iznosa koji će se platiti određuje se ili unilateralno (zavisno od činjenice ko je moćniji u nametanju cijene - osiguranje ili davaoci usluga), ili pregovorima između zdravstvenih vlasti, osiguravajućih agencija, davaoca usluga i korisnika u sistemu zdravstvene zaštite.

Analiza prednosti i nedostataka metoda naknade troškova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pokazuje da se plaćanjem po usluzi stimuliše pružanje većeg broja usluga stanovništvu, obezbjeđuje njihov bolji kvalitet i dovodi do porasta ukupnih troškova. Plaćanje prema glavarini jednostavno je i olakšava kontrolu ukupnih troškova, dok mjesečne plate ljekara smanjuju broj pruženih usluga, ne stimulišu efikasnost rada, potencijalno snižavaju kvalitet zdravstvenih usluga ali i smanjuju ukupne troškove u zdravstvu.

Neki mehanizmi plaćanja davaoca omogućavaju mnogo lakšu kontrolu troškova nego drugi, što je bitan aspekt za zdravstvenu administraciju. Glavarina, plate i globalni budžet unaprijed se određuju, pa se na taj način mogu predvidjeti i izračunati ukupni

258


troškovi. Svi drugi mehanizmi plaćanja zavise od obima pruženih usluga, te stvaraju podsticaje da se on povećava, pa je ukupne troškove mnogo teže predvidjeti. Kliničke slobode i moć ljekara da određuju korišćenje zdravstvenih usluga, uglavnom, uzrokuju ovakvu situaciju. Zbog toga mnoge zemlje kombinuju mehanizme plaćanja zdravstvene zaštite zasnovane na obimu pruženih usluga sa ukupnom sumom u okviru koje se taj obim može realizovati.

I na kraju, poseban problem predstavlja proces određivanja visine nadoknade kada se javlja nekoliko kupaca i prodavaca usluga na zdravstvenom tržištu. Takav slučaj nastaje kada postoji samo nekoliko prodavaca za jednu vrstu usluga. U takvim situacijama javlja se fenomen koji ekonomisti označavaju kao bilateralni oligopo, koji nastaje kada su moćniji prodavci ili kupci u poziciji da postignu pogodbu bolju od slabijih konkurenata.196 O tome bi trebalo voditi računa prilikom uvođenja većeg broja agencija zdravstvenog osiguranja na zdravstvenom tržištu. Da bi se ta pojava izbjegla ili ublažila, pribjegava se jedinstvenoj pogodbi između udruženja osiguravajućih agencija, s jedne strane, i profesionalnih grupa koje predstavljaju davaoce usluga u zdravstvu, s druge strane.

3.5. Participacija korisnika

Shvatanje o besplatnom zdravstvu još uvijek dominira sviješću građana u pojedinim zemljama, iako je u praksi već odavno drugačije.

U teoriji socijanog osiguranja, fenomen nepostojanja bilo kakvog podsticaja korisnika da vodi računa o troškovima, pošto mu je sve obezbijeđeno i „besplatno“, poznat je kao „moralni hazard″.197 U takvim uslovima obično se uvodi umjerena participacija, kako bi korisnici bili svjesni činjenice da sve usluge imaju svoju cijenu.

196. Roberts M., Hsiao W., Reish M., Berman P., „Analyzing Health Sector Performance”, Washington; World Bank Institute, 1999. 197. Glasser W., „Health Insurance in Practice: International Variations in Financing, Benefits and Problems”. Oxford: Jossey_ Bass Publishers, 1991.

259


Praksa plaćanja participacije je posebno značajna u sistemima sa potpunim obuhvatom stanovnika i velikim obimom njihovih prava iz zdravstvene zaštite. Pri tome, lični materijalni i zdravstveni status osiguranika utiče na iznose participacije, pa su penzioneri ili izuzeti, ili plaćaju niže iznose, a djeca, nezaposleni i druge vulnerabilne kategorije su, obično, potpuno oslobođene doplaćivanja. U zdravstvenoj politici jedne zemlje participacija se nikada ne primjenjuje sama, već se kombinuje sa brojnim restriktivnim mjerama namijenjenim davaocima usluga, što se u literaturi zove strategija kontrole troškova (contaiment strategy).

Primjena sistema participacije počinje da se sve više uvodi početkom osamdesetih godina XX vijeka, kao upozorenje da su resursi u zdravstvu ograničeni i da se ne mogu beskonačno povećavati. U početku se smatralo da nema smisla uvoditi participaciju ako se time ne obezbjeđuje oko 10% dodatnih sredstava za zdravstvenu zaštitu. Danas je ta granica pomjerena, pa se smatra sasvim prihvatljivim da se ličnim učešćem osiguranika obezbijedi od 20 do 25% sredstava za zdravstvenu zaštitu.198 Neke zemlje ovim izvorom finansiranja obezbjeđuju i do 40% ukupnih sredstava za zdravstvenu zaštitu, što je, na primjer, slučaj u Kini.199

Poznato je da je zdravstvo država u tranziciji, obično, u finansijskoj krizi, posebno zbog sve veće potrošnje lijekova i medicinskih usluga. Uopšteno posmatrano, ta kriza bi se mogla bar ublažiti uvođenjem participacije na lijekove i sve medicinske usluge. Analitičari zdravstvene politike zemalja u tranziciji smatraju da je participacija jedini izlaz iz krize u zdravstvu. To je djelimično tačno, ali bi, pri uvođenju participacije, trebalo imati na umu socijalni faktor i etička načela, naročito kada se radi o starijim osobama i penzionerima, koji su najveći potrošači lijekova i medicinskih usluga. Drugim riječima, plaćanje participacije za lijekove i sve medicinske usluge trebalo bi da bude u stalnom proporcionalnom odnosu, u ovom slučaju, s penzijskim primanjem.

198. Feldstein, J. P. „Health Care Economist”, Third Edition, Albany (N. Y.): Delmar Publi-shers, Inc., 1988. 199. WHO „Evaluation of Recent Change in Financing of Health Services”, Report of a WHO Study Group,Geneva, 1993.

260


3.6. Kontrolni mehanizmi

Cilj kontrolnih mehanizama je utvrđivanje prave mjere obima i strukture zdravstvene potrošnje i njeno svođenje u okvire objektivne mogućnosti.

Izdaci za zdravstvenu zaštitu mogli bi se najlakše sniziti ako bi se redukovala prava korisnika, ograničilo korišćenje i srazmjerno smanjili kapaciteti zdravstvenih ustanova koje se finansiraju iz zdravstvenog osiguranja. Međutim, nijedna vlada nije preduzela bilo koju od te tri moguće mjere, jer su bile svjesne mogućih političkih posljedica i socijalnih potresa. Pokušaj da se dio troškova prebaci na državu nije dao očekivane rezultate jer je, umjesto smanjenja, došlo do povećanja ukupnog iznosa sredstava za zdravstvenu zaštitu.

Smanjivanje stopa doprinosa, bez drugih pratećih mjera, dovelo je do velikog deficita u zdravstvenom osiguranju, ili u zdravstvenim ustanovama ako su imale budžetski tip ugovaranja. Te deficite opet je morala da sanira država iz drugih izvora. Uvođenje participacije u troškovima je dalo simbolične, prolazne rezultate, sem u Švajcarskoj, gdje su osiguranici obavezni da plate 10% od svakog računa. Ova mjera je djelovala dvostruko: uticala je na smanjivanje obima korišćenja zdravstvene zaštite i predstavljala je znatan izvor prihoda. Pokušaj da se administrativno limitiraju plate zdravstvenih radnika naišao je na veliki otpor ljekarskih i drugih udruženja zdravstvenih radnika i doveo do masovnih štrajkova.

Većina nacionalnih sistema zdravstvenog osiguranja 1970. i 1980. godine bila je u velikoj krizi. Vlade su insistirale i vršile pritisak na osiguranje da se pooštri način ugovaranja, tako da sredstva za zdravstvenu zaštitu ostanu na nivou iz prethodne godine, uvećana za očekivani rast inflacije. To je značilo da su se morale ograničavati cijene usluga. Kao najefikasniji pokazao se metod kojim vlada utvrđuje ukupna sredstva za zdavstvenu zaštitu, uz zahtjev da osiguranje i zdavstvene ustanove izvrše sve svoje obaveze u okviru tog limita. Taj „globalni budžet” povjereno je je definisan kao fiksna suma novca u okviru koje davaoci zdavstvenih usluga moraju ostvariti sve zahtjeve svojih pacijenata u toku naredne godine.

261


Ovakav metod je najprije primijenjen u zemljama sa sistemom nacionalne zdavstvene službe (Velika Britanija, Skandinavske zemlje, Kanada), a od 1980. godine u sve većem broju zemalja sa sistemom obaveznog zdravstvenog osiguranja. To se samo teorijski može primijeniti na sve zdravstvene ustanove, uključujući i privatne, što u praksi do sada nije bio slučaj. Međutim, u Velikoj Britaniji se na ovaj način kontroliše 93% sredstava koja idu preko nacionalne zdavstvene službe, a u Kanadi 74%. „Globalni budžet“ može biti unaprijed podijeljen, tako da bolnice znaju kakvim sredstvima raspolažu u narednoj godini (Francuska, Holandija). U drugim slučajevima „globalni budžet“ se distribuira na regione, zatim srezove, koji direktno obezbjeđuju sredstva zdravstvenim ustanovama (Velika Britanija). U nekim zemljama sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem kontrola zdavstvene potrošnje se postiže jednom vrstom dogovora između osiguranja, vlade i davalaca usluga, kojim se teži održavanju potrebnog nivoa zdavstvene potrošnje u određenom periodu. Ova „ciljna potrošnja“ može se odnositi na zdravstvenu zaštitu u cjelini, ili na pojedine dijelove zdravstvene službe (bolnice, vanbolničku službu, apoteke i sl.). Po ovom metodu, sredstva se kalkulišu ili u vidu ukupne sume, ili kroz rast u poređenju sa prethodnom godinom. Taj rast može da se izrazi kao nominalni ili u cjelini, zavisno od toga da li je ili ne korigovan stopom rasta inflacije. Ugovor obično uključuje jedinične cijene i stope korišćenja zdravstvene zaštite.

Za razliku od globalnog budžeta koji se primjenjuje u zemljama sa velikim uticajem vlade, ciljna potrošnja se primjenjuje u zemljama u kojima je viši stepen samostalnosti zdravstvenog osiguranja i zdravstvenih ustanova (Holandija, Njemačka). To se takođe primjenjuje u uslovima postojanja više fondova obaveznog zdravstvenog osiguranja, pa ih je potrebno ugovorom obavezati na vođenje iste politike zdavstvene potrošnje. Postoje i primjeri zemalja koje su napustile ovaj metod kontrole zdravstvene potrošnje, zbog nepridržavanja ugovorenih obaveza, te prihvatile metod „globalnog budžeta“ (Francuska, Belgija).

262


Bilo je i raznih pokušaja da se smanji potrošnja, u cjelini ili u pojedinim segmentima zdavstvene zaštite, stimulisanjem ljekara na ekonomičnije trošenje sredstava. U Bavarskoj je uveden metod plaćanja ljekara u vanbolničkoj službi po osiguraniku, ali je iznos bio viši, jer su bili uključeni specijalistički pregledi, ocjena radne sposobnosti, propisivanje lijekova, s tim da sredstva koja bi ljekar uštedio racionalnijim trošenjem ostaju njemu. Ljekari nisu prihvatili ovaj metod i on je ubrzo ukinut.

Iskustvo je pokazalo da nijedna mjera vlade radi kontrole troškova zdavstvenog osiguranja nema izgled na uspjeh ukoliko je ne prihvate ljekari i njihova udruženja. I rezultati ostvareni u navedenom periodu su značajni, jer je savladana „eksplzija“ troškova iz sedamdesetih godina xx vijeka i nigdje nije došlo do radikalnih promjena prava, redukcije kapaciteta zdravstvenih ustanova, zastoja u razvoju i primjeni savremenih dostignuća. Plate zdravstvenih radnika nisu smanjivane, mada je njihov rast takođe povezan sa mogućim rastom sredstava.

Metodi globalnog budžeta i ciljne potrošnje predstavljaju mjere kontrole zdravstvene potrošnje, kojima je, u velikoj mjeri, stabilizovana zdravstvena potrošnja, prije svega, uvođenjem više reda i discipline u ponašanju svih subjekata koji učestvuju u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Tome je svakako doprinijelo i uvođenje standarda u zdravstvu.200

200. Berberović D. i dr., „Standardi zdravstvene zaštite”, Projekat, Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, Institut ekonomskih nauka Banja Luka, novembar, 2003 .

263


4. FINANSIRANJE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

4.1. Izvori i metodi finansiranja

Zdravstveni sistemi međusobno se najviše razlikuju po izvorima sredstava za zdravstvenu zaštitu i načinima plaćanja davalaca usluga. Potpuno zadovoljavajući model finansiranja zdravstvene zaštite praktično je nemoguće postići. Zato što su želje davalaca usluga i zahtjevi korisnika praktično beskonačni, dok su resursi namijenjeni zdravstvu ograničeni ekonomskim mogućnostima date društvene zejadnice.

Izvori finansiranja zdravstvene zaštite razvrstavaju se u sljedeće kategorije:

porezi, (1)

doprinosi, (2)

privatno zdravstveno osiguranje, (3)

participacija, (4)

ostali (5).

(1) Porez je oblik javnog prihoda koji država naplaćuje od fizičkih i pravnih lica kao obavezna i nepovratna davanja za pokriće opštih i zajedničkih društvenih potreba. Njegovu visinu i način raspodjele određuje država i druge ovlašćene administrativno-teritorijalne jedinice (regioni, pokrajine, opštine), jednostrano i bez direktne protivnaknade. Ovi državni organi utvrđuju visinu poreske obaveze, ne dovodeći je ni u kakvu neposrednu vezu sa korišću koji poreski obveznik stiče njihovim plaćanjem.

Od iznosa naplaćenih poreza se formira državni budžet iz koga se finansiraju, pored ostalog, i razne društvene djelatnosti. Zbog toga što država ima prvenstvo u cjelokupnom odlučivanju i strateškom planiranju kako za zdravstveni tako i za druge društvene

264


sektore, veoma je česta situacija da je finansiranje zdravstvene zaštite oblast u kojoj je država glavni akter.

Najnovije tendencije u vezi sa ulogom države u finansiranju zdravstvene zaštite predstavljaju rezultat procesa tranzicije (prelaza) na tržišni način privređivanja, koji se odvija u mnogim zemljama. Promjene društveno-ekonomskih sistema zemalja Centralne i Istočne Evrope (CIE) usmjerene su na pluralističko uređenje njihovih zdravstvenih sistema koji, u manjoj mjeri, postaju zavisni od neposrednog državnog finansiranja. Uloga države u finansiranju zdravstvene zaštite postaje sve manja kako zbog nedovoljnosti budžetskih sredstava tako zbog razvijanja privatnog zdravstvenog sektora.

(2) Doprinosi predstavljaju primarni izvor sredstava za finansiranje zdravstvene zaštite u zemljama sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem, a obračunavaju se i plaćaju:

• iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranja,

• na isplaćena lična primanja na teret poslodavca,

• iz drugih izvora koji obezbjeđuju obveznici zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti.

Jasno proizilazi da su doprinosi povezani sa veličinom zarade, a korist koju stiču osiguranici ravnomjerno je raspoređena i stoga doprinosi imaju izvjesnu prednost nad porezom i lakše se plaćaju nego porez.

Izračunavanje doprinosa je relativno jednostavno i utvrđuje se, najčešće, kao procentualni iznos bruto zarade zaposlenog. Međutim, često se javljaju problemi naplate doprinosa, prije svega, od poljoprivrednika i privatnih lica. Prihod od doprinosa se u određenom periodu može predvidjeti, s tim što varira zavisno od nivoa nezaposlenosti, inflacije i ekonomskog razvoja zemlje. Ako nezaposlenost raste i ako realni iznos plata opada, nivo sredstava koja se obezbjeđuju doprinosima, takođe, dramatično opada.

265


Od doprinosa se formiraju fondovi zdravstvenog socijalnog osiguranja, iz kojih se finansira zdravstena zaštita.

(3) Privatno zdravstveno osiguranje podrazumijeva, umjesto doprinosa, plaćanje premije osiguranja koja predstavlja novčani iznos koji osiguranik plaća osiguravaču na osnovu zaključenog ugovora o osiguranju. Visina premije osiguranja prevashodno zavisi od vrste i vjerovatnoće nastanka rizika osiguranja. Od premije se formiraju fondovi dobrovoljnog ili privatnog osiguranja koji mogu poslovati na profitnoj ili na neprofitnoj osnovi. Moguće je da osiguranik u cjelini privatno riješi svoje zdravstveno osigranje.

Pristupanjem privatnom zdravstvenom osiguranju, osiguranik gubi pravo na korišćenje obaveznog zdravstvenog osiguranja. Osiguranik privatnog osiguranja ima pravo na zdravstveno osiguranje najmanje u opsegu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Osiguranik se može privatno osigurati pod uslovom da tokom prethodne godine ostvari određeni iznos primanja u visini koji je propisan zakonom o privatnom zdravstvenom osiguranju jedne zemlje. U našim uslovima, zbog niskih primanja i zarada građana, privatno zdravstveno osiguranje nema relevantan značaj.

(4) Participacija predstavlja lično učešće osiguranika u troškovima korišćenja zdravstvene zaštite doplaćivanjem određene sume u fiksnom ili procentualnom iznosu od cijene usluga. Pored toga što predstavlja dodatni izvor finansiranja zdravstvene zaštite, alternativno služi i kao moderator korišćenja usluga, mada nisu isključeni ni njeni kombinovani efekti. Participacija je posebno značajna u sistemima sa potpunim obuhvatom stanovništva zdravstvenom zaštitom i velikim obimom prava iz zdravstvene zaštite. U teoriji socijalnog osiguranja fenomen kada korisnik nema nikakvog podsticaja da vodi računa o troškovima, pošto mu je sve obezbijeđeno i „besplatno“, poznat je kao „moralni hazard“.201 Tada se obično uvodi umjerena participacija da bi korisnici bili svjesni činjenice da sve usluge imaju svoju cijenu. Pri tome lični status osiguranika utiče na iznose participacije, pa su penzioneri izuzeti ili

201. Feldstein, J. P., Health Care Economist, Third Edition, Albany (New York): Delmar Publishers, Inc., 1988.

266


plaćaju niže iznose, a djeca, nezaposleni i druge osjetljive kategorije obično su oslobođeni doplaćivanja. Participacija se u zdravstvenoj zaštiti jedne zemlje nikada ne primjenjuje sama, već se obično kombinuje sa brojnim restriktivnim mjerama namijenjenim davaocima usluga u zdravstvu, koje se u literaturi označavaju kao mjere ili strategije za kontrolu i zadržavanje rasta troškova u zdravstvu.202

(5) Ostali izvori manjeg su značaja. To je plaćanje pune cijene usluga u privatnoj ljekarskoj praksi, koja postoji u gotovo svim sistemima zdravstvene zaštite. Važno je napomenuti da se neposredno plaćanje iz džepa korisnika za zdravstvenu zaštitu uglavnom primjenjuje za minorne, rutinske zdravstvene usluge koje zahtijevaju korisnici iz viših društvenih slojeva.

Mnoge zemlje su u svoje politike finansiranja zdravstvene zaštite uključile saglasnost o ekspanziji privatnog zdravstvenog sektora i finansiranja zdravstvene zaštite „iz džepa“ korisnika. U drugim zemljama, opet, privatni sektor raste bez ikakve promjene u državnoj politici, pa su suočene sa tim izazovima. Uobičajene promjene koje se u tim zemljama javljaju, nastaju usljed migracije vrhunskih stručnjaka u privatni sektor zdravstva, pritiska na liberalizaciju uslova pod kojima zdravstveni radnici zaposleni u državnom/privatnom sektoru mogu obavljati privatnu praksu, kao i sve većeg broja zahtjeva za otvaranje privatnih bolnica ili većih dijagnostičkih cetara, sa opremom visoke tehnološke vrijednosti.

Na osnovu prethodno izloženog može se zaključiti da je većina zemalja prihvatila strategiju ograničene privatizacije i očuvanje državnog sektora zdravstvene zaštite.

Fondovi postaju sve značajniji u zemljama Centralne i Istočne Evrope, u kojim se sredstva Evropske unije, Svjetske banke i Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj daju da potpomognu proces strukturalne tranzicije, koji je vrlo skup. Takve aktivnosti predstavljaju 6,1% fondova Svjetske banke i 19,1% fondova specijalizovanih agencija Ujedinjenih nacija, a sredstva su

202. Feldstein, J. P., Health Care Economist, Third Edition, Albany (New York): Delmar Publishers, Inc., 1988.

267


namijenjena, uglavnom, za realizaciju programa koji se odnose na zdravlje i zdravstvenu zaštitu stanovništva.203 Većina zemalja koristi, u stvari, kombinaciju navedenih izvora finansiranja zdravstvene zaštite, sa još jednim oblikom koji je dominantan. Na primjer, u Velikoj Britaniji i Italiji finansiranje sistema zdravstvene zaštite počiva na opštim porezima; u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji na doprinosima iz zarada osiguranika i ukupnog dohotka poslodavaca, a u SAD, Japanu i Švajcarskoj dominira finansiranje iz premija osiguranja u neprofitnim i profitnim osiguravajućim agencijama. Gotovo sve zemlje imaju participaciju kao dodatni izvor finansiranja, i/ili moderator korišćenja zdravstvenih usluga, kao i privatnu ljekarsku praksu sa plaćanjem pune cijene usluga. Takođe, u skoro svim zemljama uzeta je u obzir sposobnost pojedinaca da učestvuju u finansiranju zdravstvene zaštite bilo uvođenjem progresivnog oporezivanja, bilo određivanjem visine doprinosa, odnosno poreza prema visini prihoda građana, uz oslobađanje obaveze plaćanja participacije socijalno nezbrinutih i nezaposlenih, zatim djece, te starih i hendikepiranih lica.204

U prikazivanju metoda finansiranja zdravstvene zaštite težište je na protoku finansijskih sredstava. Kao što je poznato, u zdravstvu su identifikovana dva glavna sektora vlasništva - državni i privatni, a u praksi funkcionišu tri, odnosno četiri osnovna metoda finansiranja zdravstvene zaštite koji imaju primjenu i u jednom i u drugom sektoru.205 To su metodi:

• naknade troškova korisnicima (1);

• ugovaranja usluga između osiguranja i davalaca usluga (2);

• integracije osiguranja sa zdravstvenom zaštitom (3) i

• mješoviti.

203. WHO, Evaluation of Recent Change in Financing of Hhealth Services, Report of WHO study group, Geneva, 1993.204. Organization for Economic Cooperation and Development, The Health Sistem of OECD Coutries: Financing and Delivering Health Care - A Comparative Analysis OECD Countries, Social Polisy Studies N°4, Pans: OECD, Juny 2000. 205. Organization for Economic Cooperation and Development, The Health Sistem of OECD Coutries: Finaanng and Delivering Health Care - A Comparative Analysis OECD Countries, Social Polisy Studies V4. Pars OECD, 1987. p. 24.

268


(1) Metod naknade troškova sastoji se u direktnom plaćanju korisnika davaocu usluge, s tim da im se, nakon obračuna, nadoknadi puni ili nepotpuni iznos. Ovaj metod se zasniva na znatnom učešću korisnika zdravstvene usluge, koje dostiže i do 25% pune cijene, dok nadležni fond nadoknađuje puni iznos troškova samo za određene usluge obuhvaćene programom osiguranja. Po ovakvom metodu, kao što se vidi, ne postoji program osiguranja koji bi definisao zavisnost između davalaca usluga i zdravstvenog osiguranja. Primjena ove metode uslovljava visoke admnistrativne troškove u osiguranju. Neke zemlje, kao što su Francuska i Belgija, primjenjuju ovaj metod i u ambulantno-polikliničkoj zdravstvenoj zaštiti.

(2) Metod ugovaranja sastoji se u uspostavljanju ugovornog odnosa između zdravstvenog osiguranja i nezavisnih davalaca usluga. Ugovaranje se zasniva na podzakonskim aktima kojima se regulišu sadržina i obim zdravstvene zaštite, način i uslovi ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja i cjenovnik zdravstvenih usluga, mada je prvi nivo davalaca usluga obično plaćen po pacijentu (kapitacija). U takvim odnosima, participacija je vrlo niska i predstavlja simboličan iznos. Ovaj metod finansiranja zdravstvene zašite primjenjuje se u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Holandiji. Primjena ovog metoda finansiranje zdravstvene zaštite je veoma raširena, te je zato, vremenom, poprimio i svoje modalitete, kao što su:206

1. ugovor za cjelinu (block contract) koji se obično upoređuje sa budžetom za određene usluge. Fond vrši određenu uplatu sredstava u zamjenu za dostupnost širokom spektru usluga u jednom paketu;

2. ugovor koji zavisi od troškova i obima paketa (cost and volume contract) odnosi se na bolje ugovaranje za cjelinu, sa određenim vezama između plaćanja i sa uslugama koje obezbjeđuju korisnicima. Ovaj način ugovaranja omogućuje

206. Jakab, M., Pekr, A., Harding, A., Orer, M., Hamkins, L., Module of Reforming Health care Orgamzar.or. -_r. the Public Sec tor, Budapest, Juny 2000.

269


plaćanje izvjesnog iznosa za određeni broj pacijenata koji će se liječiti i

3. ugovor o troškovima po slučaju (cost per case contract) zasniva se ustanovljavanju individualnih troškovi za određeno stanje zdravlja pacijenta (dijagnoza, grupa bolesti i slično). Ovaj vid ugovaranja zahtijeva dobro razvijen i funkcionalni informativni sistem.

(3) Metod integracije zdravstvenog osiguranja sa zdravstvenom službom je široko prihvaćen u zemljama sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem i nacionalnom zdravstvenom službom. Po ovom metodu pojavljuje se državni budžet kao glavni nosilac osiguranja i kao najveći davalac usluga, dok stanovništvo nema mogućnosti izbora osiguranja. Pošto po ovom modelu ljekari primaju platu, a bolnice naknadu iz fiksnog budžeta, može se zaključiti kolika je efikasnost ovog zdravstvenog sistema. Bez ozira na to što ljekari mogu da privuku više pacijenata, što dovodi do povećanja obima posla, zarade su limitirane. Stoga za ovaj metod ne važi termin „kompeticija“ i on je, uglavnom, dominantan u finansiranju zdravstvene zaštite u zemljama Istočne i Centralne Evrope, a, u neznatnom obimu, u Španiji, Engleskoj i Irskoj, i to samo za finansiranje bolničke zdravstvene zaštite.

U praksi, kao što se očekuje, ne dominiraju čisti metodi finansiranja, već se, uglavnom, primjenjuje kombinacija prethodno navedenih metoda. Takav pristup se primjenjuje zato što sistemi zdravstvenog osiguranja na dobrovoljnoj osnovi mogu, u određenoj mjeri, predstavljati rezervu za sisteme sa obaveznim zdravstvenim osiguranjem, dok primjerena participacija obično ublažava negativan efekat potpunog obuhvata stanovništva zdravstvenom zaštitom. Gledajući samo na državni sektor zdravstva, može se uočiti jedan ili dva dominantna metoda finansiranja zdravstva.

U Republici Srpskoj Fond zdravstvenog osiguranja plaća primarnu zdravstvenu zaštitu po metodu ugovora, i to u varijanti direktnog obezbjeđivanja plata ili varijanti plaćanja po pojedinačnoj usluzi.

270


Nedostatak ovog metoda plaćanja kod nas je to što je on, kao prvo, skup i, kao drugo, što kod prve varijante plaćanja ne uzima u obzir opravdanost postojećih zdravstvenih kapaciteta i broja zaposlenih radnika. Po ovom metodu nastoji se pružiti što veći obim usluga, što podstiče na povećanje rashoda za zdravstvenu zaštitu. Loša strana ovog sistema ispoljava se kroz nedovoljno angažovanje ljekara, radnu nedisciplinu, diferenciranje pacijenata, neracionalnu upotrebu lijekova i povećano upućivanje pacijenata na sekundarni nivo zdravstvene zaštite.

4.2. Modeli finansiranja

4.2.1. Bizmarkov model

Bizmarkov model je najstariji sistem zdravstvenog osiguranja, koji je uspostavljanjen u okviru prvog zakonodavstva u ovoj oblasti socijalne zaštite. Nastao je 1883. godine u Njemačkoj kada je kancelar bio Oto Bizmark. Prethodno dobrovoljno osiguranje, ovim zakonom postaje obavezno, što svojim propisima obezbjeđuje država.

Glavni izvor sredstava za zdravstvenu zaštitu u toj grupi država, predstavljaju sredstva socijalnog osiguranja. Osiguranje od rizika plaćaju svi koji imaju bilo kakav prihod. Finansiranje u tim sistemima uključuje određivanje stope doprinosa koje plaćaju poslodavci i zaposleni, kao i transfer iz drugih kasa ili fondova (na primjer penzioni, ili fond za nezaposlene). Poslodavci i zaposleni plaćaju doprinose, po pravilu, u jednakom iznosu. Doprinosi se uplaćaju u blagajne ili osiguravajuća društva, koja su skoro potpuno nezavisna od države, ali su, u različitoj mjeri, podvrgnuta i državnom nadzoru. To znači da državni organi određuju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, opredjeljuju prava osiguranih osoba na na zdravstvene usluge i novčana primanja, ugovaraju odnose sa bolnicama, kao i sa udruženjima ljekara, stomatologa i farmaceuta.

271


Najčešći način plaćanja izvođača usluga je po obimu posla koji je određen u ugovoru između izvođača i nosioca osiguranja. Takvim načinom upravljanja obezbijeđena je njihova nezavisnost od države i državnog budžeta. Prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja su obezbijeđena skoro svim stanovnicima države. U načelu, članstvo je obavezno za sve stanovnike, iako u praksi nijedna država ne obezbjeđuje univerzalni pristup zdravstvenim uslugama cjelokupnom stanovništvu.

Obavljanje zdravstvene djelatnosti u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja je neprofitno. Privatna osiguranja i lična sredstva u cijelom sistemu ne predstavljaju znatan udio, ali su dozvoljena za pojedince čiji prihodi prelaze određeni nivo, kao što postoje i tzv. transferi, odnosno zdravstvene subvencije za grupe stanovnika koje su slabijieg imovnog stanja (nezaposleni, socijalno ugroženi, izbjeglice itd.), što ublažava negativne finansijske efekte privatnog zdravstvenog osiguranja. Bizmarkov model finansiranja zdravstva primjenjuje se u Sloveniji, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Češkoj, Japanu i nekim drugim zemljama.

Za Bizmarkov model je karakteristično da se temelji na principu neprofitnosti, kao i solidarnosti između svih osiguranih lica i njihovom organizovanju u agencije, fondove, zavode, bolničke kase i slične asocijacije koje obezbjeđuju ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i neka druga prava. Sa navedenim organizacijama kao nosiocima osiguranja upravljaju predstavnici osiguranika i obveznika za plaćanje doprinosa, tako što imaju izvjesnu autonomiju u odnosu na državu.

4.2.2. Beveridžov model

Ovaj model finansiranja primjenjuje se u Velikoj Britaniji od 1942. godine kada ga je formalno postavio Beveridž. Na samom početku primjene ovog sistema razvio se veliki broj nezavisnih zdravstvenih fondova koji su pokrivali manji dio stanovništva. Vremenom se broj korisnika povećavao, što je podstaklo razvoj sistema u sljedećim smjerovima:

272


• državni organi su uočili potrebu da se zdrvstvo finansira pomoću poreskih prihoda;

• pokrivenost stanovništva zdravstvenom zaštitom postala je univerzalna;

• zdravstveni fondovi izgubili su svoju nezavisnost jer su postali dio javnog sektora.

U Beveridžovom modelu dostupnost zdravstvenim uslugama i njihovo finansijsko pokriće obezbjeđuje država. Država obezbjeđuje zdravstvene kapacitete (bolnice, ljekare), finansira njihov rad i upravlja cijelim sistemom. Ovaj sistem temelji se na solidarnosti, a u njegovo upravljanje nisu uključeni osiguranici i poslodavci.

Razvijanjem ovog sistema poreski način prikupljanja sredstava postao je preovlađujući. Izvor finansiranja su porezi prikupljeni u državnom budžetu, te sistem zdravstvene zaštite ne raspolaže sopstvenim sredstvima. Država preuzima ulogu rukovođenja i upravljanja. Pored toga, država organizuje odgovarajuću mrežu zdravstvenih kapaciteta.

O dijelu budžeta namijenjenog za zdravstvenu zaštitu odlučuje država, a raspoređivanje sredstava sprovode institucije državne uprave. Država propisuje i aktivnosti i zadatke zdravstvene službe. Cjelokupna zdravstvena djelatnost zasnovana je na ljekarima opšte prakse, koji imaju posebno određenu funkciju i ovlašćenja. Ljekar je plaćen po broju povjerenih osoba za čije zdravstveno stanje je odgovoran, djelom prema broju obavljenih usluga. Osim po načinu prikupljanja sredstava, ovaj model se razlikuje od Bizmarkovog sistema po tome što svi stanovnici, a ne samo zaposleni, imaju obezbijeđen pristup zdravstvenim uslugama pod jednakim uslovima. Obim prava je znatno ograničen, a stiče se državljanstvom. U takvom sistemu načelo solidarnosti trebalo bi da bude bolje ispoljeno.

273


Beveridžov model finansiranja zdravstvenih usluga primjenjuje se u Finskoj , Grčkoj, Irskoj, Italiji, Švedskoj, Španiji, Velikoj Britaniji, Danskoj, Portugaliji, Australiji, Novom Zelandu i još nekim zemljama.

4.2.3. Semaškov model

Ovaj model finansiranja bio je primjenjivan u Sovjetskom Savezu, kao i u zemljama Istočne i Srednje Evrope u vrijeme socijalističkog društvenog uređenja. Nastao je kao odgovor na Beveridžov model nacionalne zdravstvene službe. Razlika između ovih modela poticala je iz ideoloških razloga. Naime, Semaškov model potiče iz shvatanja da je država odgovorna za zdravstvenu zaštitu svojih građana. Semaško je tvrdio da je socialistička zajednica, preko svojih državnih institucija, dužna da svom stanovništvu obezbijedi sva prava u vezi sa zdravljem besplatno i na najvišem nivou.

Za taj sistem karakteristično je da se zdravstvene usluge finansiraju iz budžeta koji se puni iz poreza. Društveni sistem u ovim zemljama počivao je na državnoj svojini. Uloga državne svojine prenesena je i na područje zdravstvenog osiguranja, a lična svojina i privatno osiguranje bili su zabranjeni. Privatna ljekarska praksa nije bila dozvoljena. Odgovornost za planiranje i raspoređivanje finansijskih sredstava i upravljanje investicijama snosila je državna administracija, koja je bila organizovana po nivoima: državnom, regionalnom i lokalnom. Ovaj model imale su sve bivše socijalističke države Evrope.

Taj sistem se suočavao sa više nedostataka, kao što su: neprilagođenost zdravstvene službe i zdravstvenih usluga potrebama bolesnika, relativna potcijenjenost i nedovoljno finansiranje zdravstvenih radnika i usluga po međunarodnim standardima (usljed čega je bio ograničen pristup modernoj tehnologiji), naglašena uloga bolničkog zbrinjavanja i ljekara specijalista umjesto vanbolničkih usluga i primarne zdravstvene

274


zaštite, nedovoljan obim zdravstvenih usluga, veliki broj ljekara na broj stanovnika, privilegije, bolja dostupnost zdravstvenih usluga povlašćenim grupama osiguranika. To su bili razlozi zbog kojih su države Srednje i Istočne Evrope, kao i nekadašnjeg SSSR prešle na drugačiji sistem zdravstvenog osiguranja, u kome izraženiju ulogu ima tržište.

U Istočnoevropskim zemljama ima još ostataka primjne socijalističkog Semaškovog modela, izraženih u starom shvatanju velikog broja stanovništva koje potiče iz ranije prihvaćene ideologije. Tako, u mnogim sredinama još uvijek misle i traže da držva obezbijedi kvalitetnu i svima dostupnu zdravstvenu zaštitu bez ikakvih doplata ili učešća privatnih sredstava. Inače, ovaj sistem je još uvijek u primjenu u nekim azijskim zemljama.

„Čistih“ sistema u Evropi skoro da i nema. Svi polako preuzimaju određena rješenja iz drugih zemalja i na taj način preuzimaju karakteristike drugih modela. Pogotovo se, uz javne sisteme, sve više afirmišu privatni koji dopunjuju zdravstvenu zaštitu privatnim kapacitetima, osiguranjima i drugim finansijskim sredstvima. Semaškov model više se ne primjenjuje u evropskim državama, a zadržali su se samo neki njegovi elementi u Kini, Sjevernoj Koreji, Mongoliji, Vijetnamu, na Kubi i nekim drugim vanevropskim zemljama.

4.2.4. Tržišni model

Ovaj model finansiranja zdravstvene zaštite primjenjuje se kao dominantno rješenje u Sjedinjenim Američkim Državama, a samo u manjem obimu i u nekim drugim zemljama. Veliki broj istočnoevropskih država ima mješovite sisteme, sa tendencijom prelaska na Bizmarkov model, ali su zastupljene i određene karakteristike Beveridžovog modela i Semaškovog načina razmišljanja. Isključivo jednoznačnih („čistih“) sistema nema, jer svi imaju određene elemente iz drugih modela. Pored kombinovanja pojedinih elemenata iz više modela, skoro u

275


svim zemljama primjenjuju se odrđene doplate osiguranika, ili dobrovoljna osiguranja, kao što su:

• dopunska - za doplate (participacije);

• dodatna - za usluge, koje nisu pravo iz javnog sistema;

• paralelna - za usluge koje su uključene u javni sistem, ali pojedinci žele da ih koriste bez čekanja, ili uz druge pogodnosti koje nude mogućnost osiguranja osobama koje nisu uključene u obavezno zdravstveno osiguranje.

4.2.5. Poređenje primjenjivanih modela finansiranja

U većini zemalja primjenjuje se, uglavnom, pet nevedenih modela finansiranja zdravstvenog osiguranja stanovništva, pri čemu su, najčešće, zastupljene kombinacije dva ili više sistema. U cilju boljeg uvida u glavne atribute pojedinih sistema, u odgovarajućem tabelarnom pregledu prikazane su njihove karakteristike i međusobne razlike (vidjeti tabelu 30).

276


Tabela 31. Razlike u modelima zdravstvenog osiguranja

Bizmarkovmodel

Beveridževmodel

Semaškovmodel

Tržišni(preduzetnički)

model

FinansiranjeDoprinosi

poslodavca,osiguranika itd...

Porezi, budžet

Centralni državni budžet

Privatna sredstvaosiguranika,

privatna osiguranja

Upravljanje

Samoupravno(predstavnici,poslodavci i osiguranici)

Država i njeni organi

Centralna vlada i mini-starstvo za

zdravlje

Privatne organizacije,

agencije

Odlučivanjeo pravima i obavezama

Nosioci javnog osiguranja

u okviru javnihovlašćenja

Država i njeni organi

Centralna vlada

Nema prava,sve se temeljina ponudu i

potražnji

Uključenost(obaveza)stanovništvau zaštitu

Cjelokupno stanovništvo sa

nekim izuzecima

Cjelokupno stanovništvo

Cjelokupno stanovništvo

Nema obaveze osiguranja, odluka

je dobrovoljna

Solidarnost Apsolutna Apsolutna Apsolutna Ne postoji

Planiranjepodručja osiguranja

Država i nosioci Država Država Ne postoji

Izvor: Republički fond za zdravstevno osiguranje Srbije.

4.3. Nivoi finansiranja

Zdravstveno osiguranje finansira se po različitim nivoima, zavisno od ciljeva koje data društvena zajednica želi da postigne organizovanjem ovog oblika socijalne zaštite svojih stanovnika. Pri tome, nosioci osiguranja obično su profitne zdravstvene ustanove, a mogu biti i ustanove javnog zdravstva i neprofitne organizacije.

Prema nivoima zdravstvene zaštite i vrstama usluga koja se nude osiguraniku, razlikuju se slijedeće tipovi osiguranja:

277


• Obavezno zdravstveno osiguranje na koje obavezuje država svojim propisima. Finansira se iz doprinosa koje uplaćuju poslodavci za svoje osiguranike;

• Dopunsko zdravstveno osiguranje koje pokriva razliku vrijednosti usluga iznad paketa obaveznog zdravstvenog osiguranja. To znači da je za sklapanje dopunskog osiguranja potrebno da država prethodno definiše nivo obaveznog osnovnog osiguranja. Usluge iz oblasti dopunskog osiguranja su dio poželjnog nivoa zdravstvene zaštite u skladu sa preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, ali one se, radi racionalnosti, ne obuhvataju obaveznim osiguranjem. Dopunsko osiguranje finansira se bilo iz uplata poslodavaca dodatnih sredstava za svoje osiguranike iznad paketa obaveznog zdravstevnog osiguranja bilo uplatama samih osiguranika, ukoliko je to zakonom propisano;

• Dodatno zdravstveno osiguranje je dobrovoljno i njime se obezbeđuje osiguraniku pokriće van standardnih prava na usluge koje prevazilaze nivo obaveznog i dopunskog osiguranja;

• Privatno zdravstveno osiguranje plaćaju osiguranici ili njihovi poslodavci.

279


5. SISTEMI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA ZEMALJA U TRANZICIJI

5.1. Zdrvstvo u novim članicama Evropske unije

Zemlje Centralne i Istočne Evrope, kao i neke bivše republike Sovjetskog saveza, nakon propasti socijalizma, započele su proces tranzicije na tržišne kriterijume privređivanja. Nekoliko godina potom, sve ove države pridruživale su se postepeno Evropskoj uniji i započele sa reformisanjem svojih sistema zdravstvene zaštite.

U cilju uvida u specifičnosti reformi koje su sprovođene u ovim novih članicama Evropske unije, u slijedećim poglavljima razmatraju se zdravstveni sistemi u Poljskoj, Češkoj i Bugarskoj kao predstavnicama ove grupe zemalja. U budućnosti se predviđa da će doći do povećanja troškova zdravstva u svim državama članicama EU.207

5.1.1. Reforma zdravstva u Poljskoj

Reforma zdravstvene zaštite u Poljskoj sprovedena je 1999. godine.208 U tom kontekstu, obavezno zdravstveno osiguranje finansira se plaćanjem odgovarajućih iznosa u bolničke kase (Kasa Chorych). Osiguranici se upoznaju sa paketom besplatne medicinske pomoći preko sistema ljekara „prvog kontakta“. Pacijent ima pravo izbora ili zamjene ljekara, pod uslovom da prethodno obavijesti bolničku kasu o željenim promjenama. U svim slučajevima obraćanja za medicinsku pomoć, osiguranik treba prethodno da posjeti svog ljekara „prvog kontakta“, koji mu utvrđuje dijagnozu i određuje neophodnost konsultacija kod specijaliste o sprovođenju ispitivanja. Ako želi da ubrza proces, pacijent može da plati posjetu i da istog dana posjeti ljekara specijalistu.

207. Meeting the challenge of ageing in the EU, march 2019.208. http://www.polska.ru

280


Uput za hospitalizaciju daje ljekar „prvog kontakta″ a bolnička kasa plaća troškove boravka osiguranika u stacionaru, obezbjeđuje besplatne lijekove i druga medicinska sredstva u toku perioda liječenja. Stomatološka pomoć uključena je u spisak usluga koje plaća bolnička kasa. Primjenu dijagnostičkih preparata i dopunske usluge osiguranik plaća sam.

Usluge hitne medicinske pomoći su besplatne za sve osiguranike, ali građani, obično, ne zloupotrebljavaju dati vid medicinskog servisa. Ako se poziv pokaže kao neosnovan, osiguranik će snositi troškove. Služba hitne pomoći izlazi na teren samo u slučajevima kao što su trauma, trovanje, porođaji ili stanje zdravlja koje ugrožava život. Sprovođenje reforme zdravstvene zaštite i finansiranje zdravstvenih usluga nailazi na podijeljena mišljenja u javnosti. Većina od 71% anketiranih građana smatra da reformisani sistem „nikome ne pogoduje“, samo 24% smatra da sistem funkcioniše „dobro“, a ostalih 5% nije iskazalo svoje mišljenje.209

5.1.2. Reforma zdravstva u Češkoj Republici

Reformisanjem zdravstvenog osiguranja, Češka Republika se vratila na primjenu svog starog sistema koji je funkcionisao prije Drugog svjetskog rata u vidu privatnog i platežnog opsluživanja i privatizacija medicinskih ustanova. Primjenjuje se sistem individualnog, a ne porodičnog osiguranja. Zdravstvene usluge se plaćaju na sljedeće načine:

- zaposlenim radnicima 2/3 osiguravajućeg iznosa plaća poslodavac, a 1/3 osiguranik; - nezaposleni građani ostvaruju svoje pravo na račun državnog budžeta.

Visina zdravstvenog osiguranja zavisi od pola i uzrasta klijenta. Maksimalani iznosi osiguranja ustanovljeni su za građane starosti 60-70 godina.

209. Poljski centar za istraživanje javnog mnjenja, (http://www.polska.ru)

281


U ovoj oblasti socijalne zaštite funkcioniše veliki broj osiguravajućih kompanija, a osiguranik ima pravo izbora. Klijent popunjava neophodne dokumente i zaključuje ugovor o osiguranju. Osiguravajuća kompanija razmatra želje, prijedloge i potrebe osiguranika. Inače, osiguranik može promijeniti osiguravajuću kompaniju ako nije zadovoljan njenim radom. Plativši ugovoreni iznos, osiguranik se ne brine o cijeni medicinskih usluga i farmaceutskih sredstava, jer svu odgovornost preuzima osiguravajuća kompanija.

U novim uslovima poboljšao se rad medicinskih ustanova, primjenjuje se savremena laboratorijska i dijagnostička oprema, na policama apoteka nalaze se lijekovi koji ranije nisu bili dostupni pacijentima. Organizuju se međunarodni seminari na kojima češki ljekari izučavaju dostignuća medicinske nauke i svjetska iskustva. Vlade zemalja Zapadne Evrope i SAD pomažu Češkoj Republici, kao i ostalim zemljama Centralne i Istočne Evrope, sredstvima Svjetske banke u potpunoj relizaciji reforme zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja.

5.1.3. Reforma zdravstva u Bugarskoj

Ekonomska kriza i raspad socijalističkog sistema početkom devedesetih godina XX vijeka odrazio se i na zdravstveni sistem u Bugarskoj. Obavezno zdravstveno osiguranje bilo je ponovo uključeno u jedinstveni sistem zdravstvenog osiguranja. Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju usvojen je 1998. godine.210 U ponovno uspostavljeni sistem zdravstvenog osiguranja polagale su se velike nade.

Uspostavljeno je dopunsko finansijsko obezbjeđenje sistema zdravstvenog osiguranja, uz podizanje kvaliteta usluga na račun neposrednog djelovanja nadležnog fonda u saradnji s medicinskim ustanovama. Formiran je jedinstveni fond zdravstvenog osiguranja kao Nacionalna kasa zdravstvene zaštite.

210. http://www.bizines.dir.bg

282


Uključivanje privatnog kapitala u sistem zdravstvenog opsluživanja omogućilo je sticanje dobiti iz medicinske djelatnosti. Od 2002. godine, ambulantnu medicinsku pomoć obavljaju privatni ljekari ili medicinski centri.211 Prirodna konkurencija preduslov je povećanja kvaliteta medicinskih usluga. U okviru zdravstvenog sistema funkcionišu privatne osiguravajuće kompanije u vidu dobrovoljnih fondova zdravstvenog osiguranja.

5.2. Reforma zdravstvene zaštite u Ruskoj Federaciji

Reforma zdravstvenog sistema u Ruskoj Federaciji koncipirana je kao kombinacija obaveznog i privatnog zdravstvenog osiguranja putem samostalne organizacije koja je zasnovana na regionalnoj mreži fondova zdravstvenog osiguranja (ukupno 98). U prosjeku jedan zdravstveni region pokriva teritoriju sa 1,5-2 miliona stanovnika.

Karakteristika ovog sistema sastoji se u distribuiranju sredstva iz regionalnog fonda u vanbolničku službu, tako da njeni ljekari upućuju bolesnike na viši referalni nivo i plaćaju troškove iz dobijenih sredstava. Već na početku se pokazalo da ovaj metod finansiranja nije dobar i da može biti opasan za pacijenta, jer ljekari vanbolničke službe, da bi sačuvali sredstva za sebe, nerado upućuju pacijente na dalji tretman, ili stvaraju aranžmane sa bolničkim ljekarima da izvode ozbiljne medicinske zahvate u njihovim kliničkim uslovima. To, u uslovima nedostatka kontrole kvaliteta rada, može imati teških posljedica. Paralelno sa ovim obavezama, počelo je da djeluje i privatno zdravstveno osiguranje.

U oblasti privatnog osiguranja ispoljeni su problemi nedovoljnosti sredstava, jer su doprinosi koji se plaćaju (3,8% od zarada zaposlenih) znatno ispod neophodnih za adekvatan tretman. Oba sektora i javni, koji ne može da obezbijedi odgovarajući kvalitet, i privatni, koji nastoji da obezbijedi kvalitet i bolji tretman svih osiguranika, suočeni su sa problemom nedovoljnosti sredstava.

211. http://www.nhif.bg

283


5.3. Zdravstveno osiguranje u zemljama u okruženju

5.3.1. Zdravstvo u Srbiji i Crnoj Gori

Sistem zdravstvenog osiguranja u Jugoslaviji, u periodu od 1950. do 1990. godine, reformisan je osam puta.212 Ne ulazeći dublje u razmatranje ovih reformi, potrebno je istaći donošenje saveznog a zatim i republičkih zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, kojim je definisan obim zdravstvene zaštite i jednakost prava koja su iz toga proizlazila. Savezni zakon i republički zakoni, doneseni 70-ih godina prošlog vijeka, sadržavali su kategorije koje su osam godina kasnije proklamovane na istorijskoj Konferenciji o zdravstvu, održanoj u Alma-Ati, a sadržane su i u dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije.

Sistem zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja u Jugoslaviji bio je jedan od uzora koji je često spominjan pri izradi dokumenata ove vrste u mnogim zemljama u razvoju. U tom smsilu, interesantno je ukazati na osnovne pokazatelje zdravstvenog osiguranja u Republici Srbiji za jednu od prethodnih godina.

Kakva je sadašnja interakcija među ključnim grupama: korisnicima, davaocima usluga u zdravstvu i posrednicima u pružanju zdravstvene zaštite, fondom osiguranja i ministarstvom zdravlja, shematski je predstavljeno na slici 8.

212. Savezni komitet za zdravstvo i socijalnu politiku, materijalni i društveni položaj zdravstva i pravci promjena, Beograd, 1990. godine.

284


Slika 10. Model finansiranja zdravstvene zaštite u Srbiji

Izvor: Ministarstvo zdravlja Srbije, (htt://zdravlje.sr.gov.yu/Reforme zdravstva)

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju u Srbiji garantuje pravo na zaštitu zdravlja. Pored toga, Ustavom je posebno predviđeno da se djeci, trudnicama i starim licima, ukoliko to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu, zdravstvena zaštita mora obezbijediti iz javnih prihoda. Pored posebnih ustavnih odredbi posvećenih pravu na zdravlje, pravo na zdravstveno osiguranje je obuhvaćeno i pravima zaposlenih lica i članova njihovih porodica na osnovu obaveznog socijalnog osiguranja.

U Srbiji i Crnoj Gori djeluju i privatni osiguravajući fondovi za dopunsko zdravstveno osiguranje. To je novi vid dobrovoljnog osiguranja koje se može ugovoriti nezavisno od obaveznog, a obezbjeđuje dodatnu zdravstvenu zaštitu. Dopunsko zdravstveno osiguranje može se zaključiti i kolektivno, za sve zaposlene, članove jedne organizacije i sl., prema službenim evidencijama ugovarača pravnog lica ili po spisku osiguranih. Premija osiguranja zavisi od visine osiguranih suma koje osiguranik želi da plaća mjesečno ili godišnje, jednokratno.

Stanovništvo

Doprinosi Plaćanje prema planu i programu

rada

Prvi nivo davaoca usluga

Viši nivo davaoca usluga

Regulacija

Regulacija

Participacija Upućivanje na više nivoe zaštite

Usluge

Usluge

Regulac

ija

Republički fond zdravstvenog osiguranja

MINISTARSTVO ZDRAVLJA

285


Republički zakoni definišu obavezno osiguranje, a predviđena je i mogućnost ustanovljenja dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja za lica koja nisu obavezno osigurana i koja žele da obezbijede širi spektar zdravstvene zaštite. Zakonom se određuju kategorije lica koja su obevezno osigurana i koja plaćaju doprinos za zdravstveno osiguranje. Prava na osnovu zdravstvenog osiguranja ostvaruju i članovi njihovih porodica. Sredstva za zdravstvenu zaštitu lica koja su materijalno neobezbijeđena, a nisu obavezno osigurana, obezbjeđuju se iz državnog budžeta.

Zakonom o zdravstvenoj zaštiti su utvrđene kategorije lica za koje se iz državnog budžeta obezbjeđuju sredstava za zdravstvenu zaštitu, ukoliko ta lica nisu obuhvaćena obaveznim osiguranjem. To se primjenjuje na djecu do 15. godine, odnosno do završetka školovanja, a najkasnije do 26. godine, ženama u po osnovu trudnoće i materinstva, licima starijim od 65 godina, hendikepiranim i invalidnim licima, licima koja ostvaruju određena primanja po osnovu socijalne pomoći i licima oboljelim od određenih teških bolesti.213 Osim toga, iz budžeta se izdvajaju i sredstva za sprečavanje i suzbijanje epidemije zaraznih bolesti kao i za spriječavanje i otklanjanje zdravstvenih posljedica prouzrokovanih elementarnim pojavama i nesrećama.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju Crne Gore ne predviđa kategorije lica, već obavezne vidove zdravstvene zaštite koji se obezbjeđuju svim građanima i na koje imaju pravo lica koja su nesposobna za rad i privređivanje, a nemaju sredstva za izdržavanje, ako im zdravstvena zaštita nije obezbijeđena po nekom drugom osnovu. Ovi obavezni vidovi zdravstvene zaštite obuhvataju otkrivanje, suzbijanje i liječenje određenih težih bolesti, kao i zdravstvenu zaštitu djece, žena po osnovu trudnoće i materinstva, kao i lica starijih od 65 godina.214

Osnovna prava iz zdravstvenog osiguranja obuhvataju zdravstvenu zaštitu, naknadu zarade za vrijeme privremene

213. (Čl. 7 i 9 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, „Sl. glasnik Republike Srbije”, br. 17/92, posljednje izmjene 25/96). 214. (Čl. 32 i 22 Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, „Sl. List RCG”, br. 39/90, posljednje izmjene 23/96).

286


spriječenosti za rad, naknadu putnih troškova u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite i pravo na naknadu pogrebnih troškova.

Zdravstvena zaštita obuhvata preventivne i kontrolne medicinske mjere, liječenje, lijekove, rehabilitaciju i drugo, a bliže se uređuje aktima Fonda zdravstvenog osiguranja. U obimu i sadržini, što je utvrđeno pomenutim aktima, ovi troškovi padaju na teret zdravstvenog osiguranja. Van tih okvira, troškove snosi sam korisnik. Osim toga, zakonom je predviđena mogućnost uvođenja participcije korisnika u troškovima zdravstvenog osiguranja što, u suštini, predstavlja doplaćivanje zdravstvenih usluga.215 U Crnoj Gori je predviđeno da se participacija ne može uvesti za obavezne vidove zdravstvene zaštite,216 a u Srbiji je ograničenje uvođenja participacije postavljeno odredbom da ovo učešće ne smije da odvraća građane od korišćenja zdravstvene zaštite.217 Pravo upućivanja na liječenje u inostranstvu u potpunosti je ograničeno. U Srbiji je ovo pravo garantovano , samo licima mlađim od 15 godina, ako je u pitanju oboljenje ili stanje koje se ne može liječiti u Srbiji, a da u zemlji u koju se osiguranik upućuje postoji mogućnost uspješnog liječenja. U Crnoj Gori nije predviđena starosna granica za ovakve slučajeve.218

U Srbiji pravo na naknadu zarade imaju samo oni osiguranici koji plaćaju doprinos za osiguranje. Zakonom je garantovan i najniži mogući iznos naknade zarade određivanjem da naknada ne može biti niža od garantovane neto zarade. Obaveznim zdravstvenim osiguranjem pokriveni su i troškovi prevoza radi liječenja ili pregleda u drugom mjestu, kao i pogrebni troškovi.

Postoje i oblici dobrovoljnog osiguranja, koje može uvesti Republički fond za zdravstveno osiguranje za građane koji nisu obavezno osigurani po ovom zakonu, ili za obavezno osigurane građane koji žele da obezbijede veći obim prava od onih koja su za pojedine kategorije osiguranika propisana Zakonom o zdravstvenom osiguranju.

215. Ministarstvo zdravlja, Zdravstvena politika u Republici Crnoj Gori do 2020, Podgorica, 2001. 216. (Čl. 34, st. 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju Crne Gore). 217. (Čl. 28, Zakona o zdravstvenom osiguranju, „Sl. glasnik RS”, br. 18/92, pos. izmjene 54/99). 218. (Čl. 31 Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju Crne Gore i čl. 27. Zakona o zdravstvenom osiguranju).

287


Prije nekoliko godina uvedeno je i alternativno zdravstveno osiguranje u nekoliko privatnih firmi, ali nije poznato koliko je građana osigurano u tom sistemu, ko su stvarni vlasnici ovog sistema i kakve su garancije njegovog finansiranja i pouzdanosti.

Grupa eksperata Centra za proučavanje alternativa sačinila je 2001. godine projekat Osnove za reformu sistema zdravstvene zaštite u Republici Srbiji.219 U ovom projektu (studiji)identifikovane su ključne oblasti reformskih zahvata, ponuđena moguća rješenja i definisani elementi procesa implementacije i evaluacije reformskih odluka. Osnovni ciljevi reforme su: pravednost u korišćenju i finansiranju sistema zdravstvene zaštite; lokativna, tehnička i administrativna efikasnost sistema zdravstvene zaštite; finansijska i institucionalna održivost sistema; stalno unapređenje kvaliteta rada i usluga koje se pružaju korisnicima; prihvatljivost sistema zdravstvene zaštite za korisnike i davaoce usluga u zdravstvu.

5.2.2. Zdravstvo u Hrvatskoj

U Zakonu o zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske220 navode se tri vrste zdravstvenog osiguranja: osnovno, dopunsko i privatno osiguranje. Osnovno i dopunsko osiguranje, trenutno, pruža Zavod za zdravstveno osiguranje, dok privatno pružaju odgovarajuća društva. Uskoro će i osiguravajućim društvima biti omogućeno pružanje usluge dopunskog zdravstvenog osiguranja koje, za sada, pruža isključivo nadležni zavod za zdravstveno osiguranje.

Prava na zdravstvenu zaštitu u 2003. godini ostvarilo je 4.296.955 osiguranika od kojih je 1.389.096 aktivno zaposlenih, 1.000.408 penzionera, 1.299.407 osiguranih članova porodice, 375.258 osiguranih nezaposlenih osoba.

219. Grupa autora, „Osnove za reformu sistema zdravstvene zaštite u Republici Srbiji”, Centar za proučavanje alternativa, Beograd, 2001. 220. „Narodne novine” br. 94/01, 88/02, 149/02, 117/03.

288


Analizirajući stanje u zdravstvenom osiguranju u 2004. godini, uočava se da je u fondu izražena kontinuirana nelikvidnost. Neplaćene obaveze Zavoda za zdravstveno osiguranje, koje su u 2004. godini dostigle 3,5 milijarde kuna (oko 500 miliona €) predstavljaju očit dokaz da je sistem finansiranja ovog oblika socijalne zaštite u stalnoj, više ili manje, dubokoj krizi. Zdravstvenu zaštitu ne može snositi, niti pokriti sistem plaćanja koji počiva isključivo na obaveznom zdravstvenom osiguranju. Prema tome, plaćanje zdravstvene zaštite isključivo doprinosom „iz“ i „na“ plate treba zaboraviti, mišljenje je domaćih eksperata. Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, prema kojima, istina samo na papiru, svi imaju pravo na sve, mora se takođe zaboraviti. To su dva osnovna pravca nove reforme hrvatskog zdravstvenog sistema koji očekuje zdravstvene osiguranike.

U pravima na zdravstvene usluge predviđa se da će se povući granica između obavezne zdravstvene zaštite te zdravstvenih usluga koje će bolesnik moći dobiti samo ako uplaćuje dopunsko osiguranje.

Udio osnovnog osiguranja u izvorima finansiranja zdravstvene zaštite iznosi oko 95 odsto u 2004. godini. Većini zemalja razvijene zapadne civilizacije svojstveno je da se procenat direktnog plaćanja ljekara u gotovom novcu smanjuje, dok se povećava udio dopunskog osiguranja. Zato, sve više ljudi brigu za određene usluge u zdravstvu prepušta osiguravajućim društvima kod kojih kupuje polise osiguranja.

Suprotno većinskom shvatanju da se zdravstvene usluge plaćaju u gotovini ljekarima najviše u bogatim zemljama, u tome prednjače nerazvijene zemlje i zemlje u kojima je nastala kriza i rasulo zdravstvenih sistema.221

Kako dopunsko osiguranje ne bi bilo finansijski teret za pojedinca, potrebno ga je razvijati tako da poslodavac bude

221. Mito je, naravno, vrlo teško dokazati, no međunarodne finansijske institucije procjenjuju da se u zdravst-venim sistemima većine zemalja Centralne i Istočne Evrope u novcu i darovima vrti najmanje 15 odsto godišnjeg zdravstvenog budžeta.

289


zainteresovan da svojim osiguranicima uplaćuje dopunsko osiguranje i sistemom oslobađanja od poreza.222 Ovako razmišlja i aktuelna vlast u Hrvatskoj. Dodatno osiguranje može biti i štednja, pa ako se, na primjer, u razdoblju od pet godina ne potroši uloženi iznos novca, može se, eventualno, vratiti osiguraniku i poslodavcu, umanjen za određeni procenat servisnih troškova.

Prema važećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, moguće je i privatno zdravstveno osiguranje koje se u ovoj zemlji takođe može kupiti.223 Ali, uz privatno zdravstveno osiguranje, propisani su i određeni uslovi. To je, prije svega, imovinski konsenzus koji, inače, određuje ministar zdravstva. Osiguranik se može privatno osigurati pod uslovom da tokom prethodne godine ostvari dohodak od 30.000 eura. Naime, pristupanjem privatnom zdravstvenom osiguranju, osiguranik gubi pravo na korišćenje obaveznog zdravstvenog osiguranja. Polisa privatnog osiguranja pokriva mu sve vidove zdravstvene zaštite: primarnu zaštitu, specijalističko-konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu, zatim pravo na određene nadoknade, na primjer, za vrijeme bolovanja, kao i određena prava na zdravstvenu zaštitu u inostranstvu.

5.2.3. Zdravstvo u Sloveniji

Obavezno zdravstveno osiguranje sprovodi nadležni zavod, sa 10 filijala i 46 ispostava, a dodatno, dobrovoljno osiguranje dvije specijalizovane agencije.224 Stopa doprinosa od 13,25%, u jednakim iznosima obračunava se i naplaćuje na teret zaposlenih i poslodavaca, uz dodatnih 0,5% na teret poslodavca na ime zaštite od profesiolanih oboljenja i povreda na radu.

Samozaposleni plaćaju paušalni doprinos, za nezaposlene koji dobijaju naknadu, doprinos se uplaćuje Zavodu za zapošljavanje

222. Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, „Narodne novine”, 36/94, 1994, Zagreb. 223. Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, „Narodne novine”, 4/94, 1994, Zagreb. 224. (http://www.zzzs.si), (Slovenački zavod za zdravstveno osiguranje)

290


a država iz budžeta za oko 35.000 siromašnih građana. Stope doprinosa propisuje nadležni državni organ, na prijedlog Zavoda za zdravstveno osiguranje. Doprinosi se naplaćuju u visokom procentnu od oko 98%. Oko 89% sredstava predstavljaju troškovi zdravstvene zaštite, uključujući lijekove i pomagala, a oko 2,7 do 3 odsto su troškovi službe osiguranja.

Iz sredstava državnog budžeta finansiraju se investicije u zdravstvenim ustanovama čije usluge koristi cjelokupno stanovništvo (bolnice i sl.), a iz sredstava opština ustanove primarne zdravstvene zaštite.

Prava na zdravstvenu zaštitu i novčana davanja osiguranici ostvaruju kod izabranog ljekara. Izbor nije ograničen mjestom stanovanja, a vrši se najmanje na godinu dana. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju precizno su utvrđene zdravstvene usluge i mjere zdravstvene zaštite kao i obaveze nadležnog zavoda u pokrivanju troškova.225

Zakonom o obaveznom osiguranju predviđena je mogućnost dodatnog, dobrovoljnog osiguranja za pokrivanje troškova zdravstvene zaštite koja nije obuhvaćena obaveznim osiguranjem. To se, prije svega, odnosi na doplatu do pune cijene zdravstvenih usluga, odnosno particpaciju. Sprovođenje dobrovoljnog osiguranja prepušteno je posebnim ustanovama, od kojih jedna ima 1.200.000 osiguranika, a druga 200.000. Preko ove dvije institucije pokriva se 13,8% troškova zdravstvene zaštite. Na taj način, neposredno plaćanje zdravstvenih usluga je svedeno na minimum, što se najčešće odnosi na lijekove. Ukupno 54 ljekara i drugi stručnjaci Zavoda za zdravstveno osiguranje obavljaju finansijski nadzor i kontrolu izvršenja ugovorom definisanih obaveza. Ponovljeni propusti i neizvršenje preuzetih obaveza, kao što je kašnjenje na posao, kažnjavaju se novčano do visine jednomjesečne zarade, odnosno obustavljanjem dijele ugovorene sume.

225. Zakon o zdravstvenem osiguranju Slovenije (Uradni list RS, št. 9/92, 13, 93, 9/96, 29/98, 6/99, 99/01, 60/02).

291


5.3. SISTEM ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U REPUBLICI SRPSKOJ I FEDERACIJI BiH

Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustavom Bosne i Hercegovine, propisano je da je zdravstveno osiguranje isključivo u nadležnosti entitetâ i zato se odgovarajuća zakonska institucionalna rješenja u

zdravstvenoj politici regulišu u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH.

5.3.1. Zdravstvo u Republici Srpskoj

Zakon o zdravstvenom osiguranju donesen je 1999. godine, kojim se utvrđuju prava iz zdravstvenog osiguranja zaposlenih i drugih građana obuhvaćenih ovim vidom socijalne zaštite, kao i organizacija i finansiranje ove društvene djelatnosti.

Ovim zakonom obezbjeđuje se zaposlenim i drugim osiguranicima, kao i članovima njihovih porodica, pravo na zdravstvenu zaštitu, novčane naknade i druga prava po tom osnovu.

Zadravstvena zaštita stanovništva sprovodi se organizovanje na tri institucionalna oblika osiguranja i to:

• obavezno (1);

• dobrovoljno (2); i

• privatno (3).

Preferiranje pojedinih rješenja ili izborom odgovarajućeg njihovg kominovanja predstavlja osnovni zadataka državne politike u oblasti zdravstvenog osiguranja.

292


Zdravstvena politika, u širem smislu, predstavlja procedure koje spovodi država putem svojih institucija, definišući prioritete i parametre djelovanja, primjenom naučnih principa upravljanja, oslanjajući se na ključnu ideologiju, primjenom savremenih tehnologoija, uz uvažavanje kulturne tradicije i istorijskih uslova u kojima se entitet razvija. Osnovni cilj državne politike u ovoj oblasti predstavlja utvrđivanje strategijskih pravaca razvoja zdravstvenog osiguranja i obezbjeđenja materijalnih i kadrovskih resursa za njeno sprovođenje, u skladu sa ustavnim okvirima.226

(1) Obavezno zdravstveno osiguranje

Bez obzira koliko su jasno definisana odgovarajuća zakonska i institucionalna rješenja u zdravstvu, uvijek se nailazi na hroničan problem izražen u nedovoljnosti sredstava. Stoga uvijek postoji integrisana težnja zajednice za političkom realnošću i raspoloživim resursima za prevazilaženje problema u ovoj društvenoj djelatnosti. Problemi koji najviše opterećuju zdravstveni sistem su finasijske prirode. To znači da se zdravstveni sistem suočava sa problemom nedovoljnosti finasijskih sredstava za finasiranje obima prava koja su zakonom propisana. Za locirani problem koji je izražen u zdravstvenom sistemu postoje uzroci koji ga generišu. Jedan od ključnih uzroka jeste način na koji struktura osiguranika utiče na problem finansiranja.

Ključni izvor finansiranja Fonda zdravstvenog osiguranja jeste prihod koji se ostvaruje po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje, koji se ne uplaćuje prema osnovicama i stopama propisanim Zakonom. Prema podacima iz 2012. godine, na zdravstveno osiguranje prijavljeno je ukupno 729.361 osiguranik, dok se doprinos uplaćuje za 603.901 osiguranika, odnosno za 82,80 % od ukupno prijavljenih.

226. Službeni glasnik RS 18/99.

293


Gotovo sav rizik zdravstvenog osiguranja snosi kategorija zaposlenih lica, jer doprinos za njihovo zdravstveno osiguranje čini preko 83 % ukupnog prihoda Fonda.227, 228, 229

Niska zaposlenost predstavlje veliki problem, jer zaposleni čine tek nešto više od jedne trećine ukupnog broja osiguranika. Potrebu za zdravstvenom zaštitom imaju svi građani, dok nisu svi uplatioci zdravstvenog osiguranja, što predstavlja ogromni balast zdravstvenom sistemu. Iz doprinosa za dvije trećine ostalih osiguranika, među kojima su najbrojniji penzioneri koji troše najviše sredstava za zdravstvenu zaštitu, obezbjeđuje se svega 17 % prihoda Fonda, s tim da je taj procenat, često, uvećan uplatama za ino osiguranike. Struktura osiguranika po kategorijama osiguranja i učešću u ukupnom prihodu Fonda predstavljena je u tabeli 32.

227. Pri ministarstvima većine evropskih zemalja, što je slučaj i u Republici Srpskoj, postoje određene radne grupe koje obično prave nacrte zakona koji se u ovom slučaju odnose na zdravstvo pa preko vlade upućuju ih u skupštinsku proceduru. 228. Podatak se odnosi na nosioce osiguranja na čije se ime uplaćuje doprinos. Inače, ako se uzmu u obzir i izdržavani članovi uže i šire porodice, na zdravstveno osiguranje su prijavljena ukupno 1.123.562 osigurana lica, od kojih mogućnost ovjere zdravstvene knjižice ima 965.603 osiguranih lica (85,94 %). 229. Učešće doprinosa od zaposlenih je inače veće i kreće se oko 87%, a u ovoj godini je niže zbog toga što je ostvaren prihod od ino osiguranja koji obuhvata period od više godina.

Tabela 32. Odnos strukture osiguranika, učešća u ukupnom prihodu Fonda i prosječni mjesečni prihod po osiguraniku

294


Iz navedenog je evidentno da penzioneri i nezaposlena lica čine čak 56,4% ukupnog broja osiguranika, a u ukupnom prihodu učestvuju sa svega 10,86%, što znači da je gotovo sav rizik zdravstvenog osiguranja na zaposlenim osiguranicima, odnosno na jednoj trećini osiguranika koji u ukupnom prihodu učestvuju sa 83,26%.

Osiguranje uopšte praćeno je rizikom, što se odnosi i na zdravstveni sistemu RS, s tim da je neravnomjerno raspoređen po pojedinim kategorijama osiguranika.

Iako je prosječni mjesečni doprinos za zaposlena lica jedanaest puta veći od prosječnog doprinosa ostalih kategorija osiguranika, dovoljan je da kompenzuje neusklađenost prosječnog prihoda i prosječnog troška kod ostalih kategorija, prvenstveno zbog niskog učešća zaposlenih lica u ukupnom broju osiguranih. Ova konstatacija potvrđuje se primjerom da dvije trećine osiguranika učestvuju u ukupnom prihodu s manje od 17%, a u ukupnom trošku sa gotovo 67% (vidjeti tabelu 33) .

Tabela 33. Stepen pokrivenosti rashoda prihodom

Ukoliko posmatramo osnove osiguranja, uočićemo da je kod 59,15% osiguranika ili njih 376.073, prosječni mjesečni prihod manji od prosječnog mjesečnog troška.

295


Najveće odstupanje troškova u odnosu na prihode je kod penzionera, koji su najčešći korisnici zdravstvene zaštite, čiji prosječni mjesečni prihod iznosi 4,11 KM i pokriva svega 4,66% prosječnog mjesečnog troška po osiguraniku.

Tabela 34. Ostvareni rashodi tercijarne zaštite van Republike Srpske u 2018. godini.

U zdravstvenim ustanovama koje se nalaze u Srbiji ostvareni su rashodi u iznosu od 17.961.953 KM, što čini 81,78% ukupno ostvarenih rashoda zdravstvene zaštite izvan RS. Ostvareni rashodi manji su za 644.820 KM ili 3,47% u odnosu na isti period 2017. godine. Broj liječenih slučajeva u 2018. godini, manji je za 3,22% u odnosu na 2017. godinu.

U Crnoj Gori ostvaren je rashod u iznosu od 227.566 KM, što čini 1,04% ukupnih rashoda tercijarne zdravstvene zaštite izvan Republike Srpske i manji je od rashoda u 2017. godini za 116.244 KM ili za 33,81%. Broj liječenih slučajeva povećan je za 3,92% u odnosu na 2017. godinu.

U Federaciji BiH ostvaren je rashod u iznosu od 3.356.027 KM, što čini 15,28% ukupnih rashoda tercijarne zdravstvene zaštite izvan Republike Srpske i veći su od rashoda u 2017. godini za 2.632 KM ili za 0,08%, dok je broj liječenih slučajeva smanjen u odnosu na 2017. godinu za 6,26%.

Rashodi refundacija liječenja iznose 418.401 KM, odnosno 1,90% ukupno ostvarenih rashoda tercijarne zdravstvene zaštite izvan Republike Srpske.

296


Zdravstvena politika predstavlja osnovu reforme sistema zdravstvenog osiguranja, jer odslikava društvene vrijednosti i ideale koji određuju izbore i akcije.

(2) Dobrovoljno zdravstveno osiguranje

Zakonom o zdravstvenom osiguranju još 1999. godine u okviru 2, predviđena je mogućnost dobrovoljnog/dopunskog zdravstvenog osiguranja, ali to nije funkcionisalo, a od maja 2013. godine nema drugih vidova zdravstvenog osiguranja. Stoga je potrebno pripremiti izmjene i dopune zakona i jasno definisati prava koja dosad nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem (vidjeti prikaz Okvira 2. Zakona).

Rashodi refundacija liječenja iznose 418.401 KM, odnosno 1,90% ukupno ostvarenih rashoda tercijarne zdravstvene zaštite izvan Republike Srpske.


297


Okvir 2.VI-PROŠIRENO ZDRAVSTVENO

OSIGURANJEVII-PRIVATNO ZDRAVSTVENO

OSIGURANJE

Član 71. Član 76.

Fond može osigurati građane RS i druga lica za prava koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem, za oslobađanje učešća u ličnim troškovima za zdravstvenu zaštitu, za ostvrivanje zdravstvene zaštite iznad propisanih prava i druge zdravstvene usluge.

Građani Republike Srpske i druga lica mogu se osigurati kod privatne agencije za zdravst-veno osiguranje i prava koja nisu obuhvaćena obaveznim i proširenim zdravstvenim osigu-ranjem.

Izvor: Izvod iz Zakona o zdravstvenom osiguranjuRS („Sl.glasnik RS”, br. 18/99)

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje sastoji se od dva elementa:

- dopunskog, koje bi sprovodio Fond i

- privatnog, koje bi realizovala privatna osiguravajuća društva ili agencije (vidjti shematski prikaz na slici 11).

Slika 11. Zakonska mogućnost dobrovoljnog osiguranja u RS

DOBROVOLJNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

DOPUNSKO (PROŠIRENO)- razlika iznad vrijednosti usluga- veći obim prava od obaveznog ZO- veći standard usluga od obaveznog ZO- uspostavlja sa osiguranicima ili zdravstvenim ustanovama

PRIVATNO(kao mogućnost)- cjelokupno ZO- uspostavlja ugovor sa osiguranicima

298


a) Vidovi dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

Dopunski oblik dobrovoljnog zdravstveno osiguranje ne postoji u domaćoj praksi. Sve dok se zakonom ne definišu osnovne zdravstvene usluge koje moraju biti besplatne i dostupne svim građanima, ne može se odrediti šta bi pokrivalo dodatno osiguranje. Zato nije mogla da se realizuje ponude nekih osiguravajućih organizacija da uvedu dopunsko zdravstveno osiguranje.

Dopunsko zdravstveno osiguranje može zaključiti svaka osoba koja je osiguranik u okviru osnovnog zdravstvenog osiguranja. To može učiniti i poslodavac u ime radnika, uz njihovu saglasnost. Na osnovu takvog odnosa, osiguranicima bi se plaćao dio troškova koji nisu pokrivni osnovnim oblikom osiguranja, do pune cijene usluge.

Područje privatnog zdravstvenog osiguranja postaje sve značajnije, pošto tradicionalni zdravstveni sistemi ne mogu više da plaćaju sve ono što je medicinski korisno i moguće, ali je vrlo skupo. Zato se medicinska zaštita mora koristiti što racionalnije. Jaz između onoga što je medicinski moguće i onoga što pacijenti mogu platiti sve je veći. Upravo taj raskorak može predstavljati dokaz potrebe uvođenje dopunskog zdravstveno osiguranja u skoroj budućnosti.

Dopunsko zdravstveno osiguranja ima određene prednosti, ali i nedostatke. Na osnovu razmtranje jednih i drugih moguće je izvući zaključak o opravdanosti uvođenje dobrovoljnog oblika zdravstvenog osiguranja.

Prednosti dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

• Sloboda izbora, što omogućuje građanima da sami odrede koliko žele da izdvoje na zdravstvenu zaštitu. Oprezna osoba će potrošiti manje nego ona manje oprezna, a državi je to isplativo, te obje strane dobijaju ono šta žele. Nivo konzumiranja zdravstvene zaštite utvrđuje se ne samo politički već i odlukama korisnika koji najbolje znaju šta žele.

299


• Mogućnost korišćenja sofisticiranijih zdravstvenih usluga koje su rezultat unapređenja medicinske nauke i struke, koje ne može pružati državni obavezni sistem. Raznolikost i elastičnost sistema socijalne sigurnosti je veća ako postoji još jedan oblik finansiranja zdravstvenog osiguranja.

• Podsticanje osiguranika da racionalno korisite zdravstvena sredstva kako bi izbjegli moralni „hazard″.

• Konkurencija među privatnim firmama ili specijalizovanim agencijama za zdravstveno osiguranje dovodi do poboljšanog pružanja usluga i proizvoda. To ima pozitivan efekat na uvođenje sektora privatnog zdravstvenog osiguranja.

Nedostaci dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

• Odabir na osnovu rizika omogućuje da se bolesni građani isključe iz ovog dijela osiguranja kod privatnog fonda. Zato, osobe koje bi, možda, najviše željele kupiti dopunsko zdravstveno osiguranje, već su na samom početku u tome onemogućene.

• Premija u skladu s rizikom podrazumijeva da su stariji građani, često, isključeni iz ovog oblika zdravstvenog osiguranja, jer je premija, vjerovatno, visoka. Međutim, pošto stariji građani još uvijek imaju zaštitu putem osnovnog zdravstvenog osiguranja, ovaj problem socijalne nejednakosti nije toliko izražen.

5.3.2. Zdravstvo u Federaciji BiH

Propisima o zdravstvenom osiguranju proklamuje se univerzalnu pokrivenost stanovništva zdravstvenim osiguranjem u cilju jednake dostupnosti zdravstvene zaštite.230 Osiguranici i članovi njihovih porodica, koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu po osnovu obaveznog osiguranja, označeni se zajedničkim atributom „osigurana lica″.

230. Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH, „Službene novine Federacije BiH, br. 30/97.

300


Uprkos širokim mogućnostima ulaska u sistem socijalnog zdravstvenog osiguranja, znatan procenat populacije nema status „osiguranih lica″, što iznosi oko 26% građana. Pokrivenost populacije zdravstvenim osiguranjem znatno varira po kantonima i regijama, a te razike su još drastičnije izražene među opštinama.

Osobe koje samostalno obavljaju neke djelatnosti, kao što su zemljoradnici i zanatlije, dužni su da se samoosiguraju. Obveznici uplaćivanja doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje određeni su odgovarajućim propisima nadležnog kantona. Gornja granica stope doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje iznosi: 13% iz ličnih i drugih primanja osiguranika i 4% na isplaćena lična primanja na teret poslodavca.

Praksa uplate doprinosa je veoma različita u pojedinim regijama i ne slijedi u potpunosti zakonska rješenja. Suočene sa nedovoljnošću sredstava, zdravstvene vlasti su odlučile da povećaju stope doprinosa za zdravstvo iz plata zaposlenih sa 12% na 17%, te da formiraju različite aranžmane podjele troškova (participacija pacijenata) i postavljanja prioriteta u zdravstvenoj zaštiti („osnovni paket usluga″).

Postavljanje prioriteta u zdravstvenoj zaštiti, koji će biti finansirani iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, dizajniraće se u „osnovnom paketu zdravstvenih prava″. Usluge koje neće biti finansirane u okviru „osnovnog paketa″, mogu se prepustiti individualnoj odgovornosti građana. Očekuje se da će se formiranjem kompanija privatnog/dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, prikupiti dodatna finansijska sredstva. Privatnim kompanijama biće dozvoljeno da pokriju dodatne razlike na dobrovoljnoj osnovi, ali ne i za one usluge koje su već uključene u shemu obaveznog zdravstvenog osiguranja, a pružaju se u okviru „mreže zdravstvenih ustanova″. Za razliku od sheme „nekompetitivnog regionalno utemeljenog sistema socijalnog zdravstvenog osiguranja″, privatno/dobrovoljno osiguranje utemeljiće se kao sistem „kompetitivnih profitnih fondova privatnog zdravstvenog osiguranja″. Ovi fondovi neće imati direktan konkurentski odnos

301


s fondovima obaveznog zdravstvenog osiguranja, jer će, uglavnom, finansirati različita prava na zdravstvenu zaštitu. Pored toga, obavezno zdravstveno osiguranje ne daje slobodu izbora za njegovo napuštanje i posjedovanje jedino privatnog osiguranja. Prema tome, konkurencija će postojati jedino između fondova privatnog ali ne i u obaveznom osiguranju.

303


6. ULOGA SZO U RAZVOJU ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

6.1. Formiranje Svjetske zdravstvene organizacije

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) osnovana je 1948. godine i predstavlja vodeću agenciju za staranje o zdravlju stanovništva, kao ustanova Ujedinjenih nacija.

SZO je odgovorna za globalna zdravstvena pitanja, defi nisanje programa zdravstvenog istraživanja, postavljanje normi i standarda, artikulisanje i prezentovanje zakonskih mogućnosti o pitanju praćenja i evaluacije zdravstvenih trendova. Zdravlje je osnovno ljudsko pravo. Zdravlje za sve je vizija koju SZO teži da ostvari još od osnivanja prije 70 godina pa sve do danas.231

Cilj Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization - WHO) je usmjeravanje i koordinacija zdravstvenog sistema u okviru Ujedinjenih nacija i odgovorna je i ovlašćena da vodi glavnu riječ o pitanju globalnih zdravstvenih tema i aktivnosti, modelirajući zdravstveni sistem.

Vizija SZO o globalnom zdravlju temelji se na jednakosti i solidarnosti, sa ciljem izgradnje novih partnerstava povezanih sa međunarodnim agencijama, donatorima, ministarstvima, nevladinim organizacijama, akademskim institucijama, te privatnim inicijativama u okviru različitih sektora. Svjetska zdravstvena organizacija danas djeluje u složenim uslovima, u okviru kojih su se javne zdravstvene aktivnosti počele širiti i u druge sektore koji utiču na zdravstvene prilike i rezultate. Na ove izazove SZO je odgovorila planom podijeljenim u šest oblasti. Plan SZO je usmjeren na promovisanje razvoja i njegovanje zdravstvene sigurnosti, jačanje zdravstvenih sistema, upotrebu rezultata istraživanja, jačanje

231. Better Health for Europe: more equitable and sustainable, Transformational Refl ections 2010-2020, World Health Organisation, September 2019.

Izvor: www.who.int

304


partnerstava i poboljšanje ukupnog djelovanja. Sve navedeno pokazuje da su uloga i značaj SZO, kad je upitanju opšte zdravlje građana, važni i da, za sada, ta organizacija nema alternativu. Samo u 2020 godini, kada se globalni svijet suočio sa pandemijom COVID 19 pokazala se ogromna važnost SZO na globalnom nivou. Da li je svoju ulogu SZO ispunila i opravdala, u borbi protiv opake pošasti koja je zadesila cijeli svijet, ostaje za analizu istoričarima, istraživačima i analitičarima, koji će sigurno raditi brojne analize i dokazivati ulogu SZO u ovoj opakoj borbi. Predstavnici nekih država, prije svega SAD, njihov predsjednik Donald Trump, misli da SZO nije opravdala svoju ulogu u zaštiti opšteg zdravlja građana, te zato poručuje da će SAD prekinuti finasiranje SZO. U 21. vijeku zdravlje je zajednička odgovornost cijelog svijeta u čije staranje se uključuje jedinstveni pristup osnovnoj njezi i kolektivnoj odbrani od transnacionalnih prijetnji.232 Državno predstavništvo Svjetske zdravstvene organizacije u Bosni i Hercegovini osnovano je 1992. godine. Prioriteti SZO u BiH navedeni su u Dvogodišnjem sporazumu o saradnji (BCA) između WNO / Evropa i BiH. Predstavništvo sprovodi Sporazum u bliskoj saradnji sa državnim institucijama i međunarodnim partnerskim agencijama. Fokus Sporazuma iz 2010-2011. godine je na aktivnostima iz slijedećih sfera:

• jačanje rukovodstva, upravljanje i korišćenje baze podataka zdravstvenog sistema, te smanjenje zdravstvenog, društvenog i ekonomskog bremena zaraznih bolesti;

• odredbe o zdravstvenim uslugama (tehničke intervencije na terenu),

• razvoj infrastrukture zdravstvenog sistema (finansiranje i generisanje resursa).

I prije izbijanja pandemije COVID-19, zdravstveni sistem Republike Srpske suočavao se sa ozbiljnim izazovima u pogledu finansiranja i pružanja usluga. To čini ovaj entitet osjetljivim na oboljenja koja predstavljaju opasnost po javno zdravstvo.

232. www.who.int

305


Vlada Republike Srpske će u budućnosti morati zdravstvenim radnicima pružiti podršku u vidu opreme i obuke za liječenje oboljelih od zaraznih bolesti, kao i da zaštite i ojačaju lance snabdjevanja neophodnim lijekovima, opremom i proizvodima. Vlada Republike Srpske će morati da obezbijedi i sredstva za izgradnju otpornosti zdravstvenog sistema na buduće zarazne bolesti. To će podrazumijevati upravljanje većim brojem prijetnji. Od presudnog je značaja da Srpska preduzme hitne i odlučne mjere kako bi očuvala prihode zdravstvenog sistema, uzevši u obzir da se pojava žarišta bolesti očekuje i u budućnosti.

6.2. Osnovni ciljevi Svjetske zdravstvene organizacije

Godine 1997. Skupština Svjetske zdravstvene organizacije (29) objavila je globalne ciljeve formulacijom krilatice zdravlje za sve do 2000. godine, usvajanjem Deklaracije međunarodne konferencije o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je održana 1978. godine u Alma-Ati, ranije u SSSR-u, a sada Almati (Almaty) u Kazahstanu. U toj deklaraciji, zemlje članice SZO bile su pozvane da samostalno formulišu nacionalne politike, strategije i akcione planove za postizanje ovog cilja i da zajedno formulišu regionalne i globalne strategije. Na 51. zasjedanju 1998. godine Skupština SZO je ponovo potvrdila ove principe za 21. vijek i dala podršku za važne regionalne, nacionalne politike strategije.

Regionalno predstavništvo već dvadeset godina aktivno promoviše kvalitet zdravstvene zaštite kroz ekspertne grupe, obuku i publikacije, a kvalitet je fokusiran na menadžment i kliničko pružanje zdravstvene zaštite. U septembru 1998. godine Regionlani komitet, koji obuhvata delegacije ministarstava iz zemalja članica, usvojio je slogan Zdravlje 21 - Zdravlje za sve u 21. vijeku i 21 cilj kao kriterijum (benchmark) koji će se primjenjivati i za mjerenje progresa u zaštiti i poboljšanju zdravlja.

Od 2000. godine Regionalno predstavništvo proširilo je obim programa kvaliteta, prelazeći iz kvaliteta zaštite u kvalitet

306


zdravstvenih sistema, iz jedne bolesti u komponente zdravstvenih sistema, kao što su organizacija, finansiranje i menadžment izvršenja.

U Svjetskom izvještaju o zdravlju iz 2000. godine, predložen je okvir za evaluaciju i poboljšanje djelovanja zdravstvenih sistema u četiri glavne funkcije: pružanje usluga, kreiranje resursa (investicije i obuka), finansiranje (prikupljanje, vučenje i kupovina) i supervizija (nadzor). Za ove funkcije treba koristiti pet indikatora za mjerenje tri glavna cilja: zdravlje, ispunjenje potreba (za nemedicinska očekivanja ljudi) i korektan finansijski doprinos.

Dvanaest godina je prošlo od održavanja Prve međunarodne konferencije za promociju zdravlja u glavnom gradu Kanade. Otavska povelja je dokument koji predstavlja izvor usmjeravanja i inspiracije promocije zdravlja. Slijedeći međunarodni susreti i konferencije dodatno su razjasnili značenje i prikladnost glavnih strategija u promovisanju zdravlja, uključujući društvenu politiku u toj oblasti.

Generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije rezimirao je glavne zaključke izvještaja:

• Menadžment odgovoran za dobrobit stanovništva i cijeli zdravstveni sistem je osnov dobre vlade;

• Mnoge zemlje, a posebno siromašne, imaju bolju prevenciju

smrtnosti, nego što se može očekivati u odnosu na visinu njihovih zdravstvenih troškova;

• Zemlje sa niskim dohotkom štite ljude od finansijskih troškova liječenja bolesti,

• Ministarstva zdravlja trebalo bi da se fokusiraju isključivo na javni sektor.

307


6.3. Značajni dokumenti Svjetske zdravstveneorganizacije

Glavni dokumenti koji su usvojeni pod pokroviteljstvom Svejetske zdravstvene organizacije su:

• Deklaracija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, (Alma-Ata 1978),

• Povelja o promociji zdravlja (Otava, 1986),

• Zdravstvene reforme u Evropi, SZO (1996),

• Ljubljanska povelja o reformi zdravstvenih sistema, SZO (1996),

• Četvrta međunarodna konferencija o promociji zdravlja, (Džakarta 1997),

• Evropska strategija SZO “Regionalno zdravlje - 21 cilj za 21. vijek” (1999),

• Deklaracija SZO o zdravlju stanovništva svijeta (1999),

• Milenijumski ciljevi razvoja UN (2000).

6.3.1. Elementi Deklaracije iz Alma-Ate

Međunarodna konferencija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti održana je 1978. godine u Alma-Ati. Prošlo je gotovo 35 godina otkako su se zemlje članice Svjetske zdravstvene organizacije ambiciozno obavezale na prihvatanje svjetske strategije po sloganom „Zdravlja za sve″, kao i principa primarne zdravstvene zaštite.

Deklaracijom iz Alma-Ate postavljen je univerzalan pristup zdravstvenim uslugama sistemom primarne zdravstvene zaštite za sve ljude svijeta. U Deklaraciji koju su usvojile sve članice SZO, naglašava se, takođe, „sve rastuća nejednakost na području zdravlja ljudi, što je posebno vidljivo u zemljama u razvoju i razvijenim zemljama″.233 Sa željom da se ovaj problem rješava,

233. WHO/UNICEF (1978), “Deklaracija Alma-Ata”, Međunarodna konferencija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti,

308


SZO je fokusirana na primarnu zdravstvenu zaštitu kao ključni faktor u postizanju ciljeva iz Strategije donesene 1977. godine, pod nazivom Zdravlje za sve do 2000.

Petnaest godina kasnije, sve vlade potvrdile su i ponovo potpisale ovu Strategiju u Rigi. U 2008. godini primarna zdravstvena zaštita ponovno se nalazi visoko na dnevnom redu. Na Međunarodnoj konferenciji o primarnoj zdravstvenoj zaštiti održanoj u Alma-Ati zahtijevana je brza nacionalna i međunarodna akcija u cilju implementacije i razvoja primarne zdravstvene zaštite u svim zemljama svijeta, a, naročito, u zemljama u razvoju.234

6.3.2. Sadržaj Ljubljanske povelje

Ljubljansku povelju usvojile su evropske članice Svjetske zdravstvene organizacije 1996. godine, a njena temeljna načela u evropskim uslovima su:

1. (a) Podsticati ljudske vrijednosti, kao što su: dostojanstvo, pravednost, solidarnost i profesionalna etika;

2. (b) Opredjeljenje je „zdravlje mora biti cilj“, što znači da svaka zdravstvena reformai mora imati za cilj poboljšanje zdravlja stanovništva, a čuvanje i unapređenje zdravlja treba biti primarna briga cijelog društva;

3. (c) Usmjerenost na narod, što podrzumijeva da zdravstvene reforme moraju odrediti potrebe građana i uzeti u obzir njihova očekivanja o zdravlju i zdravstvenoj zaštiti;

4. (d) Usresrediti se na kvalitet, što znači da svaka zdravstvena reforma mora težiti trajnom poboljšanju kvaliteta zdravstvene zaštite i odrediti način postizanja tog cilja;

5. (e) Temelj mora biti zdrav način finansiranja, kako bi se omogućila finansijski održiva i pristupačna zdravstvena zaštitu svim građanima;

Alma-Ata, SSR 6.-17. septembar 1978, Geneva: WHO/UNICEF. 234. Prof. dr Tatjana Rakonjac-Antić, Penzijsko i zdravstveno osiguranje, 2010. godine, Ekonomski fakultet u Beogradu, str. 230.

309


6. (f) Orijentcija prema primarnoj zdravstvenoj zaštiti, što znači da težište treba pomjeriti od bolničkog liječenja ka primarnoj zaštiti i kućnom liječenju i njezi, ali i ojačati regionalne mreže zdravstva kao prilagodljivije lokalnim potrebama i efikasnije u organizaciji hitne medicinske službe.

6.3.3. Sadržaj Deklaracije iz Džakarte

Deklaracijom usvojenom na 4. Međunarodnoj konferenciji o promovisanju zdravlja, koja je održana od 21. do 25. jula, 1997. godine u glavnom gradu Republike Indonezije promovišu se „Novi akteri za novu eru: uvođenje promocije zdravlja u 21. vijeku″. Ovaj dokument SZO je donesen u presudnom trenutku za razrađivanje međunarodnih strategija o zdravlju svjetskog stanovništva.

To je bila prva konferencija SZO o promovisanju zdravlja održana u jednoj od zemalja u razvoju, kao i prva koja uključuje privatni sektor kao partnera u ovoj oblasti socijalne zaštite. Jedna od poruke ove konferencije glasi: Zdravlje je osnovno ljudsko pravo i nužno je za društveni i ekonomski razvoj.

Deklaracija iz Džakarte nudi viziju i daje smjernice, i određuje prioritete za promociju zdravlja u 21. vijeku, slijedećim porukama:

1. Promovisati društvenu odgovornost za zdravlje;

2. Povećati ulaganja u razvoj zdravlja;

3. Ojačati i proširiti partnerstvo za zdravlje;

4. Povećati kapacitet zajednice i ojačati pojedinca;

5. Osigurati infrastrukturu za promovisanje zdravlja.

Među međunarodnim dokumentima o zdravstvenoj zaštiti stanovništva posebno je značajna Evropska povelja o pravima pacijenata, donesena u Briselu novembra 2002. godine.235 U ovoj

235. European Charter of Patients’ Rights, Rome, November 2000, dostupna na: http://www.activecitizenship.net/health/ european_charter.pdf

310


Povelji, koju je u najvećoj mjeri formulisala italijanska Građanska inicijativa (Cittadinanzattiva) nabrojano je četrnaest posebnih prava pacijenta, od kojih se izdvajaju slijedeća:

- mjere prevencije,

- pristupačnost,

- informacija,

- pristanak,

- slobodan izbor,

- privatnost,

- povjerljivost,

- poštovanje pacijentovog vremena,

- pridržavanje standarda,

- sigurnost, itd.

Pored Evropske povelje, među međunarodnim dokumentima posebno mjesto ima i Deklaracija o unapređenju prava pacijenata u Evropi, koju je 1994. godine usvojilo 36 evropskih zemalja.236 Osnovni cilj tog dokumenta bio je da evropskim državama ponudi niz principa koji se tiču prava pacijenta, koji bi bili korisna pri određivanju ili revidiranju relevantnih segmenata nacionalne zdravstvene politike.

Za evropske zemlje značajna je Ljubljanska povelja o reformi zdravstvene zaštite, iz 1996. godine, u kojoj se naglašava da mišljenje i izbor građana treba da presudno utiču na način planiranja i funkcionisanja zdravstvene službe. Pri tome, posebno se ističe da je riječ građana naročito važna kada se radi o sadržini zdravstvene zaštite, o kvalitetu usluga, o odnosu pacijenta i davaoca usluge, kao i o postupku po žalbi pacijenta.237

236. A Declaration on the Promotion of Patients’ Rights in Europe, available at: http://www.who.int/genomics/public/eu_dec- laration1994.pdf 237. Ljubljana Charter on Reforming Health Care, British Mediocal Journal 1996, 312: 1664-1665 .

311


Slijedeći važan dokument jeste Konvencija Savjeta Evrope o ljudskim pravima i biomedicini koja je donesena 1997. godine, a čiji je osnovni stav da interesi i dobrobit ljudskog bića moraju da imaju prednosti u odnosu na interese društva, kao i u odnosu na interese nauke.238

Takođe, značajan dokument je i Povelja o pacijentu u bolnici, kojom se izražava dugogodišnja evropska orijentacija, jer je donesena još u Evropskoj ekonomskoj zajednici 1979. godine.239

Slični apeli i moralna uputstva, najčešće u vidu povelja, doneseni su i na nivou pojedinih država. Prvu takvu povelju donijela je Francuska 1974 godine, s tim što je kasnije više puta dopunjavana.240 Pored toga, mnoge zdravstvene ustanove, naročito u SAD, definisale su takođe uputstva o pravima svojih pacijenata, mada su ponekad ta prava propisana i na nivou države, kao što je to u slučaju Njujorka.241 Posebna Povelja o pravima pacijenta donesna je i u tadašnjoj državnoj zajednici Srbija i Crna Gora krajem devedesetih godina prošlog vijeka.

Mnoge preporuke za razvoj sistema svjetskog zdravstvenog osiguranja prezentirane u Alma-Ati, Otavi i Ljubljani već su primijenjene. Međutim, postoje zaključci koji nisu realizovani, tako da Svjetska zdravstvena organizacija ulaže napore na rješavanju ključnih problema stanovništva u zdravstvenom osiguranju u zemljama članicama.242

238. Convention for the Protection of Human Rights and Dignity of the Human Being with regard to the Applica-tion of Biology and Medicine: Convention on Human Rights and Biomedicine, gocTynHO Ha: http://conventions.coe.int/treaty/en/treaties/ html/164.htm 239. Charter of the Hospital Patient (Luxemburg, 9 May 1979), dostupno na: http://.hope.be/07publi/publoth/Hospchart.htm 240. Patients’ Rights Laws in Europe, dostupno na: http://home.online.no/~wkeim/patients.htm 241. Patient’s Rights - New York State: Department of Health, gocTynHO Ha: http://www.health.state.ny.us/nysdoh/hospital/ english2.htm 242. Prof. dr Tatjana Rakonjac-Antic, Penzijsko i zdravstveno osiguranje, 2010. godine, Ekonomski fakultet u Beogradu, str. 232.

312


6.4. Osnovne karakteristike svjetskog zdravstvenog osiguranja

Sistemi zdravstvenog osiguranja širom svijeta nalaze se u centru kontinuiranog interesovanja javnosti, zato što je u pitanju područje života i smrti širokih krugova stanovništva. Bolest predstavlja jedan od glavnih životnih, ali i socijalnih rizika, a time i područje posebne brige države. Ta briga najčešće se izražava kompleksnim sistemima zdravstvenog osiguranja, kao i državnim mjerama u oblasti cjelokupne organizacije zdravstvene zaštite. Ova javno-državna dimenzija zdravstvenih sistema nastaje iz pitanja kako na najefikasniji način organizovati i finansirati zdravstvenu zaštitu. Način na koji država odgovora na ovo posljednje pitanje, te način na koji je zdravstvena zaštita dostupna većini ili svim građanima dotične države, povezani su sa pitanjem cjelokupne organizacije zaštite od drugih socijalnih rizika, kao što su nezaposlenost, starost, invalidnost i siromaštvo. Sistemi socijalne politike postaju dvostruko uslovljeni, jer su podložni reformama, a u njima se najočitije reflektuju poteškoće i posljedice sprovođenja reform u ovoj oblasti.

Na istorijsko oblikovanje zdravstvenih sistema i njihovo aktuelno reformisanje djeluje niz faktora, od kojih se istaču slijedeći:

• ekonomski okvir koji obuhvata: ekonomske mogućnosti društva i visinu stopa izdvajanja dijela BDP-a za zdravstveni sistem, promjene u području rada i zaposlenosti, te načina finansiranja zdravstvenih sistema, odnos javnog i privatnog u zdravstvenom sistemu, razlike između bogatih i siromašnih, pitanje kontrole troškova i racionalizacije, uticaj tehnološkog razvoja na povećanje troškova zdravstvene zaštite;

• demografska kretanja koja su povezana sa problemima nataliteta, fertiliteta, mortaliteta i starenja stanovništva;

313

• epidemiološki trendovi koji se ispoljavaju kroz tranziciju kojom se diferenciraju uzroci oboljenja i smrtnosti;

• društveni kontekst koji se ispoljava u vidu kulturne i socijalne razlike među pojedinim zemljama i pojedinim društvenim grupama;

• državna organizacija koja se ispoljava u načinu državnog intervenisanja u zdravstvenom području.

Novčani izdaci za finansiranje zdravstvenog sistema, u razvijenim zapadnim zemljama, učestvovali su, u prosjeku, sa 8% BDP-a u 1991. godini na kojem nivou su se zadržali tokom posljednjih desetak godina. Među zemljama OECD-a najmanje izdvajaju Grčka (5,2%) i Velika Britanija (6,6%), a ubjedljivo najviše SAD (13,4%). Međutim, prije tridesetak godina taj iznos bio je gotovo upola manji i iznosio je u zemljama OECD-a prosječno 4,2% 1960, a 7,2% 1980. godine.

Rast stope izdvajanja dijela BDP-a za zdravstvo u skladu je sa rastom ostalih izdataka za socijalno osiguranja. Podaci o izdvajanju dijela BDP-a za zdravstvo, iako nedovoljno ukazuju na razlike između zemalja širom svijeta, kao i kompetetnosti pojedinih zdravstvenih sistema, ipak predstavljaju okvir za razumijevanje poboljšanja ukupnog zdravstvenog stanja, posebno u razvijenim zemljama svijeta. Povezanost i međusobna uslovljenost demografskih i epidemioloških trendova je očigledna, ali je i vrlo kompleksna. Prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije, sve zemlje svijeta nalaze se u nekoj od faza sprovođenja reforme zdravstvenog osiguranja.243 Opšta karakteristika svjetskog zdravstvenog osiguranja sastoji se u promjenama nastalim u strukturi populacije, ekonomskom i socijalnom sektoru, naučnom i tehnološkom razvoju i durgim područjima relevantnim za ovu oblast socijalne zaštite. Sistemi zdravstvenog osiguranja morali su se prilagođavati i mijenjati u skladu sa tim promjenama.

243. “Engaging for health”, Elevent General Programme of work, 2006 - 2015, a global health agenda, may 2006, www. whgibdoc.who.int/publications

Osnovni segmenti koji su obuhvaćeni reformom sistema zdravstvenog osiguranja su:

• finansiranje zdravstvenog osiguranja iz doprinosa, poreza i drugih izvora;

• alokacija sredstava (u razne oblike usluga, kadrove, opremu

i dr.);

• organizacija zdravstvene zaštite, uz potenciranje primarnog

oblika.244

U skoro svim zemljema u svijetu razmišlja se o uvođenju, pored obaveznog, i drugih vidova zdravstvenog osiguranja, a, prvenstveno, privatnog. U tom smislu, u mnogim zemljama privatno osiguranje se pokazalo kao dobro rješenje kojim se neposredno dorpinijelo poboljšanju kvaliteta zdravstvene zaštite.

244. Prof. dr Tatjana Rakonjac-Antić, Penzijsko i zdravstveno osiguranje, 2010. godine, Ekonomski fakultet u Beogradu, str. 234.

315


7. STRATEGIJSKI CILJEVI RAZVOJA ZDRAVSTENOG OSIGURANJA

Sistem zdrastvenog osiguranja u Republici Srpskoj neophodno je razvijati u pravcu ostvarivanja ključnih strategijskih ciljeva:

• održivog finansiranja;

• pravičnije raspodjele;

• optimalne dostupnosti i jednakosti korisnika;

• osposobljavanje za efikasno obavljanje zadataka zdravstva.

Ovako koncipirane strategijske ciljeve neophodno je analitički razraditi po odgovarajućim segmentima djelovanja kako bi se obezbijdilo njihovo uspješno realizovanje. To podrazumijeva i definisanje odgovarajućih mjera i glavnih aktera u njihovom sprovođenju kao i ostvarivanju postavljenih ciljeva.

7.1. Strateški cilj održivog finansiranja zaštite

Održivost finansiranja kao jedan od ključnih strategijskih ciljeva zahtijeva izuzetne napore svih relevantnih društvenih faktora na redovnom obezbjeđivanju dovoljnih novčanih izvora za alimentaciju neophodnih ulaganja u zdravstvenu zaštitu građana, primjerenu potrebama dostignutog civilizacijskog stepena razvoja.

Ostvarivanje strategijskog cilja održivog finansiranja zdravstvenog osiguranja uslovljeno je, prije svega, uspostvljenjem neophodne ravnoteže između prihoda i rashoda u okviru ovog bitnog podsistema socijalne zaštite građana. U tom smislu, potrebno je otkloniti uzroke postojeće neravnoteže koja se ispoljava u nedovoljnosti prihoda u odnosu na postojeće, ali i stalno rastuće potrebe zdravstvenog osiguranja. Ova pojava neravnoteže ispoljava se u zaostajanju poreskih i ostalih prihoda nadležnog fonda za povećanjem izdataka za zdravstvno osiguranje, što je praćeno i povećanjem broja osiguranika u kategoriji zaposlenih lica i penzionera, kao i smanjenjem broja nezaposlenih.

316



Neravnoteža u sferi finansiranja uslovljena je, pored ostalog, nepovoljnom podjelom rizika obaveznog zdravstvenog osiguranja, jer najveći teret ove društvene djelatnosti snose zaposleni osiguranici. Ovo opterećenje je tim veće jer zaposleni osiguranici učestvuju sa oko 37,33 % u ukupnom broju korisnika obaveznog zdravstvenog osiguranja. Zato je vrlo izraženo opterećenje kategorije zaposlenih lica u snošenju rizika zdravstvenog osiguranja. To se potvrđuje i činjenicom da kategorija penzionera, koja predstavlja oko trećinu ukupno osiguranih lica, vrlo malo učestvuje u prihodima nadležnog fonda, zbog izrazito niske stope doprinosa za ovaj vid osiguranja (svega oko 1%).

Uravnotežavanje prihoda sa rashodima otežano je i usljed neredovne i nedovoljne naplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranja, kao i neadekvatno utvrđenih osnovica za ovaj vid obaveza. Naime, pored toga što znatan broj obveznika (oko 7% ili oko 45 000 lica) neredovno uplaćuje obavezni doprinos, mnogi poslodavci u privatnom sektoru izbegavaju ovu obavezu isplaćujući zaposlenima dio plate „na ruke“, umanjujući na taj način svoju obavezu prema ovom vidu socijalnog osiguranja.

317


Pojava neravnoteže između rashoda i prihoda u sistemu obaveznog zdravstvenog osigiuranja uslovljena je i neobezbijeđenošću dopunskih izvora za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja. Naime, dodatni izvori finansiranja ove djelatnosti planirani su iz naplate akciza na određene oblike potrošnje dobara štetnih po zdravlje ljudi (duvan, alkohol i sl.), kao i izdvajanjem dijela premije obaveznog osiguranja putničkih automobila. Međutim, ovakvi izvori dodatnog finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja još uvijek se ne koriste.

Uspostavljanje određene ravnoteže između prihoda i rashoda podsistema obaveznog zdravstvenog osiguranja, u uslovima neznatnih mogućnosti nadležnog fonda da povećava potrebne prihode, upravljačke aktivnosti njegovih organa svode se, uglavnom, na:

- podsticanje na redovnost uplata doprinosa (1);

- efikasnije evidentiranje usluga po Dijagnostički povezanim grupama, (Diagnostics-related group - DRG) (2);

- racionalizaciju troškova zdravstvene zašite (3);

- sprovođenje upravljačke kontrole (4):

(1) Podsticanje na redovnost uplata doprinosa i dodatnog finansiranja.

- Upravljačkim mjerama organa nadležnog fonda potrebno je podsticati obveznike na efikasniju naplatu doprinosa. To se može postizati komparativnim analiziranjem kao podlogom za iniciranje mjera odgovarajućih držvanih institucija u pravcu redovnije i što obuhvatnije naplate dopriosa od obaveznika.

Efikasnija naplata doprinosa po osnovu obaveznog zdravstvenog osiguranja uslovljena je preduzimanjem aktivnosti kontrolnih organa prema poreskim obveznicima kao uplatiocima. To podrazumijeva kontinuirano praćenje, evidentiranje i podsticanje obveznika plaćanja doprinosa kako bi se obezbijedili što veći prihodi nadležnog fonda namijenjeni finansiranju zdravstvenih usluga. Takođe, upravljački organi nadležnog fonda moraju insistirati

318


na dosljednoj primjeni zakona o doprinosima, kao i na efikasnoj kontroli izvršavanja ovih obaveza. U tom smislu, upravljački organi nadležnog fonda dostavljaju poreskoj upravi spiskove obveznika doprinosa koji ne izmiruju svoje obaveze po toj osnovi kako bi taj državni organ, preko svojih područnih centara, obezbijedio prinudnu naplatu te zakonske obaveze.

U cilju što potpunije obuhvatnosti obveznika doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, upravljački organi nadležnog fonda animiraju poslovne subjekte na redovno izmirivanje svojih obaveza uslovljavajući time ovjeru zdravstvenih knjižica njihovih zaposlenika, bez čega nije moguće korišćenje prava na zdravstvenu zaštitu. Takođe, upravljački organi nadležnog fonda sačinjavaju sa neurednim uplatiocima sporazume o odgođenom plaćanju njihovih obaveza, putem odgovarajućih reprograma, čime im se omogućuje raspoređivanje finansijskog duga na vše rata.

Obezbjeđenje dodatnih prihoda nadležnog fonda radi što potpunijeg pokrivanja rashoda po osnovu pružanja usluga u oblasti obaveznog zdravstvenog osiguranja moguće je oslanjanjem na državni budžet, što je neophodno usljed povećanih troškova pružanja usluga izbjeglicama, te raseljenim i ostalim nezaposlenim licima koja su, odgovarajućim zakonom, stekla pravo na ovakav oblik socijalne zaštite. Dodatni prihodi iz državnog budžeta potrebni su i za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja boraca, kao i za participaciju u troškovima zdravstvene zaštite ratnih vojnih invalida, te članova porodica poginulih boraca.

U cilju stimulisanja na povećanje nataliteta domaćeg stanovništva, dopunska sredstva iz budžeta potrebna su i za finansiranje pokušaja vantjelesne oplodnje. Takođe, nadležni fond aplicira kod državnih organa za dopunska sredstva za finansiranje obavezne imunizacije, odnosno sprovođenja vakcinisanja ugroženih grupa stanovništva, a, posebno, djece. Tome treba dodati i mogućnost obezbjeđenja dijela prihoda nadležnog fonda povećanjem stope doprinosa penzionera sa 1 na 2 procenta.

(2) Efikasnije evidentiranje usluga po DRG sistemu.

- U cilju što racionalnijeg pružanja usluga zdravstvene zaštite, a posebno jednog od njenih najskupljih oblika, neophodno

319


je unaprijediti evidenciju troškova usluga po DRG (Dijagnostičke rodne grupe) sistmu plaćanja. To je tim prije neophodno jer je, analiziranjem ove aktivnosti u proteklom vremenu, utvrđeno da su postojale pojave određenih nepravilnosti u oblasti pružanja usluga bolničkog liječenja.

Kako bi se ova oblast zdravstvene zaštite što recionalnije organizovala, neophodno je periodično sprovoditi kontrolu i monitoring bolničkih troškova primjenom odgovarajućih modela plaćanja. Naime, poboljšana redovna kontrola i odgovarajući monitoring bolničkih troškova trebalo bi da se obavlja kvartalno, jer se pokazalo da je to najefikasniji način praćenja ovog oblika rashoda uslovljenih pružanjem usluga liječenja osiguranika. Radi pouzdanije i efikasnije kontrole, odgovarajuće parametre o, eventualno, spornim DRG kategorijama pacijenata, Fond zdravstvenog osiguranja dostavlja nadležnoj Agenciji za sertifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite (ASKVA). Već prva redovna kvartalna kontrola, sprovedena 2018. godine dovela je do pozitivnih promjena u poređenju sa prethodnim periodom. Na toj osnovi, došlo je do poboljšanja kontrole u filijalama nadležnog fonda, a utvrđene nepravilnosti evidentirane su u odgovarajućim zapisnicima, na osnovu kojih su izrečene ugovorne kazne u vrlo visokom ukupnom novčanom iznosu.

Kontrolne analize bolničkih troškova obavljaju se primjenom Modela 1 i Modela 2. Pri tome, naplaćivanje usluga po Modelu 1 ostvaruje se u skladu se ugovorima sa fondom i njegovim finansijskim planom, dok se po Modelu 2 plaćaju iznosi troškova liječenja umanjeni usljed finansiranja po relativnoj vrijednosti boda, jer se zdravstvenim ustanovama umanjuju uplate na osnovu rezultata uporedne kontrole izvještavanja po oba modela.

U Fondu zdravstvenog osiguranja svakog mjeseca analiziraju se šifrirani DRG slučajevi sa lakšom dijagnozom koji se plaćaju po Modelu 1, u saradnji sa Agencijom za sertifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite. Međutim, za liječenje pacijenata sa težom dijagnozom plaćanje se ostvaruje po Modelu 2. Utvrđeni rezultati analiza primjene modelâ plaćanja i svi podaci o odstupanju prezentuju se predstavnicima bolnica na sastancima

320


koji se održavaju u okviru Nezavisnog odbora kao stručnog organa za kontrolu ispravnosti šifriranja i izvještavanja po prethodno navedenim modelima. Kvartalne analize obavljaju se na osnovu Odluke o načinu finansiranja, kojom se definišu kriterijumi za plaćanje usluga bolničkog liječenja za svaku godinu.

(3) Racionalizacija troškova zdravstvene zaštite.

-U cilju racionalizacije troškova zdravstvene zaštite neophodno je radovno praćenje i analiziranje svih finansijskih rashoda koje uslovljava pružanje usluga ove vrste obaveznog socijalnog osiguranja građana. U tom kontekstu, naophodno je naglasiti da postoji veoma široka lepeza izdataka uslovljenih kako pružanjem različitih oblika zdravstvenih usluga (a) tako i onih koji proističu iz funkcionisanja ustanova (b) u kojima se obavlja ova djelatnost. Takođe, određeni oblici izdataka nastaju usljed obezbjeđenja nužnih uslova za pružanje zdravstvene zaštite (c).

(a) U grupu zdravstvenih usluga čije pružanje pacijentima uslovljava finansijske izdatke izražene u vidu troškova ubrajaju se: primarna zdravstvena zaštita, bolničko liječenje, dijaliza, radioterapija kao i liječenje u inostranstvu. Tome treba dodati pružanje ovakvih zdravstvenih usluga predstavlja okosnicu djelatnosti ustanova u kojima se ostvaruje neposredna veza sa osiguranicima. Međutim, u sklopu neposredne zdravstvene zaštite nužno se organizuju aktivnosti koje to omogućuju kao što su: obezbjeđenje medicinskih sredstava, lijekova i prevoza pacijenata.

(b) Pružanje svih oblika zdravstvene zaštite osiguranika i ostalih lica ostvaruje se u okviru, za tu djelatnost osposobljenih, ustanova. Funkcionisanje zdravstvenih ustanova organizovanih u vidu domova zdravlja, bolnica, univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Banja Luka, instituta, banjskih lječilišta i drugih specijalizovanih organizacija uslovljeno je odgovarajućim finansiranjem. To podrazumijeva kako lična primanja zaposlenih kadrova tako i materijalne troškove uslovljene poslovanjem ovih ustanova. Finsijskim planom nadležnog fonda reguliše se alokacija prihoda po pojedinim oblicima aktivnosti na pružanju zdravstvene zaštite građana, uz obavezu racionalnog upravljanja troškovima pružanja svih oblika ovih usluga.

321


(c) Uspješnost liječenja pacijenata, posebno onih sa težim dijagnozama, uslovljeno je odsustvom sa posla, što iziskuje potrebu refundiranja plate za vrijeme duže od 30 dana pacijentove privremene nesposobnosti za rad. Takođe, pacijenti koji se upućuju na liječenje u inostranstvo imaju pravo na refundiranje putnih i drugih troškova, u skladu sa zakonskim odredbama iz oblasti obaveznog zdravstvenog osiguranja.

U cilju što racionalnijeg raspolaganja prihodima koji potiču iz obaveznih doprinosa, namijenjenih pružanju zdravstvenih usluga osiguranicima, organi nadležnog fonda redovno analiziraju visinu i strukturu rashoda koji nastaju po određenim modelima plaćanja. Na toj osnovi, vrši se kontrola troškova u skladu sa godišnjim finansijskim planom i odgovarajućim normativima po vrstama i obimu pruženih zdravstvenih usluga osiguranicoma. U tom kontekstu, sačinjavaju se mjesečne analize i informacije radi unapređenja efikasnosti kontrole troškova po kategorijama usluga koje se finansiraju iz ostvarenih prihoda nadležnog fonda zdravstvenog osiguranja. Tako se sačinjavaju analize troškova bolničke zdrvstvene zaštite, radijacije, radioterapija, dijalize, medicinskih sredstava, lijekova, liječenja u inostranstvu, naknada za bolovanje, transporta pacijenata i drugih izdataka u svrhu zdravstvene zaštite osiguranih lica. Takođe, sačinjavaju se informacije o broju i strukturi zdravstveno osiguranih lica.

Fond zdravstvenog osiguranja sačinio je nekoliko ključnih dokumenata o projekciji prihoda i rashoda, u skladu sa okvirnim republičkim budžetom. To su slijedeći dokumenti:

• Budžetski zahtjev za finansiranje transfera finansijskih sredstava za period 2019-2021. godine, koji je upićen Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite, Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite i Ministrastvu za izbjegla i raseljena lica,

• Dugoročna projekcija prihoda i rashoda nadležnog fonda za period 2018-2019. godine i

• Finansijski plana nadležnog fonda za 2019. godinu.

322


Sačinjavanjem navedenih dokumenata pokrenut je proces obezbjeđivanja redovnih prihoda nadležnog fonda u narednom periodu kako bi se omogućilo finansiranje urednog pružanja zdravstvenih usluga osiguranicima.

Takođe, donesen je analitički plan sa precizno utvrđenim sredstvima za plaćanje usluga iz obaveznog zdravstvenog osiguranja po modelima 1 i 2 za plaćanje po pojedinim grupama, kao i po modelu 3 za plaćanje liječenja u domaćim zdravstvenim ustanovama, te modelu 4 za plaćanje liječenja u inostranstvu.

U okviru svojih aktivnosti u pravcu racionaliziranja rashoda na pružanju usluga iz domena obaveznog zdravstvenog osiguranja, nadležni fond kontinuirano analizira i kontroliše cijene medicinskih sredstava i usluga, lijekova koji se izdaju na recept, uz komparaciju sa prilikama u okruženju, a radi eventualno potrebnog korigovanja. Na osnovu takvog pristupa, vrši se revizija važećih cjenovnika zdravstvenih usluga i lijekova.

(4) Sprovođenje upravljačke kontrole.

- U cilju efikasnijeg upravljanja raspolaganjem finansijskim sredstvima namijenjenim pružanju usluga iz domena obaveznog zdravstvenog osiguranja, upravljački organi nadležnog fonda sprovode redovnu kontrolu troškova koji nastaju u tom procesu. Kontrolom se obuhvataju izdaci koji nastaju u primarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti, zatim za liječenje u inostranstvu te za izdate lijekove, korišćena medicinska sredsta i usluge prevoza pacijenata. Ove upravljačke mjere zasnivaju se na odredbama odgovarajućeg pravilnika o načinu i postupku kontrole sprovođenja ugovora koji nadležni fond zaključuje sa pružaocima usluga iz domena obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Pored redovnih, upravljački organi nadležnog fonda organizuju i vanredne kontrole troškova kako bi se spriječile moguće anomalija u raspolaganju, inače, ograničenim finansijskim sredstvima za obavezno zdravstveno osiguranje.

Kontrolna funkcija upravljačkih organa nadležnog fonda ima za cilj ne samo spriječavanje nepravilnosti u tošenju raspoloživih sredstava nego i racionalizaciju izdataka radi omogućavanja

323


povećavanja obima i podizanja kvaliteta zdravstvenih usluga. Zato se insistira na sprovođenju redovne mjesečne kontrole faktura za pružene usluge i izdate lijekove osiguranim licima, koje nadležnom fondu dostavljaju zdravstvene ustanove. Time su obuhvaćene i fakture za usluge liječenja u inostranstvu.

Na osnovu redovnih analiza i kontrola moguće je utvrditi pojavu eventualno nastalih nepravilnosti u poslovanju zdravstvenih ustanova, te izreći propisane kazne za prekšioce. Tako se efikasnom kontrolom doprinosi racionalinijem korišćenju raspoloživih prihoda nadležnog fonda.

Unapređenjem efikasnosti kontrole troškova u neposredno proteklom periodu nastale su znatne uštede finansijskih sredstava, što je omogućilo da se umanje mjesečne doznake domovima zdravlja, ambulantama porodične medicine, bolnicama, kliničkim centrima, specijalističkim centrima, apotekama i drugim pružaocima usluga po osnovu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Takođe, umanjene su uplate na ime troškova prevoza pacijenata, kao i pružanja usluga konsultativno-specijalisitčke zdravstvene zaštite.

Racionalizacija troškova zdravstvene zaštite po osnovu obaveznog osiguranja znatno je unaprijeđena zahvaljujući komparativnim analizama primjera dobre prakse primjenjivane u zemljama u okruženju (Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji). Tako je analizirano stanje u zdravstvenom sistemu tih zemalja, posebno sa aspekta broja zaposlenih u toj oblasti, visine doprinosa iz plata za obavezno zdrvstveno osiguranja i finasiranje zdravstvene zaštite.

Na osnovu ovakve komparativne analize došlo se do saznanja o znatno nepovoljnijem položaju domaćeg zdravstvenog sistema od onih u zemljama u okruženju. Tako je prosječni mjesečni iznos izdvajanja iz plate za zdravstvo skoro dvostruko manji nego u Hrvatskoj, ili još manji nego u Sloveniji. Međutim, izdvajanje finansijskih sredstava za zdravstvenu zaštitu po osiguraniku, u Hrvatskoj je dvostruko, a u Sloveniji preko trostruko više nego u domaćem zdravstvenom sistemu.

Što se tiče regulisanja naknade zarade na teret poslodavca za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, ona se isplaćuje u Hrvatskoj za prvih 42, a u Crnoj Gori za prvih 60 dana, dok je u Srbiji

324


ta naknada kao u Republici Srpskoj za prvih 30 dana. U pogledu podjele rizika zdravstvenog osiguranja, situacija u Republici Srpskoj je nepovoljna zbog viših stopa doprinosa kojim su opterećeni obveznici iz kategorije zaposlenih u poređenju sa penzionerima i nezaposlenim licima, dok je u zamljama u okruženju ravnomjernija podjela rizika između zaposlenih i penzionera zahvaljujući primjeni ujednačenijih stopa doprinosa.

Poređenjem visine stopa doprinosa uočavaju se izvjesne razlike između posmatranih zemalja, pri čemu se kreću od 10,3% u Srbiji, Republici Srpskoj 12%, Crnoj Gori 12,8%, Sloveniji 12,92 % i Hrvatskoj 15 procenata. Pri tome, pojedine zemlje propisuju vrlo niske osnovice, dok drugima odgovara primjena najviših osnovica za obračun dprinosa pojedinih kategorija obveznika origuranja. Takođe, komparativne analize obuhvataju oblast finansiranja zdravstvene zaštite lica starijih od 65 godina, kao i onih koja se upućuju na dijagnostifikovanje rijetkih genetskih bolesti u posmatranim zemljama u okruženju.

U cilju obezbjeđenja što pouzdanijih podloga za kreiranje strategije razvoja domaćeg zdravstvenog sistema, upravljački organi i stručne službe nadležnog fonda sprovode monitoring primjera dobre prakse i statističkih pokazatelja o funkcionisanju zadravstvenih sistema u zemljama Evropske unije. Zato je temeljito analizirana prigodna publikacija pod naslovom Evropski zdravstveni potrošački indeks 2017, koja predstavlja osnovu za poređenje i ocjenjivanje učinka nacionalnih zdravstvenih sistema u 35 zemalja, s posebnim osvrtom na 48 indikatora iz oblasti prava i informisanosti pacijenata, dostupnosti zdravstvene zaštite, ishoda liječenja, obima i dostupnosti zaštite, prevencije i korišćenja lijekova. Ovakvi indikatori koriste se za ocjenu efikasnosti državnih sistema zdravstvene zaštite u zemljama Evrope, a na toj osnovi je sačinjen pregled rezultata koje su ostvarile zemlje u okruženju.

Analiziranje, monitoring i kontrolisanje funkcionisanja domaćega zdravstvenog sistema, kao i navedeni indikatori o zdravstvu u velikom broju evropskih zemalja predstavljaju čvrstu osnovu za donošenje strategijskih odluka o održivom finansiranju zdravstvene zaštite, koje donose upravljački organi nadležnog

325


fonda, resornog ministarstva i vlade Republike Srpske. Na taj način obezbjeđuju se odgovarajući uslovi za implentaciju strategijskog cilja održivog finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja građana.

7.2. Strateški cilj pravičnije raspodjele sredstava

Već iz samog koncepta socijalne zaštite građana proističe neophodnost uvažavanja principa pravičnosti. A kako je obavezno zdravstveno osiguranje jedan od bitnih podsistema socijalne zaštite, neophodno je u njegovom sprovođenju obezbijediti pravičnu raspodjelu sredstava za liječenje svih građana, tim prije što se time doprinosi ljudskoj solidarnosti.

Ostvarivanje strategijskog cilja pravičnije raspodjele raspoloživih sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja uslovljeno je, pored ostalih upravljačkih mjera nadležnih društvenih faktora, usavršavanjem modela ugovaranja i finansiranja ove bitne djelatnosti. U tom kontekstu neophodno je analizirati i kontrolisati postojeće stanje raspeđenosti i organizovanosti mreže odgovarajućih ustanova osposobljenih za pruženje adekvatne zdravstvene zašite građana.

Sagledavanjem postojećeg stanja u ovoj oblasti kao polaznoj osnovi za fomulisanje strategijskih ciljeva razvoja domaćeg zdravstvenog sistema, uočeni su mnogi problemi i izazovi. Ovi problemi ispoljavaju se u:

• neracionalnosti mreže zdravstvenih ustanova (1)

• neefikasnosti unutrašnje organizacije pružalaca zdravstvenih usluga (2)

• nestimulativnosti angažovanih kadrova (3).

(1) Neracionalnost mreže zdravstvenih ustanova izražena je, pored ostalog, u lociranju znatnog broja ustanova na područjima sa malim brojem stanovnika, usljed čega im je otežano postizanje održivosti poslovanja po postojećem modelu finansiranja. Takve okolnosti uslovljene su postojanjem šireg društvenog problema u

326


oblasti demografije, jer su mnoga sela ostala bez ili sa malim brojem stanovnika usljed izrazitih migracionih kretanja zbog događanja u novijoj istoriji ovog područja. Međutim, poštovanje opšteg principa Svetske zdravstvene organizacije, kojim se proklamuje cilj zdravlje za sve, potrebno je omogućiti pravičnost u pružanju zdravstvenih ustanova svim građanima. Naravno, to podrazumijeva postojanje problema u snošenju dodajnih finansijskih izdataka usljed teritorijalne razuđenosti zdravstvenih ustanova.

(2) Iracionalnost unutrašnje organizacije pružalaca zdravstvenih usluga ispoljava se u niskom stepenu efikasnosti funkcionisanja ovih ustanova, kao i prekobrojnom zapošljavanju. To se posebno odnosi na nesrazmjeran broj kadrova na režiskim poslovima u poređenju sa zaposlenim ljekarima i ostalim medicinskim osobljem. Zato se upravljački organi nadležnog fonda moraju posvetiti vođenju racionalne kadrovske politike, s obzirom na ključnu ulogu medicinskih stručnjaka u ispunjavanju misije ove važne djelatnosti u društvenom sistemu.

(3) Nestimulativnost angažovanih kadrova proističe iz činjenice da se sistemom finansiranja zdravstvene zaštite građana ne omogućuje dodatno nagrađivanje za vanredno zalaganje na povećanju obima i kvaliteta usluga koje pružaju kako medicinski tako i radnici na režijskim poslovima. Takođe, nedostaju i odgovarajuće finansijske nagrade za efikasnost u trošenju raspoloživih novčanih iznosa kako u pružanju zdravstvenih usluga tako i u prepisivanju lijekova, korišćenju medicinskih sredstava i drugih terapijskih postupaka.

S obzirom na navedene nedostatke koji se ispoljavaju u funkcionisanju domaćeg sistema zdravstvene zaštite, upravljački organi nadležnog fonda, čijom aktivnošću se sprovodi finansiranje ove društvene djelatnosti, imaju bitnu ulogu u preduzimanju odgovarajućih mjera u cilju unapeđenja efikasnosti korišćenja raspoloživih finansijskih izvora. U tom smislu, neophodno je planirati aktivnosti usmjerene na unapređenje kriterijuma za ugovaranje zdravstvene zaštite između nadležnog fonda i ustanova koje pružaju ovu vrstu usluga, te preduzimati mjere u cilju usavršavanja modela plaćanja. Takav pristup upravljanju domaćim zdravstvenim sistemom zahtijeva povećanje efikasnosti kontrolne funkcije organa

327


nadležnog fonda kao i aktivnosti na razvoju indikatora za procjenu ekonomičnosti trošenja finansijskih sredstava podizanja kvaliteta usluga.

Upravljački organi nadležnog fonda već su, u neposredno proteklom periodu, realizovali odgovarajuće aktivnosti i postigli izvjesne rezultate. U tom smislu, preduzimane su mjere na postizanju veće efikasnosti pri ugovaranju zdravstvene zaštite, što je dovelo do prelaska pojedninih ustanova na trezorski sistem poslovanja. Istovremeno se odvijala aktivnost na postizanju veće efektivnosti prilikom ugovaranja kontinuiranom saradnjom između nadležnih sektora ove djelatnosti.


U kontekstu sa strategijskim ciljem pravičnije raspodjele raspoloživih prihoda nadležog republičkog fonda u finansiranju obaveznog zdravstvenog osiguranja, upravljački organi sprovode aktivnosti na primjeni indikatora za mjerenje efikasnosti funkcionisanja, kao i kvaliteta usluga ustanova koje su nosioci ove djelatnosti. Na osnovu ovakvih indikatora moguće je praćenje iskorišćenja mogućnosti za unapređenje modela plaćanja, uz stimulisanje zaposlenih u zdravstvenim ustanovama na veću efikasnost i viši kvalitet pružanja usluga.

U cilju provjere uspješnosti u primjeni indikatora za mjerenje efikasnosti i kvaliteta pružanja zdravstvenih usluga, upravljački

328


organi i stručne službe nadležnog fonda sačinili su odgovarajuće:

- informacije (1),

- analize (2) i

- ocjene (3).

Na osnovu ovakvih dokumenata kojima se objektivno predstavalja stvarnost u domaćem zdravstvenom sistemu, upravljački organi nadležnog fonda kao i odgovarajuće ministarstvo mogu donositi odluke o projekciji razvoja ove djelatnosti. Takođe, ovi dokumenti predstavljaju pouzdanu osnovu za sagledavanje problema koji se ispoljavaju u sprovođenju obaveznog zdravstvenog osiguranja građana.

(1) Prvu grupu dokumentovanih podloga za kreiranje razvojnih ciljeva predstavljaju ključne informacije o:

• broju posjeta pacijenata radiologiji u ustanovama primarnog nivoa zaštite;

• broju kućnih posjeta pacijenata;

• stopi privremene nesposobnosti za rad;

• broju usluga primjene ampuliranih lijekova;

• poslovanju zdravstvenih ustanova;

• broju laboratorijskih pretraga u ustanovama primarnog nivao;

• broju preventivnih posjeta u porodičnoj medicini;

• uzrocima smrtnosti po MKV klasifikaciji;

- uzrocima privremene nesposobnosti za rad do 30 dana i

• case mix indeksima bolnica i laparoskopske holecistektomije.

(2) Drugu grupu relevantnih podloga za pripremu razvojne strategije domaćeg zdravstvenog sistema čine sljedeće analize:

• izdataka za lična primanja iz prihoda bolnica;

• indikatora prevencije;

• uticaja troškova za lična primanja na poslovanje domova zdravlja i

329


• broja i strukture zaposlenih kadrova medicinske struke i nemedecinskog osoblja.

(3) U okviru sačinjavanja pouzdanih podloga za donošenje strategijskih odluka upravljačkih organa nadležnog fonda, izvedene su i odgovarajuće ocjene:

• funkcionisanja porodične medicine;

• rada zdravstvenih ustanova iz modela 2 plaćanja usluga i

• poslovanja zdravstvenih ustanova koje su zadužene za pružanje usluga iz domena sekundarnog i tercijarnog nivoa zaštite osiguranika.

Pored navedenih dokumenata koje su sačinile stručne službe nadelžnog fonda za potrebe pripreme strategijskih odluka upravljačkih organa domaćeg zdravstvenog sistema, sačinjeni su odgovarajući periodični izvještaji o poslovanju domaćih zdravstvenih ustanova na osnovu kojih upravljački organi nadležnog fonda kao i republičko ministarstvo zdravlja mogu donositi odluke o daljim operativnim i strategijskim aktivnostima na unapređenju funkcionisanja zdravstvenog sistema u Republici Srpskoj.

U cilju efikasnije primjene modela plaćanja bolničkih usluga, analizirani u su mjesečni i kvartalni presjeci stanja u funkcionisanju ovog segmenta zdravstvene djelatnosti, na osnovu čega su uočena znatna odstupanja u pogledu:

• porasta broja usluga po modelima 2 i 2a, što je uslovilo variranje relativne vrijednosti boda;

• znatnog porasta, u većini ustanova, šifrovanih DRG

(dijagnostičke rodne grupe) slučajeva, posmatrano po mjesecima;

• dvostrukog iskazivanja kroz modele 1 i 2, po kojoj osnovi se

vrši umanjenje priznate realizacije zdravstvenih ustanova za

svaki mjesec;

• šifriranja premještanja sa jednog na drugo odjeljenje iste bolnice, te dvostruke istorije bolesti za istog pacijenta,

330


usljed čega se svakog mjeseca vrši umanjenje priznate realizacije date zdravstvene ustanove.

Kako bi se što uspješnije spriječavale ovakve neregularnosti u funkcionisanju zdravstvenih ustanova, Agencija za akreditaciju, sertifikaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite osiguranika sačinjava specifikacije spornih slučajeva i dostavlja ih direktno službi plaćanja nadležnog fonda. U tom kontekstu, upravljački organi i stručne službe fonda zdravstvenog osiguranja redovno upozoravaju ustanove na obavezu pridržavanja ugovorenih iznosa. Međutim, i pored upozorenja, pojedine zdravstvene ustanove prekoračuju prava iz ugovora o pružanju usluga.

U nastojanju da se što efikasnije kontroliše trošenje prihoda nadležnog fonda, upravljački organi imenovali su Nezavisni odbor u vidu stručnog tima za kontrolu primjene ugovorenog modela finansiranja bolničke zdravstvene zaštite. Ovaj odbor je predložio upravljačkim organima određene zaključke, primjedbe i prijedloge koji bi trebalo da doprinose eliminisanju utvrđenih nepravilnosti i unapređenju kombinovanog obračuna plaćanja modelima 1 i 2 usluga bolničke zdravstvene zaštite.

7.3. Strateški cilj optimalne dostupnosti zdravstvene zaštite

Posebnim strateškim ciljem optimalne dostupnosti zdravstvene zaštite obuhvataju se sva osigiurana lica, uz respektovanje principa jednakosti. Realizovanje ovog principa podrazumijeva sagledavanje problema na koje se nailazi u tom nastojanju svih relevatnih aktera zdravstvene zaštite, kao i izazova koji iz tih težnju proističu. Ovi problemi se ispoljavaju u produženju vremena čekanja na pojedine zdravstvene usluge, što je uslovljeno:

- nedostatkom finansijskih sredstava, stručnih medicinskih kadrova i odgovarajuće opreme;

- nedefinisanim optimalnim rokovima čekanja na pojedine zdravstvene usluge, kao i kriterijumima za sastavljanje i kontrolu lista čekanja;

331


- nemogućnošću pružanja zdravstvene usluge usljed nestašice ugradnog materijala ili lijekova;

- procedurama i praksom kojima se komplikuju, usporavaju i otežavaju ostvarivanja prava iz zdravstvene zaštite osiguranika.

Aktivnosti upravljačkih organa nadležnog fonda na realizovanju ovog strateškog cilja usmjerene su na poboljšanje dostupnosti lijekova, zdravstvene zaštite i relevantnih informacija svim korisnicima zdravstvenog sistema. U tom smislu, sprovedene su aktivnosti i postignuti rezultati u oblastima:

• poboljšanja dostupnosti lijekova (1);

• unapređenja dostupnosti zdravstvene zaštite (2);

• evidentiranja dostavljenih prijava i žalbi u vezi sa pojavama povreda prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (3);

• poboljšanja pristupu informacijama u funkciji unapređenja dostupnosti zdravstvene zaštite osiguranika (4) i

• unapređenja razmjene podataka sa zdravstvenim i ostalim relevantnim institucijama (5).

(1) Poboljšanje dostuposti lijekova ostvarivano je organizovanjem kontrole snabdjevenosti domova zdravlja i ambulanti porodične medicine medikamentima sa propisane liste, a u skloupu redovne kontrole sprovođenja odredaba ugovora sa nadležnim fondom. U tom smislu, sprovođene su mjesečne kontrole snabdjevenosti bolničkih apoteka, u skladu sa godišnjim planom ovih aktivnosti. Iz ovih kontrolnih aktivnosti upravljačkih organa nadležnog fonda može se zaključiti da u neposredno prthodnom periodu nije bilo prijava osiguranika da su neopravdano morali kupovati lijekove iz vlastith sredstava. Međutim, problemi su se javljali usljed kašnjenja isporuke od dobavljača lijekova sa propisanih listi obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Upravljački organi fonda zdravstvenog osiguranja redovno vrše revizijiu bolničke liste lijekova, kao i one za domove zdravlja, te lijekova sa posebnim načinom nabavke i citostatika. Pri tome, propisane su procedure javnih nabavki lijekova, te medicinskog,

332


sanitetskog i režiskog materijala, a sačinjena je i informacija o načinu plaćanja i visini takse za podnošenje zahtjeva za stavljanje novih lijekova na listu u zemljama u okruženju radi komparacija sa domaćim istemom ovog oblika zdravstvene zaštite osiguranika.

(2) Unapređenje dostupnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se obuhvatanjem osiguranika u svim domovima zdravlja, omogućujući odgovarajuću saradnju među njima. Radi veće dostupnosti zadravstvene zaštite i što potpunijeg zadovoljavanja potreba osiguranih lica, nadležni fond finansira odgovarajuće usluge i privatnih zdravstvenih ustanova. U tom kontekstu, sačinjena je komparativna analiza domaće regulative za liste čekanja i prakse u zemljama u okruženju. Takođe, urađena je informacija o kretanju broja ljekara, zdravstvenih radnika i bolničkih postelja u okolnim zemljama.

(3) Evidentiranje dostavljenih prijava i žalbi u vezi sa povredom prava iz obaveznog zdravstvenog osioguranja predstavlja redovnu aktivnost stručnih službi nadležnog fonda. U tom kontekstu, od podnesenih pedesetak prijava, samo je u petnaestak utvrđena osnovanost, što se, najčešće, odnosilo na: neovlašćeno davanje informacija o osiguraniku trećem licu, neopravdano uskraćivanje pacijentu prava na produženu medicinsku rehabilitaciju, pogrešno naplaćenu participaciju, odbijanje da se pregleda upućeni pacijant i sl. Na osnovu ovakvih informacija, upravljački organi fonda preduzimaju propisane mjere prema ustanovama i odgovornim licima, podstičući sve relevantne aktere na sprječavanje povreda prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Pored navedenih prijava, evidentirane su i žalbe na način pruženja zdravstvenih usluga osiguranicima.

U cilju otklanjanja uzroka nezadovoljstva osiguranika, službe nadležnog fonda sprovele su ankete o stepenu zadovoljstva pacijanata uslovima bolničkog liječenja, koje su pokazale da većina pacijenata nema primjedaba na tretman u ovim zdravstvenim ustanovama.

(4) Poboljšanje pristupa informacijama u funkciji unapređenja dostupnosti zdravstvene zaštite osiguranika predstavlja jedan od ključnih principa na kojima se zasniva

333


solidarnost i pravednost ovog podsistema socijalnog staranja. Zato se osiguranici moraju pravovremeno informisati o svim bitnim aktivnostima upravljačkih organa i stručnih službi nadležnog fonda. U tom smislu, sačinjena su i razaslana tri letka radi pravovremenog informisanja osiguranika o izvršenim promjenama u sistemu zadravstvenog osiguranja. Tako se osiguranici obavještavaju o: mogućnostima produžene medicinske rehabilitacije, novim pravima korišćenja inovativnih terapija, uslovima i načinu oslobađanja obaveze plaćanja participacije svih osiguranika koji su oboljeli od rijetkih bolesti, pravu na treći pokušaj vantjelesne oplodnje i o novim lijekovima koji se izdaju na recept na teret fonda.

U cilju efikasnijeg informisanja javnosti, sačinjen je i novi vodič kroz prava osiguranika na produženu medicinsku rehabilitaciju i postavljen na internet stranicu nadležnog fonda, što je obavljeno u povodu donošenja novog pravilnika kojim se uređuje ovaj segment zdravstvene zaštite. Tome treba dodati i sprovođenje ankete među javnim medijima koji prate funkcionisanje sistema zdravstvene zaštite, što je pokazalo njihovo zadovoljastvo ostvarenom saradnjom. Istovremeno, javnim medijima se pruža pomoć organa, službi, ustanova i stručnih kadrova nadležnog fonda pri obradi tema iz oblasti zdravstva. Slična anketa je sprovedena i među osiguranicima o dostupnosti informacija relevantnih za uspješnost funkcionisanja sistema zadravstvene zaštite.

S druge strane, sve ustanove zdravstvenog fonda redovno dostavljaju njegovim nadležnim organima i službama relevantne informacije o promjenama u njihovom djelokrugu, što se ažurno unosi na internet stranicu ovog republičkog organa. Takođe, instalirana je unaprijeđena android aplikacija nadležnog fonda, kojom je omogućeno blagovremeno i efikasno informisanje o pravima osiguranika kao i o svim aktivnostima ovog podsistema socijalne zaštite.

(5) Unapređenje razmjene podataka sa zdravstvenim i ostalim relevantnim institucijama predstavlja jednu od bitnih aktivnosti upravljačkih organa i stručnih službi nadležnog fonda, usmjerenih na racionalnije korišćenje raspoloživih prihoda ovog sistema. U tom smislu, kontinuirano se razmjenjuju podaci o prihodima i

334


rashodima zdravstvenog sistema sa zavodom za statistiku radi sačinjavanja nacionalnih zdravstvenih računa za entitet i cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao i za potrebe sačinjavanja statističkih godišnjaka. Takođe, relevantni finansijski pokazatelji o prihodima i rashodima sistema socijalne zaštite dostavljaju se odgovarajućim entitetskim organima, što služi i za sprovođenje pilot istraživanja Evropskog sistema integrisanih statistika socijalne zaštite. Tome treba dodati i niz drugih aktivnosti na polju saradnje sa relevantnim domaćim i međunarodnim institucijama. U tom cilju su organi nadležnog fonda potpisali ugovor o implmentaciji Integrisanog zdravstvenog infomacionog sistema Rapublike Srpske, kojim se omogućuje razmjena podataka između zdravstvenih institucija. U tom kontekstu, uvedeni su: e-servis, elektronski dokumenti i implementacija IZISA (integrisanog zdravstvenog informacionog sistema), što će znatno doprinijeti većoj dostupnosti ovog oblika socijalne zaštite.

7.4. Strateški cilj efikasnog obavljanja zadataka zdravstva

Polazeći od činjenice da je sistem zdravstvenog osiguranja veoma složen i podložan dejstvu mnogih, internih i eksternih, faktora, neophodno je temeljito pristupanje kako utvrđivanju strateških ciljeva njegovog tekućeg funkcionisanja tako i dugoročnom razvoju. Normalno funkcionisanje ovog ključnog oblika socijalne zaštite građana uslovljeno je, prije svega, obezbjeđenjem dovoljnih iznosa i redovnog priliva finansijskih sredstava, ali i efekasnog upravljanja tekućim poslovanjem i vizije skladnog razvoja. Ovo je uslovljeno okolnostima da je uspostavljanje, funkcionisanje i razvoj zdravstvenog sistema tijesno povezano sa ukupnim društvenim okruženjem iz koga potiču izvori finansiranja ove djelatnosti, ali i čiji ključni segmenti zavise od efikasnog pružanja zdravstvene zaštite.

Ostvarivanje uloge ovog podsistema socijalne zaštite građana uslovljeno je preduzimanjem široke lepeze aktivnosti upravljačkih organa i stručnih službi nadležnog fonda, usmjerenih na:

335


• unapređenje poslovno-informacionog sistema (1);

• usavršavanje sistema javnih nabavki i rješavanja zahtjeva osiguranika (2);

• kontrolisanje izvršenja godišnjih planova (3);

• javnost poslovanja nadležnog fonda u skladu sa zakonom (4);

• razvijanje komunikacija sa poslovnim partnerima (5);

• informisanost osiguranika o funkcionisanju zdravstvenog sistema (6);

• permanentno edukovanje medicinskih i ostalih kadrova u zdravstvu (7) i

• unapređenje bezbijednosti podataka, objekata i zaposlenih (8).

Svaka od navedenih i nekih manje bitnih aktivnosti iziskuje seriozan pristup svih relevantnih aktera upravljačke strukture i nosilaca izvršnih zadataka, te ih je potrebno posebno razmatrati.

(1) Unapređenje poslovno-informacionog sistema podrazumijeva redovne adminitratorske aktivnosti na praćanju perfomansi računarske i WAN mreže, baze podataka i aplikacija, kao i nabavke usluga održavanja poslovno-informacionog sistema. U tom kontekstu preduzimaju se odgovarajuće mjere u pravcu realizacije projekta razvoja elektronskog (E) zdravstva i nabavke IZIS-a, a obezbijeđene su sve Majkrosoft (Microsoft) licence za funkcionisanje poslovno-informacionog sistema. Time je omogućena obrada i praćenje novog formata recepata, rada komisija za odobravanje produžene rehabilitacije, a sačinjeni su i novi finansijski obrasci koji se automatski kreiraju. Takođe je analizirana realizacija projekata uvođenja elektronskog zdravstva u zdravstvene sisteme u zemljama u okruženju.

(2) Usavršavanje sistema javnih nabavki i rješavanja zahtjeva osiguranika predstavlja odgovvarajuće administrativne postupke koji su uspješno sprovedeni uspostavljanjem odgovarajućih rješenja, ali je neophodno njihovo kontinuirano praćenje. U tom smislu, redovno se sačinjavaju planovi javnih nabavki za narednu godinu i ažurira rješavanje podnesaka prigovora lica po osnovi obaveznog zdravstvenog osiguranja.

336


(3) Kontrolisanje izvršenja godišnjih planova sprovodi se odgovarajućom metodom monitoringa a na osnovu takvih nalaza dostavljaju se izvještaji upravnom odboru fonda i nadležnom ministarstvu. Rezultati praćenja izvršenja planiranih aktivnosti po godinama predstavljaju jednu od bitnih podloga za donošenje srednjoročnih strateških razvojnih planova koje sačinjavaju organi upravljanja i stručne službe fonda zdravstvenog osiguranja i dostavljaju na saglasnost nadležnom ministarstvu. Strateškim planom se aktivnosti upravljačkih organa i stručnih službi fonda usmjeravaju na jačanje potencijala entitetskog zdravstvenog sistema. U tom kontekstu, definiše se politika zdravstvene zaštite osiguranika, koja je usmjerena na postizanje finansijske održivosti ovog sistema, dostupnosti i kvaliteta usluga i usavršavanje organizacije procesa rada.

U procesu pripreme strategijskog plana razvoja entitetskog zdravstvenog sistema sačinjava se odgovarajući priručnik za izradu tog ključnog dokumenta kojim se usmjeravaju buduće aktivnosti. Takođe, sačinjavaju se i odgovarajuće informacije o načinu utvrđivanja i naplati doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, strukturi osiguranika, prihodima i rashodima, te stanju obaveza i potraživanj nadležnog fonda. Takođe, kao podloga za pripremu donošenja strateškog plana razvoja zdravstvenog sistema poslužile su i informacije od opšteg društveno-ekonomskog značaja kao što su one o privrednim društvima kao obveznicima doprinosa, o društvenom razvoju Republike Srpske, o obuhvatu stanovništva zdravstvenim osiguranjem te o obimu, strukturi i zdravstvenom stanju domaćeg stanovništva.

Na osnovu strateškog srednoročnog plana organi upravljanja i stručne službe nadležnog fonda sačinjavaju godišnje planove poslovanja, koji se dostavljaju ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite na saglasnost.

(4) Javnost poslovanja nadležnog fonda u skladu sa zakonom obezbjeđuje se dosljednom primjenom zakona o slobodi pristupa informacijama, zatim ažurnim odgovaranjem na upite javnih medija i zainteresovanih osiguranika, te obavljanjem redovnog monitoringa sprovođenja zakonske regulative. U tom cilju, realizuju

337


se smjernice formulisane u posebnom dokumentu u vidu uputstva o metodologiji izrade izvještaja, informacija, analiza, planova rada i dopisa, a saopštenja javnim medijima dostavljaju se u skladu sa odgovarajućim pravilnikom o arhivskoj djelatnosti.

(5) Razvijanje komunikacija sa poslovnim partnerima odvija se u skladu sa prethodno pomenutim uputstvom o metodologiji izrade izvještaja, informacija, analiza, planova rada i dopisa. U tom smislu, na sve dopise poslovnih partnera nadležnog fonda i njegovih organizacionih jedinica mora se odgovarati u primjerenom roku, a kopije odgovora čuvaju se u skladu sa pravilnikom o arhivskoj djelatnosti. Radi efikasnijeg obavljanja ovih aktivnosti sačinjen je sporazum sa Unijom udruženja poslodavaca Republike Srpske, kojim se uspostavlja saradnja i unapređenje međusobnih odosa nadležnog fonda i poslovnih sistema. Time se doprinosi stabilnosti funkcionisanja sistema zdravstvene zaštite osiguranika kao i uslova poslovanja zdravstvenih ustanova u pružanju usluga.

(6) Informisanost osiguranika o funkcionisanju zdravstvenog sistema predstavlja kontinuirani proces obavještavanja javnosti o pravima i novinama u ovom segmentu socijalne zaštite. Ovaj proces informisanja odvija se u vidu redovnih saopštenja, održavanja konferencija na javnim medijima, davanja izjava meritornih predstavanika nadležnog fonda, objavljibanja na internet stanici i društvenim mrežama, kao i putem info letaka i vodiča kroz prava osiguranika. Takođe, osiguranici se mogu informisati putem telefonskih i e-mail kontakata sa oganizacionim jedinicama ili sa odgovornim predstavnicma zdravstvenih ustanova.

Unapređenje infomisanosti sprovodi se i obezbjeđenjem transparentnosti rada i ukupnog poslovanja svih upravljačkih organa, stručnih službi i ustanova entitetskog zdravstvenog sistema, kao i kandidovanjem prigodnih tema o specifičnim pitanjima iz ove oblasti kao što su problemi održivog finansiranja, o načinu pružanja složenijih zdravstvenih usluga i sl. O bitnijim promjenama u oblasti ugovaranja pružanja zdravstvenih usluga redovno se informišu kako osiguranici tako i medicinski radnici. Pri tome, efikasnijoj i jednostavnijoj informisanosti osiguranika o njihovim pravima iz oblasti zdravstvene zaštite doprinosi i poboljšana android aplikacija nadležnog fonda. Pored toga, neophodno je kontinuirano

338


unapređivanje kancelarisjkog i arhivskog poslovanja primjenom elektronskog vođenja protokola, čime se obezbjeđuje lakša dostupnost dokumentima koji prate proces pružanja zdravstenih usluga i finansijskih tokova u vezi s tim.

(7) Permanentno edukovanje medicinskih i ostalih kadrova u zdravstvu predstavlja primjenu koncepta permanentnog obrazovanja, u skladu sa inovacijama koje su, posebno, karakteristične za razvoj tehnike i tehnologije u dijagnostici i liječenju bolesti. Proces edukovanja kadrova zdravstvenog sistema, u zavisnosti od njihove uloge u ovoj djelatnosti, odvija se na naučnim kongresima specijalista raznih grana medicine ili farmacije, stručnim seminarima, prigodnim predavanjima i radionicama. Pri tome, zdravstveni sistem obezbjeđuje nove kadrove medicinske i farmaceutske struke, kao i usvršavanje postojećih, upućivanjem na pojedine vidove i nivoe specijalizacija a u skladu sa tekućim i planiranim potrebama.

(8) Unapređenje bezbijednosti podataka, objekata i zaposlenih upravljački organi i stručne službe nadležnog fonda sprovode redovnim kontrolisanjem i održavanjem svih tehnilčih sistema zaštite, kao što su: vatrodojavni i vatrogasni aparati, uređaji video-nadzora, ulazno-izlazne rampe, liftovi, agregati za grijanje i hlađanje, te hidrantska mreža. Tome treba dodati redovnu kontrolu ulazaka i izlazaka u objektima čije funkcionisanje iziskuje posebnu pažnju, kao što su bolnice, instituti i slične ustanove, ljekarske preglede radnika na radnim mjestima sa povećanim rizikom po zdravlje i život, kao i postavljanje ormarića sa priborom za pružanje prve medicinske pomoći. U tom kontekstu, neophodno je redovno ispitivanje zadovoljstva zaposlenih u svim segmentima zdravstvenog sistema a u cilju povećanja njihove motivisanosti na zalaganje u radu i podizanju kvaliteta usluga, uz racionalno korišćenje raspoloživih kadrovskih, materijalnih i finansijskih resursa.

O svim bitnim aktivnostima i problemima koji se ispoljavaju u zdravstvenom sistemu Republike Srpske piše se u mjesečnom časopisu Fondisimo, kao i u redovnim izvještajima Zdravstvo u medijima, u kojima su sadržane sve relevantne objave nadležnog fonda, dostupne javnim medijima, na jednostavan i pregledan

339


način. Na osnovu važećeg zakona, formirano je odgovarajuće odjeljenje za internu fi nansijsku kontrolu koja se sprovodi u cijelom javnom sektoru Republike Srpske. U tom kontekstu, izvršena je samoprocjena pet ključnih elemenata upravljanja i kontrolisanja u segmentu fi nansijskog poslovanja.

Na osnovu formulisanja misije domaćeg zdravstvenog sistema u okviru društvene podjele rada, kreiranja vizije budućeg poslovanja i utvrđenih ciljeva razvoja, uz procjenu i identifi kovanje mogućeg rizika, upravljački organi i stručne službe sačinile su knjigu poslovnih procesa. Ove sprovedene temeljite aktivnosti predstavljaju osnovu za donošenje strateških odluka Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

Izvor: www.osobnirazvoj.com

341


8. RIZICI U ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU(Pojave rizika u zdravstvenoj sferi socijalne zaštite)

8.1. O riziku i neizvjesnosti u društvenim djelatnostima uopšte

Najopštije posmatrano, u životu i djelovanju ljudi ne postoji ništa u čemu nije sadržan određeni rizik. Za relativno pouzdanu procjenu rizika neophodno je raspolaganje vjerodostojnim pokazateljima, a njegovo savlađivanje uslovljeno je samo ospobljenošću da se taj problem definiše. Preduzimanje određenih poduhvata sa ciljem ostarivanja nekog društveno relevantnog cilja, posebno u uslovima koji su determinisani faktorima koji djeluju kako iz nacionalnog tako i iz globalnog svjetskog okruženja, izloženo je širokoj lepezi opasnosti koje predstavljaju rizik od mogućeg neuspjeha. Međutim, izazovi za pokretanje takvih poduhvata izraženi su u težnji ostvarivanja određenih plemenitih ciljeva, kakvi su, prije svega, zadovoljavanje potreba najširih društvenih slojeva. Upravo takvim ciljevima motivisani su i pokretači poduhvata usmjerenih na zadoljavanje brojnih vrsta i oblika potreba socijalne zaštite stanovništva, među kojima ključnu ulogu imaju penzijsko- -invalidsko i zdravstveno osiguranje.

Usljed složenosti i obimnosti izazova kojima su izlažu relevantni društveni subjekti, pokretanje poduhvata zadovoljavanja potreba različitih vidova socijalne zaštite stanovništva izlaže se mogućim rizičnim ishodima koji proističu iz:

• turbulentnih kretanja u lokalnom i globalnom okruženju;

• uslova u čovjekovoj prirodnoj okolini;

• specifičnosti političkog sistema;

• odnosa u lokalnoj, nacionanoj i međunarodnoj zajednici, kao i mnogih drugih, obično nepoznatih i neizvjesnih izvora.

Ovako široka lepeza mogućih rizičnih ishoda određenog

342


društvenog poduhvata, kao što je organizovanje, održavanje i razvijanje aktivnosti na zadovoljavanju ovih oblika socijalne zaštite, predstavlja Damoklov mač nad pokretačima ovakvih aktivnosti. To se, prije svega, odnosi na najviše državne organe a zatim na odgovarajuće neposredne organizatore ovih poslova, kao što su nadležni fondovi penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja, kao i na menadžere takvih ustanova.

Izvor: www.centarzaosiguranje.com

Kada se opravdano očekuje mogućnost pojave rizika od nezadovoljenja nekog prava, neophodna je zaštita pojedinca, koja se realizuje pokrićem rizika odgovarajućim vidom osiguranja. Pri tome, rizik predstavlja izraz neočekivane i neizvjesne opasnosti, na čiju pojavu korisnik socijalne zaštite ne može uticati.

Kao bitni uslovi za obezbjeđenje osiguranja od pojave rizika neophodno je da:

• postoji mogućnost pojave opasnosti;

• nastajanje rizika bude neizvjesno;

• na pojavu rizika ne može uticati volja osiguranika ili drugog zainteresovanog subjekta.

343


Pored toga što se rizik tretira kao neizvjesni budući događaj, njegova pojava može usloviti nastanak štete po korisnika prava po osnovu socijalne zaštite. Zato je neophodno uspostavljanje sistema osiguranja od mogućih rizika, čime je moguće otkloniti ili bar ublažiti štetne posljedice od nastanka opasnosti. U tom smislu, osigurani slučaj predstavlja budući neizvjesni događaj, nezavisan od volje učesnika u tom odnosu, a iz njegovog nastanka proističe obaveza osiguravača da isplati ugovorenu novčanu naknadu.

Savremeni društveni razvoj, podstaknut međunarodnom podjelom rada i drugim aspektima globalizacije, uslovio je uspostavljanje specifičnog sistema upravljanja rizikom, u vidu Risk Management-a, čija uloga se ispoljava u osmišljavanju i sprovođenju organizacionih mjera u cilju preventivnog djelovanja na spriječavanju ili ublažavanju negativnih posljedica rizika. Pri tome, proces Risk Management-a odvija se putem:

• prepoznavanja;

• analiziranja;

• procjene;

• načina djelovanja na pojavu opasnosti i

• kontrole rizika.

Jedna od ključnih mjera za spriječavanje ili ublažavanje štetnih posljedica rizika po interese korisnika prava određenog vida socijalne zaštite jeste osiguranje. Cilj osiguranja se svodi na prenošenje rizika sa fizičkog lica na odgovarajuće pravno lice, odnosno odgovarajući organizacioni sistem. Time pojedinac nastoji da se zaštiti od rizika čijom pojavom se može ugroziti njegov život ili zdravlje.

S obzirom na činjenicu da se rizik, prema tradicionalnim shvatanjima, tumači kao opasnost od gubitka ili štete, do čega može doći usljed pokretanja određene djelatnosti u okviru društvene podjele rada, ulazak u ovakav poduhvat izaziva osjećaj bojazni od neželjenih posljedica po uložene materijalne i finansijske resurse,

344


kao i ljudske potencijale. Zato se fenomen rizik poistovjećuje sa neizvjesnošću i gubitkom. Pri tome, neizvjesnot se ispoljava u nemogućnosti pouzdane spoznaje ishoda određenog poduhvata, dok postojanje rizika podrazumijeva njegovo povoljno ili nepovoljno rješenje.

U strukturi fenomena rizika obuhvaćena su najmanje tri obavezna elementa koji se mogu svesti na:

• percepciju, koja podrazumijeva mogućnost pojave štetnog ishoda poduhvata;

• vjerovatnoću očekivanja nastanka štetnog ishoda i

• posljedicu u vidu nastanka štetnog događaja.

Rizici se, u najvećem broju slučajeva, ne mogu u potpunosti otkloniti, ali je mnoge od njih moguće predvidjeti, što podrazumijeva i mogućnost primjene odgovarajućeg načina upravljanja ponašanjem datog organizacionog sistema u pravcu identifikovanja faktora koji uslovljavaju njegovo ispoljavanje. Zato se osnovni cilj upravljanja rizikom svodi na identifikovanje faktora koji ga uslovljavaju, a to je moguće sačinjavanjem strateških planskih dokumenata kako bi se što više ublažile vjerovatnoće pojavljianja rizičnih događanja.

Posmatrajući fenomen rizika u cjelini, moguće je zaključiti da je njegov nastanak efekat sinergetske kombinacije navedenih elemenata. Pri tome, rizik neizvjesnosti neumitno je praćen usmjeravanjem ulaganja određenog obima i strukture resursa, s jedne strane, i korisnih efekata sprovedenih projekata, s druge strane.

Upravljanje rizikom polazi od shvatanja ove neumitne pojave kao efekta nesigurnosti očekivanog rezultata i podrazumijeva preduzimanje široke lepeze aktivnosti nadležnog menadžmenta, koje podrazumijevaju:

345


• definisanje obuhvata pojave;

• identifikovanje i analizu rizika sa finansijskog i

vremenskog aspekta;

• utvrđivanje prioriteta i mapiranje rizika;

• definisanje plana reagovanja na pojavu rizika;

• praćenje i kontrolu rizika;

• izvještavanje upravljačkih organa sistema o obimu

i strukturi rizika.

Utvrđivanje prioriteta i mapiranje kao segment procesa upravljanja rizicima, obuhvata rangiranje po osnovi značaja, kao i prema definisanim kriterijumima, zatim definisanje praga tolerancije, te ignorisanje ili definisanje strategije. Iz toga treba da proisteknu odovori na strateško pitanje: izbjeći ili smanjiti mogućnost nastajanja rizika i svođenje pojave gubitka na minimum. Odogovori mogu biti:

• prihvatiti;

• prenositi;

• ublažavati;

• otklanjati ili

• rješavati.

Proces upravljanja rizikom zaokružuje se kontrolom i izvještavanjem nadležnog menadžmenta organizacionog sistema, pružanjem odgovora na pitanja o:

• adekvatnosti planiranih odgovora;

• identifikovanju novih rizika;

• redovnom i vanrednom izvještavanju i

• osnovi za postavljanje ciljeva i planova.

346


U sprovođenju analize rizika, kao elementa procesa upravljanja, mogu se pojaviti izvjesne greške koje se ispoljavaju u vidu zanemarivanja rizika koji imaju malu vjerovatnoću pojavljivanja, a veliki uticaj na uspješnost datog organizacionog sistema. Isto tako, često se precjenjuju mogućnosti organizacionog sistema, a potcjenjuju mogućnosti pojave i uticaja lošeg scenarija, što se odnosi i na vezivanje nagrađivanja zaposlenih za njihove kratkoročne rezultate. Jedna od većih mogućih grešaka ispoljava se u uvjerenju da je uspjeh moguć bez pojave rizika.

Rizične situacije karakteristične su po vrlo visokom stepenu stečenih iskustava iz prošlosti, što omogućuje predviđanje mogućih ishoda i vjerovatnoće njihove pojave. U uslovima neizvjesnosti, strategijski menadžment sistema obaveznog zdravstevnog osiguranja ne raspolaže dovoljnim obimom i stepenom pouzdanosti iformacija i iskustava, usljed čega ne može predvidjeti moguće učinke ove djelatnosti.

Na osnovu prethodnog, vidljive su neizvjesnodti i moguće pojave rizika, za uspostavljenje funkcionisanja i razvijanja sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja, potrebna je široka lepeza faktora, a najbitniji su:

• tehničko-tehnološki progres;

• inflacija;

• prirordno okruženje;

• društveno-ekonomski razvoj;

• tržišni mehanizam i

• niz drugih faktora manjeg intenziteta uticaja.

Utvrđivanje prioriteta i mapiranje kao segment procesa upravljanja rizicima obuhvata rangiranje po osnovi značaja i prema definisanim kriterijumima, zatim definisanje praga tolerancije te ignorisanje ili definisanje strategije. Iz toga treba da proisteknu odovori na strateško pitanje: izbjeći ili smanjiti mogućnost nastajanja rizika i svođenje pojave gubitka na minimum. Odogovori mogu biti:

347


• prihvatiti;

• prenositi;

• ublažavati;

• otklanjati; ili

• rješavati.

Proces upravljanja rizikom zaokružuje se kontrolom i izvještavanjem menadžmenta organizacionog sistema o:

• podobnosti planiranih odgovora;

• identifikaciji novoispoljenih rizika;

• redovnom i vanrednom izvještavanju i

• osnovi za postavljanje ciljeva i planova.

U sprovođenju analize rizika, kao elementa procesa upravljanja mogu se pojaviti izvjesne greške koje se ispoljavaju u vidu zanemarivanja rizika koji imaju malu vjerovatnoću pojavljivanja, a veliki uticaj na uspješnost funkcionisanja organizacionog sistema. Isto tako, često se precjenjuju mogućnosti organizacionog sistema, a potcjenjuju mogućnosti pojave i uticaja lošeg scenarija, što se odnosi i na vezivanje nagrađivanja zaposlenih za njihove kratkoročne rezultate. Jedna od većih mogućih grešaka ispoljava se u uvjerenju da je uspjeh moguć bez pojave rizika.

Pogodnosti koje pruža analiza rizika, koja se sprovodi kao element upravljačkog procesa, ispoljavaju se u vidu:

• performansi izraženih kao uspješnost datog projekta snižavanja troškova i prekoračenja rokova;

• razumijevanja kapaciteta organizacionog sistema da preuzme rizik;

• planiranja kao realističnog pristupa sagledavanju

unakrsnih rizika;

• komuniciranja u cilju postizanja rješenja

348


organizacionih prepreka;

• iskustva kao osnove učenja na greškama i

prepoznavanja procedura za reviziju;

• kontrole kao načina pravovremenog reagovanja.

Proces upravljanja rizicima obuhvata primjenu različitih naučnih i stručnih metoda za prepoznavanje, procjenjivanje i ocjenjivanje pouzdanosti upravljačkih mjera strategijskog menadžmenta datog organizacionog sistema, što podrazumijeva odgovarajuće aktivnosti organa nadležnih fondova socijalnog osiguranja.

U takvim okolnostima, proces strategijskog upravljanja svodi se na način tretiranja rizika kao moguće pojave opasnosti od neuspjeha poslovnog poduhvata. Zato je naophodno detaljno analiziranje prilika u kojima dati organizacioni sistem funkcioniše, kao i odmjeravanje vrste i obima rizika podnošljivog za potencijale fondova za prevazilaženje takvih pojava.

Identifikacija raznovrsnih rizika koji se mogu pojaviti u sferi socijalne zaštite uslovljena je odgovarajućim stepenom znanja analitičara u traganju za mogućim izvorima i mjestom njihovog nastanka. Zato se mora prethodno sagledati što širi aspekt mogućnosti da se pojave rizici u ostvarivanju kreiranog cilja ovog segmenta društvenog života. Negativni ishodi grešaka u percipiranju rizika mogu se odraziti na ponašanje strategijskog menadžmenta u donošenju odluka o tekućem funkcionisanju i dugoročnom razvoju organizacionog sistema. To proističe iz činjenice da strategijski menadžment tretira rizik kao opasnost od neizvjesnosti postizanja planiranog uspjeha. Takav pristup uslovljen je nedovljnim znanjem o mogućem uticaju pojava iz privrednog i socijalnog okruženja organizacionog sistema. Pri tome, od početnih iskustava u funkcionisanju nadležnog organizacionog sistema socijalne zaštite umnogome zavisi njegovo buduće ponašanje.

349


Kao najvažnije varijable u percipiranju različitih pojava mogu se izdvojiti slijedeće:

stečeno iskustvo;

stručno i naučno znanje;

naslijeđene predrasude;

relativizacija i socijalizacija iskustava;

stepen sposobnosti prepoznavanja rizika;

mogućnost imaginacije rizika;

očekivanje rizika sa težim ili lakšim ishodom.

Navođenje prethodno pobrojanih varijabli neophodno je kako bi se utvrdilo njihovo pojedinačno, ali i ukupno djelovanje na pojavljivanje rizika u funkcionisanju određenog segmenta socijalnog osiguranja građana. Polazeći od percepcije rizika, neophodno je sagledati razlike između onih opasnosti koje potiču iz prirodnih uslova od onih kojima je izvor u tehničkim ili društvenim promjenama.

Specifičnosti uzroka ispoljavanja rizika uslovljavaju i izbor metoda upravljanja ovim pojavama. Zbog toga je percepcija rizika ključna pretpostavka za odlučivanje o ulasku u poduhvate organizovanja određenog vida socijalne zaštite kao što su penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje. Pošto postoji široka lepeza situacija u realizaciji ovih društvenih aktivnosti, neophodno je kombinovanje više varijanti strategijskog planiranja, što zahtijeva primjenu specifičnih metoda upravljanja ponašanjem nadležnog organa socijalnog osiguranja.

350


8.2. Specifičnosti rizika u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja

Kao i u mnogim drugim oblastima društvenog života, u funkcionisanju sistema zdravstvenog osiguranja moguće su pojave rizikâ koji se ispoljavaju kao određene neizvjesnosti i prijetnje koje djeluju kako unutar samog sistema tako i iz njegovog užeg i šireg okruženja. To znači da već samo pokretanje, održavanje i razvoj ovog oblika socijalne zaštite građana predstavlja ozbiljan izazov za upravljače zdravstvenim sistemom date društvene zajednice.

Imajući u vidu opasnosti kojima se izlaže sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja, rizik neizvjesnosti uspješnosti njegovog funkcionisanja visi nad glavama njegovih upravljača kao Damoklov mač, iz čega proističe uvjerenje da se za takve poduhvate odlučuju samo hrabri, preduzimljivi i kompetentni kadrovi u oblasti javne i zdravstvene politike, medicinske struke i menadžmenta zdravstvenih ustanova kao i nadležnog fonda za finansiranje ove djelatnosti. Takav zaključak može se podrazumijevati i za cijelu sferu zdravstvenog osiguranja. Zato je u percepciji rizika organizatora ove bitne društvene djelatnosti obuhvaćeno i očekivanje da bi njihov poduhvat mogao doći u opasnost od neuspjeha.

Ozbiljnost izazova u procesu uspostavljanja sistema zdravstvene zaštite ispoljava se u širokoj lepezi rizika kako onih koji su uočljivi tako i onih koji su vrlo neizvjesni za donosioce relevantnih odluka iz sfere zdravstvene zaštite. Pri tome, rizici za funkcionisanje sistema zdravstvene zaštite mogu da potiču, pored ostalog, iz:

• turbulentnih društveno-političkih kretanja;

• prirodne sredine;

• zakonskog regulisanja odnosa u oblasti zdravstva;

• odnosa u lokalnoj zajednici;

• kulturno-obrazovnog nivoa stanovništva;

351


• tradicije i drugih elemenata istorijskog nasljeđa i

• mnogih drugih, mahom nepoznatih, izvora.

Ovako široka lepeza izvora rizika u funkcionisanju sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja mogla bi se sintetički svesti na nepovoljnu podjelu opasnosti od neizvjesnosti koja se ispoljava u činjenici da ukupni teret ovog oblika socijalne zaštite snose kategorije zaposlenih osiguranika. Ovakva situacija može se vrlo plastično ilustrovati podatkom da kategorija zaposlenih učestvuje sa svega 37,33% svih korisnika usluga obaveznog zdravstvenog osiguranja. Na ovu konstataciju treba dodati i činjenicu o relativno niskom procentu izdvajanja iz zarada zaposlenih i primanja penzionera, čemu treba dodati i okolnost da su svi oblici ličnih prihoda vrlo niski u poređenju sa razvijenim zemljama.

Rizici obezbjeđenja neophodnih finansijskih sredstava za finansiranja pružanja usluga po osnovu obaveznog zdravstvenog osiguranja ispoljavaju se i u neuravnoteženosti prihoda i rashoda nadležnog fonda. To je uslovljeno, pored ostalog, problemima naplate doprinosa i utvrđivanja osnovica za njihov obračun. Pri tome, podjela rizika podrazumijeva udruživanje svih kategorija osiguranika u njegovom podnošenju. To se mora posmatrati kroz odnos procentualno izraženog učešća pojedine kategorije osiguranika u ukupnom broju osiguranika i osiguranih lica, s jedne strane, i procentu prihoda koji ta kategorija ostvaruje u ukupnom prihodu od doprinosa, s druge strane. U tom kontekstu potrebno je istaći poređenje prilika u Republici Srpskoj sa zemljama u okruženju. Ukupan broj osiguranika u Republici Srpskoj u 2017. godini bio je 930 019 lica. Od toga je bilo 635.027 nosilaca osiguranja i 294 992 članova njihovih porodica. To znači da je na dva nosioca osiguranja bio jedan član porodice koji ne plaća osiguranje, što je zantno nepovoljnije nego u Sloveniji gdje je jedan član porodice dolazi na tri, a u Hrvatskoj na četiri osiguranika.

Osnovni razlog nejednake podjele rizika sastoji se u izuzetno velikoj nesrazmjeri učešća zaposlenih, penzionera i ostalih kategorija u prihodima Fonda zdravstvenog osiguranja. Naime, u

352


Republici Srpskoj primjenjuje se stopa od 1% za penzionere i 12% za zaposlene i ostale kategorije. Pri tome, zdravstveno osiguranje ostalih kategorija finansira se iz republičkog budžeta, a ne iz FZO, što predstavlja znatno rasterećenje u finansiranju obaveznog zdravstvenog osiguranja. Međutim, problem raspodjele rizika se sve više ispoljava usljed smanjenja uplata iz budžeta za kategoriju ostalih osiguranika, što je posljedica neophodnosti finansiranja iz toga izvora i drugih oblika javne potrošnje. Tome treba dodati i probleme smanjivanja prihoda Fonda usljed neuplaćivanja zakonski propisanog doprinosa zaposlenih, kao i previsokog privatnog izdvajanja (out of pocket) za zdravstvene usluge.

Kao jedna od mogućih radikalnijih mjera u pravcu ujednačenije i pravednije podjele rizika u finansiranju zdravstvenog osiguranja bilo bi povećanje stope doprinosa za kategoriju penzionera sa 1% na 2 procenta, što je sprovedeno u nekim zemljama u okruženju.


353


Pod podjelom rizika u zdravstvenom osiguranju podrazumijeva se određeni način udruživanja svih kategorija osiguranika u podnošenju negativnih posljedica koje proističu iz neadekvatno donesenih odluka nadležnih organa. U tom kontekstu, neophodno je posmatrati procentualno učešće pojedinih kategorija u okviru ukupnog broja osiguranika i osiguranih lica i procentu ostvarenog prihoda te kategorije u ukupnom prihodu koji potiče iz doprinosa.


354


Treći dio

STRUKTURIRANJE SISTEMA PIO I ZOI OSNOVNI PRAVCI

REFORME


355


I. KONCEPT REFORME PENZIJSKO-INVALIDSKOG SISTEMA U REPUBLICI

SRPSKOJ

1. OPŠTI PRISTUP REFORMI PENZIJSKOG SISTEMA

Bauk kruži svijetom. To je bauk bankrotiranog sistema državnog penzijskog osiguranja.245

Postojeći penzijski sistem u Bosni i Hercegovini zasniva se na međugeneracijskoj solidarnosti, a isplata penzija se finansira iz doprinosa zaposlenih i drugih tekućih budžetskih izvora.

Ovakav sistem je postao neodrživ u oba entiteta, jer ne može sadašnjim penzionerima garantovati isplatu penzija. Sve je manje zaposlenih, a sve više penzionera usljed velikih problema u privredi i snažnih i nezaustavljivih demografskih promjena (duži životni vijek i niža stopa rađanja). Neefikasnosti postojećeg sistema doprinijele su mnoge posebne okolnosti kao što su ranija ratna zbivanja, velika nezaposlenost i drugi razlozi time uslovljeni. Zato postojeći sistem već sada ne može samostalno funkcionisati i svakog mjeseca je suočen sa velikim deficitom, što pokazuju izvještaji nadležnog fonda u Republici Srpskoj.

Pokrenuta reforma u oba entiteta zamišljena je tako da obezbijedi dugoročnu održivost, koja bi, ujedno, trebalo da riješi nastale probleme u toj oblasti socijalne zaštite. Ovakav optimizam temelji se na iskustvima mnogih razvijenih zemalja kao što su Holandija, Švedska, SAD, Čile i Poljska.

Osnovni razlozi neodrživosti penzijskog sistema u entitetima potiču iz tzv. demografske bombe i nedovoljnog privrednog razvoja. Tako, broj zaposlenih, koji uplaćuju u penzijske fondove, stalno se smanjuje, a broj penzionera, kojima se penzije moraju uplaćivati, stalno se povećava. Umjesto da više od četiri zaposlena pokrivaju

245. Mastilo Z., Penzijsko osiguranje –„bauk današnjice “, mogućnosti i ograničenja za preobražaj, Financing, Volume 3, 2012.

356


jednog penzionera, sada je taj odnos u RS skoro jedan prema jedan, dok je u FBiH nešto povoljniji u korist zaposlenih (1:1,3).246 Takvo kritično stanje je uzrokovano smanjenjem efikasnosti privrede cijele BiH, kao i velikim brojem stečajeva, te neefikasnošću funkcionisanja nadležnih fondova socijalnog osiguranja.247

Prevazilaženje ovakve situacije moguće je pokretanjem radikalnih reformi sistema penzijsko-invalidskog osiguranja, koje treba da se odvijaju u nekoliko pravaca, uz odgovarajuće izmjene postojećih zakona.

Na osnovu iskustava zemalja koje prolaze, ili su već prošle tranzicioni proces i primljene u EU, moguće je pokrenuti reformu u pravcu uspostavljanja trostubnog (najčešće) sistema socijalnog osiguranja, ili dvostubnog sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i njihovim kombinovanjem. Pri tome, neophodno je napustiti sistem tekućeg finansiranja kao jedino rješenje.

Kombinacija prethodna dva načina finansiranja, sa obaveznim drugim stubom (ili bez njega) i privatnog osiguranja u nekim zemljama već je dala pozitivne rezultate. I jedan i drugi put iziskuju potpuno restrukturiranje fondova za penzijskog i invalidskog osiguranja u oba entiteta. Neophodnost sprovođenja reforme penzijskog sistema uslovljena je širokom lepezom razloga, kao što su:

• fiskalni razlozi (nedovoljni prihodi u odnosu na potrebe finansiranja nadležnog fonda) (1);

• demografska kretanja (2);

• težnja ka smanjenju ili eliminsanju siromaštva (3);

• potreba razvoja tržišta kapitala (4);

• djelovanje svjetske ekonomske krize (5);

• nepovoljni makroekonomski pokazatelji (6).

246. Social Insurance Technical Assistance Project (SITAP), Report No. 25672, W. bank, May 12, 2004, str. 5. 247. Mastilo Z., Ocjena nivoa ekonomskog stanja penzijskog osiguranja u RS, Lider - magazin za menadžment, br. 1 i 2, 2005.

357


(1) Fiskalni razlozi

- Jedan od ključnih razloga za reformu penzijskog sistema jeste sve manje priticanje prihoda u nadležni fond, uz sve veći rast rashoda za isplatu prava korisnicima. Zato se ovaj sistem socijalnog osiguranja suočava sa hroničnim deficitom, što uslovljava potrebu da se sve većim transferima sredstava nadležnom fondu intrveniše iz entitetskog budžeta kako bi se penzije redovno isplaćivale. To traje već dugo, što postaje nepodnošljiv teret za entitetski budžet. Još uvijek niko nije spreman da pokrije ogromni kumulativni deficit Fonda, čak i kada bi sistem ozdravio.

Ogromna je potreba zato što se penzije isplaćuju iz budžeta. Po pravilu, penzije treba isplaćivati iz fondova, novcem koji je dobijen uplaćivanjem doprinosa zaposlenih. Vlada Republike Srpske isplaćuje iz sredstava budžeta, što predstavlja ograničenje njegove ekonomije entiteta. Kako sredstva prikupljena od uplata doprinosa u Fond penzijskog i invalidskog osiguranja nisu dovoljna za plaćanje obaveznog penzijskog osiguranja, Vlada Republike Srpske bila je primorana da koristi sredstva iz budžeta za pokriće preostalih sredstava u novčanim tokovima penzijskog fonda svakog mjeseca.248

Početni cilj reforme jeste prestanak potrebe kreditnih kratkoročnih i dugoročnih zaduženja, na koja se danas ovaj fond oslanja.

Pretjerano opterećenje budžeta utiče na rast fiskalnog deficita koji stvara poremećaje kao što su:

- potiskivanje privatne inicijative,

- rast budžetskih rashoda,

- zaduživanje,

- inflacija,

- smanjene mogućnosti razvoja i

- pad životnog standarda. 248. Mastilo Z., Pension System as a Limitation Factor on the Development of the Economy of the Republic of Srpska, SciPress, Vol.87, 2019.

358


Mada državna potrošnja raste i u najrazvijenim zemljama svijeta, pa neke od njih imaju i veći udio u BDP-u nego RS i FBiH, posljedice nisu jednake. Naime, kod nas nema razvijenog finansijskog tržišta i slab je priliv stranog investicionog kapitala, pa je obim sredstava za investiranje u razvojne programe, uglavnom, ograničen unutrašnjim mogućnostima. Prema tome, ne može se dopustiti visoko izdvajanje iz državnog budžeta u Fond PIO. Pošto su izdaci za penzijsko osiguranje bitni za veličinu državnog budžeta, potrebno je tačno utvrditi obaveze nadležnog fonda prema korisnicima penzije kako danas tako i u narednom periodu. U ovim i budućim analizama mogu se koristiti iskustva zemalja u kojima su korišćeni međugeneracijski obračuni, a kojima se podstiče veća fiskalna odgovornost.

Kretanje prihoda i rashoda penzijskog fonda u periodu od 2005. do 2011. godine, prikazano je na osnovu podataka iz Informacije o stanju u oblasti PIO RS, koju je usvojila Narodna Skupština polovinom 2012.godine (vidjeti tabele 35 i 36, te grafikon 18), što može poslužiti kao ilustracija fiskalnih prilika u tom periodu.

a) Prihodi Fonda PIO

Ukupni prihodi fonda PIO potiču iz doprinosa koje uplaćuju zaposleni osiguranici i iz republičkog budžeta. Struktura i dinamika prihoda analitički je predstavljena pokazateljima u tabeli 35, iz koje se vidi da iz godine u godinu doprinosi imaju dominantnu ulogu (od 73,1% do 77,8%) u finansiranju ovog oblika socijalne zaštite, ali ni budžetska sredstva nisu bez značaja (od 26,9% do 22,2%).

Tabela 35. Struktura ukupnog prihoda za 2016. godinu.

359


Prihodi po osnovu doprinosa, dobiti Penzijskog rezervnog fonda Republike Srpske, izdavanja u zakup i prodaje imovine Fonda, usluga stručne službe, subvencija i donacija, naknade štete pričinjene Fondu, kao i ostala sredstva u skladu sa zakonom, pripadaju budžetu Republike. Tabela koja slijedi pokazuje prihode od doprinosa i ostale prihode u 2015. i 2016. godini, a grafički prikaz pokazuje strukturu navedenih prihoda za 2016. godinu.

Grafikon 18. Prosječan mjesečni iznos sredstava po osnovu doprinosa i sredstava koji su doznačena iz budžeta (2015-2016) (u KM).

. .

360


Tabela 36. Strukturu prihoda u 2015. i 2016. godini, odnosno ukupan iznos sredstava po osnovu doprinosa i ostalih prihoda kao i procenat učešća svakog prihoda u uku-pnom prihodu.

Prihodi po osnovu doprinosa su veći za 7.672.338 KM, a sastoje se od povećanja doprinosa po osnovu programa socijalnog zbrinjavanja za radnike koji su u procesu privatizacije, stečaja i likvidacije preduzeća ostali bez posla za 738.315 KM, prihoda po osnovu konverzije duga u akcije u iznosu od 2.440.394 KM i doprinosa po osnovu zapisnika Poreske uprave o poravnanju u iznosu od 1.236.497 KM kojih nije bilo u 2015. godini i prihoda od doprinosa po osnovu multilateralne kompenzacije koji su veći za 8.497.390 KM u odnosu na 2015. godinu, dok su prihodi od redovnih doprinosa manji za 4.472.139 KM a prihodi po osnovu izmirenja obaveza putem obveznica za 768.119 KM nego u 2015. godini.

U 2011. godini naplaćeno u nadležni fond 732 012 446 KM po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, što predstavlja 99,52% ukupno planiranih prihoda za tu godinu. Ovaj iznos veći je za 19,88% od uplata u 2008. godini. U tome je sadržano 16.804.154 KM uplate iz republičkog budžeta po osnovu programa socijalnog zbrinjavanja radnika koji su u procesu privatizacije, stečaja i likvidacije preduzeća ostali bez posla („Službeni glasnik RS″ broj 68/03 i 38/06), kao i 4.652.791 KM na ime konverzije

361


duga u akcije (konverzija u obične akcije potraživanja Fonda PIO RS po osnovu doprinosa), te 2481488,06 KM na ime izmirenja obaveza po osnovu doprinosa putem obveznica.

U 2011. godini iz republičkog budžeta doznačena su Fondu PIO namjenska sredstva u iznosu od 188 000000 KM, kao i 5.000.000 KM iz razvojnog programa za sprovođenje projekta „Osiguranje održivosti penzijskog sistema″.249

Uplaćeni iznosi iz budžeta bili su namijenjeni za izmirenje dijela obaveza Republike po osnovu priznatih posebnih prava pojedinih kategorija korisnika, koja su utvrđena po tadašnjem članu 199. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.250

b) Rashodi fonda PIO

U strukturi rashoda u 2011. godini najveće učešće (95,40%) imale su neto penzije, troškovi sahrane i naknade po uredbi za učesnike NOR, zatim slijedi doprinos za zdravstveno osiguranje penzionera (1,82%), dok se ostali rashodi (3,78%) odnose na distribuciju penzija, kamate na kredite, bruto plate zaposlenih, troškove stručne službe i naknade troškova zaposlenih (vidjeti tabelu 37).

249. Odluka o izmjeni Odluke o finansiranju projekta broj 04/1-2215-1/10, od 10.12.2010. godine. 250. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, član 199 (Sl. glasnik Republike Srpske”, br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09). Ovo su preuzeti podaci iz Informacije o stanju u oblasti PIO RS za 2011.god. koju je Narodna Skupština usvojila polovinom 2012. godine.

362


Tabela 37. Struktura ukupnog rashoda u 2015. i 2016. godini.Struktura ukupnog

rashodaRashod 2015.

Procenatrashoda2015.

Rashod2016.

Procenatrashoda2016.

Penzije, troškovisahrane, odštetnizahtjevi i naknadepo uredbi Vlade

RS – NOR

970.378.992 96,88 980.358.670 96,99

Zdravstvenoosiguranjepenzionera

9.558.709 0,95 9.610.637 0,95

Distribucija penzija 4.523.840 0,45 3.206.883 0,32

Rashodi za pravai isplatu prava

984.461.541 98,29 993.176.190 98,26

Bruto plate radnika 13.286.660 1,33 13.127.561 1,30

Naknade troškovazaposlenih

422.905 0,04 371.947 0,04

Troškovi stručneslužbe

3.439.808 0,34 4.104.009 0,41

Administrativnitroškovi 17.149.374 1,71 17.603.517 1,74

RASHODIPERIODA

1.001.610.914 100,00 1.010.779.707 100,00

Rashodi zanefinansijsku

imovinu

1.027.981 173.228

UKUPNOUTROŠENO

1.002.638.896 1.010.952.935

Informacija o stanju u oblasti PIO RS za 2016. godinu, str.15.

Rashodi Fonda u izvještajnom periodu iznose 1.010.952.935 KM. Od navedenog iznosa 1.010.779.707 KM odnosi se na tekuće rashode, a 173.228 KM na rashode za nefinansijsku imovinu (računarska oprema, kancelarijski namještaj, sitan inventar, auto gume). Penzije sa troškovima sahrane, doprinosom za zdravstveno osiguranje penzionera i troškovima distribucije penzija čine 98,26% troškova izvještajnog perioda Fonda, a administrativni troškovi učestvuju sa 1,74%.

U tabeli 38 prikazan je odnos ukupnih prihoda i rashoda Fonda PIO u posmatranim periodima

363


Tabela 38. Pregled ukupnih prihoda i ukupnih rashoda za 2015. i 2016. godinu

Na osnovu tabele br. 38. može se konstatovati da je prihod po osnovu doprinosa za PIO i ostalih prihoda u 2016. godini veći za 9.012.304 KM u odnosu na 2015. godinu, odnosno za 1,18%.

Kad su u pitanju tekući deficiti oni su se iz godine u godinu smanjivali, tako da su u 2010. i 2011. godini ostvareni suficiti, što je dovelo do pokrivenosti rashoda prihodima 100,80% (2010) i 101,17% (2011). Međutim, suficit u tim godinama nije bitnije uticao na smanjenje ukupnog kumulativnog deficita koji sve više postaje ograničenje za dalju redovnu isplatu penzijskih prava u ovom entitetu. U takvom ambijentu Fond PIO suočava se sa sve većim deficitom sredstava, koji se pokriva iz budžeta Republike Srpske na teret razvoja. Dugoročno posmatrno, to nije dobro rješenje, jer je pitanje trenutka u kome će problem eskalirati, usljed čega će se morati obezbjediti dodatna finansijska sredstva u nadležnom fondu kako bi se pokrio cijeli kumulativni deficit.

364


Akumulirani deficit Fonda na dan 31.12.2012. godine.

Tabela 39. Uporedni prikaz ostvarenog finansijskog rezultata i sredstava za penzije (u KM)

Godin

e

Defic

it

Sufic

it

Akum

ulira

ni de

ficit

Ukup

ni niv

o sre

dsta

va za

go

dinu

(uku

pni p

rihod

i)

Defic

it u

odno

su n

a uk

upni

nivo s

reds

tava

za

godin

uSu

ficit

u od

nosu

na

ukup

ni niv

o sre

dsta

va za

go

dinu

Sred

stva (

mas

a) za

is-

platu

pen

zija z

a god

inu

Defic

it u

odno

su n

a mas

u za

ispla

tu p

enzij

a

Sufic

it u

odno

su n

a mas

u za

ispla

tu p

enzij

a

1 2 3 4* 5(1/4) 6(2/4) 5 8(1/7) 9(2/7)

Почетни 125,264,700

2005. 10,959,106 64,895,573 459,853,840 2.38 441,514,355 2.48

2006. 11,484,863 55,597,447 560,626,630 2.05 510,477,915 2.25

2007. 15,975,034 17,330,913 629,150,499 2.54 574,206,680 2.78

2008. 40,910,197 59,800,551 777,429,872 5.26 766,033,415 5.34

2009. 113,790,855 170,593,728 803,326,451 14.16 861,719,822 13.21

2010. 8,444,201 107,920,562 924,335,774 0.91 857,815,382 0.98

2011. 10,724,738 80,594,687 926,814,288 1.16 872,973,027 1.23

2012. 25,000,000 105,594,687 Око 900,000,000

* Akumulirani deficit se povećava sa ostvarenjem deficita za tekuću godinu, evidentiranjem povrata više naplaćenih prihoda iz prethodnih godina i drugo, a smanjuje se za ostvareni suficit za tekuću godinu, naplatu po osnovu odštetnih zahtjeva i prom-jene načina evidentiranja stalnih sredstava.

Izvor: Informacija o stanju u oblasti PIO RS za 2011. god. str. 11, za 2012. podaci autora.

Akumulirani deficit na dan 31.12.2012. godine iznosi 105.594.687 KM, što je više od 1,5 penzije u RS. Ono što bi prvo trbalo uraditi jeste iznaći dodatna sredstva za pokriće deficita PIO Fonda. Mnogo je razloga što je kumulativni deficit u fondu na ovom nivou, a on se taložio od osnivanja fonda do 31.12.2012. godine. Očito se nisu mogli osjetiti pozitivni finansijski efekti reforme PIO u kratkom roku, no, naprotiv, efekti su negativni s obzirom na to da se Fond PIO RS u 2012. godini suočio sa tekućim deficitom od 25.000.000

365


Grafikon 19. Tekući suficiti - deficiti Fonda PIO RS, 2005-2012. u milionima KM

20052006 2007

2008 20092010 2011

2012

Izvor: Djelo autora, podaci korišćeni iz Informacija o stanju u oblasti PIO RS za 2011.god. str. 11, za 2012. podaci autora

График 20. Акумулирани дефицит Фонда ПИО РС, 2004.-2012. у милионима КМ

2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

Izvor: Djelo autora, podaci korišćeni iz Informacija o stanju u oblasti PIO RS za 2011. god. str. 11, za 2012. podaci autora.

Iz grafika 20 može se sagledati stanje akumuliranog deficita Fonda PIO RS u periodu 2004-2012. godine. Naime, finansiska sistuacija je vrlo nepovoljna, sa tendancijom pogoršanja i nezaustavljivog kratanja bankrotu ovog fonda. To je, prije svega, usllovljeno neodgovornošću nadležnih organa, jer nisu bili u stanju da iskazani akumulirani deficit pokriju kako bi se obezbijedila sigurna budućnost finansiranja ovog oblika socijalne zaštite.

Suficit Deficit

366


Povećanje izdataka za penzije i ostale vidove socijalne zaštite jedan su od osnovnih uzroka rasta javnog duga. Pri tome, zabrinjavajući su ne samo trenutni izdaci već i tzv. nevidljivi dug.251

(2) Demografska kretanja

Na funkcionisanje domaćeg penzijskog osiguranja znatan uticaj imaju problemi uslovljeni starenjem stanovništva, što je vrlo izražena pojava i u mnogim drugim zemljama. Proces demografskog starenja je društveni fenomen koji se znatno razlikuje od individualnog starenja ljudi, koje je, uglavnom, biološka pojava.

U Republici Srpskoj, kao i u većini industrijskih zemalja, stopa reprodukcije stanovništva je znatno ispod nivoa nužnog za održavanje povoljne starosne strukture. Da bi se usporilo starenje stanovništva, neophodno je sprovoditi opsežne, dugoročne i efikasne društvene mjere u pravcu podizanja stope proridnog priraštaja. Zbog starenja stanovništva u idućim decenijama očekuju se uznemirujući pritisci na budžet zbog povećnih potreba penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te je neophodno usklađivati fiskalne potrebe s fiskalnim mogućnostima.

Stopa prirodnog priraštaja stanovništva je indikator vitalnosti populacije, a izraz je ukupnih socijalnih, ekonomskih, kulturnih, psihosocijalnih i drugih uslova u kojima se, u dužem periodu, odvija reprodukcija populacije. Za stanovništvo Republike Srpske karakteristično je da se istovremeno odvijaju dva paralelna i izrazito dinamična procesa.

• Prvi je izražen u mehaničkom odlivu stanovnika u treće zemlje. Prema neformalnim saznanjima, radi se, uglavnom, o mladom, radno i biološki sposobnom kontigentu stanovništva.

• Drugi, kao još nepovoljniji, ispoljava se u fizičkom

nestnak biološki najsposobnijeg stanovništva usljed ratnih gubitaka.

251. Sa starenjem stanovništva biće sve više starih ljudi koje treba izdržavati, sve manji broj stanovnika koji će raditi i plaćati poreze i doprinose za sve veća izdvajanja za penzije. Taj budući rast obaveza, uz istovremeno smanjenje prihoda, naziva se nevidljivim dugom (Autor).

367


Ova dva procesa, uz istovremeno nizak prirodni priraštaj, u najvećoj mjeri su uticali na proces ubrzanog starenja stanovništva ovog entiteta. Takva tendencija karakteristična je za cijelu Bosnu i Hercegovinu.252 Na osnovu toga može se zaključiti da su negativne demografske projekcije jedan od ključnih razloga za sprovođenje reforme panzijsko-invalidskog osiguranja.

(3) Smanjenje siromaštva

Kao jedan od bitnih razloga za sprovođenje reforme penzijsko-invalidskog osiguranja jeste i nizak standard korisnika ovog prava, što se ispoljava u nemogućnosti obezbjeđenja minimuma egzitencije. Naime, poređenje najniže penzija od 160 KM, sa vrijednošću potrošačke korpe od 1700 KM, predstavlja eklatantan pokazatelj materijalnog položaja korisnika ovog oblika socijalne zaštite. Zato se sve veći broj penzionera približava ekstremnoj zoni siromaštva, što, između ostalog, predstavlja alarm za hitno sprovođenje reforme penzijskog sistema.

(4) Podsticanje tržišta kapitala

Nedovoljno razvijeno tržište kapitala uslovljava usporavanje privrednog i ukupnog društvenog razvoja. Zato je neophodno da se, u procesu reformisanja penzijsko-invalidskog osiguranja, stvore uslovi za penzijsku štednju kao specifični oblik investicionog fonda koji bi bio jedan od zamajaca privrednog razvoja.

U razvijenom tržištu kapitala, finansijska sredstva izdvojena po osnovu penzijske štednje mogu poslužiti kao investicioni fondovi, što je već ustaljena praksa u svijetu. Stoga treba u cjelokupnom društvenom sistemu istrajati na daljnjoj finansijskoj liberalizaciji i privatizaciji.

U Repulici Srpskoj, od 2008. do 2012. godine zabilježena je stagnacija u privrednom rastu, a u nekim godinama stope rasta imale su negativan predznak. Ovako negativne stope privrednog rasta uslovljavaju smanjenje broja osiguranika i alarmantno povećanje

252. Mnogo šire, sa grafičkim prikazima i podacima uticaja demografskih promjena u RS na penzioni sistem napisano je u poglavlju 2.2. (Osnovne karakteristike PIO u RS), I dijela ove knjige, da bi izbjegla ponavljanja. Ovo je ozbiljan problem o čemu smo, takođe, u naprijed pomenutom poglavlju pisali i važan je razlog za reformu PIO RS.

368


broja korisnika prava po ovoj osnovi osiguranja. Zato bi privatizacija penzijskih fondova mogla obezbijediti značajan zamajac razvoja tržišta kapitala u oba entiteta Bosne i Hercegovine.

(5) Uticaj svjetske ekonomske krize i pandemije COVID 19.

Globalni ekonomski tokovi koji su se posebno ispoljili tokom aktuelne svjetske ekonomske kize uključujući i pandemiju COVID 19, odrazili su se i na funkcionisanje domaćeg penzijsko-invalidskog sistema. Zato je neophodno analizirati moguće posljedice ove pojave i predvidjeti njen uticaj na reformu domaćeg penzijsko-invalidskog sistema. Ovo tim prije što taj negativni uticaj može ugroziti uspješnost reformskog procesa.

Evidentno je da aktuelna svjetska ekonomska kriza utiče na penzijske sisteme širom svijeta, te da ne postoji model koji je imun na izražene poremećaje u privredi. Svjetskom krizom pogođeni su podjednako i kapitalni penzijski fondovi i oni koji funkcionišu na principu međugeneracijske solidarnosti.253 Javni penzijski sistemi (PAYG) suočeni su sa smanjenjem prihoda od doprinosa zaposlenih, dok se kapitalni penzijski fondovi suočavaju sa znatnim umanjenjem vrijednosti finansijske aktive.

Međunarodna stručna javnost, kao i vlade država širom svijeta, imaju jedinstvene stavove da kriza nameće potrebu kratkoročnog djelovanja u cilju prevazilaženja problema tekuće likvidnosti penzijskih fondova. U tom kontekstu, analiziraju se, takođe, moguće dugoročne promjene u već reformisanim penzijskim sistemima i u onima koji se za reformu tek pripremaju. To se čini u cilju obezbjeđenja dugoročne finansijske održivosti fondova i minimalne socijalne sigurnosti penzionera.

Ključni negativni efekat krize na penzijske sisteme međugeneracijske solidarnosti ispoljava se u smanjenju prihoda od doprinosa, što je posljedica smanjenja zaposlenosti i plata. Takođe, smanjenje privredne aktivnosti ispoljava se u tendenciji ka

253. Strategija reforme penzijskog sistema uRepublici Srpskoj, str. 223.

369


prijevremenom penzionisanju, što ima za poljedicu povećanje broja penzionera i više rashode nadležnih fondovima.

Navedene pojave uslovljavaju potrebu preduzimanja odgovarajućih mjera u cilju poboljšanja tekućeg finansiranja penzijskih sistema, koju uključuju:

• povećanje i izjednačavanje starosne dobi za penzionisanje muškarca i žena;

• podsticanje i omogućavanje dužeg radnog staža;

• eliminisanje mogućnosti prijevremenog penzionisanja,

• uvođenje indeksacije penzija sa stopom inflacije i rastom troškova života.

(6) Nepovoljni makroekonomski indikatori

Funkcionisanje penzijsko-invalidskog sistema socijalne zaštite uslovljeno je, u najvećoj meri, uspješnošću makroekonomije date društvene zajednice, kao i stepena njene uključenosti u međunarodnu podjelu rada.

Kao ključni indikator uspješnosti makroekonomskog funkcionosanja određene društvene zajednice koriste se visina i rast Bruto domaćeg proizvoda (BDP) kako u apsolutnom iznosu tako i po stanovniku (per capita). Pri tome, BDP po stanovniku predstavlja referentni makroekonomski pokazatelj, jer služi kao pouzdana osnova za međudržavna poređenja.

Za ocjenu makroekonomskog stanja i razvoja određene državne zajednice ili entiteta u funkciji mogućnosti zadovoljavanja ključnih potreba socijalne zaštite stanovništva bitni su i mnogi drugi indikatori na osnovu kojih je moguće utvrđivati odgovarajuće projekcije u kontekstu sa reformom penzijsko-invalidskog osiguranja (vidjeti tebelu 40).

370


Tabela 40. Ključni makroekonomski indikatori od uticaja na reformu PIO u RS

Pregled strukture i dinamike makroekonomskih indikatora u tabeli 40 potvrđuje konstataciju o negativnom uticati ekonomskih prilika na efekte reforme PIO sistema u RS. Zato se ne može očekivati modeliranje idealnog sistema obaveznog penzijskog osiguranja u ovom entitetu.

Za potrebe sprovođenja efikasne reforme neophodno je korišćenje prezentovanih pokazatelja kao najrealnije osnove sa stanovništa konzistentnosti sa demografskim pretpostavkama, kao i sa dostignutim nivoom ekonomske razvijenosti RS. Analiza postojećeg i projekcije okvirnog budžeta RS, kao i procjene efekata ekonomske krize moraju se respektovati pri donošenju odluka o reformisanju postojćeg sistema PIO. U tom kontekstu, neophodno je imati kao otežavajuću okolnost za ovu vrstu reforme činjenicu da se u RS i FBiH ne izrađuju makroekonomske projekcije za period duži od 3 godine.

Za pozdanu procjenu budućnosti i dugoročne održivosti penzijsko-invalidskog sistema RS, neophodna je makroekonomska projekcija sve do 2080. godine (vidjeti tabelu 41).

Kao što se iz tabele 40 može vidjeti, projekcije ključnih makroekonomskih indikatora za RS do 2080. godine pokazuju da treba očekivati negativan indikator o stopi rasta broja stanovnika, koja bi bila na nivou od -1,8%. Takođe se predviđa da će stopa

371


zaposlenosti biti negatvna i to -1,3%, a procjenjuje se i veoma mala stopa rasta BDP od 2,5% godišnje. Svi ovi pokazatelji ukazuju na suočavanje u budućem periodu penzijsko-invalidskog sistema i sa ogromnim pritiskom novih korisnika ovog oblika socijalne zaštite. Takođe, procjene ukazuju na očekivano narušavanje parametara o odnosu broja osiguranika i korisnika, što se može negativno odraziti na dugoročnu održivost ovog sistema.

Tabela 41. Projekcije makroekonomskih indikatora.Makroekonomski indikatori (KM, deflacionirano sa CPI/TFR/SUF 1,25)

2007. 2010. 2020. 2030. 2040. 2050. 2060. 2070. 2080.

BDP (u milijardama KM) 7,4 7,6 8,5 10,7 13,6 16,6 21,2 26,3 33,0BDP (per capita) u KM 5.720 6.022 7.061 9.524 13.475 18.511 27.209 39.555 58.922

Stopa rasta stanovništva -0,4% -0,6% -0,9% -1,1% -1,3% -1,5% -1,6% -1,8%Stopa rasta zaposlenosti 0,2% -0,6% -0,7% -0,9% -1,3% -1,7% -1,1% -1,3%Stopa rasta realnih plata 0,0% 1,9% 3,0% 3,0% 3,0% 3,0% 3,0% 3,0%Stopa rasta BDP-a 0,0% 1,6% 2,5% 2,2% 1,8% 1,9% 2,5% 2,2%Stopa inflacije 2,7% 2,5% 2,5% 2,5% 2,5% 2,5% 2,5% 2,5%Izvor: Strategija reforme penzijskog sistema RS - Projekcije na bazi modela „A Model of Republika Srpska’s Pension system“.

373


2. CILJEVI I OGRANIČENJA REFORME

Penzijsko-invalisdski sistem kao oblik socijalne zaštite može imati više ciljeva, ali su najvažniji:

- smanjenje siromaštva putem obezbjeđenja odgovarajućeg nivoa prihoda u starosti i

- ujednačavanja potrošnje, održavanjem životnog standarda na nivou koji su obezbjeđivale prethodne zarade.

Polazeći od analiza postojećeg penzijsko-invaliskog sistema u RS, utvrđenih karakteristika i kritičnih tačaka njegovog funkcionisanja, te ciljeva sprovođenja reforme, potrebno je proširiti mjere na fundamentalne ciljeve i definisati ih kao:

• obezbjeđenje stabilnih prihoda i smanjenje siromaštva populacije stariijih lica (preraspodjela potrošnje),

• povećanje obuhvata, tj. pokrivenosti populacije starosti 65 i više godina penzijskim osiguranjem,

• povećanje individualne odgovornosti i rizika osiguranika,

• vraćanje povjerenja u penzijski sistem,

• obezbjeđenje dugoročne održivosti i finansijske stabilnosti penzijskog sistema u uslovima demografskih i ekonomskih promjena,

• poboljšanje sistema javnog finansiranja povećanjem efikasnosti prikupljanja doprinosa i

• doprinos ekonomskom rastu, te nacionalna štednja kroz kapitalizovane penzijske sisteme.

Reforma sistema penzijsko-invalidskog osiguranja ima kao osnovni cilj obezbjeđenje više finansijskih sredstava iz kojih bi se mogla finansirati ova vrsta prava. To se može postići samo ako se dobro i pravilno odrede pravci reforme penzijsko-invalidskog osiguranja. Pored toga, reformom ovog sistema želi

374


se postići poboljšanje standarda sadašnjih i budućih penzionera, kao i uravnoteženje njegovih prihoda i rashoda. Reforma sistema penzijsko-invalidskog osiguranja podrazumijeva kao ključni segment izmjenu u oblastima prikupljanja i alokacije sredstava. Ciljevi reforme su u tijesnoj vezi sa pravcima mogućih parcijalnih promjena, čiji bi efekti doprinosili njenom uspješnom realizovanju. U tom smislu, potrebno je odrediti sljedeće ciljeve parcijalnih reformi.

• Putem nadležnih institucija tražiti izmjene i dopune Zakona o PIO, Zakona o doprinosima, porezima i drugih akata koji treba da obezbijede realan prihod za finansiranje penzijskih prava od najmanje 9% bruto domaćeg proizvoda.

• Redefinisati sadašnje stope doprinosa obaveznog penzijskog osiguranja u skladu sa realnim mogućnostima izdvajanja iz BDP-a i praksom drugih zemalja u razvoju.

• Proširiti osnovicu doprinosa obaveznog penzijskog osiguranja, analizirati efekte umanjivanja osnovice za obračun doprinosa, sankcionisati izbjegavanje plaćanja doprinosa.

• Zakonom definisati modalitete rješenja koja pojačavaju obavezu entitetskog budžeta da finansira prava koja je obezbijedila država, odnosno ona prava koja nisu stečena radom i druge zakonom utvrđene obaveze, redefinisati ulogu i organizaciju Fonda PIO i obezbijediti efikasnu kontrolu prikupljanja i distribucije sredstava.

• Formirati sistem obaveznog penzijskog osiguranja u kome će država biti garant isplate dostignutog nivoa prava, tj. napustiti dosadašnji sistem koji je bio vezan za ekonomske mogućnosti Republike Srpske.

• Zakonom regulisati i realizovati ostale vidove i oblike penzijskog osiguranja.

• Penzijske fondove jačati do te mjere da postanu najveći institucionalni investitori na tržištu kapitala i

• Izgraditi adekvatan informacioni sistem.

375


U procesu realizacije navedenih ciljeva postoje određena ograničenja koja su uslovljena globalnom ekonomskom i finansijskom krizom, zatim lošom privrednom situacijom koja se stalno pogoršava. Tome treba dodati činjneicu da proces privatizacije nije doveden do kraja, a očekuje se stečaj većeg broja preduzeća, čije će posljedice biti, kako se procjenjuje, višak od oko 70 hiljada zaposlenih koji će ostati izvan penzijskog osiguranja. Za sadašnjih 150 hiljada nezaposlenih koji se vode kod Zavoda za zapošljavanje niko ne uplaćuje doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, što negativno utiče na punjenje nadležnog foinda. Svi navedeni problemi ispoljavaju se u vidu:

• stalnog smanjenja životnog standarda stanovništva;

• niskih primanja zaposlenih koja su osnov za obračun doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje;

• visoke stope nezaposlenost i neaktivnost ukupnog stanovništva;

• visokih iznosa socijalnih potraživanja;

• nejasno definisanih zakonskih akti koji se odnose na fiskalni i penzijski sistem i

• neaktivnosti nadležnih organa i korisnika prava u traženju boljih rješenja u ovom sistemu.

Sve navedeno predstavlja preduslove za ispoljavanje ogromnih nezadovoljstava koja direktno mogu uticati na socijalnu i makroekonomsku stabilnost.

377


3. MOGUĆI PRAVCI REFORME

3.1. Izbor modela

Analizirajući reforme penzijskih sistema u različitim zemljama, pogotovo u onima koje prolaze kroz proces tranzicije, kao i u neposrednom okruženju, može se uočiti da je većina zadržala međugeneracijsku solidarnost kao prvi stub. Neke zemlje uvele su dopunsko penzijsko osiguranje kao drugi, ili kapitalizovanu štednju kao treći stub. Stoga se nameće pitanje pravilnog izbora, pri čemu se mora voditi računa o socioekonomskoj situaciji zatim o ukupnom privrednom razvoju BiH i njenih entiteta, kao i o harmoničnosti zakona o PIO. Bez sumnje, neophodno je utvrditi moguće pravce reforme ovog sistema socijalne zaštite, koji će poslužiti kao putokazi za najbolji model rješenja, primjeren domaćim uslovima.

Na osnovu iskustava drugih zemalja, a pogotovu zemalja koje prolaze ili su već prošle tranzicioni period i primljene u EU, može se pristupiti reformi koja bi podrazumijevala trostubni, ili sistem PIO sa dva stuba, ili pak njihovu kombinaciju. Pri tome, bitno je da treba napustiti sistem tekućeg finansiranja kao jedino rješenje. Kombinacija prethodna dva načina finansiranja, sa obaveznim drugim stubom i privatnim osiguranjem, u nekim zemljama već daje pozitivne rezultate. I jedan i drugi put iziskuju potpuno restrukturiranje nadležnih fondova RS i FBiH, sa ambicijom da postanu javne službe za dobrobit njihovih korisnika i osiguranika.

Na osnovu navedenog, moguće je zaključiti da u procesu reforme treba preferirati trostubni sistem. Međutim, opredjeljenje za taj model za sada nije izvodljivo s obzirom na to što se već postojeće obavezno penzijsko osiguranje suočava sa problemima finansiranja i sa visokim deficitom nadležnog fonda.

Sistemske reforme PIO ne može biti uspješna bez primjene drugog stuba obaveznog dopunskog osiguranja, ali bi to za sada za RS bio veliki rizik, jer bi se još više povećao deficit u prvom stubu obaveznog penzijskog osiguranja.

378


Sadašnja stopa doprinosa za penzijsko osiguranje od 18.5%, čija primjena je počela od 2013. godine, morala bi se smanjiti za visinu stope koja bi se propisala za drugi stub. To bi bila tempirana bomba za penzijski sistem RS, koji već sada je neodrživ. Ako se tome doda i snažan negativni uticaj ekonomske i finansijske krize na privredni sistem koji se negativno odražava na reformu PIO u RS, opravdano se nameće neophodnost primjene prvog stuba u kombinaciji sa trećim stubom koji se zasniva na kapitaliziranoj štednji. Prema tome, o primjeni drugog stuba treba razmišljati tek kada se privredni i ekonomski ambijent znatno unaprijedi.

3.2. Modeli

U procesu reformisanja penzijskog sistema moguća su opredjeljenja državnog sistema za primjenu jedne od mogućih kobinacija stubova ovog oblika socijalnog osiguranja.

(1) Primjena modela tri stuba u reformisanom sistemu obuhvatila bi a) državno osiguranje, b) obaveznu individualnu kapitalizovanu štednju i c) dobrovoljnu individualnu kapitalizovanu štednju (vidjeti sliku 12).

379


Slika 12.

Znatan broj zemalja u okruženju primjenjuje trostubni model penzijskog osiguranja, dok neke od njih se mogu pohvaliti takvim rješenjem. Praksa u Hrvatskoj predstavlja eklatantan primjer promašaja usljed primjene takvog modela reforme PIO, tako da se, nakon deset godina funkcionisanja ovog modela, uveliko razmišlja o ukidanju drugog stuba i vraćanju na početna rješenja. Od ovog modela očekuje se da doprinese ostvarivanju veće održivosti i diverzifikacije penzijskog osiguranja kao osnovnog cilja, potom i njegovih sekundarnih ciljeva kao što su rast štednje i investicija, podsticaj razvoja tržišta kapitala, brži ekonomski rast i razvoj. Ovakvim modelom bavio se veći broj autoriteta u ovoj oblasti, te se u narednom tekstu prezentuju osnovni nalazi i stavovi konsultanata Svjetske banke.254

254. Rudolph H., R. Rocha, „Enabling conditions for second pillars”, World Bannk, 2005, BngjeTn u pagoBe: Vlttas (1998, 1999), Glaessner, Valdes (1998), Impavido, Musalem, Vittas (2002), Holzmann, Hinz (2005).

penzioni doprinosi

obavezni

I stub

međugeneracijskasolidarnost

isplaćuje država

II stub

individualnakapitalizovana

štednja

isplaćuje penzionoosiguravajuće

društvokoje je osiguranik

izabrao

III stub

dobrovoljna individualna

kapitalizovanaštednja



izabrao

dobrovoljni

penzija

penzioner

380


Postoje mnogi argumenti za uvođenje drugog stuba, koje ne treba negirati. Naprotiv, šira upoznavanja sa argumentima za uvođenje drugog stuba mogu se sprovoditi putem rasprave o ovoj temi u relevantnoj naučnoj i stručnoj literaturi,255 a, posebno, analizom prednosti i nedostataka, izvedenom u dokumentu Međunarodnog monetarnog fonda, kojim se ukazuje na deset „mitova″ reforme penzijskog sistema.256

Poučeni negativnim iskustvom Hrvatske i argumentima za i protiv uvođenja drugog stuba u RS, bez dileme je moguće preferiranje kombinacija prvog i trećeg stuba, kao model rješenja za PIO sistem RS.

(2) Primjena modela kominovanja prvog i drugog stuba u reformisanju penzijskog sistema obuhvatila bi a) državno osiguranje i b) obaveznu kapitalizovanu štednju (vidjeti sliku 13).

255. Vidjeti šire: N. Barr - Pensions: overview of the issues, Oxford Review of Economic Policy, No. 1, 2006;/ N. Barr, P. Dia mond - The Economics of Pensions, Oxford Review of Economic Policy, No. 1, 2006;/ M. Feld-stein - Rethinking Social Insur ance, NBER Working Paper No. W11250, April 2005; / Primer A.- Jousten - Public Pension Reform, IMF, WP/07/28, 2007;/ Mesa-Lago - Myth and Reality of Pension Reform: The Latin Ameri-can Evidence,World Development, No. 8, 2002; /Old-Age Income Support in the 21st Century, An International Perspective on Pension Systems and Reform, The World Bank, 2005; / Orszag - Stiglitz - Rethinking Pension Reform: Ten Myths about Social Security Systems, New Ideas About Old Age Security, Toward Sustainable Pen-sion Systems in the 21st Century, The World Bank, 2001,/Grupa autora, Izazovi uvođenja obaveznog privatnog penzijskog sistema u Srbiji, CLDS 2009. 256. Barr N. - Reforming Pensions: Myths, Thruts, and Policy Choice, IMF Workink Paper, WP/00/139.

381


Slika 13.

U nekim zemljama primjenjuje se model penzijskog osiguranja zasnovan na prvom i drugom stubu. Ovaj model ima prednosti u zemljama sa razvijenim tržištem kapitala i radne snage. Međutim, u Bosni i Hercegovini, kao i u njenim entitetima nema ni osnovnih uslova za primjenu takvog modela. Zato se i ne preferira ovaj model reforme PIO sistema.

(3) Model koji se zasniva na primjeni prvog i trećeg stuba reforme, obuhvata državno osiguranje i privatnu dobrovoljnu individualnu kapitalizovanu štednju. Ovo je najprimjereniji model za uslove kojima raspolaže Republika Srpska, s obzirom na njenu ekonomsku snagu. Ovaj model primjenjuje se i u Srbiji, kao i u još nekim zemljama u okruženju. (vidjeti sliku 14).

penzioni doprinosi

obavezni

penzija

penzioner

I stub


isplaćuje država

II stub

individualnakapitalizovana

štednja



izabrao

382


Slika 14.

Izvor: Rad autora.

Za Republiku Srpsku ovo bi bio prihvatljiv model, iako bi to bila više parametrijska, nego sistemska reforma PIO. Što se tiče obaveznog penzijskog osiguranja ili prvog stuba, potrebno je sprovesti bitna poboljšanja svih relevantnih ekonomskih parametara, čime bi se znatno doprinijelo unapređenju ovog segmenta socijalne zaštite.

Ključne mjere u pravcu primjene I i III stuba penzijskog osiguranja u Republici Srpskoj sastoje se u slijedećem:

penzioni doprinosi

obavezni dobrovoljni

penzija

penzioner

I stub


isplaćuje država

III stub

dobrovoljna individualna

kapitalizovanaštednja



izabrao

383


I (Stub – obavezno penzijsko osiguranje)

(1) Usvojiti nova, reformska zakonska rješenja:

- novi zakon o PIO, kojim će biti zadovoljni svi socijalni partneri, a, naročito, korisnici prava kao najbrojnija populacija;

- novi zakon o doprinosima za PIO, kojim bi se utvrdila nova, adekvatna stopa;

- zakon o porezu na dohodak građana;

- zakon o Poreskoj upravi i

- niz drugih reformskik zakona. Kako bi se primjenom seta reformskih zakona obezbijedili povoljni finansijski efekti javne uprave kao okvira u kome funkcioniše i PIO sistem.

(2) Novim zakonom o PIO neophpodno je propisati i novi način usklađivanja penzija, napuštajući dosadšnju normu usklađivanja penzija prema prikupljenim sredstvima u nadležnom fondu. Naime, postojeća norma uslovila je nastanak siromaštva u penzijskom sistemu. Bilo je neodrživo obračunavanje penzija novim korisnicima u 2012. godini primjnenom koeficijenata valorizacije prema prosječnoj plati iz 2005. godine.257 Način usklađivanja penzija propisan novim zakonom može biti prihvatljiv samo ako se obzbijedi propis kojim će se riješiti razdoblje od šest i po godina neusklađenih penzija. Zato je potrebno da se usvoji poseban zakon kojim će se rješavati dug prema penzionerima. U tom kontekstu, moglo bi se primijeniti kombinovano godišnje usklađivanje penzija: 50% sa troškovima života i 50% sa rastom neto plata zaposlenih.258

257. Sada Vlada RS i Fond PIO pokušavaju da u skladu sa novim Zakonom o PIO RS, usklade penzije za 2013. godinu, a za postavljaju čitavo razdoblje od šest i po godina neusklađenih penzija, što će značajno uticati na budućnost penzijskog sistema u RS, odnosno standard budućih i sadašnjih penzionera. 258. Mišljenja Svejstke banke su da se penzije ne mogu usklađivati sa platama zaposlenih, ili pak pola sa troškovima života a pola sa platama zaposlenih ili po tzv. švajcarskoj formuli. Parametarske promjene, koje se preporučuju, uključuju sljedeće: (1) prelazak oba sistema na istu stopu doprinosa od 24%, izraženu kao procenat neto plate, (2) ukla panje opcije za žene da se penzionišu sa 60 godina u RS, (3) smanjenje godišnje stope po kojoj se visina penzija poveća za povećanje dužine radnog staža na 1,5%, (4) prelazak sa sadašnjeg sistema koeficijenata na sistemsku indeksaciju penzija u skladu sa stopom inflacije i (5) ograničenja za nove invalidske i porodične penzije koje će dovesti do oštrog smanjenja broja penzionera u tim grupama za 50% u toku 20 godina (WB-dokument o penzijskim sistemima).

384


(3) Iz penzijskog sistema treba u potpunosti izdvojiti sva prava koja ne proističu iz rada, odnosno ona koja su nastala političkom voljom državnih organa. To znači da penzijski sistem mora da se oslobodi privilegovanih prava koja su u nadležnosti državnog budžeta.

(4) Naophodno je proširiti krug korisnika obaveznog osiguranja, u koje se ubrajaju: članovi privrednih društava, lica koja obavljaju privremene i povremene poslove, lica koja ostvaruju naknadu za rad po ugovoru o djelu, autorskom i drugom ugovoru, kao i poljoprivrednici. To podrazumijeva preduzimanje mjera u cilju poboljšanja osnovnog parametra sistema, koji se iskazuje odnosom broja osiguranika prema broju korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se doprinijelo smanjenju sive ekonomije i rada na crno, a time i povećanju zaposlenosti.

(5) Novim zakonom potrebno je propisati nove uslove za ostvarivanje starosnog prava na penziju sa 65 godina života i 15 godina staža osiguranja, umjesto dosadašnjih 65 godina starosti i 20 godina radnog staža.

(6) Novim zakonom treba propisati penaliziranje penzija kroz uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju sa 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, za muškarce, odnosno 58 godina života i 35 godina staža osiguranja za žene. Znači, pooštriti uslove u budućem vremenu za ostvarivanje prava, što bi trebalo da smanji pritisak na penzijski Fond RS u smislu ostvarivanja prava.

(7) Potrebno je uvesti bod sistem za obračun penzija, kao što je uvedeno u zemljama u okruženju, a napustiti koeficijente valorizacije kao prevaziđenu metodu.

(8) Propisati nove uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju za osiguranike koji imaju navršen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem snižavanjem starosne granice srazmjerno uvećanju staža. Takođe, treba pooštriti uslove za sticanje prava na porodičnu penziju prema godinama života, čime bi se smanjio pritisak na nadležni fond.

385


(9) U reformskim rješenjima treba primijeniti savremene metode aktuarske analize, posebno u vezi sa trećim kapitalizovanim dijelom. Pri tome, za ocjenu platežne sposobnosti penzijskih fondova treba koristititi metod „zatvorenog fonda“ (closed funding) koji se danas široko primjenjuje u svijetu.

(10) Novim zakonskim rješenjima nadležni fond treba organizovati prema Zakonu o sistemu javnih službi, radi dobrobiti svih njegovih korisnika i osiguranika. Rad fonda mora biti javan i transparentan. Zato treba preduzimati mjere u cilju sveobuhvatne naplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, čime bi se obezbijedilo više sredstava u nadležnom fondu, a time i mogućnost povećanja penzija.

(11) Pooštriti uslove za ostvarivanje invalidskih prava, obezbijediti sistem naknadne kontrole, izboriti se protiv spekulativnih prava, te na taj način smanjiti negativni naboj javnosti i medija oko invalidskih penzija, zalagati se za usvojanje novog Zakona o reviziji invalidskih prava, te sprovoditi stalnu kontrolu i reviziju stečenih prava na invalidsku penziju.

(12) Novim zakonskim rješenjima o PIO i o doprinosima potrebno je obezbijediti dodatna sredstava za isplatu penzija.

(13) Što prije usvojiti podzakonske akte koji će omogućiti precizniju primjenu uredbe o medicinskom vještačenju, kao i pravilnikâ o uvećanom stažu, o listi tjelesnih oštećenja, o listi profesionalnih bolesti, o obračunu obaveza države prema nadležnom fondu i sl., a u cilju efikasnijeg i kvalitetnijeg rješavanju problema penzijsko-invalidskog osiguranja.

(14) Neophodno je riješiti pitanje penzija za ostvareno pravo do 4. aprila, 1992. godine, prema mjestu uplate doprinosa, odnosno mjestu tadašnjeg življenja, po principu univerzalnog prava. U tom kontekstu, potrebno je potraživati ogromna finansijska sredstva koja su nepravedno isplaćena prema 38 000 korisnika takvih prava iz kase fonda PIO. Ovakva mogućnost potvrđuje se i okončanim pojedinačnim slučajevima koje je rješavao Međunarodni

386


sud u Strazburu. Radi se o ogromnim finansijskim sredstvima koja iznose više od 600.000.000 KM. Time bi se omogućilo dugoročno stabilizovanje penzijskog fond RS. Ovo je ozbiljno pitanje za sve u RS i njene najviše organe i institucije. Samo svi zajedno mogu pomoći da se ovo pitanje riješi u korist Fonda PIO, pred pravednim pravosuđem. Parlament Federacije je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH, čime je dijelomično priznao postojanje pravnog osnova za preuzimanje na isplatu penzija predratnim korisnicima, ostvarenih na teritoriji današnje Federacije BiH. Ovakvim zakonskim rješenjem nisu otklonjeni uzroci diskriminacije i kršenja ljudskih prava i nesmetano uživanje prava na imovinu, jer ovo pravo mogu ostvariti samo osobe koje su stekle status povratnika u skladu sa Zakonom o raseljenim osobama i povratnicima u FBiH i izbjeglicama iz BiH. U tom smislu, vlada treba da se obrati Komitetu ministara Savjeta Evrope za nadgledanje presuda u Strazburu, zatim da prijavi BiH i FBiH zbog nepostupanja u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i nedonošenja cjelovitih i adekvatnih mjera za sprječavanje kršenja ljudskih prava, zatražiti od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti odredbe člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH, te sudskim putem nastaviti tražiti naknadu štete koju je pretrpio Fond PIO Republike Srpske, isplaćujući penziju za ove korisnike.

(15) Potrebno je izgraditi novi integralni informacioni sistem koji će omogućiti veću efikasnost funkcioinisanja nadležnog fonda.

(16) Vršiti redovnu isplatu penzija u skladu sa Zakonom, te obezbijediti dugoročnu finansijsku stabilnost i održivost penzijskog sistema.

387


b) III stub – dobrovoljni penzijski fondovi

Za uspostavljanje trećeg stuba PIO potrebno je, prije svega, usvojiti odgovarajući zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima i planovima. Cilj donošenja takvog zakona je podsticanje i afirmisanje reformskog procesa kapitalizirane štednje, uvođenjem dobrovoljnih penzijskih fondova i planova. U tom kontekstu, treba težiti uspostavljanju i drugih vidova osiguranja zato što mnogo građana nije obuhvaćeno obaveznim osiguranjem, a željeli bi da budu uključeni u sistem PIO. Naime, ne moraju svi građani imati isti vid osiguranja i ne moraju svi uplaćivati u isti fond, kao u postojećoj praksi. U tom smislu, treba slijediti iskustva zemalja u okruženju, zatim članica EU i drugih, a u cilju podsticanja potencijalnih investitora bilo da su iz oblasti osiguranja, bankarskog sektora ili bilo koje druge djelatnosti, ukoliko imaju ekonomsku snagu da formiraju dobrovoljne penzijske fondove, tj. da razviju domaću kapitaliziranu štednju. Garant za osnivanje dobrovoljnih PIO fondova treba da bude narodna banka kako bi građani imali povjerenje u štednju. U mnogim zemalja u okruženju koje su uvele treći stub, dobrovoljni fondovi su se već pojavili na tržištu. U prilog tome može se istaći primjer Srbije kao pozitivan, s obzirom na to što već više godina uspješno funkcioniše osam dobrovoljnih penzijskih fondova. Nažalost, globalna ekonomska i finansijska kriza i još niz drugih činilaca uslovili su odgađanje na dugi rok organizovanje ostalih vidova osiguranja u RS. Jedini gubitnici zbog tog nedostatka su građani RS bilo da su u statusu sadašnjih ili budućih penzionera, kao i javni prihodi državnog budžeta.

389


4. OČEKIVANI EFEKTI REFORME PIO

4.1. Ocjena efekata sprovedene reforme u prethodnim godinama

U periodu od 2010. do 2020. godine nisu postignuti očekivani efekti reformisanja domaćeg penzijsko-invalidskog sistema. Naprotiv, došlo je do izvjesnih pogoršanja stanja mjerenog relevantnim pokazateljima. Radi se o pouzdanom protoku vremenskog perioda od osam godina, te se može izreći jasna ocjena o njegovom stanju.

Iz prikaza u tabeli 42 jasno se vidi da su svi pokazatelji PIO sa junom 2012. godine znatno lošiji nego u decembru 2011, kao i u 2016. godini, skoro su isti kao i pokazatelji iz 2012. godine. Neki podaci su i lošiji, kao, npr., broj penzionera znatno se uvećao, a broj osiguranika ostao na istom nivou. Mislimo na one osiguranike koji redovno plaćaju svoj doprinos, od čega zavisi punjenje Fonda. Prema tome, kratkoročni i srednjoročni efekti sprovedene reforme PIO u RS mogu se ocijeniti kao negativni, jer je došlo do smanjenja: iznosa prosječne penzije, učešća prosječne penzije u prosječnoj plati, kao i broja osiguranika, a povećan je broj korisnika prava i nije održan dostignuti nivo prava iz perioda prije stupanja na snagu reformskog zakona.259

259. Ne možemo projektovati dugoročne efekte reforme PIO u RS, ali ćemo ih sa velikom pažnjom pratiti i o tome dalje pisati.

Tabela 42. Ključni pokazatelji penzijskog sistema Republike Srpske u periodu 2012–2016. godine.

390


4.2. Očekivani efekti predloženih rješenja

Sagledavajući kvantitetivne pokazatelje iz analize stanja penzijskog sistema RS, kao i simulacije efeketa, dokazano je da je neophodno hitno sprovesti reformu u ovoj oblasti socijalne zaštite. Bez takvog pritupa rješavanju problema u ovom sistemu generisaće se ekonomski nepodnošljivi deficiti u nadležnom fondu, što je neprihvatljivo za penzionersku populaciju, kao i za cijelu društvenu zajednicu.

Ako bi se sprovela uspješna reforma penzijskog sistema, u skladu sa navedenim pravcima i ciljevima, mogu se očekivati pozitivni efekti po sve društvene susbjekte zainteresovane za sudbinu ove oblasti, a, posebno, za penzionere.

Pozitivni efekti bi se ogledali u slijedećem.

• Obezbijedili bi se dodatni finansijski izvori prihoda, čime bi se postigla ravnoteža a rashodima u ovom sistemu.

• Obezbijedila bi se dugoročna održivost penzijskog sistema, uz povećan broj osiguranika, odnosno uplatilaca penzijskog doprinosa, te zaustavio trend rasta korisnika prava.

• Iz penzijskog sistema isključila bi se sva ona prava koja su nastala pod neopravdano povoljnim uslovima, jer nisu stečena radom. Ostvarivanje takvih prava prenijela bi se iz penzijskog fonda u nadležnost republičkog budžeta. Na taj način, najvažniji efekti primjene novog reformskog zakona ogledali bi se u razdvajanju prava po osnovu rada od onih stečenih mimo penzijskog sistema.

• Uspostavila bi se stabilna i efikasna zakonska regulativa u oblasti PIO, kojom bi se uredilo kako obavezno penzijsko osiguranje, tako i potencijalna osnova za uvođenje i drugih vidova ove vrste socijalne zaštite.

• Omogućilo bi se uvođenje drugih vidova osiguranja kao što je kapitalizovana štednja, čime bi se znatno doprinijelo da obezbjeđenje sigurne starosti u budućnosti sve više postane briga i zainteresovanih pojedinaca, a ne samo države.

391


II. KONCEPT REFORME SISTEMA ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA U

REPUBLICI SRPSKOJ

1. Strategije reforme zdravstvenog sistema u svijetu

U eri globalizacije koja se ispoljava u svakom segmentu društvenog života, reformisanje zdravstvenog sistema predstavlja neophodni proces unapređenja ovog oblika socijalnog osiguranja građana. Razvijene zemlje, za razliku od zemalja u tranziciji i u razvoju, lakše nalaze načine da svoje zdravstvene sisteme učine efikasnijim zahvaljujući svojoj većoj ekonomskoj snazi koja omogućuje i veća izdvajanja iz BDP-a za zadovoljavanje ovih potreba.

Sve zemlje u svijetu sprovode odgovarajuću zdravstvenu politiku, utvrđujući tome primjerenu strategiju razvoja ovog specifičnog sistema socijalne zaštite i postavljajući ciljeve njegovog efikasnijeg funkcionisanja. U tom kontekstu, primjenujuju se različiti metodi u zavisnosti od specifičnosti ispoljavanja problema koji postoje u zdravstvenom sistemu. Ti problemi se razlikuju od zemlje do zemlje, ali je svima zajednička neophodnost usklađivanja visine izdvajanja finansijskih sredstava za zdravstvenu zaštitu u skladu sa ekonomskim mogućnostima društva, uz respektovanje principa solidarnosti i humanosti.

Reforme zdravstvenog sistema obično se sprovode u oblasti finansija, zatim alokacije sredstava po segmentima zdravstvene zaštite, kao i u oblasti organizacije ovog sektora. Najčešće pominjana Generalna inicijativa za reformu zdravstvenog sistema proizlazi iz potrebe da se pomire, s jedne strane, rastuća mogućnost medicinske nauke i struke da pruži efikasnu zaštitu i riješi veliki dio zdravstvenih problema i, s druge strane, nedovoljna i često opadajuća ekonomska moć društvene zajednice da tu mogućnost podrži. Tako nastaje konflikt između prava individue da dobije najviše i najbolje što medicina i prateće nauke mogu da pruže i odgovornost

392


države da omogući ostvarenje tog prava. U mnogim državama taj bazni konflikt biva dalje usložen nizom dodatnih organizacionih, upravljačkih, socio-ekonomskih i političkih problema, što intenzivira zahtjeve za reformu, čineći je kompleksnijom i dugotrajnijom.

Ako se analiziraju uslovi, na primjer, u zemljama članicama Evropske unije, uočava se da je usmjerenost razvoja strategije ka smanjenju javne potrošnje. Zemlje u tranziciji kao što su bivše socijalističke republike, u koje se ubraja i Republika Srpska, imaju problema sa potrebnim izdvajanjem sredstava iz bruto domaćeg proizvoda, usljed nedovoljne ekonomske moći, što uslovljava i niži nivo zadovoljavanja ovih potreba. Zato je sprovođenje reforme zdravstenog sistema ključni način rješavanja nagomilanih problema, što podrazumijeva i potrebno vrijeme od oko 5 godina.

Eksperti Svjetske banke, koji sarađuju sa ministarstvima zdravlja kako zemalja u razvoju tako i onih u tranziciji, ocjenjuju sadašnje stanje u njihovim zdravstvenim sistemimau i daju smjernice reforme kako bi se prevazišli nagomilani problemi u zdravstvu. Pri tome, uočavaju, uglavnom, prekomjernost kapaciteta i njihovog nedovoljnog korišćenja i neravnomjerne raspoređenosti, te prevelikog broja radnika, nekonzistentnog kvaliteta usluga, probleme sa menadžmentom i previše nepotrebnih medicinskih intervencija.

U podjeli zdravstvene zaštite na preventivnu, primarnu, sekundarnu i tercijarnu, međunarodni eksperti za reformu zalažu se za davanje prednosti preventivnim i primarnim oblicima kao najvažnijem načinu održavanja zdravlja stanovništva, uz orijentaciju na ulogu porodičnih ljekara u praćenju zdravlja njenih članova tokom cijelog života i partnerskog sarađivanja na lokalnom nivou.

Analizirajući relevantnu naučnu i stručnu literaturu u kojoj se razmatraju reformske mjere u zdravstvenim sistemima u svijetu, pogotovo u zemljama u razvoju i onim u tranziciji, uključivši i Republiku Srpsku, moguće je uočiti i sveobuhvatne promjene u zdravstvenoj politici, kao i u organizacionoj i upravljačkoj strukturi institucija koje sprovode ovaj oblik socijalne zaštite. U tom

393


kontekstu, reforma u većini zemalja sprovodi se s ciljem povećanja efikasnosti sistema zdravstvene zaštite, pravičnosti korišćenja zdravstvenih usluga i efikasnijeg pružanju zdravstvene zaštite, uz tekuću finansijsku i investicionu održivost sistema ovog segmenta socijalne sigurnosti korisnika i ekonomske kompenzacije davalaca usluga. Iz toga se može zaključiti da je u tom procesu bitna uloga ministarstva zdravlja, uz decentralizaciju sistema zdravstvene zaštite i prebacivanje dijela troškova na korisnike zdravstvenih usluga, te konkurenciju između javnog i privatnog sektora davalaca zdravstvenih usluga.

Novi zdravstveni sistem treba da bude jeftiniji i efikasniji te da omogući korisnicima usluga izbor davalaca, u skladu sa stanjem njihovog zdravlja i ekonomskih mogućnosti. To znači da novi zdravstveni sistem treba da ima javne i privatne, široko zastupljene i visoko specijalizovane segmente, kao što i zdravstveno osiguranje treba da pruža osiguranicima različite modalitete, tako da oni sami mogu da izaberu ono što im najviše odgovara.

U RS potrebno je urediti odnose sa privatnim sektorom, zatim afirmisati i razvijati porodičnu medicinu koja je uvedena još dvijehiljadite godine, tako da porodična medicina već funkcioniše. Takođe, ostavljena je mogućnost da građani sami biraju sekundarni nivoa zdravstvene zaštite, što predstavlja znatnu pogodnost, a uspostavljen je i sistem ugovaranja sa zdravstvenim ustanovama.

U mnogim zemljamam se lutalo u traženju adekvatnih rješenja, i nije se moglo doći do zaključka o najpovoljnijem sistemu reformisanja zdravstvenog osiguranja. Tek poslije iscrpnog istraživanja došlo se do zaključka da je najbolje rješenje zadržavanje obaveznog zdravstvenog osiguranja po Bizmarkovom modelu koji se pokazao kao najracionalniji za zemlje koje prolaze kroz tranziciju, uz stvaranje uslova za primjen proširenog i privatnog osiguranja.

394


Reformisani zdravstveni sistem treba jasno da definiše obim i sadržaj podsistema zdravstvene zaštite, koji će se finansirati iz podsistema zdravstvenog osiguranja, uključujući sve elemente paketa zdravstvenih usluga: kadar, prostor, opremu, dijagnostičku podršku, lijekove, medicinski materijal i organizaciono-upravljačku strukturu. Prema procjeni Svjetske banke, troškovi ovog minimalnog paketa zdravstvenih usluga iznose 22 dolara po stanovniku, od čega se jedna trećina odnosi na javne zdravstvene usluge, a dvije trećine na usluge osnovne kliničke službe.260 Institucionalne promjene u podsistemu zdravstvene zaštite odnose se na fundamentalne promjene u primarnoj zdravstvnoj zaštiti i visoko specijalizovanoj zdravstvenoj zaštiti. U oblasti primarne zdravstvene zaštite glavnu ulogu ima porodični ljekar sa listom opredijeljenih korisnika.

Takođe, sve se više uviđa potreba uvođenja menadžmenta organizacionih sistema u oblasti zdravstva kako bi se postojeći resursi bolje iskoristili. Prema mišljenju eksperata, najprije je potrebno učiniti kompletnu analizu stanja u zdravstvenom sistemu, identifikovati prioritetne probleme a zatim sav novac, znanje i iskustvo usmjeriti ka rješavanju problema. Prema njihovoj preporuci, najznačajniji faktori u zdravstvu su profesionalni kadrovi, njihova sposobnost, znanje, iskustvo, motivacija i vještina. Cilj medicinskih fakulteta treba da bude obrazovanje visokostručnih ljekara koji su dobri dijagnostičari i terapeuti, te sposobni za komunikaciju i vođenje tima.

Oblast zdravstvenog osiguranja u zemljama u tranziciji, zbog njenog socio-ekonomskog i političkog značaja, naročito posljednjih godina dvadesetog i početka dvadeset prvog vijeka,261 je u centru pažnje kako država tako i ostalih društvenih subjekata, uključujući i korisnike zdravstvenog osiguranja.

260. Roberts, M., Reich, M., Berman, R, Analysing Health Sector Performance, Bavkgraund note, Washington: World bank - World Bank Institute, 1999. 261. nocêg^nx geceTaK rognHa 20 Bnjexa y EBponocrn 3eMâMa je 6nno to™ko MHoro peôpMn 3gpaBCTBe-Hor ocnrypaâ ga ce o ^rna roBopu Kao o „naHgeMnjn geBegeceTnx”.

395


Reforme zdravstvenog sistema u mnogim zemljama usmjerene su na obezbjeđivanje sredstava različitim metodama: povećanjem stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, proširenjem osnovice za obračun doprinosa, dodatnim namjenskim izdvajanjima iz budžeta, uvođenjem participacije za određene zdravstvene usluge i lijekove na recept a, najčešće, uvođenjem proširenog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Od reformisanja zdravstvenog sistema u većini zemalja očekuje se viši kvalitet zdravstvenih usluga u cjelini i adekvatno finansiranje njihovog pružanja. Kako je reforma dugoročan proces, potrebno je planirati kratkoročna i dugoročna rješenja. Pri tome, kratkoročnim rješenjima djeluje se na prevazilaženje aktuelnih problema, a dugoročna rješenja planiraju se u skladu sa principima razvojne zdravstvene strategije i ekonomske politike određene zemlje.

2. Ocjena postojeće zdravstvene zaštite u R.S.

Već duži niz godina u Republici Srpskoj ispoljava se drastično pogoršanje funkcionisanja zdravstvenog sistema. Razlozi za takvo stanje mogu se pripisati nedovoljnosti finansijskih sredstava, sveopštem osiromašenju cijelog društva, neefikasnosti institucija pravne države, korupciji, politizovanim kadrovskim rješenjima, neadekvatnoj organizaciji, neracionalnom korišćenju zdravstvenih kapaciteta kao i drugim nedostacima. Međutim, kako je oblast zdravstvenog osiguranja vrlo složena i obimna, neophodno je posebno razmotriti svaki od njenih segmenata koji obuhvataju zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje.

396


2.1. Zdravstvena zaštita

Sistem zdravstvene zaštite sastoji se od nekoliko osnovnih oblika pružanja usluga korisnicima. Ovi oblici zaštite razlikuju se prema stepenu hitnosti, složenosti zdravstvenih usluga i njihovom finnansiranju, pa se javljaju sljedeći vidovi zaštite:

- primarna (1);

- sekundarna (2);

- tercijarna (3);

- preventivna (4);

- privatna (5).

(1) Primarna zdravstvena zaštita

Usluge primarne zdravstvene zašite pružaju se u domovima zdravlja kao osnovnim organizacionim sistemima ove bitne socijalne djelatnosti. Zato je 63 odsto svih zaposlenih u zdravstvu angažovano na pružanju građanima primarne zaštite. Na taj način, ove ustanove predstavljaju osnovu zdravstvene zaštite, kao i „kapiju“ pred bolnicama i drugim stručnim zdravstvenim ustanovama, ukoliko se za to ukaže potreba. Međutim, pacijenti često „preskaču” ovaj stepen i odlaze specijalistima na višim nivoima, nadajući se da će im biti pružena bolja pomoć. Na takav način povećavaju se troškovi zdravstvene zaštite i ometa se efikasno pružanje usluga pacijentima kojima je to neophodno.

Domaće zdravstvo daleko je od respelktovanja principa zasnovanih na Evropskoj povelji o primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Građani su, često, usmjereni na specijalističke i kliničke usluge, što ne mogu sebi da priušte ni pacijenti u najbogatijim zemljama. Zdravstvene ustanove posluju neracionalno i zapošljavaju više ljekara specijalista u odnosu na broj stanovnika, u poređenju sa razvijenijim zemljama.

397


Koncept porodične medicine uvodi se već više od deset godina, ali još ne daje očekivane rezultate. Jednu od prepreka predstavlja nedovoljna obučenost ljekara, a njihovo školovanje traje najmanje pet godina. Ovaj koncept, uz ukidanje domova zdravlja, pokušale su da primijene zemlje u okruženju, ali, osim Slovenije, to je još u početnoj fazi. Domaći sistem primarne zaštite je, u datim uslovima, ipak relativno dobro funkcionisao uz niske troškove osiguranja.

(2) Sekundarna zdravstvena zaštita

Usluge sekundarne zdravstvene zaštite pružaju se u bolnicama kao specijalizovanim ustanovama za stacionarno liječenje. Međutim, domaće bolnice u svom funkcionisanju nailaze na problem nepostojanja protokola za različite bolesti i stanja, što predstavlja urgentnu obavezu nadležnog ministarstva u narednom periodu. Takođe, u Republici Srpskoj ne postoje referentne ustanove za propisivanje odgovarajućih standarda. Uz sve to, nije jasno razgraničena nadležnost između zdravstvenih ustanova i nadležnog fonda.

Kao što je prethodno konstantovano, u ovoj oblasti socijalne zaštite postoji preveliki broj zaposlenih čije korišćenje je loše raspoređeno i zapošljavaju više od potrebnog broja izvršilaca, naročito tehničkog osoblja. Zato je neophodno hitno reformisanje cijele bolničke mreže, kako bi se izbjeglo postojeće dupliranje odjeljenja, te primijeniti koncept dnevne bolnice, zatim poboljšati i standardizovati kvalitet usluga i medicinske opreme. U ovoj kategoriji zdravstvene zaštite naročito je izražen problem nedostatka ljekara specijalista opšte prakse. Zato je potrebno ugraditi u budući zakon i obavezu ljekara da bar dvije godine rade u domovima zdravlja, pa tek stručno usavršavanje. Jedan od načina poboljšanja stanja i funkcionisanja bolnica moglo bi biti i uvođenje takmičenja među ovim ustanovama i podsticanje borbe za sticanje referentnosti.

398


(3) Tercijarna zaštita

Usluge tercijarne zdravstvene zaštite građanima RS pružaju se u specijalizovanim ustanovama organizovanim u vidu kliničkih centara. Ove ustanove pružaju najviši nivo zaštite, rješavajući najteže zdravstvene problemime odgovarajućim medicinskim intervencijama. Svoje djelovanje zasnivaju i na aktuelnim rezultatima naučno - istraživačkog rada svojih kadrova. Pri tome, nailaze na probleme nedovoljnosti sredstava, te imaju višemilionska dugovanja iz prethodnog perioda.

Klinički centri obavljaju obimne stručne i naučne aktivnosti na rješavanju najsloženijih zdravstvenih problema i slijede savremena dostignuća u dijagnostici i terapiji. To zahtijeva obimna finansijska ulaganja u naučna istraživanja i nabavku odgovarajuće opreme.

Funkcionisanje ovih ustanova opterećeno je finansijskim dugovanjem, kao i potraživanjem za izvršene usluge. Pri tome, potraživanja su nastala, između ostalog, i usljed liječenja velikog broja izbjeglih i raseljenih lica, za čiju zdravstvenu zaštitu niko nije plaćao, a prema odredbama zakona o zdravstvenoj zaštiti RS propisana je obaveza plaćanja svake pružene zdrvstvene usluge, jer ne postoji oblik besplatnog liječenja.

Iz navedenog može se zaključiti da je otežano funkcionisanje zdravstvenog sistema RS, što je posebno izraženo u radu velikih bolnica koje, često, pružaju sve nivoe zdravstvene zaštite. Među bitne nedostatke mogu se ubrojati neadekvatna organizacija rada, kao i nepostojanje odgovarajućih pravilnika na osnovu kojih bi se znalo ko šta radi, ko kontroliše, kako se ne bi duplirale aktivnosti, pogotovu u slučajevima kada isto liječenje može da obavi primarna ili sekundarna zaštita. Zato je važno utvrditi i proceduru za odlazak kod ljekara, pošto primarna zaštita mora biti ključni filter preko kojeg se druge institucije moraju rasteretiti i fizički i finansijski. Pored toga, neophodno je efikasno rješavati probleme funkcionisanja ovog podsistema uvođenjem metoda savremenog menadžmenta u

399


proces planiranja, izvršenja i kontrole. Pri tome, potrebno je utvrditi poseban način nabavke opreme, pošto je propisano raspisivanje tendera za nabavku opreme vrlo sporo.262 Takođe, potrebno je, kao i u drugim oblastima, sačiniti vodiče dobre prakse, definisati prava pacijenata i ljekara kroz formiranje obaveznog paketa usluga koje se finansiraju putem osiguranja i formirati referentne ustanove koje će propisivati način rada.

(4) Preventivna zdravstvena zaštita - Instituti i zavodi za zdravstvenu zaštitu

Rješavanje ili bar ublažavanje svih navedenih problema u funkcionisanju zdravstvene zaštite moguće je uspostavljanjem preventive, koja u domaćoj praksi ima minimalnu ulogu. To je uslovljeno lošom selekcijom kadrova i nepostojanjem preventivne strategije, čiju ulogu u zdravstvu ne prepoznaju dovoljno ni ljekari, ni političari, ni društvo u cjelini. Posljedica toga je izostajanje primjene osnovnog pravila u zdravstvu da je „bolje spriječiti nego liječiti″, čime se znatno povećava potreba finansijskih ulaganja u zdravstvenu zaštitu. Takođe, ne postoji adekvatan sistem regulative, a, i ona koja postoji, ne poštuje se. Cilj institucija koje se bave preventivnim mjerama, kao i nadležnog ministarstva, treba da bude aktivno uključivanje ovog oblika zaštite u zdravstveni sistem. To iziskuje i proširenje mreže ustanova i istovremenu racionalizaciju postojećih centara, kao i usavršavanje kadrova za tu vrstu poslova. Takođe, potrebno je uvesti sistem akreditacije za laboratorije i ekonomske cijene usluga, tim prije što su formirane ogromne laboratorije dupliranih kapaciteta.

Jedan od ključnih problema preventivne zaštite predstavlja neuvažavanje statističkog praćenja i analize zdravstvenog stanja stanovništva, te vazduha, vode, zemljišta, hrane i drugih životnih uslova, iako to preporučuje i Svjetska zdravstvena

262. Već naredne godine biće potrebno raspisati godišnje tendere, jer taj proces traje oko šest mjeseci. Prema riječima stručnjaka, klinike ne mogu da izvedu, naročito u slučajevima kada je popravka nekog aparata hitno potrebna. Takve slučajeve treba izuzeti.

400


organizacija. Zbog toga se prava slika o zdravlju stanovništva ne može steći. Zato je potrebno uspostaviti saradnju sa ustanovama koje se brinu o životnoj okolini, obrazovanju, kulturi i drugim socijalnim aktivnostima povezanim sa preventivnim medicinskim mjerama. Značaj preventivne zaštite potvrđuje se i činjenicom da su, zahvaljujući takvom pristupu, razvijene zemlje poboljšale zdravstveno stanje svog stanovništva, dok se u domaćoj stvarnosti pogoršava. Nažalost, ne postoji program preventivne zaštite primjeren domaćem zdravstvenom sistemu, u kome bi značajno mjesto zauzele mjere u pravcu edukacije, zdravstvenog vaspitanja, higijene i zaštite životne sredine.

(5) Privatna ljekarska praksa

Privatna ljekarska praksa kao specifični oblik zdravstvene zaštite nije inkorporirana u sistem socijalnog osiguranja. Ovaj oblik zdravstvene zaštite odvija se, pretežno, u ljekarskim ordinacijama i poliklinikama, dok je postojanje privatnih bolnica rijetka pojava. Naime, u RS postoji samo jedna specijalizovana bolnica koja se bavi specifičnom patologijom, kao što je liječenje steriliteta, vantjelesna oplodnja ili plastična, estetska i rekonstruktivna hirurgija. Pri tome, znatan broj ljekara zaposlenih u državnom sektoru radi i u privatnim ordinacijama, u kojima se, obično, može obaviti samo dio zdravstvenih usluga, dok se ozbiljniji slučajevi koji zahtijevaju bolnički tretman, ipak, moraju orijentisati na državne ustanove. Takođe, zabilježeni su slučajevi i nelegalne saradnje privatnih ordinacija i državnih bolnica, koja se, najčešće, odvija posredstvom ljekara koji rade u oba sektora. Tako se došlo do apsurdne situacije da sve što se zvanično ne može uraditi preko uputa iz domova zdravlja i na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja, može se u istim ustanovama uraditi odmah, uz plaćanje sopstvenim sredstvima, ali ne u vidu participacije koja se uplaćuje na račun ustanove, već u vidu direktne nadoknade osoblju koje uslugu vrši.

401


Fond zdravstvenog osiguranja RS zaključuje ugovore i sa nekim privatnim zdravstvenim ustanovama i ljekarima koji su deficitarni, po cjenama koje važe i za javni sektor. Na taj način, pacijenti mogu da biraju kod koga će se liječiti. To se smatra velikim napretkom u zaravstvenom sistemu RS, što je pozitivna pojava.

Zakonom regulisani sadržaji zdravstvene zaštite dopunjeni su posebnim programima u pojedinim zdravstveno-socijalnim oblastima kao što su: zdravstvena zaštita žena, djece i studenata, zaštita od zaraznih i hroničnih bolesti, preventivna stomatološka zaštita i slični vidovi medicinskih usluga.

Zakonom su vrlo detaljno regulisani sadržina i obim zdravstvene zaštite, uz odgovarajuća uputstva za sprovođenje i sa naznakom o nosiocu pojedinih aktivnosti. Međutim, proklamovani obuhvat stanovništva svim uslugama ne ostvaruje se u praksi, naročito kada se radi o skupim dijagnostičkim, terapijskim i rehabilitacionim uslugama, što je očekivano, jer to ne mogu da postignu ni daleko bogatije zemlje. Zakonska odredba o pravu i obavezi građana da se opredijele za ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ne sprovodi se dosljedno.263 Zato je u reformskom procesu potrebno pristupiti definisanju sadržaja i obima primarne zdravstvene zaštite, koji će biti finansirani iz javnih prihoda, uključujući i druge elemente koji obezbjeđuju pružanje osnovnog paketa usluga kao što su: minimum potrebnih kadrova i njihove osposobljenosti, fizički resursi, prostor, oprema, dijagnostička podrška, lijekovi i medicinski materijal, te organizacioni i upravljački mehanizmi. U nastavku razmatranja ovog segmenta zdravstvene zaštite moguće je zaključiti da je obezbjeđivanje kvalitetne zdravstvene zaštite na svim nivoima usluga veoma kompleksan posao i zahtijeva sprovođenje posebnih mjera.

Regulisanje kvaliteta usluga predstavlja najveću novinu u sistemu mjera zdravstvene zaštite kao i aktivnosti na njihovom sprovođenju. Međutim, najznačajniji domet u ostvarivanju

263. Npr., u većim urbanim centrima, usljed nedostatka kontrole, građani mogu nesmetano koristiti usluge neko-liko ljekara, a lijekove im ne može propisati svaki ljekar.

402


kvalitetne zdravstvene zaštite građana Republike Srpske dostići će se vezivanjem rezutata svih zdravstvenih ustanova za kvalitet života kao krajnji ishod njihovih aktivnosti, što predstavlja ideal koji se ne može mjeriti.

U domaćoj praksi, kvalitetu zdravstvenih usluga prilazilo se deklarativno. Međutim, uvođenje metoda kvalitativnog liječenja podrazumijeva finansiranje na osnovu dokaznog kvaliteta. Kao garancija kvaliteta rada treba da bude ispunjenje propisanih uslova za obavljanje zdravstvenih usluga, što je moguće ostvariti uvođenjem akreditacije zdravstvenih ustanova.

2.2. Zdravstveno osiguranje

Zdravstveno osiguranje Republike Srpske je sistem koji funkcioniše na bazi Zakona o zdravstvenom osiguranju, koji je usvojen 1999. godine. Određene izmjene i dopune izvršene su 2001. i 2003. godine, kao i 2012. godine.

Međutim, usljed nedosljednosti određenih odredaba takvog zakona javlja se neusklađenost između obima prava, s jedne strane i visine sredstava potrebnih za finansiranje njihovog ostvarivanja s druge strane. Zato je neophodno riješiti slijedeće:

• preispitati prava korisnika i svesti ih na nivo realnih mogućnosti za njihovo ostvarenje i

• izgraditi novi sistem zdravstvenog osiguranja.

Preispitivanje prava korisnika podrazumijeva utvrđivanje osnovnih prava koja se moraju finansirati iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao i prava koja se mogu djelimično ili potpuno isključiti. U domaćim uslovima, tipično socijalno osiguranje bi, vjerovatno, moralo da ostane osnovni model finansiranja zdravstva, ali bi se, u sklopu reforme, morala iznaći odgovarajuća kombinacija ovog sa drugim modelima, a, prije svega, sa privatnim dobrovoljnim osiguranjem.

403


Dosadašnjim intervencijama u Zakonu o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske znatno je narušen njegov reformski karakter. Tako je uloga Skupštine osiguranika marginalizovana, a zatim i izostavljena iz zakonskih odredaba, čime je narušeno osnovno pravo građana da odlučuju o visini izdvajanja iz BDP-a za zdravstvenu zaštitu, kao o i pravima iz oblasti ovog oblika socijalnog osiguranja.

U cilju prevazilaženja neusaglašenosti nekih odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju, usvojene su određene izmjene i dopune u postojećem Zakonu (Službeni glasnik RS, 51/03). Uz to, trebalo bi ozbiljno raditi na uspostavljanju nove organizacije, kao i na stabilnijem finasiranju zdravstvenog sistema, što podrazumijeva preduzimanje slijedeće aktivnosti.

• Apsolutna centralizacija zdravstva u svim segmentima, čime bi trebalo eliminisati prethodno sprovedenu decentralizaciju, uz izraženu koordinaciju i upravljanje sa jednog mjesta kako bi se ovim sistemom funkcionalno obezbijedilo efikasno funkcionisanje u interesu svih građana kojima je potrebna zdravstvena zaštita

• Obezbijediti planski i racionalan razvoj zdravstvenih kapaciteta.

• Reformisati skupu i neefikasnu strukturu domova zdravlja.

• Reformisati glomazne i neefikasne kliničko-bolničke centre.

• Ukrupniti službe i odjeljenja unutar zdravstvenih ustanova.

• Obezbijediti jedinstvenu politiku nabavke opreme njenu standardizaciju i tipizaciju, zajedničku nabavku i servisiranje.

• Renovirati građevinske objekte zdravstvenih ustanova.

• Obnoviti postojeću i nabaviti novu medicinsku opremu i rezervne dijelove.

• Obezbijediti potrebne lijekove i sanitetski materijal.

404


• Obnoviti vozni park zdravstvenih ustanova.

• Obezbijediti visok nivo higijene i kvalitet hrane u stacionarnim zdravstvenim ustanovama.

• Riješiti pitanje odlaganja medicinskog otpada.

• Smanjiti broj nemedicinskog osoblja.

• Organizovati stalno usavršavanje ljekara i edukaciju ostalih zdravstvenih radnika.

• Obezbijediti pristojne neto zarade i redovnost njihove isplate.

• Smanjiti neopravdano velike razlike u visini neto zarada.

• Organizovati redovan nadzor nad stručnim radom.

• Skratiti neopravdano prosječno trajanje liječenja.

• Jačati i razvijati informacioni sistem.

• Obezbijediti efikasno finansiranje zdravstvene zaštite.

Sprovođenjem navedenih mjera omogućilo bi se postizanje još većih pozitivnih efekata funkcionisanja domaćeg zdravstvenog sistema. Naime, već do sada je mnogo učinjeno na poboljšanju zdravstvene zaštite, mada dio javnosti i mediji često ističu nepovljnu ocjenu postojećeg stanja.264

Međutim, domaći sistem zdravstvenog osiguranja ima zntnih teškoća u prikupljanju finansijskih sredstava, jer tek svaki četvrti građanin uredno uplaćuje doprinose, dok se dodatna sredstva obezbjeđuju naplatom kompenzacija. Istovremno, sve je češće zastupljena praksa pojedinaca i nekih poslodavaca da namjerno izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa. Kao primjer

264. Narodna skupština Republike Srpske, na sjednici održanoj 26. jula 2002. godine donijela je odluku o usva-janju Programa zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici Srpskoj do 2010. godine. U definisanju ciljeva i mjera zdravst vene politike u zemlji korišćeni su dokumenti Svjetske zdravstvene organizacije a posebno: Svjetska zdravstvena deklaracija koju je 1998. godine usvojila Skupština SZO i dokument zdravstvene politike u Evropi „Zdravlje 21” koji je 1998. godine usvojio Regionalni komitet SZO (Sl. glasnik RS, br. 56/02).

405


može poslužiti isplata autorskih honorara kao način izbjegavanja plaćanja doprinosa.265 Drugi učestali način izbjegavanja plaćanja doprinosa jeste prijavljivanje minimalne zarade i nezakonita isplata ostataka plate u gotovini, bez plaćanja poreza i doprinosa i zakonske obaveze plaćanja doprinosa na iznos najmanje plate. Svi takvi postupci uticali su na smanjenje prihode nadležnog fonda.

Uprkos navedenim teškoćama u njegovom finansiranju, Republika Srpska ulaže u zdravstveni sistem znatno iznad realnih mogućnosti. Istovremeno, naviknuti na kvalitetnu zdravstvenu uslugu, građani zahtijevaju nivo zaštite kao u visokorazvijenim državama.

Sprovedena istraživanja pokazuju da je potrebno dodatno finansirati funkcionisanje zdrvstvenog sistema putem proširenog ili dobrovoljnog osiguranja, kao i proširenjem osnovica za obračun doprinosa za ove namjene.

Aktuelna reforma ovog podsistema socijalne zaštite usmjerena je i na uvođenje participacije pacijenata u troškovima pružanja zdravstvenih usluga. Smisao participacije, pored djelimičnog finansijskog rasterećenja, sastoji se u podsticanju pacijenata na racionalnije ponašanje i smanjenje nepotrebnih zahvata. Prije nekoliko godina uvedene su samo simbolične participacije pacijenata, a u posljednje vrijeme ovo individualno plaćanje na mnoge lijekove je znatno povećano. Početkom 2002. godine, participacije su dodatno proširene. Međutim, povećanje participacija neće znatno smanjiti ukupnu potrošnju, zbog njihovog vrlo niskog udjela u ukupnoj zdravstvenoj potrošnji. Kako bi se onemogućila eksplozija zdravstvene potrošnje, utvrđena je određena lista lijekova koje finansira nadležni fond. Pri tome, jedna od mogućnosti dugoročnog rješenja problema finansiranja zdravstvenog sistema predstavlja jasno definisanje prava i obaveza koje proizlaze iz zdravstvenog osiguranja.

265. I zakonske odredbe o plaćanju doprinosa na iznos najmanje plate uticale su na manje prihode od doprinosa u FZO.

406


Sagledavajući navedene nedostatke u domaćem zdravstvenom sistemu, potrebno je sprovesti odgovarajuće mjere u pravcu povećanja njegove efikasnosti:

• Redefinisati zakone o zdravstvenoj zaštiti i o zdravstvenom osiguranju, uvođenjem drugih vidova osiguranja;

• Preispitati postojeća prava i prilagoditi ih materijalnim mogućnostima.

• Uspostaviti efikasnu organizaciju zdravstva na osnovu novih zakona.

• Vratiti opštinama, gradovima i regionima odgovarajuće nadležnosti.

• Detaljno analizirati mrežu zdravstvenih ustanova, a, posebno bolničkih kapaciteta, te izvršiti njenu racionalizaciju.

• Sprovoditi stalnu kontrolu plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, te preispitati način na koji ih plaćaju pojedine kategorije osiguranika i ne dozvoliti oslobađanje od te obaveze.

• Sagledati mogućnosti realnog participiranje osiguranika u troškovima zdravstvene zaštite, u skladu sa medicinskim, socijalnim i ekonomskim principima.

• Sprovesti rigorozne mjere štednje, racionalizacije i standardizacije na svim nivoima zdravstvenog sistema.

• Sprovoditi efikasnu kontrolu poslovanja zdravstvenih ustanova.

• Centralizovati sredstva za investiranje u izgradnju građevinskih objekata i nabavku medicinske opreme.

• Uspostaviti kontrolu nad privatnom ljekarskom i apotekarskom praksom.

• Potpuno depolitizovati zdravstveni sistem, uz izbor kadrova isključivo po kriterijumima stručnosti i etike.

407


• Sprovesti racionalizaciju u raspodjeli lijekova i sanitetskog materijala i, po mogućnosti, organizovati proizvodnju nekih lijekova.

• Omogućiti zakonskim propisima lokalnoj samoupravi organizovanje službe zdravstvene zaštite u slučajevima masovnih povređivanja usljed elementarnih nepogoda.

409


3. RAZLOZI ZA REFORMU ZDRAVSTVENOG SISTEMA

Razlozi za reformu sistema zdravstvenog osiguranja potiču i iz činjenice da su odgovarajući zakoni u Republici Srpskoj, kao i i u Federaciji BiH,266 vrlo malo mijenjani, iako nisu obezbjeđivali zadovoljavajuća rješenja mnogih problema. S druge strane, dobra rješenja koja su sadržana u ovim zakonima nisu sprovđena u praksi. Rast ekonomske snage zemlje, mjerene visinom bruto domaćeg proizvoda po stanovniku (BDP per capita), samo u toku posljednje decenije, doveo je do znatnog povećanja nesklada između utvrđenih prava iz zdravstvenog osiguranja i mogućnosti da se ona ostvare.

Neophodnost sprovođenja reforme zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj i Federaciji BiH uslovljena je dejstvom nekoliko ključnih faktora koji se ispoljavaju kroz:

- ekonomsku krizu (1), - politički sistem (2), - demografske promjene (3) i - sociokulturalne promjene (4).

(1) Ekonomska kriza i time uslovljen nizak nivo zarada kao osnove za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje, osiromašili su društvo i lišili ga neophodnih sredstava za finansiranje ovog oblika socijalne potrošnje. Najveći broj građana, usljed visokih troškova života, a niskih primanja, ne može da štedi za podmirivanja neophodnih zdravstvenih potreba. Pravo na zdravstvenu zaštitu, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, sve je više ugroženo, što ima za posljedicu smanjivanje korišćenja zdravstvenih usluga i pogoršanje ukupnog zdravstvenog stanja stanovništva. To je uslovljeno neskladom između zdravstvenih potreba stanovništva i stečenih prava na njihovo zadovljavanje, s jedne strane, i materijalnih mogućnosti za njihovo ostvarivanje, kao i neracionalne organizacije ovog socijalnog podsistema, s druge strane. Izrazita

266. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH, „Službene novine Federacije BiH”, br. 30/97.

410


materijalna oskudica ispoljava se u svim zdravstvenim ustanovama širom Bosne i Hercegovine, jer nedostaju uslovi za zadovoljavanje najosnovnijih potreba. Zato su bolesnici prinuđeni da sopstvenim sredstvima nabavljaju lijekove i sanitetski materijal potreban za liječenje.

(2) Politički faktori djeluju, uglavnom, kroz vezanost odluka za sprovođenje reformnskih procesa za uske interese pripadnika stranaka, kao i često mijenjanje vlada. Promijenjena uloga države a, prije svega, ministarstava nadležnih za poslove zdravlja, otežava usvajanje zdravstvene politike na nacionalnom nivou, definisanje prioriteta, izradu plana razvoja zdravstvenog osiguranja, ustanovljenje mehanizama za stalno unapređenje kvaliteta rada u nadležnom fondu, odlučivanje o uvođenju dopunskih vrsta osiguranja i drugo. U tom smislu, pristupačnost blagovremenih i pouzdanih podataka predstavlja ključnu pretpostavku za uspješno reformisanje zdravstvenog osiguranja.

(3) Demografske promjene ispoljvaju se u stalnom porastu učešća broja starije populacije u ukupnom broju stanovništva, kako usljed odlaska mladih iz zemlje tako i usljed ratnih zbivanja koja su zadesila ove prostore. Pored toga, izražen je pad stope prirodnog priraštaja stanovništva, kao i produženo prosječno trajanje života.

(4) Sociokulturalni faktori djeluju putem promjene načina života i brige o zdravlju koje je sve više na skali ljudskih vrijednosti) ishrane stanovništva tradicionalne porodične strukture kao i porasta opštih očekivanja, posebno u sferi zdravstvene zaštite.

Neobezbijeđenost stanovništva kvalitetnom zdrav-stvenom zaštitom predstavlja ključni razlog za reformu ovog podsistema socijalnog osiguranja.

Još uvijek nema zvaničnih statističkih podataka o dimenzijama domaćeg privatnog zdravstva. Međutim, iz iskustva neklih građana prinuđenih da traže ljekarsku pomoć izvan sistema socijalnog osiguranja, može se zaključiti da je privatno zdravstvo prilično razvijeno i da pruža daleko viši kvalitet usluga nego najveći

411


broj ustanova javnog sektora. Vlasnici privatnih zdravstvenih ustanova nabavili su savremenu opremu i angažovali najbolje konsultante i saradnike iz javnih zdravstvenih ustanova. Pri tome, javlja se problem povezivanja naknada za privatne ljekarske usluge i izdvajanja osiguranika u javnom zdravstvu.

Iako se to ne bi smjelo događati, reforma zdravstvenog osiguranja uvijek se prelama preko leđa građana, odnosno pacijenata. Naime, ako bi se uvelo plaćanje do pune cijene zdravstvenih usluga, prava osiguranika bila bi znatno umanjena.

Stručnjaci ističu da se uvođenjem plaćanja dijela zdravstvenih usluga narušava princip solidarnosti. Zato će nedostatak novca u nadležnom fondu nadoknađivati samo bolesnici kojima je zdravstvena zaštita najpotrebnija i zbog kojih je, u stvari, uspostavljen princip solidarnosti u ovoj oblasti.

Na osnovu takvog pristupa može se zaključiti da su razlozi za reforme već duže vrijeme izraženi u identifikovanim brojnim poteškoćama u cjelokupnom zdravstvenom sistemu. Za otklanjanje najvećeg broja tih teškoća i rješavanje velikog broja aktuelnih problema potrebne su korjenite promjene.267

Jedan od razloga za reformu ovog segmenta socijalne zaštite u RS jeste „nekompetitivan sistem zdravstvenog osiguranja“. Situacija u ovom pogledu nije ništa bolja ni u Federaciji BiH.268 Pod nekompetitivnim sistemom podrazumijeva se nepostojanje konkurencije između različitih fondova zdravstvenog osiguranja.

Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH269 omogućeno je udruživanje dvaju ili više kantonalnih fondova u jedan, ukoliko to bude uslovljeno potrebom šire solidarnosti, ili snižavanja administrativnih troškova. Slično je i u Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.270 Prema tome, za razumijevanje sadašnjeg stanja penzijskog i zdravstvenog sistema u oba entiteta važno je, prije

267. Sličnog su mišljenja i analitičari iz Federacije BiH. 268. Grupa autora, Politika kvaliteta i sigurnosti zdravstvene zaštite u FBiH, Sarajevo, mart 2002. 269. „Službene novine Federacije BiH”, br. 30/97. 270. „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 470/01, i Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju Brčko Distrikta BiH, br. 7/02.

412


svega, uočiti da je u toku sprovođenje njihovih reformi. Naime, zbog duboke krize s kojom se posljednjih godina ti sistemi suočavaju, otpočela je njihova sveobuhvatna reforma i dobro je što se i sistem penzijskog iinvalidskog osiguranja i sistem zdravstvenog osiguranja transformišu istovremeno.

Često se postavlja pitanje zašto se širom svijeta i u Evropi reformišu zdravstveni sistemi i koji su osnovni razlozi za pokretanje tih procesa. U razvijenim zemljama, kao što su Velika Britanija, Njemčka i SAD, sprovođenje reformi predstavlja odgovor na pritisak porasta troškova u sistemu zdravstvene zaštite. Pri tome, javlja se raskorak između moralnog imperativa da se održi solidarnost i socijalni karakter sistema zdravstvene zaštite, s jedne strane, i fiskalnog imeprativa da se kontroliše i ograniči rast troškova u ovoj oblasti, s druge strane. Međutim, u zemljama Centralne i Istočne Evrope reforme su inicirane promjenama političkog sistema, koje su nastale prelaskom sa planske na tržišnu ekonomiju. To se, neumitno, odražava i na finansiranje, funkcionisanje i razvoj zdravstvenog sistema.

U cjelini posmatrano, moguće je zaključiti da su reforme zdravstvenog sistema u svijetu uslovljene promjenama:

- političkog (1),

- ekonomskog (2),

- demografskog (3) ,

- epidemiološkog (4) i

- sociokulturalnog (5) okruženja.

(1) U mnogim zemljama svijeta mijenjaju se političke orijentacije i ideologije. Promijenjena je cjelokupna politička struktura u nekim zemljama a, najdramatičnije, u zemljama Centralne i Istočne Evrope. Takođe, to je praćeno procesima

413


demokratizacije u zemljama Latinske Amerike i podsaharske Afrike, te liberalizacije u nekoliko vodećih zemalja svijeta (poslije perioda konzervatizma).

(2) Ekonomski razvoj omogućio je stvaranju materijalnih uslova za promjene političkog okruženja, što predstavlja ključni uslov za primjenu principa jednakosti zaštite prihoda građana, prava na izbor korisnika i veće socijalizacije troškova u sistemima zdravstvene zaštite ovih zemalja.

(3) Demografske promjene ispoljavaju se u opadanju stopa fertiliteta (rodnosti žena) i prirodnog priraštaja stanovništva, smanjenju stopa smrtnosti odojčadi i produženom očekivanom trajanju života, mada su velike razlike među zemljama.

(4) Epidemiološke promjene ispoljavaju se u trendu opadanja stopa morbiditeta i mortaliteta, posebno tzv. preventibilne i prevremene smrtnosti ljudi. Ipak se mora naglasiti da je u nerazvijenim zemljama izražena stagnacija ili, čak, porast razbolijevanja, pa i umiranja.

(5) Sociokulturalno okruženje ispoljava se u načinu života, pri čemu se zdravlje građana postavlja sve više na skali ljudskih vrijednosti. Promjene u ovom okruženju obuhvataju ishranu stanovništva, a, posebno posvećivanje pažnje „zdravoj hrani“, zatim tradicionalnoj porodičnoj strukturi i vrijednosti te i opštih očekivanjima koja rastu, posebno u odnosu na sistem zdravstvene zaštite.

Stanje zdravstvenog sistema Republike Srpske, opisano u prethodnom poglavlju, predstavlja osnovni razlog za njegovu reformu. Pravo na zdravstvenu zaštitu, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, sve je više ugroženo, što ima za posljedicu smanjivanje korišćenja zdravstvenih usluga i pogoršanje ukupnog zdravstvenog stanja stanovništva Republike Srpske. To je posljedica nesklada između zdravstvenih potreba stanovništva i utvrđenih prava iz zdravstvenog osiguranja, s jedne strane, i materijalnih mogućnosti za njihovo

414


ostvarivanje, loše organizacije zdravstvenog sistema, s druge strane. Zakoni o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, koji su doneseni 1993. i 1999. godine, neznatno su mijenjani, a nisu obezbjeđivali zadovoljavajuća rješenja mnogih problema. Pri tome, dobra rješenja u ovim zakonima nisu realizovana u praksi.

Ekonomska snaga Republike Srpske, iskazana visinom bruto domaćeg proizvoda po stanovniku (BDP per capita), smanjena je više od tri puta u toku posljednje decenije. To je uslovilo povećanje nesklada između utvrđenih prava iz zdravstvenog osiguranja i mogućnosti njihovog ostvarivanja. Izrazita materijalna oskudica izražena je u svim zdravstvenim ustanovama širom Republike Srpske. Nedostaju sredstva za najosnovnije potrebe, te su pacijenti prinuđeni da sopstvenim sredstvima nabavljaju lijekove i sanitetski materijal. Zastarjela je dijagnostička i terapijska medicinska oprema i u vrhunskim zdravstvenim centrima, što je uslovilo i drastičan pad kvaliteta njihovih usluga. Ekonomska kriza, te nizak nivo zarada kao osnove za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje, uslovili su osiromašenje društva i lišili ga neophodnih sredstava za finansiranje zdravstvene zaštite.

Zdravstveni stručnjaci ističu da se mogućnost rješenja nedovoljnosti sredstava u sistemu obaveznog zdravstvenog osiguranja ne nalazi u smanjivanju solidarnosti i opterećenja bolesnih, posebno starijih građana, već u organizovanju dotoka dodatnih sredstava od imućnijih građana. Naime, nezavisno od toga šta je razlog za reformisanje zdravstvenog sistema, ovaj proces bi, prije svega, trebalo da bude sveobuhvatan i sa ciljem da obezbijedi:

- pravednost u korišćenju usluga i finansiranju sistema zdravstvene zaštite;

- alokativnu i tehničku efikasnost sistema;

- finansijsku i institucionalnu održivost;

- unapređenje kvaliteta usluga i

- prihvatljivost sistema zdravstvene zaštite za korisnike i davaoce usluga.

415


Iz prethodnih konstatacija može se zaključiti da je neophodnost reforme već duži period uslovljena identifikovanim brojnim poteškoćama u cjelokupnom zdravstvenom sistemu. Za otklanjanje najvećeg broja tih teškoća i rješavanje velikog broja aktuelnih problema, potrebne su korjenite reformske promjene sistema zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj.

417


4. MOGUĆI PRAVCI REFORME ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

4.1. Osnovni pristup reformi

Reformu zdravstvenog osiguranja moguće je predstaviti kao ciklus koji se odvija po fazama kao što su:

- definisanje problema,

- postavljanje dijagnoze,

- formulisanje zdravstvene politike,

- razvoj akcionog plana reforme,

- donošenje relevantnih odluka,

- implementacija odluka,

- praćenje i evaluacija procesa (vidjeti shemu 3).

Shema 3. Ciklus reforme zdravstvenog osiguranja

Izvor: Roberts, M., Reich, M., Berman, P., Analysing Health Sector Performance, Bavkgraund note, Washington: World Bank Institute, 1999.

Definicija problema

Postavljanje dijagnozeEvaluacija

Implementacija

Politička odluka

Formulisanje politike

418


Shematski prikaz predstavlja idealizovani proces reforme koji je teško sprovesti u praksi. Naime, u stvarnosti ovaj proces nije tako pravilno uređen. Ponekad se reformatori mogu neposredno usmjeriti na uzrok i postaviti dijagnozu i pravce rješavanja problema u sistemu zdravstvenog osiguranja. Na primjer: „Naš problem je to što zdravstveni centri i bolnice nemaju dovoljno sredstava da pruže kvalitetne usluge stanovništvu“. Drugi mogu predložiti svoje pravce u rješavanju pitanja: „Da li je ovoj zemlji potrebno nacionalno ili privatno zdravstveno osiguranje?“, i sve to prije nego što se definiše problem i ustanove uzroci njegove pojave. Međutim, zato što se smatra da je sistemsko razmišljanje ključno za uspješno rješavanje problema (na primjer, uvođenjem novih oblika osiguranja, ili novih stopa doprinosa), reforme sistema zdravstvenog osiguranja trebalo bi razmatrati korak po korak, sa jasno definisanim pravcima njenog sprovođenja, da bi se pokazalo kako kritička analiza može doprinijeti uspješnosti svake njegove faze.

Reformom domaćeg sistema zdravstvenog osiguranja žele se postići maksimalni efekti njegovog poboljšanja u cjelini. Da bi se to ostvarilo, reforma se mora, prije svega, usmjeriti na usklađivanje prava koja su propisana Zakonom o zdravstvenom osiguranju sa finansijskim mogućnostima države i građana. Zato se ovj proces mora odvijati u dva osnovna pravca:

Prvi je izgradnja savremenog sistema zdravstvenog osiguranja prema tržišnim principima, u kojem će ravnopravno upravljati korisnici i davaoci usluga, te i predstavnik države. To podrazumijeva obezbjeđenje obaveznog, dopunkskog i privatnog osiguranja kao oblika pružanja zdravstvenih usluga. Za realizovanje svakog od navedenih vidova osiguranja potrebno je stvoriti zakonske okvire, što podrazumjeva pravnu sigurnost osiguranika kao najvažnijeg elemeta zdravstvenog sistema.

Drugi predstavlja osavremenjivanje postojećeg oblika zdravstvenog osiguranja, kao državnog servisa za obezbjeđivanje ostvarivanja ovog prava, uz poslovanje na ekonomskim principima.

419


Ovako postavljen koncept zdravstvenog osiguranja mora obezbijediti odgovarajuće mehanizme za realizaciju svih propisanih usluga, a koji će se aktivirati u slučaju nemogućnosti njihovog pružanja u javnom sektoru.

Otklanjanje ili bar ublažavanje tradicionalnih problema u domaćem zdravstvenom sistemu, koji proističu iz nedovoljnosti finansijskih sredstava, moguće je zasnivanjem poslovanja nadležnog fonda na ekonomskim osnovama, čime bi se stekli uslovi za njegovo normalno funkcionisanje. U cilju rješavanja navedenog problma, reformu treba usmjeriti na slijedeće aktivnosti:

• sagledati mogućnost izdvajanja za zdravstveno osiguranje u skladu sa ekonomskom moći zemlje i razvijenosti njene privrede i predočiti nadležnim organima da izdvajanje iz BDP-a za zdravstvenu zaštitu stanovništva ne smije iznositi manje od 6% , imajući u vidu broj neosiguranih lica;

• redefinisati postojeće stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, pri čemu se mora voditi računa o realnim mogućnostima izdvajanja iz bruto domaćeg proizvoda za ovu oblast socijalne zaštite, što je uslovljeno jačanjem ekonomske moći zemlje;

• obezbijediti transparentnost poslovanja nadležnog fonda, kao i kontrolu obračuna i uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, te sankcionisati neplaćanje ove zakonske obaveze, a svakom osiguraniku jasno predočiti prava i obaveze po toj osnovi;

• povećati lično učešće osiguranika u troškovima zdravstvene zaštite, kako bi ovaj vid dodatnih sredstava doprinio povećanju prihoda nadležnog fonda, ugledajući se na iskustva drugih zemalja u kojima lična participacija pacijenata iznosi između 10 i 15 % cijene usluge, što je uslovljeno platežnom mogućnošću njihovih građana;

• na prošireno i privatno osiguranje treba računati isto kao i na prihode od povećane osnovice za obračun doprinosa, jer je zakonom ostavljena mogućnost njihove primjene kada se za to stvore potrebni uslovi.

420


Reformom zdravstvenog osiguranja moraju se osigurati sredstva za usklađivanje prava sa finansijskim mogućnostima nadležnog fonda. Time se postiže ujednačavanje uslova za sve građane u korišćenju zdravstvenih usluga kako u pogledu univerzalne dostupnosti tako i u ostvarivanju prava na jednaku pomoć. Dosadašnja iskustva su pokazala da se reforma mora sprovoditi po fazama, pri čemu ne bi trebalo započinjati slijedeću dok se ne završe svi zadaci iz prethodne.

Zdravstveni sistem Republike Srpske je veoma opterećen visokim finansijskim dugovanjem, što ozbiljno opterećuje i ugrožava njegovo funkcionisanje. Zato Svjetska banka predlaže nekoliko kratkoročnih (1) i dugoročnih (2) mjera.

(1) Kratkorične mjere:

- povećanje iznosa participacije u korišćenju zdravstvenih

uusluga;

- sužavanje kruga onih koji se oslobađaju plaćanja

participacije (za djecu, nezaposlene i korisnike socijalne

pomoći);

- zamrzavanje visine zarada u zdravstvenom sektoru i

uvođenje referentne cijene medicinskog materijala i

usluga.

(2) Dugoročne mjere:

- postepeno smanjivanje prava osiguranika;271

- uvođenje sistema plaćanja usluga bolničke zaštite prema

271. Načelo slobodnog pristupa zdravstvenoj zaštiti očuvano je u zdravstvenim reformama zemalja u tranziciji (Slovenija, Hrvatska). Međutim, prava osiguranika namjeravaju se znatno smanjiti, a socijalni utrošak prevaliti na leđa osiguranika. Predviđeno je pružanje zdravstvenih usluga kroz mješoviti sistem javnih i privatnih zdravst-venih ustanova. Osnovno zdravst veno osiguranje (obavezno) pokrivalo bi standardni paket zdravstvenih usluga, a sve izvan toga različita dopunska osiguranja.

421


unaprijed definisanim medicinskim postupcima za pojedinu

dijagnozu i

- povećanje udjela privatnog sektora u primarnoj

zdravstvenoj zaštiti.

4.2. Ciljevi i ograničenja reformskog procesa

Reforma sistema zdravstvenog osiguranja ima osnovni cilj da obezbijedi više finansijskih sredstava za ovaj oblik socijalne zaštite. To se može postići samo ako se dobro osmisle pravci reforme zdravstvenog sistema. Racionalno sprovedenom reformom zdravstvenog osiguranja moguće je poboljšati zaštitu zdravlja stanovništva i uravnotežeti visinu prihoda i rashoda u ovoj oblasti. Pri tome, izmjena načina prikupljanja i alokacije sredstava zauzima ključno mjesto u reformskom procesu.

Ostvarivanje globalnog cilja reformisanja zdravstvenog sistema uslovljeno je sprovođenjem parcijalnih unapređenja pojedinih segmenata ove oblasti socijalne zaštite. U tom smislu, ciljevi parcijalnih reformi zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj mogu se svesti na:

1. izmjene i dopune odgovarajućih zakona i drugih akata koji treba da obezbijede realne prihode za finansiranje zdravstvene zaštite građana;

2. redefinisanje postojeće stope doprinosa obaveznog zdravstvenog osiguranja u skladu sa realnim mogućnostima izdvajanja iz BDP-a i praksom drugih zemalja u razvoju;

3. proširenje osnovice doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje;

4. analiziranje mogućih efekata umanjivanja osnovice za obračun doprinosa;

5. sankcionisanje izbjegavanja plaćanja doprinosa;

422


6. zakonsko definisanje modaliteta rješenja koja pojačavaju obavezu državnog budžeta da finansira zdravstvenu zaštitu neosiguranih lica;

7. redefinisanje organizacije nadležnog fonda;

8. obezbjedđenje efikasne kontrole prikupljanja i distribucije sredstava;

9. formiranje sistema zdravstvenog osiguranja kojim upravljaju osiguranici;

10. usklađivanje sadržaja i obima prava za zdravstvenu zaštitu građana sa izvorima finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja i ekonomskim mogućnostima, uz zakonsko regulisanje neobaveznih vidova zaštite;

11. postepeno povećanje ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite, u skladu sa rastom platežne sposobnosti stanovništva i

12. izgradnja adekvatnog informacionog sistema.

U realizaciji navedenih parcijalnih ciljeva neumitno se nailazi na određena ograničenja koja se ispoljavaju kroz:

1. nepovoljnu ekonomsku situaciju koja se stalno pogoršava;

2. nezavršeni proces privatizacije i očekivanje stečaja većeg broja preduzeća;

3. višak od oko 70 000 zaposlenih koji će ostati izvan zdravstvenog osiguranja, uz sadašnjih 150 000 nezaposlenih, koje je zavod za zapošljavanje prijavio na zdravstveno osiguranje, a nije obezbijedio pokriće troškova osiguranja;

4. stalno snižavanje životnog standarda stanovništva;

5. niska primanja zaposlenih, koja su osnov za obračun doprinosa za zdravstveno osiguranje;

6. visoku nezaposlenost i neaktivnost ukupnog stanovništva;

423


7. visoka potraživanja svih oblika socijalnog osiguranja;

8. nejasno definisane zakonske propise u fiskalnom i zdravstvenom sistemu i

9. neaktivnost nadležnih organa i zdravstvenih ustanova u traženju radikalno boljih rješenja u zdravstvu.

Sve navedene okolnosti predstavljaju preduslove i za štrajkove zdravstvenih radnika, što može dovesti do daljeg pogoršavanja stanja u ovom segmentu socijalne zaštite.

4.3. Pravci reforme zdravstvenog osiguranja

Osnovni pravci reforme zdravstvenog osiguranja treba da budu u funkciji povećanja finansijskih sredstava namijenjenih za poboljšanje kvaliteta uslug ovog sistema. Prethodno definisani ciljevi reforme zdravstvenog osiguranja određuju i pravce parcijalnih promjena u ovom podsistemu.

4.3.1. Neophodne izmjene i dopune zakonâ

U cilju izmjena postojećeg nepovoljnog stanja u finansiranju zdravstvene zaštite, neophodno je izvršiti izmjene i dopune zakonâ kojima se regulišu odnosi u zdravstvenom osiguranju, kao i o porezima i doprinosima. To podrazumijeva i donošenje odgovarajućih podzakonskih akata, u skladu sa Strategijom razvoja zdravlja do 2015. godine, u kojoj su predviđene ovakve promjene. Na osnovu takvog pristupa može se očekivati da ovako reformisan sistem zdravstvenog osiguranja obezbijedi dodatna sredstava za poboljšanja svog materijalnog položaja, prvenstveno putem poboljšanje kvaliteta usluga, povećanja efikasnosti funkcionisanja i ublažavanja nesklada između potreba i prava osiguranika.

424


Ukupna izdvajanja za zdravstvenu zaštitu ne bi trebalo da budu ispod 7% BDP272 da bi zdravstveni sistem normalno funkcionisao i da bi građani imali zadovoljavajuću zdravstvenu zaštitu. Odgovarajućom reformskom politikom moguće je obezbijediti pravednu raspodjelu sredstava zdravstvenog osiguranja na različite vidove zaštite, što podrazumijeva prebacivanje sredstava na primarnu zdravstvenu zaštitu i porodičnu medicinu, kao i na različite davaoce usluga.

4.3.2. Utvrđivanje stopa i osnovica doprinosa

Vlada daje saglasnost na ukupna finansijska sredstva koja se uplaćuju u fond zdravstvenog osiguranja za svaku godinu. Na prijedlog nadležnog fonda, određuje se osnovice i stope doprinosa iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Posljednje izmjene u cilju povećanja finansijskih sredstava u ovoj oblasti nisu dale željene rezultate. To je uslovljeno činjenicom da privreda, kao osnovni izvor sredstava, ne ostvaruje očekivani rast i razvoj.

Osnovice i stope doprinosa treba detaljno analizirati i sagledati mogućnosti njihovog mijenjanja u cilju poboljšanja finansijskog položaja zdravstvenog sistema. Pored proširenja osnovice za obračun poreza i doprinosa, potrebno je smanjiti broj osiguranika koji su oslobođeni obaveze njihovog plaćanja. Statistički podaci drugih zemalja iz ove oblasti, a pogotovu onih u okruženju, idu u prilog ovoj činjenici. Mogućnosti izdvajanja sredstava za zdravstvenu zaštitu, visinu stopa i proširenje osnovica doprinosa treba permanentno pratiti i usklađivati sa ukupnim troškovima čija visina je uslovljena propisanim pravima kako bi se procijenila ukupna sredstava koja treba da pripadnu ovom sistemu socijalne zaštite.

Odgovarajućim zakonom koji je stupio na snagu početkom 2013. godine regulisano je ko i kolike doprinose plaća. Tim je

272. Ovaj procenat utvrđen je zakoljučkom NS RS od 16.05.2002. godine, nakon razmatranja zdravstvene politike, to mini-malno iznosi 600 000 000 kM godišnje.

425


obuhvaćena visina stopa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, za osiguranje od nezaposlenosti i za dječiju zaštitu.

Osnovice za obračun doprinosa predstavljaju:

• bruto plata i sve naknade koje poslodavac isplaćuje u skladu sa ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a na koje primalac plaća porez na lična primanja;

• bruto prihodi obveznika na osnovu kojih ostvaruje pravo na obavezno penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje;

• bruto plata i sve naknade vlasnika ili suvlasnika preduzeća, radnje ili drugog oblika obavljanja samostalne djelatnosti i

• katastarski prihod koji se utvrđuje u skladu sa zakonom o porezu na dohodak građana.

Stope doprinosa određuju se za:

• penzijsko-invalidsko osiguranje u iznosu od 18.5%,

• zdravstveno osiguranje u iznosu od 12%,

• osiguranje od nezaposlenosti u iznosu od1%, i

• dječiju zaštitu u isnosu od 1,5%;

U reformisanom sistemu država bi i dalje trebalo da finansira određene kategorije stanovništva, (djeca, te stare i nezbrinute osobe), kao i da određeni iznos budžetskih sredstava izdvaja za preventivnu zaštitu. Pri tome, preventivna medicinska zaštita morala bi naći svoje mjesto u zdravstvenom sistemu, po ugledu na razvijene zemlje, tim prije što košta daleko manje od bolničkog liječenja. Dobrom preventivom stvorila bi se mogućnost uštede finansijskih sredstava. Takođe, treba riješiti problem izbjegavanja i neblagovremene uplate sredstava po osnovu poreza i doprinosa, naročito u privatnom sektoru zdravstva, što se može spriječiti samo permanentnom kontrolom uplate i određenim sankcijama.

426


4.3.3. Izdvajanja sredstava iz budžeta

Analizirajući zakon o zdravstvenom osiguranju, a posebno član 55, uočava se nejasnoća u vezi sa godišnjim prikupljanjem sredstava iz poreza i doprinosa, kao i iz drugih prihoda, jer ti iznosi nisu dovoljni za pokriće troškova zdravstvene zaštite na koju su građani stekli pravo. Iz toga se ne može zaključiti da vlada ne želi. ili ne može da u potpunosti ispunjava svoje zakonske obaveze propisane u navedenom članu zakona, ali dosadašnji rezultati ukazuju da ovaj problem nije riješen. Reformisano zdravstveno osiguranje treba da sadrži jasno definisane izvore sredstava, odgovarajuće modalitete rješenja, instrumente za realizaciju obaveza izdvajanja iz budžeta prema zdravstvenom osiguranju određenih kategorija stanovništva, a u skladu sa propisanim pravima po toj osnovi. Za redovno ispunjavanje zakonskih obaveza nadležnih entitetskih organa, neophodno je obezbijediti dodatna finansijska sredstva za obaveznu zdravstvenu zaštitu stanovništva. Tim sredstvima iz budžeta ublažila bi se hronična nedovoljnost prihoda domaćeg zdravstva.

U Republici Srpskoj funkcioniše samo model obaveznog zdravstvenog osiguranja. Pri tome, fond zdravstvenog osiguranja je jedina ustanova ove vrste, te ima dominantnu ulogu i nadležnosti u finansiranju zdravstenih usluga iz programa obaveznog osiguranja.273 Ovako konstituisan fond obezbjeđuje onoliko sredstava za zdravstvenu zaštitu koliko to propisi i ekonomske mogućnosti zemlje omogućuju. Fond obezbjeđuje finansijska sredstva za primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu stanovništva iz izvora propisanih zakonom. Međutim, usljed nedovoljnosti finansijskih izvora po osnovu poreza i doprinosa, neophodna je podrška nadležnih entitetskih organa da obezbijede nedostajuća sredstva iz budžeta, ukoliko to dozvoljavaju ekonomske prilike.

273. O ovom je bilo više riječi u poglavlju II tačka 3.3.

427


Nepostojanje konkurencije ili poslovanje mimo tržišnih principa i konkurencije omogućuje sticanje monopolskog položaja fonda kao jedine nadležne organizacije. Međutim, u reformisanom sistemu fond bi primarno bio odgovoran za funkcionisanje i finansiranje obaveznog i proširenog zdravstvenog osiguranja Naime, iz iskustva drugih zemalja moguće je zaključiti da je preporučljivo kombinovati primjenu više modela zdravstvenog osiguranja.

Procese projektovanja i sprovođenja reforme zdravstvenog osiguranja moraju pratititi nadležne institucije, kao što je, u Republici Srskoj ministarstvo zdravlja. Ovaj proces zahtijeva donošenje sistemskih zakona i odgovarajućih podzakonskih akata. Pri tome, nadležno ministarstvo trebalo bi da vodi zdravstvenu politiku i da ima regulatornu ulogu.

Poslovanja fonda zdravstvenog osiguranja mora biti transparentno i jasno predočivo svakom osiguraniku, čime se stiče povjerenje građana u ostvarljivost njihovih prava. Takođe, reformisani fond zdravstvenog osiguranja, kao i cijeli podsistem socijalne zaštite u njegovoj nadležnosti, treba da sarađuje sa zdravstvenim ustanovama u cilju prevazilaženja problema i kreiranja nove resorske politike.

4.3.4. Uloga osiguranika u sistemu zdravstvenog osiguranja

Prema odredbama zakona o zdravstvenom osiguranju, uloga osiguranika u donošenju bitnih odluka u vezi sa prikupljanjem i alokacijom sredstava je, praktično, beznačajna. Sva bitna ovlašćenja su u nadležnosti organa fonda. Pri tome, državni organi, prvenstveno vlada u čijoj je ingerenciji i davanje saglasnosti na minimalni paket usluga i imenovanje direktora fonda, imaju ključni uticaj. Predstavnici osiguranika takođe nemaju nikakvog uticaja na visinu cijene lijekova. To rješava arbitražna komisija, koju imenuje nadležno ministarstvo.

428


Građani koji imaju status osiguranih lica mogu da ostvare svoja prava u zdravstvenoj ustanovi u mjestu prebivališta. Fond i zdravstvena komora ugovaraju cijene usluga sa zdravstvenim ustanovama kako za obavezno tako i za propisano prošireno osiguranje. Pri tome, demokratskom društvenom sistemu primjereno je pružanje zdravstvene zaštite stanovništvu uz minimalnu ulogu države. Zato bi se trebalo ugledati na transformisane sisteme zdravstvenog osiguranja u zemljama koje su sprovele reforme. To se posebno odnosi na uspješna iskustva razvijenih zapadnih zemalja, kao i nekih država koje su nastale raspadom bivše SFR Jugoslavije, kao što je, na primjer, Slovenija.

Obim i sadržaj propisanih prava osiguranika direktno utiču na finansijske rashode za zdravstvenu zaštitu nadležnog fonda. Međutim, korišćenje propisanih prava dovodi do neravnoteže prihoda i rashoda fonda zdravstvenog osiguranja, s obzirom na nedovoljnost sredstava koja se uplaćuju po osnovu poreza i doprinosa.

Obaveznim zdrav stvenim osiguranjem, u skladu sa odredbama zakona, obuhvaćeni su svi građani Republike Srpske. Iz doprinosa kojim se finansira zdravstveno osiguranje, obuhvaćeno je oko 2/3 ukupnog stanovništva, dok za preostala lica troškove snosi država iz budžeta. Pri tome, od ukupnog broja stanovnika Republike Srpske, samo 230.000 su zaposlena lica, i to većinom, sa vrlo niskim zaradama. Očigledno je da ovakva struktura zaposlenih nije u stanju da snosi troškove zdravstvene zaštite cjelokupno osiguranog stanovništva, uz realizovanje zakonom regulisanih prava iz ovog socijalnog podsistema. Zato je, u okolnostima privredne krize, najbolji izbor istrajavanje na Bizmarkovom modelu obaveznog zdravstvenog osiguranja, koji počiva na principima solidarnosti i humanosti.

U precesu sprovođenja reforme treba sagledati realne materijalne mogućnosti stanovništva izržene visinom ukupnih primanja, kao i ekonomske prilike društva i na osnovu toga usklađivati obim i sadržaj prava iz zdravstvenog osiguranja. Ukoliko

429


se obim i sadržaj prava iz osiguranja ne usaglase sa materijalnim mogućnostima građana i društva, nastaje konflikt koji može izazvati još veću krizu u već nepovoljnoj situaciji u zdravstvu. Takođe, paket zdravstvenih usluga, o čijoj sadržini odlučuje vlada, treba precizno definisati kako bi svakom građaninu bilo jasno koje usluge mora da plati, a za koje ima pravo na teret nadležnog fonda. Time bi se podstakli građani da vode više računa o svom zdravlju, kao i zdravstveni radnici da smanje obim usluga socijalnih ustanova i savjetovališta.

4.3.5. Zakonski okviri dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

Uvođenje proširenog i privatnog osiguranja u domaći zdravstveni sistem potpuno ignoriše domaća vladajuća struktura, što se posebno odnosi na privatni sektor. Međutim, sve više aktera u ovom segmentu socijalne zaštite zagovara postepeno uvođenje proširenog osiguranja i umjerene do potpune privatizacije. Pri tome, još uvijek nisu dati teorijski odgovori na pitanje o mjeri širenja ovih vidova, ali su moguće kombinacije:

• obaveznog (1),

• proširenog (2) i

• privatnog (3) osiguranja.

1) Prošireno zdravstveno osiguranje zakonski je regulisano tako što je data mogućnost nadležnom fondu da osigurava lica koja žele viši stepen zaštite od prava propisanih obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Građani mogu ugovarati prošireno osiguranje neposredno sa nadležnim fondom, pri čemu je takva mogućnost predviđena i za pravna lica za svoje zaposlene.

Ovaj vid osiguranja ugovara se na osnovu prijave za obavezni oblik i redovne uplate propisanih doprinosa. Na osnovu toga, nadležni fond donosi akt kojim se utvrđuju uslovi i način korišćenja prava iz proširenog zdravstvenog osiguranja. Uplate sredstava iz ovog osiguranja evidentiraju se na posebnom računu i koriste se u skladu sa odgovarajućim aktom fonda.

430


Stručnjaci kompetentni za ovu oblast smatraju da prošireno zdravstveno osiguranje treba zakonom regulisati i podsticati na njegovu praktičnu primjenu. Takav stav ima odgovarajuću podlogu i u uspješnim iskustvima mnogih razvijenih zemalja čija privreda funkcioniše po tržišnim kriterijumima. Pravo ugovaranja ne treba da bude ograničeno na fond zdravstvenog osiguranja, već da građani i pravna lica za svoje zaposlene mogu ovaj vid osiguranja ugovarati i sa drugim zdravstvenim pravnim subjektima. Ugovor o proširenom zdravstvenom osiguranju ima značaj polise klasičnog osiguranja, a obavezno obuhvata osnovne elemente kao što su:

• sadržaj zdravstvenih usluga za koje se plaća osiguranje,

• vrijeme početka i trajanja osiguranja,

• iznos premije i

• vremenski interval uplata.

Osiguranici mogu birati privatne agencije i osiguravajuća društva, ali samo pod uslovom da imaju obavezno zdravstveno osiguranje za osnovni paket usluga. S obzirom na to da je zdravlje najveća ljudska potreba, kojoj civilizovani čovjek daje apsolutnu prednost u odnosu na ostale potrebe, reforma zdravstvenog osiguranja omogućila bi, u znatnoj mjeri, smanjenje zahtjeva oboljelih za zdravstvenim uslugama i iznad prava propisanih obaveznim zdravstvenim osiguranjem. U demokratskim društvima postoji praksa stimulisanja osiguranika sa višim primanjima, kao i pravnih lica da se opredijele za ovaj vid osiguranja, oslobađanjem uplate dijela ili u cjelini poreza i doprinosa za prošireno zdravstveno osiguranje. Međutim, po zakonskim odredbama u Republici Srpskoj, uplate za prošireno osiguranje podliježu obavezi plaćanja svih poreza i doprinosa na zaradu.

(2) Privatno zdravstveno osiguranje koje je dominantno u Americi, Japanu i Švajcarskoj, predstavlja neobavezni oblik zdravstvene zaštite, te je samo načelno upisano u zakon kojim se regulišu odnosi u zdravstvenom sistemu Republike Srpske. Međutim, lica koja potpišu ugovor sa privatnim agencijama

431


stiču prava na one kategorije osiguranja koje nisu obuhvaćena obaveznim i proširenim oblicima. Pri tome, uslovi za osnivanje privatne agencije za zdravstveno osiguranje, zatim obaveze prema osiguranicima i načela organizacije propisuje nadležno ministarstvo. Agencije ugovaraju sa korisnicima zdravstveno osiguranje, a sa zdravstvenim ustanovama jedinstvene cijene usluga. Visinu cijena usluga utvrđuje nadležni fond i zdravstvena komora.

Na osnovu sprovedenih analiza, nadležni državni organi povoljno ocjenju rast i razvoj privatnog zdrvstvenog sektora, jer znatno doprinosi smanjenju pritiska na javne zdravstvene ustanove koje su, inače, suočene sa mnogim poteškoćama. U sprovođenju procesa privatizacije, domaći zdravstveni sistem treba da se ugleda na pozitvivna iskustva zemalja u tranziciji, kao što su Poljska, Mađarska i Slovenija. Zato je neophodno da se dalje reformisanje domaćeg zdravstvenog sistema zasniva na slijedećim principima:

• zakonsko propisivanje uslova za osnivanje privatnih organizacija, kao što su agencija, fond, akcionarska društvu i drugi kompetentni subjekti,

• ukidanje zakonskog monopola nadležnog fonda kao državne institucije za zdravstveno osiguranje nad privatnim organizacijama, posebno u određivanju cijena usluga, što treba prepustiti slobodnoj tržišnoj konkurenciji;

• obezbjeđenje prava osiguranika na izbor organizacije za zdravstveno osiguranje i na primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu, a na osnovu redovnih uplata po ugovorenim obavezama; sticanje prava osiguranika na povratak dijela uplaćenog iznosa u slučaju malog ili nikakvog korišćenja zdrastvenih usluga u određenom periodu, kao i uvida u trošenje uloženih sredstava;

• garantovanje države za sigurnost uloženih sredstava, redovnom finansijskom kontrolom;

432


Sprovođenjem navedenih principa mogla bi se znatno uvećati ukupna sredstva za zdravstvenu zaštitu stanovništva Republike Srpske. Osim toga, sami osiguranici dodatno bi bili motivisani da preventivno čuvaju vlastito zdravlje.

4.3.6. Participacija osiguranika

Zakonom o zdravstvenom osiguranju regulisana je obaveza ličnog učešće određenih osiguranika u troškovima usluga sva tri nivoa zdravstvene zaštite. Visinu ličnog učešća određuje organi nadležnog fonda, uz saglasnost resornog ministarstva. Isti organ utvrđuje uslove za oslobađanje određenih lica obaveze ličnog učešća u troškovima korišćenja zdravstvene zaštite. To se, obično, odnosi na žene u toku trudnoće, djecu do godinu dana starosti, djecu do navršenih 15 godina života, oboljele od određenih bolesti i stara lica. Takođe, zakonom su oslobođeni plaćanja ličnog učešća i osiguranici koji učestvuju u sprovođenju određenih mjera iz programa kolektivne zdravstvene zaštite, koji sprovodi nadležno ministarstvo.

Skupština nadležnog fonda utvrđuje kriterijume za oslobađanje određenih kategorija osiguranika od obaveze ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite, uzimajući u obzir: težinu bolesti, visinu troškova ispitivanja i liječenja i imovno stanje dotičnog lica. Na ovaj način izuzeta su i lica koja nemaju vlastite prihode, a čije se zdravstveno osiguranje finansira iz republičkog budžeta. Međutim, u praksi navedena odluka fonda vrlo često se neprincipijelno sprovodi, te se lična participacija osiguranih lica razlikuje u različitim zdravstvenim ustanovama, a zabilježeni su slučajevi da takvi bolesnici plaćaju usluge istraživanja i liječenja, kao i bolnički materijal i lijekove. Da bi lično učešće u troškovima korišćenja zdravstvene zaštite imalo pozitivan efekat u prevazilaženju problema nedovoljnosti sredstava, treba preispitati imovno stanje svakog osiguranika. S obzirom na to da je na snazi zakon o porezima, ovaj vid sredstava je tim prije moguće realizovati.

433


Zakonom je potrebno definisati iznos primanja svakog pojedinca koji želi da bude oslobođen obaveze plaćanja participacije. Tada bi bilo moguće definisati različite iznose ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite.

Lično učešće u troškovima zdravstvene zaštite moglo bi da postane značajan izvor dodatnih sredstava ukoliko bi se stvorili preduslovi za jačanje ekonomske moći zemlje, što bi imalo za posljedicu veću platežnu moć zaposlenih i ukupnog stanovništva. U nekim zemljama, u kojima se zdravstvena zaštita finansira po metodi naknade troškova korisnicima usluga, obezbjeđuje se od 1/5 do 1/4 ukupnih sredstava za zdravstvenu zaštitu iz ovog vida finansiranja. Međutim, zbog niskih zarada i nedovoljne zaposlenosti domaćih građana, izdvajanja u ovu svrhu ne mogu biti tolika. S druge strane, u zemljama koje primjenjuju metod ugovaranja usluga između osiguranika i zdravstvenih ustanova, kao što su Engleska, Njemačka, Kanada i još neke, iznos participacije ne utiče bitno na obezbjeđivanje sredstava za zdravstvenu zaštitu.

4.3.7. Koncept razvoja informacionog sistema u zdravstvu

Razvijene zemlje izgrađuju informacione sisteme za cijeli zdravstveni sistem. Pretpostavka za efektivno i efikasno korišćenje elektronskih informacija i komunikacija u sistemu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske jeste izgradnja nacionalne informatičke infrastrukture obrazovne i tehnološke. Prilikom reformisanja sistema zdravstvenog osiguranja bilo bi neophodno uraditi sljedeće:

• definisati standarde (vezane za podatke u najširem smislu i njihov prijenos, projektovanje informacionih sistema i njihova kompatibilnost);

• orijentisati se ka elektronskoj dokumentaciji;

• oformiti zdravstvenu elektronsku mrežu i koristiti je kao internet;

• omogućiti pristup podacima o cijenama određenih

434


medicinskih usluga i o cijenama lijekova;

• ponuditi nove vidove zdravstvenog osiguranja i prava iz osiguranja.

Projektovanje i implementacija složenog informacionog sistema, sa određenim podsistemima, za jednu malu, nerazvijenu i siromašnu zemlju kao što je naša, predstavlja veliku investiciju. Međutim, dugoročno posmatrano, takva investicija je vrlo isplativa. U nekim zemljama Zapadne Evrope, kao što su, na primjer, Njemačka i Francuska, administrativni troškovi su u kratkom vremenu sniženi za oko trećinu. „Zdravstvena ili vitalna kartica“ predstavlja medij koji će, za sada, nositi samo zapis administrativnih podataka, a u bliskoj budućnosti nositi i odgovarajuće medicinske podatke. Kompletan projekat informacionog sistema, koji sadrži „zdravstvenu karticu“, ima za cilj da osiguranici, pacijenti, ljekari, zdravstvene ustanove i organizacije osiguranja mogu lako, koristeći potrebnu opremu, kao što su čitač kartice i personalni kompjuter sa odgovarajućim softverom, dobijati određene relevantne informacije.

4.3.8. Privatizacija u zdravstvu

Nadležni organi Republike Srpske već duže vrijeme razmatraju mogućnosti i lobiraju u korist uvođenja privatizacije u domaćem zdravstvu. U tom smislu, prevlađuje uvjerenje da je domaće zdravstvo dovoljno veliko za uvođenje privatnog kapitala i tržišnih odnosa. Privatizacija zdravstvenog sistema predstavlja se kao veoma efikasan metod za trajno prevazilaženje postojećih problema koji se ispoljavaju u nesrazmjeru između očekivanja korisnika zdravstvenih usluga i raspoloživih finansijskih sredstava za te namjene. Pri tome, zalaganje za privatizaciju u zdrastvu je opravdano samo u smislu podsticajne konkurencije, čime bi se stanje u ovom segmentu socijalne zaštitet dovelo na veći nivo. To podrazumijeva zalaganje za onu privatnu praksu koja bi mogla obezbijediti kvalitetnu zdravstvenu zaštite domaćih građana, uz nižu cijenu usluga. Zato privatizacija kao segment reforme domaćeg zdravstva mora predstavljati samo dopunu obaveznom

435


zdravstvenom osiguranju. Privatna zdravstvena osiguranja i tome primjerene zdravstvene ustanove predstavljaju ustaljenu praksu u većini zemalja, a u Sjedinjenim Američkim Državama jedino takav sistem postoji. Naime, raniji predsjednik SAD, Barak Obama uveo je obavezno zdravstveno osiguranje za više od 40.000.000 miliona građana. Međutim, nova administraija predsjednika Donalda Trampa ukinula je taj humani poduhvat svog prethodnika.

U evropskim zemljama, privatna osiguranja predstavljaju, manje ili više, dopunu obaveznog javnog zdavstvenog osiguranja. Pri tome, privatne zdravstvene ustanove komplementiraju ponudu javnog sistema, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Isto tako, poznato je da je američki zdravstveni sistem ekonomski najneefikasniji i socijalno deformisan do neodrživosti, dok su zdravstveni sistemi u Evropi, s dominantno javnim finansiranjem, najbliže optimalnoj kombinaciji, kako po kvalitetu tako i po cijeni usluga.

Poznato je da privatni zdravstveni sektor, posebno u zemljama dominantno tržišne privrede, predstavlja jednu od najprofitabilnijih djelatnosti, što omogućuje ne samo enormno bogaćenje zdravstvenih i osiguravajućih profesionalaca nego i sticanje povoljnijeg tretmana u političkom odlučivanju.

Javni zdravstveni sistem finansira se iz doprinosa i poreza i funkcioniše po principu solidarnosti i humanosti, što ga bitno razlikuje od privatnog osiguranja koje se finansira ličnim sredstvima korisnika zdravstvenih usluga. Pri tome, u javnom sistemu svi članovi društva koriste isti kvalitet zdravstvene zaštite, a usluge plaćaju prema materijalnim mogućnostima. Međutim, u privatnom osiguranju premija se plaća u iznosu koji zavisi od stepena rizika u korišćenju zdravstvenih usluga i prema tome koliko se od osiguranja može dobiti za pokriće troškova nastalih pružanjem usluge.

Na osnovu prethodnih konstatacija, može se zaključiti da bi zdravstvenom sistemu Republike Srpske bio primjeren model privatne prakse koji funkcioniše u u razvijenim evropskim zemljama.

436


4.3.9. Javno-privatno partnerstvo u zdravstvu

Nadeležno ministarstvo iniciralo je uspostavljanje javno-privatnog partnerstva u domaćem zdravstvu.274 Stručna javnost smatra da javno-privatno partnerstvo treba da bude pokretač razvoja domaćeg zdravstva i da doprinese znatnim finansijskim uštedama u ovom segmentu socijalne zaštite. Cilj javno-privatnog partnersta u domaćem zdravstvu treba da bude omogućavanje pružanja najsloženijih vidova zdravstvene zaštite, kako bi pacijenti imali sve manje potrebu da se liječe u inostranstvu. Na taj način, stekli bi veće povjerenje u funkcionisanje domaćeg zdravstvenog sistema. Organizovanjem ovakvog vida zdravstvene zaštite postiglo bi se snižavanje troškova, kvlitetnije pružanje usluga i kraće čekanje na primanje terapije. Kao potvrda opravdanosti primjene ovakvog vida investiranja u RS i FBiH može poslužiti uspješno višedecenijsko iskustvo zemalja EU, kao i nekih zemalja u neposrednom okruženju.

U uslovima kombinovanja javnog i privatnog zdravstava moguće je uspostavljanje različitih odnosa između davalaca zdravstvenih usluga i investitora koji pokrivaju troškove. Ovakve odnose moguće je uspostavljati između slijedećih aktera zdravstvenog sistema:

• javno zdravstveno osiguranje i javne zdravstvene ustanove,

• privatno osiguranje i javne zdravstvene ustanove,

• javno osiguranje i privatne zdravstvene ustanove,

• privatno osiguranje i privatne zdravstvene ustanove.

Navedeni vidovi odnosa aktera u zdravstvenom sistemu ne bi trebalo da se razvijaju u neprincipijelnu „simbiozu“ privatnih i javnih zdravstvenih ustanova, što znači da ljekari zaposleni u javnim ustanovama istovremeno obavljaju i privatnu praksu, koristeći pri tom resurse javnog zdravstva i usmjeravajući pacijente na privatne ustanove. Takva „simbioza“ predstavljala bi eklatantan primjer sukoba interesa, kao i način isisavannja sredstava iz javnog sektora u privatnu sferu. Zato je neophodno spriječiti ovakve pojave

274. Novinska agencija Srna, 1.6.2012. godine.

437


uspostavljanjem odgovarajuće kontrole poslovanja svih aktera zdravstvenog sistema. Inače, uspostavljanje javno-privatnog partnerstva treba da bude bitan element reformisanja zdravstvenog sistema Republike Srpske.

4.3.10. Uspostavljanje standarda u zdravstvu

Normativi i standardi zdravstvenih usluga predstavljaju stručno, naučno i iskustveno utvrđene norme na čijim je realnim osnovama moguće objektivno ocjenjivati proces rada i garantovati kvalitet poslovanja. Objektivno utvrđeni normativi u zdravstvenoj zaštiti omogućuju standardizaciju zdravstvene usluga, kao i sigurnost i stabilnost funkcionisanja i razvoja zdravstvenog sistema. Dobri, kvalitetni i realni normativi predstavljaju preduslov svakog planiranja, vođenja zdravstvene politike i sprovođenja reformi u ovoj bitnoj oblasti socijalnog osiguranja građana. Zato standardi predstavljaju nasušnu potrebua i zdravstvenog sistema Republike Srpske. Međutim, iako predstavlja jedan od bitnih ciljeva reforme, standardizacija u zdravstvu RS još uvijek nije sprovedena.

439


5. OČEKIVANI EFEKTI REFORME ZDRAVSTVENOG SISTEMA

U posljednje vrijeme postignut je napredak u stvaranju uslova za reformu domaćeg zdravstenog sistema. Međutim, neophodna je organizovana aktivnost svih nadležnih organa na izradi i aplikaciji programa reforme da bi se postigli očekivani efekti. U tom procesu trebalo bi mijenjati sve što nije dobro postavljeno i insistirati na strateškim pravcima reforme ovog podsistema socijalne zaštite.

Sprovođenje reforme podrazumijeva ne samo donošenje odgovarajućih propisa nego i veoma intenzivnu i organizovanu aktivnost na njihovoj primjeni. Ni najbolje definisani pravci reforme zdravstvenog osiguranja, kao ni najbolja zakonska i institucionalna rješenja neće imati povoljne efekte ako se ne stvore uslovi za njihovo sprovođenje. Uspjeh reforme umnogome zavisi od organizacije i efikasnog djelovanje glavnih aktera njenog sprovođenja.

Realizovanjem predviđenih zakonskih rješenja i ostvarivanjem postavljenih ciljeva reforme, moguće je očekivati pozitivne efekte u cijelom zdravstenom sistemu Republike Srpske. Pri tome, od reformskog procesa se, prije svega, očekuju efekti u:

• finansiranju (1), • obuhvatu stanovništva (2), • uspostvljanju konkurecije (3), • proširenju prava osiguranika (4) i • odnosu prema ličnom zdravlju (5).

(1) Finansijski efekti se očekuju, u prvom redu, od uvođenja proširenog zdravstvenog osiguranja, čime bi se stvorila mogućnost prikupljanja dodatnih sredstava od građana koji žele da plate razliku do pune cijene usluga, u vidu dodatne zaštite. Takođe, povećanje finansijskih efekata može se očekivati i od uvođenja privatnog zdravstvenog osiguranja.

440


Preispitivanjem imovnog stanja građana, što se omogućuje zakonskim propisima o porezima, kao i očekivanim rastom njihove realne platežne sposobnosti, obezbijedili bi se uslovi za plaćanje lične participacije pacijenata u troškovima zdravstvene zaštite, što bi bio značajan izvor dodatnih sredstava zdravstvenog sistema. Dosadašnja praksa izmirivanja obaveza za zdravstveno osiguranje od strane Vlade je loša. Dodatna sredstva mogu se ostvariti ako se sprovede revizija poreza koje propisuje Zakon o porezu na dohodak građana i proširi osnovica za obračun poreza i doprinosa.

(2) Veći obuhvat stanovništva zdravstvenim osiguranjem i zdravstvenom zaštitom bio bi važan efekat reforme. Zakonom o zdravstvenom osiguranju svi građani Republike Srpske su obuhvaćeni obaveznim zdravstvenim osiguranjem, a samo 66 % ima status osiguranih lica. Naime, status osiguranika je u direktnoj vezi sa radnim odnosom. Zato je neophodno procesom reforme obuhvatiti i mjere u pravcu povećanja zaposlenosti koja je u čvrstoj korelaciji i sa ekonomskim razvojem zemlje. Sprovođenjem takvih refomskih mjera znatno bi se intenzivirala privredna aktivnost, što bi omogućilo ekonomski rast i razvoj, iz čega se može očekivati i povećani obuhvat stanovništva zdravstvenim osiguranjem.

(3) Uspostavljanje konkurencije omogućilo bi se privatizacijom zdravstvenih ustanova, što bi doprinijelo pozitivnom djelovanju tržišnih zakona u odnosima između pružalaca usluga. Iz toga bi proisticao povoljan efekat, jer bi se zdravstvene usluge pružale uz racionalno trošenje sredstava, pod dejstvom konkurencije među ustanovama. Jasnim definisanjem proširenog i privatnog osuguranja i njihovom dosljednom realizacojom u praksi stvarili bi se takođe pozitivni efekti reforme. Tome bi doprinijelo i decentralizovanje sistema zdravstvenog osiguranja, što bi podstaklo konkurenciju između javnog i privatnog sektora.

(4) Proširenje prava osiguranika na zdravstvenu zaštitu moguće je postići uvođenjem dopunskog i privatnog osiguranja. Primjenom ovakvih vidova osiguranja, u kombinaciji sa obaveznim, omogućilo bi se pružanje osnovne zaštite svim građanima, a

441


vrhunske medicinske usluge koristili bi oni koji to žele i mogu da plate. Pri tome, zakonom bi trebalo regulisati pravo na zdravstveno osiguranje posebnih kategorija stanovništva, što bi finansirala država.

(5) Odnos prema ličnom zdravlju neophodno je reformom bitno mijenjati. To podrazumijeva preduzimanje obimnih društvenih aktivnosti na razvoju svijesti da je svaki pojedinac najodgovorniji za svoje zdravlje, čime se doprinosi prevenciji bolesti. U tom kontekstu, skupe zdravstvene usluge podstakle su većinu stanovnika visoko razvijenih zemalja da im briga o zdravlju postane apsolutni prioritet. Sa stanovišta ukupnih troškova zdravstvene zaštite, ovakav odnos stanovništva prema zdravlju proizvodio bi velike uštede, inače, ograničenih finansijskih sredstava.

442


LITERATURA

Domaća literatura

Knjige

1. Aleksić Č. i dr., Reforma zdravstvenog sistema Republike Srpske do 2000, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, 1997.

2. Bašić M., Razvoj društvenih djelatnosti i društveno-ekonomske reforme, Sarajevo, 1990.

3. Berberović D., Ekonomika i organizacija regionalnog zdravstva, Zajednica, Sarajevo, 1985.

4. Berberović D., Osnovi ekonomike društvenih djelatnosti, u knjizi: Grupa autora, Teorija ekonomija preduzeća, Ekonomski fakultet Banja Luka, 1991.

5. Berberović D. i drugi, Standardi zdravstvene zaštite, Institut ekonomskih nauka Banja Luka, 2003.

6. Božić V., Mezoekonomija, Naučna knjiga, Beograd, 1997.7. Blažić M., Dragović V., Opšta statistika - osnovi analiza, Savremena administracija,

Beograd, 1991.8. Burmazović T., Išmirović I., Svjetska banka i međunarodni monetarni fond, Kantonalna

privredna komora Tuzla, GRIN - Gračanica, Sarajevo – Tuzla – Gračanica, 1999.9. Vuković D., Socijalna sigurnost i socijalna prava, Fakultet političkih nauka Univerziteta

u Beogradu, Beograd, 2003.10. Galbrajt J., Nova industrijska država, Stvarnost, Zagreb, 1970.11. Gereke Lj., Planiranje u zdravstvu, Naučna knjiga, Beograd, 1990.12. Grupa autora, Čileansko iskustvo – Privatna rješenja javnih problema, Mate, Zagreb,

1993.13. Grupa autora, Osnove za reformu sistema zdravstvene zaštite u Republici Srbiji,

Centar za proučavanje alternativa, Beograd, 2001.14. Grupa autora, Ekonomika zdravstva, Medicinski fakultet Novi Sad, 1993.15. Grupa autora – ekspertski tim CPA/CPS, Socijalna politika u tranziciji, Centar za

proučavanje alternativa i Socijalna misao, Beograd, 1998.16. Derviškadžić Dž., Zdravstvo i ekonomski prosperitet, ZZZ, Sarajevo, 1995.17. Drucker F. Peter, Postkapitalističko društvo, Grmeč, Beograd, 1955.18. Đerić B., Osnovi ekonomske politike, Ekonomski fakultet Srpsko Sarajevo, 1998.

443


19. Đokić D., Kvalitet rada ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, Institut za socijalnu medicinu, statistiku i istraživanja u zdravstvu Beograd, 1999.

20. Ilić S., Put u humano društvo, Ekonomika, Beograd, 1984.21. Jakovljević Đ., Novakov S., Socijalna medicina, Drugo izdanje, Medicinski fakultet Novi

Sad, 1990.22. Jurković P., Osnove ekonomije društvene djelatnosti, Zagreb, 1982.23. Kosmajac J., Penzijsko i invalidsko osiguranje u ratu i miru i njegova reforma u

Republici Srpskoj, Bitka za čovjeka u sumraku istorije, Udruženje penzionera RS, Banja Luka, 2011.

24. Kukoleča S., Kočović J., Osnovi teorije organizacionih sistema, PFV, Beograd, 1980.25. Letica S., Kriza i zdravstvo, Stvarnost, Zagreb, 1984.26. Letica S., Zdravstvena politika u doba krize: evropsko iskustvo kao jugo-slovenska

perspektiva, Naprijed, Zagreb, 1998.27. Matković G., Bajec J., Mijatović B., Živković B. i Stanić K.; 2009, Izazovi uvođenja

obaveznog privatnog penzijskog sistema u Srbiji, USAID i CLDS, Beograd.28. Matković G., Bajec J., Stanić K., Chipae R.. i Rakić N.; 2009; Penzijski sistem u Srbiji;

USAID i CLDS, Beograd.29. Mecanović I., Ekonomika društvenih djelatnosti, Informator, Zagreb, 1984.30. Milojević M., Hronično bolesno zdravstvo, AIM, Banja Luka, 2001.31. Petrović V., Grečić V., Ekonomija rada, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet,

Beograd, 1996.32. Plakalović N. i dr., „Stanje i problemi zdravstvenog osiguranja Republike Srpske”,

Ekonomski fakultet (Institut Ekonomskog fakulteta), S.(I.) Sarajevo, 1995.33. Rakonjac - Antić T., Dobrovoljno penzijsko osiguranja: Aktuarska i finansijska analiza,

Ekonomski fakultet Beograd, 2004.34. Ristić Ž., Menadžment ljudskih resursa, Ekonomski fakultet Beograd, 1997.35. Ristić Ž., Komazec S., Kovač J., Ekonomija javnog sektora, ABC Glas, Beograd, 1992.36. Stamatović, M., Jakovljević, Đ., Legetić, B., Zdravstvena zaštita i osiguranje, Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1997.37. Todorović J., Đuričin D., Janošević S., Strategijski menadžment, Institut za tržišna

istraživanja, Beograd, 1998.38. From E., Zdravo društvo, Rad, Beograd, 1963.39. Šefer B., Socijalna politika i socijalna strategija, BIGZ, Beograd, 1974.40. Škrbić M., Uvod u ekonomiku zdravstva, Jumena, Zagreb, 1978.41. Škrbić M., Medicina i socijalna znanost, Medicinski fakultet Zagreb, 1990.

444


42. Šoškić B. D., Hartije od vrijednosti upravljanje portfolijom i investicioni fondovi, Ekonomski fakultet Beograd, 2000.

43. Šulc T. V., Ulaganje u ljude, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1985.44. Šćepanović B., Analiza poslovanja zdravstvenih organizacija, Zajednica zdravstvenih

organizacija SR Srbije, Beograd, 1984.

Časopisi

1. Bejaković P., Iskustva i poruke reformi mirovinskog sustava u tranzicijskim zemljama, Financijska teorija i praksa, 2/2002, Institut za javne financije Zagreb, 2002.

2. Berberović D., Sistemi plaćanja zdravstvenih usluga, Direktor, 1/2000.3. Berberović D., Socijalni aspekti tranzicionog perioda, Direktor, br. 2/2000.4. Berković E., Ciljevi socijalne politike i Štahan I., Realizacija socijalne politike, „Naše

teme”, br. 10/1981.5. Vuković D., Francuska – Reforma socijalnog osiguranja, Ekonomska politika, br. 2302,

20. maj, 1996.6. Ekonomska politika broj: 2302/1996, 2313/1996, 2338/1997.7. Ekonomski pregled Evrope (1999, TOM 3), Dodatak, Tabela B5.8. Ekoprostor, 2004.9. Inovacije i preduzetništvo, Privredni pregled, Beograd, 1991.10. Jugoslovenski pregled, br. 1, 2001.11. Lazić Ž., Mastilo Z., System of Disability Pensios in the Repulic of Srpska,, Novi

EKONOMIST – časopis za ekonomsku teoriju i praksu, br. 10, jul-decembar 2011. godine (str. 56 -59), Rad sa skupa: Koordinacija i reforma sistema socijalne sigurnosti u zemljama Jugoistočne Evrope - Invalidske penzije RS, Međunarodni naučni simpozijum Budva, jun 2011. godine – organizator Savjet Evrope sa sjedištem u Skoplju.

12. Marušić Lj. i Škember A., Socijalni i gospodarski aspekti uvođenja obaveznog mirovinskog osiguranja na temelju individulne kapitalizirane štednje, Zagreb.

13. Mastilo Z., Analiza koncentracije na tržištu neživotnog osiguranja u Republici Srpskoj, Rad je objavljen u časopisu Novi EKONOMIST - časopis za ekonomsku teoriju i praksu, Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini br. 11. jul-decembar 2012. godine, broj 12, str. 33.

14. Mastilo Z., Vizija Fonda zdravstvnog osiguranja RS u budućem vremenu, Preduzetnik, magazin za poslovni konstalting, br. 7-8, jul/avgust, Banja Luka, 2004.

445


15. Mastilo Z., Zašto i kako uvesti prošireno zdravstveno osiguranje u RS, Poslovni savjetnik, časopis za računovodstvo i reviziju, br. 4, Bijeljina, april 2004.

16. Mastilo Z., Istorijat zdravstvenog osiguranja, Uspješan menadžer, br. 15-16, Banja Luka, 2003.

17. Mastilo Z., Javni sektor – principi funkcionisanja sistema PIO RS, Novi ekonomist – časopis za ekonomsku teoriju i praksu, br. 2, decembar 2007. godine, str. 43.

18. Mastilo Z., Organizacija i funkcionisanje penzionih i zdravstvenih sistema u svijetu, Poslovni savjetnik, br. 8 i 9, avgust/septembar 2004.

19. Mastilo Z., Ocjena nivoa ekonomskog stanja penzijskog osiguranja u RS, Lider – magazin za menadžment, br. 1 i 2, 2005.

20. Mastilo Z., Penzijsko osiguranje – „bauk današnjice“, mogućnosti i ograničenja za preobražaj, Rad je objavljen u decembru 2012. godine u časopisu Finrar d.o.o – Financing d.o.o Brčko - časopis saveza računovođa i revizora RS, br. 4, godina III, decembar 2012. godine, str. 36.

21. Mastilo Z., Pravci, ciljevi i ograničenja nove reforme zdravstvenog osiguranja u RS, FINRAR- Savez računovođa i revizora, br. 4, Banja Luka, 2003.

22. Mastilo Z., Reforma penzijsko–invalidskog osiguranja RS, koliko para – tolika penzija, časopis Lider, br. 5-6, 2005. godine.

23. Mastilo Z., Reforma finansiranja zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite u RS, Preduzetnik, magazin za poslovni konstalting, br. 5-6, maj/jun, Banja Luka, 2004.

24. Mastilo Z., Socijalna politika – Međunarodna iskustva i modeli reforme penzijskih sistema, Novi ekonomist – časopis za ekonomsku teoriju i praksu, br. 7, jun 2010. godine, str. 18.

25. Mastilo Z., Socijalni sektor - Kratkoročna i dugoročna rješenja penzionog sistema RS u smislu globalne priče, Novi ekonomist – časopis za ekonomsku teoriju i praksu, br. 1, jun 2007. godine, str. 76.

26. Mastilo Z., Specifičnosti reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj. Rad je objavljen u časopisu Novi EKONOMIST - časopis za ekonomsku teoriju i praksu, Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini broj 8, decembar 2010. godine, str. 62.

27. Mastilo Z., Strategija razvoja fonda PIO kroz upravljanje ljudskim resursima, Rad je objavljen u časopisu Novi EKONOMIST - časopis za ekonomsku teoriju i praksu, Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini dvobroj 5-6, januar-decembar 2009. godine, str. 135.

28. Nikolić T., Preduzetništvo u društvenim djalatnostima, Ekonomika, br. 7-8/1991.29. Potočnjak Ž., Novemirovinske formule mirovinskog osiguranja, Revija za socijalnu

446


politiku, 7. br. 1/ 2000.30. Stručni časopis za trgovinu i bankarstvo, Beograd, XXVIII-I 96, novembar - decembar

2003.31. Sudžum R., Sistemska rješenja u zdravstvu, „INPHARM”, 16. decembar, 1999.32. Čekarevac A., Socijalno osiguranje u Švedskoj, Socijalna politika, br. 5/1988.33. Šanjević V., Zdravstveno osiguranje u Jugoslaviji, Privredni pregled, br. 9/1986.34. Šolak Z., Modeli finansiranja zdravstvene zaštite, Finansije, br. 7-8 / 2000, Privredni

pregled, Beograd.35. Mastilo Z., Penzijsko osiguranje –„bauk današnjice “, mogućnosti i ograničenja

za preobražaj, Financing, Vol. 3, 2012. (https://doisrpska.nub.rs/index.php/financing/article/view/866)

36. Rakonjac-Antić T., Upravljanje ključnim rizicima penzijskih planova sa aspekta njihovog korisnika, Marketing, 44/2, 2013. (https://www.researchgate.net/publication/272904849_Management_of_key_pension_plan_risks_from_the_user_aspects)

Ostala korištena djela

1. Analiza održivosti finansiranja obaveznog zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj u 2012. godini, s prijedlogom mjera - Nacionalni račun obavezne zdravstvene zaštite građana RS , Banja Luka, septembar 2012.

2. Analiza demografske situacije i sprovođenje pronatalitetnih mjera i aktivnosti u Republici Srpskoj, 2008, Vlada RS, Ministarstvo za porodicu omladinu i sport, Savjet za demografsku politiku, Banja Luka.

3. Avramović N., Reforme socijalne pomoći u SAD i njihovi efekti, Zbornik radova VI, Fakultet političkih nauka Beograd, 2004.

4. Balaban M., Mehanizam plaćanja u sektoru primarne zdravstvene zaštite, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Banja Luka, novembar, 1998.

5. Berberović D. i dr., „Standardi zdravstvene zaštite”, Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, Institut ekonomskih nauka, Banja Luka, novembar, 2003.

6. Berberović D., Mastilo Z., Analiza stanja i moguća rješenja u penzijskom i zdravstvenom osiguranju Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Međunarodni naučni simpozijum – Sistem socijalne sigurnosti – analize i prve preporuke za Bosnu i Hercegovinu i njene entitete, Banja Luka, april 2006.

7. Božić V., Sistem kontrole u OUR-a, Književne novine, Beograd, 1980.

447


8. Godišnjak statističkih podataka u zdravstvu FBiH, 2005.9. Grupa autora, Zbornik radova, IV simpozijum preventivne i socijalne medicine

podunavskih zemalja, Novi Sad, 1991.10. Grupa autora, Položaj organizacija koje obuhvataju društvene djelatnosti u SAD,

SSSR, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1990.11. Grupa autora, Izvještaj o humanom razvoju BiH – 1998. UNDP i IBHI, Sarajevo, 2002.12. Grupa autora, Strategija razvitka Republike Hrvatske: «Hrvatska u 21. vijeku»,

Zagreb, 2000.13. Grupa autora, Projekat dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja u BiH, Ekonomski

fakultet Banja Luka, 1991.14. Grupa autora, Politika kvaliteta i sigurnosti zdravstvene zaštite u FBiH, Sarajevo, mart

2002.15. Dinkić M., Pravci reforme penzijskog sistema u Srbiji, Beograd, 2002. (izvod iz

projekta).16. Dragović V., Pogled na proizvodnju i nezaposlenost u RS, Zbornik radova, Ekonomski

fakultet, S. Sarajevo, 2002.17. Dragović V. i dr., Tranzicija i strategija ekonomske politike, Istraživački projekat,

Institut Ekonomskog fakulteta I. Sarajevo, februar, 1998.18. Ilić D., Stanje i problemi u oblasti zdravstvenog osiguranja, Fond zdravstvenog

osiguranja RS, Banja Luka, mart, 2002.19. Institut za javne finansije, Stanje reformi mirovinskog sustava Hrvatske, Zagreb,

2000.20. Jedinica za koordinaciju projekta Svjetske banke u zdravstvu RS, strateški dokumenti

do 2010, (www.pcuhealth.org /2004).21. Mastilo Z., Pravci reforme sistema zdravstvenog osiguranja u Republici Srpskoj,

Magistarski rad, Univerzitet u Srpskom Sarajevu, Ekonomski fakultet, I. Sarajevo, april 2003.

22. Mastilo Z., Pravci reforme penzijskog i zdravstvenog sistema u funkciji socijalnog i ekonomskog razvoja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, Doktorska disertacija, Univerzitet u Banjoj Luci, Ekonomski fakultet Banja Luka, decembar 2006.

23. Mirovinska reforma u Srednjoj i Istočnoj Europi, Knjiga 2 – Restrukturiranje javnih sustava mirovinskog osiguranja i analiza slučaja Republike Češke i Slovenije (Uredila Elaine Fultz), International Labour Office Central and Eastern European Team.

25. Penzijski sistem u razvojnoj strategiji BiH, Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Kancelarija za pripremu Razvojne strategije BiH, Okrugli sto, Banja Luka, 2003.

448


26. Savezni komitet za zdravstvo i socijalnu politiku, Materijalni i društveni položaj zdravstva i pravci promjena, Beograd, 1989.

27. Stanić, K. Altiparmakov, N. Bajec, J. , januar-mart 2008, Tranzicioni trošak uvođenja obaveznih privatnih penzijskih fondova, Kvartalni monitor br. 12.

28. Stanić, K. april – jun 2008, Uloga penzijskog sustema u održavanju nivoa prihoda u starosti – merenje i međunarodna poređenja, Kvartalni monitor br. 13., Beograd.

• Statistika privrednih bilansa, broj: 01- god VII.

Dokumentacija

1. Bogdanović D., Zbirka propisa Republike Srpske, IV izdanje, Glas srpski, Banja Luka, 2002.

2. Generalni akcioni plan implementacije srednjoročne razvojne strategije BiH (PRSP) 2004 – 2007. (VII Dodatak).

3. Dokumet okvirnog budžeta RS za period 2006-2008. godine, Ministarstvo finansija, Banja Luka, jun 2005.

4. Ekonomska obavještajna jedinica, Profil zemalja za 2000 (www.eiu.com/shedule).5. Ekonomska politika u Republici Srpskoj do 2005, Vlada RS, Banja Luka, 2004.6. Zavod za zapošljavanje RS, Stanje na evidenciji i promjene nezaposlenih, Filijala

Banja Luka, 2004.7. Zavod za zdravstvenu zaštitu BiH, Zdravlje stanovništva i zdravstveni sistem u

tranziciji Bosne i Hercegovine, izvještaj za 2000. godinu.8. Zavod za statistiku BiH, Statistički podaci o privrednim/državnim i drugim kretanjima

2001-2004.9. Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH: Informacija o ostvarivanju prihoda

u zdravstvenom osiguranju na području Federacije BiH za period januar-juni, 2001, Sarajevo, juli 2001.

• Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 470/01, • Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 34/03, • Zakon o porezu na dohodak građana, br. 23/98, 9/00 i 51/01, • Zakon o porezu na imovinu, br. 8/94 i 51/01, • Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 46/98 i 70/01, • Zakon o zdravstvenoj zaštiti, br. 17/92 i 74/01. • Demografska statistika, Statistički bilten br. 3/2000,

449


• Mjesečni statistički pregled, br. 4/2000, • Mjesečni statistički pregled, br. 3/2001, • Demografska statistika, Statistički bilten br. 1/2002.10. Zavod za statistiku Republike Srpske, Banja Luka, Izvještaji za 2004.11. Zavod za statistiku Republike Srbije, Beograd, Statistički izveštaji za 2004.12. Zavod za pokojninsko i invalidsko zavarovanje Slovenije, Ljubljana, Godišnji izvještaji

od 1997. do 1999.13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 32/00, 34/00 i 37/01, 134/11.14. Zakon o doprinosima, br. 2/95, 15, 96, 23/98, 13/00, 39/00 i 51/01.15. Zakon o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja SRJ, br. 5/2003.16. Informacija o stanju u oblasti PIO, Narodna skupština RS, 2012.17. Jedinica za koordinaciju projekta Svjetske banke u zdravstvu Republike Srpske,

strateški dokumenti do 2010. www.pcuhealth.org /200218. Klastersko istraživanje višestrukih pokazatelja socijalnog i zdravstvenog stanja djece i

žena u Republici Srpskoj u 2006. godini (završni izvještaj), maj, 2007. MICS, UNICEF, Banja Luka.

19. Kidrič, D., Kamenica, A., 2007, Konsolidovani izvještaj Savjetnika za penzionu politiku BiH, SITAP Projekat.

20. Kvartalni monitor ekonomskih trendova i politika u Srbiji, 200, br. 13, FREN.21. Ministarstvo zdravlja Crne Gore: Zdravstvena politika u Republici Crnoj Gori do 2020,

Podgorica, 2001.22. Ministarstvo zdravstva FBiH: Strateški plan za reformu sistema zdravstvene zaštite u

FBiH, Sarajevo, 2000.23. Nezavisne novine, mart 2013.

24. Narodne novine: • Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog

osiguranja, 4/94, 1994, Zagreb; • Pravilnik o uslovima i načinu provođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja, 36/94,

1994, Zagreb.25. Penzijski sistem u razvojnoj strategiji BiH, Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih

odnosa BiH, Kancelarija za pripremu Razvojne strategije BiH, Okrugli sto, Banja Luka, 2003.

26. Prva verzija: „Teze za savezni zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju”, Savezno ministarstvo za rad, zdravstvo i socijalnu politiku, Beograd, juni 1993.

450


27. Programa zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici Srpskoj do 2010, Ministarstvo zdravlja RS, 1997.

28. Republički zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srbije, (www.pioz.org.yu).

29. Republički zavod za zdravstveno osiguranje – Beograd, Cenovnik zdravstvenih usluga u zdravstvenim ustanovama u Republici Srbiji, Beograd, decembar, 1996.

30. Republički zavod za statistiku RS: • Izvještaji od januara 2000. do septembra 2004. godine, • Zdravstvo (1), 2002, • Mjesečni statistički pregled, br. 4/2000, • Mjesečni statistički pregled, br. 3/2001, • Statistika privrednih bilansa, broj: 01, god. VII, • Privredne informacije, jun - avgust 2002, • Demografska statistika, Statistički bilten br. 3/2000, • Demografska statistika, Statistički bilten br. 1/2002.31. Službeni glasnik Republike Srpske: • Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 32/00, 34/00 i 37/01, • Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 18/99, • Zakon o zdravstvenoj zaštiti, br. 18/99, • Zakon o doprinosima, br. 2/95, 15, 96, 23/98, 13/00, 39/00 i 51/01, • Zakon o porezu na dohodak građana, br. 23/98, 9/00 i 51/01, • Zakon o porezu na imovinu, br. 8/94 i 51/01, • Odluka o usvajanju Programa zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici

Srpskoj. br. 56/02.32. Službeni glasnik Republike Srbije: • Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 34/03, • Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 46/98 i 70/01, • Zakon o zdravstvenoj zaštiti, br. 17/92 i 74/01.33. Službeni list Republike Crne Gore: • Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, br. 20/95 i 23/96, • Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 20/93 i 27/2004, • Zakon o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja SRJ, br. 5/2003.34. Službene novine Federacije BiH: • Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 30/97, • Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju br. 30/97,

451


• Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, br. 29/98.35. Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH: • Zakon o zdravstvenom osiguranju, br. 470/01, • Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju, br 7/02.36. Sporazum o socijalnom osiguranju između SCG i BiH, (http://www.share-see.org).37. Strategija za podsticanje rađanja, 2007, Ministarstvo za rad i socijalna pitanja,

Beograd.38. Svjetska banka, 2007, Izvještaj o penzijskom sistemu u BiH.39. Svjetska banka, 2008, Poboljšanje života ljudi u BiH, izvještaj o zemlji.40. UNDP, 2007, Penzijska reforma i sistemi socijalne zaštite u BiH.41. Strategija za razvoj porodice u Republici Srpskoj 2009-2014. godina, 2008, Vlada RS,

Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport, Banja Luka42. Strategija reforme PIO u RS, Narodna skupština RS, 2010.43. Uradni list Republike Slovenije: • Zakon o zdravstvenem varstvu in zdravstvenem zavarovanju (Uradni list RS, št.

9/92, 13, 93, 9/96, 29/98, 6/99, 99/01, 60/02).44. Federalni zavod za statistiku, FBiH u brojkama, 2006.

45. Federalni zavod PIO - MIO, Izvještaji za 2005. i januar/februar 2006.46. Federalni zavod za programiranje razvoja, 2005, Vlada FBiH, (www.esiweb.org/

bridges/bosnia/VladaFedBiH_MakroekonomskaVizijaRazvojaFBiH).47. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, Izvještaj službe plana i analize,

Banja Luka, 2004, (www.zdravstvo-srpske.org).48. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, godina II, Statističke informacije, broj

4/2004.49. Centralna banka BiH, Bilten br. 4/200450. Agencija za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i

Hercegovine (IDDEEA)51. Internet stranice52. Modeli za projekcije53. Podaci o prirodnom kretanju stanovništva Crne Gore, monstat.cg.yu54. Republički zavod za statistiku, Demografska statistika, br. 1 - 11. Republika Srpska,

Banja Luka.55. Statistika obrazovanja, Osnovno obrazovanje, br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 Republički zavod

za statistiku.56. Statistički godišnjaci SRBiH.

452


57. Fond zdravstvenog osiguranja RS.58. Fond penzijskog i invalidskog osiguranja RS.59. Institut za javne finansije, Stanje reformi mirovinskog sustava Hrvatske, Zagreb,

2000.

Literatura na stranom jezikuKnjige

1. Aleksandrov D. G., „Pensionnaя sistema v Rossii: sostoяnie, problemы, perspektivы”, SPb: Izdatelьstvo SPb GUЭF, 2000.

2. Anderson A. W., Pension Mathematic for Actuaries, 2nd ed.-Winsted, Connecticut: Actex Publications, 1992.

3. Cooper S. L., and Hickman J. C., A Family of Accrued Benefit Actuar Cost Methods. - Trans. Society of Actuaries, XIX, 1967.

4. Četыrkin E. M., Pensionы fondы, zarubežnый opыt dlя otečestvennыh predpriяtiй, aktuarnйe rasčetы. - Akcionersko obщestvo, ARGO, Moskva, 1993. (u knjizi: Rakonjac - Antić T., Dobrovoljno penziono osiguranje - Aktuarska analiza, Ekonomski fakultet Beograd, 2004).

5. Daykin C. D., Pesonen M., and Pentikainen T., „The practical risk theory for actuaries”, Chapman and Hall, 1994.

6. Glaser, W. A., Health insuranse in practice, Jossx-Bass Publ, Oxford, 1999.7. Glasser W. A., Health Insurance in Practice: International Variations in Financing,

Benefits and Problems. Oxford: Jossey_Bass Publishers, 1991.8. Fabel O., „The Economics of pensions and variable retirement schemes”, John

Waley&Sons.9. Feldstein P. J., Health Care Economics, Third Edition, New York: Dehuar Publishers Inc.

1988.10. Mishin S. F., Financial markets and institutions, Pearson, Addition Wesley, 2000.11. Einhorn E. S., Logne I., Modern Welfare States, Preager, N. York, 1989.12. Lassey M., Lassey W., Jinks M., Health care systems around the World: characteristics,

issues, reforms, Prentice Hall, 1997.13. Jakab, M., Pekr, A., Harding, A., Orer, M., Hamkins, L., Module of Reforming Health care

Organization in the Public Sector, Budapest, 2000.

453


14. Maynard A., Hulton J., Health Economics, J. Wiley and Sons, N. York, 1996.15. Normand C., Weber A., Social Health Insurance, Guidebook for Planning, Geneva:

WHO, ILO, 1994.16. Santoromero A., Babbel D., Financial markets, instruments and institutions, McGraw-

Ilill, 2001.17. Shieber S., Shoven J., Public Policy Roward Pension. A Twentieth Centary Fund Book,

MIT Press, Cambrige, Massachusetts - London, 1997.18. Stephen B.J. „Decesion-marker’s guide to 401(k) plans”, Berefert-Korreft-Koehler

Publishers, San Francisko, 1995.19. Roberts M., Hsiao W., Reish M., Berman P., Analyzing Health Sector Performance,

Washington; World Bank Institute, 1999.20. Van der Werff, A., Comparative analisys of public health aproaches, Oxford University

Press, 1999.

Časopisi

1. Augusztinovics M., Martos R., Pension Reform: Calculation and Conclusions, Acta Economica, Vol. 48 (1-2) 1996.

2. Benjamin S., Driving the pension fund. - J. Of the Institute of Actuaries, 1989, 116.3. Bolton Offutt Donovan, Inc. Actuarila Aspect of Cash Balance Plans. - Report for the

Society of Actuaries, 2000.4. Cairns A., Some notes on the dynamics and optimal control pf stochastic penzion fund

models in conzinious time, ASTIN Buletin, 2000, 30, 1.5. Dufresne D., Stabiliti od pension systems when rates of return are random, Insurance:

Mathematics and Economics, 1989, 8.6. Financial difficulties of public pension scheme market potential for life insurers, Sigma

(Swiss Re), No 8/1998.7. Fishman J. A., Creighton V. C., „Do the right thing”, Juornal of Accountancy, February

1998.8. Fuerhaupter R., Survey of the Private Health System in Germany, The Health Insurance

Act, 75/93, 1993.9. Haberman S., and Sung, J., Dynamic approaches to pension funding. - Insurance:

Mathematics and Economics, 1994, 15.10. Investicionaя kompaniя, Analitičeskaя zapiska, 22 iюlя 2004.11. MacKenzie G.A., Gerson Philip, Cuareas Alfredo, „Regime and Saving pension”, IMF

Wshington, August 1997.

454


12. O'Brien T., A two-parametar family of pension contribution funkction and stochastic optimization. - Insurance: Mathematic and Economics, 1987, 6.

13. Organization for Economic Cooperation and Development, The Health Sistem of OECD Coutries: Financing and Delivering Health Care - A Comparative Analysis OECD Countries, Social Polisy Studies No4, Paris:OECD, 1987.

14. Pensions International, February, 1999.15. Sherris M., The valuation of optio features in retirement benefits. - J. Of Risk and

Insurance, 1995, 62.16. Surgery Needed, A Sureey of Health Sare, The Economist, july 1999.17. Stanovnik T., Kukar N. „The Pension system of Slovenia: past developments and future

prospects”, International social security review (1), 1995.18. Tomas L., World Health Report, WHO, Geneve, 1996.19. UNICEF, The State of the World's Childen 1998, Basic Indicators, New York, Oxford

University Press, 1998.20. Vavilov A., Pomanskiй A., Trofimov G., „Pensionnaя reforma v Rossii”, Voprosы

эkonomiki 2, 1999.21. Šolomickiй A. G., Finansirovanie nakopitelьnыh pensiй: aktuarnыe metodы i

dinamičeskie modeli”, Obozrenie prikladnoй promыšlennoй matematiki, Centralnый эkonomiko-matematičeskiй institut RAN, Moskva, noяbr 2002.


1. Alier M, Vittas D., Personal Pension Plans and Stuck-Market Volatility, World Bank Conference, Washingtin, D.C., 1999.

2. Annual Report of the Federal Old-Age and Serviors Insurance and Disability Trust Funds (Američki godišnji izvještaji federalnih kapitalnih fondova: po starosti, gubitku hranioca i nesposobnosti za rad.

3. Ansley, C. 195?, Increases in Expectation of Life and Population Growth, Proceedings of the Conference of the International Union for the Scientific Study of Population, Vienna.

4. Barbosa Fernando, Guliermo Moncino, Fueling Economic growrth with retirement saving, A Catalyst Institute research project, Brazil, June 1995.

5. Banco Central de Chile, Ekonomski i društveni pokazatelji, 1960-1985. i 1980-1989.6. Boulier J., Michel S., and Wisnia V., Aptimizing investment and contribution of defined

benefit penzion fund. - Proceedings of 6th AFIR International Collyuium, 1996, 1.

455


7. Broer D. P., Lassila J. „Pension Policies an Public Debt in Dynamic CGE Models”, Physica Verlag in Association witha, Heksinki, 1997.

8. Brown P., WHO urges „coverage for all, not coverage for evryting“, The BMJ 1999, 318 (15 may): 1305.

9. Callund D., Green Paper Stakeholder Penzions, 2003.10. Callund D., Callund Consulting, Green Paper Stakeholder Penzions, 2003.11. Disney R., Palacios R., Whitehouse E., Individual choice of pension arrangement as

a pension strategy, London: The Institute for Discal Studies, Working Paper Series W99/18, 2003.

12. Employee Benefit Research Institute,s Quarterly Pension Investment Report; (Kvartalni izveštaji po penzijskim investicijama Instituta za naknadu radnicima u Americi).

13. Functionala Review the Health Sector in Bosnia and Hercegovina, Final Report, 2006.14. Gora M., Rutkowski M., The quest for pension reform: Poland′s security thoough

Diversity, Office of the Govenmment Peinpotentiary for Social Security Reform, Warsaw, 1998.

15. Hernandez, D. H. And Stewart, F. 2008, Countries with Private Defined Contribution Pension Systems, IOPS Working Paper No. 6.

16. Holzmann, Mackellar and Repansek, 2009, Pension Reform in Southeastern Europe / Linking to Labor and Financial Markets Reforms; The World Bank, Washington DC.

17. Holzmann, R. 2009, Aging Population, Pension Funds, and Financial Markets - Regiona Perspectives and Global Challenges for Central, Eastern, and Southern Europe, pg. 2, The World Bank, Washington DC.

18. IMF, June , 2007, Chile, Staff Report for the 2007 Article IV Consultation.19. Institutional Investment in the New Financial Landscape, OECD.2004.20. International Labour Organization, 2009, Izvještaj o penzijskoj reformi u BiH: Prva

procjena.21. Hoekman B., Schiff M., Benefiting from regional integration, External trade policy.22. Institutional Investment in the new Financial Landscape, OECD.23. Institutional Investment in the new Financial Landscape, 2004.24. International Labouur Office, Central and Eastern Europian Team, Papers No 1, 1999.25. Investment Company Institute, Washington, 1999.26. Kầlla: AMF-pension Svedska, 2004.27. Koncenzus Phare (1999). Baza podataka – Socijalna zaštita širom svijeta, (http:/www.

issa.int).28. Latulippe, D., Paper № 2, Geneve, 1996.

456


29. Loads D., Instability in pension funding. - Trans. Intern. Congress of Actuaries, 1992, 2.30. Ministry of Finance and Ministry of labour, Background Information for the Pension

Reform, Budapest, April, 1999.31. Mutual fund fact book, Investment Company Institute, Washington, 1999. 32.

Normand C., Weber A., Social Health Insurance, A Guide Book for Planning, WHO, Geneva, ILO, 1994.

33. OECD, The Reform of Health Care System in Seven OECD Countries. Working Party on Sosial Policy _ Nineth Meeting, Paris: OECD, November, 1990.

34. Owadally M. I. and Haberman S., Pension Plan Asset Valuation Mathods. - Paper presented at the 35th Actuarial Research Conference, Quebec City, Quebec, Canada, 2000.

35. Palacios, R., M. Rutkowski and X.Yu, Worldbank, Washington, 1999.36. Phare koncenzus (1999), Penzions International (2000).37. Phare koncenzus (1999) i SSA (1999).38. Shlon A., Pension Reform and Public Information in Poland, Pension Reform Primer

series, Social Protection Discusion paper No 0019, World Bank, Washington, D.C. 2000.

39. Sigma N0 2/1998; Health Insurance in the United States; An Industry in Transition, Swiss Reinsurance Company Economic Research, Zurich, 1998.

40. SITAP-projekat (Sosial Inssurance Technical Assistance Project), 2004.41. System of Health Accounts (SHA) in OECD Member Countries, OECD Health Policy

Unit, 2001.42. The cost of Social Security, ILO, Geneva, 1985.43. WHO, baza podataka za 2000. godinu.44. WHO, Evaluation of recent changes in financing of health services, Report of a WHO

study group, Geneva, 1993.45. WHO. Organization and Financing of Health Care Reform in Countries of Central and

Eastern Europe, Geneva, 1991.46. WHO, Evaluation of recent changes in financing of health services, Report of WHO

study group, Geneva, 1993.47. World bank, 2006. Pregled javne potrošnje za Bosnu i Hercegovinu, Dokument svjetska

banke: Bosna i Hercegovina – obračun sa fiskalnim izazovima i jačanje perspektiva za rast (Pregled javne potrošnje i institucija).

48. World development Report 2001.49. World Health Forum 4/1994.50. World Security Programm, II sole 24 ORE, OECD, Komitet za zdravstvo EZ.

457


51. World Health Organization, Health Manpover: Planing, Principles, Methods, Issues, Geneva: WHO, '78.

52. A Model of Republica Srpska Pension System.53. DemProj, Version 4, 1997. Washington DC: Futures Group – Computer Program for

Making.54. Eurostat, http://europa.eu.int/comm/eurostat/55. Mort Pak –Lite - United Nations Software Package for Mortality Measurment56. Population Projection.57. Population Reference Bureau, 2002. Family Planning Worldwide 2002 Data Sheet.58. Primer, A. 2007, Jousten – Public Pension Reform, IMF, WP/07/28.59. OECD, Pension Markets in Focus, Issue No 5, December 2008.60. OECD, The Reform of Health Care System in Seven OECD Countries. Working Party on

Sosial Policy _ Nineth Meeting, Paris: OECD, November, 1990.61. The World Bank, Administrative Charges in Second Pillar Pensions in ECA , Document

of the World Bank.

Ostali izvori

1. AHCPR (The Agency for Health Care Policy and Research, Structuring Health Insurance Markets: Protekting Consumers and Promoting Competition (citet 1998. May 15); http://www.ahcpr.gov

1. Casualty Actuarial Society, (Američko aktuarsko društvo za osiguranje od rizika), (http://www.casact.org/research/dfa/).

2. Department for Work and Pensions (DWP), (Uprava za rad i penzijsko osiguranje Velike Britanije), (http://www.dwp.gov.uk).

3. Deutsshe Verbindungsstelle Krankenversicherung, (Institut socijalne zaštite u Njemačkoj), (http://www.dvka.de).

4. EU, (BDP njenih članica),(http://www.europa.eu.int).5. Forsakringskassan, Svedich, (Bolničke kase u Švedskoj), (http://www.fk.se).6. Human Resources Development Canada, (Socijalna zaštita - pomoć Kanade), (http://

www.hrdc-drhc.gc.ca).7. Instituto Nazionale della prividenza sociale (INPS), (Nacionalni institut za socijalnu

zaštitu Italije), (http://www.inps.it).8. Källa: AMF-pension Švedska, 2004.9. Nacionale Insurance Institute of Israel, (Nacionalni institut za zdravstveno osiguranje

Izraela), (http://www.btl.gov.il).10. Nacionale Insurance Institute of Japanese, (Nacionalni institut za zdravstveno

458


osiguranje Japana), (http://www.go.jp/english/wol2).11. Orsagos nyugdij biztozsitasi foigazgatosag – Hungary (ONYF), (Penziono osiguranje u

Mađarskoj), (http://www.onyf.hu).12. Social Security Administration – USA, (Administracija za socijalnu zaštitu Sjedinjenih

Država), (http://www.ssa.gov).13. Sociale Verzekeringsbank (SVB), Nedherland, (Banka za socijalno osiguranje

Holandije), (http://www.svb.org).14. Sprava Fondu dochodkoveho postenia – Slovakia, (Fond penzionog osiguranja

Slovačke), (http://www.socpoist.sk).15. Zavod za pokojinsko in invalidsko zavaruvanje – Slovenia (ZPIZ), (http://www.zpiz.

si).16. Baza podataka i studije Svjetske banke, (http://www.worldbank.org.ba).17. Bosnalijek, (http://www.bosnalijek.ba/razvojna politika).

18. Dunav osiguranje, (http://www.dunav-tbi.co.yu, 2005).19. Zdravstvena zaštita Francuske, (http://www.securite-sociale.fr).20. Kliničko-bolnički centar u Banjoj Luci, (httr://www.znanje.org/svijet/bl).21. Ministarstvo zdravlja Srbije, (http//zdravlje.sr.gov.yu/Reforme zdravstva).22. Obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom u Americi, (http://www.who.dk/hcs/

chap02.htm).23. Privatni medicinski centri u Bugarskoj, (http://www.nhif.bg).24. REGOS – Centralni registar HZMO, (http://www.regos.hr).25. Republički zavod za statistiku RS, (http://www.rzs.rs.ba).26. Tranzicioni troškovi zemalja u tranziciji, (http://www.worldbank.org).27. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, (http://www.fondpiors.

org).28. Fond na penziskoto i invalidskoto osiguravanje na Makedonija (PIOM), (http://www.

piom.com.mk).29. HAGENA – Agencija za nadzor penzijskih fondova i osiguranja Hrvatske, (http://www.

hagena.hr).30. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, (http://www.hzzo-net.hr/publikacije/

finansijsko_izvješće_2004).31. Centar za istraživanje javnog mnjenja u Bugarskoj, (http://www.bizines.dir.bg).32. Centar za istraživanje javnog mnjenja u Poljskoj, (http://www.polska.ru).

459



1. Informacija o stanju u oblasti PIO za 2016. godinu (https://e-vijecenarodars.net/)2. Informacija o stanju u obalsti PIO za 2018. godinu (https://e-vijecenarodars.net/)3. Izvještaj o realizaciji godišnjeg plana izvršenju rebalansa finansijskog plana-budžeta

Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za period 01.01.2018.-31.12.2018.4. Izvješće o radu i poslovanju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za 2018.

(https://www.mirovinsko.hr/)5. Statistički mjesečni bilten XII/2019, Republički fond za PIO Srbije, 2020. (https://

www.pio.rs/)

Literatura na engleskom jeziku

Časopisi1. Mastilo Z., Pension System as a Limitation Factor on the Development of the Economy

of the Republic of Srpska, SciPress, Vol. 87, 2019. (https://philpapers.org/rec/MASPSA-2)

Ostali izvori

1. Better Health for Europe: more equitable and sustainable, Transformational Reflections 2010-2020, World Health Organisation, September 2019. (https://www.euro.who.int/)

2. Consultancy. eu analysis, Melbourne Mercer Global Pension Index 2019. ( https://info.mercer.com/rs)

3. Meeting the challenge of ageing in the EU, march 2019. (https://actuary.eu/)

Internet izvori

1. http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/2. http://www.blic.rs/3. http://www.cekos.rs/ 4. http://www.fondpiors.org/5. http://istinomjer.ba/6. https://www.stat.gov.rs/sr

Prof. dr Zoran Mastilo

Prof. dr Zoran Mastilo

Documents