Dinko imunovi: Odabrane pripovijetke
SADRAJ
MrkodolMuljikaDugaRudicaAlkarPojilaerdanKrmaKukavicaemoJakov
Desnica i goluboviSirotaU planinamaZvijezde MrkodolPrvo poglavlje
nedovrene pripovijesti Nad zagorskim selom Mrkodolom puhao je as
slabiji a as jai vjetar sad s jedne sad s druge strane. Rijetki
oblaii neodreenih okrajaka inilo se da se giblju sad tamo sad
ovamo, a moda se nikud nijesu ni gibali. Sve je bilo neizvjesno,
neodreeno, to je napunjalo duu takoer neizvjesnom sjetom i
peali.Najizvjesnije bijae da si od tih hladnih zranih struja osjeao
trnce kroz tijelo i duu. Svaka se dlaka nakostrijeila, koa kao da
se guli, oi se pune suzama, a u nosu i grlu tiplje. Zavije vjetar
ili vjetri, ne zna ba s koje strane, samo ti se oi jo vie zasuze te
kroz njih jedva razbira neodreeni kraj.Ne moe rei: to je planinsko
selo, jer okolo-naokolo nigdje planine, a ipak nikakva vidika, do
nekakvih golih i tunih brda. Selo je rasuto po visokoj valovitoj
ravnici, i na prvi bi pogled rekao: polja su, poljsko je selo. No
otare li s oiju suze koje ti suh i hladan vjetri vabi, vidi da to
nije ni polje, ve nekake takoer neodreene ograde sa silnim zidovima
to vie nalikuju na gromile. Ima i gromila, ba pravih gromila, veih
i manjih, a meu njima zidova i zidia, svih moguih debljina i
visina: od onih za koje bi lako mogao pomisliti da su djeca koje
geoloke periode, do jednostrukih zidova to su postali opreznim
slaganjem kamena na kamen da se udi kako taj vjetar ili vjetri to
pue tko zna s koje strane ne obori tu fantastinu graevinu.Meu tim
raznolikim zidovima i gromilama imade i zemlje, Bog bi znao obraene
ili neobraene. Kad otare suze, ugleda meu tom zemljom svu silu
litica i irokih i uskih, grebenastih i plosnatih, i velikih i
malih. Ima kamenja za koje ne zna da li iz dubine zemlje nie ili je
onako na nju poloeno. Rekao bi da se to sve jedno drugoga dotie,
ali meu njima ima i prhke zemlje o kojoj ne moe rei kakve je vrste,
kao ni o tim ograenim prostoriima jesu li vrt ili ograda ili njiva,
te napokon pomisli u sebi: Vrag bi ga znao kakvo je to mjesto!Kad
pogleda sve okolo - naokolo, ne uoi nikakva odreena oblika, pa te
sve to ba ni na to ne sjea osim na crknuta, suha i smrznuta jea
kojemu neke bodljike jo stre a neke se na gnjilu mesu ili prignule
ili prevalile sasvim. Ba na takve su bodljike nalikovala rijetka
stabla napola suhih i nakrivljenih grabova i hrastova sela Mrkodola
koji, makar bili i tisugodinji, nijesu se ponosno uzdizali nad
povrje zemlje niti su irili svoje sjenate kronje nad sivim
kamenjem, osim ako se koja grana, gotovo jedina na svem deblu dugo,
dugo ispruila kao da ti prijeti, plai te ili proklinje taj udni
neodreeni kraj.A tek to sivo kamenje nad kojim se ispruile crne i
dugake grane onih rijetkih grabova i hrastova - na tom sivom
kamenju nije bilo ni mahovine. Ne velju: tamnozelene i meke
mahovine, nego uope nikake, osim nekakva utkastog liaja s oicama
olovne boje, to te sjeao na svrab, na gubu, na bolesti koje
organizme izjedaju ili drvene, zarauju dahom groba koji se nee
otvoriti ni na glas trublje Sudnjega dana.Ko sve to gleda, nastoji
da se oslobodi hladnih trnaca to mu pod koom mile, i utei da mu se
iz dna due ire po tijelu, trai da zavlada tim svojim uvstvima i da
stvori bud koju misao o tom kraju. No misli bjee, slika toga kraja
ne moe da se uoblii ni u mati. Takvu sliku moemo vidjeti samo u
tjeskobnu stranom snu u kom ne moe ni udima ni milju da makne od
neega neizvjesnoga ali stranoga ba sa svoje tajnovitosti.Vjetar je
meutim, sve suh i hladan zamahivao nad sivim kamenjem gdjegdje
pokrivenim utim liajem s oicama olovne boje i gdjekad miui dugim,
crnim i pruenim rukama hrastova i grabova sela Mrkodola.Oblaii ni
bjelkasti ni uti, ni prozirni ni tamni stajali sve na istom mjestu.
Rekao bi da ih vjetar po surom nebu razmazao, samo da i sunevoj
svjetlosti dade izraz liaja s olovnim oicama.Bit e bilo podne, a
moda i nije. Sunce je stalo negdje na neodreenu mjestu, no
Mrkodoani se nijesu starali za podne. I podne i veer i pono, i zima
i proljee i ljeto i jesen, sve se u njih rasplinjavalo u neku tunu
jednolinost. Sve je to bilo zamazano neim jednakim a da i ne zna to
je to to sve slijeva u neku beskrajnu plohu bez oblika, bez boje.
Pae rekao bi da je tu i priroda odstupila od svojih pravila.Zima u
Mrkodolu nije bila zima, ni ljeto - ljeto. Zimi nije padao snijeg
te ne bi svojim velianstvenim pokrovom i zavijanjem kroz kuice i
dubrave stvarao sliku domae zimske poezije, ve je naprotiv sjalo
sunce bez topline kao uta mrtva ploa, a studen se zrak ukoio te se
samo rijetko pomicao tamo - amo. Iza gromila i sivih zidova bivalo
bi toplo, esto i vrue ba kao ljeti, a kad si iziao iza njih, neto
bi te iz zraka ne zaledenilo ve kao opeklo. Nijesi znao da li je to
zima, proljee, jesen, to li.A u proljee bi padala nekaka sitna kia
ili prevlana magla. Zapuhao bi iza toga neki studen i suh vjetar
kojemu se nije uvijek znalo s koje ba strane pue. U hladu bi
opaljivao hladnoom isto kao ono zimi, te ne bi znao pravo rei je li
to jo ona ista zima ili je moda nastalo proljee.Ljeti je najvie
puhala studena bura sa golih brda, redovito iza kie, pa bi postalo
tako studeno da bi Mrkodoani bez sumnje obukli topliju odjeu samo
kad bi je imali. Tako je u srpnju samo izmeu zidova i gromila bilo
toplo kao i zimi, te gotovo nijesi mogao znati u kojem si od onih
dvanaest mjeseci na koje su drugi ljudi dijelili godinu.No
Mrkodoani nijesu ni o tom raunali niti su se obazirali ne samo na
mjesece ve ni na godinje doba. Oni su imali svoje posebno vrijeme:
"onda kad se vade krumpiri", njihova najglavnija i gotovo jedina
hrana, "kad se jagnje janjci", ne moda za prodaju a jo manje za
jelo, ve naprosto zato da sljedee zime pokrepaju zbog oskudice
hrane. U tom oni nijesu vidjeli nita drugo ve kaznu za svoje
"velike" grijehe. Bit e bez sumnje tako mislili, jer ni jedan
Mrkodoanin to je iv, a jo manje oni to su umrli, nije nikad
pomislio da ima na svijetu mjesta u kojem je ita drukije nego u
njihovu Mrkodolu. Imali su oni jo dijelova na koje su godinu
dijelili osim vaenja krumpira i jagnjenja ovaca, ali su i ti bili
tako neodreeni kao i sve ostalo.Iza tako udnovata ljeta dolazila bi
doista jesen, ali ne jesen kakova je po ostalom svijetu. Nije tu
bilo onoga prekrasnog prelijevanja meu utilom, rumenilom i tamnim
crvenilom lia razlinih stabala, voaka i vinograda, jer svega toga
nije ni bilo, ve se je tvrdo hrastovo lie zelenjelo isto onako kao
ljeti, a grabovo je bilo kao i prije sitno i crnkasto.Dakle ono
rijetko stabalje s crnim i dugim ispruenim rukama bilo je isto kao
i ljeti. Sivo kamenje sa utkastim liajem i olovnim oicama isto kao
i cijele godine. Studena kiica za koju ne zna je li magla ili prava
kia, a za njom bura, isto kao u proljee; u hladu mrazni trnci, a
meu gromilama, u labirintu udno naslaganih zidova, toplo kao i
zimi.Po tom eto u tom selu nije bilo ni godinjih doba, niti je isto
od onoga to priroda kao "vjena mijena" stvara, moglo da unese ivota
meu stanovnike sela Mrkodola.Njima su se uope svi dani inili
jednaki. Bili su isto to i ta njihova priroda. Pae ni njezini
strani micaji, ni sve njezino bjesnilo kad bi ga htjela pokazati i
u selu Mrkodolu regbi da ih ne bi moglo prekinuti: tako su kapi
njihova ivota redovito kapale bez urbe i zatezanja iz neizvjesnosti
u neizvjesnost. Ni potres ih nije mogao da probudi jer ih je jedno
i on htio prokuati, ta li. Nekoliko im kuica sruio, monumentalnih
zidova - najvie onih jednostrukih - prevalio. Pae i s njihova
ljubljenog zvonika (koji nije bio na preljicu ve pravi "kampanel")
- dakle i s kampanela, jedinoga im ponosa, pao iljak.Uza sve to
niko nije ni spomenuo potresa. Vrlo bi se zaudili da je kogod i
upitao za to. iljak se zvonika sruio, jer je upnik fra Ante rekao
jo lani da bi se mogao sruiti, budui da sve visi o rijei Bojoj, pa
i njihov "kampanel". A kuice i zidovi nekih ograda sruili se... -
ali o tom i ne treba misliti zato, jer ono to se nazidalo mora da
se kadgod i srui.Potresa uostalom nije niko ni uo, samo to neki
rekoe da je neto "reka bi kao zatutnjilo, no Bog zna je li i
zatutnjilo ili se samo priinilo da tutnji".Mrkodoani dakle ostadoe
i iza potresa Mrkodoani: prava roena djeca onoga sivoga kamenja sa
utkastim liajem i uastog stabalja sa daleko pruenim crnim
rukama.Ipak je taj dogaaj prodrmao duama Mrkodoana, ali istom kada
bijae ve zaboravljen: u poetku niko ne bi rnogao ni pomisliti
koliko e nemira ta zvonikova samovolja ili upnikovo proroanstvo
donijeti nepotrebna urbanja u to selo sa sivim kamenjem prekrivenim
gdjegdje utim liajem.Ve je tri godine to suh i hladan vjetri sa
sviju strana piri nad ruevinama zvonika - kropi ga sitna kiica, i
hladi bura ljeti a zimi slabo grije uta sunana ploa, kao to je u
selu Mrkodolu obiaj. A sada njihovo krijetavo zvonce ne visi u
zvoniku ve meu neka dva grabova stupa usaena nadesno od crkvenih
vrata, no ipak dobro slui, ba kao i prije, pak bi moglo tako i
dovijeka stati.Ta je dva stupa uz pripomo sviju odraslih stanovnika
podigao upnik, jer u cijelom grobitu oko crkve nijesu mogli nai ni
jedne od onih dugakih, crnih hrastovih ruku tako niske da bi na nju
mogli objesiti svoje zvono. A onda, u cijelom selu nije bilo toliko
duga konopa koji bi mogao dosei s tih visokih hrastovih ruku a da
nadovezuju, Mrkodoani ne htjedoe nikako. Toga radi podigoe ona dva
trijumfalna grabova stupa koji nijesu nimalo ustupali prvenstva
zvoniku, jer je s njih bila kora lijepo oguljena da se samo
gdjegdje poznavala, a zvonik bijae (valja rei pravo) i prije nesree
sav raspucan.Kad je upnik sakupio seljane da podignu ova dva
grabova stupa, moglo se mirovati barem dotle dok ti oguljeni
grabovi stupovi ne izagnjiju. Ali nekake vlasti poslale nekake
ljude, "krivane", i pet i est puta, da gledaju komade kamenja i
klaka od sruena zvonika kao da je u tome kakovo udo. A upnik je jo
lani bio rekao da bi se zvonik "mogao soriti"!Uzalud je stravalo
vie puta cijelo selo kroz onu zimu i ostavljalo svoja prasunalita
meu gromilama i ogradama, da vide "krivane" i ono to e uiniti.No to
su bili bezboni ljudi, ti "krivani". Ne samo da nijesu zvonika
podigli, kako su oekivali Mrkodoani, ve rekoe da e seljani morati
oklesati novo kamenje, pripraviti vapno i vodu, i jo su udarali u
pragove crkvene govorei da cijela crkva nita ne vrijedi. A ko je to
vidio nogama udarati u crkvene pragove koje Mrkodoljke, i stare i
mlade, i kad uu i kad iziu, poljube!A istom kad je glavar njihov,
glavar cijeloga Mrkodola uo to e sve morati da ine njegovi seljani
da se napravi nepotrebni zvonik, poeo je drmati grabovim stupovima
da njima, "krivanima", dokae kako je sve to tvrdo i kako zvonce,
iako je puknuto, nikako ne moe pasti.Nato mu se ti "krivani" poeli
smijati, a neki i vikati kao da je to njihovo zvono i njihova
crkva, a ne Mrkodoana kojih su djedovi sve nabavili i sagradili.Iza
toga se u Mrkodolu, od Boga mirom blagoslovenom sve neto kao
preobratilo. Iako je uta sunana ploa one zime vrlo dobro grijala
zakutke meu gromilama i zidinama ograda gdje su se Mrkodoani
povazdan mirno sunali, ipak su ti zakuci bili vie puta prazni jer
se moralo na seoske zborove da ne bi po emu "krivani" uinili da
cijelo selo zajedno sa ogradama i hrastovima dugih ispruenih ruku,
propane zbog zvonika koji oni nijesu prevalili nego je sam pao, kao
to e svjedoiti i njihov upnik i glavar i sve selo!Uza sva ta tvrda
svjedoanstva ipak su se bojali, jer oni nee tako lako zaboraviti
kako su "krivani" nogama udarali u pragove crkvene i govorili da
njihova crkva nita ne valja. Radi toga je trebalo biti na oprezu
jer su to ljudi bezboni pak bi njima, bezbonicima, moglo jo pasti
na pamet da se cijela crkva iznova gradi! A dobro se spominju kako
su im oni iz Glavaa zavidjeli za njihovu crkvu pa govorili - ni
sami ne znadu to su im govorili, ali svakako su se divili njihovoj
crkvi i mislili da bi samo udo moglo darovati i njima onaku jer
oni, Glavaani, nijesu imali nikake.A Mrkodoani ljubljahu svoju
crkvu najvie radi zvona koje bi govorilo Bogu mjesto njih, pa nije
trebalo da ga ba i oni uju. Naroito nijesu se obazirali na glas
njegov kad bi se javljao u podne, a tomu bijae vie razloga. Jedno
je to zvonar Marko, nazvan "Cvrak", nije uvijek ni zvonio podneva,
osim ako bi se sluajno naao na grobitu, i tako se u podne nije ni
oekivalo zvona. Drugo, kad bi i zazvonio, malo bi ih ulo taj ionako
slabi, krijetavi glas, isprekidan vjenim suhim i studenim vjetriem
- a oni do kojih bi dopro, pomislili bi radije da e ko biti umro,
jer je taj dogaaj za zvonara Marka, kao i za sve ostale Mrkodoane,
bio mnogo znamenitiji nego podne.Na podne nijesu ni ustajali ni
lijegali ni jeli, niti se ita drugo znatnije dogaalo, pa je zato i
podne za Mrkodoane bilo manje vano nego jutro i veer, pae nije
imalo nikakva smisla.Ali jednoga dana mjeseca - Mrkodoani ne bi
znali kojega - no bilo je to mjeseca oujka, ipak je nekako pred
podne zazveilo njihovo krijetavo zvonce. Zazveilo je tako jasno da
su ga svi uli, jer se ba toga dana i asa bio potajao onaj vjeni i
suhi vjetri. Svi ga ue, i kao da im navijeta ne ono za njih nimalo
vano doba, ve dolazak neiji ili to drugo na to nijesu mogli ni da
slute.Mrkodoani i Mrkodoljke kad je na njihovim grabovim stupovima
zazvonilo podne jasnije negoli ikad prije, nijesu bili u svojim
kuama, kao uope nikada kad god je uta sunana ploa i malo grijala.
Oni su bili obino vie svojih kuica graenih u stilu ograda i sjedili
su na onoj strani prema kojoj se nagnulo sunce. Nijesu se obazirali
na to s koje strane pue suh i hladan vjetri, jer se to nije moglo
odrediti nikad. Taj je vjetri puhao sa sviju strana, i od njega se
nije bilo mogue zakloniti nikako.Meu tim zidovima, gromilama i
kuama, vrlo slinim jednih drugima, nijesu se sunali samo veliki
Mrkodoani i Mrkodoljke, nego i mali Mrkodoii, pa ak i oni u
kolijevkama lijepo napunjenim razliitim krpama neizvjesne boje,
oblika i debljine.Na tome istome suncu i u to doba sunao se i sam
Nikola Valii, kao to je to ve ezdeset i drugu godinu na tom istom
mjestu inio. Bio je on crkveni "prokuratur" ili "vabricijer", koje
su mu naslove davali njegovi seljani, i to kako im je koji pao na
pamet.Nije samo njemu pripadala ta ast: bilo je u svemu petorica
tih "vabricijera" ili "prokuratora", no taj Nikola bijae
najglavniji meu njima. U njegovoj vlasti bijae i crkveni vosak,
tamjan, ulje, odijela i sve to je u crkvi bilo, pa i sama
"lemozina". Pae, on je svojim - inovnici bi rekli -"svezama"
zasjenio sve ostale tako, da kad bi se reklo "prokuratur" ili
"vabricijer", niko iv u selu Mrkodolu ne bi pomislio ni na koga
drugoga ve na toga Nikolu Valiia. Kad bi pak htjeli spomenuti sve
petoricu, dakle izraziti pojam te vlasti u potpunom njezinu znaenju
i opsegu, rekli bi: "vabricjerija".Nikoline se "sveze" ograniavale
jedino na onu sa upnikom fra Antom (koji je prorokovao rasulo
zvonika) - no fra Ante je imao (a ko bi ako ne on) drugih sveza, te
se tako u pronicavim mrkodokim oima ta jedina Nikolina sveza
granala na bezbroj drugih iako tanjih sveza, ba kao i glavna ila
njihovih hrastova na druge ile i ilice.Uza sve to iza Nikoline kue,
odmah ispod crkve, nije bilo nita drukije nego iza kua ostalih
Mrkodoana niti se u njegovu ivotu zbivalo promjena koje nijesu
doivljavali i drugi.Sunao se, ba kao i svi ostali, u to doba i toga
dana meu porodicom svojom.Bilo ih je svega esnaestero: pola
Mrkodoana i Mrkodoljka, pola Mrkodoia i Mrkodoljica. Sjedili su ili
leali u najrazliitijim poloajima, kadikad proteui udove po praini
posutoj suhim hrastovim liem, slamkama, koninama, krpama i drugim
stvarima koje ne bi valjalo ni spominjati.Kako je crkva bila na
visoku, dvokraku breuljku kojemu se u kutu nalazila Nikolina kua,
sunca je s toga prasunalita nestajalo vrlo rano, te se na svih
esnaestero lica oitovalo zadovoljstvo u svim moguim nijansama. To
se zadovoljstvo nije prelijevalo preko lica njihovih to e sunce
rano zai ve to imadu dodue jo malo vremena za uivanje ali su zato
odluili da ga dobro upotrijebe pak tijelo ogriju ba sa svih strana,
postavljajui se u sve mogue poloaje. Kako nije bila potreba paziti
na eleganciju poloaja i kretnja, pae ni na pristojnost, a jo manje
im je u tom smetala bojazan da e pokvariti svoja odijela, taj je
uitak bio savren. S istoga je razloga vladao potpuni muk u tom
prasunalitu, da se niim ta nirvana ne ustalasa, te su bili malo
manje sretni od istonih sultana i sultania kad im se iz opijeva
dima razvijaju vizije sve krasnija od krasnije.Potom su i mali
Mrkodoii i Mrkodoljice muali iako im nije to obiaj, pak bi tu
vladala ba - kako bi rekli knjievnici - "grobna tiina" kad je ne bi
prekidale dvije stare Mrkodoljke. Ni one nijesu nita govorile, ali
su kaljale: jedna otegnuto i u visokim notama, a druga kratko,
odsjeeno, za cijelu oktavu nie kao da u dalekoj umi udara sjekira
po upljem dubu. Ali je to kaljanje za ostale bilo tako jednolino i
obino, da uza svu svoju harmoniju u oktavi nije bilo podobno elje
njihove uputiti drugim pravcem.Sam Nikola koga su Mrkodoani zvali
"vabricijer", protegnuo se posljednji put i spremio se da spava.
Prije toga je samo jedno podigao glavu da vidi je li sve u redu i
obino, jer sve to nije navadno uznemirivalo je Nikolu i ne bi mu
dalo ba mirnog sna ili barem "snatrenja". Nije to nipoto mogue od
dvadeset i etiri sata dvadeset sati ba pravo spavati, kao to je
htio taj mrkodoljski "vabricijer".On dakle podigne askom glavu,
svede oima po ostaloj petnaestorici i, videi da su udovi u sviju
ugodno protegnuti, da je uta sunana ploa na mjestu, da stara Mandua
i Katua svejednako i u istim razmacima kalju, da se sve okolo -
naokolo nita ne uje, shvati da je bez sumnje sve onako kao obino,
tj. kao to je vidjevao i pamtio kroz po vijeka u tom prasunalitu.On
zamota svoju sprijeda do polovine obrijanu glavu novom kabanicom i
odlui da ba pravo zaspi. Za tu glavu govorio je fra Ante da je
"klasina", i to nimalo aljivo ve posve ozbiljno, htijui se valjda
tom rijei naplatiti za sve muke koje su mu klasici zadavali u
sjemenitu.Moda je ta glava i bila klasina, ne u mrkodokom ve obinom
smislu, no svakako bila je lijepa uza sve to to je sprijeda bila do
polovine obrijana a straga imala dobro namazan i tvrdo spleten
kratak perin i to ju je derao taj "vabricijer" ve ezdeset i drugu
godinu.Ta se klasina glava zamotala i htjela sasvim da zaboravi
onih 25 talira pozajmljenih vazda pjanome Jozi upanu, ali taliri
pred oima kao da sve prolijeu nekud u dubinu iz koje se nikad vie
nee povratiti. No sunce je meu gromilama i zidovima kroza svu novu
kabanicu tako grijalo, da se taliri poee raspadati kao da su od
najfinijega voska na oltaru, a iz tih se votanih slapova poee
stvarati nove slike u do polovice obrijanoj glavi Nikole
Valiia.Najprije se pojavie nekaki oblici koji se ne dadu opisati
jer su bili od - topline, a takih oblika od topline zacijelo oko
ovjeje nikad nije vidjelo.Zatim se iz tih toplih oblika razvijale u
poetku sve same prijatne slike.On kao djeak od deset godina sjedi u
fratarskoj kuhinji kod hrastove vatre, skupljen meu klupom i nekim
ambariem koji e zacijelo biti pun slanine i pogaa. A bio je stalan
da se moe, ako hoe, i do konca ivota grijati na golemoj fratarskoj
vatri koja se ne moe utrnuti pa sve da gori do Sudnjega dana. Pa iz
toga ambaria koji je pun puncat slanine i pogaa, kao da mu je u lea
sipala ugodna vruina koja ga je eto arila odasvud, a njega,
Nikolicu, kao zvonarova sina to uz oca brani cijeli Mrkodol od
nemile krupe, nee se niko usuditi da tjera iz toga toploga kuta.Fra
Ante bio je gore u svojoj sobi, a oko velike vatre bilo je dosta
ljudi, sve samih Mrkodoana. Meu njima je i njegov otac Pakalj, pa
mu je i stoga bilo sve toplije i ugodnije.Nad vatrom su bila dva
bakraa mesa, dvije - tri vrste, no niko nije ni pokuao da zavidi
fra Anti: tako su, otkad je Mrkodola, fratri varili dvije - tri
vrste mesa i jeli do uasne sitosti, a Mrkodoani nijesu pomiljali
nikad kako to ne moe biti njima.To mu se (no samo to bi trenuo
okom) uini ipak udnovato, ali najednom se posve jasno sjeti kako je
uo od samoga fra Ante da su oni, tj. fratri, "zjenice Isukrstove",
pak mu bude lake pri dui. Jer ako su oni zbilja "zjenice
Isukrstove", onda je sve to malo, pak bi im trebalo i jo davati
mnogo vie od onoga to daju Mrkodoani. I onda mu zavlada duom silno
pokajanje, osobito kad mu se prikaza as u kojem je fra Ante oitovao
tu veliku istinu.Slike od samih toplih oblika promijenie se tako
brzo da nije imao kada ni da se zaudi. Na oltaru bijae ikona sv.
Mihovila sa silnim krilima i golemim kopljem kojim je pritisnuo
strana i gadna avlinu koji bi sve njih Mrkodoane za po ure prodro
da ga samo pusti njihov sv. Mihovil.Oko te strane ikone gorjelo je
mnotvo svijea u drcima od suha zlata i srebra, a meu njima se
arenilo raznovrsno cvijee tako ukoeno i pravilno da slino nije
moglo nikako rasti u Mrkodolu. Sve se to jedva vidjelo kroz gusti i
mirisni dim tamjana to ga je njegov otac Pakalj sipao iz kadionice.
No ipak kroz dim u svoj toj ljepoti i strahoti jasno se vidio fra
Ante sav u zlatu izvezen i sa svijetlom glavom bez kosa, lica
okrugla, sa sjajnim podvoljcima, gdje uzdignutih ruku i naprijed
pognuta tijela strano vie: "Ja sam zjenica Isusova!"Nikoli od toga
gromovitoga glasa prooe trnci kroz tijelo, i malo to se nije
probudio, ali uto mu se priini sve okolo - naokolo neizmjerno
mnotvo, milijuni veih i manjih sjajnih zjenica, a u te zjenice bez
prestanka sve ulijeu pruti, pogae, jaja, sir, maslo, slanina - sve
ono to je malome Nikolici bilo najdrae. A zjenice koji put zatrepeu
od zadovoljstva, i sve ih biva vie i vie, svake boje i veliine,
tako da Nikolici postaje upravo strano.Uto se zauje neka osobita,
sveana kripa, koju je pratilo slavljenje zvona, a Nikolici se uini
da se svi ti milijuni raznovrsnih zjenica zakolebae, rasplinue, pa
opet splinue samo u jedan kolobar, a sred toga razabra fra Antu
gdje se sputa niz stepenice u kuhinju. Silna radost obuze Nikolicu
to je nestalo te mnoine stranih zjenica to su samo treptale i
gutale, a to se mjesto njih pokazao njemu dobro poznati fra Ante
koji ga je mogao zatititi od svake pogibli. Ta dobro je poznavao mo
njegovu.Odmah se sjetio da je neka tutnjava ucvilila malone cijeli
Mrkodol ne tedei ni zvonika, a sa fra Antine kue nije se odronio ni
piljak; kako je strieva krava odmah petnaesti dan poela davati
mlijeka iza kako je fra Ante nad njezinom uzicom izmolio molitvu;
kako Antica Ercegoveva nije nikako htjela stanovati sa svojim muem
Lovrom nego je pobjegla ve deseti dan iza vjenanja, a odmah se
smirila kad ju je fra Ante dva puta pozvao k sebi i dao neke zapise
- pak jo mnogo drugih udesa o kojima su govorili u selu Mrkodolu po
cijele zimnje veeri. Pa da i nije svega toga, imao je uvijek kod
sebe "moi" od kojih moraju pobjei i svi avli, pa je Nikolica
zakljuio da su radi tih moi iezli i svi oni milijuni zjenica.Ipak,
kad je fra Ante meu njih stupio, Nikolica outi da se toplina
pretvorila u pravu vruinu: vatra se od veselja pred gospodarom jae
uarila, a iz ambaria poela sipati strana vruina ba kao da je htio
kazniti Nikolicu to je poelio one u njemu pogae i komade slanine.To
ga prestrai, pa mu se uini da su i on i svi ostali Mrkodoani oko
vatre postali prozirni kao staklo ili voda, pa fra Ante vidi sve to
je u njima, tako da ba nita ne mogu sakriti od njega. Zato ih sve
obuze uas i silna vruina od koje ih je poeo probijati vreli znoj. A
fra Ante se samo smijei svemu onome to vidi kroz njihovo prozirno
tijelo, mui i ne govori nita.Onda svi poee misliti na svoje
ispovijedi: da li su uvijek fra Anti kazivali sve to su mislili i
inili, radi esa se ni jedan i ne mae ve su kao prozirni stakleni
kipovi ekali osudu. No fra Ante se jednako smijuljio, a oni su bili
u stranoj neizvjesnosti ne znajui to on to namjerava. Napokon
otvori usta i poe da neto pripovijeda, a kako bi god otvorio usta,
kao da su neki vrui valovi, neki oblici od topline, zalijevali ih
po tijelu. To im je bilo strano neugodno, i htjeli su se dignuti,
no, kao da su im prozirni udovi obamrli, nijesu se mogli ni
maknuti, ve su morali sluati to govorenje.Iz poetka nijesu
razumijevali nita to im je govorio ali, kasnije, gledajui od
jednoga do drugoga prozirnog tijela poe govoriti i stvari koje su
mogli razumjeti. Moda bi i potpuno razumjeli sve to govori, da je
fra Ante bio proziran kao oni, ali je na njemu bila debela crna
mantija kroz koju se nije moglo razabrati ba nita.Njih je,
Mrkodoane, bio strah i sram, ali su razumijevali sve bolje i
bolje.Nikolica je sakupio svoje staklene noge i naulio svoje
staklene ui da bolje razumije, jer mu se inilo da slua u snu: tako
je fra Ante govorio isprekidano i brzo, ali ipak razabra da nabraja
grijehe i mane to ih vidi kroz njihovo prozirno tijelo. Nikolica
jasno zauje kako fra Ante sve jednoga po jednoga prisutnog optuuje,
gledajui grijehe i mane u prozirnu mu tijelu, ali nije znao komu ba
to govori, jer od pusta straha nije mogao ni glave podii ekajui i
svoju osudu. * - Ti si naelniku skinuo kapu sve do zemlje a meni si
pridigao samo malo, a nijesi znao, nesretnie da je moja vlast od
Boga a njegova od ljudi! On ti je prijetio da e ti koze unititi
radi ume, a nijesi mislio da ti ja mogu poslati duu u pakao to si
se svijetu vie klanjao nego Bogu! Ti si mene zatajio nita manje
nego sveti Petar Isusa naega od straha pred udijama! No ja bih ti
to mogao i oprostiti, iako gospodin Bog nikada nee; ali eto vidim u
tebi jo neto! Poznaje li Muju Redepia? Znao si da nije opran ni
krvi ni vodom te da ne moe vidjeti kraljevstva nebeskoga, a ti si
mu prijatelj i na konak je k tebi dolazio i licom je tvojom jeo! On
ne ljubi tvoga Spasitelja, a ti si se s njime ljubio! O, tuni sine,
kako se moe opravdati?Glas se fra Antin prekine, a stakleni udovi
osuenika strano zazveketae i obratie se u prah i pepeo.Nikolica poe
drhtati, no uto zapoe druga tuba.- Ti si mi rekao da nema nego
petnaest janjaca, a bilo ih je dvadeset i dvoje! Tvoje je blago
primilo svetogrdan blagoslov od moje ruke, a za tvoju prijevaru
unitit e crkavica tvoje blago vie nego skakavci zemlju faraunovu!
Nijesi li zar uo da onaj koji oltaru slui od oltara i ivi? A ti si
htio porei pastiru svom dobrom janjce stada svojega! Misli zar da e
zauvijek uivati svoje blago, a nijesi se spomenuo rijei Svetoga
pisma da si prah i da e se u prah preobratiti!I drugi se stakleni
kip preobrati u prah i pepeo a da nije ni zazveketao, te Nikolicu
zadahnu jo vie paklena vruina.- Ti si govorio da od gusjenica
postaju leptiri i da si ti to gledao! Jadna i ohola duo! Kao da Bog
nije svaku ivotinju napose stvorio i u svojoj dobroti dopustio
Adamu da im imena dade! Gusjenice gadne plaze i jedu tvoj kupus, a
leptiri lagani po cvijeu lijeu ili trepte oko svijea na oltaru
Gospodnjem. Ti si mislio da si mudriji nego Bog, jer si pomislio u
svojoj oholosti da ti moe neto znati a da ne uje od njegova
namjesnika sa rtvenika svetog! A zna li ti kako je gospodin Bog
kaznio ohole anele? On ih je stropotao u dubine paklene!- - - I
zbilja, trei se stakleni kip stropota i utone...- Ti nijesi
povjerovao kad sam pripovijedao udo kako je blaenoj Eleni iz
Ugarske na Isus darovao svoje rane pak da joj je iz desne ruke
pronikao ljiljan koji je uvijek brala a on klicao iznova, ve si
Petru Luiu rekao da toga ljiljana moe biti, i nema, ili da je to na
njoj probila "imela" kao na hrastu! A nijesi se spomenuo, Toma
nevjerni, da ugodnik Boji sa svetog mjesta ne moe lagati! Spomeni
se kako je sveta mati Crkva Savonarolu (njemu se uinilo da je rekao
Salo-vunaru) ognjem saegla to se protivio poglavicama crkvenim, pa
e tako isto vjeni oganj saei tvoje prokleto tijelo!im je fra Ante
dorekao ove strane rijei, liznu iz vatre plamen poput zmije iz tapa
Mojsijeva, a stakleni se Mrkodoanin poe taliti i pretvarati u arke
pare od kojih je Nikolici postajalo sve tjeskobnije i vrue, pa se
ve poeo obazirati gdje bi se sakrio od strane sudbine sviju
Mrkodoana.Znao je da e biti grenici, no da su takovi zloinci koji
fra Antu varaju, ne vjeruju mu niti ga aste, nije mogao ni
pomisliti. Zato ga uhvati uasan strah: tekom mukom podignu svoju
staklenu glavu i s trepetom opazi da ima samo jo jedan mali
stakleni kip do njegova oca Pakalja...- Ti Makica, voli Luci nego
meni, svomu ocu duhovnom! Kad su bile ospice na Luci, zaelio si da
s nje siu pa makar na mene prele, njezina ispovjednika koji joj je
duu htio izbaviti iz avoljih panda! O zlobno srce, o Sodomo i
Gomoro! Te e ospice, sad na, raspucati tvoje greno tijelo!...A
greno stakleno tijelo poe zaista pucati na sve strane tako da su
vrui komadii padali sve po zatioku Nikoliinu. Nikolica jo dublje
sagne glavu, pa i zato to je sad na red dolazio njegov otac
Pakalj.Nikolica je oekivao da e fra Ante poeti spominjati onih 12
novia to je njegov otac, kupei "lemozinu", nekako zaboravio u svom
depu, pa kasnije kupio soli i njemu kola u Cicvaria; - ili, kako je
svoje hromo janje promijenio "nehotice" sa Gajtanovim zdravim, no
fra Ante zagrmi:- O ispraznosti ljudska! Ti si, Pakvalju, govorio
seljanima da pitate nekaku kolu kao da vam nije dosta crkva, kua
Boja! Ti si htio da se vaa djeca ue oholiti i ne potivati starije
svoje. Ti si htio usaditi drvo spoznanja u selo vae pa da sotona
meu vama rairi svoje kraljevstvo! A zna li to je gospodin Bog uinio
s Luciferom kad je htio da bude kao i On, a ta s Evom i Adamom kad
su, po naputku vraga paklenoga, zaeljeli da znadu to i njihov
stvoritelj?... to misli, nedostojna slugo, da u uiniti s tobom i
sinom tvojim? Isto to i gospodin Bog s Adamom i Evom: Odlazite,
neharnici, od ognja mojega u tmine izvanjske!U tili as on i otac
naoe se negdje u pustoi gdje ipak nije bila tmina ali zato nije
bilo vie onako vrue kao kod fra Antine vatre nego su mu po oznojenu
tijelu poeli prolaziti hladni trnci kao da mu je nekakav neugodan i
studen vjetar puhao ispod znojne koulje. Zauje udan glas koji ga je
zvao, ali ne zna pravo je li: Adame! Adame! - ili: Nikola! Nikola!
- no on ipak napregnu svoje stakleno tijelo da vidi ko ga
zove...Kad se probudio, opazi nad sobom fra Antina slugu Matu koji
ga je raskrio pa, drei u jednoj ruci njegovu novu kabanicu zvao ga
da se digne. Bio se u svom zaklonitom prasunalitu jako oznojio te,
kupei po rebrima akom znoj, zbunjen i ustraen sio i gledao u Matu
ne govorei ni rijei. Kad se napokon sabrao, pogleda Matu u oi,
opipa perin i zlovoljno ga upita:- ta je?- Rekao ti je fra Ante da
odmah doe jer da je doao zakupnik to e napravljati kampanel.Nikola
se zabrinut polagano die, ogrnu se novom kabanicom i uputi se muke
za fra Antinim momkom Matom ispod crkvenoga brijega upnikovoj kui.
Sunce je onaj as zalo za Kozjak, a Nikola, skupljajui jae novu
kabanicu oko oznojena tijela, zakorai bre fra Antinoj kui na drugoj
strani brda.uta sunana ploa utonu jo dublje, a suh i hladan vjetri
zalizne neto jae nad sivim kamenjem gdjegdje prekrivenim utim
liajem s oicama olovne boje i mahnu dugim i crnim rukama hrastova i
grabova sela Mrkodola. Lovor, 1905.
Muljika U cijeloj se krajini znalo za namastirane, a nitko ih
drukije i ne zove ve samo - namastirani. To su ime oni sami sebi
nadjeli i spajali, a i sada s njime spajaju vie i boljih svojstava
nego mi s imenima: Rimljani, partanci.Bilo ih je mnogo, a i nije ih
bilo mnogo, tih namastirana. Kako se uzme.Svi su oni, kojim mu
drago nainom, nekako pripadali manastiru Drazi, no nijesu ga zvali
manastir, ve namastir a sebe namastirani.Manastir Draga bio je u
drazi; bit e zato da su ga i nazvali Draga. Ali ta draga nije bila,
kao to su ostale drage: bila je na zavojicu kao spu, a na samom
kraju te zavojite i vrlo duboke drage dizala se hrpa zgrada,
spojenih jedna s drugom na najraznovrsnije naine.Kad bi izdaljega
mogli gledati tu hrpu, mnogo bi nalikovala na crkvu Vasilija
Blaenoga u Moskvi. No to nije bilo mogue, tj. izdaljega gledati
drugo izdanje crkve Vasilija Blaenoga, jer idui tom zavojitom i
dubokom dragom nijesi nita vidio dok ti se ta skupina odjedanput ne
stvori ba pred nosom. Kad bi se pak popeo na najvie mjesto u drazi,
vie manastira, vidio bi samo skupinu krovova raznovrsne visine i
veliine: tako je ta draga bila strma. I to bijae prava Draga tj.
manastir Draga, premda su svi namastirani govorili da su iz
Drage.Da je Draga bila nalik na crkvu Vasilija Blaenoga u Moskvi,
namastirani su znali po slici Drage to je visila u trpezi ba pored
slike pomenute crkve. Slinost bijae velika i po tome to je obje
slike narisao u staro doba jedan stari kaluer, koji je imao osobiti
dar da crta zgrade onakih razmjera.U toj drazi na spu bile su dvije
mlinice, krma i sedam kua, osim dvije omanje kue uz manastir za
momke koji u njemu nijesu stanovali.U svoj drazi, osim kaluera,
bilo je ravnih pedeset stanovnika, jednog i drugog spola, a svi su
oni govorili o sebi: "Mi, namastirani"!Jo je tu bila i crkva, pae
dvije velike crkve: stara i nova. Stara malena, crna, bez zvonika;
nova velika, bijela i sa zvonikom.Na ulazu u Dragu izlazi potok
Sitnica kome su izvori blizu samih temelja manastira Drage. Dalje
je u drazi i omanje jezero o kome namastirani vele da nema dna, a
na golemu kuku vie jezera razvalina, koju zovu "turska gradina", a
koja moda i nije turska, jer namastirani vele da je i stari most
preko Sitnice turski, pa bi bez sumnje i rimskom amfiteatru rekli
da su ga sagradili Turci.Uz potok Sitnicu, a to je isto to i uz
dragu, put je, a zdesna i slijeva strmi, blizi obronci sa umom i
gdjekojim kukom. Gotovo dojedan kuk bijae podoban ili eljadetu ili
zvjerci to ne postoje barem na dananjem svijetu, te kod svakoga i
nehote zamisli se, ne bi li dokuio na to je nalik. Kad opazi da se
u njemu krije neka duboka ideja to nadilazi tvoje umne sile, poe
dalje i eto ti opet jednog kuka, jo dubljeg smisla, i sve tako do
manastira Drage.Na kraju Drage obzorje je tako usko da samo u
ljetnim mjesecima sunani traci ogriju taj kotao. U proljee i o
jeseni tu je carstvo vjene sjene a da o zimi i ne govorimo.I
Sitnica i jezero i manastir i stari most - kukovi, uma i stara
gradina, ponajvie su u debeloj sjeni. Pa kako je sve, osim nove
crkve, mrko i staro, draga se moe zamisliti kao golema raskrivena
peina u koju je pala velika gruda snijega.Osim uma svjetlucave
Sitnice svuda arobna tiina i polutmina, pa je zgodno neki posjetnik
u manastirskoj spomen-knjizi napisao da je sve to zajedno jedna
velika balada, jer nikako ovo isto ne moe izrei zgodnije i krae.I,
doista, svi su namastirani bili pjesnici balada u prozi. Svaki kuk
u drazi to je ikoliko bio nalik na kip dubokoga smisla, bio im je
okamenjena djevojka, vjetica ili kraljica. Svako vrelace postalo je
od krvi diva ili junaka, suza majke ili djevojke, a s turskog mosta
utopilo se nebrojeno zaljubljenih u plitku ali studenu Sitnicu.No
najglavniji vijenac balada u prozi savio se oko tamnog jezera, koje
i nije bilo uvijek tamno. Ono se provalilo sa stotinu moralnih
uzroka, a u nj su Turci pobacali toliko manastirskih zvona da bi se
davno napunilo do vrha kad bi samo imalo dna, i nije bilo
namastiranina koji ih, barem jednom, nije uo da u zoru muklo
zvone.A istom jeka!U drazi se skotrlja kamen, a mukla tisuostruka
lomljava zatutnji cijelom dragom kao da se novo jezero prolama;
ukne li uk ili zakrikne kukvia u tihoj noi, uju se takvi glasovi da
ti se kosa jei. Pa jo kad se mjesec u dragu nadviri, vidjeti je
tako stranih sjena da se skameni na mjestu, a one samo mau i
dozivlju.Kada pak zazvone jasna manastirska zvona, i strah te je i
plakao bi od milinja!Ne zvone to samo dva zvona, ve trista njih, po
svim kutiima drage, a zvonar, zaaran tajanstvenim glasovima
popostane malo da uje odgovor tih drugih zvona, pa potee iznova,
dok mu koji od namastirana, bez sumnje zavidan, ne otme konopca iz
ruku.Da bi se kome namastiraninu miice umorile, nije se jo ulo. Ta
to bi bila sramota priznati i namastiraninu od deset godina!Tako e,
u sveane dneve, tu arobnu zvonjavu sluati po cijeli bogovetni dan,
pa ti nee dodijati.Ipak, najstranije bijae sluati tu silnu jeku na
Boi obno. Tu je no u Dragu, k crkvi, dolazilo sedam sela, a svakome
iza pripanjae virila barem jedna jabuka od puke. Namastirane ne
treba ni spominjati: im je kome od njih bila osma godina, imao je
barem deparicu.Jeknula je najprije jedna puka, a mukla tutnjava
ispunila bi svu dragu; za njom druga, deset, pedeset, stotinu njih,
- a jeka, lomljava, urnebes taki, da se namastiranima odmah
prikazala slika strana boja, pa sva vrela Sitnice, Sitnica sama i
isto jezero inilo se prolivenom krvi konjskom i junakom. Miice se
stezale, a zubi kripali, - bojni zanos sve obuze. Ruke hrlo
nabijaju i pale, krv tee, kljua i pjeni se preko kamenja, a draga
jei, trese se i ori!Mnogi u bojnom zanosu pale drau i grmlje po
drazi, da grozna slika bitke bude stranija. Sitnica i jezero poinju
se crvenjeti kao prava krv, a plamen lie amo tamo po umi.To se
jedino moe uti i vidjeti u Drazi i nigdje vie, pa se nee zauditi
nainu kojim vele: "Mi, namastirani!"Kasnije su, dakako, kaluerima
morali odgovarati za popaljenu umu, ali je Boi samo jedanput u
godini!Sjena i vlaga! Vrbe se naginju nad vodu kao da piju, a
jablanje i trepetljike sa svojom glatkom bijelom korom odrazuju se
od tamnog sonog zelenila ume po obroncima.Na svako malo koraka novi
um. To su vrelaca, to se meu ljeskovinom nevidljivo obaraju preko
kamenja zarasla u tamnu mahovinu. Pa i manastir i sve ostale kue,
od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu, a donja je
mlinica njome sve obloena i po krovu. Sjena i vlaga.No zdravlje je
u toj drazi zaudo cvjetalo; sve sama okrugla, puna i crvena lica.
Prsa iroka, miice debele, a noge krive, ali vrste.Kao da su
namastirani bili izuzetak i u velikim prirodnim zakonima, jer su u
drazi djeca raala djecu, a ipak su ta djeca bila "sve same
trupine", kako su govorili namastirani.Njihove se djevojke udavale
kad bi im bilo etrnaest, najvie petnaest godina, a nijesu bili
rijetki sluajevi da bi se i mlae udomile. Kad bi djevojci bilo
osamnaest godina, ve bi bila izbrisana iz srdaca namastiranske
momadi. Svaka bi takva djevojka dobila neizbrisivo ime usidjelice,
ili kako bi se u Drazi reklo: "Posjela cura, brate, pa to ' da ti
drugo kaem." A onda nije bilo sramotnijega i tunijega poloaja na
svijetu nego to je te posjele cure.Stoga su se roditelji starali da
svoje keri udome im bi bile na izmaku djetinje dobi, pa i zato to
se godine u Drazi ne mogu nikako sakriti. O tom se rauna tako
savjesno, da bi esto od jedne godine inili dvije.No nevjeste od
trideset godina obino su puke starice, ali kome to smeta mogu li
samo raditi. A sa zdravljem se namastirani zaista mogu pohvaliti,
jer lijenika nije tu nikad bilo.Uza sve te prilike namastiranin je
Musa sa svojim osobitim lijeenjem dobro ivio.Lijeio je same rane, a
tih je u Drazi bilo uvijek mnogo: ili bi se ko oborio s kuka, ili
posjekao u umi nogu, ili bi se kome napeo poganac. Ipak, da je bilo
samo tih sluajeva, ne bi u Musinoj kui bilo uvijek oblano od suhe
krmetine; u njegovim se gredama oblailo od rana to bi ih
namastirani dobili u mlinu ili u krmi od drugih nenamastirana to su
tu dolazili. Ali bi i ovi, valaj, otili isprebijani!Kako bilo, ali
rana od bovanica, koca ili noa, nije nikad u Drazi nedostajalo, pa
zato i bijae u Musinoj kui ne samo zimi ve i ljeti oblano.Osim tih
rana nije se meu namastiranima nikad znalo za koju drugu bolest ve
to je mlinarova ki Boja bila od neeg drugog bolesna, a u to se Musa
nije razumio.Boji je oko etrnaest godina, ne lei nikad, hoda hitro,
gleda blago ali bistro, pa moda i nije bolesna. No nije ni crvena i
jedra kao druge.Vitka je i bijela, tamnih, krupnih oiju no
namastirani vele da je suha i uta. U drugih se oi i ne vide od
mesa, crvene se kao kukurijek, potuku se s lugarom za ue ili
sjekiru a ona nije taka. Bit e, dakle, da je bolesna.Zato su je i
zvali Muljika, jer je bila kao muljika. Uzalud. U gradu bi rekli da
je kao parski mramor, a namastirani: "muljika pa muljika!"I kosa je
u nje nekako udnovata; valovita, smea, ne lati se. A u drugih
lijepo namazana, vrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge diu cijelu
vreu brana kao pero na konja i za uima im veliki crljeni uli, a
Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vree.Prava sramota za
sve namastirane!Govorilo se da joj je i mati bila taka, ali mati
nije bila namastiranka ve dolje negdje od mora.Bio u Drazi kaluer,
isto od mora pa uoi njegove smrti dola mu mati i sestra. Kad je
umro, mati mu ne htjela iz Drage da nije daleko od njegova groba u
kojem i ona nala brzo mjesta. A sestra mu ostala u mlinara, pa kako
bila sirota, kalueri je dadu za mlinarova sina koga su ljubili kao
da m je roeni.Eto njezina je ki bila ta Muljika.Muljika nije imala
ni brata ni sestre, pa je zato i pred ocem bila kriva, ta on ju je
prvi i nazvao Muljika. Iz poetka ju je ljubio a vie puta i tukao,
sve od same dragosti. No to je trajalo samo do njezine sedme, osme
godine, dok je Jovia uvidio da e mu biti jedina pa da je uzalud,
krvoloei od jutra do mraka, postao najbogatiji namastiranin. Otada
je nije vie tukao samo od dragosti ve kad bi mu god palo na um da e
to biti tua kost pa je mora baciti drugome sa svim onim to je
stekao.- Valaj nee - rekao bi u sebi buduem zetu - valjati se po
mojoj muci. Sad u i ja malo ivjeti, ta dosta sam se namuio.I tada
bi otiao u krmu, odmah nie mlina, kod turskog mosta, da troi -
muku. A sva njegova muka bila mlinica prekupljena od kaluera, vrti,
komad vinograda i doi vie Drage.Gornja mlinica nije bila Joviina ve
kaluerska. Zato je njegova mlinica sva zarasla u mahovinu i po
krovu, a ljebovi su proputali vodu na sve strane. Vitle je popravio
krmar o svom troku, jer Jovia nije htio i jer su i bez toga oni
imali drugih rauna.Nije ni krma bila nova, ve stara i mrka kao i
mlinica, ali je krmar imao u planini veliku staju i pokraj ceste, u
polju, drugu novu kuu a obadvije je sagradio otkad je umrla
mlinarova ena, sestra onog kaluera od mora.Mlinar se odmah iza
njezine smrti nije htio eniti, a kasnije nije mogao jer je krmar u
planini sagradio veliku staju i pokraj ceste u polju drugu, novu
kuu.Ali je u krmara bilo i djece. Tri je keri udomio, dva sina
oenio, a jedan mu se istom vratio iz vojske. Bio dolje
"oficirsdiner" i nauio tri jezika u tri godine.- Kak pridem domu -
veli - tak budem marot - pa se cijeli dan na postelji ili pod vrbom
valja i pita nekakve udnovate stvari da bi jeo i pio, a ni sami
duhovnici nijesu nikad za takovo to uli.- Kad nima ni, svarite mi
jedna kokoka - pita opet, a mati mu onda nosi pod vrbu varenu koko
sa ploskom vina i brino ga ispituje o njegovoj bolesti. A on samo
odmahuje rukom, pojede koko, ispije vino, pa spava do popasnih
doba.Zato je krmar i dobro uinio to je popravio Joviine vitle,
jednom rijeju, to je nekako pomijeao svoje i njegovo.Kad se
naspava, umije se u Sitnici, izvadi ogledalce i ealj pa nekaku mast
od koje mu brii stoje ravno kao da su od ice, a i od kose na glavi
napravi tako tvrdo usukanih zavojnica, da mu ih ne bi razvalila ni
najvea oluja.Prvih dana nije se ni s kim druio, osim to je u
kaluera bio na uini, a i tada je pri stolu izvadio nekakvu knjigu i
itao dok su oni razgovarali. Kasnije mu ipak dodijalo, pa stao
dragom hodati i prijazno odvraati glavom na pozdrave.Na jednoj od
tih samotnih etnja nae jednog majskog predveerja Boju u ogradi kod
neto janjaca.Nekako u sredini drage bila druga mala draica, s tri
strane zarasla javorom i ljeskovinom. Kao da se komad livade
zavukao u tu umu i htio svoje arene cvjetie sakriti od namastirana
koji su uivali povrh svakoga od njih zavrtjeti se na svojoj bosoj
peti pa gledati kako su se latice uduble u mokru, ilovastu
zemlju.Pa ni Boja nije ljubila tih livadnih, veinom utih cvjetia,
ali ih nije ni gnjeila. Zato je uivala berui drugo umsko cvijee, a
osobito bijelu, mirisnu i krivoglavu zelenkadu, koje je, u
stanovito doba, bilo osobito mnogo u toj draici.Tu su draicu
namastirani zvali i ograda, a ba u toj ogradi i naao je krmarov sin
Boju, prvi put iza svoga povratka "odozdo".Krsno mu je ime bilo
Ilija, namastirani ga zvali Ilijica a on sebi u ovo zadnje doba
veli: Elias Kurtovi.Elias je jo nosio svoje vojniko odijelo:
tijesne, bijele gae i modru bluzu s crvenim kitama. Samo je na
glavi imao crvenu, narodnu kapu, ali onu malenu, plitku, s dugakim
crnim resama, kako se nikad ne via u namastirana. No ta se kapa
malo i vidjela jer je bila okruena kao vijencem od zavojica kose to
bi ih Elias napravio poslije spavanja pod vrbom. Lice u njega bilo
obino, tj. okruglo i crveno, kao to je to u namastirana bivalo
oduvijek.Ilija je taman objema rukama razgrnuo ljeskovo granje,
stupio u ogradu i neodluno stao jer je ugledao Boju.Ona je sjedila
kod vrelaca sa poniknutom svojom mladom glavicom i zamiljeno
gledala kako srebrna voda zanosi nagnuto prue rakite i moi njezino
dugo, sono lie.Zraci sunca na zalazu verali se kroz lisnato grmlje
to je obasipalo treptavim arabeskama njeni struk Bojin, u bijeloj
koulji, irokih otvorenih rukava, i u bijelom sadaiu gdjegdje
nakienom ustricima crvene oje.Sjetno, duguljasto lice bilo je mokro
od vode s vrelaca, no i smea, valovita kosa bila mjestimice vlana
vie ela ovisoka i bijela kao latice zelenkade.Dugake i sputene
trepavice sakrivale tamne ovelike oi, to su pratile bistru vodu na
njezinu polasku u Sitnicu i duboko jezero.Sva ograda bijae obasjana
blagim, ukasto-zelenim svjetlom sunca na zalazu, u to majsko
predveerje kad je krmarov sin vidio Boju na svojoj samotnoj etnji
po drazi.Kad je Elias preao ogradicu i stao blizu Boje, podigne ona
svoje mlado i mokro lice k njemu, pogleda ga askom, pa se die na
noge i stade mirna i ljupka kao simbol proljea. Mala i crvena se
usta smijeila, a tamne i vlane oi, ispod dugih trepavica, gledale
svejednako u potoi to se lagano igrao s nadvitim, utozelenim pruem
rakite.- Zakaj se sramuje, Muljika - ree joj Elias - il' sam kak
vok? - i uto se lijevom rukom prihvatio za ogranak javora a desnu
nogu premetnuo preko lijeve i strogo ekao odgovor.- Ma, jesi li ti
to, Ilijica, brate? Nijesam te odmah ni poznala. A mi sve pitamo
tvoje, kad e Ilijica kui, a tebe evo!- No! Sve ljudi ne musi biti
kak vi, da rihta ove betije! To janjci, ne?Boja pogleda po svojim
janjcima pa ustavi blag ali u taj par zaueni pogled na Iliji, a
zatim se odvrati i stade da kida glatko vrbovo lie.- Kak vi ivite,
sve jedno te isto! Draj jare da sem bil s gospodo oficiri kod
infanteri bataljon, a vi sve jedno! Kak po drugih mestih! Jo, jo,
jo... Zara, Ragusi, Spalato, Split! - i sve zapuava i otpuava
bluzu, ispod koje viri crveno isprutana koulja. - Also! ne morem te
ubito ni poznat, Muljika!... Kak si bila mala - ajn klajne kind! A
sad... ajn fajne frajla!- Boja! - I sve pogleda i pogleda, kao
molei da mu to odgovori, i napokon uzdahne.A Boja sve jednako
oborena pogleda kida glatko vrbovo lie.- Ti ne kak druge
namastiranke - Boja! - Du bist di rose kenigin...Bog bi znao iz
kojih je dubina njegove pameti iskoila ova fraza to ju je valjda
kadgod uo od koga oficira, ali je u isti as i prekide pa se
zacrveni i uuti. uti, uti Elias pa zastraeno pogleda Boju koja je
prestala kidati vrbovo lie i kao da se sprema na odlazak.Sunce se
spustilo jo nanie, draica ljepe sinula u zlatno-zelenom ljupkom
svjetlu, a Boja, sva bijela i mirna inila se via i vitkija prema
tamnom i mladom liu grmlja na brijegu.Ilijica je, Bog bi znao zato,
najednom outio neku udnu tugu, od koje ga stalo daviti u grlu, pak
tipanje u nosu, kao da e sad na zaplakati. Sve razliite kiene
reenice to ih je kao vojnik znao sipati u slinim prigodama, iezoe,
pa on samo i opet duboko uzdahne.No Boja ga ne pogleda ni ovaj put,
a bila je tako lijepa i vitka prema tamnom grmlju na obronku i
obasjana tako ljupkim svjetlom sunca na zalazu, kakva Ilijica nije
jo nikad vidio.- Kud e, Bojo, mila moja! - ree najednom drhtavim
glasom. - Bogom te molim, stani jo malo...- Ti si mi uvijek...
Bojo! Mila sestro moja! - ja - ja - samo onako... Nauio se...
mislio sam... oprosti!... Ah! - i prui ruku, da je zaustavi, ali
odmah i spusti pa stade, objema niza se, blijed, a usnice mu
drhtale.- Kasno je, zbogom! - ree izdaljega glasno Boja, pa maui
bijelim tankim rukama u irokim, otvorenim rukavima, potjera svoje
veselo stado prema izlazu.Sunce je ve bilo zalo, a blejanje janjia
zamuknu u daljini. Ilijica se spusti kraj vrelaca na mokru travu pa
stade gledati k izlazu ograde kao da e se Boja povratiti k njemu, u
tu malu zelenu draicu s livadicom na kojoj je bilo toliko bijelih i
utih cvjetia.A sada je ta livadica bila pusta i tuna, bez sunca i
bez arabeska.Dan se svrio. - Sjena i vlaga!Komadi mjeseca i
nekoliko zvjezdica zatrepta na uskom nebu, a po cijeloj drazi
stadoe se javljati tu i tamo sjene to sve mau i dozivlju. Poee se
javljati i tajanstveni noni glasovi postostrueni jekom meu
kukovima, ali se inilo da svi dopiru iz tamnog i dubokog
jezera.Bijeli i uti cvjetii po livadici nijesu se vie vidjeli, a
lie ljeskovine i javora nije aralo draicu treptavim sjenama, ve
samo gdjegdje, slabo osvijetljeno mjeseinom, crnjelo se i kadikad
zaumilo milujui lagano jedno drugo.Sjetna je ta majska no u drazi
punoj sjena to mau i dozivlju; u tamnoj drazi sa starom turskom
gradinom i dubokim jezerom, sa studenom Sitnicom to uvijek jednako
umi ispod nakrivljenog dvookog mosta, i sa svojim kuicama zaraslim
u vlanu, zelenu mahovinu.Pa kad je u tamnom grmlju, vie potoia,
iznenada i zvonko zapjevao slavuj ljubavnu pjesmu, - zaplaka
Ilijica, a suze dooe iz neke dubine za koju nije ni sam znao, ba
kao onda, pred tri godine, kad je polazio u vojnike i mislio da se
dijeli iz svoje Drage - zauvijek. * Od toga dana Elias Kurtovi
postade opet onaj Ilijica Petrasov, pravi namastiranin, kao to su i
svi ostali u Drazi. Obukao domae odijelo, zaeljao kose jednostavno
s ela prema zatiljku, po namastiransku i - zaboravio sva tri jezika
to ih je "nauio" dolje kod infanteri-bataljona. Nastojao je da ga i
Boja vidi takova, ali joj se ne smjede pribliiti cijelog ljeta, i
sve do same jeseni nije progovorio s njome.Ilijica nije imao dugo i
uto bolesno lice, ve puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i
kaljucave ve visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog,
barem kad mu je to sluilo.Pa stoga se Boji stao i pribliavati istom
u jesen.Namastiranske djevojke ne uzdiu kao varokinje u proljee, ni
za toplih ljetnih veeri: u proljee se u Drazi ne veera, a i
objeduje samo malo, dok ljeti umorne ruke i noge trae odmah
mjestance da poinu, ba u ono doba kad gradske djevojke najvie,
prema mjesecu, oajno uz glasovir zavijaju.Namastiranke se vesele
jeseni, pa imaju i razlog: jesen puni kuu, a zima okuplja oko
ognjita i one to se ne ljube.Za to je znao Ilijica pa radio u polju
cijelog ljeta kadikad tuno mislei na ono majsko predveerje.I minu
to dugo, arko ljeto, puno sunca i znoja, pa eto i nje, te vesele,
obilne jeseni!Sad je draga bila arena, poput leptira u
proljee.Negdje je lie utjelo, a negdje se rumenjelo; negdje bilo
tamnocrveno, a negdje jo i zeleno, samo zagasitije nego
ljetos.Ptice zamuknule, ali zato namastirani propjevali.- Ooo, ooo,
ooo, oj!Volovi uz dragu kripali kolima punim sad kukuruza, a sad
badnjeva masta: neka su za manastir, a neka pravo za njih -
namastirane.- Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja! - ooo, ooo, oj!Hrpe su
kupusa i krumpira ve u kuama, a gojne i rumene obanice vraaju stoku
s planine, pa tu i tamo uje jasni glas bronce i uplji glas limene
klepke, niz putie sakrivene u ukasto i rumeno lie.- to go-vo-ri
maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore meu
kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u brljanu.-
Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraa se pjesma i tuna i vesela, kako
se kome bude ili gase nade u srcu.Jata arenog lia siplju se s
obronaka drage i pokrivaju kamenite putie, a livadicama nadoknauju
cvjetie to su davno pokoeni.Novi um i nova jata!- to go-vo-ri
maj-ka tvo-ja...- Ho-e li te me-ni da-ti... ooo, ooo, oj!To su
drvarice s velikim bremenima, to silaze niz dragu po zavojitim i
strmim stazama, a vjetar iz sinjih i niskih oblaka, to se sustiu,
baca im u lice prve kapljice jesenske kie koja e trajati tako
dugo...- I-li da-ti il' ne-da-ti,- Ja u joj se zetom zva-ti... ooo,
ooo, ooo, oj!Sunce u Drazi zalazi vrlo rano i pribliava se
vjetrovita i kina listopadska no kad u Drazi tako strano umi i kad
sva Draga bude tako tamna da samo vidi gdjekoje svijetlo okance na
crnim namastiranskim kuicama.- Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - uje se
opet daleko, negdje u dubini drage, pa ne zna, svrava li se ili
poinje iznova ta momaka ljubavna pjesma, no koju i djevojke isto
tako esto pjevaju.Dovren je i teki ljetni posao, pa sad se i
namastirani poinju odmarati u razgovoru o pirovima u Drazi to e te
jeseni njihove stare kue napuniti ljubavi, vinom i pjesmom.- Ooo,
ooo, ooo, oj!Prie o jezeru i kukovima, o turskoj gradini i
hajducima ostavljaju za zimnje noi, tamo po Boiu, kad njihova mrka
Draga bude sva bijela; za onda kad se i od bure sluaju sve same
strane i junake pjesme.A sada, njihovi se momci eto ene, pa kako e
i govoriti o em drugom. Osobito te jeseni kad se Ilijica Petrasov
hoe da eni, a tako je udnovata ta njegova enidba.enidbe u Drazi
nijesu bile nikad udnovate ni zapletene: roditelji se jedne i druge
stranke dogovore, i mladi se vjenaju ili se i bez vjenanja sastanu.
Kako se roditelji dogovore - i to je glavno.Tako su mislili da e
biti i kod ove enidbe, samo to Ilijica nee dragovoljno htjeti suhe
i ute Muljike.No to se spetljalo sasvim drukije: samo Ilijica i
Jovia hoe, a stari Petras nee, ni Marta, a kau da nee ni
Muljika!Valja samo uti to se o tom poslu govori, a to se u Drazi
znade sve na dlaku jer ni Petras ni Marta ne kriju nita.- Nee
Muljika za naeg Ilijicu - vele - dok smo mi ivi! Kau da ona ne bi
za naeg sina, no ko bi onu utu lasicu i doveo u kuu. Pa to je, da
smo govorili, ono je bilo davno! Ta sad je ionako sve Joviino nae,
sad mu ne treba uzimati ono utulje. Jo da bi se mogli i naplatiti
za sve to su nam duni... Imamo mi za nj drugu curu, a onaj zelemba
- ona muljika... - i napunili vikom cijelu Dragu. A Marta
pripovijeda i na vodi i kod crkve - potajno - veli, samo da ne
ljuti svog Ilijice, kako bi Muljika htjela na silu za njezina
sina.- Sve za njim po danu i noi pristaje, ene moje, pomamila se za
njim sasvim. A on bi, bena, nju i uzeo, samo da ne ostane
usidjelica, jer ko e utulju bez ita pod nebom svoga! Sve je Joviino
odavna nae, sve je u nas izio i popio. Nema svoga ni luga na
ognjitu, ene moje!I ti se govori ponavljaju na svakom sastanku i na
stotinu naina, no uvijek se sasluaju dragovoljno.Namastiranke
pripovijedale i Muljici to bi ule, pa je zaklinjale da im kae i
svoje razloge, a one e joj ve pomoi to mogu. No Muljika samo obara
suzama i sve sjedi u jednom kraju mlina, a brana, vele, napadalo po
njoj za prst.A aa je sve tjei i tjei: - ta plae, gade - veli joj -
on e tebe isto uzeti, ne boj se! Sad, kad su mi sve uzeli moraju i
tebe da uzmu. Ako ne htjednu drukije, ja u ih sam moliti ili u ih
tuiti sudu: nijesam ja - kae - sve u njega potroio; on je sam inio
raune kako je htio!I sve vie: - Na sud! Na sud u ja njega! Neka
donese raune na sud!A Muljika, kao i prije, muke obara suzama. Samo
jednom, kad se stari Petras ili poplaio suda ili ga namolio Ilijica
pa doao u mlin da se dogovore za pronju i pir, - ciknula ona kao
guja u procijepu i privila se uz au pa ga sve ljubi i ne da se
otisnuti od njega: - Ne daj ti mene, aa mili!No kasnije se smirila,
jer su joj svi stali govoriti da je suha i uta pa ne moe ni da se
mee sa drugim namastirankama kojima se od mesa oi i ne vide, a
donose sobom makar togod svoga. A njezino je sve i onako odavna
Petrasovo, - i namastiranke ne bi se nalo ni jedne koja ne bi za
krmarova sina.Tako su joj govorile sve jedna po jedna, pak po vie
njih skupa, a Boja plakala pa i prestala, samo joj lice postalo jo
bljee i neto dulje, a oi svijetle i suhe. A bile su tako blage,
tamne i vlane da su i namastiranke govorile kako je grehota to su u
nje, suhe i ute, onako lijepe oi.Osokolio se neto i Ilijica te doao
i on: ta znao je da je ve ugovoreno i vjenanje, pa sve pripovijeda
kako e joj biti bolje kod njih u krmi nego u mlinu; no Boje ne moe
da razveseli.Svaki bi dan dolazio Ilijica u mlin, no Boja sve u
poslu: u starom mlinu i kuici iza njega bilo sve svijetlo i isto
jer je Boja htjela da ocu nadoknadi ono vrijeme to je samo utjela i
plakala.Ta sada je sve uzalud. Na enske se suze u Drazi nitko ne
obazire, pa Boja nije htjela vie ni plakati, a otada joj nijesu ni
govorili nita.Jesenski dani, svi jednako tmurni, izmicali jedan za
drugim i donosili samo sve novu vodu u dragu, pa nije vie bilo ni
jednog mjestanca suha u tim namastiranskim kuicama, punim dima i
mirisa mokre slame. Po takim danima, kad bi Boja uvidjela da nema
vie ta u roenoj kui da uredi, sjela bi iti ono neto platna to joj
otac za "ruho" kupio, pa ga ila tako polagano kao da eka neki spas
od toga da ga saije to kasnije.U tom bi je poslu naao i Ilijica
koji put, ali ne bi sio kod nje, ve stao gledati njeno djetinje
lice i tanke prstie to podrhtavaju provlaei iglicu kroz ukasto i
debelo platno.Stao bi joj pripovijedati o kojeem to je uo u Drazi,
ali ne o njima dvoma ve o stvarima to su namastiranima svaki dan
potrebne. A Boja bi samo potvrivala glavom i oekivala hoe li je on
to drugo zapitati, jer je mislila da bi mu mogla i znala rei neto -
neto to se ne moe rei, jer je to bilo samo ono polagano, polagano
ivanje u emu je oekivala svoj spas.Ilijica je utio da bi mu ona
mogla neto rei to se tie njih dvoje, ali nije smio da pita jer se
bojao onoga to bi mu ona rekla.Boja bi gdjekad i podigla duge
trepavice prema njemu, zatim ih odmah i spustila na svoje ruho od
ukasta i debela platna.Uto bi doao i Jovia, a Ilijica bi ispod
kabanice izvadio burau s vinom, pa bi odmah tu, na kom rvnju, sjeli
piti dok bi teklo, a kasnije bi zajedno poli k starom Petrasu u
krmu, jer su sad on i Jovia bili opet dobri prijatelji.Kia sve
jednako curi, a mutna Sitnica umila i drmala starim mlinom, pa bi
Boja opet ostala tiho roniti suze i napokon bi zaspala sa svojom
bijelom, djetinjom glavicom na tamnom perdu i s pritvorenim
usnicama.I toliko je bilo tih jednakih veeri one jeseni!Napokon se
stala mijeati jesen sa zimom i prve pahuljice snijega motale se meu
kapljicama kie studene i sitne.Zareali pirovi, a kroz okanca
namastiranskih kuica grmjele kubure, i jeka tutnjila dragom kroz
zrak pun vlage i mirisa gnjilog lia. Slavili se pirovi, pa se i
razili.Namastiranski jedri momci ljubili svoje djetinjaste enice,
iz poetka burno, mahnito i divlje, a petnaestgodinje nevjestice
drhtale u njihovu snanom zagrljaju. A ti bi plaljivi drhtaji uegli
jo vrui plamen u ilama tih krnih gorskih momaka, pa bi vre
privijali ta mlada tjelesa na svoje prsi kao da hoe iz njih ispiti
sav svjei i mirisni ivot do zadnje kapi.Od obilja i mirisa kasne
jeseni opili bi se ti ili ljubavnici, pa to bi jae hujila jugovina
udarajui krupnim i studenim kapljama vode u njihove niske krovove,
sve bi vatrenije mladoenje u Drazi ljubili te rumenkaste i
nedozrele djevojice.Pa kad bi napokon u tim mladim, ali zdravim i
punokrvnim tjelesima pod arkim cjelovima pjanih mueva stala takoer
plamtjeti ljubavna vatra, - ljubili su jedri namastiranski momci
sve burnije, u tim mutnim jesenskim noima.Istom kad bi
petnaestgodinje nevjestice stale nemono obarati svoje glavice pa
sloenim rukama na krilu i krotkim pogledom umorne djece tiale svoje
gospodare, poela bi ljubav tih zdravih i miiavih momaka postajati
sve blaa.Pilo se vino i prolijevalo, pjevalo se pa i promuklo;
tutnjila draga i tutnjila, pa se i stiala, samo Sitnica nabujala pa
umila jae, a i meave uestale zavijati kroz dragu. Sad je ta draga
ukoena i bijela, bez utozelenog svjetla sunca na zalazu, bez lia i
treptavih sjena i bez bijele, mirisne zelenkade.Mete, mete snijeg,
a Draga od tutnjave, zvona i pjesama opet oivjela: Boi!Pilo se vino
i prolijevalo, pjevalo se pa i promuklo; tutnjila draga i tutnjila,
pa se stiala.Ptice se zavukle u uplje panjeve po obroncima drage, a
samo gdjekoji gavran borio se s burom i katkad povirio u krape s
mutnom, smrznutom vodom.U kuicama namastiranskim gorjele vesele
vatrice, i zareale prie o okamenjenim kraljicama i topcima u tamnom
jezeru, te pjesme o razbojitima punim krvi i rana i o svatovima s
ugrabljenim djevojkama.U Petrasovoj krmi samo po danu vike i igre,
a uvee tiina bez prie i pjesme. Izmjenjuju se na Ilijici mrki
pogledi, a on bez rijei i kao krivac pognute glave koraa po tamnim
kutima stare krme.Ta Muljika ve mjesec dana samo lei i lei, ne tui
se da je to boli, ali s postelje ne moe i samo gucne koji put vode
s vrelaca.Zvali su i Musu, ali Musa znade lijeiti samo rane od
bovanica, koca ili noa, pa ne zna to je Muljici.Svima je ve
dodijala, samo Ilijica zaplae kradomice kadikad, a stari mu Petras
veli: - Nee ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se; samo e ti tako
leati dok ne ostari, a raditi nee nita!No nije pogodio.Prola su jo
samo dva mutna zimska dana, a trei osvanuo tih i vedar, pa su kosi
traci sunca bez topline obasjali po vrhu bijelu i smrznutu dragu.Ti
su isti traci osvijetlili, u tamnoj sobi iza krme, i niski krevet
Bojin na kom je ona, s tankim skrtenim rukama, osvanula bijela i
hladna kao latice zelenkade.Sjutradan su pronijeli Boju pokraj
draice u koju je livadica htjela od namastirana sakriti svoje arene
cvjetie, u grob, iza stare crkve, to su joj ga namastirani u
smrznutoj zemlji iskopali. A iskopali su ga ba uz onaj u kom je
poivala njezina mati, sestra onoga kaluera od mora.Istom to je grob
mlade Boje bio zasut, stadoe ga tiho posipati i pahuljice snijega s
neba jednaka i siva. I padao je, padao tiho snijeg jo i onda kad je
svuda nastala no.Ve su se i sve vatrice po kuama zapretale, a
snijeg sve zasiplje stari mlin, u kom je Boja odrasla, kao i njezin
novi grob pod bukvom iza crkve.A oko mlina sve hoda stari Jovia jer
mu se u pustu mlinu ne da sjediti, i sve dozivlje Boju.Lepraju
pahuljice u tihoj noi i hvataju se mlinarove kose i brkova, a on
sve hoda oko staroga, pustog mlina, po mekom snijegu.- Bojo! mila
moja, oprosti! - uje se kroz um Sitnice i drhtanje vitla pod
vodom.- Bojo, janje moje malo! - zove tiho Jovia kroz sve gue
pahuljice snijega, a voda umi i klopoe ispod staroga, pustog mlina
to je zarastao u tamnozelenu mahovinu i po krovu. Savremenik,
1906.
Duga Odozdo rijeka Glibua a odozgo klisure zarobile malu varo
ardake na strmu obronku.Gore na klisurama poivala stara zaputena
tvrava sredinom se penjali zbijeni i ukoeni ardaci u nepominu
usijanu zraku posljednjih ljetnih dana, a dolje modra i tiha Glibua
pokraj livada i trstike: sve pritisnuto vidljivim sivkastim uzduhom
i snom.Ali malo dalje, u breuljastu polju, veselo tekli bistri
Glibuini pritoci, pa u vlanu i toplu zraku umio bujan ivot krepka
raa, ivotinja i zaposlenih seljaka.To je polje Lug zvano, sa utim i
tamnozelenim plohama kasnog kukuruza i trstike, sivkastim strnitima
i srebrnkastim sjajem ovdje - ondje razlite Glibuine vode.Toga je
ljeta sunce neobino dugo i arko sipalo sjaj i toplinu na ardake i
Lug, na Glibuu i njezine pritoke. No to je silno sunce vie
razvijalo obilja i sree u Lugu, to su ardaci pod njegovim boanskim
zrakama postajali sve ukoeniji i tii: varoani su se posakrili u
svoje kamene kue usjeene u hrid da prospavaju to arko ljeto. A
sparan i teak uzduh cijedio im mrtve kapi znoja koje nije pilo arko
sunce ve bi natapale klonula tjelesa i uspavljivale zadnje sile u
njima.Tako su ardaani svakoga ljeta probavljali masne objede te
ekali veeru i ve mislei da s njima sva priroda pod suncem sputa
klonula uda.Samo njihovi djeaci, mali ardaani, smjeli su se priti
na suncu i hladiti u mlakoj Glibuinoj vodi ne ekajui veer kao
njihove sestre.One su morale ekati zalaz nemilog sunca da s majkama
proeu po jedinoj ardakoj ulici i tako pokau nove i svijetle
opravice. A dotada su morale leati da im lica ostanu njena i bijela
kakva moraju da budu u gospodskih djevojica. Ali je dugo, dugo to
ljetno popodne u ardacima, a tiina i mrtvilo ini asove jo duljima -
i onima to se valjaju u teku i nemirnu snu, kao i djevojicama to na
gdjekojem otvorenom prozoru, goloruke, prislukuju dalekom umu u
Lugu.Tako je i Serdarova kerka Srna svakog popodneva, oslonjena
glavicom na ruke, stajala na prozoru najvee kue u ardacima.Sa
prozora na kom bijae Srna, vidio se velik komad polja u tankoj
maglici kroz koju je ona gledala svijetlim i rairenim zjenicama.U
istoj su sobi spavali Serdar Janko i gospoa mu Emilija, dok je
njihova jedinica Srna gledala sa prozora arko ljeto udiui stotine
mirisa i sluajui tisue glasova to su dopirali kroz nepomini
uzduh.Nije ba da joj je bilo ime Srna, ve Brunhilda, no tako su je
odmila prozvali ardaani ne nalazei u njezinu krsnom imenu onoliko
ara koliko majka Emilija. I lijepa bijae Srna, vitka i visoka, a
kose do ramena kao ugaeno zlato, pa vlane i meke ba kao svila na
kukuruzima u Lugu.Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala,
da bi svak, im je vidi, pomislio na srnu makar i ne znajui kako je
zovu. arke joj oi tako su se sjale te bi mislio da su za sve prije
nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni.Kad su joj
roditelji zaspali, digla se tiho i oprezno kao maka pa se naslonila
na prozor da gleda, mirie i prislukuje raskono ljeto.Znala je da
kasnije mora dugo s majkom moliti, pak obui jednu od svojih laganih
ali tijesnih opravica i poi na etnju meu majkom i ocem kroz dugu i
pranu ulicu na dnu ardaka. A iz te se ulice nije vidio ni Lug ni
Glibua sa svojim pritocima.Zato je Srna i voljela to arko popodne
nego veer, pa je sa enjom sluala veseli amor djeaka dolje u Lugu
meu rakitom.Neka joj silna radost podie prsa, a usta joj se kao
cvijet na suncu otvorie da zapjeva, ali se obazre u sobu i
uzdahne.Znala je da mora mirovati, ekati molitvu i veernju etnju
pranom ulicom, pak opet molitvu, pred slikama, svijeama i umjetnim
cvijeem.Ipak je Srna bila ee vesela nego tuna, pa je mnogo put nad
mirnim ardacima zatreptjela njezina zvonka pjesma. A pjesma je
njezina bila tako mila i slatka da bi sva ostala djeca zautjela kad
bi ona pjevala.Nije da bi ona pjevala to drugo nego i ostali u
ardacima. Ali je njezin glas bio taki da bi se uzduh napunio
zdravljem, mladou i ljepotom od njezine pjesme.Pa bi se i Srna
obveselila svom glasu i zapjevala jo slae, a radost i srea rasla
sve vie u njoj i oko nje. Tada bi potrala k roditeljima da pogleda
je li i do njih doprla ta srea. No radost bi i pjesma u Srninim
prsima zamukla im bi ih vidjela.Serdar i Serdarovica mislili su da
se ne pristoji njihovoj keri kad mu drago pjevati i koju god
pjesmu, zato to je bila ensko i zato to jo nijesu kupili
glasovira.A radi toga to je bila ensko, kratili su joj mnotvo
stvari, pa i stoga to su bili bogatiji od drugih.Majka i u polusnu
opazi na prozoru djevojicu.- Brunhilda!- Brunhilda! - ponovi za
njom kao jeka otac.- Past e sa prozora, Brunhilda!- Pa jo si
goloruka! Je li te ko vidio, Brunhilda? Kakva si to ti djevojica!-
A je li na tebi sunce? Boe sveti, brzo unutra, Brunhilda.I tako je
Srna sluala svaki dan bezbrojne opomene za svoju lakoumnost,
osobito kad bi htjela da uini neto to se doputa samo djeacima.Srna
ne samo to je lijepa ve je i zdrava kao zdrav dan. Sve je iskrilo i
vrelo u njoj. Ipak je ona morala svako jutro i svaku veer gutati
kojekakve trave i ljekarije, a gospoa Emilija govorae: "I moja je
baba i mati pila, a ja ih i sad pijem. Valja da uva zdravlje jer ti
nijesi nikakav djeak. Njima ne moe nita biti. Ti valja da se uva...
i Bogu da se moli", zavrila bi uzdiui.Pa uza sve te trave i
ljekarije Srna nije oboljela, samo bi joj se grstilo kadgod.Ali i
jesti nijesu joj nikada do sita davali: "Djeaci mogu derati koliko
hoe. Oni treba da budu veliki i jaki, a ti mora biti tanka i
vitka." - "I ne smije trati jer se to djevojici ne pristoji." - "A
mogla bi pasti i nagrditi lice", govorili su naizmjence Serdar i
Serdarovica.Srna skoi s prozora i stane onako goloruka i slabo
odjevena nasred sobe. Opojena mirisom i glasovima daleke prirode,
utjela je u svojim tankim miicama kako struji radost i snaga, ali
odmah spusti svoje gole ruice da uje kiu opomena i prijekora. I u
kui je silno mirisalo, no to bijae miris ljekarija, tamjana, znoja
i uljenih svjetiljaka to su gorjele pred ikonama. I taj je miris
bio opojan i jak, no sjeao je na bolest, starost i smrt, a miris iz
Luga gdje su pjevali djeaci, budio je radost i ivot.Srna je sve to
u svojoj djejoj dui utjela, ali mislila nije nita. Tako je njoj
bilo u roditeljskoj kui svaki dan i ne samo ljeti.I ovaj put
navrijee Srni na oi krupne suze, a cijelo joj vitko tijelo
drhtalo.Pa nije ona ni bila kao druge djevojice to su, pae ni kao
djeaci. Svaki je to znao i nijesu joj proricali dobra.Bila je Srna
kao vatra iva i govorila katkad udne rijei koje se od druge djece
ardake nikad ne uju, niti su ostale djevojice imale njezinih elja.
Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibuu, da tri na
konju, da se potue s djeacima - i stotinu drugih udnovatih i
stranih stvari. Jedan put se pae doepala i oeve stare puke, pa ko
zna to bi se dogodilo da joj ne oduzee. I zato su roditelji strogo
pazili na nju pa joj ne putali ni onoga to su druge djevojice
smjele. "to e svijet rei" i "mlada se ibica savija", govorila su
mrko-tuna lica Serdara Janka i gospoe Emilije.Serdar Janko bijae
najbogatiji ardaanin, a Srna jedinica i najbogatija batinica u
ardacima. Ali, kakva bila da bila ta Srna, ljubila je svoje
roditelje i bijae joj drago da se o njoj dobro misli.Zato sada i
stajae nepomino nasred sobe, jer da je progovorila ili se makla,
bojala se da bi time roditelje rasrdila jo vie.Iza obinih prijekora
i opomena obukoe joj kune haljine, i svi se spreme na popodnevnu
molitvu gdje je Srna dugo ponavljala sve iste rijei.Molei, mislila
je na djeake koji su jo i sada skakali dolje po livadama meu vrbama
i rakitom. Zatim je gledala bez svijesti na oltari to ga je sama
nakitila, svraajui oi sad na plamenove malih svjeica a sad na mrtvo
cvijee meu njima.Ritmino moljenje ugodno joj uspavalo sav onaj
nemir i elje to joj ih arki ljetni dan ustalasao u dui.A iza
svjeica i umjetnog cvijea napokon se ukau Srninim oima malene ravne
livadice, a na njima povaljani djeaci sa dugim i lisnatim
jablanovim pruem u rukama. Oko njih su umili Glibuini pritoci kao
molitva iz stotinu djejih grla, pa je sva ta slika postajala sve
udnija i ljepa. A Srna je i dalje ustima izgovarala svete rijei
glasom zvonkim jer drugog nije ni imala.Napokon su je, dok se
kolebala na utrnulim noicama utegli u ukastu odjeicu, namirisali i
poveli meu sobom u etnju kroz pranu ardaku ulicu.Tuda su polako
prolazila varoka gospoda i gospoe klimajui jedno drugome glavom na
pozdrav.U toj je ulici jednako zagujivo i sparno kao i u onim
sobicama gore pod bedemima, samo to se tuda mjesto mirisa uljenih
lampica irio obilan vonj mosta."Klanjam se!" - "Moj naklon!""Sluga
pokoran!" - "Dobar veer!"I tako su jedno mimo drugo prolazili tiho
i polako izmjenjujui gdjekoju rije i vukui za ruke svoje djevojice.
Gospoda su katkad skidala eire, a gospoe naklanjale glavu drei
rubac na ustima i nosu da ne udiu prainu.A u neko doba vragoljasti
djeaci, vraajui se s livada k veeri, stali su dizati silnu prainu
jablanovim i vrbovim granjem. Zaas je sve oivjelo od usklika i
pitanja, a zatim se nastavi etnja jednomjerna i ozbiljna.Kad je
mjesec zavirio u duboku ulicu, znailo je da je ve proao deseti sat,
pa se stadoe pomalo i lagano razilaziti kao to su i doli. * A
mjesec je ve odavna punom svojom svjetlosti obasjao cio Lug nad
kojim je sa brda pirio hladan vjetri blaei opojni miris zrelih
kukuruza i livadnih trava.Djevojke i nevjestice u bijelim kouljama,
zavrnutih rukava, istom su dolazile da po hladovini anju dozrele
kukuruze, i zapoinjale s pjesmom na ustima blijeskati srebrnim, na
mjeseini, srpovima. Jedri su momci trpali na kola ponjevene trstike
s tekim klipovima, a drugi hvatali volove po livadama da ih ujarme.
Tu i tamo pucketale vesele vatrice na kojima su hrpe bjeloglave
djece pekle sone klipove.Pjesma, dozivanje pa zvek jasnih bronca i
um vode slijevali se u jednu pjesmu jednolinu ali arobnu kao i
mjeseina sama.I to su sjene breuljaka po njivama i livadama
postajale krae, razvijala je ljetna no u Lugu sve vie svoj ar budei
u prostim duama mlade eljadi nejasne elje.II. Dani postajali sve
krai, a obilni i kratki pljusci kie rashladili zemlju. Nastajala
arena jesen kad Lug opusti, a breuljci njegovi oive veseljem i
vikom. Tada se Glibua razlije po njivama i livadama, dok se humci
zakite utim i rumenkastim liem loze meu kojim proviruju puni
grozdovi.Ljudi ne pamte tako obilne i rodne jeseni. Pa i u svemu
drugom bila ta jesen udna.Golema zvijezda repaa svake noi krasila
juni dio neba, pa mjesto da donese rat, glad i kugu, donijela svako
obilje u bijela selaca oko Luga.A jo se neto te jeseni dogodilo
udno: jedne ljetne veeri nebo se rastvorilo vie stare tvrave! To
bijae tako rumenilo i taki sjaj, da se ni kazati ne moe. Ukazali se
rajski dvori, ali samo dok bi nekoliko puta trenuo okom.A kad se
nebo rastvori, dosta je onaj as zapitati u Boga to mu drago, a ve
ima. Samo treba rei brzo i da ti pane na pamet upitati zgodnu
stvar.Tako su pripovijedali da je ki kovaa Mie kad se nebo
rastvorilo, htjela zapitati veliku sreu, no u brzini viknula:"Daj
mi, Boe, veliku vreu!" - a vrea - bub! - s neba preda nju. Kau da
vee vree nigdje nema.A poljar Sinovko sa Buline glavice zaelio
veliko blago pa zapitao veliku glavu - i glava mu buknula ka
var'ak. Nita ga ne boli, ali glava postala vea nego iija u selu.Vie
ih pitalo ovako i onako, no nikomu da je polo za rukom upitati
pravu stvar.Isto kao u lukim selima, tako se i u ardacima govorilo
o tim udesima mnogo, a nije bilo uda u koje se ne bi vjerovalo. Ta
starci i starice pripovijedahu i udnijih stvari, i samo ono to su
svojim oima vidjeli, pa to bijae nekad, moglo bi i sada.Kiice
uestale, a sunce iza njih veselo sjalo i oivljavalo jo ljepe one
tisue boja na liu vinograda i vonjaka.Trganje ve je dovrivalo, a
selima se irio opojan miris zgnjeena groa. Sve nekako od obilja
nabujalo, pa se i ljudima inilo da im je u miice prispjela neka
nova snaga i mo.Jednoga takog jasnog sunanog dana odluie Serdar i
Serdarovica da e sa Srnom u vinograde na Marinkovoj glavici gdje se
najkasnije trgalo samo bijelo groe.Ta je Marinkova glavica uru od
ardaka, po dnu obrasla starim vinogradima a po vrhu mladom umom. A
ta je umica bila puna siromanih kuica najsiromanijih u svemu Lugu.
Gdje jedna, gdje vie njih puile se kroz evarate krovove punei svu
umicu otrim ali ugodnim mirisom vlana dima. Vidjelo se odmah da
gospodari tih kuica nijesu bili gospodari i tih starih vinograda s
bijelim groem.Marinkovi su bili siromani ljudi koji su se hranili
sa nekoliko siromanih njivica za glavicom, a vinogradi su bili
ardakih trgovaca ako i ne od davnine.Ti su Marinkovi bili na glasu
radi kljaste Save koja nije ni jedne imala ruke, a bila taka
vezilja, da je nema gdje se god uje naega svijeta.U ardakoj su
krajini ene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni
jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava.Nije ba
bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do zaaktica,
a to je za vezenje kao da ih i nema.Dok je bila mlada, lijepa je
cura bila ta Sava. Moe biti da nije ljepe bilo ni u svem Lugu, i
mnogi je momak poalio njezinu sudbinu. I pametnica je bila, da te u
udo natjera kad govori, ali eto ruku nije imala, a siromana da ne
moe siromanija.Ona i ne zna kad je izgubila ruke: odgrizla joj ih
svinja dok je jo u kolijevci bila i dok je njezina majka trgala
bijelo groe ardakim trgovcima.A Sava je ostala iva i ivi eto otada
ve dvadeset i petu godinu.Kad je dola na razum, zamukla je Sava, a
prije bijae tako vesela i brbljava. Samo je gledala kako joj
drugarice iju i vezu, te plakala i onda kad joj se ne bi rugale. No
bila je u nje neka strina, dobra dua, pa je tjeila i pomagala joj u
sitnim poslima.Ne zna se kako, te Sava kad joj bilo esnaest godina,
stala iti pak i vesti. Prve su njezine radnje bile kao u djeteta od
tri godine, ali u dvadesetoj godini stala vesti tako da su i gospoe
iz ardaka dolazile gledati to udo.Tako je Bog nadario!Pune etiri
godine muila se Sava svojim batacima i zubima s poslom pa ga suzama
zalijevala. I po noi ustane pa kod uljenice veze i veze. Sva se
zgrila vezui, a mlado joj lice dolo ozbiljno i mrko.No kad je stala
sluati oko sebe pohvale i uenje, razvedrila se, i tamne joj oi
stale opet sijevati milinom i dobrotom. Neke je zime nestalo i za
cijelu je godinu nije bilo.A tada se povratila s djetetom u naruju,
te sada ne veze nego sve njeguje i ljubi svoje dijete. Ne plae, ali
je tunija i mrkija nego prije, a na licu joj se vidi da suza u nje
vie i nema.Govorilo se i govorilo i to i ono, ali prave istine nije
niko znao. A Sava mui, pa mue i njezini stari - bit e da su i oni
emu krivi.Sad Sava bjei od svijeta, zakloni se sa svojim djetetom
gdje god u grmlje pa mu pjeva i razgovara se s njim. A njezino je
dijete tako lijepo da bi ga svako grlio i ljubio, no ona ga ne da
iz svojih kljastih ruku.I tako je Marinkova glavica izila na glas i
dalje od ardake krajine.Ba na tu se glavicu uputie Serdar i
Serdarovica sa svojom Srnom da kupe bijeloga groa od koga je Serdar
mislio da uini bijelo vino jer je u drugih ardaana bilo samo
crvenoga i crnoga.Bilo je vrijeme prvih jesenskih kia kad se mutni
i tuni dani izmjenjuju s vedrim i veselim i kad nas sve okolo sjea
proljea to zlatnim i jasnomodrim bojama ara obzorje, a njenim
zelenilom brda i polja.I ba je taki zlatan dan bio kad su oni
poli.Ili su i ili poljskim putima meu brijestima i jablanjem a s
njima i debela udovica Klara, gospodarica onih vinograda gdje se
trgalo samo bijelo groe.Ta je Klara bila dobra i mila ena, nimalo
slina gospoama ardakim, pa iz ardaka nije ni bila. Mu joj je davno
umro, te s ono vinograda gojila dva sina negdje u kolama. Ljubila
svakoga bez razlike, a naduvati se nije znala.Tako je dobra bila,
pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo to ne zaplae. A i
nju su svi ljubili: pogleda je, pa ti je ve srcu prirasla.Idu oni i
idu, a Srni se sve iskri od radosti pred oima. Udovica namolila
Serdarovicu i Serdara da taj dan puste naskakati se Srni: ionako je
niko nee vidjeti.Molila i molila ona, a Srna trala i trala sad pred
njima a sad iza njih i zavirivala u svaki grm i pod svaki kamen, pa
joj se inilo da i nije na ovom svijetu.Prije je mislila da je ona
jedno a ardaci drugo, a sad je utjela da je i ona i sve ostalo oko
nje jedno te isto.Htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na
kojem je poinula, i da se zarije u vlanu zemlju. Ali nije imala kad
ve je neprestano trala da sve vidi, i stajala svaki as da
prislukuje.No kad se jedno zadihana povratila k roditeljima, ula je
udovicu da im govori: "Grehota to vam nije sin!"Srna u taj par nije
razumjela tih rijei, ve je iznova poskoila pred njima u taktu: -
Gre- ho - ta - to - vam - nije - sin! - Gre - ho - ta - to - vam -
nije - sin!Ali se ujedanput zamislila i stala mirno hoditi drei
udovicu za ruku.Jo su malo hodili i popeli se kroz vinograde na
Marinkovu glavicu. Tu se Srna i groa nazobala.Krasno je bilo
gledati pod tom mladom umicom vie vinograda u kojima se ovdje -
ondje viali trgai: djevojke i djeca.Serdar i Serdarovica odoe u
vinograde trgaima da izabiraju groe, a udovica sa Srnom stade
traiti kljastu Savu ne bi li joj pokazala svoj vez i svoje
dijete.Dugo su je traili dok je naoe na maloj ledinici okruenoj
grmljem jorgovana i zovine.Krasno je tu moralo biti u proljee.Kod
nje je, blizu, bilo jo nekakve dvoje djece i njezino malo dijete u
naruju, zdravo i nasmijano.Kad se udovica javila, die se Sava i
stade nijemo gledati zemlju.Imala je zagasito, duguljasto lice, jo
svjee i u taj as mirno i spokojno, pa bi ga mogao dugo i dugo
gledati i bivalo bi ti sve milije.Sava podigne svoje duge i mrke
trepavice te mirno i bistro pogleda u gospou Klaru koja je oima
punim suza gledala sad njezino dijete a sad njezine kljaste ruke.
Kad im se pogledi sretoe, obadvije se kroz suze nasmijae jedna
drugoj i sjedoe muke na vlanu ledinu. A Srna sva uzbuena i blijeda
nije svraala oiju sa Savina lica. Ono se Srni priinjalo tako
plemenito i aneosko kakvo jo nikad nije vidjela.Bilo je neto malo
iza podneva, i sunce je u obilju sipalo sjaja i topline na luke
breuljke obrasle vinogradima i mladom umom.Veliki, no rijetki
oblaci stajali mirno, obrubljeni modrinom, zlatom i jarkim
rumenilom, pa cijelo nebo bilo ba onako kao to ga slikaju oko glava
svetakih.Otale se vidio i velik dio polja skupa s rijekama Glibuom
i njezinim mnogobrojnim pritocima to se gdjegdje pretvarali u
evarate bare, ljeti pune aba i visoke trstike a zimi srebrnih,
ledenih ploa ili beskrajne vode.Sva ta ledinica na kojoj su
sjedile, bila pokrivena laganim modrim dimom to se dizao iz hrpe
vlana granja i lia i to ga ono dvoje djece nabacalo na neto erave u
kutu te sakrivene ledinice.Pa i na vie mjesta bilo malih, okruglih
crno-utih prostora, sve nedavna ognjita Marinkove djece to su se tu
grijala i pekla kukuruze te lijepe, pozlaene jeseni.I nije prolo
mnogo vremena, a Savi se srce pred udovicom rasplakalo, pa sve
kazuje i kazuje kako nikome dosad onako nije kazivala.III. U mog je
ae bilo, a i sada je, osmero djece, a ja sam najstarija osim Marte
to se udala davno. Imamo u svemu dva dana oranja i neto ovica, pa
siromatvo veliko - i da aa togod na nadnicu ne izbije, od gladi
bismo umrli.A meni, gospojo moja, evo vidi... odgrizla prasica ruke
pa nijesam mogla nita. Svi se mue i trude, a ja samo jedem i
sjedim, i srce mi pucalo.Dokle u ja to samo ovako sjediti? Znala
sam da se nikad udati neu... ta ta e kome eljade bez ijedne
ruke!Moj aa bio ovjek zdrav i jak, i radio bez oduka i tedio to se
moglo vie, ali kruha u kui nikad dosta.Nae bi ga njivice neto dale,
a njegove nadnice i trostruko, ali osam rvanja mljelo od svanua do
noi to bi on skupio.A ne bi li mogla i ja barem togod pokuati -
mislila sam.I moja pokojna strina, Bog joj dao dui, stala me
pomagati i tjeiti, pa pomalo, kroz nekoliko godina, stala i ja iti,
vesti, isto kao i moje druge to su ruke imale.Iz poetka se pomagala
svakako, a kasnije mi lako ilo da ne znam ni sama kako sam to
nauila.Evo, i ovu sam koulju ja vezla... Rekoe mi da se ovakoga
veza nee nai u svoj crkvi.Pogledajte slobodno... Ali sada ne vezem
vie, a da je koja srea, da nijesam nikada ni izuila veza - od njega
sva moja nesrea!Udovica i Srna samo sjede i sluaju, a malo dalje, u
valovima plavoga dima, leala potrbuke ona dva djeaka, oba debela i
bjeloglava.Stariji je kadikad okruglim obrazima duvao u nevidljivu
eravu diui pahuljice sivkasta luga to im opet padale po kosama
kutravim i utim.Bila su to braa Savina."Sad ete uti, gospojo, kakvu
mi je nesreu donio moj vez!Iz poetka bilo dobro, i ja sam
zaraivala, pa bilo u kui svima bolje. Cure i nevjeste donosile rada
i iz drugih sela, a s radom i ita i brana i vune - kako je koja
imala.Pa ostanu neke i po vas dan da gledaju kako to ja bez ruku
radim: samim ovim dvama batacima i zubima!"I Sava se nasmije, a
udovica i Srna samo su zadivljeno gledale njezino milo lice i
sluale tihi, meki glas kao da potoi tee kroz rakitu."Sve je dobro
bilo dok jednog dana ne doe na pop, pa nikad da se naudi mom
vezenju. Gleda i gleda kako ja vezem i nikad se nagledati.- Da ti
poe u grad, erce - veli - dolo bi svijeta gledati ka mravi... pa da
svak dade banicu ko vidi, bilo bi novaca kao pijeska.Dobro je on
govorio, ali se meni ne da. Ja okrenula u pla, a on sve jednu te
istu.Stao govoriti i mojim starima sve o nekim pustim novcima, a
oni kao ludi, navalili na me: - U grad, pa u grad! - kako im je
nevolja i potreba bila dodijala.Ja se otimala dok sam mogla, no
najposlije odem.aa me namjestio u neke gospoje - Lukra se zvala - a
imala dvije sobice pri zemlji i veliku avliju. To je bilo dolje u
gradu a blizu mora.Svaki mi dan uzimala deset banovaca, a meni
priticalo dvaput toliko, tako je mnogo svijeta dolazilo gledati
kako ja vezem.A svak je banovac davao drage volje, samo da vidi.I
ono to bih navezla, prodavala sam skupo, sve se otimali da ko ta
kupi iz moje ruke. A vezla sam svata to je god gospojama sluilo. U
nas se i ne veze onakih stvari.Skupila ja novaca dosta, a moj aa
govori: - Kupi, kupi jo, neka stoje u tebe. Kuu emo nainiti pa
kupiti zemlje i blaga."Ali je drukije htjela moja nesrea. Stao
dolaziti u gospoje Lukre neki momak, roak njezin, a meni se inio
dobar i... a ja nijesam slutila nita zato je on vazdan kod mene.On
i Lukra sve se neto dogovaraju, no meni nita ne govore, ve sa mnom
kako ne bi ni sa keri ni sa sestrom.Kasnije sam saznala.Sjedi on
tako kod mene svaki dan i svaku veer, a sve me oima prodire.Stao mi
pripovijedati da duan nekakav ima i da bi se enio kad bi imao dobru
i dragu curu...Sluam ja, a pred oima mi se magli.Ne znam to u, ni
koga bih pitala, a svi to k meni dolaze, nagovaraju me da poem za
nj. Ja na ruke svoje nijesam vie ni mislila.I on odraa meni, neu
vam kriti, lijep je i kran momak bio, i ja poruim ai da doe.- Tako
i tako - velim ja njemu.- Poi - govori mi i on - mi emo se proi
kako mu drago, neka je samo tebi dobro. Bit e gospoja... Bog uzeo
ruke, a dao sreu - veli.I mi se vjenamo, a ja mu dadem, Marku mome,
sve ta sam skupila. Drukije nije htio, a bilo je mnogo novaca tada
u mene. Samo to sam kriomice ai dala aku banica kad je
odlazio..."Neto kriknu, i svi se obazree naokolo, ali nigdje
nikoga, samo to jato ptiica, njiui se, proleti kraj ledinice pa
ieznu u ve otrganom vinogradu."A sada... okrenu naopako za me. Moj
Marko se nastani kod te svoje rodice Lukre, moje gospodarice.Duana
u njega nije ni bilo, pa i nita drugo. Sama ne znam ime se onako
lijepo oblaio, bio je uvijek ka slika.Dok je novaca u nas teklo,
hajde, hajde, no kasnije ni spavati nijesam smjela ve sve vezi i
vezi, dan i no.Sve mu se inilo malo koliko dobijem, pa sad veli: -
Ne radi! - a sad da ai novce aljem.A sam radio nije nita ve se koji
put i nasmije gledajui kako ja ovim jadnim rukama vezem i prihvaam
iglu.- Zato te je i uzeo da mu radi - veli Lukra, rodica njegova -
ta ti si kljasta vlahinja!A kljastom vlahinjom svi su me zvali u
gradu.Ja sam ga samo grlila i ljubila plaui, i nudila mu sve to je
bilo, no on se otimlje i gadi na moje kljaste ruke. Pa nijesam mu
ni davala, sam je uzimao kako je htio, meni nijesu ni sluili ti
novci.U jesen se rodi ova mala, a kasnije ga nijesam ni viala ve bi
mu Lukra dodavala to bi mu sluilo.Tada sam dobivala malo jer bi se
zabavila oko male, kad eto ti ga jednu veer strano vesela.- Zbogom
- veli mi - ja sam naao slubu u dobra gospodara. Radi kako zna, a
mene ne trai!Ja ciknem i pokaem mu dijete, a on meni: - Lijepa li
djeteta! enskomu se ni Bog ne veseli. Eto je samo tebi... - i ta ja
znam to je govorio. Nije se sigurno bojao Boga".Plakala sam i
plakala nekoliko dana zasebice, a kad sam oboljela... nekaka bolest
dola na me.... skupim svoje stvarice i evo me opet ovdje na
Marinkovoj glavici.Sad ne vezem, pravo mi se gadi na taj vez!"U
polju se zau um, mukao i dalek.To je zamah jesenskog vjetra zautio
kroz jablanje i vrbe u polju.Udovica je sjedila kao kamen, a Srna
se digla sva uzbuena, blijeda i zaarenih oiju gledajui u Savu i
njezino dijete.- A ljubila sam ga - ree opet Sava - da i sad kad mi
na pamet doe, zaplaem. Sve mi se ini da e doi otkuda k meni.Klara
joj prihvati malu i stade je grliti kao da e je braniti od koga:-
Tako je Bog dosudio nama enskima - ree joj valja da trpimo zlo koje
nam poalje.- A da nijesam bila ensko, pa sve to nemam ruku, ne bih
bila ovoliko isplakala, niti bi mi ivjeti ovako omrznulo. Vidjela
sam kako se nebo rastvorilo, pa isto nijesam nita upitala. Sve kad
bih znala da bi mi Bog dao, ne bi ni ruku vie zaeljela. to e mi sad
i ruke? Moja je srea svrila davno!- Nijesi je nikad ni imala,
kerce, dok si se ensko rodila. I ja sam se dosta napatila i kao ena
i kao djevojka, a o sada i ne govorim!Mukao grom zatutnji po nebu,
ali zato sunce zasja jo veselije i ivlje po Lugu i selacima oko
njega. Samo se nad njima poeli sputati plavi pramovi kie, iz oblaka
ve tamnijih i niih, ali jednako obasjanih suncem sa zapada.Sava se
zagleda u polje i uzdahne.- Pogledajte lijepe duge, kolika je! -
ree. - U nas svi govore, da kad koja curica protri ispod duge,
pretvori se u muko. Tako sam jo od djetinjstva sluala. Samo ne znam
moe li se i protrati ispod nje.- Ja mislim da moe - ree udovica. -
Zato se ne bi moglo protrati? Ali ne znam bi li se u muko
pretvorila sve kad bi i protrala. Bit e da se tako govori.- Samo se
male curice mogu u muko pretvoriti kad ispod duge protre. Ja sam to
znala, ali isto nijesam nikad trala. Pogledajte samo, onolike duge
nijesam jo nikad vidjela!uanj je vjetra prestao, pa je opet postalo
toplo i ugodno pod arkim zrakama rujanskog sunca i od mirisa zemlje
nasiene prvim jesenskim kiama.Svi su gledali krasnu dugu, to se
savila preko svega Luga tako jasno i otro, pa bi rekao da je moe
dohvatiti rukom.Lijepa je bila ta duga, kao i sve ostalo te zlatne
jeseni. Nadvila se sredinom Luga s jarkim bojama i mirna, pa se
inila tako postojana i tvrda kao da bi se moglo hodati po njoj i
kao da je nikad nestati nee.Sava i udovica gledale dugu zamiljene i
mirne kao da duga donosi mir i pokoj ardacima i tim rasijanim lukim
selima, siromanim i bogatim.Ali Srna koja je prvi put vidjela taku
dugu, izobliena u licu mjerila zaarenim oima luko polje.Ona je ve
vidjela sebe kao krasna i jaka djeaka kako se ispod duge vraa k
roditeljima... a oni je grle i plau od radosti, a ona...Studen i
vlaan vjetar zastruji preko ledinice, a Sava se i udovica stresoe
pa stisnue jedna uz drugu pod velikim grmom starog jorgovana.- Nama
je pop kazivao - zapoe Sava tiho - da su ljudi u stari zeman bili
strano zli, i Bog poalje kiu da ih potopi. Padala i padala kia
ravnih etrdeset dana, pa najvie planine jedva provirivale iz vode.
Niko se nije spasao osim staroga Nojema i njegovih ukuana. Pa onda
stari Nojem pone moliti Boga da vie ne alje potopa. Bog mu obea da
nee, i zato naini dugu preko neba neka se zna... No, ta ja vami
luda pripovijedam, vi ete sve ovo bolje znati nego ja.Obje se
digoe, i mala se Savina probudi te zaplae.- Pa ta ti sada govore
tvoji stari?A Sava stade pripovijedati. * - A gdje je Srna? Sad je
ovdje bila, Savo?- Srno, Sr-no! oj!- Brunhilda, gdje... si... ej!-
Protrala je davno dolje kroz vinograde! Protrala je davno! - viknue
bjeloglavi djeaci, braa Savina.- Eno je ve daleko u polju, onamo
prema dugi tri - ree jedan.- Eno je, eno, jo se malo vidi... pala
je, pala!- Nije pala, uvalil