Primjena biotehnologije u lijecenju bolesti Tehnika ove metode se može objasniti na primeru bakterijske sinteze humanog (ljudskog) insulina. (Prodaja humanog insulina koji su proizvele bakterije E. coli počela je 1979.g, a pre toga su dijabetičari koristili za lečenje insulin dobijen oz pankreasa krava i svinja. Taj insulin se razlikuje od humanog u nekoliko amino kiselina pa je kod bolesnika dolazilo do imunih reakcija zbog čega su morali da upotrebljavaju insulin izolovan iz ljudskih leševa.) Suština ove tehnike je da se humani gen za insulin ugradi u plazmid bakterijske ćelije. Plazmidi su mali prstenasti molekuli DNK koji nisu deo hromozoma bakterije i umnožavaju se nezavisno od njega; pošto se bakterije ubrzano dele za kratko vreme nastane ogroman broj kopija humanog gena za insulin. Bakterije će zatim po uputstvu tog gena proizvoditi humani insulin. Postupak je sledeći: 1. isecanje željenog gena iz humane DNK uz pomoć enzima koji će preseći DNK na tačno određenim mestima; enzimi koji ovo omogućuju su restrikcione endonukleaze[3](makaze) (enzimi koji deluju na samo određeni niz nukleotida tzv. palindromski niz (to su dvostruko simetrični nizovi nukleotida koji su isti kada se u oba lanca čitaju u istom smeru na pr. 5’-3’); 2. presecanje plazmida (osim plazmida mogu se koristiti i virusne DNK; molekuli DNK koji se koriste u te svrhe nazivaju se vektori za kloniranje) istom restrikcionom endonukleazom kojom je isečena humana DNK 3. posle dejstva r. endonukleaza krajevi isečaka postaju lepljivi – pošto su jednolančani teže da hibridizuju sa sebi komplementarnim lancima 4. humani gen odnosno njegovi jednolančani lepljivi krajevi hibridizuju sa krajevima isečenog plazmida 5. ligaza (lepak) spaja hibridizovane molekule pri čemu postaje rekombinovana (hibridna) DNK
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Primjena biotehnologije u lijecenju bolesti
Tehnika ove metode se može objasniti na primeru bakterijske sinteze humanog
(ljudskog) insulina. (Prodaja humanog insulina koji su proizvele bakterije E. coli počela
je 1979.g, a pre toga su dijabetičari koristili za lečenje insulin dobijen oz pankreasa
krava i svinja. Taj insulin se razlikuje od humanog u nekoliko amino kiselina pa je kod
bolesnika dolazilo do imunih reakcija zbog čega su morali da upotrebljavaju insulin
izolovan iz ljudskih leševa.) Suština ove tehnike je da se humani gen za insulin ugradi
u plazmid bakterijske ćelije. Plazmidi su mali prstenasti molekuli DNK koji nisu deo
hromozoma bakterije i umnožavaju se nezavisno od njega; pošto se bakterije ubrzano
dele za kratko vreme nastane ogroman broj kopija humanog gena za insulin. Bakterije
će zatim po uputstvu tog gena proizvoditi humani insulin.
Postupak je sledeći:
1. isecanje željenog gena iz humane DNK uz pomoć enzima koji će preseći DNK na
tačno određenim mestima; enzimi koji ovo omogućuju su restrikcione endonukleaze[3]
(makaze) (enzimi koji deluju na samo određeni niz nukleotida tzv. palindromski niz (to
su dvostruko simetrični nizovi nukleotida koji su isti kada se u oba lanca čitaju u istom
smeru na pr. 5’-3’);
2. presecanje plazmida (osim plazmida mogu se koristiti i virusne DNK; molekuli DNK
koji se koriste u te svrhe nazivaju se vektori za kloniranje) istom restrikcionom
endonukleazom kojom je isečena humana DNK
3. posle dejstva r. endonukleaza krajevi isečaka postaju lepljivi – pošto su jednolančani
teže da hibridizuju sa sebi komplementarnim lancima
4. humani gen odnosno njegovi jednolančani lepljivi krajevi hibridizuju sa krajevima
isečenog plazmida
5. ligaza (lepak) spaja hibridizovane molekule pri čemu postaje rekombinovana
(hibridna) DNK
6. umnožavanjem bakterija i plazmid se u nijma replikuje , tako da se u svakoj bakteriji
Danas je u svijetu poznato oko 3000 nasljednih bolesti, od kojih su najrasprostranjenije talasemija, anemija srpastih stanica, cistična fibroza, mišićna distrofija, hemofilija i dr. Lijeka protiv tih bolesti nema, a pacijenti tretirani simptomatskom terapijom umiru, i to najčešće mladi. Razvojem molekularne biologije i genetskog inženjeringa omogućeno je identificiranje oštećenog nasljednog materijala (gena) kod tih bolesti, izoliranje zdravog gena i razvoj metoda za njegovu inkorporaciju u oštećeni kromosom (genska terapija). Dosadašnji način liječenja nasljednih bolesti, koje se manifestiraju nefunkcionalnim stanicama u krvi, bazirao se na zamjeni koštane srži oboljelog. Transplantacijom koštane srži zdravog čovjeka u bolesnog, prenose se i matične stanice koštane srži, koje teoretski sada mogu i doživotno opskrbljivati krv oboljelog zdravim krvnim stanicama. Međutim, osnovni je problem pri tom tretmanu problem
odbacivanja transplantata, kao i razarajuće djelovanje transplantiranih limfocita na organizam u koji su uneseni. Smisao genske terapije tih bolesti bio bi u tome da se od oboljelog uzme njegova vlastita koštana srž, da se u matične stanice koštane srži ubaci zdravi gen i da se potom tako tretirana \"ozdravljena\" koštana srž vrati u oboljelog. Da bi taj proces bio učinkovit, da bi se u što veći broj stanica ubacio željeni gen, koriste se retrovirusi. Kada se jedanput integrira u kromosom, retrovirus koristi stanične mehanizme za umnožavanje i izlazak iz stanice, ali ona stanica koja je jednom integrirala retrovirusni kromosom, zauvijek ga nosi u sebi i pri svim diobama, sve kćerke stanice nasljeđuju i integrirani retrovirus. Taj prirodni put integracije stranog nasljednog materijala iskorišten je u genskoj terapiji za konstrukciju defektnih retrovirusa koji mogu dati samo jedan ciklus infekcije u kojima je veći dio nasljednog materijala uklonjen i zamijenjen npr. humanim genom. Ta terapija, iako je u laboratorijima konstruiran čitav niz defektnih gena i na njima uređen velik broj eksperimenata na miševima, psima i majmunima, nailazi na mnoge poteškoće. Postoji npr. vjerojatnost da, pored svih poduzetih mjera zaštite, virus nastavi svoj infektivni ciklus i inficira cijeli organizam. Također, prilikom ugradnje u kromosom stanice, virus može aktivirati neke nepoželjne gene i izazvati fatalne posljedice. Drugi je problem etičke prirode pri promijeni nasljednog materijala čovjeka (kreacije čovjeka): smijemo li dirati u nasljedni materijal čovjeka, pa makar samo u pojedine stanice, tako da se ta intervencija izvana ne prenese na njegovo potomstvo? Tim postupkom medicina ulazi u novu eru. Prodrla je duboko u stanicu, do kromosoma i stvorila mogućnost liječenja defekata na samom nasljednom materijalu.
Mnogi povjesničari slažu se da je opsada Kaffe prvi primjer dokumentirane uporabe biološkog oružja u povijesti. Naime, Tatari su 1346. godine opsjedali đenovsku trgovačku luku Kaffa na Crnom moru prigodom čega je vojska Janibeg Kana podlegla epidemiji kuge. Prije nego što su se Tatari povukli, zaražena su tijela katapultirali preko zidina da bi izazvali epidemiju među braniteljima i stanovništvom. Stanovnici Kaffe bezuspješno su se pokušali obraniti bacanjem zaraženih tijela u more, no kako se epidemija počela širiti, trgovci su se ukrcali na brodove i otplovili natrag prema Genovi što je izazvalo epidemiju kuge prvo u Italiji, a kasnije i u cijeloj Europi.
Nova uloga biotehnologija u 21. stoljeću
Primjena biotehnologija u vojsci dobiva novu ulogu u 21. st., te glavni cilj postaje unapređivanje vojnih sposobnosti vojnika, poboljšavajući im fizičku spremu i stvarajući biomaterijale koji će im omogućiti da lakše funkcioniraju u ekstremnom okruženju.
Primjena biotehnologija u vojsci ima veliku ulogu kod zarastanja rana, nadzora zdravstvenog stanja, sprečavanja incidenata povezanih s prijateljskom paljbom, proizvodnje funkcionalne hrane, povećanja izdržljivosti vojnika i skeniranja okoline na opasne tvari.
Jedan od najvećih uspjeha molekularne biologije jest mogućnost izoliranja gena iz genoma jedne vrste i transferiranja u genom druge vrste. Upravo se ti transferirani geni mogu upotrijebiti za sintezu jedinstvenih proteina. Proteini uz vodu čine najvažnije tvari u tijelu jer imaju bitnu ulogu u izgradnji svih tkiva, od kože, mišića, noktiju, kose pa sve do mozga i srca. Proteini su građeni od dvadesetak aminokiselina koje su povezane međusobno poput karika u lancu, a taj redoslijed i broj karika determinira specifična svojstva bjelančevina. Ovisno o svojstvima, imaju bitnu ulogu u proizvodnji enzima
koji omogućuju i ubrzavaju biokemijske procese, od kontrakcija mišića do probave hrane, u proizvodnji hormona koji te biokemijske procese između tkiva i organa usklađuju i imaju važnu ulogu u nastanku raznih protutijela koja su odgovorna za obranu organizma od stranih tvari, bakterija i virusa. Primjer genetskog inženjeringa koji bi mogao naći primjenu u vojsci jest dobivanje ljudskog inzulina iz bakterije E. Colli. Inzulin je hormon koji se sastoji od 51 aminokiseline i služi za regulaciju šećera u krvi, tako što potiče stanice da uzimaju glukozu iz krvi ili jetru da ju skladišti. Postupak obuhvaća uzimanje gena iz ljudskog genoma zaduženih za sintezu inzulina i njihovo ubacivanje u genom bakterije E. Colli koja će tad proizvoditi inzulin, a kako ga sama neće rabiti, on će biti dostupan za ljudsku upotrebu.
Biomaterijali su materijali koji se ugrađuju u ljudski organizam poput polimera koji pomažu obnavljanju ozlijeđenog tkiva. Zarastanje rana je od velike važnosti za vojnika koji se nalazi u ratnoj zoni. Često rane same zarastu, ali uz gubitak prijašnjih funkcija oštećenog tkiva, tako da je cilj stvoriti biomaterijale koji omogućuju regeneraciju ozlijeđenog tkiva kojem bi bile potpuno vraćene sve funkcije. Danas se u liječenju rabe koagulanti i antibiotici, no u budućnosti će se rabiti biomaterijali koji će pokrivati ranu i stimulirati dotok krvi, regenerirati željene tipove stanica i koji će umjesto formiranja ožiljaka stimulirati rast stanica. Tako se pojavila mogućnost stvaranja umjetne kože u laboratorijima koja bi se rabila kod liječenja opekotina, a tehnologija koja omogućuje regeneraciju kostiju već je sad daleko uznapredovala. Spomenimo još jednu bitnu točku, a to je sprečavanje krvarenja na bojištu. U većini procjena jako krvarenje i prekomjerni gubitak krvi zaduženi su za polovicu smrtnih slučaja na bojištu. Kod gubitka krvi ključnu ulogu igra zgrušavanje krvi koje se zbiva nakon prekidanja žile ili oštećenja tkiva. Tada se stvara tvar nazvana aktivator protrombina koji katalizira pretvorbu protrombina u trombin. Trombin djeluje kao enzim za pretvorbu fibrinogena u fibrinske niti koje upliću u svoju mrežu eritrocite i plazmu te se tako stvara krvni ugrušak. Upravo bi u sprečavanju krvarenja bitnu ulogu mogli odigrati biolozi ako uspiju u laboratorijima sintetizirati protein fibrin koji se nalazi u krvi i koji bi mogao usporiti ili potpuno zaustaviti krvarenje.
Što je Pompeova bolest?
Pompeova bolest ili glikogenoza tipa II je rijetka, nasljedna, progresivna, po život opasna neuromišićna bolest koju uzrokuje nedostatak enzima α-glukozidaze, a očituje u dojenačkoj, dječjoj i odrasloj dobi.
Prvi ju je opisao nizozemski patolog J. C. Pompe, uočivši kod sedmomjesečne djevojčice koja je iznenada umrla od zatajenja srca, velike količine glikogena unutar vakuola u srčanom mišiću. Pompeova bolest prva je opisana od četrdesetak bolesti nakupljanja patoloških metabolita u lizosomima, te jedina glikogenoza koja je ujedno i lizosomski poremećaj.
Pompeova bolest je autosomno recesivni nasljedni defekt sinteze enzima kisele alfa glukozidaze koji uzrokuje njegov nedostatak ili smanjenje aktivnosti.
Manjak ili smanjena aktivnost lizosomskog enzima kisele alfa glukozidaze dovodi do nakupljanja glikogena u lizosomima (staničnim organelama) različitih tkiva, ponajviše u mišićima skeletnog i dišnog sustava te srca.
Najčešći simptom Pompeove bolesti je progresivna mišićna slabost.
Klinička slika Pompeove bolesti
Kliničko očitovanje bolesti vrlo je raznoliko i ovisi o preostaloj enzimskoj aktivnosti kisele alfa-glukozidaze. Nakupljanje glikogena u lizosomima i u citoplazmi dovodi do oštećenja građe stanice i poremećaja njene funkcije, što naposljetku trajno oštećuje mnoge organe i sustave, posebno srce, skeletnu i respiratornu muskulaturu.
Bolesnici se razlikuju u vremenu početka bolesti, zahvaćenosti pojedinih organa te stupnju napredovanja simptoma i znakova bolesti.
Znakovi i simptomi Pompeove bolesti
Na osnovi dobi početka bolesti i prisutnosti ili odsutnosti kardiomiopatije, Pompeovu bolest dijelimo u dvije skupine:
A. Infantilni ili klasični oblik bolesti
U pravilu se očituje u prvih 6 mjeseci života. Obilježava ga progresivna kardiomiopatija, izražena slabost cjelokupne muskulature, brzo napredovanje i smrt uslijed zatajenja srčanog i/ili dišnog sustava. Djeca s klasičnim oblikom bolesti rijetko žive dulje od godinu dana. Postoji i varijanta nešto blažeg kliničkog tijeka, koja sporije napreduje, srčani mišić nije toliko zahvaćen, pa djeca najčešće umiru uslijed zatajenja disanja nakon druge godine života.
Uočava se izražena hipotonija (snižen tonus mišića), hipomimija (oslabljena mimika), oslabljeni refleksi, uvećan jezik, slinjenje te smetnje govora. Uslijed smetnji hranjena, poteškoća u sisanju i gutanju, djeca slabo napreduju. Kod mnogih je porebna prehrana putem sonde. Zbog slabosti dišne muskulature djeca nemaju dobru drenažu pluća, pa su česte infekcije dišnog sustava, koje zahtijevaju primjenu antibiotika. Moguće je uočiti ubrzano disanje te znaci dispneje (otežanog disanja) uz korištenje pomoćne muskulature.
Približno jedna trećina svih bolesnika s Pompeovom bolesti boluje od fatalnog infantilnog oblika koji se brzo razvija.
Slika novorođenčeta s karakterističnom pojavom mlohavosti
B. Kasni oblik bolesti
Kasni oblik bolesti može se pojaviti bilo kad, od ranog djetinjstva, u školskoj dobi ili adolescenciji do oblika u odrasloj dobi s različitim rasponom manifestacija, a pretežno se očituje zahvaćanjem skeletne muskulature.
Taj oblik bolesti se očituje većim varijacijama u kliničkim simptomima i napredovanju bolesti. Razlikuje se od infantilnog oblika po tome što u pravilu srce nije zahvaćeno, po sporijem napredovanju bolesti te je ukupna prognoza bolja. Bolest se pretežno očituje progresivnim mišićnim propadanjem, pri čemu su prvo zahvaćeni paraspinalni mišići i proksimalne mišićne grupe na donjim udovima. Javljaju se bolovi u
mišićima, a smanjena aktivnost pojedinih mišićnih grupa dovodi do posljedica kao što su kontrakture, deformacije i osteoporoza. Uslijed propadanja mišića bolesnici postupno gube sposobnost samostalnog kretanja. Slijedi slabljenje mišića dišnog sustava i dijafragme. Približno dvije trećine svih bolesnika s Pompeovom bolesti ima kasni oblik.
Približno jedna trećina svih bolesnika s Pompeovom bolesti boluje od fatalnog infantilnog oblika koji se brzo razvija.
Gowers-ov znak - Osoba se podiže potpomažući se stavljanjem ruku na koljena i odgurujući se prema gore
Skapulae alatae u bolesnika s kasnim oblikom Pompeove bolesti
Donji graf prikazuje razinu enzima kisele alfa-glukozidaze u oba oblika Pompeove bolesti, koja je tipično teža u bolesnika koji imaju nižu razinu enzimske aktivnosti. Alfa-glukozidaza razgrađuje glikogen u lizosomima mišićnih stanica. U bolesnika s infantilnim oblikom bolesti enzimska aktivnost je manja od 1%, dok je u bolesnika s kasnim oblikom aktivnost enzima manja od 40%.
Pompeova bolest je tipično teža u bolesnika koji imaju nižu razinu preostale (rezidualne) enzimske aktivnosti. Bolest brže napreduje u bolesnika s infantilnim oblikom kod kojih gotovo nema enzimske aktivnosti, dok je napredovanje bolesti znatno sporije u djece i odraslih s kasnim oblikom koji imaju rezidualnu enzimsku aktivnost.
Dijagnoza Pompeove bolesti
S obzirom da je bolest po učestalosti rijetka, prije postavljanja sumnje na Pompeovu bolest liječnici u većini slučajeva pomišljaju na neke znatno češće bolesti koje trebaju isključiti.
Infantilni oblik jednostavnije se dijagnosticira zbog bržeg napredovanja bolesti i znatno izraženijih simptoma zbog kojih se poduzima opsežna dijagnostička obrada.Ukoliko se na temelju kliničke slike posumnja na Pompeovu bolest, u dijagnozi infantilnog oblika pomažu rendgen srca i pluća, EKG te ultrazvučni pregled srca.
Dijagnosticiranje kasnog oblika Pompeove bolesti može biti znatno zahtjevnije zbog simptoma mišićne slabosti, umora ili problema s disanjem koji nalikuju simptomima brojnih drugih učestalijih bolesti. Dijagnostika kasnog oblika počiva na obradi poremećene funkcije skeletnih mišića (EMNG), biopsiji mišića koja će otkriti nakupljanje glikogena u lizosomima koje dovodi do pucanja mišićnih niti.
U laboratorijskim nalazima kod svih oblika bolesti nalaze se povišene vrijednosti CK (kreatin kinaza), ALT (alanin aminotransferaza), AST (aspartat aminotransferaza), LDH (laktat dehidrogenaza), čije razine rastu s napredovanjem bolesti. Razina kreatin kinaze je prilično osjetljiv, ali nespecifičan marker Pompeove bolesti. U nekim slučajevima kod odraslih bolesnika razina kreatin kinaze ne mora biti povišena. Za razliku od ostalih glikogenoza, kod glikogenoze tipa II ne javlja se hipoglikemija
Konačna dijagnoza postavit će se određivanjem aktivnosti enzima kisele alfa-glukozidaze u separiranim limfocitima, kulturi fibroblasta kože ili biopsijom mišića. U infantilnom obliku aktivnost enzima praktički nedostaje ( <1%), dok je u kasnim oblicima značajno snižena (od 2 do 40%).
Iz suhe kapi krvi može se odrediti aktivnost enzima korištenjem tandemske spektrometrije masa, što omogućuje i screening populacije, ali može poslužiti i kao metoda prvog screeninga kod sumnje na Pompeovu bolest.
Liječenje Pompeove bolesti
S obzirom na težinu kliničke slike, bolesnici zahtijevaju redovito i često multidisciplinarno praćenje. Tim za Pompeovu bolest treba uključivati pedijatrijskog kardiologa, pulmologa, neurologa s iskustvom u liječenju neuromuskularnih bolesti, ortopeda, otorinolaringologa, genetičara, fizijatra, defektologa/logopeda, radnog i fizikalnog terapeuta.
Enzimsko nadomjesno liječenje humanom rekombinantnom alfa-glukozidazom primjenjuje se infuzijom svaka dva tjedna, da bi se osigurala odgovarajuća količina enzima potrebna za razgradnju glikogena.
Pokazalo se učinkovitim u produljivanju i ukupnoj kvaliteti života oboljelih, a najbolji rezultati postižu se ukoliko je liječenje započeto rano, prije no što su nastupile definitivne promjene na mišićima.
Enzim dobiven rekombinantnom tehnologijom uspješno odstranjuje glikogen iz lizosoma, što se očituje smanjenjem veličine srca, održavanjem normalne srčane funkcije, poboljšanjem mišićnog tonusa, a u nekim slučajevima poboljšava se motorički i neurološki razvoj i produljuje životni vijek.
Premda zbrinjavanje oboljelih od Pompeove bolesti uključuje timski rad mnogih stručnjaka, preporučuje se da jedan od njih vodi i koordinira sve vidove liječenja. I obitelj mora u potpunosti biti uključena u plan liječenja, a od odgovarajućih socijalnih službi treba primiti informacije o načinu ostvarivanja svojih socijalnih prava kao i svu potrebnu potporu.
Liječenju raka & Biotehnologija
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije , svake godine 15 milijuna do 16 milijuna novih
slučajeva raka pojavljuju unutar globalnog stanovništva . U stvari , 12 posto svih smrtnih slučajeva
koji se događaju diljem svijeta rezultat od nekog oblika karcinoma . Biotehnologija Istraživanje je
jedno od mnogih područja koji rade na razvoju tretmana i lijekova za ove bolesti . Medicinski
Biotehnologija
području biotehnologije specijalizirana za spajanjem znanosti s biologije za razvoj novih proizvoda i
metode za određene svrhe . Prema Sveučilišta Ujedinjenih naroda , medicinske biotehnologije
fokusira na razvoj novih lijekova i tretmana korištenjem tehnologije razumjeti i poboljšati bioloških
procesa i materijala . Tehnološki razvoj dovesti do novih metoda za dijagnosticiranje i liječenje
bolesti pomoću nove specijalizirane opreme , kao što su skeneri, monitori i proba . Kao pristup
prema liječenju raka , istraživanja može ispitati bioloških procesa koji dovode do kancerogenih
stanica pomoću DNK tehnologije .
Funkcija
kancerogene tvorevine započeti u roku djelovanju stanice . Genetske mutacije dovode do
abnormalnih procesima staničnog dijeljenja, koje proizvode formacija tumora . Prema Sveučilišta
Ujedinjenih naroda , biotehnologija studije rade razumjeti kako genetske predispozicije preuzeti
kancerogenih svojstava ispitivanjem kemijskih interakcija koje se odvijaju unutar tih stanica .
Upotreba modela ljudskog genoma osigurava radnu nacrt gena DNA unutar stanične strukture .
Trenutno , istraživači su identificirali gotovo 300 poznatih mutacije gena koji mogu izazvati pojavu
kancerogenih formacija u tijelu .
Cell Signaling
Promatrati zamršene strukture i procese koje u roku od stanične stijenke , biotehnologija istraživači
koriste specijalizirane alate koje uspoređuju kemijske reakcije u normalnim stanicama s onima koji
se odvijaju u mutiraju kancerogenih stanica . Prema Sveučilišta Ujedinjenih naroda , staničnog
signaliziranja procesi podrazumijevaju određene kemijske reakcije koje izazivaju DNK transkripcije
procesa koji dovode do mutacija . Transkripcija procesi odvijaju kada RNA materijali provoditi upute
sadržane u DNA stanice . To uključuje stvarni proizvodni proces odgovorni za izgradnju stanične
strukture kao i procesima staničnog dijeljenja . Podaci dobiveni od praćenja stanična signalizacija
procesa može se koristiti za predviđanje potencijalnih stanica raka izbije i identificirati moguće
čimbenike rizika .
Gene Expression
Dio razumijevanja koje kemijske reakcije mogle dovesti do kancerogenih stanica je znajući što DNA
geni aktiviraju kemijsko put . Da biste to shvatiti , biotehnologa ispitati kako različiti geni sadržane u
DNK molekule raditi zajedno kako bi stvorili signalne puteve unutar stanice , prema Američke udruge
za promicanje znanosti . Jednom određeni gen je identificiran kao uzrok , znanstvenici mogu
mijenjati ili blokirati signalnog puta . Podaci prikupljeni od tih studija mogu se primijeniti na razvoju
liječenja terapije dizajnirane za određene kemijske reakcije unutar stanica raka.
Hipofiza je žlijezda s unutarnjim izlučivanjem smještena u udubljenju (tursko sedlo - lat. sella turcica) klinaste kosti na bazi lubanje. Hipofiznim drškom je pričvršćena na hipotalamus i podijeljena na prednji i srednji režanj koji zajedno tvore adenohipofizu, te na stražnji režanj, tj. neurohipofizu. Ta se dva režnja razlikuju po embriološkoj funkciji i porijeklu.
Uvod Pituitarni patuljasti rast Definicija Uzroci, učestalost i faktori rizika Simptomi Znakovi i testovi Testovi Liječenje Očekivanja Komplikacije Posjetite liječnika Prevencija
Uvod
Prednji režanj luči šest važnih hormona: hormon rasta (GH), hormon koji nadzire lučenje hormona štitnjače (TSH), adrenokortikotropni hormon koji nadzire funkciju i lučenje hormona nadbubrežne žlijezde (ACTH), prolaktin zadužen za lučenje mlijeka, hormon stimulacije folikula jajnika (FSH) i luteinizacijski hormon (LH). Većina hormona prednjeg režnja su tropni hormoni koji reguliraju rast, razvoj i pravilan rad ostalih endokrinih žlijezda i od vitalnog su značaja za rast, sazrijevanje i reprodukciju. Lučenje hormona prednjeg režnja hipofize kontrolira se otpuštanjem hormona koje proizvodi hipotalamus. Neurohipofiza potječe iz živčanog tkiva; sadrži i luči dva hormona, oksitocin i vazopresin (antidiuretski hormon). Ovi se hormoni sintetiziraju u neuronima u hipotalamusu i transportiraju uzduž aksona do živčanih završetaka u neurohipofizi. Otpuštaju se kao odgovor na živčani podražaj.
Pituitarni patuljasti rast
Drugi nazivi: patuljasti rast; nedostatak hormona rasta; panhipopituitarizam.
Definicija
Abnormalno niski rast s normalnim tjelesnim proporcijama koji se javlja tijekom djetinjstva.
Uzroci, učestalost i faktori rizika
Niski rast u djetinjstvu može biti rezultat poremećene funkcije hipofize, što rezultira nedovoljnim stvaranjem hormona rasta. Manjkavo lučenje hormona prednjeg režnja hipofize može biti ograničeno samo na hormon rasta ili pak generalizirano (ne luči se niti jedan hormon prednjeg režnja). Ako je uzrok niskog rasta samo izolirani nedostatak hormona rasta može nastupiti pubertet. Uzrok može biti tumor hipofize, nepostojanje hipofize ili povreda. Zaostali rast može postati primjetan već u ranom djetinjstvu i trajati tijekom djetinjstva. Podaci o rastu moraju se uvrstiti u odgovarajuće krivulje. Krivulja rasta, predstavljena sekvencijalnim postavljanjem vrijednosti visine na standardiziranoj shemi rasta, može se kretati od ravne (nema rasta) do vrlo plitke (minimalni rast). Fizikalna oštećenja lica i lubanje također mogu biti povezana s poremećajima hipofize ili njezine funkcije. Mali postotak djece sa zečjom usnom i nepcem može imati smanjene razine hormona rasta. Ako je funkcija hipofize uredna, uzrok niskoga rasta mogu biti neki genetski poremećaji ili pak neke teže bolesti (npr. bubrega ili srca).
Simptomio izostanak rasta ili usporeni rasto usporeni rast (djeca 0-5 godina)o niski rast (odrasli niži od 5 stopa)o niski rast (djeca ispod 5. percentila na standardiziranoj shemi rasta)o odgođeni spolni razvoj u adolescenatao izostanak spolnog razvojao glavoboljeo pretjerana žeđ i uriniranje (povećani volumen)o povećani volumen urina
Fizički pregled uključujući težinu, visinu i tjelesne proporcije pokazat će znakove usporenog rasta i odstupanje od normalnih krivulja rasta.
Testovi
Često se preporučuje određivanje starosti kostiju na osnovi rendgenskog snimka ruke (rendgenskog snimka ekstremiteta). Mjerenjem razine hormona rasta potvrđuje se je li poremećaj uzrokovan smanjenim radom hipofize. Moraju se odrediti i razine drugih hormona budući da nedostatak hormona rasta često nije jedini problem. Također treba obaviti pretrage krvi (kompletna krvna slika i elektroliti u serumu) te od ostalih pretraga:o rendgenski snimak lubanje (malo sedlo, prazno sedlo, povećano sedlo, lezija)o CT (kompjuterizirana tomografija) glaveo nuklearnu magnetsku rezonanciju (NMR) glave
Liječenje
Nadomjesna terapija hormonima rasta obavezna je u djece s dokazanim nedostatkom hormona rasta. Još uvijek ne postoji idealni vremenski raspored liječenja. Ako je nedostatak hormona rasta jedini problem, daje se samo hormon rasta. Ako nije, bit će potrebna i nadomjesna terapija drugim hormonima.
Očekivanja
Dugoročna korist nadomjesne terapije hormonom rasta još se uvijek ispituje. Brzina rasta poboljšana je u većine djece liječenjem hormonima rasta, međutim djelotvornost liječenja može pasti pri dužem liječenju.
Komplikacije
Komplikacije, tj. niski rast i odgođeni pubertetski razvoj, nastaju ako se bolest ne liječi.
Posjetite liječnika
Dogovorite posjet liječniku ako Vam se čini da je Vaše dijete nenormalno nisko za svoju dob.