Preobrazbe biopolitike@arko Pai}
Uvod skustvo biopolitike nadilazi njezino pojmovno odreenje. Da
bi ivot kao goli fizi~ki opstanak mogao postati predmetom moderne
politike o~igledno se moralo dogoditi u povijesti neto ~udovino. U
eseju Hermanna Brocha iz 1949. godine Ljudsko pravo i ono
zemaljski-apsolutno, jednog od najzna~ajnijih knjievnika 20.
stoljea, austrijskoga psihologa, filozofa i romanopisca, autora
Vergilijeve smrti i Mjese~ara, politi~kog emigranta pred nacizmom u
Ameriku, otvara se temeljni problem odnosa izmeu totalitarizma i
biopolitike. Dakako, Broch nije upotrijebio taj danas toliko
proireni pojam svoenja politike na ivotno samopotvrivanje totalne
moi vladavine zajednicom. Meutim, ono to je ovdje jedino vano jest
da je u eseju napisanom netom poslije 2. svjetskoga rata, nakon
strahotnoga iskustva masovnoga unitenja idovskoga naroda u
nacisti~kim koncentracijskim logorima, Broch postavio odlu~no
problem granica ljudske slobode. Porobljavanje ~ovjeka u modernome
razdoblju politi~kih ideologija i apstraktne vladavine
demokratskoga poretka kao da iznosi na vidjelo kako je vie nemogue
odrediti bit ~ovjeka iz klasi~ne humanisti~ke tradicije filozofije.
Izmeu o~ovje~ene ivotinje i pukog biolokoga stvora ~ovjek se ne
definira druk~ije negoli stupnjem akumulacije i raspologanja moi
nad Drugime (prirodom, ~ovjekom, stvarima). Ono pod-ljudsko, koje
razara nad-ljudsko duhovno iskustvo ivota, proizlazi iz
ambivalentne strukture moderne artikulacije drutva, drave i
kulture. Tehnologijska mogunost totalnoga unitenja Drugih ili
njihovo preventivno odstranjenje iz suverene politi~ke zajednice
nacije-drave150
I
Zeni~ke sveske
samo je ~udovino izopa~enje ideje da ~ovjek moe neograni~eno
vladati ivotom Drugih ukoliko je njegova priroda proirenje
animalnoga do stupnja tehnologijski nadmonoga stvora. Broch stoga
nepogreivo definira krajnju mogunost izopa~enja ljudskosti u figuri
onoga koji se vie uope ne moe smatrati ~ovjekom jer je sveden na
bioloke nagone i goli opstanak. Cjelokupni novovjekovni humanizam
i~ezava u strahotama koncentracijskoga logora za istrebljenje
nearijevskih naroda i rasa. Bioloka redukcija ~ovjeka na ljudski
materijal dovodi do toga da Broch moe s najveom moguom preciznou
kazati da je to smee koje jo samo stenje (Broch, 2007: 158).
Granice ljudske slobode postavljene su nekom primarnom moi ivota.
Ona ne proizlazi iz tenje za pravednou, jednakou i sreom ljudskih
bia u zajednici, nego iz neke ~udovine prirodne sile. Tako je Broch
nastanak totalitarne drave shvatio na krajnje paradoksalan na~in.
Totalitarna je drava rezultat racionalnosti prosvjetiteljstva i
iracionalnosti romantike. Postavka je bila naizgled srodna
Adornovoj i Horkheimerovoj klju~noj ideji iz Dijalektike
prosvjetiteljstva. Ali nesvodivost te mra~ne spoznaje o kaosu ivota
koji nadvladava mogunost pomirenja racionalnoga i iracionalnoga u
modernoj zapadnja~koj povijesti bila je u tome to je ljudska
sloboda kao uvjet moderne demokracije svedena na ivotno
samopotvrivanje moi prirode. Porobljavanje ~ovjeka rezultat je
temeljnoga izopa~enja slobode. Institucionalni poredak tla~enja
nije stoga nita ~udovino po sebi, nego jest simboli~ka razmjena
ivota i smrti zbog magije primitivnoga oblika zajednice. Budui da
totalitarna drava porobljava svoje podanike terorom, moderni je
poredak demokratske vladavine tek pokuaj da se racionalizira
iracionalna sila primarne vladavine. U zamjenu za drutvenu
sigurnost, kulturnu samoproizvodnju simboli~ke vrijednosti
duhovnoga ivota, ~ovjek pristaje na krvoedni poredak neslobode.
Mnogo je aktualnih primjera potvrde ove postavke. Zbog prijetnje
terorizma u liberalnim demokracijama Zapada, osobito nakon napada
al-Qaede 2001. godine i ruenja zgrade Svjetskog trgova~koga centra
u New Yorku, otpo~eo je proces ograni~enja graanskih prava. Strah
od masovnoga napada na sredita velegradova u SAD-u i Europi
prometnuo se u politi~ku paranoju s racionalno-iracionalnim
razlozima razotkrivanja ideologijskoga neprijatelja u islamskome
fundamentalizmu. Bio je to simbo~ki trenutak po~etka govora o
novome demokratskom totalitarizmu zbog uvoenja strogih mjera
nadzora nad slobodom kretanja graana. Mo novih medija s njihovom
savrenom151
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
vizualizacijom realnoga ivota u realnome prostoru i vremenu bila
je istodobno praena postupnim dokidanjem sigurnosti i privatnosti
ivota kao temeljne pretpostavke liberalnoga koncepta slobode
(Dahrendorf, 2006). Broch je, dakle, za razliku od Hannah Arendt
totalitarizam shvatio apovijesno, s onu stranu
ideologijsko-politi~koga odreenja modernoga doba.1 Suvremene
analize fenomena i pojma biopolitike ne osvru se gotovo nikad u
pravilu na navedeni Brochov esej. Ali nezaobilazna je, s druge
strane, kriti~ka analiza totalitarizma, politi~ka antropologija i
predskazanje Hannah Arendt da e 21. stoljee biti stoljee masovne
imigracije stanovnitva s nestankom tradicionalnih pojmova
nacije-drave u tvorbi novoga politi~koga identiteta.
Raskorijenjenost i nemogunost dobivanja dravljanskih prava u
ne-uroenim nacijama-dravama nakon etni~kih ratova, sloma
politi~koga kolonijalizma i izbjeglitva iz ekonomski nerazvijenih
dijelova Treega svijeta u zapadne drave Arendt je nazvala
paradigmom nove historijske svijesti (Agamben, 1993). Moe se ~ak
ustvrditi da je upravo Hannah Arendt u svojim analizama ivota kao
politi~koga djelovanja u zajednici otvorila problem biopolitike i
prije no to je on zaslugom Michela Foucaulta postao klju~nim pojmom
suvremenih drutvenihhumanisti~kih znanosti (Pai, 2005: 172-173;
2006: 55-56). Zbog ~ega je uope bitno uputiti na jedan esej
knjievnika o granicama ljudske slobode i prirodnome pravu, ako smo
ve unaprijed rekli da je posrijedi mislilac, koji je iz radikalne
kritike modernoga doba kao raspada vrijednosti doao do ideje o
totalitarnoj vladavini kao racionalno-iracionalnome poretku svoenja
~ovjeka na pukog biolokoga stvora? Na posljetku, ta je analiza
za~udno hibridno povezivanje nespojivoga prosvjetiteljstva i
romantike, racionalizma i iracionalizma. Moglo bi se ~ak i
analogijski pokazati da je otuda mogue povezati liberalnu kritiku
autoritarne drave i teoriju izvanrednoga stanja u ideji totalne
drave (Franz Neumann i Carl Schmitt). Samo je jedan razlog zbog
~ega valja u raspravi o biopolitici i njezinim metamorfozama
krenuti iz Brochove1
Spor izmeu Hermanna Brocha i Hannah Arendt o biti totalitarne
vladavine iznosi u svojem ~lanku Karol Sauerland (Hermann Broch und
Hannah Arendt ber die Menschenrechte: Ein Missverstndnis
http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland-pdf). Njegova je
teza da je posrijedi nerazumijevanje istomiljenika oko problema
prirodnoga prava, ljudskih prava i totalitarizma. Za Brocha je
totalitarizam fenomen masovne psihologije nacizma, a za Arendt
ideologijsko-politi~ki fenomen sustava moi u funkcioniranju
modernoga politi~kog poretka. 152
Zeni~ke sveske
apovijesne perspektive. Prirodna i ljudska prava nisu neto
apovijesno, nego povijesno o~itovanje slobode kao uvjeta mogunosti
istinskoga ivota uope. Broch je stoga pretpostavio da ivot nije
neto ~udovino primarno to omoguuje magijski poredak zajednica u
povijesti. Posve suprotno, sloboda voenja ivota u njegovim
primitivnim i modernim oblicima o~itovanja uvjet je mogunosti
egzistencije ~ovjeka i njezine negacije u totalitarnome poretku.
Biopolitika otpo~inje kao moderna artikulacija moi suverene drave
da vlada nad svojim dravljanima ulazei u njihove ivote. Ona je
politi~ka mo nadzora nad ivotom kao prirodom, kulturom i
simboli~kim poretkom vrijednosti. Granice su ljudske slobode
istodobno i istinske granice biopoliti~ke produkcije ivota u
suvremenim politi~kim poretcima. Neoliberalni poredak globalizacije
ideologijski podjarmljuje slobodu pojedinca na taj na~in to ivot
svodi na hiperprodukciju roba/stvari pod uvjetima
znanstveno-tehnologijske preobrazbe prirode u kulturu. No, ta je
preobrazba mogua samo u okvirima globalne kapitalisti~ke
proizvodnje, gdje znakovi izmeu stvari postaju ozna~itelji
pervertiranih drutvenih odnosa (Agamben, 2002, iek, 2006). Sloboda
je uvjet mogunosti biopolitike kao tehnologijski postvarenoga
ivota. Da bismo pokazali povijesno-analiti~ki granice pojma
biopolitike, te uputili na njezine preobrazbe u drutvenom i
kulturnome horizontu uporabe, valja ponajprije pregledno iznijeti
razli~ite teorije o biopolitici od samoga nastanka pojma. Nakon
toga je nuno pokazati kako se i s kojom argumentacijom taj pojam
analizira u miljenju politike Michela Foucaulta glavnog teoreti~ara
biopolitike - i koji su mu dosezi u razumijevanju suvremene
politike i kritike ideologije. U zaklju~ku e se nastojati
obrazloiti temeljna postavka o biopolitici kao irenju podru~ja
borbe (Houllebecq) subjekata/aktera postmoderne demokracije u
tvorbi identiteta nove politike koja u sebi uklju~uje ideje slobode
i ivota kao nove kulture u globalno doba. Kao i sa svim optjecajnim
pojmovima drutveno-humanisti~kih znanosti u doba vladavine
biotehnologije i humane genetike, tako se i biopolitika neizbjeno
susree s promjenom paradigmi razumijevanja svijeta, ivota i prirode
nakon to je postalo samorazumljivo da realnost vie ne postoji izvan
znanstveno-tehnologijske proizvodnje realnosti. Taj je obrat
krajnji rezultat cjelokupne promjene koju od 60-ih godina 20.
stoljea nazivamo postmodernom (re)produkcijom ivota kao medija,
stroja, stvari. Doba koje nadilazi kritiku ideologije kao lane
svijesti ili kao obmane,153
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
varke, iluzije, pretpostavlja da liberalna demokratska vladavina
u svim svojim kulturnim dostignuima filozofije, znanosti,
umjetnosti i religije nije imuna od mogunosti izopa~enja u
autoritarne i nadzorne poretke ograni~enja slobode u ime zdravoga
ivota, prirodne ravnotee, logokratske vladavine elita, te da sam
ivot prelazi granice prirode i kulture, postajui popritem borbe za
novom (re)produkcijom moi u svijetu tehnologije vladanja ljudskim
ivotima. Deleuze i Guattari nazvali su to rizomatskim kapitalizmom
tijela bez organa (Deleuze/ Guattari, 1972). Nije li upravo
biopolitika kona~no stanje dovretka prirodnih i ljudskih prava u
vladavini samoga ivota kao totalno organizirane discipline
suvremene politi~ke razmjene tijela bez organa? Pojam biopolitike:
teorije, diskurs, analitika [to je to biopolitika? Odgovor na to
pitanje nije jednozna~an. Ve je u samome sklopu jasno da se pojam
etimologijski moe razloiti na dvoje: ivot (gr~. bos) i na politiku.
Ovdje nije potrebno posebno govoriti o tome da se od Aristotela do
politologijskih teorija o smislu i zna~enju politike, politi~koga i
politizacije danas o~uvala ideja da je politika ljudska djelatnost
kojom se svi ljudski odnosi, uklju~ujui i one koje ~ovjek ima s
okolnim svijetom (prirodom) i drugim biima organskoga svijeta,
reguliraju kao politi~ki odnosi u zajednici u odreenom povijesnome
porostoru i vremenu. Problem je u samome pojmu, kao i u svim danas
izvedenim pojmovima sli~ne semanti~ke i semioti~ke naravi, poput,
primjerice, biofilozofije, biosemiotike, bioetike itd., to se
prefiks koji ima gr~ku rije~ u opem zna~enju ivota reducira na
biologijski proireni pojam ivota. Tako je nejasno je li rije~ samo
o proirenju pojma politike i djelovanja, jer politika se ne bavi
valjda ne~im drugim negoli ivotom ~ovjeka u zajednici, ili je time
bitno reducirana politika na specifi~ne javne politike, koje se
bave odreenim aspektima javnoga reguliranja ljudskoga ivota u
suvremenim dravama. Biopolitika moe biti skupni naziv za sve
promjene koje pogaaju ivot ljudi u modernome i postmodernome
drutvenome sustavu potreba, budui da je
informacijsko-komunikacijski poredak suvremenoga svijeta umreeni
poredak razli~itih diskursa o ivotu ne tek iz jedne dominantne
kulture. Pojam biopolitike je koncem 20. i po~etkom 21. stoljea uao
u samo sredite rasprava filozofije politike, prava i u iroko
interdisiciplinarno podru~je drutveno-humanisti~kih znanosti
(Lemke, 2007, Esposito, 2008). Kao to154
Zeni~ke sveske
u prvome poglavlju svoje knjige Bos: biopolitika i filozofija,
naslovljenom Zagonetka biopolitike, ustvruje talijanski filozof
politike Roberto Esposito, time nisu klasi~ni pojmovi pravne
tradicije i politologije pravo, suverenost i demokracija izgubili
svoje zna~enje (Esposito, 2008: 13-14). Oni su, naprotiv, izgubili
normativnu i deskriptivnu teinu. To se dogodilo zbog temeljne
promjene nastale u globalno doba. Umjesto fiksne kategorije
dravljanstva nacijedrave svjedo~imo o raspadu modernoga prostorno
odreena nastanjivanja i ivota ~ovjeka na ograni~enom prostoru
zajednice. Objekt biopolitike postaje supstancija ili glavni
element ne~ega to se nalazi u rascijepu izmeu izvan i unutar, u
jazu izmeu nacije i onoga to nadilazi pojam nacije, u procijepu
izmeu tradicionalnoga pojma drave i obnove imperijalnoga poretka.
Ali objekt biopolitike nije drugo negoli supstancija toga izmeu
ivota i politike. ^ini se da je podru~je koje pokriva pojam
biopolitike ipak ponajvie odreen ne~ime izvan toga izmeu. To je
podru~je ponajprije ono koje pokriva ivot ~ovjeka u njegovu
biolokome fizi~kome trajanju, koje se nastoji produiti i u~initi ga
dostojnim ~ovjeka. Pod time se podrazumijeva njegovo temeljno
prirodno pravo na zdrav i sretan ivot. Na posljetku, svi ustavi
novovjekovnih liberalnih demokracija, a osobito ameri~ki,
postavljaju svrhom politi~ke zajednice potragu za dosezanjam
metafizi~koga pojma sree (Pursuit of happiness). Zdravlje ~ovjeka
pretpostavka je da bi uope duhovno blaenstvo moglo biti ispunjeno.
Sloboda ~ovjeka kao politi~koga bia pretpostavlja normalno stanje
zdravlja. Ono se ne moe definirati negativno kao ono drugo no to je
bolest ili kao odsutnost bolesti, nego upravo kao stanje koje u
svojem egzistencijalnome ustrojstvu ~ovjeka ozna~ava nesmetano
fiziologijsko, psihi~ko, psiholoko i duhovno obavljanje poslova te
zbrinjavanje u okolnome svijetu.22
Rasprave o kriteriju kojim se moe definirati fizi~ko-metafizi~ki
pojam zdravlja i normalnosti uvijek su, paradoksalno, kao i u
slu~aju fenomenologijskoga pristupa tijelu kao objektu kod Maurice
Merleau-Pontyja i Jacquesa Lacana voene patolokim oblicima
pojavnosti tijela u svijetu (Pai, 2009). Na taj se na~in u
suvremenim sociologijskim istraivanjima zdravlja kao kulturne
deternminante ljudskoga kapitala (human capital) uvijek mora
pretpostaviti nekovrsno biopoliti~ko stanje promjenu smisla bolesti
kao anomalije. Bolest i fizi~ki nedostaci tijela u suvremenom
drutvu, zahvaljuju~i napretku znanosti i tehnologije u
biomedicinskim dostignuima normaliziraju se kao antropotehni~ki
uvjeti produenja ljudskoga ivota. Ono prirodno kao ono o-sebi ve je
Hegel u Fenomenologiji duha dekonstruirao tako to je pojam prirode
u novome vijeku rezultat novovjekovnih prirodnih znanosti, a ne
nekog prirodnoga stajalita. Pojam kognitivne racionalnosti danas u
okviru socilogijske rasprave o kognitivnome kapitalizmu ozna~ava
neizbjenu promjenu prirode, a otuda i pojma ivota u tehni~ki
projekt razvitka ~ime ljudska priroda postaje optimirajuom
tvorevinom (Lau/Keller, 2001: 84). 155
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Utoliko je neutralna ili tehni~ka definicija biopolitike
usmjerena na zadovoljavanje tih pretpostavki pojedina~ne
egzistencije ~ovjeka. Naravno, ~ovjek se jo uvijek na taj na~in
definira apstraktno u svojoj openitosti. On jo nije smjeten u
konkretan prostor suverenosti nacije-drave, premda je po~etak
njegova samoodreenja sloboda i pravo na sretan ivot ne tek nekih,
ve svih. U jednoj od takvih definicija biopolitike stoga se nabraja
sljedee: Biopolitika obuhvaa sva podru~ja koja su povezana sa
zdravstvenom politikom i demografijom, ekologijom i pitanjima
budunosti ~ovjeka. Ovo je podru~je politike u njezinoj
najobuhvatnijoj formi novo s obzirom da pitanje ivota i
preivljavanja neprestano dobiva sve vie na vanosti (Gunst, 1978:
9). Zdravlje, prirodan prirast i pad stanovnitva, zatita okolia i
budunost ~ovjeka neprijeporno su objekt biopolitike, premda se u
navedenoj definiciji ne govori o biomedicinskim i genetskim
istraivanjima ljudskoga genoma, dakle, o znanstvenome produenju
ivota i stvaranju druk~ije strukture ljudskoga organizma negoli je
ono prirodno odreeno, kao to se ne govori o eti~koj dopustivosti
usmrivanja ~ovjeka (eutanazija), to bi pripadalo bioeti~kim
pitanjima (Engelhardt, 1986, Matuli, 2001). Saeto re~eno, dok se
bioetika bavi pitanjima granice vaenja odnosa izmeu
znanstveno-tehnologijskoga napretka i eti~ke dimenzije ljudske
egzistencije u pluralnim drutvima liberalne demokracije,
biopolitika je djelovanje subjekata/aktera politi~ke zajednice na
temelju ideja koje artikuliraju politi~ke stranke, sindikati,
metapoliti~ke grupacije u civilnome drutvu, Crkva u realizaciji
vlastitoga stava o smislu (dobroga) ivota. Ono to je ovdje
bjelodano jest da je pojam politike u takvom razumijevanju
biopolitike sveden na javne politike u proirenom zna~enju pojma.
Zdravstvo, demografija i ekologija uistinu pripadaju politi~kome
reguliranju ivota ~ovjeka kao drutvenoga i kulturnoga bia u okruju
odreene politi~ke zajednice. Neovisno je pritom kakvo je
politi~ko-ideologijsko odreenje tipa vladavine autoritarno,
liberalno-demokratsko ili ~ak totalitarno. Sve drave koje i nisu
~lanicama UN-a ili su zbog etni~kih ratova i genocida izloene
najgorem obliku one~ovje~enja, svedenosti pripadnika zajednice na
ono to Broch bezobzirno naziva smeem koje jo samo stenje, pri ~emu
se ne radi o nihilisti~kome cinizmu nego o odsutnosti bilo kakvog
uzvienoga humanizma i humanitarnosti u zbilji, sudjeluju u
programima Svjetske zdravstvene organizacije, ili pak vode
statistiku o broju novoroenih i umrlih. Definicija koju smo naveli
formalno zadovoljava pojam biopolitike koji je uveo po~etkom 70-ih
godina 20.156
Zeni~ke sveske
stoljea francuski poststrukturalisti~ki filozof Michel Foucault:
da je, naime, roenje biopolitike vezano uz disciplinarnu regulaciju
ivota i smrti u modernim suverenim politi~kim poretcima (Foucault,
1994: 93-111). Pojam biopolitike u analiti~kome smislu odnosi se na
modernu i postmodernu artikulaciju problema odreenja ivota ~ovjeka
u biolokom i kulturnome aspektu njegova djelovanja u politi~koj
zajednici. Thomas Lemke pokazuje da je primjena pojma na razli~ita
nova podru~ja globalne politike u novije doba razlogom zato se
Foucaultova analiza roenja biopolitike u doba modernosti treba
nadopuniti. To su, prije svega, politika azila za izbjeglice i
prognanike iz ratom i klimatskim katastrofama pogoenim stanovnitvom
nerazvijenih zemalja isto~ne Europe, Afrike, Latinske Amerike i
Azije, potom globalni problem prevencije od AIDS-a, do pitanja
demografske eksplozije stanovnitva u azijskim zemljama, osobito
Kini. Nadalje, biopolitikom se ozna~ava pravno reguliranje
medicinskih istraivanja, iako je ovdje granica s bioetikom vrlo
fluidna, kao i u ve spomenutom slu~aju prava na humanu smrt
(eutanazija) pacijenata u klinikama. No, budui da tehni~koneutralno
svoenje pojma na zdravlje ~ovjeka i odnos stanovnitva spram
okolnoga svijeta ne moe iscrpiti politi~ko-ideologijsko zna~enje
pojma, razvidno je kako se biopolitikom nastoji razumjeti na~in
demokratskoga razra~una s onime to je prvotno uope zna~ila
biopolitika eugenika u nacizmu, rasizam i razli~iti oblici
zlouporabe znanstvenih istraivanja u suvremenoj genetici (Lemke,
2008, 72-73). Politi~ko reguliranje ivota kao bioloke ~injenice o
kojoj ne odlu~uje tek suvremena medicinska znanost, nego i pravo,
kulturni poredak vrijednosti, religijske doktrine i filozofijska
istraivanja pojma subjekta, osobe i ivota nipoto nije tehni~ko ili
neutralno pitanje. Biopolitika se stoga na razli~ite na~ine tuma~i
u ideologijsko-politi~kome horizontu nove desnice ili pak u
novoljevi~arskim idejnim pokretima. Ali indikativno je da se upravo
u filozofijskim tekstovima vodeih mislilaca biopolitike (Foucault,
Agamben, Esposito) radikalizira kritika svakog mogueg oivljavanja
izvorne teorijske primjene tog pojma u korpusu ideja prirodne
nedjednakosti kao osnove rasizma, nacizma i neodesni~arskih
programa rasne i bioloke ~istoe tzv. povijesnih naroda. Lemkeova
povijesnofilozofijska analiza biopolitike s naglaskom na
Foucaultovu relacijskome pojmu s kojim uistinu otpo~inje prava
znanstvena analiza moderne veze znanosti, tehnologije, discipline i
ivota u kontekstu liberalnoga poretka politi~ke zajednice na
Zapadu, kriti~ki nastoji biti s onu stranu redukcionizma
biopolitike na (1)157
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
naturalisti~ko razumijevanje i (2) politicisti~ko ili ono koje
otklanja determinizam prirodnih ~imbenika u promjeni paradigme s
kojom su sve prirodne znanosti, pa i filozofija i humanistika
postale bioznanosti (Lemke, 2008, 72-89). ^ini se da je to
stajalite razlono stoga to u dihotomiji prirodnoga i kulturnoga
determinizma od novoga vijeka uvijek nastaju doktrine i
ideologijsko-politi~ki programi koje se ne isklju~uju samo
teorijski, nego je rije~ i o radikalnome sukobu svjetonazora i
odreenja onog to se naziva znanstvenom istinom. Problem koji se
otvara i u slu~aju razmatranja pojma biopolitike nije otuda tek
neutralno-tehni~ki, pa ~ak ni ideologijsko-politi~ki, nego prije
svega upuuje na temeljni spoznajni problem. Naime,je li uope jo
mogue koristiti u suvremenim znanostima pojam kauzaliteta u okviru
ve opstojeih usvojenih spoznaja o teoriji zaokreta spram sloenosti
(complexity turn) u prirodnim i drutveno-humanisti~kim znanostima
(Urry, 2001, Pai, 2008)? Ve je strukturalisti~ki neomarksizam,
primjerice Luisa Althussera, uveo pojmove nadodreenja umjesto
transcendentalne uvjetovanosti empirijske egzistencije kapitala u
kapitalisti~koj proizvodnji ivota. Relacijski pojam biopolitike
Foucaulta pokuaj je da se kriti~ki proe izmeu dviju paradigmi
unutar kojih se ideja ~ovjeka razmatra u sklopu ivota kao
prirodnoga determinizma (biologizam i rasizam) i u sklopu ivota kao
drutveno-kulturne konfiguracije djelovanja (politicizam i
kulturalizam). Dok je u u slu~aju biologizma/rasizma rije~ o
biopolitici kao ekstremnoj ideologiji isklju~enja Drugoga,
politicizam/ kulturalizam jest pokuaj neutralnoga humanisti~koga
razumijevanja biopolitike kao ekologijske politike zatite prirode
(okolnoga svijeta Umwelt). [vedski politolog Rudolf Kjllen bio je
prvi koji je upotrijebio pojam biopolitike po~etkom 20. stoljea. U
okviru organicisti~ke teorije drave kao kolektivnoga subjekta s
jedinstvenim tijelom i duhom on je biopolitiku shvatio totalnom moi
reguliranja odnosa u privredi, kulturi i pravu. Nacionalna drava
pojavljuje se prirodnom formom drave. Pojedinac ne postoji izvan
nacionalne drave. Iz korpusa preraene filozofije ivota s temeljnim
idejama organskoga jedinstva naroda i politike, ivotnih sila i
prirodne nejednakosti ~ovjeka u povijesnim oblicima ivota,
biopolitika je izraz dravne regulacije svih odnosa s temeljnom
idejom narodne suverenosti. Mitsko posveenje naroda i drave koje
nadilazi liberalni koncept slobode prisutno je u antimodernim
pokretima i ideologijama konzervativne obnove poretka vrijednosti
uzvienosti i rtve naroda u srazu158
Zeni~ke sveske
s povijesnim napretkom demokratskih pokreta. Utoliko je
biopolitika u takvom razumijevanju, koje paradigmatski u filozofiji
kulture i povijesti kao ivotne sudbine zastupa Oswald Spengler u
Propasti Zapada, mo politizacije svih sektora drutvenoga ivota
unutar organski shvaene drave. Umjesto klasa, drutvenih i
politi~kih aktera borbe za drutvenu jednakost i ozbiljenje ideja
pravednosti i jednakosti, koje polaze od slobodnoga pojedinca,
biopolitikom se razvija hijerarhija naroda i rasa. Priroda i ivot
postaju ontologijski izvori prirodne nejednakosti. Biopolitika je
ve u prvotnom svojem nastupu svedena na biologisti~ki pristup
drutvu, politici i kulturi. Drava se pritom pojavljuje apsolutnim
nositeljem suverenosti kolektivnoga subjekta naroda. Istovjetne
ideje s jo ekstremnijim politi~kim projektima stvaranja totalitarne
drave obiljeavaju njema~ku nacional-socijalisti~ku ideologiju krvi
i tla, rasne nadmoi Nijemaca nad drugim narodima i rasama, te
ideologijsku projekciju izjedna~enja Voe s narodom, dravom i
totalitarnom strankom (NSDAP). Nacisti~ka biopolitika obuhvaa
rasisti~ke zakone o ~istoi arijevske rase i eugeniku kao
pseudoznanstvenu disciplinu produkcije novoga ivota pro~iene rase
na temelju genetskih eksperimenata i istraivanja mati~nih stanica u
svrhu odstranjenja genetskih bolesti i degeneracija nastalih, prema
tom shvaanju, mijeanjem razli~itih rasa. Ve je otuda bjelodano da
se biologisti~ki shvaena biopolitika ne moe razmatrati druk~ije
negoli kao rasisti~ka ideologija. Ona koristi prirodne znanosti i
eugenikom nastoji opravdati temeljnu organicisti~ku postavku o
dravi kao prirodnome organizmu (tijelu-duhu) ~ovjeka unutar
povijesno nastale nacije. Kako tvrdi Lemke, nakon 2. svjetskoga
rata 60-ih godina 20. stoljea, u okviru njema~ke politologije
razvio se druk~iji, dakako, ne vie toliko ekstreman pristup
biopolitici kao u nacizmu. Ali on je i nadalje po~ivao na
naturalizmu. Biopolitolozi koriste u svojim istraivanjima
funkcioniranja moderne politike i parlamentarne demokracije novije
biologijske koncepte i metode istraivanja (Lemke, 2008: 75-76).
Neodarvinisti~ka teorija evolucije tako je jedan od sklopova takve
biopolitologijske redukcije sloenih mehanizama politi~koga ivota u
drutvu i dravi. Drugi je sklop vezan uz etnologijske i
sociobiologijske koncepte; trei je usmjeren na istraivanje
fiziologijskih ~imbenika u politi~kome djelovanju, a ~etvrti se pak
okree prakti~nim problemima politike iz gledita biopolicies.
Potonji je pristup biopolitici srodan ekologijskim pitanjima zatite
okolnoga svijeta. Zanimljivo159
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
je da se njema~ki sociolog Ulrich Beck, kriti~ki teoreti~ar
refleksivne modernizacije i globalizacije, u svojim posljednjim
radovima bavi pitanjem globalne ekologijske sigurnosti, pri ~emu je
vrlo teko razlu~iti gdje po~inje paradigma socijalnoga
konstruktivizma a gdje metodologijskoga realizma u analizi
prirodnih, drutvenih i kulturnih posljedica-uzroka svjetskoga
rizi~noga drutva (Beck, 2007). Ako se prihvati opi stav da je ono
zajedni~ko svim teoreti~arima biopolitike u navedenom
biologisti~kome i naturalisti~kome redukcionizmu kriti~ki stav
spram drutvenih znanosti, koje pretpostavljaju mogunost slobode
pojedinca i politi~koga djelovanja na promjeni postojeih prirodnih
uvjeta egzistencije ~ovjeka, tada se suo~avamo samo s drugim
kontekstom recepcije novovjekovne politi~ke teorije drave i drutva.
Nije tek rije~ o tome da su iznova i u neomarksisti~kim teorijama
po~etkom 70-ih godina u sredite interpretacije postavljeni autori
kao to su Hobbes i Spinoza (Hardt/Negri, 2000, 2004). Posrijedi je
kritka naivnoga humanisti~koga stajalita da je ~ovjek apsolutni
subjekt promjene drutvenih uvjeta svoje povijesne egzistencije.
Spomenimo istu kontroverzu u drutveno-humanisti~kim znanostima
70-ih godina 20. stoljea u teoriji komunikacije i medija.
Najzna~ajniji teoreti~ar informacijskoga (telematskog) drutva
budunosti i komunikacije, koji je medije shvatio izvan
tradicionalne antropologijske perspektive kao produetak ljudske
spoznajne mogunosti i postavio informaciju kao temelj moi u
suvremenom drutvu, Vilm Flusser, bio je i protiv medijskoga
determinizma tehnologije i protiv humanisti~ke iluzije da ~ovjek
vlada medijima. Intersubjektivnost ~ovjeka i medija, prirode i
kulture, rjeenje je sukoba izmeu dvije suprotstavljene pozicije
(Flusser, 2003). Flussera su kao i McLuhana neomarksisti~ki
teoreti~ari komunikacija i novih medija optuivali da su
neokonzervativni zastupnici postavke o medijskome totalitarizmu. To
je zna~ilo da su kriti~ari smatrali kako je prostor politi~koga
djelovanja u emancipacijskome potencijalu medija uvjet ljudske
slobode, a ne da mediji djeluju s onu stranu pri~a o manipulaciji i
ideologijskome iskrivljenju svijesti. Problem je bio u tome to su i
najzna~ajniji neomarksiti~ki teoreti~ari medija i globalizacije, od
Baudrillarda do Castellsa, razvili ideju o umreenom drutvu u kojem
se politi~ko djelovanje vie ne moe razmatrati nekom vrstom
neuvjetovane subjektivnosti, budui da je poredak neoliberalne
globalizacije umreeno globalno drutvo u kojem sustav i strukture
imaju primat nad eti~kim ili politi~kim projektima promjene
struktura (Baudrillard, 2001, Castells, 2000).160
Zeni~ke sveske
Tako se moe pokazati da je i biopolitika u sporu biologisti~kih
determinista i socijalnih/kulturalnih konstruktivista (ili kako to
kae Lemke, politicista) pokuaj da se s pomou proskribiranoga pojma,
ali uvaavajui spoznaju da su biomedicinska istraivanja i humana
genetika krajem 20. stoljea radikalno promijenila dosadanja
shvaanja o ~ovjeku i ivotu, u~ini preokret u analiti~kome
razmatranju odnosa ivota i politike. Pritom je jasno da promjena
shvaanja o biologijskim mogunostima intervencije u prirodu i ivot
nije nipoto nastavak nacisti~ke eugenike i nije tek naturalizam u
novome ruhu. Kad ivot u biologijskome shvaanju suvremene znanosti o
ivotu kao procesu ravnotee prirodnih i kulturnih ~imbenika postane
predmetom politike, tada je ve na djelu promijenjeno shvaanje
ljudskoga djelovanja. Ekologijske su politike od 70-ih godina 20.
stoljea pouzdani pokazatelj takve promjene. Kritika maksimiranja
profita globalnih transnacionalnih korporacija u pustoenju prirode
dovodi u sumnju racionalni poredak drutvenoga nadzora nad okolnim
svijetom (Beck, 2002, 2007). Ekologijska biopolitika odgovor je na
jednostranosti pristupa ivotu i politici u biologizmu/naturalizmu i
socijalnome konstruktivizmu/politicizmu. Ljudska prava ne odnose se
stoga tek na nepovredivost novovjekovno shvaene nepovredivosti
slobode ~ovjeka. Novi je pojam postmoderne demokracije uveo u igru
nepovredivost ivota ne samo osobe, ve i drugih prirodnih bia
(ivotinje i biljni svijet). Ekologijski pokreti, pokreti za zatitu
ugroenih ivotinjskih vrsta i biljnoga svijeta predstavljaju danas
legitimne civilne akcije u novome razumijevanju politike. Politi~ki
i kulturalni antropolozi stoga s pravom nastoje redefinirati pojam
prirode i prava. Prirodna su prava ve od novovjekovne teorije drave
bila reducirana na pojam suverenosti teritorijalno ograni~ene
nacijedrave. U okruju ekologijske politike, sada je zbog ugroenosti
cijele planete Zemlje o~igledno da biopolitika ne moe vie biti
ograni~ena na nacionalne javne politike. Kad se mijenja definicija
ivota u biologijskim i genetskim istraivanjima, tada se nuno mora
promijeniti i razumijevanje onoga to se u moderno doba uspostavilo
kao granica izmeu prirode, drutva i kulture. Iz svega navedenoga
proizlazi da biopolitika u nadilaenju suprotstavljenih paradigmi
biologizma i politicizma iziskuje neto mnogo vie od prodora ivotnih
sila u politiku. To neto mnogo vie otvara pitanje globalne kritike
politi~kih poredaka suvremenoga svijeta nakon kraja totalitarnih
vladavina nacizna, faizma i relanoga scoijalizma u svijetu.
Kriti~ka teorija biopolitike i njezinih preobrazbi, meutim, ne
ozna~ava i kraj kritike ideologije. Naprotiv, posve je bjelodano da
se u pojmu161
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
biopolitike u globalno doba prikriva i novi oblik ideologijskoga
djelovanja. Problem je u tome to je od Marxa do suvremenih
kriti~kih teorija ideologije polje politike odreeno kao ono u kojem
se svijest o djelovanju izjedna~ava s mogunou pogrene ili krive
svijesti. Marxova kritika ideologije prevladavanje ideologijskoga
zakrinkavanja pervertirane realnosti (ne)slobode, (ne)jednakosti,
(ne)pravednosti, (ne)istine ne vidi u promjeni svijesti, nego u
radikalnoj promjeni smisla djelovanja u realnome svijetu (Badiou,
1998, iek, 1991, 2006, Pai, 2005). Biopolitika stoga iz radikalne
kriti~ke dekonstrukcije biologizma kao rasizma i socijalnoga
konstruktivizma kao utopijskoga humanizma sebe uspostavlja
dvozna~no: kao prikaz realnih odnosa moi u regulaciji ivotnih
procesa proizvodnje kapitala, roba/ stvari u kojem se pojavljuje i
ivot ~ovjeka i kao kritiku biopoliti~ke produkcije svijeta kao
globalnoga neoliberalnog kapitalizma. ivot na taj na~in vie nije
samo objekt ili predmet politike u modernome zna~enju suverenosti,
prirodnih i ljudskih prava, nego je sama politika ta koja
proivljava svoje preobrazbe i postaje predmetom ivota kao prirode i
ivota kao kulture (onog neposrednog i onog posrednog koje od novoga
vijeka odreuju znanosti i tehnologija). Michel Foucault:
biopolitika kao disciplina i nadzor nad `ivotom Protiv
jednostranosti i ideologijskih zastranjenja biopolitike Foucault je
70-ih godina 20. stolje~a u svojim spisima i predavanjima u~inio
radikalnu kritiku biologizma/naturalizma i redefinirao granice
socijalnoga konstruktivizma. Biopolitika je zahvaljujui njegovu
geneaologijskome miljenju arheologije znanja smjetena u navlastiti
prostor discipline i nadzora nad ivotom. Politi~ki procesi
osloboeni su na taj na~in nadodreenja biologijom. Ali, s druge
strane, to nije nipoto zna~ilo da se prirodni ~imbenici ivota u
reguliranju procesa drutvene i politi~ke figuracije djelovanja
proglase nevanima. Povijesni prekid ili diskontinuitet u praksi
politike kao ljudskoga djelovanja slobode u svrhovitom smislu
Foucault je ozna~io upravo roenjem biopolitike u modernome
razdoblju vladavine suverenih drava na prostoru teritorijalno
ograni~ene nacionalne drave. Biopolitika je odreena kao navlastita
moderna forma artikulacije moi (Foucault, 2004). Ponajprije,
Foucault negira da opstoje neki predpoliti~ki elementi politike kao
ivotni procesi, koji stoje u temelju moderne politike. Naizgled je
ta postavka suprotna onoj Brochovoj s kojom smo zapo~eli ovu
raspravu. Ali valja upozoriti da je Broch u kritici modernoga doba
sagledao izopa~enje onog to stoji u njegovu temelju. To nije nita
drugo negoli162
Zeni~ke sveske
ivot kao uvjet mogunosti prirode i prirodnoga prava iz kojeg se
izvodi pojam suverenosti. Za Foucaulta biopolitika nije dodatak ili
proirenje pojma politike. Posrijedi je novo odreenje temelja
moderne politike. Suverenost nije prirodno pravo, budui da je
priroda i pravo rezultat strukturalne moi politike koja prirodi i
pravu tek omoguuje biti normativnim i regulativnim okvirima
politi~koga ivota zajednice. Bez modernih prirodnih i
drutveno-humanisti~kih znanosti ne postoje ni priroda ni ljudska
prava niti je pak mogua ideja ivota u biologijskome smislu.
Biopolitika se otuda ne moe nipoto svesti na ekologijsku politiku
niti na tehnologijske inovacije koje mijenjaju prirodnu okolinu
(Lemke, 1997, 2008). Njezin je cilj radikalna i fundamentalna
promjena poretka politi~koga u moderni. Sam Foucault definira
biopolitiku jednostavno kao ulazak ivota i njegovih mehanizama u
podru~je svjesnoga ra~una (Foucault, 2004: 170). Mehanizmi
samoreprodukcije ivota kao bivanja i trajanja u ograni~enom
ivotnome vijeku postaju tehnike ovladavanja sljepom silom raanja i
umiranja. Racionalizam modernoga doba predstavlja mo
znansteno-tehni~koga i politi~koga odlu~ivanja o iracionalnosti
samoga ivota u njegovu predpoliti~kome stanju. Ovdje nije potrebno
ulaziti u raspravu koliko je Foucault u svojim analizama uistinu
politiku razumio iz horizonta ljudske prakse, budui da objavljena
kasna predavanja pod nazivom Ovladavanje sebstvom (Le gouvernment
de soi) pokazuju da je povijesno-filozofijska i strukturalna
analiza moi od Aristotela preko Tome Akvinskoga do modernih
mislilaca politike bila voena milju o ~udovinosti izjedna~enja moi
i ivota u ontologijskome smislu. U glavnom predavanju iz 1979.
godine u kojem se spominje pojam i rije~ biopolitika Roenje
biopolitike Foucault izri~ito kae da se moderno doba biopolitike
moe izvesti iz liberalne forme vladavine. Poredak moi s njegovim
liberalno-demokratskim diskursom slobode osobe i njezinih prirodnih
prava na privatno vlasnitvo u okviru (politi~ke) ekonomije ivota u
zajednici, koja nadilazi nacionalne granice, ali je ograni~ena na
fiksni teritorij razmjene dobara na tritu, nije ipak posve svediv
na ekonomsku doktrinu liberalizma, ili pak na politi~ku ideologiju
liberalizma. Artikulacija i izvrenje moi jest disciplina. Ona
potrebuje mehanizme nadzora nad regulacijom roba na tritu
(ekonomija) i pravne okvire djelovanja subjekata/aktera (politika).
Ali biopolitika ima druk~iji smjer djelovanja. Ona nadilazi ideju
prirode, jer je upravo to ideologijska varka i diskurzivni poredak
svijesti o pervertiranosti samoga ivota. Drugim rije~ima, prirodni
je poredak ve u temelju neprirodan zato to je rezultat163
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
politi~koga uspostavljanja novoga poretka ivota samoga u
strukturalnim okvirima nunoga racionalnoga nadzora onog to
preostaje od prirode. Priroda se biopoliti~ki konstruira kao
novovjekovna ideja iz novovjekovne znanosti i tehnike. U tom
pogledu su Foucaultove analize uistinu najblie Heideggerovom
razumijevanju subjekta i supstancije novovjekovlja (Rayner, 2001).
Nadzor se u modernome dobu vie ne moe razumjeti kao neposrednost
odnosa izmeu nadziratelja i nadziranoga. Ovdje je rije~ o nadzoru
koji proizlazi iz apstraktne forme racionalnosti poretka. Ljudima
se vlada tako to ih se uvjerava da je u njihovom interesu
podvrgavanje iovtnih iracionalnosti kolektivnome umu drave
(zajednice) zbog dobrobiti svih. Foucaultov pojam biopolitike stoga
analiti~ki ukazuje na nastanak i razvitak novih disciplina
svjesnoga ra~una. S pomou njih se ivot od kaoti~noga poretka
neznanja preobraava u racionalni poredak nadzora nad ivotom samim.
Priroda se, dakle, ne moe ni~ime drugime obuzdati ni ukrotiti
negoli disciplinama koje proizlaze iz racionalnoga ovladavanja
sebstvom (soi) i drugima. Statistika, demografija, epidemologija i
biologija nove su moderne discipline znanja o kvantitativnim i
kvalitativnim ~imbenicima ivota u politi~koj zajednici. Foucault u
nastanku politi~ke figure stanovnitva u 18. stoljeu zahvaljujui
strukturalnoj vezi uspostavljene nacije-drave, liberalnoga
demokratskoga poretka i novonastalih disciplina statistike i
demografije vidi klju~an trenutak nastanka biopolitike. Kao to je
novovjekovni pojam slobode osobe utemeljen u autonomiji uma, tako
je na socijalno-politi~koj razini biopolitika proirenje
bioloko-kulturalnih procesa. Organizam s kojim operira moderna
biologija odgovara organizacijskome ustrojstvu politike u dravi kao
poretku akumulacije, regulacije i artikulacije moi. ivot organizmu
podaruje apstraktno i dinami~ko na~elo stabilnosti u promjeni. U
meusobnome djelovanju autonomnih tijela ivota i politike
uspostavlja se jedinstveni sklop disciplinarne organizacije
drutva-drave. Iz njega se nadzire ivot tako to poredak moi svoju
misiju ozbiljuje u prijenosu moi s vrha prema dnu. To je struktura
piramidalne distribucije moi. Ona se u liberalno-demokratskim
poretcima politi~ki odvija u razdiobi vlasti na zakonodavnu, izvrnu
i sudsku. Suverena mo jest temelj biopoliri~ke produkcije biomo}i.
To je upravo sredinji pojam, nekovrsna supstancija-subjekt
cijelokupne Foucaultove teorije biopolitike. U razli~itim novijim
interpretacijama u kontekstu kritike globalnoga kapitalizma i
stvaranja nove vrste politi~kog subjektta revolucije cjelokupnoga
sustava kapitalizma, biomo (biopower)164
Zeni~ke sveske
u analizi Hardta/Negrija zauzima sredinje mjesto (Hardt/Negri,
2000, 2004). Biomo (fr. biopouvoir) jest za Foucaulta kolektivna
snaga stanovnitva u ekonomskom i politi~kom smislu. Nastankom
nadzornih mehanizama moi u institucijama poput bolnica, zatvora,
javnih kola u~vruje se trajnost i vidljivost biopolitike suverene
drave. Funkcija je biomoi u institucionalnome odranju poretka, koji
se razdvaja u tradicionalnome i modernom razlikovanju (politi~ke)
drave i (graanskoga) drutva. Cilj je pak biomoi regulacija
stanovnitva. Moe se tek sada vidjeti da je ono to je u 18. stoljeu
u zapadnoj Europi otpo~elo kao svjesna regulacija biomoi postalo
klju~nim ~imbenikom stabilnosti liberalnodemokratskoga poretka.
Porast stanovnitva iznad o~ekivanog stupnja tzv. prirodnoga
prirasta, migracije stanovnitva iz drugih dijelova svijeta s
druk~ijom kulturom preobraavaju temelje suverenosti i
institucionalne okvire nacijedrave. Mrnja spram doseljenika
(stranaca) u liberalnome multikulturalizmu Europe danas je fenomen
tzv. kulturalnoga rasizma. Nestabilnost u politi~kome smislu,
nemogunost da se multikulturalne politike u punoj mjeri ozbilje u
na~elno kulturno pluralnim drutvima Zapada, pokazuje koliko je
biomo u Foucaultovoj razumijevanju biopolitike presudna za
postmoderne demokratske poretke. ivot nije apstraktan pojam niti
nereflektirani bioloki mehanizam samoreprodukcije. Seksualnost,
tijelo, razli~ite discipline nadzora i kazne nad osloboenim tijelom
u klasicisti~koj, aristokratskoj i demokratskoj kulturi moderne
postaju elementi biomoi. Tako se istodobno stvara novi na~in
samorefleksije sebsta putem novih tehnologija vladavine vlastitom
(ne)ukrotivom slobodom (Foucault, 2004). Pojmove biomoi i
biopolitike Foucault je prvotno artikulirao u predavanju iz 1979.
godine Roenje biopolitike i u zaklju~ku predavanja Volja za znanjem
(Foucault, 1994). Pojam biomoi nalazi se na kraju crte razvitka
trijade suverena mo} disciplinarna mo} biomo}. Potonje dvije moi
odreene su kao razli~ite forme suverene moi. Ali biomo je
obuhvatna. Kroz nju se zbiva individualno discipliniranje i
kolektivno reguliranje. U sklopu poststrukturalisti~ke postavke o
kraju ~ovjeka iz tradicije humanisti~ke metafizike, to Foucaulta
pribliava Heideggeru iz njegova Pisma o humanizmu 1949. godine, moe
se razumjeti kako je pojam biopolitike sve drugo negoli pojam koji
bi proizlazio iz neke humanisti~ke antropologije politike. Stoga je
prihvaanje Foucaultove paradigme biopolitike i njezino daljnje
razvijanje u filozofiji politike Giorgioa Agambena (Agamben, 2002,
2003) i Roberta Esposita (Esposito, 2008) neprijeporno prihvaanje
poststrukturalisti~ke kritike subjekta.165
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Pojam subjekta u suvremenoj filizofiji od Lacana, Derridae do
Deleuzea i Foucaulta ne odnosi se na kartezijanskoga subjekta
vladavine sebstvom i okolnim svijetom, nego na strukturalne odnose
moi diskursa kojim se subjekt uspostavlja kao igra moi diskursa i
poretka struktura (Pai, 2009). ivot u biopoliti~kome smislu nije
uvjet mogunosti slobode, nego je sama sloboda ivota kao bezdana
ljudskoga bitka pretpostavka preobrazbe ivota u biopoliti~ku
organizaciju moi. Foucault ne moe stoga mo definirati nipoto kao
puku ljudsku sposobnost vladavine. Njegova je kritika
novovjekovnoga subjekta iz poststrukturalisti~ke perspektive nuno i
kritika diskursa modernih znanosti i moderne politike kao suverene,
disciplinarne i biomoi. One interpretacije Foucaultova pojma
biopolitike, koje polaze od antropologije ljudskoga djelovanja kao
prakse promjene prirode, drutva i kulture, o~igledno dolaze iz
teorijskoga okruja humanizma, a ne iz Foucaultova okruja
teorijskoga antihumanizma (Lemke, 1997). To zna~i da nije mogue
pojam biopolitike shvatiti samo kao relacijski pojam u analiti~kome
smislu. Tako je to nastojao izvesti Thomas Lemke (Lemke, 2008). Ve
je sam strukturalizam i poststrukturalizam teorijska orijentacija
koja razumije svijet, jezik i bitak uope kao sloenu mrea odnosa i
struktura. Relacijski pojmovi uvijek se suprostavljaju normativnima
i deskriptivnima. Tako i Foucaultov pojam biopolitike, dodue, jest
u suprotnosti s biologizmom/ naturalizmom i
politicizmom/kulturalizmom. Ali problem nije u tome to Foucault
odbija politiku izjedna~iti s djelovanjem, nego u tome to se
djelovanje kao ~in subjekta moe izvesti samo iz strukturalnih
odnosa moi. Pojam biopolitike u Foucaultovim analizama moi odnosi
se na ivot u okruju znanstveno-tehni~ke produkcije ivota kao moi.
Zato biopolitika nije relacijski pojma, nego analitika biopolitike
pokazuje da su mo-znanje-ivot sinteti~ko jedinstvo modernoga doba.
Mo nije pritom neto nuno otueno i pervertirano. Mo je nuan oblik u
kojem organizirani poredak ivota dolazi do svijesti o svojem
bezdanu slobode. Zato je u Foucault u svojem spisu Rije~i i stvari
mogao radikalizirati Heideggerovu postavku o kraju filozofije u
znanostima i tehnici postavkom da smrt ~ovjeka odgovara kraju
povijesno-epohalne avanture znanja o ivotu koje nastavlja svoj
drugi ivot u biopoliti~kome poretku moi., Iscrpljenost dugovjeke
metafizi~ke (antropologijske) paradigme u kojoj je ~ovjek bio
odreen subjektom autonomnoga djelovanja dogaa se tako to roenje
biopolitike predstavlja pozitivno-negativno ozbiljenje svih
mogunosti modernih znanosti o ~ovjeku i prirodi u novome pojmu
ivota.166
Zeni~ke sveske
Stoga to se ~itava moderna epistema upravo ona koja se formirala
krajem 18. stoljea, i jo uvijek slui kao pozitivno tlo za nae
znanje, ona koja je stvorila neobi~an na~in postojanja ~ovjeka i
mogunost da ga empirijski spoznamo cijela ta epistema bila je
povezana s nestankom Diskursa i njegove monotone vladavine, s
klizanjem jezika prema objektivnosti i s njegovim mnogostrukim
povratkom. Ako isti taj jezik sada izbija sa sve veom upornou u
jedinstvu koje moramo, ali jo uvijek ne moemo misliti, nije li to
znak da e se ~itava ta konfiguracija sada uruiti i da ~ovjek upravo
vene dok na naemu horizontu sve ja~e svijetli bitak jezika? .../
^ovjek je otkrie za koje arheologija nae misli lako utvruje
recentni datum. A moda i skori kraj. (Foucault, 2002, 411-412,
413). Zaklju~ak [to je, na posljetku, Foucault s uvoenjem pojma
biopolitike otvorio kao temeljni problem analize suvremenoga doba?
Biopolitika je moderna struktura moi suverene drave u vladavini nad
ivotima dravljana. Ali ako je biopolitika mogua tek u sklopu
novovjekovne znanosti i tehnike, tada je problem u razvitku samoga
pojma, to je bjelodano u Agambenovoj klju~noj figuri homo sacera,
koji razlikuje izmeu gologa ivota (zoe) i ivota (bos) u politi~kome
smislu moderne suverenosti iz koje proizlazi ideologija prirodnih i
ljudskih prava (Agamben, 2002, Krivak, 2008, Pai, 2005). Naime,
Foucault je biopolitiku postavio na~elno uroenom liberalnome
demokratskome poretku. Politi~ka je teorija totalitarizma, na koju
se nadovezuje u svojem pojmu biopolitike prije svih Agamben, ona
koja totalitarnu vladavinu ne izvodi iz izopa~enja demokracije,
nego iz ideologijskopoliti~ke suprotstavljenosti liberalizmu. Kad
je Agamben u Homo Saceru postavio koncentracijski logor kao
paradigmu moderne biopolitike, tada nije samo radikalizirao
Foucaultove povijesno-filozofijske postavke o kraju ~ovjeka i
disciplinarnom nadzoru slobode ~ovjeka (tijelo-duh) u modernim
institucijama liberalnoga demokratskoga poretka. Biopolitika je na
taj na~in postala novo metodi~ko ishodite za kritiku totalitarizma
iz druk~ijeg shvaanja ideologije i politike. Drugim rije~ima,
Agamben je postavku o disciplinarnoj i nadzornoj dravi i
politi~kome poretku biomoi doveo do krajnjih konzekvencija:
demokraciju je suprotstavio totalitarizmu, a ne liberalnu idelogiju
totalitarnoj ideologiji. To je najspornije mjesto njegove kriti~ke
teorije biopolitike kao kriti~ke teorije prirodnih i ljudskih
prava. Problem je u tome to se pod pojmom167
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
biopolitike izvode postmoderni fenomeni gubitka autonomije osobe
i njezino svoenje na tijela bez organa (Deleuze/Guattari, 1972) u
sustavu globalnoga kapitalizma. Ali biopolitika se ne moe
jednozna~no odrediti ni pozitivno ni negativno. Ona je na~in
artikulacije moi u modernome poretku vladavine; struktura a ne
subjekt; mrea odnosa a ne neto materijalizirano i postvareno.
Paradoks je u tome to je od Aristotela politika uvijek bila odreena
ljudskim djelovanjem u zajednici. Od Foucaulta se djelovanje ne
odnosi na biopolitiku, nego na mehanizme ivota u njegovu modernome
politi~kome poretku. Djelovanje i mo ne proizlaze iz ivota samoga,
ako se istodobno uope ne pojavi bljesak slobode koji omoguava da
ivot ima smisao izvan njegova svoenja na instrumentalne svrhe i
pragmati~ku korist. Foucaultov pojam biopoliike valja stoga
shvatiti kao negativnu mo totalne vladavine, koja proizlazi iz
racionalnosti prosvjetiteljstva i konzervativnoga povratka
ideologijama prirodne nejednakosti i rasne ~istoe ~ije je
podrijetlo u njema~koj romantici. Tek otuda je vidljivo da razlike
i bliskost postavki Foucaulta i Brocha nisu tek u razli~itosti
diskursa kojim izvode svoje postavke, nego je rije~ o dva tipa
kritike modernosti uope. Problem u prihvaanju i daljnjem razvitku
odnosno preobrazbama biopolitike u nae globalno doba vladavine
neoliberalizma globalizacije s biotehnologijskim i bioznanstvenim
zaokretom spram novoga pojma ivota zacijelo jest u tome to nije
dostatno jasno kako i na koji na~in moe taj pojam biti operabilan u
politi~koj teoriji suvremene demokracije. Foucaultovo shvaanje
biopolitike u tenelju je svih suvremenih analiza ivota kao podru~ja
dravne regulacije odnosa izmeu ivoga tijela i tijela bez organa u
modernim liberalnim demokracijama. Ono to izaziva posebnu pozornost
jest odnos izmeu moderne i postmoderne politike kao na~ina
djelovanja subjekata/ aktera u globalnome poretku moi. Dok se
moderna politika na~elno zbiva unutar uspostavljenih granica
suverenosti nacije-drave, postmoderna je politika orijentirana na
problem konstrukcije identiteta ~ovjeka iz fluidnoga shvaanja
kulture. Deteritorijalizirani postmoderni subjekt vie nema uporite
za neposrednu politi~ku artikulaciju moi. Razlika je ne samo u tome
to moderni subjekt moi djeluje unutar prirodnih granica
nacije-drave, nego i u tome to se biopolitika nuno pojavljuje kao
proirenje granica samoga ivota u produkciji globalnoga
kapitalizma.
168
Zeni~ke sveske
Problemi s kojim su suo~eni teoreti~ari kozmopolitske
demokracije i globalnoga (rizi~nog) drutva (Beck, 2002, Held, 1993)
proizlazi otuda to je proirenjem djelovanja transnacionalnih
korporacija u svijetu proireno i polje ugroavanja okolnoga svijeta
(Umwelt) unutar kojeg se stanovnitvo Treega svijeta nalazi u
situaciji gubitka vlastita biolokoga opstanka i vlastite kulture.
To pak zna~i da je biopolitika u doba nadilaenja granica
suverenosti nacija-drava postala neto mnogo vie od Foucaultove
kritike modernosti i dravne regulacije ivota. ivot imigranata u
postliberalnim demokracijama Zapada, to je predmet Agambenove
kritike biopolitike i suverenosti draava u modernome poretku,
predstavlja pokazatelj radiikalne preobrazbe biopolitike. Pitanje
je tko jo uope moe nadzirati svjetski (globalni) poredak ivota ako
je novi subjekt globalne biopolitike ono to nazivaju Hardt/Negri
mnotvo (multitude) bez politi~ke subjektivnosti nune za radikalnu
politi~ku akciju protiv ugroavanja ljudskih prava. Tako se temeljni
paradoks biopolitike u suvremeno doba moe razumjeti na isti na~in
kojim se pokuava razumjeti kraj tradicionalnih politi~kih pojmova
moderne demokracije. Problem je u tome to biopolitika nema svoj
subjekt (klase, politi~ke stranke, reprezentacijsko tijelo
artikulacije protumoi onome to ~ini sklop biomoi), jer je
supstancija biopolitike apstraktna kategorija stanovnitva. Ta vrsta
dokidanja vidljivoga subjekta promjene politi~koga poretka
discipline nadzora nad ivotom samim izvedena je ve u modernome
razdoblju ni~ime drugime negoli onime to je uvjet mogunosti
biopolitike slobodom znanstvenoga istraivanja koje omoguuje
tehnologijski napredak. Paradoks je, dakle, u tome, to su sve
kriti~ke analize biopolitike suglasne o tome da je ivot mogu samo
kao znanstvenotehnologijska konstrukcija ivota i da je veza izmeu
znanosti i discipline i nadzora od samoga po~etka jedini na~in
kojim se suverena mo drave u doba moderne moe legitimirati kao
moderna politika slobode (autonomije uma i ljudskoga djelovanja).
Nije stoga za~udno da su i Adorno i Horkheimer, Broch i Foucault,
dijelom i Hannah Arendt, te njihovi nastavlja~i Agamben, Hardt/
Negri, Virno i drugi istodobno oni koji dekonstruiraju ideje
napretka i linearnoga razvitka moderne zapadnja~ke civilizacije.
Kritika modernosti pretpostavka je da se biopolitika uope moe
pozitivno razviti u smjeru osloboenja ivota od svih predmodernih
uvjeta neslobode, koji se obnavljaju u naoj postsekularnoj kulturi
(vjerski funadamentalizam, politi~ki populiizam, oblici totalitarne
vladavine).
169
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
[to preostaje od biopolitike kada se kriti~ki pokae da je ona
istozna~na s ideologijom ljudskih prava u ime ~ega se pokreu rat
protiv terorizma, humanitarne intervencije i preventivni oblici
meunarodnoga politi~koga djelovanja izvan modernoga pravnoga
poretka koji jo uvijek po~iva na suverenoj moi nacije-drave? Jedan
je smjer o~igledno onaj koji se smjeta uz nejasnu razliku spram
bioetike. On se odnosi na eti~ko-pravna pitanja dopustivostizabrane
koloniranja mati~nih stanica, abortusa, eutanazije. Drugi je smjer
svoenje biopolitike na pitanja pravnog reguliranja prirodnoga prava
ivotinja i zatite okolnoga svijeta (Umwelt). Ekologijska politika
postaje tako biopoliti~ko pitanje odrivosti globalnoga eko-poretka.
Ali sve je to neto to se ve i unutar moderne biopoliti~ke
paradigme, koju je teorijski postavio Foucault, smatra sustavnim
djelovanjem odnosa izmeu drave, drutva, kulture i tijela uope. ivot
u vitalisti~kome smislu po~iva na bitnoj slobodi radikalne promjene
svijeta. Bez te slobode ivot moe ostati samo ono to ve uvijek jest
u modernome shvaanju biologijskih znanosti, ali ne moe postati
politi~kim horizontom slobode s onu stranu svakog priirodnoga i
kulturnoga odreenja. Granice su biopolitike granice ljudske slobode
djelovanja izvan discipline i nadzora nad ivotom. Zato je glavni
paradoks biopolitike da ona i u demokratskome liberalnome poretku
po~iva na ideji preobrazbe ~ovjeka u stvar kao tijelo bez organa.
Tijelo je u biopoliti~kone zna~enju od Foucaulta uvijek analogijski
shvaeno kao sklop organa koji reguliraju ivot organizma (drava).
Deleuze i Guattari su svojim za~udnim pojmom tijela bez organa
metafori~ki ozna~i biopoliti~ke stanje suvremenoga globalnoga
poretka. To je glavni problem biopolitike uope. Ako se vie ne moe
odrediti to jest uope drava i to zna~i suverena mo, moemo li jos
govoriti o prirodnim i ljudskim pravima? Brochu je to bilo jasno
nakon kraja totalitarne vladavine nacizma i kraja humaniteta u
koncentracijskim logorima. [to preostaje nije povratak na i~ezle
temelje humanizma s idejom ~ovjeka kao subjekta ili gospodara nad
svijetom, nego zaokret u metaprravnu strukturu moderne politike, u
prostoru materijalnoga ozbiljenja slobode iz horizonta zemaljskih
prava. Diskurs biopolitike danas svjedo~i o krhkosti svih pojmova
moderne povijesti. Ali u svemu tome nije toliko prijeporno to jo
uope moe zna~iti politi~ko djelovanje u uvjetima biopoliti~ke
produkcije moi. Istinska je zagonetka biopolitike to jo uope zna~i
ivot izvan njegove gole fizi~ke egzistencije kada postaje predmetom
politi~ke konstrukcije zajednice?170