-
Predgovor
Knjiga koju italac sada ima pred sobom plod je autorovih
viegodinjih interesovanja za mesto koje semantika kategorija
prostora ima u jeziku (pre svega u srpskom i u drugim sloven-skim
jezicima), za uticaj koji kategorija prostora izvan jezika ima na
strukturiranje i funkcionisanje jezikih kategorija, i za mogunost
da se utvrde i objasne optiji semantiki principi (sa kognitivnom
osnovom) koji povezuju razliite semantike kate-gorije, a
najrazvijeniji izraz imaju u kategoriji prostora. Krug pi-tanja
ovla ocrtanih prethodnom reenicom toliko je irok da bi obian radni
vek posveen samo takvim istraivanjima bio kra-tak da se ti problemi
potpuno ispitaju, a teorijski rezultati i pro-vere u iscrpnom opisu
srpskog ili nekog drugog jezika. Autor ove knjiice nije, sreom, ni
prvi ni poslednji koji pokuava da d svoj prilog teoriji semantikih
lokalizacija, razraivanoj u ra-znim naunim sredinama i kolama.
Zakljuivi, ipak, da se on kod nas, makar i dosta usamljeno,
teorijski bavio time, izgleda, neto due od drugih i, to je vanije,
da rezultati pojedinih nje-govih istraivanja (delom ve saoptavanih
na naunim skupo-vima i objavljenih) pokrivaju vie vanih taaka te
problemati-ke, odluio je da ih izloi na jednom mestu. To ini sa
pomea-nim oseanjima, svestan, s jedne strane, da je u dosadanjim
is-traivanjima obraivao samo deo vanijih pitanja odnosa izme-u
jezika i prostora, a da obim knjige omoguuje da se samo
-
6
deo rezultata saopti na stranicama koje slede, ali, sa druge
stra-ne, ne bez izvesnog oseanja zadovoljstva (uprkos svesti o
mo-gunim nesavrenostima) koje ovek ima povezujui naizgled zasebne
delove jednog problemskog kruga tako da bi se u tome mogao nazreti
oblik celine.
Uz drugo izdanje
Objavljivanje drugog izdanja Jezika i prostora omoguilo je da se
pojedini delovi knjige poboljaju i proire kao i da se knji-ga
opremi indeksom vanijih pojmova i jezika. Miljenja koja je autor
imao prilike da proita ili uje o teoriji semantikih lokali-zacija,
kao teorijskom jezgru knjige Jezik i prostor, i o knjizi u celini,
najzad njegova novija istraivanja u toj oblasti, delimi-no ukljuena
u drugo izdanje, kao i iskustvo u nastavi na postdi-plomskim
studijama na Filolokom fakultetu u Beogradu, ko-jom je bila
obuhvaena i teorija semantikih lokalizacija, svaka-ko su bili
korisni prilikom pripremanja drugog izdanja ove knji-ge. S posebnom
panjom primljene su ocene lingvista koji su svoje miljenje o Jeziku
i prostoru iskazali u formi prikaza S. Tanasia (Slavistika, 1997,
1), D. Vojvodia (Junoslovenski fi-lolog, 1998, LIV), I. Antoni
(Zbornik za filologiju i lingvistiku, 1998, XLI/1), S. Kordi
(Studia slavica savariensia, 2000, 1), J. Horeckog (Jazykovedn
asopis, 2000, 1), kao i onih koji su pi-ui o slinim pitanjima
uzimali u obzir poglede izloene u Jezi-ku i prostoru. Svima njima
pripada autorova zahvalnost za iska-zanu podrku i korisne
sugestije, a njemu odgovornost za sve nesavrenosti koje su u knjizi
mogle ostati.
-
TEORIJSKI OKVIRI PROUAVANJA PROSTORNIH
METAFORA U JEZIKU
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku
1. Teza o uslovljenosti tipa jezike strukture ivotnim pro-
storom govornih predstavnika datog jezika nije nova. Vrlo
eks-plicitno ta teza je izloena, na primer, u radu Z. G. Gunajeva
(1977), gde se pored ostalog iznosi zanimljiv podatak da je za
raz-liku od mnogih drugih jezika u ijim je zamenikim sistemima
relevantna opozicija proksimalnost / distalnost u zamenikim
sistemima nekih dagestanskih jezika relevantno lociranje po
vertikali: u nivou govornika / iznad ili ispod njegovog nivoa, to
se dovodi u vezu sa injenicom da Dagestanci odvajkada ive na strmim
padinama planina, gde su takve prostorne relacije u svakodnevnom
ivoti vrlo bitne.1 Slini primeri, sa jaim ili sla-bijim
intenzitetom naglaavanja uticaja prirode ivotnog prosto-ra na jezik
naroda koji u tom prostoru obitava, sreu se u mno-gim opisima
neindoevropskih jezika, pogotovu kada se takve pojave, u sklopu
irih antropolokih istraivanja, posmatraju oima lingvista koji kao
maternji govore neki indoevropski je-zik, ali se, naravno, mnogo
primera uticaja konfiguracije ivotnog prostora nekog govornog
kolektiva na strukturu njegovog jezika moe nai i u indoevropskim
jezicima.
1 Leontjev (1974: 73) konstatuje relevantnost istog kriterijuma
loci-ranja po vertikali i u zamenikim sistemima u papuaskim
jezicima veri i keva, ali to ne dovodi u vezu sa bilo kakvim
ekstralingvistikim fakto-rima.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 10
Na primer, ruski filolog A. F. Giljferding putovao je 1857.
go-dine kroz Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju i ostavio sa tog
pu-tovanja i jedno zanimljivo zapaanje o glagolima kretanja. U svim
slovenskim jezicima postoje glagoli sa znaenjem "ii", "hodati" koji
vode poreklo od praslovenskih glagola *iti, *hodi-ti, i glagoli sa
znaenjem "puziti" ili "pentrati se", koji vode po-reklo od
praslovenskih glagola *lzti, *laziti. Giljferding (1972: 47)
ukazuje na to da je u jeziku slovenskog ivlja u krajevima kroz koje
je prolazio dolo do ekspanzije ovih drugih glagola na raun prvih i
daje sledee objanjenje "... tamo ovjek, iao pjeke ili na konju, ne
moe kretati normalno, bez veranja s brda na brdo i pentranja s
kamena na kamen", istiui da su tom ekspanzijom obuhvaena ne samo
konkretno-prostorna znaenja datih glagola, vezana za kretanja ljudi
ili ivotinja, nego i njiho-va mnogobrojna transponovana znaenja
(dolaziti, na primer moe vetar, vest, san itd.), i zakljuujui:
"Tako je veliki uticaj prirode na jezik".
Taj uticaj se, izgleda, protee ak na fonoloke pojave. Na primer,
prema eksperimentalnom istraivanju J. Obradovia (1983) postoji
efekat nadmorske visine na akustike parametre vokala stanovnika
koji od roenja i stalno ive na nadmorskoj visini od 1600 metara
(ili vioj). On se manifestuje u delimi-nim izmenama spektralne
strukture vokala, njihovog intenziteta i trajanja u poreenju sa
izgovorom ljudi koji ive na 400 meta-ra nadmorske visine,2 to je
uslovljeno razlikom u atmosfer-skom pritisku i koliinom kiseonika u
vazduhu, dakle ima fizio-loko objanjenje.
Moja je namera ovde da problem odnosa izmeu jezika i pro-stora
pokuam da osvetlim iz drugog ugla. Oslanjajui se u
2 Obe grupe su sa istog dijalekatskog podruja (planina Golija),
sline starosne i polne strukture. Ispitanici koji ive na 400 m.
nadmor-ske visine inili su kontrolnu grupu.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 11
ovom poglavlju, uglavnom na ve registrovana fakta, koncentri-sau
se na formulisanje nekoliko pitanja iz problematike odnosa izmeu
jezika i prostora, koji, ini se, zasluuje vie panje ne-go to mu je
do sada posveivano, i na pokuaj da bar okvirno izloim gledite o
putevima koji u traenju odgovora na ta pita-nja izgledaju
najprihvatljiviji, zadravajui se posebno na tri problema. To je,
prvo, problem pojmovno-terminolokog odre-ivanja onog pravca u nauci
o jeziku ili onog kruga predmetom tenje ili labavije povezanih
istraivanja za koja je karakteristi-no stavljanje u centar panje
odnosa izmeu prostornih i neprostornih znaenja; drugo, problem
empirijske zasnovanosti teze da su prostorni kriterijumi u osnovi
nekih (ili mnogih, ili ak svih) neprostornih semantikih podsistema
i njihovog funkcionisanja (tu pored lingvistikih u uem smislu treba
imati u vidu i neurolingvistike, psiholingvistike i
sociolingvistike injenice); i tree, problem invarijantnih struktura
zajednikih prostornim i neprostornim semantikim sferama:
inventarizacija takvih invarijanata, analiza njihove prirode i
njihovih varijant-nih oblika.
2. Problem prirode odnosa izmeu jezika i prostora deo je
pro-
blematike odnosa izmeu oveka i prostora. Poznato je da
katego-rija prostora ima vano mesto ne samo u kategorijalnim
sistemima prirodnih nauka nego i u humanistikim naukama, ako
prihvata-mo takvu unekoliko uslovnu podelu nauka. Tumaenja odnosa
iz-meu oveka i prostora su, prirodno, manje ili vie razliita, ali
ipak ne izgleda da je tu u pitanju samo manifestacija
kategorijal-nog pluralizma nauka nego pre da je to rezultat
nedovoljne i, u celini posmatrano, uglavnom teorijski neusklaene pa
zato i ne-ujednaene istraenosti odnosa izmeu oveka i prostora.
Fakta govore da je u mnogim jezicima, nezavisno od stepe-na
njihove genetske, arealne ili tipoloke bliskosti, semantika
kategorija prostora jedna od najrazvijenijih. Sama po sebi ta
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 12
konstatacija je, razume se, vrlo naelna, ali postoje mnogobrojni
lingvistiki opisi koje je potvruju. U sistemima mnogih, ako ne i
svih prirodnih jezika postoje jeziki podsistemi, esto prilino
sloeni, ije se jedinice upotrebljavaju za denotiranje prostornih
odnosa. To mogu biti, na primer, predlozi, poslelozi, prilozi,
pridevi, imenice (npr. nomina loci), glagoli, zamenice ili, ree,
neka druga od tradicionalnih vrsta rei. ak i brojevi (redni) mogu
upuivati na prostorne odnose (npr. Prvi je stajao ispred ulaza, a
deseti tri metra dalje). Posmatrano u drugoj ravni, sa stanovita
jezikih nivoa, prostorna znaenja nalazimo i kod strukturno tako
jednostavnih jedinica kao to su morfeme (npr. prefiksi ili
sufiksi), ali i u komplikovanim gramatikim struktu-rama (npr.
proste reenice sa adverbijalima mesta i pravca, slo-ene reenice sa
zavisnim klauzama mesta i pravca itd.). I po-vrno poreenje dvaju
ili vie jezika, pogotovu ako su ti jezici srodni, pokazuje da od
veoma raznovrsnih formalnih moguno-sti iskazivanja prostora odreeni
jezici preferiraju jedne mogu-nosti, dok se na druge mogunosti
manje oslanjaju ili ih uopte ne poznaju, ili da se jezike jedinice
sa prostornim znaenjima koje pripadaju istom jezikom nivou u dva
ili vie jezika organizuju na manje ili vie razliite naine. Na
primer, ak i u porodici jezika sa visokim stepenom tipoloke
slinosti, kakvi su slovenski jezici, jedni meu njima, npr. ruski
ili poljski, imaju specijalan semanti-ki podsistem tzv. odreenih i
neodreenih glagola kretanja (tipa ruskog idti / hoditx, letetx /
letatx i sl.), a drugi, npr. srpski ili makedonski, takav sistem
nemaju; u jednom jeziku, npr. makedonskom ili srpskom, postoji
mogunost trostepene za-menike lokalizacije po distanci (tipa
makedonskog , , ) koje u nekom drugom jeziku iste porodice (npr.
ekom) ne-ma; u jednom jeziku, npr. poljskom ili srpskom, postoji
iri krug sredstava kojima se izraava kategorijalno znaenje "linija
kreta-nja" (tipa srpskog ovuda, tuda, onuda) koji ne retko nemaju
kore-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 13
spondentne oblike u nekom drugom slovenskom jeziku, npr. u
slo-venakom, itd.
Te injenice su u lingvistici odavno uoene i stalno se pono-vo
potvruju na starom ili novom jezikom materijalu. Pored niza
usputnih zapaanja o rasprostranjenosti, frekventnosti ili
razvijenosti jezikih jedinica kojima se denotiraju prostorni
od-nosi i, pogotovu, o slinosti organizacije prostornih i
neprostor-nih jezikih podsistema, ve se dugo ine sve uspeniji
pokuaji da se ideji o "spacijalizaciji" (lat. spatium prostor) ili
spacijal-noj prirodi neprostornih jezikih sfera da to adekvatniji
teorij-ski oblik. Oni su najrazvijeniji izraz dobili u lokalistikoj
teoriji padea, koja je u modernoj lingvistici predstavljena
nekolikim verzijama. Jedna od najire razraenih izloena je u
radovima D. M. Andersona (1971, 1973, 1977. i dr.), koji je dao i
osvrt na razvoj lokalistike koncepcije padea (1971), a jezgroviti
pri-kaz lokalizma dao je i D. Lajons (1977: 718-725).3 Ako
pri-hvatimo naziv lokalizam kao terminoloku oznaku za sve teorije
semantikih lokalizacija, odnosno za interpretacije jezikih po-java
kao takvih koje su u osnovi prostorne prirode i/ili kao ta-kvih
koje je najcelishodnije tumaiti u terminima prostornih metafora,
onda treba, pre svega, konstatovati razuenost pojma oznaenog tim
terminom.
U najuem smislu lokalizam, kao teorija semantikih lokaliza-cija,
jeste jedna varijanta teorije padea, koja ima i u razvojnom
3 Danas se u literaturi teite stavlja na radove autora engleskog
i, re-e, francuskog govornog podruja. Lokalistiki ili
paralokalistiki pri-stupi jeziku dobili su raznovrsne (i prema
predmetu, i prema metodi-ma) i u celini manje formalizovane oblike
i u radovima Civjan (1973), aumjana (1974), Milera (1974),
Mihailovi (1977), Rugaleve (1977), Kempfa (1978), Flajmana (1983),
Pipera (1983, 1989 i dr.), Toporova (1984), Menovikova (1986),
Klikovac (1992, 2000), Aleksijeve (1993), Okonjove (1994),
Jakovljeve (1994), Rasuli (1994) i drugih lingvista.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 14
toku i u savremenom trenutku razliite pojavne oblike i po metodu
kojim se izlae i po smeru u kojem se osnovna ideja razvija (upor. u
tom pogledu razliite verzije lokalizma u radovima Andersona /1970/
i Kempfa /1978/, Langakera /1987/ ).
U neto irem smislu ta teorija se naslanja na antropocentrine
koncepcije jezika. Tipini su u tom pogledu radovi Kurilovia (1971,
1973), ali i Fridriha (1969, 1970), koji je, nezavisno od teo-rije
padea, analizirajui sufiksalni sistem u jeziku taraskana
(ju-gozapadni Meksiko) upeatljivo pokazao kako prostorna
konfigu-racija ovekovog tela, dakle njegov oblik, slui kao prototip
osmiljavanja niza konkretnih i apstraktnih pojava i dobija u
jezi-ku gramatiki izraz.4
Izvan toga postoji niz antropocentrinih tumaenja razliitih
jezikih pojava koje se ne mogu dovesti u neposrednu vezu sa
teorijom semantikih lokalizacija, ili je ta veza zaklonjena ne-kim
drugim stranama predmeta istraivanja koje se stavljaju u prvi plan
(v. na primer, Benvenist 1975: 192-206).
U jednom drugom pogledu istraivanja u okviru lokalistikog
pristupa jeziku (u irem ili uem smislu) razlikuju se prema tome da
li je analiza usmerena prevashodno na sintagmatski jeziki
4 Iako se Fridrih ne izjanjava o teorijama gramatikih
lokalizacija, ovde ga pominjem polazei od teze da oblika znaenja
treba tretirati kao vid prostornih znaenja kao znaenja unutranjeg
prostora nasu-prot lokalizaciji vezanoj za spoljanji prostor (Piper
1983: 131). Kori-enje oblika ljudskog tela kao prototipa jezikog
osmiljavanja razlii-tih neprostornih odnosa karakteristino je i za
druge jezike (v. Kasirer 1953: 207). Jezik taraskana izdvaja se
izrazitom gramatikalizacijom odgovarajuih znaenja. U drugim
jezicima gramatikalizacija znaenja delova tela ili je slabija (npr.
u nganasanskom jeziku izraava se siste-mom posleloga semantiki
slinih sufiksima u jeziku taraskana, v. Te-reenko 1979: 304), ili
je nema, kao to je sluaj u slovenskim jezici-ma, v. npr. za srpske
toponime Mihajlovi (1970), za bugarski jezik Legurska (1985).
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 15
plan (npr. Anderson 1971, Kolind 1980, Langaker 1982, 1987), ili
je teite na paradigmatskim odnosima (npr. Kurilovi 1973, Kempf
1978, Piper 1983). U ovom drugom sluaju ponekad se dati problemi
razmatraju i sa dijahronijskog i sa sinhronijskog stanovita.
U lingvistici opisi i tumaenja jezikih pojava koji se ma-njim
ili veim delom zasnivaju na lokalistikim premisama predstavljaju
prilino difuzan pravac koji nema ni vrsto poj-movno-terminoloko
odreenje. Prihvatanje relativno eeg od drugih termina lokalizam
(koji pri prvoj upotrebi obino neade-kvatno asocira sa neim
lokalnim kao posebnim, specifinim, regionalnim) ne uklanja potrebu
da se naglasi da se on odnosi na sve vidove interpretacije jezikih
fakata kao primarno pro-stornih i/ili formulisanih u terminima
prostornih metafora neza-visno od toga da li je re o odreenoj
teoriji, hipotezi, parcijal-noj deskripciji bez pretenzija na
teorijska uoptavanja ili prosto o lokalistiki formulisanom usputnom
zapaanju. Lokalizam ni-je najsrenije terminoloko reenje za teorije
semantikih lokali-zacija pre svega zato to je u njihovoj osnovi
ideja prostora (lat. spatium), a ne mesta (lat. locus), kao i zbog
toga to mogu da ga prate neterminoloke konotacije o lokalnom, kao
neem perifer-nom, sporednom, ogranienom. Alternativni termini (npr.
spaci-jalna gramatika, v. Langaker 1982) koji bi, budui u jednom
po-gledu precizniji, bili i po drugim kriterijumima upotrebljiviji
za sada se nisu uvrstili. Najblii pojmovnom sadraju koji danas
pokriva termin "lokalizam" bio bi terminoloki izraz teorija
se-mantikih lokalizacija, koji u dalje upotrebljavati kao sinonim
termina lokalizam.
Poto se, kao to je reeno, ono to je ovde ukratko izloeno kao
mogue pojmovno jezgro teorije semantikih lokalizacija moe razvijati
se i razvija se na razliite naine i u raznim prav-cima, da
metalingvistike neusklaenosti ne bi oteavale identi-fikovanje
jezike stvarnosti, jedan od glavnih zadataka teorije
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 16
semantikih lokalizacija je intenzivnije prouavanje njenih
kate-gorijalnih pojmova i stvaranje, koliko je moguno,
kompaktni-jeg pojmovno-terminolokog sistema. Ali pre nego to se to
pi-tanje podrobnije razmotri (v. poglavlje "Lokalizacija kao
prin-cip strukturiranja i funkcionisanja semantikih kategorija"),
neophodno je zadrati se na problemu argumentacije lokalisti-kih
vienja jezika.
3. Razuenost lokalistikih pristupa jeziku prirodno je pra-
ena razuenou argumentacije na kojoj se zasnivaju pojedini
aspekti teorije semantikih lokalizacija i koji u ovom ili onom
stepenu i obliku podupiru njegov glavni stub tezu da se pro-storna
znaenja i oblici njihovog izraavanja reflektuju na druge sfere
semantike i sintakse prirodnog jezika i/ili da sutina ovih drugih
najadekvantnije moe biti eksplicirana u terminima pro-stornih
metafora. U zavisnosti od toga kakav smisao pridajemo reima "druge
sfere", tj. u zavisnosti od toga da li se radi o jaoj ili slabijoj
verziji lokalizma, u smislu koji ovoj distinkciji daje Lajons
(1977:718), razlikovae se i kvalitet i obim argumentaci-je na koju
se takva, ovde samo naelno formulisana koncepcija, naslanja.
Prikupljanje argumentacije koja bi joj ila u prilog ili bi je
opovrgavala, predmet je posebnih istraivanja, odnosno posebnih
radova u kojima se njihovi rezultati iznose. Umesto toga na ovom
mestu usmerimo panju na pitanje gde bi odgova-rajuu argumentaciju
trebalo traiti. Najoptiji odgovor bi sva-kako bio: u jezikim
injenicama i zakljucima koji proistiu iz njihove analize. Sa
stanovita autonomnosti lingvistike u siste-mu nauka o oveku takvom
odgovoru se ne bi moglo nita bit-nije prigovoriti osim da je suvie
naelan. Postoji, ipak, komple-mentarno stanovite: poznato je,
naime, da sve ono to nalazimo u jeziku ne pripada samo jeziku i da
se zato pojedine zakonitosti njegovog funkcionisanja mogu
posmatrati kao manifestacije optijih zakonitosti u ovekovom
univerzumu. U kojoj bi se me-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 17
ri i na koji nain to moglo odnositi na teoriju semantikih
loka-lizacija tek bi trebalo utvrditi idui tragom njegovih mogunih
vanjezikih osnova i paralela. Iako njihovo eventualno postoja-nje
samo po sebi nije dokaz da neto slino mora postojati i u jeziku,
ono osnauje odgovarajue lingvistike opservacije i moe da obogati
njihova tumaenja.
ovekova potreba za lokalizovanou i, pre svega,
autoloka-lizovanou evidentna je ve u injenici da ona ima poseban
fi-zioloki izraz u senzornom sistemu za ravnoteu (koja je jedan od
osnovnih vidova prostorne orijentacije). Za mnoge savreme-ne ljude
prvi ispit u ivotu je ispit iz fizike autolokalizovanosti, koji
ovek polae kao novoroene. Kada se naglo povue pro-stirka na kojoj
dete lei, ono, ako je zdravo, reaguje strahom (to je posledica
izgubljene autolokalizovanosti) i pokretom hvatanja (to je
instinktivni pokuaj da se ona zadri ili povrati). Gubitak
prostorno-vremenske, a pogotovu prostorne lokalizova-nosti izaziva
anksioznost i kod odraslog normalnog oveka (npr. prilikom
zemljotresa), a postojanje pomenutog fenomena kod tek roene dece
ukazuje ne njegov prediskustveni karakter. Ipak, prema rezultatima
mnogih eksperimentalnih istraivanja ne bi trebalo precenjivati
znaaj centra za ravnoteu u percepciji prostora. Od dve koncepcije
neurofizioloke osnove percepcije prostora jedne, prema kojoj se kao
najvanija vidi uloga speci-jalnog analizatora sa perifernim delom u
unom lavirintu; i dru-ge, prema kojoj percepciju prostora obezbeuje
sloena struktu-ra nervnih veza, koja objedinjuje vie analizatora
(vestibularni, vremenski, kinestetiki, vizuelni i dr.) u jedinstven
funkcionalni sistem, danas se prihvatljivijom smatra ova druga
(Kovalenko 1989: 12).
Rezultati nekih istraivanja u neurofiziologiji i
neurolingvi-stici mogu u tom smislu biti interesantni za razvijanje
lokalisti-ki orijentisanih hipoteza i teorija. Takav je, na primer,
rad Iva-nova (1980) posveen binarnosti u vezi sa asimetrijom mozga
i
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 18
znakovnih sistema, koji, polazei od u drugim istraivanjima
eksperimentalno dosta dobro potvrene pretpostavke o postoja-nju
dvaju neurolokih mehanizama, od kojih je u nadlenosti jednog
prvenstveno spoljanji, konkretno-prostorni svet, a u nadlenosti
drugog pre svega unutranji, logiki svet, na zani-mljiv nain
povezuje odgovarajua saznanja do kojih se dolo u neurologiji sa
semiotikom (preko neurolingvistike i kiberneti-ke). Jo su dalje od
lingvistike, ali ne bez znaaja za mogunost ireg teorijskog
utemeljenja istraivanja Pribrama (1975) i nje-gova koncepcija
dvoprocesnog rada mozga, koja je prema mi-ljenju tog autora
korespodentna sa topolokim modelom jezika (Tom 1970), u kojem se
sintaksa i gramatika shvataju kao uslovni vektori u topolokom
semantikom prostoru (Pribram 1975: 421). Ipak se ne sme gubiti iz
vida da se do ovakvih zapa-anja i zakljuaka dolo u istraivanjima sa
svojim posebnim ci-ljevima i metodologijom, to nije sasvim bez
znaaja za njihovu upotrebljivost u drukijoj, lingvistikoj
ravni.
Blie lingvistici, mnogo inspirativnih zapaanja i ideja o od-nosu
oveka prema prostoru izreeno je u psihologiji, gde su za
lo-kalistiki pristup jeziku posebno zanimljivi radovi o strukturi
miljenja i prirodi percepcije, na ta je u literaturi o lokalizmu ve
ukazivano, (u obliku napomene npr. Lajons 1977: 718). To se
pokazuje podsticajnim za lingvistika istraivanja; kao u
psiholin-gvistici, posebno razvojnoj, gde je ne jednom konstatovano
da konkretno-prostorna znaenja i oblici njihovog izraavanja
pret-hode (i strukturno uslovljavaju) mnoge apstraktnije jezike
sadr-aje i njihove oblike; i u kognitivnoj lingvistici, u kojoj su
pitanja analize metafora i prostornosnih konfiguracija u semantici
i sin-taksi jedna od centralnih tema. (Kognitivni aspekti lokalizma
na srpskim primerima osvetljavaju se u Piper 1984, a u teorijskim
okvirima amerikih autora u radovima Klikovac 1992, 2000; Rasuli
1994; radove sa engleskog govornog podruja najbolje
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 19
reprezentuju Kolind 1980, Lejkof i Donson 1982, Langaker 1982,
1987, enki 1995).
I istraivanja u slovenskoj etnolingvistici i etnologiji
poka-zuju izrazitu vanost prostornih kriterijuma ("unutra" /
"spolja", "gore" / "dole", "levo" / "desno", "blizu" / "daleko"
itd.) prema kojima su u mnogim jezicima ureeni razliiti semantiki
podsi-stemi jedinica sa prostornim znaenjem (v. npr. Civjan 1973,
Toporov 1983, Tolstoj 1987, Radenkovi 1996 i mnogi drugi, a u
okviru prevashodno semiotikog pristupa srpskoj epici: Dete-li 1992;
u prouavanju knjievnog teksta Popovi Ljud. 1994 i dr.)
Pored toga, evidentna je injenica da ovek kao socijalno bi-e ima
stalnu potrebu da se autolokalizuje u odreenoj ljudskoj zajednici
(porodinoj, verskoj, etnikoj itd.) kao njen pripadnik, tj. da ima
potrebu da fiksira svoje socijalne koordinate. Gubitak ili odsustvo
socijalne lokalizovanosti uporedivo je sa gubitkom fizike ravnotee
(izoptenje je, kao to je poznato, oblik najte-e kazne u mnogim
kulturama). Ali kada govorimo o tome na ovakav nain, onda oigledno
ne govorimo o konkretnom nego o apstraktno shvaenom (socijalnom)
prostoru, to ilustruje i iz-van jezika i lingvistikog metajezika
dosta eksploatisanu mo-gunost prostornosne interpretacije razliitih
aspekata oveko-vog univerzuma. Sa tog stanovita korisna bi bila
iscrpna anali-za pojmovno-terminolokih aparata pravaca, kola i
posebnih teorija ne samo u lingvistici nego i u drugim naukama.
Socijalna dimenzija odnosa "ovek prostor" ima i iru semi-otiku
vrednost, na iji je znaaj, na glavne oblike ispoljavanja u
razliitim kulturama i mogune pravce njihovog dalje prouava-nja vrlo
eksplicitno ukazao E. Hol (1968). Kao to Hol umesno smatra da je za
prouavanje datog aspekta odnosa izmeu oveka i prostora (za koji on
koristi termin proksemika) potrebno imati u vidu i mesto kategorije
prostora u jeziku (Hol se ograniio osvr-tom na zastupljenost
leksema sa prostornim znaenjem u engle-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 20
skom jeziku), tako i teorija semantikih lokalizacija, kao pravac
lingvistikih istraivanja ima u proksemici dosta komplementar-nih
elemenata. Uostalom izvan proksemike "jezik prostora" je kljuni
pojam i u semiotikom pravcu postmoderne arhitekture (Denks 1985:
73-121 i drugde).
Pored toga to se i kroz rezultate do kojih se dolo u drugim,
lingvistici manje ili vie srodnim naukama indirektno osvetljava
utemeljenost ili neutemeljenost odreenih lokalistikih teza, ta-kav
put moe biti podsticajan i za skretanje panje na neke jo neuoene
jezike injenice. Poto je to uvek povezano i sa nji-hovim
objanjavanjem, treba pretpostaviti da moguni ekstralin-gvistiki
oslonci teorije semantikih lokalizacija postoje ne sa-mo na
empirijskom nego i na teorijskom nivou. Ali ne manju panju
zasluivala bi i mogunost pogleda iz lingvistike prema drugim
naukama i primenljivost lokalistikih hipoteza i teorija u
objanjavanju vanjezikih fakata.
4. Vraajui se sa periferije teorije semantikih lokalizacija
blie njenom centru pozabaviemo se pojmovima koji su u osnovi
veine lokalistiki koncipiranih hipoteza i teorija. To su u prvom
redu semantiki padei mesta, pravca i smera. Za njih se u okviru
lokalistike teorije padea pretpostavlja da funkcioniu na razliitim
nivoima apstrakcije. U vezi s tim neophodno je razmo-triti i
prirodu ne manje vanih, iako manje istraenih konstitutiv-nih
elemenata prostornih odnosa koji se jezikom denotiraju, i za koje
se pretpostavlja da se projektuju u neprostorne sfere se-mantike i
sintakse prirodnog jezika. Budui da je i priroda se-mantikih padea
odreena tim elementarnim pojmovima, izgle-da razumno da panja prvo
bude njima posveena.
Ukratko, postoje tri obavezna elementa situacije oznaene izrazom
sa znaenjem lokalizacije i tri primarna elementa sva-kog takvog
znaenja: (1) objekat lokalizacije, (2) lokalizator (kao sredstvo
lokalizacije i (3) konkretizator odnosa izmeu (1)
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 21
i (2), za koji izgleda umesno upotrebiti termin orijentir. Na
pri-mer, u reenici Pismo je u kutiji, imenica pismo oznaava
obje-kat lokalizacije, imenica kutija lokalizator, a predlog u
ozna-ava orijentir koji je u ovom sluaju unutranjost kutije.
Orijen-tir moe biti i neki drugi deo lokalizatora, npr. njegova
povrina (upor. Pismo je na kutiji), ili prostor izvan lokalizatora
odreen nekim njegovim delom, upor. Pismo je ispred kutije, gde je
ori-jentir prostor odreen prednjom stranom lokalizatora oznaen u
toj reenici predlogom ispred. Ovde je za primer uzet lokaliza-tor
(kutija) koji je po svojim fizikim odlikama najblii (kao
prototipian) idealnom lokalizatoru u prostornoj relaciji
para-lelopipedu, tj. fizikom telu sa jasno izraenim stranama,
spo-ljanou i unutranjou (v. Piper 1977: 18; Klikovac 1995: 50,
63).
Navedeni primeri ilustruju dva najoptija tipa orijentira:
unutranji orijentir (inherentni deo lokalizatora) i spoljanji
ori-jentir (produeni lokalizator, tj. deo prostora odreen nekim
de-lom lokalizatora pomou kojeg se lokalizuje neki trei deo
pro-stora). I unutranji i spoljanji orijentir ima vei broj pojavnih
oblika najpotpunije predstavljenih sistemima predloga, prefiksa,
posleloga i priloga sa prostornim znaenjima, ali i mnogim dru-gim
oblicima sa znaenjima neprostornih lokalizacija, npr.
vre-menskih.
Ta tri konstitutivna elementa lokalizacije ne moraju biti
isto-vremeno eksplicirana u povrinskim strukturama reenica koje
imenuju relaciju lokalizacije. Na primer, u reenici U Kini sada
svie objekat lokalizacije nije konkretno-prostorne prirode
("svitanje") i nije dobio u toj reenici imeniki oblik. Njegova
procesualna priroda gramatiki je uobliena predikatom sa bez-linim
glagolom. Meutim, u reenici Pismo je unutra izosta-vljeno je
imenovanje lokalizatora (koverat, tana, sandue ili neto drugo).
Lokalizator se u takvim sluajevima identifikuje preko konteksta ili
situacije u kojoj je reenica upotrebljena.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 22
Poto orijentir moe biti deo lokalizatora, prirodno je to se oba
elementa u odnosu lokalizacije ponekad oznaavaju sinkretiki, istim
jezikim izrazom. Na primer, srpski zameniki prilog ov-de, sa
znaenjem 'u blizini govornog lica' oznaava istovremeno i
lokalizator (govorno lice) i orijentir (prostor u blizini
lokaliza-tora); analogno tome, u semantici gramatikih oblika
morfema -u u futurskom obliku (npr. pisau, itau i sl.) oznaava
isto-vremeno i lokalizator (vreme govora govornog lica) i orijentir
(posteriornost procesa denotiranog osnovom pisa- u odnosu na dati
vremenski lokalizator).
Rei su sluajevi izostavljanja posebnog jezikog izraza za
situativni orijentir u lokalizaciji oznaenoj gramatiki pravil-nom
reenicom srpskog jezika, ali i takvih primera ima, poseb-no u
kolokvijalnoj upotrebi, npr. Dakle, sreda srpski, etvrtak likovno,
petak muziko. i sl., gde se oigledno radi o elipti-nim
konstrukcijama u kojima se "praznina" u poziciji predloga i
glagola, tj. predikata shvata kao jedina moguna varijanta
eks-plicitnog izraavanja datog znaenja.
Poslednji primer ujedno pokazuje da o istim konstututivnim
elementima lokalizacije moe govoriti i izvan prostornih znae-nja u
najuem smislu. Tako, na primer, i u reenici To putova-nje je izvan
njihovih mogunosti imamo lokalizaciju sa nepro-stornim, u ovom
sluaju modalnim znaenjem, gde to putova-nje oznaava objekat
lokalizacije, izvan orijentir, a njihovih mo-gunosti lokalizator
(upor. reenicu sa znaenjem "unutranjeg" orijentira: To putovanje je
u okviru njihovih mogunosti). Slino vai i za mnoga druga znaenja,
npr. uzrono-posledina, upor. Oenio se iz ljubavi / Oenio se zbog
para (unutranji / spolja-nji uzroni orijentir), ili posesivna, npr.
Ona ima u vlasnitvu jednu garsonjeru, ili bez eksplicitne
lokalizacije Ona je vlasnik jedne garsonjere. i sl.
Kao to je pokazano u lokalistiki orijentisanim radovima i
reenice sa znaenjem prostornih lokalizacija i, pogotovu, ree-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 23
nice sa znaenjem neprostornih lokalizacija mogu se oformlja-vati
na vrlo razliite naine i u istom jeziku i analizirati upored-no u
razliitim jezicima, to se uklapa u koncept semantikih padea
(Filmor, 1968, 1971; Kempf 1978, Kolind 1980 i dr.). To to na planu
izraza vai za semantike padee vai i za nji-hove konstitutivne
elemente, tj. objekat lokalizacije, lokalizator i orijentir su i
elementarni semantiki entiteti kojima su odree-ni padei kao
elementarni semantiki odnosi.
Izvan teorije semantikih lokalizacija pojmove lokalizatora,
objekta lokalizacije i orijentira u opisu prostornih predlokih
kon-strukcija koristi Vajnsberg (1973: 22-25 i dr.); v. slino, ali
termi-noloki drukije, i kod Beneta (1975: 15-16 i dalje). Taj
koncep-tualni aparat je u razvijenijem obliku primenjen i u Piper
(1977), a zatim i u okviru teorije semantikih lokalizacija (Piper
1983, 1989 i dr.). Konstatovavi slina pojmovna, ali drukija
termi-noloka reenja koja daju Langaker i enki, i D. Klikovac (2000)
takoe se opredelila za termine "objekat lokalizacije" i
"lokalizator", ili, ee, "sadratelj" i "sadrani objekt".
U lokalistikoj teoriji padea u fokusu su uvek kao primarna ona
znaenja koja odraavaju tip dinamikog odnosa izmeu objekta
lokalizacije i orijentira, iji su tipini reprezentanti zame-nika
pitanja gde? kamo? kuda? odakle? U vezi s tim treba imati u vidu da
je orijentir, budui uvek u sredinjoj poziciji, izmeu objekta
lokalizacije i lokalizatora, dvostrane prirode. Pored nje-gove
okrenutosti objektu lokalizacije za na predmet nije manje znaajan
ni odnos "orijentir lokalizator". Osim pomenute i-njenice da je
orijentir sastavni ili "dodatni" deo lokalizatora, koja se
reflektuje u postojanju "unutranjih" (neposrednih) i "spolja-njih"
(posrednih) orijentira, za odnos "orijentir lokalizator" (za
razliku od odnosa "orijentir objekat lokalizacije") karakteristi-na
je i druga injenica, u neposrednoj vezi sa prethodnom: dati odnos
(orijentir lokalizator) shvata se kao stalan, dakle bez mogunosti
da se orijentir tretira kao objekat (deo prostora) koji
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 24
moe da menja svoj odnos prema lokalizatoru. Zato tu izgleda
najumesnije govoriti o statikom aspektu lokalizacije, nasuprot
njenom potencijalno ili realno dinamikom aspektu (objekat
lo-kalizacije orijentir). odreenom injenicom da objekat
lokali-zacije shvata kao objekat koji moe da menja svoj odnos prema
orijentiru i lokalizatoru, da bude ne samo objekat koji je
lokali-zovan (npr. ovek je na mostu lokativnost) nego i takav koji
po-staje lokalizovan (npr. ovek dolazi na most adlativnost), ili
prestaje da bude lokalizovan (npr. ovek odlazi s mosta
abla-tivnost).5 Najzad, objekat lokalizacije moe da bude
lokalizovan tako da je pri tome relevantna promena njegovog odnosa
prema krajnjim, graninim takama orijentira. (npr. ovek ide preko
mosta perlativnost). U takvim sluajevima imamo, dakle, po-red
osnovnog orijentira i ue orijentire orijentir1 i orijentir2 granine
delove orijentira u odnosu na koje se lokalizovanost datog objekta
ne shvata kao stabilna nego kao lokalizovanost u procesu
menjanja.
O hijerarhiji orijentira moe se govoriti i sa sintagmatskog
stanovita. Na primer, u reenici Devojka je u subotu ujutru ustala u
petnaest do osam vremenski lokalizator je tzv. vreme govora
govornog lica i nema nikakav poseban izraz, nego je za-jedno sa
orijenirom (ovde vreme koje prethodi lokalizatoru) sin-kretiki
izraen perfekatskim oblikom ustala. Objekat vremen-
5 Da li je u pitanju lokalizovanost ili (de)lokalizacija-u-toku
zavisi i od aspekatskog znaenja. U navedenim primerima
imperfektivnost po-tencira ovo drugo. Poto je fazni glagol prestati
semantiki derivat od poeti (prestati = "poeti ne...", upor.
Prestala je da ga primeuje i Po-ela je da ga ne primeuje), to
pojednostavljuje pojmovni aparat po-mou kojeg se interpretiraju
semantike lokalizacije, pribliavajui ga modelu koji je za prostorna
i vremenska znaenja predloila Vjebicka (1973), a koji se svodi na
dva semantika parametra "biti deo" i "poe-ti". U sklopu koncepcije
koja se ovde izlae prvi je relevantan za stati-ki, a drugi za
dinamiki aspekt lokalizacije.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 25
ske lokalizacije (ovde vreme devojinog ustajanja) locira se
an-teriorno preko niza od nekoliko hijerarhizovanih vremenskih
orijentira kojima je nadreen pomenuti najoptiji orijentir "pe-riod,
koji prethodi vremenu govora govornog lica": orijentir1 (subota),
orijentir2 (u), orijentir3 (ujutru), orijentir4 (osam), ori-jentir5
(do), orijentir6 (petnaest), orijentir7 (u).
Na slian nain uspostavlja se i hijerarhija drugih
konstitutiv-nih elemenata lokalizacije. Na primer, u reenici
Devojka sedi na klupi pred kuom "klupa" je objekat lokalizacije u
odnosu na "kua", ali je lokalizator u odnosu na objekat
lokalizacije "de-vojka", pa je zato orijentir koji je oznaen
predlogom na na po-sredan nain subordiniran orijentiru oznaenom
predlogom pred. Sasvim je jasno da je u govoru broj takvih
lokalizacija uvek ogranien kao i to da izbor lokalizatora za neki
objekt lo-kalizacije nije proizvoljan, ali razmatranja ogranienja
te vrste izlazi iz okvira ovog rada.
O inventaru i prirodi semantikih padea za mesto, pravac i smer
(emu ovde odgovaraju kategorijalna znaenja sa termino-lokom oznakom
lokativnost, ablativnost, adlativnost, perlativ-nost), kao i
semantikih padea uopte, miljenja lingvista koji se time bave su
podeljena. Najee se ipak izdvajaju etiri navedena znaenja, ali se
oznaavaju i drukijim terminima.6 Jedni autori ovaj inventar padea
redukuju (npr. Anderson 1979: 119-121, 169-171), drugi ga proiruju
(npr. Benet 1975: 40-44), ali izgleda da nisu uvek u pitanju
sutinske razlike nego da se pre moe go-voriti o posmatranje iste
pojave sa razliitih nivoa apstrakcije,
6 Na primer, ono to nazivam perlativnou (za Vajnsbergom 1973:
77-78) imenuje se i kao Path case (v. Benet 1975: 29 i dalje) ili
Itine-rativ case (Filmor 1971: 50). to se tie broja formalnih
padea, koji se pripadajui povrinskoj strukturi reenice mogu i
znatno razlikovati od jezika do jezika, njih prema Kempfu (1978:
46-68) u tabarasanskom je-ziku kavkaske grupe ima ak osamdeset
osam.
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 26
odnosno o razlici izmeu padea i "superpadea" (Filmor 1971: 52)
koja odraava razliite stepene optosti odgovarajuih zna-enja
organizovanih na binarnom principu u mikrosistem u ko-jem je bazini
kriterijum dinaminost objekta lokalizacije. Lo-kativnost je prema
kriterijumu dinaminosti postavljena neutral-no (upor. ovek stoji na
mostu / ovek skae na mostu), dok su druga tri kategorijalna znaenja
prema datom kriterijumu marki-rana, a uzajamno suprotstavljena
prema uem kriterijumu smera kretanja. Prema kriterijumu smera
kretanja perlativnost je posta-vljena neutralno, poto moe da se
odnosi na pravac, ali ne i na odreeni smer kretanja objekta
lokalizacije u odnosu na orijentir u smislu odreenosti poetnom ili
zavrnom takom kretanja. Najzad, adlativnost i ablativnost ulaze u
najuu, ekvipolentnu opoziciju, odnosei se na proces lokalizacije u
izvestan orijentir (adlativnost), ili proces lokalizacije iz
izvesnog orijentira (ablativ-nost).
Meutim, u datim kategorijalnim znaenjima lokalizacije nije
odraena samo promenljivost odnosa izmeu objekta lokalizacije i
orijentira nego na jedan uopten nain i ono to je u njemu stal-no, a
to se ispoljava u injenici da se objekat lokalizacije u dva sluaja
(ablativnost i adlativnost) obavezno nalazi poetnim ili zavrnim
delom svog kretanja i izvan orijentira (upor. Sipa vodu u au / Sipa
vodu iz ae), dok su druga dva znaenja (lokativ-nost, perlativnost)
prema istom kriterijumu postavljena neutral-no: relevantno je da je
objekat lokalizacije unutar orijentira, a mogunost njegove
eventualne delimine ekstralokalizacije je u drugom planu (upor. za
lokativnost Voda je u ai i Cvee je u ai, ili za perlativnost ovek
ide preko polja i Ptica leti preko polja i sl.).
Osnovna kategorijalna znaenja jezikih lokalizacija nisu
karakteristina samo za semantiku kategoriju prostora nego i za
druge semantike kategorije (vremena, posesivnosti, kauzal-nosti i
dr.). Pored toga, osnovni semantiki tipovi lokalizacije
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 27
ne realizuju se samo unutar pojedinih semantikih kategorija nego
i na interkategorijalnom nivou: pojedine semantike kate-gorije se u
celini mogu podvesti pod odreeni kategorijalni tip lokalizacije,
npr. uzrok kao vid ablativnosti, cilj kao vid adlativ-nosti (to se
na planu izraza esto manifestuje u poliseminosti odgovarajuih
jezikih sredstava, npr. od besa kao od stola, od petka, od drveta i
sl. Tako je, na primer, u znaenju naina kao kvalifikaciji izvesne
akcije prisutan procesualni momenat kao predstava o kvalitetu koji
se kroz datu akciju ostvaruje, tj. nain je apstraknije shvaeni put
realizacije neke akcije ili nekog sta-nja. Pri tome razlika izmeu
konkretnijeg i apstraktnijeg puta realizacije nekog procesa ili
stanja moe biti formalno neutrali-sana istim jezikim oblikom
izraavanja, npr. u srpskom, kao i, jo ee, u engleskom i nekim
drugim jezicima izraz tim putem (engl. this way) pored primarnog,
konkretno-prostornog znae-nja esto ima i znaenje "na taj nain",
latinsko qua? znai i "kuda" i "kako" pa i "kada" (tu se formalno
manifestuje perla-tivni tip vremenskog odnosa) i sl. (v. Piper
1983: 95-107).
5. Lokalistika teorija padea odavno je izala iz okvira for-
malno shvaene teorije padea pa je danas sve jasnije da njene
eksplantorne mogunosti nisu ograniene reenicom, pa ak ni iskljuivo
jezikim aspektima komunikacije. Ako sa upravo iz-loenih pozicija
bacimo pogled na strukturu teksta sreemo se sa injenicom da je
jedno od osnovnih obelea teksta kao po-sebne jezike jedinice
njegova ogranienost, zatvorenost (v. o tome, npr. Lotman 1976: 90,
277-278), to se pre svega ispolja-va u jasno markiranim poecima i
krajevima odreenih tipova tekstova (npr. pismo, telefonski
razgovor, bajka...) koji se za-pravo oformljuju kao svojevrsna
"putovanja" od poetka (abla-tivnost) prema kraju (adlativnost), pri
emu ponekad postoje i specijalna obeleja perlativnosti, npr.
ponavljanje priloga onda ili zatim u pripovedanju, za koje je
iskljuena inicijalna ili final-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 28
na pozicija. Lokativnost kao odsustvo direktivnosti moe biti
predstavljena u strukturi teksta naslovom, statikim, punktual-nim
pod-tekstom koji je istovremeno svoj poetak, sredina i kraj.
Ternarni (ablativno- perlativno adlativni) model je uo-ljiv i u
kompozicionoj strukturi nekih tipova tekstova, npr. kod mitova,
esto sa posebnim naglaskom na putovanju, menjanju, tj. na
sredinjem, perlativnom lanu.
Isti sintagmatski model nalazimo i na isto formalnom pla-nu: u
grafiji, npr. arapskoj, gde ista grafema ima etiri pojavna oblika u
zavisnosti od toga da li funkcionie u inicijalnoj, medi-jalnoj,
finalnoj ili izolovanoj poziciji; i u ortografiji npr. upo-treba
velikog slova, uvlaenje reda, zapeta, crtica, taka, belina itd. kao
oznake za poetak, sredinu ili kraj rei, reenice ili pa-susa.
6. Uprkos tome to je koncepcija kategorijalnih invarijanata
jezikih lokalizacija ovde izloena u irokim potezima, zaklju-ak da
se koncepcija gramatikih i semantikih lokalizacija svo-di na "lov"
na date invarijante u umi njihovih pojavnih oblika bio bi prilino
povran pa u tolikoj meri i nedovoljno adekva-tan. Iako se u sklopu
lokalistiki orijentisanih istraivanja pita-nje kategorijalnih
invarijanata postavlja kao osnovno, ono je ipak samo jedna karika u
lancu drugih koja su s njim u blioj ili daljoj vezi. Ona ovde ne
mogu biti sa podjednakom panjom razmotrena, ali neka od njih mogu
biti bar pomenuta.
Jedno od takvih je pitanje prostornih metaforizacija i
stratifi-kacije lokalizacija razliitog stepena apstrakcije. Premda
postoji vie stratifikacionih lingvistikih modela, od kojih su neki
u te-njoj vezi sa lokalizmom (npr. Potje 1974, Benet 1975), izgleda
da je u okviru sve intenzivnijih istraivanja prirode i oblika
me-tafore u svakodnevnom jeziku jae interesovanje za reenja koja se
smatraju novim nego za revalorizaciju postojeih reenja i za
stvaranje jedne sintetine teorije metafore u gramatici i
semanti-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 29
ci. U njoj iskustva lokalistiki orijentisanih istraivanja
svakako ne bi bila od perifernog znaaja.
Pitanje primarnosti prostornih lokalizacija u jeziku u odnosu na
neprostorne lokalizacije ima i istorijsku dimenziju. Mada je takva
primarnost posvedoena mnogo puta i u vie jezika, tu je obino u
pitanju novija istorija jezika, istraivana prema spome-nicima
pismenosti, dok bi pretpostavljeni proces "spacijalizaci-je" jezika
morao otpoeti u najdaljoj jezikoj istoriji. O tome se mogu stvarati
odreene pretpostavke samo na osnovu indirekt-nih podataka, i/ili
spekulativnim putem, a on ne bi vodio u pri-log gornjoj tezi.
Naime, verovatnije izgleda da proces formiranja sistema semantikih
kategorija u prirodnim jezicima nije iao sukcesivno i pravolinijski
od prostornih ka neprostornim zna-enjima, nego da se odvijao i
simultano od sinkretikog jezi-kog modela vanjezikog univerzuma ka
diferencijaciji i specija-lizaciji jezikih sredstava i sadraja i na
paradigmatskom i na sintagmatskom planu. Pri tome je jezika
koncepcija prostora, zbog ekstralingvistike relevantnosti
kategorije prostora, mogla sluiti kao model za strukturiranje nekih
neprostornih znaenja ne iskljuujui i paralelnost razvoja kategorije
prostora i pojedi-nih prostornosno oblikovanih aspekata nekih
drugih kategorija. Uzrok takvim, uzajamno neuslovljenim
homologijama morao bi biti u samoj osnovi sistema ili moda jo dalje
u prirodi ljud-skog uma, ta je svakako predmet za
interdisciplinarna istrai-vanja.
7. Prouavanje specifinosti jezika u odnosu na druge zna-
kovne sisteme, kao tenja da se to preciznije odredi granica
iz-meu lingvistike i njoj najbliih nauka ne iskljuuje, kao to je
poznato, potrebu traganja za svim onim to ih objedinjuje, a pre
svega za zajednikim kategorijalnim obelejima sistema koji su tesno
povezani na funkcionalnom planu. Ako bi bila tana pret-postavka da
su mnogi jeziki fenomeni strukturirani na principi-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 30
ma koje izgleda najprihvatljivije formulisati u prostornim
termi-nima, i da se u pojavnoj raznolikosti jezikog univerzuma vrlo
esto variraju isti invarijanti, onda bi se, s obzirom na injenicu
da se takva pretpostavka oslanja na niz vanlingvistikih
uslo-vljenosti ljudske prirode prostornim faktorima, dalo
pretpostavi-ti da bi lokalistika slika jezika mogla da bude samo
deo lokali-stike slike oveka u veem delu ili ak u ukupnosti
homolog-nih oblika u kojima se takva njegova sutina manifestuje.
Koli-ko bi konsekvence ove pretpostavke mogle biti dalekosene,
to-liko bi u ovom trenutku njeno potvrivanje na injenicama bilo
preuranjeno jer ni teorijski okvir njihovog prikupljanja nije
izra-en. Umesto toga reeno moemo ilustrovati dvama primerima.
Prvi primer je blii prirodnom jeziku i odnosi se na jezik
prostora. Poznato je da su istraivanja poslednjih decenija
po-kazala jake i sloene veze izmeu ovekovih aktivnosti i njiho-vih
prostornih okvira. Ukratko, nain organizovanja linog i drutvenog
prostora, i nain njihovog korienja u jednoj kultu-ri, pripadnici te
kulture upotrebljavaju kao poseban kod, ije je poznavanje
pretpostavka uspene komunikacije u celini. Rele-vantnost opozicije
unutra / spolja ili centralno / periferno, blizu / daleko i sl. u
tom kodu je vrlo uoljiva, iako, razume se, u ra-znim kulturama
pojmovi centralnog, unutranjeg ili bliskog ne-maju potpuno isti
sadraj. Vredno je panje kako se taj par (ili kako se ti parovi)
pozitivnih pojmova moe (mogu) varirati u onim oblicima organizacije
prostora koji su u vezi sa kretanjem.
Vrlo eksplicitno to je izrazio H. Osmand (v. Hol 1968: 91)
predloivi podelu socijalnog prostora na sociopetalni prostor (mesta
na koja ljudi dolaze sa ciljem da tu ostanu izvesno vre-me, najee u
drutvu drugih ljudi, npr. razni klubovi, kafei i sl.), i
sociofugalni prostor (mesta sa kojih ljudi odlaze u raznim
pravcima, tj. na koja oni dolaze prevashodno radi odlaska, npr.
eleznike stanice, aerodromi i sl.). U svetlu prethodno izloe-nih
osnovnih pojmova gramatike lokalizacije prvi tip sociopro-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 31
stornih oblika je, oigledno, socioadlativne prirode, a drugi
so-cioablativne prirode. Ovde se ve neizbeno namee pitanje o tome
protee li se takva analogija i na nekakav socioperlativni prostor,
a njega nije teko identifikovati: to bi bile razne vrste "puteva"
(drum, ulica, stepenite, hodnik i sl.), ili, u drugoj vari-janti,
to bi bila prevozna sredstva svih vrsta; kao i pitanje o mo-gunosti
identifikovanja sociolokativnog prostora, a on bi se najpre mogao
videti u mestima ija je osnovna funkcija da ljudi u njima
prebivaju, ive, rade i sl. (npr. grad, kua, soba...). Kao i u
jeziku, i u socijalnom prostoru moguan je sinkretizam funk-cija u
istom prostornom obrascu. Ulica, na primer, pored osnov-ne,
socioperlativne funkcije moe imati i socioadlativnu funkci-ju (npr.
sve vrste etalita), to spada u specifinosti jezika pro-stora
odreene kulture. Da li je ovakav opis osnovnih elemenata
funkcionalne paradigme socijalnog prostora zasnovan na njenim
najrelevantnijom obelejima? Postoje, razume se, i druga obe-leja
socijalnog prostora (kvantitativna, etnika, konfiguraciona i dr.),
ali ni jedna ne izgledaju toliko opta, relevantna i homo-logna sa
nekim drugim aspektima ovekovog univerzuma kao ovde izloena obeleja
socijalnog prostora.
Drugi primer moe se nai u psihologiji. On je jo dalji od
prirodnog jezika jer ne ilustruje, kao u prethodnom sluaju,
od-reeni oblik ponaanja koji je u osnovi homologan nekim jezi-kim
kategorijama nego moe ilustrovati mogunosti da se loka-listiki
postulati u lingvistici tretiraju kao funkcije odgovaraju-ih
lokalistikih postulata o ovekovoj prirodi. Kao u lingvistici i u
psihologiji bi ve analiza pojmovno-terminolokog aparata date nauke
pokazala dosta mogunih dodirnih taaka izmeu lo-kalistike slike
jezika i interpretacije razliitih psihikih feno-mena. Zadrimo se
kratko na jednom, na Fromovoj tipologiji karaktera.
Na prvi pogled razlikovanje introvertnih i ekstrovertnih tipo-va
karaktera u uenju K.G. Junga izgledalo bi blie onome to
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 32
hou da pokaem, ali bi ta slinost sa jezikim intralokalizacija-ma
i ekstralokalizacijama, osim na terminolokoj ravni, bila su-vie
opta da bi bila upotrebljiva kao ilustracija nekih dubljih veza
izmeu lokalistikog vienja jezika i njegove projekcije na
psihologiju, odnosno na tipologiju karaktera. Tipologija karak-tera
koju je predloio E. From blie je takvoj mogunosti. Iako ta
tipologija nije izloena u terminima prostornih metafora, ona
donekle moe biti u njih prevedena. Za E. Froma karakter je "the
(relatively permanent) form in which human energy is ca-nalised in
the process of assimilation and socialization" (From 1971: 59).
From razlikuje pet osnovnih tipova karaktera, od ko-jih su etiri
neproduktivne orijentacije, sa stanovita asimilacije: a) Receiving
(Accepting), b) Exploiting (Taking), c) Hoarding (Preserving), d)
Marketing (Exchanging); a sa stanovita socija-lizacije a)
Masochistic (Loyalty), b) Sadistic (Authority), c) De-structive
(Assertiveness), d) Indifferent (Fairness). Peti tip je produktivne
orijentacije, koji From karakterie delatnou ("Working") sa
stanovita asimilacije, a ljubavlju i razumom ("Loving, Reasoning)
sa stanovita socijalizacije. Distinktivna obeleja pojedinih tipova,
sa nekim izmenama u ovoj tipologiji, mogu biti izraena i u
terminima koji ukazuju na subordinira-nost karakternih tipova
optijim kategorijama dominantnog tipa lokalizacije u odnosu na
sredinu (Fromovi termini su u zagradi):
intralokalizacija
(asimilacija) ekstralokalizacija
(socijalizacija) lokativnost
ablativnost
adlativnost
perlativnost
"konzervativan" tip (Preserving)
"uzimalaki" tip (Taking)
"primalaki"tip (Accepting)
"preraivaki" tip (Exchanging)
"indiferentni" (Indifferent)
"predvodniki" (Sadistic)
"sledbeniki" (Masochistic) "posredniki"
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 33
Od tipova koji nisu uzeti iz Fromove tipologije verovatno bi
poseban komentar (pored neizbene uslovnosti shematizacija i
tabelarnog prikazivanja) traio tip koji je ovde nazvan
"posred-nikim". Pod njim se imaju u vidu svojstva s jedne strane
sled-benika (u odnosu na izrazitije predvodniki tip), a sa druge
predvodnika (u odnosu na izrazitije sledbeniki tip). Fromov
destruktivni tip oigledno nema obeleja predviena ovom ta-blicom za
tip nazvan "posrednikim". Kao to From konstatuje, isti tipovi su
konstrukti, a svaki od njih ima i pozitivne i nega-tivne strane i
pojavne oblike.
U onom stepenu u kojem bi ova tipologija, u ijoj su osnovi
Fromova etiri tipa linosti, ili neka slina tipologija, bila
ade-kvatna, ona omoguuje ne samo pojmovno-terminoloko pove-zivanje
i vrlo dalekih, naizgled nespojivih oblasti (to je svoje-vremeno,
1940. godine, predlagao matematiar M. Petrovi (1962), tragajui za
tipskim homologijama meu naizgled pot-puno disparatnim pojavama,
nego, eventualno, i dublji uvid u samu sutinu predmeta
tipologije.
Kao to je bilo reeno na poetku, cilj ovde nije bio da se da-ju
definitivni odgovori na pitanja odnosa izmeu jezika i prosto-ra, pa
ni ue na pitanje dokle se proteu eksplanatorne mogu-nosti teorije
semantikih lokalizacija u lingvistici, a jo manje izvan nje. A sve
dok naa saznanja o tome ne budu preciznija, ni-je iskljuena
mogunost da izgleda kako teorija semantikih lo-kalizacija vodi
stavljanju beskrajne raznovrsnosti empirije na Prokrustov leaj
jednog teorijskog modela. Verujui, ipak, da beskrajna raznolikost
univerzuma, ili bar raznovrsnost oveko-vog univerzuma, nije haotine
prirode, i da bi sve to ovek stvara, i on sam, morali imati izvesne
zajednike bazine principe funkcionisanja, pokuao sam na kraju ovog
uvodnog i najopti-jeg razmatranja o jeziku i prostoru da na dva
primera ilustrujem tezu da se mogunosti teorije semantikih
lokalizacija ne mora-ju iscrpljivati samo u objanjavanju jezikih
pojava. U onoj me-
-
Jezik u prostoru i prostor u jeziku 34
ri u kojoj bi to bilo tano otvorila bi se mogunost prerastanja
teorije semantikih lokalizacija u iru, epistemoloku teoriju.
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja i funkcionisanja
semantikih kategorija
1. Princip natkategorijalne lokalizacije. U istoriji
gramati-
kih teorija ideja o organizovanosti razliitih neprostornih
se-mantikih sfera (temporalnosti, posesivnosti, kauzalnosti i dr.)
prema obrascu iskazivanja prostornih znaenja, prisutna od an-tikog
doba, a potpunije teorijski uobliena u delu vizantijskog gramatiara
Maksima Planuda, i obino nazivana lokalistikom teorijom padea,
razvijana je i varirana na vie naina i u poto-njim gramatikim
teorijama sve do modernih verzija koje je dobi-la u okviru
strukturalistikih, generativnih ili kognitivnih mode-la.7
Lokalistika vienja strukturiranja i funkcionisanja grama-tikih i
semantikih kategorija ipak su uglavnom ostajala izvan fokusa
istraivanja u vodeim lingvistikim pravcima i kolama, Poto se u
osnovu lokalistikih interpretacija kategorijalne se-mantike obino
stavlja ideja o metaforizaciji prostornih relacija, ili o
transponovanoj upotrebi kriterija za oznaavanje prostornih odnosa
(upor. odskoiti od poda prema ekati od subote, zaplaka-ti od
radosti, kljuevi od stana itd.), izreena konstatacija moe se
posmatrati kao injenica optije prirode: jezike metafore uopte, a
pogotovu gramatike metafore, do relativno novijeg
7 V. napomenu 3 u poglavlju "Jezik u prostoru i prostor u
jeziku".
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 38
vremena8 nisu imale status problema od centralnog znaaja za
gramatiku teoriju.
Iako je teorija semantikih lokalizacija u izvesnom smislu
teorija jezikih (vs. govornih) metafora, ona nije usmerena na
razvijanje ili redefinisanje pojma metafore nego na to da se pod
posebnim, nedovoljno korienim uglom ispita jedna vana funkcija
metafore. Zato se ni ovde, kao ni u veini drugih loka-listiki
orijentisanih radova, ne trae ni ne nude novi odgovori na pitanje
"ta je metafora?" nego se prostornom metaforom na-ziva upotreba
jezikih znakova sa primarno prostornim znae-njem u funkciji
obeleavanja odnosa koji nije prostorne nego je apstraktnije
prirode, ali je po neemu analogan prostornom od-nosu iji jeziki
izraz uzima. Npr. rei preko volje prema prei preko vode, raditi do
srede prema doi do grede i sl.
Osnovna teza koju elim ovde da razvijem sadrana je u
pretpostavci da pojedine gramatike i semantike kategorije srp-skog,
ili bilo kog drugog slovenskog jezika, nisu strukturirane i ne
funkcioniu na toliko razliite naine kako bi se esto moglo zakljuiti
prema pojmovno-terminolokim aparatima njihovih opisa, te da se moe
postulirati postojanje izvesnog optijeg principa sa kognitivnom
osnovom koji se na manje ili vie sli-an nain realizuje u vie
gramatikih i semantikih kategorija, objedinjujui ih u gramatiki i,
ire, semantiki kompleks. Taj princip moe se priblino odrediti
terminolokom metaforom
8 Danas monografska literatura o metaforama ugraenim u
jezike
strukture ubrzano raste (predmetu ovog i poglavlja "Prostorne
metafore u gramatikim kategorijama" blia je od ostalih jedna od
inae poznati-jih studija o metafori: Lejkof i Donson 1980). Meutim,
kao to je do-bro poznato, ideja o tome da je jezik gotovo u celosti
sazdan od meta-fora nije novijeg datuma. Na to se ne jednom
ukazivalo i izvan lingvi-stike, ponekad sa ocenom da u takvim
tvrdnjama ima i preterivanja, v. Blek 1979: 20)
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 39
lokalizacija, a s obzirom na pretpostavku da je on u osnovi
strukturiranja i funkcionisanja kako semantike kategorije pro-stora
tako i veeg broja neprostornih semantiki kategorija, nje-gova
sutina bi se najpreciznije mogla oznaiti terminolokim izrazom
princip natkategorijalne lokalizacije.
Opravdanost postuliranja principa natkategorijalne lokaliza-cije
morala bi biti pokazana, pre svega, kroz njegovo odreenje prema
pojmovima koji su mu najblii: prema konceptualnom prototipu
lokalizacije, s jedne strane, i prema razliitim jezikim
lokalizacijama kategorijalne prirode, sa druge strane.
Za razliku od shvatanja prema kojima se upotreba istih
gra-matikih sredstava za oznaavanje i prostornih i neprostornih
relacija vidi iskljuivo ili prevashodno kao metaforizacija
pro-stornih kriterija i oblika (shvatanja koja su na ovaj ili onaj
nain ugraena u razliite verzije lokalistike teorije padea, i koja
su esto dobro empirijski utemeljena) ovde u prvi plan stavljam
ideju da je takva vrsta jezikih metafora sekundarne prirode za
objanjavanje izrazitije ili manje izrazite izomorfnosti struktura
semantike kategorije prostora i nekih drugih semantikih kate-gorija
(temporalnosti, aspektualnosti, posesivnosti i dr.); i da je ta
izomorfnost primarno odreena zajednikom utemeljenou datih
kategorija na istom principu natkategorijalne lokalizacije.
Kognitivni korelat tog konstrukta je jedan od bazinih principa
saznajnog procesa refleks kognitivne orijentacije,9 koji bi se,
9 V. Kimel i dr. (ur.) 1979. Nauna saznanja o bazinom statusu
re-fleksa orijentacije u kognitivnim procesima, kao uostalom i
mnogi dru-gi rezultati kognitivne psihologije, najee se zasnivaju
na istraiva-njima iz oblasti razvojne psiholingvistike i to
uglavnom kod dece mla-eg uzrasta, to je znaajno ogranienje. Inae,
obilje podataka o odno-su izmeu kognitivnih i jezikih struktura,
posebno u vezi sa kategori-jama prostora, oblika, vremena, vida,
uzroka, pripadanja i dr., tj. onim kategorijama koje bi pripadale
funkcionalno-semantikom kompleksu lokalizacije (prema gore
predloenom terminu) daju u knjizi o jeziku i
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 40
u onoj meri u kojoj bi postuliranje takve korelacije bilo
adekvat-no, nalazio u odnosu sistemske i funkcionalne uzajamne
uslo-vljenosti sa principom natkategorijalne lokalizacije. Pored
toga, lokalistike koncepcije imaju izvan lingvistike indirektnu
pot-poru i u nekim semiotikim, sociolokim, knjievnoistorijskim i
dr. istraivanjima o pojedinim bitnim aspektima relacije ovek
prostor (osvrt na taj krug pitanja dat je u prvom poglavlju), dok
bi se jedno od vanijih lingvistikih objanjenja jezikog feno-mena
este prostorne ikoninosti izraza sa neprostornim znae-njem i
lingvistikog postulata jedinstvenog mehanizma natkate-gorijalne
lokalizacije morao izvoditi iz principa jezike ekono-mije: kako na
planu izraza (upotreba istog oblika u vie funkci-ja) tako i na
planu sadraja (izomorfnost semantikih struktura razliitih
semantikih kategorija funkcionalno-semantikom kompleksu
lokalizacije umesto njihove potpune razliitosti).
2. Prostorna lokalizacija kao protolokalizacija. Poto se
funkcionalno-semantiki mehanizam lokalizacije najpotpunije
ostvaruje u iskazivanju prostorne lokalizacije (dok je u okviru
drugih ka-tegorija manje vidljiv, slabije razvijen, ili je vie
zaklonjen raz-liitim specifinostima koje su svojstvene tim
kategorijama) prostorna lokalizacija i naini njenog izraavanja mogu
se sa najvie osnova uzeti kao prototip datog natkategorijalnog
prin-cipa, odnosno kao protolokalizacija. Termin prototip ovde
upo-trebljavam samo za oznaavanje tipoloki centralnog u jezikoj
strukturi, to, razume se, ne podrazumeva obavezno, ali ni ne
is-kljuuje, hronoloki prioritet, ili neka obeleja koja se pojmu
percepciji Miler i Donson-Lerd (1976). U jednom od priloga toj
pro-blematici iz perspektive psiholingvistike (Klark i Karpenter
1989) data je podrobna analiza ak dvanaest kategorija organizovanih
oko istog natkategorijalnog koncepta polazna taka, izvor
(source).
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 41
prototipa daju u psiholingvistici, etnolingvistici i leksikoj
se-mantici (v. Ro 1978, Vjebicka 1985).
Za razliku od principa natkategorijalne lokalizacije, koji je
kognitivne prirode (kognitivna lokalizacija vidi se kao optija, tj.
postavljena iznad semantikih kategorija i lokalizacija) pro-storna
lokalizacija kao protolokalizacija prevashodno je jezike prirode.
To je jezika slika vanjezikog prostora. Druge, ap-straktnije jezike
lokalizacije, naslanjajui se, s jedne strane, na princip
natkategorijalne lokalizacije, a sa druge na njegov naj-razvijeniji
jeziki izraz (protolokalizacija) imaju kao manje ili vie vidljivo
obeleje prostornost, tj. slinost sa semantikom kategorijom prostora
i funkcionisanjem prostornih lokalizacija. Prostorno osmiljavanje
apstraktnih relacija moe biti veoma ra-znovrsno, upor. u
najjednostavnijim primerima sa vremenskim i prostornim znaenjem: do
petka i do ugla, dotrajati i doterati, ispiti su blizu i studenti
su blizu i sl. To istovremeno znai da se prostornosno uobliene
semantike kategorije vide na struktur-nom planu kao manje ili vie
izomorfne, a na funkcionalnom planu kao manje ili vie
izofunkcionalne.
3. Kategorijalna situacija jezike lokalizacije. Takav kon-
cept odnosa izmeu natkategorijalne lokalizacije,
protolokaliza-cije i gramatikih i semantikih kategorija u ijoj su
osnovi lo-kalizacije razliitog stepena apstraktnosti uslovljava
odgovaraju-u interpretaciju pojma kategorijalne situacije.10
Kategorijalne situacije kao invarijantne i minimalne situativ-ne
strukture koje su neophodne za realizaciju odreenih katego-rijalnih
jezikih sadraja u lingvistikim opisima vie se termi-noloki meusobno
razlikuju nego to za to ima osnova u jezi-
10 O pojmu kategorijalne situacije u znaenju koje mu se daje u
jednom od aktuelnih modela funkcionalne gramatike v. Bondarko (ur.)
1987.
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 42
koj stvarnosti na koju se one odnose. Naime, kao to opisi
poje-dinih semantikih kategorija u slovenskim jezicima, ma koliko
bili iscrpni, obino ne sadre pokuaj da se utvrdi izomorfnost
struktura razliitih kategorija, tako i lingvistiki modeli
katego-rijalnih situacija svojstvenih realizaciji pojedinih
semantikih kategorija pokazuju manje meusobne slinosti nego to bi
to bio sluaj kada bi se pri modeliranju jedne kategorijalne
situaci-je imala u vidu mogunost da je vie kategorijalnih situacija
or-ganizovano na istim principima.
Tako je, na primer, modelu prostorne kategorijalne situacije,
koji je faktiki razraivan i primenjivan i pre nego to je teorij-ski
uoblien pojam kategorijalne situacije (v. Vajnsberg 1973, Piper
1977, 1983), korespondentan model vremenske situacije. Naime, kao
to kategorijalnu situaciju prostorne lokalizacije konstituie
postojanje prostornog lokalizatora, objekta lokaliza-cije i
orijentira konkretizatora prostornog odnosa izmeu objekta
lokalizacije i orijentira, npr. u situaciji oznaenoj iska-zom
Poklon je u kutiji lokalizator je oznaen imenicom kutija, objekat
lokalizacije imenicom poklon, a orijentir, ovde "unu-tranjost
lokalizatora" predlogom u, analogne konstitutivne elemente moemo
videti i u kategorijalnoj situaciji vremenske lokalizacije. Na
primer, u situaciji oznaenoj iskazom Utakmica je u nedelju
vremenski lokalizator je vreme reprezentovano imenicom nedelja,
vremenski objekat lokalizacije je vreme ostvarivanja situacije
reprezentovane izrazom utakmica, dok o orijentiru, kojim se tu
objekat lokalizacije smeta "unutar" loka-lizatora, a ne recimo,
ispred ili iza njega, referie predlog u. 11
11 Ovde se ograniavam najjednostavnijom informacijom o
strukturi
kategorijalne situacije vremenske lokalizacije da bih pokazao
njene slinosti sa kategorijalnom situacijom prostorne lokalizacije,
odnosno njenu pretpostavljenu uslovljenost strukturom situacije
natkategorijalne lokalizacije. Meutim, u podrobnijoj analizi
poslednjih primera moralo
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 43
4. Metalokalizacija jezika i lingvistika. Kao to je na po-
etku istaknuto, sadraj konstrukta natkategorijalne lokalizacije
bie utoliko odreeniji ukoliko se preciznije utvrdi njegov od-nos
prema drugim i drukijim lokalizacijama, jezike ili lingvi-stike
prirode. Poto je izloena glavna distinkcija natkategori-jalna
lokalizacija / protolokalizacija, panju bi dalje posebno zasluivala
injenica da je prototip principa lokalizacije samo jedan lan u
relaciji u kojoj se manifestovanje tog principa dvo-jako realizuje:
A. kao prostorna lokalizacija, B. kao lokaliza-cija sa izrazitijim
ili manje izrazitim obelejima prostorne meta-fore. Sluajevi tipa B
u funkcionalnom pogledu su u statusu me-talokalizacije, kao naina
osmiljavanja i unutarjezikog inter-pretiranja jednog neprostornog
odnosa i neprostorne lokalizaci-je, na primer, komparativne (via od
brata), njenim uobliava-njem u strukturu druge, prostorne
lokalizacije.
U svim onim sluajevima kada se, dakle, priroda jedne se-mantike
lokalizacije prikazuje u jeziku prelomljena kroz pri-zmu izraza
prostorne lokalizacije, umesno je govoriti o jezikoj
metalokalizaciji. Jednostavnije reeno, jezika metalokalizacija
obuhvata sve sluajeve upotrebe sredstava kojima se iskazuju
prostorna znaenja za iskazivanje neprostornih znaenja, npr. sti-i
na poetak (vreme), uraditi na brzinu (nain), sveska na linije
(osobina), dati na poklon (cilj) itd. sve sa istim gramatikim
modelom na + akuzativ, kao, na primer, u konstrukcijama stavi-ti na
sto, na policu, na knjige, na prozor i sl. Tu se, dakle, neza-visno
od lingvistikih teorija, u samom jeziku, neprostorne lo-kalizacije
osmiljavaju, a time na specifian nain i interpretira- bi se uzeti u
obzir i vreme govorne situacije (vreme realizacije datog is-kaza,
tzv. "trenutak" govora) kao onaj lokalizator koji je u svakom
is-kazu obavezna i najvia vremenska instanca, prema kojoj bilo koji
dru-gi lokalizator ima status objekta lokalizacije.
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 44
ju, preko prostornih lokalizacija, sredstvima jezikog
izraava-nja prostornih odnosa.
U onim pak sluajevima kada se u lingvistikom objanjenju neka
funkcionalno-semantika struktura tumai u terminima primarno
prostornog sadraja, nezavisno od toga da li na planu jezikog izraza
date strukture postoji oslonac za takvo pojmov-no-terminoloko
reenje (tj. prostornost date kategorije) ili ta-kvog oslonca nema,
ini se umesno govoriti o lingvistikoj meta-lokalizaciji. Tako se,
na primer, govori o konstrukcijama sa zna-enjem unutranjeg i
spoljanjeg uzroka, o unutranjoj ili spo-ljanjoj obligatornosti, o
anteriornosti (vs. posteriornosti), o pre-laznim i neprelaznim
glagolima, o superlativu, ekscesivu, ablati-vu itd. pored niza
drugih sluajeva gde su lingvistiki termin, terminoloki izraz,
komentar, koncepcija ili ak teorija zasnova-ni na primarno
prostornim izrazima, bili oni autohtoni (npr. pre-nosno znaenje)
ili sa statusom jezikih pozajmica, tuica i sl. (npr.
transpozicija). Uostalom, kako u ovim ili slinim termini-ma i
terminolokim izrazima prostornu metaforu nalazimo i u "unutranjem
obliku", tj. u izvornom smislu pojma metafora, kao uostalom i
hiperbola, parabola i mnogim drugim.12
Drugim reima, sve lokalistike interpretacije pripadaju
lin-gvistikim metalokalizacijama, ali samo jedan njihov deo ima
neposredan oslonac u jezikim metalokalizacijama, npr. oeniti se iz
ljubavi (unutranja kauzalnost) / poginuti od metka (spo-ljanja
kauzalnost) i sl.
12 Kao to je poznato u razliitim naukama dosta je rairena
upotre-
ba u funkciji terminoloke metafore i same lekseme koja oznaava
pro-stor, npr. semantiki prostor, mentalni prostor, logiki prostor,
prostor boja i sl. (v. Petrenko 1988, Fokonije 1984, Hajder i
Olivije 1972), slino je i sa terminima centar, periferija, polje,
sloj ili stratum, nivo i mnogim drugim (v. u vezi s tim poglavlje
"Lokalizacija kao lingvisti-ka metafora").
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 45
5. Lokalistike, kriptolokalistike, paralokalistike interpre-
tacije. Najzad, lingvistike metalokalizacije kao vrsta
pojmov-no-terminolokih metafora naelno se mogu podeliti (s obzirom
na to da li njihova metaforina struktura ima teorijsko utemelje-nje
ili je manje-vie sluajna, kao rezultat lingvistike intuicije) na
lokalistike i kriptolokalistike. Za razliku od prvih, iza ovih
drugih ne stoji jasno teorijsko opredeljenje da se odreena
gra-matika ili leksika znaenja interpretiraju kao lokalizacije.
Drugim reima, kriptolokalistike interpretacije i deskripcije ni-su
eksplicitno zasnovane na teoriji semantikih lokalizacija u nekoj od
njenih verzija, ali objanjavaju ili opisuju odreenu postornosno
uoblienu kategoriju na nain koji je blizak lokali-stikom.
Poto su lokalistika vienja problema kategorijalne seman-tike
dosta izdiferencirana (izmeu ostalog i prema tome koliko se
dalekosenim ili ogranienim smatraju eksplanatorne mogu-nosti raznih
verzija teorije semantikih lokalizacija) u okviru njih bilo bi
celishodno razlikovati lokalistike interpretacije u uem smislu od
paralokalistikih interpretacija razliitih pitanja kategorijalne
semantike i funkcionalne gramatike. Paralokali-stike interpretacije
i deskripcije, kao lokalistike u irem smi-slu, samo su delimino
zasnovane na konceptualnom aparatu te-orije semantikih lokalizacija
i/ili domen primenljivosti te teori-je prikazuju kao vrlo
ogranien.
Kao to se iz izloenog moe videti, svaki tip lokalizacije ovde je
odreen i vertikalom subordinacije i horizontalom opo-zicije.
Prema tome, (1) natkategorijalna i kategorijalna lokalizacija
ovde se vide kao razlika izmeu roda i vida, (2) odnos izmeu
protolokalizacije i metalokalizacije vidi se kao suprotstavljenost
tipoloki centralnog tipoloki perifernom, (3) razlika izmeu je-zikih
i lingvistikih metalokalizacija vidi se kao razlika izmeu
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 46
ontolokih i epistemolokih fenomena, dok je za razlikovanje (4)
lokalistikih od kriptolokalistikih objanjenja relevantan odnos
prostornosno uoblienog termina, opisa ili objanjenja prema teoriji
semantikih lokalizacija.
6. Predloeni model lokalizacije kao principa strukturiranja
i
funkcionisanja gramatikih i semantikih kategorija, iako u ovom
obliku ne moe pretendovati da bude konano reenje problema odnosa
meu semantikim kategorijama u prirodnim jezicima, jeste rezultat
orijentacije u postupku razvijanja tog modela na veu razuenost,
izdiferenciranost i elastinost od jednodimenzionalnih lokalistikih
interpretacija gramatike se-mantike, u kojima se polazna taka svodi
na semantiku katego-riju prostora i prostorna znaenja. Izloena
vienja mogunosti redefinisanja nekih postulata tzv. lokalistike
teorije (padea), proirivanja njenog pojmovno-terminolokog aparata i
priblia-vanja teoriji funkcionalne gramatike i kognitivne
lingvistike (u obliku teorije semantikih lokalizacija), te za sada
opreznije procenjivanje njenih eksplanatornih mogunosti kao
specijalne lingvistike teorije, ovde nuno ima donekle shematski
karakter, ali ako se njime uspeva skrenuti panja na potrebu da se u
izu-avanju mehanizma gramatikih metafora, kao vanog (ako ne i
centralnog problema funkcionalne gramatike), pokua
reinter-pretiranje nekih postulata jedne stare teorije u svetlu
relevantnih saznanja moderne lingvistike, onda bi se osnovni cilj
ovog po-glavlja mogao smatrati ostvarenim.
-
Teorija semantikih lokalizacija i poreenje jezika
1. Funkcionalizam i kontrastiranje jezika. Funkcionalni
pravac u savremenoj lingvistici je od dvadesetih godina
dvade-setog veka posebno dobro bio predstavljen u kontrastivnim
lin-gvistikim istraivanjima.
U lingvistikoj slavistici funkcionalni pristup prouavanju jezika
ima plodnu tradiciju, u ijoj su osnovi radovi J. Boduena de
Kurtenea (1984), lingvista Prakog kruoka (pre svega V. Matezijusa,
1961), L.V. erbe (1974) i drugih. Danas funkcio-nalizam u
gramatikim istraivanjima ima vie pravaca i kola, npr. francusku,
holandsku, englesku, pored funkcionalno orijen-tisanih koncepcija
generativne semantike, padene gramatike . Filmora, modela "smisao
tekst" I. A. Meljuka i A.K. ol-kovskog (v. pregled funkcionalnih
pristupa prouavanju jezika u: Bondarko /ur./ 1987).
Teorijski i praktini znaaj poreenja srodnih jezika u smeru "od
sadraja ka formama njegovog izraavanja" posebno je ube-dljivo
obrazloen u radu V. Vinogradova o lingvistikim i meto-dolokim
pogledima L. V. erbe (Vinogradov 1970). Na osno-vama takvog
pristupa prouavanju i opisivanju jezika obavljen je kasnije veliki
broj teorijskih i deskriptivnih istraivanja u okvirima
funkcionalne, aktivne, ideografske ili praktine gra-matike i drugih
manje ili vi e koncepcijski slinih istraivanja, koja su faktiki
varijante lingvistikog modela u kojem se u prvi plan stavlja opis
gramatikih, kategorijalnih znaenja, i leksi-
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 49
kih znaenja koja su s njim u najtenjoj vezi, kao i naina
njiho-ve realizacije u govoru u zavisnosti od komunikativne
strategije i prirode govorne situacije, dok je u drugom planu opis
grama-tikog sistema u suprotnom pravcu: od forme ka znaenju i
funkciji.
Jedan od zapaenijih pokuaja teorijsko-metodoloke razra-de
kontrastivno postavljenih i funkcionalno orijentisanih opisa
srodnih jezika dao je slovaki slavista J. Ribak, ukazavi na i-roke
mogunosti koje daje kombinovanje teorije binarnih opozi-cija sa
teorijskim osnovama tzv. aktivne gramatike (Ribak 1970). Teorija
binarnih opozicija se danas, kao to je poznato, primenjuje u mnogim
lingvistikim opisima koji predstavljaju fragmente funkcionalne
gramatike jednog slovenskog jezika, najee ruskog, u poreenju sa
drugim jezikom, ili bez takvog poreenja. Iako je tokom poslednjih
decenija mnogo uraeno na usavravanju pojmovno-terminolokog aparata
i metodologije funkcionalno-semantikih istraivanja gramatikih
struktura, krug problema koji su tim istraivanjima obuhvaeni niti
je za-tvoren, niti je definitivno obraen. Uprkos tome to je
obavljen veliki broj istraivanja o razliitim aspektima funkcionalne
gra-matike, jasno je da ona u svojoj optimalnoj verziji ne moe da
bude zbir metodoloki manje ili vie razliitih delova nego bi morala
biti celina sa jedinstvenom i koherentnom teorijskom osnovom.
2. Metalingvistiki izraz meukategorijalnih odnosa. Ma
kojoj od postojeih koncepcija funkcionalne gramatike davali
prednost nad drugima jedno od kljunih pitanja i kontrastivnih i
jednojezikih funkcionalno-semantikih opisa za sada ostaje na
periferiji panje. Metalingvistiki aparat opisa pojedinih
seman-tikih kategorija, npr. vremena, vida, naina i dr., i opisa
naina na koji one funkcioniu u govoru, obuhvata, s jedne strane,
poj-move koji odraavaju semantiku specifinost tih kategorija
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 50
(npr. prezent, perfektivnost, refleksivnost, imperativ itd.), i,
sa druge strane, pojmove optije prirode (npr. obeleje, opozicija,
funkcija itd.), koji nisu relevantni samo za plan jezikog sadra-ja.
Meutim, nije manje vano formiranje pojmova koji odraa-vaju mogunu
semantiku bliskost dvaju ili vie kategorijalnih znaenja, i
utvrivanje optijih semantikih i funkcionalnih principa u osnovama
razliitih semantikih podsistema, utvri-vanja prirode tih principa,
oblika njihovog ispoljavanja i stepena njihove prisutnosti u
jezikom sistemu. Takvi pojmovi mogu da izgledaju, s jedne strane,
samo kao konstrukti koji omoguuju doslednija objanjenja naizgled
meusobno udaljenih jezikih pojava. Sa druge strane, oni daju
pretpostavke izbegavanja preve-like i nepotrebne
pojmovno-terminoloke neusaglaenosti opisa semantikih kategorija
jednog istog jezika, koja je esto posledica injenice da lingvista
koji se bavi jednom semantikom katego-rijom ne izlazi iz okvira
svog i inae sloenog i obimnog pred-meta, iako to u krajnjoj liniji
vodi takvom modeliranju jezike slike sveta u kojoj pojedini njeni
delovi izgledaju meusobno vie udaljeni nego to je to sluaj sa
fragmentima jezike stvar-nosti na koju se odnose.
3. Nadkategorijalne semantike invarijante kao osnova po-
reenja jezika. Ideja o postojanju nadkategorijalnih semanti-kih
invarijanata nije nova. U analizama kategorijalnih znaenja ona se
sree pre svega tamo gde se neki gramatiki oblik upo-trebljava u
razliitim funkcijama. Pri tome se esto i ne bez osnove
meukategorijalne semantike veze osvetljavaju i sa istorijskog
stanovita. To je naroito karakteristino za istrai-vanja o pitanjima
semantike i funkcionisanja predloga, prefiksa i padea, u kojima se
ovako ili onako istie primarnost konkret-no-prostornih i
sekundarnost drugih tipova znaenja (Anderson 1971, Kempf 1974).
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 51
U okvirima teorije padea jo od XIV veka i do naih dana na tim
osnovama razrauje se lokalistika teorija padea, prema kojoj su (u
jednoj od njenih varijanata) razliita neprostorna znaenja i
semantiki sistemi organizovani prema obrascu pro-stornih ili
dozvoljavaju takvu interpretaciju u sinhronijskoj ana-lizi, i mogu
se svesti na elementarna znaenja udaljavanja (abla-tiv),
pribliavanja (adlativ), linije kretanja (perlativ) ili odsustva
ukazivanja na kretanje (lokativ), kao i na suprotstavljenost
unu-tranjeg ili centralnog (intralokalizacija) spoljanjem ili
perifer-nom (ekstralokalizacija). Teorijske implikacije teorije
gramati-kih i semantikih lokalizacija bili su i jo su uvek predmet
po-sebnih istraivanja, a konani zakljuci o stepenu njene
ekspla-natorne snage tek treba da budu dati. Dalje se eli, makar i
u skromnom obimu, na nekoliko primera da ukae na mogunosti primene
odgovarajue lingvistike koncepcije funkcionalno-se-mantikih
(onomasiolokih) i kontrastivnih opisa gramatikih struktura, prvo,
na planu unutarjezikog poreenja, a zatim i na planu poreenja
srodnih, slovenskih jezika, na primeru poree-nja srpskog sa ruskim
jezikom.
4. Poreenja semantikih kategorija u istom jeziku. Struk-
turna bliskost pojedinih semantikih kategorija, npr. prostora i
vremena, predstavlja optepoznatu injenicu, ali ipak pokuaja da se
utvrdi stepen strukturne slinosti razliitih semantikih ka-tegorija
u nekom jeziku do sada, koliko je poznato, nije bilo. Ipak, poto se
i vreme i prostor zasnivaju na nekakvim lokaliza-cijama jednih
(konkretnih ili apstraktnih) objekata u odnosu na druge, prilino je
jasno da je, u onoj meri u kojoj su takve loka-lizacije
izofunkcionalne, umesno polaziti u opisu od onoga to im je
zajedniko.
Uzmimo kao primer izraavanje prostornih i vremenskih znaenja na
nivou imenske grupe. U sistemu prostornih znae-nja imenskih grupa u
ruskom jeziku osnovna opozicija je su-
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 52
protstavljanje unutranje spoljanjoj lokalizaciji jednog objekta
(objekta lokalizacije) u odnosu na drugi objekat (lokalizator),
npr. v dome / u doma. U opozicijama koje su ovoj subor-dinirane
sreu se razliiti oblici manifestovanja istog kriteriju-ma, kao to
je, na primer, lokalizacija u nivou lokalizatora / lo-kalizacija
izvan nivoa lokalizatora, npr. pered mostom / nad mostom i sl.
U sistemu vremenskih znaenja koja se izraavaju imenskim grupama
osnovna opozicija takoe se svodi na unutranju / spo-ljanju
lokaliziciju, npr. pri[el utrom / `dal do utra, pri emu se
spoljanja lokalizacija osmiljava kao lokalizacija prednjeg plana
(anteriornost) ili zadnjeg plana (posteriornost). Na vremenskom
planu relevantna su i znaenja udaljavanja (polazne take),
pribliavanja (konane take), ili linije kretanja, tj. ablativ-no,
adlativno i perlativno znaenje, koja su u osnovi mnogih se-mantikih
opozicija (upor. prostorna znaenja u primerima kao to su iz lesa, v
les, ~erez les i vremenska znae-nja u primerima s samogo na~ala
lekcii, do kon-ca lekcii, v te~enie lekcii itd.), na ta je takoe
umesno ukazati u opisima datog fragmenta funkcionalne grama-tike.
Na slian nain mogu biti interpretirana i druga kategori-jalna
znaenja. Prostorna ili vremenska polazna taka kao po-javni oblik
optijeg ablativnog znaenja korelira sa, npr. uzro-nim znaenjima,
utoliko pre ako je to podrano i nainom izra-avanja, upor. so zlosti
so stola s samogo na~ala, dok prostorna ili vremenska krajnja taka
(pojavni oblici adlativnog znaenja) koreliraju sa rezultativnim
znaenji-ma, upor. vojti v dom, prijti v subbotu i vpastx v
unwnxe.
Sa stanovita kontrastivne lingvistike funkcionalna gramati-ka je
u najtenjoj vezi sa problemom odreivanja semantike i funkcionalne
osnove poreenja. Iako tertium comparationis
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 53
(formalni, semantiki ili neki drugi) ne prestaje da privlai
pa-nju istraivaa u oblasti kontrastivne lingvistike, stvari su, kao
to je obavetenima poznato, daleko od opteprihvaenih pogle-da.
Lokalistika koncepcija organizacije semantikih kategorija,
struktura pojedinih semantikih i gramatikih kategorija ili od-nosa
meu pojedinim gramatikim i leksikim jedinicama u tom smislu
relativno lako nalazi primenu u funkcionalno-semanti-koj
kontrastivnoj analizi, pri emu jedinice njihove lokalistike
interpretacije na razliitim nivoima mogu da se jave kao inte-gralna
meujezika semantika obeleja koja ne povezuju samo razliite
semantike kategorije u istom jeziku nego i semantike i gramatike
kategorije razliitih jezika.
5. Poreenje semantikih kategorija u razliitim jezicima.
Izneta konstatacija moe se ilustrovati primerima poreenja
ru-skog i srpskog jezika.
(a) Funkcionalno ekvivalentne gramatike jedinice dva jezi-ka
mogu, pre svega, da imaju ne samo istu lokalistiku interpre-taciju,
nego i slian ili ak isti oblik, ako je re o srodnim jezici-ma,
upor. u ruskom (perenesti) na subbotu i u srp-skom (prebaciti) na
subotu, gde postoji ne samo isto adlativno znaenje nego i
izomorfnost strukture njegovog izraavanja.
(b) Za razliku od takvih sluajeva ekvivalentnost kategori-jalnog
znaenja moe biti praena razlikama u nainu njegovog izraavanja u dva
jezika, Na primer, ablativno-adlativno vre-mensko znaenje, koje se
u ruskom jeziku izraava konstrukci-jama tipa s pervogo po [estoe
avgusta u srpskom jeziku se izraava konstrukcijama sa drukijom
strukturnom shemom u osnovi, upor.: od prvog do estog avgusta.
(c) Mogune su i razlike u stepenu specijalizacije opteg
ka-tegorijalnog znaenja u dva jezika koja se porede. Na primer,
ruskim prefiksima vw-, iz-, koji esto imaju funkciju izra-avanja
opteg ablativnog znaenja, u ijim su okvirima mogu-
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 54
ne ue semantike ili stilske razlike, u srpskom jeziku najee
odgovara samo jedan prefiks iz-, upor. u ruskom jeziku vwpi-satx,
iznositx, u srpskom ispisati, iznositi itd.
(d) Jo vei stepen divergencije izmeu dva jezika postoji tamo gde
se u jednom jeziku lokalistika interpretacija oslanja na gramatiku
formu koja moe uestvovati kako u izraavanju prostornih tako i u
izraavanju neprostornih znaenja, dok joj u drugom jeziku odgovara
oblik koji se ne upotrebljava u funkciji izraavanja prostornog
znaenja, upor. rusku imensku grupu v 1995 godu sa lokativnim
znaenjem i srpsku imensku grupu 1995 godine sa istim znaenjem, ali
izraenim bespredlokim genitivom; ili izraavanje lokativne
posesivnosti u ruskom jezi-ku imenskom grupom sa predlogom y, npr.
U Ma[i novoe platxe, kojoj u srpskom jeziku najee odgovara glagol
imati, upor. Maa ima novu haljinu i sl.
(d) Postoje najzad i sluajevi kada se kategorijalno znaenje u
oba jezika relativno lako moe lokalistiki intepretirati iako
sredstva njegovog izraavanja ni u jednom od ta dva jezika ne mogu
uestvovati u izraavanju prostornih znaenja. Takva je, na primer,
morfoloka kategorija vremena u slovenskim jezici-ma. Uprkos
razlikama u strukturi gramatikog vremena u ru-skom i srpskom jeziku
prola i budua vremena lako se svode na lokalizaciju izvan tzv.
trenutka govora (ekstralokalizacija), u vremenskom odseku koji mu
prehodi ili sledi, dok se oblici prezenta (neutralnog lana u
sistemu gramatikih vremena) upo-trebljavaju, kao to je poznato, u
oba jezika i za oznaavanje si-tuacija koje mogu biti izvan vremena
govorne situacije (npr. istorijski prezent).
Opis slovenskih jezika kontrastivnim metodom i u okvirima
teorije semantikih lokalizacija oevidno je povezan sa reava-njem
niza pitanja i teorijske, i metodoloke i materijalne priro-de. U
literaturi o teoriji semantikih lokalizacija panja je do sa-
-
Lokalizacija kao princip strukturiranja... 55
da uglavnom bila koncentrisana na razradu teorijskih osnova
ta-kvog pristupa opisivanju i objanjavanju jezikih pojava. U onom
stepenu u kojem se postojei generativni gramatiki mo-deli, inae
znaajni za razvijenje savremene lingvistike teorije i nekih vidova
primenjene lingvistike (npr. automatsko prevoe-nje), pokazuju esto
kao nedovoljno pogodni za neke zadatke primenjene lingvistike, i
njihove lokalistike verzije daleke su od takvih, konkretnih
ciljeva. Iako teorija binarnih opozicija odavno ne predstavlja
novinu u lingvistikoj teoriji (ili moda ba zato), ukljuena u
teoriju semantikih lokalizacija i prime-njivana gde je to moguno u
kombinaciji sa danas vrlo aktuel-nim metodom semantikih prototipova
i drugim metodama se-mantikih istraivanja, ona i dalje prua velike
mogunosti u opisivanju i objanjavanju strukturiranja i
funkcionisanja gra-matikih sistema i, ire, semantikih kategorija u
jednom jeziku ili u dva ili vie jezika, dakle i u opisu
paradigmatskih odnosa u pojedinim gramatikim sistemima (ili u
njihovom poreenju), i na funkcionalnom planu (opis
tematsko-rematskih struktura, od-nosa izmeu propozicije i modalnog
okvira, pragmatikih aspe-kata iskaza itd.), poto i u jednom i u
drugom sluaju ve posto-ji plodna veza izmeu pojmovnog aparata
teorijske gramatike, s jedne strane, i opisne i kontrastivne
gramatike, s druge.
-
Naela teorije semantikih lokalizacija
Teorija semantikih lokalizacija (TSL) je posebna lingvisti-ka
teorija (za razliku od optih) u okviru koje se pojedine se-mantike
pojave opisuju i objanjavaju u svetlu izomorfnosti i
izofunkcionalnosti semantikih kategorija, iji su oblici
ispolja-vanja mnogobrojni sluajevi izraavanja neprostornih znaenja
sredstvima sa primarno prostornim znaenjima (npr. na praznik, na
dan kao na knjigu, na zid i sl.). U TSL se ta opta injenica (kao
vrlo raireni pojavni oblik ikoninosti mnogih jezikih znakova,
odnosno metafora i metonimija), kao i injenica da se u lingvistikoj
terminologiji esto sponatano pribegava prostor-nim metaforama,
izvodi kako iz razvijenosti jezikih izraza za prostornu
lokalizaciju (kao protolokalizaciju) tako i iz postulira-nog
principa natkategorijalne lokalizacije (sa prostornim, vre-menskim,
posesivnim, komparativnim i drugim realizacijama), koji izvan
jezika ima uporite u refleksu kognitivne orijentacije, utvrenom u
psihologiji. Drugim reima, razliiti semantiki odnosi u okviru TSL
vide se i objanjavaju kao lokalizacije raz-liitog stepena
apstraktnosti jer je mehanizam objanjavanja prostornih lokalizacija
vrlo pogodan za objanjavanje semanti-kih pojava zasnovanih na
neprostornim lokalizacijama, ne samo onda kada one imaju prostornu
ikoninost nego i kada je nema-ju, npr. u sistemu glagolskih vremena
(tada semantika lokaliza-cija ima status teorijskog
konstrukta).
-
Naela teorije semantikih lokalizacija 58
Konceptualni aparat TSL obuhvata kako pojmove u vezi sa
orijentacionom stranom u lokalizaciji (npr. intra- i
ekstralokali-zacija, centar i periferija, proksimalnost i
distalnost i dr.), tako i one koji su odreeni dinamikom stranom
lokalizacije loka-tivnost (neizraenost dinaminosti) prema
translativnosti bilo jednostranoj (ablativnost / adlativnost) ili
bez takvog ogranie-nja (perlativnost), kao i neki drugi pojmovi,
npr. elementarni si-tuativni okvir semantike kategorije
(lokalizator, objekat lokali-zacije i orijentir), centrifugalne i
centripetalne tendencije u d