pravo

OPĆI DIO GP – A

I. UVOD

► POJAM GP

U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven odgovor na pitanje što je građansko pravo. Na umu prvenstveno imamo pokušaje definiranja u okviru europskog kontinentalnog pravnog kruga. Do prvog sužavanja obujma pojma gp došlo je prihvaćanjem Ulpijanove podjele prava na javno i privatno. U javnom pravu su centar država i organizacije javne vlasti, a u privatnom pravu to je čovjek. U građanskopravnoj znanosti su se privatno i građansko pravo upotrebljavali kao sinonimi. Kada je započeo proces raslojavanja sadržaja privatnog prava, građansko pravo nije više moglo označavati ukupnost privatnog prava. Počelo se afirmirati shvaćanje prema kojem bi građansko pravo bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedničko pravo primjenjivalo na sve one društvene odnose koji nisu uređeni drugim, posebnim pravilima.

Kada su pravila građanskog prava za neke privatnopravne odnose postala preopćenita, izdvojilo se u posebnu granu privatnog prava 6npr. trgovačko pravo, a kad su za neke društvene odnose postala neodgovarajuća, odvojili su se 6npr. radno i obiteljsko pravo.

Snažan razvoj zaštite ljudskih prava i sloboda poslije II. svj. rata zahtjevao je da se u taj razvoj, pored javnog prava (ustavnog i kaznenog), uključi i građansko pravo. To je značilo da se tradicionalnom krugu imovinskih odnosa mora dodati onaj segment neimovinskih odnosa koji se tiče zaštite osoba i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

GRAĐANSKO PRAVO → u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara

► NAZIV

→ naziv građansko pravo je najstariji i potječe iz rimskog prava kao prijevod latinskog naziva ius civile. Staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo nisu pojmovi istog sadržaja. Ius civile je bio naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi. Tim se pravom mogao služiti isključivo rimski građanin. Peregrinima je za potrebe pravnog saobraćaja stvoreno ius gentium. Kad je car Karakala svojom konstitucijom ANTONINIANA iz 212.g.n.e. podijelio rimsko građanstvo svim slobodnim podanicima rimske države, postali su instituti iuris gentium sastavnim dijelom iuris civilis. Nakon toga se ius gentium počeo sadržajno kretati prema prirodnom pravu (instituti utemeljeni na prirodnom razumu – naturalis ratio).

→ u hrvatskom pravnom nazivlju postoji za građansko pravo i sinonim civilno pravo, pa se pravnici koji se njime bave nazivaju civilistima. Težište naziva građansko pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Taj naziv spada u europsku pravnu tradiciju.

→ naziv privatno pravo izravno je povezan s podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum). Građansko pravo je jedno vrijeme bilo sinonim za privatno pravo. Kad su se u okviru privatnog prava stvorile nove pravne grane za koje su se donosili posebni propisi, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno pravo ili opće građansko pravo. Danas u privatno pravo spadaju, osim građanskog prava još i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i druga sa srodnim karakteristikama.

→ naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj toga prava i može reći da je određen ratione materiae. S jedne strane je preširok, jer su imovinska prava također trgovačko, financijsko i neka druga prava, a s druge strane taj naziv je preuzak jer ne obuhvaća zaštitu čovjekove neimovinske sfere.

► NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA

Društveno-gospodarski odnosi koje uređuje građansko pravo imaju neke zajedničke karakteristike – građansko pravo ih formulira kao načela. U znanosti se ukupnost načela građanskog prava naziva i METODOM građanskopravnog uređivanja → otkrivanje onih oblika u kojima se izražava sadržaj objektivno dane stvarnosti.NAČELA → svjesna formulacija bitnog sadržaja objektivno dane stvarnosti društvenih odnosa, a istodobno i oblici u kojima se ta stvarnost izražava. Ukupnost načela gp daje kriterij prema kojemu se gp može odijeliti od ostalih grana prava.

4 osobito karakteristična načela gp:1. NAČELO DISPOZITIVNOSTI (načelo slobodne inicijative, načelo autonomije)→ u gp znači da građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se voljom pravnih subjekata→ dolazi do izražaja u svim dijelovima gp→ na području obveznog prava izražava se kao sloboda ugovaranja tj., prema ZOO, kao sloboda uređivanja obveznih odnosa. Podrazumijeva:

1

- slobodu svakog sudionika u prometu da odluči hoće li ući u neki obvezni odnos ili ne, - slobodu izbora vrste ugovornog odnosa i - slobodu utvrđivanja sadržaja i izbora oblika ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrđuje opće granice slobode ugovaranja. U našem obveznom pravu te su granice ustanovljene trojnom formulom – sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva. Kao primjer ograničenja slobode u zasnivanju obveznih odnosa su, npr. obvezni odnosi koji nastaju mimo volje pravnog subjekta («nastaju po sili zakona»)→ 6npr. odgovornost za štetu→ na području stvarnog prava očituje se u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima, 6npr. pravo vlasništva→ u nasljednom pravu izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja

2. RAVNOPRAVNOST SUBJEKATA u građanskopravnom odnosu→ njihov položaj u građanskopravnom odnosu je koordiniran – to znači da u gp nema podređivanja jedne strane drugoj → nema tzv. subordinacije koja karakterizira upravno pravo→ vrlo je usko povezano s načelom dispozitivnosti → budući da građanskopravni odnos u pravilu nastaje voljom njegovih sudionika, logično je da te volje budu međusobno ravnopravne, ZOO čl.3: »Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su»

3. IMOVINSKA SANKCIJA→ sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi + stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u gp odnos→ pobjedom načela ravnopravnosti subjekata u gp odnosu došlo je do priznanja isključivo imovinske sankcije za neispunjenje dužne obveze. Najprije su sankcije bile osobne – dužnik koji nije platio dug postao je vjerovnikov rob, a kasnije je morao ići u dužnički zatvor. Danas se vjerovnik može namiriti jedino iz dužnikove imovine, a nema nikakave vlasti nad osobom dužnika.6npr. naručimo taksi da nas u 12 h da nas odveze na kolodvor jer moramo otputovati baš vlakom koji odlazi u 12:30. Vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe i mi ne stignemo na vlak. Prema tome taksist nije ispunio preuzetu obvezu. Mi ga zbog toga ne možemo strpati u zatvor, ali možemo ga tužiti za naknadu štete ako smo pretrpjeli štetu njegovom krivnjom. On će biti osuđen platiti određeni iznos novca, a ako nema novca zaplijenit će mu se njegove stvari i one će se sudski prodati da bi se namirila naša tražbina.

4. PROMETNOST PRAVA→ ima se na umu promet subjektivnih građanskih pravaSUBJEKTIVNO građansko pravo je ovlaštenje koje za sudionika konkretnog građanskopravnog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu.6npr. pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava. U konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari - to njegovo ovlaštenje naziva se subjektivno pravo.Jedino na području gp postoji mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava. Ima nekih subjektivnih prava koja su neprometna – strogo osobna građanska prava, ona se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jedne osobe na drugu, 6npr. pravo osobne služnosti→ obiteljsko pravo, upravno pravo = neprometno

► SUSTAV GRAĐANSKOG PRAVA

→ pojedini odnosi koje uređuje građansko pravo imaju i svoje posebne karakteristike te se oni prema njima mogu svrstati u nekoliko zasebnih skupina. Ako se pojedini dijelovi svrstaju u cjelinu, dobiva se sustav građanskog pravaPoznata su dva modela u izgradnji sustava gp : institucijski i pandektni→ INSTITUCIJSKI sustav potječe iz rimskog prava i to iz razdoblja u kojemu je ius civile bio naziv za ukupni pravni poredak. Gaj u «Institucijama» kaže da se cjelokupno pravo kojim se koristimo odnosi na : 1. personae (osobe), 2. res (imovina) i 3. actiones (tužbe). Kada se taj trodijelni sustav primijenio na građansko pravo kao dio privatnog prava, pokazao se potpuno neodgovarajućim. Prvi građanski zakonici u kojima je primijenjen: austrijski OGZ iz 1811. i francuski Code civil iz 1804.

→ PANDEKTNI sustav je razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom Građanskom zakoniku iz 1896., a sastoji se od pet dijelova: 1. opći dio, 2. obvezno pravo, 3. stvarno pravo, 4. obiteljsko pravo, 5. nasljedno pravoPandektni sustav ne polazi od ukupnog pravnog poretka, nego od onog dijela privatnog prava koji se naziva građanskim pravom. Prednosti pandektnog sustava su u izoštrenijim kriterijima grupiranja materije i u izdvajanju onoga što je u svim dijelovima gp zajedničko, u opći dio

→ u RH je prihvaćen pandektni sustav, pa se naše gp sastoji od: 1. OPĆI DIO → sadrži pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima gp2. STVARNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari3. OBVEZNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu ispuniti

2

4. NASLJEDNO PRAVO → je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike)► ODNOS GP PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

GP – trgovačko pravo→ građansko i trgovačko pravo uređuju u biti istu vrstu odnosa, te se građansko pravo prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Trgovačko (privredno) pravo je nastalo iz građanskog tj. privatnog prava. Intenzitet i kompleksnost gospodarskog života zahtijevali su prilagodbu i uposebljenje te kreaciju novih instituta gp – pravnotehnički se to izvodi u dvije varijante:1. dualistička – potpuno odvajanje trgovačkog od građanskog prava (Njem. i Franc.)2. monistička – zadržava se jedinstvenost gp za sve vrste subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjima za trgovce i trgovačke poslove (It.)Monistička varijanta je prihvaćena i u ZOO čl.14. - na trgovačke ugovore se primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno.

Važnije osobitosti trgovačkog prava: - kraći rokovi, - neformalnost poslova (osim kod vrijednosnih papira), - naglašena potreba povjerenja, - opći uvjeti poslovanja, - adhezijski i tipski ugovori, - važnost trgovačkih običaja tj. uzanci za promet robom i - izrazita tendencija ujednačavanja pravila na međunarodnom planu

GP- obiteljsko pravo→ u nekim sustavima gp obuhvaćeno je i obiteljsko pravo (ističu se sličnosti), a u našem je ono izdvojeno u samostalnu granu prava (ističu se razlike)Sličnost glede odnosa postoji, posebno u segmentu imovinskih odnosa u braku i obitelji. Narav ostalih odnosa koji čine glavninu onih koje uređuje obiteljsko pravo posve je različita od imovinskih – oni su naglašeno osobne naravi. Imovinski odnosi su funkcionalno podređeni osobnim odnosima. Metodološka sličnost se temelji na načelu dispozitivnosti te na načelu ravnopravnosti sudionika. Razliku čine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u obiteljskom pravu.

GP – radno pravo→ radno pravo je bilo sastavni dio građanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o službi (locatio conductio operarum). U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zaštitnog karaktera, no ima i onih koje su imovinskopravne naravi. Zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter te se na ugovor o radu supsidijarno primjenjuju opći propisi obveznog prava.

GP – upravno pravo→ na razini metode uređivanja odnosa postoje znatne razlike između građanskog i upravnog prava. Načela upravnog prava su suprotna onima građanskog prava (n. subordinacije, n. nepromentnosti i delegacije nadležnosti, pretežito osobna sankcija). U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u građanskom dispozitivne. Upravno pravo također uređuje neke od imovinskih odnosa. U nekim slučajevima to uređivanje je relativno samostalno i cjelovito (npr. eksproprijacija, uzurpacija...). Drugi slučaj je kad upravno pravo samo djelomično uređuje imovinske odnose (npr. ograničavanje prometa određenim vrstama stvari i sl.). Opseg zadiranja u sferu gp razmjeran je stupnju i opsegu državne intervencije u tokove gospodarskog života

GP – mpp (→ je unutarnje pravo svake države)→ razgraničenje prema gp tu ne čini značajnije teškoće. Mpp uređuje građanskopravne odnose s tzv. međunarodnim obilježjem. Građansko pravo jedne države uređuje samo tuzemne građanskopravne odnose tj. one koji se po svojim elemenima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) nalaze u granicama njegova važenja. S međunarodnim obilježjem su oni građanskopravni odnosi kod kojih pojedini elementi upućuju na mogućnosti primjene nekog stranog prava (tzv. kolizijska pravila)

II. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

→ građansko pravo predstavlja skup pravnih pravila, a informacije o pravnim pravilima nalazimo u tzv. pravnim izvorimaDefinicija pojma izvora prava ovisi o gledištu s kojega se sam pojam promatra: → ako se postavlja težište na onu materijalnu društvenu snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu = unutarnji ili materijalni pravni izvori ili vrela prava (izvori prava u tom smislu nisu predmet izučavanja građanskog prava)→ ako se kod pravnih izvora postavlja težište na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava = izvanjski ili formalni pravni izvori ili vrela prava

IZVORI PRAVA su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila.

3

Brojnost izvora je izazvala u znanosti pojavu njihova usustavljenja i klasifikacije. Izvore prava uopće izučava teorija prava, a pojedine pravne izvore detaljno proučavaju druge grane prava (ustavno pravo).

U znanosti o izvorima poznata je podjela na državne i društvene izvore prava.→ za državni izvor prava karakteristično je da je formalni tvorac prava ustavom određeno zakonodavno tijelo. Osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz toga izvora jest propis, najčešće zakon. Obvezujuću snagu norma tu formalno crpi iz državne vlasti. Stvaratelj norme nije istodobno i njezin adresat → norma je heteronomna→ za društveni izvor prava ili za tzv. autonomno pravo karakteristični su samouređivanje međusobnih odnosa i akcija članova određenih asocijacija. U načelu oni koji stvaraju normu istodobno su i njezini adresati → norma je autonomna. Izvori našeg građanskog prava jesu: propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna znanost

► 1. PROPISI

→ propis sadrži napisano pravno pravilo. Među propisima postoji rang koji određuje međusobni odnos propisa, što je osobito važno u slučaju sadržajnog sukoba dvaju propisa. Temeljna odredba Ustava RH je da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom

→ UstavKao izvori građanskog prava ustavi u pravilu sadrže relativno mali broj odredaba, ali one imaju za gp prvorazredno značenje• proglašava se nepovredivost vlasništva kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH• jamče se pravo vlasništva i pravo nasljeđivanja, ali pravo vlasništva obvezuje njegove nositelje i korisnike na doprinošenje općem dobru• jamče se poduzetnička i tržišna sloboda a zabranjuje zloupotreba monopola. Poduzetnička sloboda i pravo vlasništva mogu se iznimno zakonom ograničiti radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.• jamče se temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Nezakonito lišeni slobode i osuđeni imaju pravo na odštetu i ispriku. Ustavne odredbe se razrađuju u odgovarajućim zakonima.

→ Zakon- akt donesen od strane zaknodavnog tijela na ustavom propisani način, a sadrži apstraktno, opće pravno pravilo- najčešći i najuobičajeniji pravni izvor (svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon)Za naše građansko pravo je karakteristično da još nije u cjelini uređeno novim zakonima. Ono još nije kodificirano. Težnja za kodifikacijom gp u stanovitoj mjeri je ostvarena kodifikacijom pojedinih dijelova gp-a. Doneseni su posebni zakoni, odvojeno za svaki dio gp-a. Pravila obveznog prava su sadržana u ZOO iz 2005.g, pravila stvarnog prava u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996., a pravila nasljednog prava u Zakonu o nasljeđivanju iz 2003. godine. Uz te propise postoji čitav niz različitih zakona koji sadrže određeni broj pravila građanskog prava. To su zakoni o stambenim odnosima, o šumama, vodama, zaštiti okoliša i dr.

→ Propisi stare JugoslavijeIzmeđu stare i nove Jugoslavije nije bilo unutarnjeg pravnog kontinuiteta. Budući da su u novoj Jugoslaviji postojali neki društveni odnosi koji su postojali i u staroj bilo je potrebno prekid pravnog kontinuiteta između stare i nove Jugoslavije potvrditi i zakonskim putem. To je učinjeno Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.IV.1941. g. i za vrijeme neprijateljske okupacije. Tim su zakonom u cjelini brisani svi okupatorski propisi. Proglašeni su nepostojećim. Međutim čl.4. Zakona o nevažnosti otvorio je mogućnost da se primijene pravna pravila sadržana u tim propisima. Da bi se pravna pravila sadržana u starim propisima mogla primijeniti, bilo je potrebno da se ispune neke pretpostavke:1. ako određena materija nije bila uređena propisima SFRJ2. ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ i ustavima socijalističkih republika3. ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s načelima socijalističkog pravnog poretka SFRJ

Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima i Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1991.g. bila je dopuštena primjena odredaba OGZ i drugih propisa koji su bili na snazi na dan 6.IV.1941, ali glede točno određenih pravnih instituta i pod uvjetom da su u suglasnosti s Ustavom i zakonima RH.

Svako pravno pravilo ima dva osnovna elementa: a) sadržajni dio i b) normativni dio. U sadržajnom dijelu se nalazi sadržaj niza konkretnih odnosa izražen pomoću pojmova, a u normativnom dijelu nalazi se zapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadržaj. Preuzimajući stare propise ne preuzima se njihov normativni, nego isključivo sadržajni dio.

Kasnije je donesen Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.IV.1941.g. → pravni propisi koji su na taj dan bili na snazi, mogu se primjenjivati u RH kao pravna pravila na odnose koji nisu uređeni važećim propisima, ako su, u skladu s posebnim propisima, do stupanja na snagu toga zakona primjenjivana u RH te ako su u skladu s Ustavom i zakonima RH

U staroj Jugoslaviji je postojalo 6 pravnih područja:1. HRVATSKA I SLAVONIJA – stari Austrijski OGZ od 1811, u Hrvatsku uveden 1852.2. SLOVENIJA I DALMACIJA – važio je tzv. novelirani OGZ (OGZ s izmjenama 1914/15 i '16 g. )3. SRBIJA I MAKEDONIJA – Srpski građanski zakonik od 1844. (zapravo skraćeni prijevod OGZ)

4

4. BiH – tursko (Medžela) i običajno pravo; od 1878. počeo se primjenjivati i OGZ5. CRNA GORA – Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru (OIZ) od 1888. (1898. dopune)6. VOJVODINA I MEĐIMURJE – nije bilo pisanog zakonskog prava – vrijedio je sustav sudskih presuda – odluke Vrhovnog suda vrijedile su kao izvor prava i imale su karakter presedana→ retroaktivnost propisaUstav RH propisuje da samo pojedine odredbe zakona, iz posebno opravdanih razloga, mogu imati povratno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati unatrag. Zabrana retroaktivnosti važi za zakonodavca relativno jer može odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag. Za suca je zabrana retroaktivnosti apsolutna.

2 teorije objašnjavaju zabranu povratnog djelovanja propisa:• teorija stečenih prava – propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata• moderna teorija (Roubier) – treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa. Zakoni neposredno zahvaćaju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takve situacije već proizvele

6npr.ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stječe s navršenom 18.god života, a kasniji s navršenom 21.god života, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina ostali prema teoriji stečenih prava i dalje poslovno sposobni, a prema modernoj teoriji bi izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju 18.god života bili valjani.

► 2. PRAVNI OBIČAJI

→ su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski im je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter

→ u pravnom običaju moraju biti utjelovljena dva elementa:1. materijalni – koji pokazuje da društvena praksa koja se izražava kao vršenje ili nevršenje određenih radnji ili postupaka jest dovoljno gusta, stalna i jednolična2. psihološki – koji se naziva opinio iuris sive necessitatis tj. uvjerenje da se radi o općeobvezatnom pravnom pravilu ponašanja └› iz toga slijede dvije osnovne karakteristike pravnih običaja: pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon prizna + oni su supsidijaran pravni izvor – običaj dolazi u obzir samo ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije protivno načelima na kojima se temelji čitav pravni poredak određene zajednice→ pravni običaji su izvor našeg građanskog prava

→ čl.12.st.4. ZOO – običaji se, među sudionicima obveznih odnosa koji nisu trgovci odnosno mješovitim sudionicima primjenjuju kad je njihova primjena ugovorena ili zakonom propisana.Običaj se može primijeniti i u slučaju da za neki obvezni odnos ne postoji propis jer sud ne smije odbiti tužbeni zahtjev navodeći kao razlog da o tome ne postoji propis. Našem sudu nije dovoljno da samo ustanovi da doista postoji običaj, nego je potrebno i da ispita sadržaj tog običaja. Ako se pokaže da je pravilo koje se izgradilo putem običaja po svojem sadržaju suprotno načelima pravnog poretka, sud takav običaj ne smije primijeniti = pravni običaj je podređen zakonskom pravu1

U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se, kao dopunski izvor obveznog prava tzv. trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzancama → nastaju kao plod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse sudionika u prometu, pa na osnovi tako ustaljenog običaja trgovci očekuju jedan od drugoga da će postupati u skladu s njim → opće uzance – ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe → posebne uzance – ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga

ZOO, čl.12. – trgovački običaji se primjenjuju na obvezne odnose među trgovcima u 2 slučaja: 1. kad su njihovu primjenu izrijekom ugovorili 2. kad ih redovito primjenjuju, a nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu + novine u odnosu na ZOO-78:- pored trgovačkih običaja, na obvezne odnose među trgovcima primjenjuje se praksa koju su međusobno razvili u svom poslovnom odnosu- trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili se, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za njihovu primjenu, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu→ trgovački običaji također ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva

1 6npr. A je bio u inozemstvu i u automobilskoj nesreći bio je vrlo teško ozlijeđen. Baš mu je u to vrijeme umrla majka. Njegov prijatelj B sahranio je majku na svoj trošak. Kad se A vratio, B mu je podnio račun. Među troškovima pogreba bio je i jedan vijenac na kojem je pisalo:”Svojoj majci sin A”. međutim, A nije htio priznati taj izdatak. Došlo je do spora i sud je presudio da je A dužan naknaditi B-u izdatak za vijenac. Istina, ni u jednom propisu ne stoji da se pokojniku mora kupiti vijenac, ali u našem narodu je to običaj pijeteta koji nije suprotan ni pravu ni moralu. Zato je logično da je sud pozivajući se na običaj donio presudu kojom je uvažio tužbeni zahtjev.

5

Opće uzance za promet robom iz 1954. neće se primjenjivati na obvezne odnose među trgovcima koji nastanu nakon stupanja na snagu ZOO osim ako bi njihova primjena odnosno primjena pojedinih uzanci, bila izrijekom ugovorena.

► 3. SUDSKA PRAKSA

→ naziva se donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobvezatna pravna norma→ neizravan izvor prava – sudska odluka nema karakter presedana2 → u nas odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti; objavljene zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse→ sudska odluka djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je u konkretnom slučaju donesena

► 4. PRAVNA ZNANOST

→ znanstvena djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi izravno utječu na stručno i znanstveno uzdizanje pravničkog kadra, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora – djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti = neizravan izvor prava → sudac se ne može na njega pozvati

III. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS je onaj društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog pravaGrađansko pravo uređuje one društveno-gospodarske odnose u koje ljudi i njihove udruge (pravni subjekti) ulaze povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

► POSTANAK građanskopravnog odnosa

→ građanskopravni odnos javlja se u prvom redu kao faktični, materijalni društveni odnos a da bi on nastao potrebno je da se u društvenom životu dogode neke činjenice, 6npr. potrebno je u prvom redu da razbijem tuđi prozor, pa da se uslijed te činjenice zasnuje odnos odgovornosti za štetu. └›› materijalni društveni odnos postaje građanskopravnim odnosom istom onda kada ga građansko pravo prizna i uredi → tako se pruža mogućnost da se prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako zatreba, i prisilno ostvare pomoću prava (uređeno je pravnim pravilima građanskog sudskog postupka). Građansko pravo samo daje pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obveza koje imaju subjekti u određenim građanskopravnim odnosima.

► PRAVNE ČINJENICE

Činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava nazivaju se PRAVNIM ČINJENICAMAOne se mogu podijeliti u nekoliko grupa prema različitim kriterijima. Najvažnija podjela jest podjela pravnih činjenica s obzirom na postanak i dioba s obzirom na funkciju u nastanku samog građanskopravnog odnosa.

► 1. Vrste pravnih činjenica s obzirom na POSTANAK

→ se u teoriji dijele na dvije osnovne vrste:1. prirodni događaji → postaju pravnim činjenicama kad pravo na njih veže pravne učinke, 6npr. rođenje, smrt = PRAVNI DOGAĐAJI

2. ljudske radnje → manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. dijele se na: 1. DOPUŠTENE – zovu se i pravne radnje, pravna djelovanja. Među njima su najvažniji pravni poslovi = stranačko očitovanje volje usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka 2. NEDOPUŠTENE – tj. protupravne ljudske radnje zovu se = DELIKTI, a u građanskom pravu ih nazivamo građanskim deliktima → protupravna radnja uz koju pravila građanskog prava i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu

► 2. Vrste pravnih činjenica s obzirom na FUNKCIJU

→ skup svih činjenica koje su potrebne za nastanak nekog građanskopravnog odnosa naziva se ČINJENIČNO STANJE – ali, sve činjenice koje su potrebne za postanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa nemaju potpuno jednaku funkciju

2 SUDSKI PRESEDAN kao izvor prava znači takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang općeg pravila i proglašena kao obrazac za rješavanje sličnih slučajeva

6

→ pravne činjenice se mogu javljati kao: pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i fikcija

1. PRETPOSTAVKA → je pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos- dok u običnom govoru izraz pretpostavka upotrebljavamo kada nismo sigurni je li se nešto dogodilo ili nije, dotle u građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom razumijevamo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek dokazati- funkcija pretpostavke je da povezuje građanskopravni odnos sa stvarnim društveno-gospodarskim odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinstvo

2. PRAVNA OSNOVA- postoje dva poimanja pojma pravne osnove u pravnoj teoriji:

I. nemaju sve pretpostavke podjednako značenje i potpuno istu funkciju kod nastanka određenog građanskopravnog odnosa. Subjektivna građanska prava postoje unutar građanskopravnog odnosa ali su nerazdruživo povezana s jednom od pretpostavki koja se naziva pravnom osnovom. Pravna osnova bila bi ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih građanskih prava. Znači, pravna osnova je ona središnja pravna činjenica oko koje se grupiraju sve ostale potrebne pravne činjenice. Pravna osnova uvijek prethodi pravnom odnosu, a njezino se postojanje uvijek mora dokazati.

6npr. pravna osnove kod nasljeđivanja bi bila činjenica iz koje određeni nasljednik izvodi svoje pravo da naslijedi konkretnog ostavitelja. Svoje pravo ne izvodi ni iz činjenice da je netko umro ni iz činjenice da je iza pokojnika ostala imovina. On svoje pravo izvodi iz činjenice da je postojala oporuka u njegovu korist, ako nema oporuke tada on svoje pravo izvodi iz činjenice da je ostaviteljev bračni drug, srodnik…

II. pravna osnova je pravno pravilo ili pravna norma koja sadrži ovlaštenje, dužnost, odgovornost ili zabranu određenog ponašanja.

6npr. pravna osnova oporučnog nasljeđivanja bila bi zakonska odredba na temelju koje se priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje, zatim pravna osnova obveze odgovornosti za štetu bila bi odredba zakona kojom se nalaže dužnost naknade štete onome tko je drugom nanese.

Osim činjenica obuhvaćenih činjeničnim stanjem, potrebna je, kao pravna pretpostavka, i pravna norma kojom se uređuje određeni građanskopravni odnos. U odnosu prema ostalim pretpostavkama, pravna norma je vremenski i logički prius. Subjektivno pravo i dužnost određenog ponašanja nalaze svoje juridičko uporište ili normativnu odnosno pravnu osnovu u pravnoj normi (u dispoziciji određene pravne norme).

U uzročnom kompleksu nastanka jednog građanskopravnog odnosa uvijek se nalaze pravna i činjenična osnova (podrazumijeva obvezatno dokazivanje pravne i činjenične osnove). Pravna osnova nije dio činjeničnog stanja, pa prema tome ni vrsta pravne činjenice. Ona se ne može poistovjetiti ni s pravnim izvorom budući da je pravna osnova uvijek određena, konkretna pojedinačna pravna norma. U krug posebnih vrsta pravnih činjenica ulazile bi samo pretpostavka, predmnjeva i fikcija.

3. PREDMNJEVA ili PRESUMPCIJA

U većini slučajeva se sve potrebne pravne činjenice javljaju kao pretpostavke. Međutim, za neke od potrebnih pravnih činjenica nije još sigurno da su doista nastale, dakle nije sigurno da su se ostvarile kao pretpostavke. Ne treba čekati na otklanjanje te nesigurnosti → PRESUMPCIJA je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže protivno.

Kada pravni propis određuje presumpciju takva se pravna činjenica zove PRAVNA PREDMNJEVA – praesumptio juris ili tzv. oboriva presumpcija («smatra se»)6npr. među pravnim činjenicama koje dovode do oporučnog nasljednog prava potrebna je i smrt ostavitelja. Događa se da često čovjek napravi oporuku pa mu se izgubi svaki trag. On je možda živ, a možda već i mrtav. Njegov sin želi upravljati imovinom budući da je nasljednik po oporuci pa tu pravo uskače sa presumcijom prema kojoj se otac smatra mrtvim i sin dobiva očevu imovinu.

Izraz pravna presumpcija postavljao se u pandektnom pravu kao suprotnost tzv. faktičnoj presumpciji – praesumptio facti, gdje je sudac slobodnim logičkim zaključivanjem iz jedne općepoznate, notorne ili dokazane činjenice izvodio zaključak da je istinita i neka druga činjenica.U pravu je poznata i tzv. neoboriva predmnjeva → PRAVNA PREDMNJEVA I O PRAVU – praesumptio juris et de jure → po propisu se smatra neka činjenica dokazanom, a protudokaz nije uopće dopušten... 6npr. poznavanje stanja u zemljišnim knjigama. Smatra se dokazana ne samo činjenica nego i samo pravo koje se iz te činjenice izvodi

4. FIKCIJA → je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki građanskopravni odnos

7

6npr. poznata formulacija «onaj koji će se roditi drži se da je već rođen» - «nasciturus pro iam nato habetur». Prema ZOO uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo6npr. fikcija poznavanja objavljenih pravnih propisa→ i za fikciju vrijedi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, nego samo ona za koju propis to dopusti («uzima se»)

IV. SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Nema pravnog odnosa između ljudi i stvari, već može postojati samo faktički odnos. U građanskopravnom odnosu kao sudionici se mogu pojaviti samo ljudi, a tu činjenicu pravo je izrazilo pomoću pojma pravnog subjekta.Pravni subjekt je nositelj prava i obveza. Za njega je karakteristično da se pojavljuje kao sudionik u građanskopravnim odnosima.Pravni subjekt može biti: a) fizička ili naravna osoba b) pravna osoba

Da bi se pravni subjekt mogao uključiti u građanskopravne odnose mora imati dva osnovna svojstva: a) pravnu i b) poslovnu sposobnost

PRAVNA SPOSOBNOST → je svojstvo biti nositeljem prava i obveza ZOO čl.17.st.1. → svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obvezaPravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta – kad bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi tog trenutka prestao biti pravni subjekt → fizička osoba bi postala stvar, a pravna osoba bi prestala postojatiPravna sposobnost nije prirođeno čovjekovo svojstvo → to svojstvo priznaje mu pravni poredak.Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom čovjeku izraz je demokratskih shvaćanja u društvu

POSLOVNA SPOSOBNOST → je svojstvo da se svojim vlastitim aktivitetom tj. vlastitim očitovanjima svoje volje, stječu prava i obvezeZOO čl.18. – poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima stvarati pravne učinkeSvaki pravni subjekt ne mora imati poslovnu sposobnost, niti jednak stupanj poslovne sposobnosti.

Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti → to su svojstva. Sama osoba se ne može odreći svojih svojstava. Fizičkoj osobi se danas uopće ne može oduzeti pravna sposobnost – može joj se iz određenih razloga oduzeti poslovna sposobnost → tzv. lišenje poslovne sposobnosti

DELIKTNA SPOSOBNOST → svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanjaZa deliktnu sposobnost se traži određeni stupanj svijesti – mogućnost samoopredjeljenja. Stoga ponekad i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne, 6npr. i teški alkoholičar može biti svjestan, kad je trijezan, da ne smije razbijati tuđe prozore.Za protupravnost radnje dovoljna je već i ubrojivost pravnog subjekta.«PRAVNO RELEVANTNA VOLJA» – njime se označuje volja koju pravo uvažava tj. u onom trenutku kada ju je pravni subjekt očitovao, pravo za to očitovanje volje veže određene pravne posljedice

A. FIZIČKA ili NARAVNA OSOBA

→ živ čovjek kao subjekt prava naziva se fizičkom ili naravnom (prirodnom) osobomU suvremenim pravnim porecima svaki čovjek je pravni subjekt tj. nositelj prava i obveza. Pravna sposobnost nije njegovo prirođeno svojstvo tj. čovjek postaje pravni subjekt samo ako mu to pravni poredak prizna.ZOO čl.17. – svaka fizička osoba je sposobna biti nositelj prava i obveza

POSTANAK F.O.→ fizička osoba postaje rođenjem tj. dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost → dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti i sposobno za život → porod mora biti završen→ pravilo je da dijete koje je rođeno živo postaje pravnim subjektom – iznimka → predmnijeva se da je dijete rođeno živo: dijete u majčinoj utrobi naziva se nasciturus. Ako se ukaže potreba da se nasciturusu sačuvaju neka prava, tada se u pravu služimo fikcijom «onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen» → nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agiturZOO (čl.17.st.2.) : «uzima se da je začeto dijete rođeno kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo»1. fikcija mora ići u korist nasciturusa2. dijete se doista mora roditi živo

8

PRESTANAK F.O.→ fizička osoba prestaje smrću tj. smrt znači kraj fizičkog života, ali i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe→ zbog presađivanja dijelova ljudskog tijela doneseni su propisi kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja ako je na osnovi medicinskih kriterija i na propisani način sa sigurnošću utvrđen prestanak rada mozga i srca

PROGLAŠENJE UMRLIM→ često se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva pa se pravo služi presumpcijom smrti → RH – ustanova proglašenja nestale osobe umrlom → tim institutom se predmnjeva i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe→ treba to razlikovati od «postupka za dokazivanje smrti» - tada se sigurno zna da je neka osoba mrtva, samo se ne zna točno kad je umrla (ustanovljenje dana smrti je važno – nasljedno pravo + matične knjige) → ZOO ima predmnjevu da se u dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge

PRAVNA SPOSOBNOST F.O.→ naravna osoba stječe pravnu sposobnost rođenjem, a gubi je smrću → u pravnoj sposobnosti nema gradacije te se ona fizičkoj osobi ne može oduzeti → osnovna funkcija pravne sposobnosti je u tome da se pomoću nje subjekti mogu uključiti u promet

POSLOVNA SPOSOBNOST F.O.→ poslovna sposobnost ima osnovnu funkciju u zaštiti pravnih subjekata. Raspolaganje svojim pravima i obvezama se ne može u jednakoj mjeri dopustiti svakoj fizičkoj osobi – pravo mora voditi računa o razlici koja postoji među ljudima s obzirom na fiziološki trenutak, kao što je dob. Isto tako se očitovanja volje normalnog i duševno bolesnog čovjeka ne mogu u pravu po učinku izjednačiti → u pravu se to postiže i izražava gradacijom, stupnjevanjem poslovne sposobnosti fizičke osobeUnutar poslovne sposobnosti postoje 3 stupnja:1. puna poslovna sposobnost 2. ograničena poslovna sposobnost 3. poslovna nesposobnost

1. PUNA ili POTPUNA poslovna sposobnost→ po našem pravu se stječe punoljetnošću tj. s navršenom 18.g. životaPunoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove→ maloljetna osoba sklapanjem braka postaje potpuno poslovno sposobna→ maloljetnik koji postane roditeljem može steći punu poslovnu sposobnost, ako je stariji od 16 godina i ako je mentalno zreo – o tome odlučuje sud u izvanparničnom postupku na prijedlog maloljetnika

2. OGRANIČENA i DJELOMIČNA poslovna sposobnost→ osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu u pravilu same sklapati pravne poslove ali takvi pravni poslovi važe istom onda kad ih odobri zakonski zastupnik. Inače se taj posao koji sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti naziva šepavi pravni posao → negotium claudicans – posao kao da šepa dok zakonski zastupnik ne dade odobrenje→ osoba koja nije punoljetna može prema ZOO čl.18. svojim očitovanjima volje stvarati samo one učinke koji su određeni zakonom→ prema Obiteljskom zakonu ograničeno poslovno sposobne su samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti sud određuje krug poslova koje takva osoba nije sposobna samostalno poduzimati. Za valjanost pravnih poslova koje sklapaju potrebno je odobrenje skrbnika→ prema Obiteljskom zakonu maloljetnik koji se zaposli a to može s navršenih 15 godina i uz suglasnost roditelja, ima djelomičnu poslovnu sposobnost – on samostalno upravlja imovinom koju stekne radom, a dužnost mu je jedino, s obzirom da ima prihode, pridonositi za svoje uzdržavanje

3. POTPUNA POSLOVNA NESPOSOBNOST→ osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu uopće same sklapati pravne poslove – za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupniciPrema Obz potpuno su poslovno nesposobni maloljetnici do navršene 18 g. života i punoljetne osobe koje su odlukom suda, iz zakonom određenih razloga, potpuno lišene poslovne sposobnosti→ razlozi za potpuno ili djelomično lišenje su: duševna bolest, mentalno oštećenje, ovisnost o opojnim sredstvima, senilnost (demencija) i sl. Pod uvjetom da uslijed njih osoba nije u stanju brinuti se o svojim osobnim potrebama, pravima i interesima ili ugrožava prava i interese drugih

DELIKTNA SPOSOBNOST F.O.→ potpuna poslovna sposobnost nastupa s navršenom 18. godinom, a deliktna sposobnost s navršenom 14. godinom života, ako je osoba duševno zdrava a to se predmnjeva→ maloljetnik od navršene 7. do navršene 14. godine nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje (njegova deliktna nesposobnost je praesumptio juris)

9

B. PRAVNA ili JURISTIČKA OSOBA

→ je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost- u društvu treba ostvariti takve svrhe i postići takve ciljeve za koje čovjek pojedinac nije sposoban 6npr. za postizanje nekih ciljeva često je potrebno takvo vremensko razdoblje koje znatno prelazi prosječni vijek ljudskog života

PRAVNA NARAV P.O.

→ korijeni pravne konstrukcije pravne osobnosti jurističke osobe nalaze se u srednjovjekovnim pravnim shvaćanjima, koja dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a dijelom u germanska i druga običajna prava europskog kontinenta→ za pandekiste je ishodišna točka i model pravnog subjektiviteta čovjek. U duhu rimskog prava reafirmiran je rimski individualistički koncept učenjem da samo čovjek pojedinac može biti pravni subjekt, persona, jer je samo on nositelj slobodne volje. Pandekisti još nisu učili da je supstrat pravnog subjektiviteta kod čovjeka zapravo živo ljudsko tijelo – oni su pravnim subjektom proglasili čovjeka kao biće obdareno vlastitom voljom

→ postavilo se pitanje: mogu li organizacije kao i čovjek ulaziti u sve pravne odnose? Tražio se generalni stav. Bilo je potrebno pronaći teorijski modus putem kojega bi se premostio jaz između individualističkog i tzv. kolektivističkog koncepta (umjesto s pitanjem pojedinca, susreće se s problemom grupe). Ulpijan: «Si quod universitati debetur, singulis non debetur, nec quod debet universtitas singuli debent» - Ako se nešto duguje društvu ne duguje se pojedincima, niti pojedinci duguju ono što duguje društvo

→ rimski pravnici su i kod pitanja pravnog subjektiviteta smatrali nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se u suvremenom juridičkom jeziku naziva pravna osobnost→ u povijesnom tijeku događaja obradu rimskih tekstova stoljećima poslije propasti rimskog carstva preuzeli su najprije glosatori. Glossa ordinaria – javlja se pitanje je li universitas identična sa skupom članova pojedinaca ili nije → to pitanje je postalo nukleus svih kasnijih razmišljanja. U kardinalnom pitanju su glosatori prihvatili tezu da je universitas identična sa skupom pojedinaca «universitas nihil aliud est, nisi singuli qui ibisunt», ali su spominjali i suprotnu:»quod universitatis est non est singulorum». Glosatori su ipak dali svakom članu pravo na alikvotni dio društvene imovine

→ Sinibaldo de Fiescho (papa Inocent IV.) → izraz persona je počeo dobivati novi sadržaj – budući da supstrat subjektiviteta i sam subjektivitet nisu bili odvojeni, ne može ni universitas biti drugo nego pojam, nomen iuris, pa stoga ne može biti ni ekskomunicirana....»cum collegium in causa universitatis fingitur una persona» - osnovna postavka teorije fikcije

► OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI

1. TEORIJA FIKCIJE→ određene društvene tvorevine nisu personae jer nisu bića obdarena vlastitom voljom – tu se samo zamišlja da persona postoji, subjekt se fingira → taj je fingirani subjekt Heise prvi u literaturi nazvao JURISTIČKOM OSOBOM→ pandekisti su preko učenja Savignya prihvatili teoriju fikcije → ta teorija znači uspostavljanje rimskog koncepta jednog i jedinstvenog subjekta bez obzira na supstrat i pobjedu nad učenjem prirodnopravne škole o pravnoj osobi → prirodnopravna škola je putem krajnje razvijenog individualizma teoretski svela pravnu osobu, pod nazivom moralna osoba, zapravo na zajedničko ime skupa pojedinaca- nije odredila pretpostavke koje su potrebne da bi neka tvorevina mogla uopće biti proglašena, makar i fingiranim, pravnim subjektom→ danas se ona naziva i KLASIČNOM TEORIJOM zato što je ona prva s građanskopravnog aspekta pokušala pravno riješiti problematiku jurističke osobe i zato što su sve druge teorije koje su pokušale ili pokušavaju objasniti pravnu narav pravne osobe nastale kao plod kritičkih osvrta na tu teoriju

2. POTVRDNE TEORIJE

1) ORGANSKA TEORIJA → realnost koja je ostala kada se otklonila fikcija smatralo se stvarno postojećom kolektivnom osobom koja je, isto tako kao i čovjek, živi organizam→ teoriju je postavio Beseler, a dalje razvio Gierke, a ponire u staro germansko pravo = GERMANSKA TEORIJA

10

→ iz nje je moderna civilistička doktrina izvela učenje prema kojemu je radnja organa (tijela) radnja same pravne osobe, dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja = značilo je priznavanje poslovne sposobnosti pravnoj osobi- pretjerano biologizira kolektiv ljudi + poistovjećuje organizam i organizaciju+ pokazala da pravna osoba mora biti realno egzistentna organizacija

2) TEORIJA PRAVNE REALNOSTI → misao o realnosti organizacije prihvatila je i razradila francuska civilistička doktrina, polazeći od Michouda i Saleillesa sa stajališta da pravni subjektivitet može postojati iako nema biološkog supstrata. Radi se o egzistenciji pravne stvarnosti koja nikada nije čist i jednostavan otisak obične stvarnosti → pravne osobe su sredstvo pravne tehnike da se kolektivni interesi izraze i zaštite→ naglašava dva osnovna načela:1. treba priznati postojanje pravne osobe uvijek kada se kolektivni interes organizirano izrazi2. treba priznati sva prava pravnoj osobi ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa+ u fond učenja o pravnoj osobi unijela je ove elemente: organizaciju, realno djelovanje organa (tijela), interes i cilj- suprotna je teoriji fikcije te predstavlja pravni izraz liberalističkih načela

3) TEORIJA USTANOVE → ideju organizacije prihvatio je Hauriou svojom teorijom institucije ili ustanove → pravna ustanova je društvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja određene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stječe pravnu sposobnost čim postigne takav stupanj koncepcije i organizacije na kojemu postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva- cilj kao jedan od esencijalnih elemenata pretvara putem ideje o cilju zapravo u nov supstrat pravne osobnosti + ne može pružiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu

3. ODRIČNE TEORIJE→ čitav niz teorija u traženju supstrata dovele su do negativnog stava prema samoj pravnoj osobi→ teorije koje negiraju pravnu osobu započele su kritički napad na teoriju fikcije uglavnom sa stajališta subjektivnih prava ili pak sa stajališta imovine. Teorija fikcije je obujam pravne sposobnosti pravne osobe svela na imovinska prava. Kada su započeli kritički napadi na teoriju fikcije, njezini zastupnici su pokušali «spasiti» upravo imovinskopravne učinke same teorije

1) TEORIJA NAMJENSKE IMOVINE → Brinz je počeo učiti da prava ne pripadaju samo nekome, nego mogu pripadati i na «nešto». Brinz nije istraživao postojanje tzv. personalnog supstrata pravne osobnosti (korporaciju), nego je svoju pozornost usmjerio na tzv. realni supstrat, na zakladu. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekata. Ono što stvarno postoji to su imovinske mase bez subjekata, ali s određenim ciljem. Umjesto pravne osobe Brinz je postavio tezu o «namjenskoj imovini»- nije pridonio ništa u fond učenja o pravnoj osobi

2) TEORIJA DESTINATARA → Ihering smatra da stvarni subjekti prava kod pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Time je likvidirao pravnu osobu kao jedinstven subjekt i došao do problematike tzv. kolektivnog subjektiviteta- nedostajalo mu je precizno razlikovanje između vlasništva u gospodarskom i pravnom smislu

3) TEORIJA KOLEKTIVNOG VLASNIŠTVA → Planiol je došao na misao da pravna osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti pojmom kolektivnog vlasništva, koje se stvarno nalazi ispod maske koja se naziva pravnom osobom- učenje o pravnim osobama prebacio je u učenje o stvarima

4) druge odrične teorije→ negativan stav prema pravnoj osobi zauzimaju i svi oni autori koji negiraju postojanje subjektivnih prava uopće→ Duguit i Kelsen

4. TEORIJA REALNE EGZISTENCIJE→ pravni subjektivitet kao realnost suprastrukture mora uvijek biti povezan s odgovarajućim realnim supstratom koji ulazi u svijet kauzalne odgovornosti

→ realni supstrat pravne osobnosti može biti živo tijelo - pravni subjekt se tada javlja kao fizička osoba. Ali supstrat osobnosti može biti određeni skup pojedinaca (universitas personarum = korporacija) ili određena imovinska masa (universitas rerum = zavod/zaklada). U ta dva slučaja pravni subjekt je pravna osoba.→ razlika u supstratu ne utječe na kakvoću pravnog subjektiviteta – subjektivitet je jedinstven - nema razlike u tom smislu između fizičke i pravne osobe→ za juridičku stabilnost podloge pravne osobnosti iskorišteno je NAČELO IDENTITETA. Udruženje ostaje pravno identično samo sebi bez obzira na to ulaze li novi članovi u njega, ili pak stari ispadaju. Sve to mutatis mutandis vrijedi i za imovinsku masu kao realni oslonac zaklade.

→ u znanosti se smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima:

11

1. društvena tvorevina mora imati razmjerno čvrstu i trajnu organizaciju, mora predstavljati organizacijsko jedinstvo → po jednom mišljenju za sam postanak organizacije, ako se radi o korporaciji, potrebno je da njezini osnivači zaključe poseban pravni posao, ugovor o osnivanju tzv. pactum subiectionis → taj ugovor, koji zaključuju minimalno trojica, mora biti usmjeren na stvaranje novog pravnog subjekta, kojemu se već tu određuje cilj→ po drugom mišljenju za osnivanje je potreban tzv. skupni akt → kod njega su stranačka očitovanja uzajamna, istog su sadržaja i ne moraju biti istodobna→ za osnivanje zaklade potrebno je očitovanje volje osnivača – to je u pravilu jednostran pravni posao→ organizacija ne može funkcionirati ako nema svoja tijela i uređene unutarnje međučlanske odnose. To se uređuje statutom, ustavom ili pravilima korporacije = izjava tzv. statičke volje2. organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine svojih članova3. stjecanje pravne osobnosti → moguća su tri rješenja njegova stjecanja: 1. SUSTAV SLOBODNOG UDRUŽIVANJA – pravna osoba nastaje organiziranjem što se vidi iz statuta. Nadležnom državnom tijelu mora se podnijeti prijava, no ona nema konstitutivni karakter

2. SUSTAV NORMATIVNOG AKTA – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 načina: a) neposredno se propisom osnuje neka točno određena, već individualizirana pravna osoba b) u specijalnim propisima se određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka organizacija postala pravna osoba. Međutim, pravna osobnost se stječe tek registracijom. Nadležno tijelo samo ispituje jesu li ispunjene zakonske pretpostavke

3. KONCESIJA – organizacija dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela. Taj se akt daje po diskrecijskoj ocjeni i naziva se odobrenjem→ ako se već formirana organizacija kao pravni subjekt usporedi s fizičkom osobom, uočava se da se razlike u supstratu pravne osobnosti odražavaju u kvantiteti pravne sposobnosti. Opseg pravne sposobnosti nužno nije jednak→ što se tiče poslovne i deliktne sposobnosti, suvremeno građansko pravo priznaje u cijelosti ta svojstva i pravnim osobama→ elementi teorije realne egzistencije koji ulaze u arhitektoniku pravne konstrukcije juridičke osobe su: pojam, svojstvo, pretpostavke i početak pravne osobnosti

POSTANAK P.O.

→ da bi neka društvena tvorevina postala pravnom osobom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke koje smo indicirali kao sastavne komponente teorije realne egzistencije – to su:1. društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju2. mora imati svoju zasebnu imovinu3. mora joj biti priznata pravna sposobnost

→ uglavnom postoje tri sustava glede pretpostavki potrebnih da neka tvorevina dobije pravnu sposobnost:1. sustav slobodnog udruživanja – pravna osoba nastaje organiziranjem odnosno konstituiranjem, što se vidi iz njezina statuta ili ugovora. Nadležnom državnom tijelu se mora podnijeti prijava, no ona nema konstitutivni karakter2. sustav normativnog akta – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina:

- moguće je da se izravno propisom, i to singularnom, najčešće zakonskom, odredbom, osnuje neka točno određena, dakle već individualizirana pravna osoba

- u posebnim propisima se određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. Pravna osobnost se stječe tek registracijom.

3. sustav koncesije – društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela – odobrenjem koje se daje po diskrecijskoj ocjeni

→ u našem pravnom poretku ne postoji kruti i isključivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za postanak svih vrsta pravnih osoba. Priklanjamo se normativnom sustavu, u njegovim različitim varijantama. Postoji i mogućnost sustava koncesije, ali kao iznimke.→ jedinice lokalne samouprave stječu pravnu osobnost izravno propisom. Jedino je država već samim svojim postojanjem pravna osoba.→ sustav normativnog akta u nas se primjenjuje za stjecanje pravne osobnosti gospodarskih subjekata – trgovačkih društava, političkih stranaka i raznih udruga građana. Za sve spomenute vrste pravnih osoba postoje posebni propisi kojima se propisuje da ti subjekti stječu pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za trgovački registar), odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela državne uprave.

PRAVNA SPOSOBNOST P.O.

Fizička osoba može u načelu biti nositelj svih subjektivnih prava i obveza koje uopće predviđa objektivno pravo. Obujam prava i obveza koje nosi neka pravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti. Za fizičku osobu se kaže da ima opću pravnu sposobnost, dok se za pravnu osobu kaže da ima posebnu pravnu sposobnost.Fizička osoba djeluje u krugu onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno.Posebna pravna sposobnost se određuje statutom pravne osobe. U statutu je izražena tzv. statička volja pravne osobe. U statutu ili u ugovoru pravne osobe određuju se njezine karakteristike. Tu se određuje cilj odnosno svrha pravne osobe, a time se izravno

12

ili neizravno određuje i obujam pravne sposobnosti. Također je određena njezina djelatnost. Stoga statut ili ugovor nužno sadrži i unutarnju organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o sredstvima odnosno imovinskoj podlozi pravne osobe. Statut tj. ugovor mora predvidjeti članska prava, odnosno određena prava korisnika. Statut nužno mora imati odredbe o tijelima koji zapravo omogućuju da se neka određena pravna osoba uključi kao subjekt u dinamiku građanskopravnih odnosa.Statut donosi sama pravna osoba, a uvijek ima oblik pravnog propisa. Neka imaju i snagu zakonskog propisa.

POSLOVNA SPOSOBNOST P.O.

Postavilo se pitanje kako pravna osoba može izraziti svoju volju. Statička volja nije dovoljna da se pravna osoba uključi u prometnu dinamiku. Stoga mora imati mogućnost izraziti i svoju tzv. dinamičku volju → to je volja koju treba pravni subjekt izraziti prigodom konkretnog raspolaganja svojim pravima i obvezama.

Pravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih tijela, te preko njih postaje poslovno sposobna – zato statut mora predvidjeti tijela pravne osobe. Tijelo ili organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju. Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta odnosno pravila ili ugovora. U tim okvirima njegova se radnja smatra radnjom same pravne osobe. Radnja tijela je radnja same pravne osobe dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupane pravne osobe. U slučaju dvojbe o tome je li tijelo pravne osobe doista postupalo u tom svojstvu, smatra se po ZOO da jest, ako treći nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumljati da je to tijelo postupalo u tom svojstvu.

→ kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istodobno. Naprotiv, za pravnu osobu je karakteristično da ona u trenutku kad dobiva pravnu sposobnost postaje istodobno i potpuno poslovno sposobna. Kod pravne osobe nema stupnjevanja poslovne sposobnosti, dok je to karakteristično za fizičku osobu. Kod fizičke osobe nema stupnjevanja pravne spoosobnosti, dok je to nužno za različite pravne osobe.

DELIKTNA SPOSOBNOST P.O.

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bilo je polazna točka i za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe. Ima odgovornosti gdje se traži krivnja, kao i odgovornosti za štetu bez krivnje. Ako se kod odgovornosti za štetu traži krivnja, razumije se da će se krivnja pravne osobe prosuđivati i određivati po krivnji njezina tijela. Kada je tijelo pravne osobe fizička osoba, tada se za krivnju traži ubrojivost. U našem pravu su izgrađena pravila po kojima je moguće zasnovati odgovornost pravne osobe i onda kad kao tijelo nastupa kolegij.

► VRSTE P.O.→ stvaranje određenih tipova pravnih osoba ovisi o karakteru pravnog poretka unutar kojega različite društvene tvorevine dobivaju pravnu osobnost

OSNOVNE VRSTE PRAVNIH OSOBA:- pravne osobe javnog prava- pravne osobe privatnog prava- korporacije- zaklade

→ dioba pravnih osoba na javne i privatne konzekvencija je diobe cjelokupnog prava na javno i privatno. Kao kriterij razlikovanja na prvom mjestu se pojavljuje cilj i zadaća pravne osobe, pa se u javne osobe svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese → kao dopunski kriterij, prema kojima se pravne osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava, navode se financiranje iz sredstava državnog proračuna, osnivanje, nadzor i upravljanje od strane države, javna ovlaštenja i sl. (npr. država, jedinice lokalne samouprave, crkva...). Sve ostale pravne osobe bi spadale u pravne osobe privatnog prava.

→ dioba pravnih osoba na korporacije, odnosno zaklade vrši se prema tzv. supstratu pravne osobnosti. Društvena tvorevina se može javiti kao neki socijalni kolektiv (korporacija), kao neki skup osoba, a može se također pojaviti i kao neka imovinska masa (zaklada) → u životu se rijetko javljaju potpuno čisti tipovi pravnih osoba – tada se pravna osoba razvrstava u određenu vrstu prema elementima koji u njoj prevladavaju

1. KORPORACIJA→ je organizirana zajednica osoba koja je samostalni pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije→ korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti nije težište na imovinskoj masi, nego na skupu osoba→ nužno mora imati svoje članstvo→ njezin identitet se ne mijenja promjenom članova→ njezina pravna sposobnost nije zbroj pravnih sposobnosti njenih članova→ 6npr. dionička ili akcionarska društva

13

2. ZAKLADA→ je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost→ dominantni element supstrata njezine pravne osobnosti je upravo sama imovinska masa→ osniva se ili aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizička bilo pravna osoba→ naziva se i samostalna zaklada za razliku od naloga oporučitelja kojim se ostavlja dio ili cijela ostavina već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenje neke dopuštene svrhe. Takva oporučna odredba po svojoj pravnoj naravi je nalog ili modus, a imovinska masa koja je ušla u imovinu postojeće pravne osobe naziva se nesamostalnom zakladom (nije pravna osoba)→ uređeno Zakonom o zakladama i fundacijama

3. FUNDANCIJA→ razlikuje se od zaklade samo po tome što se osniva za razdoblje ne dulje od 5 godina→ može biti osnovana u različite, općekorisne i dobrotvorne svrhe. Svrha se određuje aktom zakladnika. Prihodi koje ostvaruje zaklada mogu biti namijenjeni određenom krugu fizičkih osoba► VRSTE PRAVNIH OSOBA PO NAŠEM PRAVU

1. RAZDOBLJE DO 1971. → razdoblje obilježeno stvaranjem sustava pravnih osoba primjerenom i podobnom ostvarivanju ciljeva društva orjentiranog na izgradnju socijalizma u bivšoj SFRJ i SR Hrvatskoj- bilo je nekoliko mogućih kriterija klasifikacije:1. klasični kriterij → tj. prema konstrukciji pojedinih pravnih osoba. Smatralo se da taj kriterij ne zadovoljava jer nije odlučno je li neka osoba tipa korporacije ili zaklade2. kriterij cilja ili svrhe → na osnovi tog kriterija pravne osobe su se mogle razvrstati u 2 velike kategorije: one kojima je svrha brža izgradnja socijalizma i socijalističkih društvenih odnosa i one kojima to nije bio cilj – nije taj kriterij odgovarao (teleološki kriterij)3. kriterij baze ili supstrata pravne osobe → identificirana su dva elementa, s jedne strane radni kolektiv ili radna zajednica kao personalni element, a s druge strane ekonomska dobra kao materijalni element. Način spajanja tih dvaju elemenata kao i pravna narav materijalnog elementa, bili su kriterij na temelju kojega su sve pravne osobe bile podijeljene na društvene pravne osobe i građanske pravne osobe

društvena pravna osoba – pravni subjekt kojemu se ekonomska baza nalazila isključivo u društvenom vlasništvu. U tom razdoblju (1953-71) prevladava tzv. imovinskopravni koncept društvenog vlasništva. Društvene pravne osobe kao pravni subjekti nisu mogle biti nositelji prava vlasništva nego prava korištenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Najvažnije društvene pravne osobe tog razdoblja su: država, političko-teritorijalne jedinice tj. kasnije društveno-političke zajednice (federacija, pokrajina...) i radne organizacije (ustanove, poduzeća). Društveno-političke organizacije nisu uvrštavane u društvene pravne osobe, jer njihova osnova nije bila u društvenom vlasništvu, nego u posebnom obliku skupnog vlasništva.

građanska pravna osoba– društvene tvorevine čija se gospodarska osnova ili supstrat nalazi u građanskom (privatnom) vlasništvu. Za imovinskopravne sporove takvih pravnih osoba bio je nadležan redovni sud. U pravilu se nisu mogle baviti privrednom djelatnošću jer čim bi ta djelatnost prešla stanovitu granicu, automatski bi njihova imovina postala društvenom. U građanske pravne osobe ubrajane su različite vjerske organizacije te zaklade ili zadružbine. ZN (1955.) je dopuštao stvaranje zaklada oporukom. Prema kriteriju pravne naravi supstrata u građanske pravne osobe su ulazile i udruženja građana.

2. RAZDOBLJE OD 1971. do 1988. → razdoblje normativnog, institucionalnog i praktičnog oživotvorenja tzv. koncepcije udruženog rada. Normativnu osnovu čine Ustavni amandmani iz 1971., Ustav SFRJ iz 1974. i Zakon o udrženom radu iz 1976. To je razdoblje samoupravnog koncepta društvenog vlasništva. Došlo je do značajnijih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima društvenih pravnih osoba. Sredstva za proizvodnju postaju prirodna pretpostavka rada. Gospodarska korist ne dolazi nikome s naslova pripadanja stvari, nego isključivo na osnovi rada. Društvena pravna osoba je definirana kao ona društvena tvorevina koja svoje ciljeve može ostvariti samo angažiranjem sredstava u društvenom vlasništvu. Temeljni oblik društvenih pravnih osoba su bile organizacije udruženog rada, samoupravne interesne jedinice, društveno-političke zajednice i društvene organizacije.

3. RAZDOBLJE POSLIJE 1988. → počinje radikalnim promjenama u društveno-gospodarskom i pravnom poretku. Normativna podloga dana je amandmanima na Ustav SFRJ iz 1988. i Zakonom o poduzećima (ZOP) iz iste godine, koji je 1991. g. preuzet kao zakon u RH. → temeljni organizacijski oblik pravne osobe postaje poduzeće – pravna osoba koja obavlja privrednu djelatnost radi stjecanja dohotka odnosno dobiti. Privrednu djelatnost čine proizvodnja i promet robe i pružanje usluga na tržištu. ZOP razlikuje sljedeća 4 tipa poduzeća:

1. društveno poduzeće koje posluje sredstvima u društvenom vlasništvu2. zadružno poduzeće koje posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu3. mješovito poduzeće koje posluje sredstvima u društvenom, zadružnom i vlasništvu domaćih fizičkih i građanskih pravnih osoba te vlasništvu stranih osoba i 4. privatno poduzeće koje posluje sredstvima u privatnom vlasništvu

14

→ u supstratu svakoga poduzeća se nalazi imovina, bez obzira na to o kojem se tipu poduzeća radi

→ Zakonom o trgovačkim društvima normirani su temeljni oblici pravnih osoba u gospodarstvu:1. javno trgovačko društvo, 2. komanditno društvo, 3. dioničko društvo, 4. društvo s ograničenom odgovornošću i 5. gospodarsko interesno udruženje.

Svako trgovačko društvo je pravna osoba a nastaje upisom u trgovački registar. Poduzeće kao pravna osoba ne postoji u novom sustavu, nego se razumijeva kao gospodarska jedinica preko koje poduzetnik djeluje na tržištu. To je zajednica imovine i osoba s jedinstvenim vodstvom s time da imovina pripada nositelju poduzeća. U pravne odnose ulazi isključivo nositelj poduzeća. Izvan gospodarstva prevladava ustanova kao vrsta pravne osobe. Mogu se osnivati političke stranke, sindikati, vjerske zajednice i različite udruge kao oblici pravnih osoba.

Udruge su oblici dobrovoljnog udruživanja fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih i drugih interesa, bez namjere stjecanja dobiti. S ukidanjem društvenog vlasništva i transformacijom gospodarskih subjekata prema Zakonu o trgovačkim društvima, nestaje pojam društvene pravne osobe, a s njim i dioba pravnih osoba na društvene i građanske.

U sustavu pravnih osoba našeg pozitivnog prava razlikujemo pravne osobe javnog i privatnog prava te pravne osobe tipa korporacije i zaklade. P.o. javnog prava: država, županija, grad, općina, javne ustanove, javnopravne zaklade, crkva i dr. P.o. privatnog prava: trgovačka društva, privatne ustanove, privatne zaklade i fundacije, razne udruge i sl.

PRESTANAK P.O.

Pravna osoba – je ona tvorevina koja ima određeno organizacijsko jedinstvo, određenu imovinu i priznanje pravne sposobnosti od strane pravnog poretka → te pretpostavke moraju postojati kumulativno, u suprotnom mora prestati i pravna osoba kao pravni subjekt→ pravna osoba može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom)→ ako je pravna osoba bila osnovana radi postizanja određenog cilja, može prestati i ostvarenjem tog cilja→ može prestati i zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je npr. predviđen statutom pravne osobe. Obično se traže 3 člana za korporaciju, prema starom pravilu: tres faciunt collegium (trojica čine društvo). Odgovor treba potražiti u statutu ili ugovoru društva→ prestaje odlukom njezinih članova→ nestankom imovine prestaje pravna osoba→ prestaje i stečajem – prestaje postojati na dan upisa u sudski registar rješenja o zaključenju stečajnog postupka

→ pravna osoba prestaje na ove načine, a imovinskopravni odnosi pravne osobe razrješavaju se u postupku likvidacije → postupak u kojemu se razrješavaju imovinskopravni odnosi pravne osobe koja treba prestati postojati kao samostalni pravni subjekt. Nakon okončanja postupka likvidacije pravna osoba se briše iz registra koji se vodi za takvu vrstu pravne osobe.

V. GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Pravni subjekt stupajući u određeni građanskopravni odnos postaje nositelj određenih prava koja mu prema drugim subjektima priznaju norme objektivnog prava kojima se i sam odnos uređuje → ta se prava nazivaju SUBJEKTIVNA GRAĐANSKA PRAVA

→ prema teoriji volje (Windscheid) subjektivno pravo je pravnim poretkom zajamčena moć volje, pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo ( - kako objasniti subjektivna prava koja pripadaju osobama bez pravno relevantne volje, kao što su nasciturus, djeca i duševni bolesnici)

→ Jheringova teorija interesa – prema njoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zaštićeni interes – taj interes je uvijek neka korist ili neko dobro u najširem smislu te riječi ( - eliminacija volje kao bitne sastavnice subjektivnog prava)

→ najprihvaćenija teorija predstavlja sintezu dviju prethodnih teorija – voljno-interesna teorija – subjektivno pravo se definira kao pravnim poretkom pojedincu podijeljena moć volje odnosno pravna moć u svrhu zadovoljenja njegovih interesa

SUBJEKTIVNO GRAĐANSKO PRAVO je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava

► RAZLIKA između prava u SUBJEKTIVNOM i OBJEKTIVNOM smislu

15

→ pod građanskim pravom u objektivnom smislu razumijevamo skup pravnih pravila kojima se uređuju društveni odnosi. Norma objektivnog prava zahvaća sve sastavne elemente određenog pravnog odnosa. Građansko pravo u prvom redu odabire koje će od društvenih odnosa pretvoriti u građanskopravne odnose. Zatim određuje činjenice koje su, kao pretpostavke, potrebne za nastanak određenog građanskopravnog odnosa. Iza toga utvrđuje koja ovlaštenja imaju subjekti u određenom odnosu, te koje obveze ili dužnosti preuzimaju na sebe u takvom odnosu. Jedan od tih elemenata koje zahvaća norma jesu i ovlaštenja koja ima subjekt u pravnom odnosu. Skup tih ovlaštenja što ih norma objektivnog prava priznaje subjektima u određenom građanskopravnom odnosu naziva se → SUBJEKTIVNO GRAĐANSKO PRAVO Subjektivno pravo mora imati svog nositelja (titulara). Nema subjektivnih građanskih prava bez pravnog subjekta kao svog nositelja. Nasuprot tome objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema nekog pravnog subjekta koji bi bio njegov nositelj.

→ postavlja se pitanje: izlazi li subjektivno pravo iz objektivnog prava?U teoriji se na to pitanje većinom odgovara pozitivno. Ali prema mišljenju Vedriša → subjektivno pravo se ne ukazuje kao sastavni element objektivnog prava, nego kao sadržajni element građanskopravnog odnosa. Subjektivno pravo se kao sastavni element pravnog odnosa mora vezati za neku realnost – pravnu osnovu. Norma objektivnog prava ne stvara ovlaštenja, nego ta ovlaštenja na određeni način izviru iz pravne osnove, a norma ih samo priznaje ili ne priznaje.- prema drugom gledištu za nastanak konkretnog građanskopravnog odnosa nije dovoljna pravna osnova → potrebna je uz pravnu i činjenična osnova = kumulativno postojanje pravne i činjenične osnove

→ nastanak određenog građanskopravnog odnosa i subjektivnog prava za određenog nositelja uvijek je proizvod kumulativnog suaktiviteta određenih pretpostavaka od kojih jedna pripada normativnom svijetu (pravno pravilo) a ostale nenormativnom svijetu (činjenično stanje)

► FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

→ njima izražavamo međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu. Subjektivnom građanskom pravu jednog subjekta nužno odgovara obveza drugog subjekta.

→ izražavamo i faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu→ bez subjektivnih prava bismo teško mogli konstruirati pojam imovine

► SADRŽAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA

→ PRIPADANJE i OVLAŠTENJESubjektivnim pravom se pravno izražava određeni društveni odnos između subjekata prava, ali istodobno i faktični odnos između subjekta i objekta građanskopravnog odnosa→ gledajući sa stajališta objekta ta veza se izražava pripadanjem objekta subjektu→ sa stajališta subjekta, tu vezu izražavamo putem ovlaštenja.

Svaka stvar je cjelina mnogih svojstava, a čovjek prisvaja ta pojedina svojstva radi zadovoljavanja određenih potreba. Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari, ako se obavlja unutar građanskopravnog odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje. Ukupnost određenih ovlaštenja čini određeno subjektivno pravo. Subjektivnom pravu jednog subjekta odgovara obveza drugog subjekta, a ne pojedinom ovlaštenju.6npr. vlasništvo u subjektivnom smislu je maksimalni skup ovlaštenja koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari. Tipična vlasnička ovlaštenja su: posjedovanje, uporaba, korištenje i raspolaganje stvarju. Sva ta ovlaštenja stvaraju samo jedno subjektivno pravo – pravo vlasništva. Zato npr. ako si netko svojata služnost puta preko tuđeg zemljišta, vlasnik neće tužiti zbog smetanja uporabe nego će podići tužbu zbog smetanja prava vlasništva.

Postoje i pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlaštenje koje sačinjava subjektivno pravo. Ovlaštenje koje pripada subjektu pokazuje da on nešto može ili smije učiniti. To je zato jer mu to objektivno pravo dopušta i jamči a ne zato što ima volju. Pravni subjekt ne mora sam izvršavati ta ovlaštenja.

→ INTERESSmisao ovlaštenja treba tražiti u njihovom cilju. Kada s gledišta cilja promatramo ovlaštenja, tada u njima otkrivamo interese, i to u prvom redu materijalne interese subjekta

►ZAHTJEV

→ je objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugoga zahtjeva čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje subjektivnog pravaZahtjev ne izvire iz subjektivnog prava, nego iz norme objektivnog prava. Zahtjev je samo u pravilu redoviti pratitelj subjektivnog građanskog prava. Zahtjev nije identičan s tužbom, jer se može postaviti i u obliku prigovora.

16

Zašto mogu u predavaonici pred svim slušateljima mirno pisati svojom olovkom?Zato što svi slušatelji znaju da ja na toj olovci imam pravo vlasništva koje prati pravnom osnovom zajamčeni zahtjev uperen prema svima da me ne smetaju u uporabi moje olovke. Imam mogućnost da od svih slušatelja tražim da svaki od njih mora propustiti ono ponašanje ili djelovanje koje bi onemogućilo moju mirnu uporabu olovke.

- pitanje: treba li subjektivno pravo razmotriti i s gledišta onog subjekta koji je nositelj obveze?└›› subjektivno pravo osobe A prati zahtjev za ostvarenje. Zahtjev koji prati subjektivno pravo određuje ponašanje obvezanika. Ako ponašanje obvezanika ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U tom slučaju zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora

6npr. zajmodavac ima subjektivno pravo prema zajmoprimcu da mu vrati pozajmljenu svotu – zajmodavac svoj zahtjev može ostvariti u obliku tužbe kojom traži povrat pozajmljene svote6npr. ako određeno vrijeme posjedujemo neku pokretnu stvar, pa nas netko tuži vlasničkom tužbom tvrdeći da je stvar koju posjedujemo njegova, možemo, ako je posjed bio kvalificiran (zakonit, pošten i istinit) i ako je proteklo zakonom propisano vrijeme, na tužbeni zahtjev staviti prigovor dovršene dosjelosti→ zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno pravo ostaje i dalje, 6npr. zastarjeli dug može se dobrovoljno platiti, ali se dužnik ne može tužbom prisiliti da takav dug plati

► VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. apsolutna → ona subjektivna građanska prava koja djeluju protiv svakoga ili erga omnes. Njih može svatko povrijediti, ali nositelj apsolutnog prava može svoje pravo protiv svakoga ostvarivati. Ne može se točno unaprijed odrediti tko ga sve u budućnosti može povrijediti6npr. pravo vlasništva i ostala stvarna prava te prava osobnostirelativna → ona subjektivna građanska prava koja djeluju između točno određenih subjekata ili inter partes. Tu se unaprijed zna koja strana može povrijediti takvo pravo6npr. obvezna prava

2. prenosiva → ona subjektivna građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte. Najveći broj subjektivnih građanskih prava je prenosiv – posljedica načela prometnostineprenosiva → ona subjektivna građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi. Takva subjektivna građanska prava su usko vezana za osobu njihova titulara – strogo osobna građanska prava6npr. prava osobnosti i osobne služnosti – pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja

3. glavna i sporedna→ kad nastanak, prijenos ili prestanak nekog subjektivnog građanskog prava ovisi o postojanju nekog drugog subjektivnog prava, tada to pravo nazivamo sporednim ili akcesornim pravom6npr. založno pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu, pravo na troškove, na plodove i dr.ZOO → sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, troškova, plodova i ugovorne kazne zastaruju kad zastari glavna tražbina

4. preobražajna prava, ili potestativno pravo, ili pravna moć→ ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka

→ prema učincima dijele se na:1. preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa6npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, okupacija2. preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa6npr. pravo izbora kod alternativnih obveza3. preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa6npr. opoziv punomoći, pravo pobijanja ugovora

→ pojam preobražajnog prava je razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji. Ovlaštenju za preoblikovanje ili preobrazbu građanskopravnog odnosa odgovara dužnost trpljenja toga preobražaja i zadiranja u tuđe pravno područje→ mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora→ u pravilu su vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera: ne ostvare li se u tom roku, prestaju→ sadržaj mu čini ovlaštenje koje pripada subjektu u građanskopravnom odnosu na osnovi zakona ili ugovora

VI. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

17

Objekti građanskopravnog odnosa su: stvari, činidbe, imovina i osobna neimovinska dobra, povodom kojih pravni subjekti stupaju u te odnose.

A. STVARI

→ materijalni dijelovi prirode koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti→ ZV – stvari su tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima na uporabu + stvari su i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno. To mogu biti neke vrste prava ili bilo što drugo → ubrajaju se u pokretnine, a u nekretnine ako su spojeni s vlasništvom na nepokretnoj stvari, ili su njihov teret ili su pak zakonom proglašeni nekretninom.

Time je ZV prihvatio diobu stvari na tjelesne (res corporales) i netjelesne (res incorporales). U netjelesne stvari se u pravilu ubrajaju sva imovinska prava osim prava vlasništva, dakle stvarna prava na tuđoj stvari (založno pravo, pravo služnosti i dr.) i obvezna prava (tražbine) – bivše rješenje koje je danas napušteno!

Prirodne sile, kao 6npr. sunčeva toplina, elektricitet i sl., su stvari u smislu ZV samo ako su podložne ljudskoj vlasti. Čovjek nije stvar kao što ni dijelovi čovječeg tijela nisu stvari u pravnom smislu. Ali, 6npr. već odrezana kosa postaje stvar u pravnom smislu. I neki drugi dijelovi ljudskog tijela, odvojeni od tijela za života čovjeka uz njihov pristanak, kao 6npr. ljudska krv, također su stvari u pravnom smislu, a mogu biti i u prometu (uglavnom na osnovi darovanja). Također, nisu stvari proteze koje su čvrsto i trajno spojene s tijelom. Dok se sa stvarima postupa po načelu utiliteta – korisnosti, dotle se s truplom postupa po načelu pijeteta – poštovanja. No moguć je ograničeni promet truplima – za truplo se ne daje kupovna cijena u smislu ekvivalenta, nego ta svota novca ima karakter tzv. satisfakcije – neke vrste zadovoljštine nasljednicima. (Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja)

Klasifikacijom stvari određuje se i mogućnost osnivanja prava na stvarima. Na svim stvarima se ne mogu osnivati jednaka prava. U svakom pravnom poretku moguća je pored opće, tzv. klasične podjele stvari još i specijalna klasifikacija stvari koja je karakteristična upravo za taj poredak.

1. DIOBA STVARI PO KRITERIJU PROMETNOSTI

Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova. Prometna sposobnost stvari nije isključivo prirodno svojstvo stvari nego je zapravo kombinacija prirodnih i pravnih kvaliteta stvari. Regulatorna uloga prava u oblasti cirkulacije dobara izražava se glede dobara na 3 načina:

1. stvari u prometu – res in commercio → stvari koje su u slobodnom prometu mogu u njemu nesmetano cirkulirati.Mogu biti objektom svih prava i pravnih poslova. Pojam «stvari u prometu» znači neograničenu mogućnost stjecanja prava vlasništva na takvim stvarima i svih onih imovinskih prava koja uopće može imati pravni subjekt.Stvar u prometu nije identičan pojam s pojmom robe. Roba je pokretna stvar koja ima uporabnu vrijednost, dok stvar u prometu može biti i nekretnina, a zemlja se nikad ne prosuđuje kao roba.

2. stvari ograničene u prometu → to su stvari koje bi mogle biti objekti prava i pravnih poslova kao i stvari u neograničenom prometu, ali se iz određenih socijalnih, gospodarskih, zdravstvenih, političkih itd. razloga njihov promet ograničuje 6npr. lijekovi, oružje, opojne droge, otrovi i sl. Za takve stvari se obično propisuje poseban režim prometa koji karakteriziraju različite restrikcije, odobrenja i evidencije. Prema ZV objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretnina i nekretnina, osim onih koje nisu za to sposobne. Nisu sposobne samo one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.

3. stvari izvan prometa – res extra commercium → to su stvari koje uopće ne mogu biti objektom imovinskih prava ili pak ne mogu biti objekt pravnih poslova 6npr. javni putovi, parkoviObjekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava ne mogu biti oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti nikoje fizičke ili pravne osobe. To su stvari na uporabi svih kao npr. zrak, morska obala – nazivaju se opća dobra, a o njima vodi brigu, njima upravlja i snosi odgovornost RH. Ako bi na temelju koncesije bile izgrađene zgrade i druge građevine na općem dobru, one se ne smatraju dijelovima općeg dobra, nego zasebnom stvari odnosno zasebnom nekretninom dok traje koncesija.

2. DIOBA STVARI PO KRITERIJU PRIRODNIH SVOJSTAVA

1. pokretne i nepokretne stvari → res mobiles – res immobiles

Pokretne su one stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru a da se pritom ne uništi njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova strukturaNepokretne su one stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se kod toga ne uništi bit ili ne promijeni struktura. Nije dovoljan samo kriterij prirodne kakvoće nego se uvodi još i kriterij pertinencije te kriterij posebnih ciljeva

18

1. kriterij prirodne kakvoće→ prema tom kriteriju nekretnine su ponajprije zemljišta, odnosno čestice zemljišne površine. Nekretninom se smatra i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano bilo mehanički, bilo organski, na površini zemlje ili ispod nje.

Nekretninama se smatraju, prema tome:- zemljišna čestica i sve što je s njom razmjerno trajno spojeno, na površini ili ispod nje. Ako je više zemljišnih čestica upisano u

isti zemljišnoknjižni uložak one pravno čine jedno zemljišnoknjižno tijelo i kao takvo smatra se, prema ZV, jednom nekretninom. Dijelom zemljišne čestice su trava, drveće, plodovi i sve upotrebljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini sve dok se od zemljišta ne odvoje

- zgrade i druge građevine izgrađene na površini zemlje, iznad ili ispod nje, a namijenjene da tamo trajno ostanu.Osim stambenih i poslovnih zgrada i raznih drugih građevina, tu spadaju bunari, podrumi, bazeni itd. Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i drugo što je s njim spojeno samo radi neke prolazne namjene, kao npr. barake. Prema ZV ne smatraju se dijelovima zemljišta ni one zgrade i druge građevine koje su doduše trajno fizički spojene sa zemljištem, ali su od njega pravno odvojene nekim nekim stvarnim pravom koje ovlašćuje svog nositelja da na tuđem zemljištu ima zgradu ili drugu građevinu u svom vlasništvu. Takvo stvarno pravo može biti pravo građenja, na zakonu osnovana koncesija na općem dobru.

- sve što je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili na neki drugi način s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji, npr. različite instalacije, uređaji, strojevi, antene itd. Iznimno se strojevi i slični uređaji neće smatrati dijelom nekretnine, nego samostalnom stvari, ako su vlasništvo druge osobe i ako se to, s pristankom vlasnika nekretnine zabilježi u zemljišnoj knjizi. Učinak zabilježbe prestaje brisanjem, ali i bez brisanja protekom 5 g. od upisa. Taj rok zastaje za vrijeme stečajnog i ovršnog postupka.

2. kriterij pertinencije→ nekretninom se smatra i ona stvar koja je po svojim prirodnim fizičkim svojstvima pokretna. Naime, pertinencija je pripadak neke druge stvari. Ako je pertinencija pokretna stvar, ona se po namjeni smatra nekretninom ako služi gospodarskim svrhama nekretnine. 6npr. smatraju se nekretninom strojevi, stoka, sjeme namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji na jednom poljoprivrednom dobru. Također se smatraju pripatkom poslovne zgrade, strojevi i slični uređaji koji trajno služe svrsi zgrade namijenjene proizvodnji ili obrtnoj djelatnosti

3. kriterij posebnih ciljeva→ smatra se neka pokretna stvar nekretninom zato što je zakonom tako određeno. Jedno su se vrijeme u nas pomorski brodovi smatrali nekretninama, no danas su oni prema Pomorskom zakoniku pokretne stvari. Iako pokretnine, pravni režim za brodove i zrakoplove vrlo je sličan onome za nepokretne stvari (upisivanje u registre nalik zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima)

→ važnost diobe: - za pokretnine i nekretnine postoje različiti pravni režimi u pogledu stjecanja vlasništva i ostalih stvarnih prava; - za ugovore koji se odnose na nekretnine redovito se propisuje pisani oblik, dok se to u pravilu ne zahtijeva za pokretnine; - o razlici se vodi računa i u sudskom postupku, te u ovršnom postupku

2. zamjenjive i nezamjenjive stvari → res fungibiles – res non fungibiles

Zamjenjive stvari su one koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. Res quae pondere, numero, mensura constant 6npr. žito, vino → nazivaju se i generičnim stvarima (genus - rod)Bespredmetno je razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste. Budući da individualitet nije važan, to je jednaka količina istovrsnih stvari jednaka drugoj količini istovrsnih stvari zamjenjiva je s njomeNezamjenjive stvari su one koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost, individualnost → species, 6npr. modna kreacija→ u razlikovanju nije uvijek odlučan objektivni kriterij prirodne kakvoće, nego se uzima u obzir i volja subjekata→ razlikovanje nije važno za stvarna prava, ali je važno u obveznom pravu. Osobito dolazi do izražaja u slučaju propasti stvari. Ako je dužnik dužan predati species tada se u slučaju ako stvar propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara obveza gasi. Ali ako je stvar propala njegovom krivnjom, dosadašnja obveza se pretvara u odgovornost za štetu. Ako je objekt činidbe genus tada se obveza ne gasi propašću stvari,jer zamjenjiva stvar ne propada – genus non perit. Ali, ako su objekt činidbe generične stvari koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obveza će prestati kad propadne cijela ta masa.

3. potrošne i nepotrošne stvari → res consumptibiles – res non consumptibiles

Potrošne su one stvari koje se jednokratnom uporabom unište ili im se vidljivo smanji supstancijaNepotrošne stvari su one koje se prvom uobičajenom uporabom ne unište niti im se vidljivo smanjuje supstancija→ kod pitanja potrošnosti važna je prva jednokratna uporaba. S objektivnog i realnog gladišta sve su stvari potrošne. Kod pitanja je li neka stvar potrošna ili nepotrošna ne odlučuje uvijek samo objektivni, prirodni kriterij nego je često u konkretnom slučaju presudna i volja subjekata – oni mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu→ važnost razlikovanja dolazi u obzir kod onih pravnih instituta preko kojih se omogućuje uporaba ili korištenje tuđe stvari uz obvezu vraćanja iste stvari

19

4. djeljive i nedjeljive stvari → res divisibiles – res indivisibiles

Djeljive su one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost. To znači da dijelovi moraju imati onu istu uporabnu funkciju koju je imala i cijela stvar, 6npr. ploča čokoladeNedjeljive stvari su one kod kojih bi se diobom uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost, 6npr. živa životinja→ pravo čuva i respektira socijalno-gospodarsku stranu stvari i proglašava nedjeljivim one stvari kod kojih bi dioba izazvala bitnu promjenu dosadašnjeg uporabnog oblika ili bi nerazmjerno umanjila njihovu vrijednost→ nedjeljivim stvarima se smatraju i one za koje je dioba propisom zabranjena

Načini diobe stvari:

1. fizička dioba → znači da se stvar može mehaničkim putem podijeliti na dijelove. Takva dioba je uglavnom primjenjiva kod pokretnih stvari, 6npr. kolut sira

2. geometrijska dioba → primjenjuje se kod zemljištaZemljišta se mogu ravnim crtama po njihovoj površini podijeliti na više čestica (parcela). Zgrade se mogu podijeliti okomito (vertikalno) i vodoravno (horizontalno). Međutim, oba pravca diobe nisu u svim pravima dopuštena. Oni pravni sustavi koji stoje na načelu superficies cedit solo → da sve ono što je sa zemljištem trajno povezano nužno postaje vlasništvo onoga kome pripada zemlja, ne dopuštaju horizontalnu podjelu. Naš ZV prihvaća načelo superficies cedit solo i sukladno njemu uspostavlja načelo jedinstvenosti nekretnine. Zemljište zajedno sa zgradom i svim drugim što je s njim trajno spojeno čini jednu cjelinu, jednu nekretninu pa stvarna prava glede zemljišta postoje i na svemu što je s njim trajno povezano. Pravno odvajanje zemljišta od zgrade je moguće, ali pod uvjetom da je provedeno po načelima stvarnopravnog uređenja i na odgovarajući način objavljeno odnosno upisano u zemljišnu knjigu

3. civilna dioba → dioba po vrijednosti. Ako je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar, npr. živu životinju, tv, moguće je takvu stvar prodati pa onda podijeliti cijenu (kad nije moguća fizička i geometrijska dioba)

4. idealna (zamišljena) dioba → svaka se stvar, neovisno o tome je li fizički djeljiva ili nije, može pravno razdijeliti na sadržajno jednake idealne dijelove. Njihova veličina se određuje računski u određenom razmjeru prema cijeloj stvari – najčešće je to i obliku razlomka. Idealni dio je u smislu ZV odvojiv dio stvari i prema tome može biti samostalni objekt imovinskih prava, npr. prava vlasništva (suvlasništvo)→ važnost diobe iskrsava kod diobe suvlasništva→ u obveznom pravu nedjeljivost stvari kada je nedjeljiva stvar objekt činidbe, izaziva postanak tzv. nerazdjeljivih obveza, koje se na poseban način i uz posebne uvjete mogu ispuniti

3. ODNOS IZMEĐU POJEDINIH STVARI

1. jednostavne stvari → su one koje po shvaćanju u običnom životu i prometu čine jedinstvo → jedinstvene stvari→ pojavljuju se u prvom redu kao prirodna, organska cjelina, 6npr. kamen→ pojavljuju se i kao rezultat ljudskog rada. Pritom ona može biti načinjena od različitih materijala koji su prije toga bili samostalne stvari, ali su sada zbog spoja potpuno izgubile svoju raniju fizičku opstojnost, 6npr. tkanina→ dijelovi (čestice) jednostavne stvari baš zbog toga što su izgubili svoju samostalnost i raniju fizičku opstojnost, nemaju svoju zasebnu pravnu sudbinu različitu od pravne sudbine čitave stvari

2. sastavljene stvari (universitas rerum cohaerentium) → su one koje nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadašnju fizičku opstojnost, 6npr. zgrada, auto itd.→ razlikujemo dvije kategorije sastavljenih stvari: 1. sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima → stvari kod kojih sastavni dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali ipak zadržavaju svoju raniju fizičku opstojnost. Gubitak samostalnosti vidi se u tome što se sastavni dio ne može odvojiti a da se time cijela stvar ili on sam ne uništi – ZV naziva taj dio bitnim dijelom. Nisu moguća zasebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima. Sastavni dio koji se ne može fizički odvojiti od stvari ne može biti samostalnim objektom imovinskih prava, osim ako bi to bilo posebnim zakonom dopušteno→ ako mehanički rastavimo jednostavnu stvar, dobivamo dijelove iste vrste kojoj pripada i sama stvar, 6npr. ako razrežemo tkaninu, dobivamo komade iste tkanine. Ako mehanički rastavimo sastavljenu stvar, dobit ćemo dijelove različitih vrsta, 6npr. kod zgrade ćemo dobiti željezne šipke, cigle, grede itd.

2. sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima→ stvari kod kojih sastavni dijelovi zadržavaju ne samo svoju raniju fizičku opstojnost nego i stanovitu samostalnost – prema ZV to su dijelovi koji nisu bitni ili odvojivi dijelovi, 6npr. briljant u zlatnom prstenu.

20

Na pojedinim odvojivim dijelovima takve sastavljene stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična s pravom na cijeloj stvari, 6npr. ako vlasniku auta posudim svoj kotač, time nisam izgubio vlasništvo kotačaAko na samostalnom ili odvojivom dijelu postoji neko pravo u korist trećega, postavlja se pitanje hoće li to pravo postojati i dalje ili će prestati u slučaju otuđenja cijele stvari, npr. prodaje. Prema ZV to pravo će prestati ako je stjecatelj bio u dobroj vjeri tj. da nije znao ni morao znati da na odvojivom dijelu postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari. Stjecatelj će steći cijelu stvar zajedno s tim odvojivim dijelom. Prema ZV se predmnjeva da na samostalnim ili odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari.

3. pripadak ili pertinencija → jest sporedna stvar koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama glavne stvari, a da pritom ne postaje njezin sastavni dio→ prema ZV, pripadak je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu koji odgovara toj namjeniPripadak je fizički samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podređenosti (subordinacije) prema glavnoj stvari. Podređenost pripatka očituje se u gospodarskom pogledu u tome što gospodarsku svrhu cjeline određuje glavna stvar, a u pravnom pogledu podređenost se očituje u tome što pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari.

- u čemu je razlika između pripatka i samostalnog odvojivog sastavnog dijela? ∙ Pripadak je sporedna stvar koja pretpostavlja postojanje gotove glavne stvari 6npr. kožni etui pripadak je nalivpera. Samostalni sastavni dio sastavljene stvari neophodan je za čitavu stvar, 6npr. kola bez kotača∙ samostalni sastavni dio sastavljene stvari redovito se nalazi u fizičkoj vezi sa čitavom stvari. Naprotiv, kod pripatka fizička veza s glavnom stvari niti je potrebna, niti je dovoljna da neku stvar učini pripatkom→ karakteristike pripatka:- samostalna, ali sporedna stvar- pokretna stvar- element trajnosti – pripadak trajno služi svrhama glavne stvari- njezin postanak i opstanak- slijedi pravnu sudbinu glavne stvari – accessorium sequitur principale (u suprotnom se to mora utanačiti)

Kod postanka odnosno pretvaranja neke samostalne stvari u pertinenciju odlučna je volja vlasnika glavne stvari. Vlasnik glavne stvari i vlasnik pripatka mora biti ista osoba → kažemo da kod postanka pripatka dolazi do izražaja subjektivni element.Pripatkom se može učiniti samo ona stvar koja se normalno u prometu shvaća kao pripadak. Mora se iz faktične uporabe razabrati da je neka stvar pretvorena u pertinenciju. Jednako je važan i objektivni element – ograničuje vlasnikovu volju prometnim shvaćanjem, a zahtijeva da se vlasnikova volja očituje u faktičnoj uporabi neke stvari kao pripatka. Ograničavanje volje vlasnika prometnim shvaćanjem onemogućuje tzv. samovoljne pripatke tj. pertinencije

ZV poznaje i pripadnost stvari → je širi pojam od pripatka stvari i obuhvaća svaki njezin dio, zatim sve što se s njom razmjerno trajno spoji (prirast), njezine plodove dok se od nje ne odvoje, njezin pripadak te prava koja postoje u korist neke nekretnine→ u pravnom smislu pripadnost stvari čini zajedno sa stvari jednu cjelinu i kao takva jedinstven objekt prava. Samo se zakonom može odrediti da pripadnost u nekim slučajevima može biti zaseban i samostalan objekt građanskog prava

4. plodovi → fructus → su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava→ prema ZV, plodovi stvari – su proizvodi koje ona daje s obzirom na svoju namjenu, a plodovi prava – prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu, npr. pravo plodouživanja→ plodovi su prinosi koji se javljaju redovito i periodički, a da pritom ne umanjuju samu plodonosnu stvar

→ s obzirom na način postanka dijele se na:1. prirodne plodove, fructus naturales → organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada, 6npr. divlje voće je plod drveta, a trava koju čovjek nije posijao je plod zemljišta+ tu spadaju i proizvodi za koje sama stvar pruža samo mogućnost njihova dobivanja i iskorištavanja, npr. pijesak, vapno2. industrijski plodovi → plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode, 6npr. plod plemenite voćke3. civilni plodovi, fructus civiles → plodovi odnosno prinosi (prihodi) koje ne daje stvar sama, već koje dobivamo od stvari posredstvom nekog pravnog odnosa, 6npr. najamnina zakupnina, kamate

→ vrste prirodnih i industrijskih plodova:1. viseći plodovi → fructus pendentes - to su još neodvojeni plodovi, 6npr. jabuke na stablu. Oni su sastavni dio stvari i spadali bi pod pojam pripadnosti. Slijede pravnu sudbinu matice2. odvojeni plodovi → fructus separati - to su plodovi koji su se razlučili od svoje matice i time postali samostalnim stvarima3. ubrani plodovi → fructus percepti - to su plodovi koji ne samo što su odvojeni od matice, nego su već i pobrani

U pravu je važno razlikovati odvojene i ubrane plodove, 6npr. iako su jabuke zbog separacije postale samostalnim stvarima, ipak su samim odvajanjem postale vlasništvo vlasnika matice – zato kažemo da vlasnik stječe vlasništvo plodova separacijom → + pošteni posjednik, uzufruktuar i zakupac, ako je postao neposredni posjednik stvari.

21

Ima ovlaštenika koji vlasništvo plodova stječu istom ubiranjem (percepcijom), 6npr. otac ostavi sinu voćnjak, a drugom sinu pravo da svake jeseni uzme 200 kg jabuka – taj drugi sin ima tzv. usus – da bi postao vlasnikom tih jabuka nije dovoljno da one budu odvojene od matice nego ih on mora doista i ubrati

4. potrošeni plodovi → fructus consumpti5. nepotrošeni plodovi → fructus non consumpti6. zanemareni plodovi → fructus percipiendi – one koje je trebalo ubrati└› to razlikovanje dolazi do izražaja kad onaj koji posjeduje plodonosnu stvar mora tu stvar vratiti vlasniku. Opseg vraćanja ovisi o tome je li bio pošten ili nepošten posjednik.

→ vrste civilnih plodova: dospjele i nedospjeleOvlaštenik može od dužnika zahtijevati izručenje civilnih plodova istom nakon dospjelosti. Vlasništvo se stječe dosjelošću i percepcijom.→ uz pojam plodova ZV je uveo i širi pojam → koristiKoristi obuhvaćaju plodove neke stvari ili prava, ali i druge moguće prednosti koje donosi uporaba odnosno korištenje stvari ili prava. Koristi pripadaju onome kome pripada stvar odnosno pravo, osim ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju nekoj drugoj osobi npr. plodouživatelju, zakupcu. Postojanje posebnog pravnog temelja dokazuje onaj koji se na njega poziva.

5. ukupnost stvari → universitas rerum distantium → razumijeva se zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom→ naziva se i skupna stvar, 6npr. stado ovaca, biblioteka

Kod ukupnosti stvari nema odnosa glavne i sporedne stvari – one su u međusobno istom odnosu, a osim toga su i fizički samostalne. Po OGZ kod skupne stvari nije objekt pravnog odnosa skupna stvar kao cjelina, nego su objekti prava i pravnih odnosa samo pojedine stvari unutar skupine. Jednako rješenje prihvatio je i ZV prema kojem je objekt prava pojedinačno određena stvar. Skupna stvar ima samo ulogu skraćenice koja omogućuje da više stvari istodobno pod zajedničkim nazivom kola u prometu. Iznimno će ukupnost stvari biti posebnim objektom građanskog prava, u slučaju tzv. lebdećeg založnog prava.→ universitas rerum distantium - ukupnost stvari→ universitas rerum cohaerentium – sastavljena stvar, npr. auto, brod→ universitas iuris – skup stvari i prava koji čine određenu cjelinu i mogu se pojaviti kao objekt određenih građanskopravnih odnosa, npr. ostavina, stečajna masa...→ unutar ukupnosti stvari postoji posebna kategorija koju nazivamo komplementarne stvari – skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stavri onemogućuje pravilnu i normalnu uporabu cjeline, npr. šah, karte- važno kod obveza upravljenih na predaju stvari, 6npr ako naručimo biblioteku od 200 knjiga, a prodavatelj nam isporuči 100, on je tada manjkavo ispunio svoju obvezu. Međutim, ako naručimo 5 pari cipela br.40, a dobijemo 10 lijevih cipela, prodavatelj tada uopće nije ispunio svoju obvezu.

4. NOVAC I PROCJENJIVOST STVARI

Novac kao mjerilo vrijednosti omogućuje da se objekti građanskopravnih odnosa izraze u njihovu novčanu ekvivalentu. Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijenom. Mogućnost da se stvari svedu na njihov novčani ekvivalent građansko pravo je izrazilo pojmom procjenjivosti. Procjenjivost je pravna kategorija građanskog prava nastala kao pravni izraz robno-novčanih odnosa.Procjenjive, res aestimabiles, su one stvari čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom.Neprocjenjive, res inaestimabiles, su stvari koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent, kao 6npr. pramen kose, grude zemlje i sl.

→ u građanskom pravu razlikuju se 3 vrste cijena:1. redovita cijena, pretium ordinarium → razumijeva se obična, normalna prometna vrijednost – tržišna cijena. Tu se vrijednost procjenjuje po uobičajenom, objektivnom kriteriju koji nam daje promet.

2. izvanredna cijena, pretium extraordinarium → subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Dobiva se tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari. Treba uvažiti interes korisnika prema stvari, a s druge strane, vezu koju određena stvar ima s drugim stvarima.

3. afekcijska cijena, pretium affectionis → posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt bez obzira na njezinu prometnu vrijednost i bez obzira na njezinu vezu s drugim stvarima→ vrste cijena dolaze do izražaja kod odgovornosti za štetu tj. kod naknade štete,

22

6npr. netko je vlasnik književnog djela koje se sastoji od 3 sveska. Recimo da je prometna vrijednost trilogije 300$. Svaki bi svezak imao redovitu cijenu 100$. Međutim, može se dogoditi da vlasniku netko namjerno uništi prvi svezak. I onda određujući izvanrednu cijenu nije dovoljno uzeti u obzir samo običnu prometnu vrijednost tog uništenog sveska, koja bi bila 100$. Treba uzeti u obzir i za koliko se smanjila ukupna vrijednost čitave trilogije. Prema tome izvanredna cijena se može ustanoviti po objektivnim kriterijima iako se procjenjuje u prvom redu s obzirom na osobu korisnika (subjektivni kriterij). Tako npr. nije svejedno je li oštećeni vlasnik čovjek koji se bavi literaturom i koji svakodnevno u svom radu treba čitati komplet ili je to nepismena osoba koja nema neki posebni interes u vezi s kompletom. No, ako je vlasnik trilogije dobio tu trilogiju od autora s posvetom, tada se ne može ni po kakvim objektivnim kriterijima ustanoviti vrijednost sveska koji je uništen. Oštećenik ovdje neće zahtjevati naknadu štete vođen isključivo imovinskim interesima, nego će tu biti ključno mjerilo njegova osjećajnost prema tom svesku, njegovo značenje za vlasnika osobno. Pa stoga, iako se afekcijska cijena izražava u novcu ona ipak nije objektivna imovinska kategorija nego je izraz vlasnikova subjektivizma, pa se ta cijena ni ne određuje po mjerilima koja vrijede u prometu.

B. ČINIDBA→ je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku

Činidba je objekt građanskopravnih odnosa, i to obveznopravnih odnosa. Povijesno, javlja se kasnije od stvari. Obveznopravni odnos ne dovodi odmah i do stvarnopravnog učinka, nego je takav učinak odgođen u budućnost.

→ pravne karakteristike činidbe:

1. činidba mora biti ljudska radnja→ činidba mora biti manifestacija čovjekove djelatnosti ili propuštanja. Djelovanje koje potječe od elementarne sile, od životinje ili od automata nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegova vlasnika tj. osobe koja se njime služi.

2. činidba mora imati imovinski karakter→ ispunjenje činidbe se odražava izravno ili neizravno u imovinskoj masi vjerovnika. Izravni imovinski karakter činidbe se pokazuje u onim slučajevima kada dužnikova radnja neposredno izaziva promjenu u imovinskoj masi vjerovnika, 6npr. obveza na predaju stvariNeizravno, u slučaju kad činidba služi za zadovoljenje npr. neke kulturne potrebe, 6npr. Hnk da 3 besplatne karte studentima PFZGImovinski karakter imaju i one činidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno promjene u imovini, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu, 6npr. susjed se obaveže ne svirati klavir u određeno vrijeme da drugi susjed može raditi – u suprotnom plaćanje odštete.Imovinski karakter činidbe znači da se njezino ispunjenje izravno ili neizravno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju strana.

3. činidba mora biti moguća→ tj. radnja mora biti objektivno moguća. Ono što je objektivno nemoguće tj. ono što nitko ne može izvršiti – ne može uopće biti sadržaj obveze. Stoga je obveza s objektivno nemogućom činidbom pravno nevaljana, zapravno obveza nije ni nastala, 6npr. netko se obveže izgraditi metro u 2 dana u Zagrebu└› obveza ne nastaje ako je činidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno nemoguća – tzv. prvobitna nemogućnost činidbe → ako ona naknadno otpadne tj. ako je činidba postala moguća nakon sklapanja pravnog posla obveza se ne pretvara u valjanu obvezu, ne konvalidira. Iznimno će obveza nastati samo ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a činidba koja je u početku bila nemoguća postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka└› ako prvobitno moguća činidba bez krivnje dužnika postane nemogućom, obveza se gasi, a ako je postala nemogućom njegovom krivnjom, obveza se pretvara u odnos odgovornosti za štetu→ subjektivna nemogućnost znači da činidbu nije u stanju izvršiti konkretni subjekt, dužnik koji se obvezao izvršiti ju. Subjektivna nemogućnost ne utrnjuje obvezu, nego je pod određenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za štetu.

4. činidba mora biti pravno dopuštena→ ako se njezin sadržaj ne protivi Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, npr. kupoprodaja stvari izvan prometa

23

5. činidba mora biti određena ili bar odrediva→ činidba je određena kada je u svim pojedinostima točno označena, individualizirana. Točno se zna obveza dužnika i pravo vjerovnika→ činidba je odrediva kad nije već u samom postanku obveze točno određena, ali pravni posao sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Među neodređene ali odredive činidbe idu:∙ alternativne činidbe su one kod kojih dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim jednu od njih ispuni oslobađa se obveze∙ fakulatativne činidbe su takve kod kojih dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno ispuniti neku drugu činidbu da

bi se oslobodio obveze, 6npr. ako je ugovorena odustatnina, dužnik se može osloboditi osnovne ugovorne obveze ako plati odustatninu drugoj ugovornoj strani

∙ generične su one činidbe kod kojih je sadržaj, odnosno objekt činidbe određen samo po vrsti (genus-rod). Dužnik se oslobađa obveze davanjem određene stvari unutar vrste, npr. 100 kg pšenice

► sadržaj činidbe → se može svesti na 4 tipična klasična izraza:

1. davanje → dare→ to je činidba davanja stvari. Kada se kaže da je sadržaj činidbe dare, tada se pod tim razumijeva da je dužnik dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja uvijek je objekt činidbe stvar, npr. prodavateljeva obveza je predati stvar kupcu. Činidba čiji sadržaj nije prenošenje nekog stvarnog prava, nego npr. detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere, činjenje. ZOO govori o jednakoj vrijednosti uzajamnih činidaba.

2. činjenje → facere→ razumijeva se činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći. Objekt činidbe rada može biti funkcija rada 6npr. okopavanje vinograda, piljenje drva. Na funkciji rada temelje se ugovori o službi odnosno ugovori o radu. No objekt činidbe rada može biti i rezultat rada, 6npr. načiniti portret. Na rezultatu rada temelje se ugovori o djelu.

3. propuštanje → non facere – nečinjenje→ neizvršavanje određenih radnji od strane obvezanika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obveznom odnosu. Uvijek se pod propuštanjem razumijeva propuštanje vlastite radnje, 6npr. ne svirati klavir iza 8 navećer

4. trpljenje → pati→ nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se ne nalazimo u obveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuđa radnja, 6npr. susjedu smo dopustili prolaz preko našeg zemljišta

C. IMOVINA

Imovina kao gospodarska kategorijaGospodarski pojam imovine ide u okvire političke ekonomije. Skup svih gospodarskih dobara koja pripadaju i služe čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo – imovinskom masom ili imetkom. Imovina u gospodarskom smislu jest skup dobara koja pripadaju određenom subjektu. I pravna osoba ima svoju imovinsku masu. Da bi stvari ulazile u imovinu u gosp. smislu, subjekt nad njima treba imati pr. vlasništva.

Imovina kao pravna kategorija→ imovina je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem. Stvari ulaze u imovinu u obliku prava koja taj određeni subjekt ima na stvarima prema drugim subjektima, 6npr. moj sat je dio moje imovinske mase. Ja na njemu imam pravo vlasništva – to pravo vlasništva je dio moje imovineImovinska masa određenog subjekta ulazi u njegovu imovinu u obliku različitih subjektivnih prava koja ima taj subjekt na pojedinim dijelovim mase. Imovina pravno ne odražava samo imovinsku masu određenog subjekta. To znači da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose izravno na stvari, dakle izravno na dijelove imovinske mase,

6npr. Ivo ima u svojoj imovinskoj masi među ostalim stvarima i 100 000kn koji se javljaju u njegovoj imovini kao pravo vlasništva nad tih 100 000kn. Ivo je tih 100 000kn pozajmio Petri - iz Ivine imovinske mase nestalo je 100 000kn, pa je time u njegovoj imovini nestalo pravo vlasništva nad tih 100 000kn, ali se umjesto prava vlasništva pojavilo novo pravo, tj. pravo na tražbinu upereno protiv Petre. To je sada pravo na činidbu koju mora izvršiti Petra, vratiti dug.

Činidba ne ulazi izravno u imovinu subjekta, nego ulazi u obliku prava na činidbu koje ima vjerovnik prema dužniku. Činidba ne ulazi u imovinsku masu jer ona nije stvar, nego radnja ili propuštanje koja je objekt subjektivnih građanskih

24

prava. Obujam imovine određenog subjekta ne možemo utvrditi samo na temelju uvida u njegovu imovinsku masu, već ga utvrđujemo uvidom u sve građanskopravne odnose u koje je stupio određeni pravni subjekt.

Po modernom shvaćanju, obveze nisu samostalan dio imovine, nego su one teret na pojedinim subjektivnim građanskim pravima. To znači da ima obveza koje uopće niti kao teret ne ulaze u imovinu, 6npr. Mario je vlasnik sata. Svi drugi subjekti imaju obvezu da Mariu ne diraju sat. Samo ta obveza nije teret niti jednog subjektivnog prava koje nose subjekti različiti od Maria. Prema tome, ta obveza niti kao teret ne ulazi u imovinu drugih.

Imovina obuhvaća samo skup subjektivnih imovinskih prava jednog nositelja. To znači da iz pojma imovine moramo isključiti sva ona subjektivna prava koja nemaju imovinski karakter, 6npr. aktivno i pasivno biračko pravo koje ima punoljetni građanin.Dok u okviru gospodarskog prometa prenose dobra (robe) s jedne osobe na drugu, dotle se u pravnom prometu prenose prava na tim dobrima s jedne osobe na drugu.

Imovina kao knjigovodstvena kategorija→ je skup subjektivnih prava i obveza predstavljenih jednim nositeljem. Po starijem gledištu imovina se sastoji od dva samostalna sastavna dijela: 1. prava koja predstavljaju aktivu2. obveze koje predstavljaju pasivu. Budući da su oba elementa pravno izjednačena, onda bi se imovina mogla shvatiti kao ukupnost pasive. Prema tome bi dugovi bili negativni sastavni element imovine. To bi značilo da subjekt koji ima samo dugove ima negativnu imovinu.

Mi ne promatramo imovinu s knjigovodstvenog gledišta nego s pravnog aspekta. Imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Pozitivan ili negativan može biti samo onaj dio imovine koji se dade svesti na novčani ekvivalent, a time izraziti na kontu tražbina, odnosno dugovanja. Ima subjektivnih imovinskih prava koja se ne mogu svesti na novčani ekvivalent, 6npr. pravo vlasništva na jedinom pismu od pokojnog oca.► Funkcije imovine:

Vjerovnik u svom zahtjevu za namirenje ne smije prijeći tzv. egzistencijalni minumum – to znači da dužniku mora ostati stanoviti krug dobara koja su mu neophodno potrebna za fizičku egzistenciju. Prijelaz od osobnih na imovinske sankcije uvjetovao je pojavu jamstvene ili garantne funkcije imovine.

1. jamstvena funkcijaImovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegove tražbine. Imovinska masa je materijalna podloga imovine. Ona postaje pravno upotrebljiva onda kad se izrazi pomoću imovine, jer pravno samo dužnikova imovina može vjerovniku služiti kao jamstvo za namirenje tražbina

2. olakšanje prometaPomoću imovine omogućuje se da prava i obveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu. Bez kategorije imovine ne bi se moglo zamisliti nasljedno pravo. Budući da u slučaju smrti fizička osoba prestaje postojati kao pravni subjekt, trebalo bi da tim trenutkom utrnu sva njezina prava i obveze. Na taj način bi nastali teški poremećaji u prometu. Bez te kategorije bilo bi nemoguće udovoljiti suvremenim zahtjevima prometa koji traži da se pravnim poslovima među živima omogući prijelaz čitave imovine ili dijela imovine s jednog subjekta na drugi, 6npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju, darovanje imovinePrijelaz čitave imovine s jednog subjekta na drugi događa se kod pripajanja trgovačkih društava. No tu uvijek jedan subjekt (pravna osoba) prestaje postojati. Prijelaz imovine s jednog subjekta na drugi može se dogoditi i aktom vlasti koji je temeljen na zakonu. Tako bi bez postojanja kategorije imovine bilo teško zamisliti konfiskaciju i nacionalizaciju.

► karakteristike imovine:

1. jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da određeni pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nositelj imovine ne može samovlasno razbiti jedinstvo svoje imovine. Ne dirajući u jedinstvo imovine, pravni poredak dopušta iz određenih razloga da se unutar jedinstvene imovine mogu razlikovati pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući time u osnovne funkcije imovine. Postojanje takvih fondova je predviđeno propisom, 6npr. bračni drugovi imaju vlastitu imovinu i bračnu stečevinu; Isto tako se u imovini nasljednika mogu pojaviti 2 zasebna imovinska fonda. Prema ZN u trenutku smrti ostavitelja njegova imovina prelazi na nasljednike. Ali vjerovnici ostavitelja mogu zatražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Rezultat toga odvajanja je da se vjerovnici ostavitelja mogu namiriti samo iz ostavine. Vjerovnici će tražiti odvajanje kad je nasljednik prezadužen.

Za svoje obveze trgovačko duštvo odgovara cijelom imovinom, bez obzira na eventualno postojanje fondova u kojima je njegova imovina raspoređena.

25

Jedinstvo imovine omogućuje da se imovina pojavi kao objekt određenih građanskopravnih odnosa. Jedan od elemenata koji omogućuju određivanje imovine kao objekta građanskopravnog odnosa je njezino jedinstvo koje se izražava pomoću jednog nositelja. To je s gledišta samog objekta – vanjski element. Drugi tzv. unutarnji element, koji omogućuje utvrđivanje određenosti imovine kao objekta, jest tzv. identitet imovine

2. identitet→ znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlazili, a drugi u nju ulazili.Identitet imovine omogućuje njezinom nositelju aktivno sudjelovanje u prometu, te omogućuje razmjerno lako utvrđivanje određenosti imovine kao objekta građanskopravnih odnosa.

D. OSOBNA NEIMOVINSKA DOBRA

→ su objekti građanskog odnosaNeimovinski odnosi prodiru u građansko pravo relativno kasno i postupno pri čemu su poticajnu ulogu imale ideje utemeljene na učenju škole naravnog (prirodnog) prava.Građanskopravna zaštita pojedinih neimovinskih dobara uređuje se sustavnije u prvim europskim kodifikacijama građanskog prava 19. i 20. stoljeća (OGZ 1811., Njemački građanski zakonik iz 1896., Švicarski građanski zakonik iz 1907....američko građansko pravo – right of privacy). Uključivanje neimovinskih odnosa u korpus gp posebno je izraženo u razdoblju poslije II. Svjetskog rata – snažna orijentacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda

Prava osbnosti prema ZOO:- pravo na život- pravo na tjelesno i duševno zdravlje- pravo na ugled, čast, dostojanstvo, ime- pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života- pravo na slobodu

Osobna neimovinska dobra fizičke osobe su:život, tjelesno zdravlje, duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.

Osobna neimovinska dobra pravne osobe su:sva ona koja pripadaju i naravnoj osobi, osim onih vezanih za biološku bit naravne osobe, a to su osobito: ugled i dobar glas, čast, ime tj. tvrtka, poslovna tajna, sloboda privređivanja

→ osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja pripadaju svakoj naravnoj i pravnoj osobi samom činjenicom njezina postojanja kao pravnog subjektaZa nastanak osobnosti dovoljan je nastanak pravnog subjekta, a za pravo osobnosti kao subjektivnog građanskog prava potrebno je priznanje od strane pravnog poretka→ pravo osobnosti može se definirati kao skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme objektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima

Dva su temeljna ovlaštenja na osobnim neimovinskim dobrima koja čine sadržaj prava osobnosti: raspolaganje i zaštita prema trećima

→ kao osnovne osobine prava osobnosti mogu se navesti da je:- neimovinsko pravo- apsolutno, erga omnes djelovanje- neprenosivo, strogo osobno- nenasljedivo

Moguće je pristati na određene zahtjeve na tijelu, darovati drugome dio tijela, dopustiti drugome korištenje imena, slike, glasa i sl. – komercijalizacija prava osobnosti.Nabrajanje prava osobnosti u ZOO, premda iscrpno, nije konačno. Obuhvaća nešto širi krug od onih koja spadaju u klasična prava osobnosti.

VII. PRAVNI POSLOVI

Pravni posao je očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim čimbenicima, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka.

Među pravnim učincima koji se postižu pravnim poslom najvažniji su postanak, promjena ili prestanak nekog građanskopravnog odnosa.

26

Nije moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje (ZOO: «ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora»), jer za nastanak realnog ugovora potrebna je predaja stvari. U ZOO se uređuju ugovori, a ne pravni poslovi općenito, ali je ZOO odredio da se odredbe tog Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući način primjenjuju i na druge pravne poslove.

ZOO u prvom redu uređuje obveznopravne ugovore → takvi ugovori imaju 3 bitne karakteristike:1. takvim ugovorima se zasnivaju obveze i protuobveze. Namjera ugovornih strana je usmjerena na zasnivanje obveze.2. u takvim ugovorima je do maksimuma izraženo načelo dispozitivnosti ili načelo autonomije pravnih subjekata koje se ne očituje samo u tome da obveznopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje njihovom voljom, nego i u slobodnom određivanju sadržaja ugovornog odnosa3. nastaju prihvatom ponude

Postoji i čitav niz tzv. poslova za gotovo, 6npr. realna kupoprodaja. Kod takvih ugovora strane ne zasnivaju obveze, nego je njihova namjera upravljena na izmjenu činidbe i protučinidbe.

Postoje i tzv. poslovi raspolaganja kojima strane ne zsnivaju obveze, ne izmjenjuju se činidbe, nego strane na određeni način raspolažu svojim subjektivnim pravima, a da pritom uopće ne dovode u pitanje promjenu identiteta postojećeg obveznog odnosa, npr. cesija.

Pravni posao je očitovanje volje. Međutim građanskopravno načelo stranačke ravnopravnosti ne dopušta da se kod pravnog posla jedna strana prema drugoj odnosi kao vlast, 6npr. izdavanje upravnog akta nije pravni posao.Stranačko očitovanje volje treba proizvesti određeni pravni učinak → izražava se kao osnivanje, promjena ili prestanak nekog subjektivnog prava. Pravni poredak za određena očitovanja volje veže određene pravne učinke, pa makar strane i ne znaju za njih, pa čak možda i ne žele da oni svi nastupe, 6npr. prodavatelj stvari možda ne zna da je s kupoprodajnim ugovorom povezana odgovornost za mane prodane stvari, ali svejedno taj učinak kupoprodaje nastupa.Određenim pravnim poslom nastupa onaj učinak koji su strane u pravilu i htjele postići – namjeravani pravni učinci, ali istodobno nastaju i svi drugi pravni učinci koje pravni poredak veže za takav pravni posao – nenamjeravani pravni učinci, pa makar se strane ne očituju o svakom tom učinku.Pravni učinci koje subjekti žele postići određenim očitovanjem volje treba biti dopušten. Stoga, delikt nije pravni posao. Građanski delikt izaziva postanak građanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu.

► VRSTE PRAVNIH POSLOVA

Imenovani, nominatni, ili tipični pravni poslovi → pravni poslovi kojima se ustalio sadržaj i pravnotehnički nazivNeimenovani, inominatni, ili atipični pravni poslovi → pravni poslovi kod kojih se ni sadržaj ni naziv nisu ustalili i tipizirali

1. → jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje samo jedne strane npr. ponuda kad stigne prihvatitelju i oporuka → dvostrani pravni poslovi nastaju suglasnim očitovanjem volje dviju strana koje stoje jedna nasuprot drugoj. Jedna strana je vjerovnik, a druga dužnik. Dvostrani pravni poslovi se nazivaju ugovorima. Među ugovorima su za nas najvažniji tzv. obvezni (obligacijski) ugovori – to su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna strana obvezuje drugoj na određenu činidbu, 6npr. zajam, kupoprodaja, depozitObvezni ugovori se dijele na dvije velike grupe:1. jednostranoobvezni ugovori → dvostrani pravni poslovi kod kojih je samo jedna strana vjerovnik, a druga strana samo dužnik, 6npr. kod posudbe je posuditelj samo vjerovnik, a posudovnik samo dužnik

2. dvostranoobvezni ugovori → dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istodobno i vjerovnik i dužnik, 6npr. kod kupoprodaje je prodavatelj istodobno i vjerovnik i dužnik – kao dužnik je dužan izručiti stvar, a kao vjerovnik je ovlašten zahtijevati plaćanje cijene. Kupac je također i dužnik – dužan je platiti cijenu, i vjerovnik – ovlašten je zahtijevati predaju stvari.

2. → pravni poslovi među živima (inter vivos) jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa još za života strana, 6npr. posudba, kupoprodaja → pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa) jesu oni kod kojih pravni učinak nastupa tek nakon smrti strane koja je poduzela pravni posao, 6npr. darovanje za slučaj smrti

3. → naplatni (onerozni), su oni kod kojih se za činidbu traži protučinidba, 6npr. kupoprodaja, zamjena → besplatni (lukrativni), su oni kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba, 6npr. darovanje

4. → komutativni su oni pravni poslovi kod kojih su u vrijeme njegova sklapanja poznate međusobne činidbe i stranačke uloge, 6npr. ugovor o zakupu, ugovor o najmu. To znači da su kod komutativnih pravnih poslova, u trenutku njihova sklapanja, činidbe kvalitativno i kvantitativno određene ili odredive, te se zna koja je strana vjerovnik, a koja dužnik. → aleatorni (let. alea - kocka) su pravni poslovi kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obveze strana, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog događaja, 6npr. ugovor o

27

doživotnom uzdržavanju obujam činidbe davatelja uzdržavanja je ovisan o duljini života primatelja uzdržavanja, a to je neizvjesna okolnost + 6npr. ugovori o okladi i igri gdje se svaka strana obvezuje na isplatu dobitka za koji se, u trenutku sklapanja posla, ne zna kojoj će strani pripasti.

└› razlika između aleatornih pravnih poslova i poslova sklopljenih pod uvjetom ?Kod uvjetnih poslova prava i obveze strana su poznate u trenutku njihova sklapanja, ali je njihov nastup odnosno prestanak, kao učinak pravnog posla, učinjen ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. Kod aleatornih pravnih poslova, ne ovisi o neizvjesnom događaju njihov nastanak, nego sadržaj.Aleatorni pravni poslovi se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja.

5. → kauzalni pravni poslovi su oni kod kojih je kauza naznačena kao bitan element pravnog posla, 6npr. posudbaKauza je pravno oblikovana gospodarska svrha koja se pravnim poslom želi postići 6npr. posudim Ani knjigu jer je Ana želi pročitati – ta ista svrha je pravo oblikovana kao stjecanje prava na besplatnu uporabu knjige = posudba→ apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih se cilj posla ne vidi iz samog posla. Cilj se ne navodi kao bitan element pravnog posla 6npr. mjenični posao – iz same mjenične isprave ne vidimo zašto se mjenični dužnik obvezao mjeničnom vjerovniku

6. → formalni pravni poslovi su oni za koje je oblik određen, bilo propisom, bilo voljom strana (poslovi obvezatnog oblika) → neformalni pravni poslovi su oni za koje oblik nije određen odnosno nije obvezatan neki određeni oblik (sklopljen u usmenom obliku) ► SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA

1. bitni sastojci pravnog posla → essentialia negotii└› su oni sastojci koji su nužni za nastanak određenog tipa pravnog posla. Ako takvih sastojaka nema u sadržaju pravnog posla, nema ni određenog tipa pravnog posla. Bitni sastojci pravnog posla su određeni strogim propisom i zato ih zovemo objektivno bitnim – jus strictum, za razliku od subjektivno bitnih sastojaka tj. onih za koje strane same ugovore da se smatraju bitnima. Bitni sastojci pravnog posla određuju osnovne učinke pravnog posla, 6npr. bitni sastojci kupoprodaje su, s iznimkom trgovačke kupoprodaje, predmet i cijena2. prirodni sastojci pravnog posla → naturalia negotii└›› su oni sastojci koji se u pravnom poslu podrazumijevaju, jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne naravi određenog pravnog posla. Prirodni sasstojci predstavljaju proširen sadržaj, preko onog bitnog i minimalnog tj. bez prirodnih sastojaka pravni posao može nastati i postojati. → Prirodni sastojci pravnog posla se određuju propisom ali je pušteno ugovornim stranama na volju da u sadržaju pravnog posla uvaže ili ne uvaže prirodne sastojke → stranke ih moraju izrijekom isključiti ako ne žele da oni vrijede u pravnom poslom koji su sklopile. Ako strane ništa ne ugovore, prirodni sastojci važe po sili propisa. Propisi kojima se određuju prirodni sastojci pravnog posla spadaju u jus dispositivum. Svaki pravni posao ima svoje bitne i svoje prirodne sastojke 6npr. prirodni sastojak kupoprodaje je odgovornost otuđivatelja za mane prodane stvari. Kod posudbe nalazimo prirodni sastojak u trajanju posudbe – ako nije ugovoreno trajanje uporabe, posudovnik je dužan vratiti stvar čim je ostvario ugovorenu svrhu ili kada protekne vrijeme u kojem je tu svrhu mogao ostvariti

3. nuzgredni sastojci pravnog posla → accidentalia negotii└›› su takvi sastojci koji vrijede samo ako ih strane ugovore. Pravni posao može postojati bez nuzgrednih sastojaka, a bez bitnih ne može. Pravni posao može postojati i bez prirodnih sastojaka ali oni ipak vrijede ako stranke ništa ne ugovore, dok nuzgredni sastojci vrijede samo onda kad ih stranke ugovore jer se nikad oni ne podrazumijevaju.6npr. uglavak da se kupnja razvrgava ako kupac do određenog vremena ne plati kupovinu (lex commisoria) jest nuzgredni sastojak pravnog posla. Svojim uglavcima strane ne smiju dirati u bitne sastojke, a također ne smiju prijeći granicu mogućnosti i dopustivnosti sadržaja pravnog posla. Među tipične i najčešće nazgredne sastojke spadaju: uvjet, rok i namet

► UVJET → je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinci pravnog posla čine ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti

ZOO smatra da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka ovisi o budućoj i neizvjesnoj činjenici. Nije pod uvjetom postanak ili prestanak ugovora, nego ugovornog obveznog odnosa. ZOO zahtijeva da okolnost mora biti buduća i neizvjesna činjenica. Kao uvjet može biti postavljena samo okolnost koja je objektivno neizvjesna. Subjektivna neizvjesnost dovoljna je za okladu. Objektivno neizvjesna okolnost može biti samo buduća okolnost.Za uvjet je karakteristično da je to odredba koju pravnom poslu mogu dodati samo subjekti – uvjet se ne može odrediti propisom.

28

► VRSTE UVJETA ◄

1. odgodni, suspenzivni, uvjet odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, nastaju učinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proizlazi što drugo.6npr. dat ću ti knjigu ako položiš ispit

2. raskidni, rezolutivni, uvjet je takav uvjet čijim nastupom prestaju učinci pravnog posla. To znači da kod pravnog posla koji je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinak pravnog posla nastupa odmah, ali je trajanje tog učinka, dakle trajanje određenog pravnog odnosa, ovisno o ispunjenju uvjeta.6npr. darujem ti knjigu, ali ako padneš na ispitu, trebaš mi je vratiti

3. afirmativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto dogodi. To znači da ona buduća i neizvjesna okolnost, u slučaju udovoljenja uvjetu, mora nastupiti. Nastankom te nove okolnosti mijenja se dosadašnje stanje,6npr. ako se oženiš

4. negativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se nešto ne dogodi. Za negativni uvjet se traži da ne nastane ona buduća i neizvjesna okolnost tj. da se dosadašnje stanje ne mijenja, 6npr. ako se ne oženiš. Negativan uvjet je ispunjen tek onda kada je sigurno da više ne može doći do promjene koja je uvjetovana. Za pitanje je li uvjet afirmativan ili negativan nije odlučna konstrukcija rečenice – odlučno je pitanje treba li se neka okolnost dogoditi ili ne dogoditi, odnosno mijenja li se sadašnje stanje ili ne mijenja.

5. potestativan je onaj uvjet kod kojega je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisno o volji i odluci uvjetno ovlaštenog. Uvjetno ovlašteni treba nešto poduzeti jer se ispunjenje potestativnog uvjeta sastoji u činjenju ili propuuštanju uvjetno ovlaštenog, 6npr. ako sutra otputuješ

6. kazualni uvjet je onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju ili o volji nekog trećeg. Ispunjenje kauzalnog uvjeta ovisi o slučaju - leži izvan ovlaštenikove voljne sfere, 6npr. ako bude toplo7. mikstni ili mješoviti uvjet jest onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili volji neke treće osobe, 6npr. ako se oženiš s tom i tom osobom

└›› 1-7 → ti uvjeti se nazivaju pravim uvjetima – to je uvijek buduća i neizvjesna okolnost – ako nedostaje samo jedan od tih elemenata, uvjet je samo nepravi uvjet

Nepravi uvjeti su:

1. nužni uvjet → jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi doduše jest buduća, ali nije neizvjesna, 6npr. ako NN umre Pravni posao sklopljen pod nužnim odgodnim uvjetom je valjan, jer je stvarno bezuvjetan. Vezivanje pravnog posla za okolnost koja mora nastupiti ima redovito učinak roka – znači učinak tog posla je odgođen do nastupa te izvjesne okolnosti odnosno tog uvjeta.Posao sklopljen pod nužnim raskidnim uvjetom postaje nevaljan jer tu strane stvarno ne žele da njihov posao proizvede pravne učinke, 6npr. darujem ti auto, ali mi ga trebaš vratiti ako sutra osvane

2. pravni uvjet, condicio juris → nije uvjet, nego samo jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog odnosa, 6npr. kupit ću ti auto pod uvjetom da odgovaraš za štetu koju njime počiniš

3. nemogući uvjet → jest onaj koji se ne može ostvariti niti fizički, niti pravno, 6npr. ako prstom dotakneš SunceKod nemogućih uvjeta je važan trenutak sklapanja pravnog posla jer u tom trenutku se odlučuje je li uvjet moguć ili nemoguć. Stoga, ako je uvjet u trenutku skapanja pravnog posla bio moguć, pa je istom kasnije postao nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. To je važno jer nemogući uvjet dodan pravnom poslu može izazvati ništetnost samog posla. Treba paziti je li nemogući uvjet odgodni ili raskidni. Po našem pozitivnom pravu nije svejedno je li nemogući uvjet dodat pravnom poslu inter vivos, ili pravnom poslu mortis causa. ZOO: Ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetima ništetan je, a nemoguć raskidni uvjet smatra se nepostojećim, 6npr. dajem ti 1000 kn, ali ih trebaš vratiti ako prstom dotakneš Sunce → pro non scriptoPrema ZN nemogući uvjeti u oporuci se također smatraju nepostojećim.

4. nedopušteni uvjet → jest onaj koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društvaZOO: Ugovor u kojem je postavljen nedopušten uvjet, odgodni ili raskidni, ništetan je

29

5. nemoralni uvjet → je uvjet koji je protivan moralu društva. Po našem pravu je on u isto vrijeme i nedopušten.

► DJELOVANJE UVJETA ◄

└›› treba pratiti kroz dva različita vremenska razdoblja:1. prvo razdoblje se naziva vrijeme pendencije2. drugo razdoblje nastupa onog trenutka kad se uvjet ispuni ili izjaloviU svakom od tih razdoblja drukčije se izražavaju učinci odgodnih uvjeta, a drukčije pak učinci raskidnih uvjeta.

VRIJEME PENDENCIJE → jest razdoblje koje započinje sklapanjem pravnog posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni, odnosno ne izjalovi → tu uvjet kao da visi → condicio pendetAko je pravni posao sklopljen pod odgodnim (suspenzivnim) uvjetom tada je nastao pravni posao, ali je odgođen njegov učinak → to znači da je odgođen postanak, prestanak ili promjena određenog građanskopravnog odnosa. Iako za vrijeme pendencije ne nastaju glavni učinci pravnog posla, ipak pravni poredak dopušta i priznaje neke učinke u vrijeme pendencije. Sklapanjem pravnog posla pod odgodnim uvjetom nastaje samo pravno stanje → predstavljalo bi situaciju koju pravo uzima u obzir, premda nisu još nastale sve pretpostavke potrebne da nastane potpun pravni odnos.

Onaj koji se obvezao pod odgodnim uvjetom nije postao dužnik prije ispunjenja uvjeta. ZOO: «Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.»

→ uvjetno opterećeni ima i za vrijeme pendencije neke obveze. To nisu obveze iz pravnog odnosa koji bi trebao nastati sklapanjem pravnog posla. To su obveze koje proizlaze iz postojećeg pravnog stanja. Najvažnija obveza uvjetno opterećenoga jest da se mora ostaviti svega onoga što bi moglo dovesti do osujećenja uvjeta → ZOO je uveo fikciju ispunjenja uvjeta: «Smatra se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji teret je određen...»Ako bi zbog faktičkih ili pravnih raspoložbi što ih je u vrijeme pendencije poduzeo uvjetno opterećeni došlo do oštećenja stvari, odgovarat će uvjetno opterećeni za štetu koja je njegovom krivnjom nastala uvjetno ovlaštenom.Ako bi uvjetno opterećeni umro za vrijeme pendencije, prešla bi njegova pozicija na njegove nasljednike → vrijedi kao opće pravilo građanskog prava

→ i za uvjetno ovlaštenoga nastupaju neki učinci za vrijeme pendencije. Pozicija uvjetno ovlaštenoga prelazi i na njegove nasljednike. To pravilo ne važi doslovce kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom – ako je nekome ostavljeno nešto pod suspenzivnim uvjetom, tada je u prvom redu potrebno da uvjetno ovlašteni preživi ispunjenje uvjeta → ako uvjetno ovlašteni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne stupaju na njegovo mjesto.

ZOO veže fikciju izjalovljenja uvjeta za određeno postupanje uvjetno ovlaštenog: » ..uzima se da uvjet nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen.»Ako je ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik čije je pravo uvjetovano može zahtijevati odgovarajuće osiguranje tog prava ako je njegovo ostvarenje ugroženo.Ako je pravni posao sklopljen pod raskidnim uvjetom, tada je djelovanje takva uvjeta za vrijeme pendencije zapravo suprotno djelovanju suspenzivnog uvjeta. Uvjetno ovlašteni kao stjecatelj postaje odmah vjerovnik odnosno vlasnik, dok je uvjetno opterećeni postao dužnik odmah u trenutku sklapanja ugovora odnosno pravnog posla.

ISPUNJENJE UVJETA

Uvjet je ispunjen, condicio existit, kada se dogodila, odnosno kada je nastala ona okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji. Ispunjenje uvjeta znači kraj pendencije. No uvjet je odlučen i onda kada se izjalovio tj. kada je sigurno da se više neće ispuniti → condicio deficit, 6npr. afirmativni uvjet se ispunio kad je nastao onaj događaj koji je bio predviđen kao uvjet. Ako takav događaj nije nastupio, a sigurno je da i neće nastupiti, afirmativni uvjet se izjalovio.Negativni uvjet se ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a postalo je sasvim sigurno da se neće i dogoditi.Ispunjenjem odgodnog uvjeta automatski nastaju učinci sklopljenog pravnog posla. To znači da onaj koji je pod odgodnim uvjetom prenio vlasništvo, prestaje ispunjenjem uvjeta biti vlasnik.Poznato je pravilo da nitko ne može podići tužbu na ispunjenje odgodnog uvjeta. Prema tome se odgodni uvjet razlikuje od naloga. Ta se razlika izražava i konstatacijom da uvjet odgađa ali ne sili, dok nalog ne odgađa, ali sili.Izjalovljenjem odgodnog uvjeta nastaje stanje kao da pravni posao uopće nije bio sklopljen.Poseban slučaj je kad je nekome nešto ostavljeno pod odgodnim negativnim uvjetom, ili pak pod odgodnim, negativnim i potestativnim uvjetom, 6npr. ostavljam kuću A-u pod uvjetom da ne ode u inozemstvo.

30

U građanskom pravu je već davno izgrađeno pravilo prema kojemu u takvu slučaju treba odgodni negativni uvjet pretvoriti u afirmativni raskidni. Ispunjenjem raskidnog uvjeta prestaju učinci pravnog posla. U našem pravu ispunjenje raskidnog uvjeta ima stvarnopravni učinak. Ali, ako je treći kao stjecatelj bio pošten, tada se od njega može tražiti povrat.

→ ZOO: «Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo. Ako je sklopljen pod raskidnim uvjetom, učinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji.» Znači, kod suspenzivnog uvjeta djelovanje uvjeta nastupa ex tunc, a kod rezolutivnog uvjeta ex nunc. Strane mogu drugačije ugovoriti.

► ROK → je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom tj. učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena.

Rokovi se, za razliku od uvjeta, mogu određivati i propisom i ne javljaju se isključivo samo kod pravnih poslova.→ vrste rokova:1. → početni rokovi (dies a quo), 6npr. iznajmljujem ti stan od 1.8.2010. i → završni rokovi (dies ad quem), 6npr. iznajmljujem ti stan do 1.8.2010. Početni rokovi su slični suspenzivnim uvjetima jer se učinak odgađa, a završni rokovi su slični rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka. Kod uvjeta postoji neizvjesnost, jer se ne zna hoće li se uvjet ispuniti ili će se izjaloviti. Naprotiv, kod rokova nema neizvjesnosti.6npr. A se obveže B-u da će mu dati 1 000 kn ako položi ispit. Tu se radi o suspenzivnom uvjetu. Ako mu A da novac prije nego B položi ispit može od njega to tražiti natrag jer A nije dužnik dok B ne položi ispit. Ali ako se A obveže B-u dati 1.8. 1 000 kn, radi se o budućem, ali sigurnom pravu (ročni posao). Stoga ako 1.7. A da B-u novce, ne može to više tražiti natrag, jer je sigurno da bi tu istu svotu mogao tražiti 1.8.Zbog sličnosti između početnih i završnih rokova s odgodnim i raskidnim uvjetima, ZOO je predvidio da se na te rokove primjenjuju njegova pravila koja vrijede za spomenute uvjete.

2. → jednostavni su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Određeni su kalendarski tj. kao dies certus an, certus quando, 6npr. 1.9.2009. → složeni su oni rokovi koji u sebi sadrže element neizvjesnosti, dies incertus pro conditione habetur, zbog neizvjesnosti se smatraju uvjetima. Složeni uvjeti mogu, ovisno o kombinaciji s elementom neizvjesnosti, biti određeni na nekoliko načina:→ dies certus an, incertus quando tj. kao dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kada, 6npr. kad umre NN→ dies incertus an, certus quando tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi ali se zna, ako se dogodi, kada će se dogoditi, 6npr. roditelji obećaju djetetu auto za 25 rođendan→ dies incertus an, incertus quando tj. kao dan za koji je neizvjesno hoće li se i kada će se dogoditi, 6npr. dobiti ćeš auto na dan završetka studija

Rok može biti određen u različitim vremenskim jedinicama, npr. u danima, tjednima, mjesecima i godinama. Kako će se rok računati, odlučuju ugovorne strane.O računanju rokova ima nekoliko dispozitivnih odredaba u ZOO. Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojeg se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Na isti način počinje teći i rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama, a završava onoga dana koji se po imenu podudara s danom nastanka događaja od kojega je rok počeo teći. U slučaju da takva dana nema u posljednjem mjesecu roka, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca, npr. rok je počeo teći 31. dana u mjesecu, a treba završiti krajem mjeseca koji ima 30 dana, rok će završiti istekom 30-og dana u tom mjesecu. Ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom utvrđen neradni dan – tada se sljedeći radni dan računa kao posljednji dan roka.Prema ZOO, početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina – petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu, osim ako iz namjere strana ili iz pravne naravi ugovornog odnosa ne proizlazi što drugo.

► NAMET ili nalog → nuzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se stjecatelju nameće neka dužnost.

Ta dužnost ne pretvara besplatni pravni posao u naplatni tj. namet nema karakter protučinidbe.Namet se može dodati besplatnim pravnim poslovima među živima, oporuci ili pravnim poslovima za slučaj smrti. Naplatnim poslovima se ne može dodati namet.

→ tipičan besplatni pravni posao među živima je darovanje. Može mu se dodati namet kao uzgredna odredba → time dobivamo darovanje s nametom, 6npr. dajem ti 3 tis. kn, s tim da odeš mjesec dana na oporavak.ZN određuje da oporučitelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine, 6npr. prijatelju ostavim vinograd ali mu nametnem dužnost da mi podigne nadgrobni spomenik

→ što ako primatelj ne ispuni namet? – moguća su dva rješenja:

31

1. ako onaj koji je s besplatnom namjenom povezao namet hoće da se njegov nalog doista i ispuni, jer je možda dan u interesu nekog trećeg, može tužiti za ispunjenje nameta2. zbog neispunjenja nameta moguće je zatražiti vraćanje onoga što je primatelju dano. Neispunjenje nameta djeluje kao nastup raskidnog uvjeta.→ ZOO: Ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora. Neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta.

► OBLIK OČITOVANJA VOLJE ◄

Pod oblikom volje treba razumjeti različite oblike i različite mogućnosti u kojima se izražava unutarnja volja subjekta.ZOO određuje: «Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.»

→ Oblici ili forme očitovanja volje su:1. Usmeno očitovanje volje: očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox). U modernom pravu se smatra redovitim oblikom očitovanja volje. Ako se iz posebnih razloga želi da subjekti prigodom sklapanja pravnih poslova svoju volju očituju u nekom drugom obliku, tada se to uvijek u propisima posebno naglašava

2. Pisano očitovanje volje: ono očitovanje koje je dano pomoću pisanih riječi (scriptura), bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika na kojem se izražavalo. → ZOO smatra da je zahtjev pisanog oblika ugovora ispunjen kad ugovorne strane razmijene pisma, ali također i kad se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave.→ pismo je najprije služilo za očuvanje, konzervaciju usmenog očitovanja, pa je kasnije postalo samostalni oblik očitovanja volje→ pisano očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano, ali mora biti vlastoručno potpisano. Ima iznimaka od tog pravila, npr. Zn određuje da je oporuka pravovaljana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i potpisao• Potpis → pisano očitovanje je pravovaljano (perfektno) istom onda kada je potpisano. Bitna karakteristika potpisa je u tome što mora biti vlastoručan. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Potpis u sebi sadrži predmnjevu da je doista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan je onaj potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika. Stoga se potpis redovito sastoji od imena i prezimena. Valjan je i onaj potpis koji se sastoji samo od prezimena, ako je ono dovoljno za identifikaciju potpisnika.• Paraf → vrlo se često susreće paraf kao skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoručno. Ugovori građanskog prava se ne potpisuju parafom.• Faksimil → je mehanički otisak vlastoručnog potpisa. U pravilu nije dovoljan kao potpis, ali tamo gdje se to u prometu uobičajilo, dovoljan je i faksimil kao potpis, npr. obveznice za izgradnju magistralnih cesta• Rukoznak → nepismeni su ljudi upotrebljavali rukoznak (otisak prsta), koji mora također biti vlastoručan, a znači odobrenje pisanog očitovanja. Mora biti ovjeren od javnog bilježnika.• Elektronički potpis → je u stvari podatak u elektrničkom obliku kojim se jamči identitet potpisnika i sadržaj očitovanja volje dan elektroničkim putem. Uređen je Zakonom o elektroničkom potpisu.

3. Očitovanje volje znacima: npr. klimanje glavom, kretnja rukom, mimika. Kod očitovanja volje znakovima traži se da se upotrijebe općenito poznati i razumljivi znaci, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kojem se daje očitovanje volje pomoću znakova. Znakovi kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu uporabu i s obzirom na sadržaj očitovanja, npr. obveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude koji se može dati i znakovima kao npr. pružanje ruke. Očitovanje volje se ne bi moglo dati znakovima u slučaju kad bi se za pravni posao tražio pisani oblik.

4. Očitovanje volje konkludentnim radnjama (činima): iz određenog ponašanja očitovatelja može se sigurno zaključiti da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju. Vrsta je neizravnog očitovanja volje (dok do sada spomenuti oblici spadaju u izravna, direktna očitovanja). Konkludentne radnje uvijek se tumače prema postojećim prometnim shvaćanjima.

Osoba koja je izvršila određene konkludentne radnje, a ne želi da se one protumače kao očitovanje volje potrebno za sklapanje nekog pravnog posla,mora se osobitom izjavom ograničiti, zapravo mora izjavom isključiti mogućost da se njezine konkludentne radnje shvate kao očitovanje volje u stanovitom pravcu → takva ograda se naziva protestatio → je očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvaćanja njezinih postupaka. Uži pojam od protestatio jest reservatio → je očitovanje volje kojim se subjekt ograđuje od toga da se neki njegov čin shvati kao napuštanje prava. Određena osoba usprkos poduzetoj radnji, poduzetom činu, rezervira, zadržava za sebe određeno pravo, npr. vraćajući dužniku zadužnicu, vjerovnik izjavljuje da se taj akt ne smije shvatiti kao otpust duga

5. Šutnja→ u ZOO je prihvaćeno suvremeno pravilo prema kojemu «šutnja ponuđenika ne znači prihvat ponude» → prema tome, ne vrijedi srednjovjekovno pravilo qui tacet consentire videtur (tko šuti, smatra se da odobrava)Odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili njegov propust da odbije ponudu, odnosno da vrati poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor i sl.,smatrati prihvatom, nema nikakav pravni učinak i stoga je ništetna.→ od toga pravila su u ZOO predviđene dvije iznimke:

32

1. kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u vezi s određenom robom. Ako ponuđeni ne želi prihvatiti ponudu, ne smije šutjeti nego reagirati odbijanjem ponude. Propusti li izjaviti odbijanje ponude, odmah ili u ostavljenom roku, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu.2. odnosi se na osobe koje su se ponudile izvršavati naloge druge osobe za obavljanje određenih poslova kao i osobe u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem, 6npr. odvjetnici, posrednici.ZOO određuje da su takve osobe dužne izvršiti dobivene naloge ako ih odmah nakon primitka nisu odbile. Ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad je ponuda odnosno nalog stigao ponuđenome. ZOO je slične odredbe predvidio za sklapanje ugovora o osiguranju i ugovora o nalogu.+ 3. u teoriji se zagovara i treća iznimka prema kojoj bi se šutnja mogla smatrati prihvaćanjem ponude, ako bi se ona odnosila na ugovor u isključivu korist ponuđenoga, 6npr. netko drugome pošalje određenu stvar na dar. Tu misao nalazimo u Ulpijanovoj izraci – qui tacet consentire videtur, ubi tractatur de eius commodo (tko šuti smatra se da pristaje, ako se radi o njegovim interesima)

► OBLIK PRAVNIH POSLOVA ◄

Da bi se volja mogla uvažiti, mora se na neki način, u nekom obliku i očitovati. Stoga svaki pravni posao mora imati neki oblik. Budući da je oblik vanjski izraz nekog sadržaja, mora i s te strane svaki pravni posao imati neki oblik. Pod oblikom pravnog posla razumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može izraziti potpuni sadržaj pravnog posla. Moderno pravo je napustilo staro, npr. rimsko, načelo formalizma. Formalizam znači da iz ugovora nastaje valjana i utuživa obveza samo onda ako je čitav ugovor zaodjenut u određeni oblik. Poznato je 6npr., da u rimskoj formuli «spondesne mihi centum dare - spondeo» nastaje za dužnika obveza vraćanja, iako možda vjerovnik tom dužniku nije uopće odbrojio nikakav novac.

U modernom pravu obveza nastaje zbog sadržaja koji je voljno određen, a ne zbog oblika u kojem je taj sadržaj izražen. Forma je ostala ono što njezina sama narav diktira, tj. ostala je pojavni oblik određenog sadržaja. Time je u moderno pravo ušlo načelo neformalnosti ugovora, koji se nepotrebno, pa čak i pogrešno naziva konsenzualizam. Konsenz nije izraz za oblik, već za sadržaj. Prema tome za ugovore se, a to znači i šire, za pravne poslove, ne traži određeni oblik. Takvi pravni poslovi za koje se unaprijed ne traži određeni oblik zovu se neformalni pravni poslovi.Ako se za određeni pravni posao unaprijed traži određeni oblik, bilo po samom zakonu, bilo prema sporazumu strana, posao je formalan. Treba uvijek imati na umu da je u takvim slučajevima oblik samo jedna od pretpostavaka valjanosti pravnog posla.Najčešći oblici pravnih poslova jesu: usmeni, pisani, sa svjedocima ili sudjelovanjem nadležnih tijela.

1. usmeni oblik pravnog poslaPravni posao je sklopljen u usmenom obliku onda kada su očitovanja stranačke volje dana bilo živom riječi bilo kombinacijom izgovorenih riječi, znakova i konkludentnih radnji. Usmeni oblik pravnog posla omogućuje brzo sklapanje pravnih poslova i brzo kretanje dobara i usluga u prometu. Takav oblik je vrlo teško nadzirati. Primjenjuje se najviše tamo gdje bi uvođenje formalnih pravnih poslova predstavljalo nerazumno kočenje prometa, 6npr. kupnja na tržnici + u onim slučajevima u kojima je stvarno nemoguć bilo kakav drugi oblik pravnog posla, 6npr. oporuka u izvanrednim prilikama.

Pravni posao u usmenom obliku treba smatrati formalnim pravnim poslom, ako bi usmeni oblik bio propisom predviđen kao obvezatan. Novo je pravilo ZOO na temelju kojega svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora. Tom pravilu je dodano i pravilo da je ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan iako pisana potvrda o njemu nije dana.

2. pisani oblik pravnih poslovaPravni posao je sklopljen u pisanom obliku onda kada su stranačka očitovanja volje dana pomoću pisanih riječi + kad strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju pomoću nekog drugog sredstva koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i identitet davatelja izjave, 6npr. elektroničkim putemPisani pravni posao je sklopljen onoga trenutka kad ga strane vlastoručno potpišu, odnosno kad na njega stave svoj rukoznak ovjeren od javnog bilježnika. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu jednu ispravu ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.U građanskom pravu bi se trebalo držati uobičajenih pravila. Pisani pravni posao treba da bude sastavljen bar u onoliko primjeraka koliko ima strana. Mjerodavan je izvornik, a to je onaj primjerak koji su strane potpisale, što vrijedi i kad je isprava prevedena na drugi jezik. Ako su strane potpisale više primjeraka, mjerodavan je onaj koji su strane odredile da služi kao izvornik. Ako strane nisu ništa odredile, tada se prosuđuje koji je primjerak mjerodavan.

U RH se u pisanom obliku mora sklopiti niz pravnih poslova:- ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva- vlastoručna oporuka- ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene- ugovor o građenju- ugovor o licenci

33

- ugovor o trgovinskom zastupanju- ugovor o alotmanu- ugovor o osiguranju- ugovor o bankarskom tekućem računu- ugovor o kreditu - ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira- akreditivi- bankarska garancija

3. pravni posao sklopljen pred svjedocimaSudjelovanje svjedoka kod sklapanja pravnih poslova danas se u pravilu ne traži. ZOO takav oblik ne predviđa. U građanskom pravu, posebno kod poslova mortis causa, ima još pravnih poslova koji se mogu sklopiti pred svjedocima, 6npr. oporuka pred svjedocima

4. pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijelaPonekad pravni poredak za valjanost pravnog posla zahtijeva sudjelovanje nekih javnih tijela, bilo u samom aktu sklapanja pravnih poslova, bilo pak poslije već načinjene pisane isprave o pravnom poslu.Tipični oblici sudjelovanja javnih tijela kod sklapanja pravnih poslova:

1/ oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadležnim tijelomOvdje najčešće spadaju pravni poslovi koji se sklapaju u obliku sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta. Pravni poslovi u obliku sudskog zapisnika sklapaju se u sudu pred sucem, 6npr. javna oporuka u obliku sudskog zapisnika.

Osobe koje znaju čitati i pisati mogu načiniti oporuku u obliku sudskog zapisnika, u općinskom sudu pred sucem ili sudskim savjetnikom, a osobe koje ne mogu ili ne znaju čitati ili se ne mogu potpisati mogu, u redovitim okolnostima, sastaviti oporuku samo u obliku javne oporuke. U javne oporuke spadaju, osim onih u obliku sudskog zapisnika, oporuke sastavljene pred javnim bilježnikom i oporuke pred konzularnim odnosno diplomatsko-konzularnim predstavnikom RH u inozemstvu. Oblik sudskog zapisnika kao oblik pravnih poslova često se zahtijeva za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi koji ne znaju čitati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne poznaju službeni sudki jezik. Pored oblika sudskog zapisnika pravni posao može biti sklopljen i u obliku zapisnika pred tijelom državne uprave, ako je to predviđeno propisom.Za neke pravne poslove potreban je javnobilježnički akt kako bi im se osigurala pravna valjanost. Prema Zakonu o javnom bilježništvu to su ugovori o uređenju imovinskih odnosa među osobama u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba lišenih poslovne sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed obdarenika te svi pravni poslovi inter vivos koje osobno poduzimaju slijepi ili gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisatiPonekad se neki pravni poslovi mogu, na osnovi propisa, sklopiti uz sudjelovanje suca ili javnog bilježnika.2/ potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) ispravaOvjeravanjem privatnih isprava daje im se značaj javnih isprava. Potvrditi se može samo pravni posao koji je sklopljen u pisanom obliku. Solemnizacija privatne isprave obavlja se kod javnog bilježnika. Tako potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta.

3/ ovjeravanje potpisaOvjeravanjem potpisa potvrđuje se da potpis ili rukoznak na nekoj ispravi potječe od određene osobe. Ovjera potpisa ne znači da se time potvrđuje da je i sadržaj isprave tj. teksta iznad potpisa, istinit (autentičan).Ovjeravanje potpisa obavljaju javni bilježnici, tijela državne uprave i ovlaštene osobe u trgovačkom društvu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi.Osim spomenutih oblika pravnih poslova postoji još i niz drugih mogućih oblika kao što su npr. usmeno javno nadmetanje, nadmetanje putem pisanih ponuda itd.

5. usmeni dodaci pisanom ugovoru

- u kojem su obliku dopuštene izmjene i dopune formalnih ugovora?Odgovor je različit ovisno o tome radi li se o formalnom ugovoru na temelju zakona ili po odluci ugovornih strana, kao i o tome je li riječ o kasnijim izmjenama i dopunama ili o (usmenim) pogodbama koje su uglavljene istodobno s ugovorom, ali nisu ušle u oblik u kojem je ugovor sklopljen.Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u tom istom obliku → pravilo o paritetu oblika → predviđena su 2 izuzetka:→ kad se usmena dopuna odnosi na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan→ kad se kasnijim usmenim pogodbama umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana

34

Ako je posebni oblik ugovora određen voljom strana, ZOO dopušta izmjene i dopune i neformalnim sporazumom, dakle usmeno, bez obzira na to radi li se o bitnim ili sporednim sastojcima, umanjivanju ili povećanju obveza.

Kad se radi o istodobnim usmenim pogodbama, 6npr. ugovara se viša cijena, a u ispravu o ugovoru se unese niža cijena kako bi se eventualno izbjegla teža porezna obveza, pravilo je da, neovisno o tome je li posebni oblik predviđen zakonom ili voljom strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku sadržano. Predviđena su 2 izuzetka:→ ako se odnose na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a nisu u opreci s njegovim sadržajem niti su protivne cilju zbog kojega je oblik propisan→ kad se njima umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana, a oblik je propisan isključivo u interesu ugovornih strana

6. ciljevi i smisao oblika pravnih poslovaoblik se najčešće zahtijeva radi valjanosti pravnog posla, utuživosti, dokazivanja i upisa.a) valjanost pravnog posla → redovito se određeni oblik zahtijeva za valjanost određenog posla. To znači da će posao biti nevaljan ako nije sklopljen u određenom obliku. 6npr. ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti načinjen u pisanom obliku. Pravni posao za čiju je valjanost potreban javnobilježnički akt predstavlja oblik ad solemnitatem.b) utuživost pravnog posla → ima pravnih poslova koji se mogu sklopiti u bilo kojem obliku. Ali ako strana želi preko suda ostvariti neko pravo iz takvog ugovora, to može učiniti samo ako je posao sklopljen u određenom obliku. 6npr. darovanje pokretnine bez prave predaje valjano je u bilo kojem obliku, ali se darovatelj može prisiliti na predaju samo onda ako je posao sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, odnosno sudskog zapisnikac) dokazivanje postojanja pravnog posla → oblik ponekad služi samo radi lakšeg dokazivanja postojanja pravnog posla. 6npr. zajam je valjan makar je sklopljen u usmenom obliku, ali zadužnica je samo dokazna isprava. To je oblik ad probationem.d) upis u javni registar → ako se na temelju pravnog posla želi izvršiti upis prava u javni registar (6npr. zemljišnu knjigu), tada posao mora biti sklopljen u pisanom obliku.

► VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

ZOO zahtijeva sljedeće pretpostavke valjanosti:1. pravna i poslovna sposobnost subjekata2. valjano i suglasno očitovanje volje3. moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba4. dopuštena pobuda5. ponekad određeni oblik pravnog posla

Ako se bilo koja od navedenih pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju (npr. umjesto dopuštene, činidba je nedopuštena), pravni posao je nevaljan.ZOO je prihvatio dvodiobu nevaljanih pravnih poslova: oni mogu biti ili ništetni (apsolutno ništetni) ili pobojni (tzv. relativna ništetnost). Kategorija pobojnosti u smislu nevaljanosti posla ex nunc ne postoji prema ZOO (postoji shvaćanje prema kojemu je nevaljanost viši rodni pojam koji u sebe uklapa ništetnost i pobojnost. Bitna razlika između ništetnosti i pobojnosti jest u tome što ništetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Sama pak ništetnost javlja se u dva pojmovna oblika, to su: apsolutna ništetnost i relativna ništetnost).

A. NIŠTETNOST→ pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti → kao da nisu sklopljeni

→ ništetnost nastupa ex lege→ sud na nju pazi ex offo→ sudska odluka ima deklaratorno značenje, ex tunc

→ razlozi ništetnosti:1. poslovna nesposobnost strana2. nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje3. nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost tj. neodredivost činidbe4. nedopuštenost pobuda za sklapanje pravnog posla5. ponekad nedostatak potrebnog oblika

1. POSLOVNA SPOSOBNOST

→ u RH poslovno su nesposobne: maloljetne osobe, punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti. Pravna osoba može sklapati pravne poslove u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti, u suprotnom su valjani (za trgovačka društva to je prekršaj sankcioniran novčanom kaznom ali pravni posao ostaje valjan) tj. odbacili smo ultra vires doktrinu → prema toj doktrini,

35

razvijenoj u engleskom pravu u 19.st., pravni poslovi koje pravna osoba sklopi izvan predmeta poslovanja utvrđenog u njezinim aktima, ništetni su. Time je predmet poslovanja određivao pravnu sposobnost pravne osobe.

Ostaje upitno što osim djelatnosti koje čine predmet poslovanja ulazi u sadržaj pravne sposobnosti pravne osobe? Za trgovačka društva ZTD dodaje registriranom predmetu poslovanja djelatnosti koje služe djelatnostima upisanim u sudski registar.ZOO → ako pravni posao sklopi zastupnik pravne osobe bez suglasnosti određenog tijela u pravnoj osobi, ako je potreba za takvom suglasnošću predviđena statutom, društvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe i upisana u sudski registar, smatrat će se da nije sklopljen tj. = ništetan + naknada pretrpljene šteteAko što drugo nije upisano u sudski registar, suglasnost se može dati prethodno, istodobno i naknadno. Naknadna suglasnost djeluje retroaktivno ako nije drugačije ugovoreno. Ugovorna strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku izjasni daje li suglasnost.

2. NEVALJANOST i NESUGLASNOST OČITOVANJA VOLJE

Nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesuglasnosti između volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu međusobno suglasna – ti oblici nevaljanog očitovanja nazivamo → mane volje = slučajevi nesklada između volje i očitovanja: 1. svjesni i 2. nesvjesni

1. svjesni = kad osoba namjerno očituje nešto što uistinu neće (školski primjer, šala, simulacija, prijetnja i mentalna rezervacija)2. nesvjesni nesklad = kad osoba nesvjesno očituje ono što uistinu ne želi (zabluda, neznanje, nesporazum, prijevara)1 + 2 = nevaljanost pravnih poslova, izuzev mentalnu rezervaciju, 6npr. dražba

Mentalna rezervacija → svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnih posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna → pravilo: tko zna ili mora znati posljedice svog očitovanja, ne može htjeti očitovanje bez posljedica

Ništetnost u mani volje izazivaju: 1. školski primjer i šala – predstavlja odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti (tzv. svjesni nesklad) → ipak posao sklopljen u šali

može biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati posao ozbiljnim

2. simulacija → prividno sklapanje ugovora tj. općenito pravnih poslova (tzv. svjesni nesklad) 1. apsolutna simulacija – sklapanje prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u

kakvu drugu svrhu – ništetan je među ugovornim stranama ali prema trećima proizvodi pravne učinke ako su savjesni 2. relativna simulacija – sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Prividni posao se naziva

simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani je ništetan a disimulirani valjan ako su ispunjene sve pretpostavke.

3. nesporazum (dissensus) → kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora → ZOO određuje da nije nastao, u teoriji – nepostojeći, 6npr. A izjavi da posuđuje knjigu B-u, a B to shvati kao darovanje

4. sila (vis absoluta) → fizička sila podrazumijeva izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje, 6npr. netko primora drugog da potpiše ugovor nasilnim vođenjem njegove ruke pri potpisivanju

3. NEMOGUĆNOST, NEDOPUŠTENOST, NEODREĐENOST ili NEODREDIVOST ČINIDBE

1. nemogućnost → ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme sklapanja posla (radnja koju nitko ne može izvršiti) impossibilium nulla obligatio est, 6npr. netko se obveže da će u 2 dana sagraditi muzejPravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom neće biti ništetan zbog prvobitne nemogućnosti činidbe, ako ona postane mogućom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Ništetan će biti i posao sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom. Nemogući raskidni uvjet se smatra nepostojećim.

Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme sklapanja pravnog posla ne izaziva ništetnost nego odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obveze. Naknadna nemogućnost neće izazvati ništetnost posla – dužnik odgovara za štetu, ali ako nemogućnost činidbe nastupi iz razloga za koje dužnik ne odgovara obveza prestaje (npr. slučajem). Na dužniku je teret dokaza.

U slučaju propasti generičkih stvari obveza prestaje samo ako su te stvari trebale biti uzete iz određene mase tih stvari, pa ta cijela masa propadne bez krivnje dužnika. Dužnik koji je oslobođen obveze zbog nemogućnosti ispunjenja, dužan je vjerovniku ustupiti pravo koje ima prema trećoj osobi koja je odgovorna za nastalu nemogućnost ispunjenja.

36

2. nedopuštenost → ako je činidba protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva → ZOO + opća odredba o ništetnosti = pravni posao protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo

Ništetnost pravnog posla će nastupiti i zbog nedopuštenosti uvjeta→ razlikuju se:

a) zabranjeni pravni poslovi → oni koji su protivni prisilnim propisima pravnog poretka, 6npr. ugovori koji se odnose na stvari izvan prometa. Međutim, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani (npr. prodaja robe praznikom), ugovor u pravilu ostaje na snazi, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice, kao što je odgovornost za prekršaj. ZOO: ništetnost se ne može isticati ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjenb) nemoralni → oni koji se protive moralnim normama određene društvene zajednice (mnogi nemoralni ugovori su istodobno i zabranjeni), 6npr. ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja, pa je suglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajmac) zelenaški → ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti (u biti je vrsta nemoralnog uvjeta), 6npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, da bi se iskorištavanjem tuđe nevolje postigla imovinska korist

ZOO predviđa mogućnost da takav ugovor ostane na snazi ako oštećenik u roku 5 godina od njegova sklapanja ponese sudu zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos, a sud tome, ako je to moguće, udovolji + kaznena odgovornost

3. neodređenost ili neodredivost činidbe → neodređena je ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju, pa dužnik ne zna pouzdano što treba ispuniti vjerovniku → tada bi ipak posao mogao biti valjan ako bi činidba bila odrediva tj. ako bi posao sadržavao podatke s pomoću kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Iznimke: kad ZOO izravno propisuje način određivanja činidbe ili pak prepušta sudu da je odredi – to se pretežno odnosi na novčane činidbe.6npr. ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak.

4. NEDOPUŠTENOST POBUDE

ZOO određuje da kumulativno trebaju biti ispunjene ove pretpostavke:1. pobuda mora biti nedopuštena (protivna Ustavu RH, prisilnim propisima, moralu društva)2. nedopuštena pobuda koja je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor3. da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor → ovo se ne traži kod besplatnog ugovora, pa će on biti ništetan i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor6npr. kupuje podrumske prostorije, ali ne da bi u njima uredio stan, nego zbog toga što su pogodne za narkomanske seansePobuda mora ući u sadržaj ugovora, mora postojati «bar u pozadini očitovanja volje» jer samo obuhvaćena ugovornim sadržajem podvrgnuta je sudskoj kontroli.34

5. NEDOSTATAK POTREBNOG OBLIKA

→ ZOO usvaja načelo neformalnosti tj. ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku → iznimno:1. ako je to propisom predviđeno2. ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovoraZOO predviđa mogućnost konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost. ZOO: ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se pravovaljanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane

3 → u domaćoj pravnoj teoriji zastupana su dvojaka gledišta o osnovi:1. objektivna koncepcija osnove → svojstveno joj je poistovjećivanje osnove s kauzom. Osnova se definirala kao pravni cilj kojem strane teže i koji je isti kod iste vrste ugovora odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora – causa finalis2. subjektivno shvaćanje osnove → polazi se od tvrdnje da je kauza pravno izražena gospodarska svrha koja se objektivno ostvaruje ispunjenjem ugovornih obveza, ostvarivanjem subjektivnih obveznih prava6npr. kod kupoprodaje gospodarska svrha je stjecanje stvari, a kauza ili pravno oblikovana ta ista svrha – stjecanje prava vlasništva. Kauza je određena sa jus strictum. Kauza se ne može presumirati te mora postojati u svakom ugovoru, ali se ponekad dopušta da se izrijekom ne naznačuje → ZOO-78 sadrži odredbe o osnovi ali ih ZOO nije preuzeo4ZOO-78 je određivao da svaka ugovorna strana obveza mora imati dopuštenu osnovu. Nije dao definiciju osnove. U francuskoj pravnoj doktrini imamo tzv. kauzaliste i s druge strane tzv. antikauzaliste.

37

ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju – samo ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo

DJELOMIČNA NIŠTETNOSTZOO: ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Utile per inutile non vitiatur («korisno se štetnim ne kvari»). To vrijedi samo kada ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. ZOO određuje da će ugovor ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

► POSLJEDICE NIŠTETNOSTI◄

→ pravni posao ne proizvodi namjeravane pravne učinke→ 1. obveza restitucije i 2. odgovornost za štetu

→ osnovna dužnost ugovornih strana koju im nameće ZOO u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje → restitutio in integrum, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila na osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije moguć ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke→ odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti. Radi se o naknadi štete koju je savjesna strana pretrpjela poduzimajući različite radnje u uvjerenju da je ugovor valjan – tzv. negativni pogodbeni interes. Ovdje se radi o čistom građanskom deliktu, a naknada je limitirana granicom koristi koju bi strana imala od ugovora da je valjan – tzv. pozitivni pogodbeni interes.→ svaka zainteresirana osoba se može pozivati na ništetnost. Sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti. Vrijeme isticanja ništetnosti nije ograničeno tj. pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi

B. POBOJNOST

→ pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti→ kada protekne rok za poništenje - konvalidiraju→ posljedice poništenja nastupaju ex tunc→ sud pazi samo na zahtjev ovlaštene osobe podizanjem tužbe za pobijanje – tzv. querella nullitatis

► RAZLOZI POBOJNOSTI

ZOO okvirno naznačava razloge pobojnosti. Navodi da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovna sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to odredbama ZOO ili posebnim propisom određeno.

1. Ograničena poslovna sposobnost→ javlja se razlogom pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svojega zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi.Suugovaratelj osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću ima pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu poslovnu sposobnost + i u slučaju da je znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Prema ZOO ograničeno poslovna sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svoga suugovaratelja da je poslovno sposobna.→ pravo na raskid ugovor vezano je rokom od 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. Međutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka toga roka, pravo na raskid ugovora se gasi.└›› osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju je dano i pravo da, u slučaju sklapanja ugovora bez odobrenja zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Predmnijeva se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenja ako se nije očitovao u roku od 30 dana od toga poziva.→ prema ZOO ne postoji mogućnost da osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću, kad postane poslovno sposobna, može pobijati ugovor koji je sklopila bez odobrenja zakonskog zastupnika.

2. Mane volje→ neke mane volje uzrokuju ništetnost, a neke pobojnost. U one koje izazivaju pobojnost ulaze prijetnja, zabluda i prijevara

1. prijetnja

38

→ razlikuje se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta). Fizička sila izaziva ništetnost pravnog posla.→ prijetnja kao razlog pobojnosti se javlja kada jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao → strana koja je pod prijetnjom sklopila pravni posao ima pravo zahtijevati njegovo poništenje. Pritom mora dokazati → da su joj druga strana ili treća osoba prijetile prije ili u vrijeme sklapanja posla + da je prijetnja bila nedopuštena + da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi sa sklapanjem pravnog posla čije se poništenje zahtijeva→ strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Drugo značajno dobro bit će, npr. ugled, čast, imovina, zaposlenje→ oblik je tzv. svjesnog nesklada između volje i očitovanja

2. zabluda→ error je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti→ ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi, razlikujemo više vrsta zabluda:1. zabluda o pravu (error iuris) → u pravilu se ne uvažava2. zabluda o činjenicama (error facti) → uvažava3. zabluda o motivu (error in motivo) → u pravilu se ne uvažava→ Error juris nocet, error facti non nocet

Zabluda se smatra manom volje, jer volja izjavljena zbog zablude nije u skladu s pravom, unutarnjom voljom subjekta. U trenutku očitovanja osoba nije svjesna te nepodudarnosti volje i očitovanja upravo stoga što je očitovanje izazvano pogrešnom predodžbom o nekoj okolnosti. Zabludu zato uvrštavamo u oblike nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja.U načelu zabluda je relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obveze → naziva se pravnoposlovna zabluda. Pravnoposlovna zabluda i zabluda u motivu su dvije različite vrste zabluda, ali se zabluda u motivu, pod određenim pretpostavkama, može manifestirati kao zabluda u sadržaju tj. kao pravnoposlovna zabluda.

► Bitnost zablude

→ po ZOO zabluda ostaje nesvjesni nesklad između očitovanja i volje. Takva zabluda u svojem pravnoposlovnom obliku ima učinak na pravni posao samo kao bitna zabluda. To znači da se uvažava samo ona zabluda koja se odnosi na bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla. Zabluda u okolnostima izvan posla u pravilu nije bitna. Ona ostaje zabluda u motivu, dakle nebitna zabluda.

→ U ZOO se ne definira pojam bitnosti. Zakonodavac se zadovoljio samo navođenjem slučajeva kod kojih se zabluda ex lege mora smatrati bitnom. Bitnom se, prema ZOO, smatra zabluda ako se odnosi na:1. objekt ugovora (error in corpore)2. bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in substantia) + error in negotio (zabluda o naravi ugovora)3. osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona)4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takva sadržaja,5 + zabluda u obračunu5. pobudu koja je, ali isključivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odlučna za preuzimanje obveze (error in motivo)→ pod bitnim svojstvima objekta ugovora misli se na bitna svojstva stvari kao objekta činidbe davanja. Bitna bi bila ona karakteristična svojstva koja individualiziraju stvar i čine je različitom od drugih stvari, ali i ona svojstva koja su odlučno utjecala na volju osobe da sklopi ugovor, 6npr. netko je uvjeren da kupuje originalnu umjetničku tvorevinu, a u stvari se radi samo o boljoj reprodukciji. ZOO ne spominje zabludu o naravi ugovora (error in negotio), pa će tu pomoći interpretacija – mora se priznati mogućnost da je strana danim očitovanjem htjela nešto drugo, jer dano očitovanje nije element posla koji je ona htjela sklopiti, nego bitni element neke druge vrste pravnog posla.

→ bitna će biti i zabluda koja se odnosi na okolnosti koje se po običajima u prometu, tj. ustaljenim shvaćanjima u prometu, ili po namjeri ugovornih strana smatraju odlučnim. Tome se kao dopunski kriterij dodaje da strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja.Određivanje bitnosti zablude s obzirom na okolnosti ima u biti značenje generalne klauzule koja u sebi sadrži dva kriterija:

- po objektivnom, zabluda će biti bitna ako se odnosi na okolnosti koje se prema shvaćanjima u prometu smatraju odlučnim (zabluda u objektivno bitnoj okolnosti)

- po subjektivnom, zabluda će biti bitna ako obuhvaća okolnosti koje su po namjeri strana bile presudne za sklapanje ugovora (zabluda u subjektivno bitnoj okolnosti)

Ovdje spada i zabluda u obračunu, kad npr. izvođač radova izvrši pogrešan obračun na svoju štetu. Usprkos tome može zahtijevati naknadu prema kasnijem pravilnom obračunu.

→ zabluda u motivu (error in motivo) sklapanja pravnog posla u pravilu ne izaziva njegovu nevaljanost – jer raznorazni razlozi kojima je strana motivirana na određeno očitovanje u načelu ne ulaze u pravnoposlovnu volju. Ostaju izvan sadržaja pravnog

5 To se ponajprije odnosi na besplatne ugovore, a najčešće na darovanje

39

posla. Iznimno će zabluda u motivu biti razlog pobojnosti pravnog posla ako je posao besplatan i ako je bitna. Zabluda o pobudi je bitna ako je bila odlučna za preuzimanje obveze, npr. A daruje B-u skupocjenog psa pogrešno vjerujući da je ovaj veliki ljubitelj pasa. Za učinak zablude uopće, pa tako ni za učinak bitne zablude kod besplatnih poslova, ne traži se mala fides suugovaratelja. ZOO određuje da nedopuštenost motiva izaziva ništetnost besplatnih ugovora makar suugovaratelj nije ni znao za tu kvalifikaciju motiva.

► Učinak zablude

Bitna zabluda ima za pravni učinak pobojnost pravnog posla. Prema tome, u pitanju odnosa između volje i očitovanja kod pravnih poslova, redaktori ZOO su se priklonili tzv. teoriji povjerenja. Postoje još teorija očitovanja, kojoj nije važno što se htjelo, nego ono što se očitovalo. Stoga bi pravni posao sklopljen u zabludi bio valjan & teorija volje – prema kojoj je bitno ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Po njoj bi pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Pretežno se prihvaća u nasljednom pravu.

Prema teoriji povjerenja, važećoj na području stvarnog i obveznog prava, redovito se uvažava ono što se očitovalo, a tek u slučaju spora ispituje se i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo. Kod zablude uvažit će se prava volja ugovorne strane dokaže li se da je zabluda bitna. Iako je bitna, strana se neće moći pozivati na zabludu kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. Ako zbog zablude dođe do poništenja ugovora, druga ugovorna strana, ako je bila savjesna tj. ako nije znala niti morala znati za zabludu svojega suugovaratelja, ima pravo na naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to je li on kriv ili nije za svoju zabludu.

Savjesni suugovaratelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog pogodbenog interesa. To znači da mu se naknađuje samo ona šteta koju trpi zbog toga što je vjerovao u valjanost ugovora. Negativni pogodbeni interes se iz razloga pravednosti mora limitirati i po obujmu i po visini. On ne bi smio prijeći granice tzv. pozitivnog pogodbenog interesa, a to znači da ne bi smio prijeći granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da je ugovor ispunjen u sadržaju u kojemu je sklopljen, tj. korist koju bi postigao da ugovor nije poništen.

ZOO→ više se priklonio rješenjima koja su usvojena u francuskom i njemačkom pravu, u kojima je prihvaćeno načelo pobojnosti ugovora zbog bitne zablude. U tim pr. porecima za pobojnost pravnog posla ne traže se nikakve pretpostavke na strani drugog suugovaratelja.6

→ neopravdano je strog prema strani koja je u zabludi: «Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo» - pita se – koji ugovor? Ako se radi o bitnoj zabludi, tada strana ne bi uopće sklopila određeni posao da nije bila u zabludi. → strana koja je u zabludi nije u ravnopravnom položaju prema svom suugovaratelju: - realizacija pobojnosti nije u rukama onoga koji je u zabludi, - strana koja je u zabludi može se naći u situaciji u kojoj je ex lege obvezna prihvatiti ponudu. Strana koja je u zabludi mora prihvatiti ponudu za koju više nije osobito zainteresirana. Obratno, protivnoj strani daje se mogućnost da postupi prema svom boljem gospodarskom interesu u alternativi: da se ne prigovori pobijanju ili da stavi prigovor→ daje mogućnost da se protivna strana tj. ona protiv koje je pobijanje usmjereno, obešteti: «U slučaju poništaja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu». Štetu naknađuje onaj koji pobija ugovor bez obzira na to je li kriv za svoju zabludu.

4. → premda ne govori o neznanju kao obliku nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, općenito se uzima da ono ima iste učinke kao i zabluda. U odnosu na zabludu koja predstavlja pogrešnu predodžbu o nekoj okolnosti, neznanje (ignorantia) znači pomanjkanje bilo kakve predodžbe

5. prijevara

→ kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je time navede na sklapanje pravnog posla; «izazvana zabluda»; «kvalificirana zabluda», «lukavstvo»→ može se učiniti aktivnim ponašanjem, 6npr. prodavatelj pozlaćene narukvice uvjeri kupca da mu prodaje zlatnu narukvicu kakvu on želi kupiti, ali i pasivnim držanjem, što znači u slučaju da primijeti zabludu kod druge strane, svjesnim propusti da je upozori na zabludu, 6npr. prodavatelj ne upozori kupca da je građevinsko zemljište koje mu prodaje radi izgradnje obiteljske kuće namijenjeno izgradnji ulice→ ne smatraju se prijevarom reklama i drugi oblici ponekad i pretjerane hvale određene robe, ako su uobičajeni u prometu i ne uzimaju se suvište ozbiljno

6 ZOO nije u obveznom pravu prihvatio pandektno načelo prema kojemu u pitanju odnosa volje i očitovanja ima apsolutnu prevagu načelo volje. To znači da nije mogao prihvatiti ni rješenje pandektnog ili općeg prava prema kojemu je svaki pravni posao apsolutno ništetan, ako zbog bitne zablude nije došlo do sklada između očitovanja i volje.ZOO nije prihvatio ni načelo jednostrane neobvezivosti zastupano u austrijskom pravu prema nov. OGZ niti ono iz švicarskog prava («ugovor ne obvezuje onu ugovornu stranu koja je kod sklapanja ugovora bila u bitnoj zabludi»). Karakteristika sustava jednostrane neobvezivosti najjasnije je izražena u švicarskom pravu. U prvom su redu obje strane vezane ugovorom pod suspenzivnim uvjetom da se strana koja je u zabludi ne pozove na zabludu. Uvjet je ne samo suspenzivan nego i potestativan.

40

→ strana koja je prijevarom navedena na sklapanje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude. Uz to ima pravo zahtijevati i naknadu pretrpljene štete.→ ako je prijevaru učinila treća osoba ugovor se može poništiti ako je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za prijevaru. Ako se radi o besplatnom ugovoru, a prijevaru je učinila treća osoba, poništenje se može zahtijevati bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

3. Povrede načela jednake vrijednosti činidaba

→ jedno od temeljnih načela obveznog prava, izrijekom uneseno i u ZOO, jest načelo jednake vrijednosti činidaba, prestacija, kojeg su strane dužne poštivati prilikom sklapanja naplatnih ugovora→ ovisno o intenzitetu ugrožavanja toga načela pravne posljedice se mogu sastojati u ništetnosti ugovora (npr. zelenaški ugovor), mogućnosti raskida ugovora (npr. kod odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili u pobojnosti ugovora→ pobojnost ugovora je predviđena u odredbama instituta prekomjernog oštećenja. Nastaje kad u vrijeme sklapanja naplatnog pravnog posla postoji očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe→ oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost činidbe. Poništaj se može zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora.

4. Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika

→ prema ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Pobijanje pravnih radnji dužnika uređeno je ZOO – to je tzv. pobijanje izvan stečaja. Postoji institut pobijanja pravnih radnji dužnika u stečaju koje je uređeno propisima Stečajnog zakona (o tome ovdje ne govorimo).

→ za uspješno pobijanje potrebno je da se ispune određene pretpostavke: dospjelost vjerovnikove tražbine i izvršenje pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika → to su i opće pretpostavke pobijanja koje se moraju ispuniti u svakom konkretnom slučaju pobijanja

a) dospjelost tražbine na isplatu→ tražbina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje. Ako je novčana, od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. ZOO dopušta pobijanje i onim vjerovnicima čija je tražbina nastala poslije pobijane radnje. Pobijanje dužnikove radnje se može tražiti za novčane tražbine.

b) pravna radnja na štetu vjerovnikaU smislu ZOO o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, pod radnjom treba razumijeti ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i različite druge radnje, uključivo i propuštanja.Od ugovora najčešće će to biti besplatni ugovori, kao 6npr. darovanje i beskamatni zajam. Od jednostranih pravnih poslova besplatnog karaktera možemo navesti odricanje od nasljedstva. Ugovori mogu biti i naplatni, kao 6npr. ugovori kojima se preuzimaju obveze, zasniva založno pravo, prenosi pravo vlasništva. Od propuštanja spomenimo neisticanje prigovora zastare, neprijavljivanje tražbine u stečajnu masu, nepodizanje mjeničnog protesta i različita procesnopravna propuštanja.

Za pravnu radnju odnosno pravni posao koji se pobija, bitno je da rezultira smanjenjem dužnikove imovine u korist neke treće osobe i k tome u tolikoj mjeri da onemogućuje namirenje vjerovnikove tražbine. Redovito će pravni poslovi koji se pobijaju biti valjani. Oni se pobijaju samo u onom opsegu koji je dovoljan za namirenje vjerovnikove dospjele tražbine. Pravni posao je na štetu vjerovnika ako zbog njegova ispunjenja dužnik nema dovoljno sredstava za podirenje vjerovnikove tražbine tj. ako zbog ispunjenja sklopljenog pravnog posla dužnik postaje insolventan.

Kako dokazati insolventnost? Najlakše i najuvjerljivije bezuspješnim pokušajem namirenja u ovršnom postupku. Ali to nije jedini mogući dokaz. Dovoljna će biti i izjava dužnika u tom smislu, kao i svaki drugi postupak dužnika i svaka činjenica kojom se može dokazati uzročna veza između pravne radnje dužnika i njegove insolventnosti.Vjerovnik može imati pravni nteres pobijati samo onu radnju tj. pravni posao čijim pobijanjem doista omogućuje namirenje svje tražbine.Do pobijanja dužnikove radnje može doći ako su se, osim općih, ispunile i posebne pretpostavke. Odnose se na vrstu pravnog posla koji se pobija, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili trećega i rok za podizanje tužbe.

Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se paulijanskom tužbom (actio Pauliana) – razlikujemo 4 paulijanske tužbe:

1. dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa)→ posebna pretpostavka za podizanje dolozne paulijane je namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika (consilium fraudis)

41

→ ZOO je ublažio tu pretpostavku utoliko što umjesto «namjere oštećenja vjerovnika», zahtijeva znanje tj. svijest dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima. Doduše, namjeru čine znanje i volja. Prema tome, ako dužnik zna da će svojim raspolaganjem štetiti vjerovniku, pa onda takvo raspolaganje uistinu i poduzme, on je u biti ostvario oba spomenuta elementa namjernog postupanja.→ znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u trenutku poduzimanja radnje, a ako je to pravni posao, u trenutku njegova sklapanja. Naknadno saznanje ne škodi (mala fides superveniens non nocet)→ također se zahtijeva da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna da sklapanjem pravnog posla šteti vjerovniku i da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju→ tužba se podiže u roku jedne godine od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju

2. kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa)→ podiže se kad dužnik nije znao ali je u trenutku poduzimanja radnje odnosno sklapanja pravnog posla, mogao znati da poduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. Bit će to to kad dužnik nije postupao pažnjom koja se u prometu zahtijeva, tj. nije postupao kao dobar domaćin tj. dobar privrednik ili stručnjak. Njegovo neznanje je skrivljeno. Iz formulacije ZOO da je dužnik mogao znati treba zaključiti da je riječ o običnoj nepažnji (culpa levis). Isti stupanj nepažnje, obična nepažnja, zahtijeva se i na strani protivnika pobijanja, da je i on mogao znati za dužnikovu nepažnju.→ predviđena je također za pobijanje naplatnih pravnih poslova i raspolaganja. Konkretno onih pravnih poslova koji su sklopljeni pod izrazito povoljnim uvjetima za protivnika pobijanja ili je njegova protučinidba znatno manja od dužnikove činidbe.→ rok za podizanje je godinu dana od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti radnju koja je propuštena.

3. obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria)→ podiže se kad dužnik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika → prema ZOO mora se raditi o krvnim srodnicima u ravnoj liniji ili pobočnoj do 4° ili srodnicima po tazbini do 4°. U tim slučajevima se predmnijeva (praesumptio iuris) da je bračnom drugu ili kojem od spomenutih srodnika bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.→ često se krug osoba za koje vrijedi izložena predmnjeva naziva – «sumnjivom obitelji» (familia suspecta)→ posebne pretpostavke: naplatan pravni posao i rok podizanja od 3 godine (od dana sklapanja pravnog posla tj. dana poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju)

4. kvazipaulijanska tužba→ namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe, 6npr. ugovor o darovanju, beskamatni zajam, oproštaj duga. Isključeni su od pobijanja uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi iz zahvalnosti, ako su razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. → vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja, jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovniku→ rok za podizanje je 3 godine a računa se od dana sklapanja pravnog posla, odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju

Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su:- dužnik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja- univerzalni sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je poduzeta radnja, 6npr. nasljednici

umrloga ili nova pravna osoba nastala spajanjem postojećih pravnih osoba- singularni sljednici te osobe pod 2., tj. osobe kojima je ona pravnim poslom prenijela stečenu korist. Ako je ta korist otuđena

naplatnim pravnim poslom, tužba se protiv pribavitelja može podići samo ako je znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati. Ako je stekao besplatnim pravnim poslom, tužba se može podići makar on to nije znao.

→ u nekim će se situacijama pobijanje moći umjesto tužbom, izvršiti prigovorom, 6npr. ako treći tuži dužnika na predaju darovane stvari, vjerovnik može ustati prigovorom protiv tužbenog zahtjeva

► POSLJEDICE PONIŠTENJA

Nema razlike u posljedicama između ništetnog pravnog posla i onih koje nastaju poništenjem pobojnog pravnog posla – u oba slučaja se svode na obvezu povrata u prijašnje stanje i odgovornost za štetu + posljedice nastupaju ex tunc

Ako dođe do poništenja pobojnog posla ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke.Iznimka od pravila potpune restitucije predviđena je za slučaj da pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti → tada suugovaratelj ograničeno poslovno sposobne osobe nema pravo na potpunu restituciju, nego može zahtijevati

42

vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist. Također se može zahtijevati povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno.

Kod pobojnosti nema zapreke da strane svojim sporazumom drukčije urede svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno dao trenutka poništenja vraća.

Druga posljedica pobojnosti je odgovornost za štetu. Prema ZOO ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da je bio savjestan tj. da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti.Odgovornost postoji u nekim slučajevima i kad ugovaratelj na čijoj strani je uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora, 6npr. kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svojeg suugovaratelja da je poslovno sposobna.

► TKO i U KOJEM ROKU može ZAHTIJEVATI PONIŠTAJ

U odnosu na ništetnost, krug ovlaštenih osoba na traženje poništenja znatno je uži. U načelu su to strane u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od strana u poslu poništenje može zahtijevati ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Tako će poništenje pravnog posla zbog ograničene poslovne sposobnosti moći zahtijevati zakonski zastupnik poslovno ograničene osobe. Zbog prijetnje, zablude i prijevare poništaj može zahtijevati osoba koja je pod prijetnjom, u zabludi ili zbog prijevare sklopila pravni posao. Kod prekomjernog oštećenja, oštećena strana.

Poništenje pobojnog pravnog posla može se zahtijevati u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom (subjektivni rok).Krajnji rok za poništenje je 3 godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok).Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godine dana računajući od dana sklapanja pravnog posla.Svi navedeni rokovi su prekluzivni, pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati poništenje.

Zoo je dao ovlaštenje suugovaratelju strane koja ima pravo tražiti poništenje posla da zatraži da se u određenom roku izjasni ostaje li pri poslu ili ne, napominjući joj da će u protivnom smatrati da je posao poništen. Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne izjasni ili izjavi da ne ostaje pri poslu, smatrat će se da je posao poništen.

C. KONVALIDACIJA→ je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova

→ rimsko pravo je načelno negativan stav prema mogućnosti konvalidacije izrazilo pravilom da ono što je u početku bilo nevaljano ne može protekom vremena postati valjanim – quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.→ konvalidacija je moguća prema ZOO u određenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka

Ništetni pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati – iznimno, mogu prema ZOO konvalidirati i ništetni pravni poslovi:- zabranjeni pravni poslovi će konvalidirati ako se ispune 2 pretpostavke: 1. da je zabrana manjeg značenja i 2. da je posao ispunjen (ZOO određuje da se u tom slučaju ništetnost ne može isticati)- zelenaški pravni posao, pretpostavke: 1. da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, 2. da takav zahtjev podnese u roku 5 godina od sklapanja pravnog posla, 3. da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljit će mu ako je to moguće.- konvalidacija pravnog posla za čiju valjanost se zahtijeva pisani oblik, a nije sklopljen u tom obliku– ako su ga stranke ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu

Pobojni pravni poslovi u pravilu mogu konvalidirati. To ovisi o ponašanju strana, u prvom redu one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ona odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništenje posla ili ne. Ako se odrekne prava na poništaj, osim u slučajevima kada joj odricanje unaprijed nije dopušteno (npr. kod prekomjernog oštećenja), ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati.Isto vrijedi i u slučaju nepodizanja tužbe na poništenje od strane drugih ovlaštenika na poništaj, ako i nisu ugovorne strane – nadležno državno tijelo, zakonski zastupnik i dr.Pobojan posao zbog ograničene poslovne sposobnosti konvalidirat će i u slučaju ako zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.

D. KONVERZIJA→ je pretvaranje ništetnog u valjani pravni posao

43

→ prema ZOO konverzija je moguća ako ništetan posao sadrži pretpostavke dovoljne za valjanost nekog drugog pravnog posla, ako se konverzijom postiže cilj koji su strane namjeravale postići prvotnim poslom i ako bi strane sklopile konvertirani posao da su znale za ništetnost sklopljenog pravnog posla→ konverzijom će se najčešće «spašavati» oni ništetni pravni poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti, 6npr. strane su htjele mjenični zajam ali u mjenicu nisu unijele sve bitne sastojeke koji su propisom taksativno navedeni – tu je moguća konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će imati značenje priznanice odnosno zadužnice→ kad ništetan pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog posla, među stranama će vrijediti taj drugi pravni posao, ako bi to bilo u suglasnosti sa ciljem koji su strane imale na umu kada su sklapale pravni posao i ako se može uzeti da bi one sklopile taj posao da su znale za ništetnost svog posla (čl.325.ZOO)

VIII. STJECANJE I GUBITAK PRAVA

A. Stjecanje prava → znači spajanje subjektivnih građanskih prava s nekim subjektom. Ono može biti izvorno ili originarno i izvedeno ili derivativno

IZVORNO ili originarno stjecanje → znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže stjecanje subjektivnih prava

6npr. A kupi oranicu od B-a, uđe u posjed, ali se u zemljišnim knjigama ne vodi kao vlasnik. Pravno A nije postao vlasnik zemljišta. Prolazile su godine i B je umro, pa B-ovi nasljednici zatraže oranicu od A. Međutim, ako je od vremena kupnje prošlo 10 godina A je kao kvalificirani posjednik postao vlasnik oranice i na tužbu nasljednika stavit će prigovor dovršene dosjelosti. On je stekao originarno pravo vlasništva.

IZVEDENO ili derivativno stjecanje → postoji onda kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi ga iz prava prednika.

Stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik – «nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima» → nemo plus iuris ad alium transferre potest, quam ipse habetKod derivativnog stjecanja prava uvijek imamo dva pravna subjekta: prednik ili auctor je onaj od kojega se pravo stječe, a pravni sljednik ili successor je onaj koji pravo stječe.

Dvije su vrste izvedenog stjecanja subjektivnih građanskih prava:a) translativno stjecanje → je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog stjecatelja. Zove se još i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom. 6npr. kada prodam i predam automobil kupcu, tada na kupca prenosim pravo vlasništva u cijelom sadržaju kako sam ga i sam imaoPostoje dvije vrste sukcesija:→ sveopća ili univerzalna sukcesija znači prijelaz svih prava (i obveza) od dosadašnjeg subjekta na novi subjekt. To stjecanje

biva jednim aktom. Tipičan primjer imamo kod nasljeđivanja za slučaj smrti. U trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava (i obveze) prelaze na nasljednika.

→ singularna sukcesija znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg subjekta (prednika) stječe samo pojedinačno pravo, 6npr. vlasništvo jedne stvari, jednu tražbinu itd.

b) konstitutivno stjecanje → je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo6npr. vlasnik livade osnuje služnost u korist susjedove oranice. Susjed je stekao služnost puta, i to konstitutivno, jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini.

B. Gubitak prava → znači odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegova nositelja

Gubitak prava može biti:→ relativan gubitak – postoji u onom slučaju kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a drugi ga subjekt istodobno stječe→ apsolutan gubitak – postoji kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a da ga drugi subjekt istodobno ne stječe. U takvom slučaju govorimo o prestanku prava. Prestanak je apsolutni gubitak prava. Pravo je prestalo za sve subjekte. 6npr. ako propadne stvar.

Zastara prava (praescriptio)→ je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme

44

Protivni institut je dosjelost → stjecanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom određeno vrijeme

Vrijeme u pravu može djelovati konstruktivno ili destruktivno. Kod konstruktivnog djelovanja vremena faktični se odnosi pretvaraju u pravne odnose (dosjelost), a kod destruktivnog djelovanja vremena, pravni se odnosi razaraju. Takav slučaj imamo kod zastare. U zastari je izražena misao da je ono što je faktički već uklonjeno potpuno zrelo da i pravno propadne + smisao zastare nalazimo i u tome da se sadašnje zaštiti protiv prošlog.

Strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu njime unaprijed produljiti vrijeme zastare koje je određeno propisom. Tek u onom trenutku kad zastara nastupi, mogu se strane odreći posljedica koje nastupaju sa zastarom, 6npr. nitko nam ne brani da platimo zastarjeli dug iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne može sudskim putem prisiliti na plaćanje

- bi li strane mogle u ugovoru odrediti kraće zastarne rokove od onih koji su predviđeni propisom?U stranim zakonodavstvima prevladava rješenje prema kojemu se u pravilu zabranjuje produljenje, a dopušta ugovorno skraćenje rokova zastare. ZOO zabranjuje i jedno i drugo. Prema kogentnoj odredbi čl.218. pravnim poslom se ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga koje je određeno zakonom. Pravnim poslom se ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. ZOO je prihvatio i načelo o nedopuštenosti odricanja od zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru.

Objekt zastare su samo imovinska prava. Ali ima razmjerno malo subjektivnih građanskih prava koja zastarijevaju zbog nevršenja. 6npr. pravo vlasništva nikad neće zastarjeti ma kako ga dugo neizvršavali, ali ako 20 godina ne izvršavam služnost kolnog puta, moje pravo služnosti će zastarjeti i prestat će zbog nevršenjaU načelu ono što zastarijeva kod subjektivnih građanskih prava nije samo pravo nego mogućnost njegova ostvarenja sudskim putem. U teoriji se govori o zastari tužbenog zahtjeva.

Institut zastare kod nas nije uređen jednim jedinstvenim zakonom za cjelokupno građansko pravo. Njegov središnji dio, a to je zastara obveznopravnih zahtjeva, uređen je u ZOO. Propise o zastari sadrže i brojni posebni zakoni, primjerice oni o mjenici, čeku, o ugovorima o prijevozu željeznicom, o poštanskim, telefonskim i telegrafskim uslugama i dr.

Pretpostavke zastare:1. nepodignuće tužbe2. protek zakonom određenog vremena (zastarni rok ili rok zastare)

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. ZOO određuje da zastara započinje prvi dan iza dospjelosti. Ako se obveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi. Zastara završava tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena.

Rok zastare je zakonom određeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila). Opći zastarni rok iznosi prema ZOO 5 godina. Ima i posebnih rokova od 3, 2, i 1 godine. Opći zastarni rok se primjenjuje samo kad nije propisan posebni zastarni rok.Trogodišnji zastarni rok vrijedi, npr. za međusobne tražbine nastale iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, za tražbine zakupnine, najamnine i tražbine naknade štete računajući otkada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila.Jednogodišnji zastarni rok predviđen je za tražbine koje se odnose na isporučenu električnu energiju domaćinstvima. Također i za toplinsku energiju, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske usluge.Za godinu dana zastaruju također i tražbine za različite pretplate (radio i tv pretplate), pretplate za povremene tiskovine te tražbine za poštanske usluge i korištenje telefona.

Za 10 godina zastaruju: tražbina utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim državnim tijelom te javnobilježničkim aktom, čak i kada zakon predviđa kraći rok zastare.

Zastarni rok ne treba miješati sa prekluzivnim rokom → strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti određene radnje ako neće da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo. Bitna je razlika prema zastarnom roku i u tome što na prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti i što kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka.

Zastoj zastare → nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. No kad te okolnosti ili zapreke otpadnu, zastara se nastavlja, te se proteklo vrijeme uračunava. Uračunava se vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja ne uračunava se.Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predviđene su u ZOO – zastarijevanje ne teče za tražbine:

45

- između bračnih drugova,- roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo- štićenika i skrbnika- osoba u izvanbračnoj zajednici- osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i rata- osoba zaposlenih u tuđem domaćinstvu za vrijeme trajanja radnog odnosa- za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze

Prekid zastare → je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme se ne uračunava (vrijeme se gubi). Tada zastara može samo iznova započeti.

Kao okolnosti koje izazivaju prekid zastarijevanja ZOO navodi priznanje duga, podizanje tužbe i svaku drugu radnju vjerovnika poduzetu protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, 6npr. prigovor prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku. Do prekida zastare neće doći ako vjerovnik odustane od tužbe ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u slučaju da vjerovnikova tužba odnosno zahtjev bude odbačen ili odbijen.Jedino ako bi tužba bila odbačena zbog nenadležnosti ili drugih procesnih razloga (a ne biti stvari), smatra se da je prekid nastupio podizanjem prve tužbe pod uvjetom da nakon njezina odbačaja vjerovnik podigne novu tužbu u roku od 3 mjeseca.

Rok zastare u slučaju prekida - Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka. Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

Učinak zastareNastupom zastare u pravilu se ne gasi samo subjektivno pravo. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. To znači da se zastarjelo pravo ne može prisilno, putem suda ostvariti.Dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom jer zastarom nije prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Zato ako dužnik nakon proteka zastarnog roka ipak plati, ne može više plaćeno tražiti natrag. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obveza od utužive pretvorila u neutuživu ili naturalnu obvezu.Sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene strane. Ne istakne li tuženik prigovor zastare, sud će postupiti s tužbom ne obazirući se na zastaru.

ZOO – čl. 240: Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

46