POVIJEST EUROPSKIH INTEGRACIJA 1.1 Uvod Samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja moguće je shvatiti sve ono pozitivno što danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i manjkavosti, te se tek na osnovi toga može upustiti u predviđanje njezinog razvoja. Nakon II. svjetskog rata započeo je kontinuirani proces koji traje već 60-ak godina i koji još nije završen. Prikaz razvoja europskog integriranja dijeli se u nekoliko razdoblja: 1945. – 1984. – počeci razvoja 1985. – 1992. – uspostava zajedničkog tržišta 1993. – 2003. – stvaranje Europske (ekonomsko – monetarne) unije 2004. – proširenje i Ustav Europske unije 1.2. Počeci europskog integriranja 1.2.1. Europa poslije II. Svjetskog rata Ideja o ujedinjenju u Europi javila se mnogo ranije – još u XVII.st. Trebalo je proći dosta vremena kako bi sazreli uvjeti za njeno šire prihvaćanje. Antoine de Saint – Exupery je rekao: “Prisili neprijatelje da djele zajednički zamak i pretvorit ćeš ih u braću!” 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
POVIJEST EUROPSKIH
INTEGRACIJA
1.1 Uvod
Samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja moguće je shvatiti
sve ono pozitivno što danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i
manjkavosti, te se tek na osnovi toga može upustiti u predviđanje njezinog razvoja.
Nakon II. svjetskog rata započeo je kontinuirani proces koji traje već 60-ak godina i koji
još nije završen. Prikaz razvoja europskog integriranja dijeli se u nekoliko razdoblja:
1945. – 1984. – počeci razvoja
1985. – 1992. – uspostava zajedničkog tržišta
1993. – 2003. – stvaranje Europske (ekonomsko – monetarne) unije
2004. – proširenje i Ustav Europske unije
1.2. Počeci europskog integriranja
1.2.1. Europa poslije II. Svjetskog rata
Ideja o ujedinjenju u Europi javila se mnogo ranije – još u XVII.st. Trebalo je proći dosta
vremena kako bi sazreli uvjeti za njeno šire prihvaćanje.
Antoine de Saint – Exupery je rekao: “Prisili neprijatelje da djele zajednički zamak i
pretvorit ćeš ih u braću!”
Dva svjetska rata su zahvaljujući svojim ogromnim razornim učincima, napokon svima
pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na vođenju usko nacionalnih politika i
potaknuli su sazrijevanje potpuno drugačijeg razmišljanja. Opće je uvjerenje da se
nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zaštititi međusobnom suradnjom europskih
država i djelomičnim ograničenjem suvereniteta svake od njih u korist ostvarivanja
zajedničkih ciljeva. Nakon II. Svjetskog rata stvorili su se objektivni uvijeti za ozbiljenje
ideje postupnog europskog ujedinjavanja.
1.2.1.1. Bipolarna podjela Europe i Hladni rat
1
- desetak miljuna žrtava, val izbjeglica i prognanika, ogromna materijalna šteta…
Niti prestankom rata Europa nije postal stabilno i sigurno područje jer su odmah po
njegovom svršetku započele ideološke, ali i interesne podjele u Europi između bivših
saveznika – i to SSSR-a s jedne strane, te VB i Francuske s druge strane.
Došlo je do podjele Europe na 2 suparnička politička, ekonomska i vojna bloka: na SSSR i
zemlje u sferi njegovog utjecaja te zemlje tzv. Zapadne Europe. Ta dva bloka odmjeravala
su snage kroz narednih skoro 50 godina u razdoblju poznatom pod nazivom “doba
hladnog rata”.
Osnovne razlike između dva bloka:
U Zapadnom bloku provedena je brza obnova uz pomoć SAD-a dok se SSSR usmjerio
na vlastitu obnovu na teres ostalih država iz tog bloka
U Zap bloku se vojna sigurnost ostvarila kroz osnutak NATO-a dok je u Istočnom
bloku osnovan Varšavski pakt
U Zapadnom bloku je proveden process dekolonizacije daok se u istočnom bloku
teritorijalno proširio te držao oko 25 miljuna ljudi iza “željezna zavjese”
U Zapadnom bloku obnovljeno je gospodarstvo uz poštovanje privatnog vlasništva i
višestranačke demokracije, dok je u Istočnom bloku zavladao komunističko –
socijalistički sustav i jednopartijski totalitarizam
U Zapadnom bloku započeo je process europskih integracija, dok je Istočni blok ostao
izvan tog procesa do raspada SSSR-a
Podjela Europe na 2 bloka ipak je pozitivno utjecala – poticala je process europskog
integriranja unutar Zapadnog bloka
1.2.1.2. Nova poslijeratna politička strategija
države Zapadne Europe bile su zaokupljene osmišljavanjem politike koja bi im
omogućila da što brže i uspješnije pokrenu i razviju razoreno nacionalno
gospodarstvo
među političkim elitama u državama Zap Europe postupno se iskristalizirala
strategija koja se temeljila na 2 osnovna načela:
2
1. oslanjanje na pomoć i suradnju s SADom
brza obnova se ne može postići bez pomoći izvana
predsjednik SADa Truman je tražio odobrenje američkog Kongresa za slanje
bespovratne financijske pomoći Zapadnom bloku. Trumanova doktrina – “SAD
mora bez posebnih uvjeta pomoći slobodnom svijetu da se othrva sovjetskom
podčinjavanju”
SAD je zagovarao otvoreno, globalno gospodarstvo kako bi osigurao tržište za
svoje proizvode i time potaknuo daljnji razvoj svojih proizvodnih potencijala. U tu
svrhu SAD je odmah nakon II. Svj rata potaknuo osnutak MMF-a (međunarodnog
monetarnog fonda), Svjetske banke (SB) i Općeg sporazuma o tarifama i trgovini
(GATT)
Globalno slobodno tržište otvara mogućnost za američke javne i private
investicije u europskim državama
Održavanje hladnoratovske politike u Europi gotovo 50g podjednako je
odgovaralo kako SADu i državama Zap bloka, tako i SSSRu i državama unutar
Istočnog bloka, ipak je neosporno da je upravo Staljin zaslužan za njegov početak.
On je odmah nakon završetka II.svj rata iskoristio Crvenu armiju kako bi postupno
okupirao okolne države Srednje i Istočne Europe. U njima je doveo na vlast
komunističke partije koje su potom te zemljetrajno priklonile sovjetskoj sferi
utjecaja.
Širenje komunizma izazvalo je veći strah i zabrinutost za vlastitu sigurnost u
zemljama Zap bloka. Stoga su zatražile od SADa da zadrži dio svojih vojnih snaga u
Europi i tako osigura zaštitu od sovjetske opasnosti. SAD je prihvatio osigurati
obranu i sigurnost u Europi i time smanjinti vojne troškove. U tu svrhu 1949.g
osnovan je novi vojni savez koji je na početku obuhvaćao 9 europskih zemalja,
SAD i Kanadu, a pod nazivom Sporazum o sjeverno – atlanskoj organizaciji (North
Atlantic Treaty Organisation – NATO)
2. međusobna suradnja europskih država
sazrijeva uvjerenje da je međunarodni mir i sigurnost moguće postići jedino u
tijesnijoj međusobnoj suradnji
3
sazrijevanju takvog uvjerenja bitno su doprinjeli hladnoratovska bipolarizacija
Europe i vojna i ekonomska oslabjelost zapadnoeuropskih država
američka politika podupirala je takav trend razvoja unutar Europe ocjenjujući da
regionalno europsko okupljanje država može samo pomoći bržem razvoju
njihovih gospodarstava i uključivanju u globalni svjetski poredak koji je SAD
promovirao
novo zajedništvo između europskih država moralo bi se temeljiti na 2 elementa:
prvo, zajednica bi morala osigurati državama da, kroz međusobnu suradnju i
dogovaranje, ostvaruju one zajednički postavljene ciljeve koji su istodobno izraz i
određenih specifično nacionalnih interesa članica; drugo, na razini zajednice bi
morali postojati učinkoviti mehanizmi za provedbu dogovorenih zajedničkih akcija
u svakoj državi članici
u drugoj polovici četrdesetih godina XX.st ideja o tijesnijoj europskoj suradnji,
zajedništvu, pa čak i ujedinjenju zadobila je široku javnu i političku podršku
pobornik ideje o ujedinjenju Europe (po uzoru na SAD – United States of Europe)
bio je Winston Churchill – sve koji su se zalagali za takav model ujedinjenja
Europe u jednu novu državu utemeljenu na federaciji nazivalo se unionistima.
Nasuprot unionistima bili su federalist koji su se zalagali za ostvarenje Europe kao
zajednice država koje samo međusobno surađuju na načelima
intergovermentalizma i nadnacionalizma te federalizma.
1.2.1.2.1. Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava
u svibnju 1949.g – osnutak prve poslijeratne političke međunarodne vladine
organizacije pod nazivom Vijeće Europe sa sjedištem u Strasbourgu
Vijeće Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko zajedništvo i ljudska
prava
Vijećem je upravljalo Vijeće ministara zemalja članica
Vijeće Europe je bilo samo međudržavna organizacija koja nema nikakvih
supranacionalnih elemenata
VE nikad nije odigralo značajniju ulogu u procesu europskog integriranja no dalo je
ogroman doprinospromicanjusvijesti o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti u Europi
4
1950.g – donesena je u Vijeću Europe Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i
temeljnih sloboda koja jamči temeljna ljudska prava, zaštitu osobnih sloboda, sudska
postupovna prava i posebna prava
Uz Vijeće osnovan je i prvi međunarodni sud pod nazivom Europsku sud za ljudska
prava (sjedište u Strasbourgu). Sud sudi o povredama ljudskih prava pojedinaca u
državama članicama Vijeća Europe primjenjujući Konvenciju Vijeća Europe koja
uređuje ta prava
1.2.1.3. Prve supranacionalne zajednice
Jean Monnet razradio je početkom 50ih godina ideju o osnivanju 3 supranacionalne
institucije za 3 različita sektora: ekonomski, vojni i politički. Prva bi bila Europska zajednica za
ugljen i čelik, druga bi bila Europska obrambena zajednica i treća bi bilaEuropska politička
zajednica.
1. Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ)
Bila je prvasupranacionalna institucija, osnovana između 6 država (Franc, Njem, Ita,
Bel, Niz i Lux) Ugovorom iz Pariza 1951.g.
Zadatak joj je bio osigurati slobodnu trgovinu ugljena i čelika, zajedničkom upravom i
propisima zaštiti proizvodnju te regulirati konkurenciju, a u slučajevima ozbiljne krize
omogućiti kontrolu cijena i proizvodnje
Zajednica je imala razrađenu institucionalnu strukturu
Djelovala je do 2002. God
Ova zajednica bila je prvi konkretan korak nove francuske politike prema
premošćivanju dugogodišnjeg neprijateljstva i ratnog suparništva između Franc i
Njem
2. Europska obrambena zajednica(EDC) i Europska politička zajednica (EPC)
Nisu nikada zaživjele
Propast ideje o osnivanju EDC i EPC kao dviju supranacionalnih institucija za 2 različita
sektora državnih poslova, ali ne i baš osobito zadovoljavajući ekonomski rezultati
djelovanja EZUČ, ozbiljno su diskreditirali tzv. Sektorski pristup europskom
integriranju. Stoga su federalist ocijenili da što prije treba izaći u javnost s novim
5
prijedlozima. Posao je bio povjeren belgijskom ministru vanjskih poslova P.H.Spaaku.
Spaakov odbor je do konca 1956.g izašao s prijedlogom da države članice EZUČa
sklope 2 nova ugovora: Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici i Ugovor o
Europskoj zajednici za atomsku energiju (EUROATOM)
1.3.1. Rimski ugovori
1.3.1.1. Europska ekonomska zajednica
bilo je predviđeno ostvarenje 2 važna koraka na putu ekonomske integracije
europskih država, a to su: stvaranje carinske unije i potom zajedničkog tržišta između
država članica Ugovora. Ovaj je Ugovor 1957g. na sastanku u Rimu potpisalo svih 6
država članica EZUČ te je nakon ratifikacije u svim članicama stupio na snagu 1958.g
da bi ostvarile ciljeve koje su zadane tim ugovorom države članice su ušle u novu
Zadatak EEZ-a bio je da unaprijedi ravnomjeran razvoj gospodarskih djelatnosti,
stalan i uravnotežen prirodni razvoj, veću stabilnost, brži porast životnog standard i
bliskije odnose među državama Zajednice
Tijela putem kojih je EEZ ostvarivala svoje zadatke bila su: Vijeće ministara, Komisija,
Skupština zastupnika i Sud pravde
Europski sud pravde (ESP) osnovan je također još u okviru Europske zajednice za
ugljen i čelik, bio je zadužen nadzirati poštivanje osnivačkih ugovora i rješavati
sporove koji iz njih proizađu
1.3.1.2. Carinska unija
Osnovni zahtjev da bi se uspostavila carinska unija između država je da se ukinu carine i
kvote između država i uvedu zajedničke jedinstvene carine svih članica unije prema trećim
državama – nečlanicama
Carinska unija zaživjela je u potpunosti do 1968 godine.
Sredinom 70ih u okviru EEZa osnovana su dva strukturna fonda: Europski fond za regionalni
razvoj i Europski fond za socijalni razvoj. Svrha ovih fondova bila je pomoći državama
članicama na razini Zajednice da premoste razvojne probleme i povećanu nezaposlenost
uslijed liberalizacije tržišta.
6
1.3.1.3. Zajednička poljoprivredna politika
Glavni pobornik ostvarenja projekta o zajedničkoj poljoprivrednoj politici unutar EEZ-a bio je
francuski predsjednik DeGaulle koji je na taj način želio osigurati široko tržište za francuske
poljoprivredne proizvode.
Zajednička poljoprivredna politika predstavljala je negaciju osnovnih načela zajedničkog
tržišta u sferi poljoprivrede jer se temeljila na raznim oblicima protekcionističke zaštite i
subvencioniranja poljoprivrede zemalja članica (direktne potpore seljacima, garantirane
visoke otkupne cijene, obvezni otkup viškova od strane države…)
1.3.1.4. Oblici odlučivanja
Da bi se projekt Zajedničke poljoprivredne politike mogao uspješno odvijati, Europska
komisija je predložila sustav za reguliranje cijena poljoprivrednih proizvoda kao i samostalno
financiranje EEZ-a a o čemu se trebalo ubuduće odlučivati u Vijeću kvalificiranom većinom, a
ne kao do tada jednoglasno.
1.3.1.5. Jačanje uloge Europskog parlamenta
Prvi tvorci europskih institucija zamislili su Predstavničku skupštinu, kasnije nazvanu Europski
parlament, prvenstveno kao savjetodavno i donekle nadzorno tijelo.
Europski je parlament dobio prve značajne ovlasti u postupku donošrenja odluka koje je
donosilo Vijeće ministara, koncem 60ih i nakon toga sredinom 80ih godina usvajanjem
Jedinsvenog europskog akta. Na summit u Den Haagu 1969.g odlučeno je bilo proširiti ovlasti
Europskog parlamenta u odlučivanju o proračunu EZ-a.
1.3.1.6. Europski monetarni sustav
70ih godina. – gospodarske poteškoće izazvane svjetskim krizama (rat na Bliskom
istoku, naftna kriza 1973.)
Države Europe htjele su zaštititi europske valute pa su 1972.g pokušale osnovati tzv.
“Europsku zonu stabilnosti”, odnosno ograničiti koliko mogu fluktuiranje valuta u
7
odnosu jedne prema drugoj, nažalost pokušaj nije uspio i 1976.g je definitivno
napušten
1.3.1.7. Proširenje na nove članice
1973.g – nove članice – VB, Danska i Irska
To je bio najpouzdaniji pokazatelj da je process europskog integriranja na dobrom
putu
VB zbog ideološke odbojnosti federalizma ostala je izvan kruga država koje su
započele process europskog integriranja. VB je 1959.g okupila države izvan EEZa i
osnovala Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA) Međutim potaknuta
gospodarskim uspjehom EEZa nakon uspostave carinske unije, VB (a potom Irska i
Danska) je 1961g podnjela zahtjev za članstvo u EEZ
Drugo, tzv “proširenje na jug” u 80im godinama (Grčka, Španjolska, Portugal)
pokazalo je da se i relativno siromašne zemlje mogu uključiti u Zajednicu ako private
sve propise, standard i troškove zajednice
U okviru EU bila su kasnije još 2 proširenja – i to 1955g na Austriju, Finsku i Švedsku,
te 2004 na Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Litvu, Letoniju, Estoniju,
Maltu i Cipar.
1.3.1.8. Uspostavljanje zajedničkog tržišta
Europske države, nakon rata vode protekcionističke i intervencionističke gospodarske
politike, tj na razne načine s jedne strane štite svoje gospodarstvo od vanjske
konkurencije, a s druge su strane intervenirale u nacionalno gospodarstvo
Osobito su se isticale Francuska, Italija i Njemačka dok je VB vodila nešto liberalniju
politiku
Suprotna ideju stvaranja zajedničkog tržišta koje podrazumijeva ukidanje svih zapreka
slobodnom kretanju svih čimbenika proizvodnje
Zajedničko tržište podrazumijeva carinsku uniju država te funkcioniranje 4 osnovne
slobode: 1. Slobodno kretanje roba, 2. Slobodno kretanje usluga, 3. Slobodno
kretanje ljudi i 4. Slobodno kretanje kapitala
8
Kako bi otklonila zapreke uspostavi zajedničkog tržišta, a koje su postojale u
nacionalnim propisima država, EEZ je započela provoditi politiku harmonizacije kao i
standardizacije propisa unutar Zajednice
1.3.1.9. Europska zajednica za atomsku energiju – EUROATOM
Drugim Rimskim sporazumom iz 1957.g. osnovana je i EUROATOM sa sličnim
institucionalnim ustrojem kao i EEZ is a zadatkom unaprjeđenja suradnje i razvoj
atomske energije za miroljubive i gospodarske svrhe
Ovo je još jedna supranacionalna institucija osnovana paralelno s EEZom
1.4. Ubrzanje uspostave zajedničkog tržišta
1.4.1. Jedinstveni europski akt
1986.g. donesen je Jedinstveni eurpski akt (SEA)
Ovaj ugovor država članica EZ-a sadržavao je nekoliko važnih novina od kojih su
najznačajnije:
1. Uz pojam zajedničkog tržišta uvodi se pojam unutarnjeg tržišta
2. Program mjera za ubrzanje stvaranja zajedničkog tržišta
3. Proširenje ovlasti Europske komisije koje se tiču odlučivanja kvalificiranom većinom
radi uspostave zajedničkog tržišta
1.5. Europska (ekonomsko – monetarna) unija
1.5.1. Okolnosti koje su dovele do stvaranja Europske unije
U preambuli Rimskog ugovora sadržana je odredba das u tim sporazumom države članice “ …
odlučne postaviti temelje ujedinjenja naroda Europe…”. No, trebalo je pričekati
uspostavljanje zajedničkog tržišta, dok koncem 80ih nije došlo do kolapsa komunizma,
završetka hladnog rata i ujedinjenja Njemačke ted ok se na političkoj sceni nisu pojavili F.
Mitterand, H. Kohl i J. Delores.
1983.g na summit Europskog vijeća u Sttutgartu predsjednici država i vlada članica EZ-a
potpisali su tzv “Svečanu deklaraciju o Europskoj uniji”, document koji je ponovno
aktualizirao ideju federalist o osnutku političke unije u Europi.
9
“Nacrt ugovora o Europskoj uniji” koji predviđa ukidanje postojećih Ugovora o osnutku 3
zajednice u korist jednog novog kojim bi se uspostavila Europska unija. Nacrt nije nikada
proslijeđen članicama na ratifikaciju.
Delors je 1988.g okupio grupu stručnjaka koja je izradila Izvješće za Europsku komisiju o
postupnoj izgradnji Ekonomsko – monetarne unije (EMU) kroz 3 faze.
Nakon usuglašavanja interesa, sve članice osim VB (M. Thatcher) prihvatile su Delorsov
program stvaranja EMU-a i potrebu sazivanja posebne međuvladine konferencije o toj temi.
Na prijelazu iz 80ih u 90te Europa se našla na velikoj političkoj prekretnici: slom komunizma,
pojave mnogih osamostaljenih, ali ekonomski zaostalih, novih država u srednjoj i istočnoj
Europi, Ujedinjenje Njemačke…
Nestanak politike hladnog rata u Europi imao je značajan utjecaj i na redefiniranje američke
uloge u europskoj politici (NATO), a sredinom 90ih doveo je i do novog , trećeg velikog
proširenja uključivanjem Austrije, Švedske i Finske u EU.
Splet svih tih političkih događaja u Europi, kao i razvoj unutar EZ-a, doveli su kod većine
država EZ-a do sazrijevanja ideje da se krene u stvaranje čvršće političke unije.
Pregovori između članica o sadržaju dogovora trajali su sve do summita u Maasrichtu gdje je
9.-10. 12 1991.g konačno potpisan Ugovor o osnutku Europske unije. Ugovor je naišao na
probleme u postupku ratifikacije. potpisan je 07.02.1992. a stupio je na snagu 01.11.1993.
Tek tada formalno je uspostavljena Europska unija. Bio je to početak procesa stvaranja
političke i produbljivanja gospodarske unije u Europi.
1.5.2. Europska unija
Unija se temeljila na tzv. 3 osnovna stupa (stupasta struktura/policentrični ustroj):
Prvi stup institucionalne structure EU-a tvorile su već ranije osnovane zajednice: EZUČ,
Europska zajednica i EUROATOM. Drugi stup se sastojao od suradnje članica na području
Zajedničke vanjeskei sigurnosne politike, a treći stup je sadržavao suradnju država članica na
području pravosuđa i unutarnjih poslova. Treći stup je 1997.g preimenovan u “Policijska i
sudska suradnja u kaznenim predmetima”.
10
Ugovor iz Maastrichta donio je osim institucionalnih novena i druge značajne promjene
kojima je produbljen process europskog integriranja između članica. To su:
Proširenje ovlasti EZ-a na području soc.pol., zaštite okoliša, ekonomske i soc.
kohezije
Utvrđivanje hodograma za uspostavu Europske ekonomsko monetarne unije
(EMU)
Uvođenje novih institucija: Europska središnja banka, Vijeće regija i ombudsman
Jačanje uloge Europskog parlamenta uvođenjem “postupka suodlučivanja” pri
donošenju Ugovorom predviđenih odluka, kao i uloge Europske komisije
Uvođenje po prvi puta statute europskog građanina
Reforma koju je vodila “grupa za razmišljanje” koju je predvodio C. Westendorp
(Španjolska)
3 područja na kojima je trebalo provesti reforme:
1. Približiti EU građanima (ljudska prava, sigurnost, zapošljavanje…)
2. Poboljšati učinkovitost institucija EU-a
3. Osigurati veću učinkovitost EU-a u vanjskoj politici
1.5.3. Ekonomsko – monetarna unija
Drugo veliko postignuće na planu europskog integriranja u 90im godinama XX.st bilo je
uspostava Ekonomsko-monetarne unije (EMU).
Ugovor iz Maastrichta predviđa EMU kao korak na putu ekonomskog i socijalnog napretka i
stabilizacije cijena. EMU je dovela do uvođenja jedinstvene valute (euro), al ii do zajedničke
monetarne politike članica koju vodi Europska središnja banka.
1.6. Pripreme za proširenje i europski ustav
1.6.1. Dva nova proširenja
1.1. Treće veliko proširenje EU-a dogodilo se 1995.g ulaskom Austrije, Švedske i
Finske. Ovo proširenje se još naziva i EFTAnsko proširenje jer su te države bile
članice EFTE prije ulaska u EU.
11
2.2. 1997.g – započeti su pregovori o primanju u članstvo EU-a s 12 novih država i
to sa 10 iz Srednje i Istočne Europe te Maltom i Ciprom. To je bilo najveće
proširenje EU-a i to na države koje su tek nedavno izašle iz komunizma i
ubrzano su prolazile kroz tegobne tranzicijske reforme
1.6.2. Ugovor iz Amsterdama
Najvažnije novine koje je donio:
1. Uspostavljen je mehanizam “bliže suradnje”, tj. mogućnost pojedinih članica EU-a da
na gotovo svim područjima uspostave tjesniju suradnju
2. Uveden je pojam “područje slobode, sigurnosti i pravde”
3. Ojačana je uloga EU-a u vanjskoj politici tako što je uspostavljena funkcija “Visokog
predstavnika za vanjsku politiku”
4. Sporazum iz Shengena o ukidanju graničnih kontrola unutar EU-a uključen je u
Ugovor što znači da se počeo primjenjivati na sve članice EU-a
5. Donošenje odluka u pitanjima politike imigracije i azila
6. Uključio je 1. Stup odlučivanje o politici zapošljavanja te je proširio nadležnost
Europske komisije u područjima zaštite potrošača i prirode
Ostat će zapamćen zbog dvije značajne posljedice koje je izazvao u daljnjem
funkcioniranju:
1. Uveo je još veću nejedinstvenost unutar EU-a
2. Propustio je provesti institucionalne prilagodbe EU-a za proširenje na države
Srednje i Istočne Europe
1.6.3. Ugovor iz Nice
Ugovor je dogovoren u Nici 26.02.2001, a na snagu je stupio 2002.g.
Osigurao je nužne institucionalne promjene da bi se moglo provesti proširenje
EU-a
Druga novina koju je donio je razrada postupka za suspenziju prava na glasovanje
u svim tijelima Unije za svaku onu državu članicu kojatrajnije krši načela na kojima
je utemeljena EU (tzv.žuta karta)
12
Ostat će poznat po tome što je pojednostavio primjenu i revidirao mehanizam
“bliže suradnje” preimenovavši ga u “sveobuhvatnu suradnju”
1.6.4. Prvi europski Ustav
Rasprava o budućnosti Europe i EU-a koja je započeta na međudržavnoj Konferenciji u Nici
pretočena je u tekst posebne “Deklaracije o budućnosti Unije”. U tom dokumentu poziva se
na široku raspravu o nekoliko osnovnih tema:
Kako uspostaviti precizniju razdiobu nadležnosti između EU-a i država članica
Kako pojednostaviti odredbe osnivačkih ugovora Unije da budu razumljiviji
građanima EU-a
Redefinirati ulogu nacionalnih parlamenata u funkcioniranju EU-a
Kako poboljšati demokratski legitimitet i transparentnost tijela EU-a
Utvrditi kakva će biti daljnja sudbina proglašene Povelje o ljudskim pravima
Na sastanku Europskog vijeća 14.-15. 12.2001 u Leakenu, donesena je nova deklaracija
(Deklaracija iz Leakena). Deklaracija predviđa da se ova rasprava ne vodi na međudržavnoj
konferenciji, već da se u tu svrhu osnuje ad hoc tijelo. Ono je ubrzo osnovano te se sastojalo
od 105 članova. Nazvano je “Konvencija”, a predsjednikom je imenovan Giscard d’ Estaing.
Konvencija je dobila zadatak da rješenja, koja se od nje očekuju, pokuša oblikovati u pravnoj
formi ustava. Nacrt ustava unio je mnoge i značajne promjene u funkcioniranje EU-a od
ukidanja trostupaste structure Unije, drugačije veličine i sastava pojedinih tijela EU-a,
reforme sustava glasovanja i donošenja odluka do uspostave novih tijela i funkcija na razini
Unije do redefiniranja nadležnosti Unije u odnosu na članice.
Na summitu 18.lipnja u Bruxellesu postignut je napokon kompromis u odnosu na sva sporna
pitanja i 25 članica EU-a usvojilo je prvi Ustav Europske unije koji su potpisale na summit u
Rimu, u studenom 2004. Godine. Ustav će stupiti na snagu kada ga ratificiraju sve države
članice EU-a.
13
ŠIRENJE EUROPSKIH INTEGRACIJA
2.1. Uvod
Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.
1. Svibnja 2004 . Godine datum je koji označava Europu koja briše
razliku između Istoka i Zapada, a ujedno stvara zonu stabilnosti,
prosperiteta i zajedništva među svojim članicama
J. Monnet i R.Schuman, francuski poslovni čovjek i francuski minister
vanjskih poslova ujedinili su se u ideju integracije njemačkog i
francuskog ugljena i čelika te pozvali i druge države d aim se pridruže u
toj inicijativi.
Početak integracije označava ujedinjavanje 6 država (Njem, Franc, Ita, Niz, Belg, Lux) 1951.g
u EZUČ, a 1957.g u EEZ i EUROATOM . Od osnutka prve supranacionalne zajednice u Europi
do prvog proširenja na nove članice prošlo je 22g (1951. – 1973.). EEZ je postupno shvaćao
da je istodobno potrebno i produbljivati integraciju između država članica, ali i proširivati
integraciju primanjem novih članica.
2.2. Prvo proširenje: Velika Britanija, Irska i Danska (1973.)
1973. Godine otvoreni su pregovori za članstvo s Danskom, VB i Irskon, no Norveška
je odbila članstvo
2.2.1 Velika Britanija
40ih i 50ih godina – wait and see način promatranja europskih integracija
Zajednica je s vremenom postajala sve jači čimbenik međunarodnih odnosa,
zajedničkim odlukama uspjevala je sve lakše postići rezultat na međunarodnoj sceni
Pitanje slobodne trgovine i suvereniteta bilo je pitanje razdora na unutarnjo-političkoj
sceni VB
1961.g VB je podnjela zahtjev za članstvo
Pregovori za članstvo s VB završili su negativno: vetom generala De Gaulla 1963.g. De
Gaulle je podvukao razlike između “kontinentalne” Europe i VB te uvjetovao članstvo
14
u Zajednici bezuvjetnim pristajanjem na sve uvjete koje pred VB postavlja 6 država
članica
De Gaulle je držao VB “trojanskim konjem” SAD-a i zazirao je od amerikanizacije
Europe koja je “prijetila” ulaskom VB u zajednicu (SAD i VB – suradnja po pitanju
nuklearnog oružja…)
1967.g De Gaulle ponavlja veto po drugi put, ali ujedno blokira i članstvo Irske i
Danske
Nakon ostavke generala De Gaullea na dužnost predsjednika 1969.g dolazi G.
Pompidue
Pompidue želi pokrenuti paralizirajuće odnose Zajednice i VB, te se na summit u Den
Haaguprihvaćaju zahtjevi za članstvo VB, Irske, Danske i Norveške.
2.2.2. Irska i Danska
Irska, Danska i Norveška su 1961. I 1967.g započele pregovore za članstvo u zajednici
Svaka od njih imala je svoje političke specifičnosti koje su bile najmanje prisutne u
Irskoj, a najviše u Norveškoj
Referendum o ulasku Irske u EEZ, EZUČ te EUROATOM održan je 1972.g, odazvalo se
70% birača od kojih je 81% na pitanje ulaska u zajednicu odgovorilo pozitivno
Na referendum u Danskoj odazvalo se 89,5% birača i pozitivno je glasovalo 63%
birača (danska poljoprivreda je iznimno jaka i razvijena i predstavljala je potencijalnu
opasnost poljoprivrednicima 6 država članica)
Norveška je imala nekoliko otvorenih pitanja: poljprivredu, ribarstvo i naftu
1972g. 77% građana izašlo je na referendum i negativan glas dalo je 53,5% građana
(prevladao je glas ribara i poljoprivrednika nad glasom urbanog stanovništva i izrazio
duboku podijeljenost norveškog društva i zazor od centraliziranog načina donošenja
odluka u Bruxellesu
2.3. Drugo proširenje: Grčka (1981.)
Grčka je 1961.g stekla status pridružene članice zajednice.
15
Prva je država u Europi koja se pozvala na čl. 238 Rimskog ugovora koji omogućava
državama, međunarodnim organizacijama ili zajednicama da postanu pridružene
članice zajednice.
Kandidatura Grčke unosi neke nove elemente u svjetonazor zajednice: mediteranski,
balkanski, pravoslavni
Specifičnost Grčke je u nedostatku bilo kakve zajedničke granice s ijednom od država
članica
Vijeće ministara je 1981.god donjelo pozitivnu odluku o grčkoj kandidaturi i tako ona
postaje 10om članicom Zajednice
2.4. Treće proširenje: Španjolska i Portugal
Španjolsku i Portugal karakteriziralo je slabo gospodarstvo, al ii politička
marginalizacije tijekom diktatorskih režima
Portugal 1973. God potpisuje Ugovor o slobodnoj trgovini s EEZom, a 1985.god
pristupa u EEZ
Španjolska podnosi zahtjev za članstvo 1962.god
1977.god Španjolska postaje članicom Vijeća Europe
Unatoč potencijalnim teškoćama priključenja Španjolske Zajednici, Komisija se
pozitivno očitovala na španjolski zahtjev
1985.god Španjolska pristupa EEZ-u
1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava
svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.
Djeluje tako da je odlučivanje u njoj neovisno od volje država članica
Borba država članica da dobiju više povjerenika u Komisiji ukazuje na to da njeni
članovi ipak nisu potpuno neovisni od utjecaja nacionalnih političkih interesa
EK se često smatra “hibridnom” institucijom
27
Vijeće EU-a ili Vijeće ministara je Rimskim ugovorom predviđeno tijelo Zajednice i Unije koje tvore ministry država članica. Europsko vijeće je noviji institucionalni oblik kroz koji se formulira politika EU-a, a sastoji se od sastanaka predsjednika država ili vlada i predsjednika Europske komisije. VE je pak samostalna politička međudržavna organizacija osnovana 1948. godine sa sjedištem u Strasbourgu i sa svojim vlastitim tijelima.
Sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao
jedinstveno tijelo
Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima, a većinom se
radi o karijernim političarima
Komisija se sastaje tjedno. Sastancima predsjedava predsjednik Komisije.
Na sjednicama EK-a odluke se donose po kolegijalnom načelu, tj. Većinom glasova
članova Komisije, ali svi stoje iza odluke
Da bi mogla obavljati svoje zadatke EK ima razrađenu unutarnju strukturu koja se sastoji od:
1. Političke structure koju čine: predsjednik, povjerenici i njihovi kabineti
2. Upravne strukture koju čine: opće uprave – generalne direkcije, glavno tajništvo,
privremeni i stalni odbori stručnjaka i savjetnika, te ostale zajedničke službe i uredi
Svaki povjerenik ima vlastiti kabinet sastavljen od 3-7 stručnjaka.
Administrativni aparat Komisije je Glavno tajništvo koje koordinira rad između
pojedinih uprava/generalnih direkcija i ostalih tijela Komisije, daje stručne savjete,
osigurava prevođenje, daje statističke podatke, itd.
Na čelu glavnog tajništva je Glavni tajnik koji jednom tjedno koordinira rad svih
kabineta povjerenika., predsjeda sastanku svih direktora općih uprava, nazočuje
sjednicama Komisije i obavlja druge koordinativne i savjetodavne poslove.
U Komisiji je zaposleno oko 25.000 ljudi na raznim poslovima i u različitim svojstvima
(neki smatraju kako u Komisiji vlada podzaposlenost)
3.4.2. Zadaci
Najznačajnije zadaće Europske komisije su:
Priprema i predlaganje propisa
Izvršne i nadzorne ovlasti
Uloga u vanjskoj politici EU-a
3.4.2.1. Priprema i predlaganje propisa
28
Europska komisija ima isključivo pravo pripremati prijedloge propisa koje šalje drugim
nadležnim tijelima na raspravu i/ili usvajanje.
Prijedlozi Komisije pripremaju se u brojnim radnim skupinama i odborima unutar Komisije, a
njihov konačni tekst u pravilu usvajaju povjerenici na sjednicama komisije.
Komisija je jedina ovlaštena povući svoj prijedlog, a ovlaštena je i promijeniti svoj prijedlog
bilo kada tijekom zakonodavnog postupka.
3.4.2.2. Izvršne i nadzorne ovlasti
Europska komisija = glavno izvršno tijelo EU-a.
Izvršne su ovlasti Komisije ograničene u 2 pravca – komisija nema vlastitih tijela putem kojih
bi mogla provesti donesene odluke i propise o zemljama članicama, već ovisi isključivo o
nacionalnim tijelima u državama članicama, zaduženim za provedbu kako nacionalnih tako i
europskih propisa. Stoga se izvršne ovlasti Komisije ne sastoje od same provedbe odluka i
propisa na terenu već od brojnih provedbenih propisa koji svojom detaljnošću omogućuju da
se, često dosta općenito formulirani, propisi Vijeća EU-a mogu u praksi učinkovito provesti.
Razvijen je cijeli jedan mehanizam nacionalne kontrole rada Komisije prigodom donošenja
provedbenih propisa. Države u tu svrhu imaju osnovane odbore u kojima nacionalni
predstavnici analiziraju, procjenjuju, mijenjaju i na druge načine utječu na konačni sadržaj
provedbenih propisa Komisije.
Taj složeni postupak donošenja provedbenih propisa Komisije uz sudjelovanje ovih odbora
naziva se “komitologija” (comitology).
Postoje 3 vrste odbora:
1. Savjetodavni
2. Upravljački
3. Regulatorni
Sve tri vrste odbora sastavljene su isključivo od predstavnika svih država članica.
29
EK izriče upravne mjere u oblasti tržišnog natjecanja. U kriznim situacijama može donositi
razne mjere zaštite.
Komisija ima i važnu nadzornu ovlast u odnosu na države članice time što može tužiti
Europskom sudu pravde svaku članicu koja povrijedi neku odredbu osnivačkih ugovora
(“čuvarica integracije”).
3.4.3. Promjene koje donosi Ustav
3.4.3.1. Odredbe o Europskoj komisiji
Ustav izričito naglašava neovisnost, supranacionalni i integracijski karakter Komisije
Prema Ustavu, prva komisija koja će biti imenovana sukladno Ustavu sastojat će se od
po jednog predstavnika iz svake države članice, uključujući Predsjednika i Ministra
vanjskih poslova.
Kandidata za Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće
Ustav uvodi važnu novu funkciju – Ministar vanjskih poslova Unije – imenuje ga
Vijeće EU-a kvalificiranom većinom glasova u dogovoru s Predsjednikom Komisije i uz
odobrenje Europskog Parlamenta
Ministar vanjskih poslova Unije = void zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije,
predsjeda posebnim Vijećem za vanjske poslove i istodobno će biti potpredsjednik
Komisije; ima pravo predlagati vanjskopolitičke i sigurnosne mjere, može predstavljati
Uniju
3.5. Europski parlament
3.5.1. Značaj i ovlasti
EP je tijelo predstavničke demokracije u EU
Razvio se iz Zajedničke skupštine, osnovane u okviru Europske zajednice za ugljen i
čelik koja se 1962.g. sama preimenovala u Parlament
30
70ih dobiva određene ovlasti odlučivanja o proračunu zajednice
U 90ima EP je dobio značajnu ulogu prigodom imenovanja predsjednika i članova
Europske komisije kao i njihova opoziva
80ih i 90ih godina – prigovor o nedostatku demokracije u funkcioniranju EZ-a –
pokušalo se u EZ-u takve prigovore ublažiti tako što se počelo davati sve više značaja
i nadležnosti EP-u napose u zakonodavnom procesu
EP je mogao uložiti veto na zakonski project Komisije, veto Parlamenta mogao je biti
skinut samo jednoglasnom odlukom vijeća
Parlament je mogao promijeniti ili odbaciti tzv.zajedničko stajalište Vijeća samo
apsolutnom većinom glasova u Parlamentu
“postupak odobrenja” – parlament samo odobrava ili odbacuje prijedlog odluke
“postupak samoodlučivanja” – postupak u kojem, prigodom donošenja određenih
propisa, zajednički i ravnopravno sudjeluju Vijeće i Parlament. Sam postupak
suodličivanja razlikuje se od postupka suradnje utoliko što je Parlament dobio pravo
da ako se ni nakon drugog čitanja propisa u Parlamentu ne postigne suglasnost
između Komisije i predlagatelja, Vijeća i Parlamenta, osniva se Odbor za mirenje kako
bi se našlo kompromisno rješenje
Sudjelovanje u donošenju propisa danas je već postao jedan od temeljnih poslova
Europskog parlamenta. Drugi važan posao EP-a je sudjelovanje u donošenju
proračuna. Treće, EP je zadržao i snažnu nadzornu ulogu. EP nadzire rad Vijeća i
Europske komisije. Zastupnici mogu Komisiji i Vijeću postavljati usmena i pismena
pitanja. Komisija je dužna podnositi godišnje izvješće o svom radu Parlamentu, a u
slučaju nezadovoljstva Parlamenta radom Komisije, može joj izglasat nepovjerenje.
Nadzornu ovlast Parlamenta prema Komisiji koju je EP već godinama ranije
prakticirao: istražna povjerenstva.
U okviru EP djeluje i pučki pravobranitelj kojemu se građani EU-a mogu obraćati sa
svojim pritužbama na rad tijela EU-a
Četvrta važna skupina ovlasti EP odnosi se na pojedine segmente vanjske politike EU-
a – u postupku primanja u članstvo nove države i usvajanja ugovora o pristupu novih
članica
3.5.2. Sastav i ustroj
31
Europski parlament danas ima 732 neposredno izabrana zastupnika, s time da je Ugovor iz
Amsterdama ograničio daljnji rast broja zastupnika na 700, a Ugovor iz Nice na 732.
Zastupnici se biraju svake pete godine na neposrednim izborima u svakoj državi članici.
Rad EP-a odvija se na zajedničkim parlamentarnim sjednicama i u raznim odborima.
Zastupnici uglavnom djeluju kroz i u okviru političkih skupina. Za osnivanje političke skupine
treba 14-29 zastupnika.
3.5.3. Promjene koje donosi Ustav
Prema Ustavu, zadaće Europskog parlamenta su nadalje iste, ali nešto pojačane. To je
sudjelovanje u donošenju propisa i proračuna, politička kontrola rada Komisije i Vijeća,
savjetodavna funkcija i izbor Predsjednika Komisije te odobravanje cijele Komisije.
EP može u drugom čitanju odbaciti prijedlog zakona ili predložiti promjene (amandmane), ali
samo apsolutnom većinom glasova.
Važne promjene u odnosu na Ugovor iz Nice odnose se na sastav Parlamenta. Ukupan broj
zastupnika u EP-u neznatno je povećan, ograničen je na 736, ali su kvote država nešto
drugačije raspoređene. Od datuma kada se Rumunjska i Bugarska priključe u EU pa sve do
2009.g. Parlament bi se trebao sastojati od 782 zastupnika. Predviđeno je također da će do
narednih izbora, 2009.g o budućem rasporedu mjesta u Parlamentu jednoglasno odlučiti
Europsko vijeće na prijedlog i uz odobrenje Parlamenta, s time da nijedna članica neće imati
manje od 6 zastupnika. Prema Ustavu, Parlament ne bi više samo odobravao predloženog
kandidata za Predsjednika Komisije nego bi ga sam, kvalificiranom većinom izabrao.
3.6. Sudovi Zajednice
3.6.1. Općenito
Zašto EU ima svoj vlastiti sustav sudova kada postoje nacionalni sustavi sudova u svim
državama članicama koji mogu suditi u sporovima koji proizađu iz primjene prava EU-a?
32
Zajednica smatra opravdano da pravo koje se donosi u tijelima Zajednice mogu na
jednoobrazan način u svim situacijama tumačiti i primijeniti samo posebni sudovi koji nisu
podložni nacionalnom pravu bilo koje države članice, a koji su osnovani i djeluju na razini
zajednice.
Sudovi Zajednice su:
1. Sud pravde Europskih Zajednica
2. Prvostupanjski sud Europskih Zajednica
Sudovi Zajednice osiguravaju autoritativno tumačenje prava Zajednice i sukladno tome
visoki stupanj jednoobrazne primjene prava Zajednice u njenim članicama.
Sudovi Zajednice uspjeli su ishoditi ovlast da u određenim situacijama mogu onim državama
koje ne poštuju ili ne primjenjuju pravo Zajednice izricati kazne.
3.6.2. Sud pravde Europskih zajednica (Europski sud pravde) - ESP
ESP sastoji se od po jednog suca iz svake države članice i od 8 pravobranitelja. Zajednički se
nazivaju: članovi suda. Imenuju ih države članice uglavnom iz redova istaknutih i iskusnih
pravnika, a mandate im je 6 godina.
ESP je nadležan odlučivati u sporovima koji se tiču prvog stupa, a koji proizlaze iz ugovora o
Zajednici ako ga ugovor na to ovlašćuje. Ugovorom iz Amsterdama ESP je dobio vrlo
ograničenu nadležnost u pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na
policijsku i sudsku suranju u kaznenim stvarima, a nema gotovo nikakvu nadležnost u
pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na zajedničku vanjsku i
sigurnosnu politiku.
U okviru nadležnosti Europski sud pravde rješava:
Pitanja o tumačenju i valjanosti prava EZ
Tužbe protiv država zbog povrede obveza utemeljenih na pravu EZ-a
Tužbe protiv tijela EZ-a kojima se traži: poništenje akata koje su donjeli, naknada
štete
33
3.6.3. Prvostupanjski sud
Zbog preopterećenosti Suda pravde EZ-a predmetima, osnovan je 1988.g Prvostupanjski sud.
Sve do Ugovora iz Nice 2001.g ovaj sud je djelovao kao pridruženo tijelo Suda pravde, a ne
kao zaseban sud. Sastoji se od jednog suca iz svake države članice, ali ne postoje stalni
pravobranitelji pri Sudu.
3.6.4. Promjene koje donosi Ustav
Ustav predviđa Sud pravde EU kao neovisno tijelo EU-a koje osigurava poštivanje prava kroz
tumačenje i primjenu Ustava.
Ovo sudbeno tijelo sastoji se od 3 sudske instance:
1. Suda pravde
2. Općeg suda
3. Specjaliziranih sudova
Sud pravde EU-a zadržava dotadašnju opću nadležnost tako da će i nadalje suditi u 3
osnovne skupine predmeta:
1. Po tužbama
2. O prethodnom pitanju
3. U ostalim slučajevima predviđenim Ustavom
3.7.2. Agencije
To su tijela javnopravnog karaktera koja imaju vlastitu pravnu sposobnost, dakle odvojena su
od tijela EU-a. Osnivaju se sekundarnim aktima europskog sa ciljem da se postigne neki
specifični – tehnički, znanstveni ili upravljački – cilj, a uglavnom imaju savjetodavni karakter.
34
3.7.3. Interesne skupine
Pod nazivom “interesne skupine” podrazumijevamo razne nevladine udruge koje se često
nazivaju i lobističke skupine, grupe za pritisak i sl.
Značaj interesnih skupina nije samo u tome što one definiraju, artikuliraju i zastupaju
interese svojih članova na europskoj razini, nego i u tome što na taj način pomažu tijelima
EU-a, da prigodom donošenja odluka, imaju uvid u implikacije koje predložena rješenja imaju
na one gospodarske i socijalne grupe koje će takvim odlukama biti zahvaćene. Prihvaćanjem i
provođenjem u praksu usvojenih odluka u tijelima EU-a interesne skupine doprinose
legitimitetu EU politike među članicama.
35
EUROPSKA SOCIJLNA POLITIKA
13. 1. Uvod
Većina država nastoji odabirom svoje socijalne politike postići “državu blagostanja”,
promicati socijalnu pravdu, mir, osigurati socijalne ciljeve i ublažiti negativne
ekonomske posljedice za članove svog društva, svoje građane…
Europska zajednica je supranacionalna zajednica sui generis. Ona predstavlja dio
prava EU-a te bitan dio politike jedinstvenog tržišta.
Europska socijalna politika – grana prava koja se bavi radnim i socijalnim pravima na
supranacionalnoj razini, problematikom statusa građana Unije, obrazovanjem…
13.2. Razvoj Europske socijalne politike
EZ je osnovana kao ekonomska zajednica čiji je osnovni cilj bio ekonomski napredak država
članica – osnovni zadatak bio je uspostava zajedničkog (unutarnjeg) tržišta.
U Rimskom se ugovoru kojim je osnovana EEZ spominje da je njen cilj “unaprjeđenje radnih
životnih uvjeta svojih naroda”.
Važan element socijalne politike je sloboda kretanja radnika. S razvojem same EZ, uvidjela se
potreba razvijanja različitih vidova socijalne politike na supranacionalnoj razini. Socijalna
politika predstavlja srž nacionalne suverenosti, te se na nju gleda kao na ključni instrument u
očuvanju političkih režima i političke stabilnosti.
Upravo se iz tog razloga prenosenje ovlasti na tijela EZa harmonizacija propisa odvijala
ponekad vrlo tesko.
Ključni moment u razvoju europske socijalne politike su:
nastanak i počeci Europske ekonomske zajednice (1957.)
Socijalni akcijski program (1974.)
Jedinstveni europski akt (1986.)
Socijalna povelja (1989.)
36
potom Ugovori iz Maastrichta (1992.)
Amsterdama (1998.)
Ugovor iz Nice (2000.)
13.2.1. Počeci Europske ekonomske zajednice
U samom Rimskom ugovoru kojim je osnovana Europska ekonomska
zajednica nije bilo nikakvih specificnih odredbi o socijalnoj zastiti.
Teziste europske socijalne politike u to doba bilo je na slobodi kretanja
radnika.
Predviđena je bila samo suradnja drzava clanica u oblastima socijalnih
pitanja (narocito u vezi sa zaposljavanjem, radnim pravom i radnim
uvjetima, obrazovanjem i usavrsavanjem, socijalnom sigurnoscu,
sprecavanjem ozljeda na radu, zastitom na radu, pravom udruzivanja i
kolektivnim pregovaranjem).
Osnovan je Europski socijalni fond kako bi se povecale mogucnosti
zaposljavanja radnika zajednickog trzista i time pridonijelo porastu
zivotnog standarda. Zadatak fonda je da olaksa zaposljavanje radnika i
poveca njihovu geografsku i profesionalnu pokretljivost unutar EZ-a.
U EZ iz 1957. Imao je odredbe o jednakosti placa zena i muskaraca za isti
rad te o odrzavanju ujednacenosti propisa o placenom odmoru.
13.2.2. Socijalni akcijski program iz 1973.
Sastanak u Parizu 1972. Godine pokazao je da nije dovoljan samo
ekonomski napredak vec da i gradjani moraju osjecati i biti uvjereni u