Poul anderson neprijateljske zvijezde

Poul Anderson

Neprijateljskezvijezde

The Enemy Stars 1958

Poul Anderson: Neprijateljske zvijezde

4

Dali su mu ime "Južnjački križ" i lansirali ga na put čiji kraj oni sami nikada nećevidjeti. Mjesecima kasnije kretao se s pola brzine svjetlosti, a bude li dovoljno reakcijskemase za usporavanje i manevar, putovanje će i završiti. I tada je nastupila duga tišina. Brod jetrebao sletjeti za četiri i pol stoljeća.

Posada se smjenjivala, sanjali su o drugim brodovima, lansirali ih i vidjeli kakozavršavaju neka od najkraćih putovanja. Tada su umirali.

Poslije njih došli su drugi ljudi. Ratovi su počinjali i gasili se, urlajuća gomila živjelaje u razrušenim gradovima i svoje vatre potpaljivala knjigama. Osvajači su se izmjenjivali,jedan je car ubio majku, vjera je pozivala ljude nepoznatim vrhuncima, nova vrsta i noveprilike zavladale su Zemljom. Brodovi su ipak odlazili uvis, u noć, i uvijek je bilo ljudi koji suih promatrali. Ponekad glava pokrivenih kapama sa štitnicima i znakom kometa, ponekad sačeličnim kacigama ili ukrašenim sivim kapuljačama ili plavim be-retkama sa zvijezdama skrilima, ali uvijek pogleda uprtih ka brodovima. Kako su desetljeća prolazila, brodove su svečešće dovodili u nove luke.

Poslije deset generacija "Južnjački Križ" još nije bio na pola puta od svog cilja,iako je otišao najdalje od ijedne druge čovjekove naprave. Poneka ogrebotina na njemuukazivala je da ga je načeo zub vremena, no grafite ispisane rukama osamljenih i ljudi udosadi, njihovi nasljednici još nisu izbrisali. Dijelovi što su brodu bili oči, mozak iživci ostali su netaknutima. Svaki bi čovjek, na kraju svoje smjene, kada je činiostotinu svijetlosnih godina dugi korakprema Zemljinu Mjesecu, uzeo sa sobom kutiju mikroploča. Mnogo ih je izgubljeno ili sunakupljale prašinu u stoljeću u kojem su ljudi na Zemlji bili zauzeti preživljavanjem. Ali,došlo je vrijeme kada je strpljiva električna naprava prebrojala mnoge takve ploče s mnogihbrodova. I tako neke ljude osudila na smrt.

1

Sunce na zalasku pržilo je velikom vodenom površinom. Daleko na zapadu oblacivisoko iznad Novog Zelanda bacali su vruće zlato prema nebu. More je u tom smjeru bilopresvijetlo da bi se u njega moglo gledati. Na istoku, ono je blijedjelo kroz zelenu i kraljevskiplavu boju u noć gdje su se drhtavo svjetlucajući pojavljivale prve zvijezde. Vjetra je biloupravo dovoljno da namreška površinu, šaljući male valove da lupkaju o trup jedrenjaka,zatim se spuštao niz mirno glavno jedro i mrsio djevojci raspuštenu svijetlu kosu.

Terangi Maclaren pokazao je prema sjeveru: "Staništa algi nalaze se tamo",promrmljao je, "glavni izvor prihoda za obitelj, znaš. One mutiraju, međusobno se križaju istvaraju morsku travu koja nas opskrbljuje raznim korisnim proizvodima. Ne razumijem baš,ali to zahvaljujemo časnim precima. Biokemija je organizirani nered. Ja ću ustrajati nanečemu jednostavnijem, kao što je primjerice degeneriranajezgra."

Djevojka se nasmijala: "A ako nije degenerirana, hoćeš li ju učiniti takvom?" pitala je.I ona je, naravno, bila stručnjak poput njega; nikada na svoj brod ne bi pustio nekog

priprostog, sve dok je nekoliko strojeva činilo znatan dio njegove posade. Njezin je rang bioviši od njegovog, toliko visok da nitko u obitelji nije morao zarađivati, dok je Maclaren usvojoj obitelji bio jedan od rijetkih članova koji nije radio. Ona je bila pripadnik pažljivoodabrane mutantske burmanske loze, s kožom boje jantara, iznimno sitne građe i zelenkastoplave kose. Maclaren se tjednima nadao prilici kao što je ova, prilici kada će biti s njomnasamo. General Feng, njen od droge otupjeli čuvar, nije baš mario kakve je skandale izazvalaleteći oko planeta bez bar amazonke u pratnji. Ali ona je više bila stvorenje Citadele i njezinaužurbana svjetla nego stvorenje oceana okupanog suncem.

Maclaren se smijuljio. "Nisam se zaklinjao u jezgru", rekao je, "degeneracija je stanjestvari pod određenim ekstremnim uvjetima. Kvantna teorija i poslije tri stotine godina još nijeu potpunosti shvaćena. Ali ja lutam, a i draže mije lutati. Prema tebi, naravno".

Prešao je palubu bos i sjeo do nje. Bio je visok čovjek ranih tridesetih, vitak, širokihramena i velikih ruku, tamnokos i smeđe kože poput svih Oceanaca, ali na širokom licuvisokih jagodica imao je orlovski nos, a iz njegovih očiju boje lješnjaka zračio je pogled


5

zaboravljenog engleskog pretka. Poput nje, i on je nosio neformalni sarong i nekolikodragulja.

"Govoriš poput školarca, Terangi", rekla je. To nije bio kompliment. Najbogatijeobitelji smatrale su Konfucija, Platona, Ein-steina i ostale klasike teškom dosadom.

"Ali ja to i jesam", rekao je Maclaren, "bila bi začuđena koliko mogu njuškati i bitizagrižen. Stoga sam kao student..."

"Ali ti si bio amaterski prvak u hrvanju u vodi!" usprotivila se."Točno. Mogao sam također popiti više od bilo kojeg čovjeka i znao o svakom odlasku

na Zemlju i Mjesec. Ipak, možeš li zamisliti da bi me otac, blagoslovljena bila njegovakolekcija staromodnih vrlina, podupirao novčano sve ove godine da nisam obitelji priskrbioneke zasluge? Čast je imati sina astrofizičara. Iako sam ja prilično skup astrofizičar."Nasmijao se u sutonu što se spuštao. "Svako malo, nakon neke od mojih pretjeranih pijanki,prijetio je da će mi ukinuti novčanu potporu. Tada mi nije preostalo ništa drugo već danapišem novu opservaciju, briljantnu novu teoriju ili barem knjigu."

Ona se primakla malo bliže. "Je li to razlog zbog kojeg sada odlaziš u svemir ?" upitalaje.

"Ma, ne", reče Maclaren, "to je u potpunosti moja ideja. Moje viđenje zabave. Rekaosam ti da mije dosta djetinjastog ludovanja."

"Nismo te često viđali u Citadeli proteklih godina", složila se, "a i kada si došao bio sijako zaposlen."

"Politika, loše vrste. Smjer kretanja broda ne može se promijeniti bez naredbeistraživačkog odbora koji tome nije sklon, što je značilo podmićivati prave ljude, skretatiopoziciju, udvoravati se Zaštitniku - znaš, otkrio sam da je to zabavno. Kada se vratim, moždaću se politikom baviti iz hobija."

"Koliko te dugo neće biti?" pitala je."Ne mogu sa sigurnošću reći, ali vjerojatno samo mjesec dana. To bi trebalo biti

dovoljno dugo da se snabdijem materijalom za sljedećih nekoliko godina istraživanja.Naravno, u svojim neuračunljivim trenucima možda se vratim na brod i ostanem tu do krajasvog života. Imat ću stalno boravište oko te zvijezde".

"Ne bi li mogao doći kući... svaku noć?" promrmljala je."Nemoj me izazivati", zastenjao je. "Ne mogu. Jedan mjesec je uobičajena minimalna

smjena na međuzvjezdanom brodu, osim u hitnim slučajevima. Znaš, svaka transmisija koristiFrankov tunel, što stoji novaca."

"Dakle", rekla je dureći se, "ako ti je tako jako stalo do jedne stare mrtve zvijezde ...""Ne razumiješ, ljepotice. Ovo je prva prilika koju je itko ikada imao, u više od dva

stoljeća svemirskih putovanja, da izbliza vidi istinski izgorjelu zvijezdu. Čak je bilo i raspraveo tome je li takvo što moguće. Da lije svemir dovoljno star da bi ijedno sunce istrošilo svojunuklearnu i gravitacijsku energiju? Prema našim precima, razumljivo je da je ovo ostataknekog prethodnog ciklusa stvaranja!"

Osjetio je kako se njezino tijelo ukrućuje, kao da odbacuje ono što on govori jer niti jerazumjela niti joj je bilo stalo do toga o čemu je pričao. I za trenutak joj je zamjerio. Njoj nijebilo stalo ni do broda, ni do njega ili do bilo čega osim njezine ljupke školjke ... Zašto jetrošio vrijeme na staru otrcanu rutinu, kada je trebao proučavati i pripremati se - oh, do vraga,znao je točno zašto.

Tada se njezina čvrstina otopila u malom drhtaju. Pogledao ju je, bila je sjenka sblijedo svjetlućom grivom u dubokom plavom sumraku. Zadnje iskre sunca gotovo da sunestale, zvijezde su se pojavljivale jedna za drugom iznad njihovih glava, nebo će uskoro bitiprekriveno njihovim žarom.

Gotovo je šapnula: "Gdje je sada taj svemirski brod?"Pomalo zbunjen, pokazao je prstom prema prvim tragovima "Južnjačkog Križa".

"Tamo", reče. "Zapravo je trebao ići na Alfa Crucis i nije puno skrenuo od tog smjera. Sve dodobrih trideset parsekundi izvan tog smjera, ne bismo primijetili razliku kad bismo moglividjeti tako daleko".


6

"Ali ne možemo. Nikada ni nećemo. Svjetlosti bi trebalo stotinu godina i ja ... svi mibismo bili mrtvi... Ne!"

Tješio ju je, vrlo ugodna zadaća koja je postajala sve ugodnijom kako je noć odmicala.A bili su na njegovoj jahti, koja je u njemu izazvala ljubav već prvoga dana kada je primionjeno kormilo, bili su na smirenom moru, imali su vino i male sendviče, a ona ga je čakzamolila da svira gitaru i pjeva. Ali, nekako to nije bio očekivani trenutak. I dalje jerazmišljao o pripremama: je li mu nešto promaklo, što može očekivati na crnome suncu?Možda je zaista bio pod utjecajem zuba vremena ili zrelosti, ako želite eufemizam. Ili jemožda "Južnjački Križ" prejako svjetlio iznad njihovih glava.

2

Zima je vladala Vanjskim Hebridima. Dan je bio tek mračan bljesak između dvijutama, često zameten snijegom. Ako se valovi sjevernog Atlantika nisu razbijali o stijenestvarajući smrznutu izmaglicu, onda su se valjali teško i nagrizajući. Horizonta zapravo nijeniti bilo, olovni valovi susretali su se s olovnim nebom, a olovna izmaglica skrivala je mjestonjihova spajanja. "Ovo mjesto nije ni kopno, ni voda, ni zrak, već neka njihova mješavina",rekao je Pytheas.

Otok je bio malen. Nekada je na njemu živjelo nekoliko ribara čije su žene držaleponeku ovcu, ali to je bilo davno. Sada je tu bila samo jedna kuća, kamena koliba izgrađenaprije nekoliko stoljeća, koja se od tada nije mnogo promijenila. Dolje, na pristaništu bio jemoderan zaklon za jedrilicu, obiteljsku podmornicu i istrošeni zračni automobil; kako je biood sive plastike uklopio se u krajolik poput još jedne kamene gromade.

David Ryerson ovdje je ostavio unajmljeno vozilo, signalom je otvorio vrata te sezakotrljao ispod njih. Iako nije bio na Skuli pola desetljeća, ganulo ga je, ne sasvim, kako sumu ruke upamtile sve pokrete parkiranja vozila na to mjesto, te kako je vlažna unutrašnjostprostora ostala ista. Što se tiče njegova oca - osjetio je grč, stoga je pomogao svojoj mladenkida izađe iz automobila i raširio ogrtač tako da ih oboje zaštiti od vjetra na koji su izašli.

Dolazeći s pola vjetar je urlao, udarajući ih tako da su posrnuli, a Tamarine su sekovrče oslobodile i vijorile poput poderanih zastava. Ryerson je pomislio da gotovo može čutivjetar kako oblikuje stijene pod njima. Stijene su zasigurno oblikovali udari mora, udarajućižestoko jedan za drugim, i obarajući se pri svakom naletu vjetra. U trenutku iskonskog strahaučinilo mu se da iz dubine čuje oca kako zaziva Boga, u kojeg ionako nije vjerovao. Nastaviose probijati prema kolibi i utrnulim prstima uhvatio zastarjelu zahrđalu bakrenu alku navratima.

Magnus Ryerson otvorio je vrata i mahnuo im da uđu. "Nisam vas još očekivao",rekao je, što je bilo najbliže isprici koju bi on ikada mogao izgovoriti. Kada je zatvorio vratanastupila je nelagodna tišina.

Glavna je soba popločana ciglom, bijelih zidova, nepravilna i čvrsta oblika, a sredinomje dominirao kamin u kojem je treset gorio tiho i plavkasto. Najvažnije priznanje stoljeću bilaje svjetleća kugla te zadivljujuća fotografija sirijskog binara, snimljena u krupnom planu. Neračunajući priručnike za pilote, kamenje, kože ili idole donesene s nebeskih putovanja; nakraju krajeva, svaki bi stari pomorski kapetan sačuvao svoje suvenire. Na zidovima su bilinizovi knjiga kao i mikronamotaji. Većina velikih knjiga bilo je antikna, u današnje vrijememalo se toga tiskalo na engleskom.

Magnus Ryerson stajao je naslanjajući se na štap načinjen od drveta koje nije potjecalosa Zemlje. Bio je visok čovjek, u svojoj mladosti bio je visok dva metra, a ni sada nije biomnogo niži. Njegova širina i debljina bile su u skladu s visinom. Na licu je stršao kršan nos,bijela kosa dosezala je do ramena, a bijela brada do prsiju. Pod zapetljanim obrvama oči sumu bila malene i ledeno plave. Na sebi je imao starinsku ovdašnju odjeću, pletenu vestu iplatnene hlače. Poput udarca bi nakon nekoliko minuta djelovala spoznaja da je njegova desnaruka umjetna.


7

"Dakle", na kraju je promrmljao na tečnom međuljudskom jeziku, "to je mladenka.Tamara Suwito Ryerson, ha? Dobrodošla, djevojko." U njegovom tonu nije bilo mnogotopline.

Pognula je glavu prema sklopljenim rukama. "Pozdravljam vas skrušeno, cijenjenioče." Bila je Australka, tipična pripadnica visoke klase priprostih ljudi te provincije, finihkostiju, brončane puti, plavo-crne kose i kosih smeđih očiju; no njezina ljepota nigdje nije bilauobičajena. Bila je skromno obučena u dugu bijelu haljinu i ogrtač s kapuljačom, a vjenčaniprsten bio je s monogramom obitelji Ryerson.

Magnus je pogled odvratio s nje i pogledao sina. "Kćer profesora, tako si rekao?"promrmljao je na engleskom.

"Profesora simbolike", rekao je David. Svojim je odgovorom prkosio ocu jer jeodgovorio na međuljudskom koji je i njegova supruga razumjela. "Mi - Tamara i ja - upoznalismo se u njegovu domu. Menije bila potrebna podloga iz simbolike da bih razumio svojepodručje posla i ..."

"Previše objašnjavanja", rekao je Magnus suho. "Sjednite."On sam sjeo je na stolac, a trenutak poslije i David je učinio isto. Sinje tek navršio

dvadeset godina, bio je vitak mladić prosječne visine, svijetle puti, oštrih, tankih crta, žutekose i očiju plavih poput očevih. Na sebi je imao tuniku sa znakom gravitacije kakve su nosiliznanstveni novaci. Nosio ju je smeteno, ali ne toliko da bije zamijenio uobičajenom civilnomkošuljom.

Tamara je otišla u kuhinju i počela pripremati čaj. Magnus ju je ispratio pogledom. "Usvakom slučaju, djevojka je dobro odgojena", progunđao je na engleskom. "Pretpostavljam daje njena obitelj u najmanju ruku pogana, valjda nisu jedni od onih današnjih ateista. I to je većnešto."

David je osjetio kako se godine provedene na otoku samo u društvu oca udovcavraćaju svom težinom. Ugušio je ljutnju i rekao, također na engleskom: "Nisam mogao naćibolju priliku. Čak gledano s nekog odvratno praktičnog stajališta. Ne samo što se nisamoženio u obitelj tehničara ... To bi ti više odgovaralo? Tehnički rang zaradit ću vlastitimnastojanjima!"

"Ukoliko ostaneš na Zemlji", rekao je Magnus. "Tko uopće primjećuje kolonijalce?""Tko primjećuje Zemljane, između deset milijuna drugih ?" odrezao je David. "Na

novom planetu, na Rami, čovjek može biti ono što jest. Te glupe nasljedne razlike više nisuvažne!"

"I ovdje ima dovoljno soba", rekao je Magnus. "Kao dječak nikad se nisi žalio da jeSkula prenapučena. Baš suprotno!"

"A život sam trebao provesti s nekom nepismenom kršćankom mišićava lica, iz obiteljiribara koju bi mi ti izabrao i tako bih odgojio još nekoliko doživotnih slugu Protektoratu!"

Riječi su jednostavno izletjele iz Davidovih usta prije no što je promislio. Zbunjen,čekao je očevu reakciju. Bio je to čovjek koji ga je tjerao van na hladnoću ili bez večere ukrevet, u petnaest od njegovih dvadeset godina. Teoretski, odrastao sin bio je slobodan odsviju, osim od ugovornih vrhunskih gospodara ili bilo kojeg generala koji je imao tituluZaštitnika. U praksi to nije bilo tako jednostavno. David je znao da nikada ne bi odlučioemigrirati bez Tamarine nenametljive i nepokolebljive odlučnosti da očvrsne njegovu volju.Vjerojatno se nikada ne bi oženio njome protiv očeve volje, da njezin otac nije bio više negosklon tom braku. Čvrsto je stegnuo istrošene naslone svog stolca.

Magnus je uzdahnuo. Posegnuo je za lulom i duhanom. "Radije bih da ostaneš naZemlji", rekao je iznenađujuće blago. "Kad karantena nad Washingtonom 5584. godine budeobustavljena, ja ću biti mrtav."

David je zašutio. Ti stari sijedi varalice, pomislio je, zar zaista misliš da me možeštako upecati?

"Ionako ne bi bio stalno na jednom otoku", rekao je Magnus. "Zašto sam potrošio svusvoju ušteđevinu da bi moji sinovi završili Akademiju? Zato da budu astronauti, kao što samto i ja bio, a prije mene moj otac i moj djed. Zemlja nije zatvor. Zemljani mogu otići onoliko


8

daleko koliko daleko su otišli najudaljeniji brodovi. Kolonije su rupe. Kada jednom odeš tamoživjeti više se nikada nećeš ovamo vratiti. "

"Kao da se i imam čemu vraćati?" rekao je David. Nakon par trenutaka pokušao jenespretno zagladiti stvari: "Oče, ja sam posljednji. Svemir ih je sve progutao. Radijacija jeubila Toma, meteor Neda, Eric je sam postao zvijezda padalica, Ian se nikada nije vratiogdjegod da je otišao. Zar ne želiš barem kroz mene sačuvati svoju krv?"

"Znači ti zapravo želiš zaštititi svoj život?""Čekaj malo! Znaš i samo koliko opasan može biti novi planet. Zbog toga se i stavljaju

inicijalni stanovnici pod tridesetgodišnju potpunu karantenu. Ako misliš da sam ja ...""Ne", rekao je Magnus. "Nisi ti kukavica, Davy, kada su u pitanju stvari fizičke

prirode. Iako, kada su u pitanju ljudi ... Ne znam kakav si zapravo tada. To ne znaš ni ti.Pokušavaš li pobjeći od ljudi kao što si pokušao pobjeći od Jehove? Na Rami nema tolikoljudi kao na Zemlji, nema potrebe raditi istovremeno za i protiv njih, kao što je to slučaj nabrodu - dakle." Nagnuo se naprijed dok je lula tinjala u njegovoj plastičnoj ruci. "Želio bih dabudeš astronaut, da, naravno. Ne mogu diktirati tvoj izbor. Ali kada bi barem pokušao, samojednom, tako da možeš doći natrag i iskreno mi reći da nisi rođen za zvijezde i otvorenostneba - da li razumiješ? Tada bih te mogao pustiti na taj tvoj prokleti planet. Ne prije toga.Inače nikada neću znati u kolikoj sam mjeri dopustio da prevariš samoga sebe."

Između njih spustila se tišina. Čuli su vjetar kako huči pod strijehom i udaljenoudaranje mora.

David je napokon polako rekao: "Znači zato si... da. Da li si ti dao moje ime tehničaruMaclarenu za onu ekspediciju na mračnu zvijezdu?"

Magnus je kimnuo. "Od svojih prijatelja iz Odbora čuo sam da je Maclaren skrenuo'Križ' s orbite. Neki od njih jako se protive tome. Naposljetku, to je prvi brod koji je poslandirektno prema zaista udaljenom cilju. Udaljio se od Zemlje više od bilo kojegbroda prije njega, to je poput prekidanja tradicije." Slegnuo je ramenima. "Bog zna kada ćebilo tko dospjeti do Alpha Crucisa. Ali uviđam da je Maclaren u pravu. Alpha je moždazanimljiva trostruka zvijezda, ali ohlađeno sunce mnogo više znači znanosti. Kako bilo,potegao sam par veza. Maclarenu je potreban čovjek sa znanjem gravitacije kako bi mupomogao u prikupljanju podataka. Mjesto je tvoje ako ga želiš. "

"Ne želim", rekao je David. "Koliko bismo dugo bili odsutni? Mjesec, dva? Planiraosam sljedeći mjesec odabrati svoj posjed na Rami."

"Osim toga, u braku si tek nekoliko tjedana. Oh, da. Razumijem. Ali na Ramu možešotići čim se vratiš, bit će nekoliko valova migracije. Na brodu ćeš imati plaću, plusistraživački bonus, nešto vrijednog iskustva i", sarkastično je završio Magnus, "moj blagoslov.U suprotnom možeš iste sekunde otići iz ove kuće."

David se zgrbio na svom stolcu kao da se našao oči u oči s neprijateljem. Čuo je kakose Tamara polako kreće u nepoznatoj kuhinji, vjerojatno prilično uplašena starim divljakom.Ukoliko on ode u svemir ona bi morala ostati ovdje, vezana običajem koji je bio jedan odlanaca što su ih željeli zbaciti odlaskom na Ramu. I za nju je to također bila neveselabudućnost.

Pa ipak, mislio je David, sumorno lice pred njim jedne mu je proljetne noći pokazivaloput neba, izgovarajući mu imena zvijezda.

3

Drugi čovjek, Ohara, bio je dvije trećine crnac. Napokon, njegova je pažnja popustila.Pomaknuo se neoprezno i Seiichi Nakamura ga je udario stopalom, što je izazvaloodobravanje publike. Uvidjevši svoju priliku Nakamura se zaletio, zadobio kontrolu nadOharom od struka nadolje tako što je sjeo na njega i primijenio zahvat davljenja. Ohara sepokušavao osloboditi, ali su ga izdala pluća gladna zraka. Udario je o strunjaču par trenutakanakon što je izgubio svijest. Nakamura ga je ispustio i ostao čekati u čučnju. Napokon jeOhara ustao, a isto je učinio i pobjednik. Obojica su odvezali svoje pojaseve i poklonili sejedan drugome. Voditelj samostana koji je imao ulogu komentatora promrmljao je nekoliko


9

riječi kojima je zaključio borbu. Natjecatelji su sjeli, zatvorili oči i za trenutak je soba bilaispunjena meditacijom.

Nakamura nije uživao u pobjedi samoj po sebi. Veselio se ljepoti savršenog okreta,kako divna igračka može biti ljudsko tijelo kada znaš kako umjetnički u zrak baciti osamdesetkilograma koji se tome opiru! Ali znao je da je čak i to zapravo bila slabost duha. Judo je višeod sporta, on bi trebao biti svršetak stvari: idealno, bio je fizički oblik meditacije premanačelima Zena.

Zapitao se hoće li ikada dostići taj ideal. Pobunjenik u njemu na trenutak je pomislioda je pitanje je li itko ikada dosegao tu razinu ... No bila je to samo bezvrijedna pomisao.Nositelj crnog pojasa petog stupnja trebao bi prestati u sebi lajati na one koji su bolji od njega.A sada dosta o sebi. To je samo njegov um odražavao napetost natjecanja, a napetost jeoduvijek bila neprijatelj. Njegova sklonost matematici dovela ga je do toga da vizualiziraenergetska polja i ljudsku dušu kao diferencijalnu količinu dX (gdje je X bila funkcija snepoznatim brojem varijabli). Ta se slika pojavila tako da su mali odsječci akcije nestajalikako bi velika polja mogla kliziti jedno preko drugoga i - koja je bila poželjna analogija?Morat će jednom raspraviti o tome s nadstojnikom samostana, činilo mu se to previše jasnimda bi moglo odražavati stvarnost. Sada bi bilo bolje da meditira nad jednim od tradicionalnihparadoksa: zamisli buku koju stvaraju dvije ruke dok plješću, a tada buku koju stvara jednaruka dok plješće.

Nadstojnik samostana je progovorio. Nekoliko mu se natjecatelja na strunjačipoklonilo, zatim su ustali i otišli na tuširanje. Publika, koja se sastojala od svećenika u žutimogrtačima i grupe ljudi iz grada, ustala je s jastuka i veselo se motala okolo.

Kada je Nakamura izišao, njegovo nisko krupno tijelo bilo je obučeno u sivojednodijelno odijelo. Ugledao je nadstojnika kako razgovara s Diomedom Umfandom,zapovjednikom lokalne posade Protektorata. Pričekao je da ga primijete. Tada se uvučenadaha naklonio s poštovanjem.

"Ah", rekao je nadstojnik. "Predstava koja je izazvala najviše divljenja večeras.""Nije to ništa, poštovani gospodine", rekao je Nakamura."Što ste ... da. Zaista. Odlazite sutra, zar ne?""Tako je, učitelju. Odlazim 'Južnjačkim Križem' u ekspediciju na tamnu zvijezdu.

Neizvjesno je koliko ću biti odsutan." Nasmijao se skromno, kako je zahtijevala pristojnost."Uvijek postoji mogućnost da se osoba koja odlazi na takvo putovanje ne vrati. Mogu liskrušeno upitati časnog nadstojnika da ..."

"Naravno", rekao je starac. "Tvoja supruga i djeca uvijek će biti pod našom zaštitom, atvoje ćemo sinove obrazovati ovdje ukoliko za njih ne nađemo bolje mjesto." Nasmiješio se."Ali tko može sumnjati da se najbolji pilot na Saraiju neće vratiti kao osvajač?"

Razmijenili su ritualne komplimente. Nakamura se otišao oprostiti s prijateljima.Došavši do vratiju primijetio je visoku, u plavo obučenu osobu kapetana Umfanda. Nakloniomu se.

"Vraćam se sada u grad", rekao je časnik gotovo ispričavajući se. "Mogu li zamoliti zazadovoljstvo da mi se pridružite?"

"Ukoliko ova nevrijedna osoba može bar na trenutak odvratiti pažnju časnomkapetanu."

Izašli su zajedno. Bili su u dijelu budističkog samostana dva do tri kilometra izvangrada zvanog Susa. Cesta što je prolazila poljima žitarica, sada je bila prazna jer su gledateljijoš pili čaj pod crvenim krovom samostana. Nakamura i Umfando neko su vrijeme hodali utišini; iza njih nenametljivo su se kretali kapetanovi tjelohranitelji s puškama na ramenima.

Capella je odavno zašla. Njen šesti planet, div Il-Khan bio je gotovo u punoj mijeni,ogroman zlatni štit ukrašen stotinama boja. Dva druga satelita, ne mnogo manja od Saraija,koji je bio veličine Zemlje i na kojem su živjeli ljudi, bila su vidljiva. Samo je nekolikozvijezda moglo sjati kroz svu tu svjetlost, nisko na grimiznom nebu; polja su bila okupanajantarnom svjetlošću, svjetla Suse nejasno su sjala u daljini. Tragovi meteora ispresijecali sunebo, kao da je netko pisao po njemu. Na lijevoj strani obzorja izranjala je neočekivanoplanina s vrhovima pokrivenima snijegom. Mjesečeva ptica drhtavo je pjevala, kukci su joj


10

odgovarali, vjetar se poigravao klasjem žita. Bili su to jedini zvukovi izuzimajući odjeknjihovih nogu po šljunku.

"Divan je ovo svijet", promrmljao je Nakamura.Kapetan Umfando slegnuo je ramenima. Njegovo se lice boje slonovače nakrivilo.

"Volio bih da je društveniji.""Vjerujte mi, gospodine, bez obzira na političke razlike, nema neprijateljstva prema

vama osobno i vašim ljudima - ""Ma dajte", rekao je časnik, "nisam toliko naivan. Sarai je počeo zazirati od nas jer

smo vojnici i sakupljači poreza za Zemlju, gdje običnim kolonistima neće biti dopušteno ni daju samo posjete. Ti će osjećaji uskoro prevladati i među vojnicima. Meni su se rugali, a djecasu na mene bacala blato čak i kad nisam bio u uniformi."

"To je stvarno za žaljenje", rekao je Nakamura nelagodno. "Mogu li vam ponuditisvoju ispriku u ime mojeg grada?"

Umfando je slegnuo ramenima. "Nisam siguran da ima mjesta isprici. Nisam moraosvoju karijeru graditi u vojsci Protektorata. Činjenica jest da Zemlja izrabljuje svoje kolonije.Pošto je mnogi izgovori i eufemizmi, ali to je ipak izrabljivanje."

Razmišljao je trenutak i tada zapitao gotovo očajno: "A što drugo Zemlja možeučiniti?"

Nakamura nije odgovorio. Još su neko vrijeme nastavili hodati u tišini.Umfando je napokon rekao: "Želio bih vam postaviti nepristojno pitanje." Kada

skrušeno lice do njega nije pokazalo tragove oklijevanja, nastavio je. "Da ne gubimo vrijemena skromnost. I sami znate da ste jedan od najboljih pilota u Cehu, svaki pilot KapetanskogSustava to jest - mora biti! - ali vi ste taj kojeg traže kada se stvari zakompliciraju. Bili ste namnogo istraživačkih misija u novim sustavima. To vas nije učinilo bogatim, ali vas je učinilojednim od najutjecajnijih ljudi na Saraiju. Zašto se vi prema meni ponašate kao premaljudskom biću?"

Nakamura se ozbiljno zamislio. "Politika mi se ne čini dovoljno važnom da bismo seoko nje svađali."

"Shvaćam." Pomalo posramljen, Umfando je promijenio temu razgovora: "Mogu vamsutra organizirati vojni transport do Bate, ukoliko želite. Odbacit će vas do stanice. "

"Hvala vam, ali već sam organizirao prijevoz redovnim inter-satelitskim brodom.""Uh ...jeste li zatražili posao na 'Križu'?""Ne. Već sam služio na njemu nekoliko puta, naravno, kao i svi ostali. Dobar brod.

Sada već malo zastario, ali dobro i ispravno napravljen. Ceh mi je ponudio ovaj posao i, sobzirom da nisam imao drugih obveza, prihvatio sam."

Ponude Ceha bile su zapravo zadaci astronautima nižeg ranga, Umfando je to znao.Čovjek Nakamurinog ugleda mogao je to odbiti. Ali možda se takav ugled stječe upravo timeda nikada ne odbiješ posao.

"Očekujete li kakve neprilike ?" upitao je."Nikada ne možeš biti siguran. Velike pogreške treba predvidjeti. Potpuno opušten, i

čovjek koji ništa ne očekuje, spremanje za svaki događaj: prije nego što reagira već imaodgovarajući stav."

"Ha! Možda bi judo trebao biti obvezatan za sve pilote.""Ne. Ne vjerujem da se prisilom može naučiti umjetnost."Nakamura je ugledao svoju kuću. Bila je na kraju grada, napola skrivena zemaljskim

bambusom. Puno je vremena provodio u vrtu koji je okruživao kuću; mnogi posjetitelji njegovsu vrt smatrali prekrasnim. Uzdahnuo je. Dražesna kuća, dobra i vjerna supruga, četvoroobećavajuće djece, zdravije i uspjeh ... Sto bi više od toga čovjek mogao tražiti? Sam je sebeuvjeravao da su njegova sjećanja na Kyoto izblijedjela, Zemlju je napustio kao mali dječak.Miran i nenapučen Sarai zasigurno je nudio mnogo više od onoga što je stara izmučenaZemlja mogla pružiti čak i svojim vrhovnim gospodarima. Usprkos tome, ponekad se ujutrobudio sa zvukovima zvona iz hramova Kyota što su mu još odzvanjali u ušima.

Zastao je pred vratima. "Hoćete li učiniti čast mojoj kući i popiti čaj u njoj ?" upitao je.


11

"Ne, hvala", rekao je Umfando gotovo grubo."Imate obitelj s kojom se ... trebateoprostiti. Vidjet ćemo se kada ..."

Plamen je prošištao nebom. Na trenutak se Il-Khan izgubio u njegovom plavenilu.Užareni meteor udario je negdje među planine. Sloj čiste razbješnjele energije svijetlio je nadvrhuncima. Dim i prašina uskovitlali su se i trenutak kasnije dolinom se razlijegalagrmljavina.

Umfando je zazviždao. "Ovo je bilo strašno!""A ... da ... stvarno neobično ... da, da." Nakamura je nešto promrmljao, nekako se

uspio nakloniti i suzdržati da ne potrči pu-teljkom do svoje kuće. Dok je hodao počeo se tresti.Bio je to samo meteor, sam je sebi rekao uzbuđeno. Samo meteor. Prostor oko

ogromne zvijezde kao što je Capella, a naročito oko njezinog najvećeg planeta, zasigurno jebio pun svemirskog smeća. Svaki dan na Sarai su padale milijarde meteora. Stotine njihprobile su površinu. Sarai je bio veličine Zemlje, rekao je sam sebi. Sarai je imao oceane,pustinje, nenaseljene ravnice i šume ... zašto, kada je čak i na Saraiju veća vjerojatnost dačovjeka ubije grom nego meteor i-i-

Oh, Bože moj! zavapio je. Strah me je. Strah me je crnog sunca.

4

Ponovo je kišilo, ali nitko na Krasni na to nije obraćao pažnju. Nosili su laganenepropusne uniforme i poželjeli dobrodošlicu kiši, trenutnom osvježenju od zasićenog vrućegzraka. Nebo su prekrili tanki oblaci, pa je zemlja sjala. Ponekad bi se oblaci razišli, a Tau Cetibi razlio zasljepljujuće crvenilo kroz plavkaste mase i srebrnkastu kišu.

Chang Sverdlov ujahao je u Dynamogorsk s rogatom ritaj ućom zvijeri pod sedlom.Bila je to opasna utrka, kroz plimne močvare i preko ogoljelih vrleti planinskog lanca CaraNikolaja IV, ali bio mu je potreban dokaz koji će potvrditi njegovu priču kako je otišao samou lov. Mukerji, glavni obavještajac Protektoratove posade bio je sumnjičav, daj Bože da mumozak istruli.

Dva su vojnika prilazila izdignutim pločnikom. Kiša je bubnjala po njihovim kacigamai klizila na izbačene puške. Zemaljski vojnici kretali su se u naoružanim parovima ulicom kaošto je bila Trumpet Road: krasnanski bi rančer, rudar, traper ili ribar, ohrabren gutljajem votkei željom da impresionira, bio u stanju potegnuti svoje oružje čim bi ugledao plava leđa.

Sverdlov se zadovoljio time da pljune na njihove čizme koje su mu bile u razini glave.S obzirom na pljusak to je prošlo neopaženo. Tome je pridonijela i buka, gužva, svjetla što sutreperila i grmljavina na rubovima grada. Zakvocao je svom gušteru i poveo ga sredinom blatakojeg su nazivali Trumpet Road. Uzbuđenje je nadvladalo njegovu ljutnju. Prijavit ću se,rekao je samom sebi, iznuditi predujam od banke Ceha i tada provesti šest tjedana u bančenjukoje će se pamtiti.

Skrenuo je na Tigers Avenue i zaustavio se pred jednim prenoćištem. Zavezao jeguštera, dobacio čuvaru kovanicu i ušao u prostoriju u kojoj se točilo piće. Kao i obično, bilaje puna ljudi i galame. Probijao se ramenima do šanka. Vlasnik ga je prepoznao; Sverdlov jebio vrlo visok i čvrsto građen mlad čovjek, okrugle glave, podšišane kose, debelog nosa imalenih smeđih očiju na rošavom licu. Vlasnik mu je natočio kriglu pića, začinio ga votkom istavio na šank pred njega. Glavom je pokazao prema stropu. "Reći ću joj da si stigao", rekaoje i otišao.

Sverdlov se naslonio na šank, jednu je ruku položio na pištolj dok je drugom držaosvoje piće. Kamo sreće da me zaista čeka neka djevojka na katu, pomislio je. Trebamo lizaista svu tu melodramu šifri, lozinki i ćelijske organizacije? Promatrao je uzburkanu gomilugotovo golih muškaraca u prostoriji. Šah, kartanje, pričanje prostih viceva, natjecanje uindijanskom hrvanju, hvalisanje, dodvoravanje, početak tučnjave: sve su to bili njegoviKrasnanci! Činilo se nevjerojatnim da bi bilo koje od tih ušiju mogao Protektorat unajmiti, aliipak ...


12

Vlasnik se vratio. "Ona je ovdje i čeka te", nacerio se. Nekolicina muškaraca u blizinigrubo je prasnula u smijeh. Sverdlov je gurnuo piće u stranu, zapalio jednu od svojihomiljenih jeftinih cigareta i krenuo stepenicama.

Na kraju hodnika, na trećem katu zakucao je na vrata. Glas ga je pozvao da uđe. Sobaje bila je malena i jednolično namještena, a njeni su prozori gledali na ravnu ulicu koja jevodila prema izlazu iz grada i na perjastu ljepotu drveća u duginim bojama. Munje su sijevalekroz kišu koja je padala na Krasni. Sverdlov je prezrivo pomislio: ima li Zemlja džunglu ineograničena obećanja na svakom pragu.

Zatvorio je vrata i kimnuo glavom dvojici muškaraca koju su sjedeći čekali. Poznavaoje debelog Li-Tsunga; drugi, mršav muškarac arapskog izgleda bio mu je nepoznat. Nitko senije predstavio.

Li-Tsung je podigao obrvu. Sverdlov reče: "Dobro napreduje. Imali su nekih novihpoteškoća - aerospore su se poigravale s električnom izolacijom - ali mislim da sam smisliorješenje. Wetlanderi drže naše dečke sitima i nema indicija da ih je itko izdao. Za sada."

Mršavije muškarac upitao: "Radi se o tajnoj tvornici bombi?""Ne", rekao je Li-Tsung. "Vrijeme je da naučiš te stvari, naročito ukoliko danas

napuštaš sustav. Ovaj je čovjek izravno pomagao u nečemu što je mnogo važnije odproizvodnje malenog oružja. Oni rade na proizvodnji interplanetarnih projektila."

"Za koju namjenu ?" upitao je stranac. "Jednom kad Bratstvo uspije proizvestimodulator materije proći će godine da pojačanje stigne s bilo kojeg drugog sustava. Tada ćeteimati dovoljno vremena za teško oružje." Upitno je pogledao Sverdlova. Li-Tsungje klimnuo."Zapravo", rekao je mršavi čovjek, "moja divizija pokušava organizirati stvari tako da najbližesnage Protektorata budu daleko na Zemlji. Istovremena revolucija na dvanaestak planeta.Tako bi prošla barem dva desetljeća prije nego svemirski brodovi stignu na Tau Ceti."

"Ah", promrmljao je Sverdlov. Svoje dlakavo tijelo smjestio je u stolac. Njegova tankacigareta stršala je u smjeru mršavog čovjeka.

"Jeste li ikada pomislili da Zemljani nisu budale? Modulator materije za Tau Cetisustav nalazi se na Mjesecu Dva. Naravno. Ili ćemo ga se domoći ili ćemo ga uništiti. Ali je lito jedini primopredajnik u blizini?"

Mršavi se čovjek zagrcnuo. Li-Tsungje promrmljao: "Ovo nije vezano uz mjesto.Ljudi na Zemlji već su dovoljno preplašeni da se drže podalje. Ali, zapravo, Zaštitnik jebudala ukoliko nema barem jedan asteroid na neuobičajenoj putanji, s dobro zaštićenimmodelatorom na sebi. Samo nekoliko sati nakon proglašenja neovisnosti, na našem nebumožemo očekivati brodovlje. Moramo biti pripremljeni za borbu!"

"Ali..." rekao je mršavi čovjek, "ali to znači da će nam trebati više godina nego li sammislio da bismo bili spremni. Nadao sam se ..."

"Centurijanci su se prerano pobunili, prije četrdeset godina", rekao je Li-Tsung."Nemojmo nikada zaboraviti pouku. Želite li da se na vama izvrši lobotomija?"

Na trenutak je zavladala tišina. Krovom je bubnjala kiša. Dolje na ulici nekolicinarendžera koji su se upravo vratili s Uplandsa organizirala je improviziranu borbu guštera.

"Dakle", napokon je rekao Sverdlov. "Bolje je da me nema ovdje.""Ali trebao bi ostati", rekao je Li-Tsung. "Navodno si u posjeti dami, sjećaš se?"Sverdlov je nestrpljivo zafrktao, ali je posegnuo za šahovskim figurama. "Tko će

odigrati jednu kratku partiju samnom?""Jesu li svjetla toliko privlačna ?" upitao je Li-Tsung.Sverdlov je opsovao. "Proveo sam gotovo čitav svoj odmor loveći šikarom gore na

Caru", rekao je. "Tjednima ću biti na Thovu ili još gore na Krimchaku, Cupri ili Beltu jerThovo barem ima naselje. Tamo ću možda provesti i mjesece! Dopustite mi stoga da se prvomalo opustim."

"Zapravo", rekao je Li-Tsung, "tvoj sljedeći zadatak već je određen i ne radi se ni ojednom mjestu koje si spomenuo. Nalazi se izvan sustava." U javnosti, on je bio niži službeniku lokalnoj podružnici astronautičkog Ceha.

"Što?" Sverdlov je opsovao. "Želite reći da ću mjesecima biti zatočen u nekomsmrdljivom brodu u sredini međuzvjezdanog prostora i..."


13

"Smiri se, molim te, smiri se. Ne radi se o tome da ćeš biti sam u nekoj samo-za-svaki-slučaj ophodnji. Radi se o nečemu mnogo zanimljivijem. Bit ćeš na XA463, 'JužnjačkomKrižu'."

Sverdlov se zamislio. Mnogo je puta bio na zvjezdanim letjelicama, ali one ga nisuzanimale. Bio je to samo zadatak, jedan od manje privlačnih u životu astronauta. Bio je čak nazadatku kada se ulazilo u nove sustave, ali to ga nije oduševilo. Za te se planete ispostavilo dasu otrovni pakao; on je svoju misiju završio i vratio se kući i prije nego li je bila završenaprimopredajna stanica, k vragu neka ide njegov udio u proslavi.

"Ne znam o kojem se brodu radi", rekao je."Cilj mu je Alpha Crucis. Ili mu je bio. Prije nekoliko godina, fotografije koje su

snimili instrumenti, na Zemlji su rutinski analizirali roboti. Pošto je neke nepodudarnosti.Uglavnom, neke od udaljenih zvijezda bile su pomaknute sa svog mjesta, Einsteinov efektmase na svjetlosnim zrakama. Podrobnije istraživanje otkrilo je postojanje slabog izvoradugih radio valova u tom smjeru. Ustanovilo se da je to bio smrtni hropac zvijezde."

S obzirom da je Sverdlov kroz posao upoznao atomsku jezgru, nije mogao a da neproturiječi: "Ne slažem se. Smrtni hropac, kako ste ga vi nazvali, bila bi gravitacijskapotencijalna energija, koja bi se oslobađala u obliku radijacije kada se sve vatre zvijezdeugase. Ali kada je nešto toliko hladno moglo bi emitirati samo udaljene radio frekvencije ... Jabih rekao da se radilo samo o nekoj vrsti turbulencije u atmosferi. Ta zvijezda ne umire, ona jeveć mrtva."

"Ne znam", slegnuo je ramenima Li-Tsung. "Vjerojatno nitko ne zna. Stoga je zadatakove ekspedicije da odgovori na takva pitanja. Za sada su odustali od Alpha Crucisa i usporilibrod prema toj mračnoj zvijezdi. Sada stiže tamo. Sljedeća posada će obaviti početnaispitivanja. Ti si inženjer."

Sverdlov je teško udahnuo dim svoje cigarete. "Zašto ja ?" protestirao je. Ja sammeđuplanetarni čovjek. Osim onih prokletih međuzvjezdanih putovanja nikada nisam niti biou sustavu Tau Ceti."

"Možda je i to jedan od razloga zašto si izabran", rekao je Li-Tsung. "Ceh ne voli dasu mu ljudi previše provincijalnih pogleda."

"Zasigurno", rekao je Sverdlov podrugljivo. "Mi kolonijalci možemo putovati gdje godželimo, osim na Zemlju. Samo naši proizvodi putuju na Zemlju bez posebnog odobrenja."

"Nije potrebno da nas ubrajaš u Bratstvo neovisnosti", rekao je suho mršavi čovjek.Sverdlov je stegnuo zube i stisnutih usana rekao: "Na brodu će biti Zemljana, točno?

To je izazivanje problema, staviti me u posadu zajedno s nekim Zemljaninom.""Bit ćeš vrlo pristojan i spreman na suradnju", rekao je Li--Tsung oštro. "Pošto je i

drugi razlozi zašto si izabran. Ne mogu ti puno više reći, ali sigurno znaš da u Cehu imamosvoje pobornike, čak i pripadnike ... na višem nivou! Postoji mogućnost da se na crnojzvijezdi nauči nešto što može biti vojsci važno. Tko zna? Nešto o energetskim poljima - ili,upotrijebi svoju maštu. Ne može štetiti da u posadi bude pripadnik Bratstva. Možda od togabude nešto dobro. Kad se vratiš, podnijet ćeš mi izvješće."

"Dobro, dobro", progunđao je Sverdlov. "Pretpostavljam da ću uspjeti izdržati mjesecili dva sa Zemljanima."

"Uskoro ćeš dobiti službene naredbe", rekao je Li-Tsung. Pogledao je svoj sat."Mislim da sada možeš krenuti, na glasu si kao, hm-m, brzi radnik. Uživaj."

"I nemoj se napiti pa raspričati", rekao je mršavi muškarac.Sverdlov je zastao na vratima. "Neću", rekao je. "Da sam to ikada učinio sada ne bih

bio među živima."

5

Odbor je rezervirao prijevoz prvog razreda svim članovima ekspedicije, što bi uslučaju putovanja na Mjesec značilo putovanje izravnim trajektom jednom gravitacijom čitavovrijeme. Što jeći kraj prozora za promatranje, s netaknutim pićem u ruci, David Ryerson


14

primijetio je: "Znate, ovo je tek treći put da sam izvan Zemlje. I dva puta ranije mijenjali smobrodove kod Satelita i putovali slobodnim padom većinu vremena."

"Zvuči zabavno", rekao je Maclaren, "morat ću to jednom pokušati.""Vi ... s obzirom na svoj posao ... mora da prilično često putujete na Mjesec", rekao je

Ryerson sramežljivo.Maclaren je kimnuo glavom. "Opservatorij na planini Ambarzumian, u Daljini. Još

uvijek postoji nešto prašine i dima koji nam smeta, naravno, ali dopustit ću puristima da odudo Plutonovog Satelita i donesu mi svoje ploče."

"I ... Ne. Oprostite mi. " Ryerson je odmahnuo svojom plavom glavom."Nastavite. " Maclaren, sjedeći u velikom naslonjaču ponudio ga je cigarama. Činilo

mu se da poznaje Ryersonov tip čovjeka, ozbiljan, nadaren, ambiciozan, ali uplašen od samepomisli na nečiji naslijeđeni tehnički rang. "Nastavite", pozvao ga je. "Nije me lakoposramiti."

"Samo sam se pitao ... tko je platio sva vaša putovanja ... opservatorij ili ...""Veliki preci! Opservatorij!" Maclaren je zabacio glavu i nasmijao se opuštenošću

čovjeka koji nikada nije bio primoran biti pretjerano oprezan. Njegov je smijeh nadglasao tihuglazbu i razgovor, tako da su svi na trenutak zastali.

"Dragi moj stari kolega", rekao je Maclaren, "ne samo da sam plaćam putovanja, većse od mene očekuje i da da jem velikodušne priloge za troškove institucije. U najmanju ruku",rekao je , "to radi moj otac. Ali otkud bismo inače smogli novac za istraživanja? Ne možemoga tražiti od nižih slojeva ljudi, znate. Oni ga nemaju. Ljudi viših slojeva već su maksimalnoopterećeni davanjima. A Protektorat se zasniva na tehničkom rangu koji služi, ali ne plaća.Bilo kako bilo, tako je u teoriji, ali u praksi, naravno, mnogi od njih ne čine niti jedno. Alikako bismo drukčije poduprli apstraktnu znanost nego pokroviteljstvom? ZahvaljujućiSnagama za ljudski snobovski instinkt, to održava oboje na živom, istraživanja i umjetnost. "

Ryerson je izgledao zbunjeno, pogledao je unaokolo kao da očekuje istog trenutkahapšenje, konačno se sagnuo do ruba stolca i rekao gotovo šaptom: "Da, gospodine, da, znam,naravno, samo nisam bio baš ...toliko upoznat s pojedinostima ...financiranja."

"Ha? Ali kako vam je to moglo promaći? Vi ste obučavani za znanstvenika, zar ne?"Ryerson je gledao Zemlju, njezinu ljepotu što se protezala zviježđem. "Ja sam

astronaut", rekao je crveneći. "Ali u posljednjih nekoliko godina više me zanimala znanost ogravitaciji, stoga sam se morao usredotočiti da ostanem ukorak na tom području tako da ...dakle ... također, planirao sam emigrirati pa me stoga nije zanimalo ... Kolonijama su potrebnistručni ljudi. Mogućnosti..."

Pionirstvo je neograničena mogućnost postati najvećom žabom, a pritom osiguratidovoljno malenu lokvu, pomislio je Maclaren. Ali naglas je pristojno upitao: "Gdje?"

"Rama. Treći planet Washingtona 5584.""Hm? O, da. Novi planet, GO patuljak. Koliko je on udaljen odavde?""Devedeset i sedam svjetlosnih godina. Rama je upravo prošla petogodišnje

istraživanje." Ryerson se nagnuo naprijed, gubeći sramežljivost u naletu entuzijazma."Zapravo, gospodine, Rama je do sada najsličniji Zemlji pronađen planet. Biokemija mu jetoliko slična Zemljinoj da je moguće jesti neke on biljaka koje tamo rastu. A ima i klimatskezone, oceane, šume, planine, jedini veliki mjesec ..."

"I trideset godina izolacije", rekao je Maclaren. "Osim glasa nema ništa što bi tepovezivalo sa svemirom."

Ryerson je ponovo pocrvenio. "Je li to uistinu toliko važno ?" upitao je napadno."Gubimo li time išta značajno?"

"Pretpostavljam da ne", rekao je Maclaren. Možda svoje živote, pomislio je. Sjećate lise kuge na Novom Kašmiru. Ili vaše djece - mutacija virusa pojavila se na Gondwani. Petgodina nije dovoljno da bi se upoznalo planet: tridesetogodišnja karantena je promatračkiminimum. I, naravno, pošto je očitije i spektakularnije stvari, koje uglavnom ubijaju koloniste,bez prijetnje ljudskoj rasi. Oluje, potresi, močvare, vulkani, meteori. Kumulativna trovanja.Divlje zvijeri. Neočekivanipoluinteligentni domoroci. Usamljenost, otuđenost, ludilo. Niječudno da kolonije koje prežive stvaraju vlastite kulture. Nije čudno da o Zemlji počinju misliti


15

kao o parazitu koji počiva na njihovim herojskim leđima. Naravno, sa deset milijardi ljudi ivelikim dijelom nekad plodne zemlje koju je sterilizirala radijacija, Zemlja nije imala velikešanse. Ono što mene zanima jest zašto netko uopće emigrira? Pouke su dovoljno stravične;zašto ih inače razumni ljudi, poput ovog mladića ovdje, odbijaju prihvatiti?

Naglas je rekao: "No dobro." Pozvao je konobara. "Natočite nam ponovo, hajde -hajde."

Ryerson je zastrašeno gledao u izvješće koje je drugi čovjek ovjerio otiskom prsta.Nije se mogao suzdržati: "Putujete li na Mjesec uvijek prvim razredom?"

Maclaren je u usta stavio novu cigaretu i uzeo svoj upaljač. Osmijeh mu se iskrivio."Vjerujem da je tako", odgovorio je, "cijeli svoj život putujem prvim razredom."

Brod je zaokrenuo bez da se piće u rukama njegovih putnika prolilo i spustio se u lukuTycho. Maclaren se nesvjesno prilagodio gravitaciji Mjeseca, Ryerson je malo pozelenio iprogutao tabletu. Bez obzira na trenutnu nelagodu, Ryerson je bio smeten samim hodan jemhodnikom do stanice jednotračne željeznice. Putnici trećeg razreda bili su podvrgnutislužbenoj gnjavaži: sigurnosna pravila, čekanje u redovima, prijavljivanje u hotele. Zanekoliko minuta ponovo se našao na mekim jastucima, gledao je kroz kristalne ploče unazubljene vrhove veličanstvenih planina.

Kada je vlak krenuo, svoje je ruke čvrsto stisnuo, iracionalno preplašen. Trebalo jevremena da otkrije uzrok tome: duh Boga njegova oca napuhan od ponosa.

"Idemo jesti", rekao je Maclaren. "Ovaj sam vlak izabrao zločesto namjerno. Dovoljnoje spor da bismo mogli uživati u jelu dok putujemo, a šef kuhinje veoma predano pripremawon-ton kamenice."

"Nisam ... nisam gladan", promucao je Ryerson.Maclarenovo tamno, iskrivljeno lice bljesnulo je smiješkom."Zato pošto je kokteli i predjela, dečko. Nakrcaj se. Ukoliko je istina ono što sam čuo

o dubokom svemiru, slijedi nam gadan mjesec ili dva.""Znači li to da nikada niste bili na međuzvjezdanom brodu?""Naravno da nisam. Nikad u svom životu nisam bio dalje od Mjeseca. Zašto bih učinio

tako smiješnu stvar?"Maclarenov je ogrtač treperio poput vatre dok je išao prema mjestu gdje će večerati.

Ispod svjetlucave bijele tunike provirivale su mišićave i bezdlake noge, sve dolje do čizamaod obrađene kože. Naherena beretka na njegovoj glavi bila je jasan dokaz drskosti. Ryerson jeosjetio ogorčenost dok je hodao sjetno za njim u svom sivom jednodijelnom odijelu. Za kojegsam se vraga dao odvući od Tamare? Razlikuje li ovaj paun masu od svitka na tlu? Unajmioigračku, to je sve, jer se za neko vrijeme zasitio vina i žena . . .A Tamara je zatočena nastijeni s onom starom zvijeri koja mrzi čak i zvuk njena imena!

Kad su sjeli za stol Maclaren je nastavio: "Ali ovo je predobra prilika da bih jepropustio. Prošle sam godine naišao na matematičara i izazvao ga na Schrodingerovujednadžbu - mislim na Sugimotovu relativističku verziju. Yuen zahtijeva previše za moj ukus,kako bilo, on ju je preradio za kvantitete koje se tiču tamne zvijezde, vrlo visoke mase igravitacije itd. Njegovi rezultati naveli su nas na pomisao da bi takvo tijelo prešlo u sasvimnovi stupanj degeneracije jezgre. Jedan ogroman neutron? Dakle, možda je to prefantastično,ali razmislite..."

I dok su se vozili jedno tračnom željeznicom prema Tamnoj strani, s Maclarenom jesasvim napustio međuljudski jezik. Ryerson je uspijevao pratiti njegovo izlaganje čak i dok jepiskarao po jelovniku, ali Maclaren je već govorio o nečem drugom, naznačivši to samoopćenito. Dva sata kasnije Ryerson je zakoračio na tlo Tamne strane, dok mu se u glavivrtjelo.

Čuo je već o divovskim instalacijama što su ispunile krater Yukawa i širile seravnicom oko njega. Tko nije čuo za njih? Ali sve što je vidio prilikom svoje prve posjete bilaje ogromna dvorana, dugi tunel i mnogo uniformiranih tehničara. Bojažljivo je izrazio svojerazočaranje Maclarenu. Novozelanđanin je klimnuo glavom: "Točno. Mnogo je višeromantike, veći je osjećaj prijeđene udaljenosti i mnogo ljepši krajolik jednog poslijepodnevau zaljevu nego li u ovom skoku od pedeset svjetlosnih godina. Kažem da je putovanje


16

svemirom precijenjeno. Zapravo, čuo sam da astronauti više vole međuplanetarne letove.Dosadne međuzvjezdane straže prihvaćaju to kao dio dužnosti kada na njih dođe red."

Tu i tamo tunel se granao, znakovi su pokazivali smjerove za Alpha Centauri, TauCeti, Epsilon Erdani, sve su to bili sustavi koji su davno kolonijalizirani. To su bili prolazi zaputnike, teret je išao drugim putevima. Ni u jednom tunelu nije bilo velike gužve. Malo jeZemljana imalo prilike poslovno putovati izvan sustava, još manje ih je putovalo zbog zabave,a naravno, niti jedan kolo-nijalac nije ovdje mogao doći bez dopuštenja koje se teško dobi-valo. Zaštitnik je ionako imao dovoljno problema, nije imao namjeru izložiti matični planet injegove nemirne milijarde stanovnika novim idejama koje su se rađale pod novim nebom ilidopustiti mnoštvu kolonijalaca da iz prve ruke vidi u koliko se inferiornijem položaju nalaze.To je bio pravi razlog zabrane, svaki je obrazovani Zemljanin znao barem toliko. Nepismenagomila progutala je neuvjerljivi službeni izgovor o trgovačkoj politici.

Tuneli koji su vodili prema Siriusu, Procyonu i ostalim dostignutim, alinekolonijaliziranim sustavima bili su skoro pa prazni. Malo je toga stizalo odonud - moždapovremeno neki dragulj ili egzotična kemikali ja. Ali relejne su stanice i tamo postojale zbogveze s korisnijim planetima.

Ryersonovo je srce poskočilo kada je prošao pored novo postavljenog znaka: bila je tostrelica iznad koje je pisalo WASHINGTON 5584. Taj tunel će zasigurno biti pun sljedećitjedan!

On i Tamara trebali su biti tamo. No, bit će i kasnijih valova odlazaka. Njegov jeprolaz već bio plaćen, tako da nije imao nikakvih problema prilikom prelaska u drugi dio.

Da bi održao razgovor, rekao je stisnutih usana: "Gdje su pregrade?""Koje ?" upitao je Maclaren odsutno."Sigurnosne pregrade. Prijemnik ponekad otkaže, znate. Zato ima ovdje toliko

instalacija, a svaki planet ima svoj vlastiti stroj za modeliranje materije. Ogromna je količinaenergije uključena u svaku transmisiju - pa je modeliranje skuplje od transporta svemirskimbrodom. Sasvim mali neraspršeni komadić može otopiti kabinu."

"Oh, da. To." Maclaren je dopustio Ryersonu da bude razmetljiv oko nečega što jeočito, jer mu je bilo nužno potrebno nešto da bi se osjetio sigurnijim. Sto tako muči ovogklinca? Netko bi pomislio kad ti Odbor ponudi posao na ekspediciji važnoj poput ove ...Naravno, to mu je pobrkalo planove o emigraciji. Ali ne značajno. Nije bilo opasnosti da će,nekoliko tjedana kasnije kad ode na Ramu, sva mjesta već biti zauzeta. Ionako tamo nijeodlazilo mnogo ljudi.

"Shvaćam na što misliš," rekao je Maclaren. "Naravno da su pregrade ovdje, samo suugrađene u zidove i skrivene. Valjda ne misliš da je mudro istaknuti moguću opasnost ljudimakoji plaćaju gotovinom? Neki bi tehničari mogli postati nervozni i izazvati probleme."

"Jednog dana", rekao je Ryerson, "smanjit će se potrebna količina energije i pronaćinačin da se Frankov tunel reproducira, bolje nego da ga se izrađuje. Snimit će uzorak i stvoritiga iz banke materije. Tada će si svatko moći priuštiti putovanje zrakama. Međuplanetarnibrodovi, čak zračne i površinske letjelice više neće biti potrebne."

Maclaren nije odgovorio. Ponekad je, manje-više besposleno, razmišljao oneostvarenim mogućnostima modeliranja materije. Teško je bilo reći bi li besmrtnost biladobra stvar ili ne. Masovno u svakom slučaju ne! Ionako ih je bilo previše. Ali nekolicina iza-branih, kao što je Terangi Maclaren - je li to uopće bilo vrijedno tolikog truda? Čak i kad biimao brodove, šah, glazbu, dramu, prekrasne žene i prekrasne spektroskope, život bi mogaopostati težak.

Što se tiče prenošenja materije, težina i s tim povezani troškovi imali su korijene usloženosti signala. Pogledajmo odraslog čovjeka. U njemu ima IO14 stanica, svaka je zasebnestrukture koja uključuje mnogo bjelančevina molekularne težine izražene u milijunima.Trebalo bi skenirati svaku od tih molekula, strukturalno ih identificirati, označiti njen trenutnienergetski nivo i postaviti je u ispravan prostorno-vremenski odnos sa svakom drugommolekulom i sve to obaviti onoliko simultano koliko to dopuštaju zakoni fizike. Nije mogućerastaviti čovjeka i ponovo ga sastaviti u svega nekoliko mikrosekundi, on to jednostavno ne bipreživio. U mnogo manjoj žurbi nije moguće transmitirati ni biftek koji bi ličio nečemu.


17

Skenirajuća zraka nastavila je svoj put, poput energetske oštrice. Doticala je svakiatom na koji je naišla, kasnije su ti atomi bili modificirani, a te su se modifikacije prenosile umatricu prijenosnika. Ali taje brzina uništavala. Skenirani objekt bio je pretvoren u plinovitostanje tolikom brzinom da je samo osciloskop mogao pratiti taj proces. Plin je nakon togausisan u kabinu destruktora i atomski kondenziran u banku materije; sve do vremena kada ćepostati putnik ili teret. Značilo je to zapravo da je čovjek umro.

Kada bi bilo moguće snimiti signal koji je ušao u matricu prijenosnika bilo bi mogućetaj snimak sačuvati zauvijek, ponovo kreirati čovjeka i njegovo trenutno pamćenje, misli,navike, predrasude, nade, ljubavi, mržnje i strahove tisućama godina kasnije. Bilo bi mogućestvoriti milijarde istih kopija, više ništa ne bi imalo svoju vrijednost. Ili ...kada bi ugradiliuzorke neuronskih tragova, životne uspomene u snimljeno tijelo dvadesetgodišnjaka, čovjekbi bio ponovo rođen i mogao bi živjeti vječno!

Ali; signal je previše složen. Istraživanja koja nisu mnogo obećavala, nastavljaju se.Možda će za nekoliko stoljeća otkriti neki trik koji će omogućiti da snime čovjeka ili moždačak Frankov tunel. U međuvremenu, transmisija se mora odvijati simultano sa skeniranjem.Signal odlazi. Vjerojatno će biti nekoliko puta odaslan. Napokon će ga primiti željenaprijemna komora. Matrica prijemnika koju napaja umiruća jezgra atoma, skupit će plinove,formirati više elemente, molekule, stanice i snove u skladu sa signalom u mikrosekundama.Proces je iz očitih razloga osmišljen da koristi energiju: zbog pakiranja djelića raspršeneenergije u gravitacijskim i magnetskim poljima da bi se oblikovao čovjek (ili goveđi odrezak,svemirski brod ili proizvod s kolonijalnog planeta). Izašao je iz prijemne komore i nastaviosvojim poslom.

Mono-izotopni element je dosta jednostavan signal za snimanje, prisjetio se Maclaren,iako je i tom procesu potrebno mnogo tranzistora. Stoga si ova civilizacija može priuštitipretjerivanje s metalima - može, naprimjer; za ispaljivanje svemirskih brodova upotrebljavatičisti merkurij. Ali bez obzira na to, još uvijek jedemo kruh koji je plod rada ruku priprostihljudi.

Maclaren je razmišljao je li problem snimanja zaista toliki kao što su to tvrdili fizičari.Nije bilo prvi put da o tome razmišlja, ali nije se puno opterećivao time, život je ionakoprekratak. Nema te vlade koja voli revolucije, a udvostručavanje molekula dovelo bi dorevolucije kakvu je teško i zamisliti. Zamislite samo kakve bi mjere sigurnosti morale biti naovakvoj stanici ... inače bi, čak i danas, neki fanatik mogao iz bolnice ukrasti tubu radija iumnožiti ga u količini dovoljnoj da sterilizira planet!

"Oh, dakle", rekao je poluglasno.Došli su do posebnog dijela za istraživanja i ušli u ured. Bila je tu crvena traka koju je

trebalo odmrsiti. Ryerson je pustio Maclarena da to napravi, a on je za to vrijeme pokušavaoshvatiti kako će uskoro uzorak, koji je zapravo bio on sam, biti utjelovljen u novo oblikovaneatome, stotinama svjetlosnih godina udaljene od Tamare. Nije to mogao dokučiti. Bile su tosamo riječi.

Konačno su papiri pečatirani. Primopredajnici za i iz me-đuzvjezdanih brodova moglisu izdržati nekoliko stotina kilograma odjednom; Maclaren i Ryerson krenuli su zajedno.Trenutak su pričekali, jer su sigurnosni prekidači na "Južnjačkom Križu" bili isključeni, netkodrugi je pred njima odlazio ili dolazio.

"Pripazi na taj prvi korak", rekao je Macalaren. "To je čisti med.""Što?" Ryerson je zatreptao, ne shvaćajući. Strujni krug se zatvorio. Nije bilo nikakvih

osjeta, proces je išao prebrzo.Skener je pustio svoj signal u matricu. Matrica je modelirala val koji je prenosio

signal. Terminologija je čisti žargon, posuđen od elektroničara. Nije moguće da postoji "val"kada ne postoji brzina i gravitacijske sile. (Ovo je točnije tumačenje uobičajene tvrdnje da se"gravitacija širi neograničenom brzinom"). Nepojmljive energije uzburkale su se unutartermonuklearne vatrene komore: ništa ih nije nadziralo, ništa ih nije ni moglo nadzirati osimenergetskih polja koje su same stvarale. Materija je pulsirala unutar i izvan postojanja samematerije, od djelića do kvantuma gama zrake i natrag. Prema zakonima Einsteinove mehanike,s obzirom da kvant nema masu mirovanja, pulsiranje je uznemirilo geometriju svemira. Ali ne


18

značajno, gravitacija je slabija od magnetizma ili elektriciteta. Ako ne zbog efektarezonancije, signal bi se smanjio u "buci" nekoliko kilometara dalje. Bilo je mnogo odašiljanjakroz parsekunde, sve dok matrica na "Križu" nije reagirala. A ipak u određenom smisluvrijeme uopće nije proteklo i ni jedan matematičar koji poštuje sebe ne bi "zraku" nazvao timimenom. Bio je to zapravo signal, jedini signal kojemu je fizika relativizma dopustila da pu-tuje brže od svjetlosti, a na kraju svega on zapravo nije išao, on je jednostavno bio.

Usprkos popijenoj tableti, Ryerson je osjetio kao da je ispustio svoju nutrinu. Zgrabioje rukohvat. Naknadna slika prijenosne komore dobivala se u spiralnom obliku na krajuprijemne sobe svemirskog broda. Visio je u bestežinskom stanju, tisuću milijardi kilometaraudaljen od Zemlje.

6

Ispred komore za modeliranje, "iznad" njih za vrijeme ubrzavanja, nalazili su sespremnici goriva i postrojenje za obnovu zraka. Zatim se prolazilo kroz promatračku palubu,gdje su bili nagomilani mnogi instrumenti i laboratorijska oprema. Tanki zid na prednjemdijelu broda odvajao je prostorije za boravak: kuhinja, kupaonica, stol, klupe, police, ormarići,sve to nagurano u krug od šest metara.

Seiichi Nakamura jednu je nogu ležerno ovio oko potpornog stupa, kako ne bi bionošen zračnim strujanjem i tako napravio obred od listanja brodskog dnevnika u svojimrukama. Drugima je to dalo priliku da se priberu, a mladiću žute kose, Davidu Ryersonu to ječini se bilo potrebno. Astrofizičar, Maclaren, uspio je izvesti neuobičajeno prizemljivanje uvidu slobodnog pada; pušio je skupu cigaretu sa Zemlje i uvrnuo svoj patricijski nos osjetivšizadah starog broda, dvije stotine godina kuhanja, znoja i mašinskog ulja. Veliki, ružan, mladiinženjer Sverdlov izgledao je mrzovoljno. Nakamura do sada nije upoznao nikoga od njih.

"Dakle, gospodo", rekao je napokon. "Oprostite, morao sam provjeriti podatke koje jeunio pilot prije mene. Sad otprilike znam kako stojimo." Nasmijao se uljudnim, skromnimsmijehom. "Naravno, svi ste upoznati s pravilima. Pilot je kapetan. Njegova je dužnostupravljati brodom u smjeru koji odredi glavni znanstvenik, gospodin Maclaren. Sve to morabiti u granicama sigurnosti koje sam odredi. U slučaju moje smrti ili nemogućnosti obavljanjadužnosti, zapovjedništvo nad brodom prenosi se na inženjera, gospodina Sverdlova, te jepotrebno vratiti se kući što je prije moguće. Da-a. Ali siguran sam da ćemo zajedno proživjetiugodnu i poučnu ekspediciju."

Osjetio je banalnost svojih riječi. Postojao je zakon, i to mudar zakon, koji je definiranza slučaj da na brodu nema osoblja koje pripada Cehu. Neki su se piloti zadovoljili time dapročitaju zakone naglas, ali Nakamura je oduvijek smatrao da je to nepotrebno hladnaprocedura. Jedino ... vidio je zabezeknutost u Ryersonovim očima, podsmijeh uMaclarenovim, nestrpljenje u Sverdlovljevim... njegov pokušaj da ostvari prijateljskuatmosferu nije baš uspio.

"Nećemo djelovati tako formalno", nastavio je u svom neuvjerljivom stilu."Napravit ćemo raspored kućnih poslova i pomagati jedni drugima, je li tako? Dakle, o

tome ćemo kasnije. Sada što se tiče zvijezde, imamo neke okvirne podatke i procjene koje suskupili ljudi iz prethodnih ophodnji. Izgleda da joj je masa četiri puta veća od mase Sola,radijus joj je jedva dvaput veći od Zemljinog, vjerojatno i manje. Emitira samo niže radiofrekvencije, a i one su slabe. Ovdje imam kratko očitanje spektra koje bi vas moglo zanimati,dr. Maclaren."

Veliki tamni čovjek posegnuo je za njim. Obrve su mu se podigle. "Dakle ovo je",rekao je, "najneobičnija kolekcija valnih dužina koju sam ikada vidio." Iskusnim je očimapreletio preko stupaca brojeva. "Izgleda da ima mnogo tripleta, ali linije su tako široke, sudećiprema mogućim greškama ne mogu ništa tvrditi prije pažljivijeg-hm-m." Bacivši pogled naNakamuru, upitao je: "Gdje se sada nalazimo u odnosu na zvijezdu?"

"Približno dva milijuna kilometara udaljeni od središta njene mase. Ona nas privlači,naravno, s obzirom da orbita još nije oformljena, ali imamo dovoljno vlastite radijalne brzineda ..."


19

"Nema veze", uljudnost je spuznula s Maclarena poput tunike. Rekao je dječačkimentuzijazmom: "Volio bih da dođemo što je bliže moguće zvijezdi. Što mislite, koliko blizunas možete dovesti?"

Nakamura se nasmiješio. Imao je osjećaj da će mu se Maclaren dopasti. "Preblizu nebi bilo razumno. Tamo ima meteora."

"Ne oko ove zvijezde!" , uskliknuo je Maclaren. "Ukoliko je fizikalna teorija samopusti san, mrtva zvijezda je odjek supernove. Sve tvari koje se nalaze u orbiti u njenoj bliziniodavno su se pretvorile u plin."

"Atmosfera?" upitao je Nakamura sumnjičavo."S obzirom da nema druge svjetlosti koja nas vodi, osim zvijezda, mogli bismo udariti

u njen zrak.""Hm. Da. Pretpostavljam da ga tamo ima ponešto. Ali ne duboko, previše je

komprimiran da bi bio duboko. Zapravo, radio fotosfera, pomoću koje su prijašnje ophodnjeodredile dijametar zvijezde, trebala bi biti skoro identična rubu atmosfere."

"Bila bi nam potrebna velika količina reakcijske mase da nas izvuče iz njezine sileprivlačenja, ukoliko se previše približimo", rekao je Nakamura. Sa svoga je remena skinuoposebno pomično ravnalo i napravio par kratkih izračuna. "Zapravo, ova letjelica ne možepobjeći s udaljenosti mnogo manje od tri četvrtine milijuna kilometara, ukoliko nakon togabude preostala razumna količina mase za manevar. A siguran sam da želite istražiti područjakoja su dalje od zvijezde, je li tako? U svakom slučaju, ja sam spreman prići toliko blizu."

Maclaren se nasmiješio. "Dovoljno. Koliko će nam trebati da stignemo?""Predviđam tri sata, uključujući vrijeme uspostavljanja orbite." Nakamura je pogledao

njihova lica. "Ukoliko ste svi spremni preuzeti dužnosti, mislim da je najbolje da odmahkrenemo."

"Zar nećemo prije toga barem popiti šalicu čaja?" zagunđao je Sverdlov.Nakamura je pokazao glavom na Maclarena i Ryersona. "Vi, gospodo, molim vas,

pripremite čaj i sendviče i donesite nam ih za otprilike devedeset minuta.""Čekajte malo!" protestirao je Maclaren. "Tek smo stigli. Nisam još niti pogledao

svoje instrumente. Moram podesiti -""Budite ljubazni, učinit ćete to za devedeset minuta. Dobro, zauzmimo svoja mjesta."Namakura je odvratio pogled od Maclarenovog buntovničkog izraza lica i širokog

cereka na Svedlovljevom licu. Ušao je u prednji dio broda i kretao se tako da se rukamapotezao uz pomoć prečki. Kroz prozirnu plastiku vidio je promatračku palubu kraj koje jeprošao. Paluba broda bila je sljedeća, nakon toga slijedili su prostori za skladištenje i tada jeušao u glavni toranj.

Bio je to mjehur od prozirne plastike, trenutno bez zaslona, jer je jedina svjetlostizvana dolazila od zamagljenih zvijezda. Plutajući prema komandama, Nakamura je postaosvjestan tišine. Bilo je tako tiho. Toliko mnogo zvijezda. Zviježđa su bila vidljivo iskrivljena,neka potpuno strana. Pretraživao je kristalnu tamu tražeći Capellu, ali bila je skrivena bočnomizbočinom broda. Nema smisla tražiti Sol bez teleskopa, ovdje na pustome kraju poznatog.

Strah od sirove praznine kovitlao se u njegovoj nutrini. Rutinski ga je potisnuo,povezao se prije konzole, provjerio jedan po jedan instrument, obratio se Sverdlovu koji senalazio na drugom kraju. Njegovi prsti brzo su prelazili tipkama na komandnim in-strumentima praveći izračune, u robot je ubacio vrpcu, osjetio je trzaj kad su se žiroskopiupalili, okrećući letjelicu u položaj za izbačaj. Čak i sada, pri mogućnosti ubrzavanja do polabrzine svjetlosti i usporavanja na nekoliko stotina kilometara u sekundi, "Križ" je imaonekoliko tona reakcijske mase merkurija. Ukupna masa, uključujući trup broda, opremu i savostali teret bila je nešto preko kilotone. U skladu s tom njegovom masom, žiroskopima jetrebalo pola sata da ga u potpunosti zaokrenu.

Dok je čekao, promatrao je ekrane. Ono što je vidio na njima bilo je važnije od onogašto je vidio kroz ovaj toranj na nosu broda. Nije mogao zamisliti crno sunce. Dakle, štoočekuješ? pitao je samoga sebe ljutito. Vjerojatno je nekoliko zvijezda pomračeno, ali ovdje ihima previše. "Dr. Maclaren", rekao je u razglas, "možete li mi dati radio usmjerenje na cilj, zaprovjeru?"


20

"Da, da." Došao je sumoran odgovor. Maclarenu se nije dopadalo to što će moratipokrenuti svoje igračke. Radije bi uzimao uzorke spektra, očitavao ionoskope, uzimao uzorkeplina i prašine izvana u svoj analizator, centimetar po centimetar. Morao je imati te podatkekada se povuku sa zvijezde.

Nakamurine oči preletjele su brodom prikazanim na ekranu. Star je, pomislio je. Samanacija koja ga je izgradila više ne postoji. Ali dobro je napravljen. Čovjekova djela nadživenjegove ruke. Iako, što je ostalo od malenih figurica koje je moj otac izrezbario u slonovačikako bi ukrasio našu kuću? Kakvu je priliku moj brat imao za stvaranje prije nego lije svenuona mojim rukama? Ne! Isključio je misao, poput kirurga koji zatvara venu i obnovio svojesjećanje na Cygnus.

Trup broda bio je obavijen pojačanom samozavarujućom plastikom, raspona pedesetmetara, njegova glatkoća bila je narušena otvorima, portovima, otvorima za zrak i slično.Razne palube dijelile su ga na paralelne odjele. Krma se nalazila na suprotnom kraju od tornjabroda, dok se trup otvarao u prostoriji s naoružanjem. Odande su kretala dva tanka metalnakostura, trideset metara odvojeni, sto metara dugi, poput radio jarbola ili starinskog naftnogtornja. Sastojali su se od dvije serije prstenova, promjera nekoliko centimetara, s pomoćnimžicama i okvirom poput paukove mreže, sve to zajedno držalo je ionske akceleratore ugrađeneu gravitacijsku primopredajnu mrežu.

"Ukoliko vam odgovara, napravili bismo pokusni izbačaj u trajanju od deset sekundi,inženjeru Sverdlov", rekao je Nakamura.

Instrumenti su pokazivali određenu neravnotežu u rasporedu mase unutar trupa broda.Yussuf bin Suleiman, koji je upravo završio svoju ophodnju i vraćao se na Zemlju bio jenemaran u vezi s ... ne, nije bilo fer tako razmišljati ... recimo da je imao svoj vlastiti stilpilotiranja. Nakamura je uključio pumpe. Merkurij je potekao iz spremnika za gorivo prematankovima.

Do tada je brod bio okrenut u pravome smjeru i ponovo je bilo vrijeme za usporavanje."Pripremite se za izbačaj." ... Izvještaj ... Želim jedan-točka-pet-sedam standardnih gravitacijaza ..." Nakamura je upravljao gotovo automatski.

Brodom je tutnjalo. Težina je došla poput nenadane šake u trbuh. Nakamura je bioopušten, jedino su mu se oči micale, tu i tamo prstom bi dotaknuo neku komandu. Tajna juda,tajna života bila je u tome da se svaki dio organizma opusti, osim onih potrebnih ispunjavanjutrenutne zadaće. Zašto je to bilo tako prokleto teško učiniti u praksi?

Merkurij je prolazio kroz cijevi i pumpe, prošao kontrolnu ploču uz koju se nalazioSverdlov, radijacijski zid, u komoru za ekspanziju i kroz ionizator, i prošao poput sprejasuncoliko srce termonuklearne plazme. Ukratko, svaki atom bio je podvrgnut gnjevumezotrona. Tada bi se rascijepio, dajući svoju masu u obliku čiste energije, koja bi odmahstvarala parove proton-antiproton. Magnetska polja odvajala bi ih čim su se stvorili: pozitivnii negativni dijelovi kretali su se linearnim akceleratorima. Plazma kojaje izravno pretvaralasmrt materije u elektricitet, punila je svaki prsten sukcesivno većim potencijalom. Kada sudijelovi stigli do zadnjeg prstena, putovali su brzinom od tri četvrtine brzine svjetlosti.

Pri takvoj velikoj brzini nije bilo potrebno otpuštati veliku masu. Isto tako nije bilavidljiva dvostruka struja, proces je bio preefikasan za to. Osjetljivi instrumenti možda suotkrili blijede gama obojene mrlje, na velikoj udaljenosti iza broda kako su se suprotni nabojikonačno približavali, ali taj je efekt bio beznačajan.

Proces je trošio energiju. Morao je. U suprotnome, višak topline otopio bi brod.Plazma je dobavljala energiju koju je spremala. Proces je bio mnogo složeniji od onoga što bise moglo opisati s nekoliko riječi, ali ipak manje složen od onoga što bi inženjer koji jenavikao na primitivnije grane znanosti mogao zamisliti.

Nakamura je ponovo obratio pažnju instrumentima. Provjerio je očitanja i svojetrenutne izračune. "Križ" se približavao crnoj zvijezdi u složenoj spiralnoj krivulji koja je bilarezultanta nekoliko brzina i dvaju ubrzavajućih vektora, što će postati uskoro cirkularna orbitaod 750.000 kilometara.

Postao je svjestan protjecanja vremena kada je mladi Ryerson stigao do njega. "Oh",uskliknuo je.


21

"Čaj, gospodine", rekao je mladić sramežljivo."Hvala vam. Ah ... stavite to ovdje, molim vas ..." Pravila nisu dopuštala ulazak bez

odobrenja u toranj za vrijeme izbačaja. "Ne, ne. Molim vas!" Nakamura je mahao rukom,smijući se. "Niste znali. Nije učinjena nikakva šteta."

Pogledao je Ryersona koji je bio pod utjecajem jedne i pol gravitacije, kako podižeglavu i gleda strane zvijezde. Mliječni put stvorio je hladnu auru iznad njegove glave.Nakamura je upitao blago: "Ovo je vaš prvi let izvan solarnog sustava, zar ne?"

"D-da, gospodine." Ryerson je jezikom polizao svoje usne. Plave oči djelovale suzamagljene, kao da nisu u stanju fokusirati bliže od zvjezdane maglice.

"Nemojte ..." Nakamura je zastao. Htio je reći: "Nemojte se bojati", ali to bi moglopovrijediti mladića. Umjesto toga je rekao: "Svemir je dobro mjesto za meditaciju.Upotrijebio sam krivu riječ, naravno. Meditacija prema zenu je mnogo više od pokušajaidentifikacije sa svemirom nego što je to verbalno razmišljanje. Ono što sam htio reći", zastaoje, "je sljedeće. Neki se ljudi ovdje osjete tako bespomoćno malenima da se počnu bojati.Drugi pak, znajući da je dom samo korak udaljen kroz prijenosnik, postaju nemarni iarogantni, njima je svemir tek beznačajni broj. Oba stajališta su kriva i ubila su neke ljude. Aliako mislite o sebi kao o djeliću svega ostalog, svih sila koje su oblikovale sunca, shvaćate?"

"Nebesa odražavaju slavu Boga", prošaptao je Ryerson, "i nebeski svod je radnjegovih ruku ... Zastrašujuća je stvar naći se u rukama samoga Boga."

Nije slušao, a Nakamura nije razumio engleski jezik. Pilot je uzdahnuo. "Mislim da bibilo najbolje da se sada vratite natrag na promatračku palubu", rekao je. "Dr. Maclaren bi vasmogao trebati."

Ryerson je klimnuo glavom i krenuo natrag.Propovijedam teoriju koja je dobra, rekao je Nakamura samome sebi. Zašto je onda

nisam u stanju živjeti? Zato što je kamen pao s neba na Sarai i odjednom više nisam imaomajku, oca, sestru niti kuću. Zato što je Hideki umro na mojim rukama, nakon što ga je svemirbezdušno mučio. Zato što više nikada neću vidjeti Kyoto, gdje je svako jutro bilo ispunjenozvucima zvona. Zato što sam sam svoj rob.

Pa ipak, pomislio je, ponekad bih dosegnuo stanje mira. I to jedino u svemiru.Sada je na ekranu vidio mrtvo sunce, kada se njegov brod nagnuo kako bi prošao

Mliječni put. Bila je to sićušna tama. Kada je prošao sljedeći put već je postala veća. Zapitaoseje li zaista crnja od neba. Glupost. Trebala bi reflektirati svjetlost zvijezda, zar ne? Ali kojeboje je bio metalni hidrogen? Koji su se plinovi nalazili iznad metala? Svemir, naročito ovdje,nije bio potpuno crn. Bilo je tu tankih, ali mjerljivih nebularnih oblaka oko zvijezde. Nije bilomoguće da zvijezda bude crnja od neba.

"Morat ću pitati Maclarena", promrmljao je samome sebi. "On to može jednostavnoizmjeriti i reći mi. Meditiranje nad konceptom crnjeg od potpune crnine, čini se, nije korisno."Malo ovakvog humora pomoglo mu je opuštanju mišića. Postao je svjestan umora. Ne bitrebao biti umoran, ta samo je sjedio ovdje i pritiskao komande. Natočio je malo čaja i pio gaglasno i zahvalno.

Dolje i dolje. Nakamura je upao u skoro odsutno stanje. Sada je zvijezda bila blizu, nemnogo manja od Mjeseca kakav je vidljiv sa Zemlje. Brzo je rasla i još brže se kretala gledanana ekranima uokrug. Sada je bila veličine planeta Batu kada je bio najbliži Saraiju. Sada jebila još veća. Ritam je ušao u Nakamurinu krv. Tupo je osjetio kako postaje jedno s brodom, spoljima, s ogromnim igrama energija. I to je bilo ono zbog čega je svaki put iznova putovao usvemir. Dotaknuo je ručne komande, pomažući robotu, ispravljajući, ispitujući neuobičajenomrutinom, ali tijelu ipak poznatom, bio je to ples, san, doseg, nadziranje, Nirvana, mir ijedinstvo ...

Vatra!Šok je prošao Nakamurinom kralježnicom sve do lubanje. Osjetio je kako su mu zubi

udarili jedni u druge. Krv je potekla iz ugrizenog jezika. Grmljavina se prolomila zidovima.Buljio je u ekrane, pokušavajući shvatiti. Brod je bio milijun i nešto kilometara daleko.

Crna zvijezda još nije bila široka jedan stupanj, stršeći iz nepoznatog zviježđa. Udaljeni kraj


22

sustava ionskog akceleratora bio je usijano bijel. Dok je Nakamura gledao, uređaj se savinuo,poput prstiju u agoniji, i ispario.

"Što se to događa? " Užas se prolomio iz pogonske prostorije.Pritisak je prestao a težina je postala odvratnom. Nakamura je vidio kako akceleratori

odlaze kvragu. Očima je prelazio preko primarnih megametara. Njegove su kazaljke padale.Četiri vanjska prstena već su bila uništena. Dok je gledao još se jedan srušio.

Nije bilo moguće to osjetiti, ali on je znao da je zvjezdina velika ruka dohvatila brod iprivukla ga k sebi.

Metal je prozujao svemirom. Nedovoljno napunjen nuklearni je sustav ljutito urlao.Jeka je odzvanjala palubama koje su se tresle.

"Isključi!" vikao je Nakamura. Njegove su ruke potegnule komandu glavnogupravljanja.

Tišina koja je nastupila i bestežinsko stanje bili su poput smrti.Nečiji glas čuo se s promatračke palube. Nakamura je automatski isključio tu

interferenciju sa strujnog kruga razglasa."Inženjeru Sverdlov", zazvao je. "Što se dogodilo? Znate li što je pošlo po zlu?""Ne. Ne." Stenjanje. Ali čovjek je barem bio živ. "Nekako su - tokovi iona ... bili

skrenuti s putanje. Fokusna polja su pošla ukrivo. Udarac je pogodio prstenove - ali to se nijemoglo dogoditi!"

Nakamura se naslonio na pult sa svih deset prstiju. Neću vrištati, viknuo je. Nećuvrištati.

"Izgleda da je uništena mreža za modeliranje", rekla je zahrđala mašina koristećinjegovo grlo. Lice njegova mrtvog brata lebdjelo je među zvijezdama upravo ispred tornja,zjapeći u njega.

"Da." Sverdlov mora da je i sam bio pred svojim ekranima. Nakon napetog trenutkarekao je oštro: "Kvar nije toliko velik da ga ne bismo mogli ukloniti. Svi brodovi imajunekoliko zamjenskih dijelova, u slučaju meteora ili - možemo popraviti mrežu i prijenosom seizgubiti odavde."

"Koliko vremena je potrebno za popravak? Brzo!""Kako bih ja to mogao znati ?" odgovorio je režeći. "Moram izaći i pogledati izbliza.

Oštećene dijelove morat ćemo izrezati. Vjerojatno će biti potrebno strojem obraditi nekefitinge. Uz malo sreće, možemo to napraviti za nekoliko sati."

Nakamura je zastao. Ruke je skupio, udisao je polako, zakrenuo vratom nekoliko putakako bi opustio svoje vratne mišiće, napokon sklopio oči i pokušao prizvati osjećaj mira.Osjetio je određenu količinu mira. Smrt ovog malog ega zapravo i nije bila loša stvar, ukolikoga taj ego sada ostavi na miru.

Skoro odsutno, okrenuo je ključ glavnog računala. Nije ga začudilo kada su se njegovepretpostavke pokazale točnima.

"Jeste li tamo ?" zazvao je Sverdlov, čiji glas kao da je dolazio kroz stoljeća. "Jeste litamo, pilote?"

"Ovdje sam. Oprostite. Rekli ste nekoliko sati za popravak mreže? Za to vrijeme, akoćemo slobodno plutati, već ćemo se srušiti na zvijezdu."

"Što? Ali mi smo u orbiti! Ekscentričnoj možda, ali ...""Preuska je. Još uvijek imamo previše inter-radijalne brzine. Kad bi zvijezda bila jedna

točka ne bismo bili u opasnosti, ali ona ima volumen. Koliko ja mogu odrediti - iako imamnogo nepoznanica - naša trenutna orbita siječe se sa zvijezdom. Mislim da nas mogu odvestina siguran put prije nego li nam štogod-to-bilo, svojom silom uništi akceleratore. Da."

"Ali time ćete ih sagorjeti! A mreža! Uništit ćemo mrežu do te mjere da ju višenećemo moći popraviti!"

"Možda možemo improvizirati, jednom kada se nađemo u orbiti. Ali ako nastavimoovako padati u svakom smo slučaju mrtvi."

"Ne!" Sverdlov je skoro vrisnuo. "Slušajte, možda ipak uspijemo mrežu popraviti navrijeme. Možda nam za popravak budu dovoljna dva sata. Postoji šansa. Ali ako budemo


23

uhvaćeni u orbiti s mrežom koja je otopljena ili isparila ... znate li izgraditi novu od sirovametala? Ja ne znam!"

"Imamo člana posade koji je stručnjak za gravitaciju. Ako netko može osmisliti noviprijenosnik, to je on."

"A ako ne uspije bit ćemo zatočeni ovdje. Umrijet ćemo od gladi. Bolje nam je da sesrušimo i na taj način skončamo!"

Nakamurine ruke počele su plesati po tipkovnici. Od instrumenata je zatražio podatke,od računala izračune, a autopilota je ostavio na miru. Jer nema tog stroja koji može upravljatiletjelicom na nepredvidljiv način uništenog pokretačkog motora. Ovo je bio manualni zadatak.

"Ja sam kapetan", rekao je što je moguće blaže."Više niste!"Nakamura je okrenuo glavni prekidač. "Upravo ste isključeni iz strujnog kruga

komandi", rekao je. "Molim ostanite na svojim pozicijama." Uključio je razglas promatračkepalube. "Hoće li dva časna znanstvenika biti tako ljubazna da zaustave inženjera u njegovompokušaju da se miješa u posao pilotu!"

7

Na trenutak bijes je zaslijepio Changa Sverdlova.Kada je ponovo zadobio samokontrolu uočio je da ekrani još nisu u funkciji. Na krhkoj

mreži primopredajnika i dva para prstenova koji su je držali zajedno odražavala se svjetlostzvijezda. Na udaljenom kraju metal je crvenkasto svjetlucao. Iznad zakrivljenog spaljenogkraja sustava, svjetlosne godine gubile su se u hladnom plavom svjetlucanju tisuća naguranihzvijezda. Mrtvo sunce bilo je jedva vidljivo, tamna ravnica. Izgledalo je kao da vidljivo buja.Bez obzira na to je li taj efekt bio stvaran ili ne, Sverdlov je osjetio strah od pada, grozanosjećaj bez težine, poput otekline u njegovom trbuhu.

Nije se bojao nulte gravitacije od kad je bio dijete. U vrijeme svojih kadetskih godinasmislio je više smicalica, uključujući slobodni pad, od bilo koga drugog. Ali još nikada nijebio udaljen od svog doma na ovaj način. Krasna nikada nije bila udaljena više odinterplanetarnog leta ili međuzvjezdanog skoka.

A taj pilot, koji se u svemu drži pravila, ovdje će umrijeti od gladi da bi sačuvao ovajbezvrijedni brod?

Sverdlov je odvezao svoj pojas. Odbacio se na drugi kraj malene komandne sobe,poput ribe se provukao kraj cijevi, brojča-nika i kotača odjela za dovod goriva i došao dopolice s alatom. Izabrao je dugi odvijač i usmjerio se prema prednjem dijelu broda. Njegovbijes ohladio se i stvorio odluku: Ne želim ga ubiti, ali moram ga urazumiti. I to brzo, inačećemo se zaista srušiti!

Kružio je oko komore za odašiljanje kada je nastupilo usporavanje. Napredovao jeuobičajenim načinom, kada su ga zgrabile dvije zemljine gravitacije.

Sklopio je prste najednoj od poluga. Ispravio juje težinom od stotinu devedesetkilograma u svojim rukama. Ruka se oslobodila. Ispustio je odvijač i uhvatio se desnomrukom tako što ju je uglavio između prečke i zida. Udarac mu je zahvatio biceps. Tada je brzozgrabio prečku lijevom rukom, tako da je sada visio. Čuo je odvijač kako prolazi kraj kućištažiroskopa i udara u radijacijsku zaštitu.

Teško dišući nogom je našao nižu prečku i na trenutak se opustio. Njegova desna rukaje utrnula, sve dok se nije javila bol. Savinuo je prste. Ništa nije slomljeno.

Ali trebao je biti na svom mjestu s radnom opremom. Nakamurini izračuni možda ćetrebati zaokrete od deset ili petnaest gravitacija, ukoliko akcelarator budu mogli tolikopopraviti. Strah da će se smrskati o pregradu pojavio se u Sverdlovu. Provlačio se pomoćuprečki. Bilo je to poput noćne more u kojoj se penje po ljepilu. Nakon tisuću godina došao jedo odjela za svakodnevne aktivnosti.

Maclaren je sjedio na svom mjestu. "Ne dalje", rekao je.Usporavanje je naraslo za jedan zarez. Njegova težina bila je poput željeza na Sverdlo

vije vim ramenima. Krenuo je u prednji dio broda. "Ne!" viknuo je Ryerson. Ali Maclaren se


24

otisnuo s ležaja i popeo na palubu. Tamno lice mokro je svjetlilo, ali Maclaren se nasmiješio irekao: "Zar me niste čuli?"

Sverdlov je zagunđao i ponovo ušao u prednji dio broda, s oba stopala na prečki.Možda uspijem doći do balona i staviti svoje ruke oko Nakamurinog vrata. Maclaren jetrenutak stajao dok je Sverdlovljeva noga krenula prema sljedećoj prečki. Konačno, fizičar jedodao podrugljivim tonom: "Kada tehničar kaže da sjedneš, ti čučni ...kolonijalče."

Sverdlov je zastao. "Što ste rekli ?" upitao je sporo."Mogu te povući odande ako budem morao, ti svinjo", rekao je Maclaren, "ali bi mi

bilo draže da sam dođeš."Sverdlov se zapitao, s nenadanom čudnom tugom, zašto je uopće odgovorio. Zar je

lajanje jednog Zemljanina bilo uopće bitno? Shvatio je da će Maclaren postupiti u skladu sonim što je rekao, a pod ovom težinom tučnjava bi mogla biti kobna za obojicu. Jer -Sverdlovljev mozak činio se teškim poput njegovih kostiju. Vratio se natrag i stao na palubuza promatranje.

"Dakle?" rekao je.Maclaren je prekrižio ruke. ""Bolje da odete na ležaj", savjetovao mu je.Sverdlov je proso pokraj njega. U tunici, Zemljanin je djelovao prilično mišićavo, ali

ipak je bio nekih desetak kilograma lakši i par centimetara niži od Krasnanca. Par brzihudaraca bi ga sredilo i još možda nije prekasno da zaustavi Nakamuru.

"Namjesti svoje šake", rekao je Sverdlov oporo.Maclaren je otpustio svoje prekrižene ruke. Licem mu je prešao sanjivi smješak.

Sverdlov ga je napao, a Maclaren je izmaknuo svoju glavu. Njegove ruke su se pomakle,uhvatile Sverdlovljevu ruku i primjenile okrutni zahvat poluge. Sverdlov je soptao, oslobodiose čistom snagom i uputio udarac u njegova rebra. Maclaren je taj udarac blokirao i uhvativšiga za zapešće, iskrivio ga iza leđa, na trenutak Sverdlovu se učinilo da je osjetio kako mukosti pucaju. Stajali su tako jedan do drugoga. Sverdlov je zabacio drugu šaku. Maclaren ga jeudario u prepone. Krasnanac se presavinu naprijed u naletu bola. Maclaren ga je udario jošjednom i Sverdlov se spustio na koljeno. Maclaren ga je udario u trbuh. Sverdlov je pao iudario u pod uz dodatnu pomoć triju gravitacija.

Kroz zvonjajuću tamu čuo je Zemljanina kako kaže: "Pomozi mi s ovim govedom,Dave." Osjetio je kako ga vuku po podu, te su ga nekako smjestili na ležaj i zavezali.

Svijest mu se razbistrila. Bolje titrala i probadala ga. Pokušao je sjesti. "Bila je tozemaljska tučnjava", uspio je promumljati kroz usne koje su počele naticati.

"Ne uživam u tučnjavi", rekao je Maclaren sa svog ležaja, "i zato je pokušavamzavršiti što je prije moguće."

"Ti ...", Krasnanac je podigao groteskno teške ruke i pokušao se odvezati. "Idem ukontrolni toranj. Ako me ovaj put pokušaš zaustaviti ..."

"Ionako si zakasnio, brate Sverdlov", rekao je Maclaren hladno. "Štogod da si htiozaustaviti već je daleko iza točke zaustavljanja."

Riječi su bile poput fizičkog udarca."To je ... da", rekao je inženjer. "Zakasnio sam." Iz njega se prolomilo: "Sada je

prekasno za sve nas!""Ohladi", rekao je Maclaren. "Da budem iskren, tvoje ponašanje ne daje mi puno vjere

u tvoju moć rasuđivanja o bilo čemu."Brodom se začulo tutnjanje. Sverdlov je pomislio: to se ne bi smjelo čuti, čak bi i puni

pokret broda trebao biti skoro bešuman, a ovaj je bio samo djelomičan. Koža mu se orosila.Prvi put u svom divljem životu u potpunosti je shvatio da bi mogao umrijeti.

"Ispričavam se zbog toga kako sam te nazvao", rekao je Maclaren. "Morao sam tezaustaviti, ali zato se sada ispričavam."

Sverdlov nije odgovorio. Buljio je u prazan strop. Čudno, prvi osjećaj koji je nastupiokad se bijes povukao, bila je ogromna tuga. Nikada neće vidjeti kako Krasna postajeslobodna.


25

8

Tišina i bestežinsko stanje bili su poput sna. Iz nepoznatog razloga Maclaren jeprigušio fluorescentna svjetla oko promatračke palube, pa ju je ispunio sumrak, a znanstveniinstrumenti na policama i klupama doimali su se poput dugovratih čudovišta. Gledajući kroznezasjenjeni prozor, nije bilo ničeg što bi zasjenilo čeličnu svjetlost zvijezda.

Ona zvijezda padala je u njegovom vidnom polju. Njena ekscentrična orbita provela je"Križ" uokolo u roku od 37 minuta. Sada, na najbližoj točki, bili su udaljeni samo polamilijuna kilometara. Stvar je imala vidljiv dijametar tri puna Mjeseca. Na neobičan način nijebilo jasnog ruba: u sredini apsolutna crnina, koja je blijedjela kroz tamnosivu boju blizurubova gdje je svjetlost zvijezda hvatala atmosferu koja je bila jače sabijena od Zemljinabezdana u oceanu. Gledano teleskopom činilo se da pošto je promjenjivi tragovi i pjege, trake,točke, trag boje previše blijede da bije oko moglo razaznati... kao da su se duhovi ugašenihvatri još uvijek kretali.

Spljošten na polovima, podsjetio je Maclaren samoga sebe. To bi nam trebalo neštoznačiti, da smo znali. Ili radijski spektar; sada shvaćam, kada je već prekasno, da su linijezaista tripleti, a da je njihovo širenje Dopplerov pomak.

Tišina je bila smirujuća. Nakamura je dolebdio. Zauzeo je položaj i čekao u tišini."Dakle?" upitao je Maclaren."Sverdlov je još vani, provjerava akceleratore i mrežu", rekao je Nakamura. "Ne želi

priznati da nema nade.""Ne želim ni ja", rekao je Maclaren."Gotovo cijeli sustav je uništen. Pedeset metara je nestalo. Ostatak je spaljen,

iskrivljen, kratko spojen ... čudo je da smo uspjeli napraviti i mali pomak tako da sam baremuspio naći orbitu." Nakamura se nasmijao. Maclaren je pomislio kako će biti teško trpjeti tajvisoki zvuk, za one koji nisu odrasli uz takve simbole. "Nosimo sa sobom neke rezervnedijelove, ali ipak ne dovoljno."

"Možda neke možemo napraviti", rekao je Maclaren."Možda", rekao je Nakamura. "Ali akceleratori sami po sebi nisu važni, rekonstrukcija

mreže je jedini način da se vratimo kući ... Što kaže mladi Ryerson?""Ne znam. Poslao sam ga da provjeri pokazatelje i pogleda što sve na brodu ima. Već

ga dugo nema, ali ...""Razumijem", rekao je Nakamura. "Nije se lako suočiti sa smrtnom presudom kada je

čovjek mlad."Maclaren je klimnuo odsutno i pogledao nažvrljane podatke u svojoj ruci. Nakon

nekoliko trenutaka Nakamura je pročistio grlo i rekao s nelagodom: "Oh ... oprostite ... vezanoza inženjera Sverdlova ... "

"Što?" Maclaren nije odvratio pogled s papira. I sam je trebao vremena da se sabere.Zapravo, pomislio je dok mu je bubnjalo u čelu, ja sam taj koji je prestrašen. Sad kada nemogu ništa raditi, osim hladno čekati da čujem hoću li živjeti ili moram umrijeti... Shvaćamda je Terangi Maclaren kukavica.

Osjećaj mučnine bio je udvostručena šaka u njegovom trbuhu."Nisam siguran što se, kako da kažem, dogodilo", promucao je Nakamura. "I ne želim

znati. Ako biste bili tako ljubazni ...Nadam se da ne mislite ...""Ne. Sve je u redu.""Ako bismo mogli to mirno ignorirati. Kao što je on to pokušao. I najbolji čovjek ima

točku pucanja."Oduvijek sam znao da će jednog dana doći kraj bijelim jedrima i zelenim vodama,

vinu i ženskom smijehu. Ali nisam ga još očekivao."Na kraju krajeva", rekao je Nakamura, "sada moramo raditi zajedno.""Da." Nisam očekivao da će to biti svjetlosno stoljeće udaljeno od postojbine mojih

očeva. Proveo sam život zabavljajući se, a sada shvaćam da crna zvijezda uopće nemanamjeru da me zabavi.


26

"Da li već znate što se dogodilo ?" upitao je Nakamura. "Ne bih vas želio požurivati,ali ..."

"Oh, da", rekao je Maclaren, "znam."Pod hrpom pjesama, brodova, ljubavi, viceva i pobjeda koje više ništa nisu značile, ali

kojih se nije mogao otresti, Maclarenov je mozak radio začuđujućom jasnoćom. "Nisamsiguran u to koliko smijemo priznati ostalima", rekao je, "jer bi se to moglo krivo protumačitida smo ovu situaciju mogli izbjeći da smo bili oprezniji."

"I ja sam nakratko tako razmišljao", Nakamura se ponovo nasmijao. "Ali tko biočekivao opasnost u blizini - strvine?"

"Linije spektra koje se šire govore o zvijezdi koja se brzo okreće", rekao je Maclaren."S obzirom da brod nije prilazio u pojasu ekvatora, promašili smo puni Dopplerov efekt, alimožda smo trebali zastati i promisliti. A trostruke linije znače Zeemanovu podjelu."

"Ah." Nakmura je udahnuo uz šištanje zraka. "Magnetizam?""Najjače prokleto magnetsko polje ikada uočeno oko bilo kojeg nebeskog tijela", rekao

je Maclaren."Sudeći prema očitanjima koja imam ovdje, polarno polje je ...oh, ne mogu još reći.

Pet, šest, sedam tisuća gaussa - negdje na toj magnitudi. Fantastično! Polje Sola je samo 53gaussa. Polja nikada ne prelaze mnogo izvan 2000. Osim ovdje."

Protrljao je bradu. "Blackettov efekt", nastavio je. Mirnoća njegovih riječi bila mu jeugodno iznenađenje. "Magnetsko polje je izravno povezano s kutnom brzinom. Razlog zaštoniti jedno živo sunce nema polje poput ove mrtve stvari jest taj što bi tada moralo prebrzorotirati. To ne bi izdržalo, raspalo bi se na stotinu komadića." Neobična, perverzna utjehanalazila se u lakoći govora, laganju samome sebi, uvjeravanju podsvijesti da mu kompanjoninisu bili muškarci osuđeni na smrt i crno sunce, već divna djevojka koja čeka sljedećudoskočicu u taverni Citadele. "Kada zvijezda kolabira, nakon što izgori, mora se okretati brže,vidite? Očuvanje kutnog momenta. Izgleda da ima neobičnu količinu za početak, naravno, alibrzina okretanja je uglavnom rezultat njezina degeneriranog stanja. I ta ista super gustoćaomogućava joj da se okreće takvom brzinom. Moglo bi se reći da je snaga pucanja neizmjernoveća."

"Da", rekao je Nakamura, "shvaćam.""Napravio sam neke procjene", rekao je Maclaren. "Nisam uzeo u obzir vrlo jako polje

koje će nas uništiti. Mogli smo se zaštititi na jednostavan način. Svaka letjelica s ionskimpogonom, koja se približava nekom planetu, postaje suprotno magnetsko polje s povratnomzamkom. Ali naravno, ti veliki brodovi nisu namijenjeni slijetanju. Oni sigurno nikada nećeprići ovoliko blizu živom suncu, a šansa da ovaj crni patuljak ima tako jaki magnetizam -dakle, nitko nije o tome mislio."

Slegnuo je ramenima. "Razmislite malo sami, kapetane Nakamura. Stara H, e, vformula. Proton koji putuje brzinom od tri četvrtine c kroz cijev od stotinu metara skrećejedan centimetar u polju od sedam stotih dijelova gaussa. Mi smo u takvo polje ušli primilijun kilometara, manje-više. Tanak, ali izuzetno energičan trak ioniziranog plina udario jeu najudaljeniji prsten akceleratora. Mislim da je temperatura koja je ekvivalent takve brzineoko tri milijuna milijuna stupnjeva Apsoluta, ako sam točno zapamtio vrijednost plinskekonstante. Što bliže priđemo zvijezdi, naći ćemo se u snažnijem polju, tako da ioni udaraju štokasnije.

"Naravno", završio je Maclaren umornim glasom, "sve te vrijednosti su samo procjenedobivene korištenjem jednostavne računice. Budući da smo išli ukoso, s obzirom namagnetsko polje, potrebna nam je vektorska diferencijalna jednadžba da bismo mogli opisatišto se točno dogodilo. Možda biste našli odstupanja od moje procjene mjerljivih faktorom petili šest. Ali ipak mislim da sam stekao dobar opći uvid."

"Da-a-a", rekao je Nakamura, "mislim da jeste."Stajali su jedan pored drugoga u mraku i promatrali zvijezde toliko sjajne da su od

njihova sjaja boljele oči."Da li znate", rekao je Maclaren," da postoji grijeh koji uvijek biva kažnjen bez

iznimke, stoga mora da je to najsmrtonosniji grijeh svih vremena. Taj grijeh je Glupost."


27

"Nisam u to baš siguran." Nakamurin odgovor pomalo ga je razdražio svojomstaloženošću. "Poznajem mnogo - kako da kažem, osoba koje nisu intelektualci, a žive veseloi korisno."

"Nisam mislio na tu vrstu gluposti." Maclaren se zasmijuljio. "Mislim na glupost naševrste. Vaše i moje. Mi smo ti koji snosimo krivicu, znate. Trebali smo zastati i procijenitisituaciju prije nego li smo uletjeli u nju. Želio sam da postupamo sporije, vršeći mjerenja kakosmo napredovali, no vi ste me ušutkali."

"Sramim se", rekao je Nakamura. Pognuo je glavu."Ne, dopustite mi da završim. Trebao sam ovdje doći s pomno razrađenim programom

u glavi. Nisam vam dao valjani razlog da ne priđemo odmah blizu orbiti. Moj jedini prigovorbio je da mi niste dali dovoljno vremena da izvršim promatranja kako smo prilazili zvijezdi.Vaši su razlozi bili sasvim opravdani, na osnovu podataka kojima ste raspolagali - Oh, kvragu sada sve to! Ovu sam temu započeo samo zato da znate koje teme moramo izbjeći prednašim kolegama - moramo snositi dio krivice jer nismo razmišljali - nismo u situaciji da simožemo priuštiti svađe." Maclarenovi su se obrazi nabrali u nekoj vrsti cereka. "Uopće me nezanima tko je kriv. Moj problem strogo je pragmatičan: želim se maknuti odavde!"

Ryerson se pojavio na ekranu iz dijela broda za boravak. Maclaren ga je prvo ugledaou obliku sjenke. Tada mu je mlado lice prišlo toliko blizu da je mogao vidjeti neprirodnosvijetle oči i drhtavale usne.

"Što si pronašao, Dave?" Pitanje mu je izletjelo prije nego lije stigao razmisliti.Ryersonov je pogled bio uperen daleko od njih dvojice. Rekao je krutim glasom: "Ne

možemo ništa učiniti. Nema dovoljno zamjenskih dijelova da bismo napravili f-f-funcionalnu... mrežu... ne možemo."

"Znao sam to", rekao je Nakamura. "Naravno. Ali imamo instrumente i strojeve.Postoji metal koji možemo iskoristiti. Jedini je problem... "

"Gdje nabaviti četiri kilograma čistog germanija!" Ryerson se proderao. Zidovi su muvratili jeku. "Možda dolje na zvijezdi?"

9

Sverdlov, koji je u svemirskom odijelu izgledao četvrtasto i neljudski, poveo ih je krozzračni prolaz pogonske prostorije. Kada je Ryeson, kao zadnji u redu, ušao u trup broda natrenutak je sve djelovalo potpuno nestvarno.

Borio se za dah. Nepoznata sunca prošla su kraj njegove glave. Inače je poznavaosamo crnilo s ponekim mutnim sjajem. Pokušao se uhvatiti za nešto stvarno. Ta ga je kretnjaoslobodila i sada se vrteći kretao prema van u smjeru mrtve zvijezde, ali on je to osjetio samopoput vala mučnine; u ušima mu je grmjelo, tama ga je zavrtjela poput kotača. Nikada nije biosiguran je li zavrištao.

Sigurnosno uže ga je zaustavilo. U slušalicama je začuo Sverdlovljev sarkastični glas:"Drugi put nemoj biti tako žustar, Zemljanine", i osjetio je kako ga Krasnanac usmjeravagurajući.

Iznenada je Ryerson shvatio model. Krug sjenki pred njim bio je trup broda. Metalniodsjaji koji su se od njega odbijali... oh, da jedan od pomoćnih spremnika. Omjer masepotreban da bi dosegli polovicu c s ispušnom brzinom od tri četvrtine c je 4,35 - relativističkeformule lakše su se koristile nego li jednostavan Newtonov ekspotencijal - a to se morakvadrirati da bi se usporavalo. "Križ" je napustio Sol sa spremnicima punim merkurija sasvake strane, koji su ispunili prostor za gorivo. Mnogo kasnije, prazni kontejneri bili surastavljeni i smješteni u unutrašnjosti broda.

Ryerson je odvratio misli s inženjerskih podataka. Iznad trupa broda, oko njega, izanjega, na sve strane u krugu od X milijardi svjetlosnih godina nalazile su se zvijezde. One ublizini treperile su, sjajile i probadale mu oči, bilo ih je nebrojeno mnogo. Obrisi koje suocrtavale nisu bili oni kojih se Ryerson sjećao sa Zemlje: čak su i prepoznatljiva zviježđapoput Strijelca bila iskrivljena i to je bilo uznemirujuće saznanje, kao da je pred njim bilo licenjegove žene, ali otopljeno i iskrivljeno. Udaljenije zvijezde treperile su na Mliječnom putu, u


28

jedinstvenom uvijenom snopu najhladnije boje koju se može zamisliti. A još dalje, izamilijuna svjetlosnih godina, moglo se vidjeti još sunca - istodobno njih milijarde, u oblikumalenih plavo-bijelih zavijutaka drugih galaksija.

Udarac je potresao Ryesonova stopala. Stajao je uspravno dok su ga čizme slabimprijanjanjem držale uz plastični trup broda. Rotacije je bilo upravo dovoljno da se nebo prednjegovim očima polako kretalo. Stvaralo mu je to zamagljeni osjećaj kao da visi naglavačke;pomislio je na duhove koji su se vratili na svijet u obliku piskutavih šišmiša. Njegove su očipotražile Sverdlovljevu oklopljenu priliku. Njen je oblik bio tako jasan i ružan da je mogaozaplakati od zahvalnosti.

"U redu", progunđao je Krasnanac, "idemo."Kretali su se oprezno krivuljom broda. Dugi tanki okviri koji su udarali iza njih

vibrirali su od njihovih opreznih koraka. Kada su stigli do rešetke koja je stršala iz krme,Sverdlov je stao. "Pokazat ću ti trik", rekao je. "U vakuumu se svjetlost ne raspršuje, stoga jeteško vidjeti objekt u krugu ..." Stisnuo je malenu plastičnu vrećicu. Njegova je svjetiljkasvjetlila kroz tanku izmaglicu ispred njega. "Ovo je teška organska tekućina. Stvara kapi kojeostaju visjeti u zraku satima prije nego li se rasprše. Što misliš o primo-predajnoj mreži?"

Ryerson se kretao pogureno u nelagodi, uzverao se kako bi provirio na nekolikominuta i konačno odgovorio: "Stoji ono što ste prijavili. Mislim da se sve to može popraviti.Morat ćemo većinu tih dijelova uzeti na brod, vjerojatno ih rastopiti ili barem ponovo obraditistrojem. Bit će nam potrebni čitavi novi dijelovi da bismo zamijenili one koji su rastopljeni.Imamo li dovoljno metala za to?"

"Pretpostavljam. I što tada?""Tada..." Ryerson je osjetio kako mu znoj prodire ispod pazuha i stvara malene

kolobare. "Nadam se da shvaćate da ja nisam stručnjak za gravitaciju ili inženjer modeliranjamaterije. Fizičar nije najbolja osoba za gradnju mosta, isto tako ima još mnogo toga štomoram naučiti kako bih to mogao napraviti. Ali koristit ću upute za upotrebu i mnogo togaiznova izračunati i... dakle ... mislim da mogu napraviti mrežu koja će raditi. Podešavanje ćebiti čisti pokušaj-pogreška: potrebno je imati točnu rezonancu da bismo dobili bilo koji efekt,dok upute podrazumijevaju da komponente, kao što je oscilator distorzije, imaju standardnedimenzije i kristalnu strukturu. S obzirom da nemaju - nemamo mugućnosti da ih provjerimo,čak i kad bismo se sjećali koje su bile veličine - dakle, jednom kada izgradimo ispravnumrežu, pokušat ću raznim kombinacijama podešavanja, vjerojatno za tjedan dana dok ...dakle,Sol ili Centauri ili ...bilo koja od stanica, čak i drugi svemirski brod ...ne odgovori ... "

"Jesi li možda u kakvoj vezi s profesorom Broussardom s Akademije Lomonosov ?"prekinuo ga je drugi čovjek.

"Ne, zašto. Što ...""Držiš izlaganja upravo kao on. Ne zanima me teorija i praksa modeliranja materije.

Sve što želim znati je možemo li kući?"Ryerson je stegao dlanove u šake. Bilo mu je drago da kacige i tama skrivaju njihova

lica. "Da", rekao je. "Ukoliko sve pođe kako treba. I ako uspijemo naći četiri kilogramagermanija."

"Što ćemo s tim?""Vidite li one debele spojne točke u mreži? To su, mogli bismo ih tako nazvati,

ogromni tranzistori. Pola rešetke je nestalo, germanij je jednostavno odnesen. Poznata mijekristalno-kemijska struktura. Ostale elemente koji su nam potrebni možemo dobiti tako darastavimo stroj i njegove dijelove iskoristimo za popravak, a na brodu je i jedinica napravljenaod slitine koju možemo prenamijeniti i od nje napraviti tranzistore. Ali ono što nemamo nabrodu su četiri kilograma germanija."

Sverdlovljev ton postajao je pun skepticizma: "A onaj pametni Maclaren misli da će ganaći na planetu? Doći do njega kopanjem?"

"Ne znam ..." Ryerson je ovlažio usnice. "Ne znam što bismo drugo mogli poduzeti.""Ali ta je zvijezda postala supernova!""Bila je to velika zvijezda. Imala je mnogo planeta. Neki od najudaljenijih - ukoliko su

u početku bili dovoljno veliki - možda su ostali."


29

"Ha! I ti bi tamo lovio germanij, na hrpi rastopljenog nikla i željeza, čak i bez sunca nanebu?"

"Imamo odvajač izotopa. Mogli bismo ga prilagoditi - još to nisam u potpunostismislio, ali - za Boga miloga!", Ryerson je viknuo. "Što nam drugo preostaje?"

"Začepi!" odrezao je Sverdlov. "Kada poželim uništiti svoje slušalice upotrijebit ćučekić."

Stajao je u vrtlogu zlatne magle, a crno oko, obrubljeno sivim, mrtve zvijezdemarširalo je pred njim. Ryerson se zgurio, privezan za okvir i čekao. Na kraju je Sverdlovrekao: "Ima mnogo nepoznanica. Ali tranzistor ne čini ništa što vakuumska cijev ne bi moglaučiniti." Njegov smijeh zvučao je poput laveža. "A vakuuma imamo koliko želimo. Zašto nebismo osmislili i napravili ekvivalentne elektronske elemente? Trebalo bi biti mnogojednostavnije od popravka akceleratora i jurenja svemirom u potrazi za planetom."

"Osmisliti ih ?" zavapio je Ryerson. "I ispitati ih, zatim dodatno osmisliti - jeste lisvjesni da ni pri polovičnim obrocima nemamo dovoljno hrane za šest mjeseci?"

"Svjestan sam", rekao je Sverdlov. "Osjećam to upravo sada u svom želucu."Promrmljao je par prostota. "Dobro, onda. Slažem se s planom. Iako, da ona budala odNakamure nije ..."

"Učinio je jedinu moguću stvar! Biste li vi htjeli da se srušimo?""Postoje i gore mogućnosti", rekao je Sverdlov. "Što sada imamo osim šest mjeseci

života i mjesec ili dva umiranja?" Proizveo je opori zvuk, kao da je želio pljunuti. "Već samprije sretao ljude sa Saraija. Po kukavičluku su gori od Zemljana, a jednako su toliko glupi."

"Čekajte malo ...", započeo je Ryerson. "Nećemo se svađati...""Bojiš se onoga što bi iz toga moglo proizaći?" upitao je Sverdlov. "Ti ne znaš prljave

trikove u tučnjavi kao tvoj prijatelj Maclaren, zar ne?"Brod se kretao u tami koja je postala bučna Ryersonovim neujednačenim disanjem.

Podigao je ruke prema prilici koja je ličila na robota. "Molim Vas", promucao je. "Čekajte,čekajte, inženjeru Sverdlov." U njegovim očima pojavile su se suze. "Znate i sami da smo uovome svi zajedno."

"Baš sam se zapitao kad ćeš upotrijebiti taj kliše", zaroktao je Sverdlov."Bilo bi takozabavno reći tvojim prijateljima kako si proveo cijeli mjesec u dubini svemira, otrgnuo me sposla koji sam zaista želio raditi i uvalio me u situaciju o kojoj nisi niti pošteno razmislio,uništio nas sve - i sada mi kažeš: Svi smo u tome zajedno!" Iznenada je riknuo: "Ti šugavižoharov sine, vratit ću te - ne za tvoje dobro, niti za dobro tvoje žene, jer ako je Zemljankaznam kako provodi vrijeme dok te nema - već zbog mog planeta, jesi li čuo? Oni me trebaju!"

Zavladala je potpuna tišina. Ryerson je osjetio kako mu se normalizira rad srca. Rukesu mu bile ledene, a lice obamrlo. Daleki i prestravljeni dio njega razmišljao je: takav jeosjećaj kada gospodar nebeskih vojski položi svoje ruke na čovjeka, ali pogled mu je biouperen pored Sverdlova, u nemirni bijeli sjaj zvijezda i reče jednoličnim glasom:

"Nadam se da ste završili. Već sam ranije čuo priče o jadnim potlačenim kolonijama.Vi ste živi dokaz toga da je Protektorat bolji prema vama nego li zaslužujete. Što se mene tiče,nikada nisam imao ništa od tog izrabljivanja drugih planeta: moj otac se isključivo svojimradom probijao do mjesta kapetana, moja braća i ja pohađali smo Akademiju kao građaninajsiromašnijeg i najnapučenijeg svijeta u svemiru. Vi mislite da znate što je to konkurencija?Vi, napuhana seljačino, na Zemlji ne biste izdržali niti tjedan dana. Zapravo, umoran sam odborbe. Da nije ove uništene ekspedicije, sljedeći tjedan bih putovao u novu koloniju zajednosa svojom ženom. Sada se pitam je li to pametno. Jesu li svi kolonijalci poput vas - hrabri tektoliko da pljunu starog čovjeka i ženu udaljene stotinu svjetlosnih godina?"

Sverdlov je stajao nepomično. Sporo okretanje "Križa" ponovo je dovelo crnu zvijezduu Ryersonov vidokrug. Činila se većom, kao da je zvijezda privukla brod bliže. Imao jeužasan osjećaj padanja prema njoj. Ti me Bože promatraš, hladnim, bijesnim, sivim očima.Tišina je bila poput opne razvučene gotovo do točke pucanja.

Konačno, vrlo polagano, do njega je dopro bas. "Jesi li spreman povući svoje riječi,Zemljanine?"

Ryerson je povikao: "Čim ovdje budemo gotovi!"


30

"Oh." Poduži trenutak. Tada: "Zaboravi. Možda sam pretjerao. Nikada nisam upoznaoZemljanina koji nije ... bio neka vrsta neprijatelja."

"Jeste li ih ikada pokušali upoznati?""Rekao sam, zaboravi. Odvest ću te kući. Možda ponekad i navratim da te pozdravim

na tvom novom planetu. Idemo sad na posao. Prvi nam je zadatak da osposobimoakceleratore."

Slabost koja je obuzela Ryersona bila je tolika da se zapitao nije li pao pod utjecajgravitacije. Oh, Tamara, pomislio je, budi sad uz mene. Sjetio se kako su kampirali nakalifornijskoj obali... imali su je samo za sebe, nitko nije živio u pustinjama na istoku ... doksu galebovi letjeli unaokolo moljakajući kruh sve dok oboje nisu prasnuli u bespomoćansmijeh. Zašto se sada sjetio baš tog događaja od svih onih koje su dijelili?

10

Kada je um odustao i matematika postala maglovitom, bio je red da Maclarenove rukeodrade svoj posao. Sverdlov i Ryerson su prema njegovim uputama radili mehanički dioposla, Nakamurini maleni prsti pokazali su se izuzetno istančanima pa je njegov zadatak biovući žicu i polirati površine kontrolnog obruča. Maclarenu je preostao zadatak za koji je bilopotrebno najmanje vještine, zadatak koji je bio najmanje hitan, jer je daleko bio trenutak kadaće zatrebati: otapanje, odvajanje i ponovno lijevanje otopljenih otpadaka s ionskihakceleratora i primopredajne mreže.

Ali u bestežinskom stanju bio je to zahtjevan zadatak. Na brodu nije bilo mnogomjesta za kretanje ili skupljanje, a vani na rešetki bilo bi preteško za tako malu skupinuradnika. Coriolisova sila stvarala je probleme i pri poslovima koji su se obavljali uunutrašnjosti broda. S druge strane, otopine bez težine drukčije su se ponašale. Maclarenovalijeva ruka bila je još zavijena, a opekotina na čelu grimizna.

No nije bilo važno. Kada bi se pogledao u ogledalu, teško da bi se prepoznao. Nije bilomnogo fizičkih promjena, ali izraz na licu bio je izraz stranca. Njegov se život sveo na ovihnekoliko proteklih tjedana, sve ostalo doimalo se poput sna. U trenucima dokolice odigrao bibrzu partiju šaha sa Sverdlovom, razgovarao o Kabuki stihovima s Nakamurom ili šokiraomladog Ryersona dobro odabranim prostim šalama. Ali pogledavši unazad, shvatio je kako sutakve prilike postajale sve rijeđima. Odustao je da željezne zalihe čini ukusnijima kada bi nanjega došao red u brodskoj kuhinji, nije pjevao baladu o stotinama godina crnih sunca koje je"Križ" prošao. Brijao se i oblačio po navici, baš kao što je Nakamura razmišljao oparadoksima, Ryerson citirao Bibliju ili Sverdlov listao golišave slike svojih nekadašnjihljubavnica. Bio je to način da samome sebi kaže još sam živ.

Došli su trenuci kada se Maclaren zapitao radi li išta drugo doli prolazi kroz načinepreživljavanja. Bilo je to grozno pitanje.

"Vidiš", rekao bi svom blizancu u ogledalu, "ono potiče daljnja preispitivanja: Zašto?A to je problem s kojim se bakćemo svih ovih naših zajedničkih dana."

Odložio je svoj električni brijaći aparat, popravio tuniku i izgurao se van iz malenekupaonice. U prostoriji za boravak nije bilo nikoga, kao i obično.

Ne samo da su bili prezauzeti da bi sjedili, već je prostor bio malen.Izvan tih zidova pronalazio je utjehu u svojim instrumentima. Iskreno je priznao da je

njegov projekt, naučiti što se više može o zvijezdi, bio poprilično sebičan. Nije baš bilovjerojatno da će znanje o njezinoj atmosferskoj složenosti biti od ikakve koristi za njihovbijeg. Ali to mu je dalo mogućnost da zaboravi gdje se nalazi. Naravno, to nije priznaonikome osim samome sebi. Malo se zamislio nad tim koje bi metode za odvraćanje mislimogli imati njegovi kolege.

Ovaj put nije bio sam. Nakamura se nagnuo nad promatračku ploču. Pilotovo tijelobilo je uokvireno dijamantnim sjajem treperavih zvijezda. Ali kako je mrtvo sunce prolazilopored njih, Maclaren je primijetio da je postajao napetiji i da je ruku privukao očima, želeći ihpokriti.

Bešumno je dolebdio do Nakamure. "Bu", rekao je.


31

Drugi se muškarac okrenuo u zraku, teško dišući. Kada su mu se noge i ruke smirile,Maclaren je vidio njegovu prestravljenost.

"Oprostite", uzviknuo je, "nisam vas htio prestrašiti.""Nije ...nije to ništa", Nakamurin smeđi pogled imao je neobičan izraz molećivosti.

"Nisam trebao - nije to ništa.""Jeste li me trebali?" Maclaren mu je ponudio jednu od svojih zadnjih cigareta.

Nakamura ju je slijepo prihvatio, bez zahvale. Nešto uvelike ne štima s ovim momkom,pomislio je Maclaren. Strah je prostrujio promatračkom prostorijom. A on je jedini pilot kojegimamo.

"Ne. Malo sam se odmarao. Teško je raditi posao koji zahtijeva preciznost kad ječovjek ... umoran ... da-a-a." Nakamurini glađu iscrpljeni obrazi uleknuli su se dok je uvlačioduhan. Malene kuglice znoja stvarale su krunu oko njegove glave.

"Oh, vi me nimalo ne gnjavite." Maclaren je prekrižio noge i zavalio se unatrag uzraku. "Zapravo, drago mi je da mi pravite društvo. Potreban mije netko s kim mogurazgovarati."

Nakamura se nasmijao svojim besmislenim osmjehom. "Mi bismo trebali od vas tražitipomoć umjesto da je obrnuto", rekao je. "Od svih nas vi ste se najmanje promijenili."

"Oh? A meni se čini da sam se najviše promijenio. Sverdlov se i dalje drži svojih žena,alkohola i politike. Ryerson se želi vratiti svojoj dražesnoj novoj ženici i dražesnom novomplanetu. Vi ste lokalni kamen temeljac. Ali ja-" Maclaren je slegnuo ramenima. "Ja nemamništa što bi me držalo."

"Postali ste tiši, to je istina." Cigareta u Nakamurinoj ruci malo je drhtala, ali riječi suizlazile sigurno.

"Počeo sam razmišljati o nekim stvarima." Maclaren je mršteći se gledao crno sunce.Tretirajući ga kao znanstveni problem, podalje od sebe držao je opsjednutost za koju je vidioda izjeda Ryersona - koji je postao tih, velikih očiju i koji se vratio religiji koju je svojedobnoodbacio - i ogorčenog Sverdlova. Zasad nije razmišljao o zvijezdi kao o poluživoj pakosti. Alibilo bi tako lako započeti s time.

"Prije ili kasnije čovjek se počne pitati." Nakamurin ton nije pokazivaozainteresiranost. Još uvijek je bio omotan vlastitom stravom, a Maclaren ga je želio izvući iztog stanja.

"Ali ne razmišljam djelotvorno. Postajem tup, kao da zaista radim stvari rutinski pa uzto stignem još razmišljati i o svojim problemima."

"Razmišljanje je tehnika koju treba svladati", rekao je Nakamura, "baš kao i korištenjetijela ..." Zastao je. "Nemam pravo podučavati. Iznevjerio sam svoje učitelje."

"Ja bih rekao da ste vrlo dobro postupili. Zavidim vam na vjeri. Vi imate odgovor.""Zen ne da je gotove odgovore na probleme. Zapravo, pokušava izbjeći svu teoriju.

Ljudski sustav nije u stanju razumjeti neograničeni stvarni svemir.""Znam.""A to i jest moj neuspjeh", prošaptao je Nakamura. "Tražim objašnjenja. Nije mi

dovoljno samo postojati. Ne, to nije dovoljno ... tamo vani, želim se opravdati."Maclaren je gledao u nebo. "Reći ću vam nešto", rekao je. "Prestrašen sam do kostiju.""Što? Ali ja sam mislio ...""Oh, imam ja dovoljno doskočica da to prikrijem. Ali toliko se bojim smrti da se

užasno borim i s toliko malo dostojanstva baš kao što bi to činio štakor uhvaćen u zamku. Apolako mi sviće i zašto. Zato jer nemam ništa osim svog života - svog besmislenog životapunog učenja i nerazumijevanja, punog rada bez postignuća, punog poznanika ali bezprijatelja - to ne bi trebalo biti vrijedno spašavanja, zar ne? Pa ipak, u čitavome svemiru nisamu stanju vidjeti ništa više od toga: mnogo malih, ubrzanih djelovanja organske kemije, namnogim planetima. Da stvari imaju barem imalo smisla, kad bih mogao vidjeti da ima ištavažnije od ove hrpe membrana nazvanih Terangi Maclaren ... tada ne bi bilo razloga bojati sevlastitog svršetka. Stvari koje su bitne nastavile bi postojati."

Neko vrijeme Nakamura je pušio u tišini. Maclaren je svoju cigaretu završio u brzomnervoznom udisaju, borio se protiv napasti, opsovao samoga sebe i zapalio još jednu.


32

"Nisam vas želio natjerati u žalopojku", rekao je. Pomislio je: Vraga nisam. Nahraniosam te tvojim psihološkim lijekom u pravo vrijeme. Iako sam možda dozirao više od onoga štosam namjeravao.

"Nisam toga vrijedan", rekao je Nakamura. "Ali učinili ste mi čast." Gledao je van,rame uz rame s drugim čovjekom. "Pokušavam sebe razuvjeriti mišlju da moraju postojatibića koja su na višem stupnju razvoja od nas", rekao je.

"Jeste li sigurni ?" odgovorio je Maclaren, pozdravljajući priliku da razgovara onečemu što nije osobno. "Nikada nismo pronašli ništa što bi se moglo barem usporediti snama. Barem što se tiče mozga. Priznajem da su Van Maanenovi abosi ljepši i da su OldThothianci pouzdaniji i blaže naravi od nas."

"Koliko zaista poznajemo galaksiju?""Uh-h-h... da.""Živio sam u nadi da ću susresti istinski veliku rasu. Čak i ako nisu poput bogova -

imat će svoje mudrace. Neće gledati na svijet kao mi. Jedni od drugih, takva dva narodamogla bi naučiti nezamislivo, baš kao što su velike epohe u povijesti Zemlje nastupile kada suse susreli različiti narodi. Da-a-a. Ovdje bi to bilo utoliko veće jer je veća međusobna razlika.Manje konflikata. Koji bi bio razlog tome? Mogli bi više ponuditi, milijarde godina odvojenihiskustava živih bića."

"Mogu vam reći toliko", rekao je Maclaren, "Protektoratu se to ne bi svidjelo. Našasadašnja civilizacija ne bi preživjela takvu transfuziju ideja."

"Zar je naša civilizacija toliko sjajna ?" upitao je Nakamura s nehotičnim prezirom."Nije. Pretpostavljam da nije.""Imamo brojne tehničke trikove. Bez sumnje, mogli bismo još više naučiti od takvih

došljaka, više od onoga što meni pada na pamet. Ali ono što bismo naučili, a što je važno - jerovoj eri ljudske povijesti to nedostaje - bila bi filozofija."

"Mislio sam da ne vjerujete u filozofiju.""Upotrijebio sam pogrešnu riječ. Mislio sam na način. Način ... ponašanja? To je ono

čemu služi život, to je vaš 'Zašto' - nije to mehanički uzrok-posljedica, to je duh u kojemživimo."

Nakamura se ponovo nasmijao. "Slušajte dijete kako ispravlja učitelja! Ja, koji čaknisam u stanju pratiti poznate postavke Zena, tražim odgovor od nekoga tko o tome ne znaništa. Kada ga dobijem bez sumnje ću se sakriti u najbližu rupu koju su crvi iskopali."

Iznenada, ponovo je nastupio užas. Zgrabio je Maclarenovu ruku. Obojica su se počelavrtjeti, tako da im se poremetio osjećaj ravnoteže i učinilo im se da se zvijezde roje unjihovim glavama. Maclaren je osjetio na svojoj goloj koži Nakamurin ledeno hladan stisak.

"Bojim se!", promucao je pilot. "Pomozite mi! Bojim se!"Ponovo su uspjeli zauzeti svoje lebdeće položaje. Nakamura je olabavio stisak i uzeo

drhtavim prstima novu cigaretu. Tišina je bila mučna.Maclaren je napokon rekao, ne gledajući Sarajanca: "Zašto mi ne biste rekli razlog?

Možda vam od toga bude malo lakše."Nakamura je udahnuo. "Oduvijek sam se bojao svemira", rekao je. "A istovremeno me

privlačio. Možete li to razumjeti?""Mogu. Mislim da razumijem.""On me je ..." Nakamura se nasmijuljio, "uznemirio. Cijeli moj život. Prvo, dok sam

bio dijete odveli su me iz mog doma na Zemlji. A sada se, naravno, više nikada ne moguvratiti."

"Imam neke veze u Citadeli. Mogao bih vam srediti vizu.""Vrlo ste ljubazni. Nisam siguran da bi mi to pomoglo. Nije moguće da je Kyoto isti

kakvog se sjećam. Ako se on nije promijenio, sigurno je da ja jesam, zar ne-e-e? Ali dopustiteda nastavim. Nekoliko godina poslije na Sarai je pao meteor i usmrtio cijelu moju obitelj,osim mog brata. Shvaćate, kamen s neba? Tada o tome nismo razmišljali tako. Odgajani smou samostanu. Dobili smo školarine za astronautičku akademiju. Zajedno smo putovali kaokadeti. Jeste li čuli za katastrofu Firdawzi?"

"Ne, bojim se da nisam." Maclaren je ispuhnuo dim kao da čini štit prema svemiru.


33

"Capellaje zvijezda poput Sola, ali ogromna. Firdawzi je dugo vrijeme bio nanajudaljenijem planetu sustava, istraživački letovi obavljani su daljinskim upravljanjem.Radijacija je izazvala uništenje metala. Nitko nije posumnjao. Na našem lem brod je iznenadaotkazao. Pilot nas je jedva doveo u orbitu, nakon što smo dugo padali prema Capelli. Moralismo čekati spašavanje. Mnogo ih je umrlo od vrućine. Moj brat je bio jedan od njih."

Tišina je bila tolika da se čulo zujanje."Shvaćam", naposlijetku je rekao Maclaren."Od tada se bojim svemira. S vremena na vrijeme ta spoznaja dolazi do moje svijesti."

Maclaren je pogledao Nakamuru. Maleni čovjek zauzeo je položaj lotusa, pogleda uprtog uisprepletene ruke. Shrvanost mu se nazirala u glasu. "A ipak ne mogu prestati raditi svojposao. Jer dok sam u svemiru čini mi se da se nalazim bliže ... jedinstvu ... koje svi tražimo, toje ono što ste vi nazvali razumijevanjem. Ali ovdje, uhvaćen u orbiti, blizu ove zvijezdejedinstvo je nestalo, a strah raste i raste i bojim se da ću početi vrištati."

"Možda bi pomoglo", rekao je Maclaren.Nakamura je podigao pogled. Pokušao se nasmiješiti. "Što vi mislite ?" upitao je.Maclaren je ispuhnuo meditativni oblak dima. Sada je bilo potrebno pažljivo birati

riječi - a bez iskustva u pružanju pomoći- ili će izgubiti jedinog čovjeka koji može izvući ovaj brod. Odnosno izgubiti

Nakamuru: takva situacija činila mu se mnogo važnijom."Pitam se", promrmljao je, "čak i u potpuno slobodnom društvu, ako takvo uopće

postoji - pitam se, ne boji li se svaki čovjek svoje mladenke.""Što?" Nakamurina su se usta otvorila od zbunjenosti."A istovremeno ju treba", rekao je Maclaren. "Ta potreba seže dalje od seksa. Možda

je strah neophodan dio svega što je važno. Da li je Bach volio Boga tako veličanstveno, a daga se u nutrini nije bojao? Ne znam."

Ugasio je opušak. "Predlažem da meditirate o tome", rekao je blago. "I o očiglednojčinjenici koju ste možda previdjeli, a to je da ovo nije Capella."

Pričekao je.Nakamura je učinio pokret tijelom. Tek kasnije, kada je razmišljao o tome, Maclaren

je shvatio da se radilo o klečanju u slobodnom padu. "Hvala vam", rekao je."Ja bih trebao zahvaliti vama", rekao je Maclaren iskreno. "I vi ste meni pomogli da se

priberem, znate."Nakamura je izišao.Maclaren je ostao još malo pored ekrana. Zvuk džepnog upaljača prenuo ga je i naveo

da se osvrne.Chung Sverdlov došao je iz prostora za boravak. Cigareta u njegovim ustima visila je

pod neobičnim kutem."Dakle", rekao je Maclaren, "koliko dugo ste slušali?""Dovoljno dugo", zagunđao je inženjer.Otpuhnuo je jeftin, odvratan dim, lice mu se izgubilo u njemu. "Dakle", upitao je, "zar

se ne ljutite na mene?""Imam li razloga za to ?" pitao je Maclaren."Oh", Sverdlov je i dalje dimio. "Možda ćete imati", rekao je."Vrlo vjerojatno. Ali, kako napreduju popravci vani?""Dobro. Gledajte", Sverdlov je izlanuo, "učinite mi uslugu, može? Ako možete.

Nemojte priznati Ryersonu ili meni da ste ljudsko biće - da ste jednako uplašeni ili zbunjenipoput nas ostalih. Nemojte priznati niti Nakamuri. Još niste priznali, znate, do sada - nezapravo. Potreban nam je prokleto samosvjestan momak, rođeni tehničar, da bi nas izvukao izovoga!"

Okrenuo se i krenuo natrag. Maclaren ga je čuo kako roni, gotovo lebdi hodnicima.


34

11

Nakamura je zapisao u brodski dnevnik, što ga je pobožno vodio, točan trenutak kadaje "Križ" krenuo s mrtve zvijezde. Ostali nisu niti pokušavali voditi računa o danima. Tamovani dani nisu postojali. Nije postojalo ni vrijeme, u bilo kojem značenju te riječi - bilo je tosamo postojanje, s nerealnom impresijom sunca, lišća i žena koje su bile tu prije postojanja,poput izvrnutog prenatalnog sjećanja.

Početne minute pokreta nisu bile ništa stvarnije. Zauzeli su svoja mjesta i buljili uinstrumente bez ikakvog osjećaja pobjede. Nakamura je bio u kontrolnom tornju, Maclaren jena promatračkoj palubi unosio podatke, Sverdlov i Ryerson pratili su događaje u pogonskojprostoriji, osjećajući se kao da čine bilo koji zadatak u slijedu bez kraja.

Sverdlov je bio prvi koji se prenuo iz hladne maternice i oživio. Nakon sata provedenanad brojčanicima i ekranima, očiju otečenih utjecajem dviju gravitacija, rukom je protrljaočekinje na svojoj vilici. "Sveta posrana stvar", prošaptao je. "Krezuba stvar se drži skupa."

Vjerojatno ga je jedino Ryerson, koji je s njim radio vani tjednima i satima, mogaorazumjeti.

Rešetka koja je virila iz svoda imala je grub, nezavršen izgled. Zaista je malo togaučinjeno za obnovu primopredajne mreže. Sverdlov je jednostavno instalirao okvir kojipodržava obnovljene prstenove akceleratora, strujne krugove koji štite od magnetizma, cijeliniz žica, cijevi, mreža, spremnik električne energije, transformator ... Testirao miliamperskomionskom strujom, psovao, prepravljao, testirao ponovo, klimao, tražio punu amplitudu, davaoproste komentare, ponovo podešavao, ponovo testirao i pitao se bi li sve to uspio napraviti danije bilo Ryersona. Nije bila stvar u neophodnim dodatnim rukama, već je dečko bionemoguće strpljiv. Kada Sverdlov više nije bio u stanju otrpjeti sve što bi pošlo pogrešno,otišao je u unutrašnjost broda, uzeo čekić i lupao po željeznim šipkama u nedostatku ljudskelubanje koju bi bio u stanju smrskati. Ryerson je ostajao vani i pokušavao iznaći rješenje.

Jednom, kad su bili sami među galaksijama, Sverdlov ga je upitao o tome. "Zar ti nisiljudsko biće, dečko? Zar ti nikada ne dođe da baciš reostat kroz sobu?"

U slušalicama, Ryersonov glas zvučao je poput zujanja komarca, skoro izgubljen ubeskrajnom praskanju svemirske buke. "To ne služi ničemu. Toliko me moj otac naučio. Kodkuće smo mnogo jedrili."

"Pa?""More ti nikada ne oprašta."Sverdlov je pogledao prema njemu, ali ga nije uspio vidjeti kroz mrlje svjetla i tame i

iznenada se našao oči u oči s Polarisom. Bilo je to kao da je mu je netko zario nož. Koliko jeljudi, pomislio je loveći dah, pratilo ledenu Sjevernu Zvijezdu do ludosti?

"Naravno", Ryerson je priznao skromno, "nije se tako lako slagati s ljudima."Rešetka je rasla. Konačno su testirali zvuk i tada je Sverdlov rekao Nakamuri da mogu

krenuti.Motor koji je ubrzao "Križ" na pola brzine svjetlosti nije ga mogao odmah podići s

ovoga sunca, niti su ljudi mogli izdržati nekoliko stotina gravitacija, čak ni za kratko vrijeme.Brod se pomaknuo pri dvije gravitacije, njegovi žiroskopi usmjeravali su izbačaj prema masikojoj je brod izmicao, pa je njegova eliptična orbita postala spiralna. Potrebni su bili sati da sedosegne točka gravitacijskog polja i da hiperbolična putanja postane izvedivom.

Sverdlov se nalazio za svojim instrumentima, gledajući u ekrane i indikatore. Prokletamrtva žeravica nije ih namjeravala pustiti samo tako! Dovoljno je dugo buljio u njenopepeljasto lice da počne u to vjerovati. Sigurno će izmisliti neki novi trik, stoga je bolje da sepripremim. Bože, bio je tako žedan! Brod je imao jedinicu za obnovu vode, iz jednostavnograzloga jer je bila obvezatna u vrijeme kada je brod građen. Čudno je kada duguješ svoj životnekom birokratu kojemu na ormarićima za spise ima prašine od dva stoljeća. Ali jedinica zaobnavljanje vode nije bila odgovarajuća i sve ovo vrijeme nije se koristila. Trebala je otpadnimaterijal koji bi odlazio u banku materije i ponovo se stvarao u vidu vode, hrane ili bilo čegadrugog, već prema signalu poslanom s Mjesečeve stanice pri svakoj promjeni ophodnje.


35

Ali više nije bilo signala koji bi stizao na "Križ". Hrana, jednom pojedena, nestala bizauvijek. Reciklirana voda bila je tek dostatna za održavanje života. Munje i gromovi!pomislio je Sverdlov. Mogu sam sebe namirisati na udaljenosti od dva kilometra. Možda nemogu prodati Bratstvo za bocu pive, ali Zaštitniku je bolje da mi ne ponudi tu mogućnost.

Tihi brroom-brroom-brroom došao je do njegove svijesti, motor je govorio sam sasobom. Ipak, bilo je to preglasno. Očitanja na instrumentima bilo su u redu, ali Sverdlov jepomislio da motor dobra usuda ne bi trebao toliko bučiti. Ponovo je pogledao kroz prozor.Crno sunce bilo je jedva vidljivo. Nije ga uopće bilo moguće vidjeti, osim ako si znao gdjetreba gledati. Žičana rugoba ionskog pogona izgledala je kao kavez za zvijezde. Sasvimblijeda plava svjetlost spuštala se prstenovima. Naravno, nije trebala. Nesposobnost. VatraSvetog Elma plesala je do samoga kraja spoja.

"Pogonska soba pilotu. Kako napredujemo?""Zadovoljavajuće." Nakamurin glas zvučao je visoko. Mora da je to od stresa, da,

morao je učiniti stotinu radnji ručno, jer je na brodu nedostajalo robota. Ali tko je mogaopredvidjeti ... ?

Sverdlov je stisnuo oči. "Pogledaj u rep ovog koloturnika, Dave", rekao je. "Prstenzadnjeg negatrona. Vidiš li išta?"

"Pa ..." Mladićeve oči, tamno uokvirene i podlivene krvlju, naprezale su se gledajući usmjeru u koji je Sverdlov upirao prstom. "Elektrostatičko pražnjenje, to plavo svjetlo ..."

"Vidiš li još nešto?" Sverdlov je s nelagodom gledao u mega-metre. Struja koja je teklaakceleratorima nije bila jednolična, neprekidno je fluktuirala nekoliko postotaka. Ali zašto seigla negatrona tako polako spuštala?

"Ne. Ne vidim.""Trebalo je staviti termopar u svaki prsten. Može doći do vrlo slabog otklona iona,

doći će do nagrizanja, sve dok se žarište ne raspadne, a tada smo u nevolji.""Ali isprobali smo svaki - a magnetsko polje zvijezde se smanjuje sa svakim

centimetrom kako napredujemo.""Vibracija, moj maleni prijatelju. Dovoljno je da strese neku od magnetskih zavojnica

izvan njene ravnoteže i da - čekaj!"Zavojnica zadnjeg desnog kraja broda zasvijetlila je crveno. Plava električna vatra

prsnula je uvis i krenula mrežom. Negativni megametar pao je za deset bodova.Sverdlov je osjetio zibanje dok se brod zbog neujednačenog trenja valjao sjedne na

drugu stranu."Pogonska soba zaustavlja brod!" zagrmio je. Ruke su mu već mahnito radile na

glavnoj poluzi. Buka se stišala do mrmljanja. Osjetio je kao da se vinuo sa stijene visoke dovječnosti.

"U čemu je problem ?" zagrmio je Maclarenov glas.Sverdlov je ispustio par neponovljivih izraza. "Nešto se pokvarilo tamo vani. Zadnji

akcelerator negatrona počeo je svijetliti, a struja padati. Zar nisi osjetio da skrećemo spravca?"

"Oh, Bože, imaj milosti", zapomagao je Ryerson. Izgledao je fizički bolesno. "Neponovo."

"Ne mora biti ništa strašno", rekao je Sverdlov. "Iznenađuje me da je ta stvar i ovolikodugo izdržala. Nije baš moguće učiniti čuda pomoću žice i pljuvačke, znaš." U svojoj nutriniborio se sa željom da razbije nečije lice.

"Pretpostavljam da smo u stabilnoj orbiti", rekao je Nakamura. "Ali bih se osjećaomnogo bolje da je popravak moguće napraviti uskoro. Trebate li kakvu pomoć?"

"Ne. Dave i ja to možemo.Ostanite pripravni da napravite pokusni izbačaj."Sverdlov i Ryerson obukli su svoja svemirska odijela. "Mogao bih se zakleti da

svakim danom sve više smrdim", rekao je Krasnanac. "Nisam mislio da sam toliki proizvođačprljavštine." Na glavu je stavio svoju kacigu i dodao u radio: "Toliko o čovjeku - slavnomosvajaču zvijezda."

"Ne", rekao je Ryerson."Što?"


36

"Smrad dolazi jedino od tijela. No to nije važno. Ono što je važno je duša koja senalazi u njemu."

Sverdlov je nakrivio svoju glavu i buljio u drugi lik. "Zar zaista vjeruješ u te priče?""Žao mije, nisam imao namjeru propovijedati ili ...""Nema veze. Ni meni nije do svađe."Sverdlov se oporo nasmijao. "Dat ću ti ipak jednu stvar za misliti. Ako su naša tijela

samo bezvrijedni komad svinjetine i svi ćemo se susresti na slatkom opraštanju, i tako dalje,zašto se onda toliko trsiš vratiti natrag svojoj ženi?"

U svojim je slušalicama čuo razjareni dah. Na trenutakje osjetio da je u nečemupogriješio. Nije bilo vremena za prepirke. Oh, fućkaš to, rekao je samome sebi. Ako Zemljaninne voli slušati kolonijalca nek' se onda lijepo kloni svemira.

U tišini punoj napetosti skupljali su alate i instrumente. Na izlasku, kao i obično imalisu problema s vidljivošću. Zjenice su im se proširile, a njihovi umovi bacili na posao. Sirovasvjetlost obasjala ih je i zaslijepila.

Sverdlov se kretao rešetkom pipajući put, i dok je napredovao osjećao je kako njegovbijes splašnjava. Dječak je bio u pravu - nije bilo ničeg korisnog u tome da psuje mrtvu tvar.Čuvaj svoj bijes za one koji ga trebaju, tirane i varalice i njihove ulizice. A i o tome trebarazmisliti (koliko god to bilo grozno), jesu li ga i oni dostojni. Stajao je okružen tisućamastrašnih sunca, ali niti jedno od njih nije bilo Sol ili Tau Ceti. O Polaris, zvijezdo koja si odvo-dni jarak smrti, jesmo li zaista maleni poput toga?

Došao je do kraja okvira, na njega je zakvačio sigurnosni pojas i uperio svjetlost uprsten. Ne preblizu jer nije želio da se miješa s ionskim tokom, koji mu je davaotrodimenzionalnu svjetlost. Pustio je da mu tijelo lebdi za njim dok se povlačio premaakceleratoru.

"Hm, da, probušen je", rekao je. "Naravno da se pokvarila strana negatrona. Protoničine mnogo manje štete kada udaraju u zemaljsku tvar. Dodaj mi taj brojač, hoćeš li?"

Ryerson mu je dao instrument bez riječi i bez ikakva izraza na licu. Sverdlov jeprovjerio radioaktivnost. "Nema je dovoljno da bi bilo značajno", odlučio je. "Nećemo moratimijenjati ovaj prsten, zaustavili smo proces na vrijeme. Kad ponovo podesim magnetskezavojnice moći ćemo kompenzirati promjenu u električnom žarišnom polju, izazvanomizglodanim oblikom. Nadam se."

Ryerson je šutio. Blagi Bože, pomislio je Sverdlov, zar sam ga toliko uvrijedio?Obično su malo razgovarali dok su bili vani, nisu to bili pravi razgovori već trivijalne opasketu i tamo, povremeni hm kao odgovor ... tek toliko da ne slušaju šištanje zvijezda.

"Hej pilotu. Daj mi mikrostruju, trajanja jedne sekunde."Sverdlov se odmaknuo. Bila je to antiprotonska struja pa je potrebno izbjeći i najmanje

izlaganje.Električne iskre gmizale su poput bršljana kosturom akceleratora. Sverdlov,

promatrajući instrumente koje je postavio duž puta iona, kimao je glavom. "Što kažepotenciometar, Dave ?" upitao je. "Mislim, ako kaže nešto što se može isprintati."

"Standardno", odrezao je Ryerson.Možda bih se trebao ispričati, pomislio je Sverdlov. A tada, poput gejzira: vraga ću se

ispričati! Ako je toliko osjetljiv prije će istrunuti nego se ja ispričam.Zvijezde su se rojile izvan dohvata. Zbog promjena u očnoj jabučici činilo se da se

kreću. Poput muha. Milijun muha koje svijetle. Sverdlov je nesvjesno učinio pokret kao datjera muhu i nasmijao se samome sebi.

Nakon nekog vremena shvatio je da su vjerojatno Ryersonovi živci jednako tanki kao injegovi. Ne možeš od dečka očekivati da se ponaša sasvim razumno. Na samom početku ovepriče ja sam izgubio glavu, pomislio je Sverdlov. Sjećanje je vratilo krv koja je zabubnjala unjegovim sljepoočnicama. Počeo je odvijati prvu magnetsku zavojnicu, kao da je neprijateljkojega treba onesposobiti.

"Dobro, daj mi još jedanput jednu sekundu mikrostruje.""Pokušajte premjestiti drugu zavojnicu par centimetara naprijed", rekao je Ryerson.


37

"Lud li si?" frknuo je Sverdlov. Da, pretpostavljam da smo do sada svi malo poludjeli."Gledaj, ako otklonjeni tok udari ovdje, htjet ćeš da se povije prema dolje i ..."

"Nema veze". Nije bilo moguće vidjeti Ryersonove pokrete u oklopu, ali Sverdlov jezamislio da se okreće od njega, prezrivo sliježući ramenima. Trebalo je proći nekoliko minutau šeprtljanju da bi Krasnanac shvatio da je Zemljanin točno predvidio.

Progutao je knedlu. "Bio si u pravu", priznao je."Dakle, hajdemo ga rastaviti", rekao je Ryerson hladno.Odlično, zemaljski snobe, gospodine. Sljedećih nekoliko minuta Sverdlov je napadao

zavojnice. "Pokusni izbačaj." Ne baš. Pokušao je ponovo podesiti. "Pokusni izbačaj. Ponovo."Činilo se da je to to. "Daj mi još struju. Puni napon ...hm-m." Struja je tekla prekratko da bizagrijala prsten, ali igle su mahnito skakale.

"Još uvijek imamo otklon", rekao je Sverdlov. "Radi se o distribuciji brzine. Određenimali postotak dijelova ima nenormalne brzine i ... " Tada je shvatio da ga Ryerson potajicegleda dok on brblja o očitome. "Pokušat ću ovaj ovdje pomaknuti još malo u stranu. Daj mi tajodvijač ... tako. Molim još jednom struju za test."

Nije bilo daljnjeg odgovora s instrumenata. Ryerson je ispustio zvižduk. "Čini se dasmo gotovi", rekao je.

Mi?, pomislio je Sverdlov. Pa ti si mi samo dodao nekoliko alata!Naglas: "Nećemo moći biti sigurni sve dok ne bude izložen punome trenju.""Naravno", Ryerson je odgovorio oklijevajući. Sverdlov je prepoznao ton koji je

pokušavao biti toplijim. Ryersonu je bilo dosta njegovog ponašanja.Ali meni nije!"Više ništa nemamo za napraviti osim isprobati i vidjeti, je li tako?" nastavio je

Zemljanim"I onda ako ponovo vidimo značajno odstupanje oblačit ćemo svoja odijela i puzati

opet ovdje - možda više puta? Ne!""Zašto, pa tako smo radili i ranije.""Postajem užasno gladan", rekao je Sverdlov. Iznenada mu je sinulo. "Zlo mi je od

ovoga! Dosta mije toga da budem uvaljen u vlastiti smrad, u tvoj smrad, dosta mi je istihglupih lica i istih glupih opaski, da, dosta mi je čak i istih zvijezda! Dosta mi je! Ulazi unutra.Ja ću ostati ovdje i promatrati ubrzavanje. Ako bilo što pođe po zlu bit ću odmah na licumjesta da to mogu popraviti."

"Ali ..."Nakamurin glas je zakrčao iznad šuma zvijezda. "Kakve su to ideje, inženjeru

Sverdlov? Dvije gravitacije bi vas povukle s broda! A mi nismo dovoljno pokretljivi da bismovas mogli spasiti."

"Sigurnosno uže je testirano na dvije tisuće kilograma", rekao je Krasnanac."Standardna je procedura napraviti direktno testiranje visokog ubrzanja za vrijeme izbačaja."

"Da, pomoću automatskih instrumenata.""Koje mi nemamo. Znadete li je li sustav u potpunosti podešen? Jeste li zaista sigurni

da nema nekih malenih kumulativnih efekata pa će vam ova stvar otkazati u trenutku kadavam je najpotrebnija?"

Maclarenov se glas pridružio, suh i ponešto dalek: "Ovo je čudno vrijeme zarazmišljanje o takvim stvarima."

"Ja sam inženjer", rekao je Sverdlov kruto. "Pročitajte na brodu ponovo člankezakona."

"Dobro", rekao je Nakamura. "Dobro, ali ...""To bi nam uštedjelo vrijeme", rekao je Ryerson. "Možda čak za nekoliko dana, ako su

zavojnice zaista slabo podešene.""Hvala, Dave", rekao je Sverdlov nespretno."Dakle", rekao je Nakamura, "vi imate autoritet, naravno. Ali ponovo vas pitam ...""Ja od vas samo tražim kratku vožnju, u trajanju nekoliko sekundi, pod dvije

gravitacije", prekinuo ga je Sverdlov. "Kada budem zadovoljan time kako ovaj prsten radi,tako da nećemo morati svako malo ovako stajati, ući ću unutra."


38

Nogama se uhvatio za okvir i počeo resetirati instrumente pričvršćene na njemu."Vrati se unutra, Dave", rekao je."Zašto ... pa mislio sam da ću i ja ...""Za to nema potrebe.""Ali ima! Ne možeš sam istovremeno očitavati sve instrumente, a ako nešto treba

napraviti potrebna ti je pomoć.""Pozvat ću te ako ću trebati pomoć. Daj mi svoj remen s alatom." Sverdlov ga je uzeo

iz ruku koje su ga nevoljko dale i opasao ga oko svog struka. "Postoji određen rizik u ovome,Dave. Ako mi se ne posreći ti si najbliži tome da budeš inženjer broda. Brod ne smije ostatibez nas obojice."

"Ali zašto se uopće izlagati riziku?""Jer sam sit boravka ovdje! Zato jer se moram boriti s tim prokletim crnim ugljenom

ili ću početi vrištati! Ajde, ulazi sad!"Dok je gledao kako se četvrtasta prilika udaljava, Sverdlov je pomislio: baš nisam

sasvim racionalan, zar ne? Ali tko bi mogao očekivati racionalnost na stotinu svjetlosnihgodina udaljenosti od sunca?

Dok se spremao, razmišljao je o svojim motivima. Bila je tu potreba da se hrva snečim opipljivim, a balansiranje na ovom metalnom kosturu pod svojom dvostrukom težinombio je izazov. Još više od toga, ali zapravo manje važno, bila je logika: razlozi koje je naveobili su dovoljno suvisli, uzevši u obzir koliko su daleko došli, a mogli bi umrijeti od gladinastave li ovako oprezno.

Ispod svega toga, pomislio je, krila se mračna želja koju nije razumio. Li-Tsun saKrasne bi mu rekao neka sačuva svoj život pod svaku cijenu, neka žrtvuje sve ostale, da bisebe sačuvao za svoj planet i za Bratstvo. Ali postojale su granice. Nisi morao prihvatitiDavidov kalvinizam - iako je njegov Bog bez milosti bio prilično sličan ovoj mrtvoj zvijezdi -da bi progutao istinu o tome da su neke stvari važnije od opstanka. Važnije čak od opstankauzroka.

Možda pokušavam ustanoviti koje su to stvari, pomislio je zbunjeno.Puzao je sve dok mu se stopala nisu zakvačila za poprečnu gredu, krajnji prsten

akceleratora bio je pored njegova desnog gležnja, dok mu se brojčanik elektrosonde nalazioblizu lica. U desnoj je ruci držao odvijač, dok je lijevom zategnuo svoje sigurnosno uže."Pripremite se za izbačaj", rekao je u radio. "Za vrijeme jedne minute trebamo postići dvijegravitacije i zatim je održavajte sve dok ne kažem da je dosta."

Neko se vrijeme nije ništa događalo, osim gmizanja zviježđa, kako su žiroskopizakretali brod. Dobar dečko, Seiichi! On će čak i od pokusnog izbačaja izvući nešto vremenaza bijeg. "Pripremite se", čulo se u Sverdlovljevim slušalicama. A težina mu se vratila, svedok nije osjetio jak pritisak u mišićima ramena, ruku, nogu i trbuha; sve dok njegovo srce nijepočelo tući toliko glasno da je zagušilo čak i šištanje zvijezda.

Trup broda bio je sad iznad njega, ogromna kugla poduprta dvama jednakim vitlima.Na sredini svakog vitla pojavila se sablasna plava svjetlost, a iskre su frcale na spojnimtočkama. Kroz električno pražnjenje vidio se zvijezdani hladan sjaj.

Nefikasno, pomislio je Sverdlov. Rezultat rekonstrukcije bez odgovarajućihinstrumenata. Ali lijepo je. Poput festivalskog vatrometa. Sjetio se vatrometa koji je gledaodok je bio mali. Majka ga je povela. Sjedili su na unajmljenom katamaranu i promatraličudesnu eksploziju nad jezerom.

"Uh", zagunđao je Sverdlov. Oči je stisnuo promatrajući brojčanik detektora.Zasigurno je već došlo do značajnog otklona, dok su grami materije bili izbacivani svakesekunde. Prstenovi akceleratora nisu se jako ugrijali, barem ne zamjetno, ali negatroni su pililisvoj put po membranama zemaljskih elektrona, do zemaljskih jezgri i atomi su tako bivaliuništeni. Očito je da će doći do deformacije kristala, slabljenja i zatim uništenja. Izvjestio je otome i dodao s osjećajem zasluženog hvalisanja: "Bio sam u pravu. To se mora napraviti."

"Zaustavit ću izbačaj. Pripremite se."Ponovo je osjetio bestežinsko stanje. Sverdlov je pažljivo odvijačem odvio pokrov

zavojnice i otpustio vijak. Samu zavojnicu premjestio je unatrag. "Popravit ću to za minutu.


39

Evo! Sada su mi potrebne tri gravitacije u trajanju od trideset sekundi, samo da budemsiguran."

"Tri? Jeste li sigurni ... ""Siguran sam. Idemo!Sverdlovu je sinulo da je i ovo jedan način služenja planetu: biti pravi tip čovjeka.

Možda je to bolji način od planiranja uništavanja ljudi koji žive negdje drugdje. Oh, dajprestani, pomislio je, još malo i počet ćeš podučavati humanizam u vrtiću.

Pritisak na njemu se povećavao, a mišići su mu se naprezali.Pri tri gravitacije nije bilo otklona prema prstenu ... ili možda jest? Pogledao je bliže.

Njegova desna ruka, otežana alatom što se još uvijek nalazio u njoj, skliznula je s plohe nakoju se naslanjala. Sverdlova je to izbacilo iz ravnoteže. Zaplivao je s obje ruke raširene,instinktivno pokušavajući ne pasti. Njegova desna ruka našla se između zavojnica i mlazanegatrona.

Vatra je šiknula.Nakamura je zaustavio pogon. Sverdlov je slobodno visio, buljeći u svjetlo zvijezda

pokraj svoje ruke. Izbačaj ju je prerezao čisto poput industrijskog reza. Krv i voda šiknule su ismrznule se u malenom oblaku, tako blijedom među zvjezdanim maglicama.

Nije bilo boli. Još ne. Ali bubnjići u ušima prsnuli su mu od pada pritiska. "Pogonskasoba!", odrezao je. Dio njega kao da je stajao po strani i divio se svom vlastitom umu. Kakavstroj za preživljavanje kad je bila potrebno! "Hitan slučaj! Spustite ukupnu voltažuakceleratora na jednu tisuću. Dajte mi deset ampera kroz cijev. Brzo!"

Nije osjećao težinu, jer takav izbačaj nije izazivao dovoljno potiska trupu broda da bise značajnije pomakli. Svoju je rukuponovo ubacio u mlaz iona. Sada je bol nastupila, ali u njegovoj glavi, zbog prsnutih bubnjića.Još jednu minutu i imat će okrete. Plin antiprotona grmio je bez smetnji oko batrljka njegovazglavka. Čelik se topio. Sverdlov je udario pilom što ju je držao lijevom rukom, pokušavajućizatvoriti rukav svog svemirskog odijela.

Činilo mu se da je udaljen od svega. Mračilo mu se u glavi. U čudu se upitao: "Jesamli to kanio učiniti drugima?"

Kada mu se učinilo da je rukav zatvoren, pustio ga je. "Zaustavite izbačaj", prošaptaoje. "Dođite po mene." Njegovi spremnici sa zrakom hranili su ga kisikom, pritisak se povećaounutar odijela. Bilo je dobro plutati na kraju sigurnosnog užeta, dišući. Dok se nije počeogušiti vlastitom krvlju. Tada je odustao i prigrlio tamu poput poklona.

12

Sada, pred zimski solsticij, dan je blijedo svjetlucao nisko na jugu, kroz oblake boječelika. Tamara je šetala otkad su se prve zrake svjetlosti pojavile nad oceanom, a sad je sunceveć bilo blizu zalaska. Pitala seje li svemir mračniji od ovog predjela. U svemiru barem vidišzvijezde. Na Skuli se zbog vjetra skrivaš u kući, a nebo je bilo slijepi vrtlog snijega.

Nekoliko suhih pahulja palo je dok je s vrištine silazila na plažu. Nisu donosileuznemirenost, noćas neće padati snijeg. Vjetar je dolazio od tisuća kilometara udaljenogAtlantika i ledenjaka. Osjetila je kako je hladnoća stisla svoje zube oko nje, ogrtač skapuljačom nije bila dostatna zaštita. Ali ne ide natrag u kuću. Sve dok se dan ne izgubi i nepostane opasno nalaziti se izvan kuće.

Rekla je samoj sebi: Čak bih i tada ostala vani kad to ne bi naškodilo djetetu i kad mestarac ne bi tražio. Davide, pomozi mi, ne znam koja je od ovih dviju mogućnosti gora!

Bilo je nekog izopačenog zadovoljstva u tolikoj iskrenosti prema samoj sebi. Premaustaljenim pravilima, jedino o čemu bi trebala razmišljati bilo je Davidovo još nerođenodijete, a ona mu je bila tek nositeljem. Ali to joj se još nije činilo stvarnim ... ne još ... osimjutarnjih mučnina i loših noćnih snova. Stvarnost je bio Magnus Ryerson, čupavacživotinjskog lika, koji reži na nju jer kućanske poslove ne obavlja onako kako je on navikao.Njegova nerazumljiva čitanja naglas, njegovo more i njegova prokleta poduka iz jezika!


40

Tamara se uhvatila kako psuje. "Prokleti engleski! Prokleti engleski! Možeš si uzeti tajsvoj jezik i s njim si znaš već što!" Tu i tamo bi čula taj izraz, odnosno više prisluškivala dokje kao malena djevojčica virila kroz vrata, a muškarci razgovarali - neki od neotesanijihkoristili bi takve fraze: ribari, rudari ili stočari. Nije baš bila sigurna što je to bilo, što bitrebalo napraviti s njim. Vjerojatno ga poderati na male komadiće i baciti u vjetar, u ružniSjeverni ocean.

Za trenutak je stisnula ruke. Kad bi tako mogla uništiti Magnusa Ryersona!Borila se da povrati pristojnost. Ona je dama. Nije tehničar, ali je ipak bila kći

profesora, znala je čitati i pisati, učila je ples i sviranje flaute, kako točiti čaj i kako raditi ručnirad, te kako voditi razgovor s učenim muškarcima, da im ne bude dosadno dok čekaju njezinaoca ... bilo je to umijeće gracioznosti. Njezin otac nazvao bi to asocijalnim, to što je mrzilaoca svoga supruga. To je sad bila njezina obitelj.

Ali...Njezine čizme gazile su nizbrdo, kroz snijeg i grmlje vrijeska, sve do kamenite plaže.

More je ovdje izravno udaralo u kamene gromade, silom što je odzvanjala tlom. Vidjela jekako se valovi lome i rasprskavaju na mjestu udara. Njihova pjena grizla joj je kožu. Izastijena bilo je samo sivo prostranstvo galopirajućih bijelo-bradih valova i vjetar koji se obaraos pola. Tamo je sve udaralo, zviždalo i valjalo se.

Sjetila se zelenkasto plavih južnih voda, kako su mrmorile u podnožju palmina drvećapod beskrajnim nebom.

Sjetila se kako je David rekao: "Moji preci od pamtivjeka bili su Sjevernjaci, mornari imali posjednici s ruba Atlantika - vjerojatno je to razlogom što su toliki bili astronautima uzadnjih nekoliko generacija. Da bi pobjegli!"

I tada, dodirujući njenu kosu svojim usnama: "Ali ja sam našao ono što su svi onitražili."

Bilo je teško zamisliti da su Davidova toplina i nježnost i smijeh nastali u ovoj zabiti.O vjeri koja ga je toliko mučila, ona je uvijek razmišljala kao o neobičnom znaku, kao da gaje Druga Rasa Tamo Vani uzdigla na noge (upoznali su se preko njena oca, profesor i njegovistudenti mnoge su noći sjedili pod zvijezdama Australije, dok je David tražio Boga koji nijeokrutan). Opskurnost sekte pomogla joj je: Kršćani čak ni danas nisu bili rijetki, ali ona jenejasno zamišljala da je protestant neka vrsta muslimana.

Sada je znala da su stanovnici Skule i njen Bog potekli od same Skule, sa zimskimmorem u svojim žilama. David se nije borio protiv nečeg normalnog, on je sam sebeoblikovao u nešto što je - duboko u sebi - Magnus Ryerson smatrao neljudskim. Iznenada,gotovo opipljivo, Tamara se sjetila jedne večeri prije nekoliko tjedana, kada je starac tražio odnje da prevede baladu. "Naš narod ju je pjevao mnogo stotina godina", rekao je - a kako ju jegledao pod svojim teškim obrvama.

"On je uzeo križ i željeznu kacigu, I natjerao svog dobrog konja do limba, On nijeizgovarao ime Gospodinovo Jer ga lijepa kraljica nije poljubila. "

Tamara je zabila šaku jedne u dlan druge ruke. Vjetar joj je uhvatio ogrtač i dijelom gastrgnuo s nje, pa je sad poput crnih krila lepršao s njenih ramena. Ponovo ga je omotala okosvog tijela, dršćući.

Nebo je bilo poput crvenog ivera na rubu svijeta. Tama će nastupiti za nekolikominuta, gusta toliko da bi čovjek mogao umrijeti od smrzavanja putujući kući. Tamara jepočela šetati, brzo, nadajući se da će pronaći odluku. Razlog njenom današnjem izlasku nijebila samo nepodnošljivost kuće. Ali um joj je bio usporen, kao da je zahrđao. Još uvijek nijeznala što da napravi.

I l i bolje rečeno, pomislila je, znam što trebam napraviti, ali još nisam smogladovoljno hrabrosti.

Kad je stigla do kuće već je bilo tako mračno da se jedva vidjelo bijelo okrečenezidove i strmi, snijegom pokriveni krov kuće. Nekoliko žutih tragova svjetlosti probijalo se


41

kroz pukotine na prozorskim sjenilima. Na vratima je zastala. Ući unutra...! Ali nije imalaizbora. Okrenula je kvaku i ušla. Vjetar i zavijanje mora ušli su zajedno s njom.

"Zatvori vrata", rekao je Magnus. "Zatvori vrata, ti mala budalo."Zatvorila je vrata, ali i dalje se čulo mumljanje i stenjanje pod strijehom. Objesila je

svoj ogrtač na vješalicu i pogledala uokolo. Magnus Ryerson sjedio je na svome istrošenomkožnom stolcu, s kožom uvezenom knjigom u rukama. Kao i uvijek, kao i uvijek! Kako bičovjek mogao razlikovati jedan dan od drugoga u ovom brlogu? Svjetlost je bila prigušena,tako da je on bio uglavnom sjenka, ledenog odsjaja očiju i prljavo bijele brade. Vatra odtreseta nevoljko je tinjala, pokušavajući zagrijati čajnik što je visio na kuki.

Ryerson je odložio knjigu, istresao svoju starinsku lulu (od nje je zrak ovdje biozagušljiv) i grubo upitao: "Gdje si bila cijeli dan, djevojko? Već sam mislio krenuti u potraguza tobom. Mogla bi uganuti gležanj i umrijeti na hladnoći, sama tamo vani."

"Nisam", rekla je Tamara. Izula je čizme, obukla papuče i krenula prema kuhinji."Čekaj!", rekao je Magnus. "Zar nikada nećeš naučiti? Želim svoj popodnevni čaj

točno u 16,30 ... sada. Moraš biti pažljivija, curo. Nosiš posljednjeg Ryersona."Tamara je zastala. Stari cigleni pod bio je nagnut nadolje, kao kroz daljinu je osjetila

kako se njezino tijelo napelo. Bliži osjećaj bio je kako njezina promrzla koža, koja je trnulaugrijavajući se, ponovo postaje ukočena.

"Osim Davida", rekla je."Ako je živ. Zar još uvijek u to vjeruješ, nakon svih ovih tjedana?" Magnus je počeo

kopati po svojoj luli. Nije ju pogledao."Ja ne vjerujem da je mrtav", odgovorila je."Mjesečeva ekipa nije uspjela ostvariti kontakt uz pomoć gravitacijske zrake. Čak i

ako jest živ umrijet će od starosti prije nego li taj brod uspije doći do neke zvijezde na kojojljudi imaju svoju stanicu. Ne, prije će umrijeti do gladi!"

"Ako uspije popraviti, štogod da se pokvarilo ..."Zagušeno bubnjanje valova vani valjalo se do krešenda. Magnus je stegnuo usta. "To

je jedan od načina da uništiš samu sebe ... nadajući se", rekao je. "Moraš prihvatiti najgorumogućnost, jer je oduvijek u ovom svemiru bilo više najgorih nego najboljih mogućnosti."

Bacila je pogled na crnu knjigu koju je on nazivao Biblijom, tešku knjigu koja senalazila na jednoj od nakrcanih polica. "Zar takve stvari govori vaše sveto pismo ?" upitala je.Njezin glas zvučao je potpuno strano.

"Da. Također tako govori i drugi zakon termodinamike." Magnus je svojom lulomkucnuo o pepeljaru. Bio je to naspram vjetru neočekivano glasan zvuk.

"A vi... a vi... čak mi ne dopuštate da stavim njegovu sliku", prošaptala je."Ona je u albumu, zajedno sa slikama mojih ostalih mrtvih sinova. Ne želim da bude

na zidu, da bi ti mogla gledati u nju. Naš je zadatak da izdržimo sve ono što nam Bog pošalje ida se pri tome održimo na objema nogama."

"Znate li vi ...", Tamara je buljila u njega s nadolazećim osjećajem strave. "Znate li vida se ja ne mogu sjetiti kako je točno on izgledao?"

Imala je neku neobjašnjivu želju izazvati njegov bijes. Ali široka ramena obučena uvrećasti džemper jedva da su se podigla, izazvala je samo maleno slijeganje. "Da, pa to nijeništa neobično. Pamtiš riječi, svijetlu kosu, plave oči i tako dalje, ali ne možeš se sjetiti točnogizgleda. Na kraju krajeva, nisi ga ni dugo poznavala."

Govoriš mi da sam stranac, pomislila je. Uljez koji je ukrao ono što nije njegovo."Vrijeme je da prije čaja ponovimo malo englesku gramatiku", rekao je starac.

"Grozno ti idu nepravilni glagoli."Stavio je svoju knjigu na stol - prepoznala je naslov, Kiplingove pjesme, tkogod da je

bio Kipling - i pokazao prema polici. "Dohvati tekst i sjedni."Nešto se prelomilo u djevojci. Stisnula je šake. "Ne.""Što?" Lice se okrenulo tražeći je."Neću više učiti engleski.""Ne ..." Magnus je gledao u nju kao da je biće s neke druge planete. "Zar ti nije

dobro?"


42

Odrezala je riječi, jednu za drugom: "Pošto je bolji načini da provedem vrijeme odučenja mrtvog jezika."

"Mrtvog ?" zavapio je čovjek. Osjetila je kako se njegov bijes diže u zrak među njihdvoje. "Jezik pedeset milijuna ..."

"Pedeset milijuna provincijskih neznalica koji žive na iscrpljenoj zemlji međugradovima raznesenima bombama", rekla je. "Nitko izvan britanskih otoka i nekolicine mjestana sjevernoameričkoj obali ne razumije taj jezik. Nećete naći niti jednog modernog autora iliznanstvenika ili ... bilo koga ... da piše na engleskom. Velim da je mrtav! Hodajući leš!"

"To je jezik tvog vlastitog supruga!" izderao se na nju, napola ustajući."Zar mislite da je s bilo kim, osim s vama ikada razgovarao na engleskom, od kad je ...

pobjegao ?" odvratila je ona. "Zar mislite da ... ako se David ikada vrati s tog broda na koji stega vi prisilili da ode ... i odemo na Ramu - zar mislite da ćemo razgovarati jezikom rase kojaumire? U novome svijetu?"

Osjetila je suze kako joj klize licem, lovilaje dah s osjećajem straha. Stari je čovjek biotako dlakav, tako ogroman. Kada je ustao, svjetlost vatre bacala je njegovu sjenku preko nje igušila cijeli ugao sobe. Glavom je očešao strop.

"Znači, rasa tvog supruga je rasa koja umire", rekao je odrješito poput pucnja. "Zaštosi se onda udala za njega ako je toliko trošan?"

"On nije", viknulaje. Zidovi oko nje su se tresli. "Vi ste! Sjedite ovdje i sanjate oprošlosti, kada su vaši ljudi vladali Zemljom - o prošlosti koja je odavno iza nas! David je išaotamo ... tamo gdje je budućnost!"

"Shvaćam." Magnus Ryerson napola se okrenuo od nje. Obje svoje šake uglavio je udžepovima, gledao u pod i mrmljao riječi upućene nekome drugome - ne njoj.

"Znam. I ti si poput ostalih, odgojeni ste da mrzite Zapad, jer je on nekoć bio vašgospodar. Vaš učitelj. Bijeli je čovjek vladao ovim planetom prije nekoliko stoljeća. Naši ćenas grijesi zato pratiti sljedećih tisuću godina ... dok ne dođe red na vas, a oni koje ćete viodgojiti osvećivat će se za pomoć koju su dobili. Dakle, nemam se namjeru ispričavati zbogsvoji predaka. Ponosim se njima. Nismo bili ništa okrutniji od bilo kojih drugih ljudi i dalismo vam ... čak i na samrtnoj postelji svoje civilizacije, dali smo vam zvijezde."

Njegov glas se podizao sve dok nije počeo grmjeti. "A mi još nismo mrtvi! Zar mislišda je taj jadni Protektorat društvo? E, nije! Čak nije niti pošteni barbarizam. To je glorificiranigarnizon. On je taj koji obožava status quo i koji se boji pogledati u budućnost. Ja sam otišaou svemir iz istog razloga iz kojeg su moji ljudi nekoć odlazili na more. Svemiru sam dao svojesinove i ti ćeš dati svoje, jer tamo se nalazi sljedeća civilizacija! Naučit ćeš povijest i jeziknašeg naroda - tvog naroda - tako mi Boga, naučit ćeš što znači biti jedan od nas!"

Njegove su riječi odzvanjale u praznini. Neko vrijeme čuo se samo vjetar i šummalenih plamičaka. Dolje na obali, more se igralo otokom kao što se pas igra štakorom.

Napokon je Tamara rekla: "Već znam što to znači. To me je stajalo Davida, ali znamšto to znači."

On se ponovo okrenuo prema njoj, pognuvši glavu i buljio u nju kao u neprijatelja."Vi ste ga ubili ", rekla je tiho. "Vi ste ga poslali na mrtvo sunce da tamo umre. Jer

ste ...""Premorena si", prekinuo ju je teško suzdržavajući bijes. "Potaknuo sam ga da iskuša

samo jednu svemirsku ekspediciju. A ova je bila važna. Mogla je biti od velikog značaja zaznanost. Kasnije bi s ponosom mogao reći, bez obzira na to kakvu karijeru izabere, 'Bio samna Križu.'"

"I zbog ponosa bi trebao umrijeti ?" rekla je. "To je jednako bezuman razlog kao i onajpravi razlog. Ali reći ću vam zašto ste ga zaista poslali... a ako zaniječete da ste ga prisilili,reći ću vam da lažete! Niste mogli podnijeti činjenicu da se jedno vaše dijete maknulo - da jepročitao ovu opscenu farsu istraživanja svemira, odlazak daleko zbog samog odlaska, kao daima nečeg plemenitog u velikom broju kilometara. David je htio živjeti onako kako mu je topriroda namijenila, na tlu koje je živo, sa zrakom koji može udisati a da nije u bocama, i naplaninama kojima bi mogao šetati umjesto lijesa koji se vrti... i njegova bi djeca tako ... mibismo bili sretni! A to je ono što ste vi željeli spriječiti!"


43

Magnus se nacerio. "Za kćer profesora proizvodiš mnogo bezvrijedne buke", rekao je."Da počnemo od kraja, kakav dokaz imaš da biste bili sretni?"

"Kakav dokaz vi imate da vam je bilo suđeno putovanje svjetlosnim godinama",zaplakala je. "To je još samo jedan način bježanja od samoga sebe - ništa više od toga. Čaknije niti praktično. Da su brodovi tražili planete da ih mogu kolonizirati, još bih razumjela.Ali... 'Križ' je imao za cilj tri giganta! Zatim su ga preusmjerili na crnu trosku! I sada je Davidmrtav ... zbog čega? Znanstvene znatiželje? Vi niste znanstvenik istraživač, niti je on to bio, ivi to znate. Bogatstvo? Nije bio više plaćen nego li na Zemlji. Slava? Tek je nekolicini ljudina Zemlji stalo do tog istraživanja, ništa više na Rami, a njemu samom nije bilo uopće stalo.Avantura? Više bi avanture mogao doživjeti u sat vremena hoda po šumi nego u godini danana svemirskom brodu. Rekla bih da ste ubili svog sina jer ste vidjeli da dolazi svijesti!"

"Sada je dosta", zagrmio je Magnus. Koraknuo je prema njoj. "Dosta sam čuo od tebe.U svojoj vlastitoj kući. Nikada se nisam slagao s tom novinom da ženi treba dopustiti damelje..."

"Odbijte!" viknula je. "Ja nisam vaša supruga!"Zastao je. Iznenada su crte njegova lica postale mutne. Podigao je svoju umjetnu ruku

kao da se brani od vihora."Ti si supruga mog sina", rekao je sasvim nježno. "Sada si i ti Ryerson.""Ne ako je ovo ono što to znači." Konačno je dobila odlučnost koja joj je bila

potrebna. Prišla je zidu i s vješalice skinula svoj ogrtač. "Vjerujem da ćete mi posuditi zračniauto da se prebacim do Stornowaya. Poslat ću vam ga natrag pomoću autopilota i tamo sinabaviti prijevoz dalje"

"Ali kamo ideš?" Njegov je glas zvučao poput glasa povrijeđenog djeteta."Ne znam", odrezala je. "Na neko mjesto gdje je atmosfera podnošljiva. Dobivat ću

Davidovu plaću dok ga ne proglase mrtvim, a tada ću dobivati mirovinu. Kada se uvjerim dase neće vratiti, otići ću na Ramu."

"Ali, curo - to nije prikladno ...""Neka vrag odnese prikladnost. Radije ću imati Davidovo dijete, živo"Obula je čizme, iz ormarića je uzela ručnu svjetiljku i otvorila vrata. Vjetar je ušao

ravno unutra i udario Magnusu u lice.

1 3

"Uzemlji Chinchanchou Tamo gdje vjetrovi pušu blago Kraj mora boje purpurna vinaŠto se pjeni da ju obrani Živjela je princeza prekrasna (Neka ju Bog ozdravi!) Nije bila znanapo čestitosti Već po svojoj ženstvenosti. "

Dok je obilazio kućište žiroskopa i povlačio se prema promatračkoj palubi, DavidRyerson začuo je zvuke gitare i Maclarenov glas. Uzdahnuo je, rukom odmaknuo svoju plavukosu s očiju i zakopčao se.

Maclaren je lebdio u prostoriji za boravak. Bilo je skoro nečeg uvredljivog u tomekako se doimao čistim u bijeloj tunici, kada je svakome od njih bilo dopušteno dnevnopotrošiti vode za održavanje higijene koliko stane u spužvu. Polovični obroci hrane samo suga učinili vitkijim, dodajući kuteve njegovoj glatkoj smeđoj figuri, njemu nisu stršale kostipod rastegnutom kožom kao Ryersonu i nije bio zajapuren u licu i imao problema sazuboboljom kao Nakamura. Nije bilo fer!

"Ej, bok Dave", Maclaren je nastavio trzati po žicama, ali tiho. "Kako napredujemreža?"

"Gotov sam.""Hm?""Upravo sam pričvrstio zadnji vijak i točkasto zavario zadnji spoj. Trebamo naći taj

germanij, napraviti tranzistore i podesiti jedinice, sve ostalo je učinjeno." Ryerson se rukomprihvatio za jedan stup i plutao slobodno, buljeći upalim očima u prazno. "Neka mi Bogpomogne", promrmljao je, "što da sada napravim?"


44

"Čekaj", rekao je Maclaren. "Ne možemo napraviti ništa više, nego samo čekati."Promatrao je mladog čovjeka neko vrijeme. "Iskreno, Seiichi i ja smo našli izgovore da ti nepomognemo, učinili smo tamo vani manje od onoga što smo mogli, upravo iz tog razloga.Bojali smo se da ćeš završiti svoj posao prije nego nađemo planet."

Ryerson je počeo, dok se crvenilo popelo u njegovo poput krede bijelo lice: "Zašto odsvega..." Njegov je bijes splasnuo. "Shvaćam. U redu."

"Ovo vrijeme otkako smo pobjegli sa sunca bilo je prilika da prakticiram svojuglazbu", primjetio je Maclaren. "Čak sam i komponirao. Slušaj:

"Na brodove zlatnih jarbola Iznenada je došla princeza Preko mračnih zapjenjenihputeva Gdje lahori nastaju. Strasne priče su ih privukle Mnoge ih uništile Kada su zatražiliruku dame Dala im je ... "

"Hoćeš li prestati ?" vrisnuo je Ryerson."Kako želiš", rekao je Maclaren blago. Spremio je gitaru natrag u njezinu kutiju.

"Rado ću te podučiti", ponudio se."Ne.""Jesi li za partiju šaha?""Ne.""Sada mi je krivo do pakla što nisam bio veći intelektualac", rekao je Maclaren.

"Nikada to nisam bio, znaš. Bio sam playboy, čak i u znanosti. Sada ... žao mije da sa sobomnisam donio nekoliko stotina knjiga. Kada se vratim pročitat ću ih." Njegov je osmijehizblijedio. "Mislim da ću ih početi shvaćati."

"Kada se vratimo?" Ryersonova tanka figura kao da se udvostručila kada je poskočio."Ako se vratimo, misliš!"

Nakamura je ušao. U ruci je držao pregršt papira s nažvrljanim bilješkama. Njegovoliceje bilo bezizražajno i oprezno. "Završio sam kalkulacije naših najnovijih podataka", rekaoje.

Ryerson je zadrhtao. "Što ste pronašli?" viknuo je. "Za ime Boga, što ste pronašli?""Ništa.""Gospodine Bože Izraelski", zagunđao je Ryerson. "Opet ništa.""Znači, ovu smo orbitu uglavnom završili", smireno je rekao Maclaren. "Negdje imam

izračun elemenata sljedeće orbite." Krenuo je tražiti među instrumentima.Mišić na Ryersonovom obrazu počeo je skakati sam od sebe. Dugo je gledao u

Nakamuru. "Zar ne postoji nešto drugo što bismo mogli napraviti ?" upitao je. "Teleskopi, zarzaista možemo jedino sjediti?"

"Kružimo oko mrtvog sunca", podsjetio ga je pilot. "Vidljiva je samo slabašnasvijetlost zvijezda. Vrlo jak instrument mogao bi fotografirati planet, ali ne i teleskopi koje miimamo. Ne na udaljenosti na kojoj ih ne bismo mogli niti gravitacijski pronaći. Ta...ako."

"Mogli bismo napraviti veliki teleskop!", uzviknuo je Ryerson. "Imamo staklo i...srebro i ..."

"I ja sam o tome razmišljao." Maclarenov glas je došao s promatračke palube. "Možešse time zabavljati, ali umrijet ćemo od gladi mnogo prije nego li složimo prikladno zrcalo sopremom koju ovdje imamo."

"Ali - Maclaren, svemir je tako velik! Mogli bismo loviti milijun godina i nikada nenaći planet ako ga ne možemo... ne možemo vidjeti!"

"Ne radimo baš nasumce." Maclaren se pojavio s papirnatom trakom. "Možda sizaboravio princip po kojem tražimo. Postavimo se u orbitu oko zvijezde, neko vrijeme jupratimo, iznova provjeravamo našu poziciju i računamo je li naša putanja bila značajnozakrivljena. Ukoliko jest, to je zbog planeta koji se nalazi negdje i tada možemo uz pomoćLeverriera ustanoviti gdje se on nalazi. Ako ne - ako smo predaleko - zaokrećemo za četvrtinuprema drugom luku iste putanje i pokušavamo ponovo. Kada smo iscrpili cijelu kružnicu,krećemo prema van i pokušavamo u većem kru... "


45

"Šuti", odrezao je Ryerson. "Znam to! Nisam školarac, proklet bio! Ali mi nagađamo!""Ne sasvim", rekao je Maclaren. "Ti si bio zaokupljen radom na mreži dok sam ja

izradio sekundarni princip ... da, razmisli malo, nikada me do sada nisi pitao. Dopusti da tiobjasnim. Vidiš, pomoću podataka s poznatih vrsta zvijezda, otprilike mogu znati kakva jeova zvijezda bila u vrijeme kada su na njoj rasle palme. Iz toga, uz pomoć planetarno-formacijske teorije, dobivam raspon njezina jedno vremenskog sustava. Na primjer, njeziniplaneti mora da su bili manje-više u pojasu ekvatora, vrijednosti kao što su masa, kutnimoment i magnetno polje određuju konstantu Bodeovog zakona. Kada sve to znam, mogunacrtati orbitalnu kartu.

Dakle, tada je zvijezda postala supernova. Planeti koji su joj bili bliže pretvorili su se uplin. Vanjski divovi su preživjeli, iako su bili teško oštećeni. Ali glavne osi njihovih orbitatoliko su bile velike - teoretski, da su planeti mogli biti udaljeni od zvijezde u vrijednostisvjetlosne godine - tako da čak i mali postotak greške u podacima čini moj rezultatneispravnim prema astrološkim jedinicama. Još jedan faktor: Eksplozija je ispunila taj prostorplinom.

Tada se zapravo nalazimo unutar zvjezdane maglice bez osvjetljenja. To bi skratiloorbite preostalih planeta, kroz razdoblje od milijuna godina one su se spiralno kretale premaunutrašnjosti. To nam na neki način pomaže: imamo područje za potragu koje nije beskrajnoveliko. Ali, s druge strane, koliko je vremena proteklo od nesreće? Kakav je raspored gustoćezvjezdane maglice sada, te kakav je bio tada? Napravio sam neka očitanja i napravio nekeprocjene. Sve jako grubo, ali ...", Maclaren je slegnuo," što drugo možemo? Uzastopne orbitekoje smo iskušavali su manje-više te koje sam računao kao planete koji su preživjeli do danas.I, naravno, srednji radijus da bismo bili sigurni da će naš pomak biti mjerljiv bez obzira gdjese ti planeti zapravo nalaze. Radi se samo o tome da dođemo dovoljno blizu jednome od njih."

"Ako nam hrana potraje", zagunđao je Ryerson. "A moramo jesti i dok završavamomrežu, također. Nemoj to zaboraviti."

"Moramo reorganizirati svoje rasporede", rekao je Maclaren promišljeno. "Do sadasmo pronašli stvari koje su nas držale zaposlenima. Sada moramo čekati i za to vrijeme nepoludjeti." Nacerio se. "Stoga proglašavam natjecanje u pričanju prostih viceva otvorenim inudim nagradu od ..."

"Da", rekao je Ryerson. "Divan sport. Zabava i igre - dok zamrznuti leš ChangaSverdlova sluša!"

Nastupila je tišina. Čuli su zrak kako mumlja u ventilatorima."Što smo drugo mogli napraviti s našim jadnim prijateljem ?" nježno je upitao

Nakamura. "Poslati ga na pokusnoj raketi na crno sunce? Zaslužio je bolje od toga. Zar-r-r ne?Neka ga njegov vlastiti narod pokopa."

"Pokopat će njegovu kopiju!" vrisnuo je Ryerson. "Od svih bezumnih ...""Molim Vas", rekao je Nakamura. Pokušao se nasmiješiti. "Na kraju krajeva ... to

nama nije nikakav problem, a možda će utješiti njegove prijatelje kod kuće. Na kraju krajeva,kad već razgovaramo o atomima, čak i ne želimo poslati sebe natrag. Samo kopije." Nasmijaose.

"Prestanite se smijuljiti!""Molim Vas." Nakamura se odgurnuo i podigao zaprepašteno ruke. "Molim Vas, ako

sam vas uvrijedio, oprostite mi.""Oprostite mi! Oprostite mi! Izlazite odavde! Izađite odavde, obojica! Gledao sam vas

više nego što mogu podnijeti!"Nakamura se počeo povlačiti odmahujući glavom, smiješeći se i šišteći. Maclaren se

smjestio između njih dvojice. Svakoga je primio za zglavak ruke."Sada je dosta!" Iznenada su postali svjesni, bilo je to šokirajuće, kako su mu oči

postale zelene na upalom licu. Njegove riječi rezale su poput sjekira. "Dave, ti si beba kojaplače jer želi da mu majka promijeni pelene. Seiichi, ti misliš da je dovoljno činiti pristojnezvukove. Ako želite ikada više vidjeti svjetlost sunca, obojica ćete morati ispraviti svojeideje." Malo ih je pretresao. "Dave, ti ćeš održavati sebe čistim. Seiichi, ti ćeš se oblačiti zavečeru i razgovarati s nama. Obojica ćete prestati sažaljevati sami sebe i početi raditi na tome


46

da preživimo. Sljedeći korakje ponovo postati civiliziran. Nemamo veličinu, vrijeme ili snaguda bismo pobijedili tu zvijezdu: ništa nemamo osim toga što smo ljudi. Zato idite sad i počniteprovoditi u praksi što znači biti čovjekom!"

Ništa nisu rekli, samo su zurili u njega nekoliko trenutaka i zatim se razišli usuprotnim smjerovima. Maclaren se zatekao kako blesavo zuri u kutiju za gitaru. Bolje da juspremim dok netko ne zatraži da sviram, pomislio je. Ako ikada zatraže. Nisam o tomerazmišljao, ali moje vlastite navike možda su drugima teške za podnijeti.

Nakon dugog vremena: Čini se da sam sada ja kapetan, po ulozi ako već nepo imenu. Ali kako je do toga došlo? Osjetio jeunutarnji grč: mora da sam ja taj koji ima najmanje za izgubiti. Mogu biti objektivniji jernemam ženu, djecu, svrhu, nemam Boga. Lako je šupljem čovjeku ostati staložen.

Pokrio je oči, kao da želi poreći da pluta između milijuna zvijezda koje ga ne žale. Alinije mogao tako dugo ostati. Netko bi se mogao vratiti, a ne smiju vidjeti da se kapetan boji.

Ne boji se smrti. Već života.

14

Gledan s tornja na promatračkoj palubi, planet je izgledao sasvim isto kao i njegovmatični planet koji ga je ubio. Ryerson se šćućurio u tami i gledao van u tamu. Nasuprotzviježđu bio je divovski crni obrub s tragovima i rubovima sive boje. Dok ga je promatrao,Ryerson je primijetio kako se kreće preko Mliječnog puta i izvan njegova vidokruga. Ali"Križ" je bio taj koji se kretao, pomislio je, kružeći i nadajući se u strahu.

Stojim na Nebeskoj planini, pomislio je, a tamo dolje je moja obećana zemlja.Iracionalno - ali vrijeme ih je sve učinilo neobičnima, introvertiranima i tihima, jer

razgovor je bio prerijedak i dragocjen da bi se trošio bez prijeke potrebe. David je uvukaoruku u džep na prsima. Izvadio je Tamarinu sliku i držao je blizu sebe. Ponekad bi seprobudio osjećajući miris njene kose. Pogledaj, rekao joj je. Našli smo ga. S poganskimobožavanjem, rekao je: ti si moja sreća, Tamara. Ti si ga našla.

Kada se crni planet ponovo pojavio na vidiku, čudovišno gutajući sunca (bio je samotisuću kilometara udaljen), Ryerson je okrenuo ženinu sliku tako da i ona može vidjeti.

"Jesi li tu, Dave?"Maclarenov glas dolazio je iz dijela za boravak. Sada je postao mnogo dublji. Često bi

ga bilo teško čuti dok je govorio. Novozelanđanin, koji je nekada bio u najboljoj formi od svihnjih, u zadnje je vrijeme postao mršaviji od preostale dvojice, a njegove su oči zurile iz duplji.Ali, pomislio je Ryerson, svaki član posade morao se na neki način pomiriti sam sa sobom, ato je imalo svoju cijenu. U njegovom vlastitom slučaju, platio je svojom mladošću.

"Dolazim." Ryerson se odgurnuo od ploče s instrumentima. Maclaren se nalazio zasvojim malim stolom, s podloškom za pisanje punim naškrabanih papira u jednoj ruci.Nakamura mu se upravo pridružio. Sarajanac se potpuno sakrio iza svoje maske, pretvarajućise sve više i više u uljudnog, nenametljivog robota. Ryerson se upitao nalazi li se spokojstvosada u čovjeku ili u najusamljenijem krugu pakla. Ili oboje.

"Prilično sam dobro izračunao podatke", rekao je Maclaren.Nakamura i Ryerson su čekali. Bilo je začuđujuće malo veselja kada se planet napokon

pokazao. Ja sam, pomislio je Ryerson, postao neumoran automat. Ništa ovdje nije sasvimstvarno -pošto je samo kretnje u nizu, kretnje u mom mozgu i tijelu - ali ne mogu slavitinikakvu pobjedu jer nje nema, sve dok ne dođem do krajnje i jedine pobjede: Tamare.

Ali pitam se zašto se Terangi i Seiichi ne vesele?Maclaren je listao svoje papire. "Ima masu i radijus manji od Zemljinog", rekao je, "ali

značajno veću gustoću kada se uzme u obzir da je većinom sačinjen od nikla i željeza. Nemasatelita, naravno. Iako je površinska gravitacija malo veća od Zemljine, nema atmosfere. Činise da je tamo dolje goli kamen ... ili metal, pretpostavljam. U svakom slučaju nešto čvrsto."

"Koliko velik je nekoć bio ?" promrmljao je Nakamura.Maclaren je slegnuo ramenima. "To bi bilo čisto nagađanje", rekao je. "Ne znam koji

je to planet izvornog sustava. Znate, jedan ili dva planeta koji su preživjeli, dosad su se već


47

možda sudarili s primarnim planetom. Moje osobno mišljenje je da je to Cygni C tip -masivniji od Jupitera, iako manjeg opsega zbog degeneracije njegove jezgre. Ima ekstremnoveliku orbitu. Bez obzira na to, supernova je uzavrjela sav njegov vodik i vjerojatno također ineke teže elemente. Ali za to treba vremena, tako da planet još ima značajnu masu otkako sepretvorio u bijelog patuljka. Naravno, kada je pritisak vanjskih slojeva prestao, jezgra sevratila na normalnu gustoću, što mora da je samo po sebi bila prilično spektakularnakatastrofa. Od tada ostatak zvjezdanih plinova polako usmjerava planet spiralno prema unutra,kroz vrijeme od stotina megagodina. I sada..."

"I sada smo ga pronašli", rekao je Ryerson. "Imamo hrane za tri tjedna.""A još trebamo nabaviti germanij", rekao je Maclaren.Nakamura je udahnuo. Njegove su oči bile uprte dolje u komandnu ploču. Daleko na

krmi bio je otvoreni pretinac za stvari i mrtav čovjek pričvršćen za potporni stup."Da smo četvorica", rekao je, "već bismo pojeli svu zalihu hrane i sada bi već

gladovali. Izuzetno sam zahvalan inženjeru Sverdlovu."Maclarenov ton bio je suh. "Nije on umro zbog toga.""Nije. Ali je li zbog toga njegova zasluga manja?"Neko su vrijeme plutali u tišini. Tada se Maclaren trgnuo i rekao: "Gubimo vrijeme.

Ovaj brod nije nikada bio namijenjen slijetanju na planet. Već sam vam rekao da će bilo kojisvijet koji pronađemo vrlo vjerojatno kao nebo koristiti vakuum, vi se tome niste usprotivili,pa stoga pretpostavljam da zrakoplov može sletjeti."

Nakamura je prekrižio noge, odmarao se pasivno, ruku slopljenih u krilu. "Kolikopoznajete zrakoplovnu istraživačku tehniku?" upitao je.

"Ne mnogo", priznao je Maclaren. "Vjerujem da se zrakoplovima da je prednost zbogmasovnog korištenja."

"A još više zbog okretnosti. Letjelica na nuklearni pogon koja koristi krila iturbomotore može otići visoko u atmosferu, iznad najjačeg otpora zraka bez da potrošireakcijsku masu poput rakete. Također može jednostavnije i sigurnije sletjeti. Zrakoplov kojimi nosimo, rasklopljen, namijenjen je tome da svoj matični brod napusti uz pomoć kratkograketnog izbačaja, uđe u atmosferu novog planeta i spusti se. Povratak je malo teži, naravno,ali u stratosferu ulazi prije primjene ne-ionskog raketnog pogona. Za uzvrat to ga na ispravannačin nosi u svemir gdje će njegov ionski akcelerator raditi. Naravno, kabine su zapečaćene,stoga će mu bilo koja vrsta atmosfere poslužiti.

Tako se radi u istraživačke svrhe. Ali ti pomoćni zrakoplovi također su sposobnispustiti se samo uz pomoć raketa. Kada dođe vrijeme da se uspostavi relacija zraka-relej,odabere se neki satelit na kojem nema zraka ni života, da bi se izbjegla potreba za karan-tenom. Zrakoplov se kreće tamo i natrag noseći sa sobom rasklop-ljeni primopredajnik sbroda. On se ponovo sklapa na površini. Stoga masa satelita postaje pristupačna bancimaterije i bilo koja količina materijala može se rekonstruirati u skladu sa signalom primijenims početne stanice. Prve stvari koje se pošalju tim putem su obično dijelovi za mnogo većeprimopredajne stanice, koje mogu podnijeti mnogo tona istovremeno."

"Dobro onda", rekao je Maclaren. "To je bilo manje-više što sam i sam mislio.Hajdemo ga spustiti i oh, oh."

Ryerson je osjetio smiješak na njegovim usnama, iako to nije bio sretan smiješak."Vidiš ?" promrmljao je.

Maclaren ga je pažljivo promotrio. "Ne činiš mi se previše obesrabren", rekao je."Mora za to postojati odgovor."

Ryerson je klimnuo. "Već sam o tome razgovarao sa Seiichiem, dok si ti bio zauzetodređivanjem točnih karakteristika planeta. Neće biti zabavno, ali - ma, nek ti on kaže."

Maclaren je rekao polako: "Nadao sam se, bila je to najmanja mogućnost, da će planetkojeg nađemo imati neuništeni satelit, dovoljno malen da na njega spustimo brod ili da gapoložimo uz njega, ako tako želiš. To bi za nas bila najbolja mogućnost. Ali sada sam siguranda ova hrpa nema nikakvog kompanjona. Stoga ćemo morati germanij uzeti tamo dolje."

"Što smo također mogli učiniti da smo imali dovoljno sreće i locirali planet ranije",Nakamura je odvratio. "Čak i sada možemo zrakoplov spustiti na površinu. Ali bismo trebali


48

pretovariti svu opremu za kopanje i odvajanje, napraviti radni prostor i stanište - to je previšeposla za trojicu za manje od tri tjedna koliko će potrajati naše zalihe hrane, a tada bi tek trebalizapočeti s kopanjem."

Maclaren je klimnuo. "Trebao sam i sam na to misliti", rekao je. "Pitam se koliko smozdravi i prisebni - kako se može izmjeriti racionalnost kad smo svi pripadnici ljudske rasekoju poznajemo desecima svjetlosnih godina? Dobro, ja nisam mislio, a ti nisi rekao. Bezobzira na to, mislim da postoji rješenje ove dileme."

"Da", rekao je pilot. "Rizičan put, ali bilo koji drugi značio bi sigurnu smrt. Možemospustiti brod i koristiti ga kao radionicu i uzletište."

"'Križ'? Da - naravno, gravitacija mu ne predstavlja problem, a ni magnetizam sadakad je pogon zaštićen ... ali ne možemo se spustiti na repu, uništili bismo mrežu, do vraga onuopće ne može sletjeti! Tomu nije namijenjen. Nije dovoljno okretan, ta treba mu pola satasamo da se zaokrene uz pomoć žiroskopa."

Nakamura je smireno rekao: " Nešto ranije izradio sam kalkulacije, pripremajući se zaovakvu mogućnost. Ništa nismo mogli učiniti dok nismo znali što ćemo zapravo pronaći, aliimam neke planove. Imamo šest rastavljenih pomoćnih zrakoplova, je li tako? Neće namtrebati mnogo vremena da sastavimo njihove ne-ionske raketne pogone koji su vrlojednostavne naprave, njih ćemo pričvrstiti na vanjski dio trupa broda i provesti njihovekontrolne sustave kroz konzolu broda. Mislim da bismo ih mogli sastaviti, testirati iosposobiti za dva do tri dana, ako ćemo svi zapeti. Svaki par raketa trebamo pričvrstiti tako daformiraju par koji će rotirati brod oko jedne od triju ortogonalnih svemirskih osi. Tako ćebrodom biti najlakše upravljati. Nadalje, izrezat ćemo trupove zrakoplova, kao i sve ostalo štobi nam moglo zatrebati u tu svrhu, na primjer dijelove unutarnje opreme. Od toga ćemokonstruirati tronožac koji zatvara i štiti rep broda. Bit će nespretan i nestabilan, naravno, alivjerujem da ću to nadoknaditi manevriranjem. Tronožac će biti relativno slab, ali uz pomoćradara i našeg jakog ionskog pogona možemo vrlo nježno spustiti brod."

"Hm-m", Maclaren je trljao bradu. Njegov je pogled prelazio s jednog lica na drugo."Ne bi trebalo biti teško namjestiti te raketne motore, kao što si rekao. Ali tronožac koji jedugačak više od stotinu metara, za brod masivan poput ovog - ne znam. Ako ništa drugo, a štoda učinimo s njegovim automatskim upravljanjem?"

"Molim vas", Nakamura je odmahnuo rukom. "Znam da nemamo vremena napraviti totemeljito. Moj plan ne predviđa ništa s nogama koje se same podešavaju. Jednostavna, čvrstastruktura morat će biti dovoljna. Upotrijebit ćemo radar da bismo izabrali najravniju površinuza prizemljenje."

"Sva su mjesta tamo dolje takva", rekao je Maclaren. "To olovo je nekada ključalo iništa ga od tada nije uništavalo. Naravno, bez sumnje pošto je manje nepravilnosti koje bi nasmogle srušiti s tronošca - tada bi masa od tisuću tona udarila u tlo!"

Nakamura je poniknuo očima. "Bit će neophodno da reagiram brzo", rekao je. "To jerizik kojeg preuzimamo."

Kada je brod bio spreman, sastali su se na promatračkoj palubi da bi navukli svemirskaodijela. Trup broda mogao bi se oštetiti pri spuštanju. Maclaren i Ryerson bit će dolje kodkomandi pogona, Nakamura u pilotskoj kabini, svi će biti zavezani pojasevima i jedino će imruke biti slobodne.

Nakamura je pogledom potražio Maclarena. "Možda se više nećemo sresti", rekao je."Moguće", rekao je Maclaren.Maleno tijelo bilo je mirno, ali Nakamurino je lice okopnilo. Iznenada je, nakon

mnogo vremena, njegovo lice ponovo imalo neki izraz, bio je to nježan izraz."S obzirom da bi mi ovo mogla biti zadnja prilika želio bih vam se zahvaliti.""Za što?""Više se ne bojim.""Nemoj meni zahvaljivati", rekao je Maclaren posramljeno. "Nešto takvo, znaš,

momak učini za samoga sebe."


49

"Ti si mi za to dao vremena." Nakamura se naklonio u bestežinskom stanju. "Sensei,daj mi svoj blagoslov."

Maclarenje malo smeteno rekao: "Gledaj, svi vi bili ste vještiji, doprinijeli ste više odmene. Rekao sam ti par stvari o zvijezdi i planetu, ali ti - ili barem Dave - mogli ste i samidoći do toga uz malo više truda. Ne znam kako rekonstruirati pogon ili mrežu i nikada ne bihbio u stanju spustiti ovaj brod."

"Nisam mislio na fizički opstanak", rekao je Nakamura. Na njegovim je usnamazatitrao osmijeh. "Ipak, sjećaš li se kako smo neorganizirani i bučni bili na početku te kakosmo od tada postali tihi i tako dobro surađivali? To je tvoja zasluga. Najveća međuljudskaumjetnost je učiniti druge sposobnima da koriste svoje umijeće." Tada je dodao, ozbiljno:"Sljedeća faza postignuća leži u samome čovjeku. Ti si me naučio. Svjesno ili ne Terangi-san,ti si me naučio. Dao bih mnogo da budem siguran da ćeš ... imati priliku ... da naučiš sebe."

Ryerson se pojavio iza ormarića. "Evo", rekao je, "limena odijela."Maclaren je uzeo svoje odijelo i udaljio se. Pitam se koliko Seiichi zna. Zna li da sam

prestao stvarati strku oko nekih stvari i da se nisam veselio kada smo pronašli planet ne zbogstoicizma nego samo zato što sam se bojao nadati?

Ne znam čak niti čemu se nadati. Sva ova borba, samo da bih se vratio na Zemlju inastavio se zabavljati? Ne, to je previše groteskno.

"Trebali bismo nešto poklopati prije nego li se spustimo", rekao je Ryerson. "Moždanam kasnije neće biti do jela."

"Tko ima tek pod ovakvim okolnostima ?" rekao je Maclaren. "Odgađanje večere takoje još jedan način rastezanja zaliha za nekoliko sati."

"Imamo hrane za sedamnaest dana.""Još neko vrijeme nakon toga možemo izdržati bez hrane.""Morat ćemo", rekao je Ryerson. Ovlažio je usnice."U sedamnaest dana nećemo uspjeti iskopati metal, pretvoriti ga u plin, odvojiti

germanij iz njega, napraviti te tranzistore i podesiti krugove."Maclarenje napravio grimasu. "Umiranje od gladi ili umiranje u ovom limenom

pimpeku koji nas je mučio. Iskreno, ja ne vidim veliku razliku."Oklijevajući, nacerio se Ryrsonu, tako da mladiću dade do znanja da se šalio.

Gunđanje više nije bilo dopušteno, nisu se usudili. A pozitivna strana razgovora, sanjaranje otome "kada se vratimo kući" već se odavno istrošila. Razgovori za stolom za vrijeme večerebio je ritual koji im je neko vrijeme bio potreban, ali na neki način to su prerasli. Sada ječovjek bio sam sa svojom dušom. I to je ono što je Seiichi mislio, pomislio je Maclaren.Samo, u sebi nisam pronašao ništa. Ili ne, jesam. Ali ne znam što. Premračno je da bih vidio.

Zavezao se pojasevima i počeo provjeravati instrumente. "Pilot pogonskoj sobi.Očitanje!"

"Pogonska soba pilotu. Pozitivan napon u redu. Negativan napon u redu. Protokmerkurija standardan ..." Brod je oživio i krenuo prema dolje.

Izbačaj ga je usporio u orbiti, krenuo je spiralno prema bezobličnom planetu od crnogčelika koji ga je pozivao. Putanja je bila oprezna. Mora biti mjesta za rotaciju, promjenabrzine ne smije biti prebrza inače će izmaći kontroli. Ponovo i ponovo su pomoćni motoriizbacivali, okrećući brod i vodeći ga. Ionski pogon nije bio bučan, ali su rakete grmjele utrupu broda poput čekića.

Dolje. I dolje.Tek naknadno, kada je rekonstruirao smušeno sjećanje, Maclaren je shvatio što se

dogodilo, iako čak ni tada nije bio u potpunosti siguran. "Križ" je došao do željezne zaravni.Jedna noga tronošca je dotakla tlo, zatim druga. Površina nije bila sasvim ravna. Brod sepočeo naginjati. Nakamura je podigao brod vješto, koristeći naizmjence i glavni i pomoćnipogon, brod je reagirao na ogromne sile podizanja kao da je i sam dio njih. Bila je to vještinakoju je mogao imati samo potpuno opušten čovjek. Podigao je brod nekoliko stotina metara,promijenio poziciju u odnosu na tlo i pokušao ponovo. Tronožac se ponovo spustio na dvijenoge. Brod se ponovo počeo naginjati. Treća je noga naišla na strminu malog nabora uželjezu. Udarila je u tlo dovoljno jako da se savila.


50

Nakamura je jedva podigao brod na vrijeme. Na trenutak je zastao na nebu najednomplamenu, održavajući ravnotežu uz pomoć povremenih raketnih izbačaja. Dno "Križa" nijebilo mnogo metara udaljeno od tla.

Iznenada je ugasio ionski pogon. Čak i dok je brod padao, zaokrenuo ga je uz pomoćrotacijskih motora. "Križ" je prvo nosom udario u tlo. Pilotska kabina bila je smrskana,prednji dio broda se ulubio, automatske pregrade su se treskom zatvorile da bi sačuvale zrakkoji je šištao. Bila je to ogromna masa i udarac je bio snažan. Mnogi metri prednjeg krajabroda bili su smrskani. Brod je ležao poput Kolumbovog jajeta, netaknutog pogona iprimopredajnika koji su stršali k nebu.

Zvijezde su sjale prema njemu.Kasnije se Maclaren pitao: Nakamura je vjerojatno danima prije shvatio da neće biti

drugog načina za spuštanje. Ili je možda zaključio da će njegov obrok hrane dvojici ljuditrajati još tjedan dana dulje. Ili je jednostavno pronašao svoju mračnu nevjestu.

15

Planet se brzo okretao oko svoje osi, jednom u manje od deset sati. Na tim željeznimravnicama nije bilo dana, ali su glad i zvijezde pomogle pri brojanju vremena. Nije bilo vjetra,kiše niti mora, a radio je siktao tankim suhim govorom zvijezda.

Dok je stajao na rubu jame i gledao gore, Maclaren je vidio oštro, crno i potpunohladno nebo. Nekako je imalo trodimenzionalan efekt, teorija je govorila da su sva tanagomilana sunca, bijelo-plava ili zlatna ili svijetlocrvena, poput optičke beskonačnosti, aliumje osjećao udaljenost iza udaljenosti i zbog toga je plakao. Ni tlo pod nogama nije donosiloutjehu jer je i ono bilo gotovo jednako mračno, nekoliko metara obasjano zvijezdama i nakontoga se gubilo. Odrezani Mliječni put i zvijezda koja se dizala (ona koju je Maclaren nazvaoRisus, Podrugljivi) govorila mu je da horizont postoji, ali njegovi životinjski instinkti nisu u tovjerovali.

Uzdahnuo je, preko svoje kacige navukao filter i počeo rezati. Baklja na atomski vodikdavala je dovoljno svjetlosti, ali mu je sa zvijezdama stvarala metež u očima. Rezao je brzo,komade od deset kilograma ubacivao bi u jamu da se ponovo ne spoji. Rupa je nastalaizbačajem, ali "Križ" nije nosio dovoljno eksploziva da bi na taj način mogao vaditi komaderude.

Ruda, razmišljao je, pa to je šala. Kako bi dva čovjeka pješice mogla pomoćisteriliziranom svijetu zamotanom u vakuum već stotinama milijuna godina? A i ne bi imalomnogo svrhe. Kada su razoreni atomi ekspandirali do normalnih dimenzija ovaj je planetproključao, barem na površini, do te mjere da se čak metalna jezgra ugrijala i uzburkala,vjerojatno do točke taljenja. Cijela kugla mora da je gotovo jednolična hrpa slitine. Da uzmešbilo koji komad, smrviš ga, pretvoriš u plinovito stanje, ioniziraš, provedešelektromagnetskim separatorom izotopa, dobit ćeš tako malo germanija koliko bi dobio iz bilokojeg drugog komada. Poznavajući tu metodu možeš izračunati kad ćeš imati četiti kilograma.Taj je dan bio tjednima daleko.

Maclaren je završio rezanje, ugasio baklju, objesio je na generator i popeo se u kabinukrana na rubu jame. Svjetiljka je sve slabije osvjetljavala zidove jame što se dublje spuštao.Na dnu se mukotrpno kretao, tovario u košaru i penjao se na površinu. Mali električni kamionje čekao, ispraznio je sadržaj u njegov sanduk. I tad je to sve napravio ponovo i ponovo svedok sanduk nije bio pun.

Zahvaljujući Bogu i svojim umrlim konstruktorima, "Križ" je bio dobro opremljen zarad na površinama bez zraka, imao je strojeve za kopanje, građenje i transport. Ali, naravno, imorao ih je imati. Bila je to njegova najvažnija svrha, mogućnost da se napravi novaprimopredajna stanica na novom mjesecu, sve ostalo tada se moglo dobiti iz sunčeva sustava.

Bila je to njegova svrha i još uvijek jest.Maclaren se umorno popeo na sjedište kamiona. On i njegovo svemirsko odijelo ovdje

su imali četvrtinu svoje zemaljske težine. Svjetla kamiona obasjala su liniju iscrtanu bojomkoja je vodila natrag do broda. Bilo je neophodno izbušiti jamu na određenoj udaljenosti od


51

broda, iz straha da vibracije tla ne oštete mrežu ili separator izotopa. A s obzirom da je ovo tlobilo golo poput lubanje, trebalo je označiti put.

Opstati bilo je poput olova u Maclarenovim kostima.Ubrzo je razabrao "Križ", spljoštena svoda okrunjena kosturom i Ononskom

zvjezdanom maglicom. Nije bilo zabavno, sve je u brodu sada bilo naglavačke, cijeli su danpotrošili da bi ponovno instalirali osnovne stvari. Dakle Seiichi, učinio si ono što si smatraonajboljim i tvoje slomljeno tijelo leži zajedno s tijelom Changa Sverdlova, na širokimravnicama od željeza.

Donja svjetla sjajila su pod brodom. Ryerson je upravo dovršavao prethodni teret,mrveći kamenje u šljunak pa u prašinu. Dobra vremenska usklađenost. Maclaren je zaustaviovozilo i sišao s njega. Ryerson se okrenuo prema njemu. Neraspršena svjetlost probila se krozvizir i obasjala usukano, bradom obraslo lice, lice koje je činio nos, jagodične kosti i čeljusti.U svom neljudskom odijelu, pod tim crnim nebom mogao je jednako tako biti i trol. Ili bih jamogao biti trol, pomislio je Maclaren. Ljudskost je sada tako daleko od nas. Više se neperemo, brijemo, oblačimo, kuhamo . . . n e pretvaramo se, samo radimo sve dok nam semozgovi ne ugase, a i tada još malo radimo, penjemo se Ijestvama u brod kako bismoodspavali nekoliko sati neugodna sna, budimo se na zvuk sata, zavaravamo svoje zgrčenetrbuhe litrom čaja, stavljamo malo hrane u svoja usta i izlazimo. Jer nam vrijeme ističe.

"Bok, Nibelung", rekao je Ryerson.Maclaren je rekao: "Zar si postao telepat?""Moguće", rekao je Ryerson. Njegov je glas postao grubi šapat. Pogled mu je

pretraživao tamu. "Ovdje je sve moguće.""Nakon što iskrcamo ovaj teret", rekao je Maclaren, izbjegavajući ostale misli, "trebali

bismo maknuti otpatke s broda. Tih devedeset devet posto materijala koji ne koristimo brzo senagomilava."

"M-hm." Ryerson je teškim korakom vozilu i počeo ga iskrcavati. "I tada još jednomvan, rezati, tovariti, mrviti i - milostivi Bože, a tako sam umoran! Misliš li da zaista možemonastaviti s teškim fizičkim radom nakon što pojedemo svu hranu?"

"Morat ćemo", rekao je Maclaren. "I naravno, uvijek imamo ... " Podigao je stijenu.Nesvjestica ga je uhvatila. Ispustio je kamen i pao na koljena.

"Terangi!" Činilo se da Ryersonov glas dolazi iz ogromne udaljenosti. "Terangi, što tije?"

"Ništa", promrmljao je Maclaren. Podigao se uz pomoć ruke drugog muškarca. "Bit ćemi ... dobro za minutu ..." Odmarao se naslonjen na oklop i puštao da ga slabost prođe uvalovima.

Nakon nekog vremena nešto mu se snage vratilo. Pogledao je prema gore. Ryerson jeupravo ubacivao zadnju stijenu u stroj za mrvljenje. Stroj je gutao stijene rikom koju jeMaclaren osjetio preko tla u cijelom svom tijelu. Od vibracija zubi su mu zacvokotali.

"Žao mije Dave", rekao je."Sve je u redu. Popni se i odmori neko vrijeme.""Bila je to samo prolazna slabost. Možda ne bismo trebali uzimati tako male obroke

hrane.""Čini mi se da ti gubiš na težini još brže od mene", rekao je Ryerson. "Možda bi ti

trebao uzimati obrok više.""Nee. To je od nedjelotvornog metabolizma, izazvanog mnogim godinama

provedenima u ispijanju vina, uživanju u ženama i falš pjesmama."Ryerson je sjeo pokraj njega. "I ja sam malo zapuhan. Hajde da se obojica odmorimo

malo dok stroj melje stijene.""Ako to tvoji izolatori na trtici mogu izdržati, mogu i moji."Neko su vrijeme sjedili u tišini. Buka stroja odzvanjala je njihovim tijelima, a zujanje

zvijezda njihovim glavama."Što misliš, koliko će nam vremena trebati da pripremimo mrežu?" pitao je Maclaren.

"Mislim, koja je tvoja zadnja procjena?"


52

"Do sada sam podcijenio potrebno vrijeme", rekao je Ryerson. "Sada jednostavno, neznam. Prvo moramo dobiti germanij. Zatim napraviti jedinice ... ne znam. Dva tjedna, tri? Itada, kad će svi krugovi funkcionirati, morat ćemo ih podesiti. Većinom nagađajući, jer neznam kritične konstante. Za to će nam biti potrebna x količina vremena, ovisno o tome kolikoćemo imati sreće."

"Uskoro ćemo otvoriti posljednju konzervu hrane", rekao je Maclaren. Samo po sebibilo je posve nepotrebno podsjećati na to, ali to je bio uvod u nešto što su obojica izbjegavali.

Ryerson se nastavio izvlačiti: "Kažu da duhan pomaže smanjenju apetita.""To je istina", rekao je Maclaren, "ali zadnju sam cigaretu popušio prije nekoliko

mjeseci. Sada više čak i nemam potrebu za njima. Iako ću se, naravno, rado toga prisjetitionog trenutka kada dotaknemo Zemlju."

"Kada dođemo kući..." Ryersonov glas izgubio se poput mrmljanja u snu. "Već dugonismo pričali o svojim planovima."

"Postalo je previše predvidljivo što će svaki od nas reći.""Istina. Ali je li i sada tako? Mislim, da li ti i dalje želiš ići na krstarenje jedrilicom

oko svijeta s .... ovaj ... ženskom posadom i teretom šampanjca?""Ne znam", rekao je Maclaren, blago iznenađen tom spoznajom. "Nisam o tome

razmišljao ... sjećaš li se kada smo jednom pričali o svojim iskustvima u jedrenju i kada si mirekao da je more najnehumanija stvar na našem planetu?"

"Mm-m-m-da. Naravno, more o kojem sam ja govorio je sjeverni Atlantik. Ti možešimati drukčiji dojam."

"I imam. Ipak, Dave, to mi se urezalo u sjećanje, i sada shvaćam da si bio u pravu.Bilo koji ocean je prevelik, star, slijep za nas - previše lijep." Potražio je milijarde suncaMliječnog puta. "Čakje to i ovaj crni ocean na kojem smo nasukani."

"Neobično", rekao je Ryerson. "Mislio sam da je tvoj utjecaj bio taj koji me natjeraoda o moru prestanem razmišljati kao o - neprijatelju, pretpostavljam. Ali nada i život i oh, neznam. Samo znam da bih rado otišao na krstarenje s tobom."

"U svakom slučaju", rekao je Maclaren. "Nisam mislio reći da sam se počeo bojativode, samo da malo dublje gledam u nju. Možda dublje gledam u sve. Teško je reći, ali tu itamo dok sam ovdje vani, imam osjećaj onoga što je Seiichi nazivao uvidom."

"Čovjek nauči ponešto u svemiru", složio se Ryerson. "Sam sam počeo učiti onogtrenutka kada sam odlučio - nije me Bog bacio ovdje i Bog me neće vratiti natrag, to nijenjegov zadatak. Oh, da se vratimo tom krstarenju. Volio bih povesti svoju ženu, ona bi imalarazumijevanja za tvoje, ovaj, društvo."

"Sigurno", rekao je Maclaren. "To sam i očekivao. Toliko si mi toga rekao o njoj da seosjećam obiteljskim prijateljem." Osjećam kao da ju i ja volim.

"Dođi i budi nam poput rođaka, kada se smjestimo - prokletstvo, zaboravio sam nakarantenu. Dakle, dođi i posjeti naš dom na Rami za trideset godina!"

Maclaren: Ne, ne, ponašam se budalasto. Nebo me ponovo učinilo djetetom. Zato štoima nježne oči i kosu poput tamnog cvijeta ne znači da je ona žena koja je u stanju zadovoljitipotrebu koju sam cijeli život pokušavao zatomiti. Radi se samo o tome da je ona jedina žena,nakon smrti moje majke, koju sam uspio doživjeti kao ljudsko biće.

Istoga sam, Tamara, vraćao tri četvrtine svog obroka hrane u zajedničku posudu, takoda tvoj čovjek može mirno uzeti polovicu toga za sebe. Barem toliko mogu učiniti za nekogaod koga sam dobio tako mnogo, iako ga nikada nisam vidio.

"Terangi! Jesi li dobro?""Oh. Oh, da, naravno." Maclaren je trepnuo prema prilici u oklopu koja je bila poput

sjenke pokraj njega. "Oprosti, stari. Moj je um odlutao na neku ekspediciju gdje se berutratinčice."

"Neobično je to", rekao je Ryerson. "Moje su misli sve ispraznije. Kao to tvojekrstarenje, na primjer. Zaista bih ti se želio pridružiti, ako ti to još uvijek želiš, ponijet ćemošampanjac sa sobom, pristati na svakom sunčanom otoku, besposličariti i prokleto se dobrozabaviti. Ne vjerujem da će me ovo ... što se dogodilo ... promijeniti što se toga tiče. Što timisliš?"


53

"Ne, zašto", rekao je Maclaren. "Uh, zapravo sam mislio da ti ...""Znam. Stoga što me Bog proganja vjerovao sam da čitav postanak mora biti rezultat

njegove srdžbe. A ipak, bio sam na drugoj strani Sudnjeg dana. Ovdje, u zemlji noćne more. Inekako, oh, ne znam, ali isti Bog koji je zapalio tu supernovu jednako je tako stvorio vino zavjenčanje u Cani."

Maclaren se pitao hoće li mladić kasnije zažaliti što je toliko otkrio o sebi. Moždaneće, ako to bude obostrano. Stoga je pažljivo odgovorio: "Prilično čudno, a možda i nije,moja su razmišljanja krenula drugim smjerom. Nikada nisam imao neki stvarni razlogživljenja, osim da je to zabavnije nego li biti mrtav. Sada bih mogao sastaviti popis svihrazloga. Da bih podigao djecu, naučio nešto o svemiru, da ne bih pristao na kompromis nekogokrunjenog nitkova vezan uz njegovo viđenje pravde i ... bojim se da nisam obraćenik ilinešto takvo. Još uvijek vidim isti slijepi svemir kojim upravljaju isti slijepi zakoni. Aliiznenada mije to postalo važno. Strašno mije važno i znači mi nešto. Sto točno, još nisamotkrio. Možda nikada ni neću otkriti. Ali imam razlog za življenje, ili za umiranje ako takomora biti. Možda to i jest puna svrha života: svrha sama po sebi. Ne bih znao reći. Alivjerujem da ću mnogo više uživati u svijetu."

Ryerson je rekao zamišljenim glasom: "Vjerujem da smo obojica naučili ozbiljnoshvaćati život."

Stroj za mljevenje izbacio je posljednji dio prašine u spremnik. Pretvarač u plin bio jeunutar broda; hladnoća, gotovo na apsolutnoj ništici, prodirala je kroz izolatore njihovihodijela. Ryerson je ustao. "Naravno", rekao je, dok se njegov glas iznenada slomio, "to namneće mnogo pomoći ako umremo od gladi ovdje."

Maclaren je ustao zajedno s njim. Podne lampe ocrtavale su im lica naspram ogromneprazne tame. Maclaren je svojim pogledom uhvatio Ryersonov. Na trenutak su se borili, bezpokreta, ali usprkos tome znoj je izbio na Ryersonovom čelu.

"Shvaćaš li", rekao je Maclaren, "da zapravo imamo hrane za dulje vrijeme. Rekao bihza još dva mjeseca."

"Ne", prošaptao je Ryerson. "Ne. Neću.""Hoćeš", odvratio je Maclaren.Stajao je tamo još minutu, da bi bio siguran u svoju pobjedu, koju je smatrao svojim

poklonom Tamari. Tada se okrenuo na petama i otišao do stroja. "Dođi", rekao je, "idemoraditi."

16

Maclaren se probudio. Na trenutak se nije mogao sjetiti gdje se nalazi. Bio je nanekom mjestu s drvećem, gdje je voda jasno sjajila pod brežuljkom. Još je netko bio s njim,ali ime i lice nije znao. Na usnama mu je titrao osjećaj topline.

Trepnuo je prema stolu pričvršćenom za strop. Ležao je na madracu ...Da. "Južnjački Križ", stigla je hladna spoznaja. Ali zašto se probudio tako rano? San je

bio njemu i Davidu posljednje utočište. Držali su stražu i gledali u komande mreže, zatim sevraćali na svoje ležajeve i spavali umjesto jeli. Život se sveo na to.

Maclaren je zijevnuo i okrenuo se na drugu stranu. Pogled mu se zaustavio na budilici.Zar je glupa naprava stala? Gledao je u drugu kazaljku neko vrijeme i shvatio da se zaistakreće. Ali to znači da je spavao - sveti bože morskih dubina - trinaest sati!

Sjeo je dišući ubrzano. U glavi mu se zacrnilo od nedostatka krvi. Spustio se natrag napokrivač i pričekao da mu se snaga vrati. Sve to vrijeme je prošlo, a njegovo tkivo jelo jesamo sebe u nedostatku drugih hranjivih tvari? Prestao je brojiti sate. Rebra i zglobovi tolikosu mu stršali da je ponekad čuo škripanje hodajući. Je li prošlo mjesec dana? Barem tolikodugo proveli su radeći u unutrašnjosti broda, s malim fizičkim naporom; samo ga je ta činjeni-ca održala na životu.

Polako, poput bolesnog stvorenja, uspravio se na noge. Ako ga David nije probudio,da nije David možda u nesvijesti ili mrtav ili propituje kako je biti samo izgladnjeli ljudskihir. U društvu razbješnjelih fantazija - Maclaren je teturao hodnikom. Soba s


54

primopredajnicima bila je udaljena od žiroskopa, oni bi zbog ubrzavanja trebali biti dolje uodnosu na promatračku palubu, a sada su se nalazili iznad. Srećom, brod je bio projektirantako da bi većinu svog vremena mogao provesti u slobodnom padu. Maclaren se uhvatioobjema rukama za prečku. Dobro bi mi sada došlo malo slobodnog pada, razmišljao je krozizmaglicu. Stavio je jednu nogu na sljedeću prečku, koristeći tu nogu i obje ruke povukao jedrugu nogu, ponovio cijeli taj pokret, još jedanput, pa jednom za mamu, jednom za tatu,jednom za sestru, jednom za mačku i, uspio je, tresući se od iscrpljenosti.

Ryerson je sjedio za kontrolnom pločom izvan komora za prihvat i slanje. Bilo jeneophodno stolac poduprijeti pomoću ljestvi i, naravno, naučiti kako raditi na obrnutookrenutoj kontrolnoj ploči. Lice koje se okrenulo prema Maclarenu bilo je izblijedjelo, upalo iobraslo dlakama, ali glas se činio skoro pa veselim: "Probudio si se. "

"Alarm me nije probudio", rekao je Maclaren. Ubrzano je di-sao loveći zrak. "Zaštome nisi probudio?"

"Jer sam ja isključio alarm.""Što?" Maclaren je sjeo na ono što je nekada bio strop i zurio prema gore."Raspast ćeš se ako se ne budeš duže odmarao", rekao je Ryerson. "Već tjednima si u

gorem stanju od mene, čak i prije nego li... smo ostali bez hrane. Mogu sjediti ovdje i okretatikomande bez odmora svakih osam sati."

"Dakle, možda." Maclaren se osjećao preumornim za svađu. "Jesi li imao sreće ?"upitao je nakon nekog vremena.

"Ne još. Sada isprobavam novi slijed. Ne brini, uskoro ćemo pogoditi rezonancu."Maclaren je razmišljao neko vrijeme o problemu. Izgleda da je u zadnje vrijeme i

njegov mozak izgubio sposobnost držanja stvari jednako kao i njegovi prsti. Bolno,rekonstruirao je teoriju i praksu gravitacijskog modeliranja materije. Sve je slijedilojednostavnom logikom nastalom iz činjenice da je to uopće moguće.

Signali su obavezno koristili pulsni kod, s amplitudama i trajanjem kao varijablama;ima zamršenih načina za uračunavanje više informacija kroz broj pulseva po milisekundi, akose pritom odredi gornja granica trajanja svake. To se dogodilo toliko brzo da su inženjerimogli razgovarati o valovima bez mnogo nagađanja o približnim vrijednostima. Svakiprimopredajnik sam je sebe identificirao "izvornim" uzorkom, čiji je signal za modeliranjematerije zapravo bio njegova modulacija. Proces se događao jedino kada se uspostaviokontakt, odnosno, ako je odašiljač emitirao izvorni uzorak djelatnog prijemnika, bio je to efektrezonance koji je pobjeđivao zakon inverznog kuta, i predstavljao je daljnji razvojEinstenovog otkrića da je cijeli svemir oblikovan time što se trenutno događa svakom odnjegovih materijalnih dijelova.

Stroj za modeliranje skeniranjem je proizvodio signale koji su ponovo stvarali objekt.Ali prvo je stroj za modeliranje morao biti podešen prema željenoj prijemnoj stanici.Manualni stroj na brodu dao je pozivni uzorak za svaki postavljeni primopredajnik, alinaravno, radilo se o standardiziranoj i provjerenoj mreži izvorno ugrađenoj u brod. Stoga, dabi se doprlo do Sola, prema knjizi s uputama trebalo je pomiješati svoj uzorak s onimRashidove zvijezde, u ovom slučaju taje zvijezda bila inicijalna relejna stanica. Tvoj signal bitće automatski osnažen kroz nekoliko svjetova, sve dok ne stigne do Zemljina Mjeseca. Poštoje određeni naponi, frekvencije oscilatora itd. koji su uključeni, treba ih zbrojiti i koristitinjihovu rezultantu.

Ryersonova ručno napravljena mreža nije bila standardizirana. Mogao je u nju stavitipoznati elektronički uzorak, ali gravitacija će emitirati neki nepoznati uzorak, pozivni signalstanice neće se izgraditi sljedećih tisuću godina. Nedostajali su mu instrumenti uz pomoćkojih bi izračunao odnos, stoga nije mogao preračunavati odgovarajuća podešenja. Bio je toprincip pokušaja i pogrešaka, s doslovno beskonačno mnogo izbora i samo nekoliko procjenada bi se izdvojila pokoja mogućnost.

Maclaren je uzdahnuo. Mnogo je vremena prošlo otkako sjedi i razmišlja. Ili je takonjegov sat tvrdio. On sam nije primijetio koliko je vremena prošlo.

"Znaš što, Dave ?" rekao je.


55

"Hm?" Ryerson je okretao komande, pomaknuo nonij za jedan zarez i pritisnuo redtipki.

"Nalazimo se na udaljenom kraju nepostojećeg mjesta. Zaboravio sam kolika jeudaljenost do najbliže stanice, ali prokleto je daleko. Ova naša oprema od žice možda nijedovoljno snažna da bi ju dosegla."

"Svjestan sam toga čitavo vrijeme", rekao je Ryerson. Pokrenuo je glavnu sklopku.Igle na brojčanicima su se pokrenule, tragovi osciloskopa sjajili su zeleno, zujalo je zrakom."Mislim da je naša aparatura ipak dovoljno snažna. Sjeti se, ovaj je brod ostavio Sol dalekoiza sebe, dalje od bilo kojeg drugog broda. Znali su da će biti tako s ovim brodom - pravocrtnaputanja prirodno bi nadvladala trodimenzionalnu ekspanziju našeg teritorija - tako da suizgradili primopredajnik s dodatnim kapacitetom. Čak i u sadašnjem, oštećenom stanju, možestići izravno do Sola, ukoliko su uvjeti povoljni."

"Misliš da ćemo uspjeti? To bi bilo zabavno."Ryerson je slegnuo ramenima. "Iskreno, sumnjam. Samo statistički. Ima toliko mnogo

drugih stanica - hej!"Maclaren je skočio na noge, tresući se."Što je ?" izletjelo mu je. "Što je to? Za ime nebesa, Dave, što je to?"Ryersonova usta su se otvorila i zatvorila, ali nije bilo glasa. Pokazivao je jednom

koščatom rukom. Tresla se.Ispod njega (trebalo je biti iznad njega, poput zvijezde), svjetlilo je crveno svjetlo."Kontakt", rekao je Maclaren.Riječi su mu odzvanjale lubanjom kao da ih je izgovorio sam stvoritelj, svemirom još

uvijek crnim i praznim.Ryerson je počeo jecati, tiho, dok su mu se usne micale. "Tamara", rekao je. "Tamara,

dolazim kući."Maclaren je pomislio: da su sada Chang i Seiichi pokraj mene, kakav bi to bio uzvišen

i ponosan trenutak."Nastavi, Terangi", pjevušio je Ryerson. Njegove ruke tresle su se tako jako da nije

mogao dotaći komande. "Nastavi dalje."Maclaren nije sasvim shvaćao. Još nije shvaćao. Dogodilo se to prebrzo. Ali opreznost

rase koja se razvila među zmijama i ratovima progovorila je kroz njega."Čekaj, Dave. Pričekaj trenutak. Samo da budemo sigurni. Pošalji signal. Mislim,

teleznak, nemamo mikrofon, zar ne? Možeš to učiniti na toj tipkovnici.""Zašto ?" vikao je Ryerson. "Zašto? Ako ti ne želiš ići, ja ću!""Pričekaj, samo to." Odjednom, Maclaren ga je preklinjao. Sva sluđenost, kao rezultat

mnogih mjeseci provedenih među zvijezdama koje su mu pržile oči, probudila se. Mutno jeosjetio da čovjek mora živjeti prema pravilima i hodati oprezno, ali to je jedno od obilježjakoje ljude čini ponosnima. Podigao je svoje slabašne ruke i zaplakao - taj plač nije bio mnogoglasniji od šapta ... "Znaš i sam da bi moglo doći do iskrivljenja. Nesreće se događaju, a ova jemreža napravljena ručno, više od polovice je napravljeno prema sjećanju ... pošalji poruku.Zatraži pokusni prijenos prema nama. To neće dugo trajati i ... moj Bože, Dave, zamisli što bimogao poslati Tamari ako je signal neispravan?"

Ryersonova se brada tresla, ali je udarao komande ljutitim pokretima. Maclaren jesjeo, dišući ubrzano i plitko. Znači nakon svega i to će postati stvarno. Ponovo će hodati ispodvisokih ljetnih oblaka na Zemlji.

Ne, pomislio je. Nikada neću. Terangi Maclaren je umro u orbiti oko crnog sunca i naželjeznom planetu gdje uvijek vlada zima. Možda će osoba kakva sam sad otići kući, ali osobakoja sam bio nikada neće.

Ryerson se sagnuo i gledao u ekran koji mu je davao sliku prihvatne komore.Maclaren je čekao. Mnogo je vremena prošlo."Ništa", rekao je Ryerson. "Nisu ništa poslali."Maclaren još uvijek nije mogao govoriti.


56

"Naravno, to je kolonijalna stanica", rekao je Ryerson. "Vjerojatno jedna izdvojenajedinica sa samo dva zaposlenika ... ili Bože, drugi svemirski brod. Da, to je najvjerojatnije, ukontaktu smo s međuzvjezdanim brodom. Samo jedan čovjek na straži i ..."

"Trebalo bi postojati zvono koje će ga pozvati, zar ne ?" upitao je Maclaren, vrlosporo.

"Znaš i sam kako je to kad smjena dugo traje", rekao je Ryerson. Udario je porukohvatu stolca šakom na kojoj su bili vidljivi samo zglobovi. "Čovjek spava toliko tvrdo dane čuje ništa. Ili ..."

"Čekaj", rekao je Maclaren. "Dovoljno smo dugo čekali. Možemo još pričekatinekoliko minuta, da bismo bili sigurni."

Ryerson je pogledao u njega kao u neprijatelja. "Čekati? Vraga ću čekati! Ne!"Postavio je kontrolni brojač vremena za prijenos na pet minuta, ispuzao iz svog sjedala

i spustio se ljestvama. Ispod prljave tunike doimao se poput pauka - same noge, ruke i žutagriva kose.

Maclaren je ponovo ustao i oteturao prema njemu. "Ne", graknuo je. "Slušaj, shvaćamkako se osjećaš, ali znam i to da si sluđen svemirom i zato ti zabranjujem, zabranjujem ti ..."

Ryerson se nasmiješio. "Kako me namjeravaš zaustaviti ?" upitao je."Ja - ali zar ne možeš pričekati, pričekati i vidjeti i ...""Gledaj", rekao je Ryerson, "pretpostavimo da je pogreška u signalu. Pokusna

transmisija prolazi. U najboljem slučaju standardni objekt je jedva iskrivljen ... u najgoremslučaju neće se uopće ponovo stvoriti i mi ćemo doživjeti eksploziju. Ako dođe do toga to ćenas uništiti. Ako se dogodi prvi slučaj, nemamo vremena za dodatni posao. Sumnjam da bihse više mogao popeti van na mrežu. Znam prokleto dobro da ti ne bi mogao, moj prijatelju!Nemamo izbora nego pokušati. Sada!"

"Ako je to brod na drugom kraju i ti izazoveš eksploziju", prošaptao je Maclaren,"ubio si još jednog čovjeka."

Kao kroz izmaglicu prepoznao je tvrd izraz na drugom licu. Nada je učinila DavidaRyersona ponovo mladim. "Neće eksplodirati", rekao je mladić, potpuno nesposoban zamislititakav razvoj događaja.

"Dakle ... vjerojatno neće ... ali i dalje postoji mogućnost molekularnog iskrivljenjaili...", Maclaren je uzdahnuo. Gotovo iskusno gurnuo je Ryersona u prsa. Ništa se nijedogodilo, toliko je bio slab od gladovanja da nije mogao pomaknuti tanko tijelo ispred njega.

"U redu", rekao je Maclaren. "Pobijedio si. Idem ja."Ryerson je odmahnuo glavom. "Ne, ne ideš", odgovorio je. "Promijenio sam

mišljenje." S naznakom smijeha rekao je: "Stojim iza svoga rada, Terangi!""Ne, čekaj! Pusti mene - mislim - barem misli na svoju ženu - molim te ...""Vidimo se tamo", zaplakao je Ryerson. Plavi pogled preko ramena bio je pun topline.

Otvorio je vrata sobe za prijenos, ušao i zalupio ih za sobom. Maclaren se malo borio skvakom. Nije bilo koristi, vrata su imala automatsko zaključavanje.

Koji od nas dvojice je budala? Nikada neću u to biti siguran, bez obzira kakav budeishod ovoga. Šanse su na njegovoj strani, naravno . . . u ljudskim terminima, uzevši u obzirono što znamo ... ali zar nije mogao uz mene naučiti koliko je velik ovaj svemir te koliko jemnogo tame u njemu?

Maclaren je oteturao natrag prema ljestvama i do svoga stolca. Osjetio je bijes, ali jošsamo par minuta penjanja i gašenja komandi. U tim minutama, nepoznat, užasno nemaranoperater na drugom kraju mogao bi pročitati tele-poruku i poslati pokusni objekt. I tada biRyerson znao. Obojica bi znala. Maclaren je položio svoja stopala na prečke. Još se moraopopeti samo dva metra. Ali ruke ga nisu mogle dići. Noge su mu se počele tresti. Bio je napola puta do ploče kada je njezina glavna sklopka kliknula i pogon transmitera je zapiskutao.

Nastavio se penjati. Sada znam što znači biti star, pomislio je.Njegovo je srce preplašeno i slabo titralo dok se spuštao u stolac. Neko vrijeme nije

mogao vidjeti ekrane jer mu je u glavi bilo mračno. Tada se njegov svemir malo umirio. Sobaza prijenos bila je potpuno prazna. Crveno svjetlo još je označavalo kontakt. Tako je baremznao da nisu izazvali uništenje na prijemnom mjestu. Osim možda na Davidu; nije bilo


57

potrebno mnogo molekularnog iskrivljenja da bi se ubilo čovjeka. Ali ja sam bojažljiv zbogsvoje slabosti. Ne bih se trebao bojati smrti. Najmanje bih se trebao bojati smrti. Zato idem ija pa da završimo s tim.

Dohvatio je brojač vremena. Pogled mu je pao na sat. Pola sata od kad je Dave otišao?Već? Zar je moguće da mu je trebalo pola sata da dopuže ovdje i smisli nekoliko rečenica?Alisigurno je da bi Dave razbudio i najuspavanijeg operatera. Trebali su odaslati teleznak prema"Križu": "Dođi, Terangi. Dođi kući zajedno sa mnom." Što je pošlo po krivu?

Maclaren je zurio u prazne zidove koji su ga okruživali. Odavde nije mogao vidjetizvijezde, ali je znao da su nagurane vani na nebu, i počeo je shvaćati, zaista shvaćati kakva jeto bilo iluzija i kako je grozno usamljeno svako od tih sunca bilo.

Još jedna stvar koju sam naučio, u ovom posljednjem trenutku, pomislio je. Znam kakoje to kada trebaš milosti.

Donio je odluku. Namjestio je brojač vremena na deset minuta - njegovo napredovanjeprema sobi za prijenos bit će vrlo sporo - i počeo se spuštati ljestavama.

Zvono je zazvrndalo.Srce mu je poskočilo. Otpuzao je natrag, mutno osjećajući suze na svojim obrazima i

zurio u ekran.Stvorenje je stajalo u komori za prijem. Nosilo je neku vrstu oklopa, tako da mu se nije

točno moglo odrediti oblik, ali iako je stajalo na dvjema nogama njegov oblik nije bio ljudski.U providnom mjehuru kacige, čiji se zrak vrtložio žućkastom nijansom, Maclaren je ugledaonjegovo lice. Nije to bila ni riba, ni žaba, ni sisavac, lice je bilo toliko drukčije da ga njegovum nije registrirao u potpunosti. Kasnije se mutno sjećao prilike s hvataljkama i velikimcrvenim očima.

Čudno, van pameti, čak i pri tom prvom pogledu na licu stvorenja moglo se pročitatisuosjećanje.

Stvorenje je na rukama nosilo tijelo Davida Ryersona.

17

Tamo gdje su Sunda Straits ležali pod kišom (a sunčeva se svjetlost oslobađala kako bidotakla površinu vode) zemlja se strmo spuštala. Sve je bilo zeleno, u milijunima nježnihnijansi, prašuma, nasadi i polja riže, sve je bilo puno zelenog lišća. Bijela izmaglica ovila sevrhom vulkana, je li to bila grmljavina koja se širila vjetrom ili je planina govorila u snu?

Terangi Maclaren upravio je zračni automobil nadolje prema smeđe-srebrnim vodamai njime klizio prema obali Sumatre. Svakim danom sve se više oporavljao, ali ga je napor priizbjegavanju pontonskih kuća i podmornica još uvijek znao izmoriti. Kada mu je vodičpokazao: "Tamo", isključio je motore i uklizio s uzdahom.

"Jeste li sigurni ?" upitao je, jer je duž obale bilo mnogo koliba sa slamnatimkrovovima. Bio je to vlažan svijet, napučen tamnoputim narodom koji je polovicu svogaradosnog postojanja provodio u vodi, ronioci, radnici na dokovima, radnici na morskimrančevima, koji su se uvijek vraćali kući, siromaštvu, nepismenosti. Svejedno, u njima je biloviše života i nade nego u Citadeli.

"Da, tuan. Svi ju poznaju. Nije poput ostalih i drži se po strani. To ju ističe."Maclaren je zaključio da je Malajac vjerojatno u pravu. Tamara Suwito Ryerson nije

mogla sasvim nestati među anonimnim zemaljskim radnicima. Ako još uvijek planiraemigrirati, morala je u najmanju ruku Odboru ostaviti adresu.

Maclaren je došao u Indoneziju prilično brzo, ali tu se njegova potraga proširila jer jestotinu ljudi koristilo isti poštanski pretinac u Novoj Djakarti, a domovi su im bili raštrkani ubeskraj kućnih brojeva i telefonskih imenika. Trebalo mu je vremena i novaca da nađe ovunastambu.

Dovezao se do obale. "Ostani ovdje", naredio je svom vodiču i izišao. Kratkotrajnatropska kiša padala mu je po tunici i koži. Bila je to prva kiša koju je osjetio od ... kad? Imalaje okus jutra.


58

Došla je do vrata i čekala ga. Prepoznao bi njen lik sa slika, ali ne i dražest kojom jezračila. Na sebi je imala običan sarong i košulju. Kiša je ispunila njezinu kao gavranovo krilocrnu kosu malenim svjetlucavim kapima.

"Vi ste tehničar Maclaren", rekla je. Jedva da je mogao čuti njen glas, koliko je biodubok, a njezine oči mirno su počivale na njemu. "Dobrodošli."

"Vidjeli ste me na nekim vijestima ?" banalno je upitao u nedostatku nečeg drugog."Ne. Samo sam čula. Stari Prabang dolje u selu ima nevizualni aparat. Ali tko bi drugi

mogao biti? Molim vas uđite, gospodine."Tek je kasnije shvatio da je prekršila pravila pristojnosti. Ali mnogo mjeseci ranije

proglasila se slobodnom od Protektoratova načina života. Maclaren je to saznao kada ju jeprvi put pokušao kontaktirati preko njezina svekra. Koliba je bila čista, jednostavnonamještena, kraj Davidove slike nalazila se vaza s ranim ružama.

Maclaren je prišao kolijevci i pogledao usnulodijete."Sin, zar ne ?" upitao je."Da. Dobio je ime po svom ocu. "Maclaren je pogladio djetetov obraz. Još nikada nije osjetio nešto tako mekano. "Bok,

Dave", rekao je.Tamara je čučnula i uključila mali grijač. Maclaren je sjeo na pod."Došao bih i ranije", rekao je, "ali bilo je toliko drugih stvari, a i držali su me u

bolnici ...""Razumijem. Vrlo ste ljubazni.""Imam ... neke njegove stvari. Organizirat ću sahranu na način kako vi želite i ..." Glas

ga je izdao. Kiša je lupala po strehi.Ulila je vodu u čajnik. "Pretpostavljam ", rekla je, "da nije napisao pismo?""Nije. Nekako ... ne znam. Iz nekog razloga nitko od nas nije napisao pismo. Ili bismo

svi tamo umrli i nitko ne bi došao sljedećih pedeset ili stotinu godina ili bismo se vratili.Nikada nismo mislili da bi moglo biti ovako, da će se samo jedan od nas vratiti." Maclaren jeuzdahnuo. "Nema smisla pokušati saznati budućnost. Prevelika je."

Nije mu odgovorila."Ali gotovo posljednja stvar koju je Dave rekao", završio je nelagodno, "bilo je vaše

ime. Ušao je tamo s mišlju da će uskoro biti kod kuće s vama." Maclaren je zurio u svojakoljena. "Mora da - da je brzo umro. Vrlo brzo."

"Ne shvaćam u potpunosti što se dogodilo", rekla je klečeći na elegantan australskinačin, dok je postavljala šalice. Ton joj je bio istanjen naporom samokontrole. "Mislim,izvješća su uvijek tako površna i konfuzna, a tiskovine toliko tehničke. Više nema načinaizvješćivanja koje bi svatko mogao razumjeti. To je bio jedan od razloga zašto smo planiraliotići sa Zemlje, znate. I to je razlog zaštoja to još uvijek namjeravam, kada naše dijete jošmalo naraste."

"Znam kako se osjećate", rekao je Maclaren. "I ja se tako osjećam."Pogledala ga je zbunjenim, prekrasnim pokretom glave. "Ali vi ste tehničar!""Ja sam ujedno i ljudsko biće, moja gospođo. Ali nastavite, postavite mi pitanje koje

vam je na umu, bez obzira kakvo ono bilo. I sam moram zatražiti uslugu, ali vi krenite prvi.""Ne, što vi želite? Molim vas.""Ništa tako važno. Ništa mi ne da je za pravo tražiti išta od vas, osim činjenice da je

vaš suprug bio moj prijatelj. Razmišljam o tome što biste mogli učiniti zbog njega. Ali tomože čekati. Što ste htjeli pitati?"

"Oh. Da. Znam da ste naišli na primopredajnik svemirskih bića i da toga niste bilisvjesni. Ali..." - stisnula je šake. Zurila je kroz otvorena vrata, u kišu i svjetlost i zavapila:"Šansa je bila tako mala! Takva ga je besmislena nesreća ubila!"

Maclaren je šutio sve dok nije pažljivo izabrao sve riječi. Tada je rekao, što je nježnijemogao:

"Nije to bilo baš tako nevjerojatno. Sve to vrijeme znali smo da nije moguće da smomi jedina rasa koja putuje do zvijezda. Bilo je apsurdno misliti tako, bila bi to besmislenamogućnost. Dakle, 'Križ' je otišao dalje od bilo kojeg drugog broda prije njega, a svemirskibrod tih bića bio je također blizu granice svojih putovanja. Njegov je cilj također bio Alpha


59

Crucis. Čudno je to koliko sam se osjećao blizak njima, kao da je to moj brat mornar, s klo-rom u plućima i silikonom u kostima, koji se kretao prema istoj zvijezdi. Do susreta je došlosasvim slučajno jer smo se kretali u dosegu međusobnih signala. Vaš David bio je čovjek kojije prvi zatvorio krug. Pokušali smo doći do uzoraka koje nismo mogli izmjeriti, činećirazličite kombinacije varijabli. Statistički, jednaka je vjerojatnost bila da ćemo doći donjihovog uzorka kao i do našeg."

Voda je počela kipjeti. Užurbala se oko kotlića. Dugi pramenovi kose zakrili su joj licei tako ga sakrili da nije znao plače li. Maclaren je dodao zbog nje: "Znate li, moja gospođo,mora da smo dozivali na stotine drugih rasa koje putuju svemirom. Naravno, bili smo izvannjihova dosega, ali siguran sam da smo ih dozivali."

Njezin glas bio je prigušen: "Što su svemirska bića mislila o tome?""Ne znam. Za deset godina možda ćemo početi razgovarati s njima. Za tisuću godina

možda ćemo ih moći razumjeti. I oni nas, nadam se. Naravno, u trenutku kada se David ...pojavio ... shvatili su što se dogodilo. Jedan od njih je došao k meni. Možete li zamisliti kolikomu je hrabrosti bilo potrebno? Kakve nam je dobre ljude vaš muž omogućio upoznati? Malosu toga mogli učiniti za mene, osim provjeriti mrežu 'Križa' i isključiti sve uzorke koje su onikoristili. Nakon njih i dalje sam pokušavao. Poslije tjedan dana napokon sam uspio dohvatitiljude. Prošao sam kroz njihov prijemnik i to je sve. Naši tehničari sada grade novu relejnustanicu na crnoj zvijezdi. Ostavit će tamo 'Križ' kako jest, s imenom Davida Ryersona nanjemu."

"Mislila sam", prošaptala je još skrivajući lice, "da vi... mislim, pravila karantene ...""Oh, da, Protektorat ih je pokušao upotrijebiti. Bilo što što bi usporilo razvoj događaja.

Ali bez koristi. Ništa s planeta s kojeg su ta svemirska bića ne bi moglo koristiti životu naZemlji. To je već odavno ustanovljeno, zajedničkom znanstvenom komisijom, možda još nemožemo shvatiti međusobne jezike, ali možemo usporediti istu stvarnost! I naravno, bića izsvemira znaju za nas. Ljudi se ne mogu skrivati u svemiru. Tako da su me pustili." Maclarenje prihvatio šalicu koju mu je pružila i dodao s nelagodom: "Da budem precizniji, više nisamjako dobrodošao u Citadeli."

Podiglaje svoje velike oči prema njemu. Vidio je kako se sjaje. "Zašto ?" upitala je."Mora da ste heroj ..."

"Astronautima, znanstvenicima, nekim kolonijalcima i ponekom Zemljaninu koji jesretan jer je došao kraj stagnaciji. Nije da ja zaslužujem njihovu zahvalnost. Tu su tri mrtvačovjeka čija je to zapravo zasluga. Ali u svakom slučaju, moja gospođo, možete predvidjetikakav prevrat sada slijedi. Iznenada smo suočeni sa... no, vidite, ta bića su rasprostranjenasvemirom barem koliko i ljudi. A te dvije rase ne koriste istu vrstu planeta. Udruživanjemmreža primopredajnika obje strane bi udvostručile svoje teritorije! Nema te vladavine koja semože nametnuti tolikom broju svjetova.

Ali još više od toga. Postoje spoznaje u znanosti, tehnologiji, filozofiji, religiji,umjetnosti kakve nismo mogli ni zamisliti. Ne može biti drukčije. I mi njima možemoponuditi svoje, naravno. Što mislite koliko dugo će taj uskogrudni Protektorat i njegovi uskimali mozgovi preživjeti u ovakvoj eksploziji novih misli?" Maclaren se nagnuo naprijed.Osjetio je uznemirenost u sebi. "Moja gospođo, ako želite živjeti u svijetu novih granica i datisvom djetetu priliku da živi tamo gdje će biti teško, opasno i izazovno i za njega sve moguće,kada bude dovoljno velik - ostanite na Zemlji. Sljedeća civilizacija će početi ovdje - naZemlji."

Tamara je odložila svoju šalicu. Liceje pokrila rukama, a on je nemoćno gledao kakojeca. "Možda jest", rekla mu je, "možda jest, ne znam. Ali zašto je David morao biti taj koji ćenam donijeti slobodu? Zašto je to morao biti on? Nije mu to bila namjera. Ne bi otišao da jeznao... Ja nisam sentimentalna budala, Maclaren-san, znam samo da se želio vratiti. A umroje! Sve to nema smisla!"


60

18

Sjeverni se Atlantik valjao sa zapada, siv i zelen, pun grmljavine. Vjetar je stvaraobijele grive na njegovim valovima. Dolje na jugu sjalo je posljednje jesenje svjetlo, dok su sena sjeveru gomilali oblaci obojeni bojom željeza.

"Tamo", pokazala je Tamara. "To je to mjesto."Maclaren je usmjerio zračni auto prema tlu. Zrakje šištao oko njih. Dakle, Dave je

došao odavde. Otok je bio mračna stijena s oštrim izbočinama. Ali Dave je pričao oborovicama ljeti, vrijesku ujesen i lišaju u mnogim nijansama.

Djevojka je uhvatila Maclarena za ruku. "Bojim se, Terangi", prošaptala je. "Bolje bibilo da me nisi nagovorio da dođem."

"To je sve što možemo napraviti za Davida", rekao joj je. "Zadnja stvar koju možemoučiniti za njega."

"Ne." U sumraku je vidio kako je podigla glavu. "Nikada nije kraj. Ne zaista. Njegovodijete i moje, koje čeka i - barem mi možemo unijeti malo smisla u život."

"Ne znam hoćemo li ga naći ili ćemo naći ono što je oduvijek bilo tu", odgovorio je. "Inije da mije do toga jako stalo. Menije važno da svrha - naredba, ljepota, duh, kako god toželiš nazvati - postoji."

"Ovdje na Zemlji, da", uzdahnula je. "Cvijet ili dijete. Ali tri su čovjeka umrla izasunca i sve se to dogodilo da bi njihova rasa imala od toga koristi, ali ja neprekidno mislim nasve one ljude koji jednostavno tamo umru. Ili se vrate slijepi, obogaljeni, slomljeni poputsuhih grančica, bez duše koja bi živjela. Zašto? Pitala sam se i pitala i nisam našla odgovora,tako da sam na kraju pomislila da to uopće nema smisla."

Maclaren je spustio vozilo na plažu. I sam je bio u istoj potrazi, samo drugimputevima. Nije došao ovdje da bi jednostavno ponudio Davidovu ocu štogod je mogao: barempomirenje i priliku da tu i tamo vidi Davidovo dijete u godinama koje su mu preostale.Maclaren je imao neki čudan osjećaj da bi na Skuli mogao doživjeti prosvjetljenje.

Istina, pomislio je, ljudi odlaze u svemir kao što odlaze na more, a svemir ih uništava,no ipak mu se njihovi sinovi vraćaju. Osjećaj dobitka bio je samo dio odgovora; astronautinisu bili ništa bogatiji od mornara. Ljubav prema avanturi... da, djelomično kod nekih ljudi,ali ipak većina osvajača daljina nisu bili romantičari, bili su to zaposleni ljudi koji su živjeli iumirali u trezvenoj stvarnosti. Kada upitate čovjeka što ga je vodilo crnoj zvijezdi, rekao bi daje išao po naredbi ili da ga zato plaćaju ili da je znatiželjan ili bi naveo bilo koji od stotinurazloga. Što je možda i točno. Ali ipak, je li ijedan od tih razloga bio istinit?

I zašto bi, pitao se Maclaren, čovjek potrošio svoju mladost, krv, bogatstvo i nadanjana moru ili među zvijezdama? Je li to bila tek posljedica besmislenih snaga - ekonomije,društvenog pritiska, neprilagođenosti, mita, kako god to nazvali - skupine prilika -kojekreiraju vektor sa sarkastičnom rezultantom da je čovjek slomio samoga sebe pokušavajućizadovoljiti potrebe koje bi bilo jednostavnije i zdravije zadovoljiti kod kuće?

Kada bih mogao naći bolji odgovor od toga, pomislio je Maclaren, dao bih ga Tamari.I samome sebi. I tada bismo mogli pokopati svoje mrtve.

Pomogao joj je da izađe iz automobila pa su krenuli puteljkom prema kolibi koja jeizgledala vrlo staro. S njezinih prozora svjetlost se razlijevala sumrakom. Još nisu ni stigli donje, a vrata su se otvorila i pokazala obrise velikog muškarca.

"Jeste li to vi, tehničare Maclaren ?" upitao je."Da. Kapetan Magnus Ryerson ?" Maclaren je kročio ispred Tamare i poklonio se.

"Uzeo sam si slobodu, gospodine, da dovedem sa sobom gosta kojeg vam nisam spomenuokad sam nazvao."

"Mogu zamisliti", rekao je visoki čovjek. "U redu je, curo. Uđite i dobrodošli."Dok je koračala neravnim podom do stolca, Tamara je okrznula Maclarena i iskoristila

priliku da prošaputa: "Kako je iznenada ostario!"Magnus Ryerson je zatvorio vrata. Njegove su se ruke, izbrazdane venama, malo

tresle. Naslanjao se na štap svom težinom dok je prolazio sobom da raspiri vatru. "Sjednite",


61

rekao je Maclarenu. "Kada sam saznao da dolazite naručio sam s obale viski. Nadam se da jedobra vrsta. Ja sam ne pijem, vidite, ali molim vas da se poslužite."

Maclaren je pogledao bocu. Nije mu bio poznat. "Hvala vam", rekao je, "to mi jenajdraži."

"Jeste li jeli ?" zabrinuto je upitao starac."Jesmo, hvala vam, gospodine." Maclaren je prihvatio čašu. Ryerson je šepao sobom

da bi i Tamari dodao čašu."Možete li ostati preko noći? Imam dodatne krevete na tavanu, za ribare kad dođu.

Više ne dolaze, tako da više nema razloga krevetima, ali ih još uvijek imam."Maclaren je razmijenio poglede s Tamarom. "Bit će nam čast", rekao je.Magnus Ryerson užurbao se oko peći, uzeo čajnik, natočio si šalicu i podigao je. "U

vaše zdravlje." Sjeo je na trošan stolac, pokraj vatre. Njegove su ruke dotakle kožom uvezenuknjigu što je ležala na rukohvatu stolca.

Nekoje vrijeme vladala tišina, koju je remetilo samo udaranje valova na plaži.Naposlijetku, Maclaren je rekao: "Ja ... mislim, mi ... došli smo da - da bismo izrazili

svoju sućut. I ako postoji išta što bih vam mogao reći... bio sam tamo, znate.""Da. Ljubazni ste." Ryerson se dohvatio lule. "Koliko sam razumio, on se ponašao

korektno.""Da. Naravno da jest.""Tada je to ono što je bitno. Ako mi date malo vremena kasnije ću se sjetiti nekih

pitanja. Ali ovo je pitanje jedino bilo važno."Maclaren je pogledao uokolo po sobi. Kroz sjenke ugledao je na policama priručnike

za pilote, kamenje i kože i idole donesene iz svemira, ugledao je sirijski binar koji je djelovaopoput pakla usred tame, ali bio je vrlo lijep. Rekao je: "Vaš je sin bio poput vas."

"Nadam se d a j e bio bolji", rekao je starac. "Malo bi imalo smisla postojati kaddječaci ne bi imali priliku biti boljima od svojih očeva."

Tamaraje ustala. "Ali to je ono čega nema!", vrisnulaje odjednom. "Nema smisla! Radise samo o umiranju, umiranju i umiranju - za što? - da bismo mogli hodati po još jednomplanetu, naučiti još jednu činjenicu - što smo postigli? Što smo zaista učinili? I zašto? U imevašeg Boga, što smo učinili kada On šalje naše ljude tamo van?"

Sklopila je ruke. Čuli su kako joj dah škripi. Na kraju je rekla: "Žao mi je", i ponovosjela. Njeni su se prsti grčili u zraku dok ih Maclaren nije prihvatio.

Magnus Ryerson je podigao pogled. Njegove oči nisu bile stare. Pustio je na trenutakda se kućom prolomi zvuk udaraca valova. I tada joj je odgovorio: "Jer to je naša sudbina inaš ponos."

"Što ?" započela je. "Oh. Na engleskom. Terangi, rekao je..." - i tada je prevela nameđuljudski jezik. Maclaren je sjedio sasvim mirno.

Ryersonje otvorio svoju knjigu. "Kipling je zaboravljen", rekao je. "Jednog dana će sesjetiti. Ne živi dugo narod koji svojim mladim ljudima nudi samo debljanje i sigurnost.Tamara, curo, dopusti da tvoj sin to čuje jednog dana. To je i njegova pjesma i on je čovjek."

Riječi su bile nepoznate Maclarenu, ali je slušao i na neki neobjašnjiv način razumio ihje.

"Hranimo more tisućljećimaI još nas poziva gladnoIako nikad nema valova svih valovaOznačava naš engleski mrtvimSvoje smo najbolje dali nemirnoj travi,Morskim psima i galebovima.Ako je krv cijena putovanja moremGospode Bože platili smo je u cijelosti!"

Kada je Ryerson završio, Maclaren je ustao, sklopio ruke i poklonio se. "Sensei", rekaoje, "dajte mi svoj blagoslov."


62

"Što?" Drugi se čovjek povukao nazad u sjenu i sada je ponovo bio jako star. Njegovse glas jedva mogao čuti od valova vani. "Nemoj meni zahvaljivati, dečko."

"Ne, dali ste mi mnogo", rekao je Maclaren. "Rekli ste mi zašto ljudi odlaze i da to nečine uzalud. Odlaze stoga što su ljudi."

Poul anderson neprijateljske zvijezde

Documents