1 Marko Paić, master ekonomista 1 POSTOJEĆE STANJE I PERSPEKTIVE EVROPSKE MONETARNE UNIJE Sažetak: Prvo Grčka; potom Irska i Portugal; a zatim Italija i Španija. Iz meseca u mesec, kriza u evrozoni postaje sve dublja, potpomognuta poricanjem, pogrešnim prognozama i odugovlačenjem od strane kreatora politike. Od nedavno, belgijske i francuske državne obveznice predstavljaju „rizičnu imovinu”, odnosno, povećava se stepen rizika i neizvesnost oko očekivanog prinosa uloženih sredstava“ 2 na finansijskom tržištu. Investitori su čak prezrivi prema nemačkim obveznicama: 23. Novembra na aukciji državnih obveznica s rokom dospeća od 10 godina, ponuđene su obveznice vredne 6 milijardi evra, a ponude su iznosile samo 3,6 milijardi evra (4,8 milijardi dolara). Ključne reči: državne obveznice, evrozona, recesija, odgovornost vlada država UVOD Postoje znaci koji ukazuju da će privreda evrozone otići u recesiju, ako već nije. Industrijske porudžbine u evrozoni su pale u septembru za 6,4%, što predstavlja najveći pad od crnih dana u decembru 2008. godine. Pažljivo posmatran indeks ekonomskih pokazatelja evrozone, zasnovan na istraživanju menadžera prodaje u 1 Visoka škola strukovnih studija za računovodstvo i berzansko poslovanje u Beogradu (saradnik u nastavi) 2 B. Komnenić, Ponašanje kamatnih stopa, http://www.vps.ns.ac.rs/arhiva/Komnenic/ponasanje_kamatnih_stopa_skripta.pdf: datum posete 25.12.2011
139
Embed
POSTOJE ĆE STANJE I PERSPEKTIVE EVROPSKE … III_2012_Br 01.pdf · Intezivni finansijski pritisak pove ćava šanse za neispunjenje finanskijskih obaveza vlada, ... ako evropske
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
Marko Paić, master ekonomista1
POSTOJEĆE STANJE I PERSPEKTIVE EVROPSKE
MONETARNE UNIJE
Sažetak: Prvo Grčka; potom Irska i Portugal; a zatim Italija i Španija. Iz meseca u
mesec, kriza u evrozoni postaje sve dublja, potpomognuta poricanjem, pogrešnim
prognozama i odugovlačenjem od strane kreatora politike. Od nedavno, belgijske i
francuske državne obveznice predstavljaju „rizičnu imovinu”, odnosno, povećava se
stepen rizika i neizvesnost oko očekivanog prinosa uloženih sredstava“ 2 na
finansijskom tržištu. Investitori su čak prezrivi prema nemačkim obveznicama: 23.
Novembra na aukciji državnih obveznica s rokom dospeća od 10 godina, ponuđene
su obveznice vredne 6 milijardi evra, a ponude su iznosile samo 3,6 milijardi evra
(4,8 milijardi dolara).
Ključne reči: državne obveznice, evrozona, recesija, odgovornost vlada država
UVOD
Postoje znaci koji ukazuju da će privreda evrozone otići u recesiju, ako već
nije. Industrijske porudžbine u evrozoni su pale u septembru za 6,4%, što predstavlja
najveći pad od crnih dana u decembru 2008. godine. Pažljivo posmatran indeks
ekonomskih pokazatelja evrozone, zasnovan na istraživanju menadžera prodaje u 1 Visoka škola strukovnih studija za računovodstvo i berzansko poslovanje u Beogradu (saradnik u nastavi) 2 B. Komnenić, Ponašanje kamatnih stopa, http://www.vps.ns.ac.rs/arhiva/Komnenic/ponasanje_kamatnih_stopa_skripta.pdf: datum posete 25.12.2011
2
proizvodnji i uslužnim službama, koji takođe signalizira kontrakcije. Index
potrošačkog poverenja u ekonomiju evrozone opao je u mesecu novembru, peti put
za redom.
Može doći do još većih problema. Intezivni finansijski pritisak povećava šanse za
neispunjenje finanskijskih obaveza vlada, davanje depozita bankama koje nemaju
novca, ili pobuna protiv štednje koja direktno vodi do početka raspada evrozone.
1. Postojeće stanje tržišta
Nemačka vlada će verovatno moći da
odbaci propalu aukciju: procenjuje svoje
obveznice što je više moguće, ali se povremeno
ne mogu prodati, čak i u stabilnim vremenima.
Vreme je loše i vlade nemaju sreće: razlika
između troškova pozajmica Nemačke i troškova
pozajmica drugih zemalja u evrozoni je
jednostavna (vidite grafikon 1)3.
Evropske banke odbacuju obveznice najmanje vrednosti kao i druge oblike imovine,
u pokušaju da očuvaju kapital i poboljšaju cashflow, dok se finansijska kriza
nazire.Vlade obećavaju sve oštrije smanjenje budžeta, u nadi da će se tržište
obveznica smiriti. Direktni rezultat ovih jagmi je kreditna kriza i iscrpljivanje
agregatne tražnje koje vode Evropu u recesiju. Kada se na sve to doda opadanje
potrošačkog i poslovnog poverenja, pad će biti dubok.
3 http://www.bloomberg.com/markets/rates-bonds/government-bonds/germany; datum
posete 20.11.2011
3
2. Ključni elementi krize
Tri ključna elementa za recesiju su:
• kreditna kriza,
• čvršća fiskalna politika i
• nedostatak poverenja.
Krediti evropskih banaka prevazilaze njihove depozite, oslanjajući se na veća
sredstva – kratkoročne obveznice, dugoročne obveznice ili krediti drugih banaka -
kako bi se premostio jaz. Ali, investitori se ustručavaju od pozamljivanja bankama
koje su u evrozoni i koje se ne mogu osloniti na vladu, koja već ima svoje finansijske
probleme. Dugoročne obveznice su postale retkost i američki novac- tržište fondova,
dosadašnji kupci kratkoročnih obveznica postaju sve ređi.4
Banke rapidno gube sredstva, podižući novac i koeficijent kapitala, kako bi
dostigla predviđeni minimum kapitala koje je odredila Evropska Unija i time
ostvarila ciljeve do sledećeg juna. Prve žrtve ovog smanjivanja moći su klijenti sa
tržišta u razvoju. Susedi evrozone na istoku mogu posebno biti pogođeni: Na primer,
lira u Turskoj, u proteklih nedelju dana se nalazi pod pritiskom. Postoji nagoveštaj da
novac nestaje. Repatrijacija sredstava od strane banaka evrozone bi mogle objasniti
zašto je evro toliko stabilan u odnosu na dolar proteklih nedelja, uprkos unutrašnjoj
konvulziji zone. Ali, kompanije i domaćinstva će uskoro biti pogođene retkim
kreditima i porastom kamatnih stopa, dok fondovi banaka budu prolazili dalje.
I vlada seče troškove. Potrebno je lukavo proceniti, koliko je potrebno
ograničiti troškove. Planovi za budžet u Francuskoj se privode kraju; dalje
smanjivanje troškova će biti odloženo do izbora na proleće. Italija još uvek mora da
izglasa korigovan plan smanjivanja troškova. Španska vlada je obećala dodatno
4 JOHN Ralfe; http://www.johnralfe.com/mainPages.asp?pageNum=1; datum posete 22.11.2011
4
smanjenje troškova, naročito za regionalne izdatke, kako bi se ispunili dogovoreni
deficit sa Briselom. Čak i tada, čini se da će fiskalno pooštravanje oslabiti rast. Ako
se uzmu planovi koje su zemlje prezentovale Evropskoj komisiji i doda šta je
postignuto od tada, dolazimo do zaključka da će sledeće godine iznositi 1,25% BDP-
a (bruto nacionalni dohodak – najbolji mogući parametar na svetu za merenje jačine
ekonomije jedne zemlje)5
Nemačka će biti najmanje pogođena od četiri najjače ekonomske zemlje u
evrozoni, zatim sledi Francuska. Italija i Španija će biti najviše pogođene. Preduzeća
i potrošači evrozone će imati sve manje poverenja. U jesen 2008. godine kompanije
su naučile da se ne mogu oslanjati na kreditne linije, kada se banke bore za opstanak.
Kada su banke na korak od likvidiranja, kompanije moraju pažljivo pogledati svoj
cashflow. To podrazumeva slabije akcije i smanjenje troškova, kao što su kapitalni
troškovi ili reklamne kampanje.
Oštar pad industrijskih porudžbina u septembru ukazuje da kompanije
smanjuju porudžbine. Andreas Vili, šef odseka za kapital i robu u JP Morgan-u,
naglašava da je SKF, švedska firma koja je vodeća u pravljenju kugličnih ležajeva i
predvodnik industrijske potražnje, dala je opreznu procenu svojih budućih prihoda
sredinom oktobra. Te instrukcije dalje ukazuju na omekšavanje investicionih zahteva.
Potrošači će verovatno velike kupovine odložiti sve dok se kriza ne reši i dok su
krediti oskudni. Pad potražnje kapitalne opreme, trajnih potrošnih dobara i
automobila će pogoditi centar evrozone, uključujući i Nemačku. Procenjuje se da će
sledeće godine BDP pasti za oko 0,5% u Nemačkoj, a takođe i u celoj zoni. U
septembru prognoza MMF-a je bila da će BDP zone dostići rast za 1,1% u
2012.godini, ali se procenjuje da će, ako evropske banke smanje leveridž (definiše se
kao odnos duga i sopstvenih izvora, kao relativni odnos tržišne vrednosti čistog duga i
tržišne vrednosti ukupnog kapitala i kao relativni odnos efektivnih rashoda na ime kamate i
5 Yanne Goossens , Arttu Mäkipä, Michael Kuhndtand, Policy Department Economic and
Scientific Policy, Brussels, 2007, 6
5
poslovnog dobitka koje preduzeće ostvaruje angažovanjem i korišćenjem ukupnih poslovnih
sredstava. )6, ekonomija bi se mogla smanjiti za oko 2%.
3. Prelomna tačka
Ovako jak preokret će osetno povećati pritisak u zoni.Investitori će sve manje
želeti da finansiraju banke, iz razloga što krediti za poslovanja i domaćinstva nisu
isplativi. Sa porastom nezaposlenosti, akcize će padati i socijalna pomoć će biti
povećana, a to ne olakšava vladama da obuzdaju svoje deficite i da postignu ciljeve
koje su postavili, a pitanje solventnosti tržišta obveznica je još uvek u centru pažnje.
U takvim situacijama, pravljenje grešaka u politici ili širenje panike se znatno
povećava. Proračuni investitora koji ulažu u obveznice, deponenti u bankama i
političari su skloni naglim promenama. Neizbežno je da kreatori politike ne dovedu
do propasti evrozone. Ako se držite takvih uverenja, na kraju će i biti ispunjena.
Kako? Iscrpljivanje fondova za vlade i banke predstavlja pretnju integritetu evra,
zbog potpune podele između dužnika i poverioca zemalja u evrozoni. U martu 2010.
godine, Žan –Klod Triše, tadašnji rukovodioc ECB-a, govorio je da je pripadanje
evrozoni automatski obezbeđuje bilans plaćanja. Sada tako ne izgleda.
Tokom navale kredita, jeftini kapital je odlazio u Grčku, Irsku, Portugal i Španiju za
finansiranje deficita trgovine i stanova. Kao rezultat toga, neto obaveze – kako
preduzeća, domaćinstava i vlada duguju se inostranim zemljama, i tako smanjuju
svoja devizna sredstva – i ove četiri zemlje se lagano bliže dugu od blizu 100%
BDP-a. (Poređenja radi, američke neto obaveze prema inostranstvu su 17% BDP-a).
Veliki deo dugovanja se finansira zaduživanjem kod lokalnih banaka ili prodajom
obveznica investitorima u državama koje su poverioci, poput Nemačke. Za Irsku je
sve malo neobično pošto je ona dužna u formi kapitala (kao što su sve one američke
6 dr. Mirko Vasiljević, dr Branko Vasiljević, dr. Dejan Mallinić; Finansijska tržišta, Beograd
2008, 325
6
fabrike i kancelarije koje su u njihovom
vlasništvu) i ne treba da se refinansira kao
prethodne tri.
Uz nekoliko izuzetaka, reper za
definisanje cene kredita u svakoj zemlji evrozone
se odnosi na stanje njihovih međunarodnih
dugova. Nemačka, kojoj se više duguje nego što
sama duguje, još uvek ima nizak prinos od
obveznica; Grčka koja ima velike dugove prema
inostranstvu, ima visoku cenu zaduživanja (vidite
grafikon 2)7. Portugal i Grčka (u manjoj meri) i
Španija i dalje imaju velike deficite tekućih
računa i na taj način se stalno povećavaju dugovi
prema inostranstvu. Refinansiranje gore
spomenutih postaje teško i stvara se pritisak na lokalne banke i kreditnu dostupnost.
Što su viši troškovi finansiranja, više novca odlazi u inostranstvo, kako bi se pokrili
dugovi. To je razlog zašto pitanje nacionalnog boniteta prevazilazi ono što vlade
duguju. Evrozona pokazuje simptome krize unutrašnjeg platnog bilansa,
samoispunjavajuće stanje banaka širom zemalja, što čine uzroke njihovih problema.
Takva vrsta krize pravi ogroman pritisak na devizni kurs, bez obzira koliko kreatori
politike tvrde da su stabilni.
Jedna od prvobitnih atraktivnih ponuda za članstvo u evrozonu za periferne
zemlje-pristup jeftinim fondovima- više ne važi. Ukoliko je došlo do neprilika zbog
pristupa evrozoni, možda će biti primorani da sami izmisle novu valutu. Zaista,
možda ima malo opcija. Na taj način, bi barem mogle napraviti rezime svojih
privatnih i javnih dugova kao i smanjenje plata i cena u odnosu na inostranstvo,
poboljšanje konkurentnosti. To će biti veoma skupo za dužnike i poverioce. Ali,
alternativa će biti manje privlačna. Strogost, visoka stopa nezaposlenosti, socijalni 7 http://www.economist.com/, datum posete: 26.10.2011
7
nemiri, visoki troškovi pozamljivanja i nestabilnost u bankarstvu su vrlo verovatni.
Mogućnost da se jedna zemlja oslobodi evra, dobrovoljno ili ne, može prouzrokovati
bankrotstvo u zemljama sa slabom ekonomijom. Deponenti će požuriti da podignu
svoje ušteđevine, kako bi sprečili konvertovanje u novu, ali slabiju valutu. Vlade će
morati privremeno uvesti ograničenja bankama ili da ih privremeno zatvore.
Kontrola kapitala, pa čak i zabrana putovanja bi bila potrebna da zaustavi protok
novca iz ekonomije. Takva ograničenja bi usporila protok novca i recesija bi se
produbila.
Spoljni izvori kredita bi presušili, jer bi se strani investitori, banke i
kompanije plašile da će im novac ostati zarobljen. Vlade koja ne primaju sredstva,
morale bi pronaći novi način da premoste jaz između poreskih prihoda i javne
potrošnje. Time bi se delimično mogle ispuniti obaveze, uključujući i plate u javnim
sektorima, izdavanjem malih apoena IOUs (“I own you“ – odnosno „Ja te
posedujem“; ne mora obavezno da znači da je to određena valuta, već može biti i
neki drugi proizvod gde izdavalac ima određena prava, odnosno tačno onih prava i
koja pišu na samom dokumentu)8, koji za uzvrat mogu biti korišćeni za kupovinu
robe i plaćanja računa.
Kada je novca malo, takva vrsta zamene je prihvaćena od strane trgovaca. U
avgustu 2001.godine, argentinska provincija Buenos Ajresa dala je zaposlenima kao
deo plate, 90 miliona dolara u malim novčanicama, poznatije kao
„patacones“ (obveznice). Ove novčanice su uskoro počele da cirkulišu slobodno: Mc
Donald je čak ponudio „Patacombo“ meni u zamenu za 5 dolara patacones-a.
Argentina nikada nije napustila svoju valutu, ali samo nekoliko meseci kasnije čvrsto
je vezala svoju valutu za dolar.
Ovakva vrsta zamene u stvari postaje proto-valuta. U pogođenim zemljama
evrozone doći će do promene u povlasticama u odnosu na ostale zemlje koje su
zadržale evro kao valutu, nagoveštavajući predaju evra. Da bi se sprečio dalji odliv
kapitala, vlada bi morala da donese brzo zakon, svi finansijski poslovi će se vršiti 8 David Andolfatto, Revisiting the Legal Restrictions Hypothesis, Vancouver, 2006, 12
8
prema novoj valuti, jedan za jedan kurs sa evrom. Nova valuta će biti niža u odnosu
na napušteni evro. Rezultat takve devalvacije valute jeste produbljivanje efikasnosti
vraćanja dugova država prema njenim kreditorima.
Tržišni stručnjaci i obični građani koji su izgubili na vrednosti akcija, obveznica i
nekretnina, imaju običaj da kažu da iako se lako uočavaju visoke cene nekretnina,
nemoguće je predvideti kada će one pasti.Na isti način, ne zna se šta je dovelo do
propasti evra. Ali, ima dosta kandidata. Jedan od kandidata je aukcija obveznica koja
tera zemlju u propast i time se potresa sistem evropskih banaka. Italija mora platiti
dug od 33 milijardi evra poslednje nedelje januara meseca i još 48 milijardi evra
poslednje nedelje februara (vidite grafikon 3).
Iako investitori obveznica ne žele da
prihvate pomoć štedljive Nemačke, šanse da Italija
sakupi novac koji joj je potreban za sledeću
godinu su male. Još jedna opasnost je neslaganje
između Grčke i njena tri spacioca (EU, MMF-a i
Evropske centralne banke) oko uslova koji se tiču
njenog izvlačenja iz dugova. Rizik od nesreća će
biti veći nakon izbora u Grčkoj u februaru, ukoliko se političko raspoloženje u zemlji
još više pogorša. Možda će varnicu prouzrokovati drugi izvor: bankrotstvo banke;
nove nevolje u Portugalu; ili lančani događaji koji počinju u Francuskoj zbog
mogućeg gubitka AAA rejtinga, a završava se propadanjem banaka širom Evrope.
Izloženost francuskih banaka u Italiji i drugim zemljama sa trgovinom obveznica,
ukazuje da bi se zaraza proširila i na evro jezgro.
Rasprostranjenost bankrotstva u periferijama oduzele bi veliki deo bogatstva
Nemačke i propast lanca banaka bi mogle pretvoriti recesiju u depresiju. Nekoliko
njih koje će ostati u evrozoni,( Nemačka i još nekoliko zemalja-kreditora) naći će se
u nezavidnom položaju u odnosu na novu, jeftiniju valutu. Kao i nametanje kontrole
9
kapitala, zemlje se mogu povući ka autarkiji (obično se termin koristi kao izjava o
ekonomskim sistemima i uglavnom označava zatvorenu ekonomiju; autarkija postoji
kada neki entitet može da preživi ili nastavi svoje aktivnosti bez pomoći sa strane ili
internacionalne trgovine; ne mora uvek da se koristi kao ekonomski termin, recimo:
vojna autarkija jeste kada se država brani bez pomoći neke druge zemlje). 9 Opstanak
jedinstvenog evropskog tržišta i EU, tada će zaista biti u opasnosti.
Takva katastrofa se i dalje može izbeći. ECB ( Evropska centralna banka) će
možda lansirati program o kupovini obveznica pod izgovorom da duboka recesija u
evrozoni preti deflacija. Ako se dogodi da banka Engleske preuzme tu obavezu,
mogla bi se povratiti stabilnost na tržištu evropskih obveznica. Ako se kupovina
obveznica naprave prema veličini ekonomiji svake zemlje u evrozoni, moglo bi
pomoći u otklanjanju sumnja Nemačke da se Centralna banka koristi za
obezbeđivanje povoljnih finansiranje raskalašnim zemljama. Takva vrsta akcije
ECB je osnovna polumera kratkoročnog tipa. Ali trajnija stabilnost evra zavisi od
vlada, posebno koliko su one spremne da se odreknu fiskalnog suvereniteta u
zamenu za udruživanje obaveza. Nemačka ima veoma čvrst stav koji se tiče ovog
pitanja. Nemačka kancelarka Angela Merkel, želi velike promene u ispravnosti ali se
protivi ideji o „jointu evroobveznica“ (zajedničke obveznice evropske unije).
Nemački zvaničnici tvrde da takva vrsta obaveze bi samo značila podrška
raskalašnim zemljama, kršenje nemačkog ustava i podizanje troškova svojih
zaduživanja. Čak i sada, prvi čovek Bundesbank-e, Jens Weidmann, smatra da će
nametanje fiskalne strogosti biti dovoljno da se povrati stabilnost na evropskom
tržištu obveznica.
4. Investicione mogućnosti kao uslov za prevazilaženje krize
Drugi smatraju da okolnosti zahtevaju brže rekacije za rešavanje ovih
problema. Evropska komisija je 23. Novembra iznela tri predloga za rešavanje
9 Douglas A. Irwin, Review of International Economics, 13(4), 631–645, 2005, 638
10
evropskih obveznica. Dve od tri podrazumevaju međusobnu garanciju. Postoji još
jedan intrigantan predlog-delimično zahvaljujući njegovom poreklu. Nemački savet
ekonomskih eksperata, nedavno je predložio „Pakt stabilnosti“. Ovaj pakt
podrazumeva zajednički garantni fond za one zemlje koje imaju ukupan dug preko
60% BDP. Taj fond će biti pod kontrolom MMF (Međunarodni monetarni fond) i ta
sredstva će biti pozajmljena ali uz obavezu vraćanja u roku od 25 godina. Oblikovan
je delom na primeru FED-a (Centralna banka Amerike)10, dugom američkih država,
koji je započeo Aleksandar Hamilton 1970. godine, fond će obezbediti stroge uslove
za zajednička dugovanja. Ovo bi zahtevalo da države u evrozoni uvedu ograničenja
za dugove u ustave, kao što su to učinile Nemačka i Španija; prioritet-otplaćivanja
obveznica; izdvajanja posebnih poreskih prihoda u tu svrhu; garant deviznih rezervi
kao kolateral. Na svom vrhuncu, „Pakt stabilnosti“ bi bio ogroman: ukupan dug
jointa iznosio bi 2,3 biliona evra. Ali, tehnički to bi bilo samo privremeno. Za sve
ove mere zaštite, Nemačka je rekla „Ne“.Ali, vreme ističe. I predstojeća katastrofa
zahteva radikalne odgovore.
5. ZAKLJUČAK
Više od dve trećine nemačke populacije je izgubilo poverenje u zajedničku
evropsku valutu posle krize u Grčkoj, a ta kriza se polako provlači i kroz “ozbiljnije”
članice evrozone kao što su Italija, Španija, Portugal. Bankrot preti i perifernoj
Mađarskoj, čiji dug vrtoglavo raste. To nisu samo glasine već i zaključci najnovijih
anketa koje sprovode ozbiljni časopisi. Sve je više sumnje u evro, a to pokazuje i
podaci Alensbah instituta demoskopije da čak 71% Nemaca ne veruje više u
zajedničku valutu, što predstavlja ozbiljan udarac, a na to treba dodati da i zajedničke
institucije kao što su Evropska centralna banka, Međunarodni monetarni fond pa čak
i sam Evropski parlament gube na poverenju građana Evrope. 68% stanovništa
sumnja da će paketi pomoći koji iznose stotine milijardi evra za poljuljane zemlje
članice uspeti da stabilizuju evropsku valutu. Naravno da pored ove po malo mračne
osobe takmičenjem sa drugima, sloboda obavljanja na vlastiti način, korišćenje vlastite
kreativnosti i inicijative, dobri međuljudski odnosi....5 Koliko koji faktor utiče na
konkretnu osobu, individualno je i zavisi od osobina te osobe. Direktor prodaje osoba je
koja mora prepoznati interese pojedinog prodavca osiguranja i prema tome uskladiti
sastav motivacije. Osnovna je razlika između motivisanog i nemotivisanog prodajnog
osoblja što motivisano osoblje prodaji pristupa kao izazovu i s njome živi
svakodnevno.6 Motivisano osoblje prodaje određenu uslugu i nudi druge usluge,
spominje uspehe društva potencijalnom kupcu, pruža i neke dodatne usluge kupcu. Ako
je motivisano, prodajno će osoblje: naučiti sve o uslugama osiguranja koje nudi,
usvojiće prodajne veštine, pristojno se odnositi prema sadašnjim i potencijalnim
osiguranicima, brzo će reagovati na zahtev osiguranika, ostvariće razumljivu
komunikaciju s osiguranikom i naučiće upravljati vremenom. Nemotivisano prodajno
5 Bennett, Peter D.: The Dictionary of Marketing Terms, Chicago,American Marketing Association, 1988, 153.
6*** Mikroekonomska analiza, Zagreb, 1997, 1802.
7
osoblje, pak, prodaji pristupa kao zadanoj obavezi i potencijalnom kupcu pristupa sa
svrhom da to može zabeležiti u dnevnik svojih aktivnosti.
3. Odluka osiguranika o zaključivanju ugovora
Osiguranici su potrošači koji svakodnevno donose odluku o kupovini različitog
broja proizvoda i usluga kojima podmiruju svoje sadašnje i buduće potrebe. Brzina
odlučivanja na kupovinu zavisi o važnosti proizvoda i usluge, o raspolaganju
informacijama o proizvodima i uslugama, o oceni alternativa i o efektima nakon
kupovine. Kupovina usluge osiguranja ipak je specifična kupovina.7 Tu se mora imati
na umu da se kupuje i prodaje obećanje u pisanom obliku, ali, svaka usluga osiguranja
nije ista. Jedne se moraju kupiti [jer su obvezne prema zakonu], a druge se svojevoljno
kupuju [prema proceni o korisnosti], pa je i način odlučivanja osiguranika na kupovinu
različit.
3.1. Informacije o uslugama osiguranja
Potencijalni osiguranici dolaze do informacija o uslugama osiguranja na više
načina. Neki su od njih: uslovi osiguravača, brošure i prospekti koje osiguravači
štampaju i dele na prodajnim mestima ili ih šalju na adrese osiguranika. Osiguravači se
koriste i velikim plakatima odnosno pokretnim reklamama. Informacije koje
osiguravači plasiraju preko sredstava informiranja, televizije, radija, novina, interneta i
sl. svakako su izvor informacija koji je namenjen širokom krugu potencijalnih
osiguranika. Informacije o osiguravaču i o uslugama osiguranja, potencijalni osiguranici
mogu naći i na internet stranicama. Stručni su časopisi poseban način izvor informacija
za osiguranike koji žele stručne i podrobnije informacije o uslugama osiguranja. Svi se
nabrojeni načini upoznavanja osiguranika s uslugama osiguravača zasnivaju na
sposobnosti jednosmernog razumevanja usluge osiguranja od strane osiguranika.
Najbolji način informiranja osiguranika o uslugama osiguranja, je razgovor sa
prodavcem te usluge. Takav način informisanja o uslugama osiguravača omogućuje
dvosmernu razmenu informacija između predstavnika osiguravača i osiguranika. U
7 Uzelac O.: Pravni aspekti ugovora o osiguranju života posmatrani u odnosu na druge slične
ugovore,Pravo – teorija i praksa, vol.28, No 7-9, 97-105, 2011.
8
takvom je slučaju, moguće postavljanje pitanja i odgovora i razjašnjenje mogućih
nejasnoća vezanih uz ugovor o osiguranju.
3.2. Ocena uslova, cena i poverenje u osiguravača
Na tržištu osiguranja deluje više konkurentskih društava za osiguranje koja nude i
prodaju iste usluge. Prema tome, na tom tržištu postoji jaka konkurencija. Budući da je
tako, osiguranik može birati između više ponuđivača iste usluge osiguranja. Najčešći
kriterijum prema kojme se osiguranik odlučuje za određenog osiguravača u uslovima
niskog životnog standarda jeste cena usluge osiguranja. Poznato je da cena usluge
osiguranja nije jedini kriterijum koji bi potencijalni osiguranici morali imati u vidu.
Cena usluge zna često zavarati, pa se uz nižu cenu nudi usluga lošeg kvaliteta.
Smatramo da bi potencijalni osiguranik morao, pre svega, temeljno razmotriti uslove
osiguravača. U uslovima osiguravača utvrđene su odredbe budućeg ugovora o
osiguranju. Prema tim odredbama će se odvijati poslovni odnos između osiguravača i
osiguranika, pa je zato veoma važno znati protumačiti odredbe uslova, a da bi
osiguranici znali šta su zapravo ugovorili zaključivanjem polise osiguranja. Da bi to
mogli, osiguranici moraju biti naročito dobro edukovani na području osiguranja, pa je
zato veoma bitna uloga prodavca, zastupnika ili posrednika u osiguranju, koji će znati
protumačiti ponudu osiguravača i preporučiti osiguraniku najbolju kombinaciju.
Poverenje se u poslu teško stiče, a lako se izgubi. Posao osiguranja, zasniva se na
poverenju. Osiguravači stiču naklonost osiguranika na različite načine. Promocija
usluga osiguranja snažna je i uverljiva kod gotovo svih osiguravača. Svi se predstavljaju
potencijalnim osiguranicima na najbolji mogući način. Veoma važan faktor za sticanje
poverenja potencijalnih osiguranika je finansijska likvidnost i solventnost osiguravača.
Potencijalni osiguranik, po pravilu, razmišlja i ponaša se logično: «ako osiguravač ima
novaca, valjda će uredno isplatiti naknadu štete ili osiguranu sumu». Najvažnija
komponenta poverenja jeste - korektna i brza isplata naknade štete ili osigurane svote.
Taj efekat najbolje učvršćuje uverenje i stav osiguranika o zaključivanju ugovora s
određenim osiguravačem. Do učvršćenja poverenja stvorenog na takav način dolazi se
ličnim iskustvom s pojedinim osiguravačem ili na osnovu iskustava drugih, koji ih
prepričavaju u krugovima u kojima se kreću. Na kraju smatramo da potencijalni
osiguranik mora uzeti u obzir sva tri kriterijuma: uslovi prema kojima se zaključuje
9
ugovor, cenu osiguranja [premiju] i poverenje prema osiguravaču8. Samo na taj način
on može doneti ispravnu odluku i izabrati najpovoljnijeg osiguravača.
4. Tržište osiguranja
Tržište se može različito definisati. Jedna od definicija je: tržište je mesto na
kome se odvija kupoprodaja proizvoda i usluga. Tržištem se, takođe, može smatrati i
odnos ponude i potražnje za određenim proizvodom ili uslugom. Za tržište usluga
osiguranja, čini nam se najprimerenijom definicijom tržišta kao odnosa potražnje
[pojedinaca i firmi] koja ima potrebu za ugovaranjem - kupovinom određenih usluga
osiguranja ili im je to zakonski propisana obveza, a uz tu potrebu imaju odgovarajuću
platnu sposobnost, želju za zadovoljenjem potrebe i ovlašćenje za ugovaranje –
kupovinu i ponudu usluga osiguranja. Smatramo da su sva četiri navedena faktora bitni
[potreba, platna sposobnost, želja i ovlašćenje] za definiciju tržišta potražnje i
nedostatak bilo kog faktora elimiše postojanje tržišta osiguranja u punom smislu.9 Da bi
tržište funkcionisalo, na njemu moraju aktivno postojati obe navedene strane: kupci
usluga osiguranja i ponuđači tih usluga – osiguravači.
4.1. Potencijalno i ciljno tržište
Potencijalno tržište za usluge osiguranja predstavljaju svi sadašnji osiguranici
koji zaključuju ili namjeravaju obnoviti ugovor o osiguranju s nekim osiguravačem i
one kategorije građana i firmi koje imaju sve preduslove postati osiguranicima, ali to još
nisu učinile. Da bi se došlo do podataka o potencijalnom tržištu usluga osiguranja
potrebno je odgovoriti na sledeća ključna pitanja o tržištu osiguranja: Ko čini tržište?
Šta se na tržištu kupuje? Zašto kupci kupuju određena dobra? Ko najčešće kupuje
određeno dobro? Kako se odvija kupovina? Kada kupci kupuju? Gde se najčešće
kupuje? Ciljnim tržištem za usluge osiguranja smatramo one pojedince i grupe kojima
društvo za osiguranje može ponuditi usluge osiguranja na određnom području. Samom
registracijom društva za osiguranje odabiru potencijalno tržište odnosno ciljno tržište.
Ako je društvo za osiguranje registrovano za životna osiguranja, tada se ciljno tržište
8 Kotler, Philip: Marketing management, Analysis, Planning, Im-plementation, and Control [Upravljanje marketingom, analiza, planiranje,primena i kontrola], Zagreb, 2001. 9 Njegomir V.: Uloga finansijskih derivata u upravljanju rizikom osiguranja, Računovodstvo, vol.55, No 3-4, 73-84, 2011.
10
takvog društva razlikuje od ciljnog tržišta društva registrovanog za neživotna
osiguranja. Isto tako, društvo registrovano za obavljanje poslova reosiguranja, zna da je
ciljno tržište za njegove usluge vezano uz osiguravače, koji deo preuzetog rizika
prenose u reosiguranje. Značajno je napomenuti da društva za osiguranje nailaze na iste
kupce različitih usluga osiguranja, samo u različitim svojstvima. Naime, iako se mogu
osigurati osobe, imovina i odgovornost, ugovarači osiguranja živi su ljudi koji se
jednom pojavljuju kao osiguranici automobila, drugi put kao osiguranici stana, treći put
kao osiguranici od odgovornosti odnosno osiguranici u osiguranju osoba i slično. Može
se kazati da tržište osiguranja dopušta masovni pristup samo određenim skupovima i
vrstama osiguranja. Ti se skupovi i vrste odnose uglavnom na zakonom obvezna
osiguranja i tradicionalno prihvaćena osiguranja, koja su u današnje vreme toliko
standardizovana, da se mogu nuditi na ukupnom tržištu. Za sva ostala osiguranja
potrebno je imati diferencijani pristup tržištu. U praksi, posebno dobrovoljnih
imovinskih i životnih osiguranja, pojavljuju se kupci s različitim potrebama, željama i
interesima. Na takve zahteve društva za osiguranje reaguju povećanom paletom
raznovrsne ponude usluga osiguranja. Kupci tih usluga pojavljuju se stalno s novim
zahtevima koje osiguravači moraju zadovoljiti novim i kvalitetnijim uslugama. Radi
kvalitetnijeg pristupa tržištu potrebno je obaviti segmentaciju tržišta, da bi se što
kvalitetnije zadovoljile potrebe potrošača i time omogućilo povećanje prodaje usluga
osiguranja.
5. Planiranje prodajnog udela Društva za osiguranje
Društvo za osiguranje, odnosno njegovi stratezi, moraju imati sposobnost pro-
cenjivanja tržišne pozicije društva u određenom razdoblju i na određenom tržištu.
Naravno, to se teško može učiniti samo na osnovi intuicije i žarkih želja. Potrebno je
tržišnu poziciju strpljivo i planski graditi, te na temelju valjanih argumenata predvideti
željeno sudelovanje društva u portfelju osiguranja. Očekivana stopa udela u ukupnom
tržišnom potencijalu određenog područja u vremenskom razdoblju [najčešće jedna
godina] naziva se prodajnim udelom društva za osiguranje. Prodajni je udeo društva,
zapravo, procena uprave društva o pozicioniranju društva za osiguranje u odnosu na
konkurente koji su prisutni na određenom području.10 Procena prodajnog potencijala
10 Uzelac O.: Pravni aspekti ugovora o osiguranju života posmatrani u odnosu na druge slične
ugovore,Pravo – teorija i praksa, vol.28, No 7-9, 97-105, 2011.
11
usluga osiguranja ne zavisi samo o prodajnim mogućnostima društva za osiguranje.
Naime, veoma je važan i preko potreban preduslov da potencijalni kupci - osiguranici
prepoznaju svoj interes u zaključivanju ugovora o osiguranju s određenim društvom.
6. Kanali distribucije
Tržište osiguranja se postepeno transformiše i napušta komandni sistem osiguranja
na osnovu pre svega institucionalnih rešenja koja snažno regulišu poslovanje
osiguravajućih društava i koja postaju sve značajniji deo finansijskog sistema Srbije.
Transformacija sektora osiguranja ogleda se u činjenici da konačno osiguravajuća
društva kao finansijskih posrednici doživljavaju značajne promena u načinu na koji
potrošači kupuju proizvode osiguranja. Osigiravajuća društva koja su osnovana kao
akcionarska društva i koja mogu da plasiraju svoje proizvode osiguranja putem
različitih kanala distribucije su:
• posrednici kao kanal distribucije proizvoda osiguranja,
• zastupnici kao kanal distribucije proizvoda osiguranja,
• agencije kao kanal distribucije proizvoda osiguranja,
• kao i bankoosiguranje.
To znači da pojedina osiguravajuća društva mogu da koriste i kombinuju
različite kanale distribucije, a na osnovu institucionalnih rešenja. Međutim, u razvijenim
tržišnim ekonomijama koriste se pored navedenih i neki specifični kanali distribucije
kao što to navode (Randy E. Dumm, Robert E. Hoyt):
• internet kao kanal distribucije proizvoda osiguranja,
• posrednici kao kanal distribucije proizvoda osiguranja,
• banke kao kanal distribucije proizvoda osiguranja, i
• zastupnici kao kanal distribucije proizvoda osiguranja.
Od navedenih kanala distribucije, najviše se analizira i očekuje se da sa aspekta
smanjenja transakcionih troškova vodeći kanal distribucije bude internet kanal.
12
Rasprostranjeno širenje interneta je uticalo na izuzetno brz rast elektronskih kanala
distribucije proizvoda osiguranja, uključujući i na neki način direktne kanale distribucije
kao što je činjenica da pojedina osiguravajuća društva koriste sopstvene web sajtove za
distribuiranje sopstvenih proizvoda osiguranja. 11Takođe, internet je snažno uticao na
razvoj elektronskih tržišta ili “razvoj elektronskih posrednika putem kojih mnogi kupci i
prodavci posluju međusobno na tržištu osiguranja” (T.W Malone, J. Yates, R. I.
Benjamin). Pre pojave interneta, većina kupaca proizvoda osiguranja koristili su
tradicionalne kanale distribucije kao što to čine osiguravajuća društva u Srbiji, putem
direktnog ugovaranja ili putem nezavisnih zastupnika. Analizirajući tradicionalne
kanale distribucije proizvoda osiguranja, tržište osiguranja je tek nedavno počelo da
prati brzi rast elektronskih kanala. Očekivalo se da će internet imati snažan negativan
uticaj na funkcionisanje tradicionlanih kanala distribucije, zastupnike i posrednike.
Međutim, potrošači nisu pokazali ogromnu zainteresovanost za elektronskim kanalima
distribucije i na taj način kupovinu proizvoda osiguranja, (Trembly, Ara C., 2001) tako
da je još uvek manje od 2% proizvoda osiguranja kupljeno putem interneta. Iako kupci
proizvoda osiguranja imaju na raspolaganju više mogućnosti nego što je to bilo pre
deset godina, nejasno je da li će i kada internet kanal distribucije proizvoda osiguranja
dominirati nad sada već tradicionalnim kanalima distribucije. Nekoliko očigledin
činilaca koji utiču na prihvatanje pojedinih kanala distribucije su:
• stavovi potrošača, i
• želje potrošača
Praktično, ovo znači da je moguće da potrošači smatraju da je kupovina proizvoda
osiguranja složenija nego što su to oni prvobitno mislili i potrošači još uvek treško
mogu da prepoznaju lične vrste osiguranja koji su njima najbitniji pri izboru. No,
postoje i drugi razlozi kako navode istraživanja.
11 Tepavac,R.:Kanali prodaje u osiguranju, Računovodstvo, vol.55, no1-2, 115-124, 2011.
13
7. Promocija u osiguranju, propaganda i unapređenje prodaje
Uloga promocije u osiguranju je da komunicira s pojedincima, grupama ili
organizacijama ida olakša izmenu informacija uveravajući ciljanu grupu, organizaciju ili
pojedinca da se radi o pravoj ponudi. Informisanje je proces koji teče u organizaciju i iz
organizacije. Promocija u osiguranju može imati važnu komunikacijsku ulogu. Neke
promotivne aktivnosti u osiguranju, kao što su publicitet i odnosi sa javnošću, mogu se
usmeriti prema organizaciji uvidu pomoći da opravda svoje postojanje i drži pozitivan,
zdrav odnos između nje i različitih grupa u marketinškom okruženju.12 Da bi društvo
ostvarilo bitnu korist od promocije, mora postupiti prema dobrom planu sprovođenja,
usklađenosti i nadzora komunikacija. Osnovna uloga promocije u osiguranju je da
komunicira, pa je važno znati šta je komunikacija i kako se odvija.
7.1. Komunikacija
Komunikaciju pri delovanju u osiguranju moguće je posmatrati kao prenos
informacija. Da bise komunikacija razumela mora se uskladiti zajednička terminologija
i način. Svakako komunikacija počinje izvorom, a izvor je lice ili lica , grupe ili
organizacije. Primalac ili publika je pojedinac, grupa ili organizacija koja dekodira
predhodno kodiranu poruku. U procesu dekodiranja znakove pretvara u pojmove, ideje,
i rešenja. Svaki kanal komunikacije ima ograničenja u obimu informacija koje može
efikasno prenositi. To ograničenje nazivamo kapacitet kanala. Važno je takođe kako se
promocija koristi prema karakteristikama subjekata. Ovo ima posebnu važnost jer
predodređuje ponašanje odnosno promocije i prihvatanje usluge osiguranja. Poslovni
ljudi u osiguranju, ne vrše promociju samo da bi se informisali već komuniciraju zato da
bi ostvarili i olakšali zadovoljavajući nivo razmene,odnosno krajnji efekat promocije,
određena je stepenom do kojeg ona kod mogućeg kupca stvara sklonost za prihvatanje
12 Kotler, Philip: Marketing management, Analysis, Planning, Im-plementation, and Control [Upravljanje marketingom, analiza, planiranje,primena i kontrola], Zagreb 2001.
14
usluge ili povećava učestalost kupovina potencijalnih kupaca13. U osiguranju je bitan
proce prihvatanja usluge. Ono je sastavljeno od pet etapa: upoznavanje usluga, stvaranje
interesa, ocenjivanje, provera efekata, prihvatanje. Prihvatanje ponude osiguranja je
veoma važan zadatak promotivne aktivnosti. Pri tome postoji pet osnovnih posledica
Nažalost, naše političke elite i fiskalne vlasti, te činjenice su postali svesni tek u XXI
veku, jer do tada je političko uređenje imalo drugačiju paradigmu razvoja i sistema
vrednosti. U radu će se posebno analizirati pokušaji da se pomire razlike koje se nameću
kod reformisanja PDG - jednostavnosti prikupljanja, socijalne pravednosti i povoljnijeg
tretmana pojedinih vrsta prihoda tj. na konkurentnost u tretiranju kapitala.
Poreski sistem Republike Srbije, a posebno oporezivanje dohotka možemo pratiti
kroz nekoliko faza. Kroz ovaj deo rada pokušaće da se sagledaju limitirajući faktori
uvođenja savremenog globalnog oporezivanja dohotka u katastrofalnim društvenim,
ekonomskim i socijalnim uslovima 90-ih XX veka, ali pokušaće da se iznesu i
argumenti protiv sadašnjeg zakonskog rešenja. Kroz analizu aktuelnog srpskog PDG, a
na osnovu iskustva zemalja koje su uspešno okončale tranziciju, pokušaće da se
najpribližnije identifikuje ekonomski optimalan i na duži rok održiv sistem oporezivanja
dohotka. Na osnovu iskustva zemalja u tranziciji, pred Srbijom je mogućnost
prihvatanja proporcionalnog Flat tax oporezivanja dohotka. Sa ove vremenske distance
3
odmaklih reformi u pojedinim zemljama, a na osnovu iznetih teorijskih i praktičnih
aspekata, to ne mora biti i jedino rešenje.
2. Pojam dohotka u finansijskoj teoriji
Polazna tačka prilikom definisanja pojma poreza na dohodak građana je
prethodno određivanje pojma dohotka. To znači da je prethodno neophodno utvrditi šta
se oporezuje, odnosno šta je objekat ovoga poreza, da bi se potom, utvrdilo kako se
oporezivanje vrši. Sto je dohodak? Odgovarajuća definicija već dugo je problem koji ni
ekonomska teorija, niti teorija oporezivanja odavno ne uspevaju rešiti. Kada se čak i
zanemare problemi merenja u praksi, postavlja se pitanje može li se dohodak uopšte
precizno definisati. Svako određenje objekta i poreske osnovice nekog poreza zavisi od
namere s kojom se uvodi taj porez, što naravno važi i za porez na dohodak.
Dr Dieter Brümmerfoff navodi neka obeležja2 dohotka ili zahteve koje dohodak
treba da ispunjava:
1. Dohodak je pokazatelj ekonomske snage i vezan je za osobu (subjekt);
2. Dohodak je neto veličina;
3. Porez na dohodak je sintetičan, što znači da se njime oporezuje čitav dohodak;
4. Porez na dohodak ne pravi razliku u pogledu izvora iz kojeg se plaća, niti u
pogledu uslova ostvarivanja i upotrebe dohotka;
5. Porez na dohodak temelji se na zaista ostvarenom dohotku;
U praksi pojedinih država navedene karakteristike su u većoj ili manjoj meri
modifikovane, a brojne su vrste prihoda koje pojedinac ostvaruje, a koje ne ulaze u
dohodak pa prema tome ne podležu oporezivanju. Dohodak, kao kategorija političke
ekonomije, nužno podrazumeva samo novostvorenu vrednost, što znači da se iz bruto
dohotka moraju odbiti materijalni troškovi koji terete proces stvaranja dohotka kao i
vrednost amortizacije, koja se mora izdvojiti da bi se proizvodnja odvijala na
nesmanjenoj osnovi. Nauka o finansijama je okrenuta dohotku kao poreskom objektu,
pa je potrebno za njene potrebe definisati prihvatljiv pojam dohotka kao predmeta
oporezivanja. Zbog toga se u nauci o finansijama posebna pažnja poklanja određenim
formalizovanjima ekonomskog koncepta i suštine dohotka, sa fiskalnog stanovišta.
2 D. Brümmerfoff, Javne finansije, München-Wien, 1996, 287
4
Pojam dohotka u nauci, izazivao je, a i danas izaziva, dosta nedoumica. Teorijski
posmatrano, problem ekonomskog koncepta dohotka ne bi postojao kada bi pojedinci
ostvarivali samo jednu vrstu prihoda. Iako je podložan stalnim kritikama i u praksi
konstantno erodiran, dohodovni je koncept još uvek temelj svih savremenih poreskih
sistema oporezivanja dohotka (i dobiti). Problemi u definisanju ekonomskog koncepta
nastaju upravo zbog mnogostrukih načina raspodele i sticanja dohotka. Tendencija
stalnog širenja poreske osnove poreza na dohodak građana, teži zbog toga da obuhvati
„svaki deo učešća pojedinca u raspodeli nacionalnog dohotka“, što neminovno zahteva i
proširenje teorijsko ekonomskog pojma dohotka u nauci.
Dva temeljna koncepta finansijske teorije u definisanju pojma dohotka su:
1. teorija izvora kao uži koncept i
2. teorija prirasta bogatstva (ekonomske snage) - kao širi koncept.
Ključna razlika je u tome hoće li se oporezivati samo oni dohoci koji nastaju iz
stalnih izvora ili sva primanja bez obzira na poreklo.
3. Oporezivanja dohotka fizičkih lica pre XX veka u Srbiji
Porez na dohodak građana je relativno noviji član savremenih poreskih sistema.
Razlog tome leži u činjenici da su neke institucionalne pretpostavke morale biti
ispunjene kako bi otpočeo razvoj tog fiskalnog prihoda, odnosno društva (države) koja
su ga uvodila morala su biti na određenom stepenu privrednog i društvenog razvitka.
Oporezivanje dohotka stanovnika nije mogla da sprovede nijedna zemlja u kojoj
već nije postignut visok stepen razvoja proizvodnih snaga sa robno novčanim
karakterom produkcionih odnosa, u kojoj nije dominirala industrijska proizvodnja.
Pretpostavka uspešnom razvoju (a to smo posebno naglasili kod fiskalnih reformi
tranzicionih zemalja) je efikasna, kadrovski, organizaciono i tehnički osposobljena
poreska administracija, kao i relativno široka pismenost, razvijen poreski moral i
spremnost građana da porez na dohodak plaćaju kao svoju redovnu i bespogovornu
dužnost. Sve navedeno razrešava dilemu zbog čega porez na dohodak građana u
ovakvom obliku, kakav danas postoji, ne možemo ni zamisliti u proteklim razdobljima
istorije javnih finansija. Čak i konstituisanjem tih pretpostavki, razvoj oporezivanja
građana nije teklo pravolinijski i ravnomerno, u tadašnjim najrazvijenijim zemljama (za
taj posmatrani period, možda je primereniji naziv silama). Naime u pogledu primene
5
poreza na dohodak građana, fiskalnu istoriju XIX veka obeležila su sporadična i
privremena uvođenja ovog poreza, lutanja u definisanju elemenata poreza i privremena
odustajanja od njegove primene.
U primitivnijim zajednicama sa ekstenzivnim načinom proizvodnje, nije bilo ni
uslova, a ni realne potrebe za uvođenjem poreza na dohodak. Ako su i postojali to su
bili nepravični porezi, jer su podjednako teretili i ekonomski slabe i ekonomski jake
obveznike. Bitna karakteristika oporezivanja dohotka u ranijim društvenim i poreskim
epohama, je njihova nedistorzivnost, odnosno neprenosivost poreza na drugo fizičko
lice i nemogućnost umanjenja individualne poreske obaveze. Porezi koji su postojali su
bili subjektnog karaktera, vrsta poreza kod kojih je sama ličnost čoveka, odnosno
njegova fizička egzistencija, istovremeno i poreski objekat i poreski subjekat. Visina
poreske obaveze kod subjektnih poreza ne zavisi ni od ličnih, porodičnih, materijalnih
okolnosti, već je unapred, paušalno utvrđena. Takvo oporezivanje pojavilo se veoma
rano, još u Starom veku i imali su nekoliko različitih oblika tokom istorijskog razvoja, a
najpoznatiji su: glavarina, vojnica i klasni porez.
Glavarina se kao namet, javila još u Starom veku. Kao vrsta subjektnih poreza u
užem smislu, vezana je za ličnost poreskog obveznika: glavarinu je u istom iznosu
plaćalo svako odraslo lice određenih godina života, bez obzira na lične, porodične i
materijalne prilike. U ovome obliku, glavarinu srećemo u grčkim gradovima starog
veka. U Atini je glavarina - tribut3, postojala u formi posebne takse. Obveznici su bili iz
redova neslobodnog stanovništva, ali i stanovnici drugih grčkih Gradova – Republika,
koji su kao vid naknade plaćali za zaštitu koju im pruža atinska republika. Smatra se da
su u osvojenim rimskim provincijama u to vreme začeti prapočeci poreza na dohodak
građana. Sličnu naknadu Rimljani su koristili za potčinjene kolonije u Aziji4. Prešavši
zenit svog razvoja, Rimsko carstvo se suočilo sa nemogućnošću daljeg širenja teritorije i
manjkom javnih prihoda. Zbog toga je u kasnijem periodu, obaveza plaćanja glavarine
ponovo postala opšta i teretila je, kako robove i pripadnike osvojenih provincija, tako
slobodno stanovništvo Rima, sve do propasti rimskoga carstva. Mnogo kasnije isti
fiskalni oblik su Rusi plaćali Mongolima, do ustanka pod Ivanom III.5 Iako
karakteristična za finansije starog veka, glavarina se, kao neposredan porez primenjivala
i u feudalizmu: kmetovi su plaćali glavarinu kao znak svoje podložnosti gospodaru s tim 3 D. Burg, A World History of Tax Rebellions: An Encyclopedia of Tax Rebels, Revolts, and
Riots from Antiquity to the Present. New York, 2003, 13. 4 Ibid., 19. 5 Ibid.,139.
6
što je iznos glavarine za žene bila upola manji nego za muškarce. Glavarine jednako
terete sve pojedince ne uzimajući u obzir njihovu različitost. One ne utiču na promenu
ponašanja pojedinaca, pa prema tome ne dovode do neefikasnosti u raspolaganju
resursima, s obzirom da jednako terete sve pojedince u društvu bez obzira na njihov
dohodak - imaju jako regresivno delovanje.
Prelaskom zapadne civilizacije u epohu agrarnog feudalizama, jedan od
najizdašnijih izvora prihoda feudalnih gospodara u sferi neposrednog oporezivanja
stanovništva, postala je vojnica. Vojnica je bio subjektivan porez koji su vazali plaćali
feudalnom gospodaru, kao novčanu naknadu za neučestvovanje u ratovima i vojnu
zaštitu koju im je feudalac pružao. Porezi sa karakterom vojnice zadržali su se tokom
celog Srednjeg veka, a plemići nisu plaćali skoro nikakve poreze osim poreza koji je
predstavljali naknadu za oslobođenje od obavezne vojne službe. U srednjovekovnoj
Srbiji su takođe postajali navedeni fiskalni oblici, ali pod drugim-turskim nazivom.
Hrišćansko stanovništvo u Sremu plaćalo je na svoje zemljišne posede spahijama
ispendžu. Plaćali su je svi odrasli i za rad sposobni hrišćani koji su spadali u običnu
raju. Osnovni porez koji je država ubirala od sremskih hrišćana bila je filurija, koja se
plaćala umesto harača, a iznosila je 70 i kasnije 80 akči. Osim toga plaćala se i vojnica u
iznosu od 60 akči. Ostali porezi su preteče poreza na imovinu, npr. prihod od košnica
iznosio je jednu desetinu. Prihod po zaklanoj svinji je bio 2 akče. U Sremu je veoma
značajan prihod bio ovčarina (resmi agnam) koji se uzimao u mesecu aprilu, a iznosio je
akču na dve ovce. Glavni prihod od zemljoradničkih proizvoda bio je ušur (desetina),
koji se uzimao od pšenice i ostalih žita. Pored ovih postojali su i prihodi od vinograda,
mlinova, travnine, povrća, bostana, drvarine, žirovine, sena.6 U XIX veku su
ekvivalentu engleskom porezu na dohodak u Srbiji je bio porez na ličnost, odnosno
građanski danak, koji plaćao je svaki oženjeni punoletan muškarac mlađi od 70 godina.
Smatralo se da se danak sastoji od dva dela: poreza na ličnost i poreza na imanje, pri
čemu je porez na ličnost iznosio dva, a porez na imanje tri talira (u periodu kada je
danak plaćan pet talira)7.
Klasni porez bio je vrsta poreza kojom su lica bila oporezovana u zavisnosti od
toga kojoj su društvenoj klasi pripadali. Nastalo je u doba nestajanja feudalnog uređenja
i prelaska na novi način proizvodnje, nove proizvodne snage, odnosno kapitalistički
6 N. Lemajić, Agrarni odnosi i razvoj poljoprivrede u Sremu polovinom XVI veka, Istraživanja br. 15, 2004, 82. 7 B. Miljković-Katić, Poreska politika ustavobranitelja, Istorijski časopis, br. 57, 2008, 222
7
način proizvodnje Kao osnov za uvođenje ovog poreza uzimani su: pripadnost
određenom društvenom staležu ili bavljenje određenom profesijom (npr trgovci i
zanatlije). Oporezivanje je vršeno najčešće na osnovu proizvoljnih kriterijuma.
Pretpostavljano je da izvesna zanimanja imaju određene prihode i da sva lica istog
zanimanja imaju približno iste prihode. Ova dažbina bila je krajnje nepravična jer su
neretko plemstvo i sveštenstvo bili izuzeti od obaveze plaćanja konkretnog poreza.
Krajnja nepravičnost raspodele poreskog tereta u korist plemstva i sveštenstva, a na
štetu trećeg staleža, bio je i jedan od motiva da se revolucijom u Francuskoj oslobode
od despotske i tiranske vladavine plemstva.
Prvi porez na dohodak uveden je 1798. godine u Velikoj Britaniji, a primenjivao
se od 1799. godine, a sve s ciljem da se namire narastajući troškovi ratovanja sa
Napoleonom. Uveo ga je tadašnji ministar finansija William Pitt8. Uvedeni porez na
dohodak sadržavao je poresku obavezu za pojedine vrste prihoda (koji predstavlja
preteču današnjeg cedularnog oblika oporezivanja dohotka). Propise o obračunu prihoda
kao i odredbe koje uzimaju u obzir individualnu ekonomsku snagu poreskih obveznika
(odbitak troškova na ime izdržavanja pomoću neoporezivog iznosa). Ubirao se na
svetski dohodak britanskih poreskih obveznika, kao i dohodak koji su nerezidentni
poreski obveznici ostvarili u Velikoj Britaniji. Za oslikavanje uloge koju je porez na
dohodak tada imao u poreskoj praksi većine industrijskih država slikovito dočaravaju
izjave kojima je porez na dohodak slavljen i nazivan „kraljicom poreza“9. Porez na
dohodak, iako se u pojedinim državama počeo uvoditi početkom XIX veka, puni zamah
uvođenja i primene u ostalim neevropskim državama, kao što je Australija, Novi
Zeland, Japan doživeo je tek u drugoj polovini XIX veka. U Nemačkoj se duže čekalo
na uvođenje odgovarajućeg poreza na dohodak. Iako je već 1812. godine u Pruskoj, po
uzoru na engleski model, uveden odgovarajući porez na dohodak, isti je poreski oblik
uklonjen dve godine kasnije. Kratko potom, 1820. godine uveden je, pored tada već
postojećih neposrednih poreza (poreza na nekretnine i preduzetničku delatnost),
poseban porez po poreskim razredima koji je – kako bi se izbeglo zadiranje u imovinske
odnose – podelio stanovništvo u poreske razrede.
8 William Pitt, the Younger (28.05.1759 – 23.01.1806), Britanski političar, koji je sa svega 24 godine u 1783. postao najlmađi Premijer, napustio je tu funkciju 1801. da bi se na istu vratio ponovo, od 1804. do svoje smrti 1806. godine 9 N. Mijatović, Razmatranje teorijskih pristupa osnovnim institutima uređenja oporezivanja
Iz glavarine i klasnog poreza u XIX veku se razvio porez na dohodak, ali ne
neposredno, već preko poreza na prihode. U Srbiji je prvim Ustavom10 predviđena
jednakost svih, ali je pak poreske olakšice vremenom uživalo više grupa stanovništva.
Trajno povlašćeni bili su sveštenici, činovnici i zaslužna lica, pri čemu sveštenici nisu
plaćali ni glavnicu ni deo danka od imanja, dok su činovnici i zaslužna lica bili
oslobođeni plaćanja glavnice, dok su privremeno plaćanja poreza bili oslobođeni
oženjeni soldati (tokom služenja vojnog roka)11. Nepravičnost oporezivanja nije bila
strana ni u Srbiji, interesantno je spomenuti član 172. i 173. srpskog ustava iz 1903.
godine12 gde „Svaki srpski građanin plaća državi porezu. Poreza se plaća po imućnosti.
Niko se ne može osloboditi od plaćanja poreze, van slučaja koje je zakon predvideo.
Kralj i Naslednik Prestola ne plaćaju državi porezu.“ Članom 105. Oktroisanog
ustava13, ispravljene su donekle istorijske fiskalne nepravde iz prethodnih ustavnih
rešenja jer je „Poreska obaveza opšta i sve su državne dažbine jednake za celu zemlju.
Kralj i Naslednik Prestola plaćaju državni porez na privatno imanje“.
4. Oporezivanje dohotka u Srbiji u okviru SFRJ
Društveno, političko i ekonomsko uređenje utvrđeno Ustavom iz 1974. godine
predstavljalo je pravni osnov, oslonac i smernicu jačanja republičkih tendencija za
razgradnju i dekomponovanje federalne države u Jugoslaviji. Izvesni elementi
centralizma koji su prvim Ustavom14 (1946.) bili predviđeni, u praksi su se enormno
razvili, s obzirom na koncentraciju faktičke vlasti u saveznim forumima Komunističke
partije Jugoslavije (SKJ). Premeštanjem centra političke moći u forume Saveza
komunista u federalnim jedinicama i donošenjem Ustava SFRJ od 1974. koji je stvorio
10 Član 100. Ustava Knjažestva Serbije (Obnarodovan br. 0/35) Osnovni tekst na snazi od 03/02/1835 definisao je “Finansija ne ima prava, tražiti isplaćenija danka narodnoga, razvje dva puta u godini, od Đurđeva dne do Mitrova, i od Mitrova do Đurđeva dne. Finansija upravlja prihodima od đumruka, skela rječki, ribolova, kantara, arenda, trgovački objavlenija, tipografije, koji su prihodi narodne hazne, kao i ostali prihodi, koji bi se po vremenu, a zakonom uvodili.” 11 Ibid., 226 12 Ustav za Kraljevinu Srbiju (Obnarodovan br. 0/03, prestao da važi: Sl. novine Kralj. SHS br. 0/21, u primeni od 05/06/1903. godine) 13 Ustav Kraljevine Jugoslavije (Sl. novine Kralj. Jugoslavije br. 200/31, prestao da važi: Sl. list FNRJ br. 10/46 ) 14 Tako je članom 19. naglašeno da ”Država naročito zaštićuje i pomaže siromašnog i srednjeg seljaka svojom opštom privrednom politikom, jeftinim kreditom i poreskim sistemom”, članom 42. bilo definisano da je ”Poreska obaveza građana je opšta i srazmerna njihovoj privrednoj snazi.”
9
osnov za konfederalizaciju Jugoslavije, federativno ustrojstvo se pretvorilo u jedno
hibridno uređenje sa preovlađujućim konfederalnim elementima. Ustav SFRJ od 1974.
je i faktički i formalno postao osnov konfederalizacije i dezintegracije Jugoslavije15.
Poreski sistem i poreska politika su bila ogledalo tako uređene države, jer su
Republike Ustavom dobile potpuni fiskalni suverenitet i pravo da ustanovljavaju i
uvode sve neposredne i posredne poreze. U savremenoj praksi je do tada bio nepoznat
sistem kotizacija koji se primenjivao, prema kome se više od 40% sredstva za pokriće
rashoda u budžetu Federacije formiralo iz doprinosa koji su Republike i Pokrajine
Federaciji transferisale iz svojih izvornih prihoda. S ove vremenske distance, prilično
neshvatljivo deluje opravdanje takvog stanja: „zbog vertikalne decentralizacije
društvenog finansiranja i horizontalnog pluralizma i fragmetacije finansiranja
društvenih delatnosti na bazi suverenosti svake samoupravne interesne zajednice u
pogledu svog finansijskog integriteta, odnosno u pogledu formiranja i trošenja
finansijskih sredstava“ 16. S obzirom da je ovakvim zakonskim rešenjima Federacija bila
lišena najizdašnijih poreskih prihoda (što je apsolutno neprimereno savremenim
poreskim sistemima), celokupan poreski sistem bio je isključivo fiskalnog karaktera, s
obzirom da Federacija nije imala nikakvih pravnih ni materijalnih motiva za vođenje
stabilizacione politike, ostvarivanja redistributivnih i ostalih ekstrafiskalnih ciljeva
oporezivanja.
Dok je monetarna politika ostala sve do neposredno pred raspad SFRJ isključivo
u nadležnosti Federacije, bez mogućnosti da Republike ili Pokrajine derogiraju to
načelo, mnogo je zanimljivije posmatrati fiskalnu politiku koja je, uz alokacijske i
stabilizacijske elemente, sadržavala i odgovor na pitanje na koji način je uređena
raspodela nadležnosti u pribavljanju javnih dobara17.
Jedan od najvažnijih ekonomskih problema SFRJ odnosio se na nemogućnost
korigovanja enormnih razlika u osnovnim makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i
zaposlenost) među federalnim jedinicama. Savezne državne institucije koje su trebale
korigovati te razlike, Budžet Federacije i Fond za finansiranje razvoja nedovoljno
razvijenih Republika i Pokrajine Kosovo, pokazale su se 80-ih godina XX veka
15 P. Nikolić Raspad jugoslovenske federacije, Arhiv za pravne i društvene nauke, vol. 79, br. 2, 1993, 361. 16 K. Bogoev, Aktuelna pitanja poreskog sistema i politike – opredeljenja i problemi, Financijska praksa 5-6/1984, 1984, 11. 17 Z. Petak, Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije, Centar za politološka istraživanja - Zbornik, Dijalog povjesničara / istoričara 9, 2004, 62.
10
nedovoljnim za ublažavanje razlika u ekonomskoj razvijenosti. Kompletni sistem
socijalne sigurnosti prebačen je na nivo federalnih jedinica, što je dovelo do veoma
izrazite decentralizacije javnih finansija.
Tabela 1: Fiskalna decentralizacija - Udeo različitih nivoa vlasti u ukupnima javnim rashodima SFRJ pre raspada Federacije
Hijerarhija
vlasti/periodi
1947. –
1951.
1954. –
1959.
1968. –
1970. 1982. 1984. 1986.
Federacija 63,1 56,3 53,1 18,218 19,7 21,9
Federalne
jedinice 24,3 14,2 18,3 40,3 39,5 38,7
Lokalna
samouprava 12,6 29,5 28,6 38,3 37,4 37,2
Neraspoređeno - - - 3,2 3,4 2,2
Izvor: Bogoev, Ksente The Dangers of Decentralization: The Experience of Yugoslavia. U: Rémy Prud'homme, ur., Public Finance with Several Levels of Government. Haag/Koenigstein: Foundation Journal Public (1991). Navedeno u Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije, 63
Uloga Federacije je svedena na „regulisanje njenih vlastitih finansija“, što znači
da je mogla donositi jedino pravila koja se tiču saveznog budžeta, tj prepušteni su joj
samo carine19 i indirektni porezi20 (osnovni porez na promet), a svi oblici direktnog
oporezivanja fizičkih i pravnih lica prebačeni su na nivo Republika. Decentralizacijom
fiskalnih nadležnosti savezni budžet je ograničen na finansiranje JNA, ekonomskog
razvoja nedovoljno razvijenih federalnih jedinica, diplomatije i savezne administracije,
na transfere poljoprivrednim kombinatima i drugima ekonomskim subjektima te na
penzije ratnima vojnim invalidima. Sve druge funkcije preuzele su federalne jedinice i
18 29,8% u 1982. godini, navodi Božidar Raičević u radu “Finansiranje opštih društvenih
potreba u Republikama u Autonomnim pokrajinama”, Jugoslovenski pregled, mart, 1983. ali uz napomenu, koja potvrđuje cifru iz tabele da ako se uzmu prihodi SIZ-ova društvenih delatnosti i socijalnog osiguranja, koji se formiraju isključivo na lokalnom nivou udeo izvornih prihoda Federacije u ukupnim društvenim prihodima svode se na daleko niži nivo. 19 Član 274 stav 3, Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, godina XXX, broj 9, Beograd, 21. februar 1974. 20 Saveznim zakonom ustanovljavaju se vrste prihoda koji se ostvaruju oporezivanjem proizvoda i usluga koji su u prometu na celoj teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i utvrđuju način i visina tog oporezivanja osim za proizvode i usluge za koje način i visinu oporezivanja, na osnovu saveznog zakona, utvrđuju druge društveno-političke zajednice. Član 263 stav 2
11
lokalna samouprava. Kolika je bila mizerna uloga savezne vlasti potvrđuje član 265.
ustava SFRJ koji opisuje da je imala samo savetodavnu funkciju „Organi federacije
imaju pravo i dužnost da, radi sprečavanja i otklanjanja poremećaja na tržištu, predlažu
republikama i autonomnim pokrajinama da na osnovu međusobnog dogovora smanje ili
povećaju poreze i doprinose koje utvrđuju društveno-političke zajednice...“
Najznačajniji poreski izvor je bio porez na promet, koji za osnovicu imao cenu
robe u maloprodaji, a ne PDV koji su imale savremene tržišne privrede. Ni zarada nije
bila imanentna poreskim sistemima Zapada, s obzirom da je od 1963. do 1992. godine
termin za zaradu bio je čist lični dohodak po radniku, koji je podrazumevao primanja iz
redovnog radnog odnosa i naknade za: godišnji odmor, bolovanja do 30 dana, čekanje i
zastoj u radu bez krivice radnika, dane državnih praznika, vreme plaćenog odsustva,
zatim naknade po osnovu minulog rada, za dane obavljanja građanske dužnosti,
nagrade, premije, zaostala primanja, stimulativni dodatak i primanja po osnovu
periodičnog obračuna i završnog računa21.
Interesantno je navesti da je u jednom periodu fiskalne istorije ovih prostora
porez na dohodak građana bio čisto progresivan, čitajući član 20. zakona22 koji je bio na
snazi blizu deceniju i po, naveo bi na pomisao da je tadašnji Fiskus uvažavao principe
vertikalne pravičnosti, ali tek detaljnijim upoznavanjem sa odredbama navedenog
zakona uočava se da je zakon bio krajnje politički motivisan, donet s ciljem da guši
privatno preduzetništvo i rentijerstvo, pojave koje su u tom periodu bile svakako
anatemisane, jer su upravo oni bili poreski obveznici. Dok se istovremeno na prihode iz
radnog odnosa nisu se plaćali nikakvi porezi. Ne treba zaboraviti da je to doba
apsolutnog administriranja politikom zarada23, pa je pitanje da li su porezi na dohodak tj
zarada vršili bilo kakav ekonomski cilj. Porez na dohodak24 plaćao se: na prihode od
zemljišta, prihode od zgrada, na prihode od privatne delatnosti i na prihode od druge
imovine i imovinskih prava. Visoke stope plaćali su i poreski obveznici poreza na lični
prihod građana (pored poreskih obveznika25 poreza na dohodak koji su navedeni kao
21 Republički Zavod za statistiku Republike Srbije Zarade u Republici Srbiji 1965 - 2005. Beograd, 2006. 7 22 Osnovnog zakona o društvenom doprinosu i porezima (Sl. list FNRJ br. 1/52), a koji je važio od 01.01.1952. do 01.01.1965. 23 B. Horvat, Economic Policy in the Post-War Period: Problems, Ideas, Institutional
Developments, The American Economic Review, Vol. 61, No. 3, Part 2, 1971, 112 24 Ibid, član 15 25 Ibid, član 16
12
privatnih zanimanja i domaćinstva sopstvenika imovine odnosno imovinskih prava koja
donose prihode) koji su ostvarili godišnji čist prihod veći od 900.000 dinara, a čije stope
su se kretale i do 70% sa prihode preko 7.000.000,00 dinara26.
Kasnije reforme27 su išle u pravcu cedularizacije s tim što su se plaćali doprinosi28
umesto poreza:
1. doprinos iz ličnog dohotka iz radnog odnosa,
2. doprinos iz ličnog dohotka od poljoprivredne delatnosti,
3. doprinos iz ličnog dohotka od samostalnog vršenja zanatskih i drugih
privrednih delatnosti,
4. doprinos iz ličnog dohotka od samostalnog vršenja intelektualnih usluga,
5. doprinos iz ličnog dohotka od autorskih prava, patenata i tehničkih
unapređenja,
6. doprinos iz ukupnog prihoda građana.
S obzirom na to da su za svaku pojedinačnu vrstu prihoda posebno bili regulisani
način izračunavanja poreske osnovice, sistem izuzimanja, odbitaka i olakšica i poreskih
stopa, sistem oporezivanja dohotka građana, kao i celokupan poreski sistem uopšte,
nosio je obeležje nejednakosti i fragmentarnosti. Eksperimentisanje sa fiskalnim
reformama u tom periodu (čak pet od 1952 do 1965. godine)29, poput terminološkog
određivanja pojedinih javnih prihoda, nije ostavilo posledice, kao što su ostavile
posledice neka nova rešenja u javnim finansijama, npr porez na dohodak na angažovanu
snagu kod umetnika i zemljoradnika, koji nije ostvario nikakav fiskalni cilj, koliko je
političkim želeo da podseti da je angažovanje radne snage „eksploatacija“! Bez obzira
na toliko visoke stope, u ukupnom budžetu Republika i Pokrajina malo se prikupilo od
oporezivanja dohotka fizičkih lica. Naime naspram 2/3 koje je priticalo iz poreza na
promet (63.4%), od poreza na lične dohotke iz radnog odnosa priticalo samo 3%, a
svega 0,3% od poreza na prihode građana30.
26 Zakon o porezu na lični prihod građana (Sl. list FNRJ br. 24/60, Sl. list SFRJ br. 52/63, prestao da važi: 32/64) 27 Osnovni zakon o doprinosima i porezima građana (Sl. list SFRJ br. 32/64, 37/64, 52/66, 15/67, 31/67, 54/67, 32/68, 55/69, 56/69, prestao da važi: 13/70) 28 U radu B. Horvata, opisana je pobuna stručne javnosti zbog takvog terminološkog određenja direktnih poreza, 147 29 Ibid, B. Horvat, 148 30 Božidar Raičević “Finansiranje opštih društvenih potreba u Republikama u Autonomnim pokrajinama”, Jugoslovenski pregled, mart, 1983. citiran u Ksente Bogoev, Aktuelna pitanja poreskog sistema i politike – opredeljenja i problemi, Financijska praksa 5-6/1984, Institut za javne financije, Zagreb, 1984. 14
13
Interesantno je pomenuti korektivni element oporezivanja građana, bilo da se
zvao doprinos ili porez na ukupan prihod, koji je bio progresivnog karaktera i plaćao se
uglavnom iznad nekog postavljenog iznosa31. To nas dovodi do „paradoksalnog“
zaključka da je trenutni koncept oporezivanja u Srbiji, skoro identičan onom od pre tri
decenije, a da je samo terminologija prilagođena novim društveno političkim
okolnostima.
Kako oporezivanje dohotka građana nije vršilo ni ekonomske, ni redistributivne
efekte, ni socijalne funkcije izazivao je brojne polemike i fiskalnih teoretičara i
političkih faktora. Pristalice poreske reforme u domenu oporezivanja dohotka građana,
koja bi se sprovela uvođenjem sintetičkog globalnog oporezivanja kao idejni osnov
ovoga koncepta, isticali su fundamentalna načela socijalističkog društva – načelo
pravičnosti i solidarnosti, koja u fiskalnom domenu predstavljaju domen za vertikalnom
pravičnošću koja se postiže progresivnim oporezivanjem dohotka. Osim ovog
argumenata, svakako da bi se Jugoslavija kao neprikosnoven lider po tržišnim
elementima u privredi, daleko pre početka procesa tranzicije na prostoru celokupne CIE
uvođenjem modernog, sintetičkog poreza na dohodak građana dovela do poreske
harmonizacije i uporedivosti sistema oporezivanja dohotka građana sa poreskim
sistemima razvijenih država, gde je taj oblik neprikosnoveno vladao. Fiskalni sistem
bivše SFRJ imao je takve i tolike slabosti da ga nije mogla preuzeti Republika Srbija
bez reformskih zahvata koje su nametale već izvršene promene u privrednom sistemu i
orijentacija na što brži prelazak na savremeni tržišni oblik reprodukcije. Tokom 1991.
godine, elaboriran je na visokom stručnom nivou, koncept reforme32 direktnih poreza sa
normativnim startom 1. januara 1992. godine.
5. Sintetičko oporezivanje dohotka u Srbiji
Kao plod zahteva za dubokim promenama u poreskom sistemu Republike Srbije,
krajem 1991. godine, donet je paket od šest poreskih zakona, koji su stupili na snagu
31 Član 59 Zakona o porezima i doprinosima građana (Sl. glasnik SRS br. 60/89, 12/90, 47/90, Sl. glasnik RS br. 44/91, prestao da važi: 76/91) Obveznik poreza na ukupan prihod građana je građanin koji je u toku kalendarske godine ostvario ukupan čist prihod iz svih izvora preko iznosa trostrukog prosečnog godišnjeg ličnog dohotka zaposlenih u privredi Republike. 32 M. Trkulja. Faktori i ograničenja fiskalne reforme iz 1991. godine u Republici Srbiji, Finansije, vol. 48, br. 7-8, Beograd, 1993, 287
14
01.01.1992. godine, kojim je normativno postavljen i uveden potpuno nov fiskalni
sistem:
1. Zakon o javnim prihodima i javnim rashodima33;
2. Zakon o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda34;
3. Zakon o porezu na dohodak građana;
4. Zakon o porezu na dobit korporacija35;
5. Zakon o porezima na imovinu36, i
6. Zakon o doprinosima za socijalno osiguranje37.
U kasnijoj fazi predviđeno je bilo usvajanje poreza na PDV, ali se to desilo
mnogo kasnije. Od materije važne za sagledavanje PDG od neposredne važnosti bio je
Zakon o javnim prihodima i javnim rashodima, kojim je regulisan budžetski sistem
Republike, rashodi, vrste i pripadnost prihoda.
Zakonom o porezu na dohodak građana, na jedinstven način uređen ovaj poreski
oblik u domenu neposrednog oporezivanja dohotka građana, svega dve godine kasnije
usvojen je novi Zakon o porezu na dohodak građana38, ali oba u poreski sistem
Republike Srbije su uvele sintetički, globalan porez na dohodak građana. S obzirom da
je navedenim Zakonima, na potpuno novi način regulisano oporezivanje dohotka
građana, Zakoni su istovremeno predstavljali raskid sa, do tada primenjivanim,
cedularnim, odnosno kombinovanim sistemom oporezivanja građana. Mnogim
izmenama i dopunama (vidi fusnotu koji hronološki navodi dinamiku promena) od
sintetičkog koncepta, vratilo se na predreformsko stanje kombinovano – mešovitom
oporezivanju dohotka građana.
Ciljevi uvođenja sintetičkog poreza na dohodak nisu bili samo zbog usklađivanja
sa poreskim sistemom zemalja članica OECD, tj najrazvijenih tržišnih privreda, već i
zbog postizanja sledećih ciljeva:
33 Sl. glasnik RS br. 76/91, 41/92, 18/93, 22/93, 37/93, 67/93, ...,33/04, 135/04, prestao da važi: 54/09 34 Sl. glasnik RS br. 76/91, 20/93, 37/93, ... 34/01, prestao da važi: 80/02 35 Sl. glasnik RS br. 76/91, 20/92, 20/93, 67/93, 19/94, prestao da važi: 43/94 36 Sl. glasnik RS br. 76/91, 9/92, 20/92, 76/92, 20/93, 22/93, 29/93, 67/93, 28/94, prestao da važi: 43/94 37 Sl. glasnik RS br. 79/91, 9/92, 20/92, 49/92, 75/92, prestao da važi: 20/93 38 Sl. glasnik RS br. 43/94, 74/94, 53/95, 1/96, 12/96, 24/96, 39/96, 52/96, 54/96, 16/97, 60/97, 20/98, 42/98, 18/99, 21/99, 27/99, 33/99, 33/99, 48/99, 54/99, Sl. list SRJ br. 17/00, Sl. glasnik RS br. 3/01, Sl. list SRJ br. 16/01, prestao da važi: Sl. glasnik RS br. 24/01, 84/02
15
1. Reintegracija fiskalnog sistema u Republici Srbiji. Očekivalo se da će na ovaj način,
fiskalni efekti poreza uopšte i posebno, poreza koje plaćaju građani bitno uvećati,
očekujući da se približe onim nivoima koji se sreću u razvijenim tržišnim
privredama. Sve to bi omogućilo primereniju poresku politiku, jer dotadašnji
pokušaji postizanja alokativnih, stabilizacionih ili redistributivnih ciljeva nisu mogli
davati željene rezultate, pošto su razmere poreza, bile skoro zanemarljive u
poređenju sa doprinosima i drugim dažbinama;
2. Drugi važan cilj koji se očekivao da će se postići uvođenjem poreza na dohodak
građana je prebacivanje značajnijeg dela poreskog tereta sa privrede na
stanovništvo. Među dotadašnjim javnim prihodima koji su plaćali građani
najizdašniji su bili porezi, a naročito, doprinosi iz ličnog dohotka radnika. Ovi su
fiskaliteti, međutim, su samo nominalno teretili zaposlene, budući da je ceo sistem
raspodele zarada postavljen tako da se vodilo računa o neto veličinama. Bruto
zarada, kao zbir neto i odgovarajućih dažbina, predstavljalo je isključivo obračunsku
kategoriju: zaposleni su svoj lični dohodak doživljavali jedino kao neto zaradu. Nov
porez na dohodak građana, međutim, isključivo je operisao bruto veličinama.
Poreski obveznik je bio dužan da svoju godišnju bruto zaradu uključi u poresku
osnovicu.
3. Treći cilj koji se želeo postići uvođenjem poreza na dohodak je uspostavljanje
sveobuhvatnosti poreske obaveze. Praktično sva lica koja ostvaruju prihode postaju
poreski obveznici, krug izuzetih lica, odnosno primanja veoma je sužen,
oslobođenje i olakšice svedeni su na minimum i vezani za strogo definisane
kriterijume. Na taj način uspostavljanjem široke poreske osnovice omogućilo se i da
poreske stope budu srazmerno niske;
4. Sveobuhvatnost poreske obaveze trebalo je da obezbedi i veću efikasnost u alokaciji
ekonomskih resursa, budući da su nestala brojna oslobođenja i olakšice kojima je
država do tada stvarala razlike u uslovima privređivanja;
5. Porez na dohodak građana trebalo je svojim progresivnim stopama da obezbedi
pravičnost u oporezivanju, tj da se poreski teret ravnomernije rasporedi, srazmerno
ekonomskoj snazi obveznika;
6. Zadatak novog poreza na dohodak građana trebalo je da izgradi poresku svest i
kulturu kod građana, jer sistem koji se pretežno oslanjao na poreze i doprinose iz
ličnih dohodaka, i porez na promet, držao je veliku većinu građana u pogrešnom
uverenju da uopšte ne plaćaju javne dažbine. Dovođenjem građana u neposredan
16
kontakt s poreskim organima i godišnjom prijavom očekivalo se da će rezultovati da
budu svesni njihovog statusa kao poreskog obveznika39.
Zakonskim rešenjima za obveznika poreza na dohodak građana određeno je
„fizičko lice koje ostvaruje dohotke“. Ovim se srpski zakonodavac, opredelio za
koncept individualnog, a ne zajedničkog oporezivanja dohotka bračnih drugova čime je
prihvaćena praksa tranzicijskih zemalja i većine država članica OECD. Objekat
oporezivanja, zakonskim rešenjem je definisano kao „zbir neto prihoda od svih izvora,
osim onih koji su posebno izuzeti zakonom“. Na ovaj način, objekat oporezivanja
određen je sintetički - jedinstveno, što znači da predmet oporezivanja ne predstavljaju
pojedinačno ostvareni neto prihodi već njihov zbir u toku jedne kalendarske godine. Pod
neto prihodom podrazumeva se razlika između bruto prihoda i troškova koje je
obveznik imao pri ostvarivanju i očuvanju prihoda. Pod prihodima se podrazumevaju
prihodi u novcu ili novčani ekvivalent primanja u naturi, činjenjem ili u drugom obliku.
Porezu na dohodak građana podlegale su sledeće vrste prihoda, koja su se zadržala do
danas uz terminološka prilagođavanja:
1) lična primanja;
2) prihodi od poljoprivrede i šumarstva;
3) prihodi od samostalne delatnosti;
4) prihodi od autorskih prava i prava industrijske svojine;
5) prihodi od kapitala;
6) prihodi od nepokretnosti;
7) kapitalni dobici;
8) ostali prihodi.
Iz brojnih socijalnih i političkih razloga, određene kategorije prihoda izuzeta su iz
oporezivanja, među kojima i penzije i invalidnine40, što nije bilo slučaj kod drugih
tranzicijskih zemalja. Ključna specifičnost i novina je primena raznolikih standardnih i
nestandardnih odbitaka. Standardni odbici bili su definisani kao olakšice koje ne zavise
od veličine stvarnih rashoda poreskog obveznika, kretali su se u procentu od prosečne
godišnje zarade u Srbiji i to za lični odbitak, izdržavane članove porodice ili starosno
oslobođenje za lica starija od 65 godina. Kako je iznos standardnog odbitka vezan za
39 Detaljnije u D. Popović et alia, Komentar Zakona o porezu na dohodak građana, PIM “Nomos”, Beograd, 1992, 9 40 Odlukom Ustavnog suda Republike Srbije IU broj 42/99 ("Službeni glasnik RS ", br. 3/01) utvrđeno je da oporezivanje penzija nije u saglasnosti sa Ustavom
17
promenjivu-prosečnu godišnju zaradu, postignuta su dva pozitivna efekta-nisu se
morala vršiti stalna usklađivanja sa kretanjem visine zarada i indirektna progresija je
bila stalno istog intenziteta, s obzirom da je odnos standardnog odbitka i dohotka za
oporezivanje bio gotovo konstantan.
Nestandarni odbici41 su bili definisani kao olakšice koje su uslovljene visinom
rashoda poreskog obveznika, i među njima se prepoznaju mnogi elementi kojima je
zakonodavac pokušao da ostvari ekstrafiskalne ciljeve oporezivanja. Veliki broj (ako se
uporedi sa sadašnjim zakonskim rešenjem, primerenije da se navede „mali broj“)
nestandardnih odbitaka (uz prihode koji se izuzimaju od oporezivanja) je za posledicu
imalo udaljavanje od inicijalne želje za neutralnošću, ali se svakako uočava želja fiskusa
da obveznik ulaže u određene namene, koje su bile i razvojnog karaktera:
1. ulaganja u kupovinu ili izgradnju stambene zgrade ili stana za rešavanje
stambenog pitanja obveznika, za investiciono održavanje tih objekata, kao i za
otkup stanarskog prava;
2. ulaganja u opremu namenjenu zaštiti životne sredine i štednji energije i
navodnjavanju;
3. sredstva utrošenih za plaćanje školarine, putnih troškova i troškova stanovanja
za sticanje srednjeg, višeg ili visokog obrazovanja, magistrature,
specijalizacije ili doktorata, kao i za kurseve za inovaciju znanja na
poslediplomskim studijama, kako za potrebe obveznika, tako i za potrebe
izdržavanih članova porodice;
4. ulaganja u kupovinu opreme, knjiga i časopisa iz oblasti nauke, kulture,
umetnosti i obrazovanja;
5. ulaganja u predmete posebne kulturne, istorijske ili naučne vrednosti;
6. plaćenih članarina komorama i registrovanim sindikatima;
7. plaćenih članarina naučnim, stručnim, kulturnim i umetničkim asocijacijama;
8. plaćenih dobrovoljnih priloga u novcu ili u naturi za humanitarne, kulturne,
obrazovne, verske, naučne i sportske namene (osim za profesionalni sport);
9. ulaganja u kupovinu deonica, udela i dugoročnih obveznika rezidentnih
pravnih lica koji se kupuju po punoj tržišnoj vrednosti i plaćaju jednokratno
prilikom kupovine;
10. plaćenih premija za životno i dobrovoljno socijalno osiguranje obveznika;
41 Član 13. Zakona
18
11. iznosa utrošenih za nabavku lekova, zdravstvenih i ortopedskih pomagala, kao
i za lečenje i rehabilitaciju u zdravstvenim ustanovama ili kroz kućnu negu –
kako obveznika, tako i izdržavanih članova porodice;
12. plaćenih poreza i drugih javnih dažbina na imovinu i na prihode (sem poreza
na dohodak građana) i doprinosa za socijalno osiguranje plaćenih iz prihoda
obveznika.
Porez na dohodak građana plaćao se do 1994. godine po progresivnim stopama od
24% do 40%, po sledećoj raščlanjenoj progresiji:
Tabela 2: Skala raščlanjene progresije PDG do 1994. godine
Na oporezivi dohodak Plaća se na ime poreza
do 2xM* 24%
od 2xM do 6xM 0,48xM+29% na iznos preko 2xM
od 6xM do 15xM 1,64xM+33% na iznos preko 6xM
od 15xM do 30xM 4,61xM+37% na iznos preko 15xM
preko 30xM 10,16xM+40% na iznos preko 30xM
*gde M predstavlja prosečnu mesečnu bruto zaradu prema podacima RSZ Izvor: Član 15. Zakona o porezu na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 76/91)
Ekonomske i političke prilike u zemlji, visoka inflacija, uvođenje sankcija
izazvao je opšti pad ličnih primanja, pa je čestim izmenama fiskus „lutao“ u profilisanju
prave mere poreskog opterećenja u periodu tokom 90 tih godina XX veka. Lična
primanja su oduvek bila najizdašniji prihod, i slično danas i onda su činila preko 80%
učešća u poreskim prihodima, ali za razliku od ostalih vrsta prihoda građana podvrgnuta
su visokim stopama doprinosa za PIO, tako da je ukupno fiskalno opterećenje ovih
primanja u odnosno na ostale prihode poreskog obveznika, nesrazmerno veće i
oporezovalo se akontaciono po stopi:
Tabela 3: Skala raščlanjene progresije poreza na lična primanja od 01.01.1997.
na bruto mesečna lična primanja plaća se na ime poreza
od 1 GBZ do 3 GBZ* 15% na iznos preko GBZ
od 3 GBZ do 6 GBZ 0,30xGBZ + 20% na iznos preko 3 GBZ
od 6 GBZ do 10 GBZ 0,90xGBZ + 25% na iznos preko 6 GBZ
preko 10 GBZ 1,90xGBZ + 30% na iznos preko 10 GBZ
19
*gde GBZ predstavlja poslednji objavljeni iznos garantovane mesečne neto zarade u Republici, uvećan za pripadajući porez i doprinose za socijalno osiguranje
Izvor: Član 12. Zakona o izmenama i dopunama zakona o porezu na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 54/96)
Sintetičko oporezivanje dohotka građana definitivno je napušteno usvajanjem
izmena zakona o porezu na dohodak građana42. Reforma poreskog sistema koja je
krajem 1991. godine otpočela u Srbiji nije do kraja, niti dosledno sprovedena, a
karakterisao je drastičan nesklad između normativnog uređenja ovog poreza i njegovog
praktičnog funkcionisanja, a razlozi su brojni i višeslojni:
- Vanredne političke neprilike, uslovljene raspadom SFRJ sa ratnim požarom, i
ekonomska nestabilnost sa hiperinflacijom:
Tabela 4: Godišnji indeksi cenа nа mаlo, lаnčаni, prethodni mesec = 100 (m/m-1) u Srbiji
predstavljale su objektivno date okolnosti koje su morale biti uvažavane, a nisu pri
izboru trenutka primene reforme i u segmentima koje nije bilo nužno radikalnije
menjati. Štaviše, ekonomske i političke prilike u zemlji, visoka inflacija, uvođenje
sankcija od strane međunarodne zajednice i dr. doprineli su da poreski sistem u tim
godinama bude značajno narušavan;
- Ovi spoljni, egzogeni uslovi doveli su do drastičnih negativnih posledica na
ekonomsku situaciju u zemlji: pada privredne aktivnosti, rasta nezaposlenosti,
smanjenja nacionalnog i per capita dohotka, opšteg pada životnog standard. U
uslovima kada ogromna većina zarada nije zadovoljavalo ni elementarne životne
potrebe obveznika, zakonom propisan egzistencijalni minimum, i sistem standardnih
i nestandardnih odbitaka bio je doveden do apsurda;
42 Kada je članom 2. predviđeno da se za 1997. godinu ne podnosi godišnja prijava i ne vrši se utvrđivanje i plaćanje godišnjeg poreza na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 60/97 Osnovni tekst na snazi od 31/12/1997, u primeni od 01/01/1998), čime se porez sveo na akontaciono plaćanje, uglavnom po proporcionalnim poreskim stopama. Utvrđivanje ukupne ekonomske snage poreskog obveznika nije vršeno, pa samim time nije bilo ni uslova za primenu progresivnog godišnjeg poreza.
20
- Poreska administracija nije bila ni kadrovski ni tehnički osposobljena da sprovede
naplatu novog i veoma složenog poreskog oblika;
- Siva ekonomija se tolerisala zbog socijalnog mira; Naime do izvesne mere delovala
je pozitivno na dinamiziranje privredne aktivnosti, snižavanje stepena
nezaposlenosti, pa i održavanje životnog standarda stanovništva (delimično
amortizujući restriktivnost ekonomske politike ili ublažavajući tržišne nestašice u
pojedinim slučajevima). Ali, kada siva ekonomija preuzima veliki deo ekonomskih
funkcija regularne ekonomije (a crno tržište počne potiskivati regularno), onda je to
bio znak da su nastali dublji poremećaji u funkcionisanju privrede i društva u celini.
U globalnoj raspodeli dohotka između privrede i države, siva ekonomija je uticala
preko smanjivanja budžetskih prihoda, stvorila je i dalje stvara velike nejednakosti u
opterećenju poreskih obveznika dovodeći u pitanje princip poreskog opterećenja
prema ekonomskoj snazi obveznika. Na sve navedene načine siva ekonomija je
onemogućavala vođenje adekvatne poreske politike.
Sve to je imalo za posledicu da su se u zakonske tekstove unosile odredbe koje su
odstupale od principa neutralnosti i pravičnosti. Razgradnji fiskalnog sistema posebno
su doprinele brojne uredbe vlade, kojima su sporadično uvođene različite često
namenske, fiskalne dažbine, bez ikakvog zakonskog uporišta. Namera kreatora fiskalne
politike svakako nije bila loša, da se poput drugih tranzicijskih zemalja i Srbija konačno
uključi u evropske i svetske tokove. Da stvarno krene putem ekonomskog oporavka,
zbog čega se i odlučila za korenitu fiskalnu reformu. Nažalost, sve se završilo na
donošenju paketa novih poreskih zakona, ali se može zaključiti da se nakon završetka
Drugog svetskog rata nije mogao pronaći nepovoljniji trenutak za sprovođenje poreske
reforme. Neophodno je zbog toga podsetiti da se sintetički porez na dohodak građana sa
uspehom primenjuje:
- Već vekovima u industrijski razvijenim zemljama tržišne privrede, sa
stabilnim društveno političkim i ekonomskim sistemom;
- U državama sa visokim per capita dohocima i sa velikim fiskalnim
kapacitetom stanovništva;
- U državama u kojima su usled višegodišnjeg razvoja tržišnih uslova
privređivanja ujednačeni uslovi sticanja i valorizovanja različitih vrsta
prihoda.
21
6. Normativno uređenje poreza na dohodak posle 05.10.2000. godine
Sve tranzicijske države suočile su se s tzv. problemom otvorenosti. Naime, nakon
početnog zanosa padom svih onih prepreka međunarodnoj komunikaciji koje su
slikovito opisivane sintagmom „gvozdena zavesa“, javili su se problemi vezani za
iznenadnu otvorenost. Trebalo se prilagoditi fiskalnim reformama standardima tržišnih
privreda, da bi nova otvorenost mogla doneti koristi, a jedno od najznačajnijih
prilagođavanja je bilo kroz reformisanje Zakona o porezu na dohodak građana.
Vrlo je teško odrediti kada je tranzicija u Srbiji stvarno počela. Da li se kao
početak može uzeti 1989/90. godina, tj. Reforme poslednje jugoslovenske vlade Ante
Markovića ili su reforme počele tek krajem 2000, odnosno, početkom 2001. godine sa
uspostavljanjem demokratske vlade Zorana Đinđića43? I pored izvesnih pomaka
ostvarenih do sredine 1991. godine teško bi se period devedesetih mogao smatrati
vremenom u kome su se odvijale sistemske promene usmerene ka tržišnoj privredi.
Naprotiv, ovaj period karakteriše vrlo velika makroekonomska nestabilnost, jačanje
uloge države u odnosu na veliki deo privrede, doduše uz nastanak jednog malog i
neuređenog privatnog sektora. Ipak, možda najvažniji problem toga doba predstavlja
razaranje gotovo svih nasleđenih institucija, praćeno rastom crnog i sivog tržišta,
kriminalizacijom društva i ogromnim državnim rashodima i stalnim sukobima
(uključujući i oružane) bilo sa susedima bilo na širem međunarodnom planu. Tako da
reforme poreskog sistema Srbije, možemo posmatrati u dužem vremenskom horizontu,
preko velikog broja promena u poslednje dve decenije. Poreski sistem koji je bio
relativno moderno koncipiran 1991. godine, predstavljao je prvi talas reformi, ali usled
navedenih okolnosti, dočekao je 2001. godinu u vrlo lošem stanju: nepravičan,
nekonzistentan i bez osnovne filozofije, destimulativan za ekonomsku aktivnost, sa
prevelikim brojem često loših fiskalnih instrumenata, netransparentan, preterano
centralizovan, slabo administriran i slično. U proleće 2001. godine započinje drugi talas
reformi, čiji je cilj bio stvaranje modernijeg, pravičnijeg i podsticajnijeg poreskog
sistema.
Pojedini fiskalni instrumenti su bitno unapređeni, posebno oni najvažniji, dok su
mnogi drugi ostali netaknuti. Među njima i porez na dohodak građana. Premda je
usvojen novi zakon, gotovo sve odredbe bile su prepisane iz prethodnog zakona koji je 43 B. Cerović, Napredak u tranziciji, inicijalni uslovi i privreda Srbije, teme 2/2009 Časopis za društvene nauke TM G. XXXIII Br. 2 Niš 2009. 365
22
fiskus, suočen nemogućnošću da primeni sintetički model oporezivanja, sam zakon
„unakazio izmenama i dopunama“. Ne ulazeći više u motive, da li se svesno, voljom
vlasti ili nesvesno, prinudno, usled dejstva brojnih endogenih i egzogenih faktora, ovaj
Zakon se samo kozmetički menja poslednjih 12 godina, od demokratskih promena.
Kolebanje da se pristupi oporezivanju dohotka na ovim prostorima staro je
decenijama44, a samo se terminologija u opravdanju menjala, što ilustrativno pokazuje
citat star tri decenije, a opet aktuelan: „prelaz na stvarno oporezivanje bruto ličnog
dohotka zaslužuje dublje sagledavanje promena koje će se neizbežno nametnuti u
distribuciji poreskih i samoupravnih obaveza između ličnih dohodaka radnika i OUR.
Nametnuće se i pitanje realne visine fiskalnog opterećenja ličnih dohodaka porezima i
doprinosima, zaštite njihovog minimuma od oporezivanja i sl“.
Šta su donele reforme u XXI veku? Značajne izmene počinju od 01.01.2003.
godine usvajanjem Zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak
građana45, definisanjem dve stope od 10%. i druge stopa od 15% uvedena je za
najbogatije obveznike koji su primili u kalendarskoj godini dohodak za oporezivanje
preko šestostruke, odnosno osmostruke prosečne godišnje zarade. Kako je broj onih koji
podnose godišnju prijavu i plaćaju progresivne poreze zanemarljiv46, u nastavku će se
samo analizirati pojedini prihodi.
U Srbiji se 95% poreskih prihoda prikuplja po odbitku. Kriterijumi rezidentstva
su definisani na sličan način kao i u periodu primene sintetičkog poreza na dohodak
građana. Donošenjem novog Zakona o porezu na dohodak građana 2001. godine ni
predmet oporezivanja nije značajnije izmenjen, naime, predmetom oporezivanja
smatraju se prihodi bilo da su ostvareni u novcu, u naturi, činjenjem ili na drugi način.
U želji da ostvari ekstrafiskalne ciljeve uglavnom socijalno-političkog karaktera,
članom 9. je značajno je proširen skup prihoda na koje se ne plaća porez na dohodak
građana.
44 Ibid K. Bogoev, 16 45 Sl. glasnik RS br. 80/02 46 Po zvaničnoj statistici RZSS ukupan broj zaposlenih u Srbiji krajem septembra 2011. godine procenjuje se na 1.754.662, a s obzirom da se ne oporezuju samo zarade, broj obveznika je oko 2 miliona građana Srbije, tako da broj obveznika koji podleže godišnjem porezu se kreće jedva oko 1%. U 2005. godini Poreska uprava donela je 8.234 rešenja po osnovu ovog poreskog oblika (saopštenje Ministarstva finansija http://www.mfin.sr.gov.yu/news-srl/1027), dok je za 2007. godinu podneto 16.789 prijava, a za 2010. godinu 20.541 osoba podnelo je prijavu za utvrđivanje godišnjeg poreza na dohodak građana.
23
Poreska osnovica se posebno utvrđuje za svaku vrstu prihoda. Tako se kod
oporezivanja zarade, poreskom osnovicom smatra bruto zarada umanjena za
neoporezivi iznos 7.310 dinara47. Uključivanjem svih vrsta primanja zaposlenog (u
novcu i naturi) u oporezivi dohodak poreska osnovica je članom 3. Zakona proširena, pa
je prostor za evaziju poreza manji. U praksi je dakle, propisano da se zaradom smatraju
sva primanja koje zaposleni ostvari od poslodavca, bilo u novcu ili u naturi – tj već
pominjani fringe benefits. Uključujući u zarade zaposlenih i isplate po osnovu toplog
obroka, troškove prevoza, jubilarne nagrade, regrese, fiskus je proširio poresku
osnovicu, prilično derogiranu brojnim izuzećima iz člana 9. Zakona. To ne treba da čudi
jer zarade čine preko 80% registrovanog oporezivog dohotka i predstavljaju ubedljivo
najznačajniju kategoriju prihoda građana u Srbiji.
Zarada se oporezuje po stopi od 12%. Zbog značajnog opterećenja socijalnim
doprinosima, na zarade zaposlenih vremenom je smanjivana poreska stopa, inicijalno na
14%, pa na 12% od 01.01.2007. Ali ako imamo u vidu neoporeziv iznos od 7.310 din,
dolazimo do toga da je efektivna stopa 10,34% ako primenimo na prosečnu mesečnu
zaradu u Srbiji (Prema poslednjem saopštenju RZS u vreme pisanja rada, prosečna bruto
zarada (plata) za oktobar 2011. godine iznosila je 52.944 din).
Borba protiv piraterije i falsifikovanja, ostaje ključni izazov za Srbiju. Počev od
2002. godine, aktivno se radi na podizanju stepena zaštite intelektualne svojine i njenom
približavanju evropskim standardima. Približavanje EU i zadovoljenje strogih uslova
kroz podizanje standarda zaštite intelektualne svojine u Republici Srbiji, kao i
pristupanje Srbije Evropskoj patentnoj konvenciji, koja se ogleda u obezbeđivanju
visoko kvalitetne zaštite pronalazaka i učešće u jedinstvenom sistemu patentnih
informacija48, je verovatno ostavila posredno značajan uticaj na odredbe Zakona o
porezu na dohodak građana, posebno članova od 52. do 60. jer kao nikada do tada nije
detaljnije definisan predmet oporezivanja autorskih i srodnih prava i prava industrijske
svojine. Stopa poreza na navedene prihode iznosi 20%, ali s obzirom na to da više nego
bilo koji drugi prihod ima propisane normirane troškove od 50%, 43% i 34% (što je i
razumljivo jer to je veoma heterogena skupina autorskih dela, pa su i troškovi za
vajarska dela, tapiserije, umetničku keramiku neuporediva u odnosu na troškove koje
47 sa primenom od 1. februara 2011. godine ( "Sl. glasnik RS", br. 4/11), ali ova odredba nije bila u inicijalnom tekstu Zakona, već se počela primenjivati od 01.01.2007. godine 48 Više o intelektualnoj svojini kao temelju ekonomije, znanja i ključnog elementa poslovnog uspeha u Informatoru o radu Zavoda za intelektualnu svojinu, Izveštaj za 2010. godinu, Beograd, novembar 2011. godine, 11
24
imaju izvođači za interpretaciju estradnih programa zabavne i narodne muzike). U
skladu s tim i efektivne stope su 10%, 11,4%, 13,2%.
Porez na prihode od poljoprivrede i šumarstva je specifičan, iako se na prvi pogled
stiče utisak da se ta vrsta prihoda oporezuje samo u Srbiji, jer je numeracijom različitih
prihoda kod definisanja dohotka, samo u Srbiji navedena, uvidom u Zakone i drugih
tranzicionih zemalja poput Hrvatske i Crne Gore49, uočava se da se oporezuju i te vrste
primanja, ali kroz prihode od samostalne delatnosti. Srpski Zakon bliže uređuje ovu
materiju u drugoj glavi, od člana 22 do člana 30. Prihodom od poljoprivrede i šumarstva
smatra se katastarski ili stvarni prihod od ovih delatnosti, koji se oporezuje stopom50
poreza od 10%. Srpski Zakon ima jednu interesantnu specifičnost, koja ujedno
predstavlja sponu, nit koja ga donekle povezuje sa druga dva Zakona, a to je mogućnost
da se obveznik sam opredeli za jednu od dve mogućnosti:
1. Katastarskog - U slučaju da se opredeli za katastarski prihod, visina prihoda će
se utvrđivati iz katastra zemljišta. To znači da će na primer: ako se
katastarskom operatu neko zemljište vodi kao kultura „šuma“, a koristi kao
„njiva“, porez utvrditi na katastarski prihod šuma, odgovarajuće klase u
odnosnom katastarskom srezu51.
2. Utvrđivanje stvarnog prihoda od poljoprivrede i šumarstva - Ako se obveznik
opredeli za utvrđivanje stvarnog prihoda od poljoprivrede i šumarstva, o tome
mora obavestiti nadležni poreski organ, i tada će prihod od ovih delatnosti biti
stvarni prihod utvrđen na način propisan odredbama Zakona o porezu na
dohodak građana, kojima se uređuje utvrđivanje prihoda od samostalne
delatnosti.
Zemlje u razvoju, pa i Srbija, u cilju privlačenja kapitala, obezbeđuju stranim
investitorima mnogobrojne mere poreskih i drugih podsticaja. Strani investitori imaju za
cilj da maksimalno iskoriste ove podsticaje u kombinaciji sa slobodnim transferom
ostvarene dobiti52. Prihodi od kapitala (kamate, dividende, kapitalne dobiti) su
najinteresantniji za posmatranje, jer način na koji se vrši oporezivanje mogao bi se
49 Zakon o porezu na dohodak fizičkih lica, “Službeni list Republike Crne Gore” 37/04 član 16 i grupa autora, Javne financije u Hrvatskoj, III promijenjeno izdanje, Institut za javne financije, Zagreb 2007. 3 50 Nije oduvek bilo tako, do 01.01.2003. je bilo 20%, a potom 14% sve do 08.05.2009. godine, kad je puštena stopa na 10%. 51 Više u i dalje važećoj Odluci o utvrđivanju lestvica katastarskog prihoda, “Službeni glasnik RS” 28/94 52 Up. M. Arsić, Međunarodno ulaganje kapitala, Finansije, br. 1-6/2005. 78
25
stimulisati priliv, odnosno destimulisati odliv kapitala. Oporezivim prihodom od
kapitala, pored prihoda od kamate i dividende u Srbiji se smatraju i uzimanja članova
društva iz imovine društva za podmirenje sopstvenih potreba (ključna odredba Zakona
koju u praksi svakako koriste najbogatiji poreski obveznici Srbije) kao i prihodi od
vlasništva nad investicionim jedinicama investicionih fondova. Stopa poreza na
kapitalnu dobit iznosi 10%, ali tek od marta 2010. godine53 kada je spuštena sa 20%, što
je fizička lica dugo godina stavljalo u nepovoljniji položaj u odnosu na pravna lica. U
sklopu mera protiv finansijske krize, a imajući u vidu da mobilnost kapitala
onemogućava da se prihodi od kapitala u praksi oporezuju visokim stopama, fiskalne
vlasti Srbije54 su između ostalog propisale privremeno izuzimanje od oporezivanja
porezom na dohodak građana prihoda od kapitala po osnovu kamate na devizne štedne i
druge depozite građana, kapitalnih dobitaka po osnovu prihoda od prenosa uz naknadu
hartija od vrednosti i udela u imovini pravnih lica do 31. decembra 2009. godine, kao i
izuzimanje od oporezivanja porezom na dohodak građana prihoda od poljoprivrede i
šumarstva na katastarski prihod za 2008. i 2009. godinu.
7. Kritike sadašnjeg normativnog uređenja PDG u Srbiji
Postojeći porez na dohodak građana u Srbiji je krajnje nepravičan, i to po oba
osnova – narušenog principa horizontalne pravičnosti, dok i na stepen progresivnosti, a
time i vertikalne pravičnosti postiže zanemarljive rezultate. Kod takve ocene vertikalne
pravičnosti imamo u vidu da su prihodi iz svih izvora proporcionalno oporezovani, osim
zarade kod koje postoji blaga indirektna progresija u oporezivanju (zbog postojanja
neoporezivog iznosa). Ova konstatacija ne bi imala tu težinu da nije u Ustavu55
Republike Srbije Članom 91. stav 2. navedeno da „Obaveza plaćanja poreza i drugih
dažbina je opšta i zasniva se na ekonomskoj moći obveznika“. U skladu sa
oporezivanjem prema ekonomskoj snazi, visina poreskog tereta direktno zavisna od
ispravno odmerenog poreskog potencijala obveznika, tj. njegove ekonomske snage.
Diferencirani režimi oporezivanja prihoda u Srbiji iz različitih izvora, i primena
53 27.03.2010. kad je usvojen Zakon o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 18/10) 54 Zakon o privremenom izuzimanju od oporezivanja porezom na dohodak građana određenih vrsta prihoda ("Sl. glasnik RS", br. 5/09) 55 Ustav Republike Srbije (Sl. glasnik RS br. 98/06) čija je primena od 08/11/2006
26
različitih zakonskih poreskih stopa, s jedne strane, a s druge brojne olakšice (odbici) –
rezultiraju u različitom nivou efektivnih stopa PDG u Srbiji.
Tabela 5:
Izvor prihoda
poreska stopa
propisana
zakonom
normirani
troškovi/odbici
efektivna poreska
stopa
zarade; 12%neoporeziv iznos
7,31010.34% *
prihodi od poljoprivrede i šumarstva;
10% / 10%
prihodi od samostalne delatnosti;
10% / 20%
prihodi od autorskih prava, prava srodnih autorskom pravu i prava industrijske
20%34% 43% 50%
10% 11.4% i 13,2%
prihodi od kapitala; 10% / 10%
prihodi od nepokretnosti; 20% 20% 16%
kapitalni dobici; 10% / 10%
ostali prihodi 20%** 20% 16%
Stope poreza na dohodak u Srbiji - raspon zakonskih i efektivnih poreskih stopa
**među ostalim prihodima samo poreza na prihode od osiguranja lica iznosi 10%
*posledna objavljena prosečna zarada je 2011. oktobarska - bruto 52.944 din
Tako se na osnovu prikazane tabele može zaključiti da se na navedenih osam vrsta
prihoda primenjuju tri različite zakonske poreske stope, ne računajući godišnje od 10% i
15%, a to onda zbog brojnih odbitaka i izuzetaka, multiplicira broj efektivnih poreskih
stopa. Prema tome zaključujemo da postojeći sistem poreza na dohodak u Srbiji dva lica
slične ekonomske snage izlaže znatno različitom poreskom opterećenju, u zavisnosti od
strukture njihovih prihoda. Eliminacija neoporezivih normiranih troškova i
izjednačavanje nominalnih i efektivnih poreskih stopa bi značajno pojednostavila PDG
sistem i približila ga prosečnom građaninu.
Izuzimanje pojedinih vrsta prihoda, (imamo u vidu već navedeni Zakon o
privremenom izuzimanju od oporezivanja porezom na dohodak građana), za koje je
postojalo ekonomski utemeljeno opravdanje prestao period primene dodatno narušava i
horizontalnu pravičnost u oporezivanju. Premda je prestala praksa da se ne utvrđuje i ne
plaća porez na prihode od poljoprivrede i šumarstva na katastarski prihod za 2008. i
2009. godinu, ali isti se nije plaćao ni prethodnih godina, počevši od 2004. godine,
27
nameće se pitanje kako će se i u budućnosti to sprovoditi. Oporezivanje dohotka
individualnih poljoprivrednih proizvođača osetljiva je stvar. Osnovni problem sa
oporezivanjem individualne poljoprivredne delatnosti i poljoprivrednika (hard-to-tax
grupa) standardnim porezom na dohodak proističe iz sledećih činjenica56: često ne znaju
složene poreske propise, uglavnom ne vode knjige, odnosno računovodstvo, veliki ih je
broj, a dohodak često nizak, pa poreska uprava obično nema interesa da zbog malog
izgubljenog iznosa poreza pravi velike i skupe akcije kontrole, često prodaju robu za
gotovinu, pa bi knjigovodstvo, i prisiljeni, bilo netačno, zbog gotovinskog načina
poslovanja, ni porez po odbitku nije realan i sl
Svi ovi elementi važe i u Srbiji i komplikuju svaku ideju ili pokušaj oporezivanja
poljoprivrednika porezom na stvarni dohodak. Stoga se u Srbiji dohodak individualnih
poljoprivrednika pokušava zahvatiti porezom na katastarski prihod, koji se relativno
jednostavno obračunava i koji ne zavisi od stvarnog tekućeg dohotka poljoprivrednog
gazdinstva, ali koji poseduje brojne manjkavosti. Već smo naveli da preovlađajuće
cedularno oporezivanje u Srbiji ne obezbeđuje pretpostavke za vertikalnu pravičnost u
oporezivanju. Da bi se obezbedio i određeni stepen vertikalne pravičnosti i prikupljanja
dodatnih poreskih prihoda, uveden je korektivni element u vidu godišnjeg oporezivanja
dohotka, po progresivnim poreskim stopama, ali s obzirom da isti ne plaća ni 1 %
obveznika, apsurdno je detaljnije ga i analizirati. Ipak interesantno je navesti siromašan
sistem standardnih odbitaka, jer je to karakteristično za sintetičko oporezivanje, koji se
ogleda u:
1. neoporezivom minimumu za porez na zarade;
2. i dva standardna odbitka kod godišnjeg poreza na dohodak, član 88:
a. za poreskog obveznika - 40% od prosečne godišnje zarade po
zaposlenom isplaćene u Republici u godini za koju se utvrđuje porez,
prema podacima republičkog organa nadležnog za poslove statistike;
b. za izdržavanog člana porodice - 15% od prosečne godišnje zarade po
zaposlenom isplaćene u Republici u godini za koju se utvrđuje porez,
Ranije smo već naveli da je broj obveznika koji to plaća zbog relativno visokog
neoporezivog iznosa, potpuno obesmišljava vertikalnu pravičnost sistema oporezivanja
dohotka građana u Srbiji. Uvođenje neoporezivog cenzusa bruto zarade od 7.310 dinara
56 B. Begović et alia. Reforma poreskog sistema (2), Centar za liberalno-demokratske studije, Beograd, 2004. 39
28
mesečno predstavlja simbolični progresivni element. S jedne strane fiskalna situacija
možda ne dozvoljavala veći iznos neoporezivog cenzusa, ali postavlja se pitanje koliko
to komplikuje i onako težak obračun zarada. Postoje predlozi u stručnoj javnosti57 da se
to podigne na 25% do 40% prosečne bruto zarade, ali i taj simboličan iznos Fiskusa
možemo tumačiti samo kao „vatrogasnu intervenciju za smanjenje siromaštva“, jer
činjenica je da sa navedenim iznosom se ne može pokriti ni najskromnija potrošačka
korpa. Onaj deo obveznikovog dohotka, koji je neophodan za zadovoljenje njegovih
minimalnih egzistencijalnih potreba, mora biti izuzet iz poreskog zahvatanja. Ono što je
rezervisano za golu egzistenciju ne može biti raspoloživo58 za oporezivanje.
Zanemarivanje pomenutog postulata ujedno grubo kolidira i sa ustavnim principom
zaštite ljudskog dostojanstva, jer član 23. aktuelnog Ustava predviđa: „Dostojanstvo i
slobodan razvoj ličnosti - Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga
poštuju i štite.“
Činjenica je da svaki porez vrši određeno aktivno dejstvo na poreskog obveznika,
što zavisi od vrste poreza i njegovog intenziteta, jer on znači oduzimanje od njih jednog
dela viška u korist države. Iz tih razloga porez po svojoj definiciji ne može nikada biti
neutralan. U srpskom zakonu o porezu na dohodak diferenciran poreski tretman prihoda
iz različitih izvora, veliki broj izuzetaka od opšteg režima oporezivanja, „katalog od 26
vrsta prihoda socijalno-političke prirode“ – svakako negativno utiču na alokativnu
neutralnost poreza.
Za kraj analize o ovoj ceduli interesantno je navesti da se u finansijskoj
literaturi59, Srbija takođe navodi kao zemlja koja je 2003. godine uvela flat poreze, zato
što je u ovo vreme stopa poreza na dobit preduzeća bila 10%, koliko je iznosila i stopa
godišnjeg poreza na dohodak fizičkih lica i stopa poreza na prihode od samostalne
delatnosti.
8. Rezime
Porez na dohodak je neposredan i subjektan porez, koji građani najneposrednije
osećaju jer njegovom primenom dolazi do umanjenja njihovog dohotka i promene
materijalnog položaja. Efekti poreza na dohodak na ekonomsku strukturu su
mnogostruki i moraju se sagledavati u svetlu definisanih ciljeva fiskalne politike.
57 Mihail Arandarenko, Nikola Altiparmakov, Milojko Arsić u svojim radovima 58 M. Milošević, Zakon o porezu na dohodak građana u svetlu člana 91, stav 2 Ustava
Republike Srbije Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, vol. 56, br. 2, 2008, 308 59 A. Grecu, Flat Tax - The British Case, Adam Smith Institute workingpaper, London 2004. 12
29
Pitanja fiskalnih reformi su bila veoma složena, zadata unutrašnjim ograničenjima
tranzicije i spoljašnjim pritiscima velikih sila, ratovima, a poslednjih 20 godina i
međunarodnih finansijskih institucija. Fiskalni razvoj je kontinuiran proces, koju
nosioci fiskalne politike sprovode tokom dužeg vremenskog perioda prilagođavajući
poreski sistem zemlje dinamičnim faktorima ekonomske, socijalne i političke prirode.
Ipak sve ono što se decenijama i vekovima gradilo u razvijenim tržišnim privredama,
moralo se izgraditi u Srbiji za svega nekoliko godina.
Poreski sistemi savremenih država se međusobno razlikuju. Sve je to posledica
delovanja faktora, u dužem vremenskom periodu tj. usled različitih istorijskih,
društveno-političkih i ekonomskih okolnosti. Razumljivo je da mesto i uloga pojedinih
poreskih oblika i grupacija poreskih oblika drugačija u jednoj industrijski razvijenoj
zemlji od poreskog sistema onih koje su se nalazile u fazi tranzicije. Uvođenje
sintetičkog poreza na dohodak, sa kojim je Srbija kao i sve tranzicijske zemlje i
započele reformu „socijalističkih“ poreskih sistema, bilo je praćeno brojnim negativnim
efektima, kao što su mogućnost povećanja poreske evazije, odliv kapitala, usložnjavanje
postupka administriranja porezima i sl. Kao glavni cilj uvođenja globalnog oporezivanja
i progresivnih stopa u poreski sistem tranzicijskih država, opravdavalo se potrebom da
će se približiti savremenim poreskim sistemima razvijenih država. S obzirom da PDG
na nivou EU nije harmonizovan, Srbija kroz reforme tragale za takvom strukturom
poreza na dohodak koji im je, s jedne strane efikasan, a s druge strane, pružao optimalne
socijalne i redistributivne efekte. Slično su radile i druge tranzicijske zemlje, a sve su to
razlozi da većina od tranzicionih država nije uvela niti čist flat tax niti sintetički model
oporezivanja dohotka, već su sve izabrale poluhibridne modifikacije teorijskih modela.
Srbiju još uvek ne možemo okarakterisati kao tržišnu privredu, a u kom pravcu bi
se kretale reforme poreza na dohodak nije jednostavno dati odgovor, jer to pitanje je deo
jednog šireg pitanja kakav poreski sistem u Srbiji želimo. Naime ukoliko s jedne strane
posmatramo višegodišnju, ako ne i višedecenijski fiskalni značaj PDG u statistici javnih
finansija, PDG očigledno nije na lestvici prioriteta političkom estabišmentu, da se od
istog napravi fiskalno izdašan javni prihod. Saglasnost o tome da li je i kakva reforma
poreskog sistema potrebna, će dati smernicu ka tome da li praviti sistem u kome će se
zaštiti najsiromašniji i oporezovati bogatiji, i time uvesti istinsku progresivnu
pravičnost, ili pak dati prednost poreskoj konkurenciji i privlačenju novih investicija.
Bilo koju alternativu fiskus da odluči, zakon o PDG ne sme biti jedini propis koji treba
menjati i jedini instrument u ostvarenju toga. Naime istinsku vertikalnu pravičnost u
30
oporezivanju mora pratiti i reforma poreza na imovinu, koji je isto tako loše normiran.
Poreska osnovica se i kod poreza na imovinu dobija na osnovu loše definisane
procedure, koja onda dovodi do depresirane poreske osnovice, verovatno usled namere
isto tako vođenja „socijalne“ politike, iako se to čini bez eksplicitne zaštite siromašnih.
Poreze na imovinu možemo da posmatramo kao korektivni aspekt PDG, tj mogućnost
da se preko njega ispeglaju „nepravičnosti i propušteno u PDG“. U poreskom se
zakonodavstvu kao poreski objekti uzimaju prihod, dohodak i imovina. Imovina je
neutrošeni ili akumulirani dohodak koji je jednom već bio predmet oporezivanja – porezom
na dohodak. Stoga kada je dohodak pretočen u imovinu, dolazi do dvostrukog oporezivanja -
porezom na imovinu60. Slabe vlade nisu sposobne da izvedu ekonomske i fiskalne
reforme sa potrebnom obuhvatnošću i brzinom. Mnogo toga što nije na zadovoljavajući
način urađeno i što i dalje iziskuje duboke preobražaje pokazuje se kao u krajnjoj liniji
objektivno uslovljeno, tj. izazvano heterogenošću društva koja ga čini konfliktnom i
nestabilnom celinom61. Upravo to je razlog da se možda poreske vlasti Srbije odlučile
za neku treću alternativu status quo, s obzirom da sa neefikasnom poreskom
administracijom i nema prevelik manevarski prostor. Čak 11 godina posle demokratskih
promena, Srbija i dalje nema jedinstven registar poreskih obveznika62. A ako uz to
dodamo da rad na crno (gde se ne plaća ni PDG ni pripadajući doprinosi) u Srbije
„cveta“, pri čemu prednjače grane u trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu, uvođenje
sintetičkog koncepta oporezivanja bi bila drsko hrabra odluka63. S druge strane,
proporcionalni porez na dohodak građana je u raznim varijantama najšire primenjen u
evropskim zemljama u tranziciji. Ovaj poreski oblik pokazao se naročito pogodnim za
zemlje koje nemaju modernu i efikasnu poresku administraciju, gde je poreski moral
nizak, a koje uz to jednostavnim poreskim sistemom teže da privuku što više stranih
investicija.
Evazija i siva ekonomija su realnost u Srbiji, npr pitanje je koliki je procenat
savesnih zakupodavaca koji prijave prihod od nepokretnosti, a u slučaju uvođenja
progresivnog oporezivanja na dohodak fizičkih lica, svakako da tek tada obveznici ne bi 60 N. Žunić Kovačević, Trebaju li nam promjene u nekim aspektima oporezivanja (nepokretne)
imovine, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeci v. 28, br. 1, Rijeka, 2007. 5 61 Lj. Madžar, Mehanizmi mobilizacije i alternative alokacije javnih sredstava, MFIN Srbije, Studija br.1, Beograd, 2008. 1 62 Saopštenje Poreske uprave Srbije od 18.10.2011. godine na http://www.poreskauprava.gov.rs/sr/index.jsp?page=saopstenja/saopstenje.jsp&sid=3238 63 Kako su to grane u kojima se zapošljava nisko kvalifikovana radna snaga, poreskim vlastima Srbije bi to trebalo da bude prevashodno signal da se pri reformi poreza na dohodak smanji fiskalno opterećenje zarada, kako bi uvele te obveznike u legalne tokove
31
rizikovali da pređu u viši poreski razred, prijavom tog poreza. Najbogatiji poreski
obveznici bi svakako na progresivno oporezivanje prihoda od kapitala, reagovali
realokacijom kapitala u druge države. Ne potvrđuje li tu tezu i činjenica da se gotovo
svake godine objavi da je u Srbiji najviši porez prijavilo fizičko lice, (neretko
egzotičnog zanimanja – kontrolor leta npr. za 2009. godinu ili novosadski profesor u
2010. godini) koje je imalo tu „nesreću“ da većinu prihoda ostvaruje preko prihoda od
rada, a ne „tajkuni“ koje neretko viđamo na rang listama najbogatijih u regionu. Imajući
u vidu iskustva tranzicijskih zemalja i prepreke implementaciji progresivnog
oporezivanja, kao što su povećanje poreske evazije, odliv kapitala, usložnjavanje
administriranjem PDG u uslovima nedovoljno moderne poreske administracije, svakako
bi bilo poželjno implementirati proporcionalni porez. Imajući u vidu svetska iskustva i
regionalni trend jedinstvenih poreza na dohodak, bilo bi kontraproduktivno postojeći
poreski sistem u Srbiji dodatno komplikovati uvođenjem sintetičkog poreza. Uvođenje
sintetičkog poreza na dohodak fizičkih lica podrazumevao bi porast broja poreskih
prijava i rast troškova administriranja ovog poreskog oblika. Uvođenje proprcionalnog
poreza s druge strane, nosi veliko iskušenje za reformatore PDG u Srbiji, kako da
objasni građanima da bogataši neće biti zahvaćeni novom poreskom reformom onoliko
koliko bi mnogi (većina građana, čitaj glasača) voleli da vide.
PDG u Srbiji ne ostvaruje ni vertikalnu ni horizontalnu pravičnost, a po fiskalnoj
izdašnosti zaostaje za razvijenim poreskim sistemima. Uvidom u zakonska rešenja iz
druge polovine XX veka, može se tužno zaključiti da je kombinovani sistem
oporezivanja u Srbiji identičan zakonskim rešenjima od pre nekoliko decenija, a da se
samo terminologija prilagodila novim društveno političkim okolnostima. Imajući u vidu
iskustva tranzicijskih zemalja i prepreke implementaciji progresivnog oporezivanja, kao
što su povećanje poreske evazije, odliv kapitala, usložnjavanje administriranjem PDG u
uslovima nedovoljno moderne srpske poreske administracije, svakako bi bilo poželjno
implementirati proporcionalni porez. Na evaziju poreza bi svakako destimulativno
delovalo širenje poreske osnovice, ali time bi ujedno ojačala neutralnost poreskog
sistema i obezbedila bi se nedostajuća horizontalna pravičnost u oporezivanju. Reforma
PDG u Srbiji neće biti jednostavan zadatak, s obzirom da se njime želi ostvariti
konkurentno fiskalno okruženje, no u isto vreme taj porez na dohodak treba da bude
pravičan i jednostavan za primenu.
32
Abstract
The transition countries have faced great challenges while forming new and
strong structures of the taxation system. In this context, the effects of the personal
income tax (further PIT) reform are shown in the light of the overall fiscal reforms in
these countries and their efforts to achieve the simplest taxation system possible. PIT
represents the core of the modern taxation systems of the developed market economies,
because it is, in regard to balance, one of the most important tax forms which at the
same time enables the achievement of different non-fiscal taxation goals. Fiscal reforms
carried out in Serbia were quite late due to non-economic reasons and the seriousness
and the need of a dynamic approach to the reforming processes is still present.
Unfortunately, Serbia has not dared yet to start the crucial reforms of the PIT, although
there are many options at its disposal. And according to both the experiences of the
transition countries and the economic effectiveness the most suitable way would be the
proportional income tax.
Key words: Personal income tax in Serbia, transition, fiscal reform, standard and
nonstandard deductions, Flat personal income tax, horizontal and vertical equity in
taxation
9. Literatura
1. Andrei Grecu, Flat Tax — The British Case, Adam Smith Institute, London 2004;
2. Boris Begović, Milica Bisić, Gordana Ilić Popov, Boško Mijatović, Dejan Popović, Reforma poreskog sistema, Centar za liberalno demokratske studije, knjiga, Beograd 2004.
3. Božidar Cerović, Napredak u tranziciji, inicijalni uslovi i privreda Srbije, teme 2/2009 Časopis za društvene nauke TM G. XXXIII Br. 2 Niš april - jun 2009.
4. Božidar Raičević, “Finansiranje opštih društvenih potreba u Republikama u
Autonomnim pokrajinama”, Jugoslovenski pregled, mart, 1983. 5. Branko Horvat, Economic Policy in the Post-War Period: Problems, Ideas,
Institutional Developments, The American Economic Review, Vol. 61, No. 3, Part 2, Supplement, Surveys of National Economic Policy Issues and Policy Research (Jun., 1971);
6. David F. Burg, A World History of Tax Rebellions: An Encyclopedia of Tax
Rebels, Revolts, and Riots from Antiquity to the Present, monografija, New York: Routledge, 2003;
7. Dejan Popović i Svetislav Kostić, Ugovori o izbegavanju dvostrukog
oporezivanja – pravni okvir i tumačenje, monografija, Cekos in, Beograd. 2009.
33
8. Dr Dieter Brümmerfoff, Knjiga Javne finansije, VII izdanje, R. Oldenbourg Verlag München-Wien, MATE-za hrvatsko izdanje, Zagreb 1996. godine
9. Grupa autora, Ekonomski rečnik, Monografija ekonomskog fakulteta Beograd, Beograd, 2001;
10. Grupa autora: D. Popović, B. Raičević, Đurađ Novaković, Milan Kovačević, Milovan Stepanović Komentar zakona o porezu na dohodak građana (Beograd 1992) PIM „Nomos“, Beograd, 1992;
11. Ksente Bogoev, Aktuelna pitanja poreskog sistema i politike – opredeljenja i
problemi, Financijska praksa 5-6/1984, Institut za javne financije, Zagreb, 1984. 12. Lemajić Nenad, Agrarni odnosi i razvoj poljoprivrede u Sremu polovinom XVI
veka, časopis Istraživanja, br. 15; Filozofski fakultet - Institut za istoriju, Novi Sad, 2004;
14. Miodrag Arsić, Međunarodno ulaganje kapitala, Finansije, Časopis za teoriju i praksu finansija, br. 1-6/2005. Beograd;
15. Nikola Mijatović, Razmatranje teorijskih pristupa osnovnim institutima
uređenja oporezivanja dohotka, Rev. soc. polit., god. 14, br. 3-4, Zagreb 2007 16. Nikolić Pavle S. Raspad jugoslovenske federacije, Arhiv za pravne i društvene
nauke, vol. 79, br. 2, Beograd, 1993; 17. Trkulja Milivoje T. Faktori i ograničenja fiskalne reforme iz 1991. godine u
Republici Srbiji, Finansije, vol. 48, br. 7-8, Beograd, 1993. 18. Zdravko Petak, Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije, Centar
za politološka istraživanja, Zbornik, Dijalog povjesničara / istoričara 9, Zagreb, 2004.
Propisi64
1. Zakon o porezu na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 24/01, 80/02... 91/11); 2. Osnovni zakoni o društvenom doprinosu i porezima (Sl. list FNRJ br. 1/52); 3. Zakon o porezu na lični prihod građana (Sl. list FNRJ br. 24/60, Sl. list SFRJ br.
52/63); 4. Osnovni zakon o doprinosima i porezima građana (Sl. list SFRJ br. 32/64, 37/64,
52/66, 15/67, 31/67, 54/67, 32/68, 55/69, 56/69, prestao da važi: 13/70); 5. Zakon o porezima i doprinosima građana (Sl. glasnik SRS br. 60/89, 12/90,
47/90, Sl. glasnik RS br. 44/91, prestao da važi: 76/91); 6. Zakon o javnim prihodima i javnim rashodima (Sl. glasnik RS br. 76/91, 41/92,
18/93, 22/93, 37/93, 67/93, ...,33/04, 135/04, prestao da važi: 54/09); 7. Zakon o kontroli, utvrđivanju i naplati javnih prihoda (Sl. glasnik RS br. 76/91,
20/93, 37/93, ... 34/01, prestao da važi: 80/02); 8. Zakon o porezu na dohodak građana (Sl. glasnik RS br. 43/94, 74/94...prestao da
važi: Sl. glasnik RS br. 24/01, 84/02); 9. Ustav: Knjažestva Serbije (Obnarodovan br. 0/1835), za Kraljevinu Srbiju
(Obnarodovan br. 0/1903), Ustav Kraljevine Jugoslavije (Sl. novine Kralj. Jugoslavije br. 200/1931), Ustav SFRJ (Službeni list SFRJ, broj 9, 1974); Ustav Republike Srbije (Sl. glasnik RS br. 98/06);
64 Dostupnost normativnih akata (posebno dragocenih iz 19. i 20. veka) omogućena zahvaljujući programu Ekspert - digitalne baze propisa, službenih mišljenja, sudske prakse i modela akata Republike Srbije http://www.cekos.rs/program-ekspert
1
мр Невена Словић
адвокат, консултант за порезе
ПОРЕСКИ ТРЕТМАН И ПОДСТИЦАЈИ ЗА УЛАГАЊЕ У
ХАРТИЈЕ У ВРЕДНОСТИ У СРБИЈИ
Апстракт Узимајући у обзир пореске подстицаје код улагања, као и све остале пореске олакшице Србија би, са аспекта пореског третмана страних улагања, требало да представља једну од најатрактивнијих инвестиционих локација у региону. Нажалост, показало се да порески подстицаји као фактор привлачења страних директних инвестицја долазе од изражаја тек пошто је створена повољна инвестициона клима постматрано са становишта других (непореских) фактора.
Кључне речи хартије од вредности, порези, берзе, инвестиције, опорезивање хартија од вредности, порези у Србији, порески подстицаји улагања
1 Приказ пореских подстицаја данас
Земље у транзицији у многоме зависе од увоза иностраног капитала, односно
иностраних инвестиција, па у Србији, као и свуда у свету, порески подстицаји се
користе за изградњу конкурентности у сфери фискалног система а предмет су
обухвата следећих законских прописа:
• Закон о порезу на добит правних лица,1
1 („Службени гласник РС“, број 25/01,80/02,43/03 84/04, 18/10 )
2
• Закон о порезу на доходак грађана,2
• Закон о порезу на имовину3
• Закон о пореском поступку и пореској администрацији4
1.1 Порески подстицаји на основу Закона о порезу на добит
правних лица
У систему пореза на добит у Србији постоји веома разгранат скуп пореских
олакшица чији је циљ између других и подстицање инвестиција. Порески
подстицаји садржани у Закону односе се на висину пореске стопе, пореска
ослобађања и порески кредит а ми за потребе овог рада издвојамо следеће који
се односе на
• стопу пореза на добит - Србија има номиналну стопу пореза на добит
правних лица која је једнобразна и пропорционалана, и износи 10%. 5
Пореске олакшице код пореза на добит постоје и у другим државама, али
нису широко постављене као у Србији. Тако, у Чешкој Републици, за
одређене категорије предузећа, постоје ослобођања од плаћања пореза на
добит у периоду од 10 година. У Хрватској, постоји снижена стопа пореза на
добит, за предузећа у одређеним делатностима. Хрватска (20%) и
Естонија(24%) имају највише стопе пореза на добит а најмању Црна Гора(
9%).
• Пореска ослобађања- Пореска ослобађања су један од најчешћих,
општих подстицаја, који се користе у земљама у развоју, без обзира што
cross-bordere, u mil. EUR 24.292 25.071 24.929 25.006 - 25.800
*procene i prognoze
Izvor: RZS, Ministarstvo finansija, NBS, proračuni Odeljenja za ekonomske analize Hypo
Alpe Adria Bank ad Beograd
U okviru fiskalnog prilagođavanja potrebno je smanjiti javnu potrošnju,
smanjiti poresko opterećenje privrede i svesti budžetski deficit na minimum, uz 4 J. Atanasijević, O. Radiša, Economic Digest- Vodič kroz finansijske i tržišne trendove, Beograd, 2011, 3.
7
eliminisanje njegovog inflatornog finansiranja. Ukidanje subvencija državnim
firmama, koje predstavljaju snažan izvor budžetskog deficita, predstavlja još jedan
preduslov za obezbeđenje makroekonosmke stabilnosti.
Predviđene promene moraju biti vremenski usklađene i imati odgovarajuću
društvenu saglasnost kako bi se uspešno obezbedila makroekonomska ravnoteža.
2. Ključne pretpostavke pokretanja razvojnog procesa u tranziciji
nacionalne ekonomije
Da bi se obezbedio oporavak, stabilnost i dalji razvoj naše privrede
potrebno je izvršiti transformaciju privrede i društva. Ta transformacija
podrazumeva izgradnju društva koje uvažava tržišne principe kao preduslova za
uspešno sprovođenje stabilizacionog programa. Za uspostavljanje zdravog
privrednog i društvenog sistema od bitnog značaja je podsticanje domaće štednje i
investicija, stimulisanje izvoza i priliva inostranog kapitala i rast profitabilne
proizvodnje.
Ekonomski razvoj ne može se zamisliti bez intenziviranja štednje
stanovništva i preduzeća. Da bi se stimulisala štednja potrebno je vratiti poverenje
u finansijske institucije. Kroz štednju stanovništva, preduzeća (akumulacija) i
države (smanjenje javne potrošnje i oporezivanje), obezbedila bi se sredstva za
investicije. „Akumulacija je svojevrstan test na kome se proverava odnos društva
prema privrednom razvoju. To je najbolji indikator brige društva za raspoloživim
potencijalima, svojoj budućnosti i napretku. Sistem koji to ne obezbeđuje opterećen
8
je mnogim defektima i u njemu ne postoje prirodne snage koje generišu visoku
stopu akumulacije.“ 5
Investicije bi sa druge strane podstakle proizvodnju i privredni rast, a
samim tim povećalo bi se bogatstvo pojedinaca, društva i države.
Dosadašnju situaciju u našoj zemlji karakteriše veoma nizak nivo investicija
koje su pri tom i neefikasne i neefektivne. Ključni uzroci niskog nivoa investiranja
nalaze se u nedostatku štednje, prevelike unutrašnje i spoljne zaduženosti privrede i
poslovnih banaka i nedostatku kapitala. Za stimulisanje štednje, kao i povećanja
obima i efikasnosti investicija, prvenstveno je potrebno obezbediti ekonomsku
stabilnost, tj. stabilnost cena i deviznog kursa. Kao što je pokazala tabela 1,
oscilacije kursa i dalje su visoke, naime od 2009. godine do marta 2011. godine,
kurs je porastao za čak 7,5%. Štednja i investicije su preduslov za razvoj
nacionalne ekonomije koji se u početku zasniva na domaćoj štednji i tekućem
dohotku, a kasnije na prilivu inostranog kapitala. Za pokretanje razvoja od
presudne važnosti su domaća akumulacija, štednja stanovništva iz tekućih
dohodaka, kao i namensko korišćenje akumulacije. Za veće pokretanje domaćeg i
stranog kapitala potrebno je formirati adekvatnu finansijsku infrastrukturu,
investicione fondove i odgovarajuće kamatne stope, što naša privreda još uvek
samo započinje. U narednom periodu treba obezbediti rast učešća investicija u
društvenom proizvodu u skladu sa dinamikom rasta proizvodnje. Stabilizacija
političkih prilika u zemlji, zaustavljanje ponovo rastuće inflacije, vraćanje
poverenja u investitore, jačanje veze sa međunarodnim finansijskim instutucijama,
predstavljaju uslove za efikasno sprovođenje investicione politike privrednog rasta
zemlje.
5 I. Rosić, Rast, Strukturne promene i funkcionisanje privrede, Kraljevo, 2000, 257.
9
Zemlje u tranziciji, nedovoljno razvijene zemlje, kao i zemlje u fazi
prilagođavanja tržišnim uslovima privređivanja, svoj ekonomski razvoj ne mogu
ostvariti bez priliva inostranog kapitala. Srbija je jedna od tih zemalja koja se
nalazila u dugogodišnjoj krizi sa stalnim nedostatkom domaćeg obrtnog kapitala.
Za obezbeđenje njenog privrednog rasta neophodno je privući strane investitore.
Stvaranje povoljnih institucionalnih okvira u domaćoj privredi predstavlja
bitan preduslov za priliv inostranog kapitala. „Direktna strana ulaganja obezbeđuju
povezivanje finansijskih, proizvodnih, logističkih i spoljnotrgovinskih tokova.
Efekte SDI osećaju i privreda zemlje domaćina i privreda zemalja izvoznica
kapitala.“6
Osnovni preduslovi za integraciju u međunarodne tokove kapitala na
tržišnim principima sastoje se u sledećem: 1) da zemlja bude prihvaćena kao
aktivna članica međunarodnih finansijskih i trgovinskih organizacija, 2) da se vodi
stabilizaciona politika u cilju obezbeđivanja stabilnosti opšteg nivoa cena i
deviznog kursa domaće valute, 3) da zemlja razvija tržišno orijentisan privredni
sistem sa centralnom ulogom preduzeća koja bi bila stavljena pod kontrolu
finansijskih institucija, 4) da se nastavi i ubrza proces tranzicije i privatizacije naše
ekonomije kao uslov za normalno funkcionisanje robnih i finansijskih tržišta, 5) da
se izvrši strukturno prilagođavanje naše privrede i da se rekonstruiše bankarski
sistem, 6) da se jasno definiše uloga države u upravljanju privrednim tokovima i 7)
da se obezbedi dugoročna sigurnost ulaganja kapitala.
Značajan priliv stranog kapitala može se obezbediti jedino ako se izgradi
privredni sistem koji funkcioniše po tržišnim principima uz postojanje zakona i
propisa koji obezbeđuju normalno funkcionisanje takvog sistema. Ništa manje
6 Z. Grandov, Međunarodna ekonomija i globalizacija, Beograd, 2009, 225.
10
značajni uslovi za priliv stranih investicija predstavljaju atraktivnost ulaganja u
pogledu profitabilnosti i rizika i sigurnosti investicija.
Stabilnost makroekonomskog sistema i politike je vrlo značajna za strane
investitore. Njenom analizom sagledavaju se sadašnji i budući izgledi stabilnog
razvoja privrede određene zemlje. Makroekonomska politika treba da obezbedi
visoku stopu prinosa na investicije, konvertibilnost domaće valute i stabilnost
deviznog kursa, dugoročan i stabilan razvoj i eliminisanje inflacije ili njeno
postojanje na niskom nivou.
Privlačenje stranog kapitala moguće je ukoliko postoje institucionalna
rešenja za obezbeđivanje njegove pravne sigurnosti. Zemlja, korisnik kapitala treba
investitora da zaštiti od političkog rizika, da obezbedi zaštitu svojinskih prava,
transfer ostvarene dobiti, učešće u odlučivanju u poslovanju i sl.
Pored navedenih, stimulativni faktori za privlačenje stranog kapitala mogu
biti i sledeći:
- efikasan bankarski sistem i poštovanje finansijske discipline
- kreditna sposobnost i obezbeđen pristup domaćim i međunarodnim
kreditima
- konvertibilnost domaće valute,
- povoljan spoljnotrgovinski i carinski režim,
- uvođenje normativa i pravila koji obezbeđuju kontrolu kvaliteta,
- razvijena infrastruktura,
- jednostavna administrativna procedura registrovanja kompanija i
odobravanja stranog investiranja i sl.
11
Pri donošenju odluke o investiranju u određenu zemlju, obavezno se uzima
u obzir poreski sistem i politika te zemlje. Kod inostranih investicija sve više opada
značaj monetarne politike, a raste značaj oporezivanja. Zbog toga, mnoge zemlje u
tranziciji imaju takav poreski sistem koji stimulativno deluje na strane investitore.
Kao takav, on je obično jednostavan i pogodan za primenu, usklađen sa
međunarodnim poreskim pravilima, kompatibilan sa poreskim sistemom zemlje
koja je najznačajniji privredni partner, sa umerenim poreskim stopama i sl.
Pored stimulisanja inostranog kapitala, postoje privredno sistemska rešenja
koja predstavljaju ulaganja u određene privredne sektore, dugotrajan postupak
donošenja potrebnih odluka, ograničenja u vezi sa poslovima spoljne trgovine,
zabrane većinskog učešća stranog investitora, propisivanje formi, ciljeva ili
alokacije stranog investiranja, ograničenja transfera profita posle oporezivanja i sl.
Nacionalna strategija u pogledu inostranog kapitala treba da bude
fleksibilna. To podrazumeva prilagođavanje promenama u strukturi ponude stranog
kapitala i promenama u strukturi tražnje u smislu agregatnih potreba, i preferencija
od strane domaćih preduzeća i finansijskih institucija. Na strani tražnje treba
sagledati koncept apsorpcionog kapaciteta zemlje. To podrazumeva postojanje
profitabilnih projekata, tako da kapital uložen u projekat zemlje korisnice kapitala
ostvaruje bar nešto višu stopu dogovorenog ili očekivanog prinosa, nego da je
investiran u zemljama koje ulažu kapital.
Dakle, bez obezbeđivanja stabilnosti makroekonomskog sistema, tržišno
orijentisane privrede, uspešnog sprovođenja tranzicije i privatizacije i
institucionalnih prilagođavanja ne može se očekivati inekcija za ozdravljenje
nacionalne ekonomije u vidu inostranog kapitala.
12
Zaključak
Poslednje dve decenije, problem recesije i inflacije, predstavljaju stalnu
preokupaciju zemalja u tranziciji. Pitanja stabilizacije i rasta proizvodnje
predstavljaju osnovu rešavanja ovih problema. U procesu tranzicije veoma je bitno
uočavanje i dimenzioniranje mogućih inflatornih žarišta kako bi se normalno i
nesmetano sprovodio proces stabilizacije i daljeg razvoja. Zemlje u tranziciji,
nedovoljno razvijene zemlje, kao i zemlje u fazi prilagođavanja tržišnim uslovima
privređivanja, svoj ekonomski razvoj ne mogu ostvariti bez priliva inostranog
kapitala. Srbija je jedna od tih zemalja koja se nalazila u dugogodišnjoj krizi sa
stalnim nedostatkom domaćeg obrtnog kapitala. Za obezbeđenje njenog privrednog
rasta neophodno je privući strane investitore.
Stvaranje povoljnih institucionalnih okvira u domaćoj privredi predstavlja
bitan preduslov za priliv inostranog kapitala. Stabilnost makroekonomskog sistema
i politike je vrlo značajna za strane investitore. Njenom analizom sagledavaju se
sadašnji i budući izgledi stabilnog razvoja privrede određene zemlje.
Makroekonomska politika treba da obezbedi visoku stopu prinosa na investicije,
konvertibilnost domaće valute i stabilnost deviznog kursa, dugoročan i stabilan
razvoj i eliminisanje inflacije ili njeno postojanje na niskom nivou.
13
Summary
Years have left us behind a legacy of numerous unsolved problems. Entering
the new millennium, the situation in Serbia, has improved with
ongoing democratization and privatization of the institutions, but the mistakes
made in past, are leaving much deeper marks and more complicated ways of
getting out of the crisis. Besides some positive trends that Serbia's economy has
made in recent years, there is a growing concern about re-rising inflation over
the single-digit proportions. This confirms the fact that inflation as a
macroeconomic phenomenon is still a latent threat to macroeconomic stability in
our region. Solving the problem of inflation and the defining of long-
term macroeconomic stability involves a comprehensive program of economic
reform.
The implementation process of transition and privatization, as its essential part, is
bringing out many problems. To successfully implement the process of transition
to market economy and economic market conditions, there must be taken into
account all the potential problems and make an effort to eliminate and overcome
them, and their possible use in the opposite direction.
There is no doubt that the creation of system
institutions, macroeconomic stabilization policies and reformist transition policies
are not the only ways to increase efficiency but also the main path to Serbia's
European integration. However, before the European integrations we should take
care of things at the regional level and in that respect
our environment is inevitably the Western Balkans.
Finally, from the point of acceleration and level of achievement of the transition
process, it can be said that all the solutions are already known. What is highly
needed is their good combination and the ability to adequately implement them.
Keywords: Inflation, macroeconomic stability, Republic of Serbia,
transition, the development process
14
Literatura
1. J. Atanasijević, O. Radiša, Economic Digest- Vodič kroz finansijske i tržišne
trendove, Hypo Alpe Adria Bank ad, Beograd, 2011.
2. Z. Grandov, Međunarodna ekonomija i globalizacija, Beogradska
trgovačka omladina BTO, Beograd, 2009.
3. R. Marinković, Makro i mikro teorija cena, Ekonomski fakultet Kragujevac,
Kragujevac, 1999.
4. I. Rosić, Rast, Strukturne promene i funkcionisanje privrede, Kamino trade
Kraljevo, Kraljevo, 2000.
5. RZS, Ministarstvo finansija, NBS, proračuni Odeljenja za ekonomske
analize Hypo Alpe Adria Bank ad Beograd, dostupno na sajtu: www.nbs.rs
6. P. Veselinović, Uticaj institucionalnih rešenja na razvojne tokove nacionalne
ekonomije, NIP, Radnička štampa, Beograd, 2003.
1
dr Slobodan Slović, profesor Visoke škole strukovnih studija za računovodstvo i berzansko poslovanje , Beograd
mr Ivan Raonić,
predavač na Visokoj školi strukovnih studija za računovodstvo i berzansko poslovanje, Beograd
mr Igor Pejović,
predavač na Visokoj školi strukovnih studija za računovodstvo i berzansko poslovanje, Beograd
UPRAVLJANJE PONUDOM I TRAŽNJOM NA FINANSIJSKOM
TRŽIŠTU POMOĆU TEHNIČKIH INDIKATORA I OSCILATORA
Apstrakt
Upravljanje deviznim kursevima na mikro nivou može se uspešno sprovesti primenom
savremenih metoda tehničke i grafičke analize. Neki od osnovnih indikatora primenljivih u svrhu
trgovanja, projektovanja i menadžementa ponude i tražnje za devizama navedeni su u ovom
članku. Oni, pored ostalog, obuhvataju pomične proseke (pokretne aritmetičke sredine), sa
svojim varijacijama između običnog, eksponencijalnog i ponderisanog proseka. Zatim, je
obrađena teorijska osnova Bolindžerovih traka, u vidu normalne distribucije frekvencija i
standardne devijacije. Na kraju, tu su i neki od oscilatora, kao što su Indeks relativne snage
(RSI), stohastički oscilator i Indeks konvergencije/divergencije pomičnih proseka (MACD).