Poljoprivredno – veterinarska škola sa domom učenika “Svilajnac”
u Svilajncu
Poljoprivredno – veterinarska škola sa domom učenika “Svilajnac”
u Svilajncu2013
Literatura : Prof. Dr. Zoran Stanimirović knjiga Biologija pčele
– medonosna pčela
Prof. Jovan Kulinčević Pčelarstvo
Dvm prof Anđelka Čičić predmetni nastavnik bolesti pčela
Moje pčelice
Istorijski razvoj pčelarstva
Postoje mnogobrojni dokazi koji govore da je pčelarstvo jedna od
najstarijih grana ljudske delatnosti, mnogo starija od ratarstva i
stočarstva, a naročito od voćarstva i povrtarstva. Loveći životinje
i sakupljajući plodove raznih biljaka za svoju ishranu, čovek je
nailazio na šupljine u drveću ili stenama ispunjene saćem i medom i
tako otkrio postojanje pčela i vrlo ukusne hrane -meda.
Dolazak do meda u početku je bio težak, jer pčele su uvek
branile svoje gnezdo, a tek otkrićem vatre olakšani su pristup
pčelinjem leglu i pljačka pčela. Čovek u početku nije jeo samo med
već i saće sa leglom, a kroz vekove med je postao ne samo hrana
nego najveća poslastica i lek. U nekadašnjim nepreglednim prašumama
pčele su nalazile bogatu pašu, a u mnogobrojnim šupljinama stabala
i stena udobna mesta za leglo i skladištenje rezervne hrane, tako
da su se pčelinje zajednice u divljini intenzivno umnožavale, i
pored štete koju im je nanosio čovek svojom pljačkom.
Međutim, nestankom velikih prašuma nestali su mnogobrojni
povoljni uslovi za razvoj pčela, a potrebe čoveka za pčelinjim
proizvodima su rasle. Ljudi su u međuvremenu naučili sami da gaje i
umnožavaju pčelinje zajednice, tako da su mogli zadovoljavati svoje
potrebe za medom, voskom i drugim pčelinjim proizvodima.Na početku
čovek je pratio pčele koje su se vraćale sa paše do njihovog
gnezda, zatim je pazio kada se roje, pa rojeve privlačio u šuplja
stabla ili druga pristupačnija mesta, premazujući ih medom. Kasnije
je, da bi mu pčele bile što bliže, a njihovi proizvodi što
pristupačniji, sam počeo da pravi prostrane šupljine u krošnjama
živih stabala, stavljajući na njih vrata sa otvorom za leto, a
potom označavajući ih svojim znakom (krstom najčešće) da ih drugi
ne bi prisvojili. Šupljine iskopane u drveću ljudi su neposredno
pred samo rojenje premazivali zapaljenim saćem kako bi miris
primamio pčele, pa su rojevi rado naseljavali tako pripremljene
prostore.Na ovaj način ostvaren je prvi bliži obostrano korisni
kontakt na relaciji čovek-pčela, tj. bio je pripremljen „stan” za
pčele i počelo se razvijati šumsko pčelarenje. Takvo pčelarenje je
bilo najrazvijenije na prostoru današnje Rusije, jer su tu
verovatno i uslovi bili najpovoljniji.
Kada su iskrčene stare šume i formirana prva stalna ljudska
naselja, pčele su prenesene iz šuma i gajene u izdubljenim
panjevima-dubine (dupke).Kasnije, čovek je počeo da pravi pletare
od pruća, oblepljujući ih mešavinom balege, gline i pleve, ili samo
od slame, dok je u kamenitim krajevima pravio primitivne košnice u
stenama. U Sudanu, Egiptu, u zemljama Bliskog istoka i Male Azije,
gde nema šuma ni pogodnih pećina, pčele su prvobitno živele u
izdubljenoj zemlji, a ljudi su kasnije počeli da prave košnice od
ilovače. Tako su formirani prvi primitivni pčelinjaci, a čovek je
sve više koristio proizvode pčela, ali uz stalnu brigu da svojim
intervencijama što manje naškodi pčelinjoj zajednici.
Prvi pisani podaci vezani za pčelarstvo starog antičkog doba
datiraju iz 776. godine pre nove ere, iz vremena pesnika Homera i
Hesioda. U „Odiseji” Homer navodi neke pojedinosti o medu, a u
„Ilijadi” upoređuje mnoštvo ljudi sa pčelinjim rojevima. Hesiod u
svojim pesmama opisuje trutove kao parazite koji žive na račun
vrednih pčela, ali ništa ne govori o pčelarenju. Tek iskopine na
prostoru Akotire i Santorina otkrivaju da su košnice iz Homerovog i
Hesiodovog doba bile pletare, koje su podsećale na ribarske košare
od pruća. Nešto kasnije pojavile su se glinene košnice, o čemu
svedoči i dijalog u Aristofanovom delu „Zolje”, gde pisac iznosi
sumnju u Lahetovo siromaštvo govoreći da su Lahetove glinene
košnice bile „pune novca”. Da je pčelarstvo u Atiki bilo razvijeno,
može se naslutiti i iz Solonovih zakona kojima je bilo predviđeno
da jedan pčelinjak mora biti udaljen od drugog najmanje 300
stopa.
Osim Homera i Hesioda, o pčelama i pčelarstvu pisali su
Anaksagora i Ksenofon, a u petom veku pre nove ere Aristotel i
njegov savremenik Teofrast. Posle njih u drugom veku pre nove ere o
pčelama u svom delu „Georgike” govori Vergilije, a njegov
savremenik Nikanda Kolofonijski piše knjigu o pčelarstvu koja,
nažalost, nije sačuvana.
U antičkoj Grčkoj pčelarilo se ne samo da bi se dobijao med već
i radi proizvodnje voska i propolisa koji su zajedno sa medom
korišćeni kao lek. Osim toga uređenje pčelinjeg društva služilo je
nekim vođama toga doba kao primer da pokušaju da urede i neke
gradove na tom principu.
I u Rimu pčelarstvo je bilo dobro razvijeno kao i u Grčkoj. Tako
Varon 116. godine pre nove ere u svojoj knjizi „Res rustica” u
jednoj glavi govori o pčelarstvu. Tu opisuje košnice koje su bile
duge tri a široke dve stope. Plinije u svojoj knjizi „Istorija
prirode” govori o pčelarstvu i izučavanju pčelinjeg života,
pominjući da su neke velmože na svojim imanjima postavljale
providne košnice, napravljene od stakla, koje su im koristile za
proučavanje i otkrivanje životne tajne pčela. Rimski pisac
Kolumela, koji je bio agronom, po ugledu na grčke pisce napisao je
prvu rimsku knjigu o pčelarstvu. U knjizi se spominje kuga
pčelinjeg legla, koju je prvi opisao Aristotel. Kolumela dalje u
svojoj knjizi navodi kako su Aristomah sa Kipra i Feliki sa ostrva
Tales pisali knjigu o pčelinjim bolestima, preporučujući metode
borbe protiv truleži legla, dizenterije pčela itd. Pčelarstvo je
bilo razvijeno i u ostalim delovima starog sveta. Tako su arheolozi
na Pirinejskom poluostrvu našli urezane praistorijske crteže na
stenama u takozvanoj Paukovoj pećini blizu Bikora kod Barselone. Na
crtežu su predstavljeni skupljači meda koji med vade iz pčelinjeg
gnezda smeštenog u steni .
Prve dokaze o pčelarstvu u severozapadnom delu Evrope izneo je
moreplovac i geograf Pitej koji je živeo u Marselju, grčkoj
koloniji iz četvrtog veka pre nove ere. Pitej ističe kako su
stanovnici
sa područja današnje Nemačke i Danske pravili napitke od meda.
Mnogobrojni arheološki nalazi govore da je pčelarenje u zemljama
severozapadne Evrope bilo dobro poznato još u antička vremena. Tako
su arheolozi u mestu Ektavi na Jitlandu u Danskoj otkopali grob
jedne žene, starosti 1500 godina prenove ere, u kojem su između
ostalog pronašli jednu čašu od brezove kore u kojoj su otkriveni
ostaci medovine, koja je bila smesa meda i ekstrakta cveta jagoda i
lipe. Još je Plinije u I veku pre naše ere zapisao kako je na
svojim putovanjima video u predelima na obalama Rajne ogromne
košnice, veličine čak od osam stopa.
U srednjem veku pčelarstvo, mada je bilo primitivno, ipak se
neprekidno razvijalo, što se ogledalo u stalnom povećavanju broja
pčelara i košnica širom feudalne Evrope . Za potrebe vlastele
pčelarili su za to određeni kmetovi sa tradicijom, postepenim
razvojem civilizacije i svih njenih tekovina razvijalo se i
pčelarstvo. Tako je 18. veku u Evropi sa razvijenom manufakturnom
proizvodnjom i trgovinom sve više artikala je uključivano u promet.
Med je bio jedan od izuzetno traženih artikala, jer proizvodnja
šećera nije bila poznata. Zato su vladajući krugovi u to vreme od
naroda tražili da se što vise bave pčelarstvom. U tome je najdalje
otišla austrijska carica Marija Terezija.
Za vreme njene vladavine proklamovan je propis o pčelarstvu
poznat kao „Patent o pčelarstvu”, a u Beču se pod rukovodstvom
Slovenca Antona Janše osniva prva pčelarska škola. Tokom 19. veka
došlo je do izuma i usavršavanja košnica sa okvirima, što je bilo
izuzetno značajno za dalji razvoj pčelarstva. U tom smislu su
naročito velike zasluge Prokopovića, Dzierzona i Langstrotha, dok u
isto vreme Mehring patentira presu za izradu osnova saća, a Hruška
pčelarsku centrifuge (vrcaljku) za istresanje (vrcanje) meda. Svi
ovi izumi udarili su temelj za razvoj modernog pčelarstva i nauke o
pčelarenju.
I naši preci, stari Sloveni, gajili su u svojoj prapostojbini
pčele, koristili med u ishrani i od meda proizvodili čuvenu
medovinu za okrepljenje. Po doseljenju na Balkansko poluostrvo
Sloveni su nastavili da se bave pčelarstvom, s tim što su sa
primanjem hrišćanstva intenzivirali takozvano manastirsko
pčelarenje, koje je bilo nucleus našeg pčelarstva, odakle se sve
više širilo, jer su se pored monaha pčelarstvom počeli baviti
vlastela i seljaci na svojim imanjima.
Značajan doprinos razvoju pčelarstva u Srbiji imao je pronalazak
košnice sa pokretnim ramovima, koju je u naše pčelarstvo, pre oko
140 godina, prvi uveo prof. Jovan Živanović, konstruišući nešto
modifikovane košnice u odnosu na iste takve koje su postojale u
Zapadnoj Evropi. Zato se sa punim pravom može smatrati ocem
racionalnog pčelarenja u nas.
Pčelarstvo u Jugoslaviji pre Drugog svetskog rata bilo je
relativno dobro razvijeno, o čemu svedoči postojanje oko 800.000
košnica, od čega je oko 500.000 bilo modernih sa pokretnim saćem
(Katalinić i sar., 1968), dok je ostatak otpadao na košnice sa
nepokretnim saćem.
Tokom II svetskog rata znatan broj košnica je uništen, ali je
posle rata zahvaljujući organizovanom naporu, šteta otklonjena i
pristupilo se uvoženju savremenih metoda pčelarenja. Međutim,
proces zamene primitivnih košnica savremenim išao je dosta sporo
kod naših pčelara, pa je i proizvodnja meda bila dugi niz godina
ispod stvarnih mogućnosti. Ipak, uz velike napore značajno je
promenjen odnos primitivnih i modernih košnica u korist ovih
drugih, a uvoženjem
takozvanog selećeg pčelarstva, koje je podrazumevalo
organizovano odvoženje čitavih pčelinjaka na sezonske paše ili
prezimljavanja, proizvodni rezultati su značajno poboljšani, ali
globalno gledano ipak su bili skromni, tako da je prosek
proizvodnje meda iznosio od 10 do 15 kg po košnici. To je
uslovljavalo da smo imali, a i sada imamo, dosta nisku kulturu
upotrebe i malu potrošnju meda po stanovniku u odnosu na razvijene
zemlje u svetu.
Poslednjih godina došlo je do značajnih promena u pogledu
uvođenja savremenijih tehnologija pčelarske proizvodnje, što je
doprinelo značajnom povećanju količine proizvedenog meda i
drugih pčelinjih proizvoda. Takođe u ovom periodu je zapaženo
smanjenje broja pčelara koji pčelare sa manjim brojem košnica, uz
istovremeno povećanje broja pčelara sa većim brojem savremenih
košnica, jer sve više preovlađuje stav među stručnjacima i
pčelarima da se
najracionalnije pčelari sa oko 200 košnica savremenog tipa. Tako
u Srbiji danas postoji negde oko 35-40.000 pčelara (Filipović
1996), sa oko 400.000 pčelinjih društava, sa prosečnom proizvodnjom
od 25 do 30 kg meda po pčelinjem društvu.
Međutim, geogafski i klimatski uslovi u našoj zemlji su takvi da
pružaju izvanredne mogućnosti za uzgoj preko jednog miliona
pčelinjih društava, dok bi se intenzivnim obučavanjem pčelara i
primenom najsavremenijih tehnologija pčelarske proizvodnje u toku
izuzetno povoljnih ekološko-proizvodnih godina pri stacioniranom
pčelarenju moglo dobiti do 50 kg, a pri selećem pčelarenju od 80 do
100 i više kg meda po košnici.
POREKLO MEDONOSNE PČELE
Medonosna pčela (Apis melliferaL.) ima svoje dalje i bliže
srodnike sa kojima pokazuje niz sličnosti, ali i razlika. Najbliži
srodnici današnje medonosne pčele su divlje solitarne pčele i ose.
Međutim, medonosna pčela je u svom razvoju, promenivši uslove
života u odnosu na solitarne pčele i ose, otišla drugim evolutivnim
putem, tako da se danas po svom načinu života, građi i
obliku tela znatno razlikuje od predaka, koji su u isto vreme
bili zajednički preci ne samo medonosne pčele već i solitarnih
pčela i osa.
Prvobitne pčele su živele usamljenim (solitarnim) načinom
života, tj. svaka ženka sakupljala je hranu za sebe i svoje leglo,
slično kao i današnje solitarne pčele, koje su u odnosu na
medonosnu
pčelu ostale na nižem nivou razvoja.
Današnja medonosna pčela razvila se kao društvena (socijalna)
životinja, koja živi u velikim zajednicama, sa vrlo složenim
odnosima među članovina društva.
Postanak pčelinje zajednice i razvoj socijalnog instikta
medonosne pčele mogu se pratiti proučavanjem razvoja i ponašanja
današnjih solitarnih pčela roda Halictus, ili pčela iz podfamilije
Bombinae ili familije Meliponidae. Tako se zapaža da se više
ženki solitarnih pčela roda Halictus udružuje i na pogodnom
mestu grade gnezda i legu jaja, ali svaka za sebe, mada u slučaju
opasnosti zajednički brane legla. I ako su ovi počeci zajedničkog
života (okupljanje više ženki na jednom mestu, zajednička odbrana,
zajedničko zimovanje, zajednička izgradnja gnezda) solitarnih pčela
važni, jer doprinose osposobljavanju za stvaranje
organizovanijih zajednica, ipak to nisu bili čvrsti elementi za
stvaranje socijalne zajednice, jer ženke solitarnih pčela nemaju
neposredni kontakt sa potomstvom. Naime, ženke solitarnih pčela ne
dočekaju porod, već pre izvođenja potomstva one od iscrpljenosti -
uginu.
Znači, nema ni traga formiranoj porodici, ali razvoj ide dalje i
vrsta se produžuje.
Pretpostavlja se da su ženke predaka današnje medonosne pčele u
jednom trenutku u cilju lakšeg preživljavanja počele da prave
zajedničke cevčice, postavljene jednu do druge, u kojima su
zajednički zasnivale i negovale leglo. To je ne samo doprinelo
grupisanju ćelija u leglu već i povećavanju brzine izgradnje legla
zajedničkim naporom više udruženih jedinki. Istovremeno, ženke su
mogle pre početi sa polaganjem jaja, i vremena je bilo više za negu
legla, jednom rečju, ženke su postajale plodnije, a razvoj legla se
ubrzao. Na ovaj način uspostavljen je generacijski kontakt,
ostvaren je susret ženki i potomstva, što je bio prvi uslov za
stvaranje porodice, a porodica je osnova za izgradnju
socijalizovanog pčelinjeg društva. Pojava ranog i brzog poroda u
pčelinjem gnezdu bila je najbitnija promena u celoj evoluciji
pčelinje zajednice. Prvi put u evoluciji pored matica i trutova,
koji su karakteristični za opnokrilce, javljaju se i
polumatice,
tj. zakržljale ženke posvećene održavanju i nezi legla. U novoj
zajednici, gde su izgradnja i održavanje legal zavisili od
zakržljalih ženki-polumatica, javio se nedostatak prostora i hrane,
što
je uslovilo pojavu prve preraspodele rada u ovoj primitivnoj
zajednici. Vrlo značajan faktor koji je vodio nastanku savremene
pčelinje zajednice bila je pojava partenogenetskog razvića kod
njenih predaka - primitivnih pčela. Partenogeneza znači devičansko
rađanje, tj. razviće iz neoplođene jajne ćelije, a može biti
potpuna i nepotpuna. Kod potpune partenogeneze iz neoplođenih
jajnih ćelija izvode se ženke, dok kod nepotpune partenogeneze iz
neoplođenih
jaja nastaju samo ženke ili samo mužjaci.
Ceo ovaj proces tokom filogenije pčela odvijao se verovatno na
način koji ćemo opisati.
Svaka ženka solitarnih pčela poseduje jak nagon da kada se
izleće napusti svoj dom, i krene u potragu za mužjakom s kojim bi
se sparila. Pojava prvih partenogenetskih ženki u primitivnom
pčelinjem društvu predaka medonosne pčele, tj. pojava
sposobnosti da se bez sparivanja i bez mužjaka može produkovati
potomstvo, uslovila je nestanak nagona za napuštanjem starog gnezda
zbog potrage za mužjakom, tako da se mlada matica mogla pridružiti
majci u noćenju jaja i ostalim poslovima oko nege legla.
Pretpostavlja se da je u prvobitnoj pčelinjoj zajednici najpre
nastala potpuna, a tek kasnije nepotpuna partenogeneza. U početku
su u primitivnoj
pčelinjoj zajednici potpunom partenogenezom produkovane prave
ženke, sposobne da samostalno održavaju pčelinju vrstu, a kasnije
tokom evolucije javljaju se ženke sa nepotpunom
partenogenezom koje su produkovale muško potomstvo. Ženke sa
nepotpunom partenogenezom nisu mogle više samostalno opstati, jer
produkcija samo trutova u leglu vodila bi propasti porodice i
vrste, zato se ove ženke okupljaju i vežu oko svoje majke, pomažući
joj u svim poslovima oko legla osim u razmnožavanju. Tako su
postepeno tokom evolucije nastale prave radilice, koje su zajedno
sa majkom maticom i trutovima formirale jedan novi biološki fenomen
- socijalizovanu pčelinju zajednicu.
Ne zna se tačno gde je pradomovina naše medonosne pčele, jer je
malo paleontoloških ostataka koji bi dokumentovanije govorili o
njenom poreklu i evolutivnom razvoju. Nešto nađenih,
očuvanih fosilnih ostataka poreklom je iz tercijera, starosti od
15 do 60 miliona godina. Pojedini autori (Lowel) smatraju da je
prapostojbina naše medonosne pčele Indija, s obzirom na to da se
jedino u južnoj Aziji (Indiji) mogu naći skoro sve danas poznate
vrste pčela, a među njima i četiri najčešće vrste medonosne pčele:
Apis indica, A. florea, A. dorsata i A. mellifera, s tim da su
vrste Apis indica , A. florea i A. dorsata specifične samo za ovo
područje i ne nalaze se
ni na jednom drugom kontinentu.
RASE MEDONOSNE PČELE
Klasifikacija medonosne pčele
tip (phylum) kolo Arthropoda (zglavkara),
podtipu (subphylum) Mandibulata,
klasa (classis) insekata, (Hexapoda)
potklasi (subclassis) Pterygota -potklasa insekata sa
krilima,
red (ordo) Hymenoptera, - red opnokrilaca,
familija (familia) Apidae - familija pčela,
rod (genus) Apis -rod pčela i
vrsta (species) Apis mellifera
Tokom evolucije pojavile su se različite rase, pa i sojevi
medonosne pčele. Sve rase medonosne pčele prema Koženikovu mogu se
svrstati u dve grupe:
- grupu crnih ili tamnih rasa (Apis mellifica mellifica L.)
i
- grupu žutih rasa medonosne pčele (Apis mellifica fasciata
L.).
U prvu grupu, grupu tamnih ili crnih medonosnih pčela,
svrstavaju se: kavkaska, severnoafrička, zapadnoafrička,
madagaskarska, nemačka crna i kranjska pčela, dok u drugu grupu
ubrajamo: italijansku, žutu kavkasku, grčku, sirijsku, palestinsku,
egipatsku i saharsku medonosnu pčelu .
Međutim, danas je u naučnoj literature prihvaćeno gledište po
kojem postoji više varijeteta medonosne pčele, ali se mogu
razlikovati samo četiri ekonomski
značajne rase, koje se morfološki i geografski lako izdvajaju.
To su:
- Apis mellifera mellifera L. – tamna (crna) holandska i nemačka
medonosna pčela,
- Apis mellifera carnica Polm. - kranjska (siva) medonosna
pčela,
- Apis mellifera caucasica Gorb. - kavkaska (tamna i žuta)
medonosna pčela,
- Apis mellifera ligustica Spin. - italijanska (žuta) medonosna
pčela.
Apis mellifera mellifera je tamna medonosna pčela koja naseljava
prostor severne i srednje Evrope, a najviše je ima u Belgiji,
Skandinaviji i Holandiji (holandska pčela) odnosno u Francuskoj i
Nemačkoj (nemačka pčela). Ova rasa, koja se u literaturi često
naziva nemačka
crna medonosna pčela, poseduje hitin tamne boje (hitin nemačke
pčele je nešto svetliji od hitina holandske), kratke ekstremitete,
a rilica joj je du`ine 5,8-6,4 mm. Odlikuje se sporim razvojem
legla u proleće, a punu jačinu društvo postiže u leto. Prezimljuje
u jakim društvima, smanjenog je rojidbenog nagona i gradi saće sa
najmanje trutovskih ćelija. Nemačka crna pčela je jako vredna i
skuplja bogatu zimnicu, a naročito mnogo donosi propolisa, kojim
oblepljuje strana tela
koja ne može da izbaci iz košnice.Glavna mana ove rase medonosne
pčele
je velika agresivnost (ljuta je, naročito holandska), te se s
njom teško radi. Kada se košnica otvori, pčele nervozno jure iz
jednog u drugi kraj, pri podizanju okvira silaze na donju ivicu
košnice, padaju na zemlju, podižući „pripravnost” košnice na još
viši nivo. Takođe vrlo rano
završava sa leglom, pa nije pogodna za iskorišćavanje poznih
jesenjih paša. Oba varijeteta su sklona grabeži (holandska
naročito) i slabije su otporne prema bolestima, naročito prema
nozemi (nemački varijetet nešto više).
Apis mellifera carnica je kranjska medonosna pčela, koja se
poslednjih decenija nalazi u ekspanziji kako u Evropi tako i širom
sveta (Ruttner,1992).
na području Kranja u Sloveniji, pa otuda i naziv podvrste. Na
području Kranja u Sloveniji ova rasa je zastupljena sa dva
varijeteta, tj. „sivka”, koja se po svojoj spoljašnjoj morfologiji
nalazi između crnih i žutih rasa pčela i banatska žuta pčela.
Ukrštanjem „sivke” i banatske pčele u zapadnoj Srbiji su dobijeni
posebni ekotipovi, tj. sjeničko-pešterska, rasinska, šarplaninska,
homoljska, gorička itd. Kranjska medonosna pčela je nešto manja od
nemačke tamne pčele, hitin joj je svetlosrebrnaste boje, obrasla je
hitinskim dlačicama, upadljivo je sive boje, te je zbog toga
nazivaju još i „sivka”. Ekstremiteti su joj duži nego kod nemačke
tamne pčele, rilica je dužine od 6,5 do 6,9 a po nekim autorima i
do 8,2 mm (Konstantinović, 1976).
Kranjsku pčelu karakteriše veliki životni potencijal i rojidbeni
nagon, gradi od 20 do 30 matičnjaka, mada se u forsiranim
eksperimentalnim uslovima taj broj može kretati, čak, od 50 do 100
matičnjaka, što govori o njenom izvanrednom genetičkom rojidbenom
potencijalu, krotkost, vrednoća i izdržljivost na velike hladnoće,
kao i dobra otpornost prema bolestima. Takođe, ova rasa pčele se
odlikuje dobrom sposobnošću prezimljavanja (prezimljuje u društvu
srednje veličine), utroškom male količine hrane, veoma dobro
razvijenim sposobnošću za orijentaciju i velikom produkcijom.
Nedostaci sivke su veliki rojidbeni nagon i rani prestanak letenja,
tako da, kao i nemačka medonosna pčela, nije pogodna za
iskorišćavanje kasne jesenje paše.
Banatska medonosna pčela naseljava Panonsku niziju. tj, predele
Banata, Rumunije i Ukrajine.
Ovaj varijetet podvrste Apis mellifera carnica je žute boje, s
tim što su joj prva tri abdominalna
prstena naranddžasta, dok je zadnji trbušni segment sive boje.
Mnogo je slična kranjskoj medonosnoj pčeli, ali se od nje razlikuje
sporijim razvićem društva u proleće, znatno većom produkcijom
propolisa i nešto kraćom dužinom jezika .
Crna (tamna) grčka pčela je srodna kranjskoj medonosnoj pčeli,
od koje se veoma teško razlikuje. Kod ove pčele se može javiti,
mada nije pravilo, žuto obojen pojas, po kome se jedino može
razlikovati od kranjske medonosne pčele.
Odlikuje se velikom mirnoćom i ekonomičnošću, velikom plodnošću,
ali i jakim rojidbenim nagonom. Nedostatak joj je što po završetku
glavne prolećne paše naglo usporava razvoj, te su joj društva
slabija i nisu pogodna za iskorišćavanje kasnih letnjih i jesenjih
paša.
Apis mellifera caucasica je kavkaska medonosna pčela, dosta
slična kranjskoj pčeli i javlja se u dva varijeteta, tj. kao tamna
i žuta kavkaska pčela. Oba varijeteta naseljavaju Zakavkazku
oblast,
raširena su u Rusiji, a njihovim ukrštanjem sa talijanskom,
grčkom i tuniskom medonosnom pčelom dobijeni su vrlo kvalitetni
melezi. Tamna kavkaska pčela odlikuje se velikom mirnoćom,
sposobnošću brzog nalaženja hrane, smanjenim rojidbenim nagonom,
dobrim i brzim razvojem
društva u proleće. Rilica joj je duga od 6,7 do 7,0 mm. Tamnoj
kavkaskoj pčeli se zamera što mnogo lepi košnicu propolisom,
izgrađuje dosta zaperaka i što izleče po hladnom vremenu, te ih
tako mnogo strada od hladnoće.
Kavkaska žuta pčela se odlikuje velikom produktivnošću i
mirnoćom. Loše osobine su joj spor razvoj društva u proleće,
sklonost pljački - grabežu, izgradnja velikog broja zaperaka i
spor
prelaz u medište. Amerikanci su je ukrštali sa italijanskom
žutom pčelom i dobili
veoma dobre rezultate.
Apis mellifera ligustica je italijanska žuta medonosna pčela,
rasprostranjena je na Apeninskom poluostrvu, a nastala je verovatno
ukrštanjem nemačkog truta i egipatske matice. Prva tri abdominalna
prstena su joj crvenkastožuta ili narandžasta, a četvrti je u
zavisnosti od čistoće rase više ili manje svetao ili taman. Mrlje
po telu su ređe. Trutovi su sivi, sa uskim žutim prstenovima po
abdomenu. Matice imaju tri trbušna segmenta svetlocrvenkaste ili
žućkaste boje, dok je zadnji trbušni segment crno obojen.
Žuta italijanska pčela se odlikuje velikom mirnoćom, vrednoćom,
plodnošću, nije sklona rojenju, brzo i lako prelazi u medište, te
je vrlo pogodna za pčelarenje u košnicama (nastavljačama).
Mane ove rase su: slab razvoj društva u proleće, ne štedi zalihe
hrane, sklona je pljački-grabežu, zbog čega nije pogodna za
paviljonsko gajenje.
Ostale rase medonosne pčele, tj. egipatska, sirijska i kiparska
pčela, veoma su srodne, s tim što su sirijska i kiparska poreklom
od egipateke rase medonosne pčele, slabih su ekonomskih vrednosti,
ali predstavljaju značajan material u selekciji i procesu
osvežavanja visoko
selekcionisanih ekonomski vrednih rasa.
Sastav pčelinjeg društva
Pčele su socijalni insekti, prilagođeni životu u zajednici, gde
među članovima vladaju vrlo složeni odnosi. Pčelinju zajednicu
čine: matica, radilice i trutovi .
Matica
Zapadnoevropski narodi i Amerikanci maticu nazivaju kraljicom
pčela,što je posledica prvobitno loše shvaćene uloge matice u
pčelinjem društvu. Matica nije vladarka, niti je vođa, a ni
gospodarica, već majka celog pčelinjeg društva, koja je po prirodi
jedina u pčelinjoj zajednici sposobna da polaže jaja i tako održava
život vrste. Zato je prikladniji naziv koji su joj dali stari
Sloveni nazivajući je majkom, matkom ili maticom .
Matica ima višestruku ulogu u pčelinjem društvu, ali su dve
najvažnije:
- da obavlja produkciju jajnih ćelija iz kojih će se razvijati
novi članovi pčelinje zajednice,
- da svojim prisustvom i lučenjem feromona deluje na skladan i
normalan život i razvoj pčelinjeg društva.
Izgled matice ? Kako je prepoznati ?
Normalno razvijena matica lako se razlikuje od radilica i
trutova. Oko dva
puta je du`a i 2,8 puta teža od radilice. Poseduje duži abdomen,
na donjem kraju zaobljen, preko kojeg su u toku mirovanja položena
krila, koja prepokrivaju više od pola trbuha. Matica poseduje
manju glavu od radilica, nema razvijen medni želudac, žaoka je
sabljasta, nadole povijena, a matica je koristi u borbi sa drugom
maticom, ali i kao legalicu, za polaganje jajnih ćelija u ćelije
saća, što je prvobitno i bila njena osnovna funkcija. Prilikom
hvatanja matica može pčelara ubosti žaokom , ali njena žaoka neće
ostati u koži kao što to biva sa žaokom pčela radilica . Matica je
znatno veća od radilice i duža od truta , mada nije ni približno
široka kao on , krila su joj primetno kraća u odnosu na telo . Zbog
izgleda i dužine abdomena liči na veliku osu , posebno matice sa
našeg podneblja .
U pčelinjem društvu postoji samo jedna matica, ali ako se u
kojem slučaju pojave dve, onda među njima počinje beskompromisna
borba, koja se završava smrću slabije. Međutim, tokom tihe zamene
matice, u jednom društvu mogu da žive i zajedno rade majka matica i
kćerka
matica. Po pravilu , obe matice ostaju zajedno u košnici samo
dok traje jaka paša, nakon toga ostaće jača- obično kćerka matica
.
Sparena matica koja leže obično se nalazi na okviru gde je mlado
leglo ili gde su prazne ćelije i okružena je pratiljama pčelama
radilicama koje su okrenute prema njoj . Te mlade pratilje dotiču
svojim antenama sparenu maticu , hrane je i ližu i tako unose
supstance koje nazivamo feromoni. U ovom slučaju radi se o dve
masne kiseline ( 9-oksidecenoične i 9-hidroksidecenoične kiseline )
koje matica proizvodi u viličnim žlezdama .Prva materija privlači
pčele radilice na kratka rastojanja , druga sprečava izgradnju
matičnjaka i razvoj jajnika kod pčela radilica . Otkriveni su i
drugi feromoni koji utiču na odvijanje socijalnog života pčela
.
Do početka XVII veka smatralo se da pčelinjim društvom upravlja
“kralj”, tek 1609god. engleski sveštenik Ch. Batler ukazao da
društvom upravlja “kraljica”. Potom je utvrđeno da se sparivanje
matice vrši izvan košnice , a nakon Drugog svetskog rata
ustanovljeno je da matica u vazduhu prima spermu od vise trutova ne
jednog kako se do tada mislilo ( 15-25 truta ).
Matica polaže dve vrste jaja : ona koja su oplođena supermom
mužjaka i nazivaju se diploidnim , i neoplođena ili haploidna . Iz
oplođenih se razvijaju pčele radilice , iz neoplođenih (
partenogeneza )* trutovi . Matica polaže oplođena jaja iz kojih bi
trebalo se izleći trutovi –ali se to ne dešava ..**
U našim klimatskim uslovima matica počinje da polaže jaja u
januaru a prestaje sa ležanjem u oktobru , nekad i kasnije .. Mlada
matica zavisno od rase leže u toku 24 h 1500-2000 jaja . Vrhunac
polaganja jaja nastupa u maju , tokom leta nastaju oscilacije u
zavisnosti od uslova paše.
U modernism košnicama matica se koristi jednu do dve godine , u
košnicama sa ograničenim prostorom tri do četiri godine . U Rusiji
je zabeležen slučaj da je matica opstala u jednom pčelinjem društvu
devet godina .
Trutovi
U pčelinjem društvu trutovi imaju funkciju mužjaka kojima je
jedini cilj oplodnja matice !?
Trut kao mužjak po prirodi nema žaoku kojom bi se branio . Ima
kratak jezik koji upotrebljava da primi hranu od radilice ili da je
uzme sam iz ćelije saća sa nektarom i medom . On ne sakuplja nektar
iz cvetova . Na njegovim nogama nema korpica za polen . Isto tako
trut nema žlezda za lučenje voska , niti luči mleč .
Normalno pčelinja društva počinju da proizvode trutove u proleće
, broj trutova zavisi od niza okolnosti : od inteziteta i trajnosti
paše , od starosti matice , od količine raspoloživih trutovskih
ćelija ..***
Trutovi vrše izlete posle 10-12 dana života kada i postaju polno
zreli . Prvi orjentacioni letovi traju 6-15 minuta , a u vreme
sparivanja 30-60 minuta . Mesta gde se okupljaju trutovi u vreme
sparivanja mogu biti udaljena vise kilometara 10-15 km i visoko ,
nazivaju se “kongregaciona mesta” .
Samo mali broj trutova (10-25) najbržih , najvitalnijih obavi
funkciju sparivanja sa maticom i uginu . Ostatak trutova se vraća u
košnicu .
Trutovi se u pčelinjem društvu nalaze od ranog proleća do kasne
jeseni, tj. sve dok ne
počne da jenjava intenzitet pčelinje paše,jer čim prestane
pčelinja paša i pčelinje društvo počne pripreme za prezimljavanje,
pčele radilice ne dozvoljavaju trutovima koji su izašli iz košnice
da se u nju vrate, dok one trutove koji su ostali u košnici teraju
na periferiju košnice, ne
dozvoljavajući im pristup hrani, te tako oni uginu od gladi ili
od hladnoće. U košnici prezimljava samo matica sa radilicama.
Trutovi žive 5-6 nedelja, a za sparivanje su sposobni već posle
12 dana života, jer su im tada polni organi potpuno funkcionalni.
Nakon sparivanja sa maticom trutovi uginu, jer im se iz tela
iščupaju polni organi i ostaju u polnom otvoru matice.
Trutovi su krupniji od radilica, velikih su krila i veoma
izdržljivi, mogu da lete na udaljenost veću od 7 km od košnice
(10-15 km, Kulinčević, 1991), pri čemu se obično u grupama
skupljaju
na tačno određenim zbornim mestima (kongregaciona mesta). Rutner
ističe da su trutovska zborna mesta udaljena oko 4km, a najviše 7
km od košnice i trutovi u nameri da do njih dođu prevaljuju, često,
i planinske masive visine preko 1000 metara. Uzrok ovih masovnih
okupljanja
nije dovoljno poznat, ali se pretpostavlja da je možda
sparivanje sa maticom, jer se na ovim zbornim mestima okupljaju
sposobni i vitalni trutovi jednog područja. Verovatno se na ovaj
način postiže koncentrisanost velike genetičke varijabilnosti na
jednom mestu, koja se može
iskoristiti za postizanje što povoljnije genetičke konstitucije
budućih pčelinjih društava. Svakako da su ove trutovske selidbe u
funkciji selekcije, jer na zborno mesto pristižu samo najbolji iz
različitih košnica, a opet maticu oplodi samo desetak najboljih
trutova pristiglih na zborno mesto.Pošto se za odgajanje jedne
trutovske larve utroši toliko hrane koliko je potrebno za odgajanje
pet larvi radilica,
Dugo se smatralo, a danas takvo mišljenje imaju i mnogi pčelari,
da trutovi osim oplodnje matice nemaju nikakvu drugu funkciju, te
da u pčelinjoj zajednici predstavljaju samo balast. Međutim,
mnogobrojna eksperimentalna istraživanja, čiji je cilj bio
sagledavanje značaja i funkcije trutova u pčelinjem društvu,
ukazuju na sledeće:
- U košnicama u kojima su namerno uništena trutovska legla nije
bilo ni meda za ceđenje. Na osnovu ovoga izveden je zaključak da
prisustvo trutova stimuliše radilice na veći rad i produkciju veće
količine meda.
- U košnici sa ostarelom maticom intenzivira se produkcija
trutova, što je znak da se pčelinje društvo priprema za zamenu
matice ili rojenje. Povećan broj trutova može da bude i posledica
veće količine trutovskog i starog saća u košnici, u kome ima mnogo
proširenih ćelija. Naučno je dokazano da trutovska legla u
pčelinjoj zajednici predstavljaju
efikasnu rezervu vode i proteina. Naime, tokom sušnih godina
više je trutovskih
ćelija. Takođe je dokazano da kod društava sa velikim trutovskim
leglom u trenutku
nastupa nepovoljnih uslova života,kada pčelinje društvo ne može
da se prehrani, radilice počinju da koriste belančevine iz
trutovskog legla u cilju prehrane radiličkog legla. Pod veoma
nepovoljnim uslovima radilice u istu svrhu počinju da koriste i
periferna radilička
legla (Dreller i sar., 1995). Trutovi imaju ulogu u zagrevanju
košnica, pri preradi nektara u med, jer odstranjuju višak vode iz
nektara. Trutovi mogu nesmetano da ulaze u druge
košnice i to zahvaljujući sluzi koju luče njihove polne žlezde i
koja je privlačna
za pčele radilice i na njih deluje relaksirajuće tj. smiruje ih.
Takođe je utvrđeno da ova sluz stimuliše radilice na intenzivniji i
organizovaniji rad, što je veoma značajna funkcija trutova sa
aspekta povećanja proizvodnih sposobnosti pčelinjeg društva i
povećanja proizvodnje meda i ostalih pčelinjih proizvoda.
Kada se danas govori o selekciji u pčelarstvu, misli se
prvenstveno na selekciju matice. Međutim, pravilnom selekcijom
trutova može se uticati na povećanje produktivne sposobnosti
pčelinje zajednice, kao na suzbijanje varoze pčelinjeg društva.
Međutim, neki stručnjaci preporučuju isecanje trutovskog legla, kao
biološki metod borbe protiv
varoze (Kolmens, 1985), što još uvek značajni deo stručne
javnosti prihvata sa rezervom.
Sve do sada rečeno govori o značaju trutovskog legla u pčelinjoj
zajednici, kao i o neosnovanosti shvatanja pčelara praktičara da su
trutovi balast
pčelinjeg društva. Isecanjem i uklanjanjem trutovskog legla samo
se stvara dodatni
posao pčelama radilicama, jer umesto da idu na pašu, moraju se
delimično preorijentisati na izgradnju novog trutovskog legla, tako
dodatno i bespotrebno gubeći vreme , snagu i material .
Radilice
Radilice su stalni i najmnogobrojniji članovi pčelinjeg društva,
koji čine njegovu glavnu snagu. U rano proleće pčelinje društvo ima
oko 15-20.000 radilica, ali se njihov broj tokom proleća i
na početku leta, u vreme glavne pčelinje paše naglo poveća, čak
na oko 50-80.000, dok im u jesen brojnost opada, tako da zimu
pčelinje društvo počinje sa oko 30.000 radilica .
Život pčele radilice je kratak i traje u proseku od 30 do 45
dana, s tim što pčele radilice izvedene u drugoj polovini leta ili
u jesen žive nekoliko meseci, a njihov zadatak je da održe pčelinje
društvo preko zime. Znači, dužina života pčela radilica zavisi od
intenziteta njihovog rada, pa što je rad intenzivniji utoliko je i
njihov život kraći. Leti, u vreme obilnih paša, radilice žive jedva
4 ili 6 nedelja, a iscrpljene uginu daleko od košnice. Tokom letnje
intenzivne paše nekada ugine i preko 1000 pčela radilica dnevno iz
jedne košnice, ali to se ne primećuje i ne odražava na radnu
sposobnost društva zbog njegovog ubrzanog razvića i stalnog
izvođenja novih mladih pčela.
Kada je pčelinji rad manji, naročito zimi pri mirovanju pčela,
radilice duže žive.
Tako jesenje radilice mogu živeti sve do proleća, a onda
postepeno počnu uginjavati.
Pored ostalih organa specifičnih za pčele, radilice poseduju
žaoku, koja im služi u odbrambene svrhe, za borbu protiv svakog ko
ugrožava pčelinje društvo. Žaoka predstavlja izmenjenu legalicu i u
vezi je sa otrovnim žlezdama i njihovim rezervoarom. Nije svaki
ubod pčele radilice
za nju letalan, a takvu posledicu za pčelu, jedino, ima njen
ubod sisara, jer joj je žaoka harpunastog izgleda i pri ubodu usled
kontrakcije potkožne musculature sisara dolazi do ukleštenja žaoke.
Pčela radilica pri pokušaju da izvuče žaoku, istrže deo svog
utrobnog trakta,
što se letalno završava.
Radilice lete relativno brzo. Pri lepom, mirnom i tihom vremenu,
bezvetra, mogu leteti brzinom i do 45 km/h. Ako oko pčelinjaka ima
dovoljno paše, pčele ne lete daleko od ko{nice (1,5 do 2
km); međutim, pri nedovoljnoj paši u blizini košnice, pčele
radilice u potrazi za hranom mogu da lete na udaljenost 3 do 4 i
više kilometara od košnice
Pčele radilice obavljaju sve funkcije u pčelinjem društvu izuzev
reproduktivne i mogu se svrstati u dve velike grupe: grupu kućnih i
grupu pčela letačica (izletnica).
Grupa kućnih pčela uključuje mlade pčele radilice starosti do
tri nedelje koje su zadužene za sve radove u košnici i čine oko 2/3
ukupnog broja pčela radilica. Drugu grupu pčela radilica čine
starije pčele zadužene za obavljanje svih poslova van košnice,
tj. sakupljaju polen, nektar, vodu i druge materije potrebne za
život pčelinjeg društva.Kućne pčele. Mlada pčela radilica, koja se
potpuno razvila u svojoj ćeliji saća, progriza voštani poklopac i
izlazi iz svoje razvojne ćelije. Tek izvedena pčela radilica je
veoma dlakava i zbog toga svetlije boje, slaba je, sporo se kreće i
ne može da leti. Prva 2-3 dana po izvođenju mlada pčela čisti svoje
telo, hrani se polenom
i s vremena na vreme se zavlači u svoju ćeliju gde miruje, kao
da dozreva, jer njen organizam nije dovoljno snažan za teže
poslove. Već pri kraju trećeg i zaključno sa petim danom života
mlade radilice čiste ćelije saća (higijeničarke), a zatim se
posvećuju zagrevanju mladog i
ishrani starijeg legla. U periodu od 5 do 12 dana radilice hrane
staro i mlado leglo, zatim maticu i trutove i nazivaju se
hraniteljicama. Najpre od petog do osmog dana života hraniteljice
polenom i medom intenzivno hrane staro leglo, istovremeno i same
uzimajući velike količine polena, što doprinosi razvoju njihovih
mlečnih žlezda. Mlečne žlezde funkcionišu od 8 do 12 dana života i
u
tom periodu hraniteljice ubrzano hrane mlado leglo. Obično
mlečne žlezde posle 12 dana života atrofiraju, mada se u vanrednim
okolnostima ponovo mogu aktivirati. Naime, ukoliko se iz raznih
razloga prekine rad mladih pčela u vreme funkcionisanja mlečnih
žlezda, one ostaju
i dalje razvijene, tako da u ovakvim uslovima i starije pčele
radilice mogu produkovati mleč. To je naročito slučaj posle rojenja
ili zimovanja. Takođe se zna da kod pčela radilica izvedenih na
kraju sezone mlečne žlezde mogu funkcionisati skoro celu zimu .
Mlečom hraniteljice hrane i
maticu, ali za ovaj posao je zadužena grupa do 12 pčela koje
okružuju i prate maticu, a nazivaju se pčele pratilice . Posle 12
dana života radilicama profunkcionišu voštane žlezde,
pa postaju graditeljice saća. U ovom periodu koji traje do 18.
dana života radilice obilno izlučuju vosak i marljivo grade saće,
mada povremeno izlaze napolje, obično u manjim grupama s
namerom da oprobavaju svoja krila.Ovakve kratke izlete čine
svakog dana po lepom vremenu i to je takozvana igra mladih pčela. U
ovom periodu se može desiti da jake pčelinje zajednice svojim
zujanjem privuku mlade pčele slabijeg društva u svoju košnicu, tako
još više
slabeći i onako slabo društvo, što je ipak retka pojava, i
naziva se nalet pčela, ali
ako se nalet pčela dogodi, onda se oslabljeno društvo mora
ojačati sa 1-2 okvira sa leglom i pčelama iz drugog, jačeg društva.
U ovom periodu sve do 18. Dana života radilice provetravaju
košnicu, lepe pukotine propolisom, prerađuju nektar i med, a takođe
obavljaju i konzerviranje
cvetnog polena. Posle 18. sve do 21. dana pčele radilice
obavljaju stražarsku službu na letu, sprečavajući pokušaje ulaska
drugih insekata u košnicu (leptirova,osa itd.), istovremeno mirno
propuštajući u košnicu natovarene pčele radilice (čak i radilice iz
drugih košnica) koje se vraćaju sa paše. Međutim, pčele stražarice
ne dozvoljavaju ulazak radilicama drugih košnica koje žele da
ukradu med. Krađa ili grabež je česta pojava, naročito krajem leta
kada ponestane paše, kada pčele radilice iz jačih društava uporno
navaljuju i žele da uđu u košnicu slabije pčelinje zajednice sa
ciljem odnošenja hrane. Tada se znaju razviti žestoke borbe, koje
se završavaju kobno za
veliki broj pčela.
Pri kraju ovog prvog životnog perioda (period života samo
ukošnici) kućne pčele izlaze sve češće iz košnice i obavljaju
kratke orijentacijske letove u cilju upoznavanja okoline i
uvežbavanja krila za let.
Posebnu grupu kućnih pčela čine pčele skladištarke, koje su iste
starosti kao i pčele stražarice. Osnovna uloga ove grupe pčela je
da od sabiračica prihvataju nektar i deponuju ga u ćelije saća. O
značaju ove grupe pčela u normalnom funkcionisanju pčelinje
zajednice biće više reči u delu o sporazumevanju pčela. Pčele
letačice (izletnice-sabiračice). Oko 20. dana života pčele radilice
odlaze na pašu , tj. na sakupljanje polena, nektara, vode i drugih
materija, koje donose u košnicu za potrebe pčelinjeg društva.
Svakako ovaj rok nije strogo fiksiran, jer vreme odlaska na pašu
može biti ranije ili kasnije, što zavisi od potreba pčelinjeg
društava, zatim od uslova pčelinje paše i vremenskih prilika. Tako,
na primer, za vreme obilne nektarske paše mlade radilice mogu
napustiti košnicu ranije nego što je to normalno.
Rad pčela sabiračica traje od ranog proleća do kasne jeseni, a
najintenzivniji je u vreme bujanja i cvetanja bilja. Svoje radove
sabiračice ne obavljaju redom, već u zavisnosti od okolnosti i
potreba zajednice, najpre obavljaju jedan, onda drugi, da bi se
ponovo vratile na prvi posao
i tako naizmenično. Međutim, u doba jakih paša, sabiračice kada
se private jednog posla, recimo sakupljanja bagremovog nektara,
ostaju pri njemu sve dok izvor hrane traje. Po potrebi ipak mogu
preći i na drugi rad, ali pri povratku prvobitnih okolnosti opet se
vraćaju ranijem zanimanju. Uočeno je da sabiračice pokazuju
sklonost ka stalnom posećivanju bogatih izvora paše, tj. ako su
počele sakupljati nektar sa jedne vrste cveta, onda celog tog dana
kao i narednih
posećuju cvetove samo date vrste bilja, i tako sve dok ono luči
nektar. U doba slabije paše ova stalnost prema određenoj vrsti
cveta je manja i pčele posećuju i druge vrste medonosnog bilja.
Tokom obilne paše pčele ne lete dalje od 1,5 do 2 km od košnice,
dok za
vreme loše paše u potrazi za hranom mogu odleteti i na
udaljenost od preko 3-4 km i više. Zapaženo je da sabiračice u
jutarnjim časovima posećuju bliže, a u popodnevnim satima
udaljenije izvore hrane.
Pčele uzimaju nektar pomoću rilica (glossa - jezik), a do
košnice ga prenose u voljci - mednom želucu. Zapremina voljke je
oko 50 mm3, tako da za 1 kg donetog nektara u košnicu treba oko
15.000 punjenja, odnosno isto toliko letova, dok za 1 kg meda treba
obaviti tri
puta više letova, odnosno punjenja mednog želuca. Ako se ima na
umu još i činjenica da pčela tokom dugog leta mora izvesnu količinu
hrane upotrebiti i za svoje potrebe, onda se lako može doći do
računice da je za 1 kg meda neophodno napraviti od 100.000 do
150.000 pčelinjih
letova. Tokom dana u cilju sakupljanja nektara pčele sabiračice
prosečno 10 puta odlaze na pašu, a svaki let traje prosečno oko
pola sata. Pri lepom vremenu i obilnoj paši pčele u košnicu dnevno
mogu uneti više kilograma nektara i meda, a u toku sezone prikupi
se meda daleko više nego što je to potrebno pčelinjoj zajednici. Na
ovome se i bazira savremeno pčelarenje, u kojem je cilj od
pčelinjeg društva uzeti samo višak ne ugrožavajući snabdevenost
i dalji život pčela u košnici. Taj višak u prosečnoj sezoni može se
kretati od 10 do 20 kg, a u doba izuzetno jakih paša uz
odgovarajuće pčelarenje prinos se može kretati od 50 do 100 kg.
Bitan posao pčela sabiračica je sakupljanje i donošenje u košnicu
polena. Prilikom sakupljanja polena, pčele ga kvase i lepe nektarom
ili ostacima meda u voljci, a zatim ga lageruju u polenovoj korpici
na spoljašnjim stranama zadnjih ekstremiteta. Prosečna težina
polenskog tovara iznosi od 8 do 12 mg, a
pčela ovu količinu prikupi i u košnicu transportuje za oko
desetak minuta.
U jednom tovaru uglavnom je pomešan polen različitih biljnih
vrata, ali nije redak slučaj da polenski tovar uključuje samo jednu
vrstu polena. Da bi se napunila jedna satna ćelija polenom,
neophodno je dopremiti 18 pčelinjih polenskih tovara do košnice.
Pčelinja zajednica ima velike
potrebe za vodom, koju pčele iz prirode donose u svom mednom
želucu. Za tu svrhu među pčelama sabiračicama postoji posebna grupa
pčela vodonoša .To su najstarije pčele, koje ne mogu daleko da lete
i da sakupljaju nektar.
Pčele vodonoše uzimaju vodu sa pojilišta, u voljkama je
dopremaju do košnice, gde je predaju pčelama rezervoarima, koje su
slabo pokretne i „sede” na
saću. Prema potrebi pčele rezervoari predaju vodu članovima
svoje porodice, a kada svu rezervu utroše, vodu ponovo preuzimaju
od pčela vodonoša. U svrhu dopremanja dovoljne količine vode u
košnicu vodonoše mogu dnevno napraviti i preko 50 letova. Osim
hrane i vode, pčele sabiračice u košnicu donose i propolis, koji
predstavlja smeđezelenkastu smolastu supstancu,
sakupljenu sa raznovrsnog smolastog bilja (uloga mu je zaštita
lisnih pupoljaka), a dopremljenu do košnice u polenovim korpicama
na zadnjim ekstremitetima pčele. Propolis pčele skidaju
usnim aparatom, a zatim ga četkicama na tarzusu prednjih i
srednjih nogu dopremaju do polenovih korpica. Kada se pčela
sabiračica vrati sa paše dočekuju je mlade kućne pčele koje joj
pomažu u odlaganju tovara. Dopremljeni propolis pčele koriste za
premazivanje unutrašnjosti košnice, zatim za zatvaranje pukotina,
kao i za izolaciju krupnih stranih tela u košnici (recimo, uginulih
miševa itd.). Propolis pčele sakupljaju u toku toplih dana,
naročito krajem leta i posle
glavne jesenje paše. Pčele sabiračice mogu obavljati i druge
funkcije u košnici - recimo, provetravanje, naročito tokom toplih
letnjih dana, čišćenje, stražarsku službu ili čak ishranu legla
ukoliko je broj mladih radilica drastično smanjen. To znači da
izložena podela rada u pčelinjem društvu nije neprikosnovena, već
pri vanrednim okolnostima potrebe pčelinjeg društva
iziskuju da pčele prelaze sa jednog na drugi posao bez obzira na
njihovu starost. Vremenom tokom rada pčele radilice gube hitinske
dlačice sa svog tela, te dobijaju tamniju, gotovo crnu boju. Pčele
radilice tokom starenja gube na težini, tako da su stare sabiračice
lakše od kućnih pčela i u proseku teže od 75 do 85 mg. Orijentacija
i snalaženje pčela u prirodi.
Kućne pčele se povremenim izlascima iz košnice upoznaju sa
okolinom, pokušavaju da zapamte položaj košnice i pri tome se
orijentišu u odnosu na upadljive objekte, uzimajući u obzir
veličinu,
položaj u odnosu na Sunce i košnicu, boju itd. Ako se košnica
pomakne sa mesta, ne više do jednog metra, pčele u povratku sa paše
dolaziće tačno na mesto gde je košnica ranije bila, a tek posle
dužeg vremena pronađi će svoju dislociranu košnicu i ulaziće u
nju.
Zato u doba intenzivne paše i drugih aktivnosti pčela ne treba
pomerati košnice niti menjati raspored košnica na pčelinjaku. Isto
tako, ako se na pčelinjaku nalaze košnice blizu jedna uz drugu, a
uz to su iste veličine ili boje, pčele po povratku sa paše mogu
praviti grešku ne ulazeći u svoju već u tuđu košnicu. Ovo nije
poželjno iz higijensko-sanitarnih razloga, jer se tako mogu
prenositi bolesti ili paraziti. Zato je bolje ako su košnice na
pčelinjaku nepravilnije raspoređene i nisu blizu jedna druge, a još
bolje bi bilo ako su prednje strane susednih košnica različito
obojene.
U snalaženju u prirodi pčele se koriste svojim čulima,
prvenstveno čulom vida i mirisa. Sposobne su da razlikuju, čak i na
velikim rastojanjima, žutu, plavu, belu i zelenu boju. U
orijentaciji i pronalaženju svoje košnice pčele koriste i čulo
mirisa. Svako pčelinje društvo
poseduje specifičan miris, koji pčele radilice na letu
lepezanjem krila šire.
Specifičan miris pčelinjeg društva produkuju mirisne žlezde na
abdomenu pčela radilica. U rano proleće ili u drugim prilikama kada
je neophodno dobro markirati položaj košnice (u doba rojenja kada
je roj preseljen u drugu košnicu ili u situacijama kada se promene
mesto i položaj košnice) na letu se uočava veliki broj pčela
radilica okrenutih glavom prema ulazu, podignutog abdomena, a
spuštenog vrha nadole, koje lepezanjem krila šire miris
košnice.
U jednoličnim predelima, gde ne postoje upadljivi objekti, koji
bi pčele koristile kao orijentir, pčele se orijentišu pamteći i
udaljenost košnice od izvora hrane, dok smer leta određuju na
osnovu smera Sunčevih zraka. Ako je vreme oblačno, pčele se
orijentišu na osnovu ultraljubičastih zraka koji delimično prodiru
kroz oblake.
Sporazumevanje pčela radilica. Aktivnost pčelinjeg društva kao
celine ne podrazumeva
neko centralno komandovanje ili utvrđenu hijerarhiju. Međutim,
ukupno delovanje pčelinje zajednice zavisi od kombinovanja i
usklađivanja aktivnosti velikog broja individualnih pčela radilica,
od kojih svaka obavlja „svoj posao”. Pri usklađivanju svog
ponašanja unutar društva pčele koriste poseban povratni „feed back”
sistem, tj. među pčelama postoji tačno definisan
povratni sistem komunikacije. Pčele među sobom komuniciraju
preko sistema komunikacionih molekula, na relaciji matice-radilice,
matice-trutovi, trutovi-radilice, i sistemom pokreta
(ples pčela) na relaciji radilica-radilica, radilice-roj.
Sporazumevanje pčela radilica obavlja se putem radiličnih
feromona. Iz
ove grupe feromona posebno su značajni feromoni produkovani u
mirisnim organima ili Nazanovljevoj žlezdi radilica. Ova žlezda je
smeštena ispod tanke hitinske opne između pretposlednjeg i
poslednjeg abdominalnog segmenta. I pored toga što je ovaj feromon
značajan
u formiranju specifičnog mirisa svake pčelinje zajednice, ipak
je dokazano da nije specifičan ni za svako pojedinačno društvo ni
za rasu, već da je naročito važan u procesu komunikacije među
radilicama i markiranju mesta novog doma pri prirodnom rojenju
ili novog izvora hrane.
Produkcija Nazanovljevih feromona je naročito intenzivna kod
pčela
izvidnica i izletnica (sabiračica). Kada pronađu bogat izvor
hrane, o čemu su obavestile igrom druge pčele izletnice, pri
povratku na izvor hrane obleću ga i izlučuju sekret Nazanovljeve
žlezde, markirajući tako mesto sa novim izvorom hrane onim
radilicama koje se nalaze u blizini. Takođe starije pčele
izletnice, takozvane predvodnice, po povratku sa rada na poletaljci
izlučuju
Nazanovljev feromon, pomažući mladim pčelama koje se nalaze na
orijentacionim izletima da lakše pronađu košnicu. Detaljne analize
sekreta Nazanovljevih
žlezda ukazale su na prisustvo više feromonskih komponenti.
Naime, najpre je izolovan geraniol (poseduje miris matičnjaka -
Mellisa officinalis), kao dominirajući feromon sekreta ovih
žlezda, koji se javlja u promenljivim količinama, a zatim su još
otkriveni geraniolova i nerolova kiselina. U novije vreme iz
sekreta mirisnih organa (Nazanovljeve žlezde) pčela radilica
izdvojen
je citral, čiji je miris sličan mirisu limuna. Za međusobnu
komunikaciju i obeležavanje mesta gde se nalazi novi izvor hrane,
ili za markiranje mesta košnice (novog doma pri prirodnom
rojenju)
pčele radilice koriste još i miris feromona tarzalnih žlezda.
Ove žlezde se nalaze na tarzalnim delovima ekstremiteta za hodanje,
produkuju feromon čiji je miris postojaniji od mirisa sekreta
Nazanovljevih žlezda. Smatra se da je miris feromona tarzalnih
žlezda uključen u formiranje specifičnog mirisa pčelinjeg društva.
Posebnu grupu komunikacionih molekula pčela radilica predstavljaju
odbrambeni ili alarmni feromoni. Ovi feromoni produkuju se u
žaočnom kompleksu i mandubularnim žlezdama pčela stražarica i
izletnica, a ne postoji kod
matice i vrlo mladih radilica. Alarmni feromoni i njihov miris
se oslobađaju u
momentu uboda pčele, a maksimum tog mirisa se postiže u trenutku
kada je žaoka
odvojena od tela pčele. Produkovani miris privlači druge pčele
radilice i utiče na njihovo ponažanje, podstičući agresivnost,
alarmno i napadačko ponašanje. Jedan od žaočnih alarmnih feromona
je izopentil- ili izoamil-acetat, čija se količina po žaoci kreće
od 1 do 5 mikrograma.
Da bi izopentil-acetat izazvao alarmno ponašanje ili alarmnu
komunikaciju, neophodno je da bude izlučen u neposrednoj blizini,
tj. na udaljenosti najviše do 60 cm od košnice. Prilikom
nadimljavanja dim verovatno maskira alarmni miris, pa nadimljene
pčele ne napadaju već se povlače u košnicu i uzimaju med.
Pomenuto je da kod pčela stražarica i izletnica osim žaočnog
regiona alarmni feromon produkuju i mandibularne žlezde. Po
hemijskom sastavu alarmni feromon ovih žlezda je 2-heptanon, a ima
jak i kratkotrajan miris.
Ovaj feromon, osim što podstiče agresivnost i alarmno ponašanje
pčela (izluči se u proseku oko 40 μg po jednoj pčeli izletnici) u
cilju odbrane društva od uljeza, ima i ulogu u odvraćanju i
opominjanju stranih pčela (tuđica) od košnice ili obaveštavanju
drugih pčela sabiračica da je izvor hrane iscrpljen, jer količina
od 150 μg 2-heptanona odbija sakupljačice od izvora hrane ili
tuđice od košnice, kao i 10 zgnječenih glava ili mandubularnih
žlezda odraslih pčela radilica (izletnice, sabiračice, vodonoše
itd.). Dva-heptanon nije pronađen kod mladih pčela radilica,
matice i trutova, tako da se u pravom smislu reči može nazvati
feromonom pčela izletnica.
Na kraju treba pomenuti još i „foot print” feromon (nogama
prenosni feromon) kojeg produkuju matice i radilice, a rasturaju ga
pomoću tarsusa („stopala”).
Ovaj feromon radilice izlučuju na površinu poletaljke košnice,
njegova struktura nije poznata, a pretpostavlja se da ima ulogu u
obeležavanju (trasiranju) puta u unutrašnjost košnice, što je
posebno bitno za mlade pčele koje se vraćaju sa orijentacionih
izleta. Takođe „foot print” feromon radilica ima veliki značaj i za
celu pčelinju zajednicu, naročito tokom prirodnog rojenja, kada
ovaj feromon doprinosi održavanju integriteta, zbijenosti i
stabilne strukture rojidbenog
grozda. Komunikacija putem feromona samo je jedan od načina
sporazumevanja među pčelama na relaciji radilica-radilica,
radilica-roj, jer podjednako bitan deo međupčelinje komunikacije
jeste igra ili ples pčela. Naime, zapaženo je da tokom slabe paše
manji broj pčela sabiračica
izlazi iz košnice, što je upućivalo na zaključak da su one dobro
informisane o stanju paše. Istraživanja su pokazala da se među
sabiračicama nalaze grupe mlađih pčela (izvidnice) zaduženih da
izviđaju okolinu, pronalaze dobru pašu i o tome obaveštavaju ostale
sabiračice u
košnici. Ova tvrdnja se može vrlo lako dokazati izvođenjem
jednog prostog ogleda. Naime, ako se na izvesnoj udaljenosti od
eksperimentalne košnice postavi posuda sa šećernim sirupom ili,
bolje, sa rastvorom meda i polena, posle izvesnog vremena uočiće se
prva pčela, koja će nakupiti dovoljno hrane u svojoj voljci, a
zatim posle dva napravljena kruga iznad posude odleteti. Uskoro će
se pojaviti još pčela sabiračica, za koje se prašenjem može
utvrditi da potiču iz iste
košnice. Znači, prva pčela je odnela informaciju ostalim
sabiračicama u košnici o mestu i položaju izvora hrane. Kako se ta
informacija prenosi?
Istraživanja su pokazala da pčela sabiračica izvidnica, pošto se
vratila u košnicu, počinje izvođenje niza povezanih ritmičkih
pokreta telom, takozvani ples-igra pčela, kojim informiše druge
pčele o udaljenosti i smeru paše od košnice . Tako, na primer, ako
je izvor hrane udaljen od košnice 10 m, izvidnica izvodi kružni
ples, trčeći na saću u uskom krugu, menjajući smer levo
i desno. Ako je izvor hrane udaljen oko 100 m, pčela izvidnica
izvodi ples u vidu
spljoštene osmice, trčeći najpre u malom polukrugu, a zatim se
naglim zaokretom vraća na početnu tačku, da bi odmah započela na
suprotnu stranu da opisuje isti polukrug, vraćajući se istom crtom
kao i prvi put na početak. Polazno-povratnu crtu pčela izvidnica
uvek prelazi istim
smerom, neprestano izvođeći zadnjim delom abdomena pokrete čas
levo, čas desno, s tim da je učestalost brzih okretaja u vidu
osmice oko 10 za 15 sekundi.
Crta kojom se pčele u plesu uvek vraćaju istim smerom na početnu
poziciju govori o smeru kretanja ka izvoru hrane. Utvrđeno je da
ako pčela plesačica crtu prelazi odozdo nagore, onda se izvor hrane
nalazi u smeru Sunca, a ako je kretanje odozgo ka dole, hrana je u
suprotnom
smeru od Sunca. Ako je pčela pri izvođenju plesa polazno-dolaznu
crtu pomerila levo ili desno pod izvesnim uglom u odnosu na
vertikalnu osu, onda je to znak da se paša nalazi pod naznačenim
uglom levo ili desno u odnosu na Sunce. Uočeno je da ako je
udaljenost izvora hrane od košnice veća, utoliko je broj okretaja
manji, ples je sporiji, ali duži .
Tako pri udaljenosti izvora hrane do 3 km, pristigla pčela
radilica izvodi samo
dva okretaja u jednoj minuti. Tokom plesa pristigle pčele
radilice i ostale sabiračice prilaze izvidnici i dotiču je svojim
jezicima, pokušavajući da pokupe miris cveta (miris nektara) sa
kojeg pčela izvidnica dolazi.Dakle, pčele mirisom primaju
informaciju o kvalitetu i vrsti paše, dok
informaciju o njenom položaju i udaljenosti od košnice dobijaju
na osnovu plesa pčela izvidnica. Pri tome kao glavni orijentir
služi im Sunce, dok kao putokaz koriste Sunčeve zrake, pomoću kojih
se, inače, orijentišu kada je oblačno.
Sličan sistem znakova i plesa koristi se i za sporazumevanje
pčela izvidnica i roja prilikom potrage za novim stanom u vreme
rojenja. Naime, kada izvidnice pronađu novi stan, vraćaju se i
igrom na površini rojidbenog grozda, slično kao pri pronalasku
hrane, o tome obaveštavaju roj. Roj se zatim ubrzo diže u vazduh i
odlazi na naznačeno mesto novog skloništa.
Boljem shvatanju i razumevanju povratnog sistema komuniciranja
među pčelama doprinela je studija Seelly and Tovey iz 1994. godine,
koja opisuje jedinstven povratni sistem sporazumevanja pčela, kojim
društvo reguliše intenzitet sakupljanja nektara preko koordinacije
aktivnosti pčela sakupljačica i pčela skladištarki.
Pčele sakupljačice, kada se vrate ukošnicu sa punim mednim
želucima (voljkama) nektara, ne ulaze u košnicu da same odlože svoj
teret, već ih na ulazu dočekuju pčele skladištarke, koje prihvataju
nektar i u procesu transfera „jezik na jezik” odlažu ga u prethodno
pripremljene
ćelije saća. Neposredno nakon preuzimanja nektara skladištarka
se pomera iz područja prijema, ustupajući tako mesto drugoj
spremnoj da prihvati teret. Ako se u košnicu u isto vreme vrati
veći
broj sakupljačica sa paše, pčele skladištarke postaju
prezauzete, pa se može desiti da na primopredajnom mestu nema
toliko dovoljno slobodnih ovih pčela koliko ima prispelih
sakupljačica. U tom slučaju sakupljačice počinju potragu za
slobodnim pčelama skladištarkama, gubeći vreme. Prema Saliju i
Toviju, zbir izgubljenog vremena koje potroše sakupljačice u
potrazi za slobodnim skladištarkama je mera efikasnosti pčelinjeg
društva u iskorišćavanju aktuelne pčelinje paše, jer sa porastom
broja sakupljačica koje se vraćaju sa paše efikasnost
prenosa i predaje hrane od cveta do mesta skladištenja opada,
osim ako se istovremeno ne povećava i broj pčela skladištarki.
U normalnim okolnostima, kada je brzina sakupljanja nektara od
strane društva (izražena preko broja sakupljačica) manja od
njegovog prerađivačkog kapaciteta (izraženog preko broja slobodnih
skladištarki), vreme traženja skladištarki je kratko, ne duže od 20
sekundi. U ovakvim uslovima sakupljačice su stimulisane da izvode
„repni ples” kojim se regrutuju dodatne
pčele sakupljačice, što utiče na povećavanje brzine i
efikasnosti sakupljanja
nektara jednog pčelinjeg društva. Međutim, ako brzina
sakupljanja prevaziđe kapacitet prerade, vreme za pronalaženje
skladištarki se produžuje, i kada dostigne oko 50 sekundi, dolazi
do
destimulacije pčela sakupljačica, tj. one više ne izvode „repni
ples”, već počinju da izvode „drhtavi ples” (leđno-trbušne
vibracije), koji regrutuje nove pčele skladištarke u cilju
povećavanja kapaciteta prerade pčelinjeg društva.
Opisani načini sporazumevanja u pčelinjem društvu, kao i ukupna
harmonija koja u njemu vlada, toliko su usklađeni da se slobodno
može reći da predstavljaju jedinstvenu preciznost i savršenstvo u
životinjskom svetu.
Pčela unosi nektar u ćeliju .
Radna sveska za „Moje pčelice“ šk. 2013/2014