-
Živan Ristić
PODACI, INFORMACIJE I ZNANJE: METODOLOŠKI ASPEKTI
Ovo štivo sadrži izvode iz nekih od autorovih tekstova, iz
knjige: Ristić, Ž. (1995) O istraživanju, metodu i znanju. Beogrd:
IPI i u nekih objavljenih autorovih članaka. Štivo je prožeto
delovima predavanja održanih studentima postdiplomskih studija na
usmerenju za menadžment u ECPD, namenjeno je privremenoj internoj
upotrebi i trebalo bi da studentima posluži: (a) kao podsetnik za
neke delove predavanja o rešavanju problema i odlučivanju i (b) kao
vodilja u traganju za odgovarajućom literaturom i u proučavanju te
literature.
-
PODACI, INFORMACIJE I ZNANJE: METODOLOŠKI ASPEKTI
Sadržaj
1. Pristupne napomene: značaj metanaučnih pretpostavki u
sticanju novih naučnih znanja 1.1 Tri nivoa metanauke 1.2 Naučni
realizam i antirealizam 1.3 Odnos ontoloških, epistemoloških i
metodoloških pretpostavki 2. Podaci 2.1 O značenju izraza podatak i
nekim vrstama podataka 3. Informacije 3.1 O značenju izraza
informacija 4. Znanje 4.1 O značenju izraza ”znanje” 4.2 Savremene
teorije o znanju 4.3 Neke koncepcije o izvorima i načinu sticanja
znanja 4.3.1 Stanovište logičkog empirizma 4.3.2 Popperov kritički
racionalizam i realizam 4.3.3 Relativističke koncepcije - Kuhnova
koncepcija 4.3.4 Konstruktivističko stanovište 4.4 Vrste znanja 4.5
O odnosu podatka, informacije i znanja 4.6 Funkcije naučnog znanja
4.6.1 Naučno objašnjenje 4.6.2. Naučno predviđanje 4.7 Struktura
naučnog znanja: činjenice, zakoni, teorije i modeli 4.7.1 Naučne
činjenice 4.7.2 Naučni zakoni 4.7.3 Naučne teorije i modeli 4.8
Neke savremene koncepcije o razvoju naučnog znanja 4.8.1
Kumulativistička koncepcija razvoja naučnog znanja (logički
empirizam) 4.8.2 Popperova evolucionistička koncepcija o razvoju
naučnog saznanja 4.8.3 Kuhnova revolucionistička koncepcija o
razvoju naučnog znanja 4.8.4 Lakatosevo shvatanje o razvoju naučnog
znanja 4.8.5 Laudanovo shvatanje o razvoju naučnog znanja
1. Pristupne napomene: značaj metanaučnih pretpostavki u
sticanju novih naučnih znanja
1.1 Tri nivoa metanauke Madsen (1985) određuje značenje izraza
"metanauka" tako što kaže da je to zajednički izraz za sve studije
čiji je objekt nauka i koje su organizovane na jednom ili na više
sledećih nivoa: 1) filozofskom (često preskriptivnom) nivou koji
sadrži opšti pogled na svet, ontološke i epistemološke
pretpostavke, aksiološka i etička usmerenja, filozofiju nauke... 2)
metateorijskom nivou - koji sadrži teorije o teorijama i teorije o
naučnom metodu; 3) empirijskom nivou koji sadrži istoriju nauke,
sociologiju nauke, psihologiju nauke...
-
Filozofija nauke ispituje opšta svojstva nauke koja su
najneposrednije povezana s njenim funkcijama proizvođenja naučnih
znanja, kao što su priroda i pouzdanost iskustvene osnove, priroda
validacionih procedura u kojima se koristi ta osnova, oblici
razvoja i epistemološki status naučnih teorija (Kourany, 1998).
Filozofiju nauke sačinjavaju dve velike oblasti: epistemologija
nauke i metafizika nauke, čiji je središnji deo – ontologija.
Epistemologija proučava prirodu i poreklo znanja. Epistemologija
nauke se bavi pitanjem: Da li su naučne teorije istinite?
Epistemološke pretpostavke se tiču pitanja: Kako možemo znati
stvarnost i šta (i pod kojim uslovima) smatramo znanjem? Ontologija
proučava prirodu bića i postojanja stvari. Ontološke pretpostavke
se tiču pitanja: Kakva je priroda (socijalne) stvarnosti?
Ontologija nauke razmatra pitanje: Šta nam naučne teorije kazuju o
svetu ako su istinite? Istorija nauke proučava kako su naučni
pojmovi, znanja, ciljevi i metodi dosegli sadašnji nivo razvitka,
koji su činioci proizveli prelomne promene u tome razvoju u
određenim prostornovremenskim predelima i koji su socioekonomski
uslovi potkrepljivali ili ometali te razvojne promene. Povezivanju
filozofije nauke i istorije nauke su, u velikoj meri, doprineli
Kuhn, Lakatos, Toulmin i drugi mislioci. Lakatos (Lakatos, 1978,
s.102), parafrazirajući čuvenu Kantovu izreku, piše: "Filozofija
nauke bez istorije nauke je prazna; istorija nauke bez filozofije
nauke je slepa" i nastoji da pokaže: (a) da filozofija nauke
priprema normativne metodologije kojima se istoričari koriste u
rekonstruisanju "unutarnje istorije" i posredno obezbeđuje
racionalno objašnjenje rasta objektivnog znanja; (b) da dve
takmičarske metodologije mogu da budu ocenjivane pomoću normativno
interpretovane istorije; (c) da ma koja racionalna rekonstrukcija
istorije treba da bude dopunjena empirijskom (sociopsihološkom)
"spoljnom istorijom". Interna istorija je istorija odgovarajućih
ideja nauke i posvećuje pažnju motivaciji istraživača kao i
oblicima njihovih komunikacija. Spoljna istorija se tiče
ekonomskih, socijalnih i tehnoloških činilac koji nisu neposredno
uključeni u sadržaj same nauke, već samo u objašnjavanje nekih
događaja u istoriji nauke. Mada su i Lakatos i Kuhn zaslužni za
postavljanje važnog pitanja o odnosu metodološke koncepcije
filozofije i istorije nauke, njihova shvatanja o tome nisu bila
sasvim saglasna; Lakatos je preveliki značaj pridavao filozofiji, a
nedovoljan istoriji nauke, dok je Kuhn odveć naglašavao ulogu
istorije i zalagao se za njenu samostalnost u odnosu na filozofiju.
Losee (1980, s.218) primećuje da je istorijski relativizam sveo
filozofiju nauke na deskriptivno ispitivanje aktuelne naučne
prakse, što ima za posledicu napuštanje traganja za evaluativnim
standardima. Filozofija nauke, međutim, mora da bude upravljena na
razlikovanje nauka od onog ašto ona nije i na razlikovanje "dobre
nauke" od "rđave nauke". Filozofija nauke mora da stekne značaj za
istoriju nauke i naučnu praksu a da pri tom ne bude apsorbovana u
istoriju nauke ili u sociologiju nauke. Za proučavnje nauke kao
čovekove saznajne delatnosti usmerene na sticanje znanja, odnosno
na traganje za istinom, potrebne su, kako kaže Wartofsky (1988,
s.99), "filozofska istoria nauke" i "istorijska filozofija
nauke".
Sociologija nauke, pored ostalog, proučava koliko su i kako
naučnici podložni uticajima kulturnog i socijalnog konteksta kojem
pripadaju, koliko i kako uverenja koja preovlađuju u društvu
uplivišu i oblikuju nalaze stečene naučno istraživačkom delatnošću.
Psihologija nauke proučava tipove osoba uključenih u
naučnoistraživačku delatnost, povezanost njihovih psiholoških
svojstava s njihovim istraživačkim usmerenjima i stilovima, i
psiholoških procesa svojstvenih njihovom istraživačkom radu.
(Kourany, 1998)
-
Postavljanje ontoloških problema i formulisanje ontoloških
pretpostavki neodvojivo je od postavljanja epistemoloških problema
i pretpostavki. Rasprostranjeno je shvatanje da naučna delatnost
polazi od nekih ontoloških pretpostavki i završava se njima.
Ontološke pretpostavke su verovanja o prirodi vaseljene, o prirodi
onoga što ona sadrži i nisu svojstvene jedino nauci nego I religiji
i filozofiji. Te pretpostavke su visokog nivoa opštosti, a njihova
funkcija je da nas usmeravaju u saznavanju i osmišljavanju
proučavane stvarnosti. Naravno, nisu sve ontološke pretpostavke
istog nivoa opštosti; neke se tiču svemira, neke života u njemu,
neke čovekove prirode, itd. Za drušzvene nauke vrlo su značajne
ontološke pretpostavke o prirodi čoveka i društva.
1.2 Naučni realizam i antirealizam
Da li su naučna znanja (naučne teorije, modeli, zakoni...)
istiniti opisi oblasti stvarnosti na koju se odnose (a prihvatanje
naučnih teorija uključuje verovanje u njihovu istinitost) ili su
pak samo podesna sredstva – instrumenti za predviđanje i za
proizvođenje potrebnih promena u nekoj oblasti stvarnosti (a
prihvatanje naučnih teorija uključuje nešto manje od verovanja u
njihovu istinitost)?
Osnovni predmet jedne od savremenih rasprava u epistemologiji
nauke jesu naučni realizam i njemu suprotstavljene antirealističke
koncepcije. Naučni realizam podrazumeva da su iskazi koji
sačinjavaju teoriju istiniti ili lažni i da je ono što ih čini
istinitim ili lažnim nešto spoljašnje, nezavisno od čoveka –
saznavaoca. Realizam je shvatanje prema kojem su tvrdnje naučnih
teorija istinite ili lažne zavisno od stvarnog sveta koji je
nezavisan od ljudi, saznavalaca; postoji samo jedan realni svet, a
istina o njemu je neizmenljiva, konačna i nezavisna od onoga što
ljudi o njoj misle. Postoji mnoštvo vidova antirealizma:
instrumentalizam, fenomenalizam, empiricizam, konvencionalizam,
konstruktivizam... Instrumentalizam je shvatanje prema kojem naučni
zakoni i naučne teorije nisu ni istiniti niti lažni već su samo
instrumenti za predviđanje opažljivih fenomena, a ocenjuju se na
osnovu upotrebljivosti. Instrumentalizam odrazumeva da se samo
opservacionim iskazima mogu pripisivati istinitosne vrednosti
istinito ili lažno, dok teorijskim iskazima ne pripisujemo
istinitosnu vrednost. Fenomenalizam tvrdi da se iskazi o fizičkim
objektima mogu svesti na iskaze o “čulnim podacima”: boje, zvuci,
mirisi, bol, kinestetičke senzacije,..). Razgovor o fizičkim
objektima je zapravo prerušeni razgovor o fenomeninima – pojavnim
aspektima. Fenomeni su jedina stvarnost i jedini objekti
saznanja.
A. Fine ukazuje na to da i realisti i antirealisti prihvataju
rezultate naučnih istraživanja kao «istinite» a to prihvatanje
naziva «jezgrovnom pozicijom» (Fine, 1998. s. 92). On misli da se
realisti i antirealisti međusobno razlikuju po onome što dodaju toj
jezgrovnoj poziciji. Realisti joj dodaju svoje tumačenje prihvaćene
teorije kao istinite opise neke oblasti stvarnosti, a antirealisti,
npr. instrumentalisti, svoje tumačenje prihvaćene teorije kao
sredstva – instrumenta za predviđanje i proizvođenje potrebnih
promena u toj oblasti stvarnosti. Fine, međutim, privlačnom smatra
treću alternativu – samu jezgrovnu poziciju; neka nauka govori sama
za sebe! On tu alternativu naziva «prirodnim ontološkim stavom»
(Natural Ontological Attitude - NOA) (Fine, 1998. s. 393). Fineovoj
koncepciji su bliska shvatanja koja zastupaju M. Gardner (Gardner,
1998) i I. Hacking
-
(Hacking, 1998). O Fineovoj koncepciji postoje nesuglasice:
McMullin je smatra slabim tipom antirealizma, a A. Musgrave –
vrstom realizma (Musgrave, 1997).
1.3 Odnos ontoloških, epistemoloških i metodoloških pretpostavki
Postavljanje, bilo ontoloških, bilo epistemoloških, problema i
pretpostavki uplivisano je vrednosnim činiocima i etičkim
stanovištem. Ontološke i epistemološke pretpostavke zajedno sa
celovitim opštim pogledom na svet određuju u veoma velikoj meri
koja će se pitanja o stvarnosti postavljati, šta će se smatrati
značajnim naučnim problemom koji bi trebalo rešavati, ali takođe,
određuju i pretpostavke na kojima će se zasnivati način rešavanja
tog problema, odnosno način sticanja novih znanja - metod.
Metodološke pretpostavke se tiču pitanja: Na koji način stičemo,
organizujemo, dokazujemo, proveravamo, kritikujemo, ocenjujemo i
razvijamo naučno znanje? Metodologija nauke je zasnovana na
epistemologiji. Metodologija se bavi proučavanjem nastanka, razvoja
i saznajne vrednosti metoda saznanja i tehničkih postupaka naučnog
istraživanja, ali, takođe, i proučavanjem procesa i komponenti
naučnog istraživanja, kao i proučavanjem strukture, funkcija i
razvoja naučnog znanja: bavi se naučnim problemom, naučnom
hipotezom, naučnom činjenicom, naučnim zakonom, naučnom teorijom,
paradigmom, istraživačkom tradicijom, zatim naučnim opisivanjem,
objašnjavanjem, predviđanjem i razumevanjem. Opravdano se ukazuje
(de Groot, 1969, s.24) da metodologija nije samo preskriptivna -
normativna, već takođe i deskriptivna, evaluativna i komparativna;
neke tehnike se opisuju, porede sa drugima, razmatraju u
perspektivi, ocenjuju i preporučuju ili ne preporučuju za date
uslove, itd. Za razliku od metodologije, filozofija nauke se (pored
ostalog) bavi i specifičnim problemima naučnih teorija i naučnih
metoda na prevashodno preskriptivni način. Koyre (Koyre, 1981,
s.72) ukazuje da mesto metodologije nije na početku naučnog
razvoja, nego negde u njegovoj sredini; nijedna nauka nija započela
jednim traktatom o metodu, niti je ikada napredovala zahvaljujući
primeni neke metode izgrađene na čisto apstraktni način. Opravdano
tvrdi Hutten (1962, s.215) da naučni metod ne prethodi nauci, već
da proističe iz nje. Osim toga, izgleda da je apstraktna
metodologija od srazmeno male važnosti za stvarni razvoj naučne
misli, primećuje Koyre (Koyre, 1981, s.70). Važan je uticaj
filozofije, ili metafizike uopšte, a ne isključivo logike ili
metodologije na naučnu misao (Koyre, 1981, s.73). Neuverljivo je
shvatanje da je uspeh nauke rezultat tanane i pažljivo uravnotežene
kombinacije inventivnosti i kontrole. Prema tom shvatanju, naučnici
imaju zamisli i specijalne metode za poboljšavanje zamisli; naučne
teorije prolaze kroz test metoda i daju bolja objašnjenja sveta od
onih zamisli koje nisu prošle kroz taj test (Feyerabend, 1975,
s.300). Nema naučnog metoda koji jemči uspeh ili ga čini
verovatnim. Naučnici ne rešavaju probleme zato što poseduju
volšebnu palicu - metodologiju, ili teoriju racionalnosti - već
zato što proučavaju problem dugo vremena, zato što prilično dobro
znaju situaciju, zato što nisu beslovesni i zato što neumerenosti
jedne naučne škole uvek bivaju uravnotežavane neumerenostima neke
druge škole. Povrh toga, naučnici retko rešavaju probleme, čine
mnogo grešaka i mnoga njihova rešenja su neupotrebljiva
(Feyerabend, 1975, s.302). Iz ontoloških i epistemoloških
pretpostavki, uz upliv usvojenog vrednosnog sistema i vrednosnih
orijentacija, izvode se metateorijske pretpostavke o teoretisanju i
naučnim teorijama kao i metodološke pretpostavke. Ima, kao što je
već rečeno, proučavalaca koji izričito tvrde da naučni metod
implikuje ontološke pretpostavke o objektu istraživanja
-
(Danziger, 1987, s.89). "Svaka naučna metoda implicira jednu
metafizičku osnovu ili bar neke aksiome o prirodi stvarnosti".
(Koyre, 1981, s.63). Izgleda da bi ispravnije bilo tvrditi da je
metod zasnovan na ontološkim (i epistemološkim) pretpostavkama o
proučavanom domenu. Metodološke pretpostavke na kojima je zasnovan
metod izvedene su iz ontoloških i epistemoloških pretpostavki. Time
se ne poriče mogućnost da metod kojim se koristimo utiče na
postavljanje ontoloških i epistemoloških pretpostavki. Dobro su
poznata i tvrđenja da stvarnost ne postoji nezavisno od metoda i da
je stvarnost, štaviše, proizvedena metodom. Ima vrednih razloga da
cum grano salis prihvatimo Danzigerovo tvrđenje da metod konstruiše
empirijski domen, ali imajući na umu da je taj domen određen uprvo
ontološkim pretpostavkama na kojima je i sam taj metod zasnovan.
Opšti pogled na svet i ontološke pretpostavke, a takođe
epistemološke pretpostavke i vrednosne orijentacije, određuju
empirijske probleme - domen. Izbor metoda za određeni empirijski
domen se ne obavlja isključivo na osnovu ontoloških i
epistemoloških pretpostavki, nego i na osnovu izagranih i
postavljenih ciljeva i drugih, npr. praktičkih zahteva i uslova.
Podesnost metoda za neki empirijski domen zavisi od usklađenosti
ontoloških i epistemoloških pretpostavki na kojima je zasnovan
metod sa ontološkim i epistemološkim pretpostavkama na osnovu kojih
su postavljeni problemi koji sačinjavaju taj empirijski domen.
Empirijski domen nauke nije neposredno sama stvarnost nego kompleks
pitanja koja čovek u određeno vreme o njoj postavlja - kompleks
problema koje ta nauka rešava. A teorija se grubo može shvatiti kao
kompleks probnih rešenja tako postavljenih problema. Ako se
prihvati uverenje da se metodologija bavi i proučavanjem naučnih
problema, onda se ukazuje još jedan odnos između filozofskog i
metateorijskog nivoa: sagledavanje i odabiranje problema određeno
je opštim pogledom na stvarnost i odnos čovek aprema njoj,
ontološkim i epistemološkim pretpostavkama, kao i aksiološkim
činiocima. Naučni problemi ne mogu da budu postavljeni nezavisno od
teorije. Na metateorijskom nivou se postavljaju teorijski problemi
i metodološki problemi, postavljanje empirijskih problema u svojoj
pozadini ima neku naučnu teoriju - oni se postavljaju na fonu te
teorije. Грязнов (Грязнов, 1982, s.111), uz zapažanje da u
savremenoj literaturi o istoriji i metodologiji nauke značajno
mesto zauzima "problem problema", postavlja pitanje: da li nova
teorija niče kao rešenje postavljenog naučnog problema? Na to
pitanje on daje negativan odgovor. Problem ne prethodi teoriji
(Грязнов, 1982, s. 117). Heelan (1990, s.144) nalazi da je
opšteprihvaćeno uverenje u shvatanjima Kuhna, Poppera i njima
inspirisanih pisaca, da naučni problem može nedvosmisleno da bude
definisan bez pozivanja na teoriju unutar koje se može dati ili
predložiti rešenje. On, saobrazno pristupu hermeneutičkog
razumevanja prirodnih nauka, predlaže gledište da je naučni problem
kategorički neodređen sve dok se ne predloži teorija sposobna za
rešenje problema. Takvo objašnjenje je suprotno
nomološko-deduktivnom objašnjenju nauke (s njegovim razlikovanjem
teorije i posmatranja) i suprotno induktivističkom (u kome nema
mesta za izmenu polja posmatranja). Za nauku se često kaže da je
delatnost rešavanja problema, ali se ponajmanje govori o
postavljanju tih problema. Filozofija nauke i metodologija se,
sasvim neopravdano, neuporedivo više bave proučavanjem rešavanja
naučnih problema i, naročito, proveravanjem rešenja, nego
postavljanjem problema. Koja je uloga metoda u postavljanju
problema? Dugo je bila odveć naglašena uloga metoda u proveravanju
rešenja problema - kontekst opravdavanja, nedovoljno proučavana
uloga metoda u dolaženju do rešenja - kontekst otkria, a još uvek
zanemarena njegova uloga u postavljanju problema koji bi trebalo da
se rešava.
-
Zavisnost metodoloških pretpostavki i pristupa, od izabranog
opšteg pogleda na stvarnost, od postavljenih ontoloških i
epistemoloških pretpostavki, kao i od postavljenih ciljeva, biće
grubo prikazana navođenjem dveju krajnosnih mogućnosti: (a) Ako su
usvojene lokovske ontološke pretpostavke, prema kojima su
uniformnost, stabilnost, fiksiranost, bazične, a promene
kontingentne i akcidentalne (i pri tom kontinuirane i kvantitativne
naravi), ako je usvjen model čoveka prema kojem je on pasivan,
reaktivan i prazan i ako su usvojen model čoveka prema kojem je on
pasivan, reaktivan i prazan i ako su usvojene epistemološke
pretpostavke prema kojima je naučno znanje realno, objektivno,
izvesno, valjano, tačno, pouzdano, precizno, impersonalno,
nedvosmislen, nepristrasno, slobodno od vrednosti, progresivno samo
po sebi, egzaktno, racionalno, jasno razlučivo od drugih vrsta
znanja, izraženo terminima precizno određenih značenja, a njegov
razvoj kumulativne prirode, tada su prikladni ciljevi naučne
delatnosti predviđanje, objašnjavanje (kntigentno utemeljeno na
eficijentnoj i materijalnoj uzročnosti) i instrumentalno
preobražavnje, zasnovani na dovoljnim uslovima. Takvim ontološkim i
epistemološkim pretpostavkama i izabranim ciljevima nauke,
odgovarajuće su sledeće metodološke pretpostavke i pristupi:
nomotetički pristup, elementaristički pristup i analiza,
redukcionistički pristup i analiza. Uzorni tip teorije, u takvom
slučaju, je deduktivno-aksiomatski. Prevashodnog je značaja
testiranje teorija i hipoteza, pri čemu je svojstven monoteorijski
i holistički pristup ocenjivanju teorija i hipoteza. Uzorni tip
istraživanja je tada eksperimentalno istraživanje u strogo
kontrolisanim uslovima. U takvom istraživanju, odnos istraživač -
ispitanik je odnos subjekt - objekt; neophodna je distanca između
njih, o ispitaniku se govori u trećem licu. Uzorno vladanje
istraživača odlikuju: bezličnost, nezainteresovanost,
neuključenost, nepristrasnost, metodičnost, skeptičnost,
emocionalna neutralnost, odanost pozivu (profesiji), ničim
ograničena sloboda istraživanja... Tom pristupu saobražena je
mertonovska etika nauke i naučnog istraživanja, koja će biti
opisana u poslednjem poglavlju ovoga štiva. (b) Ako su, nasuprot
tome, usvojene ontološke pretpostavke i model čoveka prema kojima
je čovek celovita, samosvesna, jedinstvena, neponovljiva osoba
svrhovitog, ne samo reaktivnog i aktivnog, nego i proaktivnog
ponašanja, ne samo heteronomnog nego i autonomnog vladanja, sa
slobodom izbora, kojoj su svojstveni intencionalnost i
stvaralaštvo, kao i moralna odgovornost, i ako su usvojene
epistemološke pretpostavke prema kojima takvu osobu nije moguće
saznati i razumeti ne uzimajući u obzir njen kontekst i njen
sopstveni referentni okvir, prema kojima su vrednosti konstitutivni
i usmeravajući sačinioci naučnog znanja, a znanje je lično,
personalno, neizvesno, problematično, rasplinuto, imaginativno i
neracionalno, katkad neizrecivo, izraženo terminima neprecizno
određenje značenja, uz upotrebu mentalističkih izraza i metafora,
tada su prikladni ciljevi razumevanje, teleološka objašnjenja,
samorazumevanje (pomaganje samorazumevanja), postizanje svestranog
razvoja i samodeterminacije. U tom slučaju su odgovarajuće
metodološke pretpostavke i pristupi: holistički i idiografski
pristup, fenomenološki pristup, hermeneutički pristup. Tada je
odnos istraživača i ispitanika odnos subjekt - subjekt, odnos Ja -
Ti koji uključuje dijalog; istraživanje podrazumeva saradnju
istraživača sa ispitanicima, a ne sprovođenje istraživanja na
ispitanicima. Podesan vid istraživanja tada je studija slučaja -
jedinstvene neponovljive osobe; njeno dubinsko proučavanje.
-
O komplementarnosti dveju grubo ocrtanih krajnosti, kao i o
onome što se nalazi između njih, ovde neće biti govora; svrha je
bila - ukazivanje na snažan upliv ontoloških i epistemoloških
pretpostavki kao i aksioloških činilaca na metodološke pristupe i
pretpostavke. Metodološke pretpostavke nisu izvedene samo iz opšteg
pogleda na stvarnost, ontoloških i epistemoloških pretpostavki,
nego su, povrh toga, saobražene usvojenim vrednosnim
orijentacijama, izabranim moralnim tačkama gledišta i postavljenim
ciljevima.
-
2. Podaci
2.1 O značenju izraza podatak i nekim vrstama podataka U
latinskom jeziku glagol dare znači dati, a reči datum (u jednini) i
data (u množini) označavaju ono što je dato, podatak. Našoj reči
podaci u engleskom jeziku odgovara reč data, a u ruskom reč данные.
Izraz podatak se upotrebljava veoma često i u raznim kontekstima,
ali je njegovo značenje teško odredivo, pa stoga postoji mnoštvo
raznorodnih i međusobno čak i nesaglašljivih definicija toga
izraza. Najbrojniji su pokušaji da se izraz podatak definiše
posredstvom izraza informacija (ili obratno), ili pomoću izraza
činjenica i izraza pokazatelj. Evo samo nekoliko primera:
"Činjenice su ... događaji ili stanja. Podaci su simbolička
reprezentacija događaja ili stanja..." (Kneller, 1978). "Podaci su
sirove, neanalizovane činjenice, brojke i događaji iz kojih se mogu
razviti informacije..." (Stoner & Wankel, 1986, s.621). "Podaci
su činjenice i brojke, neobrađene informacije." (Kroenke, 1977,
s.496) "Podaci su sirove činjenice ili opservacije, tipično o
fizičkim fenomenima ili poslovnim transakcijama." (O’ Brien, 1999,
s.46) "Podaci su… tokovi sirovih činjenica koje predstavljaju
događaje koji se javljaju u organizacijama ili fizičkom okruženju,
pre nego što su organizovani i uređeni u formu koju ljudi mogu
razumeti i koristiti." (Laudon & Laudon, 2000, s.7)
"Informacije su podaci koji su obrađeni u oblik koji je smisaon za
primaoca i koji su od stvarne ili percipirane vrednosti u sadašnjim
ili predstojećim akcijama i odlukama." (Davis & Olson, 1985,
s.200) Podaci "...nisu ništa drugo do vrednosti pokazatelja koje
odgovaraju prihvaćenoj skali." (Batigin, 1986, s.133) Stoga bi
trebalo promotriti (bar površno) neke odnose između izraza podatak
i činjenica, podatak i informacija, podatak i pokazatelj. Kada je
reč o odnosima podatak i činjenica, preporučljivo je imati na umu
da se izraz činjenica dvojako upotrebljava: da označi relativno
istinit iskaz o nekom stvarnom stanju stvari i da označi samo to
stanje stvari. Izrazom podatak se, međutim, ne označava samo stanje
stvari, već neki iskaz (ne neophodno istinit) odnosno neki znak
prirodnog ili veštačkog jezika o (ne neophodno stvarnom) stanju
stvari. Bilo bi stoga nerazložno poistovećivanje značenja izraza
podatak sa činjenicom. Odnos između izraza podatak i izraza
informacija u mnogim tekstovima ostaje nejasan. Odložićemo do
sledećeg odeljka definisanje izraza informacija, a sada samo
ukazujemo da taj izraz potiče iz latinskog jezika u kojem glagol
informare doslovno znači "stavljanje u formu". Ima autora koji su
uvereni da su pojam podatak i pojam informacija u logičkom odnosu
podređenosti, ali dok je kod jednih nadređeni pojam podatak, kod
drugih je to - informacija. Drugačije rečeno, neki misle da su
podaci vrsta informacija, a drugi da su informacije vrsta podataka.
Ima i onih koji misle da su podatak i informacija u logičkom odnosu
ukrštanja: neke, ali ne sve, informacije su podaci, dok su neki,
ali ne svi, podaci informacije. Odnos podatka i informacije može da
bude posmatran i sa drugačijeg stanovišta. Davis ga shvata kao
analogiju sa odnosom sirovog materijala prema finalnom proizvodu
(Davis & Olson, 1985, s.201). Informacioni sistem obrađuje
podatke tako da iz sirove forme budu preobraženi u informaciju
upotrebljivu za primaoca. F. Machlup veruje da nema potrebe za
postavljanjem ni hijerarhijskog odnosa, niti vremenske sekvence u
raspravljanju o odnosu podatka i informacije. Zavisnost značenja
izraza podatak i izraza informacija od stanovišta sa kojeg se
tumače, uvideo je i Davis
-
(Davis & Olson, 1985, s.201): ono što za jednu osobu može da
bude informacija za drugu može biti tek sirovi podatak. Time se bar
delimično objašnjava često naizmenično upotrebljavanje ova dva
izraza. Poistovećivanje značenja izraza podatak sa značenjem izraza
"vrednost pokazatelja" ili sa značenjem izraza pokazatelj, smatramo
neopravdanim svođenjem i sužavanjem značenja reči podatak. Počnimo
opet od lingvističke analize. U latinskom jeziku reč indicatio
znači pokazivanje, reč indicatum - ono što se pokazuje, a reč
indicans - znak koji pokazuje, ono što pokazuje. Reč indicator
takođe označava ono što pokazuje, pokazatelj. Pod pokazateljem,
indikatorom se u teoriji merenja i metodologiji naučnog
istraživanja obično podrazumeva opažljivo (dostupno neposrednom
posmatranju) i neposredno merljivo svojstvo (promenljiva) za koje
se može opravdano tvrditi da njegove vrednosti, više ili manje
verodostojno, ukazuju na vrednosti nekog drugog svojstva
(indicatum) najčešće nepodložnog opservacijama i nepodložnog
neposrednom merenju. (Mogućnost da vrednosti jedne promenljive,
podložne neposrednom posmatranju i merenju, ukazuju na vrednosti
neke druge, neposrednom posmatranju i merenju nepodložne
promenljive, zasniva se na poznatom odnosu između tih dveju
veličina.) Pokazatelj je, dakle, svojstvo, promenljiva koja može da
uzima različite vrednosti iz nekog određenog skupa vrednosti.
Podatak, međutim, može da se odnosi i na neku vrednost (ne nužno
kvantitativne prirode) tog svojstva - pokazatelja i može kazivati o
prisutnosti ili odsutnosti u nekom objektu (događaju, procesu i
dr.) tog svojstva - pokazatelja, a povrh toga može govoriti i o
relacijama između svojstava, o svojstvima samih svojstava, o
objektima, događajima i dr., koji poseduju ili ne poseduju ta
svojstva. Posle razmatranja odnosa izraza podatak sa izrazima
činjenica, informacija i pokazatelj, predlažemo da pod podatkom
podrazumevamo iskaz ili neki znak (verbalni, brojčani, ikonički ili
drugačiji) nekog prirodnog ili veštačkog jezika, o nekom (ne nužno
stvarnom) stanju stvari, kojim se:
(a) tvrdi ili poriče postojanje ili prisutnost nekog objekta
(klase objekata), događaja, procesa, stanja, pojave, situacije,
uslova, ideje, akcije;
(b) pripisuje ili odriče neko svojstvo objektu (događaju...) ili
neka relacija nekog objekta (događaja...) s drugim objektima,
procesima itd.
(c) tvrde ili poriču ili upoređuju vrednosti tih svojstava
(Ristić, 1995, s. 404) Značajno je imati na umu da podaci ne
nastaju niotkuda - oni su plod intencije, oni su plod čovekove
kreacije. Ima nekoliko kriterijuma za razvrstavanje podataka.
Podaci se mogu razvrstavati prema izvoru (npr. na primarne i
sekundarne), prema prirodi (npr. na kvalitativne i kvantitativne),
prema formi u kojoj su izraženi (npr. na verbalne i neverbalne), pa
čak i prema fazama prikupljanja, sređivanja, prenosa, obrade i
skladištenja (npr., po rečima Kroenkea, ulazni podaci, obrađujući
podaci, izlazni podaci, uskladišteni podaci) (Kroenke, 1977, s.
51). Izrazi primarni i sekundarni podaci nisu jednoznačni. Pod
primarnim se podrazumevaju oni koji su u nekom poduhvatu stečeni sa
svrhom rešavanja određenog problema svojstvenog tom poduhvatu, dok
su sekundarni podaci oni koji nisu stečeni sa tom svrhom, ali mogu
da budu u datu svrhu upotrebljeni. Razlika između kvalitativnih i
kvantitativnih podataka, odnosno između kvalitativne i
kvantitativne deskripcije koju daju podaci, zavisi od načina na
koji se simboli pridaju kategorijama opisivanih objekata; ako se
podatkom simboli pridaju kategorijama sa isključivim ciljem
razlikovanja kategorija u koje su svrstani objekti, onda je podatak
kvalitativan. Ako su podatkom simboli pripisani kategorijama
objekata tako da ne samo što razlikuju kategorije, nego i da
ukazuju na relaciju uređenosti tih kategorija, onda je podatak
kvantitativan. Neka od najznačajnih poželjnih svojstava podataka
su: pouzdanost, verodostojnost, tačnost i značajnost (za određenu
svrhu). Valja imati na
-
umu da podaci ne mogu da budu sasvim nepristrasni, neutralni i
nezavisni od (vremenskog, kulturnog, teorijskog, metodološkog i
dr.) konteksta i da je značenje nekog podatka u velikoj meri
određeno upravo tim kontekstom.
3. Informacije
3.1 O značenju izraza informacija
Mnogi savremeni autori smatraju neopravdanim poistovećivanje
podatka i informacije. Na primer, "pod informacijom podrazumevamo
podatke oblikovane u formu koja je smisaona i upotrebljiva za
ljudska bića." (Laudon & Laudon, 2000, s.7) ili "Možemo
definisati informaciju kao tok podataka konvertovan u smisaon i
upotrebljiv kontekst za specifične krajnje korisnike." (O’ Brien,
1999, s.47) Neki autori poistovećuju znanje sa informacijom, a neki
pokušavaju da značenje jednog od ta dva izraza odrede posredstvom
onog drugog. Na primer, prema definiciji koju je dao B. Langefors
(prema: Tsichritzis & Lochovsky, 1982) informacija je prirast
znanja. Neki proučavaoci opravdano smatraju da nema opravdanja za
poistovećivanje znanja i informacije; nije svaka informacija
znanje, niti je svako znanje informacija! Postojanje mnoštva
teorija informacija: probabilističko-statističke teorije (R.
Fisher; R. Hartley, C. Shannon, W. Weaver i dr.),
matematičkih-nestatističkih teorija: topološke (N. Rashevsky),
algoritamske (A.N. Kolmogorov), semantičkih teorija (R. Carnap i J.
Bar-Hillel; J. Kemeny; R. A. Wells; J. Hintikka) i drugih, ima za
posledicu mnogoznačnost izraza informacija. Razume se,
mnogoznačnost tog izraza ne potiče jedino usled postojanja većeg
broja teorija informacija, nego i usled jednostranosti,
isključivosti i restriktivnosti pri izričitom određivanju značenja
izraza informacija. F. Machlup (Machlup, 1983) je proučavajući
različita moguća značenja toga izraza našao najmanje jedanaest
zahteva svojstvenih različitim definicijama ovog izraza. Ovde će
biti navedeno samo devet. Da bi se nešto, prema pojedinoj
definiciji, smatralo informacijom, neophodno je da: a) kazuje nešto
što je prethodno nepoznato primaocu, b) govori o nečemu što je
prethodno manje nesumnjivo za primaoca, c) utiče na količinu ili
strukturu znanja primaoca, d) bude upotrebljeno u primaočevom
odlučivanju, e) proizvodi zamišljene, razmatrane ili stvarno
preduzete akcije primaoca, f) primaocu redukuje neizvesnost, g)
primaocu pomaže da identifikuje kontekstualna značenja reči u
rečenici, h) isključuje neka od alternativnih stanja stvari i i)
menja verovanja primaoca, posebno s obzirom na distribucije
verovatnoća s primaočeve tačke gledišta. Informacije i znanja o
nekoj oblasti stvarnosti stičemo i razvijamo posredstvom pitanja
koja o njoj postavljamo, kreiranjem i procenjivanjem
prihvatljivosti odgovora na postavljena pitanja. Smisao i vrednost
tih pitanja određeni su opštim pogledom na svet, ontološkim,
epistemološkim i metodološkim pretpostavkama, vrednosnim
uverenjima, kulturnim, socijalnim, vremenskim, teorijskim, logičkim
i metodološkim kontekstom. Pitanja u veoma velikoj meri oblikuju
odgovore; smislom postavljenog pitanja određen je izbor metoda ili
kombinacije metoda za kreiranje, prikupljanje, obradu, analizovanje
i tumačenje podataka da bi se iz njih dokučile informacije i
sticala, kreirala znanja koja će predstavljati (makar privremeno)
prihvatljiv odgovor na postavljeno pitanje. Saznavalac postavlja
pitanja na koja treba steći odgovor. Njegova pitanja određuju
odgovore - prirodu i količinu informacija koje bi odgovori trebalo
da sadrže. Pitanje ukazuje koje su informacije i podaci značajni za
odgovor. Podaci su ljudska tvorevina, oni su plod čovekove
intencije, njih ljudi kreiraju s određenom svrhom. U kreiranju
-
podataka saznavalac se koristi nekim već izgrađenim misaonim
tvorevinama – teorijama (na primer, teorijama merenja). Na tim
teorijama on zasniva i razvija metode, tehnike, instrumente (na
primer, za merenja). Ali, ti metodi, tehnike, instrumenti za
kreiranje podataka, pa i teorije na kojima su oni zasnovani, kao i
teorije koje se odnose na predmetnu oblast (domen) entiteta čija se
svojstva mere, u svojoj osnovi imaju neke ontološke i epistemološke
pretpostavke koje je takođe postavio saznavalac - čovek.
Metodološka rešenja su presudno određena postavljenim ontološkim i
epistemološkim pretpostavkama, kao i aksiološkim uverenjima.
(Pitanje je kakav bi bio smisao primene ovih metoda van određenog
ontološkog i epistemološkog konteksta.) Pri tom, treba uzeti u
obzir zajedno teorije koje važe u datom domenu i teorije na kojima
se zasnivaju metodi merenja i metodi analize podataka u tom domenu;
veliki je značaj usklađenosti domenske teorije i teorije na kojoj
je zasnovan metod generisanja, prikupljanja, obrade i analize
podataka. Saznavalac odabira teorije, metode, tehnike i instrumente
kojima će se koristiti u kreiranju i prikupljanju podataka (na
primer, on odlučuje šta će da se meri, kako će da se meri, čime će
da se meri, pod kojim uslovima i kada će da se meri). Ali, u tome
procesu saznavalac dejstvuje na proučavano, saznavano; saznavalac i
objekt saznavanja su u interakciji. U tome procesu saznavanja
saznavalac odabira teorije, metode i postupke obrade, analize i
tumačenja kreiranih podataka kako bi iz njih dokučio informacije
potrebne za odgovor na postavljano pitanje. Saznavalac tumačenjem
podataka u određenom vremenskom, kulturnom, socijalnom, i izabranom
teorijskom, logičkom i metodološkom kontekstu dokučuje informacije
iz podataka. Ukratko, informacija u podacima nije data gotova; nju
saznavalac dokučuje obradom, analizom i tumačenjem podataka u
određenom kontekstu. Informacije se opravdano mogu shvatiti kao
kreacija saznavaoca, baš kao što su, uostalom, i podaci iz kojih
saznavalac te informacije ekstrahuje.
4. Znanje
4.1 O značenju izraza ”znanje”
O znanju ima nekoliko različitih teorija, pa je i izraz znanje,
baš kao i izraz informacija, višeznačan. Neka o tome posvedoči
sledeći niz definicija znanja: “Znanje je informacija koja je
organizovana i analizovana da bi bila razumljiva i primenljiva u
rešavanju problema ili u odlučivanju.” (Turban, 1992) “Znanje je
informacija koja je kontekstualna, relevantna i dejstvena.”
(Turban, 2005) “Znanje obuhvata implicitna i eksplicitna
ograničenja postavljena nad objektima (entitetima), operacijama i
odnosima zajedno s opštim i specifičnim heuristicima i procedurama
zaključivanja uključenim u situaciju koja se modeluje.” (Sowa,
1984) “Znanje se sastoji od istina i verovanja, perspektiva i
pojmova, rasuđivanja i očekivanja, metodologija i know-how.” (Wiig,
1993) “Znanje je rezonovanje o informacijama i podacima radi
aktivnog omogućavanja performanse, rešavanja problema, donošenja
odluka, učenja i učenja drugih.” (Beckman, 1997) “Znanje obuhvata
sva kognitivna očekivanja – opservacije koje su smisaono
organizovane, akumulirane i usađene u kontekst kroz iskustvo,
komunikacije ili zaključivanje – kojima se individualni ili
organizacijski agent koristi radi tumačenja
-
situacije ili generisanja aktivnosti, ponašanja i solucija bez
obzira da li su ta očekivanja racionalna ili upotrebljena
intencionalno.” (Maier, 2002) “Znanje je “informacija u
kontekstu””. Ova definicija ima korene u racionalističkom shvatanju
prema kojem se neko tvrđenje smatra valjanim znanjem ako ne sadrži
kontradikciju i ako se koherentno uklapa u širi okvir znanja.
(Bruce, 1970) “O znanju sastavljenom od podataka i informacija može
se misliti kao o znatno većem razumevanju situacije, odnosa,
uzročnih fenomena, i kao o teorijama i pravilima (eksplicitnim i
implicitnim) koje leže u osnovi datog domena ili problema.” (Bennet
& Bennet, 2000)
4.2 Savremene teorije o znanju O znanju ima nekoliko različitih
teorija, pa je i izraz znanje, baš kao i izraz informacija,
višeznačan. U minulom stoleću je sve do početka 60-tih godina
preovladavalo klasično, uglavnom neosporavano, shvatanje da je
znanje opravdano, istinito verovanje; osoba S zna P ako i samo ako:
(1) P je istinito, (2) osoba S veruje da P, i (3) osoba S ima
opravdanje - adekvatno svedočanstvo - za verovanje da P. (Pod
svedočanstvom se ovde, pojednostavljeno govoreći, podrazumeva neki
konačni skup razloga na osnovu kojih se prihvata neko tvrđenje P;
taj skup razloga sačinjava bar deo opravdanja da S veruje u P.)
Prema ovom shvatanju, svako znanje je verovanje, ali nije svako
verovanje znanje. Da bi neko verovanje bilo proglašeno za znanje
neophodno je, mada ne i dovoljno, da to verovanje bude istinito.
Zašto ne i dovoljno? Zato što verovanje da P može da bude slučajno
istinito, recimo kao posledica pukog nagađanja osobe koja veruje da
P. Stoga je postavljen i uslov da verovanje bude opravdano
odgovarajućim svedočanstvom; od osobe S se zahteva da zna (a)
razloge na osnovu kojih veruje u P (ili bar da ima opravdano
verovanje u njih - opravdano verovanje još uvek nije znanje!) i (b)
da zna ili da opravdano veruje da ti razlozi opravdavaju verovanje
P. Navedena tri uslova smatrana su, pojedinačno uzev, nužnim i,
uzeta zajedno, dovoljnim da bi se P proglasilo znanjem. Ali,
početkom šezdesetih godina bilo je pokušaja da se pokaže da
postojanje stanja svesti kakvo je verovanje, nije nužan uslov
znanja (J. L. Austin u radu "Tuđe svesti") i da navedeni uslovi
nisu dovoljan uslov znanja (E. L. Gethier u radu "Da li je znanje
opravdano istinito verovanje?"). Tada započete rasprave još traju,
a znatan broj proučavalaca osporava uspešnost spomenutih pokušaja,
pa shvatanje znanja kao relativno istinitog uverenja, prihvaćenog
na osnovu stroge i nepristrasne procene vrednosti i relevantnosti
svedočanstva, iako nailazi na mnogobrojne teškoće (naročito u
određivanju relevantnosti svedočanstva), mnogi mislioci smatraju i
danas prihvatljivim. Postoji mnoštvo savremenih teorija znanja i
nekoliko kriterijuma za njihovo klasifikovanje. Spomenimo
klasifikaciju teorija znanja koja je zasnovana na dva kriterijuma
(Pollock, 1985): a) prihvatanju ili odbacivanju pretpostavke da se
neko čovekovo verovanje opravdava
isključivo nekim drugim njegovim verovanjima i b) prihvatanju
ili odbacivanju pretpostavke da se verovanja čoveka opravdavaju
isključivo njegovim unutarnjim stanjima, pri čemu su unutarnja
stanja ona koja su "neposredno dostupna" tom čoveku.
Prema prvom kriterijumu Pollock teorije znanja deli na klasu
doksatičkih i klasu nedoksatičkih teorija, a prema drugom
kriterijumu teorije znanja se tradicionalno dele na
-
klasu internalističkih i klasu eksternalističkih teorija. Ta
klasifikacija je prikazana u Tabeli 4.1.
Tabela 4.1 Polockova klasifikacija znanja
Internalističke teorije Eksternalističke teorije
Doksatičke teorije Teorije zasnovanosti Teorije koherencije
Nedoksatičke teorije Teorija neposrednog realizma
Teorije probabilizma Teorije pouzdanosti
Doksatičke teorije su zasnovane na pretpostavci da u opravdanje
nekog našeg verovanja ne ulazi ništa osim drugih naših verovanja –
našeg "doksatičkog stanja"; epistemološka teorija može reći samo to
kako naše celokupno doksatičko stanje određuje koja naša verovanja
mogu da budu opravdana. Nedoksatičke teorije poriču tu
pretpostavku; opravdivost verovanja neke osobe nije određena
isključivo drugim njenim verovanjima - osim njih za opravdanje su
značajna i neka druga razmatranja. Ali, na pitanje: koja su to
druga razmatranja značajna za opradvavanje nekog verovanja? razne
nedoksatičke teorije, razvrstane prema drugom spomenutom
kriterijumu na internalističke i eksternalističke, daju različite
odgovore o kojima će uskoro biti reči. Prema internalističkim
teorijama, opravdivost verovanja nekog čoveka je određena
isključivo onim njegovim unutarnjim stanjima koja su mu saznajno
"neposredno dostupna", što znači da se ne postavlja zahtev da čovek
ima prethodno neko verovanje o tom stanju. Internalističke teorije
predlažu epistemičke norme koje se pozivaju samo na logička
svojstva i logičke relacije između internih stanja čoveka. Da bi,
prema tim teorijama, osoba S opravdano verovala u P neophodno je da
(i) ima na umu svedočanstvo na osnovu kojeg veruje u P i (ii) da
može da pokaže vrednost tog svedočanstva za verovanje u P. Pored
toga, kada je reč o znanju, podrazumeva se da čovek ne samo što
zna, nego i zna da zna. Eksternalističke teorije poriču da su za
opravdavanje verovanja značajna jedino unutarnja stanja osobe koja
veruje, i tvrde da je opravdanje određeno i nekim drugim,
spoljašnjim razmatranjima, kao što je pouzdanost saznajnog procesa
kojim se proizvodi neko verovanje. Osoba S može da ne bude svesna
razloga kojima je neko njeno verovanje P opravdano. Pored toga, ako
je reč o znanju, čovek može ne znati da zna P i, šta više, verovati
da ne zna P. U skupinu teorija koje su internalističke i doksatičke
spadaju: (a) teorije zasnovanosti i (b) teorije koherencije.
Teorije zasnovanosti se odlikuju uverenjem da "znanje" ima
"osnove"; postoje "epistemološki bazična verovanja" koja služe za
opravdavanje svih drugih verovanja, a da pri tom za njih same nije
potrebno opravdanje. Ta bazična verovanja su "samoopravdiva";
čoveku nije potreban neki nezavisni razlog da bi imao takvo
verovanje. Osnovna zamisao teorija zasnovanosti podrazumeva da su
sva opravdana verovanja u krajnjoj liniji izvedena iz svedočanstva
stečenog čulima, pri čemu je i samo to svedočanstvo u vidu –
verovanja. Međutim, zastupnici teorija zasnovanosti ne mogu uspešno
da odbrane niti nepogrešivost, niti samoopravdivost, pa tim samim
ni postojanje takvih bazičnih verovanja.
-
Teorije koherencije poriču postojanje neke povlašćene klase
verovanja koja služe za opravdavanje drugih verovanja a da pri tom
njih same nije potrebno opravdavati; sva verovanja imaju isti
epistemički status. Ali, ako se verovanja neke osobe ne opravdavaju
u odnosu na takva "bazična verovanja", ona se moraju opravdavati
svojim odnosom, koherencijom – saglasnošću sa ostalim verovanjima
te osobe, pri čemu je opravdivost nekog verovanja P određena
verovanjima osobe S uzetim zajedno na način koji onemogućava
raščlanjavanje na "linearno" opravdavanje. Ovde je reč o
holističkom koherentističkom opravdavanju u kontekstu celokupnog
doksatičkog sistema. Dve vrlo značajne holističke teorije
koherencije razvili su sredinom sedamdesetih godina K. Lehrer i
sredinom osamdesetih godina G. Harman. Teorijama koherencije i
teorijama zasnovanosti, dakle uopšte doksatičkim teorijama,
prigovara se neopravdano usvajanje pretpostavke da su za
opravdavanje nekog verovanja značajna jedino druga verovanja i da
percepcija i memorija nisu adekvatno uključene u te teorije.
Teorija neposrednog realizma, prema uverenju njenog autora
Pollocka, morala bi da bude delimično funkcija samih perceptualnih
stanja a ne samo funkcija naših verovanja o perceptualnim stanjima.
Sticanje verovanja je određeno kognitivnim procesima koji imaju
neposredni pristup ne samo verovanjima, nego i drugim unutarnjim
stanjima; opravdivost verovanja je funkcija naših unutarnjih
stanja. Razlozi za verovanja nisu isključivo verovanja, to mogu da
budu i druga mentalna stanja. Autor te teorije smatra da ona može
usvojiti istu osnovnu strukturu saznajnog opravdanja kakvu i
teorije zasnovanosti, ali s tom razlikom što bi epistemološki
bazična verovanja bila zamenjena "epistemološki bazičnim mentalnim
stanjima", gde mentalna stanja: perceptualna stanja, stanja
memorije i možda neka druga sačinjavaju razloge za druga verovanja.
Eksternalističke teorije nastoje ne samo da odrede ispravne
kriterijume opravdanosti verovanja, nego i da daju objašnjenje šta
je opravdavanje. Klasi eksternalističkih teorija pripadaju: (d)
potklasa probabilističkih teorija i (e) potklasa teorija
pouzdanosti. Probabilističke teorije odlikuje nastojanje da
verovanja ocene s obzirom na verovatnoću da su istinita; one
pokušavaju da saznajno opravdanje verovanja odrede izrazima
verovatnoće verovanja. Tako na primer, prema najprostijoj formi
probabilizma, osoba S opravdano veruje u P ako i samo ako je
verovatnoća P dovoljno velika. Teorije pouzdanosti počivaju na
uverenju da je za određivanje opravdanosti verovanja ključna neka
vrsta pouzdanosti saznajnih procesa. Teorije pozdanosti razvijali
su F. Ramsey, D. Armstrong, A. Goldman i drugi mislioci. Prema
Goldmanovoj teoriji, opravdanost verovanja zavisi od pouzdanosti
procesa kojim je to verovanje proizvedeno; perceptivni procesi,
memorija i introspekcija, ako su pouzdani u normalnim uslovima,
proizvode verovanja koja su tim samim opravdana. Deduktivnim ili
induktivnim zaključivanjem, kao pouzdanim kognitivnim procesima, iz
tako opravdanih verovanja mogu se proizvesti druga opravdana
verovanja. Teorije pouzdanosti se susreću sa nizom teškoća, a jedna
od njih je određivanje merila na osnovu kojih bi bilo određeno pod
kojim uslovima će neki saznajni proces biti smatran pouzdanim. Već
najopštiji površni pregled spomenutih klasa teorija jasno kazuje da
odgovor na pitanje šta je znanje, ne može da bude odlučan jer na to
pitanje ima više odgovora.
-
U mnogim tekstovima znanje je poistovećeno s informacijom, a u
nekim tekstovima se značenje jednog od ta dva izraza određuje
posredstvom onog drugog. Ovde će samo uzgred biti spomenuto
tvrđenje prema kojem je znanje podskup informacije, što znači da su
pojam informacije i pojam znanja u logičkom odnosu podređenosti.
Mada se tom tvrđenju može opravdano prigovoriti da, baš kao što
svaka informacija nije znanje, tako ni svako znanje nije
informacija (na primer, Polanjijevo (M. Polanyi) "neizrecivo
znanje") ponekada se uzima u obzir shvatanje znanja u smislu
"informacije". Uverenje da je znanje podskup informacija često
podrazumeva da je znanje "informacija koja je istinita i
opravdana", što podseća na neke teorije znanja - na primer,
Lererovu (K. Lehrer). Lehrerova teorija znanja. Prema Lehrerovoj
teoriji znanja u smislu korektne informacije (znati znači priznati
tačnoj informaciji da je tačna), neka osoba S zna p zato što: (i)
Informacija da p jeste tačna – uslov istinitosti; (ii) S prihvata
informaciju da p – uslov prihvaćenosti; (iii) Prihvatanje
informacije da p je opravdano – uslov opravdanosti; (iv) Opravdanje
ne sme da zavisi od iskaza koji je lažan. Čak i kada ne bi bilo
teškoća koje se tiču zadovoljavanja pojedinačnih navedenih
uslova
i osporavanja nekih od tih uslova kao nužnih, sporno je, kako je
pokazao Getije (E.L.
Gethier), da su svi ti uslovi uzeti zajedno dovoljni da bi se
informacija smatrala znanjem.
Pored toga, ovakva koncepcija nije lišena slabosti svojstvenih
internalističkim teorijama
znanja.
Ima nekoliko kriterijuma za razvrstavanje znanja i sledstveno
tome, više vrsta znanja: zdravorazumsko i naučno znanje; teorijsko
i empirijsko; individualno i kolektivno, eksplicitno i implicitno
(neizrecivo znanje - M. Polanyi); subjektivno i objektivno (K.
Popper), know-how i know-what (G. Ryle); deklarativno i
proceduralno i druga (o čemu će dodatne informacije uslediti u
narednom odeljku). Zdravorazumsko znanje se stiče iskustvom
svakodnevlja, a naučno pomoću naučnog metoda. U poređenju sa
naučnim znanjem, zdravorazumsko je nedovoljno sistematizovano,
organizovano, uređeno. Pored toga, ono je, nasuprot naučnom,
nedovoljno kritično prema vlastitim tvrđenjima; ne neguje razboritu
sumnju u svoja tvrđenja, ne nalaže strogo navođenje adekvatnog i
relevantnog svedočanstva u prilog svom tvrđenju, ne zahteva strogo
dokazivanje i proveravanje iskaza. Zdravorazumsko znanje je
trpeljivo prema logičkom neskladu između tvrđenja koja ulaze u
njegov sastav (npr., prema protivurečnim iskazima sadržanim u
sebi). Ono je pretežno praktičke naravi, pa stoga u znatnom broju
slučajeva oskudeva u objašnjavalačkoj moći, za razliku od naučnog
znanja koje je pretežno teorijske prirode, a time mu je svojstvena
objašnjavalačka snaga. Za predstojeća razmatranja, veliki značaj
ima i podela znanja na subjektivna i objektivna,
pa će o njoj ukratko i površno ovde biti reči. Već je rečeno da
mnogi proučavaoci
smatraju da nije svako znanje informacija. Zanimljiv vid takvog
znanja jeste neiskazivo,
neizrecivo znanje ("tacit knowledge") na koje je ukazao M.
Polanyi, a koje je nepodložno
izražavanju posredstvom nekakvih jezičkih oblika. Tu je reč o
subjektivnom, ličnosnom
znanju koje je nedokučivo ili teško dostupno drugim osobama (što
ima dalekosežne
posledice za crpljenje znanja od eksperata metodama i tehnikama
inženjerstva znanja u
izgrađivanju na znanju zasnovanih sistema - ekspertnih sistema u
oblasti veštačke
inteligencije). Polanyi (Polani, 1985. s.275) smatra da postoje
dva tipa znanja: središnje
ili eksplicitno i periferijsko ili implicitno znanje. Implicitno
znanje prema njegovom
shvatanju nije pretek informacija nepodložan formalizovanju,
nego je neophodna osnova
-
logičkih formi znanja. Ova dva vida znanja su u odnosu
komplementarnosti. Implicitno
znanje je ličnosno, reč je o ličnom pronicanju istraživača u
suštinu proučavanog
predmeta. Kada bi čovek prestao da postoji, tekstovi koje bi za
sobom ostavio postali bi
besmisleni. To nalikuje začaranom krugu gde čovek istovremeno
stoji i na početku i na
kraju; on je i prizvod sopstvenog mišljenja i istovremeno njegov
tvoritelj. Nasuprot M.
Polanyiu, K. Popper (Popper, 1974) izlaže uverenje i o
objektivnom znanju i o njegovoj
autonomnosti. Popper razlikuje tri sveta: fizički svet - svet
objektivne stvarnosti ("prvi
svet"), svet naših svesnih iskustava - subjektivna znanja
("drugi svet") i svet logičkih
sadržaja u knjigama, bibliotekama, računarskim memorijama i sl.
- svet objektivnih
znanja ("treći svet"). Da treći svet postoji autonomno, Popper
pokazuje sledećim
misaonim eksperimentima: Eksperiment (1): Uništene su sve mašine
i alati, sva naša
subjektivna znanja o tim mašinama i alatima, kao i o načinu
njihove upotrebe. Ali, ako su
ostale neuništene biblioteke i naša mogućnost da učimo iz njih,
onda je moguće obnoviti
naš svet. U eksperimentu (2) se uzima da su, osim onog što se
podrazumeva kao
uništeno iz prvog eksperimenta, uništene i biblioteke, pa naša
preostala mogućnost
postaje neupotrebljiva, a naš svet neobnovljiv. Znanje u ovom
objektivnom smislu je
znanje bez subjekta znanja. Ta tri sveta su u interakciji, mada
svet stvari i svet znanja
nisu u neposrednom dodiru. Treći svet ne samo što je autonoman,
nego može da deluje
neposredno na drugi svet i, posredno, na prvi. U neposrednoj su
interakciji prvi i drugi, i
drugi i treći svet. Većina mislilaca se ne saglašava sa
Popperovom zamišlju o
objektivnom znanju bez subjekta saznanja.
4.3 Neke koncepcije o izvorima i načinu sticanja znanja
Iz kojih izvora potiče znanje? Drevni su sporovi o izvoru znanja
između racionalista i empirista. Sa stanovišta racionalizma (čiji
su zastupnici Spinoza, Descartes, Leibniz, Pascal), izvor znanja
ili opravdanja jeste razum. Racionalist smatra da je teorijsko
znanje stečeno operacijama intelekta. On ne poriče da znanje može
da bude stečeno i preko čula, ali drži da je teorijsko znanje
proizvod aktivnog uma (u kantijanskom smislu), a ne pasivnog (u
lokovskom). Racionalist je apriorist kada je reč o opravdanju
teorijskog naučnog znanja. Racionalist veruje u postojanje urođenih
(a priori) ideja, prihvatajući, uporedo, vrednost i značaj podataka
i ideja izvedenih iz stečenog iskustva (a posteriori). Empirizam
(čiji su zastupnici Lock, Hume, Mill), poriče postojanje urođenih
ideja (tabula rasa). Empirizam je teza da teorijsko znanje stičemo
iz iskustva. S gledišta senzacionalizma, sve genuino znanje stičemo
preko čula, a osnova znanja je čulno iskustvo.
4.3.1 Stanovište logičkog empirizma (a) Postoji samo jedan
realni svet, a istina o njemu nezavisna je od onoga što ljudi
misle; istina o tom svetu je neizmenljiva i konačna. (b)
Fundamentalni izvor znanja je čulno iskustvo. (c) Naučno znanje je
zasnovano na čvrstim temeljima opservacija i eksperimentalnih
nalaza (izraženih opservacionim, "protokolarnim" iskazima) kojima
se ta znanja opravdavaju.
-
(d) Naučno znanje je jasno i resko razlučeno od drugih,
nenaučnih vrsta znanja: zdravorazumskog, filozofskog i drugih. (e)
Metafizika je odbačena. (f) Kriterijum za razgraničavanje naučnih
znanja od nenaučnih je verifikacija. Neko tvrđenje je naučno samo
ako je podložno verifikovanju, u protivnom je lišeno empirijskog
sadržaja, pa stoga i nenaučno. (g) Postoji prirodna i oštra granica
između teorijskih i empirijskih znanja. Apsolutna istinitost se
pripisuje empirijskim a ne teorijskim znanjima. Ono što je dato u
čulnom iskustvu mi znamo nepogrešivo, sa potpunom verodostojnošću.
Saobrazno tome, postoji jasna razlika između teorijskog i
empirijskog jezika. Istinitost protokolarnih iskaza izraženih
jezikom empirije je nesumnjiva inesporna, a ti iskazi su nezavisni
od teorija i neutralni u odnosu na ostala znanja. Postoji, dakle,
klasa epistemološki povlašćenih iskaza koji su neporazivi i pomoću
kojih se opravdavaju drugi iskazi. (h) Teorijsko znanje se ili
redukuje na empirijsko ili tumači instrumentalistički. (i)
Prevashodna funkcija naučnog znanja je verodostojan opis
stvarnosti. (j) O realnom svetu treba da postoji samo jedna
jedinstvena nauka. Naučna znanja su svodiva na naučna znanja
osnovnijih nauka. (k) Postoji jasna razlika između konteksta
otkrića i konteksta opravdavanja. (l) Struktura naučnog znanja, a
ne nastanak ili razvoj znanja, središnji je predmet proučavanja ove
neopozitivističke koncepcije. (m) Naučno znanje se razvija
kontinuirano i kumulativno, dodavanjem novih znanja prethodnim
znanjima.
4.3.2 Popperov kritički racionalizam i realizam (a) Popper se
saglašava s realističkim shvatanjem zastupanim u logičkom
empirizmu. (b) Nema fundamentalnog izvora znanja. (c) Zasnivanje
naučnog znanja na čvrstim temeljima i opravdavanje znanja
opservacionim iskazima nije moguće. (d) Popper je usredsređen na
"problem demarkacije", on traga za kriterijumom razgraničavanja
empirijskih nauka s jedne strane i matematike, logike i
"metafizičkih sistema" s druge strane. (e) Popper ne odbacuje
metafiziku kao što čini logički empirizam. Metafizičke teorije nisu
besmislene ali su nenaučne jer su neproverljive usled čega nije
moguće ustanoviti da li su istinite ili lažne. (f) Kriterijum
razgraničavanja je opovrgljivost; naučnim se mogu smatrati
isključivo opovrgljiva tvrđenja. (g) Nema dihotomije teorijskog i
empirijskog znanja, svi naučni termini su (doduše u različitom
stepenu) teorijski. Popper poriče pozitivističko učenje o klasi
epistemološki povlašćenih iskaza - opservacionih iskaza. Ipak, on
izdvaja klasu porazivih "bazičnih iskaza" koji služe za
proveravanje i kritikovanje hipoteza i teorija. (h) Kao "realist",
Popper smatra da naučni izrazi i iskazi imaju deskriptivno značenje
i smisao - oni opisuju neko stvarno stanje stvari. (i) Mada
opisivanje smatra značajnom funkcijom naučnog znanja, Popper
naročitu važnost pridaje naučnom objašnjavanju, a takođe i
predviđanju kao funkcijama naučnog znanja. (j) Popperu su, takođe,
bliska neka redukcionistička uverenja svojstvena zastupnicima ideje
o jedinstvu nauke.
-
(k) Popper podrazumeva jasnu razliku između konteksta otkrića i
konteksta opravdavanja. (l) Osnovnim predmetom proučavanja Popper
ne smatra strukturu nego rast, razvoj naučnog znanja.
4.3.3 Relativističke koncepcije - Kuhnova koncepcija
Relativističke koncepcije podrazumevaju da naučnim iskazima možemo
pripisivati istinitost ili lažnost, ali da je istinitost tih iskaza
relativna u odnosu na kontekst. (a) Kuhnovo gledište je delimično u
skladu sa realizmom, a delimično ne. (b) Nema fundamentalnog izvora
znanja, niti naučno znanje može da bude nepobitno zasnovano. (c)
Razgraničavanje naučnog znanja od drugih vrsta znanja i metafizike
nije moguće. (d) Nauka je nezamisliva bez metafizike - nauka je u
nju utkana; metafizika shvaćena kao slika sveta utiče na
formulisanje kriterijuma i uslova teorijske osmišljenosti naučnih
izraza i iskaza. (e) Kuhn odbacuje distinkciju teorijsko znanje -
empirijsko znanje. Relacija opservacije i hipoteze ili teorije
zavisi od usvojene paradigme. Značenja naučnih izraza određena su
teorijom, a empirijske, iskustvene činjenice nisu nezavisne od
teorije već su, naprotiv, kako je već ranije Hanson pokazao, krcate
teorijskim značenjem. (Uprošćeno govoreći, paradigma predstavlja:
opšti pogled na svet, skup opštih metodoloških stavova, vrednosnih
orijentacija, simboličkih generalizacija - zakona, opštih modela -
metafizičkih ili heurističkih i ontoloških interpretacija, kao i
opštih obrazaca rešavanja problema, koji su u određeno vreme
usvojeni u nekoj zajednici naučnika.) (f) Kuhn se ne saglašava sa
postavljenom razlikom konteksta otkrića i konteksta
opravdavanja.
Prema Kuhnovom shvatanju, naučne teorije ne mogu da budu
opravdane bez pozivanja na paradigmu, pa je tim samim naučno znanje
relativizovano. Najznačajniju razliku između logičkog empirizma i
Kuhnovog shvatanja možemo naći u Kuhnovom istorijskom, sociološkom
i psihološkom pristupu proučavanju sticanja i razvoja naučnog
znanja. Kuhn kritikuje shvatanje nauke u epistemologiji
zasnovanosti u kojem su znanje i njegova istinitost ocenjivani u
odnosu na eksterni referent, gde su znanje i istina izvan čoveka.
Kuhn ukazuje na relativnost perspektiva proučavanja stvarnosti, na
sukob i smenu dveju suparničkih paradigmi. To vodi promeni
verovanja u autoritet spoljašnjeg sveta i premeštanju težišta na
subjektivnu saznajnu ulogu čoveka - subjekta saznanja.
Epistemološki, kontekstualni relativizam ne traži istinu ni izvan
čoveka u spoljašnjem svetu, niti u čoveku samom, već u interakciji
čoveka i sveta.
4.3.4 Konstruktivističko stanovište Konstruktivizam ima korene u
Kantovoj sintezi racionalizma i empirizma, prema kojoj, saznavalac
nema neposredni pristup spoljašnjoj stvarnosti, već znanje može da
razvije samo korišćenjem fundamentalnih, poreklom iznutra,
saznajnih principa (kategorija) da bi organizovao iskustvo. Kant je
nastojao da objedini racionalističko i empirističko
-
gledište. Prema njegovom uverenju, znanje nastaje organizovanjem
perceptivnih podataka na osnovu urođenih (a priori) kognitivnih
struktura – “kategorija” (koje uključuju vreme, prostor, objekte i
uzročnost). Kantova koncepcija prihvata subjektivnost osnovnih
pojmova (prostor, vreme,...). Tom shvatanju je svojstveno uverenje
da je nemoguće saznanje stvarnosti po sebi; nemoguće je steći čistu
objektivnu reprezentaciju stvarnosti. Prema konstruktivističkom
gledištu, znanje nije određeno onim što saznajemo - spoljašnjom,
objektivnom stvarnošću (u tom smislu je ovo stanovište
antirealističko); ono nije pasivno primljeno kroz čula ili nekom
komunikacijom, nego je u prevashodno tvorevina aktivnog saznavaoca.
(Realizam je, kako je već rečeno, shvatanje prema kojem su tvrdnje
naučnih teorija istinite ili lažne zavisno od stvarnog sveta koji
je nezavisan od ljudi, saznavalaca; postoji samo jedan realni svet,
a istina o njemu je neizmenljiva, konačna i nezavisna od onoga što
ljudi o njoj misle.) Saobrazno tom gledištu, ljudi - saznavaoci
svetu pristupaju posredstvom mnoštva mogućih modela koje je
saznavalac razvio, dok ono što saznaje ima udela u izabiranju
modela - u potkrepljivanju nekih i odstranjivanju drugih. Funkcija
toga konstruisanja jeste sticanje kontrole saznavaoca nad onim što
saznaje, da bi odstranio ili predupredio odstupanja od stanja
stvari koje on želi. Kontrolisanje zahteva model objekta koji bi
trebalo kontrolisati, ali taj model neizbežno uključuje samo neke
aspekte – u prvom redu one koji su značajni za ciljeve i akcije
saznavalaca. S konstruktivističkog stanovišta, znanje stvaraju
ljudi (naučno znanje stvaraju naučnici); ono nije determinisano
samom stvarnošću – kao što je već rečeno, konstruktivisti zauzimaju
antirealističko stanovište. Konstruktivizam rasplinjuje granicu
između ontologije (koja proučava prirodu bića i postojanja stvari)
i epistemologije (koja proučava prirodu i poreklo znanja). Bez
znanja o postojanju nema postojanja; epistemologija prethodi
ontologiji: ako ne bismo raspolagali pojmom postojanja, ne bismo
mogli tvrditi da nešto postoji. Odbacuje se zamisao o
korespondenciji ili odražavanju spoljašnje stvarnosti – zauzeta je,
dakle, antireprezentacionistička pozicija. (Ima uverenja da je
znanje reprezentacija, mapa stvarnosti, ali ima i oprečnih
shvatanja prema kojima znanje nije mapa stvarnosti niti je rezultat
- stanje, nego je proces. Na primer, prema tvrđenju Armstronga
(Armstrong, 1973. s. 220), znanje je pouzdana reprezentacija ili
"mapa" stvarnosti. Protivno tome, P. Munz izričito tvrdi: naučno
znanje je uvek znanje pravilnosti izraženo terminima univerzalnih
zakona, pa ne može biti reprezentaciono; ono nije ni mapa, ni
ogledalo, ni portret (Munz, 1985)). Piaget se protivi shvatanju
prema kojem je znanje pasivna kopija stvarnosti; znanje je aktivno.
Znati stvarnost znači asimilisati je u sistem transformacija -
konstruisati sistem transformacija koje, manje ili više adekvatno,
korespondiraju s realnošću; te transformacije su manje ili više
izomorfne transformacijama stvarnosti. "Transformacione strukture
od kojih se znanje sastoji nisu kopije transformacija u stvarnosti;
one su prosto mogući izomorfički modeli između kojih nam iskustvo
omogućava da biramo. Znanje je sistem transformacija koje postaju
progresivno adekvatne." (Piaget, 1970. s.15) "S gledišta genetičke
epistemologije znanje nastaje iz neprekidnih konstrukcija, pošto je
u svaki akt razumevanja uključena u nekom stepenu invencija; u
razvoju prelazak iz jednog stupnja u sledeći uvek se karakteriše
formacijom novih struktura koje ranije nisu postojale ili u
spoljnom svetu ili u subjektovom umu." (Piaget, 1970. s. 77) Jedan
od tvoraca i zastupnika radikalnog konstruktivizma, Ernst von
Glasersfeld je pod snažnim uticajem učenja Jeana Piageta. Radikalni
konstruktivizam zastupaju Ernst von Glasersfeld, U. Maturana i F.
Varela. Naziv »radikalni« potiče otuda što prema ovoj koncepciji
znanja, znanje ne odražava objektivnu ontološku stvarnost nego
uređenu organizaciju sveta konstituisanog našim iskustvom (von
Glasersfeld, 1984). E. von
-
Glasersfeld određuje radikalni konstruktivizam pomoću dva
osnovna principa: (a) znanje nije pasivno primljeno bilo kroz čula,
bilo kroz neki vid komunikacije, nego je tvorevina saznavaoca i (b)
funkcija kognicije je adaptivna i služi subjektovoj organizaciji
iskustvenog sveta a ne otkriću objektivne ontološke stvarnosti.
Saznavalac tumači i konstruiše stvarnost na osnovu svojih iskustava
i interakcija sa svojom okolinom. Privrženici radikalnog
konstruktivizma nimalo nisu usredsređeni na istinu shvaćenu,
saobrazno teoriji korespondencije, kao sklad čovekovih uverenja sa
stvarnošću.
Pošto konstruktivizam poriče neposrednu verifikaciju znanja
poređenjem konstruisanog
modela s ontološkom stvarnošću, umesno je pitanje: na osnovu
čega saznavalac
između različitih konstrukcija (modela) izabira “pravu”? (U
odsustvu kriterijuma
izabiranja, konstruktivizam bi bio sveden na potpuni relativizam
- pretpostavku da je
svaka od konstrukcija jednako adekvatna kao i bilo koja druga.)
Prema nekim
konstruktivističkim shvatanjima, dva osnovna kriterijuma kojima
se u tu svrhu ljudi koriste
su: koherencija i konsenzus. Pod koherencijom se podrazumeva
saglasnost između
različitih kognitivnih složajeva u mozgu saznavaoca, a izrazom
konsenzus označava se
saglasnost između različitih kognitivnih složajeva različitih
individua. Prevashodni značaj
konsenzusu pridaje "socijalni konstrukcionizam", koji znanje
shvata samo kao proizvod
“socijalnog konstruisanja stvarnosti” - socijalnih procesa
komunikacija i pregovaranja.
Konsenzus između raznih subjekata socijalni konstrukcionizam
smatra vrhovnim
kriterijumom u prosuđivanju znanja. “Istinite” ili “stvarne” su
samo one konstrukcije o
kojima je većina socijalne grupe saglasna. Radikalni
konstruktivizam se protivi takvom
gledištu i zauzima stanovište, prema kojem adekvatnost znanja
zavisi od mnogo
različitih kriterijuma od kojih ni jedan nema apsolutnu premoć
nad ostalim. Ljudi se mogu
uspešno koristiti inkoherentnim modelima o kojima nema
saglasnosti s drugim osobama,
ali koji su ipak vredni za prilagođavanje svetu u kojem žive.
Među takve kriterijume
spadaju: subjektivna koherentnost, intersubjektivna saglasnost i
posredno poređenje s
“objektivnom” stvarnošću.
4.4 Vrste znanja
Postoji mnoštvo klasifikacija znanja, a neke od njih su navedene
u tabelarnom pregledu koji sledi (Tabela 4.2).
Tabela 4.2 Klasifikacije znanja
Autori Vrste znanja
Ryle, G. The Concept of Mind, London, 1949
Znati da (know that) Znati kako (know how)
Popper, K. Objective Knowledge, An Evolutionary Approach,
Clarendon Press,
London, 1974.
Objektivno znanje Subjektivno znanje
Sackmann, S. A. Analysis of Organizational Knowledge, in
Administrative Science Quarterly, Vol. 37, No. 1, 1992.
Rečničko znanje (šta?) Direktivno znanje (kako?) Aksiomatsko
znanje (zašto?) Preskriptivno znanje (šta treba?) (Zasnovano na
Rajlovoj podeli znanja.)
-
Russel, B. Human Knowledge: Its Scope and Limits, London,
1948
Individualno znanje Socijalno znanje
Полани, М. Личносное знание, на пути к посткритическој
философии, Прогресс,
Москва, 1985.
Implicitno znanje Eksplicitno znanje
Spender, J.-C., Grant, R.M. Knowledge and the Firm: Overview in
Strategic Management Journal, Vol. 17, 1996.
Svesno znanje (eksplicitno individualno znanje) Automatsko
znanje (implicitno individualno znanje) Objektivizovano znanje
(eksplicitno socijalno znanje) Kolektivno znanje (implicitno
socijalno znanje) (Zasnovano na Raslovoj i Polanjievoj podeli)
Wiig, K.M. Management of Knowledge: Perspectives of a New
Opportunity, in
Bernold, T (ed.): User Interfaces: Gateway or Bottleneck?,
Proceedings of
the Technology Assesment and Management Conference of the
Gotlieb Duttveiler Institute Ruschlik/Zurich (CH),
october 1986, Amsterdam, 1988
Javno znanje Ekspertsko znanje Privatno znanje
Za predstojeća razmatranja, veliki značaj ima i podela znanja na
subjektivna i objektivna, pa će o njoj ukratko i površno ovde biti
reči. Već je rečeno da mnogi proučavaoci smatraju da nije svako
znanje informacija. Zanimljiv vid takvog znanja jeste neiskazivo,
neizrecivo znanje ("tacit knowledge") na koje je ukazao M. Polanyi,
a koje je nepodložno izražavanju posredstvom nekakvih jezičkih
oblika. Tu je reč o subjektivnom, ličnosnom znanju koje je
nedokučivo ili teško dostupno drugim osobama (Polani, 1985, s.275).
Polanyi smatra da postoje dva tipa znanja: središnje ili
eksplicitno i periferijsko ili implicitno znanje. Implicitno znanje
prema njegovom shvatanju nije pretek informacija nepodložan
formalizovanju, nego je neophodna osnova logičkih formi znanja. Ova
dva vida znanja su u odnosu komplementarnosti. Implicitno znanje je
ličnosno, reč je o ličnom pronicanju istraživača u suštinu
proučavanog predmeta. Kada bi čovek prestao da postoji, tekstovi
koje bi za sobom ostavio postali bi besmisleni. To nalikuje
začaranom krugu gde čovek istovremeno stoji i na početku i na
kraju; on je i prizvod sopstvenog mišljenja i istovremeno njegov
tvoritelj. Nasuprot M. Polanyiu, K. Popper (Popper, 1974) izlaže
uverenje i o objektivnom znanju i o njegovoj autonomnosti. Popper
razlikuje tri sveta: fizički svet - svet objektivne stvarnosti
("prvi svet"), svet naših svesnih iskustava - subjektivna znanja
("drugi svet") i svet logičkih sadržaja u knjigama, bibliotekama,
računarskim memorijama i sl. - svet objektivnih znanja ("treći
svet"). Da treći svet postoji autonomno, Popper pokazuje sledećim
misaonim eksperimentima: Eksperiment (1): Uništene su sve mašine i
alati, sva naša subjektivna znanja o tim mašinama i alatima, kao i
o načinu njihove upotrebe. Ali, ako su ostale neuništene biblioteke
i naša mogućnost da učimo iz njih, onda je moguće obnoviti naš
svet. U eksperimentu (2) se uzima da su, osim onog što se
podrazumeva kao uništeno iz prvog eksperimenta, uništene i
biblioteke, pa naša preostala mogućnost postaje neupotrebljiva, a
naš svet neobnovljiv. Znanje u ovom objektivnom smislu je znanje
bez subjekta znanja. Ta tri sveta su u interakciji, mada svet
stvari i svet znanja nisu u neposrednom dodiru. Treći svet ne samo
što je autonoman, nego može da deluje neposredno na drugi svet
i,
-
posredno, na prvi. U neposrednoj su interakciji prvi i drugi, i
drugi i treći svet. Većina mislilaca se ne saglašava sa Popperovom
zamišlju o objektivnom znanju bez subjekta saznanja.
4.5 O odnosu podatka, informacije i znanja
Mnogi proučavaoci shvataju razlike između podataka, informacije
i znanja, kao postupne, različite nivoe istog objekta, pri čemu
samo čovekova interpretacija stvara razliku. Podatak postaje
informacija kada mu se doda odgovarajući kontekst. Informacija se
preobražava u znanje ako joj ljudi dodaju svoje iskustvo,
rasuđivanje, vrednosti i uverenja. Već je saopšteno uverenje da
informacija u podacima nije data gotova; nju saznavalac dokučuje
obradom, analizom i tumačenjem podataka u određenom kontekstu.
Informacije se takođe mogu shvatiti kao kreacija saznavaoca, baš
kao što su, uostalom, i podaci iz kojih saznavalac te informacije
ekstrahuje. Informacije se iz podataka dokučuju i crpe procesima:
obrade i analize, ali i procesom tumačenja podataka na semantičkoj
i teorijskoj ravni, pri čemu proishod tumačenja u velikoj meri
zavisi od vremenskog, kulturnog, socijalnog, teorijskog, logičkog i
metodološkog konteksta. Nešto slično, ali u još izraženijoj meri,
važi i za znanja; postoje vredni razlozi za uverenost da se znanja
se ne ”otkrivaju” nego kreiraju – o čemu će biti više reči u jednom
od sledećih odeljaka.
4.6 Funkcije naučnog znanja Prema široko rasprostranjenom
shvatanju, osnovne funkcije naučnog znanja su: naučno opisivanje,
naučno objašnjavanje i razumevanje, naučno predviđanje i
instrumentalno preobražajna funkcija (proizvođenje promena u
stvarnosti na osnovu raspoloživih naučnih znanja, saobrazno
potrebama čoveka). U ovom odeljku biće izložene neke od osnovnih
informacija o samo dvema funkcijama – naučnom objašnjavanju i
naučnom predviđanju.
4.6.1 Naučno objašnjenje Jedan od osnovnih ciljeva nauke je
sticanje odgovarajućih objašnjenja pojava I pravilnosti u
proučavanoj stvarnosti, pa se naučno objašnjavanje smatra jednom od
značajnijih funkcija nauke i naučnog znanja. Značaj naučnog
objašnjenja se lako može proceniti već na osnovu toga što objasniti
neku pojavu ili neku pravilnost znači dati odgovor na (za nauku
fundamentalno) pitanje "zašto" (zašto nastaje ta pojava? zašto važi
ta pravilnost?). Nalaženje naučnih objašnjenja dotle neobjašnjenih
pojava i pravilnosti nije samo izraz napretka naučnog znanja, nego
i osnova za dalji razvoj naučnog znanja. Kako se nalaze i daju
odgovarajuća, uspešna, objašnjenja u nauci? To je jedno od ključnih
i središnjih pitanja filozofije nauke i metodologije nauke. Mada se
tim pitanjem mnogi značajni mislioci predano bave više od pola veka
i mada je razvijeno nekoliko modela naučnog objašnjenja, u
savremenoj metodologiji nema široko prihvaćene koncepcije naučnog
objašnjenja. Ovde će vrlo sažeto biti prikazani neki važni modeli
naučnih objašnjenja, a na prvom mestu supsumptivni model
objašnjenja čije su slabosti do danas vrlo dobro sagledane.
-
4.6.1.1 Objašnjenje kao podvođenje pod naučne zakone Osnove tom
shvatanju naučnog objašnjenja postavio je tridesetih godina ovoga
veka Popper, a veoma dobro uobličenu celovitu koncepciju
objašnjenja razvili su Hempel i Oppenheim krajem četrdesetih
godina. Prema tom shvatanju, pojednostavljeno govoreći, naučno
objašnjenje je ispravni logički argument čije su premise iskazi o
generalizacijama, opštim pravilnostima, značajnim uslovima, a čiji
zaključak izražava činjenicu, pojavu koja se objašnjava. Razmotrimo
podrobnije logičku strukturu ovako shvaćenog naučnog
objašnjenja.
4.6.1.1.1 Logička struktura naučnog objašnjenja Prema navedenom
shvatanju, naučno objašnjenje mora da ima sledeće tri komponente:
(1) jedan ili više naučnih zakona - iskaza o opštim pravilnostima
(z1, z2, ... , zn); (2) skup iskaza o uslovima u kojima nastaje
pojava koju bi trebalo objasniti - iskaza o početnim uslovima (u1,
u2, ... , um) i (3) iskaz o pojavi koju bi trebalo objasniti
(Hempel, 1965). Konjunkcija zakona i iskaza o početnim iskazima
predstavlja osnov za objašnjenje - ono čime se objašnjava to što bi
trebalo objasniti. Ta konjunkcija se naziva eksplanansom
(explanans). Iskaz o pojavi koju bi trebalo objasniti naziva se
eksplanandumom (explanandum). Logičku strukturu naučnog
objašnjenja, prema ovom shvatanju, predstavlja logički
argument:
z1, z2, ... , zn Eksplanans
u1, u2, ... , um –––––––––––– E Eksplanandum Na primer,
Ako se metal zagreva, onda se širi. Ovaj komad bakra se
zagreva.
____________________________ Ovaj komad bakra se širi.
Objašnjenje pojave (odgovor na pitanje "Zašto se ovaj komad
bakra širi?") daje se podvođenjem iskaza o toj pojavi, uz pomoć
iskaza o početnim uslovima (u kojima pojava nastaje) pod iskaz (ili
iskaze) koji govore o opštim pravilnostima - pod naučne zakone.
Otuda naziv ovog modela naučnog objašnjenja - "supsumptivni" model
ili "covering law" model. Potrebno je zapaziti da navedeni logički
argument u gornjem primeru ima čitaocu poznatu formu:
Ako p, onda q p
–––––––––––––– q
To je validni deduktivni logički argument modus ponens koji ima
vrlo značajnu primenu u naučnom objašnjavanju i predviđanju.
Logičku strukturu naučnog objašnjenja, dakle, možemo predstaviti
ovako: z1, z2, ... , zn Jedanili više naučnih zakona u1, u2, ... ,
um Iskazi o početnim uslovima
––––––––––––-–––––––––––––––––––––––––––
-
E Iskaz o činjenici koju bi trebalo objasniti Iskaz o pojavi
koja se objašnjava podvodi se, uz pomoć iskaza o početnim uslovima,
pod zakone i na taj način postiže objašnjenje. Zakoni koji ulaze u
sastav eksplanansa govore o bitnim, opštim i nepromenljivim
odnosima između pojava. Evo nekih važnih logičkih uslova koje bi
trebalo da ispunjava objašnjenje da bi bilo prihvatljivo: (a)
iskazi u eksplanansu ne smeju da budu takvi da logički slede iz
iskaza u eksplanandumu; (b) iskazi u eksplanansu moraju da budu
proverljivi; (c) ne sme postojati snažan razlog za sumnju u
istinitost iskaza koji sačinjavaju eksplanans; (d) svedočanstvo
koje podržava iskaze u eksplanansu mora da bude nezavisno od iskaza
u eksplanandumu.
4.6.1.1.2. Vrste supsumptivnih objašnjenja S obzirom na prirodu
logičkog argumenta i odnos između eksplanansa i eksplananduma,
moguća su različita razvrstavanja naučnog objašnjenja. Ovde će biti
pomenuta podela na (1) deduktivno-nomološka i (2)
induktivno-statistička objašnjenja ili objašnjenja po verovatnoći.
(Deduktivno-statistička objašnjenja o kojima, takođe, piše Hempel
nemaju veliki značaj za ovo štivo.)
(a) Deduktivno-nomološka objašnjenja U deduktivno-nomološkim
objašnjenjima iskaz kojim se opisuje pojava koja treba da bude
objašnjena (eksplanandum) sa deduktivnom izvesnošću sledi iz
konjunkcije iskaza o zakonima i iskaza o početnim uslovima na
kojima se zasniva objašnjenje te pojave. Drugim rečima, u
deduktivno-nomološkom objašnjenju eksplanandum je logička posledica
eksplanansa. Deduktivno-nomološka objašnjenja se, shemom, mogu
predstaviti ovako:
x (A(x) → B(x)) (Kadgod A, onda B) A (a) ili A
_________________ B (a) B
Primer: Sva tela zaronjena u tečnost bivaju lakša.
a je telo zaronjeno u tečnost.
___________________________________
Telo a biva lakše. U ovoj vrsti objašnjenja koriste se zakoni
univerzalnog oblika "Kadgod A, onda B". Valja imati na umu da se
osim pojedinačnih činjenica, pojava i događaja mogu objašnjavati i
naučni zakoni, pa i same teorije. Dakle, naučni zakon i naučne
teorije ne samo što služe za davanje naučnih objašnjenja, nego su i
sami predmet objašnjenja. Postoje,prema tome, različiti nivoi
naučnih objašnjenja. Za objašnjavanje nekog naučnog zakona mogu da
se upotrebe (a) zakoni koji su opštiji od zakona kji bi trebalo
objasniti i (b) teorije: (a) Zakon1
Zakon2 ........
Zakonm ––––––––––
-
Zakon (koji se objašnjava)
(b) Teorija Pomoćni iskazi
–––––––––––––––––––––––– Zakon (koji se objašnjava)
(b) Objašnjenja po verovatnoći Kod ove vrste objašnjenja iz
eksplanansa (iskaza koji se koriste za davanje objašnjenja) iskaz o
pojavi koju bi trebalo objasniti ne sledi sa logičkom nužnošću (sa
deduktivnom izvesnošću) nego samo sa velikom verovatnoćom. U
premisama logičkog argumenta u ovom slučaju nisu univerzalni
zakoni, nego iskazi o statističkoj pravilnosti koja važi u nekoj
klasi. Reč je o korišćenju statističkih zakona koji imaju oblik "Pr
(A,B) = p" (tj. "Verovatnoća da kada A, onda B jednaka je p").
Takva vrsta objašnjenja se može predstaviti ovakvim shemama:
Skoro svi A su B Pr (A,B) = p x je A x je A
--------------------------------------------- x je B x je B
Evo Hempelove ilustracije: Veliki procenat pacijenata
inficiranih streptokokama, ozdravlja tokom 24 časa nakon dobijanja
penicilina. Pacijent M.N. je imao infekciju streptokokama i dobio
je penicilin.
______________________________________________________________________
Pacijent M.N. je ozdravio od infekcije streptokokama tokom 24 časa
nakon dobijanja penicilina. To je induktivni logički argument.
Prema teoriji objašnjenja o kojoj je ovde reč, bitno je da se
objašnjenje postiže deduktivnim ili induktivnim podvođenjem onoga
što bi trebalo objasniti pod opšte pravilnosti. Shvatanju naučnog
objašnjenja kao podvođenja pod zakone opravdano se stavlja mnogo
prigovora. Ovde će biti spomenuti samo neki od njih: (1) Proces
objašnjavanja nije čisto logički, formalni, nego i sadržajni,
saznajni proces; (2) Protivno tom shvatanju naučnog objašnjenja,
objašnjenja su često samo približna i delimična i u većini
slučajeva ne nastaju odjednom, nego postupno; (3) To shvatanje ne
omogućava razmatranje izbora najboljeg iz skupa predloženih
objašnjenja.
4.6.1.3. Brodyevi modeli naučnog objašnjenja Brody je, dodajući
Hempelovom deduktivno-nomološkom modelu objašnjenja neke nove
uslove, razvio dva modela objašnjenja: (a) uzročni model i (b)
model suštinskog svojstva. Prema uzročnom modelu, premisa logičkog
argumenta mora da sadrži opis događaja koji je uzrok događaja u
zaključku argumenta (eksplanandumu). Na primer, u objašnjenju:
Ovaj komad bakra je zagrejan. Ako se metali zagrevaju, onda se
šire.
___________________________________
-
Ovaj komad metala je proširen.
premisa sadrži opis događaja "ovaj komad metala je zagrejan"
koji je uzrok događaja opisanog u eksplanandumu. Kada je reč o
uzročnom objašnjenju, vredi napomenuti da je u psihološkim
istraživanjima zapažena sklonost ljudi da pre podvedu novu
činjenicu pod postojeći klauzalni model, nego da preinače taj model
u svetlu nove činjenice. Sem toga, preinačenja obavljena radi
podešavanja prema novim činjenicama često su minimalna po obimu i
lokalna po karakteru (Tversky, 1986, s.126). Model suštinskog
svojstva zahteva da se Hempelov deduktivno-nomološki model dopuni
uslovom da eksplanans mora da sadrži iskaz kojim se određenoj klasi
objekata pripisuje svojstvo suštinsko za tu klasu objekata, a
najmanje jedan objekt uključen u događaj opisan u eksplanandumu
jeste član te klase objekata. Na primer, u objašnjenju:
Ova supstanca je bakar Bakar ima atomski broj 29.
Sve što ima atomski broj 29 provodi elektricitet.
_________________________________________
Ova supstanca provodi elektricitet. druga premisa pripisuje
bakru jedno suštinsko svojstvo, a objekt u eksplanandumu je odista
bakar.
4.6.1.4. Funkcionalna objašnjenja Funkcionalnim objašnjenjima se
najčešće koristi biologija: Evo primera funkcionalnog objašnjenja:
ako je potrebno dati odgovor na pitanje "zašto krv adrži bela krvna
zrnca?" može se poći od onoga čemu bela krvna zrnca služe - od
njihove funkcije da brane organizam od infekcija. Jedna od shema
funkcionalnog objašnjenja koje je razmatrao Hempel (Hempel, 1970,
s.127) izgleda ovako: (a) U vreme t, sistem s funkcioniše adekvatno
u uslovima vrste c. (b) s funkcioniše adekvatno u uslovima vrste c
samo ako je zadovoljen uslov n. (c) Ako je stavka i prisutna u s,
onda je uslov n zadovoljen. (d) U vreme t stavka i je prisutna u s.
Ali, navedeni argument, s obzirom na premisu (c), uključuje grešku
potvrđivanja konsekvensa. Stoga se izostavlja premisa (c) pa se, u
skladu sa pretpostavkama Mertona o postojanju "funkcionalnih
ekvivalenata" (za neke stavke u oblasti kulture), iz premisa (a) i
(b) može zaključiti jedino: Neka od stavki iz klase I prisutna je u
s u vreme t. (Hempel, 1970, s.130)
4.6.1.5. Teleološka objašnjenja Kada je reč o objašnjavanju
ponašanja čoveka, valja imati na umu da čovekovo ponašanje nije
isključivo reaktivno; ono nije određeno samo iskustvom iz prošlosti
i datom situacijom u sadašnjosti, nego je i proaktivno - usmereno
budućnosti, ono je pod uticajem ciljeva, težnji, namera, nadanja,
očekivanja i sl. Stoga su za objašnjenje čovekova ponašanja važna
teleološka objašnjenja. Struktura ovog objašnjenja može da se
predstavi Aristotelovim "praktičkim silogizmom". Jedna premisa
praktičkog silogizma govori o cilju koji čovek želi da postigne,
druga o načinu i sredstvima neophodnim za postizanje cilja, a
zaključak o preduzetoj akciji:
Osoba O namerava (želi, teži) da postigne cilj C.
-
Osoba O smatra (zna, veruje) da ne može da postigne cilj C ako
ne učini A.
______________________________________________________________
l
Osoba O preduzima A.
Da li u praktičnom silogizmu zaključak sledi sa logičkom
nužnošću iz navedenih premisa? Ne sledi. Ista namera može voditi
raznim akcijama, a pored toga, izbor sredstava za postizanje cilja
zavisi od racionalnih, moralnih, i drugih činilaca.
4.6.1.6. Genetička objašnjenja Događaj (stanje i drugo) koji je
nastupio u nekom trenutku t genetički se objašnjava tako što se
pokazuje da je taj događaj rezultat više događaja koji su
prethodili. Nagel (Nagel, 1974, s.506) naglašava da genetičko
objašnjenje nekog pojedinačnog događaja može da se raščlani na niz
objašnjenja po verovatnoći čije se singularne premise odnose na
prethodne događaje (koji se ne dešavaju istovremeno nego u sledu).
Te premise ne predstavljaju skup dovoljnih (već u najboljem slučaju
nužnih) uslova za događaje koji se njima objašnjavaju.
4.6.2. Naučno predviđanje Jedna od osnovnih funkcija naučnog
znanja jeste predviđanje pojava, procesa, stanja, događaja i dr. u
onoj oblasti stvarnosti na koju se odnosi. Bez naučnog znanja nema
naučnog predviđanja. Ta anticipativna funkcija naučnog znanja je
nužan uslov racionalnog, celishodnog preobražavanja sveta. Naučno
znanje je neophodno za naučno predviđanje, a naučno predviđanje,
zauzvrat, ima zna čajnu ulogu u sticanju, proveravanju i razvoju
naučnog znanja; naučnim predviđanjem se, na osnovu raspoloživih
informacija, mogu steći informacije o neizvesnim i katkada o dotle
nepoznatim činjenicama, a osim toga, bez predviđanja nema strogog
iskustvenog proveravanja naučnih teorija i hipoteza.
4.6.2.1. Logička struktura naučnog predviđanja Protivno
shvatanju nekih mislilaca (Scrivena, Scheflera i drugih) prema
kojem se pod predviđanjem podrazumeva predvidni iskaz o pojavi koja
se predviđa, Popper, Hempel, Oppenheim i drugi smatraju da se u
empirijskim naukama predvidni iskaz postavlja na osnovu
raspoloživog svedočanstva posredstvom argumenta koji može da bude
deduktivan ili induktivan, pa je otuda predviđanje argument, a ne
iskaz. Pod uticajem Hempel-Oppenheimovog shvatanja, preovladava
uverenje da ma koje naučno predviđanje može da se raščlani na dva
osnovna dela: praedicendum - iskaz o onome (događaju, pojavi i dr.)
što se predviđa i praedicens - skup iskaza koji predstavljaju
osnovu za izvođenje predicenduma. Predicens se takođe može
raščlaniti na dva dela: jedan ili više iskaza o opštim
pravilnostima, naučnim generalizacijama (G) i jedan ili više iskaza
o početnim uslovima (U). Iskazi o početnim uslovima saopštavaju
informacije o nekom konačnom skupu uslova koji određuju stanje
objekta predviđanja u trenutku od kojeg otpočinje razmatranje u
predviđanju. Shematski prikazana, logička struktura naučnog
predviđanja, prema tome, izgleda ovako:
G1, G2, ..., Gr Iskazi o zakonima, naučnim
generalizacijama...
-
U1, U2, ..., Uk Iskazi o početnim uslovima
______________________________________________________________l