PIONIRSKA ULOGA IVANA KRSTITELJA TKALČIĆA U RAZVOJU SISAČKE ARHEOLOGIJE U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA

1

CROATICA CHRISTIANA PERIODICAČASOPIS INSTITUTA ZA CRKVENU POVIJEST

KATOLIČKOGA BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

God. XXXVII Zagreb, 2013. Broj 72

rasprave i prilozi

UDK 235.3:272(33)“13”235.3:272(460)“08”

Izvorni znanstveni radPrimljeno: 20. 4. 2013.

Prihvaćeno za objavljivanje: 11. 7. 2013.

U POTRAZI ZA SLAVOM MUČENIŠTVA?SV. NIKOLA TAVELIĆ I MARTIRSKI POKRET U CÓRDOBI –

RAZLIKE I SLIČNOSTIIvan JURKOVIĆ, Pula

U radu se uspoređuje nastup franjevaca, predvođenih Nikolom Tavelićem, pred jeruzalemskim kadijom 1391. sa sličnim javnim nastupima tridesetak kordopskih kršćana između 851. i 859., također pred dužnosnicima islamskih vlasti, koji su zbog izjava da je Muhamed lažni prorok, odnosno islam lažna vjeroispovijest, bili osuđeni na smrt i pogubljeni. Takvi bi se njihovi na-stupi najlakše mogli objasniti žarkom željom da se do svetosti dođe brzim načinom – namjerno izazvanim mučeništvom. Upravo je zato i pitanje pravovaljana mučeništva bivalo presudnim u znanstvenim pa i doktrinarnim vjerskim diskusijama o ispravnosti pristupa svjedočenja vjere jeruzalemskih i kordopskih martira.

KLJUČNE RIJEČI: sv. Nikola Tavelić, sv. Eulogij, pravovaljano mučeništvo, Jeruzalem, Córdoba.

»Jeste li pri zdravoj pameti ili ste luđaci? Tko vas šalje? Možda papa ili kakav kršćanski kralj?« – pitao je kadija jeruzalemski Sharaf al-Din četvoricu franjevaca 1391. oko treće ure četvrtog dana Kurban-bajrama.1 Odgovoriše kako su sasvim pri sebi te da ih nije »po-

1 Kadijino je ime u izvorima izostavljeno pa je zbog toga povjesničarima koji su se bavili Tavelićem i sudru-govima ostalo nepoznato. Sharaf al-Dīn je u Jeruzalemu bio kadija između 1391. i 1395., a prije te službe bio je čitavo desetljeće i kadija u Nablusu. Usp. Donald P. LITTLE, »Documents Related to the Estates of a Mer-chant and His Wife in Late Fourteenth Century Jerusalem«, Mamluk Studies Review, vol. 1, Chicago, 1998., str. 100; Christian MÜLLER, »A Legal Instrument in the Service of People and Institutions: Endowments in Mamluk Jerusalem as Mirrored in the Haram Documents«, Mamluk Studies Review, vol. 12, Chicago, 2008.,

2

I. Jurković, U potrazi za slavom mučeništva? Sv. Nikola Tavelić i martirski pokret u Córdobi ...

slao nikakav čovjek, nego Bog, koji se udostojio nadahnuti nas da vam navijestimo istinu i vaše spasenje, jer je Krist rekao u evanđelju: ’Tko bude vjerovao i krstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, bit će osuđen’ (Mk 16,16).« Kadija im je potom sugerirao da pore-knu što su govorili pred njim i njegovim gostima te im je ponudio obraćenje na islam kao jedini način da izbjegnu sigurnu smrt. Kada je Nikola Tavelić sa subraćom odlučno odbio njegov prijedlog, on ih je dao zatvoriti i potom je obavijestio emira od Gaze o nemilom događaju. Nakon tri dana uzništva – tijekom kojega su bez jela i pića bili vješani o grede probušenih nogu, tučeni raznim predmetima i bičevani – privedeni su pred emira, koji je u utorak 14. studenoga pristigao iz Gaze.2 Sudski se proces ponovio. Subraća su i taj put odlučno izjavila kako neće opozvati ništa od onoga što su rekla pred kadijom. Štoviše, pozvala su okupljeno mnoštvo na obraćenje, jer ih u protivnom čekaju vječne muke u paklu. Emiru nije preostalo ništa doli potvrditi kadijinu smrtnu presudu, nakon čega ih je prepustio svjetini koja ih je časomice sasjekla.3

Opis javnog nastupa franjevaca pred jeruzalemskim kadijom i zatim hagiografski obrazac uhićenja, sudskog procesa i pogubljenja svojom sličnošću podsjeća na primjere muče-ništva iz doba progona kršćana za carskog Rima, a osobito na slučaj s prostora srednjo-vjekovnoga Iberskog poluotoka, u znanstvenoj i stručnoj literaturi poznatiji pod imenom »kordopski martirski pokret«.4 No osnovna je razlika između slučajeva mučeništva za rimskog razdoblja i onih u devetostoljetnoj Córdobi, pa i toga u Jeruzalemu, bila u pri-stupu i stavu službenih vlasti prema Crkvi. Rimske su, naime, aktivno tražile, progonile i ubijale kršćane,5 dok su islamske sudske, odnosno vjerske vlasti osudile na smrtne kazne

str. 181, bilj. 52.2 Kao što je kadijino, tako je i ime emira od Gaze hagiografima jeruzalemskih martira ostalo nepoznato. Tih je

godina, dakle, emirom bio Arzamak al-Zahiri, poznat kao utemeljitelj medrese Arzamak u Gazi (1395.). Usp. Hatim M. MAHAMID, »The Construction od Islamic-Educational Institutions in Mamluk Gaza«, Nebula, vol. 4, br. 4, North Bay, Ont., 2007., str. 37.

3 Detaljni opisi događaja nalaze se u objavljenim zbirkama izvora: Girolamo GOLUBOVICH, Biblioteca bio-bibliografica della Terra Santa e dell’oriente Francescano (1346-1400), t. V, Quaracchi presso Firenze, Collegio S. Bonaventura, 1927., str. 267–268 i 282–297; Dominik MANDIĆ, Documenta martyrii b. Nicolai Tavelić et sociorum eius Ord. Min., Typis Pontificae Universitatis Gregorianae, Roma, 1958.; Ante CRNICA, Historico-iuridica dilucidatio. B. Nicolai Tavelić: vitae, martyrii et gloriae: incliti martyris Ordinis Minorum splendoris et protectoris gentis Croatorum etc., s. n., Roma, 1958.; Sebenicen. Declarationis martyrii B. Ni-colai Tavelić, sacerdotis professi Ordinis Fratrum Minorum in odium Fidei, uti fertur, in civitate Ierusalem interfecti († 1391): Positio super martyrio ex officio concinnata (ur. Amato P. FRUTAZ), ser. Sacra Rituum Congregatio, Sectio Historica, n. 112, Typis Polyglottis Vaticanis, Roma, 1961.

4 Izvori za proučavanje martirskog pokreta u Córdobi: Albarus CORDUBENSIS, »Epistulae«, u: Corpus scriptorum Muzarabicorum (dalje: CSM) (ur. Juan GIL FERNÁNDEZ), sv. 1, Manuales y anejos de Emerita (dalje: MAE), vol. 28, Instituto Antonio de Nebrija, Madrid, 1973., str. 144–270; ISTI, »Indiculus lumino-sus«, u: Isto, str. 270–315; ISTI, »Vita vel passio beatissimi presbiterii Eulogii«, u: Isto, str. 330–343; Eu-logius CORDUBENSIS, »Memoriale sanctorum«, u: CSM, (ur. Juan GIL FERNÁNDEZ), sv. 2, MAE, vol. 28, Instituto Antonio de Nebrija, Madrid, 1973., str. 365–459; ISTI, »Documentum martyriale«, u: isto, str. 459–475; ISTI, »Liber apologeticus martyrum«, u: Isto, str. 475–495; ISTI, »Epistulae«, u: Isto, str. 495–503. Starija izdanja tih izvora objavljena su u znamenitoj seriji: Patrologiae cursus completus. Series Latina (ur. Jacques-Paul MIGNE), u knj. 115 i 121, koje su dostupne i na mrežnim stranicama. Prijevode na engleski jezik vidi u: Edward P. COLBERT, The Martyrs of Córdoba (850–859): A Study of the Sources, Catholic University of America Press, Washington, 1962.

5 O odnosu rimskih vlasti prema kršćanima vidi u: Robert F. GORMAN, »Persecution and Exile in the Pa-tristic Period: Athanasian and Augustian Perspectives«, Journal of Refugee Studies, vol. 6, br. 1, Oxford, 1993., str. 40–55; Karl BAUS, »Od praopćine do ranokršćanske velecrkve«, u: Velika povijest Crkve (ur. Hubert JEDIN), sv. 1 (dalje: JEDIN, Velika povijest Crkve 1), prev. Josip Ritig – Vjekoslav Bajsić, Kršćanska

3

CCP 72 (2013.), str. 1–19

kordopske kršćane i jeruzalemske franjevce tek nakon njihovih javnih istupa u kojima su Muhameda nazivali lažnim prorokom i Antikristom, a time i islam krivovjerjem.6 Upravo je zato i pitanje namjernog mučeništva bivalo presudnim u svim kasnijim znanstvenim pa i doktrinarnim vjerskim diskusijama o pravovaljanosti pristupa svjedočenja vjere kordop-skih i jeruzalemskih mučenika. To je pitanje, međutim, bilo od bitnog značenja ne samo za teologe koji su bili zaduženi za procese kanonizacije pojedinih mučenika tijekom novog vijeka nego i za one u vremenima rane Crkve i srednjeg vijeka.

Nauk o mučeništvu sv. Atanazija

Ne može biti nikakve sumnje kako su svojom snagom i postojanošću mučenici7 u doba rimskih progona »sijali sjeme kršćanstva«, premda je i u to doba većina Kristovih sljed-benika radije čuvala vjeru izbjegavajući ili bježeći od smrtnih opasnosti.8 Dok su, dakle, mučenici u djelima ranih kršćanskih pisaca, kao što su Ignacije, Origen i Ciprijan, redo-vito uzimani kao uzor-primjeri koje treba štovati,9 u ranom su kršćanstvu postojali čitavi pokreti koji su mučeništvo uzdizali do fanatične želje za smrću u borbi s neprijateljima vjere.10 Tertulijan je, pak, s vremenom mijenjao svoj stav glede toga problema idući iz jedne u drugu krajnost,11 dok problem konačno Atanazije nije sasvim riješio i na teološkoj i na razinama odnosa unutar same kršćanske zajednice te odnosa Crkve prema državnoj vlasti.12 On je, naime, u cijelosti opravdao pravodobni bijeg pred smrtnom opasnošću i

sadašnjost (dalje: KS), Zagreb, 2001., str. 144–158, 183–188, 241–252, 425–433 i 435–437. O stradanjima kršćana krajem 3. i tijekom 4. st. na teritorijima rimskih provincija, a koje su u srednjem vijeku naselili Hrvati, ukratko vidi u: Robert MATIJAŠIĆ, Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana, Leykam international, Zagreb, 2012., str. 49–54.

6 O odnosu islamskih vlasti prema kršćanima i o procesima stvaranja predodžaba muslimana o kršćanima vidi u: Thomas WALKER ARNOLD, The Preaching of Islam: a History of the Propagation of the Muslim Faith; A Constable and Co., Westminster, 1896., novije izd. Darf Publishers, London, 1986.; Bernard LEWIS, Islam in the West, Oxford University Press, Oxford, 1993., str. 3–15; ISTI, The Arabs in the History, Oxford University Press, Oxford, 2002.

7 O značenju pojma mučenik (lat. martyr) detaljnije vidi u: Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, »Mučeništvo je svjedo-čenje«, u: Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (ur. Gabrijel H. JURIŠIĆ i dr.), Zagreb, KS, 1971., str. 25–28.

8 Usp. JEDIN, Velika povijest Crkve 1, str. 144–158, 183–188, 241–252, 425–433 i 435–437.9 Usp. Isto, str. 281–282, 322 i 323–326; Robert F. GORMAN, »Persecution and Exile in the Patristic Peri-

od...«, str. 42.10 Primjerice, cirkumcelioni sredinom 4. stoljeća. Usp. John A. ATKINSON, »Out of Order: The Circumcelli-

ons and Codex Theodosianus 16, 5, 52«, Historia: Zeitschrift für Alte Geschichte, sv. 41, br. 4, Stuttgart, 1992., str. 491–492; Karl BAUS – Eugen EWIG, »Crkva Carstva poslije Konstantina Velikog«, u: Velika povijest Crkve (ur. Hubert JEDIN), sv. 2 (dalje: JEDIN, Velika povijest Crkve 2), prev. Vjekoslav Bajsić, Zagreb, KS, 1995., str. 135–138.

11 Tertulijanovo kolebanje (* o. 160. † o. 225.) može se iščitati iz njegovih sačuvanih rukopisa, primjerice: »Apologeticus pro Christianis«, »Ad martyres« i »De fuga in persecutione«. Usp. Christian and Pagan in the Roman Empire: The Witness of Tertullian (ur. Robert D. SIDER), Catholic University of America Press, Washington, 2001., str. 1–70, 107–115 i 137–153; JEDIN, Velika povijest Crkve 1, str. 278–279.

12 Ustrajnu argumentaciju i koncept iz kojeg je i nastao teološki utemeljen sustav odnosa kršćanske zajednice prema progoniteljima i prognaništvu sv. Atanazija (* o. 297. † 2. svibnja 373.), a s kojim su se vrlo brzo složili i sv. Ambrozije i sv. Krizostom, vidi u njegovu djelu »Apologia de fuga sua«, u: Patrologiae cursus completus. Series Graeca (dalje: MPG), (ur. Jacques-Paul MIGNE), knj. 25, stup. 643–680 (dostupno i na mrežnim stranicama). Usp. također vrlo sažete prikaze Atanazijeva stava prema progonima i odnosima Crkve i države u: JEDIN, Velika povijest Crkve 2, str. 45 i 83.

4


to u odnosu na nepravodobno mučeništvo te je došao do zaključka da je bijeg dozvoljen, čak i poželjniji od preuranjenog ili prenagljenog mučeništva. Takav je stav temeljio na primjerima preuzetim iz Svetoga pisma te na onima iz života i djela svetaca. Otvoreno je u svojim polemikama pitao pripadnike suprotstavljenoga, mahom arijanskog, tabora može li omalovažavanje i kritika bijega pred opasnošću niječno odgovoriti na izričitu Isusovu zapovijed: »Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi!« (Mt 10,23), te je potom iz evanđelja pedantno naveo sve bjegove samoga Isusa Krista. Za svaki je primjer Kristova sklanjanja pred svojim progoniteljima, tvrdi Atanazije, postojao valjan razlog potaknut ne kukavištvom i strahom, već znanjem kako još nije nastupila punina vremena za njegov spasiteljski nastup. Mučeništvo je, dakle, kao svjedočenje vjere dozvoljeno je-dino u iznimnim i bezizlaznim situacijama, a koje sam martir nije isprovocirao.13 Crkveni su oci, a potom pravnici i općenito kršćanski intelektualci srednjeg vijeka, usvojili taj Atanazijev nauk,14 koji je konačno potvrđen i u djelu pape Benedikta XIV., u kojemu je jasno istaknuto kako je hotimično mučeništvo nepravovaljano.15

Martirski pokret u Córdobi

Ideološki su zagovaratelji i branitelji martirskog pokreta u Córdobi, Eulogij16 i Albar,17 bili suočeni s nizom prigovora tzv. »pragmatičkih kršćana«18 kako kordopski muslimani nisu pružali nikakva povoda isključivim i netolerantnim istupima sugrađana kršćan-

13 Detaljnu analizu i prikaz Atanazijeve argumentacije vidi u: Robert F. GORMAN, »Persecution and Exile in the Patristic Period...«, str. 43–50.

14 Marko Marulić je, primjerice, temeljito i vrlo opširno pisao o svjedočenju vjere mučeništvom (usp. Marko MARULIĆ, Evanđelistar – Evangelistarium, t. II, prev. Branimir Glavičić, Sabrana djela Marka Marulića, knj. 4 (ur. Cvito FISKOVIĆ i dr.), Splitski književni krug, Split, 1985., str. 306–309 i 319–327, odnosno str. 692–694 i 704–713; ISTI, O poniznosti i slavi Kristovoj – De hvmilitate et gloria Christi, prev. Branimir Glavičić, Sabrana djela Marka Marulića, knj. 6 (ur. Cvito FISKOVIĆ i dr.), Splitski književni krug, Split, 1989., str. 204–208, odnosno 549–554) te je jasno razlikovao isprovocirano i pravovaljano mučeništvo. Usp. ISTI, Evanđelistar II, str. 328–329, odnosno str. 713–714.

15 Usp. De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione / Benedictus XIV – La beatificazione dei ser-vi di Dio e la canonizzazione dei beati / Benedetto XIV., vol. 2, Libreria editrice vaticana, Città del Vaticano, 2010.–2011.

16 Sv. Eulogij († 11. ožujka 859., lat. Eulogius Cordubensis) rođen je u uglednoj, bogatoj i brojnoj kršćanskoj obitelji. Omogućeno mu je obrazovanje kod vrhunskih učitelja, među kojima se u Eulogijevu životopisu oso-bito ističe opat Speraindeo. Tijekom školovanja sprijateljio se s Albarom, kasnijim štovateljem i biografom. Na koncu se Eulogij odazvao svećeničkom pozivu, a ubrzo potom imenovan je i ravnateljem katedralne škole u Cordobi. Pred samu je smrt bio izabran na upražnjenu nadbiskupsku stolicu Toleda, ali je prije ustoličenja smaknut zajedno s Lukrecijom (lat. Leocritia), djevojkom koja se s islama preobratila na kršćanstvo i koju je nakon obraćenja skrivao od roditelja i vlasti. Osim izvora o životu Eulogija navedenih u bilj. 4, vidi i: Medie-val Iberia: Readings from Christian, Muslim, and Jewish Sources (prir. Olivia R. CONSTABLE), University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1997., str. 51–55.

17 Albar († 861., lat. Alvarus Paulus Cordubensis) je školujući se kod opata Speraindea upoznao Eulogija. Od tada su ostali u neprekidnoj vezi redovito se dopisujući, premda je Albar, oženivši se, odabrao život laika. Koliko ga je Eulogij cijenio vidi se i iz njegove izjave da je Albar »slavan učenjak i u naše vrijeme nepresušan izvor znanja«. Albar je autor Eulogijeva životopisa. Osim izvora navedenih gore u bilj. 4 i 16, vidi i: Carleton M. SAGE, Paul Albar of Cordoba: Studies on His Life and Writings, Catholic University of America Press, Washington, 1943.

18 Svima spremnima da žive, rade i prakticiraju svoju vjeru unutar postojećega islamskog sustava vjerske i političke vlasti.

5

CCP 72 (2013.), str. 1–19

ske vjeroispovijesti. Upravo suprotno, tvrdili su pragmatičari, ti su »mučenici« svojim uvredljivim istupima izazivali islamske predstavnike vlasti nakon čega je i došlo do nji-hova smaknuća, ali i sve napetijih odnosa vlasti prema ostalim pripadnicima kršćanske zajednice Córdobe.19

Problem (ne)postojanja progona

Eulogij je na takve prigovore odgovarao tvrdnjama kako su progoni neprekidno trajali i prije pojave kordopskih mučenika – svećenici su, primjerice, vrijeđani i zlostavljani na javnim mjestima, kršćanima su zabranjivani i ograničavani otvoreni istupi u propovije-danju evanđelja, a njihovo iznošenje mišljenja o islamu bivalo je redovitim izvorištem svakovrsna ponižavanja.20 No Eulogij se nije zadržao samo na toj argumentaciji. Jedna od njegovih taktika u obračunu s »pragmatičarima« je, dakle, bila i redefinicija progona kao stanja koje je prisiljavalo vjernike na prakticiranje skrivenog/tajnog kršćanstva, što je rezultiralo predstavljanjem izvanjske, javne osobe bez vjerskog identiteta s jedne strane, i željom te iste osobe da bez bojazni i slobodno pokazuje svoj vjerski identitet s druge strane.21 Takvi su unutarnji sukobi savjesti bili svojstveni iskustvu upravo onih kršćana koji su u jednom trenutku napustili svoju privatnost i pokazali je u javnosti te tako postali mučenicima u Córdobi. Među njima je bilo tajnih kršćana koji su razot-kriveni, a koji su prema shvaćanju vlasti morali biti muslimanima,22 zatim onih koji su pomagali u skrivanju takvih »konvertita«,23 potom onih koji su u privatnim kontaktima bili isprovocirani da iznesu svoj stav o islamu, što je iskorišteno za optužnice protiv njih,24 i na koncu onih koji su samoinicijativno dolazili pred kadiju držeći protuislamske govore.25 Uzimajući, dakle, sve te slučajeve, ali i tumačenja i objašnjenja tih slučajeva,

19 Na martirski je pokret u Córdobi historiografija obratila pozornost te je u novije vrijeme iznjedrila i više studija. Usp. Edward P. COLBERT, The Martyrs of Córdoba (850–859)...; Kenneth B. WOLF, Christian Martyrs in Muslim Spain, Cambridge University Press, Cambridge, 1988.; Jessica A. COOPE, The Martyrs of Córdoba: Community and Family Conflict in an Age of Mass Conversiona, University of Nebrasca Press, Lincoln, 1995.; Igor POCHOSHAJEW, Die Märtyrer von Cordoba, Verlag Otto Lembeck, Frankfurt am Main, 2007.

20 Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 385–386.21 Albarus, »Indiculus luminosus...«, CSM 1, str. 278–279.22 Osim Lukrecije (usp. bilj. 16), tako su stradali i drugi: djeca oca muslimana i majke kršćanke, braća Ivan

(Iohannes) i Adolf (Adolphus) te sestra Aura (Aurea); kći oca muslimana i majke kršćenke Flora (Flora); kći oca kršćanina i majke muslimanke Marija (Maria); bračni parovi Aurelije (Aurelius) i Natalija (Natalia) te Feliks (Felix) i Lilija (Liliosa), kojima je netko od predaka prešao na islam; udovica muslimana Laura (Laura); kćeri oca muslimana i majke kršćanke, sestre Ninilo (Nunilo) i Alodija (Alodia).

23 Sam Eulogij upravo je tako stradao. Usp. bilj. 16.24 Primjerice Perfekt († 18. travnja 850., lat. Perfectus), benediktinac koji je služio u bazilici sv. Aciskola u

Córdobi. Na pitanje dvojice muslimana tko je bio veći prorok, Isus ili Muhamed, Perfekt isprva nije htio odgovoriti, ne želeći na takav način isprovocirati vjerojatan sudski postupak protiv sebe. No, muslimani su inzistirali na odgovoru, obećavši mu da će odgovor zadržati za sebe. On je tada na arapskom jeziku nazvao Muhameda lažnim prorokom i nemoralnom osobom, jer je zaveo ženu posvojenoga mu sina. Muslimani su se držali obećanja samo nekoliko dana, nakon čega su ga ipak optužili za blasfemiju. Uhićen je, osuđen na smrt i smaknut. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 397–401.

25 Primjerice Izak († 3. lipnja 851., lat. Isaac), rođen u bogatoj kršćanskoj kordopskoj obitelji, koja mu je omogućila visoko obrazovanje te je kao znalac arapskog jezika ubrzo bio primljen na mjesto državnog pisara (exceptor Rei publicae) u Córdobi. Podnio je, međutim, ostavku i zaredio se te je otišao na službu u samo-

6


prepoznatljiva je zapravo Eulogijeva i Albarova želja da redefiniraju progon kao stanje u kojem kršćani bivaju prisiljeni skrovito prakticirati svoju vjeru, što je za njih bilo potpuno neprihvatljivo stanje.

Problem (ne)postojanja torture i čudesa

»Pragmatični kršćani« Córdobe su, primjerice, upozoravali i na to da su njihovi suvremenici, za razliku od onih koji su stradali tijekom rimskih progona, usmrćeni brzo i bezbolno te da nisu trpjeli torturu. Isto tako su glasno podsjećali i da je mučeništvo rimskog razdoblja bilo povezano s čudesima koja su navela mnoge da prihvate kršćanstvo te su isticali da se njiho-vim sumještanima tijekom mučenja ili nakon smaknuća čudesa nisu događala.26 U takvim je polemikama Eulogij s puno žara odbacivao pitanje patnje. Smatrao je i pokušavao uvjeriti svoje slušatelje i čitatelje da je patnja fenomen subjektivne naravi te da ništa, uostalom, i ne može biti gore od smrti kada je o trpljenju riječ. »Što bi to moglo biti strašnije od pogleda na mač koji je ponad vašeg vrata i sprema se odsjeći vam glavu?« – pitao ih je, a opominjao ih je i da tvrdnje o izostanku čudesa u Córdobi ne bi smjele biti tako olako izrečene.27

Pišući o Eulogijevu životu, Albar je zabilježio razne polemike pa je zapisao i Eulogijev odgovor »pragmatičarima« o pojavama takvih čudesa.28 No bilo je malo čudesa vezanih uz pripadnike martirskog pokreta pa je Eulogij prepoznao problem i pokušao ga riješiti reinterpretacijom rimskog modela – čudo nije samo sebi svrhom niti je u tom smislu važ-no, već bi se trebalo diviti vrlinama onih preko kojih se čudesa događaju, a ne čudesima samim!29 On je također isticao da izostanak čudesa u Córdobi treba promatrati ne kao rezultat nekakva pomanjkanja svetosti mučenika ili kao znak njihove slabosti, nego kao Božju kaznu ili opomenu kršćanskoj zajednici Córdobe koja nije podržavala svoje muče-nike.30 Drugim riječima, upozoravao je na podijeljenost zajednice zbog koje je izostaja-la potpora mučenicima, a time i prepoznavanje, odnosno prihvaćanje čudesa na temelju kojih bi trebao nastati kult štovanja tih mučenika.31

stan koji je podigla njegova obitelj u Tabani (Tábanos), nekoliko kilometara udaljenoj od Córdobe. Stupio je pred kadiju, osudio Muhameda i bio pogubljen što je iniciralo martirski pokret u Córdobi. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 367–368 i 402.

26 Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 379; ISTI, »Liber apologeticus martyrum...«, CSM 2, str. 479–480.

27 Usp. Isto, str. 478.28 Podsjetio je, primjerice, na oluju koja se dogodila odmah nakon smaknuća Perfekta, a posvjedočila ju je

skupina mladića islamske vjeroispovijesti koja je nazočila pogubljenju (usp. Eulogius, »Memoriale sancto-rum...«, CSM 2, str. 397 i 432). Perfekt, međutim, s obzirom na okolnosti u kojima je stradao, kao i s obzirom na vrijeme njegova smaknuća, ne pripada martirima kordopskog pokreta. Naime, pokret je započeo tek sljedeće godine Izakovim javnim istupom i pogubljenjem.

29 Usp. Isto, str. 379–382; ISTI, »Liber apologeticus martyrum...«, CSM 2, str. 477 i 481.30 Usp. Albarus, »Indiculus luminosus...«, CSM 1, str. 275–277 i 286–287.31 Usp. Edward P. COLBERT, The Martyrs of Córdoba (850–859)..., str. 321–332; Kenneth B. WOLF, Chri-

stian Martyrs in Muslim Spain..., str. 55–60, 77–85 i 96–97; Jessica A. COOPE, The Martyrs of Córdoba ..., str. 43–44 i 61–63; Friedrich KEMPF i dr., »Od crkvenoga ranog srednjeg vijeka do grgurovske reforme«, u: Velika povijest Crkve (ur. Hubert JEDIN), sv. 3/1 (dalje: JEDIN, Velika povijest Crkve 3/1), prev. Josip Ritig – Leo Držić, KS, Zagreb, 2001., str. 150.

7

CCP 72 (2013.), str. 1–19

Problem (ne)poslušnosti i vjere u moć zajedništva

Eulogij i Albar te ostali kordopski mučenici nisu imali problema samo s kršćanima lai-cima pragmatičke usmjerenosti. Velike im je zapreke činio i njihov episkopat. Naime, u punom su jeku martirskog pokreta okupljeni biskupi na sinodi u Córdobi 852. pod predsje-danjem metropolita Rekafreda od Sevilje (Reccaffredus de Sevilla) osudili neodmjerene konfrontacije svojih vjernika s islamskim vlastima, želeći ipak s vlastima sačuvati usta-ljene, premda krhke, veze. Ozlojeđen stavom vlastita episkopata Eulogij je obznanio da od tog trenutka neće više slaviti sv. misu jer bi time, smatrao je, podržavao Rekkafredov »grijeh«. On je na taj način simbolično raskinuo veze s episkopatom koji je stao na stranu progonitelja, a ne na onu mučenika i od toga su časa u Córdobi postojale dvije kršćanske zajednice: jedna »pragmatična«, odana episkopatu i druga »donatistička«, odana martiri-ma.32 Podijeljenost se u tim godinama činila gotovo nepremostivom pa stoga i nije čudno da se oko pitanja postojanja progona, torture i čudesnih događaja vezanih uz martire, kršćani Córdobe nisu mogli jednodušno složiti.

Problem (ne)pripremljenosti za javni nastup

Argumente kojima je nastojao zaustaviti pragmatično ponašanje velikog dijela svoje pastve Eulogij je gradio na različitim osnovama, počevši od teoloških spisa i analiza isla-ma pa do osobnih napada na muslimane, osobito na Muhameda. Pisani predložak po ko-jemu su učeni ljudi, mahom svećenici Córdobe pokušavali zaustaviti masovnije razmjere konverzije kršćana na islam već je postojao. Nastao je u Damasku tijekom 8. st. među kr-šćanima koje je okupio i kojima je bio duhovnim vođom sv. Ivan.33 Okvir je tog predloška u Córdobi bio dobro poznat i dodatno je osnaživan novim teološkim argumentima kojima su kršćani nastojali ukazati na zabludjelost Muhamedova učenja, odnosno moralnu izo-pačenost samoga Muhameda.34 Stoga i nije iznenađujuć, primjerice, način na koji je Izak izrekao svoje mišljenje o islamu i Muhamedu pred kordopskim kadijom.35

Naime, Izak je potpuno pripravan za svoj naum, naoružan svim argumentima koje mu je tadašnja kršćanska literatura nudila, pretvarajući se da želi prijeći na islam, upitao kadiju

32 Usp. John V. TOLAN, Saracens: Islam in the Medieval European Imagination, Columbia University Press, New York, 2002., str. 88–89; JEDIN, Velika povijest Crkve 3/1, str. 150–151.

33 Osobito u Ivanovu tekstu naslovljenom »De Haeresibus«, dio koji počinje rečenicom: Sed et hactenus viget populorum seductrix Ismaelitarum superstitio quae Antichristi adventum antevertit... (MPG, knj. 94, stup. 763). Usp. Saint John of Damascus: Writings (prir. Frederic H. CHASE), The Fathers of the Church, vol. 37, Catholic University of America Press, Washington, 1958., str. xxxi i 153–159; Daniel J. SAHAS, John of Damascus on Islam, Brill – Leiden, 1972., str. 51–98; John C. LAMOREAUX, »Early Eastern Christian Responses to Islam«, u: Medieval Christian Perceptions of Islam... (ur. John V. TOLAN), str. 3–32; St John Damascene. Tradition and Originality in Byzantine Theology (prir. Andrew LOUTH), Oxford University Press, New York – Oxford, 2002., str. 15–30 i 76–83.

34 Stav učenih kršćana prema Muhamedu vidljiv je, primjerice, u tekstu »Istoria de Mahomet« nastalom oko 850. na Iberskom poluotoku. Usp. Medieval Iberia... (prir. Olivia R. CONSTABLE), str. 48–50. O pogledima kordopskih mučenika na proročku ulogu Muhameda detaljnije vidi u: Kenneth B. WOLF, Christian Martyrs in Muslim Spain..., str. 88–95; Jessica A. COOPE, The Martyrs of Córdoba ..., str. 45–50; Kenneth B. WOLF, »Christian Views of Islam in Early Medieval Spain«, u: Medieval Christian Perceptions of Islam (ur. John V. TOLAN), Garland Publishing Inc., New York – London, 1996., str. 95–102; Igor POCHOSHAJEW, Die Märtyrer von Cordoba..., str. 146–148.

35 O Izaku v. bilj. 25.

8


neka mu razjasni još neke nedoumice glede same vjere. Kada je kadija počeo objašnjavati islamsku doktrinu, Izak ga je prekinuo i na arapskom jeziku nazvao Muhameda lažnim prorokom, zavodnikom žena, nesretnikom koji je bio zaposjednut samim vragom i za kojim će njegovi sljedbenici otići u vječno prokletstvo. Potom je preklinjao kadiju da odstrani taj »čir zaraznog nauka« i postane kršćaninom. Kadija je bio toliko preneražen onim što je od Izaka čuo da ga je poslao u zatvor na saslušanje, iako je Izak istog trenutka zaslužio smrtnu presudu, a kada je ustrajao u svojem stavu, kadija ga je osudio na smrt.36

Unatoč činjenici da se takav istup vrlo lako može objasniti Izakovom željom da svetost postigne brzo, dakle, namjerno isprovociranim mučeništvom, on je bio samo jedan od primjera nekritičkog korištenja uznapredovale protuislamske literature, ali i začetnik mar-tirskoga kordopskog pokreta kojem je u srcu očigledno bila jednostavna, ali moćna ideja: islam za kršćanina ne može biti prihvatljiv jednostavno zato što islam nije kršćanstvo!37 Upravo bi zato za kršćansku zajednicu Córdobe morali biti neprihvatljivi i svi elementi uznapredovale akulturacije, odnosno usvajanja islamskog identiteta i civilizacije koja su na koncu sve češće završavala prelaskom takvih kršćana na islam.38

Problem (ne)pravovaljana mučeništva

U pisanoj se ostavštini Eulogija i Albara na više mjesta nalaze polemike o pravovaljanosti mučeništva koje su njih dvojica vodila s neistomišljenicima unutar vlastite zajednice. No pitanje pravovaljanosti među samim martirima kao da nije postojalo. Ako je i postojalo, Eu-logijevi i Albarovi tekstovi o njemu ne govore. Uostalom, pravovaljanost mučeništva onih kršćana koji su za života bili uključeni u sustave islamske uprave ili su bili sinovima, kćerima i suprugama uglednih muslimana koji su oženili kršćanke i kojima je arapski bio materinjim jezikom, a koji su denuncirani kao otpadnici od islama nije bila upitna. Upitnima nisu bili ni laici i duhovnjaci koji su na prijevaran način prokazivani zbog blasfemije. Te su, naime, žrtve posvjedočile svoju vjeru pred kadijama u trenutcima kada više nisu imale izbora. Upitno je s pozicije (ne)pravovaljana mučeništva tridesetak kordopskih martira, mahom svećenika, re-dovnika i redovnica, koji su javnim istupima isprovocirali mučeništvo. Eulogij i Albar imali su potrebu opravdati i takve žrtve u diskusijama s »pragmatičarima«, ali nisu imali potrebu opisati jesu li se te žrtve prije istupa suočavale s problemom pravovaljanosti svojih planiranih postupaka. U tom je smislu indikativno Eulogijevo razmišljanje o pravu prvenstva među mar-tirima koje je hagiografski opisao. Naime, smatrao je da je Izak »zadobio čast prvoga među mučenicima svojih dana«, jer, iako je Perfekt ubijen četrnaest mjeseci ranije, on je »odvučen silom«, dok je Izak »slobodno i svojom voljom otišao u mučeništvo«.39 Očigledno je da je Eu-logijevo shvaćanje mučeništva kao svjedočenja vjere upravo suprotno od onoga sv. Atanazija.

36 Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 367–368 i 402.37 Usp. Eulogius, »Documentum martyriale...«, CSM 2, str. 470. Slično ili ponešto drukčije shvaćenu argumen-

taciju vidi u: Kenneth B. WOLF, Christian Martyrs in Muslim Spain..., str. 100–118; Jessica A. COOPE, The Martyrs of Córdoba ..., str. 44–45; Kenneth B. WOLF, »Christian Views of Islam...«, str. 95–102; Igor POCHOSHAJEW, Die Märtyrer von Cordoba..., str. 153–168.

38 Usp. Thomas F. GLICK, From Muslim Fortress to Christian Castle: Social and Cultural Change in Medieval Spain, Manchester University Press, Manchester – New York, 1995., str. 51–63; John V. TOLAN, Saracens..., str. 91–94.

39 Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 367 i 369.

9

CCP 72 (2013.), str. 1–19

Problem političke (ne)stabilnosti

Martirski pokret u Córdobi trajao je tijekom razdoblja kraja vladavine emira Abd al-Rahmāna II. (822. – 852.) i početka vladavine njegova sina Muhameda I. (852. – 886.). To je razdoblje bilo obilježeno i pobunom islamiziranog potomka vizigotskog grofa Kasija, Muse ibn Muse (o. 790. – 862.), na sjeveru Emirata i njegovim savezom s rođakom i kraljem Pamplone/Navare, Garsijom Iñigezom (o. 851. – 882.).40 Svi su kršćani, osobito u središtu Emirata, Córdobi, napeto pratili razvoj sukoba. Neugodno ih se dojmila vijest da je, preuzevši vlast, Muhamedu I. uspjelo na svoju stranu privući Musu te uz njegovu pomoć krajem proljeća 854. poraziti kršćansku vojsku Asturije i Pamplone u bitki kod Guadalacete. Nadu im je ipak budila ustrajnost otpora bivše vizigotske prijestolnice To-leda, koja je odolijevala zahvaljujući vodstvu lokalnog svećenstva i potpori kralja Astu-rije, Ordoña I. (850. – 866.). Emir je u Toledo ipak uspio ući silom 858. godine. Unatoč porazu, prkosna je toledska kršćanska zajednica odgovorila Muhamedu I. izborom novog nadbiskupa – tada utamničenog Eulogija iz Córdobe! Izazov je emir u korijenu sasjekao smrtnom presudom i 11. ožujka 859. javnim pogubljenjem Eulogija.41

Poput refleksije opisanog početka i završetka pobune na sjeveru Emirata martirski pokret započinje smaknućem Izaka i završava smaknućem Eulogija u Córdobi. Štoviše, kako je pobuna na sjeveru buktala ili tinjala tako je buktio ili tinjao pokret u Córdobi. Do vijesti o porazu kod Guadalacete u Córdobi je tijekom 851. nastradalo čak petnaest,42 u 852. trinaest43 i 853. sedam osoba.44 Znakovito je da je tijekom 854. u kojoj se dogodio poraz kršćana kod Guadalacete martirski pokret u Córdobi posve utihnuo.45 Premda je između 855. i 857. go-dine broj žrtava narastao za još jedanaestero, bilo je vidljivo da pokret gubi na snazi, jer je osmero među njima koji su osuđeni za izravne napade na proroka Muhameda to učinilo dok je pobuna u Toledu još uvijek trajala.46 U godini pada Toleda (858.) u Córdobi se nije dogo-dilo nijedno smaknuće, a sljedeće je godine u ožujku martirski pokret završen suđenjem i javnim pogubljenjem Eulogija i Lukrecije. Slabljenjem i slomom otpora kršćana na sjeveru kao da je nestao i entuzijazam kordopskih mladih martira da izazivanjima isprovociraju mu-čeništvo, unatoč činjenici da se politički i vojno Emirat još uvijek nije stabilizirao.47

40 Usp. Miroslav BRANDT, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, knj. 1, Liber, Zagreb, 1980., str. 590.41 Isto, str. 591; Kenneth B. WOLF, Christian Martyrs in Muslim Spain..., str. 17–20; Jessica A. COOPE, The

Martyrs of Córdoba ..., str. 52–53; JEDIN, Velika povijest Crkve 3/1, str. 150–151.42 Među njima čak desetorica zbog blasfemije i svi odreda duhovnjaci: redovnik Izak (3. VI.), svećenik Petar, đakon Walabon te redovnici Sabinijan, Wistremund, Habencije i Jeremija (7. VI.), đakon Sisenand (16. VII.), đakon Pavao (20. VII.) i redovnik Teodemir (25. VII.).

43 Među njima devetorica zbog blasfemije: župnik Guzemind i redovnik Servusdei (13. I.), đakon Juraj (27. VII.), redovnici Leovigild i Kristofor (20. VIII.), laik Emil i đakon Jeremija (15. IX.) te redovnik Rogell i redovnički pripravnik Servusdei (16. IX.).

44 Zadnjih sedam osuđeno je zbog blasfemije: svećenik Fandil (13. VI.), redovnici Anastazije i Feliks te redov-nica Digna (14. VI.), laikinja Benilda (15. VI.), redovnica Kolumba (17. IX.) i redovnica Pompoza (19. IX.).

45 Dogodila se samo jedna neisprovocirana žrtva. Naime, Abundij (Abundius), župnik u selu Ananellosu u Sierra Moreni, anonimno je prijavljen zbog uvrede proroka Muhameda te mu je 11. VII. u Córdobi javno odrubljena glava i tijelo bačeno psima. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 454.

46 Godine 855. svećenik Amator, redovnik Petar i laik Ludovik (30. IV.) te laik Sandulf (3. IX.). Sljedeće godine svećenik Ilija te redovnici Izidor i Pavao (17. IV.), a godine 857. laik Salamon (13. III.).

47 Uslijedili su potom brojni vikinški upadi između 858. i 861. na teritorij Emirata te unutarnji obračun Mu-hameda I. s ojačalim lokalnim upraviteljem Meride (868. – 884.) kao i sporadični okršaji s kraljevstvima

10


Problem (ne)postojanja pomoći sv. Martina

Reakcija, doduše mlaka, na kordopski pokret ubrzo je uslijedila i u susjedstvu. Naime, franački su benediktinci i pojedini biskupi predlagali vojnu intervenciju pod zaštitom sv. Martina, kojom bi kralj Karlo Ćelavi (840. – 877.) krenuo u oslobađanje iberskih kršćana. No, Karlo je s Emiratom uglavio primirje. Velika su očekivanja na kraju rezultirala tek za-uzetošću benediktinaca opatije St. Germain-des-Près da dobiju barem relikvije kordopskih mučenika, što im je na koncu i uspjelo.48

Problem životne dobi mučenika

Među stradalima martirskog pokreta u Córdobi (851. – 859.) mogu se samo dvije žrtve identificirati kao osobe u poodmakloj životnoj dobi. Prva je stradala 7. lipnja 851., a riječ je o Jeremiji, jednom od utemeljitelja samostana u Tabani kraj Córdobe.49 Druga je žrtva, redovnica Aura, po ocu bila muslimanka i pogubljena je 19. srpnja 856. kao otpadnica od islama.50 Obje su te žrtve imale iskustvo gubitka bliskih srodnika, pa ako se za Jeremiju može reći da je impulzivno reagirao nakon nećakove smrti, za Auru je ipak posve jasno da je živjela svoju vjeru preko trideset godina, unatoč gubitku dvojice braće.Ostali su martiri, njih četrdeset i sedam, bili zrele (tek trojica51), mlađe ili posve mlade dobi. Među njima je trideset i pet stradalo zbog blasfemije, jedanaest jer su prijavljeni zbog apostaze, a jedan zbog prikrivanja apostate. No, među onima koji su pogubljeni zbog blasfemije, dvojica su privedena pred sud jer su denuncirana.52 Njih je, dakle, trideset i tri

na sjeveru Iberskog poluotoka, koji su podgrijavali vjeru kršćana u konačno oslobođenje. No Muhamedu I. uspjelo je obračunati se s neprijateljima i postupno ojačati državni aparat protežirajući islamiziranu političku elitu i definitivno napuštajući politiku svojih prethodnika, koji su se djelomično oslanjali i na službenike kr-šćanske vjeroispovijesti. Emirat je ušao u fazu, doduše vrlo turbulentne, ali postupne stabilizacije i društvene polarizacije u korist muslimanske elite, što je u konačnici rezultiralo njegovim preustrojem u moćni kalifat 10. stoljeća. Usp. Miroslav BRANDT, Srednjovjekovno doba..., str. 590–591.

48 Usp. Janet NELSON, »The Franks, the Martyrology of Usuard, and the Martyrs of Cordoba«, u: Martyrs and Martyrologies (ur. Diana WOOD), ser. Studies in Church History, vol. 30, Oxford, 1993., str. 67–80; JEDIN, Velika povijest Crkve 3/1, str. 150–151.

49 Jeremija (Jeremiah) je bio isprovociran smrću njegova bliskog rođaka Izaka, koji je pogubljen 3. VI. zbog blasfemije te je s još petoricom redovnika i svećenika pred kadijom protestirao i zbog Sancija, vojnika u emirovoj službi, koji nije htio prihvatiti islam zbog čega je 5. VI. bio također javno smaknut. U svojem su nastupu kadiji ponovili Izakovu tvrdnju da je Krist pravi Bog, a kadijin prorok preteča Antikrista i autor vulgarne doktrine. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 403–404.

50 Nakon što je njezina majka Artemija postala udovicom, povela ju je iz Sevilje sa sobom u samostan Cuteclara pokraj Córdobe. Iz Sevilje su se u Córdobu doselila i dvojica Aurine braće, Ivan i Adolf, koji su vrlo brzo razotkriveni kao apostate i 27. IX. 822. bili smaknuti. Aura je, pak, kao redovnica nastavila skrovito živjeti u Cuteclari. No otkrili su je rođaci s očeve strane, koji su ju doveli pred kadiju pa se pod prisilom odrekla kršćanstva. Ubrzo je požalila što je to učinila te je nastavila u tajnosti živjeti kršćanski. Kada ju je obitelj iznova razotkrila, izvedena je opetovano pred sud i tada je odbila pokajati se. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 456–459. Vidi i bilj. 22.

51 Uz Eulogija su te životne dobi bili Abundij i Roderik (Rudericus), kojega je brat koji je prešao na islam pro-kazao kao apostatu, premda to nije bila istina. Unatoč tomu osuđen je kao otpadnik i pogubljen 13. III. 857. Usp. Eulogius, »Liber apologeticus martyrum...«, CSM 2, str. 488–496. Također vidi bilj. 45.

52 Poput Abundija bio je prokazan i Argimir (Argymirus), plemić podrijetlom iz mjesta Cabra (jugoistočno od Córdobe), koji je kao kršćanin bio udaljen s mjesta državnog cenzora. Ušao je potom u red benediktinaca. Smaknut je 28. VI. 856. nakon što je odbio ponudu emira Muhameda da prijeđe na islam. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 455–456.

11

CCP 72 (2013.), str. 1–19

izravno napalo islam i Muhameda, a samo je troje među njima bilo laicima. No, i to troje je s ostalim martirima bilo u krvnom srodstvu, ili su bili s njima u prijateljskim vezama.53 Preostalih trideset martira su svi odreda bili duhovnjaci, što pripravnici iz okolnih bene-diktinskih samostana ili sami redovnici i redovnice, što đakoni, svećenici i župnici. Svi su bili posve mlade ili mlađe životne dobi. Nitko među njima, međutim, ne bi mogao ući u kategoriju martira koji su, kako je ustvrdio sv. Atanazije, morali posvjedočiti svoju vjeru u iznimnim i bezizlaznim situacijama, a koje sami martiri nisu isprovocirali.

Martiri u Jeruzalemu

Vijest o jeruzalemskomu tragičnom događaju poslao je u Damask katalonskom konzulu gvardijan franjevačkog samostana na Sionu, fra Gerard Chalvet. U tom pismu gvardi-jan izjavljuje da su mu četvorica subraće nemilosrdno pogubljena u njegovoj prisutnosti (in mei etiam presencia).54 Pored njegova svjedočanstva, i svjedočanstva ostalih izvjesti-telja i očevidaca potvrdila su pravovaljanost mučeništva Nikole Tavelića,55 Deodata iz Ruticinija,56 Petra iz Narbone57 i Stjepana iz Cunea58.

Problem (ne)postojanja progona

U drugoj polovici 14. st. se na prostorima Svete Zemlje i mamelučkog sultanata dogodio samo jedan sustavan progon kršćana, potaknut zapravo križarskim napadima ciparskih

53 Emil (Emilas) je s prijateljem iz djetinjstva, mladim đakonom Jeremijom, na javnom mjestu posebno teškim riječima napao islam zbog čega su obojica smaknuta 15. IX. 852. Usp. Eulogius, »Memoriale sanctorum...«, CSM 2, str. 431–432. Benilda (Benildis), stanovnica Córdobe, ogorčena smaknućem redovnika Anastazija i Feliksa te redovnice Digne, osudila je kadiju i islam te je drugi dan nakon njihova smaknuća, 15. VI. 853., također javno pogubljena (usp. Isto, str. 445–447). Ludovik (Ludovicus), brat đakona Pavla, koji je pogubljen zbog blasfemije 851., pridružio se svećeniku Amatoru i benediktincu Petru u javnom nastupu te su sva trojica osuđena i pogubljena 30. IV. 855. zbog blasfemije. Usp. Isto, str. 454–455.

54 Usp. Girolamo GOLUBOVICH, Biblioteca..., str. 283; Sebenicen. Declarationis martyrii... (ur. Amato P. FRUTAZ), str. 15.

55 Sv. Nikola Tavelić (lat. Nicolaus de Sibenico) bio je članom franjevačke slavonske provincije. Oko 1371. pri-družio se misionarima u Bosni i nakon dvanaest godina rada na poziv vodstva reda otputovao je u Jeruzalem u samostan na Sionu, gdje je tada gvardijanom bio mletački patricij fra Nikola Corner. O njegovu životu vidi detaljnije u: Ante CRNICA, Biser hrvatskog naroda: Bl. Nikola Tavelić, jeruzalemski mučenik i čudotvorac, Vicepostulatura Bl. Nikole Tavelića, Šibenik, 1965.; Gino CONCETTI, Saint Nicholas Tavelić: Martyr for the Faith, The Postulation, Rome, 1970.; Bazilije S. PANDŽIĆ, Životni put Nikole Tavelića, Postulatura bl. Nikole Tavelića, Rim, 1970.; Ivon ĆUK, Mučenik iz Krešimirova grada: životopis sv. Nikole Tavelića, Hr-vatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca – Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića, Zagreb – Šibenik, 32008.; Sveti Nikola Tavilić: prvi hrvatski svetac (ur. Ivan BRADARIĆ), Hrvatska provin-cija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb, 2010.

56 Sv. Deodat iz Ruticinija (lat. Deodatus de Ruticinio) bio je članom akvitanske provincije. Odazvao se pozivu starješne bosanske vikarije, fra Bartulu od Alverne (Toskana), te je od 1372. kao misionar djelovao u Bosni odakle je s Nikolom Tavelićem 1383. bio premješten u Jeruzalem. O njemu, Petru i Stjepanu vidi navedene izvore i literaturu o Nikoli Taveliću.

57 Sv. Petar iz Narbone (lat. Petrus de Narbona) bio je članom provansalske provincije. Prije dolaska u Jeru-zalem djelovao je u Italiji na obnovi reda. On je zapravo bio uz fra Paoluccija Trincija iz Foligna pretečom opservanata. U samostan na Sionu došao je iste godine kada i Tavelić s Deodatom.

58 Sv. Stjepan iz Cunea (lat. Stephanus de Cunis) bio je članom đenoveške provincije. U Jeruzalem je dospio iste godine kao i prethodna trojica, a prije toga osam godina bio je na Korzici.

12


i naslovnih jeruzalemskih kraljeva Petra I. (1358. – 1369.) i Petra II. (1369. – 1382.) na Aleksandriju (1365.) i libanonske luke (do 1370.).59 Kratkotrajno križarsko zauzeće Alek-sandrije potaklo je Mameluke da istog časa zatvore najsvetiju kršćansku crkvu u Jeruza-lemu, crkvu Svetog Groba,60 te da se uhite i zatvore na stotine europskih trgovaca u Alek-sandriji, Damasku, Bejrutu i Tripoliju.61 Franjevački izvori, pak, govore i o stradalništvu braće samostana na Sionu. Bili su privedeni i poslani u Damask s mnogim kršćanima, gdje su okrutno mučeni i među njima su čak dvanaestorica fratara podlegla tim torturama. Ti izvori također tvrde da je tada samostan na Sionu bio gotovo uništen.62

Za razliku od opisanoga, arapski izvor navodi da su sionski franjevci bili poslani u Kairo, gdje su u zatvoru proveli tri godine bez ijedne riječi o njihovoj konačnoj sudbini. Drugi, pak, arapski izvor, nastao pedesetak godina nakon opisanih događaja, spominje naredbu sultana Šabana II. (1363. – 1376.) da samostan »mora biti uništen«. Je li ta sultanova zapovijed ika-da provedena u djelo, nije poznato, a ako jest, u kojoj je mjeri samostan zaista bio uništen?63

Situacija se počela postupno smirivati nakon postignutog mira (1370.), a nastradali su franjevci samostana na Sionu s vremenom zamijenjeni novima, među kojima su se našli i Nikola Tavelić, Deodat, Petar i Stjepan. No, režim kontrole rada franjevaca bio je takav da su i hodočasnici imali potrebu isticati ograničenja koja su vrijedila i za njih i za franjevce, ne samo u Jeruzalemu nego i u ostalim svetim mjestima okolice Jeruzalema. Privilegij javnog ispoljavanja vjerskih osjećaja i obreda imali su tijekom dana muslimani, dok je kršćanima preostalo svoju vjeru živjeti tijekom noći, u ranim večernjim satima ili satima prije svanuća. Takva je kontrola islamskih vlasti za srednjovjekovne kršćanske zajednice bila neprihvatljivom, jer su u svojoj biti imale izraženu svijest o vlastitim vrijednostima koje su svakodnevno nastojale javno manifestirati. Vjerski život noću implicirao je stanje tajnovitosti i konspiracije, ali i opasnosti od progona što je, ne samo za kršćane nego i za pripadnike sviju zajednica srednjeg vijeka bilo nepojmljivo i neprimjereno.64

59 O križarskom pohodu Petra I. vidi u: Peter W. EDBURY, The Kingdom of Cyprus and the Crusades, 1194–1374, Cambridge University Press, Cambridge, 1991.; Svetlana BLIZNYUK, »A Crusader of the Later Middle Ages: King Peter I of Cyprus«, u: The Crusaders and the Military Orders (ur. Zsolt HUNYADI – Józef LASZOVSZKY), CEU Medievalia, Budapest, 2001., str. 51–57.

60 Ostala je zatvorena pet godina, dok nije postignut mir između Ciprana i Mameluka. Nije posve jasno je li redovnicima koji su živjeli u toj crkvi bilo dopušteno u njoj ostati, ali je svakako bila zatvorena za sve hodočasnike. O hodočasnicima u Jeruzalemu i njihovu odnosu prema franjevcima na Sionu vidi: S. Nicola Tavelić e compagni – martiri francescani a Gerusalemme (prir. Ceciliano BRLEK – Metodio BRLEK), dalla »Prefazione« di p. Claudio Baratto, Franciscan Printing Press, Jerusalem, 1970., str. 92–95.

61 O progonu kršćana u Jeruzalemu posvjedočila je i Izolda, rodom iz Engleske. Nju su »Saraceni« 1365. u Jeruza-lemu uhvatili, objesili naglavačke i nemilosrdno pretukli ostavivši je polumrtvu. Preživjela je na čudesan način te je prilikom bijega u domovinu god. 1366. u znak zahvale Bogorodici zatražila od pape Urbana V. dozvolu da sagradi crkvu u svojoj župi Bridgewater. Usp. Anthony LUTTRELL, »Englishwomen as Pilgrims to Jeru-salem: Isolda Parewastell, 1365«, u: Equally in God’s Image: Women in the Middle Ages (ur. Julia BOLTON HOLLOWAY – Constance S. WRIGHT – Joan BECHTOLD), Peter Lang, New York, 1990., str. 189–192.

62 Usp. Girolamo GOLUBOVICH, Biblioteca..., str. 73–76, 109, 113–116, 134 i 197–198.63 O vijestima iz arapskih izvora prema: Donald P. LITTLE, »Christians in Mamluk Jerusalem«, u: Christian–

Muslim Encounters (ur. Yvonne YAZBECK HADDAD – Wadi Z. HADDAD), University Press of Florida, Gainesville, 1995., str. 213; Eliyahu ASHTOR, Levant Trade in the Later Middle Ages, Princeton University Press, Princeton, 1983., str. 94, bilj. 161.

64 Pored izvora navedenih u bilj. 3 i literature navedene u bilj. 55, skraćene opise odnosa zvaničnih vlasti Jeru-zalema prema fratrima i hodočasnicima kršćanima s komentarima i s manje ili više uspjelim pojašnjenjima također vidi u: Ante CRNICA, Bl. Nikola Tavelić; naš uzor i naš veliki dobročinitelj, Vicepostulatura bl.

13

CCP 72 (2013.), str. 1–19

Problem (ne)postojanja torture i čudesa

U slučaju jeruzalemskih mučenika rimski je model mučeništva u cijelosti funkcionirao. Ne samo da su mučeni tijekom tri dana uzništva nego se nakon što ih je razjareno mnoštvo sasje-klo, čudo odmah pojavilo. Naime, vojnici su pokupili i bacili raskomadane dijelove tjelesa franjevaca u pripremljenu lomaču, ali im vatra nije ništa učinila. Svjedoci su izvijestili da su muslimani ponovno pokušali s novim i većim lomačama, ali se neobjašnjivim čudom ponav-ljao ishod – rasječeni ostatci tjelesa nisu gorjeli.65 Vidjevši što se događa, preneraženi vojnici dobili su zapovijed da pokupe te ostatke i da ih pokopaju izvan grada na skrovito mjesto.Unatoč čudu koje je potvrdilo njihovu svetost te tako potpuno »zadovoljilo« uvjete rim-skog modela mučeništva i unatoč konsenzusu svjedoka tog mučeništva kao i zajednice koja je na lokalnim razinama odmah počela štovati Tavelića i subraću kao svece, Katolič-koj crkvi trebalo je zaista dugo vremensko razdoblje da ih i proglasi svetima. Premda su Tavelić i subraća relativno brzo uzdignuti na čast oltara, blaženicima su ostali sve do 20. st., kada je nastavljen postupak proglašenja svetim kada je Crkva bila suočena s proble-mom ocjene (ne)pravovaljanosti mučeništva.66

Problem (ne)poslušnosti i vjere u moć zajedništva

Konačnu odluku o provođenju u djelo nauma Nikole Tavelića i subraće donio je zapravo gvardijan Gerard.67 Oni, dakle, nisu učinili ništa bez konzultacija i privole svojega starješi-ne. Štoviše, gvardijanova odluka da čak polovicu subraće iz svojega samostana na Sionu68 pošalje pred jeruzalemskog kadiju navodi na zaključak da je to učinio vjerujući da, ako misija i krene po zlu, kadiji neće biti svejedno ima li pred sobom jednoga »bogohulnog« govornika ili četvoricu njih. Uostalom, zar nije istup polovice svećenika katoličke zajed-nice u Jeruzalemu bio istodobno preko njih i istup čitave te zajednice? Kakogod, Tavelić sa subraćom nije djelovao samovoljno, bez dozvole i potpore autoriteta.69

Nikole Tavelića, Zagreb, 1961.; Jeronim ŠETKA, »Sveti Nikola Tavelić«, u: Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac..., (ur. JURIŠIĆ i dr.), str. 16–22; Bonaventura DUDA, »Tavelićeva svjedočka služba u Palestini«, u: Isto, str. 65–66; Alberto GHINATO, »I primi santi canonizzati della Custodia di Terra Santa«, La Terra Santa, god. XLXI, br. 8–9, Jerusalem, 1970., str. 266–299; S. Nicola Tavelić e compagni... (prir. Ceciliano BRLEK – Metodio BRLEK), str. 88–92; Dominik MANDIĆ, »Hrvatski svetac Nikola Tavelić. Povodom njegove kanonizacije: Rim, 21. lipnja 1970.«, Hrvatska revija, god. 20, br. 2, München, 1970., str. 219–232; Gabrijel H. JURIŠIĆ, »Sveti Nikola Tavelić. Hrvatski franjevački sveci i blaženici i drugi prilozi«, u: Franjo među Hrvatima (ur. ISTI), Središnji odbor za proslavu 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, Zagreb, 1976., str. 57–74; Marko TARLE, »Četiri jeruzalemska mučenika. Nikola Tavelić: prvi hrvatski svetac i prvi kanonizirani franjevac u Svetoj zemlji«, Hrvatska revija, god. 45, br. 1–2, Zagreb, 1995., str. 23–34.

65 Usp. Sebenicen. Declarationis martyrii... (ur. Amato P. FRUTAZ), str. 24–25 i 32.66 O postupku kanonizacije svetaca tijekom povijesti Crkve, osobito postupku proglašenja svetim mučenika,

detaljnije vidi u: Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića (ur. Fabijan VERAJA), Postulatura bl. Nikole Tavelića, Rim, 1970., str. 67–94.

67 Krajem 1387. ili početkom 1388. Nikolu Cornera na mjestu gvardijana i starješine franjevačkog reda u Sve-toj Zemlji naslijedio je Gerard Chalvet, koji je još 1377. u Jeruzalem došao iz akvitanske provincije. Usp. Girolamo GOLUBOVICH, Biblioteca..., str. 268–275.

68 U to su vrijeme u samostanu bili aktivnima svega osmorica fratara. Usp. Girolamo GOLUBOVICH, Biblio-teca..., str. 246; Bonaventura DUDA, »Tavelićeva svjedočka služba...«, str. 65–66.

69 Usp. Stipo KLJAIĆ, »Naivnost ili hrabrost: u povodu 610 godina od mučeničke smrti Nikole Tavelića Šiben-čanina«, Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo, 2000./2001., str. 141–145.

14


Problem (ne)pripremljenosti za javni nastup

Opis posljednjih dana života Izaka, mučenika iz Córdobe, zaista je usporediv s onim Nikole Tavelića i subraće. Kako objasniti takve njihove, u biti, vrlo opasne nastupe? Po-navljamo da je Tavelić sa subraćom, baš kao i Izak, bio određen literaturom kojom se koristio kako bi pripremio govor koji je pročitao pred kadijom. Pisani je predložak po kojemu su franjevci Jeruzalema pokušavali obratiti kadiju na kršćanstvo nastao, kako je već navedeno, tijekom 8. st. zahvaljujući sv. Ivanu od Damaska. Taj je predložak postao s vremenom temeljem protuislamskoga teološko-književnog žanra u kojemu postoji niz izravnih osuda i napada na utemeljitelja islama – Muhameda.70 Stoga se u procjenama pravovaljanosti mučeništva onih slučajeva nastalih za trajanja islamskih vlasti ne smije isključivo vjerovati elementima takve literature uklopljenima u hagiografske modele, već se moraju pratiti i prepoznati elementi koji upozoravaju na kontekst opisanih događaja.

Problem (ne)pravovaljana mučeništva

Svjedočanstva izvjestitelja i očevidaca govore da su se Nikola, Deodat, Petar i Stjepan teš-ko nosili s pitanjem ispravnosti njihova planiranog istupa pred kadijom Jeruzalema. Što-više, oni su i predvidjeli da će kadija Sharaf al-Din burno reagirati nakon njihova istupa te su se zbog toga dugo međusobno savjetovali, pitali su svoju braću i gvardijana samostana za njihov savjet i mišljenje kakva bi to njihova žrtva bila u slučaju smrtnog ishoda. Nakon dugotrajnih molitava, konzultacija, proučavanja Svetog pisma i djela crkvenih naučitelja, povjerovali su da je u Božjim očima njihova planirana misija pred kadijom ne samo dopu-štena nego i poželjna.71 Osnovna im je namjera bila, dakle, obraćenje kadije na kršćanstvo i nada da će, uspiju li, izbjeći smrtnu pogibelj na kraju poduhvata.

Problem političke (ne)stabilnosti

Razlog koji bi trebalo uzeti u obzir kao smjernicu koja upućuje na ispravan odnos prema pitanju namjernog mučeništva Nikole Tavelića i subraće jest i njihova ocjena da se uka-zala povoljna politička prilika. Tada se, naime, odvijala dinastička smjena vlasti Mame-luka, odnosno nestanka Bahri dinastije i uspostave Burji dinastije. Od veljače 1390. na prostorima Anadolije, Sirije i Palestine trajala je pobuna na čelu s Mintašom od Malateje, upraviteljem Anadolije, protiv osnivača Burji dinastije, sultana Barkuka, koja je završila

70 Uz literaturu u bilj. 33 vidi i: Norman DANIEL, Islam and the West: The Making of an Image, Edinburgh University Press, Edinburgh, 1960., str. 100–130; John MOORHEAD, »The Earliest Christian Theological Response to Islam«, Religion, vol. 11, br. 3, London, 1981., str. 265–274; Benjamin Z. KEDAR, Crusade and Mission: European Approaches toward the Muslims, Princeton University Press, Princeton, 1988., str. 9–14 i 136–145; Kenneth B. WOLF, »The Earliest Latin Lives of Muhammad«, u: Conversion and Conti-nuity (ur. Michael GEVES – Ramzi J. BIKHAZI), Pontifical Institute of Mediaeval Studies, Toronto, 1990., str. 89–101; David BURR, »Antichrist and Islam in Medieval Franciscan Exegesis«, u: Medieval Christian Perceptions of Islam... (ur. John V. TOLAN), str. 131–152.

71 Usp. Sebenicen. Declarationis martyrii... (ur. Amato P. FRUTAZ), str. 17–19; Alberto GHINATO, Fiamme a Gerusalemme, Postulazione della Causa di S. Nicolò Tavelić, Roma, 1970., str. 43–55; Jeronim ŠETKA, »Sveti Nikola Tavelić...«, str. 20.

15

CCP 72 (2013.), str. 1–19

tek u srpnju 1393. Mintašovim porazom i pogubljenjem. Za trajanja te pobune u Jeruzale-mu, otvorenu gradu bez obrambenih fortifikacija, postojale su skupine uglednika koje su podržavale i Mintaša i Barkuka. Franjevci Siona su, po svemu sudeći, pokušavajući ostva-riti svoje ciljeve nastojali iskoristiti takvu političku nestabilnost u povijesti Mameluka.72 Uostalom, kadijino pitanje istaknuto na samom početku ovog članka neizravno upozorava na političku pozadinu njihova djelovanja.

Problem (ne)postojanja pomoći sv. Martina

Izbor dana Tavelićeva nastupa i njegovih sudrugova također upozorava na pomno plani-ranu akciju. U izvorima je naglašeno da se njihov nastup dogodio četvrtog dana velikoga islamskog blagdana, Kurban-bajrama, odnosno 11. studenoga. To je, pak, dan kada se slavi sv. Martin i premda svjedoci nisu u svojim iskazima imali potrebu objasniti zašto su Tavelić i subraća izabrali baš taj dan za svoj nastup,73 prilično je jasno da su računali upravo na pomoć toga sveca.74 Motiv neprijatelja koji se predaje – simbolički izjednačen s masovnim obraćenjem – u vrlo opasnu i napetu trenutku neposredno prije bitke, i to samo uz pomoć križa, u hagiografijama sv. Martina snažno je naglašen tijekom srednjeg vijeka i sigurno je bio dobro poznat Taveliću i subraći. Gajili su, dakle, nadu da bi uspješno obraćenje kadije na kršćanstvo moglo biti začetkom masovne konverzije muslimana i u Jeruzalemu i u Svetoj Zemlji. Misao da bi njihova akcija (poput one sv. Martina) mogla kroz masovno obraćenje bez prolijevanja krvi završiti i oslobođenjem Terae Sanctae točno na stotu obljetnicu njezina gubitka,75 bila im je zasigurno vrlo primamljiva, ali i opasno zavodljiva. Kakogod, pažljiv odabir dana njihova djelovanja, ustvari, pokazuje njihovu nadu u uspješan kraj misije.

72 Unatoč napetostima Jeruzalem je to burno razdoblje preživio bez ikakva učešća u vojnim zbivanjima toga vremena. Ipak, odmah su nakon Barkukove pobjede sve Mintašove pristalice u gradu kažnjene konfiskaci-jom imovine. Usp. Donald P. LITTLE, »Relations between Jerusalem and Egypt during the Mamluk Period according to the Literary and Documentary Sources«, u: Egypt and Palestine: A Millenium of Association (868–1948) (ur. Amnon COHEN – Gabriel BAER), St. Martin’s Press, New York, 1984., str. 73–93; Peter M. HOLT, The Age of the Crusades: The Near East from the Eleventh Century to 1517, Longman, London, 1986., str. 128; Michael H. BURGOYNE, Mamluk Jerusalem: An Architectural Study, British School of Archeology in Jerusalem, Jerusalem, 1987., str. 59; Philip K. HITTI, Istorija Arapa od najstarijih vremena do danas, prev. Petar Pejčinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988., str. 614 i 624.

73 Usp. Sebenicen. Declarationis martyrii... (ur. Amato P. FRUTAZ), str. xiv–xv, 16, 18 i 39.74 Kult sv. Martina (* 316. † 8. studeni 397., lat. Martinus Turonensis) tijekom srednjeg vijeka bio je raširen

diljem Europe pa je tako bio vrlo popularan i na prostorima s kojih su dolazili Tavelić i subraća. U hrvatskim su zemljama, primjerice, sv. Martinu posvećivane brojne crkve, a i u hagiografskoj literaturi trajno je prisu-tan. O značaju sv. Martina u životu Crkve pisao je i: Marko MARULIĆ, Institucija – De institvtione bene vivendi per exempla sanctorvm, t. I, prev. Branimir Glavičić, Sabrana djela Marka Marulića, knj. 5 (ur. Cvito FISKOVIĆ i dr.) Splitski književni krug, Split, 1986., str. 81–82, 108, 151–152 i 166, odnosno str. 300–301, 324–325, 364 i 377; Isto, t. II, Splitski književni krug, Split, 1987., str. 97, 169 i 257, odnosno str. 429, 498 i 578; Isto, t. III, str. 49, 141, 184 i 318, odnosno str. 393, 468, 504 i 625.

75 O odjecima gubitka posljednje kršćanske tvrđave u Svetoj Zemlji među stanovnicima Dubrovnika i Zadra vidi u: Zoran LADIĆ, »Odjek pada tvrđave Accon 1291. u Hrvatskoj«, Zbornik Odsjeka za povijesne znano-sti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 16, Zagreb, 1998., str. 48–55.

16


Problem životne dobi mučenika

Tavelić je, primjerice, u vrijeme svoje smrti zašao u šesto desetljeće života i do tog tre-nutka je sve svoje redovništvo provodio kao misionar u heretičkoj Bosni i u Svetoj Zemlji pod islamskom upravom. Slične su životne dobi i sa sličnim su iskustvom pastoralnog rada bili i Deodat, Petar i Stjepan. Da su, dakle, bili vjerskim fanaticima, kakvima se na prvi pogled čine, mogli su još davnih dana iskoristiti nebrojene prilike za mučeništvo. No, oni to nisu učinili.76

Kordopski i jeruzalemski martiri – razlike

Dugotrajna priprava za odlazak pred kadiju

Kordopski kroničari i hagiografi vodili su polemike o pravovaljanosti mučeništva s neisto-mišljenicima unutar kršćanske zajednice. Potrebu da razriješe to pitanje sami martiri nisu imali, ili ako su ju imali, kordopski tekstovi o njoj ne govore. Pored toga, martiri Córdobe nisu imali naročitu potrebu da dublje studiraju islam jer su kao starosjedioci i poznavatelji arapskog jezika bili upoznati s njim. Štoviše, osim svećenika, za koje se može pretposta-viti da su se barem djelomice »pripremali« za javne istupe iščitavajući tekstove sv. Ivana od Damaska, ostali mučenici koji su po brzom postupku bili suđeni i smaknuti, jer su bili denuncirani kao blasfemičari ili apostate, nisu imali vremena za dugotrajne priprave i promišljanja je li njihovo svjedočenje vjere ispravno ili nije.Nasuprot njima, franjevci su se u Jeruzalemu dugotrajno konzultirali sa subraćom i dis-kutirali o naravi vlastita mučeništva, ukoliko se ono dogodi. U tom je smislu Tavelić sa subraćom preko literature kršćanske provenijencije temeljito studirao islam, odnosno »za-bludjelost Muhamedove doktrine« pa pred kadiju nisu stupili »nespremni«. Kako nisu bili izvorni govornici, svoj su govor preveli na arapski jezik i napisali ga latinicom kako bi ga što lakše izrekli. Sve navedeno govori o pomno planiranoj i pripremljenoj akciji, a ne o trenutnoj inspiraciji ili nepromišljenoj reakciji pojedinaca.

Poslušnost i vjera u moć zajedništva

Svećenici i vjernici koji su podržavali martirski pokret u Córdobi imali su ozbiljnih poteš-koća s vlastitim episkopatom koji nije blagonaklono gledao na uznapredovalo pogoršanje odnosa s islamskim vlastima. Štoviše, sinoda u Córdobi 852. osudila je pokret koji je od tada ušao u fazu otvorene konfrontacije s vlastitim biskupima. Pored toga veliki dio pra-gmatičnih kršćana laika podupirao je odluke sinode u Córdobi pa se ne može govoriti o jednodušnoj potpori kršćanske zajednice pokretu.U Jeruzalemu, međutim, Tavelić i sudrugovi nisu ništa učinili bez privole svojih pogla-vara. Osim toga, gvardijanov odabir četvorice koju je poslao pred kadiju ne govori nam samo o njegovoj nadi da će njihova brojnost spriječiti kadiju da olako donese odluku o

76 Usp. Sebenicen. Declarationis martyrii... (ur. Amato P. FRUTAZ), str. xiv–xv.

17

CCP 72 (2013.), str. 1–19

smrtnoj presudi, ako poduhvat pođe u neželjenu pravcu, nego i o jednodušnoj potpori jeruzalemske katoličke zajednice toj četvorici franjevaca.

Vjera u moć zagovora sveca i oslanjanje na jubileje

U životima kordopskih mučenika nema naznaka na temelju kojih bi se došlo do zaključka da su se oslanjali na pomoć svetaca. Tek su se franački benediktinci naknadno dosjetili da bi uz pomoć sv. Martina bio Bogu ugodan pothvat oslobađanja iberskih kršćana te su za tu ideju bezuspješno pokušavali pridobiti i Karla Ćelavog. Kao što nema naznaka oslonca na zagovore svetaca tako među kordopskim mučenicima nema ni spomena za kršćane važnih jubileja koji bi ih potakli na djelovanje.Jeruzalemski su franjevci, pak, ciljano odabrali dan svojega nastupa. Pouzdajući se u zagovor sv. Martina na njegov su blagdan (11. studenoga) krenuli u ostvarenje svojega nauma, i to u godini koja je bila i stogodišnjicom pada Akona.

Čudesa kao potvrda mučeničke smrti

Neuvjerljiva svjedočanstva o čudesima koja su se događala nakon smrti kordopskih muče-nika izazivala su konstantnu polemiku među samim kršćanima Córdobe. Svjedočanstva, primjerice, vezana uz smaknuće Perfekta, koji je stradao 851., spadaju među rijetke po-tvrde pravovaljana mučeništva u Córdobi. O čudesima koja su se događala nakon njegove smrti govorili su i muslimani i kršćani. No nadnaravnost vizija o vlastitu mučeništvu, koje je imao Izak još od malih nogu, može biti i jest vrlo diskutabilna. Ipak, Eulogij je bio mišljenja da je upravo Izak, koji je stradao 852., »zadobio čast prvoga među mučenicima svojih dana« zato što je za razliku od Perfekta »slobodno i svojom voljom otišao u mu-čeništvo« što je, pak, s pozicije crkvenog učenja o pravovaljanosti mučeništva neprihvat-ljivo. Kordopskom martirologiju, dakle, uvelike nedostaje klasičan obrazac mučeništva rimskih vremena u kojemu čudesa igraju važnu ulogu.U slučaju jeruzalemskih mučenika rimski model mučeništva funkcionirao je u cijelosti. Ne samo to. Čudo koje se pojavilo odmah nakon smaknuća franjevaca svjedoci su potvr-dili, a istinitost svjedočanstava o čudu bez ikakvih dvojbi prihvatila je i sva jeruzalemska zajednica kršćana.

Kordopski i jeruzalemski martiri – sličnosti

Procesi postupne islamizacije društva

Pokreta unutar kršćanskih zajednica kao i martirskih slučajeva sličnih kordopskom i jeruzalemskom primjeru bilo je gotovo u svim zemljama koje su osvojili muslimani. Obično su se javljali stotinjak godina nakon osvojenja kada se ubrzavao proces islami-zacije pa su tako uz opisane probleme na Iberskom poluotoku u 9. st. i Svetoj Zemlji u 14. st. poznate reakcije kršćana na prostorima Sirije u 8. st. i balkanskih zemalja u 15. i 16. stoljeću.

18


Ograničenost javnog ispoljavanja vjerskog identiteta

Unatoč činjenici da su u Córdobi živjeli stanovnici koji su većinom bili kršćani te da su i u Jeruzalemu uz brojne hodočasnike živjeli kršćani raznih denominacija, koji su činili gotovo četvrtinu stanovništva, oni nisu smjeli javno prakticirati i navještavati svoju vjeru. Javna propovijedanja evanđelja, kao i iznošenja vlastita stava o islamu bila su potenci-jalnim izvorištem represije zvaničnih vlasti. Svakodnevica skrovitosti i tajnosti vjerskog djelovanja je, dakle, za kordopske i jeruzalemske kršćanske zajednice bila neprihvatljiva, jer su u svojoj biti imale izraženu svijest o vlastitim vrijednostima koje su nastojale i javno manifestirati.

Teološki okvir sv. Ivana od Damaska

Predložak po kojemu su kršćanski teolozi nastojali upozoriti na zabludjelost Muhamedova učenja napisao je u prvoj polovici 8. st. sv. Ivan u Damasku. Taj je predložak tijekom razvijenoga srednjeg vijeka postao temeljem protuislamskoga teološko-književnog žanra u kojemu su se gomilale osude, ali i direktni napadi na utemeljitelja islama – Muhameda. S obzirom na gotovo dogmatsku narav sadržaja takvih spisa, kršćani koji su ih koristili imali su vrlo skučen okvir misijskog djelovanja na prostorima pod islamskom vlašću, a time i velike probleme u osmišljavanju teoloških »diskusija« s muslimanima.

Politički nestabilno razdoblje

Martirski pokret u Córdobi trajao je upravo u vrijeme rata Emirata s pobunjenom pokra-jinom na sjeveru (851. – 858.), kojoj su svesrdno pomagali kraljevi Pamplone i Asturije. Kao što je kordopsko svećenstvo u takvoj situaciji vidjelo izglednu političku priliku za smjenu vlasti tako su i sionski franjevci došli na pomisao da je nastupio povoljan politički trenutak za pokušaj preobraćenja islamskog vodstva Jeruzalema na kršćanstvo u vrijeme otvorena rata pretendenata na prijestolje egipatskog sultanata (1390. – 1393.).

Pravovaljano i namjerno izazvano mučeništvo

Na temelju sačuvanih opisa nastupa franjevaca predvođenih Nikolom Tavelićem u Jeru-zalemu i nastupa tridesetak kršćana u Córdobi pred dužnosnicima islamskih vlasti, koji su zbog izjava da je Muhamed lažni prorok, odnosno islam lažna vjeroispovijest, bili osuđeni na smrt i pogubljeni može se pomisliti kako su svi oni žarko željeli svetost postići mučeništvom. No s obzirom na kontekst ukupnih zbivanja – političkih, vojnih, crkvenih, društvenih i kulturnih – te odnosa unutar samih kršćanskih zajednica Jeruzalema i Córdo-be, valja zaključiti da su jeruzalemski franjevci, za razliku od većine kordopskih martira, u dobroj vjeri i uz potporu svojih starješina i zajednice te uz oslanjanje na zagovor svetaca, zaista pokušali obraćenički djelovati. Takvo je djelovanje Katolička crkva prepoznala kao pravovaljano i franjevačku je subraću dana 21. lipnja 1970. papa Pavao VI. proglasio sve-tima. Kordopski su, pak, mučenici uglavnom proglašeni svetima pred kraj 11. st., dakle u

19

CCP 72 (2013.), str. 1–19

vrijeme kada su biskupi na prostorima svojih dijeceza još uvijek imali pravo beatifikacije i kanonizacije mučenika bez savjetovanja na crkvenim saborima. Unatoč njihovoj svetosti, rasprave o pravovaljanosti njihova mučeništva i danas traju.

SummaryIN THE QUEST FOR GLORY OF MARTYRDOM?

ST. NICHOLAS TAVELIĆ AND THE MARTYR MOVEMENT IN CÓRDOBA – SIMILARITIES AND DIFFERENCES

»Are you the sane men or lunatics? Who sent you? Maybe the pope or a Christian king?« asked qadi of Jerusalem four Franciscans in 1391 at the fourth day of the kurban bayram feast. Franciscans led by Nicholas Tavelić responded that they were in their right mind and that »Nobody sent us but God himself, who condescend to inspire us so that we announce to you the Truth and yours salvation because Christ says in the Gospel ’He that believeth and is baptized shall be saved; but he that believeth not shall be damned’ (Mk; 16, 16)«. The qadi then suggested to Franciscans the cancellation of their speech and offered the conversion to Islam as the only way for them how to avoid the capital punishment. When Nicholas and his brothers firmly refused qadi’s proposals, he ordered them jailed and sent word of the incident to the amir of Gaza. After three days of horrible torture in the prison they were carried before the amir who arrived that day (14th November) from Gaza. They again confirmed in a decisive manner their statements whereupon the amir had ratified qadi’s death sentence and left them to the furious Muslim crowd which cut them in pieces.This description of the friars’ public anti-Muslim commencement and after that the pat-tern of arrest, trial, and execution reminds on the similar cases of martyrdom from that of Roman times and especially from that of, so called, 9th Century Córdoban martyrs’ move-ment. One of the basic suspicious similarities regarding the martyrdoms of the Roman period, those taking place in Córdoba and this in Jerusalem is that the Roman government actively sought out and persecuted Christians, while Córdoban Christians and Jerusa-lem’s friars generally were executed only after drawing attention to themselves. Thus, the question of intentional martyrdom is the crucial question which appeared already at the time of early Christian Church.

KEY WORDS: st. Nicholas Tavelić, st. Eulogius, valid martyrdom, Jerusalem, Córdoba.

21

KANDIDATI ZA PREBENDU ZAGREBAČKOG KAPTOLA U PROVIZIJAMA PAPE BONIFACIJA IX. (1389. – 1404.)

Marko JERKOVIĆ, Zagreb

Jedna je od glavnih značajki pontifikata pape Bonifacija IX. bila reforma nadarbinskog sustava. Ona je proizašla iz potrebe papinstva da se u kontekstu Velikoga zapadnog crkvenog raskola što čvršće i učinkovitije povežu Rimska kurija i biskupije rimske obedijencije. Najbolje sredstvo primjene papinoga vrhovnoga nadarbinskog položaja pritom su bile provizije, od-nosno bule o imenovanjima kandidata na pojedine crkvene časti. Primjenom prozopografske metode u istraživanju provizija pape Bonifacija IX. u radu se analizira odnos Rimske kurije i kandidata za prebendu Zagrebačkog kaptola. Usporednim praćenjem biografija trideset i jed-nog kandidata za zagrebačko korsko mjesto prvo se problematizira koja je bila uloga provizija u sustavu dodjele kanonikata Zagrebačkog kaptola i u kojoj su mjeri nastojanja kurijalne ad-ministracije oko dodjele njegovih prebenda utjecala na lokalnu nadarbinsku tradiciju Zagre-bačke biskupije. Potom se razmatra pitanje: Jesu li postojali preduvjeti stjecanja zagrebačke prebende s obzirom na podrijetlo (društveno, geografsko i dijecezansko), stupanj zaređenja, dob i obrazovanje? Istraživanje analizira i pitanje načina uživanja prebenda, raširenost trenda istodobnog posjedovanja više crkvenih časti i prihode koje su kandidati trebali steći od zagre-bačke prebende i dodatnih nadarbina.

KLJUČNE RIJEČI: papa Bonifacije IX., Rimska kurija, Zagrebački kaptol, kanonikati i pre-bende, provizije, preduvjeti stjecanja provizije, sinekure, kompatibilnost.

Uvod

Petnaestogodišnji pontifikat pape Bonifacija IX. (1389. – 1404.)1 prijelomno je razdoblje usavršavanja sustava dodjele crkvenih nadarbina za trajanja Velikoga zapadnog crkvenog ra-

1 Papa Bonifacije IX., krsnim imenom Pierro (Perinus) Tomacelli, podrijetlom je bio iz napuljske plemićke obitelji. Prvo je bio zaposlen kao apostolski protonotar te je u drugoj promociji pape Urbana VI. dana 21. prosinca 1381. godine promoviran u kardinala đakona s titularnom crkvom sv. Jurja ad velum aureum. Potom je 1385. godine promoviran u kardinala prezbitera s titularnom crkvom sv. Anastazije. Za papu je izabran 2. studenoga, a posvećen je i ustoličen 9. studenoga 1389. godine. Umro je u Rimu 1. listopada 1404. godine. Usp. Conrad EUBEL, Hierarchia Catholica Medii Aevi sive summorum pontificium, S. R. E. cardinalium, ecclesiarum antistitum series ab anno 1198 usque ad annum 1431 perducta e documentis tabularii praeser-tim Vaticani collecta, digesta, edita, sv. 1, Münster, 21913. (dalje: HC I), str. 24, 25, 39, 50.

UDK 282:262.1(497.5Zagreb)“13/14”262.13Bonifacije IX., papa



22

M. Jerković, Kandidati za prebendu Zagrebačkog kaptola u provizijama pape Bonifacija IX. ...

skola.2 Nastojeći, naime, ostvariti čvršće veze te veću i efikasniju kontrolu nad biskupijama rimske obedijencije, papa Bonifacije IX. svoju pozornost usmjerio je na izgradnju stabilne i u potpunosti centralizirane uprave. Veliki crkveni raskol zadirao je u samu kanonsku percep-ciju autoriteta središnje crkvene ličnosti, kao i u shvaćanje odnosa centara (Rima, Avignona i kasnije Pise) prema lokalnim biskupijama, pa je baš zato kurijalna reforma za vrijeme pape Bonifacija IX. ponajviše bila usmjerena prema uspostavi apsolutne kontrole nad dodje-lom nadarbina i potvrđivanju neosporne papine uloge u regulaciji crkvenog napredovanja svećenstva. U tome sustavu glavni oslonac Rimske kurije (dalje: Kurija) bile su provizije, bule o imenovanjima svećenstva na pojedine crkvene časti. One su se i prije 1378. godine pokazale najboljim sredstvom učvršćenja papina nadarbinskog i kanonskog autoriteta, a u kontekstu razjedinjenosti katoličkog svijeta krajem 14. i početkom 15. stoljeća, uporaba pro-vizija dobila je još veću važnost.3 Jedan dobar pokazatelj primjene autoriteta centra (Rimske kurije) i njezine komunikacije s lokalnim crkvenim institucijama rimske obedijencije papine su provizije upućene kandidatima za zagrebačke kanonikate. Katedralni kaptol Zagrebačke biskupije u razvijenom je srednjem vijeku svećenicima nudio trideset i dva korska mjesta.4 Time je pripadao većim i samim time uglednijim kaptolima ugarskoga crkvenog uređenja.5

2 Veliki zapadni crkveni raskol otpočeo je 1378. godine izborom dvojice papa i podjelom dotada jedinstvenoga katoličkog svijeta na dvije obedijencije: rimsku i avinjonsku. Trideset i jednu godinu kasnije katolički je rascjep postao još dublji – dodatnu je »konfuziju« donijela 1409. godina kada je na crkvenom saboru u Pisi propao pokušaj ujedinjenja te je, štoviše, nastala jedna nova, pisanska obedijencija. Ta je crkvena »trauma« potrajala sve do 1417. godine, kada je na općem saboru u Konstanzi za papu izabran Martin V. (1417. – 1431.) i kada je na najvišoj katoličkoj crkvenoj razini obnovljeno upravno jedinstvo. O razdoblju toga raskola vidi detaljnije i pregledno u: Walter ULLMAN, A Short History of the Papacy in the Middle Ages, London, 1972., str. 292-301; Erwin ISERLOH – Karl August FINK, »Zapadni raskol i sabori« u: Hubert JEDIN (ur.), Velika povijest Crkve, sv. 3, Zagreb, 1993. (dalje: Velika povijest Crkve), str. 459-535. U novijoj literaturi valja istaknuti studiju: Daniel WILLIMAN, »Schism within the Curia: The Twin Papal Elections of 1378«, Journal of Ecclesiastical History, 59/1 (2008.), str. 29-47. U hrvatskoj historiografiji o raskolu i njegovim posljedicama vidi u: Jadranka NERA-LIĆ, »Udio Hrvata u papinskoj diplomaciji«, Hrvatska srednjovjekovna diplomacija. Zbornik Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, god. 4/br. 2 (1999.), str. 89-95.

3 Iscrpno o provizijama i njihovu korištenju u razdoblju razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka vidi u: Jadranka NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine. Rimska kurija i Dalmacija u 15. stoljeću, Split, 2007., str. 101-312. Valja istaknuti kako se provizije pape Bonifacija IX. nalaze u seriji Lateranskih registara Tajnoga vatikan-skog arhiva, koju je radi kvalitetnije organizacije kurijalne administracije pokrenuo upravo taj papa. O Taj-nome vatikanskom arhivu i srednjovjekovnim registrima vidi studiju: Martino GIUSTI, Studi sui registri di bolle papali, Collectanea Archivi Vaticani 1, Città del Vaticano, 1968., str. 97-111 (pogl. »Note sui Registri Lateranensi«; 152-159 (pogl. »Prospetto dei Registri Lateranensi«). O registrima vidi i: Germano GUALDO, Sussidi per la consultazione dell’Archivio segreto vaticano. Lo Schedario Garampi – I Registri Vaticani – I Registri Lateranensi – Le »Rationes Camerae« – L’Archivio Concistoriale, Collectanea Archivi Vaticani 17, Vatikan, 1989., poglavlje III »I Registri Lateranensi«, str. 245-313. U hrvatskoj historiografiji: Slavko KOVAČIĆ, »Tajni vatikanski arhiv i ostali papinski arhivi«, Croatica christiana periodica (dalje: CCP), god. 7/br. 11 (1983.), str. 1-31. O razvoju Tajnoga vatikanskog arhiva i stanju gradiva za hrvatske biskupije vidi: Jadranka NERALIĆ, Priručnik za istraživanje hrvatske povijesti u Tajnom vatikanskom arhivu od ranog srednjeg vijeka do sredine XVIII. stoljeća. Schedario Garampi, sv. 1-2, Zagreb, 2000.

4 Broj kanoničkih mjesta u Zagrebačkom kaptolu vidi u Statutima te crkvene institucije: Ivan Krstitelj TKAL-ČIĆ, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije (Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis), Zagreb, 1874. (dalje: MHEZ II), str. 13: Capitulum nostre zagrabiensis ecclesie, sicut aliqualiter recolitur et verisi-militer creditur, tempore sue institucionis consisterat in numero canonicorum triginta duorum ...

5 Pod ugarsko crkveno uređenje spadale su one biskupije Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva koje su bile sufra-ganske dijeceze dvojice ugarskih nadbiskupa: ostrogonskoga i kaločkoga (kaločko-bačkoga). Vidi: HC I, str. 543. Usp. Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Zagreb, 1996., str. 120; Stanko ANDRIĆ, »Upravna zasebnost i društvene osobitosti srednjovjekovne Slavonije«, u: Milan KRUHEK (ur.) Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918. Zbornik radova, Zagreb, 2004.,

23

CCP 72 (2013.), str. 21–49

Već ta okolnost, kao i činjenica da su katedralni kanonikati svećenicima općenito donosili bolji status unutar crkvene hijerarhije i najčešće unosnu prebendu, osigurala je zagrebačkim kanonikatima stabilno mjesto u kasnosrednjovjekovnome nadarbinskom sustavu i učinila ih poželjnim crkvenim častima. Za vrijeme pontifikata pape Bonifacija IX. ukupno je trideset i jedan klerik primio proviziju kojom mu je dodijeljen zagrebački kanonikat. Ta je brojka naročito znakovita kada se uzme u obzir da isto toliko sačuvanih provizija za mjesto u ka-tedralnom kaptolu Zagrebačke biskupije nalazimo za čitav period 14. stoljeća, tj. do 1389. godine. Izuzmemo li opći progresivni rast dokumenata tijekom 14. stoljeća, broj provizija za zagrebačke kanonikate svjedoči i o trendovima upravnog razvoja u samome vrhu Rimske kurije, odnosno o principima na kojima se zasnivao papin nadarbinski sustav. Zato se, prije svega, otvaraju pitanja: Na koji se način rimska kurijalna administracija služila provizija-ma kako bi primijenila papin nadarbinski autoritet te u kojoj je mjeri provodeći reforme Kurija utjecala na lokalnu crkvenu tradiciju Zagrebačke biskupije krajem 14. i početkom 15. stoljeća? S druge pak strane, promatrane provizije ukazuju na crkvene i društvene tren-dove, odnosno otkrivaju na koji je način centar rimske obedijencije utjecao na sudbine onih svećenika koji su u jednome trenutku svojega života istaknuli kandidaturu za posjed nad katedralnim kanonikatom Zagrebačke biskupije. Te papine isprave, naime, razjašnjavaju pi-tanja poput: Jesu li postojali preduvjeti stjecanja provizije i kanoničkog mjesta s obzirom na podrijetlo, dob, stupanj zaređenja i obrazovanje kandidata; Je li i u kojoj je mjeri bio raširen trend kumuliranja kanonikata, odnosno istodobnog posjedovanja više prebenda i crkvenih nadarbina općenito; Koje su crkvene nadarbine kandidati za zagrebačku prebendu uopće kumulirali; Jesu li poštivali kanonske propise o posjedovanju više nadarbina; Kolike su pri-hode kandidati imali od prebende i dodatnih crkvenih časti?6 Prilikom razmatranja postav-ljenih pitanja od velike je pomoći prozopografija, odnosno metoda usporednog i prepletenog istraživanja životopisâ određene, jasno definirane skupine ljudi.7 U ovome se istraživanju

str. 91. Usporedbe radi, istaknimo da je Zagrebački kaptol imao manje kanonikata od katedralnih kaptola u Pečuhu (40, a od 1428. godine 37), Ostrogonu (39), Vespremu (36), Egeru (35) i Đuru (34), ali više od onih u metropolitanskome Kaločko-bačkom (Kaločki 10 i Bački 20), Transilvanskom (27), Čanadskom (24), Va-radinskom (24), Vackom (16) i Njitranskom katedralnom kaptolu (12). Podatke donosi: Tamás FEDELES, A pécsi székeskáptalan személy összetétele a késő középkorban (1354-1526) [Članovi Pečuškog stolnog kapto-la u kasnom srednjem vijeku (1354-1526)], Pécs, 2005., str. 48-50. Autor ovdje upozorava i na to da, nažalost, ne znamo broj kanonika dvaju srednjovjekovnih srijemskih i jednoga bosanskog katedralnog kaptola pa tako oni ispadaju iz usporedbe s ostalim katedralnim kaptolima toga crkvenog područja.

6 Analiza društvenoga profila kandidata za zagrebačku prebendu i modela papine primjene vrhovnoga nadar-binskog autoriteta u vrijeme pontifikata pape Bonifacija IX. učinjena je na temelju provizija koje su objavlje-ne u: Vilmos FRAKNÓI, Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia, ser. I, sv. 3-4 (dalje: MVH I/3 i MVH I/4) (ukupno: ser. I, sv. 1-6; a ser. II, sv. 1-3, Budapest, 1881.-1909. [reprint 2000.]); i: Andrija LUKINOVIĆ, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije. Monumenta historica episcopatus Zagra-biensis, sv. 5, Zagreb, 1992. (dalje: MHEZ V). U navedenim dvama Fraknóijevim svescima nalaze se bule Bonifacija IX. iz Lateranskih registara koje se odnose na cjelokupno područje ugarskoga crkvenog uređenja. S druge strane, Lukinovićeva zbirka donosi provizije pape Bonifacija IX., ali samo za svećenstvo Zagrebačke biskupije, i to od 1395. godine. U radu su provizije od 1389. do 1394. godine citirane prema MVH I/3-4, a od 1395. do 1404. godine, zbog novijeg izdanja, prema MHEZ V (u nekoliko se navrata za razdoblje nakon 1395. godine citiraju isprave iz MVH I/4 jer ih se ne nalazi u MHEZ V).

7 O prozopografiji vidi u: Lawrence STONE, »Prosopography«, Daedalus. Journal of the American Academy of Arts and Sciences, vol. 100/1971., str. 46; T. F. CARNEY, »Prosopography: Payoffs and Pitfalls«, Phoenix. Journal of the Classical Association of Canada, vol. XXVII/1973., str. 156-179; Neithard BULST, »Zum Gegenstand und zur Methode von Prosopographie«, u: Medieval Lives and the Historian. Studies in Medie-val Prosopography, (ur. Neithard BULST – Jean-Philippe GENET), Michigan, 1986., str. 1-16.

24


glavni parametar kojim je definirana istraživana skupina odnosi na posjedovanje provizije pape Bonifacija IX. Budući da je glavno načelo prozopografije prvo ustanoviti faktograf-sku osnovicu, odnosno glavne biografske podatke članova promatrane skupine i potom ustanoviti trendove i kontekst njihova djelovanja te zajedničke karakteristike praćenjem biografskih isječaka trideset i jednog kandidata za zagrebačku prebendu, slika o utjecaju Rimske kurije na srednjovjekovno svećenstvo dobiva jednu novu, društvenim tonom obo-jenu dimenziju. Primjenom prozopografskih načela u ovome istraživanju, naime, postaju vidljivi okviri kolektivnoga društvenocrkvenog profila grupe klerika koja se natjecala za mjesto u Zagrebačkom kaptolu, a curriculum vitae svakoga pojedinog kandidata postaje novom karikom koja povezuje opći nadarbinski sustav i društvenu svakodnevicu srednjo-vjekovnoga svećeničkog društva.

Model primjene papina autoriteta

Od trideset i jednog kandidata za zagrebački kanonikat u vrijeme pontifikata pape Boni-facija IX. ukupno ih je šesnaest dobilo proviziju nakon prethodnog ispražnjenja kaptolske časti, dok je petnaest kandidata primilo proviziju za kaptolsko mjesto dok ono još nije bilo ispražnjeno. Sukladno tomu, papine provizije izdane kandidatima za zagrebačku kaptolsku čast uklapale su se u opću podjelu provizija na izravne i na gratiae expectativae. Izravne provizije su isprave o dodjeli kanonikata i nadarbina općenito nakon ispražnjenja mjesta u pojedinoj crkvenoj instituciji, dok su gratiae expectativae provizije koje su unaprijed rezervirale prebendu u određenom kaptolu (ili nadarbinu općenito), dajući kandidatu cano-nicatum sub expectatione prebendae.8 Takav princip dodjele kanonikata model je preuzet iz ranijih razdoblja jer su provizije imale veću važnost u drugoj polovici 13. stoljeća kada su se pape izborili za pravo opće rezervacije nad ispražnjenim nadarbinama i onima koje su se tek trebale isprazniti.9 Papina nastojanja da se primjenom prava na izdavanje provizija Rimskoj kuriji osigura apsolutna dominacija u dodjeli crkvenih časti naročito su bila vidlji-va za vrijeme »prvoga avinjonskog papinstva« (1309. – 1377.),10 kada su pape inzistirali da svi svećenici koji namjeravaju steći novu nadarbinu moraju dobiti proviziju, a oni koji su crkvenu čast stekli preko lokalnih patrona (vladara, plemstva ili prelata) nužno trebaju do-biti i papinu potvrdu.11 Sustav je nailazio i na ograničenja jer su lokalne crkvene institucije

8 O podjeli provizija opširnije vidi u: J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 147. O ulozi papinih rezer-vacija u 14. stoljeću na primjeru rimskih bazilika sv. Ivan Lateranski i sv. Maria Maggiore vidi u: Andreas REHBERG, Die Kanoniker von S. Giovanni in Laterano und S. Maria Maggiore im 14. Jahrhundert. Eine Prosopographie, Tübingen, 1999., str. 57. Usp. i stariju, ali za pitanje papinih provizija još uvijek dobru početnu studiju: Geoffrey BARRACLOUGH, Papal Provisions. Aspects of Church History – Constitutional, Legal and Administrative in the Later Middle Ages, Oxford, 1935.

9 Detaljnije o nastojanjima papa oko osiguranja prava na dodjelu crkvenih nadarbina tijekom razvijenoga i ka-snoga srednjeg vijeka, s naglaskom na razdoblje 15. stoljeća vidi u: J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 145-146.

10 U ovome radu za razdoblje boravka pape u Avignonu od 1309. do 1377. godine koristi se termin »prvo« avinjonsko papinstvo, i to isključivo da bi ga se jasnije razlikovalo od razdoblja boravka pape u Avignonu u vrijeme raskola, tj. od 1378. do 1417. godine.

11 Na uspjeh papinstva u sustavu dodjele kanoničkih mjesta sugeriraju primjeri rimskih bazilika sv. Ivan La-teranski i sv. Maria Maggiore, gdje su dvije trećine korskih mjesta u 14. stoljeću popunjene provizijom. Usp. A. REHBERG, Die Kanoniker von S. Giovanni in Laterano und S. Maria Maggiore, str. 57. i 66. I, na

25

CCP 72 (2013.), str. 21–49

i svjetovni patroni također zahtijevali svoje učešće prilikom dodjele crkvenih nadarbina. To se prije svega odnosilo na biskupe koji su posjedovali pravo na »slobodno kolacionira-nje«, što je značilo da su imali kanonsku mogućnost samostalno dodjeljivati dijecezanske nadarbine. S druge strane, svjetovni su se vladari pozivali na patronsko pravo koje im je omogućavalo predstaviti svojega kandidata dijecezanskim čelnicima (ius presentandi) i od njih zatražiti pokretanje daljnje procedure dodjele crkvene nadarbine.12 Prema tomu, unatoč dominantnom položaju pape u nadarbinskom sustavu, u svakodnevnom životu klerika od izuzetne je važnosti bilo osigurati podršku lokalnog biskupa ili svjetovnog patrona.13 Tako je svećenik, bez obzira kojim je putem stekao kanonikat, bio uključen u pravu patronatsku mrežu poznanstava preko koje si je osiguravao crkveno napredovanje.No, svi putovi vode u Rim, barem u slučaju kandidata za zagrebački kanonikat krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Provizije pape Bonifacija IX. za zagrebačke katedralne časti pokazuju kako je u tome razdoblju čelni čovjek zapadnoga kršćanstva zajedno sa svojom kurijom gotovo u potpunosti uspio staviti pod nadzor ostale institucije koje su prema sred-njovjekovnome kanonskom pravu imale mogućnost dodijeliti prebendu. Štoviše, za vrije-me prve godine pontifikata Bonifacija IX. donesena je uredba, četvrto pravilo Apostolske kancelarije, u kojemu stoji kako je papa imao pravo na rezervaciju svih dostojanstveničkih mjesta i jednostavnih kanonikata u kaptolima.14 Zato ne čudi što je komunikacija sa sa-mom Rimskom kurijom krajem 14. i početkom 15. stoljeća bila najprivlačniji način preko kojega su kandidati za zagrebački kanonikat nastojali doći do željenoga radnog mjesta. Među izravnim provizijama nalazimo samo tri slučaja u kojima je prije papine potvrde patron dodijelio prebendu svojem kandidatu. U jednom slučaju prethodnu su dodjelu uči-nili kralj i biskup: smrću Barnabe Mikinog izvan Rimske kurije 1399. godine ispraznilo se mjesto u Zagrebačkom kaptolu te je kralj Sigismund (1387. – 1437.) iskoristio svoje patronatsko pravo i zagrebačkom biskupu kao odgovarajućeg kandidata predstavio An-driju Ivanovog iz Graza, klerika iz Salzburške nadbiskupije. Zagrebački biskup Eberhard Alben (1397. – 1406.)15 potom je Andriju »kolacionirao« na zagrebački kanonikat, a papa

primjer, na području ugarskoga crkvenog uređenja sve do 1417. godine u sustavu dodjele kanonikata također je dominirao papa. Usp. T. FEDELES, A pécsi székeskáptalan, str. 71-76.

12 O pravu biskupa na kolacioniranje vidi klasičnu studiju o crkvenom (katoličkom) pravnom sustavu: Paul HINSCHIUS, System des katholischen Kirchenrechts, sv. 2, Berlin, 1871., str. 42-44. O kolacioniranju i kra-ljevskom patronskom pravu detaljan pregled donosi: J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 110-129.

13 U tome je smislu razumljivo da je, na primjer, dodjeljivanje prebenda svećenstvu njemačkoga kasnosrednjo-vjekovnog područja ovisilo i o papi, ali i dobrim dijelom o lokalnim biskupima, dok su u srednjovjekovnoj Engleskoj u postupku dodjele kanonikata uz papu redovito sudjelovali biskupi, kralj, ali i sami kanonici. O dodjeli crkvenih nadarbina na njemačkim područjima vidi u: Andreas MEYER, »Spätmittelalterliches Benefizialrecht im Spannungsfeld zwischen päpstlicher Kurie und ordentlicher Kollatur. Forschungsansätze und offene Fragen«, Proceedings of the Eighth International Congress of Medieval Canon Law, Vatican City, 1992., 247-262. O dodjeli katedralnih kanonikata u kaptolima na području srednjovjekovne Engleske vidi u: David LEPINE, A Brotherhood of Canons Serving God: English Secular Cathedrals in the Later Middle Ages, Woodbridge, 1995., str. 18-19.

14 Usp. Emil von OTTENTHAL, Regulae cancellarie apostolice. Die päpstlichen Kanzleiregeln von Johannes XXII. bis Nikolaus V., Gesammelt und Herausgegeben, Innsbruck, 1888., str. 56: Bonifatius papa ix. ... pon-tificatus sui anno primo specialiter reservavit collationi ordinationi et dispositioni sue omnes dignitates personatus et officia canonicatus et prebendas ...

15 Na ovome je mjestu zanimljivo istaknuti da je Eberhard Alben u povijesti Zagrebačke biskupije jedinstven po tome što je čast zagrebačkoga biskupa obnašao dva puta: prvi put od 16. srpnja 1397. do 11. kolovoza 1406. godine, kada je premješten na čast biskupa u Varadinskoj dijecezi. Službu varadinskog biskupa obnašao je do

26


Bonifacije IX. dodjelu je potvrdio svojom provizijom.16 U ostala dva slučaja prethodnu dodjelu kanonikata izvršio je samo biskup, i to isti, Eberhard Alben: prepozituru Čazman-skoga kaptola (koja je bila četvrta dostojanstvenička čast u Zagrebačkom kaptolu) biskup je dodijelio oko 1398. – 1399. godine Andriji Andrijinom, a papa je tu dodjelu zatim i potvrdio.17 Čazmansku je prepozituru zagrebački biskup ponovno dodijelio 1403. godine. Nakon biskupskog kolacioniranja i papine potvrde ta je korska čast pripala Jurju Mihovi-lom, kanoniku Bačkoga kaptola.18 U svim ostalim slučajevima kandidati za prebendu Za-grebačkoga kaptola odgovarajuću ispravu, proviziju, stekli su bez prethodne intervencije kralja ili pak biskupa. Taj podatak izravno pokazuje da su mehanizmi dodjele prebenda otvorili širok prostor primjeni vrhovnoga autoriteta pape, jer je posjedovanje kanonikata značilo imati duhovni naslov i službu te biti dijelom elitne svećeničke zajednice, dok je prebenda bila materijalna osnovica egzistencije. Ona institucija koja je pojedincu osigu-ravala i duhovni naslov i materijalne prihode nužno se nametala kao ustanova s najvećim utjecajem na kolektivna obilježja svećeničkog društva i obrasce njegova djelovanja. Ta-kvo jačanje nadarbinskog položaja u konačnici je utjecalo na to da Rimska kurija u očima svećenstva postane pravo »tržište nadarbina«. Ova dosjetljiva sintagma, koju je osmislila njemačka povjesničarka Brigide Schwarz,19 odnosi se na Papinsku kuriju upravo u ka-snosrednjovjekovnom razdoblju kada je centralizirajuća politika kurijalne administracije utjecala na to da svećenici u potrazi za crkvenom nadarbinom u potpunosti prihvate uspo-stavljeni sustav stjecanja crkvenih časti i da stvore percepciju o toj kuriji kao o temeljnom izvoru nadarbina i rješavanju svih poteškoća povezanih uz njih. To je bio logičan slijed razvoja Papinske kurije koja je već za prvoga avinjonskog papinstva redefinirala svoju ulogu u nadarbinskom sustavu. Oslobođeno političkih zadjevica rimskoga patricijata i pod

11. kolovoza 1410. godine. Nakon toga, uslijedio je njegov povratak u Zagreb, gdje je obnašao čast biskupa do smrti 1419. godine. Vidi o njemu detaljnije: HC I, str. 515, 538; Andrija LUKINOVIĆ, »Zagrebački bi-skup Eberhard (1397.-1406. i 1410.-1419.)«, CCP, god. 15/br. 28 (1991.), str. 1-13; ISTI, »Biskup Eberhard (1397.-1406. i 1410.-1419.)«, u: Franko MIROŠEVIĆ (ur.), Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995., str. 163-175.

16 Usp. MHEZ V, dok. 76., str. 85-86: ... carissimus in Christo filius noster Sigismundus, rex Ungarie illustris, verus patronus eorundem canonicatus et prebende et existens in pacifica possessione vel quasi iuris pre-sentandi personam ydoneam ad eosdem, prefatum Andream ad ipsos canonicatum et prebendam venerabili fratri nostro episcopo Zagrabiensi infra tempus debitum presentavit, idemque episcopus eundem Andream in eisdem canonicatu et prebenda auctoritate ordinaria instituit. ... Nos discretioni vestre mandamus, quatenus canonicatum et prebendam predictos ... prefato Andree auctoritate nostra conferre et assignare curetis...

17 Usp. MHEZ V, dok. 71., str. 81. O položaju čazmanskog prepošta među dostojanstvenicima Zagrebačkog ka-tedralnog kaptola vidi kaptolske statute: MHEZ II, str. 83: Prepositus chasmensis obtinet stallum sive locum in levi choro circa lectorem nostre ecclesie et habet vocem in capitulo nostro post cantorem. U literaturi o položaju čazmanskog prepošta u Zagrebačkom kaptolu te njegovu odnosu prema Čazmanskom kaptolu ukratko vidi u: Ljudevit IVANČAN, »Čazmanski kaptol (1232.-1932.)«, Croatia sacra, 2 (1932.), str. 103; Josip BUTURAC, »Iz povijesti Čazmanskog kaptola«, u: Hrvoje TARTALJA – Valentin PUTANEC – Mirko VALENTIĆ (ur.), Čazma u prošlosti i danas, Zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanog u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., str. 68; Nada KLAIĆ, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., str. 408; Ante GULIN, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli. Loca credibilia sjeverne i središnje Hrvatske, Zagreb, 2001., str. 52; 75-76.

18 Usp. MHEZ V, dok. 162., str. 190-191.19 Usp. Brigide SCHWARZ, »Klerikerkarrieren und Pfründenmarkt. Perspektiven einer sozialgeschichtlichen

Auswertung des Repertorium Germanicum«, Quellen und Forschungen aus italienischen Archiven und Bibliotheken (dalje: QFIAB), sv. 71/1991., str. 243-265; ISTA, »Römische Kurie und Pfründenmarkt im Spätmittelalter«, Zeitschrift für Historische Forschung, sv. 20 (1993.), str. 129-152.

27

CCP 72 (2013.), str. 21–49

zaštitom francuskoga kralja papinstvo se u svojoj provansalskoj rezidenciji od 1309. do 1377. godine okrenulo unutarnjem uređenju vlastite administrativne strukture. Za razliku od ranosrednjovjekovnih papa koji su vlast crpili iz apostolskih relikvija, avinjonski su pape vlast gradili na svojem središnjem mjestu u europskome pravnom poretku, tvrdeći pritom da imaju univerzalnu i apsolutnu moć.20 Njihov je model uprave onda preuzela i administracija rimskoga papinstva u vrijeme raskola te je hiperprodukcija provizija, naro-čito rezervacija, osiguravala papi dominantan položaj u odnosu na druge institucije koje su u okvirima kanonskoga prava imale mogućnost sudjelovanja u popunjavanju katedralnih časti. Izdavanje je provizija u tome smislu bilo i efikasno sredstvo prakticiranja univerzal-nog patronata jer je papa u sustavu dodjele nadarbina na sebe dodatno preuzeo i ulogu bi-skupa, odnosno njegovu ulogu ordinarija, i ulogu svjetovnih patrona. Taj je sustav dodatno ojačavala okolnost da su i najugledniji kurijalni djelatnici također redovito nastupali kao patroni. U razvijenome i kasnome srednjem vijeku povezivanje je s kurijalnim djelatnici-ma, kao i rad u nekom od mnogobrojnih ureda papina dvora, donosilo velike prednosti u stjecanju crkvene nadarbine. Budući da su svakodnevno komunicirali s papom, kardinali su bili možda i najbolji patronski kanal preko kojega su svećenici ulazili u natjecanje za kaptolske prebende. Kardinali su se, naime, za članove svojih domaćinstava ili pak za svoje poznanike mogli osobno založiti kod pape u postupku stjecanja kanonikata i opće-nito nadarbina. Da je takav oblik patronata u vrijeme pape Bonifacija IX. funkcionirao i u odnosima Kurije i kandidata za zagrebačku prebendu svjedoče nam papine provizije koje su izdane kao izravan odgovor na molbe Valentina Alšanskog, kardinala prezbitera s titularnom crkvom sv. Sabine.21 On je, naime, 1389. godine uspio ishoditi tri provizije kan-

20 Usp. Eamon DUFFY, Sveci i grešnici. Povijest papa, Rijeka, 1998., str. 125. O papinskim reformama tije-kom »prvoga avinjonskog papinstva« vidi pregledno u: Geoffrey BARRACLOUGH, The Medieval Papacy, Norwich, 1968., str. 140-185; Karl August FINK, »Pape u Avignonu«, u: Velika povijest Crkve, sv. 3, str. 341-397; te: W. ULLMAN, A Short History of the Papacy, str. 279-292. Osim pravnom i administrativnom regulacijom, papinstvo je razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka apsolutnu dominaciju u kršćanskome životu dobrim dijelom zasnivalo na ideji o punini moći (plenitudo potestatis), na koju su se, osim papa, najčešće pozivali i svjetovni vladari. O toj političkoj doktrini vidi radove u zborniku: Robert C. FIGUEIRA (ur.), Ple-nitude of Power. The Doctrines and Exercise of Authority in the Middle Ages: Essays in Memory of Robert Louis Benson, Hampshire – Burlington, 2006.; posebno članak: James MULDOON, »Auctoritas, Potestas and World Order«, str. 125-139. O usponu papinske monarhije i položaju papa u razdoblju 12. – 13. stoljeća, kada se stvara papinska monarhija vidi u: Kenneth PENNINGTON, Pope and Bishops: The Papal Monarchy in the Twelfth and Thirteenth centuries, Philadelphia, 1984.; Colin MORRIS, The Papal Monarchy. The Western Church from 1050 to 1250, Oxford, 1989. S druge strane, pape su svoju vlast gradili i na središnjem položaju u kanonskome pravu. Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka vodeći kanonski stručnjaci i teolozi razvili su kompleksan idejni sustav koji je inzistirao na apsolutnoj dominaciji Crkve kako u javnom tako i privatnom životu srednjovjekovnog čovjeka. Više o tome vidi u: James BRUNDAGE, Medieval Canon Law, New York, 1995., posebno pogl. »Canon Law and Private Life«, str. 70-97; te pogl. »Canon Law and Public Life«, str. 98-119. U tome je kontekstu onda razumljivo da je i u sustavu dodjele crkvenih nadarbina uloga Kurije, kao vodeće crkvene institucije, postala dominantna te da su ostale institucije, kralj, car i prelati, u takvome sustavu mogli sudjelovati jedino u okvirima kanonskoga prava na čijem je čelu stajao papa.

21 Valentin Alšanski potekao je iz ugledne velikaške obitelji sa središnjim posjedom na području županjske Posavine. Obitelj je čak dala i jednog mačvanskog bana (Valentinov otac Ivan tu je dužnost obnašao od 1328. do 1334. godine). Valentin je studirao kanonsko pravo sredinom 14. stoljeća na Sveučilištu u Bologni. Od 1374. do smrti 1408. godine bio je pečuški biskup. Podatke o njemu vidi u: Stanko ANDRIĆ, »Studenti iz slavonsko-srijemskog međuriječja na zapadnim sveučilištima u srednjem vijeku«, CCP, god. 20/br. 37 (1996.), str. 123. Valentin Alšanski postao je kardinal 1384. godine. Conrad Eubel navodi da je stekao titular-nu crkvu sv. Četvorice okrunjenih ili sv. Sabine. Vidi: HC I, str. 24. U ispravi iz 1389. godine kojom Valentin Alšanski traži kanoničku čast za Grgura Pavlovog iz Ravena (usp. dalje gornji tekst) kao titular navodi se

28


didatima za zagrebački kanonikat: jednu proviziju s rezervacijom zagrebačkoga dostojan-stveničkog ili administrativnog mjesta papa je na zahtjev kardinala Valentina izdao Grguru iz Ravena s nadimkom Dugi (Longus);22 drugu je proviziju na zahtjev kardinala Valentina izdao Nikoli Ivanovom za kanonikat Zagrebačkoga kaptola;23 a treću je izdao u formi re-zervacije za dostojanstveničku čast kleriku Stjepanu Jurjevom.24 Djelatnost kardinala Va-lentina Alšanskog na polju osiguranja provizija kandidatima za zagrebačku kaptolsku pre-bendu zoran je primjer nastojanja kurijalne administracije da preko patronata hijerarhijski najviše pozicioniranih članova rimskog dvora također čvršće povežu europsko svećenstvo uz najviši centar crkvene moći. Time se na efikasan način dodatno stvarala percepcija o neospornom nadarbinskom autoritetu Rimske kurije i razvijao sustav u sklopu kojega je patronat kurijalnih djelatnika služio kao sigurniji put do stjecanja adekvatne isprave (pro-vizije) na temelju koje su klerici imali pravo zahtijevati posjed nad kanonikatom.A jedna od najsnažnijih posljedica centralizacije dodjele zagrebačkih katedralnih kanoni-kata bila je modifikacija lokalne nadarbinske tradicije i položaja lokalnih crkvenih institu-cija u procesu popunjavanja katedralnih časti. Pravo »slobodnog kolacioniranja« srednjo-vjekovnim je biskupima omogućavalo dodjelu takozvanih »malih nadarbina« (župa, kano-nikata, oltara, kapela) u svojim dijecezama bez učešća neke druge crkvene instancije. No, već sama činjenica da su zagrebački biskupi za vrijeme pontifikata Bonifacija IX. tek u tri navrata iskoristili mogućnost popunjavanja katedralnih mjesta pokazuje da je ta biskupska »sloboda« ipak bila ograničena i uklopljena u šire nadarbinske okvire. U tim se okvirima kurijalna administracija u vrijeme Bonifacija IX. vodećim dijecezanskim institucijama, zagrebačkim biskupom i njegovim katedralnim kaptolom, u postupku dodjele kanonikata služila ponajviše kako bi kandidatima dodatno osigurala realizaciju provizije. Što se toga tiče naročito su indikativne papine gratiae expectativae koje pokazuju da su biskupovo pravo na kolacioniranje i crkveni autoritet zagrebačke kanoničke zajednice služili kao sredstvo provedbe ranije donesene papine odluke. Znakovit je primjer Jurja Benediktovog iz Slatine, klerika iz Zagrebačke biskupije, kojemu je papa Bonifacije IX. 1396. godine izdao proviziju s rezervacijom bilo koje crkvene nadarbine u Zagrebačkoj biskupiji. U ispravi posebnu pozornost plijeni navod kojim papa kazuje da rezervaciju trebaju dodatno potvrditi zagrebački biskup i njegov katedralni kaptol i da upravo oni trebaju uvesti Jurja Benediktovog u posjed dodijeljene mu nadarbine.25 Papa je, dakle, ne dovodeći u pitanje svoj autoritet u dodjeli rezervacije u čitav postupak uključio i hijerarhijski najviše pred-stavnike dijecezanske strukture, čija je zadaća bila potvrditi i osigurati realizaciju izdane provizije. Ta klauzula s jedne strane sugerira da je nadarbinski sustav unatoč visokome stupnju centralizacije ipak nužno morao uvažiti i lokalnu tradiciju i dijecezansku hijerar-hiju, dok s druge strane svjedoči o pragmatici kurijalne administracije. Razloge, naime,

crkva sv. Sabine.22 Usp. MVH I/3, dok. 6., str. 11-12: Consideratione dilecti filii nostri Valentini tituli sancte Sabine presbyteri

Cardinalis, pro ipso Gregorio nobis super hoc humiliter supplicantis, favore prosequi gratioso, ipsumque in ecclesia Zagrabiensis amplius honorare, discretioni tue per apostolica scripta mandamus quatenus... digni-tatem vel personatum, aut officium, cum cura vel sine cura in eadem, aut aliqua ex collegiatis civitatis vel diocesis Zagrabiensis ecclesiis .... conferenda eidem.... donationi tue reserves...

23 Usp. MVH I/3, dok. 16., str. 21-22. 24 Usp. MVH I/3, dok. 9., str. 16.25 Usp. MHEZ V, dok. 19., str. 25.

29

CCP 72 (2013.), str. 21–49

uključivanja biskupa i kaptola u postupak dodjele kanonikata valja tražiti prije svega u sa-moj »prirodi« papinih rezervacija i provizija općenito. Jer provizije, pa čak i izravne, nisu automatski osiguravale kandidatu ulazak u posjed prebende. O tome nam svjedoči slučaj spomenutog Andrije Andrijinog koji je oko 1398./1399. godine stekao dvije provizije za čazmansku prepozituru. Papa Bonifacije IX. prvo mu je dodijelio proviziju 1398. godi-ne, i to nakon što se kaptolska čast ispraznila rezignacijom dotadašnjeg prepošta Matije Martinovog, koji se odlučio na redovnički život u budimskom augustinskom samostanu.26 No, unatoč dodjeli papine izravne provizije, Andrija nije ušao u stvarni posjed čazmanske prepoziture idućih godinu dana. Zbog toga je papa Bonifacije IX. 1399. godine Andriji izdao novu proviziju za istu kaptolsku čast.27 Iz kasnijih izvora ne dobivamo potvrdu da je Andrija uistinu obnašao prepozitsku dužnost, pa ne možemo sa sigurnošću utvrditi je li se i druga papina provizija realizirala. Uzimajući, dakle, u obzir da se provizije, a pogo-tovo rezervacije, nisu uvijek uspješno realizirale, postaje jasno kako se papa Bonifacije IX. u postupku popunjavanja katedralnih mjesta morao poslužiti biskupskim i kaptolskim autoritetom. Ta dodatna osiguranja papa je, po svemu sudeći, najčešće koristio u slučaju dodjele provizija klericima na početku njihove karijere.28 Istu klauzulu po kojoj su lokalni ordinarij i katedralna zajednica imali zadaću osigurati dodjelu neke ispražnjene dijecezan-ske časti osim u rezervaciji Jurju Benediktovom nalazimo u još četiri papine rezervacije u razdoblju od 1401. do 1402. godine. Od petorice klerika koji su primili takav tip provizije jedino je 1401. godine Stjepan Andrijin u vrijeme stjecanja isprave već posjedovao crkve-ne nadarbine. On je bio čazmanski kanonik i nartski župnik te je primio proviziju kojom mu je papa rezervirao ugledniji zagrebački kanonikat.29 Ostala četvorica, Juraj Benediktov iz Slatine, Juraj iz Čiča, Matej Dominikov, Stjepan Andrijin i Martin Ivanov od pape su dobili proviziju kojom im je dodijeljena rezervacija tek za njihovu prvu crkvenu nadar-binu. Očito je onda papina administracija tražila što efikasniji put kojim bi se klericima bez nadarbine omogućilo stjecanje adekvatnog radnog mjesta i izvora prihoda. U tome smislu posve je razumljivo kako je papa računao upravo na lokalnog ordinarija i katedralni kaptol, institucije koje su morale imati najbolji uvid u stanje popunjenosti dijecezanskih nadarbina.

26 Usp. MHEZ V, dok. 53., str. 64. Podatke o prethodnom prepoštu Matiji Martinovom za godine 1391. i 1392. vidi u: Ljudevit IVANČAN, Podaci o zagrebačkim kanonicima, sv. 1, Zagreb, 1912. (korišten strojopis u Arhivu HAZU, II d 243/1), str. 125-127 (biografija Matije Martinovog nalazi se pod rednim brojem 221.)

27 Usp. MHEZ V, dok. 71., str. 81.28 Upravo je pitanje dodjele nadarbina mladim klericima na početku njihove karijere postalo značajan problem

s kojim se suočavalo svećeničko društvo kasnoga srednjeg vijeka. Zbog ograničenog broja dostupnih kanoni-kata s jedne, i povećane produkcije provizija s rezervacijom s druge strane, stvarao se veći broj klerika koji su posjedovali odgovarajuću ispravu (proviziju), ali nisu uživali stvarne plodove od dodijeljene im nadarbine. Jedan od načina na koji je Papinska kurija u srednjem vijeku nastojala pomoći klericima na početku karijere bilo je izdavanja provizija in forma pauperum, a riječ je bila o bulama za nadarbine ograničene financijske vrijednosti. Detaljnije o takvome tipu dokumenata vidi u studiji: Andreas MEYER, Arme Kleriker auf Pfrün-densuche: Eine Studie über das in forma pauperum-Register Gregors XII. von 1407 und über päpstliche Anwartschaften im Spätmittelalter, Köln-Bohlau, 1990. Papini zahtjevi da biskup, ali i katedralni kaptol u Zagrebačkoj biskupiji sudjeluju u postupku dodjele katedralnih kanonikata jednim se dijelom može smatrati nastavkom ovih pokušaja Kurije oko osiguranja radnog mjesta klericima na početku njihove karijere, ali ne preko provizija in forma pauperum, nego preko uobičajenih provizija i rezervacija.

29 Usp. MHEZ V, dok. 120., str. 134.

30


Na izmjenu postojećeg nadarbinskog sustava na lokalnoj razini utjecala je jedna značaj-na povlastica koju su zagrebački kanonici od pape stekli početkom 15. stoljeća. Sred-njovjekovni su kanonici, naime, prema načelima nadarbinskog sustava općenito imali mogućnost sudjelovanja u popunjavanju svojih vlastitih redova primjenom prava na imenovanje kandidata ili pak preuzimanjem biskupova prava na kolacioniranje.30 No provizije iz vremena prvoga avinjonskog papinstva i pontifikata Bonifacija IX. do po-četka 15. stoljeća ne ukazuju na to da su se zagrebački kanonici koristili tim svojim pravima.31 Pogled na ulogu zagrebačkih kanonika u postupku stjecanja kanonikata do početka 15. stoljeća pokazuje kako su kaptolski članovi do tada sudjelovali samo u ritualnom uvođenju kandidata u korsko mjesto (inductio). Iz Statuta Zagrebačkog kap-tola, nažalost, ne saznajemo pojedinosti o formalnoj proceduri ustoličenja, no vidljivo je kako je nove kanonike, arhiđakone i druge članove u posjed njihova korskog mjesta uvodio zamjenik kantora, succentor, koji je kao naknadu za taj posao trebao dobiti jedno odijelo.32 Može se pretpostaviti da je procedura uvođenja uključivala ustoličenje novoga kanonika u predviđeno korsko mjesto i njegovo polaganje ritualne prisege vjerojatno nad Svetim pismom, od prve polovice 14. stoljeća, nad kaptolskim Statutima,33 te da se prisega odvijala pred ostalim članovima kaptola. No, rezervacije pape Bonifacija IX. iz 1401. i 1402. godine pokazuju da je takva, na zadnju fazu stjecanja kanonikata ograniče-na uloga kanonika jednim dijelom bila modificirana. Dodjeljujući rezervacije kandida-tima za zagrebačku prebendu papa Bonifacije IX. početkom 15. stoljeća navodi kako se osim biskupa pravom na kolacioniranje prilikom osiguranja realizacije provizije trebaju poslužiti i članovi Zagrebačkog kaptola.34 To znači da je kurijalna administracija po-četkom 15. stoljeća učinila konkretne korake prema prijenosu dijela biskupskoga prava kolacioniranja na njegov katedralni kaptol, odnosno prema uključivanju katedralne za-jednice u sustav popunjavanja svojih korskih mjesta. Takav je papin potez bio potreban

30 Više o pravima kanonika u općem nadarbinskom sustavu i njihovim mogućnostima oko popunjavanja vla-stitih redova vidi u: P. HINSCHIUS, System des katholischen Kirchenrechts, sv. 2., str. 43; D. LEPINE, A Brotherhood of Canons, str. 37; Tamás FEDELES, »Ausländer in den ungarischen Dom- und Stiftskapi-teln während des Spätmittelalters (1301-1526)«, Specimina Nova Pars Prima, Sectio Mediaevalis IV, Pécs, 2007., str. 74. Praktični primjer popunjavanja katedralnih mjesta u Rimu vidi u: A. REHBERG, Die Kanoni-ker von S. Giovanni in Laterano und S. Maria Maggiore, str. 62.

31 Ako se pogledaju biografije svih zagrebačkih kanonika iz 14. stoljeća, dobiva se indikativno stanje. Na te-melju izvora iz 14. stoljeća možemo sastaviti ukupno 284 biografije posjednika ili kandidata za zagrebačku prebendu, a među njima za ukupno stotinu i šestoricu može se rekonstruirati put do zagrebačkog korskog mjesta. Ni u jednoj biografiji ne nalazimo potvrdu da su se kanonici služili pravom imenovanja u slijedu ili pravom kolacioniranja. Jedan slučaj svjedoči o zamjeni kanonikata između dvojice klerika, no i tada je zamjenu inicirao kralj, da bi je potom potvrdio papa. O tom vidi u: Tadija SMIČIKLAS i dr., Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Sla-voniae (dalje: CD), sv. CD XII, Zagreb, 1914., dok. 317., str. 418; i u: CD XIII, Zagreb, 1915., dok. 34., str. 47-48.

32 Usp. MHEZ II, str. 83. U hrvatskoj historiografiji koja se bavila Zagrebačkim kaptolom proceduru ustoli-čenja, ali tek za rani novi vijek, donosi: Ljudevit IVANČAN, »Zagrebački kaptol (1093.-1932.)«, Croatia sacra, god. 2 (1932.), str. 229. Vidi kratko o položaju succentora u hijerarhiji Zagrebačkog kaptola u: A. GULIN, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli, str. 52.

33 Pretpostavka je iznesena u starijoj literaturi: I. K. TKALČIĆ, »Uvod«, MCZ I, str. cxxii-cxxiii; i: LJ. IVAN-ČAN, »Zagrebački kaptol«, str. 230-231.

34 Usp. MHEZ V, dok. 120., str. 134: ... ad collationem venerabilis fratris nostri episcopi et dilectorum filiorum capituli Zagrabiensis ... ili MHEZ V, dok. 149., str. 166-167: apostolica auctoritate conferimus ... venerabilis fratris nostri episcopi Zagrabiensis et dilectorum filiorum capituli collationem pertinens conferendum ...

31

CCP 72 (2013.), str. 21–49

poglavito zato što je tradicionalni oblik osiguranja realizacije provizije, koji je preuzela i kurijalna administracija krajem 14. i početkom 15. stoljeća, postao nedostatan. Uobiča-jeni se model osiguranja provedbe papine volje odnosio na sastavljanje »komisije« koju su najčešće tvorila tri visokopozicionirana crkvena dužnosnika sa zadaćom da stvore preduvjete za stvarnu investituru kanonika u posjed prebende. No taj se sustav suoča-vao s jednim praktičnim problemom. Izbor delegacija zaduženih za provedbu pojedine provizije ne pokazuje pravilnosti – pape su u te »komisije« uvrštavali i lokalne crkvene službenike, ali i crkvene velikodostojnike koji su obnašali dužnosti izvan Zagrebačke biskupije. Kada je, na primjer, papa Amadeu Ivanovom dodijelio zagrebački kanonikat 1394. godine mandat za njegovim uvođenjem u posjed prebende dobili su zagrebački prepošt, bekšinski arhiđakon i opat (vjerojatno zagrebačkog cistercitskog) samostana Blažene Djevice Marije.35 Provizija, pak, Benediktu Šokcu iz 1398. godine pokazuje posve drukčiju sliku. Mandat su za uvođenjem Benedikta u kaptolski kor dobila dva prelata koja nisu imala veze sa zagrebačkom dijecezanskom organizacijom, drački nad-biskup i biskup Tuya u Španjolskoj, te jedan redovnički prvak, ponovno opat samostana sv. Marije u Zagrebu.36 Delegiranje dijecezanskoga svećenstva iz Zagrebačke biskupije i redovništva čiji su se samostani nalazili na njezinu području posve je razumljivo – ku-rijalna se administracija nastojala poslužiti onim svećenstvom koje je poznavalo stanje »na terenu« i koje je moglo jamčiti da će se ostvariti uvjeti uvođenja pojedinog klerika u posjed rezervirane mu nadarbine. S druge strane, delegiranje crkvenih dostojanstvenika koji nisu obnašali službe u Zagrebačkoj biskupiji počivalo je na drukčijim temeljima. Opravdano se može pretpostaviti kako se u njihovu slučaju papa oslanjao na autoritet same crkvene službe ili osobe. Najčešće su, naime, pape u slučaju delegiranja crkvenih dužnosnika koji nisu pripadali dijecezanskoj hijerarhiji Zagrebačke biskupije, izabirali prelate ili kurijalne dužnosnike. To implicira da je kurijalnoj administraciji bilo važno u proviziji imenovati delegaciju koja je autoritetom svoje crkvene službe, a ne stvarnim učešćem u postupku realizacije provizije kandidatu trebala osigurati ulazak u kor. Baš zato, pravo zagrebačkog biskupa na kolacioniranje, ali i prijenos njegova prava na ka-tedralni kaptol izbija u prvi plan upravo u okvirima nastojanja da se autoritetom i lokal-noga prelata i katedralnog kaptola omogući jednostavnija provedba papine volje. Ipak, unatoč tome što je kanonička zajednica Zagrebačkog kaptola početkom 15. stoljeća od odluke pape Bonifacija IX. stekla mogućnost kolacioniranja u okvirima Zagrebačke dijeceze, ne smije se zaboraviti kako prijenos dijela biskupskih ovlasti kanonicima nije

35 Usp. MVH I/3, dok. 282., str. 251-252. Isprava je upućena: ... abbati monasterii beate Marie Virginis et pre-posito ac archidiacono de Bexin ecclesie Zagrabiensis... U ispravi nije definirano na čelu kojega je samosta-na bio spomenuti opat, ali se analogijom s ispravom iz 1398. godine (usp. iduću bilješku), kada je mandat za uvođenjem u korsko mjesto Zagrebačkog kaptola dobio abbas monasterii beate Marie Virginis Zagrabiensis, može pretpostaviti da je riječ o zagrebačkom cistercitskom samostanu.

36 Usp. MHEZ V, dok. 54., str. 65: Bonifacius etc. Venerabilibus fratribus archiepiscopo Duracensi et episcopo Tudensi ac dilecto filio abbati monasterii beate Marie Virginis Zagrabiensis salutem etc. Na prvi pogled delegiranje dračkoga nadbiskupa i biskupa Tuya vrlo je neobično, no može se pretpostaviti da su obojica u vrijeme izdavanja provizije boravila u Kuriji. Ovo je domišljanje utemeljeno na pretpostavci da se papa prilikom sastavljanja komisija u koje nisu ulazili pripadnici Zagrebačke dijecezanske organizacije, kao ni redovnici čiji su se samostani nalazili na području Zagrebačke biskupije, koristio djelatnicima koji su ipak bili u njegovoj neposrednoj blizini, čime su unatoč udaljenosti od Zagreba mogli predstavljati realan autoritet u provedbi provizije.

32


omogućavao dodjelu katedralnih prebenda, nego samo učešće u osiguranju realizacije ranije izdane provizije. Sama činjenica da je prijenos biskupskoga prava kolacioniranja na kanonike inicirala Kurija jasan je pokazatelj papinih opsežnih nastojanja oko osigu-ranja kontrole nad područjem rimske obedijencije u sklopu kojih je kanonička zajednica zapravo trebala postati jednom novom polugom u izgradnji stabilnoga i centraliziranoga nadarbinskog sustava.

Jesu li postojali preduvjeti stjecanja provizije?

Osim što promatrane papine isprave svjedoče o modelima primjene papina autoriteta u sustavu dodjele zagrebačkih kanonikata, one otvaraju pitanje jesu li postojali određeni preduvjeti stjecanja provizije za kanonikat zagrebačke katedrale. Jer veliki je broj za-padnoeuropskih kaptola u razvijenome i kasnome srednjem vijeku statutima regulirao svoju unutarnju socijalnu stratifikaciju, dajući priliku ulaska samo članovima određenih društvenih skupina kako bi očuvali homogen karakter.37 Na taj se način mogućnost ula-ska u kaptolsku korporaciju ograničavala samo na uski krug ljudi, uglavnom na najviši sloj plemstva, koji je od takve politike ostvarivao izravnu materijalnu korist i društvenu moć.38 U srednjem je vijeku ipak bilo velikih razlika u društvenom sastavu crkvenih institucija – kaptoli nisu po svojoj društvenoj strukturi bili jednaki na svim europskim zemljama, odnosno nisu svi ograničavali ulazak u zbor dajući priliku isključivo vode-ćim aristokratskim obiteljima.39 Promatrane provizije pape Bonifacija IX. ne donose redovito podatak o društvenom porijeklu kandidata, ali ipak nedvosmisleno pokazuju da prebende Zagrebačkoga katedralnog kaptola nisu bile rezervirane jednoj obitelji, jednome uskom elitnom plemićkom sloju, ili pak pripadnicima jedne dijecezanske or-ganizacije. Trendovi povezani uz stjecanje prebenda Zagrebačkog kaptola slijedili su opće modele društvenog stratificiranja ostalih kaptola ugarskoga crkvenog uređenja, gdje također nije došlo do homogenizacije društvenog sastava.40 Tek za petoricu kan-didata za zagrebačku prebendu u provizijama pape Bonifacija IX. nalazimo nedvoj-benu potvrdu o plemićkom statusu. Riječ je o Amadeu Ivanovu de Mrarnicha (de So-kochina), Grguru Pavlovu iz Ravena, Ivanu Ladislavljevu de Korokna, Jakovu Ivanovu de Voychisli i Ivanu Tominu. Njihovo plemićko podrijetlo definitivno potvrđuje papin

37 Usp. Jadranka NERALIĆ, »... tibi qui ut asseris, de nobili genere ex utroque parente procreatus existis, auctoritate presentium indulgemus... Plemstvo i crkvena karijera u papinskim dokumentima 15. stoljeća«, u: Izabrane teme iz hrvatske povijesti. Zbornik radova (ur. Suzana MILJAN – Marko JERKOVIĆ), Biblioteka Dies historiae, knj. 2, Zagreb, 2007., str. 155-156.

38 Usp. D. LEPINE, A Brotherhood of Canons, str. 41. Ilustrativno o obiteljskim strategijama na primjer u ka-snosrednjovjekovnoj Veneciji vidi u: Giuseppe del TORRE, »Carriera politica e benefici ecclesiastici in una famiglia veneziana del primo ’500: Zaccaria e Lorenzo Gabriel«, u: Per Marino Berengo. Studi degli allievi, Milano, 2000., str. 159-181. O strategijama rimske obitelji Colonna prilikom popunjavanja kaptolskih mjesta u bazilikama sv. Ivan Lateranski i sv. Marija Maggiore vidi u: A. REHBERG, Die Kanoniker von S. Giovanni in Laterano und S. Maria Maggiore, naročito str. 94-134.

39 U engleskim katedralnim kaptolima osim iz redova plemstva jedan manji dio kanonika podrijetlom je bio iz najnižih društvenih slojeva. Usp. D. LEPINE, A Brotherhood of Canons, str. 41-55.

40 Usp. László KOSZTA, »Conclusions drawn from the Prosopographic Analysis of the Canons belonging to the Cathedral Chapters of Medieval Hungary (1200-1350)«, u: Carreiras Eclesiásticas no Occidente Cristão (séc XII-XIV). Ecclesiastical Carrers in Western Christianity (12th-14th c.), Lisabon, 2007., str. 22.

33

CCP 72 (2013.), str. 21–49

navod u provizijama koji kazuje da je klerik de nobili genere procreatus ili ex utroque parente de nobili genere procreatus. Na temelju imenskog pridjevka još za jednoga (Pe-tar Galov iz ugarske plemićke obitelji Seč)41 saznajemo da je bio plemić. Budući da je društveni status mogao donijeti određenu prednost u stjecanju crkvenih nadarbina,42 po svemu sudeći je plemićko podrijetlo navedene petorice u provizijama istaknuto upravo u kontekstu nastojanja dodatnog osiguranja i osnaženja rezervacije kanoničkog mjesta. Ali premda klauzula kojom su provizije isticale plemićko podrijetlo kandidata sugerira kako su oni mogli imati određenu prednost u natjecanju za prebendu, pripadnici plem-stva nikako nisu imali ekskluzivno pravo na stjecanje provizije. Podrijetlo, naime, osta-lih kandidata pokazuje šarolikost, kao i uključenost gradskog stanovništva u natjecanje za prebendu. Četvorica su potekla iz slobodnih kraljevskih gradova, gdje je dominirala trgovačko-obrtnička društvena komponenta, dvojica su bila iz Križevaca, te po jedan iz Varaždina i Gradeca. Osim njih, jedan je bio iz trgovišta Čiče. Nadalje, među kandida-tima nalazimo i jednog klerika podrijetlom iz Graza i jednoga podrijetlom iz Ferrare. Heterogenost sastava natjecatelja vidljiva je i na temelju podataka o pripadnosti s obzi-rom na dijecezansko uređenje. Desetorica se navode kao klerici Zagrebačke biskupije, što znači da se velika većina kandidata natjecala za katedralni kanonikat svoje matične biskupije. No s druge strane, provizije donose i podatke o natjecateljima za zagrebačku prebendu iz drugih biskupija ugarskoga crkvenog uređenja, ali i iz zapadnoeuropskih biskupija. Dvojica se, naime, navode kao klerici Pečuške biskupije, a po jedan kao klerik iz Vespremske biskupije, francuske biskupije Elne i Salzburške nadbiskupije. Očito je, dakle, da kao i u slučaju s društvenim podrijetlom, nije bilo ekskluziviteta u natjecanju za prebende ni s obzirom na crkvenu pripadnost ni na geografsko podrijetlo. To se možda i ponajbolje vidi u slučaju Ladislava Bartolomejevog. On je podrijetlom bio iz Ferrare, tonzuru je stekao u Vespremskoj biskupiji, a 1389. godine natjecao se za zagrebački kanonikat.43 Uočljivo je i da je među kandidatima plemićkog statusa bilo razlika u društvenom polo-žaju, što svjedoči o tome da čak i unutar plemstva najviši sloj nije zahtijevao isključivo pravo popunjavanja korskih mjesta. Na to ukazuje slučaj kanonika Grgura Pavlovog, koji je 1389. godine stekao rezervaciju za dostojanstveničko mjesto u Zagrebačkom kaptolu.44 U vrijeme stjecanja rezervacije za neko od najviših mjesta u kaptolu Grgur Pavlov bio je pripadnik skupine »pravih« plemića (veri nobiles), no samo nekoliko godina ranije njego-va se obitelj nije mogla pohvaliti tim statusom. Grgurova je obitelj, naime, bila iz Ravena

41 Usp. Pál ENGEL, Középkori Magyar genealógia [Srednjovjekovna ugarska genealogija], Budapest, 2001. (CD-ROM izdanje): pojam: »Baksa rokonsága. 10. tábla: Szécsi (Gálszécsi)«. Taj će klerik jedini od proma-trane skupine kasnije postati i biskupom. On je, naime, imenovan krbavskim biskupom 7. listopada 1418. godine, a na toj je časti ostao do smrti 8. veljače 1429. godine. Usp. HC I, str. 208; Mile BOGOVIĆ, »Veze zagrebačke i senjsko-modruške biskupije«, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.) Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094.-1994.: zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb, 1995., str. 287; Pál ENGEL, Magyarország világi archontológiája 1301.-1457. [Svjetovna arhontologija Ugarske 1301.-1457.], Budimpešta, 2001. (CD-ROM izdanje), II. dio: pojam »Szécsi Péter«.

42 Jadranka Neralić navodi da su prednost u stjecanju nadarbine imali ponajprije kandidati s akademskim stup-njem obrazovanja, članovi viših društvenih slojeva (plemići), djelatnici papinskog i kardinalskih domaćinstava te službenici pojedinih administrativnih kurijalnih ureda. Usp. J. NERALIĆ, »tibi, qui ut asseris«, str. 159.

43 Usp. MVH I/3, dok. 54., str. 45-46. 44 Usp. MVH I/3, dok. 6., str. 11-12.

34


u Križevačkoj županiji te je pripadala skupini nižeg plemstva gradokmetskog staleža (io-bagiones castri).45 Tek su 1387. godine kralj Sigismund i kraljica Marija obitelj uzdigli u rang »pravih plemića« i kraljevih servijenata (de iobagionatu castri eximendo in veros nobiles et servientes regni).46 No ono što je u ovoj ispravi od posebne važnosti jest podatak koji kazuje da je Grgur Pavlov još prije uzdignuća obitelji u rang »pravih plemića« bio posjednik zagrebačkog kanonikata, odnosno, bez obzira na to što nije bio član neke od najuglednijih plemićkih obitelji, pripadao je zagrebačkome kanoničkom društvu. Razloge tomu da se u Zagrebačkom kaptolu, kao i na širem području ugarskoga crkvenog uređenja, najviši slojevi plemstva nisu nametnuli kao ekskluzivni posjednici prebende valja tražiti ponajprije u sljedećem: kaptoli nisu imali izravan utjecaj na izbor biskupa; prepošti i ostali kanonici nisu bili uključeni u politiku na najvišoj razini; i ono što je najvažnije, princip nasljeđivanja plemstva Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva nije bio ograničen na jednog potom-ka, nego je obiteljsko bogatstvo bilo dostupno svim nasljednicima.47 Na području, naime, pod krunom sv. Stjepana nisu vrijedili principi primogeniture i ekskluziviteta u nasljeđivanju obiteljskih dobara, što znači da posjede nakon smrti oca nije nasljeđivao prvorođeni sin ili pak jedan sin, nego svi sinovi.48 Princip diobe među svim sinovima u sklopu kojega svaki muški potomak dobiva jednak dio posjeda već je do 13. stoljeća postao uobičajen među ple-mićkim rodovima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva,49 te upravo iz toga razloga mlađi sinovi pojedinih plemićkih obitelji nisu morali svoju sreću i karijeru tražiti kao svećenici, što je ne-

45 Kada, naime, govorimo o plemstvu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, onda s jedne strane imamo na umu tzv. »prave« plemiće (veri nobiles), a s druge strane »uvjetno« ili »kondicionalno« niže plemstvo. Razdjelnica njihova statusa bila je povezana uz posjedovanje zemlje. Naime, »pravi« je plemić posjed mogao steći naslje-đivanjem i kraljevim darovanjem. Kralj je u tom slučaju davao zemlju bez definiranja jasnih uvjeta posjedo-vanja i nije zauzvrat tražio službu, nego je posjede dodjeljivao kao nagradu plemićevoj pomoći ili odanosti. S druge strane, zemljoposjednik koji je držao posjed pod određenim uvjetima (najčešće se to odnosilo na vojnu obvezu) nije mogao biti smatran pravim plemićem. Takav je plemić smatran »uvjetnim« plemićem i nazivan je nobilis iobagio, nobilis exercituans ili nobilis praedialis. Više o društvenoj skupini iobagiones ca-stri i skupini »uvjetnoga plemstva« vidi u: Martyn RADY, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London, 2000., str. 44. i 79-85. O procesu oblikovanja društva i društvenih skupina u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu tijekom 14. stoljeću opširnije vidi u: Pál ENGEL, »The Age of the Angevines, 1301-1382«, u: Peter F. SUGAR – Péter HANÁK – Tibor FRANK (ur.), A History of Hungary, Bloomington – Indianapolis, 1990., str. 34-53.; i: ISTI, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London – New York, 2001., str. 174-186. O nižem plemstvu s područja Križevačke županije (iz okruga Rovišće) u novijoj literaturi vidi i: Gábor SZEBERÉNYI, »Plemići, predijalci i iobagiones castri Rovišća u 13. i 14. stoljeću«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znano-sti i umjetnosti, vol. 30 (2012.), str. 31-55.

46 Usp. CD XVII, Zagreb, 1981., dok. 54., str. 72.47 Usp. L. KOSZTA, »Conclusions drawn from the Prosopographic Analysis«, str. 26.48 Čak su i kćeri morale biti namirene s takozvanom »djevojačkom četvrtinom« (quarta puellaris). Quarta je

morala biti isplaćena kćeri u novcu ili naravi, a ne u zemlji (mada je bilo kršenja te norme) i nije iznosila više od 25% procijenjene vrijednosti posjeda.Više vidi u: M. RADY, Nobility, land and service, str. 103-107; Peter BANYÓ, The Filial Quarter – Inheritance of Noblewomen in Medieval Hungary (magistarski rad izrađen na Central European University, Budapest, 1999. O problematici djevojačke četvrtine u hrvat-skoj historiografiji vidi u: Magdalena APOSTOLOVA MARŠAVELSKI, »Quarta puellaris po običajnom pravu Turopolja (13.-16. stoljeće)«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42/2 (1992.), str. 141-149; Marija KARBIĆ, »Heiratsstrategien des Kleinadels von Turopolje (Slawonien) im Späten Mittelalter«, East Central Europe, 29/1-2 (2002.), str. 167-176; Suzana MILJAN,«Quarta puellaris prema slučaju Sko-lastike Jurjeve iz Mlake«, Lucius – Zbornik radova Društva studenata povijesti »Ivan Lučić-Lucius«, 8-9 (2006.), str. 141-148.

49 Usp. M. RADY, Nobility, land and service, str. 45-48.

35

CCP 72 (2013.), str. 21–49

rijetko bio slučaj u zapadnoeuropskim društvima.50 Preferiranje jednog sina, najčešće prvo-rođenoga, bila je uobičajena strategija nasljeđivanja posjeda zapadnoeuropske aristokratske obitelji. S druge pak strane, dobivši svoj dio posjeda, ugarski i slavonski plemići mogli su gospodarski i društveno napredovati, zbog čega im je crkvena karijera često bila nešto manje primamljiva, nego zapadnoeuropskom plemiću. Upravo iz tih razloga ne čudi što plemićko podrijetlo, baš kao i u drugim kaptolima ugarskoga crkvenog uređenja nije bilo preduvjet stjecanja provizije za katedralni kanonikat Zagrebačkog kaptola i što ni samo plemstvo na tome području nije inzistiralo na stvaranju zasebne prebende koja bi bila nasljedna i rezervi-rana za članove pojedine plemićke obitelji.51

Osim toga, od kandidata se prilikom stjecanja provizije nije očekivalo da budu zaređeni u najviši svećenički red. Crkveni sabor u Vienneu 1311. godine odredio je kako kanonici moraju biti posvećeni tek u najniži od triju viših redova.52 I statutarne odredbe Zagrebač-kog kaptola iz 1334. i 1354. godine također svjedoče da su u kaptolskom koru sjedili oni kanonici koji su bili zaređeni, i to u svećenički, ali i u đakonski i subđakonski red.53 U provizijama pape Bonifacija IX. nalazimo potvrdu nastojanja da se dosljedno provodi si-nodalna uredba o subđakonskom zaređenju. O tome svjedoči slučaj iz 1391. godine. Tada je papa naložio svojem kapelanu Ivanu de Dulmenu, koji je obnašao i dužnost istražitelja Rimske kurije (auditor causarum palatii apostolici), da istraži optužbu koja je teretila kalničkog arhiđakona Ivana Krispa za ubojstvo laika Pavla (drugim imenom Benedikt). Ukoliko bi se pokazalo da je Ivan Krisp doista učinio takav zločin, bio bi ekskomuniciran i udaljen s časti kanonika i arhiđakona. U tom bi slučaju ispražnjene kaptolske časti pripa-le Franji Ceruarie, kleriku iz francuske biskupije Elne. Početkom zadnjeg desetljeća 14. stoljeća on je bio zaposlen u Rimskoj kuriji kao »pisar i korektor« pisama u kurijalnom uredu Apostolske penitencijerije. Pritom je držao rezervaciju kanonikata i prebende te do-stojanstveničkog mjesta u metropolitanskoj crkvi u Bordeauxu. Franjo, međutim, nije bio zaređen u subđakona, pa je papa izričito zatražio da se u slučaju preuzimanja zagrebačkog kanonikata i kalničkog arhiđakonata taj francuski klerik zaredi u najniži od triju viših sve-

50 Usp. Jörg PELTZER, Canon Law, Careers and Conquest. Episcopal Elections in Normandy and Greater Anjou c. 1140-c. 1230, Cambridge, 2008., str. 217-235. Ilustrativan je citat sa str. 217: »The structure of the aristocratic family of the twelfth and early thirteenth centuries was mainly shaped by inheritance patterns. These patterns were far from uniform in north-western France, but they shared an emphasis on the eldest son as successor to his father’s patrimony. Younger sons were not left out in the cold, for customary law allowed and to a certain extent prescribed provisions for them, but the adequacy of their share depended very much on the extent of the family’s resources. As a consequence, a goodly number of the younger sons of aristocratic families may have had to be content with a relatively small inheritance or the maintenance provided by their eldest brother. If they wanted to increase their wealth and to build up a proper lordship, they had to turn elsewhere.«

51 Usp. L. KOSZTA, »Conclusions drawn from the Prosopographic Analysis«, str. 22.52 Usp. Tamás FEDELES, »Crkvene veze između Pečuha i Zagreba«, u: Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 2004.

str. 142-143. Detaljno o crkvenom saboru u Vienneu i potvrdama odredaba iste godine vidi u: Joannes Domi-nicus MANSI, Sacrorum conciliorum nova, et amplissima collectio, sv. 25, Venezia, 1782., str. 367-514.

53 Usp. MHEZ II, str. 65-66. U historiografiji o Zagrebačkom kaptolu na tu se statutarnu regulaciju, pomalo s čuđenjem, referirao Ljudevit Ivančan: »Prema ovoj se ustanovi vidi [Ivančan misli na statutarnu uredbu o zaređenju, op. a.], da su mlađi kanonici starijima morali asistirati, te da u starije doba nije ni bilo potrebno, da svi kanonici budu presbiteri. Nisam prije toga znao, te mi se nerazumljivo činilo, kako da su u prijašnje doba malodobnici postajali zagrebački kanonici, i kako je bilo moguće, da su neki kanonici više godina već u kaptolu bili, te su ih biskupi kažnjavali, radi toga što nisu još bili zaređeni u presbitere . ... Imade dapače slučajeva, da su kadkada malodobni kanonici postajali arhiđakoni. Osim toga bilo je slučajeva, da kanonici nisu ni bili presbiteri«, LJ. IVANČAN, »Zagrebački kaptol«, str. 13.

36


tih redova.54 Prema tomu, očito je da sam čin stjecanja papine provizije nije bio uvjetovan postignutim stupnjem zaređenja. Po svemu sudeći, ređenje u subđakonski red Rimska je kurija tražila tek pred neposrednu realizaciju provizije. Sve dok nisu bili stvoreni potrebni preduvjeti za ulazak kandidata u kaptolski kor, kandidatima je u natjecanju za željenu pre-bendu bilo dovoljno biti pripadnikom klerikalne zajednice. Na to upućuju i ostale papine provizije kandidatima za Zagrebački kaptol. Tako je, na primjer, Martin Ivanov 1402. godine kao clericus Zagrebačke biskupije primio proviziju za crkvenu nadarbinu, uklju-čujući zagrebački kanonikat,55 a Martin Urbanov je naredne godine, također kao klerik iste dijeceze, primio rezervaciju za bilo koju nadarbinu u biskupiji.56 No primitak provizije u svojstvu klerika i naknadno zaređenje u više redove nije bilo pravilo. U provizijama se za petoricu navodi konkretan podatak da su bili zaređeni u svećenika. Tako je, na primjer, Ivan Dionizijev 1389. godine već kao zaređeni svećenik stekao rezervaciju pape Bonifaci-ja IX. za kanonikat s prebendom u Zagrebačkom kaptolu,57 a u istome je stupnju zaređenja i Pavao Petrov stekao izravnu papinu proviziju 1400. godine.58 Premda provizije bilježe tek petoricu kandidata zaređenih u svećenike, kanonička je za-jednica po svemu sudeći krajem 14. stoljeća sve više inzistirala na svećeničkom ređenju onih članova koji su stekli stvarni posjed nad prebendom. To je pogotovo vrijedilo za one kanonike koji su preuzeli dušobrižničke obveze jer je u slučaju dušobrižničkih nadarbina vrijedio kanonski propis koji je predviđao oduzimanje crkvene časti onima koji se u roku od jedne godine od njezina stjecanja ne zarede u svećenika.59 Na trendove povezane uz svećeničko ređenje u Zagrebačkom kaptolu ukazuje nam jedan vrlo zanimljiv dokument iz korpusa građe nastale na području Zagrebačke biskupije. Riječ je o ispravi iz 1396. godine koja svjedoči da je Ivan iz Sijene, generalni vikar zagrebačkog biskupa Ivana Šipuškog nastupio kao arbitar u sporu između zagrebačkog prepošta Ladislava (1391. – 1399.) i njegova kaptola oko posjeda Blaguša. Taj je posjed pripadao zajedničkoj kaptolskoj men-zi, a spor je izbio nakon što ga je prepošt pokušao pripojiti svojem osobnom vlasništvu.60 Generalni vikar Ivan iz Sijene je, nakon provedene istrage, posjed dosudio kaptolu, a prepoštu Ladislavu odredio je »vječnu šutnju« glede toga spora.61 Isprava je od iznimne

54 Usp. CD XVII, dok. 264., str. 360-362.55 Usp. MHEZ V, dok. 149., str. 166-167.56 Usp. MHEZ V, dok. 165., str. 193-194.57 Usp. MVH I/3, dok. 4., str. 8-10.58 Usp. MHEZ V, dok. 100., str. 113. 59 Usp. J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 340.60 Zemlja Cassina cum Blagussa (sjeveroistočno od Vugrovca, na području Kašine) izvorno je u 13. stoljeću

pripadala prepoštu Zagrebačkog kaptola Cirijaku i njegovoj braći. Oni su 1217. godine posjed stavili pod jurisdikciju i zaštitu Zagrebačke crkve te su se odrekli tamošnje marturine u korist Kaptola. Ta se crkvena institucija obvezala da Cirijaku i njegovim nasljednicima nikada neće oduzeti posjed, međutim već 1269. godine on dolazi u puno vlasništvo Zagrebačkog kaptola, koji je Cirijakovim rođacima i nasljednicima pla-tio naknadu. Ne treba isključiti mogućnost da su prihode sela Prepuštovec, koje je po svemu sudeći ležalo unutar posjeda Cassina cum Blagussa, uživali baš čelnici Kaptola, prepošti. Usp. Radovan GAJER, »Posjedi Zagrebačkog kaptola oko Zagreba u prvoj polovici 14. st.«, Radovi. Sveučilište u Zagrebu – Institut za hr-vatsku povijest, 11 (1978.), str. 51. O prepoštu Ladislavu vidi biografske podatke u: LJ. IVANČAN, Podaci o zagrebačkim kanonicima, str. 122.-125.

61 Usp. MHEZ V, dok. 22., str. 27-31. Na str. 29 u ispravi je ilustrativno: ... ipsique domino Ladizlao preposito occasione et pretextu dicte sue prepositure nullum ius quod ipsam possessionem competiisse et competere, et ipsi deinceps perpetuum silencium de et super aquisicione eiusdem possessionis Blagussa imponendum fore...

37

CCP 72 (2013.), str. 21–49

važnosti jer se u njoj na jednome mjestu taksativno navodi čak dvadeset i devet imena kaptolskih članova, od kojih su njih dvadeset četvorica posjedovala kanonikat, a petorica su bili prebendari. O stupnju zaređenja prepošta, kantora, kustosa, osmorice arhiđakona i petorice prebendara, koji se navode u ispravi, nažalost ne doznajemo ništa, ali je posebno znakovito to što uz imena svih trinaest jednostavnih kanonika stoji atribucija presbyter, što znači da su bili zaređeni u svećenika. Kanonsko je pravo reguliralo i životnu dob u kojoj su kandidati za kaptolske časti smjeli preuzeti posjed svoje prebende. Klerik je za stjecanje subđakonskog reda morao napuniti osamnaest godina, a to konkretno znači da je stvarni ulazak u kaptolski kor bio omogućen samo osamnaestogodišnjacima i, naravno, starijima. Njima, međutim, nije bilo dozvoljeno posjedovati dušobrižničke kanonikate. Nadarbine cum cura smjeli su steći samo prezbiteri koji su napunili dvadeset i pet ili više godina.62 U tome je smislu važno promotriti primjer iz 1393. godine, koji odudara od toga propisa. Riječ je o slučaju Jakova Ivanovog de Voychisli, klerika iz Pečuške biskupije koji je od pape Bonifacija IX. dobio zagrebačko ka-noničko mjesto ispražnjeno smrću Henrika Petrovog izvan Rimske kurije. U proviziji je, međutim, zabilježeno i da je klerik Jakov Ivanov u vrijeme primitka provizije imao samo dvanaest godina.63 Budući da je taj klerik podijetlom bio iz plemićke obitelji, može se pretpostaviti da je njegova kandidatura bila pokušaj obiteljske strategije oko zbrinjavanja mladih članova. U tome je slučaju još samo bilo potrebno steći papinu dispenzaciju de de-fectu aetatis,64 koja bi uklonila svaku sumnju oko pravovaljanosti Jakovljeve kandidature. Ono što je međutim indikativno, jest činjenica da je to ujedno i jedina provizija za zagre-bački kanonikat iz vremena pape Bonifacija IX. koja svjedoči o konkretnoj životnoj dobi kandidata. Ona je vjerojatno zabilježena baš zato što je riječ o atipičnom slučaju, odnosno kandidatu koji nije stekao ni približnu kanonsku dob za preuzimanje kanonikata. Ukoliko je ta pretpostavka točna, opravdano se može zaključiti da Rimska kurija nije imala potre-bu bilježiti dob kandidata, ukoliko su oni, što se toga tiče, ispunjavali potrebne kanonske propise. Stoga se može pretpostaviti da najveći broj kandidata za zagrebačku prebendu prilikom zahtjeva za provizijom nije kršio kanonske odredbe o životnoj dobi potrebnoj za stjecanje onoga tipa kanonikata za koji se natjecao (dušobrižnički ili sinekuralni). Za razliku od ređenja barem u subđakonski red koje je trebalo uslijediti neposredno pred ulazak u kor, u razdoblju 14. – 15. stoljeća akademske titule nisu bile neophodne ni na-kon stvarnog preuzimanja kanonikata i općenito crkvenih nadarbina.65 U promatranim provizijama pape Bonifacija IX. samo o jednome kandidatu saznajemo da je bio pravni

62 Usp. Sabine WEISS, Kurie und Ortskirche. Die Beziehungen zwischen Salzburg und dem päpstlichen Hof unter Martin V. (1417-1431), Tübingen, 1994., str. 270. Više vidi u: J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 339-346.

63 Usp. MVH I/3, dok. 242., str. 215-216.64 Usp. J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 336-337. O dispenzacijama za kanonske nepravilnosti

općenito u srednjem vijeku vidi više u radovima (njih ukupno šesnaest, uz uvod urednika) objavljenima u zborniku: Ludwig SCHMUGGE (ur.), Illegitimität im Spätmittelalter, München, 1994.

65 Studij je u 14. i 15. stoljeću bio preduvjet samo za stjecanje nekih propovjedničkih služba, a ne i za katedral-ne kanonikate. Usp. J. NERALIĆ, »tibi qui ut asseris«, str. 156. Na to da studij nije bio preduvjet stjecanja kanonikata, potvrđuje slučaj Dubrovnika, odnosno njegovih studenata prava. Naime, za dvjestogodišnje raz-doblje 14. – 15. stoljeća može se pronaći tek desetoricu kanonika koji su se opredijelili za studij prava. Usp. Nella LONZA, »Dubrovački studenti prava u kasnom srednjem vijeku«, Anali Dubrovnik, 48 (2010.), str. 36.

38


prvostupnik (baccalaureus in legibus) – riječ je o spomenutom kleriku po imenu Franjo Ceruarie, koji je 1391. bio kandidat za zagrebački kanonikat i komarnički arhiđakonat. Zbog toga, međutim, ne treba donositi zaključke kako u Zagrebačkom kaptolu u tome razdoblju nije bilo sveučilišno obrazovanih kanonika. Sveučilišne matice i drugi izvori iz 14. stoljeća daju podatke, doduše, o samo dvanaest zagrebačkih kanonika koji su studirali na europskim sveučilištima, no to jasno pokazuje kako je određeni kontakt s najvišim intelektualnim institucijama ipak postojao.66 No, kandidati su za obavljanje kanoničke službe morali posjedovati određena znanja iz latinskog jezika i pjevanja. Provizije iz vremena pape Bonifacija IX. pokazuju da je Rimska kurija brinula o tome da kanonikate steknu oni kandidati koji su u potpunosti podobni obavljati kanoničku službu. Na to, na primjer, ukazuju dvije provizije iz 1389. godine. Tada je papa proviziju za zagrebački kanonikat dodijelio Ladislavu Bartolome-jevu iz Ferrare,67 dok je Stjepanu Jurjevu izdao proviziju za dostojanstveničko mjesto u Zagrebačkom kaptolu.68 U obje je provizije papa izrijekom zatražio da kandidati prije stvarnog uvođenja u posjed kanonikata i dostojanstveničkog mjesta obave ispit podob-nosti, takozvani examen idoneitatis. Riječ je o ispitu kojim je kandidat morao pokazati i dokazati praktične, intelektualne i moralne sposobnosti za obavljanje dodijeljene crkvene službe i koji se polagao ili u samoj Kuriji ili pred lokalnim biskupom. Testiranje kandidata podrazumijevalo je ispit iz čitanja, prevođenja s latinskog na »domaći« jezik, iz upotrebe latinskog jezika u razgovoru i pjevanja.69 U tome je kontekstu uspjeh svakog pojedinca dobrim dijelom ovisio o školskom sustavu pojedine biskupije. Sam vrh Katoličke crkve već je krajem 12. i početkom 13. stoljeća nastojao unaprijediti dijecezanske školske su-stave i omogućiti bolju pripremu budućim klericima za obavljanje pastoralnih obveza. Treći lateranski sabor 1179. godine i Četvrti lateranski sabor 1215. godine inzistirali su na tome da se svaka katedralna crkva pobrine za školovanje klerika.70 Mladići iz Zagre-bačke dijeceze imali su mogućnost steći potrebne osnovne gramatičke i pjevačke vještine u zagrebačkoj katedralnoj školi koja je definitivno postojala početkom 14. stoljeća, kada ju je temeljito reformirao biskup Augustin Kažotić (1303. – 1322.).71 Na čelu zagrebačke

66 Među članovima Zagrebačkog kaptola koji su se odvažili na sveučilišni pothvat u 14. stoljeću petorica su se obrazovala u Beču, sveučilištu osnovanom 1365. godine, a još jedan je studirao u Beču da bi kasnije studij nastavio u Padovi. Osim njega, u Padovi su se obrazovala četvorica kanonika. Podatke o zagrebačkim ka-nonicima na Bečkom sveučilištu nalazimo u: Franz GALL-Willy SZAIVERT, Die Matrikel der Universität Wien, sv. 1, Graz – Wien – Köln, 1956. Podatke o padovanskim studentima: Endre VERESS, A páduai egyetem magyarországi tanulóinak anyakönyve és iratai, Budapest, 1915. (Matricula et Acta Hungarorum in Universitatibus Italiae Studentium, sv. 1, Padova, 1264.-1864., Fontes rerum Hungaricarum, tomus. I.). U literaturi: Mirko Dražen GRMEK, »Hrvati i sveučilište u Padovi«, Ljetopis Jugoslavenske akademije, knj. 62., Zagreb, 1957., str. 334-374. Osim toga, treba reći da u diplomatičkoj građi nalazimo i podatke o još pe-torici sveučilišno obrazovanih kanonika, među kojima su četiri pravnika i jedan koji je tek namjeravao poći na studij ali, nažalost, ne saznajemo gdje su se školovali.

67 Usp. MVH I/3, dok. 54., str. 45-46. 68 Usp. MVH I/3, dok. 9. str. 16.69 Usp. J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 151-152.70 O odlukama Trećeg i Četvrtog lateranskog sabora koje su se ticale školstva vidi: J. D. MANSI, Sacrorum

conciliorum, sv. 22., Venezia, 1778., str. 227. (članak XVIII.: Ut praelati provideans magistris scholarum necessaria); i str. 999. (članak XI.: De magistris scholasticis).

71 Više o tomu vidi u: Lelja DOBRONIĆ, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991., str. 140; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 229-235; ISTI, »Bl. Augustin Kažotić (oko 1260./65.-3. kolovoza

39

CCP 72 (2013.), str. 21–49

katedralne škole bio je lektor, kojemu je pomagao zamjenik sublector. Lektoru je sukladno odredbama Četvrtoga lateranskog sabora Kaptol radi učiteljskog posla namijenio jednu kanoničku prebendu u žitu i vinu izdvojenu iz zajedničkih kanoničkih primanja.72 Kate-dralna je škola obrazovala mladiće predviđene za svećenički ordo, ali i laike svih druš-tvenih slojeva. Osim toga, zanimljivo je i da Statuti kazuju kako su učenici katedralne škole mogli biti i kanonici i prebendari, te njihovi nećaci, kao i općenito svi oni učenici koje je uzdržavao kaptol, a koji su redovito prisustvovali bogoslužju.73 Prema tomu, s jedne je strane vidljivo da su svi klerici u Zagrebačkoj biskupiji definitivno imali referen-tnu obrazovnu ustanovu u kojoj su mogli steći osnovno obrazovanje potrebno za buduću svećeničku službu. S druge pak strane, vidljivo je i da su već instalirani kanonici također imali mogućnost pohađanja katedralne škole, što je objašnjivo dvama argumentima – dio ih je vjerojatno stekao kanonikat bez prethodnog polaganja ispita podobnosti, dobivši za to predviđenu papinu dispenzaciju,74 dok je drugi dio kanonika vjerojatno želio obnoviti svoja ranije stečena znanja. Priprema za test podobnosti ili pak obnova znanja u katedral-noj školi počivala je na učenju osnova iz disciplina trivija, ponajprije gramatike i logike,75 kao i razvijanju pjevačkih sposobnosti. Statuti izričito napominju da se nastava održava u dane koji nisu rezervirani za pjevanje jer su učenici osim gramatičke, stjecali poduku u glazbenoj umjetnosti. Stoga su u obrazovanju mladih klerika sudjelovali kantor i njegov pomoćnik succentor.76 Prema tomu, skupina kandidata za zagrebačku prebendu podije-tlom iz Zagrebačke biskupije u katedralnoj je školi imala vrlo solidnu osnovu za polaganje ispita podobnosti. U kojoj su je pak mjeri iskoristili, nedvojbeno je ovisilo o kandidatovu trudu i upornosti te njegovim individualnim sposobnostima i intelektualnim vještinama.

Kumulacija nadarbina, načini uživanja prebende, kompatibilnost, prihodi

Promatrane provizije pape Bonifacija IX. nadalje otkrivaju trendove povezane uz kumu-laciju kanonikata, načine uživanja prebende i prihode. Prije svega, jasno je da nisu svi kandidati kanili uživati zagrebačku prebendu na isti način. Od trideset i jednog kandidata,

1323.)«, u: Augustin KAŽOTIĆ, Bogoslovni spisi: Rasprava o pitanjima krštenja slika i drugim oblicima praznovjerja (1320.); O imetku Kristovu i (njegovih) učenika ili apostola i o njegovoj uporabi (1321./22.) (prir.: Franjo ŠANJEK), Zagreb, 2007., str. 14-20.

72 Vidi u Statutima Zagrebačkog kaptola: MHEZ II, str. 77-78.73 Usp. MHEZ II, str. 78.74 U slučaju nemogućnosti pristupanja testu podobnosti, kandidati za crkvene nadarbine imali su mogućnost zatra-

žiti dispenzaciju, kojom bi bili oslobođeni takve obveze. Usp. J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 151.75 Usp. MHEZ II, str. 78-79; L. DOBRONIĆ, Biskupski i kaptolski Zagreb, str. 140-141; F. ŠANJEK, »Bl. Au-

gustin Kažotić«, str. 16-17; Franjo Emanuel HOŠKO, »Crkveno školstvo u Hrvata kroz vjekove«, Napredak – časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 144/3 (2003.), str. 351.

76 Nastava iz glazbene umjetnosti podrazumijevala je pjevanje i učenje nota, a godišnje je pjevanju bilo po-svećeno devedesetak dana, odnosno oko četvrtine čitave godine. Prema Statutima, nastava se iz pjevanja odvijala na sljedeće dane: osam dana prije Božića, osam dana prije Uskrsa, isključivši Cvjetnicu, Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu, po dva dana prije blagdanâ Blažene Djevice Marije, Uzdignuća Sv. Križa, Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Mihovila arhanđela, Svih svetih, Sv. Petra i Pavla apostola, Sv. Stjepana kralja i Sv. Ladislava kralja, zatim na dane uoči lokalnih blagdana i sve subote jer se pripremalo za nedjelju. Vježbe pjevanja započinjale bi večernjicom prethodnog dana, kad prvi put zazvoni zvono kao poziv na večernjicu. Osim toga, učenici su imali obvezu pismeno se pripremiti za predstojeći pjevački dan. Usp. MHEZ II, str. 82. Taj tekst prenosi i: L. DOBRONIĆ, Biskupski i kaptolski Zagreb, str. 141.

40


ukupno se šesnaest kandidata natjecalo samo za kanonikat Zagrebačkog kaptola, dok su se petnaestorica kandidata osim za zagrebački kanonikat natjecala, ili su pak od ranije posje-dovala, još najmanje jednu crkvenu nadarbinu. Prema tomu, ukupno je čak 48,38% kandi-data nastojalo posjedom nad dodatnim crkvenim nadarbinama poboljšati svoj materijalni status ili pak napredovati u karijeri. Geografska raspoređenost nadarbina koje su recipijen-ti papine provizije kumulirali uz zagrebački kanonikat ponajprije ukazuje kako se krajem 14. i početkom 15. stoljeća njihova crkvena mobilnost odvijala na prostoru omeđenom jurisdikcijskim granicama pod upravom dvojice ugarskih metropolita (ostrogonskoga i kaločko-bačkoga). Od petnaest klerika koji su se osim za zagrebačku prebendu natjecali za još neku crkvenu čast, samo jedan je imao rezervaciju za nadarbinu izvan ugarskoga crkvenog uređenja. Riječ je o već više puta spomenutom kleriku Franji Ceruarie, koji je osim rezervacije zagrebačkog kanonikata i komarničkog arhiđakonata imao rezervaciju kanonikata u metropolitanskom kaptolu u Bordeauxu. Svi ostali kandidati stekli su pro-vizije za nadarbine crkvenih institucija koje su pripadale ugarskome crkvenom uređenju. Sveukupno gledano, njih četrnaestorica su osim zagrebačkog kanonikata kumulirali još dvadeset i osam nadarbina. To znači da su recipijenti provizije za zagrebačku prebendu u prosjeku kumulirali još dvije dodatne nadarbine na području ugarskoga crkvenog uređe-nja. Šest je kaptolskih časti kumulirano u kolegijalnom Čazmanskom kaptolu, tri u Pečuš-kom katedralnom kaptolu, dvije u metropolitanskom Bačkom kaptolu, dvije u katedral-nome Vespremskom, po dva u katedralnome Čanadskom i katedralnome Varadinskom, te po jedan u kolegijalnim kaptolima u Vespremu, Pečuhu, Budimu i Stolnom Biogradu.77 Osim kaptolskih prebenda kumulirano je sedam župnih nadarbina. Kandidati za zagrebač-ku prebendu bili su krajnje pragmatični – najčešće su se natjecali za dodatne nadarbine u svojoj domaćoj Zagrebačkoj biskupiji ili pak u susjednim biskupijama. Čak je dvanaest nadarbina, šest kolegijalnih kaptolskih prebenda i šest župnih nadarbina, kumulirano u Zagrebačkoj biskupiji.78 Pet kanonikata i jedna župna crkva (u Stolnom Biogradu) ku-mulirane su u susjednoj Vespremskoj, a četiri kanonikata u susjednoj Pečuškoj biskupiji. Samo su tri kanonikata, dva u Čanadskoj i jedan u Varadinskoj biskupiji, kumulirana na, iz perspektive Zagreba, udaljenijim područjima. A oni kandidati koji su kumulirali dodatne prebende i druge nadarbine pritom su svje-sno ulazili u natjecanje za sinekuru. U srednjem vijeku postojala su dva osnovna načina uživanja prebende, i općenito crkvene nadarbine. Prvi je način bio uživanje nadarbine s dušobrižništvom, a drugi je bio sinekuralno, odnosno bez dušobrižništva. Vlasnici

77 Detaljan popis i prostorni razmještaj katedralnih i kolegijalnih kaptolâ ugarskoga crkvenog uređenja u raz-doblju razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka (14. i 15. stoljeća) vidi u: T. FEDELES, »Ausländer in den ungarischen Dom- und Stiftskapiteln«, str. 94-96 (autor u tablici donosi pregled kaptolâ po biskupijama).

78 Kao kumulirane župne crkve navode se: crkva Svih svetih u Moravču (MVH I/3, dok. 282., str. 251-252); sv. Križa u Križevcima (MHEZ V, dok. 127., str. 138-139; MHEZ V, dok. 127., str. 138-139); sv. Martina u Toplici (MVH I/3. dok. 160., str. 133-134); župna crkva u Ivaniću (navedena bez titulara, MVH I/3, dok. 4., str. 8-10); Svih svetih u Nartu (MHEZ V, dok. 120., str. 134); sv. Ivana Krstitelja u Moravču (MHEZ V, dok. 132., 142-143). O župama Zagrebačke biskupije u srednjem vijeku vidi detaljnije u: Franjo RAČKI, »Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine«, Starine, knj. 4 (1872.), str. 201-229; Josip BUTURAC, »Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine«, Starine JAZU, knj. 59 (1984.), str. 43-96; Stjepan RAZUM, »Popis svećenika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine«, Tkalčić – godišnjak Društva za povje-snicu Zagrebačke nadbiskupije, god. 7 (2003.), str. 291-446.

41

CCP 72 (2013.), str. 21–49

prebende s dušobrižništvom morali su rezidirati (stanovati i živjeti) u mjestu dodijeljene crkvene časti i obavljati dušobrižničke poslove, poput podjeljivanja sakramenata, litur-gijskog slavlja, brige za vjerski život zajednice i sl. Sinekuralno uživanje nadarbine, s druge strane, podrazumijevalo je ubiranje prihoda u odsutnosti i bez obveze rezidiranja. Skupini dušobrižničkih nadarbina pripadale se župe i najviše časti u kaptolu, dok su jednostavni kanonikati, kao i manje nadarbine, poput oltara i kapela, pripadale skupini nadarbina koje su se mogle uživati kao sinekure.79 Jednostavni kanonikati su, prema tome, osim zbog ugleda i materijalnih prednosti klericima bili privlačni upravo zbog mogućnosti uživanja prebende bez obveze dušobrižništva.80 Kandidati koji su zagrebač-ku prebendu uživali sinekuralno kršili su i statutarne odredbe Zagrebačkog kaptola, jer šezdeset i šesta odredba prvog dijela Statuta Zagrebačkog kaptola jasno i nedvosmisleno predviđa uskraćivanje prihoda od prebende svim odsutnim kanonicima, odnosno člano-vima kaptola koji nisu rezidirali u kaptolu.81 No, mnogo više nego na statutarne odredbe kandidati za zagrebačku prebendu oslanjali su se na klauzulu u proviziji kojom je papa davao mogućnost klericima da nesmetano uživaju nadarbine bilo s dušobrižništvom ili sinekuralno. To je, na primjer, vidljivo u proviziji Mateju Dominikovu iz 1401. godi-ne, kojom je papa tom kleriku iz Zagrebačke biskupije dodijelio rezervaciju bilo koje crkvene nadarbine u njegovoj matičnoj biskupiji, pritom jasno naznačivši da se on ima pravo natjecati za nadarbinu koja uključuje dušobrižništvo, ali i za sinekuru.82 Prema tomu, sama je kurijalna administracija provizijama otvarala mogućnost širem razvoju trenda uživanja prebenda u odsustvu, odnosno osiguravala je kanonsku valjanost svim zahtjevima klerika za posjedovanjem sinekura.

79 Opširno o sinekurama u kanonskom pravu vidi u: J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 104-107. Nerezidiranje povezano s pluralitetom nadarbina ostalo je i do kraja 15. stoljeća učestala pojava kojom su se koristili ambiciozni svećenici. Jedan dobar primjer povezanosti sinekura i napredovanja u karijeri jest slučaj kardinala Francesca Gonzage (1444. – 1483.) podrijetlom iz vladajuće obitelji u Mantovi. On je i kao kar-dinal zadržao upravu nad biskupijom Mantove, nerezidirajući u njoj sve do svoje smrti. Iz korespondencije Francesca Gonzage s članovima svoje obitelji vidljivo je njegovo zauzimanje i obrana ideje o nerezidiranju u biskupiji. Zastupanjem takve ideje branila se, dakako, i vodeća pozicija obitelji Gonzaga jer se tim putem ostvarivala izravna kontrola nad crkvenim prilikama tamošnje biskupije. Čitav slučaj kardinala Francesca Gonzage s detaljnom raspravom o širim posljedicama njegove obrane ideje o nerezidiranju vidi u: David S. CHAMBERS, »A Defence of Non-Residence in the Later Fifteenth Century: Cardinal Francesco Gonzaga and the Mantuan Clergy«, Journal of Ecclesiastical History, vol. 36/br. 4 (1985.), str. 605-633.

80 Usp. D. LEPINE, A Brotherhood of Canons, str. 18: »Canonries were highly sought after not only for their wealth and status but because they were deemed to be without cure of souls (except deaneries and archde-aconries) and could be held in plurality. This made them attractive to patrons as well as ambitious clerics; popes, cardinals, bishops, kings and lay aristocrats used them as rewards.«

81 Usp. MHEZ II, str. 63: Sicut canonica testatur auctoritas, beneficia propter officia conceduntur. Cum ergo aliqui ex nobis residenciam in ecclesia, ad quam, racione premissa, forcius astringuntur, non faciunt, sed suis agendis se occupant et per hoc cultus divinus minuitur, contra hoc, pro posse providere cupientes, statuimus, quod nulli canonico, quem iura non reputant pro presente, redditus vel proventus sui canonicatus ministrari de cetero permittantur, sed persone ipsius conputacione non habita, redditus vel proventus, tempore sue absencie, occurentes, pro comuni dispensentur, prout de aliis comunibus fieri consvevit, nisi forsitan aliqui racione sui officii honesti et lucri, vel eciam pro suis factis propriis expediendis vel promovendis, infra pa-ucos dies, pensata itineris quantitate et expedicionis qualitate, se absentent, vel de voluntate maioris partis nostri capituli, pro ulteriori tempore aliud contingat fieri in hac parte. Actum etc.

82 Usp. MHEZ V, dok. 113., str. 124-125: ... si per diligentem examinationem eundem Matheum ad curatum bene-ficium obtinendum ydoneum esse repereris, cum cura vel sine cura, et si forsan ita esse non inveneris, dummodo ipsum alias post diligentem examinationem ad obtinendum beneficium sine cura ydoneum esse reppereris...

42


Pitanje sinekuralnog uživanja prebende bilo je usko povezano i s problemom kompatibilno-sti. Skupini kompatibilnih nadarbina pripadale su one koje su se mogle držati kao sinekure. Drugoj su skupini pripadale nadarbine koje svećenici nisu mogli posjedovati istodobno, od-nosno to su bile dušobrižničke nadarbine. Stav kanonskih stručnjaka i kurijalne administra-cije prema kompatibilnosti nadarbina jasno je formuliran već na općim crkvenim saborima krajem 12. i početkom 13. stoljeća. O tome svjedoči 29. kanon Četvrtoga lateranskog sabora iz 1215. godine. Ponavljajući odredbe Trećega lateranskog sabora iz 1179. godine, ovaj čla-nak navodi da nitko ne smije djelovati protivno »svetim kanonima« i prihvatiti nekoliko crkvenih časti ili nekoliko župnih crkava.83 No, društvena i crkvena stvarnost razvijenoga srednjeg vijeka utjecala je na modifikaciju stavova kanonskih stručnjaka i papa prema kom-patibilnosti. Oni su u 14. stoljeću pokušavali kombiniranje nadarbina barem kontrolirati, ako ga već nisu mogli u potpunosti dokinuti. Administracija pape Bonifacija IX. pitanje kom-biniranja nadarbina riješila je uredbom koja kazuje kako ni jedan klerik ne smije istodob-no posjedovati više od dvije nekompatibilne nadarbine, ako prethodno nije zatražio papin oprost od nekompatibilnosti.84 No, provizije izdane kandidatima za zagrebačku prebendu pokazuju i kako je kurijalna administracija nastojala ograničiti istodobno posjedovanja više dušobrižničkih časti, dok je s druge strane otvorila širok prostor kombiniranju kompatibilnih nadarbina. U tome smislu, uočava se kako su promatrani kandidati za zagrebačku prebendu kombinirali: dva ili tri jednostavna kanonikata; jednostavan kanonikat ili više njih s jednom župnom nadarbinom; jednostavan kanonikat, župnu crkvu i kustodiju; jednostavan kanoni-kat i dostojanstveničko mjesto; više jednostavnih kanonikata i dva dostojanstvenička mjesta; više jednostavnih kanonikata i jedan arhiđakonat; jednostavan kanonikat, dostojanstveničko mjesto i arhiđakonat. Vidljivo je da su kandidati za zagrebačku prebendu redovito kombi-nirali kompatibilne nadarbine, ali i u tome slučaju uglavnom su kombinirana dva, a najviše tri jednostavna kanonikata. Najčešća je, pak, bila kombinacija jednostavnih kanonikata ili jedne, a najviše dvije nekompatibilne časti, dok ni jedan kandidat nije istodobno posjedovao više od dvije nekompatibilne nadarbine. Rimska je kurija, naime, redovito od kandidata zahtijevala da napuste posjed jedne dušobrižničke nadarbine u slučaju da je klerik došao u priliku stvarno steći prihode više od dviju časti uz koje je bila povezana cura animarum. Papina je regulacija u ponekim slučajevima bila i stroža. Kada je Stjepan Andrijin, čazman-ski kanonik i nartski župnik 1401. godine bio promoviran u zagrebačkog kanonika, smio je zadržati samo kanonikat Čazmanskog kaptola. Na župnu je nadarbinu morao rezignirati, što znači da nije smio zadržati čak ni jednu dušobrižničku nadarbinu.85

83 Nadalje stoji kako će, u slučaju nepoštivanja te odredbe, onaj koji primi nekoliko nadarbina, njih izgubiti, a onaj koji ih je dodijelio izgubit će pravo kolacioniranja. Isti kanon predviđa (sada se radi o odredbama iz 1215.) oduzimanje nadarbina onim svećenicima koji bi uz svoju nadarbinu cum cura animarum, stekli također dušo-brižničku crkvenu čast. Kanon nalaže i kako nitko ne smije imati nekoliko časti (personatus) u istoj crkvi, čak i ako one nisu vezane uz dušobrižništvo. Ustupak u čitavoj regulaciji dodjeljivanja nadarbina Apostolska stolica zadržala je jedino u slučaju da se radi o »važnim i učenim osobama« kojima će biti dodijeljene velike nadarbine (tj. biskupsko ili opatsko mjesto). Odredbe Četvrtoga lateranskog koncila vidi u: J. D. MANSI, Sacrorum con-ciliorum, sv. 22, str. 1015-1016 (članak XXIX.: Quod nullus habeat duo beneficio cum cura annexa).

84 Usp. E. von OTTENTHAL, Regulae cancellarie apostolice, str. 77; J. NERALIĆ, Put do crkvene nadarbine, str. 105-106.

85 Usp. MHEZ V, dok. 120., 134: Volumus autem, quod quamprimum vigore presentium dignitatem aut perso-natum fueris pacifice assecutus, dictam parochialem ecclesiam dimittere tenearis.

43

CCP 72 (2013.), str. 21–49

Kurijalna administracija nije olako dodjeljivala ni dispenzacije s oprostom od nekompa-tibilnosti. Štoviše, slučaj Dionizija Matejevog iz Križevaca pokazuje nam da je papa bio skloniji izdati dispenzaciju za nerezidiranje, nego za nekompatibilnost. Dionizije Matejev je od 1396. do 1401. godine posjedovao kanonikat Zagrebačkog kaptola, a bio je i upravitelj župne crkve sv. Križa u Križevcima. Papa mu je 1401. godine dodijelio i kustodiju kolegi-jalnoga Čazmanskog kaptola, dozvolivši mu pritom uživati i prihode od župne crkve.86 Tako je Dionizije početkom 15. stoljeća postao posjednik triju nadarbina od kojih su dvije bile du-šobrižničke. Prepoznajući uvjete posjedovanja nadarbina, koje su Dioniziju onemogućavale obdržavanje rezidencije, papa mu je 1402. godine izdao i posebnu dozvolu za nerezidiranje u mjestu obnašanja službe.87 Dionizije je potom 1403. godine napravio velik iskorak u svojoj karijeri. Nakon što se dotadašnji zagrebački prepošt Augustin Petrov odlučio posvetiti laič-kom životu i sklopiti brak, papa je najvišu čast Zagrebačkoga katedralnog kaptola dodijelio upravo Dioniziju Matejevom. Tom prigodom, međutim, papa Bonifacije IX. odredio je da Dionizije smije zadržati samo jednu od nadarbina koje je do tada posjedovao.88 Prema tomu, stekavši proviziju za najvišu katedralnu čast, Dionizije je morao odustati od jedne dušobriž-ničke nadarbine, čak i unatoč tomu što je postojala kanonska mogućnost posjedovanja triju nekompatibilnih nadarbina. Taj primjer jasno pokazuje kako je Rimska kurija nastojala u što je većoj mjeri moguće ograničiti pretjerani pluralizam dušobrižničkih nadarbina. U konačnici, valja promotriti i procjene financijske vrijednosti prebende. Promatrane pro-vizije pokazuju da je Rimska kurija prilikom određivanja vrijednosti pojedine prebende u vrijeme pape Bonifacija IX. primjenjivala dva modela.89 Prvi se odnosio na procjenu finan-cijske vrijednosti u slučaju da je kandidatu dodjeljena rezervacija na neodređenu nadarbinu u biskupiji. Riječ je o provizijama koje su kandidatima omogućavale natjecanje za sve crkvene časti u biskupiji, uključujući kanonikat. U tome je slučaju Rimska kurija strogo financijski razlikovala dušobrižničke nadarbine i sinekure. Dušobrižničke su nadarbine tada redovito procjenjivane na dvadeset i pet, a sinekure na osamnaest srebrenih maraka godišnjih priho-da.90 Procjenjivanjem dušobrižničkih nadarbina na veću financijsku vrijednost kurijalna je administracija očito nastojala utjecati na klerike kako bi oni prihvatili sve redovite pasto-ralne i druge obveze povezane uz rezerviranu crkvenu čast. No, u usporedbi s razdobljem prve polovice i sredine 14. stoljeća, u vrijeme pape Bonifacija IX. došlo je i do određenog pada vrijednosti nadarbina. Papine isprave iz, na primjer, vremena pontifikata Klementa

86 Usp. MHEZ V, dok. 127., str. 138-139.87 Usp. MHEZ V, dok. 142., str. 158.88 Usp. MHEZ V, dok. 163., str. 191-192.89 U papinskim izvorima 14. stoljeća kaptolska je prebenda redovito procjenjivana u novcu, a procjena je iskaziva-

la osnovni novčani godišnji iznos koji je donosila kaptolska čast. Papinske isprave vrijednost prebende izriču u dvjema novčanim jedinicama: srebrnim markama i zlatnim florenima. Marka je bila obračunska jedinica, a zlat-ni floren platežno sredstvo. Napomenimo da je jedna srebrna marka iznosila četri zlatna florena. U ispravama svjetovne provenijencije na području Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva je, ovisno o području, vrijednost marke varirala, te je iznosila tri do četri florena. Vidi: Zlatko HERKOV, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, sv. 2, Zagreb, 1956., str. 111-112. Radi lakše komparacije i ujednačenosti u daljnjem tekstu svi financijski iznosi na koje je kurijalna administracija procijenila zagrebačke prebende preračunati su u srebrne marke te je pritom preuzet standardizirani kurijalni odnos marke i florena (1:4).

90 U slučaju dodjele neodređene nadarbine administracija Rimske kurije redovito bilježi klauzulu: si cum cura viginti quinque, si vero sine cura fuerit decem et octo marcharum argenti (usp. MHEZ V, dok. 149., str. 166-167; ili: MHEZ V, dok. 113., str. 124-125).

44


VI. (1342. – 1352.) pokazuju kako je crkvena nadarbina s dušobrižništvom u Zagrebačkoj biskupiji u tome razdoblju bila procjenjivana na svotu od uglavnom dvadeset pet do trideset srebrenih maraka, češće trideset, dok je bez dušobrižništva redovito procjenjivana na dva-deset srebrenih maraka. Vrijednost pak zagrebačke katedralne prebende u vrijeme Klementa VI. bila je četrdeset srebrenih maraka u slučaju obavljanja dušobrižničkog posla, a dvadeset i pet srebrenih maraka bez dušobrižništva.91 Lagani pad financijske vrijednosti nadarbina krajem 14. i početkom 15. stoljeća vjerojatno se može objasniti razvojem trenda kumulacije crkvenih časti. Činjenica da je velik dio svećenika uživao prihode od nekoliko nadarbina istodobno po svemu je sudeći za rezultat imala inflaciju njihove vrijednosti. Drugi je model Kurija primjenjivala u slučaju kada je dodjeljivala izravnu proviziju ili rezervaciju za konkretnu prebendu. Tada je procjena financijske vrijednosti kanonikata bila preciznija. Prema tim procjenama nisu sve prebende zagrebačkog kaptola imale istu financijsku vrijednost. Kurija Bonifacija IX. godišnju je financijsku vrijednost jednostav-nih kanonikata procjenjivala na iznos od deset do trideset, uglavnom na petnaest srebrenih maraka. Što se tiče dostojanstveničkih mjesta, iz provizija doznajemo da je prva kaptolska čast, zagrebačka prepozitura, procijenjena na godišnji prihod od sto srebrenih maraka.92 Četvrta čast, čazmanska prepozitura jednom je procijenjena na sto, a jednom na osamdeset srebrenih maraka.93 Kantorija Zagrebačkog kaptola procijenjena je na dvadeset i pet dok je istodobno, usporedbe radi, kantorija u kolegijalnom Čazmanskom kaptolu procijenjena na deset srebrenih maraka.94 Procjena čak i istih časti nerijetko je varirala u iznimno velikom rasponu. Naročito je znakovit primjer kalničkog arhiđakonata čija je vrijednost u vremen-skom razmaku od deset godina, bila procijenjena u tri navrata, svaki put na posve drukčiju financijsku vrijednost: 1391. godine arhiđakonat je zajedno sa zagrebačkim kanonikatom procijenjen na samo deset srebrenih maraka;95 1400. godine zajedno sa čazmanskim kano-nikatom na pedeset srebrenih maraka;96 a 1401. godine arhiđakonat je procijenjen na čak sedamdeset i pet srebrenih maraka.97 Od ostalih arhiđakonata, još dobivamo podatak da je jedan kanonik od dvaju kanonikata (zagrebačkoga i varadinskoga) i goričkog arhiđakona-ta imao ukupni prihod od sto srebrenih maraka.98

91 Financijska vrijednost zagrebačkih prebenda u vrijeme Klementa VI. u papinskim ispravama nije bilježena sustavno, no dio suplika (isprava koje su zabilježile svećeničke molbe papi za dodjelu crkvenih nadarbina) iz razdoblja 1342. – 1352. godine ipak svjedoči o iznosima na koje je Kurija procjenjivala katedralne kano-nikate u Zagrebu. Gornje procjene iznesene su upravo na temelju suplika, koje su za pontifikat Klementa VI. objavljene u: Árpád BOSSÁNYI, Regesta supplicationum, sv. 1, 1916., Budapest, str. 312-328.

92 Usp. MHEZ V, dok. 163., str. 191-192 (podatak je zabilježen u proviziji kojom je Dionizije Matejev iz Kri-ževaca 1403. godine stekao prvu katedralnu čast Zagrebačkog kaptola).

93 Procjena financijske vrijednosti čazmanske prepoziture na sto srebrnih maraka vidljiva je u: MHEZ V, dok. 71., str. 81 (riječ je o proviziji Andriji Andrijinom iz 1399. godine), a procjena iste časti na osamdeset srebr-nih maraka: MHEZ V, dok. 162., str. 190-191 (to je provizija bačkom kanoniku Jurju Mihovilovom).

94 Procjena zagrebačke kantorije: MHEZ V, dok. 56., str. 66-67 (to je provizija kojom je papa Bonifacije IX. za-grebačku kantoriju dodijelio Ivanu Grgurovom. Ta se čast ispraznila nakon smrti prethodnog kantora Nikole Dionizijevog. O kantoru Nikoli vidi u: LJ. IVANČAN, Podaci o zagrebačkim kanonicima, str. 125). Procjena čazmanske kantorije: MHEZ V, dok. 6., str. 5-6.

95 Usp. CD XVII, dok. 264., str. 360-362.96 Usp. MVH I/4, dok. 250., str. 197-198.97 Usp. MHEZ V, dok. 126., str. 138.98 Usp. MHEZ V, dok. 77., str. 86-87.

45

CCP 72 (2013.), str. 21–49

Dio je kandidata za zagrebačku prebendu ušao i u natjecanje za prihode dodatnih na-darbina, ponajprije od župnih crkava.99 U promatranim provizijama pape Bonifacija IX. župne nadarbine Zagrebačke biskupije procjenjivane su na iznos od osam do dvadeset i pet srebrenih maraka. Prema tomu, dio bogatijih župa po svojoj je financijskoj vrijednosti mogao i premašiti prosječnu vrijednost kaptolske prebende. To nimalo ne čudi ako se uzme u obzir da su čak i nadarbine manjeg ugleda, poput oltara ili kapela, mogle značajno popraviti materijalno stanje kanonika. O tome svjedoči primjer Petra Grgurovog, koji je 1397. godine bio prepošt Ostrogonskog kaptola i sinekuralni zagrebački kanonik. Dodatne prihode donosila mu je kapela sv. Emerika u Stolnom Biogradu, koju je također uživao sine cura. Od tih nadarbina ubirao je godišnji prihod od sto dvadeset srebrenih maraka. Potom je iste godine stekao još jednu unosnu nadarbinu, oltar sv. Marije u ostrogonskoj crkvi, procijenjen na čak pedeset srebrenih maraka. Uz to, nakon stjecanja oltara, prepošt Petar smio je zadržati i sve dotada stečene nadarbine.100 I premda su, dakle, kaptolska mje-sta bila najpoželjnije crkvene časti, prihodi drugih nadarbina bili su dobrodošao »dodatak na plaću« svakome budućem posjedniku katedralnog kanonikata. Stjecanje dodatnih pri-hoda pogotovo je dolazilo do izražaja u kontekstu stanovitog pada vrijednosti prebende u Zagrebačkoj biskupiji krajem 14. i početkom 15. stoljeća, ali i zbog toga što je financijska vrijednost iste kaptolske časti mogla značajno varirati. U tom je sustavu natjecanje za više dušobrižničkih, kao i sinekuralnih nadarbina, s jedne strane zrcalilo ambicije kasnosred-njovjekovnog svećenstva i njihova nastojanja oko crkvenog napredovanja, dok je s druge strane kombiniranje nadarbina predstavljalo onu iskonsku ljudsku potrebu za osiguranjem dostatnih materijalnih sredstava i za podizanjem životnog standarda na jednu višu i stabil-niju razinu, lišenu egzistencijalnih nedaća i nesigurnosti.

Zaključak

Primjena nadarbinskog i kanonskog autoriteta pape Bonifacija IX. temeljila se na izdava-nju provizija. Primjeri dodjele zagrebačkih katedralnih kanonikata zorno pokazuju da je takav model zaživio iznimno uspješno, nametnuvši se klericima kao glavni način stjecanja radnog mjesta. Papinstvo se pritom podjednako koristilo izravnim provizijama, odnosno

99 Kanoničko posjedovanje župnih nadarbina bilo je uobičajena praksa na većem dijelu europskoga katoličkog područja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku. Vidi, na primjer, studiju o župnim prihodima urbanih rek-torija u kasnosrednjovjekovnoj Engleskoj: Robert N. SWANSON, »Urban Rectories and Urban Fortunes in Late Medieval England: the Evidence from Bishop’s Lynn«, u: Terry R. SLATER – Gervase ROSSER (ur.), The Church in the Medieval Town, Aldershot – Brookfield – Singapure-Sydney, 1998., str. 100-130. No, i prije nego su kanonici u većoj mjeri tijekom 14. stoljeća počeli preuzimati prihode lokalnih župnih nadarbi-na, župnici su imali obvezu davanja crkvene desetine ili pak drugih podavanja biskupu ili pak katedralnom kaptolu pa je, prema tomu, financijski sustav biskupija tijekom čitavoga srednjovjekovnog perioda uključi-vao određene prihode župnih crkava. O crkvenoj desetini od župa, kao i o povijesnom razvoju desetine kao poreza te o statusu župnih nadarbina opširno vidi u: Catherine E. BOYD, Tithes and Parishes in Medieval Italy. The Historical Roots of a Modern Problem, New York, 1952. O prihodima koje je katedralni kaptol Zagrebačke biskupije u 14. stoljeću ubirao od župa vidi u: MHEZ II, str. 74-96 (riječ je o većem dijelu III. dijela Statuta Zagrebačkog kaptola, u kojemu autor toga normativnog vrela, gorički arhiđakon Ivan, između ostaloga, popisuje i obveze župnika koje su imali prema desetorici katedralnih arhiđakona te prema zagre-bačkom i čazmanskom prepoštu).

100 Usp. MVH I/4, dok. 19., str. 14-15.

46


bulama preko kojih su kandidati imali pravo steći ispražnjeni kanonikat, ali podjednako i rezervacijama, ispravama koje su klericima osiguravale natjecanje za još neispražnjena kaptolska mjesta. Poziciju je Rimske kurije u nadarbinskom sustavu dodatno ojačavala i primjena kardinalskog patronata. Centralizacija dodjele kanonikata nužno je utjecala na kraljevsku i lokalnu nadarbinsku tradiciju. Rimska kurija je pritom naročito redefinirala ulogu biskupa, ali i samoga katedralnog kaptola. Umjesto »slobodnog« kolacioniranja, biskupi su pravo ordinarija najčešće primjenjivali kako bi dodatno osigurali realizaciju papine otprije učinjene dodjele kanonikata. Ista je uloga namijenjena i zagrebačkim ka-nonicima, koji su početkom 15. stoljeća stekli pravo na kolacioniranje. No, preuzevši dio biskupskih kanonskih prerogativa, zagrebački kanonici nisu dobili mogućnost sudjelo-vanja u imenovanjima svoje subraće, nego su stečeno pravo također koristili kako bi već imenovanim kandidatima osigurali realizaciju provizije. Promatrane su isprave, nadalje, otkrile raznolike crkveno-društvene trendove s kraja 14. i početka 15. stoljeća. Prije svega, uočava se kako društveno, geografsko i dijecezansko podrijetlo nije bilo preduvjet stjecanja papine bule o imenovanju. Među kandidatima na-lazimo ugarske i slavonske plemiće različita društvenoga i gospodarskog statusa, kao i pripadnike slavonskih slobodnih kraljevskih gradova i trgovišta. S obzirom na pripadnost dijecezanskim organizacijama, zamjećuje se da je najveći broj klerika bio, potpuno je ra-zumljivo, iz Zagrebačke biskupije, dok je dio pripadao klerikalnoj zajednici ostalih bisku-pija ugarskoga crkvenog uređenja. Premda u manjem broju, nalazimo i kandidate koji ge-ografskim i dijecezanskim podrijetlom nisu pripadali jurisdikciji ugarskih biskupa. Osim toga, pokazuje se da ni svećeničko ređenje nije bilo preduvjet stjecanja provizije. Ispravu o imenovanju su, naime, mogli steći svi sa statusom klerika, ali su u slučaju uspješne realizacije provizije i ulaska u posjed kanonikata i prebende, kandidati prethodno morali biti zaređeni barem u subđakonski red. Ipak, uočava se kako je zagrebačka kanonička zajednica u promatranom razdoblju inzistirala na svećeničkom ređenju svojih članova, odnosno iz dokumenata nastalih u Zagrebačkoj biskupiji daje se zaključiti kako je većina kaptolskih članova bila zaređena u svećenika. Osim toga, na temelju provizija može se pretpostaviti i kako je većina kandidata bila u odgovarajućoj životnoj dobi prilikom stje-canja provizije. Drugim riječima, kandidati koji su se natjecali za sinekuralni kanonikat imali su osamnaest ili više godina, dok su natjecatelji za dušobrižnička kaptolska mjesta navršili dvadeset i pet ili, pak, više godina. U konačnici, uočava se da ni sveučilišno ob-razovanje nije bilo preduvjet za stjecanje provizije, kao ni za stvaran ulazak u kaptolski kor. No, papine provizije u kojima je kurijalna administracija od kandidatâ zahtijevala polaganje ispita podobnosti, pokazuju da su poznavanje latinskog jezika i pjevačko umi-jeće bili preduvjeti bez kojih se (osim u slučaju papina dispenziranja) nikako nije moglo ući u posjed kanonikata. Dobru pripremu za polaganje toga ispita klericima iz Zagrebačke biskupije pružala je katedralna škola s programom koji je uključivao i discipline trivija, ali i glazbenu kulturu.Slaganjem kolektivnoga biografskog mozaika kandidata za zagrebačku prebendu uoča-va se i trend kumulacije kanonikata i općenito nadarbina. Gotovo se 50% kandidata za zagrebačku prebendu natjecalo ili je od ranije već posjedovalo drugu crkvenu nadarbi-nu. Vidljivo je da su kandidati dodatne crkvene nadarbine gotovo isključivo kumulira-li na području ugarskoga crkvenog uređenja, a najviše su bili zainteresirani za stjecanje

47

CCP 72 (2013.), str. 21–49

tamošnjih novih katedralnih i kolegijalnih prebenda. Uz njih, dodatna osiguranja svoje materijalne egzistencije kandidati za zagrebačku prebendu nastojali su ostvariti posjedom nad nadarbinama župnih crkava koje su se, sve osim jedne stolnobiogradske, nalazile na području Zagrebačke biskupije. Istodobno posjedovanje više crkvenih nadarbina, ka-nonikata i župnih crkava, rezultiralo je razvojem trenda uživanja prebende u odsustvu, odnosno sinekuralnim posjedovanjem crkvenih časti. Budući da Rimska kurija tijekom čitavoga razvijenog srednjeg vijeka nije uspjela stati na kraj uživanju nadarbina bez dušo-brižništva, administracija je pape Bonifacija IX. učinila odlučne korake kako bi taj trend barem strože regulirala. Rimska je kurija u tome razdoblju u načelu tolerirala posjedova-nje čak triju dušobrižničkih nadarbina, no u praksi provizije pape Bonifacije IX. pokazuju kurijalna nastojanja da se njihovo istodobno uživanje smanji i svede na jednu ili dvije crkvene časti cum cura. U tom smislu, modeli stjecanja dodatnih nadarbina kandidata za zagrebački kanonikat potvrđuju da su klerici uglavnom kombinirali kompatibilne crkve-ne časti, najčešće jednostavne kanonikate uz kakvu dušobrižničku nadarbinu (uglavnom arhiđakonsko ili kaptolsko dostojanstveničko mjesto te župu). Kumulacija je dodatnih nadarbina klericima bila potrebna i zato što je krajem 14. stoljeća Rimska kurija vrijednost zagrebačkih prebenda i općenito crkvenih nadarbina Zagrebačke biskupije procjenjivala na nešto manje iznose u odnosu na ranija razdoblja. Zato se stjecanje novih crkvenih služba i istodobno uživanje više nadarbina nametnulo kao najbolja opcija osiguranja ma-terijalne opstojnosti. Pritom je Rimska kurija procjenjivanjem dušobrižničkih kanonikata na veće iznose također nastojala buduće katedralne članove vezati uz pastoralnu skrb i navesti ih na rezidiranje. Prema tomu, sve centraliziraniji nadarbinski sustav na čelu s papom krajem 14. i početkom 15. stoljeća nametnuo se kao temeljni okvir crkvenog na-predovanja klerikalnog društva u potrazi za zagrebačkom prebendom i njegova načina uživanja crkvenih časti. Na taj su način stvorene koherentne veze između Rimske kurije i Zagrebačke biskupije usred postojećega katoličkog nejedinstva. Ta opsežna papina nasto-janja oko jasnijeg definiranja nadarbinskih pravila u konačnici su rezultirala stvaranjem stabilnoga sustava dodjele crkvenih časti, u kojemu su provizije služile kao učinkovito sredstvo primjene papina autoriteta, uspješno usmjeravajući sudbine kandidata u potrazi za zagrebačkom prebendom ka Vječnome Gradu, prema središnjem i najbogatijem izvoru crkvenih nadarbina, Rimskoj kuriji.

Summary

CANDIDATES FOR THE ZAGREB CHAPTER PREBENDS IN THE PROVISIONS ISSUED BY POPE BONIFACE IX (1389-1404)

During the period of the Great Western Schism (1378-1417) the beneficiary system was profoundly affected by broken unity of the Latin Christendom. Both papal courts, the one in Rome and the other in Avignon (and since 1409 the third one in Pisa), built their own administrative machineries with the main goal to secure papal authority in the territo-ries which recognized their separate jurisdictions. The most effective way to apply papal

48


canonical power was issuing provisions, bulls which granted ecclesiastical benefices to candidates. The pontificate of Pope Boniface IX (1389-1404) stands out as one of the key turning points in the process of establishing undisputed papal authority, which rested on the firm administrative pillars. This case study of granting provisions for the Zagreb chapter prebends is indicative. For the purpose of this study prosopography, a method of creating collective biography, proved to be the most suitable. During the pontificate of Boniface IX thirty one candidates received a bull for the stallum in the Zagreb cathe-dral. It is visible that pope’s beneficiary system rested on issuing both, direct provisions which granted vacant prebends, as well as on issuing reservations, bulls which granted non-vacant canonries. Papal absolute dominance in granting Zagreb prebends affected position of Hungarian-Croatian king and the bishop of Zagreb. The king used his right to present candidates only once, while bishop used his right of »free« collation three times. Thus, the role of bishop was re-defined – his right to collate candidates served to ensure the realization of provision rather than denominate canons. The same was true in the case of the Zagreb chapter canons. Evidence from 1401-1402 suggest that they overtook some of the bishop’s prerogatives – for the first time canons acquired the right to collate candi-dates. However, they too did not use it to install their own candidates. Like bishops, Za-greb canons used the collation to ensure the realization of papal bull. By cross-referencing biographical data on the candidates, several other trends were determined. Firstly, unlike some other European cathedral chapters which granted prebends only to aristocracy, the Zagreb chapter was not a socially homogenous institution. Provisions for the Zagreb chapter prebends could be acquired by members from different social groups: both, by landed noblemen (but of different social and economic status) and by burghers. Geo-graphical and diocesan origin of candidates was also heterogonous: among them clerics from the Diocese of Zagreb dominated, but there were also candidates from other parts of the medieval Hungarian ecclesiastical provinces. Apart from them, one cleric from the Salzburg archdiocese and one from the French Diocese of Elne were also included in provisions. Priestly ordination also was not a precondition for acquiring the Zagreb chapter prebends. Namely, being ordained into a sub-deacon was enough for acquiring a prebend. Nevertheless, Zagreb chapter encouraged its members to receive priestly ordina-tion. On the other hand, it was necessary to reach an adequate age to become installed canon. Those who received canonry to possess it sine cura had to be 18, but those who received stallum which included pastoral care had to be at least 25 years old. Provisions issued by Pope Boniface IX suggest that only one candidate (who was 12) did not reach the required age. Academic degrees were also not necessary in order to receive the bull of provision. However, candidates were obliged to master Latin language and singing skills, which was proven by the taken examen idoneitatis. The most numerous group, candidates from the Zagreb diocese, had the opportunity to learn the necessary skills in the cathedral school, which offered scholarly program based on trivium disciplines and music lessons. Cathedral prebends were attractive to clerics mainly because they could be combined with other ecclesiastical benefices. This opportunity led to the variety and accumulation of benefices. In total, 15 candidates for the Zagreb canonries possessed at least one ec-clesiastical benefice extra. They were cumulating benefices mainly in the territories of the Hungarian ecclesiastical system: fourteen of them gained 28 benefices in these dioceses.

49

CCP 72 (2013.), str. 21–49

The most attractive were collegiate prebends of the Čazma chapter (6) and the parochial benefices in the Zagreb diocese (6). Cathedral prebends in Veszprém (2), Pécs (3), Bač (2), Csanád (2) and Várad (2); collegiate prebends in Veszprém, Pécs, Buda (one in each) and two benefices in Székesfehérvár (one parochial benefice and one collegiate prebend) were also cumulated. This trend encouraged clerics to possess canonries sine cura, and due to that almost 50% of candidates had a real chance to acquire non-residential stal-lum. Roman Curia restricted abseentism and non-pastoral tenancy of a prebend but could not suppress it entirely. In theory papal administration tolerated possession of more than three sinecures, but in reality provisions regularly demanded from candidates to resign all but one benefice cum cura. In some cases candidates were not allowed to keep even one benefice with pastoral care. And finally, provisions showed that Roman Curia applied two models when estimating annual income provided by prebends. One was used if the type of assigned benefice was not specified in the provision. In those cases canonries were just one possible benefice to acquire, and their income was estimated onto 25 silver marks (if prebend included cura animarum) or 18 silver marks (if it was a sinecure). The other model was applied when candidates received provisions for the concrete chapter’s canon-ry. The annual income from prebends varied, but the average estimated value was 10-30, most commonly 15 silver marks. Incomes from higher dignities and archdeaconries varied even more: 10-100 silver marks. These variations undoubtedly additionally encouraged clerics to cumulate other benefices. It was their way to cope with existential insecurity as well as to fulfill their hopes and ambitions.

KEY WORDS: Pope Boniface IX, the Roman Curia, the Zagreb Chapter, Canonries and Prebends, Bulls of Provisions, Requirements for Acquiring Provisions, Sinecures, Com-patibility.

51

UDK 248.3+929.7(093.4)Kosače930.2:347.67“14”



NEKI ASPEKTI RELIGIOZNOSTI U KOSAČADijana KORAĆ, Mostar

Autorica analizira neke aspekte koji upućuju na religioznost u obitelji Kosača. Iako postoji vrlo mali broj sačuvanih izvora, i u Kosača nalazimo različite oblike religioznosti i pobožnosti, kao što su čašćenje svetaca, post, hodočašća itd. U radu se daje poseban osvrt na sačuvane oporuke, koje također svjedoče o njihovoj religioznosti.

KLJUČNE RIJEČI: Kosače, religioznost, oporuke, hodočašće, post, legati, crkve, duhovnici.

Uvod

Obitelj Kosača podrijetlom je iz Podrinja, a njihov rodonačelnik je Vuk. Prvi poznati član te obitelji bio je vojskovođa kralja Tvrtka I., Vlatko Vuković. Njegov će ugled i moć biti od velike pomoći i njegovu nasljedniku Sandalju Hraniću (1392. – 1435.), sinu njegova brata Hrane Vukovića, koji će ne samo očuvati nego i proširiti posjede te velikaške obitelji. U istom pravcu nastavit će i njegov nasljednik Stjepan Vukčić Kosača (1435. – 1466.), sin Sandaljeva brata Vukca, koji će se 1448. godine okititi i titulom hercega, po čemu će se kasnije njegovi posjedi nazvati Hercegovinom.1

Budući da u radu želimo razmotriti neke aspekte religioznosti u Kosača, smatramo da je na početku potrebno dati nekoliko kratkih napomena o vjerskim prilikama na njihovu području. Poznata je činjenica da su na području Kosača u 15. stoljeću djelovale tri vjer-

1 O Kosačama je mnogo pisano pa ćemo ovdje navesti samo neke autore: Đuro TOŠIĆ,»Rodonačelnik ple-mena Kosača vojvoda Vlatko Vuković«, Srpska proza danas, Kosače – osnivači Hercegovine, Ćorovićevi susreti proznih pisaca u Bileći, Naučni skup istoričara u Gacku 20-22 septembar 2000., SPKD »Prosvjeta« Bileća – SPKD »Prosvjeta« Gacko – Fond »Vladimir i Svetozar Ćorović« Beograd, Bileća – Gacko – Beo-grad, 2002., str. 234-261;Sima M. ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Posebna izda-nja, knj. 376, Odeljenje društvenih nauka, knj. 48, SANU, Beograd, 1964.; Mihailo DINIĆ, Zemlje hercega Svetoga Save, Glas Srpske kraljevske akademije, knj. 182, Beograd, 1940.; Bare POPARIĆ, Tužna povijest Hercegove zemlje, Lukom, Zagreb, 1997.; Veljan ATANASOVSKI, Pad Hercegovine, Narodna knjiga – Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1979.; Esad KURTOVIĆ, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009. Pregled povijesti obitelji Kosača kao i detaljan kronološki popis literature vidi u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 7, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 2009. ili na: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=244.

52

D. Korać, Neki aspekti religioznosti u Kosača

ske zajednice: Katolička crkva, Pravoslavna crkva i Crkva bosanska. Izgleda da je među pripadnicima ove tri konfesije vladala tolerancija. Sam Stjepan Kosača održavao je svoje-vrsnu »ravnotežu« jer u njegovoj službi nalazimo pripadnike sve tri onodobne konfesije, što, između ostaloga, potvrđuje i izbor njegovih »kućana« koji su bili nazočni prilikom sastavljanja njegove oporuke. Osim toga, vjersku toleranciju potvrđuje i nesmetano skla-panje brakova između pripadnika tih triju vjerskih zajednica,2 a možda je najznakovitija »konačna« vjerska pripadnost djece hercega Stjepana. Zbog takve konfesionalne zastu-pljenosti kao i držanja hercega Stjepana prema pripadnicima različitih vjerskih zajednica, u historiografiji postoje različita mišljenja o njegovoj vjerskoj pripadnosti, o čemu ovdje ne ćemo raspravljati. Iako svjesni »nedostataka« u smislu broja sačuvanih izvora relevan-tnih za ovu temu, odlučili smo ipak pokušati ukazati na pojedine aspekte koji upućuju na religioznost te obitelji, odnosno načine iskazivanja njihove religioznosti i pobožnosti s posebnim osvrtom na sačuvane oporuke članova te obitelji.

Oporuke kao indikatori religioznosti u Kosača

Analiza srednjovjekovnih oporuka pruža mnoge vrijedne podatke koji pomažu u osvjetlja-vanju slike različitih segmenata života ondašnjih ljudi. Budući da je riječ o vrlo vrijednim i zanimljivim izvorima nije čudno što im se u novije vrijeme pristupilo s mnogo pozornosti, čega su rezultat brojni radovi kako u europskoj tako i u hrvatskoj historiografiji.3 Odmah na početku treba ukazati na činjenicu da je, u usporedbi s Dubrovnikom i ostalim dalma-tinskim komunama, na nekadašnjim posjedima hercega Stjepana Vukčića Kosače puno manje sačuvanih oporuka kao uostalom i drugih izvora. Poznato je da se na spomenutom području oporuke počinju pisati već od 13. stoljeća4 i da su ih pisali i muškarci i žene svih slojeva društva.5 Što se tiče obitelji Kosača, ovdje ćemo analizirati dvije oporuke, a riječ je o oporuci Jelene, udovice Sandalja Hranića i oporuci hercega Stjepana Vukčića Kosa-če. Osim navedenih, sačuvane su i oporuke još jedne »gospođe Jelene«, udovice Vuka Hranića, te pretposljednje bosanske kraljice Katarine, kćeri hercega Stjepana i supruge kralja Stjepana Tomaša. No s obzirom na okolnosti i područje gdje su njih dvije provele

2 Primjerice, Sandaljeva žena Katarina, kći Vuka Vukčića, brata Hrvojeva, bila je katolkinja. Krajem 1411. godine Sandalj je otpustio Katarinu i oženio se pravoslavkom Jelenom, kćeri kneza Lazara Hrebeljanovića.O Sandaljevim brakovima više vidi u: MladenANČIĆ, »Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama«, u: Istorijski časopis, god. 33 (1986.), Beograd, 1987., str. 44-46. O vjerskim prilikama kao i brakovima unutar obitelji Kosača također više u literaturi navedenoj u bilješci 1.

3 O istraživanjima na temelju oporuka u europskoj historiografiji vidi u: Zoran LADIĆ,»Oporučni legati pro anima i ad pias causas u europskoj historiografiji. Usporedba s oporukama dalmatinskih komuna«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, sv. 17, Zagreb, 1999., str. 17-29.

4 Oporučni zapisi javljaju se i prije 13. stoljeća. Usp. Marijan SIVRIĆ, Oporuke kancelarije stonskog kneza od sredine 15. stoljeća do 1808, Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2002., str. 46-47.

5 Usp. Gordan RAVANČIĆ, »Oporuke, oporučitelji i primatelji oporučnih legata u Dubrovniku s kraja trina-estoga i u prvoj polovici četrnaestoga stoljeća«, Povijesni prilozi, br. 40, Zagreb, 2011., str. 97-120; Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, »Na razmeđi ovog i onog svijeta. Prožimanje pojavnog i transcendentnog u dubro-vačkim oporukama kasnoga srednjeg vijeka«, Otium, sv. 2, br. 3-4, Zagreb, 1994., str. 3-16; Marija KARBIĆ – Zoran LADIĆ, »Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 43, Zadar, 2001., str. 161-254.

53

CCP 72 (2013.), str. 51–72

posljednje godine života, u radu ćemo se na njih samo osvrnuti. Cilj nam je ovdje ukazati na religioznost članova obitelji Kosača prema njihovim oporukama te ukazati na even-tualne sličnosti i razlike s onim na dubrovačkom području kao i u drugim dalmatinskim gradovima. Budući da je na tim područjima nedvojbeno riječ o katolicima, zanimljivo je vidjeti kako su njihovi susjedi, pripadnici drugih vjeroispovijesti razmišljali spremajući se za susret sa Stvoriteljem. Bez obzira koji je bio razlog pisanja oporuke, od kojih je dakako bolest bila najčešći, svim je oporučiteljima na umu bila misao o smrti pa su se zato »dok još ima vremena« nastojali pobrinuti za svoju dušu, ali i za svoje najbliže. Ostavljeni legati unutar svake pojedine oporuke govore kako o odnosu samih oporučitelja prema smrti tako i o njihovu odnosu prema onima s kojima su dijelili ovozemaljski život, pa su oporuke, možemo kazati, tim ljudima služile da naprave »završni račun« za ovozemaljska, a »predračun« za nebeska dobra. Znači, iako će u ovom radu biti riječi samo o dvijema ranije navedenim oporukama, nadamo se da ćemo, u usporedbi s oporukama na susjednim područjima, donekle uspjeti približiti duhovnu dimenziju ljudi na tom prostoru.Prva sačuvana oporuka, za nas relevantna u ovoj analizi, jest oporuka »gospođe Jelene«, a riječ je, kako smo naveli, o Sandaljevoj udovici, kćeri Lazara Hrebeljanovića.6 Njezinu oporuku pisao je 25. studenoga 1442. u Goričanima njezin duhovnik, jeruzalemski starac Nikandar. Iz te sačuvane oporuke, zapravo prijepisa iz travnja 1443.7 prilikom njezina otvaranja u Dubrovniku, možemo iščitati Jelenin duhovni obzor, a i naslutiti kakav je bio život žene u tom društvenom staležu na spomenutom području. Točan datum njezine smrti ne može se sa sigurnošću odrediti, ali sudeći prema podizanju novca u Dubrovniku, najvjerojatnije je umrla prije veljače 1443. godine.8

Njezina oporuka počinje zazivanjem Oca, Sina i Duha Svetoga, odnosno Presvetoga Troj-stva.9 Odmah na početku oporuke Jelena napominje kako po Božjoj milosti čini svoj te-stament, ali i po milosti »sina mi go(spo)d(i)na vojevode stepana«. Naime, kako Jelena navodi, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača obećao joj je na sastanku u Goričanima da može raspolagati s imanjem po svojoj volji, i da joj on to ne će osporiti, a ni njegova djeca. Ovdje treba imati na umu inferiornost žene u odnosu na muškarca koji kao glava kuće ima glavnu riječ. Žena će u srednjem vijeku upravo na religioznom polju steći ugled, a na

6 Jelena je bila u braku s Jurajom II. Stracimirovićem Balšićem (1385. – 1403.) a nakon njegove smrti 1411. godine udala se za Sandalja Hranića. Sandalju je to bio treći brak. Prvi Sandaljev brak vjerojatno je uslijedio nakon lipnja 1396. kada su Dubrovčani trebali osigurati lađu za prijevoz njegovih svatova. Drugi put, kako je spomenuto, Sandalj se ženi 1405. godine Katarinom, kćeri Hrvojeva brata Vuka Vukčića, dok se Katarinina sestra Jelena udala za Sandaljeva brata Vuka. Usp. M. ANČIĆ, »Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Ko-sačama«, str. 44-46.

7 Usp. Medo PUCIĆ, Spomenici srpski, sv. 2, Društvo srpske slovesnosti, Beograd, 1862., str. 121-124; Lju-biša STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, odeljenje I, knj. 19, SKA, Beograd – Sremski Karlovci, 1929., str. 394-397; Franc MIKLOSICH, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum Braumuller, Viennae, 1858., str. 415-417; Milko BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava Dubrovniku, Crkva na kamenu, Mostar, 2011., str. 168-170.

8 Usp. Esad KURTOVIĆ, Iz historije bankarstva Bosne i Dubrovnika u srednjem vijeku (ulaganje novca na dobit), Istorijski institut, Posebna izdanja, knj. 59, Beograd, 2010., str. 49, 53-54.

9 »V’ ime otca i sina i svetago duha, a svetuju troici amin’«. Usp. M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik..., str. 169; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 394;F. MIKLOSICH, Monumenta Serbi-ca..., str. 415; M. PUCIĆ, Spomenici srpski, sv. II, str. 121.

54


poboljšanje položaja žene utjecat će i uloga Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, zbog čega u teološkim krugovima Eva više ne će imati negativan predznak, o čemu će ovdje biti još govora.10

Jelena napominje da oporuku piše u dobroj svijesti i snazi, a s nakanom »ako bi mi se prilučila sam’rt«. U oporuci najprije spominje vojvodu Stjepana kojemu ostavlja dvije haljine koje su se nalazile kod Nikše Tamarića, kožuh zlatom vezen, veliku zdjelu te petsto dukata »z dobitjem kako gredu« a koji se nalaze kod Lukše Palutinovića. Nadalje, u opo-ruci navodi Jelenu, ženu vojvode Stjepana kojoj ostavlja plašt s biserom, krunu ukrašenu s kamenjem i biserom te velike naušnice, s napomenom »ako je milost’ go(spo)d(i)na voj-vode«. Hercegovu sinu Vladislavu ostavlja srebrnu pozlaćenu posudu, prsten sa zmajevim okom te svete moći »što su pr’ mni«. Gospodični Kataleni ostavlja male naušnice i zlatnu narukvicu, a unučici Teodori pojasić na plavoj tkanini, prsten sa safirom te prsten pečat-njak. Ostale prstenčiće koje je imala te malu kruglu (zdjelu) ostavlja hercegovu sinu knezu Vlatku. Iz oporučnih navoda vidimo da je Jelena najvrjednije legate ostavila članovima svoje obitelji, što je bilo uobičajeno u svim oporukama iz toga razdoblja. Budući da je riječ o vrlo bogatim legatima, logično je da su oporučitelji takve legate ostavljali najbliskijim osobama u obitelji i da su se prenosile s generacije u generaciju.Nadalje, iz sadržaja oporuke vidimo da je Jelena donijela odluku i izrazila želju o mjestu gdje će biti pokopana. Naime, ona traži da se od srebrnoga posuđa koje se nalazi u Du-brovniku odvoje zdjele i pehari za crkvu svetoga Jurja i novu crkvu posvećenu Presvetoj Bogorodici, a ostalo posuđe da uzme vojvoda Stjepan i da joj ga plati kako bi se pokrila crkva koju je odredila da u njoj bude pokopana. Ova njezina odluka svakako je u svezi s njezinim odnosom prema smrti ali i društvenim statusom koji je imala jer je za »uglednije osobe« bio specifičan pokop infra ecclesiam, što je također specifično za oporuke iz toga razdoblja.11 Inače, koncept sahranjivanja ad sanctos s ciljem dobivanja »spasenja« za-pravo govori o religijskoj kulturi toga vremena dok s druge strane izbor grobnoga mjesta ukazuje na ugled i društveni položaj koji su oporučitelji imali za svojega života. Dakako da je s tim povezano i vjerovanje kako grob u crkvi pomaže bržem spašavanju duše. U to su vrijeme oporučitelji ponekad tražili i da im grob bude blizu oltara, što je povezano s njihovom pobožnošću prema svetoj hostiji, ali i željom da nakon smrti budu »dionicima« mise.12 Nova crkva posvećena Presvetoj Bogorodici ukazuje na to da se Jelena posebno nadala u zagovor »Odvjetnice grješnika«. Budući da je ostavila i bogat legat crkvi svetoga Jurja, možemo pretpostaviti da je u toj crkvi tijekom života obavljala religijsku praksu, ali i da se nadala kako će joj što veći broj takvih legata pomoći u bržem i sigurnijem spasu vlastite duše.

10 Usp. Zrinka NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije na neke aspekte pobožnosti na istočnoj ja-dranskoj obali u razvijenome i kasnome srednjem vijeku«, Croatica christiana periodica, god. 35, br. 67, Zagreb, 2011., str. 4 (tekst i bilješka 17); Suvremena katolička enciklopedija, Laus, Split, 1998., str. 557. O tome više vidi u: Meri KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas. Utjecaj osmanske opasnosti i kužnih epidemija na ikonografiju zavjetnih slika. Primjer Splita i Trogira u XV. i XVI. stoljeću, Srednja Europa, Zagreb, 2008., str. 125-127. Također, jedan od odlučujućih pomaka u odnosu na to pitanje učinila je sv. Klara Asiška. Usp. Mladen PARLOV, »Lik žene u misli Marka Marulića«, Colloquia Maruliana, br. 14, Split, 2005., str. 298.

11 Usp. Z. LADIĆ, »Oporučni legati pro anima...«, str. 25.12 Usp. Valentina ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, Balkanološki institut SANU,

Beograd, 2010., str. 197-200.

55

CCP 72 (2013.), str. 51–72

Zlatnu ikonu koja se nalazi u Dubrovniku ostavlja sestri Despini, a ako bi Despina prije umrla, traži da se dadne Jeleni, ženi vojvode Stjepana. Nadalje moli Stjepana Kosaču da tisuću dukata dadne supruzi Jeleni, koja bi ih zajedno s Nikandarom, duhovnikom Jelene Sandaljeve, dala za molitve za dušu oporučiteljice. Navodi kako dvjesto dukata Despina treba dati da joj se »poju letur’dje« i da se razdijeli milostinja. Za grob gdje bude sahranje-na ostavlja dvjesto dukata, a s nakanom za stalnu liturgiju i da se dijeli milostinja. I to nije sve što se tiče darivanja crkvenim ustanovama. Jelena navodi da daje šezdeset dukata za olovo crkve svetoga Jurja u Gorici kako bi se pokrila crkva, te majstorima trideset dukata. I ovi oporučni legati potvrđuju već navedeno. No, s druge strane potrebno je naglasiti da je svakako u svezi s imovinskim statusom oporučitelja usko povezan i broj misa te ostavlje-nih darova crkvenim ustanovama i osobama.13 Prožeti religioznošću, ljudi su u to vrijeme težili spasenju duše čineći različita djela milosrđa, imajući na umu da je prema teološkom učenju za spas duše potrebna Božja milost. No, u oporukama se nastojalo raznim djelima milosrđa »skratiti ili izbjeći« čistilišne muke. Najčešći načini kojima se iskazivala briga za spas duše bili su slavljenje mise i molitve za umrle te davanje milostinje. Onima koji su bili uz nju, a za koje pretpostavlja da bi mogli biti nazočni prigodom njezine smrti, ostavlja: jeruzalemskom monahu Nikandru pedeset dukata, kaluđeru Jovanu četrde-set dukata, Vukoslavu Tamariću četrdeset dukata, popu Teodoziju dvadeset dukata, Luci dvadeset dukata, vlastelinki Ruži i njezinu sinu trideset dukata, Kataleni kćeri Nikoleninoj trideset dukata, a posljednjega poimence navodi Dobrka koji bi, u slučaju da bude nazočan u trenutku njezine smrti, trebao dobiti trideset dukata.Kako vidimo, Jelena je, osim članovima svoje obitelji i duhovnim osobama, određene legate ostavila i ostalim ljudima s kojima je dijelila ovozemaljski život. Ovdje treba imati na umu da je jedna od posljedica »socijalnoga kršćanstva« i to da su ljudi iz nižih slojeva društva postajali primatelji pobožnih legata, a po svojem sadržaju oporuke pisane u ka-snom srednjem vijeku bile su vrlo slične u različitim dijelovima Europe. S druge strane treba kazati i to da je Jelena, obdarujući brojne osobe u svojoj oporuci, zasigurno nastojala »osigurati« i više molitve za svoju dušu. Inače, briga za spas duše bila je usko povezana »sa širim kršćanskim konceptom utemeljenim u vrlini caritas«, što je najevidentnije bilo u oporukama.14

Da je Jelena bila nadahnuta tipičnom kasnosrednjovjekovnom pobožnošću svjedoči i nje-zin sljedeći oporučni navod koji je također izraz »socijalnoga kršćanstva«. Naime, osim navedenih osoba, Jelena je u oporuci mislila i na djevojke koje bi bile prisutne u času njezine smrti pa nalaže da im se dadne za miraz, koliko je moguće, s dogovorom da se udaju, a »ostala čeljad« da se nagradi u skladu s mogućnostima. Osim što je Jelena mogla »računati« na više molitava za svoju dušu, taj bi oporučni navod mogao biti povezan s težnjom za prokreacijom, a zapravo je vrlo čest motiv u oporukama iz toga razdoblja. Naime, primjerice na dubrovačkom je području nakon velike epidemije kuge 1348. godine znatno porastao broj oporučnih legata siromašnim pojedincima a posebice siromašnim djevojkama, što je najvjerojatnije povezano s visokim mortalitetom pa se na taj način

13 Usp. Isto, str. 153.14 Usp. Isto, str. 152.

56


htjelo pomoći populacijski oporavak grada, pri čemu ju zanimljivo da su takve legate siro-mašnim djevojkama ostavljale mnogo više žene nego muškarci. Također, zanimljivo je da su na kotorskom području, prilikom ostavljanja legata gradskoj siročadi, svi novčani legati i to relativno visoke vrijednosti ostavljani ženskom spolu, što je po svemu sudeći bilo po-vezano s podupiranjem njihove udaje. Možemo pretpostaviti da su oporučitelji vjerovali da bi takvi legati mogli biti od velike pomoći za spas njihove duše, na što ukazuje primjer jednoga oporučitelja u Kotoru koji ostavlja po sto dukata za dva hodočašća namijenjena za njegovu dušu s napomenom da se taj novac, ukoliko hodočašća ne budu obavljena, dodijeli za udaju četiriju siromašnih djevojaka.15 Jelena je, osim navedenih, ostavila još neke legate crkvi za koju je odredila da u njoj bude pokopana, odnosno crkvi posvećenoj Presvetoj Bogorodici. Ona, naime, navodi da se šez-deset dukata koji se nalaze u Lavra Šigovića u Baru dadnu toj crkvi sa svrhom da se ima »čim okrmljati«. Odmah potom kaže da se također vinogradi »u Biseh«, koje je kupila i s crkvom sv. Jurja zamijenila i utanačila, te vinogradi, njive, maslinici u Baru i solila, potvrde navedenoj crkvi, a da nakon njezine smrti svemu tomu bude ktitor i »utemeljitelj« njezina unuka Jelena i njezin sin Vladislav. Isto tako, Jelena nadalje navodi da ukoliko se još nekoga srebrnog posuđa »nađe« da uzmu Jelena i Vladislav i po svojoj prosudbi posta-ve u novu crkvu, a ako bi što nedostajalo toj crkvi, da oni to učine. Također, navodi da se i ostale stvari »a što bi koje pokućje bilo, ili knjige ili što ljubo ino« dodijele u obje crkve, ovisno o tome što gdje bude trebalo. Jelenina »zaokupljenost« spasom duše posebno se vidi iz različitih legata i s različitima namjenama ostavljenih navedenim crkvama. Imajući na umu i te legate vidimo da je Jelena pratila opće trendove religioznosti. Nadalje u oporuci spominje da je razgovarala s Radinom o raspodjeli imovine u crkvi Svete Trojice, da ove svoje misli »Boga moleći i Prečistu Bogorodicu« upisa »sa rukom duhovnjago mi otca, starca Nikan’dra Jeruzalimca« te kaže vojvodi Stjepanu »jednako je sve Božje i tvoje i u tvoju kuću prihodi i na službu duše naše«. Na kraju zaklinje Stjepana Vukčića na »Sveto Trojstvo jedinstveno i nerazdjeljivo i na strašni sud drugoga dolaska Sina Božjega« da će podijeliti njezinu ostavštinu prema njezinim željama. Također, za-klinje i unuku Jelenu da njezino »pisanje ne umanji«. Na kraju ponovno moli Stjepana i njegovu suprugu Jelenu da se pobrinu ukoliko vide neki nedostatak, i završava »jer mi samrt i život u vaše ruke prilagemo a pred Bogom«. Jelena je, kako vidimo, po svojoj volji podijelila svoju imovinu, no također je primjetna i uloga hercega Stjepana, budući da ona spominje sastanak na kojem joj je on obećao da može slobodno raspolagati svojom imovinom. Osim toga, i u oporuci više puta spominje njegovu »volju«. I sama činjenica da oporuke pišu crkvene osobe govori o povezanosti oporučitelja s Crkvom ali i eventualnim utjecajima duhovnih osoba na raspodjelu imovine. Može se pretpostaviti da je tamo gdje je oporuku pisao notar takav utjecaj bio manji, iako je u nekim gradovima bilo uobičajeno da notari pitaju pa čak i »sugeriraju« namjenu milosrdnih legata.16 Dakako, na kraju treba

15 Usp. Zoran LADIĆ, »O nekim oblicima brige za siromašne i marginalne pojedince i grupe u dalmatinskim komunama u kasnom srednjem vijeku«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i druš-tvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 20, Zagreb, 2003., str. 14-16.

16 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 167. Postojale su i odredbe u grad-skim statutima da se precizirani novčani iznos ostavi za određenu namjenu, primjerice u Trogiru. O tome vidi u: M. KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas..., str. 33, bilješka 93.

57

CCP 72 (2013.), str. 51–72

kazati kako navedeni oporučni legati ukazuju i na to da je Jelena zasigurno željela ostaviti uspomenu na sebe i nakon smrti.Druga sačuvana oporuka jest, kako je spomenuto, oporuka hercega Stjepana Vukčića Ko-sače. Ta je oporuka pisana 21. svibnja 1466. »u našem gradu Novom na moru«, a počinje verbalnom invokacijom: »V ime velikago sabaota golemoga g(ospod)a B(og)a našego reku že v’ načetak’ otca v’ is’pl(e)njen’je S(i)na v’ sav(a)ršen’je prisvetaago Duha ∙ o prislav’na Troice slava tebi B(o)g’ dai g(ospo)d(i)nu hercegu Stipanu svako dobro počelo počinati i sv(a)rševati u dabar’ čas’ na zdrav’je i na ves(e)l’je i na dušev(a)no spasen’je...«17 Herceg Stjepan navodi kako čini testament »našemu tečenju i imanju što je nam Bog dao« te odmah dodaje »naip(a)rvo za moju dušicu na slavu i na službu B(o)žiju« deset tisuća zlatnih dukata. Za razliku od Jelene, herceg Stjepan, kao što je bilo uobičajeno, na prvom mjestu ostavlja legat za svoju dušu. Naravno da visina legata »na službu Božju« govori koliko se herceg pouzdavao u taj čin za spasenje duše ali i o njegovu imovinskom statusu. Nakon toga, navodi ostavštinu za članove svoje obitelji. Najprije sinu knezu Vlatku ostavlja trideset tisuća zlatnih dukata, a isto toliko i sinu knezu Stjepanu. Supruzi, »gospođi Ceciliji«18 ostavlja tisuću zlatnih dukata te od srebrnog posuđa dvije kupe, dvije krugle i dva pehara, dvije zdjele, šest žlica, dva pojasa, komad aksamita pozlaćenog te od posuđa i odjeće sve što joj je dao otkada je došla u njegovu kuću. Na kraju toga oporučnog navoda vezanog za Ce-ciliju herceg ponavlja da se sve to njoj mora dati. Nakon toga, ponovno spominje najmlađeg sina Stjepana kojemu ostavlja »moći moje i ikone koje su pri meni nošene okovane zlatom i srebrom i biserom načinjene«. Osim toga, ostavlja mu i krunu bisernu te posuđe, pojase, odjeću i nakit i to, dva pehara od kojih je jedan »od’ rambota« od kamena jaspisa a drugi srebrni, koji je pripadao vojvodi Sandalju, veliku srebrnu posudu, četiri ogrlice s kamenjem, pojas koji je pripadao Stjepanovoj majci Barbari, a bio je ukrašen biserima, prstenja s kame-njima samog hercega Stjepana, četiri »divize«, odjeću njegove majke Barbare »ako mu Bog dadne svoju gospođu imati«, kako veli herceg Stjepan. Također, od svoje odjeće herceg mu ostavlja veliku šubu od crvenoga aksamita, koju je dobio od ugarsko-hrvatskoga kralja Ma-tijaša, crveno-grimiznu šubu sa zlatom podstavljenu od samurova krzna, plašt od crvenoga damasta sa zlatom a podstavljen crvenom čendom, četiri srebrne zdjele, sedam čaša, dva-deset žlica i sedam čašica. Sve ostalo što je herceg posjedovao u posuđu, pojasima, odjeći, i drugom pokućstvu i stvarima i kako navodi sam herceg Stjepan »svih’ tečen’ja moga od’ velika do mala« traži da se podijeli njegovim sinovima Vladislavu, Vlatku i Stjepanu, sve na tri jednaka dijela. I ovdje vidimo da je i herceg najveće novčane legate kao i svoje osobne vrijedne predmete ostavio članovima svoje obitelji čime zapravo iskazuje želju da se sačuva-ju unutar obitelji, ali i da se uspomena na njega čuva iz generacije u generaciju. Nadalje navodi kako »više pisano imenovano blago moje i iman’je moje postavih u kući moioi u Dubrovniku na uphan’e Božije i našieh’ dobrih’ i s(a)rčanieh’ starih’ i novih’ pri-jaateljaa kneza i vlasteo i sve općine vlasteo dubrovač’cieh’ i takoi da je na volju za mene

17 Usp. Ljubiša STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, Zbornik za istoriju, književnost i je-zik srpskog naroda, odeljenje I, knj. 24, SKA, Beograd – Sremski Karlovci, 1934., knj. I/2, str. 87-92; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik..., str. 210-214.

18 Cecilija je bila treća žena hercega Stjepana i s njom herceg nije imao djece. Prvi put se oženio Jelenom, kćeri Balše III., a drugi put Barbarom de Raugo.

58


ni sinov’ mi ni s’ jednim’ človikom’ u općini nego da e moje iman’je vse više pisano i ime-novano na moju volju«. Za izvršitelje oporuke imenuje svoje prijatelje kneza Šišmunda Žunjevića i kneza Bartola Živanovića Gučetića i kneza Andruška Sorkočevića »da budu oni tri više reč(e)ni s podobniem’ vrimenom’ na punu moju rič’ i moi testamenat’ ispuniti i namistit’ razdiliti po dostojaan’ju kako se u sim’ testamentu s(a)d(a)rži«, a posebice po-navlja herceg »naiprvo za dušu moju«, te da se u sve gore pisano pouzdaje i u svoje sluge i kućane: »redovnika moga gosta Radina«, gospodina mitropolita Davida i kneza Pribislava Vukotića, »er su oni tri kućane moi tomu vsemu više pisanomu svidoci«. Znači, njegovi »kućani« nastupali su s jedne, a s druge strane njegovi prijatelji Dubrov-čani, a svi su se oni trebali pobrinuti da se sve izvrši prema njegovoj želji u oporuci. »I za veće stanovit’stvo i virovan’je«, veli herceg, da pečati oporuku svojim velikim vjerovnim pečatom, te moli »dobre i srdačne prijatelje« kneza i vlastelu i svu općinu dubrovačku i još zaklinje »B(o)gom’ višniem’ i svimi svetimi od’ vika i do vika B(og)u...« da učine sve kako je rečeno »er’ toi učinih’ bude u puti vele bolestan’ a u pameti moioi na punu kripak’ i pamet’ju moiom’ slob(o)dan’«. Na kraju herceg Stjepan kazuje da ukoliko prije Stjepana umre Vlatko, Vlatkov dio pripadne Stjepanu i obrnuto, te Vlatku preporučuje Stjepana s njegovim dijelom i zadužninom te završava »Bog ti i duša«. Nakon toga slijede potpisi svjedoka. Naime, u Dubrovniku su nakon toga, po običajima, bili pozvani svjedoci, kako bi se oporuka mogla proglasiti valjanom. Najprije izjavu daje knez Pribislav Vukotić, koji se prema običaju kune na Svetom pismu te navodi kako je herceg Stjepan oporuku učinio na Novom u Dračevici gdje je ležao »nemoćan i bolestan«, ali da je bio u »dobroj svijesti i pa-meti«, da je oporuku po hercegovoj želji pisao metropolit David »pred njegovim kipom«, te potvrđuje da su svjedoci bili gore navedeni i da je herceg zapovjedio da se oporuka zajedno s njegovim imanjem odnese u njegovu kuću u Dubrovnik i da se prema njegovim željama po-stupi kada svi njegovi sinovi budu nazočni. Nakon njega isto posvjedočiše i knez Andruško Sorkočević, Monaldo Viganti, koji tom prilikom izjavljuje da je pri činu pisanja oporuke bio nazočan, osim navedenih, i knez Radoje Krančinović, a sve navedeno potvrđuju također i Tadioko Marojević i »počteni muž’ David’ mitropolit’ mileševski«. Herceg ponavljajući for-mulaciju »najprvo za dušu moju«, govori o tome da je zaokupljen njezinim spasom pri čemu se posebno pouzdaje u svoje »kućane« pripadnike triju vjerskih zajednica koje su egzistirale na njegovim posjedima, kojima unatoč tome povjerenju nije ostavio nijedan oporučni legat. S druge strane, prilikom raspodjele imovine svojim sinovima, trudio se u potankosti odrediti što će komu pripasti pa i u slučaju da neki od njegovih sinova ranije umre. U tim njegovim navodima posebno je izražena briga za najmlađega sina Stjepana. Možemo pretpostaviti da su razlike u sadržaju njegove oporuke od tipično kasnosrednjovjekovnih europskih oporuka rezultat prisutnosti svih triju kršćanskih Crkava na njegovim posjedima, među kojima je sve do smrti držao »ravnotežu« ali i prisutnosti sve veće opasnosti od Osmanlija, koji su već prije tri godine osvojili Bosansko kraljevstvo.Herceg Stjepan Vukčić Kosača umro je samo dan nakon pisanja oporuke. Dubrovčani 5. lipnja 1466. potvrđuju da su primili njegovu oporuku i imovinu, a oporuka je otvorena i proglašena punovaljanom u Dubrovniku 9. prosinca 1466. godine.19

19 Usp. Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 79; Marijan SIVRIĆ, »Oporuka i smrt hercega Stjepana Vukčića Kosače«, Motrišta, br.18, Mostar, 2000., str. 83-84.

59

CCP 72 (2013.), str. 51–72

Kosače su u svojim oporukama, kao što je uobičajeno, rješavali pitanje nasljedstva svoje imovine, a ta raspodjela među članovima njihove obitelji zasigurno je određena njihovim osobnim odnosom ili možda nekim ranijim dogovorom. Dok herceg Stjepan nije ostavio oporučno nikome ništa izvan svoje obitelji, kod Jelene nalazimo mnoge primatelje legata s kojima je tijekom života bila u različitim odnosima. Inače, za kršćane je svakako misa bila najsigurniji put spasenja duše, a zatim slijede legati ostavljeni crkvenim ustanovama i osobama kao i briga za članove svoje obitelji ali i one koji su bili u njihovu okruženju a s »više brige« za egzistenciju.Kako u tim oporukama nalazimo podatak da su i Jelena i herceg Stjepan imali »moći koje su pri meni nošene« možemo zaključiti da su svoju religioznosti iskazivali i poštivanjem relikvija. Osim toga, s obzirom na to kome su ih ostavili, možemo naslutiti i s kime su imali najbliskiji odnos. Kod hercega riječ je o njegovu najmlađem sinu Stjepanu, kojemu osim mnogih skupocjenih stvari i velikoga novčanog iznosa ostavlja i moći i ikone koje je nosio sa sobom te ga preporučuje sinu Vlatku. U Jeleninu slučaju, po svemu sudeći, riječ je o hercegovu sinu Vladislavu. S druge strane poznat je hercegov odnos sa sinom Vladislavom. Iako se s njim izmirio i ovaj mu obećao vjernost, sudeći prema ostavljenim legatima, herceg Stjepan imao je drukčiji odnos prema njemu a drukčiji prema ostalim sinovima. Ostalu djecu, odnosno kćeri Katarinu i Maru, herceg ne spominje u svojoj opo-ruci. Isto tako, neobično je, pogotovo s obzirom na povjerenje koje im je ukazivao, da nije ništa oporučno ostavio nijednom od svojih »kućana«. Spomenimo i to da oporuka hercega Stjepana svjedoči o njegovu velikom bogatstvu, jer je samoga novca ostavio 71 000 duka-ta, a osim toga vidjeli smo da je posjedovao mnoge skupocjene stvari.Ako usporedimo oporuke hercega Stjepana i Jelene Sandaljeve vidimo razliku u vrstama i broju oporučnih legata te u njihovim primateljima. Dok je herceg Stjepan ostavio samo jedan legat pro anima, doduše u velikom novčanom iznosu, a ostalu imovinu podijelio svojoj obitelji, Jelenina je oporuka bogatija različitim vrstama legata, a kao primatelje oporučnih legata, osim članova obitelji i duhovnih osoba, nalazimo i mnoge ljude nižih staleža koji su joj služili. Stoga, možemo kazati kako se u Jeleninoj oporuci, za razliku od one hercega Stjepana, nalaze mnoge karitativne kategorije uobičajene za kasni srednji vi-jek, od onoga za spas duše, obdarivanja crkava različitim legatima, određivanje grobnoga mjesta u crkvi, obdarivanja slugu te zbrinjavanja siromašnih djevojaka za udaju. No, zani-mljivo je da Jelena, kao što je bilo uobičajeno u tadašnjim oporukama, ne navodi najprije legat za svoju dušu, već prvo one ostavljene obitelji. Na to je mogao barem dijelom utjeca-ti i njezin odnos s hercegom Stjepanom, budući da smo vidjeli da nekoliko puta u oporuci spominje »njegovu volju«. S druge strane, Stjepan Kosača na prvom mjestu navodi legat od 10 000 zlatnih dukata »za svoju dušicu na slavu i na službu Božju«, koji nije pobliže odredio. Razloge tome možemo samo nagađati. Ne možemo znati je li u pitanju bio neki raniji dogovor ili nešto drugo. Dok su već 1. travnja 1443. herceg Stjepan, njegova žena Jelena i sin Vladislav u Ključu izdali potvrdnicu da su primili od Dubrovčana oporučne le-gate koje im je ostavila Jelena Sandaljeva,20 distribucija oporučnih legata hercega Stjepana

20 Usp. Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 57-58; M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbor-nik..., str. 170-171.

60


Vukčića Kosače izvršavala se u vremenskom razdoblju od 1467. do 1470. godine.21 Her-cegova supruga Cecilija i hercegov sin Vladislav svoje su legate preuzimali samostalno. S druge strane, Vlatko, vjerojatno poštujući posljednju želju svoga oca, uglavnom zajed-nički preuzima ostavljene legate s bratom knezom Stjepanom. Oni odobravaju realizaciju legata ostavljenog za dušu hercega Stjepana.22 Naime, taj je iznos 10. veljače 1469. odlu-kom pape Pavla II. predan ugarsko-hrvatskom kralju Matijašu Korvinu »ad protegendam ipsam catholicam fidem non solum contra crudelissimos Turchos, sed et in perfidissimos hereticos singulariter defudetur.... ad omnem requsicionem et ordinacionem«.23 Ljudi su u posljednjim trenutcima svoga života nastojali što bolje iskoristiti ovozemaljska dobra čineći različita djela milosrđa čime im se »otvarala« mogućnost spašavanja od čisti-lišnih muka, dok su s druge strane zasigurno neki od njih svoju savjest, barem dijelom, op-terećivali upravo načinom njihova stjecanja u životu. Također, možemo pretpostaviti da je distribucija legata usko vezana uz promišljanje samoga oporučitelja o njegovu ovozemalj-skom životu, o grijesima koje je učinio »mišlju, riječju, djelom i propustom«, što ne mora značiti da je ta osoba imala više »grijeha« nego samo da je bila religioznija. Vjerojatno se o tome radi i kada uspoređujemo oporuku hercega Stjepana i Jelene, pri čemu je možda potrebno napomenuti da je ovdje riječ ne samo o pripadnicima različitih konfesija nego, sudeći prema dosadašnjoj historiografiji, i o osobama posve oprječnih karakternih crta.Kao i u dalmatinskim gradovima i ovdje susrećemo raznolike vrste oporučnih legata. Slično kao na susjednom dubrovačkom području24 i u navedenim oporukama darivani predmeti najčešće su novac, nakit, odjeća, posuđe itd., a kod Jelene nalazimo i vinograde, njive, maslinike i solila. S obzirom da je riječ o članovima velikaške obitelji, ne začuđu-ju vrste legata, a pogotovo što iz njihova detaljna opisa i vrste vidimo da je riječ o vrlo skupim predmetima. Dakako da ti legati pokazuju i bogatstvo kojim su raspolagali. Slike se kao predmet oporučivanja u dalmatinskim oporukama od druge polovice 14. stoljeća češće navode, i to ponajprije ikone.25 Da je bilo slično i na prostoru Kosača pokazuju nam dva primjera. Naime, i herceg Stjepan i Jelena spominju ikone u svojim oporukama, i to u Jelene nalazimo zlatnu ikonu, a u hercega »okovanu zlatom i srebrom i biserima«. Za ikone u Kosača saznajemo i iz drugih izvora. Srebrnu ikonu nalazimo 1413. godine u ostavštini banice Anke i kćeri joj Katarine u Dubrovniku, a zlatna ikona spominje se i u Sandaljevoj ostavštini 1413. i 1419. godine.26 Sandaljevi poslanici potvrđuju 1423. godine da su preuzeli tu ikonu.27

Također, poznato je da su oporučitelji u dalmatinskim komunama u kasnom srednjem vi-jeku ostavljali liturgijske knjige i to isključivo crkvama i pripadnicima crkvenih redova.28

21 Usp. M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik..., str. 206-227.22 Usp. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica..., str. 508. 23 Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae (ur. József GELCICH – Lajos

THALLÓCZY), Kiadja a M. Tud. Akademia Tort. Bizottsaga, Budapest, 1887., str. 629. Usp. Milko BRKO-VIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 22011., str. 229.

24 Usp. G. RAVANČIĆ, »Oporuke, oporučitelji i primatelji oporučnih legata u Dubrovniku...«, str. 118. 25 Usp. Z. LADIĆ, »Oporučni legati pro anima...«, str. 22, 24.26 Usp. Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 355, 357, 365.27 Isto, str. 371.28 Usp. Z. LADIĆ, »Oporučni legati pro anima...«, str. 26.

61

CCP 72 (2013.), str. 51–72

Iz Jelenina oporučnog navoda da se »ukoliko se nađe neka knjiga« priloži u crkve sv. Jurja i Presvete Bogorodice, možemo naslutiti kako je i ovdje riječ o takvima knjigama. Osim što je pomagala u dovršetku crkve Presvete Bogorodice, Jelena je oporučnim legatima sudjelovala i u samom opremanju dviju navedenih crkava. Osobito omiljeni primatelji pobožnih oporučnih legata u dalmatinskim oporukama bili su samostani, i to u prvom redu franjevaca i dominikanaca, crkve i kapelice u gradu i distriktu, pripadnici gradskoga klera te na poseban način duhovnici oporučitelja. Tako o velikoj popularnosti siromašnih redova u ovo vrijeme govori i činjenica da su u Europi od 13. stoljeća prosjački redovi u oporučnim legatima pro anima najčešće navođeni.29 U Ko-sača su, kako vidimo, stvari stajale drukčije. Dok herceg Stjepan izvan svoje obitelji nije ostavio nikome legat, pravoslavka Jelena ostavlja više legata crkvama sv. Jurja i Presvete Bogorodice, a osim svojega duhovnika Nikandara, nagrađuje i kaluđera Jovana i popa Te-odozija s određenom svotom novca. O Jeleninoj povezanosti s duhovnikom Nikandarom posebno svjedoči i Gorički zbornik koji je sastavio Nikandar, a u njemu se nalaze njezina pisma.30 Da mu je Jelena ukazivala povjerenje i u »svjetovnim poslovima«, ukazuje pri-mjerice činjenica da je Nikandar 6. veljače 1441. podignuo jednu ratu njezinih kamata u Dubrovniku.31 Iako izlazi iz ovoga konteksta, imajući na umu novac kojim su raspolagali, spomenut ćemo i to da su veliku dobit i Jelena i herceg Stjepan imali od Sandaljeva uloga u Dubrov-niku. Naime, Sandalj je prilikom prodaje svoje polovine župe Konavle 1419. godine, osim primanja u dubrovačko plemstvo, darivanja kuće u Dubrovniku, baštine, tributa Sandalju, Vuku, Vukcu i njegovu sinu Stjepanu te nasljednicima, dobio i mogućnost ulaganja nov-ca na dobit u Dubrovniku.32 Iako je Sandalj tražio od Dubrovčana da dozvole i njegovoj supruzi Jeleni ulaganje novca na dobit, dopuštenje nikada nije dobio. Ni Jelenin osobni pokušaj 1435. godine nije urodio plodom. Dubrovčani je odbijaju pažljivo birajući riječi njezinu zastupniku Pribislavu Pohvaliću. Svoju suprugu Jelenu u svojim poslovanjima Sandalj nije zaboravljao, pa su njezine transakcije unutar zasebnoga depozita, u isto vri-jeme s njegovima, obavljali Sandaljevi zastupnici. Zna se da je Sandalj malo prije smrti imao 12 000 uloženih dukata na koje je godišnja dobit iznosila 600 dukata. Nakon smrti, budući da nije bilo izravnih nasljednika za ulaganje novca na dobit u Dubrovniku, nasli-jedila ga je supruga Jelena. Matice Sandaljevih uloga bile su kod Stjepana Vukčića, pa postoji pretpostavka da je takvu želju izrazio sam Sandalj u maticama iz 1426. i 1431. godine.33 S druge strane, prema dosadašnjim istraživanjima znamo da je Jelena ulagala novac u Kotoru, a u tom ju je poslu trebao naslijediti herceg Stjepan. Naime, ona je kod vlastelina Luke Palutinovića, koji je bio vrlo ugledan bankar u Kotoru, uložila novac na

29 Usp. Isto, str. 27-28, 57; G. RAVANČIĆ, »Oporuke, oporučitelji i primatelji oporučnih legata u Dubrovni-ku...«, str. 110.

30 Usp. E. KURTOVIĆ, Iz historije bankarstva Bosne i Dubrovnika..., str. 37. 31 Usp. Isto, str. 48.32 Usp. Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 300. O tome više u: Esad KURTOVIĆ,

»Motivi Sandaljeve prodaje Konavala Dubrovčanima«, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akade-mije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, sv. 38, Zagreb – Dubrovnik, 2000., str. 103-120; E. KURTOVIĆ, Iz historije bankarstva Bosne i Dubrovnika..., str. 21, 43, 144.

33 Usp. E. KURTOVIĆ, Iz historije bankarstva Bosne i Dubrovnika..., str. 31, 35-36, 39-40. O Sandaljevim ulaganjima novca na dobit može se podrobnije vidjeti u: Isto, str. 20-36.

62


dobit uz kamatu od 7%, i po svemu sudeći, prije smrti podigla je preostalih 500 dukata. Također, prema nekim pretpostavkama, Sandaljeve matice podrazumijevale su da Jelenu nakon smrti naslijede njegovi potomci, u ovom slučaju herceg Stjepan Kosača.34 Također, možda ovdje treba napomenuti i činjenicu da je Sandalj tražio od Dubrovčana odobrenje za izgradnju crkve (u kojoj je Jelena trebala biti pokopana) i bolnice uza zidine Dubrovnika. S tim u svezi htio je položiti ulog od 6 000 dukata, s čijom bi dobiti održavao crkvu i bolnicu.35 Sačuvani izvori ne govore o kakvoj se crkvi radilo. Iako je taj zahtjev bio formalno prihvaćen u Vijeću umoljenih, s njegovim se odobrenjem odugovlačilo, vjerojat-no zbog toga što se radilo o pravoslavnoj crkvi. Nakon Sandaljeve smrti, udovica Jelena ponovno upućuje Dubrovčanima istu zamolbu, ali je odbijena. Poslije toga, ona podiže crkvu sv. Bogorodice na otoku Brezovici ili Beški na Skadarskom jezeru.36 Dosadašnje historiografske pretpostavke da se radilo o pravoslavnoj crkvi imaju argumenata, ali su razlozi mogli biti i drugi. Naime, ovdje treba imati na umu činjenicu da su Crkva i njezi-ne institucije u Dubrovniku bile pod strogim nadzorom svjetovnih vlasti i da je Sandalj, unatoč dobrim odnosima, za njih ipak bio stranac. Osim toga, postavlja se i pitanje tko bi tu crkvu nadzirao.37

Na kraju, kako smo spomenuli, osvrnut ćemo se i na sačuvane oporuke katolkinja Jelene, udovice Vuka Hranića, i pretposljednje bosanske kraljice Katarine koje ukazuju na njihovu religioznost i pobožnost. Jelena, kći hrvatsko-dalmatinskoga bana Vuka Vukčića Hrvatini-ća, nakon smrti muža Vuka Hranića, živjela je od 1425. godine u samostanu sv. Benedikta u Splitu. Prema legatima u njezinoj oporuci, koja je pisana u navedenom samostanu 18. ožujka 1437.,38 bila je vrlo nadahnuta srednjovjekovnom religioznošću. Nakon uobičajene formule »zdrave pameti a bolesna tijelom« ostavlja legat, kao što je bilo uobičajeno, za svoju dušu. Naime, ona ostavlja 87 dukata za služenje misa (dvije godine svaki dan), a novac koji preostane, prema njezinoj oporuci, trebao se dodijeliti crkvi sv. Benedikta. Tu je crkvu kao i njezine redovnice obdarila i drugim legatima u odjeći i posuđu. Osim što je naručila misu zadušnicu za svoju dušu, to isto čini i za svoga oca, majku i sestru. Također i svojim sluškinjama ostavlja određene legate u novcu i odjeći, kao i svojim slugama te nekim osobama s kojima je za života održavala kontakte. Njezin je ispovjednik bio don Petar iz splitskoga samostana sv. Benedikta kojemu ostavlja 10 dukata per anima mia. Iz navedenih legata vidimo da i u njezinoj oporuci nalazimo uobičajene karitativne kate-gorije za to razdoblje. Dakako da velik broj misa u relativno kratkom vremenu ukazuje na njezinu vrlo izraženu brigu za spas duše. Osim toga, »gospođa Jelena« slijedi i druge trendove koji su pogotovo bili izraženi u gradovima, primjerice ostavljanje legata gradskim

34 Usp. Isto, str. 49-50, 149 (tekst i bilješka 121).35 Usp. Isto, str. 35.36 Usp. Mladen ANČIĆ, »Jedan fragment iz života Sandalja Hranića«, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,

br. 19, Sarajevo, 1982., str. 253-262; Boris NILEVIĆ, Srpska Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 69.

37 Usp. Dijana KORAĆ, Vjera u Humskoj zemlji, Crkva na kamenu, Mostar, 2008., str. 127.38 Usp. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (ur. Tadija SMIČIKLAS), sv. 10, JAZU,

Zagreb, 1912., str. 303-305. Jelenina oporuka sačuvana je u Državnom arhivu u Zadru. Njezina oporuka je kod Tadije Smičiklasa pogrješno datirana 1337. godinom. O tome kao i o Jeleninoj oporuci više vidi u: M. ANČIĆ, »Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama«, str. 38-39 (tekst i bilješka 6).

63

CCP 72 (2013.), str. 51–72

crkvama i samostanima, obdarivanje duhovnika te plaćanje misa za svoju dušu kao i za duše pokojnih članova svoje obitelji.39 Pritom treba imati na umu da je bilo preporučljivo moliti za rođake, odnosno pokojne članove svoje obitelji kako bi što prije došli u raj, jer se duše u raju mogu moliti za one na zemlji kao i u čistilištu.40 Kako vidimo, Jelena nije izrazila želju da se služi misa i za njezina pokojnog muža. Razlog tomu ne možemo znati s obzirom da njezin odnos s Vukom Hranićem kao i život prije odlaska u ovaj samostan, zbog nedostatka izvora nije moguće detaljno utvrditi.41 S druge strane, osim što je distribu-cijom različitih legata unutar Crkve nastojala pronaći sigurniji put za spas duše, također je i legatima svojim slugama i drugim osobama iz svojega okruženja, mogla računati na više molitava za njezinu dušu. Inače, legati ostavljani u odjeći, koje ovdje nalazimo, usko su po-vezani s »tjelesnim djelima milosrđa« koji su pridonosili spašavanju duše, pa su stoga bili i česta tema u propovijedima te hagiografskoj književnosti i religioznom slikarstvu.42 Osim toga, u njezinoj oporuci nalazimo i zamjenska hodočašća kao još jedan oblik iskazivanja religioznosti ali i kao »zalog« za spasenje duše. Ona naime, ostavlja legat od tri dukata za troškove hodočašća crkvi sv. Marije u Traniju, što osim navedenoga navodi i na zaključak da je bila štovateljica Blažene Djevice Marije, odnosno da se nadala njezinu zagovoru kod Stvoritelja. Također, ostavila je i osam dukata za troškove hodočašća u Rim navodeći per anima. Inače, hodočašća, o čemu će biti više riječi malo kasnije, pripadaju svakako među najpopularnije oblike kasnosrednjovjekovne pobožnosti, pa i na ovom primjeru vidimo da su njezini oporučni legati tipični za oporuke iz toga razdoblja. Na kraju, spomenut ćemo još jedan njezin oporučni legat, a radi se o duplom svijećnjaku koji je ostavila crkvi sv. Kuzme i Damjana.43 Osim što je obdarivanje više crkava različitim legatima usko povezano s bri-gom o što bržem i sigurnijem spašavanju duše, pa i željom da se sačuva uspomena na nju, darivanje svijećnjaka moglo bi se možda dovesti i u svezu s paljenjem svijeća za vrijeme slavljenja mise, čime je dodatno osiguravala pro remedio animae.Na kraju donosimo osvrt na oporuku zasigurno najpoznatije žene iz srednjovjekovne bosan-sko-humske povijesti. Poznato je da je kraljica Katarina za vrijeme svojih posljednjih godina života u Rimu bila u vezi s franjevačkim samostanom Aracoeli, i da je bila članica Trećega franjevačkog reda. Katarina je 20. listopada 1478. pozvala javnog notara Antu Jurina, inače svećenika Splitske biskupije koji je u to vrijeme bio na službi u crkvi sv. Petra u Rimu, da sastavi njezinu oporuku. Svih sedam svjedoka njezine oporuke bile su crkvene osobe, i to šest franjevaca samostana Aracoeli i Jure Marinov, arhiđakon na Rabu koji je u to vrijeme bio na službi kod kardinala Marka Barba. Kraljica Katarina, kako je poznato, ostavlja Bo-sansko kraljevstvo papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima ukoliko se nijedno od njezine djece (Sigismund i Katarina) ne vrate na kršćanstvo. Svojoj je djeci ostavila neke predmete (bodež, dvije tase i dva srebrna vrča), a sinu još i očev mač. Ovdje se zasigurno

39 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 156, s uputama na ostalu literaturu.40 Usp. Žak LE GOF, Nastanak čistilišta, Izdavalačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi

Sad, 1992., str. 291-292.41 Usp. M. ANČIĆ, »Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama«, str. 50-52.42 O tome više s uputama na ostalu literaturu vidi u: V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI

vek, str. 187- 190.43 Usp. Codex diplomaticus... (ur. Tadija SMIČIKLAS), str. 304-305; M. ANČIĆ, »Prosopografske crtice o

Hrvatinićima i Kosačama«, str. 50-51.

64


radi o njezinoj želji da ti predmeti kao uspomene ostanu u obitelji, ali kako vidimo bila je i vrlo zabrinuta zbog budućnosti svoje djece i svoje zemlje. Ona u svojoj oporuci izražava želju da se sahrani u crkvi Aracoeli te za pokop i obrede ostavlja 200 dukata. Također, toj crkvi ostavlja i pozlaćeni kraljevski plašt i svileni oltarnik koji je koristila u svojoj kapelici. Ostale predmete iz kapelice, a riječ je o misalu, kaležu s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo skupa sa svilenim oltarnikom, ostavlja crkvi sv. Jeronima u Rimu, dok sve relikvije koje je imala ostavlja crkvi sv. Katarine u Jajcu. Za izvršitelje oporuke imenuje dubrovačkoga kanonika Matu de Raguisa koji je u to vrijeme bio u službi kardinala Julijana Rovere, te Paulu Mirković i Radića Klešića. Katarina je na kraju zamolila bisku-pa Bartolomeja Marasca da ugovori sastanak izvršitelja njezine oporuke s vicekancelarom Rimske crkve Rodrigom Borgiom. Ti su izvršitelji papi i kardinalskom zboru trebali predati njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša, kako bi se zauvijek sačuvali. Pet dana nakon pisanja oporuke Katarina je umrla i po svojoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli u Rimu i to pred glavnim oltarom te crkve.44 Kako vidimo, Katarina je sukladno svojem druš-tvenom statusu ali i slijedeći trendove kasnosrednjovjekovne pobožnosti iskazala želju da se pokopa u crkvi Aracoeli te je ostavila različite legate ne samo ovoj crkvi nego i crkvama sv. Jeronima te crkvi sv. Katarine u Jajcu. Kako smo vidjeli iz navedenih legata, Katarina je raspolagala i vrlo skupim predmetima koji su se koristili u slavljenju mise a koji su za njezi-na života bili u njezinoj kapeli u Rimu. Iz svega možemo iščitati njezinu brigu za spas duše, pa je stoga nastojala različitim legatima ostavljenim crkvama i duhovnim osobama što prije osigurati svoje spasenje. S time je naravno povezano i njezino grobno mjesto kod glavnoga oltara gdje se svakodnevno služe mise. Već smo spominjali kako je postojalo vjerovanje da grob u crkvi pomaže bržem spašavanju duše, ukoliko nije u pitanju »vremenita taština«, a njezin grob blizu oltara može biti povezan i sa pobožnošću prema svetoj hostiji.45 S druge strane što veći broj crkava koje obdaruje u svojoj oporuci svjedoči ne samo o njezinoj po-vezanosti s tim crkvama tijekom života nego i o »računanju« na molitve u njima za njezinu dušu. No, ovdje treba imati na umu i utjecaj franjevaca s kojima je, kako smo vidjeli, bila u vrlo bliskim odnosima tijekom zadnjih godina svoga života, o čemu svjedoči i činjenica da su šest od sedam svjedoka bili franjevci, dok su sve druge navedene crkvene osobe bile podrijetlom s hrvatskih prostora. Govoreći o njezinoj vezi s franjevcima, treba kazati da je kasnosrednjovjekovnu religioznost također obilježilo osnivanje »trećega reda« za laike pri čemu su presudnu ulogu imali prosjački redovi, franjevci i dominikanci. I sama je Katarina bila, kako je spomenuto, članica Trećega franjevačkog reda. Na poticaj franjevaca laici su u svojoj pobožnosti posebnu ulogu dali caritas i elemosina. U to je vrijeme Crkva ulagala mnogo truda u poticanju religioznosti među laicima, pa su žene (najveći broj činile su udo-vice) imale mogućnost izražavati svoju pobožnosti u svakodnevnom životu. Najveći poticaj tim ženama davale su trećoretkinje sv. Katarina Sijenska i sv. Elizabeta u čijim su životima

44 Usp. Augustinus THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, tomus primus: ab Innocentio PP. III usque ad Paulum PP. III, 1198. – 1549., Roma, 1863., str. 509-511. Prema: Ba-zilije PANDŽIĆ, »Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)«, Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljet-nice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija u Sarajevu – Kršćanska sadašnjost, Sarajevo – Zagreb, 1979., str. 21-24.

45 O tome više vidi u: V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 197-200. Usp. Z. JANEKOVIĆ RÖMER, »Na razmeđi ovog i onog svijeta...«, str. 9.

65

CCP 72 (2013.), str. 51–72

prevladavali milosrđe i skrb o siromašnima.46 S druge strane franjevci i dominikanci svojim propovijedima i savjetima zasigurno su »pomagali« srednjovjekovnim ljudima u »isprav-nom biranju« puta za spasenje duše.47

U svojoj oporuci Katarina se sjetila i svojih sluga kojima ostavlja neke predmete a o bliskom odnosu s njima svjedoči i to da ih imenuje, osim crkvenih osoba, za izvršitelje svoje oporuke. Ovdje ćemo spomenuti i to da iz oporuke vidimo da je bila dužna određeni novčani iznos, osim svojim epitropima Radiču Klešiću i Pauli Mirković, također i Luki Vučikoviću, pa naređuje da se vrate njezini dugovi, što je opet povezano s težnjom da ne napusti ovaj svijet dok ne vrati sve svoje dugove. Osim toga, treba navesti i činjenicu da su uključivanju siromašnih u socijalnu zajednicu u srednjem vijeku posebno pridonijeli franjevci čiji je osnivač sveti Franjo uzdigao siromaštvo na najveći stupanj, a franjevci su u svojim propovijedima pozivali laike na davanje milostinje. Pauperes Christi smatrali su se i prosjački redovi, koji se za razliku od siromašnih laika, nisu nalazili na marginama društva, a kojima se također ostavljala milostinja. Inače caritas se u teologiji kasnoga srednjeg vijeka interpretirao kao jedan oblik imitatio Christi, a koncept uživljavanja u život i muke Isusa Krista proširio se zahvaljujući sv. Franji i njegovu redu.48 Na takva razmišljanja i oporučne želje također je velik utjecaj imala pojava teologije čistilišta, čime se ljudima otvara mogućnost da različitim djelima milosrđa pokušaju spasiti dušu »dok još ima vremena«. Poznato je da je i sveti Bonaventura u svojem teološkom učenju po-sebno isticao molitvu za mrtve s kojom bi se mogli oprostiti grijesi onima koji se nalaze u čistilištu. Naravno, onima koji su u raju molitva nije potrebna, a za one u paklu ne postoji više nikakva mogućnost spasenja.49 Ne treba sumnjati da je svojim oporučnim navodima kao i molitvama brojnih primatelja različitih legata i Katarina mogla »računati« na više molitava za svoju dušu, ali i da je i kod nje bila prisutna želja za čuvanjem uspomene na nju nakon njezine smrti.Osim religioznosti koju možemo iščitati iz njezine oporuke, valja kazati da je Katarina i tijekom života iskazivala pobožnost. Tako znademo da je kraljica Katarina 1472. godine nazočila prijenosu kostiju Bernardina Sijenskoga50 u njemu posvećenu crkvu u Akvileji. Na-ime, još 1457. godine njezin muž kralj Stjepan Tomaš dao je prinos za tu crkvu. Osim toga, Katarina je zabilježena i među hodočasnicima 1475. godine kada je papa Siksto IV. progla-sio jubilarnu godinu. Poznato je da je tijekom kasnoga srednjeg vijeka hodočašćenje bilo najomiljeniji oblik pobožnosti. Tomu je svakako pridonijelo širenje kulta pojedinih svetaca i štovanje svetačkih relikvija, kojima se pridavala čudotvorna moć. Osim toga, treba istaknuti ideju dijeljenja oprosta na određenim mjestima, ali i uvođenje prvoga jubileja 1300. godine

46 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 96-98. O Katarini Sijenskoj više vidi u: Suvremena katolička enciklopedija, str. 453-454.

47 Usp. Isto, str. 155.48 O tome više vidi u: V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 191, 253.49 O stavovima sv. Bonaventure prema čistilištu više u: Ž. LE GOF, Nastanak čistilišta, str. 231-23650 Bernardin Sijenski provodi život u strogoj askezi. Studirao je pravo u Sieni kada je 1400. godine harala kuga,

pri čemu je pružao veliku pomoć oboljelima. Nakon toga, odlučio je ući u franjevački red. Zbog pločice na kojoj je pisalo IHS (koristio je za vrijeme propovijedi), papa Martin V. optužio ga je za krivovjerje. No nakon što je oslobođen optužbe slovi kao osnivač »pobožnosti svetom Imenu Isusovu«. Usp. Joseph LORTZ, Storia della Chiesa, sv. 1, Edizioni Paoline, Torino, 61992., str. 609; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (ur. Anđelko BADURINA), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 52006., str. 163-164.

66


u Rimu, koji je proglasio papa Bonifacije VIII. (1294. – 1303),51 a zatim i u drugim mjesti-ma. Takvo shvaćanje značilo je promjenu poimanja određenoga svetišta kao »mjesta Božje nazočnosti« u mjesto gdje Crkva dijeli određene privilegije ili određuje »jubilarne godine«.52 Za poticanje pobožnosti kod vjernika jedan od najefikasnijih načina bile su propovijedi. Već od kršćanske antike propovijedalo se u svim zajednicama i to svake nedjelje i blagda-na. Do razvoja propovijedi dolazi već od kraja 4. stoljeća, kada se počinje propovijedati i običnim danima, a među propovjednicima se vrlo rano ističu sv. Ivan Zlatousti na Istoku a na Zapadu sv. Ambrozije. Do još većega razvoja propovijedi dolazi u 12. i 13. stoljeću i to zahvaljujući crkvenoj reformi, križarskim vojnama, borbi protiv krivovjerja a posebno osnutku prosjačkih redova, koji će uvelike utjecati na pučku pobožnost. Na samu kvalitetu propovijedi veoma jak utjecaj imala je skolastika.53 Poseban procvat propovijed doživlja-va u kasnom srednjem vijeku u čemu su velik doprinos dali franjevci i dominikanci. Tako je franjevac opservant Bernardin iz Sijene u svojim propovijedima naglašavao pokajanje i dobrovoljno siromaštvo. Iz reda dominikanaca poznat je sv. Vinko Fererski, čije je štova-nje od druge polovice 15. stoljeća bilo veoma rašireno i u Dubrovniku gdje se s vremenom počelo vjerovati u njegovu moć u suzbijanju epidemije kuge.54 Također, ovdje treba spo-menuti i to da su na širenje religioznosti utjecale i upravo česte epidemije kuge. Naime, nakon »crne smrti« jačaju kultovi pojedinih svetaca koji nisu ranije bili osobito štovani, što se na poseban način odrazilo u sakralnom slikarstvu, pa se njihov broj tijekom 15. i 16. stoljeća stalno povećavao, a kuga je kod ljudi doživljavana kao posljedica Božjega gnjeva zbog počinjenih grijeha.55 Budući da su se sv. Sebastijan i sv. Roko častili kao zaštitnici od kuge, u vrijeme opasnosti od kuge gotovo svaki europski grad podignuo je crkvu ili oltar u njihovu čast. Tako su primjerice Dubrovčani u drugoj polovici 15. stoljeća podignuli crkvu sv. Sebastijanu, a 1534. godine dovršena je i crkva posvećena sv. Roku.56

Na pobožnost je kako je spomenuto, utjecala i vjera u čistilište koju su najviše širili pro-sjački redovi. Čistilištem kao »trećim mjestom« dobiva se još jedna »mogućnost« spase-nja, a to se moglo postići molitvom, različitim djelima milosrđa tijekom života ali i moli-tvom živih za umrle te postom.57 Osim toga, treba spomenuti da je na širenje religioznosti u kasnom srednjem vijeku također utjecala i dostupnost knjige većem broju ljudi.58

Ostali oblici religioznosti

Jedan od oblika iskazivanja religioznosti, odnosno pobožnosti svakako je i post. Crkva od najranijega vremena uvodi post petkom i to u spomen Isusove muke.59 Osim petka, nakon

51 Usp. Ž. LE GOF, Nastanak čistilišta, str. 303-304.52 Usp. Josip KOLANOVIĆ, »Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku«, Croatica chri-

stiana periodica, god. 6, br. 9, Zagreb, 1982., str. 14-15.53 Usp. Božo GOLUŽA, Povijest Crkve, Teološki institut Mostar, Mostar, 1998., str. 123, 196, 270.54 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 88-91, 94.55 Usp. M. KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas..., str. 65, 72.56 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 230-233.57 Usp. Ž. LE GOF, Nastanak čistilišta, str. 296, 299. O tome, kao i o mišljenju pojedinih skolastika o čistilištu,

može se vidjeti u tom istom djelu.58 Usp. V. ŽIVKOVIĆ, Religioznost i umetnost u Kotoru XIV-XVI vek, str. 85.59 Usp. Karl BIHLMEYER – Herman TÜCHLE, Storia della Chiesa, sv. 2, Morcelliana, Brescia, 81987., str. 145.

67

CCP 72 (2013.), str. 51–72

11. stoljeća, također je čest bio i post subotom. Dani posta povećavaju se uvođenjem posta uoči velikih blagdana, posebno na blagdane spomena apostola, a od 1078. godine papa Grgur VII. uvodi i kvatre.60

Uskrsni post uveden je vrlo rano. Dok se u 3. stoljeću postilo samo u Velikom tjednu (šest dana), u prvoj polovici 4. stoljeća, vjerojatno imajući u vidu Isusov post u pustinji od četrdeset dana, počinje se postiti cijelu korizmu. Na Zapadu je korizma trajala ukupno šest tjedana a na Istoku je podrazumijevala šest tjedana prije Cvjetnice, to jest tjedan više.61 Što se tiče posta u adventu, treba kazati da se, počevši od 5. stoljeća, u galskoj Crkvi kao priprava za Božić od 11. studenoga pa nadalje prakticirao post tri dana u tjednu (ponedje-ljak, srijeda i petak). U Rimskoj crkvi je još prije Grgura Velikoga kao priprava za Božić uveden advent koji je uključivao četiri tjedna. Također, na Istoku je bilo razdoblje priprave za Božić koje je trajalo tri do četiri tjedna.62

Uz molitvu i djela milosrđa, post je kao izraz pobožnosti uveden od najranijih vremena u Crkvi, pri čemu je najveći uzor bio sam Isus Krist. Postu se kao što je spomenuto, prida-vala velika pažnja i u srednjem vijeku. Post se spominje i u poznatom hagiografskom dje-lu Legenda aurea Jakova Varaginskog (1228./29. – 1298.), nadbiskupa Genove. Naime, prema Zlatnoj legendi dušama u čistilištu može se pomoći služenjem mise, molitvama, postom i milostinjom.63 Zanimljivo je navesti i pisanje Marka Marulića (1450. – 1524.) koji je povezivao milosrđe i post navodeći »hranu koju sebi uskraćuješ posteći daj onomu tko oskudijeva« i zaključuje: »To će biti post koji je Bogu po volji«.64 Prema dosadašnjim istraživanjima i u obitelji Kosača postilo se u dane korizme i došašća, što saznajemo uglavnom iz nekih odluka dubrovačkih vijeća. Zasigurno je postojalo raz-mišljanje da će im i post u određene dane pomoći na posljednjem sudu. O postu u Kosača u navedeno vrijeme svjedoče sljedeći primjeri. Da su Kosače postili korizmene dane daje naslutiti Sandaljeva povelja pisana »va lito rožastva hristova tisušćno i četiri sta i deseto lito u Dračevici u Novom u prvi utornik’ po sridopostiiu«.65 Osim toga, poznato je i neko-liko zaključaka dubrovačkih vijeća iz 1427. godine koji govore o slanju ribe ovoj obitelji za vrijeme korizme i to uglavnom dok su boravili u Blagaju. Tako iz siječnja te godine datiraju odredbe po kojima Sandalj, koji se nalazi u Blagaju, treba dobiti njihov dar u ribi, i to sve do Uskrsa. Jedan zaključak iz ožujka te godine vezan je za njegovu ženu Jelenu. Tada je, naime, odlučeno da joj se šalje svaki tjedan do Uskrsa ribe, vina i kruha. Sličnu odredbu nalazimo i nekoliko godina kasnije, točnije 10. ožujka 1433. kada Vijeće umolje-nih donosi zaključak da se Sandalju za vrijeme korizme šalje riba.66 Da je i herceg Stjepan

60 Usp. B. GOLUŽA, Povijest Crkve, str. 65, 75; K. BIHLMEYER – H. TÜCHLE, Storia della Chiesa, sv. II, str. 145.

61 Usp. B. GOLUŽA, Povijest Crkve, str. 126.62 Usp. Karl BIHLMEYER – Herman TÜCHLE, Storia della Chiesa, sv. 1, Brescia, 111987., str. 411.63 Usp. Ž. LE GOF, Nastanak čistilišta, str. 296. Odgovore Jakova Varaginskog na različite upite o čistilištu

vidjeti u: Isto, str. 294-296.64 Branko JOZIĆ, »Hoć bit veće zdrav, s redom i s mirom pij... (Marulić o jelu, piću i postu)«, Colloquia Ma-

ruliana, br. 19, Split, 2010., str. 241 (tekst i bilješka 19).65 Usp. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica..., str. 275; Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Svjetlo

riječi – Ziral, Sarajevo – Mostar, 21999., str. 197; M. BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum..., str. 235-236.

66 Usp. Nikola JORGA, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XV siecle, sv. 2, E. Leroux,

68


Vukčić Kosača postio u korizmene dane vidimo iz zaključka dubrovačkoga vijeća od 28. ožujka 1436. kada je odlučeno da mu se dadne pšenice i ribe jer su dobili informaciju da boravi u Blagaju. U ožujku sljedeće godine ponovno mu odlučuju dati ribe jer se nalazi u Blagaju. Isti zaključak nalazimo i 1440. godine.67 Poznata je i jedna takva odredba od 11. veljače 1447. Tada Vijeće umoljenih donosi zaključak da hercegu Stjepanu, ukoliko u korizmi dođe u Dračevicu, pošalju svoje poslanike, a krajem istoga mjeseca šalju mu poslanike s darovima u suknu u vrijednosti od 400 perpera, a isto toliko Katarini i Jeleni, te navode kako će barke loviti ribu za vojvodu Stjepana.68

Što se tiče posta u adventu, nalazimo također nekoliko zaključaka dubrovačkih vijeća. Tako Dubrovčani 11. prosinca 1433. odobravaju Sandalju slanje ribe za vrijeme dok se bude nalazio u Blagaju, a istu odluku donose i tri godine kasnije za njegovu udovicu Jele-nu.69 Sličan zaključak nalazimo i za vrijeme njegova nasljednika Stjepana Kosače, kojega Dubrovčani 7. prosinca 1437. odlučuju obdariti ribom u vrijednosti od 40 perpera jer se nalazi sa svojom obitelji u Blagaju. Prema sačuvanim izvorima obdaruju ga ribom i 20. studenoga 1439., 5. prosinca 1440., 9. prosinca 1442., 2. prosinca 1447.70 Da su Dubrov-čani obdarivali ribom Kosače najčešće za vrijeme njihova boravka u Blagaju, govori i du-brovački zaključak donesen 16. prosinca 1444. u kojem se navodi da se vojvodi Stjepanu Kosači ponudi »ribe iz Neretve«, ukoliko bi u Blagaju slavio Božić.71 Osim navedenoga, na temelju sačuvanih izvora možemo pretpostaviti da je i u Kosača, kao i na njihovu susjednom području, na poseban način bila štovana Blažena Djevica Marija. Vidjeli smo da je Sandaljeva žena Jelena podigla crkvu posvećenu Presvetoj Bo-gorodici koju je odredila da u njoj bude pokopana, a osim toga još neki podatci ukazuju na štovanje BDM u toj obitelji. Inače, možemo kazati da je čašćenje Blažene Djevice Marije obilježilo kasnosrednjovjekovnu laičku pobožnost. Marijin se zagovor tražio u svim životnim nedaćama, a vjernici joj se kao »Utočištu grješnika« i »Utjesi žalosnih« posebno obraćaju za zaštitu od različitih životnih neprilika bilo da se radi o bolestima, epidemijama, osmanlijskoj opasnosti i slično. Naime, povijesne okolnosti utjecale su i na promjene u marijanskoj pobožnosti, pa se u kasnom srednjem vijeku posebno isticala Marijina zaštitnička uloga protiv nevjernika (infideles), odnosno njezina protuosmanska uloga, te protiv kužnih epidemija.72

Općenito, na pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji uvelike je utjecala odluka Crkve da se sabor u Efezu 431. godine održi u jednoj crkvi njoj posvećenoj, kada već na prvoj sjednici toga sabora Crkva službeno priznaje Marijin naslov Bogorodica. Na temelju do-gme o Bogorodici razvija se i njezin kult. Nakon Nestorijeva krivovjerja koji se u svojim

Paris, 1899., str 234, 238, 313. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 197 (tekst i bilješka 187).67 Usp. N. JORGA, Notes..., str. 338-341, 386, 406. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 197-

198 (tekst i bilješke 190 i 191). Usp. M. BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum..., str. 236.68 Usp. N. JORGA, Notes..., str. 423. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 197-198. 69 Usp. N. JORGA, Notes..., str. 309, 338. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 197. Usp. M.

BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum..., str. 235-236.70 Usp. N. JORGA, Notes..., str. 341, 363, 371, 391, 423. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str.

197 (tekst i bilješka 185). Usp. M. BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum..., str. 235-236.71 Usp. N. JORGA, Notes..., str. 406. Prema: L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 198, bilješka 191.72 Usp. M. KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas..., str. 124.

69

CCP 72 (2013.), str. 51–72

propovijedima izrugivao naslovu Majke Božje, uporno tvrdeći da je ona samo majka Kri-stova, nastaju brojni teološki spisi koji brane njezine naslove Blažene Djevice Marije i Bo-gorodice. Kako je rasla pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, s vremenom se uvodi sve više marijanskih blagdana. Tako se već u 4. stoljeću u Jeruzalemu spominje blagdan Marijina čišćenja ili Svijećnica, dok se u 6. stoljeću uvode i blagdani Marijina rođenja (8. rujna), Blagovijest (25. ožujka) i Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo (15. kolovo-za), a kasnije i mnogi drugi Marijini blagdani.73 Također, tijekom povijesti povećavao se i broj Marijinih titula.74

Dok se Blažena Djevica Marija na Istoku štovala već u kršćanskoj antici, na Zapadu će ma-rijanski kult doživjeti procvat krajem 12. stoljeća, odnosno početkom 13. stoljeća. Naime, ulogu Marije kao posrednice između Boga i ljudi među prvima isticao je sv. Anzelmo u 11. stoljeću pa je stoljeće kasnije njegovom zaslugom Marija prihvaćena kao univerzalna posrednica i pomiriteljica (universalis mediatrix et reconciliatrix) i kraljica neba i zemlje, ali i suotkupiteljica koja, trpeći sa svojim sinom Isusom Kristom, sudjeluje i u otkupljenju čovjeka, što je posebno zastupao Bernard iz Clairvauxa. 75 Mariju kao Kraljicu neba (Regina coeli) posebno su promicali franjevci. Blažena Djevica Marija u promišljanjima mnogih istočnih i zapadnih teologa doživljavana je kao nova Eva, pa je zbog njezine poniznosti do-šao novi Adam, to jest Isus Krist koji je spasio i otkupio čovječanstvo. Naime, usporedbu iz-među Marije i Eve počeli su povlačiti već u 2. i 3. stoljeća Ignacije, Justin i Origen u svojim raspravama. U vrijeme visoke skolastike pojedini su teolozi podvrgnuli kritici neke dogme o Mariji,76 ali unatoč svemu marijanska pobožnost tada doživljava svoj vrhunac. Za širenje marijanske pobožnosti među svim slojevima stanovništva zaslužni su u prvom redu franjev-ci i dominikanci.77 Ideja o Mariji kao novoj Evi bila je prisutna i u hrvatskih humanista među kojima se posebno isticao Marko Marulić, možda prvi hrvatski mariolog.78

Na hrvatskom srednjovjekovnom prostoru kao i diljem čitave Europe širi se pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i to zahvaljujući u prvom redu franjevcima i dominikanci-ma, ali i ostalim crkvenim redovima. Tako je štovanje Majke Božje i na istočnoj jadran-skoj obali bilo vrlo rašireno u razdoblju razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka. Naime, taj je kult u Dalmaciji ojačao tek nakon održavanja sabora u Efezu 431. godine pa su već u

73 Usp. B. GOLUŽA, Povijest Crkve, str. 108-109, 125-127; Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 9-11. Popis Marijinih blagdana s podatcima o početku njihova slavljenja na Istoku i Zapadu vidi u: Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 10-11, i bilješka 52 na str. 10.

74 O tome više vidi u: Predrag BELIĆ, »Popis hrvatskih Marijinih titula«, Bogoslovska smotra, god. 53, br. 2-3, 1983., str. 260-279.

75 Usp. Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 4, (tekst i bilješka 16), M. KUNČIĆ, Od po-šasti sačuvaj nas..., str. 126; Luka MARKEŠIĆ,»Marija u tradiciji i učiteljstvu Crkve«, Svjetlo riječi, svibanj 2007. Poseban prilog, Sarajevo, str. 8.

76 Franjevački i dominikanski teolozi posebno su se sporili oko dogme o Marijinu bezgrješnom začeću. Tek je sredinom 19. stoljeća Katolička crkva prihvatila dogmu o Marijinu bezgrješnom začeću. O tome više vidi u: Goran DABIĆ, »Od Marijine osobne svetosti do njezine izvorne svetosti. Dogma o Marijinu bezgrešnom začeću«, Bogoslovska smotra, god. 75, br. 1, Zagreb, 2005., str. 122; Petar GRABIĆ, »Duns Skot i dogma Bezgrješnog Marijina začeća«, Bogoslovska smotra, god. 24, br. 4, Zagreb, 1936., str. 369-380.

77 Usp. M. KUNČIĆ, Od pošasti sačuvaj nas..., str. 126; Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 4.

78 Usp. Mladen PARLOV, »Marulić – mariolog i marijanski pjesnik«, Colloquia Maruliana, br. 13, Split, 2004., str. 120; Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 4.

70


ranom srednjem vijeku na tom području podignute brojne crkve Mariji u čast.79 Iz statuta dalmatinskih komuna može se iščitati u kolikoj je mjeri bio zastupljen marijanski kult u svakodnevnom životu. U srednjem vijeku nastao je velik broj molitava, pjesama i oficija u čast Blažene Djevice Marije, a u njezinu čast ostavljani su i zavjetni darovi, podizane crkve i kapele.80

Tijekom kasnoga srednjeg vijeka hodočašćenje je bilo najomiljeniji oblik pobožnosti. No, kao najpopularnija odredišta hodočasnika treba istaknuti Jeruzalem (zbog Isusova groba), Rim (sjedište Petrova nasljednika) i Santiago de Compostela (svetište apostola sv. Jako-va Starijega), tzv. peregrinationes maiores. Drugu skupinu tzv. peregrinationes minores činila su hodočasnička mjesta vezana uz marijanski kult kao i kultove pojedinih svetaca, pripadnika franjevaca i dominikanaca kao primjerice Recanati, Loreto, Assisi, Pesaro, Monte Gargano, Bari i Monte Sancti Angeli u Apuliji dok su treću skupinu činila obližnja hodočasnička odredišta smještena blizu komunalnih središta ili ona vezana uz štovanje pojedinih svetaca, zaštitnika gradova i komuna. Budući da su svetišta tzv. peregrinationes maiores iziskivali veće financijske iznose a također i zbog udaljenosti te različitih opasno-sti posebno zbog sve većega osmanlijskog vojnog pritiska, Hrvati će s vremenom najviše hodočastiti na Apeninski poluotok, i to u svetišta u Loretu i Recanati te Assisu, gdje su hodočasnici zavjete obavljali u crkvi sv. Marije od Anđela (Porcijunkula).81

Iako znademo da svako hodočašće nije imalo vjerski motiv, zasigurno je puno više bilo onih koji su odlazili iz osobne vjere, utječući se za pomoć u različitim nedaćama ili za-hvaljujući za različita dobra. Kao temeljne poticaje možemo navesti zavjet, pobožnost i pokoru.82 Također, spomenuli smo da su neki od razloga hodočašćenja štovanje svetačkih relikvija kojima se pridavala čudotvorna moć te davanje određenih oprosta vezanih uz neko mjesto ili uvođenje jubileja kada se dobivao perdono generale, pa možemo pretpo-staviti da je tada bio najveći broj hodočasnika.83 Naravno da su ljudi najviše posjećivali sebi najbliža hodočasnička mjesta, a naročito ona gdje su bile izložene relikvije pojedinih svetaca, kojima se utjecalo u različitim potrebama.84 Hodočašća u marijanska svetišta u Europi bila su uvelike zastupljena krajem 14. i početkom 15. stoljeća. U tom razdoblju nalazimo i jednoga člana obitelji Kosača na hodočašću u Lo-reto. Riječ je o Vladislavu, sinu hercega Stjepana, koji je sudeći prema sačuvanim izvorima, bio pripadnik Katoličke crkve. O njegovoj pobožnosti ali i štovanju Blažene Djevice Marije

79 Usp. Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 2-3.80 Molitve, pjesme i oficiji – molenje časova u čast Blažene Djevice Marije kod Hrvata više vidi u: Z. NOVAK,

»Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 17-23.81 Usp. Zoran LADIĆ, »Ponukani pobožnošću i znatiželjom. O kasnosrednjovjekovnim rapskim hodočasni-

cima«, Kolo. Časopis Matice hrvatske, br. 4, Zagreb, 2006., str. 265; Zoran LADIĆ, »Na putu ad sanctos: hrvatska hodočašća u prošlosti«, Hrvatska revija, br. 4, Zagreb, 2004., str. 83; Lovorka ČORALIĆ, »Na putu u Svetu Zemlju – hodočašća u Jeruzalem (tragom nekoliko oporuka hrvatskih iseljenika u Mlecima, XV.-XVI. st.)«, Croatica christiana periodica, god. 33, br. 64, Zagreb, 2009., str. 1.

82 Usp. Zoran LADIĆ, »Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća«, Croatica christiana periodica, god. 17, br. 32, Zagreb, 1993., str. 18.

83 Usp. J. KOLANOVIĆ, »Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku«, str. 14-15.84 O hodočašćima u marijanska svetišta na jadranskom prostoru više vidi u: Eduard PERIČIĆ, »Bogorodica

u hrvatskim svetištima i diplomatičkim spomenicima (XII.-XVI. st.)«, Bogoslovska smotra, god. 58, br. 1, Zagreb, 1988., str. 3-10.

71

CCP 72 (2013.), str. 51–72

svjedoči navedeno hodočašće. Naime, njegova zamolba Dubrovčanima za ustupanjem jedne galije koja bi ga prevezla u Italiju razmatrana je u dubrovačkom Malom vijeću 31. ožujka 1454., kada je s trideset i tri glasa odobrena. Vladislav se 11. travnja iste godine ukrcao u Novom, odakle stiže u Dubrovnik.85 Ovdje treba kazati da je Loreto među hodočasničkim odredištima zacijelo najveće marijansko svetište. Naime, otkada je papa Grgur XI. (1371. – 1378.) udijelio prve oproste crkvi svete Marije u Loretu, ovo će svetište u većem broju posjećivati vjernici iz cijele Europe. Posebno je Loreto za vrijeme osmanlijske opasnosti hodočasnicima s hrvatskih povijesnih prostora bilo mjesto nade gdje su vjerovali da će biti oslobođeni te opasnosti, pa u tom razdoblju i u takvim okolnostima Loreto postaje »simbol kršćanskoga pokreta otpora«.86 Za to poznato talijansko svetište postoji zanimljiva predaja prema kojoj su Nazaretsku kućicu iz Svete Zemlje nakon pada pod Seldžuke anđeli prenijeli u Trsat 1291. godine, a tri godine poslije opet je čudom prenesena najprije u Recanati a zatim u Loreto. Svetište Gospe Loretske najprije je bilo lokalnoga karaktera. No, kako je odlazak u Loreto postao svojevrsna zamjena za hodočašće u Svetu Zemlju, rimski su pape, svjesni toga, pogotovo u 16. stoljeću, uzdignuli Loreto na razinu velikog europskog svetišta.87

Kako smo vidjeli, kršćani su se za spasenje duše kao i za različite potrebe pouzdavali u zagovor svetaca, a posebno se štovala »Odvjetnica grješnika« Blažena Djevica Marija, što je, po svemu sudeći, bio slučaj i na ovom području. Tome u prilog govori činjenica o spo-menutom Vladislavovu hodočašću u Loreto, kao i oporuka Sandaljeve žene Jelene, koja obdaruje crkvu Presvete Bogorodice brojnim legatima i izražava želju da u njoj bude po-kopana.88 Također su i Jelena Hranić i Katarina Kotromanić Kosača bile štovateljice Bla-žene Djevice Marije, što pokazuju podatci da je Jelena u svojoj oporuci namijenila legat za troškove hodočašća u crkvu sv. Marije u Traniju, dok je kraljica Katarina za vrijeme svoga boravka u Rimu surađivala s društvom Blažene Djevice Marije koje se okupljalo u crkvi Aracoeli, koje je dugo nakon njezine smrti godišnje davalo služiti misu za njezinu dušu.89 Osim toga, Kosače su ime Blažene Djevice Marije spominjali u sankcijama i zakletvama svojih isprava u kojima se ona navodi kao Majka Božja, Prečista Bogorodica, Sveta Djeva Marija itd.90 Zanimljivo je ovdje spomenuti i da je istaknuti velikodostojnik Crkve bo-sanske, poznati gost Radin, u svojoj oporuci iz 1466. godine naveo da se dijeli milostinja, između ostalih svetkovina, i »na dan’ svete dive Marie«.91 Naime, blagdani koje nalazimo u oporuci toga najpoznatijeg člana Crkve bosanske ne razlikuju se od onih koje su slavile Katolička crkva i Pravoslavna crkva. Činjenica da su se članovi te Crkve sastajali zbog

85 Usp. Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Minoris, sv. 14, fol. 39-39’, 40’, 44-45; Lettere di Levante, sv. 14, fol. 139-139’.

86 Usp. Nikola Mate ROŠČIĆ, »Hrvatska hodočašćenja u Loreto«, Croatica christiana periodica, god. 7, br. 11, Zagreb, 1983., str. 90, 94.

87 Usp. N. M. ROŠČIĆ, »Hrvatska hodočašćenja u Loreto«, str. 89-90; Z. NOVAK, »Utjecaj kulta Blažene Djevice Marije...«, str. 13-14 i bilješka 66 na str. 13.

88 Usp. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica..., str. 416;M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik..., str. 169; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/1, str. 395.

89 Usp. B. PANDŽIĆ, »Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)«, str. 22.90 Usp. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica..., str. 275, 291, 383, 447, 460, 463; M. BRKOVIĆ, Diplomatički

zbornik..., str. 150-151, 182-184; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj. I/2, str. 35-41, 124-127.91 Usp. M. BRKOVIĆ, Diplomatički zbornik..., str. 204; Lj. STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma, knj.

I/2, str. 154; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 364; L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, str. 170.

72


molitve na velike blagdane (Rođenje Kristovo, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće te na blag-dane Blažene Djevice Marije, svetih Petra i Pavla, svetoga Juraja, svetoga Stjepana prvo-mučenika, Mihovila arkanđela i Svih svetih) upućuje na zaključak da njihov vjerski život nije bio nimalo siromašniji od života tadašnjih pripadnika Katoličke crkve i Pravoslavne crkve.92 Iako, nažalost, nemamo puno izvora kojima bi potkrijepili tezu da je na području kojim su vladali Kosače, među pripadnicima svih triju onodobnih vjerskih zajednica, bilo zastupljeno štovanje Marije, Majke Božje, i iz ovo malo izvora, to možemo naslutiti.

Zaključak

Iako je za detaljnije proučavanje religioznosti na prostoru kojim su vladali Kosače vrlo malo sačuvanih relevantnih izvora, u odnosu na njihovo susjedno područje, oni svakako upućuju na zaključak o religioznosti te obitelji. Bez obzira o pripadnicima koje Crkve je riječ, zajednička im je bila kršćanska tradicija i vjera u Stvoritelja, a posebno je izražena njihova briga za spas vlastite duše, što je evidentno i u sačuvanim oporukama. Prožeti srednjovjekovnom religioznošću i Kosače su svoju pobožnost iskazivali hodočašćima i postom te čašćenjem svetaca, a može se pretpostaviti da je na poseban način u njihovoj religijskoj praksi bila zastupljena pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

SummarySOME ASPECTS OF KOSAČA FAMILY RELIGIOSITY

On the basis of the preserved primary sources author tries to reveal and describe religios-ity of Kosača family. Since on their territory coexisted Catholic Church, Orthodox Church and Bosnian Church, one should note that all these congregations shared common tradi-tion and belief in the Creator, and similarly their care for the salvation of their own souls was particularly emphasized. Analysis of the preserved testaments of Kosača family members reveals some aspects of religi-osity of this family. Moreover, it seems that there were many similarities with some Dalmatian families whose last wills had been previously investigated. By the same token, from the deci-sions of the Councils of Dubrovnik one can find information that members of Kosača family fasted during the Lent and Advent. Besides this, there are also historical traces that some members practiced pilgrimage as an expression of their devotion and piety. Although Kosača family worshiped many saints, it seems that they specially cherished the Blessed Virgin Mary, which can be corroborated with the herzeg’s son Vladislav pilgrimage to Loreto and the fact that Sandalj’s Jelena expressed wish to be buried in the church of the Holy Mother of God.

KEY WORDS: Kosača family, religiosity, testaments, pilgrimage, lent, testamentary bequests, churches, clerics.

92 Usp. Pejo ĆOŠKOVIĆ, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005., str. 265.

73

UDK 282(450Venecija=163.42)“14/18”262.14Fonda, J.



HRVATSKI USELJENICI U MLECIMA, CRKVA S. FOSCA I POSVETNI NATPIS NINSKOGA BISKUPA JERONIMA FONDE

(15. – 18. STOLJEĆE)Lovorka ČORALIĆ, Zagreb

Rad je nastavak prethodnih istraživanja povezanosti hrvatskih useljenika u Mlecima s tamoš-njim crkvenim ustanovama. U prvome dijelu rada ukazuje se na raznovrsne veze useljenih Hr-vata s mletačkom crkvom S. Fosca (predio Cannaregio), a kao glavi izvor poslužili su oporučni spisi iz Državnog arhiva u Mlecima. U drugome dijelu rada razmatra se biskupsko djelovanje Jeronima Fonde, ninskoga i trogirskoga biskupa, koji je predvodio službu Božju prilikom sve-čane posvete obnovljene crkve S. Fosca 1733. godine, a o tome je u crkvi i danas sačuvan kameni natpis. U završnom dijelu rada donosi se tekst kamenog natpisa u crkvi S. Fosca iz 1847. godine, u kojemu se kao jedan od zaslužnih aktera obnove spominje Francesco Antivari, vjerojatno potomak davno useljenih Barana.

KLJUČNE RIJEČI: crkva S. Fosca, Mleci, hrvatska prekojadranska iseljavanja, biskup Jero-nim Fonda, crkvena povijest, kasni srednji vijek, rani novi vijek.

Uvod

Istraživanje oblika povezanosti hrvatskih useljenika u Mlecima s tamošnjim crkvenim ustanovama i duhovnim osobama jedna je od iznimno važnih sastavnica u sklopu sveuku-pnog proučavanja njihova društvenog i vjerskog svakodnevlja u novoj domovini. Hodoča-snička putovanja, nadgrobni natpisi, posvete obnovljenih crkava istarskih, dalmatinskih ili bokeljskih (nad)biskupa te konkretne veze s pojedinim mletačkim crkvama, samostanima, bratovštinama, hospitalima te duhovnim osobama, teme su koje zavrjeđuju istraživačku pozornost, a u proteklim godinama neke od njih su sustavno obrađene i prezentirane u znanstvenim časopisima.1

1 Lovorka ČORALIĆ, »Duhovne osobe s hrvatskih prostora u Mlecima od XIV. do XVIII. stoljeća«, Croa-tica christiana periodica (dalje: CCP), god. XVI, br. 30, Zagreb, 1992., str. 36-71; ISTA, »«In memoriam aeternam«: nadgrobni spomenici Hrvata u Mlecima«, Kolo: Časopis Matice hrvatske, god. X, br. 1, Zagreb, 2000., str. 13-37 (koautor: Boris NIKŠIĆ); ISTA, »Hrvatski iseljenici u Mlecima i Scuola grande S. Rocco«, CCP, god. XXXIII, br. 63, Zagreb, 2009., str. 65-76; ISTA, »Na putu u Svetu Zemlju – hodočašća u Jeruza-

74

L. Čoralić, Hrvatski useljenici u Mlecima, crkva S. Fosca i posvetni natpis ninskoga biskupa ...

Rad koji se ovdje predstavlja nastavak je istraživanja spomenutih tema, a u središtu znan-stvene obrade je povezanost useljenih Hrvata s mletačkom crkvom S. Fosca. Smještena je u srcu predjela Cannaregio, uz široku Strada Nuova.2 Drevne je tradicije te se drži da je prvotna crkva podignuta u 10. stoljeću (prema legendi već u 9. stoljeću), kada su reli-kvije libijskih mučenica Foske i Maure (3. stoljeće) iz Sabrate u Tripolitaniji prenesene u Torcello. Kult sv. Foske počinje se duž lagune i u Mlecima širiti od 12. stoljeća, od kada i datira prvi pisani spomen crkve (1135.). Godine 1297. crkva je obnovljena, a izrazitiju pregradnju doživljava 1679. godine. Zahvaljujući obitelji Donà (Filippo) ponovno je pre-građena tridesetih godina 18. stoljeća, a posvetu novoobnovljene crkve učinio je biskup Nina Jeronim Fonda, o čemu će u kasnijim poglavljima biti više riječi. Završne restauraci-je i ukrašavanja crkve su iz 1847. godine, kada poprima današnji izgled. Iz prošlih stoljeća jedino se sačuvao zvonik iz 15. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti da je za crkvu S. Fosca poliptih načinio Vittore Carpaccio, slikar koji je koncem 15. i početkom 16. stoljeća svo-jim djelima ukrasio sjedište hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna u Mlecima. Od nave-denog Carpacciova poliptiha za crkvu S. Fosca sačuvane su tri slike: u mletečkome Civico Museo Correr (prikaz sv. Petra mučenika), u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu (prikaz sv. Sebastijana) i u Accademia Carrara u Bergamu (prikaz sv. Roka s donatorom), a sve spomenute slike datirane su u 1514. godinu). Kada je riječ o drugim slikarskim djelima koja se i danas nalaze u crkvi, izdvajaju se radovi umjetnika 18. stoljeća – Pier Antonija Novellija, Filippa Bianchija, Domenica Tintoretta, Giuseppea Angelija i Francesca Migli-orija, a poglavito uprizoruju scene iz života sv. Foske.3

lem (tragom nekoliko oporuka hrvatskih iseljenika u Mlecima, XV.-XVI. st.)«, CCP, god. XXXIII, br. 64, Zagreb, 2009., str. 1-7; ISTA, »Hrvatski iseljenici i mletačka Scuola grande S. Marco«, Povijesni prilozi, god. 28, br. 36, Zagreb, 2009., str. 9-22; ISTA, »Hrvatski iseljenici i samostan S. Domenico u Mlecima (15. – 18. st.)«, u: Humanitas et litterae: Zbornik u čast Franje Šanjeka (priredili L. ČORALIĆ – Slavko SLIŠ-KOVIĆ), Zagreb, 2009., str. 375-395; ISTA, »Odredište Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima«, Historijski zbornik, god. LXII, br. 1, Zagreb, 2009., str. 71-90; ISTA, »Oporučna svjedočanstva i zapis o posveti – hrvatske veze s mletačkom crkvom S. Lio (XV.-XVIII. st.)«, CCP, god. XXXIV, br. 65, Zagreb, 2010., str. 39-50; ISTA, »’Ad viaggium pro anima mea’ – hodočašća u Santiago de Compostela u oporučnim spisima hrvatskih iseljenika u Mlecima (XV.-XVI. st.)«, Povijesni prilozi, god. 29, br. 38, Zagreb, 2010., str. 31-42; ISTA, »Grobnice hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna u mletačkoj crkvi malteškoga reda (S. Giovanni Battista del Tempio)«, CCP, god. XXXV, br. 68, Zagreb, 2011., str. 1-14; ISTA, »Hrvatski iseljenici u Mlecima, crkva S. Sepolcro i barski nadbiskup Ambroz Antun Kapić (XVI. st.)«, CCP, god. XXXVI., br. 69., Zagreb, 2012., str. 1-9; ISTA, »Hrvatski useljenici i njihove veze s mletačkom crkvom i bra-tovštinom S. Maria della Misericordia (tragom oporučnih spisa)«, CCP, god. XXXVI, br. 70, Zagreb, 2012., str. 27-39; ISTA, »Župljani, svećenici, darovatelji – hrvatski iseljenici i mletačka župa i crkva S. Moisè (XV. – XVIII. stoljeće)«, Povijesni prilozi, god. 31, br. 43, Zagreb, 2012., str. 119-134.

2 Zanimljivo je napomenuti da se u neposrednoj blizini crkve nalazi Istituto Canal (Canal Marovich), odgojni zavod za djevojke i žene koji je svojim pregnućima ustanovila službenica Božja, dobrotvorka, pjesniki-nja i slikarica Ana Marija Marović (1815. – 1887.), podrijetlom iz bokeljske Dobrote. Usp. L. ČORALIĆ, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi: odabrane teme, Zagreb, 2003., str. 146-158. (ondje je sadržana i opsežnija literatura o službenici Božjoj Ani Mariji Marović).

3 O povijesti i baštini crkve S. Fosca vidi u: Francesco SANSOVINO, Venetia citta nobilissima et singolare descritta in XIIII. Libri, Venetia, 1581., libro III, str. 54; L’opera completa di Carpaccio, presentazione di Manlio CANCOGNI, apparati critici e filologici di Guido PEROCCO, Milano, 1967., str. 109; Giulio LORENZETTI, Venezia e il suo estuario, Trieste, 1974., str. 441; Giuseppe TASSINI, Curiosità veneziane, ovvero origini delle denominazioni stradali, Venezia, 1990. (pretisak izdanja iz 1863.), str. 254-255; Marina CRIVELLARI BIZIO, Campi veneziani, sv. I, Venezia, 2003., str. 23-25; Barbara VANIN – Paolo ELEUTE-RI, Le mariegole della Biblioteca del Museo Correr, Venezia, 2007., str. 104, 106.

75

CCP 72 (2013.), str. 73–84

Istraživanje u ovome radu zasnovano je na uvidu u gradivo pohranjeno u središnjoj mle-tačkoj državnoj pismohrani (Archivio di Stato di Venezia; dalje: ASV). Ponajprije je ko-rištena arhivska zbirka Notarile testamenti (dalje: NT), a u manjoj su mjeri uporabljeni i dokumenti iz zbirke o mletačkim obrtničkim udrugama (Arti veneziane) te mletački kata-starski popisi 17. i 18. stoljeća (X Savi sopra alle Decime in Rialto. Catastico di Venezia). Kada je riječ o natpisima u samoj crkvi, uz izravni terenski rad, korištena je zbirka natpisa iz mletačkih crkvenih ustanova koju je sakupio mletački povjesnik Emmanuele Antonio Cicogna, a najnovije (dopunjeno) izdanje priredio je Piero Pazzi.4

Hrvatski useljenici i crkva S. Fosca

Raspolažemo s nešto više od dvadeset dokumenata koji hrvatske useljenike u Mlecima na više načina povezuju s crkvom S. Fosca. Najveći broj tih dokumenata oporuke su naših useljenika, a u manjoj mjeri takvi su podatci sadržani u sporednim izvorima – mletačkim katastarskim popisima te knjigama mletačkih obrtničkih i trgovačkih udruga.Veze hrvatskih useljenika s navedenom crkvom mogu se – kada je riječ o prethodno spo-menutim spisima – datirati od tridesetih godina 15. stoljeća do u sedmo desetljeće 16. stoljeća. Riječ je o razdoblju koje se u najvećoj mjeri poklapa sa središnjim intenzitetom hrvatskih prekojadranskih migracija, čiji su sastavni dio neprijeporno činili i Hrvati o kojima je riječ u ovome radu.Zavičajno podrijetlo hrvatskih useljenika povezanih s crkvom S. Fosca je raznoliko. Pred-njače Dalmatinci, a brojem primjera najučestalije se bilježe Splićani i Zadrani, dok su oni iz Paga, Osora, Trogira, Šibenika te s otoka Brača spomenuti samo u pojedinačnim pri-mjerima. Nasuprot brojčano dominantnim Dalmatincima, useljenici iz naselja duž Boke kotorske, s područja Paštrovića, budvansko-barsko-ulcinjskog priobalja te iz unutrašnjosti Crne Gore zabilježeni su upola manje, dočim se od drugih istočnojadranskih krajeva i gradova bilježi po jedan useljenik iz Istre (Vižinada) te iz grada Dubrovnika. Takav omjer zavičajnog podrijetla skupine useljenika, uz možda nešto izraženiju prisutnost Dalmati-naca u odnosu na Bokelje, u velikoj mjeri odražava i opću sliku o matičnome podrijetlu Hrvata useljenih u Mletke u kasnom srednjem vijeku i ranom novom vijeku.Hrvati su u Mlecima najučestalije obitavali u istočnome gradskom predjelu Castello, kroz više stoljeća središnjoj zoni useljavanja stranih nacionalnih skupina. Ondje je, pre-ma istraženom uzorku više od tisuću dokumenata (poglavito oporučnih spisa od kraja 14. stoljeća do kraja 18. stoljeća), stanovalo oko 50% useljenih Hrvata, a o njihovu negdašnjem izraženom prisuću i danas nam posvjedočuju brojni toponomastički bilje-zi (Riva degli Schiavoni, Corte Piero di Lesina, Corte Sabioncella, Corte Solta, Calle Schiavona i drugi).5 Drugi predio po učestalosti useljavanja Hrvata središnji je dio grada

4 Usp. Corpvs delle iscrizioni di Venezia e delle Isole della Lagvna Veneta (ovvero riepilogo sia delle Iscrizioni Edite pubblicate tra gli anni 1824 e 1853 che di quelle Inedite conservate in originale manoscritto presso la Biblioteca Correr di Venezia e dal 1867, anno della morte dell’insigne erudito, rimaste in attesa di pubbli-cazione, opera compilata da Piero Pazzi con il contributo di Sara Bergamasco), vol. I-III, Venezia, 2001.

5 Usp. L. ČORALIĆ, »Od hrvatske obale do dubrovačke ulice: hrvatski prinosi mletačkoj toponomastici«, Kolo: Časopis Matice hrvatske, god. VIII, br. 4, Zagreb, 1998., str. 57-76.

76


(sestiere S. Marco, oko 22% od ukupnoga broja useljenih Hrvata), dočim je Cannare-gio – predio koji nas ovdje osobito zanima – zastupljen s 14%.6 U ovdje razmatranim primjerima upravo je mjesto stanovanja u župama predjela Cannaregio, točnije u župi S. Fosca, jedna od najvažnijih poveznica naših useljenika s tamošnjom istoimenom žu-pnom crkvom. Osim u navedenoj župi, manji dio Hrvata koji su ovdje predmet razma-tranja stanuje u obližnjim župama Cannaregija – župi Santi Apostoli i S. Marcilian. Kat-kada se uz naziv župe u izvori bilježi i pobliže mjesto stanovanja. Primjerice, zadarski useljenik i barkariol Blaž pokojnoga Petra stanuje in domibus heredum condam Aloisii Cornaro in S. Foscha; Katarina Tomina iz Paga kao pobliže mjesto stanovanja navodi kuću u vlasništvu plebana crkve S. Fosca; u kući plemića Marca Grimanija i njegove braće bilježi se kotorski barkariol Ivan Jurjev, dočim je budvanski useljenik Stjepan Blažev habitante nella casa del Jacomo Gisi della contrada S. Foscha.7 Točnu lokaciju stanovanja unutar župe bilježimo i u mletačkom katastarskom popisu iz 17. stoljeća (po-pis iz 1661. godine, načinjen po svim mletačkim predjelima i župama), a kao stanovnik župe S. Fosca, u Calle dei Convicini, zapisan je na kućnome broju 121 zadarski plemić Anđelo Benja (Begna).8

Zanimanja ovdje promatrane skupine hrvatskih useljenika također odražavaju, kako se može i očekivati, uobičajenu strukturu profesionalnog djelovanja pretežitog dijela use-ljenika s istočne obale Jadrana. Poglavito ih nalazimo kao pomorce (mornari, barkarioli9 i slično), obrtnike, ribare i trgovce, a pažnje je vrijedan primjer Ulcinjanina Nikole, sve-ćenika koji je službom vezan upravo za crkvu S. Fosca.10 Iako u bitno manjem opsegu, hrvatske useljenike u župi S. Fosca bilježimo i u 18. stoljeću, a kao zapaženiji primjer izdvaja se Bračanin Dominik, proizvođač i trgovac tjesteninom (frittoler) koji je 1762. godine obnašao i uglednu dužnost predstojnika (gastalda) svoje profesionalne udruge.11 Raščlamba oporučnih podataka te brojčano nevelike skupine useljenika upućuje kako je riječ o pretežito srednjeimućnim građanima. Njihova temeljna profesija (pomorci, obrt-nici) – oduvijek tražena u gradu na lagunama – nije ih možda svrstavala među elitniji, imućniji i društvenim statusom zapaženiji dio useljeništva, ali je svakako riječ o osobama stabilnih imovnih mogućnosti.Kada je riječ o privatnome svakodnevlju skupine hrvatskih useljenika povezanih s crkvom S. Fosca, opažamo njihovu integriranost u temeljne životne sastavnice svojih sunarod-njaka. O tome posvjedočuje – iako ovdje raspolažemo malim brojem uzoraka – nekoliko

6 Usp. L. ČORALIĆ, U gradu svetoga Marka: Povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb, 2001., str. 107-111, 452.

7 ASV, NT, b. 253, br. 7, 13. XII. 1517.; NT, b. 1183, br. 130, 26. VIII. 1522.; NT, b. 1208, br. 448, 6. V. 1541.; NT, b. 252, br. 200, 17. XII. 1550.

8 ASV, X Savi sopra alle Decime in Rialto. Catastico di Venezia, b. 421. Cannaregio, estimo 1661, fasc. VI (S. Fosca).

9 Relativno velik broj lokalnih brodara prijevoznika (barkariola) u toj skupinu useljenika lako je objašnjiv činjenicom da je župa S. Fosca, kao i njoj druge susjedne župe u predjelu Cannaregio, smještena neposredno uz Canal Grande, središnju prometnicu grada na lagunama. O tome više vidi u: L. ČORALIĆ, »Hrvatski barkarioli i gondolijeri u Mlecima tijekom prošlosti«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 41, Zagreb – Zadar, 1999., str. 27-50.

10 ASV, NT, b. 870, br. 94, 17. V. 1456.11 ASV, Arti, b. 153: Arte dei frittoleri, podatci iz 1762. godine.

77

CCP 72 (2013.), str. 73–84

»hrvatsko-hrvatskih« brakova,12 kao i podatci o sunarodnjacima (spomenutih u svojstvu svjedoka) u njihovim oporukama.13

Prethodno je spomenuto kako nositelji oporučnih spisa koji se ovdje razmatraju poglavito obitavaju u župi S. Fosca u Cannaregiju te je samim tim unaprijed određena njihova učestala povezanost s tamošnjom župnom crkvom i njezinim svećenicima. O tome nam svjedoče konkretni oporučni legati koje ćemo podrobnije razmotriti. U prvome primjeru riječ je o oso-bi koja je samom svojom profesijom izravno uključena u crkveni život župe – Ulcinjaninu Nikoli, svećeniku in ecclesia S. Fusce. Iako nam na osnovi oporučnih odredaba nije poznato mjesto njegova posljednjega počivališta, vjerojatno su to upravo grobnice svećenika u nave-denoj crkvi u kojoj će se, prema Nikolinoj želji, slaviti i mise zadušnice za spas oporučite-ljeve duše. Osoba nevelikih imovnih mogućnosti, Nikola ostavlja relativno malo legata mle-tačkim crkvenim ustanovama, a među njima je – očekivano – i njegova matična mletačka crkva, kojoj namjenjuje (za kapelu S. Fosca) skroman iznos od jednog dukata.14 Podrobnije su oporučne odredbe iskazane u iskazu posljednje volje barkariola Ivana Jurjeva iz Kotora. Mjesto njegova pokopa vjerojatno su također grobnice u sklopu župe S. Fosca, a u župnoj će se crkvi prije sahrane održati pedeset zadušnica. U posljednjem ispraćaju toga Kotoranina sudjelovat će, prema njegovoj želji, predstavnici svećenstva župe u kojoj obitava, a ukupni troškovi pogreba ne smiju premašiti dvadeset dukata. Ivan Kotoranin konkretnim legatom obdaruje i jednu župnu bratovštinu. Riječ je o Scuola Corpus Domini sa sjedištem u crkvi S. Fosca kojoj taj lokalni brodar namjenjuje šest dukata za ukrašavanje glavnoga oltara. Napo-sljetku, posvjedočenje Ivanove raznovrsne povezanosti sa žiteljima župe S. Fosca iskazano je u popisu svjedoka prilikom pisanja i ovjere njegove oporuke – jedan od njih je mletački obrtnik Andrea Grafioli, fenestrer a S. Fosca.15 Neke podudarajuće navode vezane uz crkvu S. Fosca bilježimo i u oporuci jednoga drugog hrvatskog iseljenog barkariola – Blaža Petro-vog iz Zadra. Iako prijevozničku službu obavlja na prijelazu (traghetto) S. Felice, nedaleko od crkve S. Fosca, a kao mjesto svojega pokopa određuje grobnice u Scuola grande Ma-donna della Misericordia, kojoj je i sam pripadao. Blaž se izrijekom obazire i na spomenutu bratovštinu Tijela Kristova u crkvi S. Fosca te izvršiteljima svoje posljednje volje određuje da joj se nadoknadi sve ono što joj je oporučitelj kao njezin član ostao za života dužan. Kao stanovnik župe S. Fosca, Blaž je u svakodnevnom životu bio povezan i s drugim tamošnjim žiteljima te se kao jedan od svjedoka oporuke bilježi lokalni mesar Giuseppe.16

Stanovnica župe S. Fosca je i splitska useljenica Antonija Grgurova, udovica trgovca Vasi-lija, zavičajem s grčkoga otoka Kefalonije. Izričito napominjući da su u grobnicama crkve S. Fosca sahranjeni svi članovi njezine obitelji (dove sono sepolti tutti li miei), Antonija određuje da njezini zemni ostatci na istome mjestu nađu vječni počinak, a kao posmrtni

12 Primjerice, Katarina iz Dubrovnika supruga je ninskog useljenika Marina (ASV, NT, b. 46, br. 25, 28. III. 1487.), a Katarina Cunazzo iz Zadra bilježi se kao udovica mornara Franje iz Lošinja (NT, b.100, br. 148, 18. XI. 1565.).

13 Primjerice, svećenik Petar Dubrovčanin, sakristan mletačke crkve S. Madalena, svjedok je prilikom pisanja oporuke splitske useljenice Katarine (ASV, NT, b. 870, br. 173, 4. XI. 1482.), a Pavao iz Dubrovnika, klerik crkve S. Trinità u predjelu Castello, svjedoči oporuci već spomenute Katarine iz Dubrovnika (NT, b. 46, br. 25, 28. III. 1487.).

14 ASV, NT, b. 870, br. 94, 17. V. 1456.15 ASV, NT, b. 1208, br. 448, 6. V. 1541.16 ASV, NT, b. 253, br. 7, 13. XII. 1517.

78


habit odabire odjeću trećoretkinja (picokara). U crkvi S. Fosca održat će se, nakon njezina ukopa, mise u spomen na oporučiteljicu i njezine pretke. Antonija se može ubrojiti u nešto imućnije useljenice s hrvatskog Jadrana. U župi S. Fosca, točnije in Corte del Anzolo, posjeduje dio jedne kuće te oporučnim legatom određuje da se njezin udio u kući proda, a pribavljenim sredstvima podmire troškovi sahrane, kao i legati namijenjeni članovima obitelji i mletačkim crkvenim ustanovama.17

U prethodnim oporukama crkva S. Fosca bila je spomenuta nešto učestalije. U sljede-ćim navodima radi se poglavito o pojedinačnim legatima ili odredbama usmjerenim kako samoj crkvi tako i tamošnjem svećenstvu. Tako, primjerice, Dominika, udovica trgovca Franje iz Šibenika i stanovnica župe S. Fosca, određuje da njezini posmrtni ostatci poči-vaju u nedalekoj crkvi Madonna dei Servi, a da posljednjem ispraćaju nazoči dvadeset trećoretkinja, kojima je vjerojatno u udovištvu pripadala i sama Dominika, te predstavnici župe S. Fosca.18 S crkvom S. Fosca za života je bio povezan i crnogorski useljenik Damjan pokojnoga Ivana te oporučno određuje da se nakon njegove smrti u crkvi S. Fosca održe, za iznos od tri dukata, mise u spomen na njega i njegove pretke.19

Povezanost s lokalnim svećenstvom u župi S. Fosca iskazano je u nekoliko oporučnih primjera. Pritom je pozornosti vrijedan primjer paške useljenice Katarine Tomine koja – vjerojatno kao služavka – posljednje godine života provodi u domu svećenika Marka, tadašnjeg župnika crkve S. Fosca. Riječ je o useljenici koja ne bilježi bliže članove obitelji i rodbine, kao ni bliskije prijatelje, te je – što nije rijedak slučaj – vlasnik kuće (a u ovome slučaju to je svećenik Marko) ujedno i jedini izvršitelj oporuke i glavni nasljednik skro-mne imovine dotične oporučiteljice. Svjedoci prilikom pisanja toga sažetog spisa također su usko vezani uz župu i crkvu S. Fosca. To su tamošnji stanovnik Piero Favero i sakristan crkve S. Fosca Simeon Gasparov.20

Naposljetku, u nizu primjera povezanosti hrvatskih useljenika s župom i crkvom S. Fosca izdvojimo zabilježbu predstavnika tamošnjeg klera u svojstvu svjedoka prilikom sastav-ljanja oporučnih spisa. Tako je, primjerice, Vitus filius Antonii Canoxa officialis in ecclesia S. Fusche svjedok oporuci Agate, supruge splitskoga barkariola Antuna (stanovnici obli-žnje župe Santi Apostoli); presbiter Bartolomeus condam Mattei mansionarius S. Fosce u istome se svojstvu bilježi u oporuci paštrovskog useljenika Novela, a Pietro Teopulo, podđakon crkve S. Fosca, kao svjedok je spomenut u iskazu posljednje volje Splićanke Katarine.21 Rade Splićanin bilježi se na izmaku 15. stoljeća kao barkariol u župi S. Fosca. Uz njegovu oporuku, poznata nam je i oporuka njegove supruge Cecilije, a u potonjem se spisu kao svjedok bilježi tamošnji pleban Gvido.22 Naposljetku, spomen nekog od pred-stavnika klera župe S. Fosca nalazimo i u oporuci pomorca Petra Antunovog iz Osora, napisanoj neposredno pred putovanje con la galia, a kao jedan od potpisanih svjedoka spominje se prete Battista de Guletti official in S. Fosca.23

17 ASV, NT, b. 984, br. 18, 24. XII. 1564.18 ASV, NT, b. 1017, br. 246, 4. X. 1562.19 ASV, NT, b. 742, br. 12, 16. XII. 1493.20 ASV, NT, b. 1183, br. 130, 26. VIII. 1522.21 ASV, NT, b. 826, br. 30, 8. IX. 1435.; NT, b. 66, br. 321, 21. II. 1468.; NT, b. 870, br. 173, 4. XI. 1482.22 ASV, NT, b. 955, br. 146, 27. VI. 1487.23 ASV, NT, b. 419, br. 644, 4. VIII. 1563.

79

CCP 72 (2013.), str. 73–84

Prethodno navedeni podatci, najvećim dijelom sadržani u oporučnim spisima hrvatskih useljenika iz 15. i 16. stoljeća, posvjedočuju o učestalosti i raznovrsnosti veza sa župom i crkvom S. Fosca, kao i s tamošnjim duhovnim osobama. Iako crkva S. Fosca, kao ni druge crkvene ustanove u predjelu Cannaregio, nisu za vjerski život hrvatskih useljenika u Mlecima imale onu važnost kao one u predjelu Castello, prethodno spomenuti podatci potvrđuju svekoliku integriranost našijenaca u tamošnje vjersko svakodnevlje. Sljedeća cjelina, koja nas vremenski smješta u 18. i 19. stoljeće, pokazuje da su – iako na drukčiji način i u drugim okolnostima – te veze razvidne i u razdoblju kada hrvatska prekojadran-ska iseljavanja imaju isključivo pojedinačno obilježje.

Ninski biskup Jeronim Fonda i posvetni natpis iz 1733. godine

Biskupi i nadbiskupi istočnojadranskih gradova u nizu su slučajeva, a o tome je više riječi bilo u uvodu i u bilješci 1, nazočili svečanoj posveti prilikom obnove neke od mletačkih crkava. U primjeru crkve S. Fosca, za koju smo u prethodnome dijelu rada posvjedočili da je bila višestruko važna u vjerskome životu hrvatskih useljenika u Mlecima, crkveni dostojanstvenik koji je predvodio službu Božju prilikom njezine posvete 1733. godine ninski je biskup Jeronim Fonda. Odvjetak je ugledne piranske obitelji, gdje je i rođen 26. svibnja 1686. godine. Školovao se u rodnom gradu i na Padovanskom sveučilištu, gdje je 1707. godine postigao doktorat obiju prava. Za svećenika Koparske biskupije zaređen je 1709. godine. Početak svećeničke službe Jeronima Fonde vezan je uz Kopar, gdje je neko vrijeme obnašao dužnost vikara. Po odlasku iz matične biskupije, Fonda je djelovao u Puli, gdje je imenovan kaptolskim arhiđakonom, a čini se da je u Pulskoj biskupiji ob-našao i službu generalnog vikara, dočim se čak tri puta navodi na dužnosti kapitularnog vikara. Zapaženije djelovanje Jeronima Fonde u Dalmaciji započinje 1733. godine kada je 19. siječnja 1733. imenovan ninskim biskupom, posvećen u Rimu 1. veljače iste godine. U biskupiji u kojoj su tijekom prošloga stoljeća njegovi prethodnici najčešće boravili samo nominalno (stolujući obično u Zadru), Fonda je gorljivo djelovao na uređenju granica biskupije, obnovi vjerskog života u tamošnjim selima (ustroj župa), sređivanju crkvenih prihoda i posjeda te na obnovi biskupskih zgrada i crkava u samom Ninu. Godine 1738. (5. svibnja) papa Klement XII. imenovao je Jeronima Fondu trogirskim biskupom, a u rečenoj je biskupiji svečano ustoličen 1739. godine. Pažnje je vrijedan Fondin rad na unaprjeđenju školstva i prosvjete u Trogiru. Status tamošnje katedralne škole pokušao je vratiti na ranije stanje (više razrede), jer je nakon premještanja biskupa Bartula Kačića u Split škola bila svedena samo na gramatičke razrede. Fonda je stoga tražio odgovarajuće učitelje i lektore u trogirskim samostanima. Već je 1743. godine pokušao preko Zbora za širenje vjere ishoditi od viših redovničkih poglavara franjevaca konventualaca i opserva-nata da članovi njihovih redova u Trogiru preuzmu profesorske službe u katedralnoj školi uz odgovarajuću nagradu. S vremenom je uspio u svojim nastojanjima, pa je 1747. godine mogao javiti u Rim da je »u svom vlastitom stanu otvorio javnu školu za školovanje mla-deži«. Nažalost, to je novo stanje potrajalo tek nekoliko godina, a zatim je ponovno došlo do problema, zastoja i nazadovanja trogirske katedralne škole. Biskup Fonda zaslužan je za smirivanje pobune kaštelanskih težaka te uređenje odnosa s težacima na biskupijsko-me posjedu u Bosiljini, a u samome je gradu djelovao na uređenju crkava i oko nabavke

80


crkvene opreme. Vrijedan izvor za proučavanje Fondina životopisa njegova je oporuka napisana 27. studenoga 1754. godine. Umro je tri dana kasnije i pokopan je u trogirskoj stolnici, u grobnici svojih prethodnika.24

Već u prvoj godini obnašanja službe ninskoga biskupa Jeronim Fonda dobio je prigodu da kao ugledni crkveni dostojanstvenik vodi svečani obred posvete novoobnovljene crkve S. Fosca. Zbilo se to na blagdan Velike Gospe 1733. godine, a natpis o tome i danas nam je sačuvan iznad ulaza u sakristiju. Natpis koji ovdje donosimo prema vlastitoj transkripciji objavio je u prethodno spomenutom djelu i Piero Pazzi, priređivač korpusa mletačkih natpisa koje je sačuvao Emmanuele Antonio Cicogna,25 a glasi:

MDCCXXXIII DIE XV AUGUSTI / TEMPLUM HOC AERE PIO REAEDIFICATUM / CONSECRATUM FUIT AB ILL[USTRISSI]MO ET R[EVERENDISSI]MO D[OMINO] / D[OMINO] HIERONYMO

FONDA EP[ISCOP]O NONENSI / QUI STATUIT ANNIUERSARIUM DEDICAT[IONI]S / CELEBRANDUM DOM[INI]CA INFRA

OCT[AVIS] ASSUMPT[IONIS] B[EATAE] M[ARIAE] V[IRGINIS] / ANNUENTE ILL[USTRISSI]MO AC R[EVERENDISSI]MO

D[OMINO] D[OMINO] MARCO GRADONICO PATRIARCHA / VENET[IARUM] DALMATIAEQUE PRIM[ATE] / IDQ[UE] VIGILANTIA, ZELO ATQ[UE] EXPENSIS / R[EVERENDISSI]

MI D[OMINI] IO[HANNIS] BAPT[ISTAE] PETRACHIN PLEBANI MERITIS[SI]MI / AC PROTONOTARII AP[OSTO]LICI26

24 Podrobnije o pojedinim etapama iz Fondina životopisa vidi u: Daniele FARLATI, Illyricum sacrum, sv. IV, Venetiis, 1769., str. 237, 445-447; p. Remigius RITZLER – p. Pirminus SEFRIN, Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, sv. VI, Patavii, 1958., str. 313, 411; Vjeko OMAŠIĆ, Povijest Kaštela: od početka do kraja XVIII stoljeća, Split, 1986., str. 271; Slavko KOVAČIĆ, »Katedralne škole u Dalmaciji pod mletač-kom vlašću od konca 16. do početka 19. stoljeća prema biskupskim izvještajima Svetoj Stolici«, CCP, god. XV, br. 27, Zagreb, 1991., str. 76; Stanko BAČIĆ, Franjevački samostan u Karinu. Povijest franjevačkog samostana u Karinu u svjetlu protokola ili kronike fra Marijana Lekušića (1734.-1740.), Šibenik, 1995., str. 82-83; ISTI, Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji, Šibenik, 1995., str. 264; Jakov PERA, Povijest Kaštel Štafilića, Kaštela, 1997., str. 182-183; Hrvatski biografski leksikon, sv. IV, Zagreb, 1998., str. 320-321. (tekst: S. KOVAČIĆ); L. ČORALIĆ – Ivana PRIJATELJ PAVIČIĆ, »O graditeljskoj aktivnosti u trogirskim ženskim benediktinskim samostanima u vrijeme biskupa Jeronima Fonde (1738-1754)«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmciji, sv. 38, Split, 1999. – 2000., str. 365-396; L. ČORALIĆ, »Prilog životopisu trogirskog biskupa Jeronima Fonde (1738.-1754.)«, Vartal, god. X, br. 1-2, Trogir, 2001., str. 157-164; ISTA, »Koparski svećenik Jeronim Fonda (1686.-1754.) – ninski i trogirski biskup«, Acta Histriae, letnik 9, št. 2, Koper, 2001., str. 343-356.

25 Usp. E. A. CICOGNA, nav. dj., sv. I, Venezia, 2001., str. 398, br. 2.26 Prijevod: 1733., dana 15. kolovoza. / Ovaj hram ponovno izgrađen pobožnim novcem / bio je posvećen od

presvijetlog i prečasnog gospodina / gospodina Jeronima Fonde, ninskog biskupa, / koji je utvrdio da se godišnjica posvete / slavi u nedjelju unutar osmine Uznesenja Blažene Marije Djevice / uz suglasnost presvi-jetlog i prečasnog gospodina gospodina Marca Gradeniga patrijarha / mletačkog i primasa Dalmacije / i to budnošću, žarom te troškom / prečasnog gospodina Giovannija Battiste Petrachina najzaslužnijeg župnika / i apostolskog protonotara (preveo: Damir Karbić).

81

CCP 72 (2013.), str. 73–84

Francesco Antivari – još jedna moguća hrvatska poveznica s crkvom S. Fosca

Natpis u crkvi S. Fosca u kojemu je spomenut aktualni ninski biskup Fonda možda nije jedina spona te mletačke crkve s istočnojadranskom obalom. Na zidu s lijeve strane crkve, nasuprot natpisu o posveti obnove iz 1733. godine, uklesan je još jedan kameni zapis. Ri-ječ je obilježavanju posljednje obnove crkve 1847. godine, nakon čega je S. Fosca dobila današnji izgled. U natpisu se pobliže govori o vrstama radova na restauraciji i ukrašavanju crkve koji su tada provedeni, a kao pojedinac koji se imenom ističe u tome pothvatu za-bilježen je Francesco Antivari. Natpis, koji prenosim prema vlastitoj transkripciji, glasi:

DEO OPT[IMO] MAX[IMO] PROVIDENTISSIMOQUOD AREA TEMPLI MARMORE SOLIDO CONSTRATA SIT

LARGITATE VIRI PII PATRICIA NOBILITATETABVLAE ITINERIS D[OMINI] N[OSTRI] AD CRVCEM

ORNATIVS RESTITVTAECELLA RELIQVIIS BEATORVM CAELITVM CONSTITVTA

LOCVS DATVS LAPIDIBVS MONVMENTORVMALTARIA EMENDATA

AVCTA ITEM SVPELLEX SACRACOLLATITIA PRIVORVM STIPECVRATORIBVS SACRI OPERIS

Natpis o posveti obnove crkve S. Fosca iz 1733. u kojemu se spominje ninski biskup Jeronim Fonda (foto: Ruža Planinac)

82


FRANCISCO ANTIVARI CVRIONE EIVSQUE ADIVTOREANNO M. DCCC. XLVII.27

Natpis o obnovi crkve S. Fosca iz 1847. u kojemu se spominje svećenik Francesco Antivari (foto: Laura Dominis)

Iako nam za crkvenu funkciju ovdje spomenutog Francesca Antivarija nije uporabljen neki uobičajeni termin (curione; najvjerojatnije je riječ o župniku), na osnovi prezimena možemo s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je riječ o venetiziranom potomku nekoć (15. – 16. stoljeće) izrazito brojne i društvenim statusom vrlo ugledne barske useljeničke zajednice koja se uz Kotorane, Zadrane, Splićane i Šibenčane može smatrati vodećom regionalnom useljeničkom skupinom s istočnojadranskog prostora.28 Pojava da regija ili mjesto, pa i etnički atribut, postanu s vremenom prezime uobičajena je u migracijskim procesima između dviju jadranskih obala. Stoga je možda i zasad zagonetni i nama malo poznati »Franjo Baranin« također bio – barem prema svojim davno doseljenim precima –

27 Prijevod: Bogu najboljemu, najvećemu, providnosnom / zahvaljujemo da je prostor hrama prekriven čvrstim mramorom / darežljivošću pobožnog muškarca i patricijske plemenitosti, / da su raskošnije obnovljene slike križnog puta Gospodina našega, / da je napravljena kapela za relikvije blaženih nebesnika, / da je određeno mjesto za kamene spomenike, / da su popravljeni oltari, / jednako tako da je crkveni namještaj nadopunjen / milodarima privatnih osoba / uz nadzornike svetoga posla / Francesca Antivarija, župnika i njegova pomoć-nika / godine 1847. (prevela: Tamara Tvrtković).

28 O povijesti barske useljeničke skupine u Mlecima vidi u: L. ČORALIĆ, Barani u Mlecima: povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice, Zagreb, 2006.

FRANCISCO ANTIVARI CVRIONE EIVSQUE ADIVTOREANNO M. DCCC. XLVII.II 27

83

CCP 72 (2013.), str. 73–84

dio »skjavunske« zajednice, koja je u povijesti i kulturi prijestolnice Serenissime ostavila pregršt tragova. O tome će, međutim, više konkretnih saznanja moći iznjedriti tek istraži-vanja lokalnog župnog arhiva crkve S. Fosca.

Zaključak

Nevelika crkva S. Fosca u Cannaregiju zasigurno se ne može ubrojiti među veličajne, reprezentativne i na naslovnicama turističkih vodiča redovito zastupljene mletačke crkve poput bazilike S. Marco, franjevačke i dominikanske bazilike ili raskošne Longhenine Madonna della Salute. Riječ je, ipak, o drevnom crkvenom zdanju i župi koja je kroz stoljeća postojanja imala zapaženo mjesto u vjerskome životu toga mletačkog predjela.Župa i crkva S. Fosca višestruko su bile povezane s hrvatskim useljenicima, ponajprije s onim dijelom naše zajednice koji je obitavao upravo u tome dijelu grada. Neki su sveće-nici s istočnojadranske obale uprave u toj crkvi obnašali svoju službu, a niz useljenika u svojim oporučnim spisima legatima obdaruje rečenu crkvu, tamošnju bratovštinu i pred-stavnike lokalnog klera. Uz svečanu posvetu obnove i preuređenja crkve 1733. godine vezuje se djelovanje i boravak u Mlecima tadašnjeg ninskog biskupa Jeronima Fonde, ali i – jedno stoljeće kasnije – svećenika Francesca Antivarija, vjerojatno potomka nekoć snažne barske useljeničke zajednice u gradu na lagunama. Naposljetku, u neposrednoj blizini crkve smješten je Istituto Canal Marovich, osnivanju i ustroju kojega je prevažan pečat dala Ana Marija Marović, potomak uglednih bokeljskih useljenika, a igrom sudbine – da zaključimo ovaj niz kulturoloških poveznica Hrvata i crkve S. Fosca – jedno od naj-važnijih slikarskih djela koja su resila oltar te crkve svoje je mjesto pronašlo u zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji.

SummaryCROATIAN IMMIGRANTS IN VENICE, CHURCH OF ST. FOSCA AND DEVOTIONAL

INSCRIPTION OF JERONIM FONDA, BISHOP OF NIN (15th – 18th CENTURIES)

Investigation of various relations between the Croatian immigrants in Venice and the Venetian ecclesiastical institutions and clergy is a rather important issue regarding re-construction of their social and religious daily life in the new homeland. Consequently, all the research topics regarding pilgrimages, grave inscriptions, consecrations of the renewed churches performed by Istrian, Dalmatian or Boka’s (arch)bishops, together with all the existing relations with particular Venetian churches, monasteries, confraternities, hospitals and clerics represent valuable potential for historical audience. This article fol-lows-up previous investigation of such topics and author’s focus in this article is directed towards relations between immigrants from Croatia and Venetian church of St. Fosca (district of Cannaregio). In the first part of the study author reveals various relations of immigrants from Istria to Boka kotorska with the Venetian church of St. Fosca, and the chief source for this investigation were last wills presently kept in the State Archives of

84


Venice. In the second part of the article author investigates episcopate of Jeronim Fonda, bishop of Nin and Trogir, who led worship service during the solemn consecration of the renewed church of St. Fosca in 1733. Since there is stone inscription from 1847 witnessing about this consecration, in the third part of this article author analyzes this text in which there is a mention of priest Francesco Antivari as one among some other persons, who were responsible for the renewal of the church. This fact that Antivari was involved in the renewal is particularly interesting since he was most probably descendant of some immi-grants from the town of Bar (Atnivari) on the eastern Adriatic coast.

KEY WORDS: church of St. Fosca, Venetians, Croatian cross-Adriatic migrations, bishop Jeronim Fonda, ecclesiastical history, Late Middle Ages, Early Modern Times.

85

MORALNOTEOLOŠKA PROMIŠLJANJA KLERIKA U BAROKNOM DUBROVNIKU

Relja SEFEROVIĆ, Dubrovnik

Dugotrajno razdoblje obnove poslije velikog potresa 1667. godine vlasti Dubrovačke Republike iskoristile su da bi pod izlikom nedovoljnih sredstava izvršile poseban pritisak na kler nadbiskupije, nastojeći ga što više ograničiti. Iako je kler osiromašio i nazadovao, očuvala se čvrsta intelektualna jezgra pojedinaca koji su kao državni teolozi, tj. posebni savjetnici vlasti u pitanjima odnosa između države i Crkve, odgovarali na stotine pitanja vezanih uz razne pojave iz svakodnevice. Zahvaljujući međunarodnim utjecajima s vre-menom su počeli pisati radove iz područja moralne teologije. Većina je nastala u obliku bilježaka s predavanja tijekom studija na visokim učilištima u Napulju i Rimu, ali dvije veće rasprave zaslužuju osobitu pažnju. Viridarium franjevca Vitala Andrijaševića donosi niz ćudorednih savjeta, izdvajajući škrtost kao korijen grijeha, dok dominikanac Vlaho Morgini u učenoj raspravi o lihvi ne zaostaje za vodećim teolozima druge polovice 18. sto-ljeća. Na osebujan način pridružio im se svjetovnjak Stjepan Šuljaga, koji je u predgovoru djela francuskog isusovca Antoinea o moralnoj teologiji iznio kritičke opaske o filozofiji i teologiji.

KLJUČNE RIJEČI: Dubrovačka Republika, društvo, Crkva, moralna teologija, lihva, fra Vital Andrijašević, o. Vlaho Morgini, Stjepan Šuljaga.

Odgovornost u teškim prilikama

Borba za opstanak poslije velikog potresa 1667. godine bila je najveći izazov s kojim se suočila Dubrovačka Republika. Stradanje stanovništva i nemjerljivi materijalni gubitci nagnali su vlasti da po svaku cijenu zaštite državni status, dodatno uznemireni nasluće-nim promjenama u odnosima velikih sila. U izmijenjenim vanjskopolitičkim okolnostima, kad se već nazirao osmanski kraj i snažan prodor Habsburgovaca, zabrinutost zbog novih previranja s nepredvidivim posljedicama bila je posve razumljiva. Međutim, uloga Crkve kao dragocjena zaštitnika i savjetnika pritom je, nažalost, ostala nedovoljno iskorištena, čak u tolikoj mjeri da se može reći da je bila zanemarena i svedena samo na neophodan novčani izvor.

UDK 21-05:241(497.5)“16/17”261.7(497.5Dubrovnik)“16/17”



86

R. Seferović, Moralnoteološka promišljanja klerika u baroknom Dubrovniku

Činjenica je da se Grad desetljećima obnavljao uvelike zahvaljujući neposrednoj pomoći Sv. Stolice u obliku posebne povlastice navedene u izvorima kao kirograf.1 Od vremena pape Klementa IX. i njegove odluke iz 1668. kada je dopustio da se više novčanih uloga oročenih na rimskim bankama koristi za opstanak, a potom za obnovu razrušena Grada, sve do sredine 18. stoljeća Senat je računao sa sredstvima kirografa, protiveći se pokušaji-ma njegova ograničenja ili barem pojačanog nadzora troškova. Naime, pretjerano slobod-no tumačenje papinske povlastice vodilo je uporabi primljene pomoći i za vojne svrhe, poput jačanja zidina i nabave baruta, pa čak i za ozdravljenje klonule trgovine i razmjene s drugim jadranskim lukama.2 Međutim, dubrovački kler nije uživao nikakvu osobitu korist od te potpore, izuzmemo li činjenicu da su obnavljane srušene crkve.3 Nadbiskupi su for-malno bili zaduženi da u pisanim izvještajima Sv. Stolici jamče da je Senat namjenski po-trošio primljena sredstva, iako poslije vizitacija nisu mogli prešutjeti svoje nezadovoljstvo propadanjem dubrovačke Crkve, osobito kad se radilo o udaljenijim župama. Da je bilo više raspoloživih sredstava, odnosno da je dio kirografa voljom vlasti Republike usmjeren na to područje, jamačno ne bismo čitali o neukim župnicima koji su jedva znali i osnove vjere, primorani raditi kao težaci da bi uopće opstali.4 U takvim su okolnostima inicijative nadbiskupa na dijecezanskim koncilima u svrhu bolje izobrazbe klera i odgovornijeg pri-stupanja službi Božjoj značile samo dodatan teret za već slabašna pleća. Senat Republike bio je svjestan problema, no zagovarao je posve drukčije rješenje. Umjesto da pravednije raspodijele sredstava, po mišljenju najviših državnih autoriteta, na dubrovačkom je području bilo previše klerika. Žaleći se da je »svakodnevno sve više svećenika, pa njihov broj ne samo da nadmašuje svaki pravilan omjer u odnosu na svje-tovnjake nego stradaju i obrti, jer nedostaje radnika na potrebnijim poslovima«, vlasti su neposrednim pritiskom na nadbiskupa Angela Franchija uz usklađenu diplomatsku akciju pri Sv. Stolici 1737. godine nastojale ograničiti broj klerika, zahtijevajući čak privremenu zabranu zaređivanja.5 Iako se ti potezi mogu opravdati posljedicama najteže krize s kojom se tada suočilo dubrovačko društvo, ipak ih neke činjenice opovrgavaju. Već u drugoj po-lovici 18. stoljeća u dubrovačkom kraju osjetio se izraziti manjak klerika, kako u crkvenim redovima tako i u dijecezanskom kleru. Uz tradicionalno malobrojne pripadnike redova,6

1 Radilo se o vlastoručnoj ispravi koju su pape u pravilu podjeljivali svakih deset godina poslije velikog potre-sa radi obnove uništenih crkvenih zdanja. Polovica iznosa mogla se upotrijebiti i za javne svrhe. Usp. Relja SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora. Kroz povijest dubrovačke Crkve 18. stoljeća uz pratnju Serafina Marije Cerve«, u: Serafin Maria CERVA, Prolegomena za Svetu dubrovačku metropoliju (priredio, preveo i uvodnu studiju napisao Relja SEFEROVIĆ), Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zagreb – Dubrov-nik, 2012., str. 132.

2 Usp. R. SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora«, str. 46, 132-134.3 Potresom razorena katedrala obnovljena je i posvećena 1713., a u požaru 1706. stradala crkva sv. Vlaha

vraćena je bogoslužju u još kraćem razdoblju. U samostanske crkve ulagalo se zamjetno manje, uz javno iznesena očekivanja vlasti da će se sami redovi više zauzeti oko obnove.

4 Osobito teško stanje bilo je na otocima »kamo se župnike slalo kao po kazni«, kako se izrazio nadbiskup Rajmund Gallani u pismu Sv. kongregaciji kardinala u listopadu 1724., poslije vizitacije župa u dubrovačkoj nadbiskupiji. Usp. R. SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora«, str. 52.

5 Na nadbiskupa Franchija vrhovne vlasti gledale su sumnjičavo optužujući ga da je radio na svoju ruku i drukčije prikazivao stanje u Rimu nego što je zapravo bilo. Više vidi u: R. SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora«, str. 82.

6 Dubrovačkoj kongregaciji Reda propovjednika prijetilo je gašenje zbog malog broja redovnika, slična sud-bina ubrzo je sustigla Mljetsku kongregaciju sv. Benedikta, a svega nekolicina isusovaca u kolegiju Družbe

87

CCP 72 (2013.), str. 85–117

istodobno se toliko prorijedilo dijecezansko svećenstvo da su nadbiskupi koncem 18. i početkom 19. stoljeća po posebnim uputama iz Rima smanjili broj misa na cijelom dubro-vačkom području i ujedno povećali novčane naknade za njih. Ponuđeno obrazloženje bilo je jezgrovito i uvjerljivo: »da se svi svećenici na području pod vlašću presvijetle Repu-blike mogu časnije uzdržavati« (ut sacerdotes omnes in ditione ejusdem excellentissimae Reipublicae commorantes honestius valeant sustentaturi).7

O tom dvosjeklom pokušaju poboljšanja materijalnog položaja svećenstva doznajemo iz sačuvanih isprava. Prvi korak poduzeo je papa Pio VI., obrativši se nadbiskupu Alojzu Spagnolettiju breveom iz Rima 7. rujna 1794., čiji je sadržaj zatim 31. siječnja 1795. Spa-gnoletti objavio iz Nadbiskupske palače u Dubrovniku, dodavši ga svojem ukazu koji je sastavio njegov tajnik Miho Šarić.8 Time je, uz već navedeno, predviđeno i da cijena misa iznosi dvanaest groša. No, poduzeti koraci nisu bili dovoljni i već desetak godina kasnije, 29. kolovoza 1802., novi nadbiskup Nikola Bani potpisao je u Nadbiskupskoj palači sličnu ispravu, koju je također sastavio tajnik Miho Šarić. Pozivajući se tom prilikom na povla-sticu pape Pija VII. dodijeljenu 24. svibnja 1802. na molbu prokuratora Sv. Marije Velike (zapravo državnih službenika, upravitelja dobara koji su brinuli o katedrali) da se »radi veće materijalne potpore svećenstvu koje boravi na području ove presvijetle Republike u ovim preteškim vremenima svima zajedno i pojedinačno smanje tereti misa, a da se njiho-vi prihodi povećaju toliko da se za pojedine mise plaća u vrijednosti od šesnaest groša u dubrovačkom novcu«, odlučeno je »neka se u istom omjeru smanji broj misa koje se mo-raju slaviti po oporučnim odredbama, tako da ne pretrpe štetu oni koji su dužni platiti za mise«.9 Dakle, cijena misa u osmogodišnjem razdoblju povećala se za trećinu, s dvanaest na šesnaest groša, a iza toga opet su, barem posredno, stajali i interesi državnih vlasti, jer je razmjerno smanjena njihova financijska potpora Crkvi.10 No, zar je tih nekoliko groša moglo biti ikakvim objektivnim mjerilom vrijednosti? Još de-setljećima ranije domaći su intelektualci osjećali duboku krizu koja je potkopavala temelje društva, utječući i na svjetonazor. Veliki potres samo je ubrzao opće nazadovanje, koje se vidjelo već među djecom školske dobi. Razumljivo je, primjerice, zašto je bilo nemoguće »držati na uzdi obijesne učenike, pogotovo one koji su pri kobnom potresu izgubili rodi-

dočekala je privremenu zabranu reda 1773. i dolazak pijarista. Jedinu iznimku predstavljaju Mala braća, čija je Provincija sv. Franje imala čak deset samostana na području Republike. Valja spomenuti, po navodima samih vlasti, i redovnica, da je želja za podizanjem novog samostana sestara dominikanki sv. Katarine Sijen-ske opravdavana pred Svetom Stolicom upravo brojnošću pobožnih djevojaka. Ipak, bio je to tada tek treći ženski samostan u Dubrovniku, dok ih je prije potresa bilo osam.

7 Ad rem moralem, quoad hanc nostram Ragusinam dioecesim, 1795 (Casus quoad confessionem. Visitatio canonica paroeciarum etc.). Knjižnica samostana Male braće, rukopis br. 769, f. 1v.

8 Navedeno iz sadržaja prethodno citiranog dokumenta.9 ... ut ad honestiorem difficillimis hisce temporibus substentationem sacerdotum in statu hujus excellenti-

ssimae Reipublicae commorantium omnia et singula missarum onera ad minorem numerum ita reduceren-tur earumque stipendia ita augerentur ut singularum missarum eleemosynae ad sexdecim grossorum hujus Ragusinae monetae valorem responderent, numerus vero missarum vi legatorum celebrandarum in eadem proportione minueretur, ne ii, qui ipsarum stipendia praebere teneantur, aliquid detrimenti patiantur (2v).

10 Valja dodati da je od 18. stoljeća zabilježen pad vrijednosti novca pa su i plaće državnih službenika zbog inflacije bile sve niže. Na to je upozorio Stjepan ĆOSIĆ, »Administrativna struktura i plaće službenika Dubrovačke Republike (1700.-1808.)«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 38, Zagreb – Zadar, 1996., str. 129-156.

88


telje i rasli bez nadzora, ne mareći ni za kakav autoritet«.11 Kasnije je, dakako, sve bilo još teže, nije postojao čvrsti oslonac duhovnih vrijednosti. Ovako je svoje strepnje zbog općeg pada statusa teologije u društvu iskazao dominikanac i crkveni povjesničar Serafin Marija Cerva, suvremenik tih teških zbivanja: »Mnogi smatraju da su korisna i poželjna ona umijeća kojima se bavimo tijelom i nazivaju se obrtničkim ili neslobodnim, a oso-bito liječništvo i poznavanje rimskog ili kanonskog prava, dok ostala, nadasve teologija, svojim štovateljima ne samo da ne donose bogatstva, nego ih čak tjeraju u siromaštvo i krajnju bijedu. Zato se i događa da mnogi preziru ove kao beskorisne i kao pripadajuće siromasima i ubogima, a onima drugima svi se dive, cijene ih i žele. Razlog ovome nije to što misle, nego to što se liječnici i pravoznanci najviše brinu za svoja tijela i za svoja dobra i bogatstva, a teolozi pak, zanemarivši navedeno, žude izgraditi svoj duh po obrascu vrline.«12 U navedenim okolnostima s kraja Dubrovačke Republike trebalo je doista i znanja i osob-ne hrabrosti da bi se krenulo putem koji je ovdje zagovarao Cerva i pokušalo »izgraditi svoj duh po obrascu vrline«. Pa otići i korak dalje: pozvati druge da se zapute istim putem i pokazati im rješenje ne samo u propovijedima i privatnim razgovorima ili pod velom ispovjedne tajne nego javno i otvoreno, kulturom pisane riječi, stoljetnim pomagalom Crkve, ali i svjetovnog miljea Dubrovačke Republike.

Kontinuitet moralne teologije i vanjski utjecaji

Misao da je potrebno postići ravnotežu između svjetovne i duhovne domene osobito je za-okupljala duhove klerika u baroknom Dubrovniku. Budući da je još dominikanac Klement Ranjina sredinom 16. stoljeća kao savjetnik vlasti Republike u nizu praktičnih pitanja teološke prirode odlučio sažeti svoja iskustva u odgovarajućem priručniku pod naslovom »Knjiga savjeta« odnosno Liber consiliorum,13 jasno je da je taj rad bio uzor brojnim teolozima iz kasnijeg razdoblja, ne samo njegovoj subraći iz Reda propovjednika. Pero povjesničara dubrovačke Crkve i Ranjinina biografa, Serafina Marije Cerve, zastalo je uz Liber consiliorum, opisavši ga kao »izuzetno svjedočanstvo Ranjinina nauka«. To je djelo zapravo predstavljalo skupinu savjeta koje je taj velikan davao »brojnim klericima i dubrovačkim senatorima u raznim moralnim, dogmatskim, kanonskim i građanskim pi-tanjima«. Cerva je pritom ponosito naglasio da ga je on osobno pronašao (već nemalo oštećeno) u samostanu na periferiji, samostanu Sv. Križa u Gružu, tadašnjem zapadnom predgrađu Dubrovnika, i pohranio ga zatim u knjižnici središnjeg samostana dubrovačke Provincije sv. Dominika, kojoj je u to vrijeme bio na čelu. Nažalost, čini se da se već po-četkom 19. stoljeća zametnuo trag dragocjenom rukopisu, čemu su jamačno pridonijele i nemirne prilike uz smjenu državne vlasti.14

11 Miroslav VANINO, Isusovci i hrvatski narod, sv. II, Filozofsko-teološki fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1987., str. 71.

12 Seraphinus Maria CERVA, Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur, sv. I (priredio Stjepan KRASIĆ), JAZU, Zagreb, 1975., str. 32-33.

13 Usp. S. M. CERVA, Bibliotheca Ragusina, sv. I, str. 227.14 Usp. Marijan BIŠKUP, Bogoslovne kreposti u djelima Klementa Ranjine, Glas Koncila, Zagreb, 2000., str.

18.

89

CCP 72 (2013.), str. 85–117

Premda zasad nema odgovora na pitanje je li taj dragocjeni Ranjinin rukopis doista netragom propao, ipak nema nikakve sumnje da su ideje koje je zastupao i obrazlagao ostale sačuva-ne, pa im je udahnut i nov život zahvaljujući djelima njegovih sugrađana iz vremena kad je lepršavu renesansu zamijenio ozbiljni barok. Ne samo da su tadašnji dubrovački mislioci ustrajali na putu velikog uzora iz ranijeg razdoblja nego su ponudili vlastite vrijedne rezul-tate, oslanjajući se pritom na postignuća međunarodnih autoriteta, čija su djela dopremana u Dubrovnik. Klement Ranjina postigao je mnogo kao teologo di Stato, no ista je funkcija državnih teologa bila vrlo značajna i u zapletima dugog dubrovačkog 18. stoljeća. Potreba konačnog uređenja odnosa između Crkve i države tražila je mnogo obzira, ali i osobitog znanja koje je nadilazilo okvire pravne znanosti i zajedno s običajnim pravom i teološkim vrijednostima postizalo pravi izraz. Golem je praktični doprinos koji su dali vodeći mislioci iz svih crkvenih redova zastupljenih u Dubrovniku, poimence benediktinci: Ignjat Đurđević, Romuald Bašić, Fulgencije Gundulić i Lodovico Moreno; franjevci Sebastijan Slade Dol-ci, Frano Cafarello, Angelo Franchi, Hilarije Crljenković i Ambroz iz Stona; dominikanci Albert de Tadeis, Tomo Jerinić, Ignazio Aquilini Vici i Arkanđeo Kalić; isusovci Rafael Tudizić, Ardelio Della Bella i Giovanni Andrea Lupati.15 Stotine sačuvanih mišljenja izne-senih na zahtjev državnih vlasti o raznim pitanjima koja su remetila sklad dviju javnih usta-nova od najveće važnosti za stvaranje i očuvanje dubrovačkog identiteta, Republike i Crkve, bogata su berba s plodnih polja naše duhovne baštine. Predloženo je njihovo tematsko razvrstavanje u deset skupina, i to redom u pitanja crkve-nog utočišta, pitanja inkvizicije i odnosa s pripadnicima drugih vjera, pitanja zaštite ma-terijalnih dobara, pitanja državne nadležnosti nad Crkvom, pitanja poreza i financiranja, pitanja bratovština, pitanja osobnih odnosa među klericima, pitanja sastavljanja oporuka i izvršavanja oporučnih raspoložba, pitanja odnosa među svjetovnjacima i unutarnja crkve-na pitanja. Već površan pogled na te teme nudi nam pravu riznicu praktičnih sadržaja, jer se rješavanje problema iz svakodnevnog života ispreplitalo s pojavama koje su stoljećima zaokupljale najviše svjetovne i crkvene krugove. Jasno je da je za njihovo pravilno razu-mijevanje i vrednovanje bilo potrebno poznavanje više disciplina i neprekidno osobno usavršavanje. S obzirom na apele domaćih nadbiskupa u prvoj polovici 18. stoljeća zbog opće slabosti i zaostalosti klera, angažman tih istaknutih pojedinaca u obrani primata du-brovačke Crkve ima još veću važnost. Posebnu ulogu pritom su imali školovanje i upo-treba odgovarajuće stručne literature. Iako su se u osobitim prilikama (kod rješavanja međunarodnih sporova ili u zadjevicama s uglednim prelatima, kad se dvojilo u odanost domaćih klerika kao državnih teologa) na trošak državnih vlasti konzultirani talijanski pravnici,16 na temelju neposrednog uvida u rad domaćih klerika i pravnika, redom izvrsno školovanih i marljivih intelektualaca, moramo reći da na njihove karijere ne pada sjena.

15 O njihovim karijerama u službi vlasti Republike i njihovim različitim mišljenjima sačuvanima u Državnom arhivu u Dubrovniku iscrpno vidi u: Relja SEFEROVIĆ, »Dubia et consulta: mišljenja državnih teologa Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću«, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, br. 48, Zagreb – Dubrovnik, 2010., str. 243-300, passim.

16 Tako je napuljski pravnik Gennaro Scalfali 31. ožujka 1739. obrazložio da sukladno zakonima Republike klerici također podliježu posebnom državnom porezu na imovinu u inozemstvu, a njegovi kolege Ottavio Ignazio Vitagliano i Agnello Franchini 12. kolovoza i 15. rujna 1746. pismeno su opravdali intervenciju vlasti Republike u rad ugledne svećeničke bratovštine Stolice sv. Petra. Usp. R. SEFEROVIĆ, »Dubia et consulta«, str. 281.

90


Štoviše, njihova su osobita iskustva obogatila razmjenu znanja sa zapadnoeuropskim stručnjacima. U pogledu pravne znanosti dosadašnja istraživanja izdvojila su vezu našeg Collegium Ragusinum s višim učilištem u Sieni (Collegium Ptolomeum, odnosno Collegio Tolomei), a zabilježene su i veze s visokim rimskim učilištima (Collegium Romanum i La Sapienza) kao i s visokim učilištima u Macerati i Bologni.17 Iako je bilo pokušaja pravničke izo-brazbe i u samom Dubrovniku, naglasak u stručnom obučavanju budućih sudaca bio je na svakodnevnoj praksi. Predavanja zainteresiranim mladim slušačima povremeno su održa-vali državni teolog Lodovico Moreno i nekadašnji studenti talijanskih učitelja koji su se po završetku studija vraćali u Grad, poput Miha Milišića, te pozvani talijanski stručnjaci kao Giuseppe Bargagli (došljak iz Siene, angažiran na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće kao državni pravnik, leggista della Repubblica) i Rimljanin Luigi Cosinti, voditelj pravničke škole krajem 18. stoljeća.18 Dok su ti uspjesi ostvareni ponajprije među svjetovnjacima i oslanjali se samo na pravo, klerici su morali proći poseban put, trnovit zbog oskudnog izbora. Osnove moralne teologije mogle su se u Dubrovniku formalno izučiti u Kolegiju Družbe Isusove, no po dosadašnjim istraživanjima čini se da se predmet počeo u školi predavati razmjerno kasno, tek od 1741., i to zaslugom oca Đura Bašića.19 Biograf ugled-nih isusovaca iz Dubrovnika dao je još jedan konkretan doprinos duhovnoj kulturi svoga grada.20 Tradicija je, dakako, imala mnogo dublje korijene, pa je tako zabilježeno da su »u XVI. i XVII. stoljeću isusovci u katedrali držali konferencije iz praktične moralke«.21 Nedostatak nastavnog rada u specifičnim predmetima nadoknađivao se nabavom odgo-varajuće literature. Na popisu knjiga proslijeđenom samo po Đurđevićevoj želji trgovcu i dubrovačkom diplomatskom predstavniku u Veneciji Trajanu Laliću radi nabave u listopa-du 1733. našle su se rasprave »O kraljevskoj moći« Gabriela Perreire, »Sloga kraljevstva i svećenstva« Pietra de Marca, »O nepovredivosti Crkava« Pietra Gambacurte, »O javnom pravu Rimskog Carstva« Daniela Ottona s tumačenjima Johanna Limnea i golema zbir-ka naslovljena »Sva djela iz rimskog, kanonskog i kaznenog prava« Juana Gutierreza.22

17 Dubrovčanin Tomo Bassegli studirao je pravo u Bernu i Göttingenu. O pravnoj kulturi Dubrovčana u proma-tranom razdoblju s naglaskom na svjetovno pravo osobito vidi u: Nella LONZA, Pod plaštem pravde. Kazne-nopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1997., str. 295-315.

18 Usp. N. LONZA, Pod plaštem pravde, str. 299.19 Usp. M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod, sv. II, str. 73-74. Također: Franjo Emanuel HOŠKO i Mijo KO-

RADE, »Školstvo i crkveni redovi«, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv. III, Barok i prosvje-titeljstvo (XVII-XVIII. stoljeće) (uredio Ivan GOLUB), HAZU – Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 190.

20 Iako njegova zbirka životopisa dubrovačkih isusovaca, Elogia Jesuitarum, ne sadrži značajne doprinose pita-nju moralne teologije, ipak je s tog aspekta značajna za uvid u tipične karijere koje su imali domaći uglednici iz Družbe, jednako u Dubrovniku kao i školujući se na Apeninskom poluotoku.

21 M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod, sv. II, str. 74.22 Izvorno: Gabriel Pereira de manu Regia. Lughduni 1673. Due parti in un Tomo in foglio (1 svezak), Petri

de Marca Concordia Regni et Sacerdotii in due parti a quattro libri per parte. Coll’aggionte dissertazio-ni. Francofurti 1708 in un Tomo in foglio. Pergh.[amenum] (1 svezak), Petri Gambacurtae de Immunitate ecclesiarum. Lughduni 1622 in un Tomo in quarto. 1 Pel. (1 svezak), Daniel Ottonus de iure publico Imperii Romani. Accesserunt notae Johannis Limnaeis Wittebergae 1658. Tomo uno in ottavo. 1 Pergh.[amenum] (1 svezak) i D. Ioannis Gutierez. J.[uris] C.[onsulti] Opera omnia civilia, canonica et criminalia in quindecim partes et decem tomos distributa. Lughduni 1730. (7 svezaka). O tome vidi u: R. SEFEROVIĆ, »Dubia et consulta«, str. 253.

91

CCP 72 (2013.), str. 85–117

Usporedimo li taj popis s dostupnim nam podatcima o djelima pravne tematike u dubro-vačkim knjižnicama, među kojima će se naći bogat izbor knjiga, od izdanja Justinijanovih Institucija i Digesta iz sredine 16. stoljeća do djela Montesquieua i drugih prosvjetitelja,23 imat ćemo cjelovitiji uvid u teorijska polazišta domaćih stručnjaka. Ne čudi, stoga, što su izabrana djela teologa i pravnika ostala resiti police knjižnica u vrijeme kad je na drevnu Republiku preostala samo uspomena: i u novim okolnostima bilo je razborito potražiti savjete u starim mudrostima, osobito primjenjivo za lokalna pitanja. Rjeđe zastupljeni naslovi iz područja moralne teologije otvaraju put do razumijevanja po-lazišta domaćih stručnjaka kako u praktičnom radu, odgovarajući na redovita pitanja vla-sti, tako i u vlastitim teorijskim raspravama, oslanjajući se na običajno pravo uz kanonske odredbe. Upravo nas primjetna sveobuhvatnost u izboru tema i aktualnost te začuđujuće uska povezanost s problemima koji su istodobno zaokupljali domaće mislioce crkvene provenijencije pozivaju da istaknemo moralnu teologiju kao duboki korijen iz kojega je niknulo visoko stablo dubrovačke praktične teološke misli dugog 18. stoljeća, razgranato u svim pravcima ljudske djelatnosti. To najbolje dokazuje usporedba s dvama takvim dje-lima stranih autora do danas sačuvanima u dubrovačkim knjižnicama, pa im valja pristu-piti ponajprije s obzirom na njihovu povezanost s interesima domaćih.

Usporedba s dva strana uzora

Dominikanac Fulgenzio Cuniliati autor je knjige Universae theologiae moralis accurata complexio instituendis candidatis accomodata.24 Izdanje kojim raspolažemo tiskano je u Veneciji 1752. Na poleđini primjerka sačuvanog u Dubrovniku ostala je u rukopisu bi-lješka da se njime koristio dominikanac Vicko Miloš (Ad usum fr. Vincentii Milos Ordinis Praedicatorum).25 Član Kongregacije sv. Jacopa Salomonija, Cuniliati je stasao u istom krugu u Mletačkoj Republici u kojem se kao mladi redovnik obrazovao njegov mlađi su-vremenik i subrat iz Dubrovnika, veliki crkveni povjesničar Serafin Marija Cerva.26 Kako je navedeno uz naslovnicu, autor je mnogo godina bio redoviti profesor na učili-štu Presvetog Rozarija, pa je svoje iskustvo pretočio u taj priručnik, nastao zapravo u formi sveučilišnog udžbenika. Recenzenti knjige, o. Giovanni Battista Maria Contareni i o. Giacomo Ratti, bili su i sami profesori teologije na Kolegiju Presvetog Rozarija u Veneciji. U svojoj recenziji, potpisanoj 9. srpnja 1750. godine, ocijenili su da je autor stupao srednjim putem inter laxitatem et rigorem (između opuštenosti i krutosti) »koji

23 Za vlastelu je bila stvar prestiža nabaviti dragocjene knjige, poput inkunabule Vocabulum utriusque iuris, kojom se dičio Đivo Franatica Sorgo. Pregled pravne literature u Dubrovniku 18. stoljeća vidi u: N. LONZA, Pod plaštem pravde, str. 302-305. Uz tamo iznesene podatke dodajmo djela danas pohranjena u knjižnici Zavoda za povijesne znanosti HAZU, poput prvog sveska Commentaria de praesumptionibus, coniecturis, signis et indiciis Giacoma Menochia, tiskanog 1617. u Veneciji, te drugog sveska Disputationes iuris selectae cum decisionibus super eis prolatis Girolama Rocche, tiskanog 1647. u Ženevi.

24 Jedan primjerak čuva se danas u knjižnici Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku pod brojem 4505.

25 Po genealoškim istraživanjima Nenada Vekarića, obitelj Miloš potječe iz Zatona kod Dubrovnika, a navedeni vlasnik knjige mogao je biti Vicko Markov Miloš, koji je rođen 25. rujna 1781. u Zatonu.

26 O Cervinu životnom putu i osobito o školovanju u samostanu sv. Dominika u Veneciji potanko vidi u: Stjepan KRASIĆ, »Uvod«, u: Serafin Marija CERVA, Bibliotheca Ragusina, sv. I, str. XII-XXIV.

92


bliže vodi do skrovite istine i sigurnije do života«. To je razumljivo znamo li da ga je dovršio u odmakloj životnoj dobi diktirajući njegov sadržaj dugi niz godina odanim slušateljima, studentima. Djelo je zamišljeno i nastalo kao sveučilišni udžbenik kandi-datima teologije. Odobrili su ga i mletački inkvizitori sa Sveučilišta u Padovi, naglasivši da u njemu nisu primijetili ništa protiv države i ćudoređa. Ista su načela, naravno, bila temeljna i u Dubrovačkoj Republici, a upravo zbog teorijskih pogleda na odnos Crkve prema državi, predmet koji je zaokupljao niz dubrovačkih teologa u promatranom raz-doblju poslije velikog potresa, Cuniliatijevo djelo postaje vrlo značajno kao uzor koji su mogli slijediti u vlastitom radu. To »precizno obuhvaćanje cijele moralne teologije, prilagođeno pristupajućim kandidatima« raspoređuje građu u šesnaest traktata. Uz tri uvodna pitanja (quaestiones proemiales) naslov-ljena: O pravilima ponašanja (De regulis morum), O grijesima općenito, O ljudskim postup-cima (De actibus humanis) te o njihovu svjesnom i slučajnom poduzimanju (voluntarietate et involuntarietate) i o moralnosti općenito, raspravljao je redom o savjesti, srdžbi, zavisti, oholosti, škrtosti, rasipnosti, a zatim o tumačenju zakona. Oslon na zakone čini središnji dio Cuniliatijeve rasprave, precizno regulirajući zapletene odnose u društvu s mnoštvom poje-dinosti: o otpadništvu, krivovjerju, zabranjenim knjigama, odnosima s nevjernicima, o ratu, prisezi, ugovorima, međusobnim obvezama između djece i roditelja, o braku, blagdanima, o ubojstvu, pravdi, o otimanju i naknadi, o časti i ugledu, o zajmu i mjenici, o parnicama i sudištima. Iako je ranije obradio pitanja o časoslovima i o crkvenim nadarbinama (de bene-ficiis ecclesiasticis), tek od dvanaestog traktata bavi se užecrkvenim pitanjima, sakramenti-ma, crkvenim zabranama i, u posljednjem šesnaestom traktatu, kleričkim staležom općenito, razmatrajući zavjete i obveze kojih se klerici moraju pridržavati. Sveobuhvatni, enciklopedijski Cuniliatijev pristup nije bio samo na tragu velikog crkve-nog naučitelja sv. Tome Akvinskog, čije misli ovaj autor višekratno ističe kao uzor, nego je bio i tipičan za razmatranja moralne teologije općenito u katoličkoj Europi.27 To, međutim, nije bilo svojstveno dubrovačkim autorima, ponajprije zaokupljenima uskim praktičnim pitanjima. Njihov izbor bio je opravdan ne samo postojanim pritiskom svjetovnih struktura kojemu su podlijegali, nego i činjenicom da naprosto nisu mogli čitava desetljeća posvetiti predanom radu koje je takvo razgranato znanje zahtijevalo. Do njega se najlakše dolazilo dugotrajnom karijerom sveučilišnog nastavnika, što je bio uzaludan san za mnoge domaće intelektualce. Više Cuniliatijevih tema našlo je svoje mjesto među interesima dubrovačkih teologa, pa i crkvenih povjesničara, osobito kad se bave problemom uprave nad crkvenim dobrima i problemom zajmova, banaka i lihve, ali i zločinima poput ubojstva, pobune, krađe, kao i pitanjima tipičnim za osobite okolnosti u kojima su živjeli Dubrovčani, poput odnosa i susreta s pripadnicima drugih vjera. Ilustrirajući, pak, probleme odnosa između Crkve i svjetovnih vlasti, valja spomenuti, primjerice, odluku o oporezivanju imovine klerika u inozemstvu,28 niz primjera povrede crkvenog utočišta, posebne rasprave u sluča-

27 Isti je pristup karakterizirao i srodna djela 20. stoljeća. Takvo je, primjerice, napisao: Ferdinand BELAJ, Ka-toličko crkveno pravo, Tisak i naklada knjižare L. Hartmana, Zagreb, 21901. Njime se ujedno dokazuje da je granica između moralne teologije i crkvenog prava u praktičnoj primjeni bila vrlo uska.

28 Zbog isplate danka Osmanlijama, po odluci Senata još od 17. ožujka 1575., svi su dubrovački podanici mora-li plaćati 20% poreza na »sve prihode koje imaju od novca i drugih uloga u talijanskim i drugim stranim ban-kama«. Tom su zakonu podlijegali i klerici, što je prilikom spora oko jedne oporuke na zahtjev dubrovačke

93

CCP 72 (2013.), str. 85–117

jevima trovanja kad su za zločin bili optuženi klerici;29 dok je pitanje novčanog poslovanja toliko privlačilo dubrovačke teologe da su o tome pisali zasebne rasprave.30 Domaći su autori, doduše, tražili uporište u Statutu za neka opća pitanja, poput kažnjavanja najtežih nasilnih zločina, no u osobitim okolnostima kad se narušavao crkveni autoritet (prilikom povrede utočišta, neovisnog sudišta ili zajamčenih materijalnih prava), vrlo je dragocjeno bilo iskustvo ponuđeno u Cuniliatijevoj raspravi. Na istom tragu bilo je djelo koje je napisao Jacques Besombes,31 prepošt otaca Kongregacije kršćanskoga nauka. Godine 1709. tiskano je prvo izdanje knjige u Toulouseu, pod dugačkim naslovom Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, traditione, conciliis, patribus et insigni-oribus theologis excerpta, in qua positis et statutis principiis generalibus deducuntur con-sectaria, quibus casus conscientiae sigillatim explicantur. Auctore R. P. Jacobo Besombes. U njemu samom već je prikazana jezgra cijelog djela. Započevši s redoslijedom autoriteta koje prati iznoseći postulate moralne teologije (Sveto pismo, kršćanska tradicija, crkveni sabori, oci i značajniji teolozi), upozorava na svoju novu metodologiju rada (»pošto su ustanovljena i iznesena opća načela, iz njih se izvode posljedični slučajevi«), da bi napokon objasnio svr-hu poduzetog rada (»ovim se zasebno tumače slučajevi pitanja savjesti«). Tumačeći kako se valja koristiti načelima moralne teologije, autor je istaknuo pet pravila: valja se držati otkri-venja; u nedostatku otkrivenja valja se držati nužnog dokazivanja izvedenog iz otkrivenja; u nedostatku otkrivenja i nužnog dokazivanja valja saslušati crkvene starješine; ako nema njih, valja saslušati one koji su u Crkvi ugledniji po dobi, nauku i pobožnosti; naposljetku, valja razmotriti i ono što nalaže razbor, ali vrlo oprezno.32 Pritom je, dakako, pojasnio da je otkrivenje Božje izvor moralne teologije, a ono samo sadržano je u Svetom pismu, u božan-skoj predaji, u ekumenskim ili nacionalnim crkvenim koncilima (koje, pak, prihvaća cijela Crkva) i u jednoglasnom mišljenju svetih otaca.33 Svoje mjesto u Dubrovniku našlo je četvrto izdanje objavljeno u Mutini 1752. iste godine kad je tiskano i Cuniliatijevo djelo, pa možemo pretpostaviti da su nabavljeni zajedno.

vlade potvrdio napuljski pravnik Gennaro Scalfali krajem ožujka 1739. Usp. R. SEFEROVIĆ, »Dubia et consulta«, str. 275.

29 Notoran je bio slučaj svećenika Ivana Bulića, optuženog u jesen 1718. da je zbog obiteljskih razmirica otrovao rođakinju. Čini se da je konačno kažnjen progonstvom, unatoč nezadovoljstvu Svete Stolice zbog odbijanja dr-žavnih organa da osumnjičenog prepuste crkvenom sudu (R. SEFEROVIĆ, »Dubia et consulta«, str. 284-285).

30 Uz djela sačuvana u knjižnici Male braće, iscrpan rad iza kojega stoji o. Vlaho Morgini iz Dubrovačke kon-gregacije dominikanskog reda zaslužuje zaseban osvrt, o čemu će biti riječi dalje u tekstu.

31 Od ponovljenog izdanja njegove rasprave, tiskanog u dvosveščanom obliku, u Dubrovniku je sačuvan samo drugi svezak, u knjižnici Zavoda za povijesne znanosti HAZU pod brojem 4510. Zato je provedena re-konstrukcija cijelog teksta izvršena preko slobodno dostupnog izdanja na internetu http://books.google.hr/books/download/Moralis_Christiana_ex_Scriptura_Sacra_tr.pdf?id=BwZV0YYOZNQC&hl=hr&capid-=AFLRE70x6sgqre8uiVOCU5CfklaLDcNcnSeQSnXxTzDJsfY76Um1cdJ7f8sPny9Ga3jZdja2PBQfMtLxja9tkX3Qh8urPHHmrg&continue=http://books.google.hr/books/download/Moralis_Christiana_ex_Scriptu-ra_Sacra_tr.pdf%3Fid%3DBwZV0YYOZNQC%26hl%3Dhr%26output%3Dpdf.

32 Standum est revelationi; defectu revelationis standum est demonstrationi necessariae ex revelatione deducta; defectu revelationis et demonstrationis necesariae audiendi sunt superiores ecclesiastici; horum deffectu audiendi sunt ii qui in Ecclesia sunt tum antiquitate, tum doctrina, tum pietate praestantiores; consulenda est etiam ratio, sed cum magna cautione. Tractatus primus, caput secundum.

33 Fons Moralis Christianae est divina revelatio. Divina relatio continetur 1) in Scriptura Sacra, 2) in traditio-ne divina, 3) in conciliis oecumenicis vel particularibus, quae sunt universali Ecclesiae consensu recepta, 4) in unanimi SS. PP. consensu.

94


Djelo je za tisak odobrilo nekoliko autoriteta. Prvi među njima bio je Pierre Annat alias Petrus Annatus, generalni prepošt otaca Kongregacije kršćanskog nauka (Congregationis patrum Doctrinae Christianae praepositus generalis), a za njim D. Malaubert, doctor Sor-bonicus. U svojem mišljenju, potpisanom u Domu sv. Karla u Parizu, Annat je naglasio da je odobrio djelo nakon što su mu trojica teologa Reda dala pozitivno mišljenje. Malaubert je pak istaknuo da je pisao na nalog državnog kancelara Francuske i pohvalio je nov način izlaganja. Napokon, djelo su 29. srpnja 1774. potvrdila trojica stručnjaka sa Sveučilišta u Padovi: Andrea Querini, Girolamo Grimani i Sebastiano Foscarini. Predstavljeni su kao Riformatori dello studio di Padova. Sam autor u svojem predgovoru, na nepune dvije stranice, piše o dvama razlozima zašto se prihvatio posla: zbog brojnih moralnih teologa koji se bave najtežim problemima i zbog želje da pronađe novu metodu kojom će sažeti mnoštvo raznovrsnih moralnih pitanja, da bi se tako njih same lakše razumjelo. Najprije je izdvojio iz moralne teologije sva pitanja koja, po njegovoj ocjeni, koriste samo nadmetanjima (razmiricama), a nisu korisna za ćudoređe. Ustvrdio je da se sve teme potom mogu svesti do načela iz kojih se dalje lako izvodi ostalo, pouke u obliku raznih slučajeva. Po njegovu uvjerenju, kad se shvati jedno načelo, lako se razumije i stotinu odgovarajućih zaključaka. Slijedio je tri postavke u svojem radu koje izlaže »dobrohotnom čitatelju«, lectori benevolo. Prvo, moralna pitanja (res morales) na svakom mjestu svodi do određenih načela, usklađenih sa Svetim pismom i tradicijom. Drugo, izostavlja sva pitanja o kojima se vode previše zapletene rasprave. Na tome ne želi gubiti vrijeme, nego se bavi samo onim što smatra neophodnim za razu-mijevanje načela. Treće, da bi čitateljima što više olakšao napor, dijeli svoj tekst tako da se kasniji traktati nadovezuju na ranije iznesene, pa prethodno izneseni pomažu u razu-mijevanju potonjih. Naglasio je da je samo djelo, radi što lakšeg razumijevanja i uporabe, podijeljeno u dva sveska, pa je ukratko prikazao što obuhvaća svaki od njih. Naposljetku je ipak zamolio čitatelje da mu ne zamjere što će se katkad udaljiti od započetog rada i pri-jeći granice određene moralnom teologu, postajući time više propovjednik nego kazuist.34 Opravdanje je tražio u tvrdnji da je to činio zbog marljivosti i da djelo nije namijenio samo ispovjednicima, nego i propovjednicima, pa čak i misionarima.35

U toj posljednjoj rečenici krije se odgovor na pitanje što je konkretno pobudilo interes Dubrovčana za nabavu sličnih rasprava. Na temelju izučavanja njihovih izvornih radova možemo suditi da nema toliko sličnosti s Besombesovim novim metodološkim pristupom starim problemima i golemoj građi, koliko je podudarnosti u izboru tema za razmatranje. Tu, doista, nema nikakve dvojbe da je francuski teolog mogao igrati posve istu ulogu poput svo-jih dubrovačkih suvremenika kao savjetnika Republike u pitanjima odnosa između Crkve i države, samo da su mu vlasti ukazale takvo povjerenje ili da je rođenjem bio njihov podanik.

34 Tumačeći kazuistiku u najširem smislu kao metodu etičkog razmatranja, u suvremenim pregledima predlaže se njezina trostruka definicija kao »način etičkog zaključivanja usko povezan s tradicijom praktične filozofije pod utjecajem Aristotela i Tome Akvinskog, zatim razmatranje o slučajevima savjesti (casus conscientiae) i, napokon, ćudoredna raspuštenost (na temelju kritike kazuistike koju je iznio Blaise Pascal)«. O ovome više vidi u: Martin STONE, »Moral theology, casuistry«, u: Routledge Encyclopedia of Philosophy, (ur. Edward CRAIG), elektroničko izdanje, CD-ROM, 1998., version 1.0, str. 1314. Besombesovo gledište o korisnosti tog djela za ispovjednike, propovjednike i misionare sukladno je drugom iznesenom određenju kazuistike.

35 Iz autorova predgovora, str. VI.

95

CCP 72 (2013.), str. 85–117

Koliko se samo sličnosti uočava već iz površnog pregleda pitanja obrađenih u drugom svesku Besombesova djela. Tu doznajemo što je pisao o blagdanima i odnosu prema po-ganskim svetkovinama, o obvezi odlaska na misu (pri čemu se posebno spominju župne crkve), o postovima, o izdržavanju klerika i crkvenoj desetini, o crkvenim kaznama i izop-ćenju, o suspenzijama klerika, kaznama i privremenoj zabrani vršenja službe, o podizanju crkve na jednom mjestu i njezinu prenošenju (translatio) na drugo, o crkvenim dobrima (uz pojašnjenje što je potrebno da bi klerik smio steći (uživati) crkveno dobro), o zavjetu siromaštva, o pokornosti klerika biskupima, o laičkim sudovima, o učiteljima (obuhvativši uz to i teme o različitim studijima, teologiji i pravu) i studentima, o artes liberales i artes mechanicae, zatim o vrstama i podjeli sakramenata, o braku (iscrpno obrađeno, pišući o braku među robovima (slugama), kao i o braku djece koji dogovaraju roditelji), o javnim mimohodima, obredima i sakramentima. Iako se tim pitanjima bavio i Cuniliati, kod Besombesa ih nalazimo još šire obrađene. Predgovor izdavača spominje više izdanja Besombesova djela u Toulouseu i u Veneciji, tvrdi da se odlikuje nad više drugih Summa. Svaki ga teolog može pouzdano slijediti. Ipak, neka ovdje razmotrena pitanja, po izdavačevu mišljenju, ne odnose se na rad moralnih teologa, pa bi se moglo poučavati kršćansku etiku i bez njih. Zato hvali autorov način izlaganja, opća načela i izvedene posljedične slučajeve, consectaria, što se granaju poput drveća iz korijenja. Poslije obrazlaganja, izdavač tvrdi da je to plod analitičkog pristupa koji slijede svi autori težeći skladu poput geometrije u matematici kao prirodnoj znanosti.36 Koliko su time olakšavali snalaženje dubrovačkim teolozima i dopunjavali njihovo zna-nje? Činjenica je da se u svojim radovima nisu pozivali na odgovarajuću literaturu, osim povremeno na papinske poslanice i odluke crkvenih koncila. Zbog potrebne sažete forme tome nije bilo ni mjesta, ukoliko se nije radilo o većim teorijskim raspravama, sastavlje-nima iz osobnog interesa, a ne na nalog vlasti. Ipak, izravne sličnosti su tu: nadbiskupi Rajmund Gallani i zatim Angelo Franchi na dijecezanskim su koncilima isticali obvezu odlaska na misu (posebno pritom misleći na župne crkve), kojom prilikom su pridržali pravo kažnjavanja neposlušnih; pitanja crkvenih dobara često su razmatrana u dubrovač-koj praksi, a napose su bila naglašena pitanja unutarnjih crkvenih odnosa i stege: tko se smio primiti u crkvene redove, kakvo je bilo propisano odijelo klerika, kolika je bila po-kornost klerika biskupima, koja je bila nadležnost svjetovnih sudova, što se tražilo od kle-rika u državnoj službi poput notara. Franchi je tada osobno primorao kler da svake godine polaže ispite iz moralne teologije, tražeći od njih u propisanim vremenskim razmacima pismene odgovore na pitanja koja je sam postavljao.37

Osim toga, niz ovih tema našao je dostojno mjesto i u klasičnoj dubrovačkoj historiogra-fiji 18. stoljeća. Planirajući cjelovitu povijest dubrovačke nadbiskupije, u uvodnom djelu Prolegomena dominikanac Serafin Marija Cerva istražio je, primjerice, probleme obitelj-

36 Iz predgovora u Besombesovo djelo. To je važna paralela zbog poznate misli da je »Descartesova filozofija obilježila cijelo 17. stoljeće; primjenjuje se geometrijska metoda i u rješavanju moralno-filozofijskih pita-nja«. Tako ističu: Erna BANIĆ-PAJNIĆ – Mihaela GIRARDI-KARŠULIN, »Filozofija u XVII. stoljeću«, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv. III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće) (uredio Ivan GOLUB), HAZU – Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 315.

37 Sve sukladno zaključcima dijecezanskog koncila, kojim je 1729. u dubrovačkoj katedrali predsjedavao nad-biskup Angelo Franchi. O tim odlukama vidi u: R. SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora«, str. 53-54.

96


skih odnosa, niz pitanja reguliranih državnim zakonima Republike (pozivajući se često na dubrovački Statut kao vrelo), običaje dubrovačkog klera i pravila koja su regulirala njegov položaj unutar Republike, navade koje su obilježavale višestoljetnu praksu u odnosima između Crkve i države, od pučke pobožnosti do sjajnih obreda, blagdane, svetkovine, procesije i odnos prema prijestupnicima.38 Sva su ta pitanja zastupljena i u predstavlje-nim djelima navedenih stranih autoriteta. Iako se formalno nisu našla u iscrpnom popisu Cervine literature, ipak ne možemo dvojiti u njihovu bliskost i čvrstu povezanost. Nije to samo dokaz pripadnosti istoj kulturi i duhovnim vrijednostima, nego i svijesti o istim problemima s kojima su se borila geografski, pa i gospodarski i politički udaljena, ali po etičkim vrijednostima tako bliska društva. Pritom se, dakako, Cerva nije neposredno bavio moralnom teologijom, nego se predstavljao kao istraživač prošlosti dubrovačke Crkve. Ukoliko je njegov rad odisao takvim skladom s izabranim temama iz moralne teologije, još je opravdanije istražiti stvaralaštvo domaćih teologa izravno zaokupljenih tom proble-matikom.

Priprema i rad domaćih stručnjaka: strani nastavni utjecaji i samostalan rad

Poznato je da je među disciplinama na visokim teološkim učilištima 18. stoljeća moralna teologija imala svoje mjesto uz dogmatiku i kontroverzistiku, kanonsko pravo, egzegezu, patrologiju, povijest, liturgiku i asketsko-mističku teologiju.39 Njezina životnost kao dis-cipline izvirala je iz zajedništva običaja svih katoličkih zajednica u sredozemnom krugu, okrenutih istim načinima stjecanja i rada, s naglaskom na trgovini i razmjeni dobara, a manje na poljoprivredi. Zato je primjena takvih priručnika ne samo bila vrlo značajna u svakoj pripadajućoj zajednici, nego je i domaćim znalcima davala koristan poticaj da se prihvate teorijskog rada. U svjetlu tradicije koju je tako dobro zastupao još o. Klement Ranjina ne gledamo samo na praktične napore državnih teologa nego i na iscrpne spise u obliku skolastičkih traktata kojima su nas darivali domaći autori. Rukopisi raznih formata napisani na latinskom i talijanskom jeziku ostali su do danas sa-čuvani većinom u knjižnici samostana Male braće, tradicionalno bogatoj riznici tolikih pi-sanih spomenika dubrovačke duhovne kulture.40 Iako većina rukopisa potječe iz razdoblja poslije velikog potresa 1667. godine, sačuvano je ipak i ranije nastalih djela, pošteđenih od požara i razaranja u kojem je franjevački samostan pretrpio golemu štetu. Sačuvano blago možemo svrstati u dvije skupine, ovisno o tome jesu li djela posvećena konkretnim pitanjima novčanog poslovanja (pobliže rečeno, raznih ugovornih odnosa, zajmova i li-hve, kao česte posljedice) ili pak općenitim razmatranjima o krepostima. Tipičan primjer za prvu skupinu predstavljaju Quaestiones Theologicae Morales, gotovo tisuću stranica duga knjiga za koju se vjeruje da je jednostavno čine »bilješke jednog

38 Usp. S. M. CERVA, Prolegomena, str. 459-471, 527-559.39 Usp. Ivan FUČEK, »Teologija u XVIII. stoljeću«, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv.

III, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće) (uredio Ivan GOLUB), HAZU – Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 365.

40 Zahvaljujem fra Stipi Nosiću iz samostana Male braće u Dubrovniku na pomoći u radu s rukopisima i knji-gama iz samostanske knjižnice.

97

CCP 72 (2013.), str. 85–117

našeg studenta u ilirskom kolegiju u Loretu s predavanja iz moralne teologije«.41 Na po-četku knjige tiskani su predgovor i pjesma, koje potpisuje Giovanni Francesco Guerrini, datirani 19. rujna 1649., što ne može poslužiti kao čvrsto uporište pri datiranju samog spisa. Posveta je presvijetlom gradu Fermu, uoči odlaska na hodočašće Djevici u Loreto. Kratki zaziv Djevici iz Loreta zabilježen je zatim i unutar samog djela na 385. listu. Rukopis koji slijedi krupan je i ne baš čitak, na latinskom jeziku, uz naknadno unesenu numeraciju listova. Nepoznati autor izabrao je tradicionalnu skolastičku metodu pri obradi goleme građe, u obliku pitanja i odgovora. Veće su cjeline naslovljene Quaestio, pa dubi-tatio i tractatus. Nameće se izdvajanje pitanja vezanih uz gospodarstvo i društvene odnose kao dominantnih u cijeloj raspravi. Prva cjelina naslovljena je »O nepravdi i vraćanju«, De iniuria et restitutione, a otvara je Dubitatio prima. Quid sit iniustitia et ex quibus capiti-bus nascatur obligatio restitutionis (»Što je nepravda i iz čega nastaje obveza vraćanja«). Riječ je o temama koje se mogu pronaći i u kasnijem Besombesovu djelu, budući da je u pretposljednjem, sedamnaestom traktatu govorio o vraćanju dobra (De restitutione), od-nosno o davanju naknade, upozorivši prethodno na nepravilnost zadržavanja tuđeg dobra i razbojničko otimanje kao smrtni grijeh, mnogo teži od obične krađe (peccant mortaliter qui per rapinam auferunt bonum alienum, et longe gravius quam per furtum).42 Dubrovač-ki je autor pritom uspostavio prirodnu vezu s pitanjima časti i ugleda,43 jednako kao što se istim putem kasnije zaputio Besombes, razmatrajući u posljednjem, osamnaestom traktatu odnose između istine i laži, slave i časti, kao i klevete (De diffamatione per calumniam et detractione). Takva su razmišljanja navela dubrovačkog autora da s pojedinačnih pitanja prijeđe na opća, na državne odnose. Pitajući se obvezuje li prisega položena protiv svjetovnog zakona i treba li se nje uvijek pridržavati (Utrum iuramentum factum contra legem civilem obliget et utrum servandum sit?),44 dodirnuo je temu koja je imala posebnu težinu u Dubrovačkoj Republici, izazivajući nemale prijepore s crkvenim vlastima. O tome govore i mišljenja državnih teologa, osobito vezana uz samostalnost crkvenog sudišta i povredu crkvenog imuniteta. Bogata dubrovačka tradicija dopunjena je iskustvima s druge obale Jadrana, sudeći po usporedbi s kasnije nastalim djelom francuskog teologa Jacquesa Besombesa, čije je talijansko izdanje našlo svoj put do našeg grada.Besombes je također bio zaokupljen tim temama, posvetivši im četvrti traktat svog djela naslovljen De lege. Zagovarao je crkvenu slobodu tvrdeći da »svjetovni vladari nemaju nikakvo pravo donošenja zakona o duhovnim pitanjima vezanima uz vjeru« i da »svje-tovni vladari mogu i moraju donositi zakone o duhovnim dobrima i osobama kao brani-

41 Rukopis je u objavljenom katalogu opisao fra Mijo BRLEK, Rukopisi knjižnice Male braće u Dubrovniku, JAZU, Zagreb, 1952., str. 86-87. Raniji je opis dao fra Inocent Čulić u svojem katalogu, br. 336, gdje navodi: All’Illustrissima città di Fermo nell’andar per pubblico voto a visitar la SS. Casa di Loreto. Canzone di Giov. Francesco Guerrini stampata in Fermo per Andrea de Monti 1649. A questa canzone in stampa succede nel medesimo formato (ottavo) un voluminosissimo trattato in latino Quaestiones theologicae morales d’autore a me ignoto (objavljeno u Biblioteca di fra Innocenzo Ciulich nella libreria de’ RR. PP. Francescani di Ra-gusa. Catalogo redatto da Gio. Augusto dr. CASNACICH, Zara, dalla tipografia Governiale, 1860., str. 129).

42 Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, str. 378.43 Dubitatio quid sit fama, honor et detractio et quomodo detrahendo peccatur (Quaestiones Theologicae

Morales, 18v).44 Quaestiones Theologicae Morales, 184v.

98


telji vjere, a ne kao učitelji; kao zaštitnici crkvenih zakona, a ne kao njihovi donosioci«. Ocijenio je da »Crkva po Božjem pravu ima duhovnu moć da vjernicima nalaže sve što može dovesti do njihova spasenja«. Istina je da je Besombes stvarao u posebnim okolno-stima, noseći se s izazovom galikanizma, što je naglasio zaključkom da se »crkvena moć u Galikanskoj crkvi mora vršiti sukladno propisima otaca i drevnim kanonima. Crkveni autoritet ni izravno ni neizravno po božanskom pravu ne zadire u svjetovnu domenu vla-dara ili podanika bez njihova pristanka. Klerici smiju po svjetovnom pravu stjecati vlast i položaje. U skladu sa sadašnjom praksom Galikanske crkve u parnicama koje nisu posve duhovnoga sadržaja crkvena se nadležnost ograničava u određenim granicama.«45 Time se zapravo založio za ujednačen pristup: kao što država ne smije zadirati u duhovni prostor (osim u strogo propisanim uvjetima) tako ni Crkva ne treba ulaziti u svjetovnu domenu zakonodavstva. Tumačeći kako se valja pridržavati zakona, Besombes uvijek ističe zakonodavca kao prvu vrijednost: »Zakon valja izvršavati sukladno razumnom tumačenju zakonodavca«, a »[dodatnim] tumačenjem se valja poslužiti samo u slučaju kad je nakana zakonodavca skrovita, nikad pak ukoliko je jasno izražena. Nije dopušteno tumačiti po osobnim sklo-nostima, nego samo po približnoj nakani zakonodavca.«46 U posebne okolnosti koje izni-mno oslobađaju od obveze poštivanja zakona Besombes je ubrojio neznanje, strasti, strah, povlastice.47 Koliko su osobite političke okolnosti u Dubrovniku utjecale na pojavu takvih iznimaka, jasno je iz dosad navedenih primjera.Podudarnost s pitanjima koja je kasnije obrađivao Besombes vidi se i u sljedećim obra-đenim većim temama: »O zavjetu« (De voto) i »O vjeri« (De fide), razmotrivši pritom i vanjsko iskazivanje vjere, bogoslužje i ulogu ikona. Razmotreni su posebni problemi kod davanja zavjeta, primjerice je li on neobvezujući ukoliko je njegovo izvršenje nemogu-će, zatim što je to sloboda od crkvene obveze (dispensatio), pri čemu se zatim prešlo na raspravu o praznovjerju i ispitivanje jesu li idolopoklonstvo i čaranje smrtni grijesi. Za prirodu poslovnih odnosa koji su dominantno vladali u Dubrovniku, trgovinu, osobito je značajan drugi dio rukopisa, posvećen pitanjima o sklapanju ugovora: Quaestiones de contractibus. Quaestio prima. De contractibus in genere. Dubitatio prima. Pactum et con-tractus quid sint.48 Ovdje se ulazi u područje rimskog prava. Naglasivši pojmovnu razliku između contractus i pactus, upozorio je na formalne nijanse u značenju: razdvojio je con-tractus nominatus (koji ima svoje posebno ime po čemu se razlikuje od drugih sporazuma; u tu grupu spadaju prodaja, najam, zajam) i innominatus (virtualan sporazum uz samo načelno dogovorene odnose među stranama). Kao nevaljan odbija se ugovor (contractus) u kojem je lukavstvom ili varkom dodana prikrivena odredba na štetu jedne strane.49 Ta se rasprava dalje prirodno razvila u razmatranje problema zajma i lihve, Quaestio de mutuo et usura.50

45 Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, traktat De lege, str. 35 i dalje.46 Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, peto i šesto poglavlje, str. 68-74.47 Usp. Sedmo poglavlje, pod naslovom De his quae excusant ab observantia legis (Moralis Christiana ex

Scriptura Sacra, str. 75-76).48 Quaestiones Theologicae Morales, str. 561.49 Isto, str. 577.50 Quaestiones Theologicae Morales, str. 693.

99

CCP 72 (2013.), str. 85–117

Krenuvši opet od samih pojmova mutuum i usura, postavilo se pitanje koje pravo zabra-njuje lihvu (Quo iure sit prohibita usura), i s tim u vezi, »je li dopušteno nadati se dobitku od zajma« (Utrum licitum sit sperare lucrum ex mutuo).51 Budući da je zaključeno da je lihva ubiranje većih plodova od predmeta zaloga nego što je to pravedno (Dubitatio: Usura ne sit accipere fructus pignoris ultra sortem), djelo je dovršeno velikom cjelinom o kupovini i prodaji (Quaestio de emptione et venditione). Problem lihve privlačio je druge autoritete čija su djela bila dostupna u Dubrovniku, poput dominikanca Cuniliatija, koji je u svoju raspravu uvrstio desetak stranica napisa o lihvi.52 Iako se može osporiti original-nost naporu anonimnoga dubrovačkog teologa, osobito usvojimo li mišljenje o njegovu djelu kao sažetku predavanja iz moralne teologije odslušanih na nekom od talijanskih visokih učilišta, njegov rad ostaje jasnim pokazateljem međunarodnih utjecaja koji su dje-lovali na dubrovačku sredinu, kao i dokaz kontinuiteta u razvitku moralnoteološke misli i metodologije njezine primjene u praksi. Dok su razmotrene Quaestiones Theologicae Morales ostale još uvijek s nepoznatim autorom, više se zna o podrijetlu srodnih tekstova. Tako je zaslugom isusovca Ivana Luke Zuzzerija53 prepisan Tractatus ad Theologiam Mysticam, Scripturalem, Polemicam et Moralem pertinentes, zbirka rasprava koja je 1755. bila u knjižnici Kolegija Družbe Isusove, a danas se čuva u knjižnici samostana Male braće.54 Poveznica s prethodno raz-motrenim djelom vidi se ne samo po srodnosti obrađene teme nego i po činjenici da je također nastalo kao studijski rad u inozemstvu, i to na Rimskom kolegiju Družbe Isusove. To zaključujemo po opasci navedenoj na početku: »Izabrana pitanja iz mističke teologije, koja je radi postizanja prave svetosti prilagodio, uredio i za svoje slušače izabrao isusovac Antonio Casini, profesor egzegetske teologije na Rimskom kolegiju Družbe Isusove.«55 Dataciju olakšava na istom mjestu zabilježen podatak da je o. Casini preminuo u Rimu 4. siječnja 1755. U radu na djelu ogledali su se i drugi autori, pa se tako tu našla i rasprava o Svetom pismu koju je potpisao dubrovački franjevac Sebastijan Slade Dolci, a spomenuti su i Đuro Mattei/Matijašević i isusovac Peter Wautijer iz Louvaina, 1741. Pod naslovom Regulae exegeticae ad Sacram scripturam pertinentes našao se rad dubrovačkog sveće-nika Đura Matijaševića, kanonika u crkvi sv. Jeronima u Rimu, gdje je i preminuo 14. prosinca 1728.56 Matijašević, uglednik koji je odgojio naraštaje klerika i istaknuo se uz to i borbom za očuvanje domaćega govora potičući izradu odgovarajućeg rječnika, dobio je biografije u zbirkama koje su priredili Serafin Marija Cerva i franjevac Sebastijan Slade

51 Isto, str. 693, 704 verso.52 Universae theologiae moralis accurata complexio, str. 481-491, pri čemu je na str. 487 zasebno malo poglav-

lje o bankama i štednji, De montibus pietatis.53 Biografija Ivana Luke Zuzzorija, preminulog 1746., nalazi se u zbirci biografija dubrovačkih isusovaca koju

je sastavio Đuro BAŠIĆ, Elogia Iesuitarum Ragusinorum (izdao Dragoljub PAVLOVIĆ), Croatia Sacra. Arkiv za crkvenu povijest Hrvata, br. 3, tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1933., str. 191-192.

54 Katalogizirano kao rukopis br. 299.55 Odnosno: Quaestiones selectae de mystica theologia accomodatae ad veram sanctitatem adquirendam et di-

judicandam ab Antonio Casinio e S. I. in Collegio Romano exegeticae theologiae professore suis auditoribus praelectae. Obiit Romae in Coll. Rom. S. I. pridie Non. Ianuarias 1755.

56 Kako je pojašnjeno uz sam naslov, Regulas exegeticae... quas in Romano Societatis Jesu Collegio excepit calamo Georgius Matthaei sacerdos Ragusinus et in collegiata ecclesia Sancti Hieronymi Illyrici canonicus. Obiit Romae 14 Decembris 1728.

100


Dolci.57 Wautijer je ostavio pak uvodna predavanja u Sveto pismo, koja je držao studen-tima (Prolegomena in Sacram scripturam quae suis auditoribus reverendus pater Petrus Wautijer dictabat anno MDCCXXXXI Lovanii).58 Djelo karakterizira tematska raznovrsnost, jednako kao što je i više autora. Zapravo je riječ o kompilaciji različitih tekstova, o kasnije nastalom prijepisu u kojem su zasebne cjeline jasno istaknute. Među njima izdvajaju se dalje izabrana pitanja o Svetom pismu koja obrađuje o. Antonio Casini, pišući ujedno obranu svetih spisa protiv njihovih napada-ča (Antonii Casinii in Collegio Romano S. I. Sacrarum litterarum professoris quaestiones selectae in Sacram scripturam et defensio sacrorum librorum adversus eorum impugna-tores), zatim pet rasprava isusovca Filippa Fabeija protiv jansenista (Controversiae in jansenianos), koje je na njegovim predavanjima u Rimskom kolegiju zabilježio Ivan Luka Zuzzeri, pa više rasprava isusovca Gabrielea Comollija u Rimskom kolegiju koje je tako-đer zabilježio Zuzzeri: o Djevici, održane 1743. godine, o Kristu i o vanjskom pravilu vje-re iz 1746. (uz ovu je raspravu navedeno da je autor rođen 24. listopada 1703., a preminuo u Castel Sant’Angelo u Rimu 1773.). Slijedi rad isusovca Giovannija Paola Bertolucci-ja De erroribus Divinitati et Trinitati contrariis, koji je tumačio studentima u Rimskom kolegiju 1747. On je preminuo 1764. godine. Potom je naveden rad posvećen grijesima krivovjeraca novijega vremena (De erroribus recentium haereticorum controversiae), a napisao ga je isusovac Giovanni Battista Faureo, profesor kontroverzističke teologije iz Viterba, koji je preminuo 1779. Posljednji tekst kojim završava ta zbirka prijepisa djelo je isusovca Giovannija Battiste Nomisa, rasprava o dopuštenoj uporabi vjerojatnih mišljenja (De usu licito probabilium opinionum dissertatio), koju je zapisao Francesco Asquasciati, njegov učenik u Rimskom kolegiju. Većina djela iz tog razdoblja nastala je, dakle, kao priručno pomagalo u nastavi. Među njih u knjižnici Male braće možemo uvrstiti i tekst pod naslovom Trattati morali iz 1696.59 Osobito se bavi problemom milodara, uz početnu opasku anonimnog autora: »Morao sam mnogo razmišljati birajući građu za ovu našu isposničku, a može se reći i školsku služ-bu, budući da se tijekom tri godine po pravilima naziva škola...«60 Na talijanskom jeziku ostala je nedatirana također anonimna rasprava pod jednostavnim naslovom La morale, obuhvativši 321 list malog formata, ispisana vrlo sitnim rukopisom.61 Upotpunjena stvar-nim kazalom složenim abecednim redom na kraju rukopisa, započinje uvodnim naslovom Mondo lagrimevole, a slijedi ponajprije praktičnu nakanu, navodeći niz primjera iz sred-njovjekovlja, osobito iz života vladara. Među autorima na koje se poziva su i poganski klasici Seneka, Ezop i Homer, a među temama izdvajaju se razmišljanja o odgoju djece,

57 Seraphinus Maria CERVA, Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta re-censentur, sv. II/III (priredio Stjepan KRASIĆ), JAZU Zagreb, 1977., str. 112-113; odnosno: Sebastijan SLADE, Fasti litterario-Ragusini. Dubrovačka književna kronika (priredio i preveo Pavao KNEZOVIĆ), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 109.

58 Ovaj autor uvršten je i u Synopsis historiae Societatis Jesu: pro nostris tantum, tiskan u Regensburgu 1914. Njegovo je ime među isusovcima Flandrijsko-belgijske provincije. Usp. http://archive.org/stream/synopsis-historia00wern/synopsishistoria00wern_djvu.txt (5. studenog 2012.).

59 Knjižnica Male braće, rukopis br. 37660 Ne ho dovuto deliberar molto intorno all’eleggere la materia di queste nostre funzioni ascetiche e possiamo

dire anche scolastiche, giacché il 3 anno nelle costituzioni si chiami scuola...61 Knjižnica Male braće, rukopis br. 454.

101

CCP 72 (2013.), str. 85–117

o ispraznosti žena, o ženama i Crkvi, o ljubavi, o braku, o svecima, o ispraznosti općenito (vanità), o spasu od neprijatelja (salute dagli nemici). Misao o praktičnoj poduci obuhva-ća, dakako, i razlikovanje dobra od zla, pa se stoga u kazalu našao poseban pojam scrittori inutili. Nažalost, tekst je dijelom oštećen62 i zato možemo samo pretpostaviti da kao »be-skorisni pisci« nisu obuhvaćeni i navedeni klasici grčke i rimske starine.Od navedenoga mnogo ambicioznije sastavljen je spis pod naslovom Theologia moralis, ad usum prophesoris patris Paulini a Ragusio.63 Iako nije datiran, iz naslova doznajemo kome je bio namijenjen, ocu Paulinu iz Dubrovnika, teologu i predavaču na učilištu Male braće, izuzetnom propovjedniku i nositelju mnogih časti i odgovornih položaja u dubrovač-kom samostanu i cijeloj provinciji, odlikovanom tradicionalnim naslovom lector jubilatus.64

Prirodno se nastavlja na zbirku metafizičkih zapisa,65 uz čije je kazalo naveden datum 6. travnja 1692. Na približno četristo stranica prve knjige razmatraju se dva pitanja, »O po-kajanju« i »O manama i grijesima«.66 Iscrpna građa podijeljena je opet po skolastičkom obrascu na traktate, rasprave, sumnje, pitanja i članke kao najmanje cjeline (redom tracta-tus, disputationes, dubia, quaestiones, articuli). Na rubovima pojedinih stranica rukopisa unesene su kratke bilješke, kao podnaslovi. Dok je prva rasprava započela domišljatim i ne osobito preciznim etimološkim određenjem pojma poenitentia, povezujući pokajanje i prihvaćanje kazne (Poenitentia de qua acturi sumus idem est haec nominis etymologia ac paene tenentia, quam quid derivat a poenitere, quod est e poena tenere), na početku druge rasprave, posvećene problemu mana i grijeha, može se doznati više potankosti o samom djelu. Na njemu također stoji i posveta napisana u čast »najistančanijeg uma među učitelji-ma i, lako vjerojatno, prvaka među teolozima, Ivana Dunsa Scota« (In Dei Nomine Amen. Incipit tractatus de vitiis et peccatis. Ad mentem subtilissimi doctorum Ioannis Duns Scoti, theologorum omnium facile principis). Osim blaženog Dunsa Scota kao uzora koji je pri-rodno nadahnuo franjevca kao pisca te rasprave, na istom mjestu nalazi se dragocjen detalj o porijeklu djela: Traditus a reverendo patre fratre Bonaventura a Neapoli in hoc ipso regio conventatu lectore generali, po čemu se nameće misao da je djelo dospjelo u Dubrovnik iz Napulja, kamo su naši mladi redovnici nerijetko odlazili na dodatnu izobrazbu. Uvodna misao na početku predgovora o prvotnom grijehu koji je unesrećio ljudsku pri-rodu (Felix olim natura hominum ita a primaevo delicto misere est infelicitata, ut adhuc nova et in materno utero recens senescat ad virtutem et quantumvis senex et effaeta, vive-rescat ad vitium) otvara put sljedećem rukopisu, sadržeći metafizičke rasprave, koji s tim tvori prirodnu cjelinu. U zbirci tekstova, podijeljenih tradicionalno na tractatus i quaesti-ones, nalaze se brojne rasprave koje čine sastavni dio korpusa fundamentalne teologije: o nužnosti milosti, o otajstvu Presvetog Trojstva, o predodređenju. Među autoritetima na

62 U kazalu nedostaju listovi s pojmovima od M do R.63 Knjižnica Male braće, rukopis br. 481.64 Preminuo je 1753. navršivši osamdeset godina, kako navodi Benvenutus RODE, Necrologium fratrum Mino-

rum de Observantia Provinciae S. Francisci Ragusii, Ad Claras Aquas (Quaracchi), ex typographia Collegii S. Bonaventurae, 1914., str. 75.

65 Knjižnica Male braće, rukopis br. 482.66 Prva rasprava, De poenitentia, ima 212 numeriranih stranica, a druga rasprava, De vitiis et peccatis, približno

160, od čega su numerirane samo prve 143. Dakle, svaki je traktat zasebno numeriran, a brojeve stranica ispisala je ista ruka kao i sam rukopis.

102


koje se poziva svoje mjesto pored Skota dobio je isusovac Francisco Suarez, ali i jedan klasik iz islamskog svijeta, Avicena. Nažalost, čini se da dio rukopisa nedostaje, jer je prije završnog kazala (Index disputationum, quaestionum et capitulorum quae sunt in hoc libello) ostala nedovršena sedma rasprava pod naslovom »Je li predodređenje sigurno i nepogrešivo« (Quaestio septima. Utrum praedestinatio sit certa et infallibilis). Na rubu stranica zapisano je više datiranih bilježaka s početka 17. stoljeća u kojima se poziva na franjevce talijanskoga podrijetla (Bitontino), očito predavače, što dodatno rasvjetljava podrijetlo samoga djela.Veliki broj razmotrenih spisa iz moralne teologije bio je načelno predviđen kao priručnik u nastavnom radu. Zato među njih valja ubrojiti i jedan tipični školski rad sa samog kraja 18. stoljeća, datiran 1793., koji potpisuje fra Mihovil Nižić. Pod dijelom oštećenim naslovom Moralis-pastoralis... anno 1793 nižu se pitanja i odgovori, izneseni na ukupno sedamdeset i pet stranica rukopisa.67 Za autora je navedeno da je rodom iz Vrgorca, a da je tekst napisao u Imoti. Ograničio se na pitanja o sakramentima poput krštenja. Pitanja nisu zasebno numeri-rana, kao ni listovi, već se međusobno dijele po naslovima pojedinih cjelina. Svaka kreće od određenja, definicije. Tako je odgovarajući na pitanje koliko značenja ima sakrament (Quot significat sacramentum?) istaknuo tri: muku Gospodinovu, milost Božju i slavu nebesku (Tria, nempe passionem Domini, secundo gratiam Dei, tertio gloriam celestem). Besombes je ranije u svojem djelu definirao značenje pojma sakramenta kao znaka posvećujuće milosti (Sacramentum est signum gratiae sanctificantis).68 Time se taj pokušaj primjereno uklopio u postojeći obrazac rasprava o moralnoj teologiji, nadahnut vanjskim utjecajima. Međutim, one više dolaze do izražaja u posve samostalnim radovima dubrovačkih teologa, jasno odvo-jenima od ranijih primjera nastalih većinom iz studentskih bilježaka s predavanja.

Rad fra Vitala Andrijaševića

Ukoliko su dosad razmotrene rasprave zapravo djela u čiju se izvornost može sumnjati i za koje je vjerojatnije da su nastala kao plod studentskih dana dubrovačkih redovnika pro-vedenih na Apeninskom poluotoku pa su se njima kasnije koristili u vlastitom nastavnič-kom radu na samostanskom učilištu, još vredniji postaju samostalni, posve izvorni radovi. Poneki njihov trag može se pronaći i usputno zabilježen, kao što je Appendix de Purgato-rio, doslovce »Dodatak o čistilištu« na kraju ranije razmotrenog dokumenta s papinskim odlukama o smanjenju broja misa u dubrovačkoj dijecezi, uz općenito reguliranje odnosa u dijecezi što su odredili nadbiskupi. Očito zbog nekih nejasnoća među klericima, napo-sljetku je uvršten i tekst sljedećeg sadržaja: »Pod nazivom čistilišta katolici podrazumije-vaju mjesto gdje borave duše pravednika dok posve ne zadovolje božansku pravdu ili kroz neku vremensku kaznu koju moraju odslužiti pošto im je krivnja oproštena, ili za neke lakše i manje grijehe, koji im nisu oprošteni za života.«69 Problemom čistilišta približno

67 Knjižnica samostana Male braće, rukopis br. 849.68 Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, str. 348.69 Purgatorii nomine intelligitur a catholicis locus in quo justorum animae detinentur donec justitiae divinae

plene satisfecerint vel pro aliqua poena temporali quae ipsis post condonatam culpam solvenda superest, vel pro levioribus ac venialibus quibusdam noxis, illis dum viverent, non remissis.

103

CCP 72 (2013.), str. 85–117

u isto vrijeme u drugoj polovici 18. stoljeća bavio se i franjevac Sebastijan Slade Dolci, tvrdeći u jednom mišljenju koje je potpisao kao državni teolog da »ni među katolicima još nije prihvaćena dogma o čistilištu, odnosno o njegovu mjestu«.70

Ne plijeneći toliko pozornost javnosti poput djela mlađeg subrata iz tadašnje Dubrovačke provincije sv. Franje, po poznavanju moralne teologije izdvaja se »Duhovni perivoj«, Viri-darium iz pera fra Vitala Andrijaševića (1616. – 1688.), očevica čija je tužaljka zbog propasti samostanske knjižnice u bijesu požara poslije velikog potresa 1667. već postala poslovična.71 Andrijaševićev spis Viridarium zbirka je moralnih rasprava u rukopisu uvezanom u oblik knjige, koji ima 188 stranica. Poslije kratke i skromne posvete Djevici (»Ovaj ti perivojčić, neokaljana Djevice, posvećuje i daruje te tvojoj zaštiti podliježe nedostojni sluga, fra Vital Andrijašević iz Dubrovnika, najmanji u Redu male braće opservanata sv. Franje«, odnosno Viridariolum hoc tibi immaculata Virgo commendat et donat tuoque patrocinio submittit in-dignus famulus frater Vitalis Andriasius de Ragusio Ordinis Minorum de Observantia Sancti Francisci minimus), slijedi precizno napisano predmetno kazalo, Index materiarum.72 Ocije-njeno je da rad ne zaostaje za velikim dostignućima 18. stoljeća.Dok su naslovi cjelina na latinskom, sam je tekst napisan na talijanskom i dijeli se na dvadesetak poglavlja. Poznat kao korizmeni propovjednik73 fra Vital Andrijašević više-struko je isprepleo nit žive riječi s općenitim moralnim poukama, dopunivši kazivanje mno-gim anegdotama i povijesnim slikama. Njegove izabrane teme nerijetko zahvaćaju u uže teološko područje (»O Kristovim ranama«, »Moć i krepost riječi Božje«, »Jedino u Bogu čvrsta je nada«, »Kristova muka nama je spasenje«, »Kristov križ«). Međutim, težio je također savjetima općenite naravi, upućenima pojedincu ili cijeloj zajednici. To se jasno razabire iz cjelina naslovljenih: »Oholost«, »Milosrđe«, »Taština«, »Dokolica, veliki gri-jeh«, »Zavist, najgori jal«, »Škrtost«, »Koliko postoji kušnja«, »Koliko je važna sloga«, »Odgoj djece«. Vještina kojom je pristupio suzbijanju opačine zamijećene u društvu oko sebe, obilježenom navikom stjecanja po svaku cijenu, vidi se baš kroz raspravu o škrtosti, Avaritia. Ovo društveno zlo nemalo je usporavalo obnovu Dubrovnika poslije velikog potresa, pa je fra Vital zato bio posebno osjetljiv, osobno svjedočeći teškom stradanju i sporom podizanju matičnog samostana Male braće. U tim je okolnostima prirodno što je u škrtosti vidio sam korijen grijeha, napuštanje Crkve. Ustvrdivši tako da su škrtac i idolopoklonik isto, uporište za svoju misao potražio je u Evanđelju po Mateju (»sv. Matej pripovijeda da je Juda, spoznavši svoj grijeh, otišao iz hrama bacivši srebrnjake«),74 ali i u riznici djela poganskih autora, izdvojivši jedno od Senekinih pisama Luciliju: »Siromaš-tvo oskudijeva u mnogo čemu, a škrtost u svemu. Zato škrtac nije dobar ni prema kome, a najgori je prema sebi samom. Toliko mu, naime nedostaje ono što ima, kao i ono što nema.«75

70 ... le ragioni del nostro Purgatorio, dogma neppur fra cattolici per anco deciso alquanto al luogo (R. SEFE-ROVIĆ, »Dubia et consulta«, str. 266).

71 Usp. B. RODE, Necrologium, str. 58; također: M. BRLEK, Rukopisi, str. 11. 72 Knjižnica Male braće, rukopis br. 558.73 Usporediti zapažanja P. KNEZOVIĆA uz Andrijaševićevu biografiju koju je napisao i njegov subrat Sebasti-

jan SLADE, Fasti litterario-Ragusini, str. 145, 268.74 Viridarium, 88r i dalje. Preuzeti citat glasi: »I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi« (Mt 27,5).75 Ad Lucilium, lib. 9, epist. 109.

104


Ako je škrtost izdvojena kao najteži grijeh, koji pogađa i pojedinca i zajednicu, onda je, nasuprot tome, domovina uzveličana kao najveće dobro kojem pojedinac treba težiti, posve u skladu s toliko puta dokazanim duhom Dubrovčana. U raspravi pod naslovom Patria76 postavlja retoričko pitanje: Što se u ovom životu može naći draže i voljenije od domovine, a pritom citira Ciceronovu misao: »Domovina jedina obuhvaća sva zado-voljstva svih«, odnosno Omnes omnium caritates patria una complexa est.77 Svoja raz-mišljanja o odanosti domovini, kao što je ranije isticao zlo škrtosti, potkrijepio je opet primjerima iz poganske starine. Na prvom su mu mjestu povijesni primjeri, navodeći tako Lakedemonce kao uzor domoljublja, a poziva se i na Platonovu tvrdnju da se više treba pokoravati domovini nego ocu.78 Niz primjera posuđenih iz djela poganskih antičkih au-tora ipak primjereno završava s gledištima sv. Augustina.79 Istu je argumentaciju izabrao i razmatrajući, nadalje, problem koji je privlačio mnoge dubrovačke pisce: kako odgajati mlade.80 Započeo je posudivši Plautovu misao da »pošten treba biti onaj otac koji traži od svog sina da bude pošteniji od njega samog«,81 da bi zatim na istoj stranici citirao tobožnju Ciceronovu poruku iz rasprave »O starosti«: »Primjeri su nestali, stoga mladi nisu divni.«82 Redoslijed djela poganskih antičkih autora nastavljen je tekstom »O odgoju«, pripisanim Plutarhu, zaustavivši se uz misao: »Svojstvo velike mudrosti je pravovremena šutnja, i sigurno je bolja od svakog govora.«83 Posljednji autoritet za kojim je ovdje posegao bio je

76 Viridarium, 122r.77 De officiis, I, 17.78 Misao provučena kroz Platonovu raspravu o odgoju djece (Država, šesta knjiga, 502d-507b).79 In fine de Innocentia. Riječ je o anegdoti o čudesnom izlječenju ugledne Kartažanke Inocencije, koja je

vratila izgubljeno zdravlje označivši oboljeli dio tijela znakom križa. Aurelije AUGUSTIN, De civitate Dei, 22, 8, 4.

80 Koliko je ta tema bila popularna u Dubrovniku u 15. i 16. stoljeću dovoljno je upozoriti na temelju djela koja su potpisali teoretičar gospodarstva Benedikt Kotrulj, filozof Nikola Vitov Gozze i došljaci u Grad, učitelji humanisti Filippo de Diversis, Nascimbene Nascimbeni i Francesco Serdonati.

81 Probum esse patrem oportet, qui gnatum suum esse probiorem quam ipse est postulat. PLAUT, Pseudolus, I, V, str. 438-439.

82 Exemplaria disparuerunt ideo nulli adolescentes sunt admirabiles. Ta se misao nije mogla pronaći u citi-ranom Ciceronovu djelu De senectute. Međutim, iznose je kasnoantički kršćanski autori. Navedena je u: Tertullianus praedicans et supra quamlibet materiam omnibus anni dominicis et festis non ordinariis so-lum, sed etiam extraordinariis singulisque Quadragesimae feriis praedicabilem ordine alphabetico copio-se dispositam sex ad minus formans conciones... auctore reverendo patre Michaele Vivien... Tomus sextus. Avenione 1856, str. 61, pri čemu se kao autor, doduše, navodi Romanus orator, što je pogrešno shvaćeno kao sinonim za Cicerona. Dostupno na: http://www.scribd.com/doc/61000370/Vivien-Tertullianus-praedi-cans-1856-Tomus-VI (16. srpnja 2012.). Isti je tekst pronađen i u 24. homiliji sv. Ivana Zlatoustog uz Djela apostolska, 11. poglavlje. Usp. Tomus tertius operum Divi Ioannis Chrysostomi, archiepiscopi Constanti-nopolitani, ea continens quibus Evangelium beati Ioannis explicatur. Rursus homilias iuxta pias ac doctas in Acta apostolorum cum aliis aliquot. Parisiis: apud Guillielmum Roland, 1546. Ovdje citirani tekst tamo se nalazi na str. 130 verso. Vidi na: http://books.google.hr/books?id=UePT0eao_cwC&pg=RA1-PT221&lpg=RA1PT221&dq=nulli+adolescentes+sunt+admirabiles&source=bl&ots=gHrTpSFHEX&sig=RI-Uf3KpeiPLGYv_Hx4QPfgKKxg&hl=hr&sa=X&ei=xUySUPOZIMr24QTOsICIBg&sqi=2&ved=0CCEQ6AEwAw (30. listopada 2012.).

83 Magnae est sapientiae tempestivum silentium et omni certe est sermoni prestantius. Djelo je na latinski prevedeno s grčkog izvornika kao De educandis liberis. Međutim, još od sredine 16. stoljeća dvojilo se o Plutarhovu autorstvu toga teksta, iako se smatra da je nastao približno u njegovo vrijeme. O tome više vidi u: Edmund G. BERRY, »The De liberis educandis of Pseudo-Plutarch« u: Harvard Studies in Classical Philo-logy, br. 63, Toronto, 1958., str. 387-399.

105

CCP 72 (2013.), str. 85–117

od ranije drag mu Seneka: »Dugačak je put kroz savjete, a brz i djelotvoran kroz primjere. Više učimo iz navada, nego iz riječi.«84

Istina je da autori sličnih rasprava nisu zazirali od velikih imena klasične starine kad je trebalo ilustrirati moralne pouke, a i da svoj predmet učine privlačnijim i razumljivijim studentima. Činjenica da im se u tom pristupu pridružio i fra Vital Andrijašević nije spor-na, na temelju ovih nekoliko primjera, ali može biti zazorna s obzirom na njegovu orijen-taciju i usmjerenost djela, budući da se autorov ton nemalo razlikuje od radova suvreme-nika. U Andrijaševićevu »Duhovnom perivoju« dobili su svoje mjesto Platon, Ciceron, Plutarh, Seneka, čak i komediograf Plaut. Dakako, pretežu oci, pa ćemo među citiranima pronaći Augustina, Jeronima, Ivana Zlatoustog, Grgura, kao i izbor iz Starog zavjeta, oso-bito Knjigu o Jobu. Nameće se misao da je posezao u riznicu poganske starine pišući o općenitim temama koje također zadiru u moralna pitanja, poput ljubavi prema domovini ili odgoja djece. Katkad je veću životnost teksta postizao i navodeći kratke poučne priče, anegdote, pozivajući se na zapadne autore, ali mu je izvor i bizantski povjesničar Proko-pije iz Cezareje. U kratkom poglavlju Nobilitas kao primjer poniznosti donosi kratku priču o poljskom kra-lju Boleslavu IV., koji je oko vrata nosio očevu sliku u zlatnom medaljonu i, ljubeći je, neprekidno molio Boga da mu ne dopusti počiniti što nedostojno. Detalj o kralju Boleslavu (1146. – 1173.) jedna je od sličica koje pripadaju u odjeljak varia, kako stoji u kazalu, od str. 150 do str. 188. Taj odjeljak započinje malim poglavljem naslovljenim »Po snazi zna-čajni ljudi«, Roboris insigni viri, gdje spominje i legendarnog britanskog kralja Artura, tako snažnog ratnika da je jednom u boju smaknuo 460 neprijatelja.85 S druge strane, vjerodo-stojnijim se doima kad se, pišući na istom mjestu o junaštvima Acilina, vojnika bizantskog vojskovođe Belizara u borbi protiv Gota, poziva na Prokopijev historiografski rad. Napokon, vrijedi istaći da ne zanemaruje ni praktične probleme u Crkvi. Pri kraju djela uvršteno je poglavlje pod naslovom »Problem s onima koji spavaju na propovijedi«, odno-sno Problema de dormientibus concionis tempore,86 u kojem se doslovce pita zašto muš-karci na propovijedima spavaju češće nego žene. Po Andrijaševićevoj ocjeni, može biti čak sedam odgovora na to pitanje, i to od prirođene veće stidljivosti žena pa do činjenice da su propovjednici muškarci. U svjetlu izabranih živopisnih primjera kojima je ilustrirao svoje moralne pouke, ne libeći se pritom ni izleta u široko područje poganske starine (pa i uz svjestan rizik da poneko ospori njegovu pravovjernost), nema dvojbe da se naš autor u vlastitim propovijedima nije susretao s navedenim problemom. Izgradivši svoj izraz na temelju četrdesetogodišnje plodne nastavne djelatnosti kao učitelj novaka u samostanu Male braće, predajući retoriku i filozofiju,87 fra Vital Andrijašević

84 Longum iter est per praecepta breve et efficax per exempla, plus ex moribus quam ex verbis trahimus (Viri-darium, 58v). Citat potječe iz Epistularum moralium ad Lucilium, I, VI, 5.

85 Kao izvor navodi tekst Bellicosi viri. U pitanju je zapravo djelo koje je napisao Jean Tixier de Ravisi (1480. – 1524.) alias Johannes Ravisius, predavač u Collège de Navarre u Parizu, a objavljeno je 1560. u Lyonu u dva sveska pod naslovom Officinae epitome. Andrijašević je svoj primjer o kraju Arturu izabrao iz drugog sveska djela, iz odjeljka pod punim naslovom Bellicosi viri cum illustribus victoriis, str. 293. Vidi http://www.uni-mannheim.de/mateo/camenaref/ravisius/ravis1/s293.html (30. listopada 2012.).

86 Viridarium, 181v.87 Kako navodi P. KNEZOVIĆ u: S. SLADE, Fasti litterario-Ragusini, str. 268.

106


tom je zbirkom moralnih rasprava dokazao izvrsno poznavanje raznovrsne građe i sposob-nost da je uvjerljivo i cjelovito predstavlja publici. Njegov pristup moralnoj teologiji svo-jom je sveobuhvatnošću bio izazov na koji drugi dubrovački klerici tada nisu odgovorili, ali po dubini i sustavnosti pristupa ostao je ipak u sjeni rasprave posvećene samo jednom pitanju, kojeg se prihvatio fra Vitalov mlađi sugrađanin iz Reda propovjednika.

Vrhunac napora: izvornost o. Vlaha Morginija

Za dubrovačku poslovnu kulturu, nadasve obilježenu trgovinom, s praktičnog stajališta najpoznatiji spis nastao je još u drugoj polovici 15. stoljeća, i to »O trgovini i savršenom trgovcu« iz pera Benedikta Kotrulja.88 Trebalo je proći više od tri stotine godina dok se nije pojavio pandan Kotruljevom »savršenom trgovcu« u kleričkim redovima. Naime, iako je svestrani o. Klement Ranjina još u prvoj polovici 16. stoljeća prepoznao potrebu da se pitanja mjeničkog poslovanja dodatno pojasne s teološkog stajališta i upozori na grijeh lihve, zbog čega je u svoj Liber consiliorum uvrstio i spis »O mjenicama i lihvi«, De cambiis et usuris,89 ipak je trebalo proteći još mnogo vremena dok prilike nisu sazrele da se iznese jedno obuhvatno gledište na taj važan problem u životu zajednice. Zasluga je to o. Vlaha Morginija, uglednog pripadnika Dubrovačke kongregacije Reda propovjed-nika, čija rasprava o lihvi predstavlja svojevrsnu sintezu dubrovačke trgovačke prakse i crkvenih uputa, time i biser u domaćoj riznici moralne teologije.90 Budući je bio na čelu dubrovačke kongregacije u osobito teškim vremenima, kad je prijetilo čak njezino ukida-nje zbog malog broja braće, općeg slabljenja stege i sukoba s državnim vlastima,91 naučio je iz osobnog iskustva koliko je duboka podjela između privatnog interesa i općih načela koja bi valjalo slijediti. Primjerci dragocjenog rukopisa pohranjeni su u knjižnici samostana sv. Dominika, u knjižnici samostana Male braće92 i u knjižnici Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.93 Punim naslovom zove se Lettere teologico-morali sopra vari punti spettan-ti la materia dell’usura dirette al Reverendissimo signor N. N. Arciprete d’una collegia-ta in Toscana da Gabinio Gorini, odnosno »Moralno-teološki spisi o raznim pitanjima vezanima uz problem lihve, koje je Gabinio Gorini uputio Prečasnom gospodinu NN, nad-popu jedne crkve u Toscani«. Rukopis obuhvaća devedeset i jedan numerirani list većeg

88 Tekst je dosad doživio nekoliko izdanja i prijevoda, a posljednji među njima priredili su: Zdenka JANEKO-VIĆ RÖMER – Benedikt KOTRULJ, Libro del arte dela mercatura. Knjiga o vještini trgovanja, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku – Hrvatski računovođa, Zagreb – Dubrovnik, 2009.

89 Tako navodi S. M. CERVA u Ranjininoj biografiji. Usp. S. M. CERVA, Bibliotheca Ragusina, sv. I, str. 229.90 Baltazar Vlaho Morgini alias Mordžin istaknuo se kao katedralni propovjednik u danima adventa i korizme

u dubrovačkoj prvostolnici, a bio je i dragocjen suradnik Serafina Marije Cerve pri kraju njegova rada na monumentalnoj povijesti dubrovačke Crkve Sacra metropolis Ragusina. Temeljne biografske podatke o nje-mu vidi u: Franjo ŠANJEK, Dominikanci i Hrvati. Osam stoljeća zajedništva (13.-21. stoljeće), Kršćanska sadašnjost – Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2008., str. 306-307.

91 Iscrpno vidi u: R. SEFEROVIĆ, »Crkva iza Dvora«, str. 200-216.92 U neobjavljenom katalogu rukopisa Male braće navedeno kao Vlaho Morgini, Lettere teologico-morali

sull’usura pod rednim brojem 1812. 93 Zbirka Bizzarro u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, signatura D. a. 9. Opis rukopisa izvr-

šen je ovdje na temelju primjerka pohranjenog u Zavodu HAZU.

107

CCP 72 (2013.), str. 85–117

formata, uvezan u korice od mekanog kartona. Premda je autor nevješto pokušao skriti pravi identitet, to je bilo poznato već vlasniku rukopisa danas u posjedu Zavoda HAZU, budući da je u popratnoj bilješci na unutrašnjoj strani korica naglasio da ga je nabavio po cijeni od dvadeset franaka, a da je pravi autor bio dominikanac Vlaho Morgini.94 Navedeni problem autorova prikrivanja vlastitog identiteta potaknuo je istraživanje o osobitostima toga primjerka. Naime, uvodnu napomenu potpisao je Petar Maškarić, pojasnivši kako je došao do prijepisa i potom uzalud molio autora da mu dopusti objavu djela, što dovoljno govori o njihovu poznanstvu i osobnim vezama. Poznato je da je Maškarić bio vrlo imućan dubrovački svećenik, koji je na području samoga grada i u okolici posjedovao više kuća. Oporučno ih je ostavio brojnoj rodbini, ali se pobrinuo i za svećeničku bratovštinu Stolice sv. Petra.95 Svojim je ugledom jamačno mogao utjecati na o. Morginija, a tome je pomogla i činjenica da su obojica potjecali iz sela Smokovljana u Dubrovačkom primorju.96 Uspo-redba dvaju primjeraka rukopisa, iz Zavoda HAZU i knjižnice Male braće, govori u prilog rukopisu u posjedu HAZU kao vrednijem i cjelovitijem. Razlozi tome su što prijepis djela Lettere teologico-morali pohranjen u knjižnici Male braće ne sadrži Maškarićevu uvodnu napomenu, nedostaje mu peto pismo iz sadržaja djela i uopće se ne spominje pseudonim Gabinio Gorini, već se svuda susreće samo ime o. Vlaha Morginija kao autora.U predgovoru naslovljenom Illustrissimo e Reverendissimo Monsignore, koji nije potpi-san, navodi se da je autor djela dominikanac i da ga se nikako nije mogao navesti da djelo objavi, usprkos nastojanjima prijatelja. Tekst je posvećen splitskom nadbiskupu Ivanu Luki Garanjinu, čiji se životni put ovdje ukratko opisuje, od studija filozofije u Zadru i teologije u Padovi i stečenog doktorata do napredovanja u crkvenim častima: kanonik trogirske Crkve, biskup na Rabu i napokon nadbiskup splitski, po odluci pape Klementa XIII. Opisana je i Garanjinova pohvalna uprava splitskom Crkvom, ističući se dobrotvor-nim radom, posjećivanjem brojnih župa, čestim osobnim propovijedima i brigom za rad klera. Navedeno je da je kler tijekom njegove uprave morao svake godine polagati ispite iz moralne teologije, a organizirao je i dva seminara, u Omišu i Splitu, na hrvatskom i latinskom jeziku. Kao osobita Garanjinova zasluga izdvojeno je prenošenje relikvija sv. Dujma, »koje su stoljećima ležale na opskurnom mjestu«. Opisano je kako je »iz dalekih zemalja pozvao znalce da sagrade veličanstvenu urnu i prekrasnu mramornu kapelu, a sama procesija prošla je u sjaju antičkih biskupa«. Taj kratak životopis Ivana Luke Gara-njina u osnovnim crtama podsjeća na njegov portret koji u zbirci Illyricum Sacrum iznose Daniele Farlati i suradnici.97

94 Kako stoji na poleđini naslovnice: Manoscritto inedito originale dal secolo XVIII, che mi costò franchi venti. Il vero autore è il padre Biagio Morgini Raguseo dell’Ordine de’ Predicatori. Radi usporedbe cijene po kojoj je rukopis nabavljen treba navesti da je fra Inocent Čulić u razdoblju austrijske uprave u prvoj polovici 19. stoljeća nabavljao radove o. Serafina Marije Cerve za stotinu fiorina. O tome više vidi u: R. SEFEROVIĆ, »Prolegomena za novu dubrovačku historiografiju«, str. 48-49.

95 Svoju oporuku Maškarić je napisao 25. veljače 1798., a otvorena je 10. kolovoza 1800. Pohranjena je u Državnom arhivu u Dubrovniku u fondu Testamenta Notariae, serija 10.1, sv. 88, f. 184r-185v.

96 Zahvaljujem Nenadu Vekariću na podatcima iz genealoških istraživanja.97 Riječ je o posveti djela Ivanu Luki Garanjinu, »nadbiskupu splitskom i primasu Dalmacije i Hrvatske«,

datiranoj u Padovi 13. studenoga 1765. Usp. Daniele FARLATI, Illyrici Sacri tomus quartus. Ecclesiae suf-fraganeae metropolis spalatensis, Venetiis, apud Sebastianum Coleti, 1769., str. IV-V.

108


Istaknuo je da je autor proveo barem četiri godine pišući to djelo, a s radom je bio upoznat i hvarski biskup Riboli, budući da je ovaj dominikanac propovijedao u njegovoj katedrali.98 To je, nažalost, zasad jedini sigurni dokaz da je sadržaj teksta našao svoj put do šire publi-ke. To je djelo Morgini ponudio javnosti u obliku pet pisama, koje je potpisao pseudoni-mom Gabinio Gorini. Naglasio je da je »s velikim zadovoljstvom primio pismo [pobliže neodređenog] prelata, iznoseći neke sumnje u katoličkom nauku vezane uz pitanje lihve. Zato će on iznijeti različite slučajeve koji nastaju uz provedbu ugovora u kršćanskom puku. Morao je čitati mnoge knjige da bi odgovorio na pitanja, što smatra svojom najve-ćom korišću. Zabrinut je što su brojne zloporabe prožele cijelo društvo, pa se čak napušta put evanđelja.« Morginijev književni napor predstavlja pokušaj teoretiziranja o odnosu između Crkve i države kroz problem lihve, koji je često zaokupljao dubrovačko društvo. Možda je to bio dovoljan razlog da odluči formalno prikriti svoje autorstvo, ponukan i pritiscima državnih vlasti koje je osjetio u Dubrovačkoj kongregaciji Reda propovjednika. Svuda oko sebe vidio je grijeh, što se osjetilo već kroz uvodnu misao: »Grijeh lihve go-tovo posvuda tako se uvriježio da se mnogi, zanemarivši druge poslove, slobodno bave lihvarstvom i nimalo ne brinu što to osuđuju stranice obaju Zavjeta.«99 Dakle, prepoznao je svoju dužnost da upozori na postojeće zlo, ali ni on sam ni Crkva nisu ga mogli iskorije-niti, već je to bila zadaća svjetovnih vlasti. Razmišljanje o odnosu između Crkve i države neizostavno budi asocijacije na djela drugih tadašnjih znalaca moralne teologije koji su barem posredno utjecali na dubrovačke autore, zagovarajući još radikalnija rješenja, kako je, primjerice, pisao Jacques Besombes: »Crkva je sveta država, koja ima moć donošenja zakona, suđenja prekršiteljima zakona i prinošenja žrtava.«100 Sličnosti u razmišljanju, traženju odgovarajućih rješenja s velikim suvremenikom iz Fran-cuske vidljive su i u nastojanju da se složeni problemi riješe svođenjem na opća načela, naročito se pritom pridržavajući crkvenih pravila: »Svi posebni slučajevi moraju se svesti na opća pravila koja je propisala Crkva i koja prenose sveci. Tada neće biti sumnje ni teškoće koja se neće moći riješiti posve bez straha od greške. Ne tvrdim to zato što se s ovim nije-dan problem ne može pojaviti u golemom području moralne znanosti, koja se teško može pojednostaviti sa svojim izvorima i načelima, tako da bi bilo potrebno pitati za mišljenje najuglednije teologe, pa katkad i samu učiteljicu svijeta, Rimsku crkvu, nego zato što bi u ovom predmetu bilo teško pronaći jedan takav slučaj, jer se o predmetu toliko raspravljalo, toliko je crkvenih tumačenja, toliko je pravila i nauka od strane svetih kanona...«101

Prirodno mišljenje za pisca koji je u uvodnim opaskama uz svoje djelo istaknuo da mu je bilo najveće zadovoljstvo to da je radeći na vlastitom tekstu mogao čitati toliko radova

98 Zabilježeno je da je Petar Riboli, rodom Splićanin, postao hvarski biskup 1761. Puno je radio na izobrazbi dijecezanskog klera. Četiri puta pohodio je dijecezu, uz veliki trošak obnovio je i proširio biskupski dom. Preminuo je 30. prosinca 1783., u šezdeset šestoj godini života. Naslijedio ga je znameniti dominikanac Ivan Dominik Stratiko, rodom iz Zadra. Usp. Daniele FARLATI, Hvarski biskupi. S dodatcima i ispravcima Jaco-pa Coletija (uvod, prijevod s latinskoga i bilješke Kažimir LUČIN), Književni krug, Split, 2004., str. 209.

99 In omnibus fere locis crimen usurarum ita insolevit ut multi aliis negotiis praetermissis quasi licite usuras exerceant, et qualiter utriusque Testamenti pagina condemnentur, nequaquam attendant.

100 Ecclesia est sacra Respublica, in qua est potestas ferendi leges, judicandi leges infractores et offerendi sacrificium (Moralis Christiana ex Scriptura Sacra, sv. II, str. 400).

101 Lettere teologico-morali sull’usura, str. 24.

109

CCP 72 (2013.), str. 85–117

drugih. Među autoritetima već se u početku našlo i ime sv. Augustina, uz poruku da sve podliježe sumnji: »Ništa nije tako čvrsto dokazano, da se ne bi moglo osporiti, ako ima do-sjetljivosti« (Nihil est tam firmis rationibus probatum quod, si adsit ingenium, impugnari non possit). Morgini je tu misao tumačio suptilnom Božjom odlukom da kazni svaku oholost, nametanje rješenja u obliku državnih zakona, pa čak i onda kad se tako formalno provodila već uvriježena praksa. Dapače, trebalo je na temelju jasno određenih uporišta koje je već precizirao Besombes (Sveto pismo, mišljenja otaca, odluke crkvenih koncila, poslanice papa) iskorijeniti i davno nastale nepravilnosti. No, koliki je stvarni utjecaj imao taj spis u krugovima kojima je bio namijenjen?Morgini nije bilo među državnim teolozima, u izvorima nije zabilježeno da mu se Senat obraćao za savjet u složenim pitanjima odnosa između Crkve i države. Ipak, nije propu-štao nijednu priliku da u raspravi o grijehu lihve povuče paralelu s državnim uređenjem i javnim dobrom. Iako je u izlaganju krenuo od štete koju pojedinac i obitelj trpe zbog lihvarskog iskorištavanja, neovisno o tome s koje se strane nalazili, analogno je zaključio da ništa manju, čak i veću štetu zbog lihve trpi država. Pritom je osudio mjenično poslo-vanje kao suptilni financijski instrument kojim se prikriveno provodi lihva. Njegove misli su jednostavne, izlaganje jasno i logično: »Budući da su lihvarske mjenice toliko štetne pojedincima i obiteljima, ne znam kako se mogu smatrati neophodnima političkoj vlasti u državama. Prva i najvažnija politika svih vladara mora ležati u sinovskoj podložnosti na-redbama najvišeg, apsolutnog gospodara, odnosno Boga, kako bi postali dostojni službe-nici Njegova kraljevstva na zemlji. Nastavljajući dalje u skladu sa zemaljskim mogućno-stima da se olakšaju i uvećaju pogodnosti, dobitci i, tako reći, sreća podanika, vladar mora osobito nastojati oko razvitka trgovine podanika sa stranim narodima, oko održavanja napretka i uvećanja obrta. Međutim, lihvarski ugovori koče trgovinu, zaprječuju, dapače uništavaju obrte. Stoga ih državna vlast mora ukloniti, odbaciti i zabraniti.«102

Morgini nije bio usamljen među pripadnicima Dubrovačke kongregacije Reda propovjed-nika u javnom isticanju mišljenja kako bi se trebala organizirati idealna država. Sličnu je poruku uputio njegov mlađi suvremenik o. Arkanđeo Kalić u govoru održanom u dubro-vačkoj katedrali 12. ožujka 1778. u čast ustoličenja novog nadbiskupa Grgura Lazzarija. Naglasio je tada da je »svaka vlast ustanovljena zbog javne sreće i koristi. Zato je dužnost onih koji drže uzde vlasti da se svim snagama duha i uma zdušno založe da zaštite život i imovinu podanika, suzbiju neprijateljsku silu i nepravde, uklone zla i povećaju dobra. Ako daju zakone građanima, ako neprijateljima navješćuju rat, ako krivcima dijele kazne i muke, neka se brinu za mir i spas države.«103 Dakle, dvojicu subraće iz samostana sv. Dominika povezuje isticanje brige vladara za dobro podanika, za zaštitu njihova života i imovine. Ipak, ograničen duljinom izlaganja i posebnom svečanom prilikom u kojoj se obraćao javnosti, Kalić nije mogao ulaziti u potankosti koje je razmatrao Morgini, nami-jenivši ujedno svoj kabinetski rad jamačno užem krugu publike. Morginijevo navođenje osude lihve koju je izrekao papa Benedikt XIV. (1740. – 1757.) služi za približnu dataciju vremena kad je spis nastao. U svojoj argumentaciji nije zanema-

102 Isto, 58r-59v. 103 Relja SEFEROVIĆ, »O nadbiskupu Lazzariju uz retorički ornat«, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU

u Dubrovniku, br. 50, Zagreb – Dubrovnik, 2012., str. 102.

110


rio pregled povijesne problematike, ističući ranije autoritete koji su prodirali do korijena grijeha lihve. Potražio je uporište u skolastičkoj definiciji, u mišljenju Pariškog sveučilišta po kojem je »lihva primanje nečega na račun zajma, ali ne na račun opasnosti od gubitka posjeda, niti itko može biti toliko siguran da će izbjeći neku opasnost ili barem teškoću u posjedu«.104 Međutim, dok je isticanje skolastičkog autoriteta bilo prirodno i očekivano, zanimljivo je da je tumačeći svoje misli, slično ranijem postupku fra Vitala Andrijaševića, posegao ne samo za Knjigom o Jobu (ističući, dakako, Jobovu ustrajnost, strpljivost i vjeru, kako je odolio svim nedaćama, a da se nije odrekao Boga),105 nego je spomenuo i poganskog autora Plutarha. Pripisavši mu djelce »O izbjegavanju novca« (Opusculum de vitando aerum) začudio se što Plutarh odobrava lihvarima da traže »dobitak iz nečega što ne postoji, tj. iz novca koji je već moralno obezvrijeđen i ne može se nikako koristiti«.106 U izabranim primjerima iz Starog zavjeta, ali i iz poganske starine, Morgini je ilustrirao dugovječnost, postojanost učenja o lihvi kao zlu, što je zaokružio sljedećom tvrdnjom: »Kroz petnaest burnih stoljeća nije se čuo u Crkvi Božjoj drugi nauk o lihvi, osim onoga koji sam dosad izlagao, s iznimkom zločinačkih nauka katara i patarena, već spomenutih i osuđenih krivovjeraca.« Time je elegantno prešao na raspravu protiv raznih sljedba i po njegovu sudu, njihovih iskrivljavanja društvenih odnosa. Sljedeći korak donosi neprikri-ven napad na protestante i njihove poglede na poslovnu etiku: »Kad je pak nastalo jedno novo učenje, toliko se probudio žar [papa] Siksta V. i Pija V. protiv trojnog ugovora, protiv osobne rente i protiv obične mjenice, a potom se probudio žar drugih papa, Aleksandra VII. i Inocenta XI., protiv srodnih loših prijedloga o lihvi.« No, problemi nisu nestali ni u vrijeme kad je pisao taj tekst pa se pitao kako to da se sad netko usudio suprotstaviti nauku tolikih papa, svetaca, crkvenih koncila pa i same Crkve, starom petnaest stoljeća.Možemo nagađati koliko je Morgini u svojem radu zazirao od progona koji mu je mo-gao zaprijetiti od dubrovačkih vlasti. Pribjegavajući napadu na srednjovjekovne sljedbe i protestante, osobito na učenje Jeana Calvina, prikrivao je vlastito nezadovoljstvo po-stupcima domaćih vlasti. Naglasivši da je i dokolica bolja od lihve,107 prešutno je osudio pragmatizam Senata koji je u jednom trenutku čak zabranio zaređivanje kako bi državi ostalo više radnika, ali pribjegao je i izravnom napadu poistovjećujući kršćansko milosrđe s općim dobrom: »Ne razumijem kako državi može koristiti povreda kršćanskog milosrđa i istodobno same prirodne pravde. Kakvu korist, dakle, državi donose lihvari, povređujući ove presvete zakone pod krinkom mjenica? Postoji, doista, bjelodana korist od lihve, ali samo za lihvare. Ostali zbog lihve propadaju, osobito obitelji bačene u krajnju bijedu.«108 Pritom je Morgini odbacio najjači argument lihvara, bojazan da lakomislenost zajmopri-maca može ugroziti dragocjeni kapital vjerovnika, tvrdeći da je to argument »pun laži i sudbonosne prijevare«.109 Njegov opći savjet bio je jednostavan: neka svatko bude svojim

104 Usura est recipere aliquid ratione mutui, non autem ratione periculi recuperandae sortis, neque ullus potest ita esse securus quin possit aliquod incurrere periculum, aut saltem aliqua difficultas in re habenda (Lettere teologico-morali sull’usura, 63v-64r).

105 Lettere teologico-morali sull’usura, 53v.106 Isto, 47v.107 Isto, 55v.108 Isto, 57v.109 Isto, 61v.

111

CCP 72 (2013.), str. 85–117

zadovoljan, pa je to korisno svakom gospodarstvu.110 Dakako da je ta poruka na tragu biblijskom »Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć’ se odatle ničemu««, što je naveo već na prvim stranicama rukopisa, boreći se protiv gledišta koja su umjerenu lihvu smatrala prihvatljivom.111

Svoje pouke Morgini je nesumnjivo temeljio na brojnim slučajevima kojima je osobno svjedočio u Dubrovniku i okolici, a vjerojatno je za neke doznao i pod velom ispovjedne tajne. Možemo zato žaliti što je izabrao upravo put ponajprije teorijske rasprave, ne izno-seći nikakve detalje o takvim konkretnim slučajevima i ograničavajući se samo na citira-nje izvora iz literature. Primjer za to je i njegov pregled crkvenih koncila iz 16. stoljeća na kojima se raspravljalo o problemu lihve, poput Mechelenskog održanog 1510., zatim koncila u Melunu te u Bordeauxu iz 1580., a citirao je i izlaganje sv. Karla Boromejskog (1538. – 1584.) o lihvi izrečeno na koncilu u Milanu.112 Predstavio je ujedno i nekoliko novijih autoriteta, pisaca iz svoga vremena, pobliže se pozabavivši njihovim gledištima i prikazujući ih ponajprije u svjetlu njihova odnosa s Katoličkom crkvom. Naići ćemo tako na njegovo odobravanje franjevca Lucija Ferrarisa, čija je djela Antilogia i Bibliotheca poznavao,113 pravnika Martina Navarra,114 teologa Lodovica Azzorija115 i isusovca Carla Gregorija Rosignolija.116 Našlo se među njima, dakako, i autora protiv kojih je Morgini oštro polemizirao, pota-knut činjenicom da su pisali o istom predmetu. Tako je isusovac François Genet (1640. – 1702.), teolog sklon jansenizmu, privukao Morginijevu pažnju zbog djela Theologia moralis, čije se drugo latinsko izdanje objavljeno u Veneciji 1705. pojavilo dvije godine poslije francuskog izvornika tiskanog u Parizu pod naslovom Théologie morale.117 Oso-bito se okomio pak na djelo napuljskog pravnika Ferdinanda Gallianija (1728. – 1787.), koji je 1751. objavio raspravu »O novcu«. Morgini ga je neposredno optužio da ponovno

110 Isto, 60v.111 Mutuum date nihil inde sperantes (Lk 6, 35); Lettere teologico-morali sull’usura, 7v. Morgini je tom pri-

likom ciljao na nizozemskog teologa Nicolasa Broedersena, jansenista iz Utrechta, s kojim je polemizirao dominikanac Daniele Concina u djelu Usura contractus trini dissertationibus historico-theologicis demon-strata. Adversus mollioris ethices casuistas et Nicolaum Broedersen. Drugo izdanje te knjige tiskano je u Rimu 1748. Usp. http://books.google.hr/books?id=hWLBvnuFQ8cC&printsec=frontcover&hl=hr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false (30. studenog 2012.).

112 Lettere teologico-morali sull’usura, 72r.113 Isto, 74r-v. Lucio Ferraris bio je franjevački kanonist iz 18. stoljeća. Osobito je poznat po djelu Prompta

Bibliotheca canonica, juridica, moralis, theologica, necnon ascetica, polemica, rubricistica, historica (Bo-logna, 1746.), koje je do 1763., kad je Morgini bio već uvelike zaokupljen svojim tekstom, doživjelo još tri izdanja. O njemu više u: Alphonse VAN HOVE, »Lucius Ferraris«, u: The Catholic Encyclopedia, vol. 6, Robert Appleton Company, New York, 1909. Dostupno na: http://www.newadvent.org/cathen/06048a.htm (pristup izvršen 5. studenog 2012.).

114 Lettere teologico-morali sull’usura, 82v. Martino Navarro alias Martín de Azpilcueta (1491. – 1586.), špa-njolski teolog i kanonist, značajan po razvitku rane teorije o novcu. Predavao je na sveučilištima u Francu-skoj, Španjolskoj i Portugalu. Noviji prilog o njemu vidi na: http://enc.tfode.com/Martinus_Navarrus (5. studenog 2012.).

115 Lettere teologico-morali sull’usura, 78v.116 Otac Carlo Gregorio Rosignoli (1631. – 1707.), talijanski propovjednik, isusovac i teolog.117 O njemu više vidi u: James R. POLLOCK, S. J., François Genet: The Man and His Methodology, Pontificia

Università Gregoriana Editrice, Roma, 1984. Izučavao ga je Alfonso Liguori, još jedan od velikih stručnjaka koje je dalo 18. stoljeće, prije nego što je sam počeo pisati o moralnoj teologiji.

112


uvodi »heretičke poglede o lihvi i zaduživanju«,118 a pritom je ciljao na sličnosti uočene u njegovu djelu s jansenističkim i kalvinističkim nazorima. Slijedeći izabrani polemički ton, Morgini je u primjerima opravdane borbe protiv lihve povezivao brojne neprijatelje Rimske crkve, od protestanata do srednjovjekovnih sljedba i čak starozavjetnih poganskih bogova, uklapajući u svoj povijesni pregled sliku boga Dagona, simbola škrtosti, čiji se kip srušio pred Jahvinim kovčegom zavjeta.119 Ukoliko je time htio dokazati samo svoju propovjedničku vještinu i poznavanje crkve-ne povijesti, onda je tvrdo platno tog moralno-teološkog tkanja trebalo preplesti većim brojem šarenih niti, anegdota i poučnih zanimljivosti koje su bile tako drage fra Vitalu Andrijaševiću ranije. Međutim, Morginijev cilj i izabrana publika bili su drukčiji: pisma visokom prelatu već su svojom formom najavila autorovu ambiciju da pokuša reformirati društvo odozgo, obraćajući se učenim pojedincima koji će s prezirom odbaciti jednostavne moralno-poučne priče i prepoznati vrijednost jednoga ozbiljnog, kritičkog, znanstvenog napora. O njegovu uspjehu u skupini kojoj se obraćao još uvijek se može samo nagađati. Razlog je tome nagla politička promjena koja je pogodila Dubrovnik s dolaskom Napo-leonove vlasti nedugo poslije svršetka Morginijeva rada, ne ostavljajući, nažalost, prilike da njegove misli zažive u dubrovačkom društvu. Ipak, činjenica je da je barem jedan Mor-ginijev sugrađanin, i to svjetovnjak, istupio sa sličnim interesima poput tog angažiranog dominikanca.

Jezgrovita polemika: iz uvodne rasprave Stjepana Šuljage

Vrijedilo je uočiti da se među mnogim odlikama Morginijeva rada našla i duboka, istan-čana rasprava s drukčijim zasadama teologije unutar katoličkog miljea, poglavito s jan-senističkim postavkama. Takva rasprava u kasnom 18. stoljeću nije među Dubrovčanima ostala ograničena samo na taj usamljeni pokušaj. Može se naći i na mjestu gdje je ne bi-smo odmah očekivali, u uvodnoj raspravi uz trosveščano djelo Theologia moralis univer-sa isusovca Paula Gabriela Antoinea (1678. – 1743.), koju je potpisao priređivač izdanja tiskanog u Rimu 1767., Dubrovčanin Stjepan Šuljaga (1719. – 1790.). Trgovac koji se u mladosti obogatio radeći za ujaka, dubrovačkog konzula Ivana Grmoljeza na Cipru, gubit-kom nasljedstva zbog obiteljskih nesuglasica i nekorektnosti dubrovačke vlade postao je diplomat u carskoj službi, a od rujna 1773. i austrijski tajnik za cenzuru knjiga u Milanu.120 Odigravši važnu ulogu na Apeninskom poluotoku, ostao je vezan s rodnim gradom samo po podrijetlu, jer se zbog osobnih sukoba više nije vraćao kući. Životne nedaće omele su

118 Lettere teologico-morali sull’ usura, 86r. Ocijenjeno je u naše vrijeme da je Galliani svojim petosveščanim djelom Della moneta iznio neke postavke utilitarizma, najavljujući »teoriju o ekonomskoj vrijednosti dobara na temelju uske veze između broja i vrijednosti poslova, vremena proizvodnje, korisnosti i rijetkosti proi-zvoda«. Zahvaljujući diplomatskoj službi u Parizu od 1759. do 1769. raspravljao je i s Denisom Diderotom, upoznavši fiziokratizam, od čega se ubrzo odvojio. Preminuo je u Napulju. O njemu više vidi u: Alfonso GRASSO, »I lumi napoletani. Ferdinando Galiani, la vita e le opere«, Dostupno na: http://www.ilportale-delsud.org/galiani.htm (26. studenog 2012.).

119 ... vedendo scosso e crollato il diletto Dagon, cioè l’amata passione dell’avarizia (Lettere teologico-morali sull’ usura, 72v).

120 Usp. Frano ČALE, »Stjepan Šuljaga Grmoljez i Carlo Goldoni«, u: Frano ČALE, O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1968., str. 81-151.

113

CCP 72 (2013.), str. 85–117

Šuljagu da svoj rano zapaženi intelektualni dar posvjedoči u većoj mjeri, pa je ostao po-znat ponajprije kao publicist, znamenit po upravi mletačkom tiskarom Baglioni.121 Dok su književni povjesničari izučavali njegove veze s dramatičarem Carlom Goldonijem, valja istaknuti da je dao svoj obol i na području moralne teologije. Naime, Šuljagin ugled dubo-ka i profinjena znalca teologije došao je do izražaja u četrnaest stranica dugom predgovoru uz opsežnu Antoineovu raspravu o moralnoj teologiji. Njezin puni naslov (Theologia moralis universa auctore reverendo patre Paulo Gabriele Antoine Societatis Jesu presbytero et theologo, in tres tomos distributa; a patre fratre Phi-lippo de Carboneano Ordinis Minorum regularis observantiae illustrata; litteris apostolicis felicis recordationis Benedicti XIV. ad mores spectantibus etc. adaucta. Omnium recentissi-ma editio, cui accesserunt Prolegomena Stephani Sciugliaga in Garmogliesi, et dissertatio Prosperi Fagnani de opinione probabili. Romae, MDCCLXVII. Superiorum permissu ac privilegiis. Et prostant Venetiis apud haeredes Balleonios)122 ističe Šuljaginu značajnu ulo-gu, smjestivši ga gotovo u istu ravan s drugim komentatorima teme koji su se njome bavili u prošlosti, franjevcem Filippom de Carbognanom i isusovcem Prosperom Fagnanijem.123

Francuski teolog Paul Gabriel Antoine proslavio se tim djelom, koje je poslije prve objave u Nancyju 1726. doživjelo čak šezdesetak izdanja u više zemalja, a papa Benedikt XIV. unio ga je na popis obvezne literature za sve studente Rimskog kolegija De propaganda fide. Šuljaga je s tim u vezi naglasio da je papa htio da djelo prouče mladi koji se priprema-ju za misionarski rad, ciljajući pritom na sadržaj o istočnim Crkvama, koje je više puta na poticaj istog pape unio fra Filippo de Carbognano. Rimsko izdanje koje je 1747. priredio de Carbognano sadržavalo je nekoliko nadopuna izvorniku, među kojima i dekrete pape Benedikta XIV.124 Prihvativši se izrade novog izdanja dvadeset godina kasnije, Stjepan Šuljaga vješto ga je povezao s raspravama o probabilizmu koje su vođene još od sredine 17. stoljeća, opirući se takvom tumačenju moralne teologije. Neprihvatljivom je smatrao središnju poruku probabilizma, tvrdnju da je u svakoj dvojbi oko same zakonitosti ili nezakonitosti nekog čina dopušteno slijediti vjerojatno mišljenje u korist slobode, iako suprotno mišljenje može biti vjerojatnije. Time probabilizam može dopustiti djela koja inače ne bi bila zakonita, a sama Crkva tome bi se morala suprotstaviti.125

121 Ostali su uzaludni njegovi napori sredinom 18. stoljeća da otvori prvu tiskaru u Dubrovniku, a stariji biografi, Sebastijan Slade Dolci i Francesco Maria Appendini, samo su se ukratko osvrnuli na djelo čovjeka koji je sudjelovao i u polemici oko pretpostavljenog brodoloma sv. Pavla na otoku Mljetu. Usp. F. ČALE, »Stjepan Šuljaga Grmoljez«, str. 84-85.

122 Obrada je izvršena zahvaljujući primjerku pohranjenom danas u knjižnici Državnog arhiva u Dubrovniku, pod signaturom R-210.

123 Iako je taj talijanski kanonist, doktor obaju prava, tajnik više rimskih kongregacija i znameniti komentator Dekretalâ pape Grgura IX, preminuo još 1678., gotovo pedeset godina prije nego što je to djelo nastalo, Šuljaga mu je odao počast na ovaj način zbog njegovih stajališta o probabilizmu, nauku kojemu se u moral-noj teologiji Šuljaga nadasve protivio. O njemu više vidi u: Alphonse VAN HOVE, »Prospero Fagnani«, u: The Catholic Encyclopedia, vol. 5, Robert Appleton Company, New York, 1909. Dostupno na: http://www.newadvent.org/cathen/05751c.htm (28. studenog 2012.).

124 Usp. George JOHNSON, »Paul Gabriel Antoine«, u: The Catholic Encyclopedia, vol. 1, Robert Appleton Company, New York, 1907. Dostupno na: http://www.newadvent.org/cathen/01583b.htm (28. studenog 2012.).

125 Usp. John HARTY, »Probabilism«, u: The Catholic Encyclopedia, vol. 12, Robert Appleton Company, New York, 1911. Dostupno na: http://www.newadvent.org/cathen/12441a.htm (28. studenog 2012.).

114


Jasno je da takva gledišta daju prostora za mnoge prijepore i dvojaka tumačenja. Stoga ne čudi da stranice Šuljagina predgovora, koje nisu numerirane u tom izdanju,126 odišu otporom prema suvišnom filozofiranju i pohvalom autoru koji se »odupro nastojanjima probabilista«. Pridružio se ocjeni da djelo zaslužuje više izdanja, hvaleći autorovu metodu izlaganja i jasnoću, a nadasve nauk iz čistih izvora iznesen bez suvišnih zapletaja.127 Te misli uvelike podsjećaju na ranije načelo pristupa moralnoj teologiji izneseno u Besom-besovu djelu, dosljedno zagovarajući jednostavnost kao ideal u rješavanju mnoštva slože-nih pitanja nametnutih u svakodnevnoj praksi. Baš u suvišnom zapletanju i filozofiranju Šuljaga vidi korijen zla koje pogađa njegovo vrijeme, ističući »pretjerane rasprave nekih ljudi u ovo naše vrijeme, koji radije poput pjesnika sanjare nego što poput filozofa umuju, dokazuju o prirodnom pravu i građanskim ustanovama, a to čine odviše slobodne mudro-lije probabilista o ćudorednim pitanjima«.128 Odatle čak izbijaju bune i nemiri, jer neod-govorni »potiču ljude na pobunu kroz neobuzdanu želju za slobodom, izopačenim mudro-vanjem o zakonima Božjim izglađuju mane udvornim varanjem«.129 Jasna je posljedica da je napuštena državna stega, prezreni zakoni Božji, običaji postali raspusni. Ipak, uzalud su pokušali sve srušiti, i to zbog postojanog otpora koji im se pružio, a među pravovjernima stoji, dakako, i autor tog djela. Šuljagina osuda nekih suvremenika može govoriti o pogle-dima na francuski racionalizam,130 iako je autor dao oduška svojim kritičkim nazorima i prema književnosti, okomivši se na pjesnike koji, po njegovu sudu, zastupaju samo privid-nu ljepotu forme, punu zapravo lažnog sadržaja. Budući da je njihovo učenje, kako tvrdi, posve isprazno, odredio ih je kao puke brbljavce i neukusne klevetnike.131

Međutim, najljući žalac svoje kritike sačuvao je za kazuiste, nadasve im zamjerajući što su sve podredili vještini raspravljanja, izbjegavajući da se podčine ijednom pravom autoritetu. Odatle je, po njegovu sudu, samo po sebi prirodno što su se iz takve slobode raspravljanja proširila učenja koja je Crkva osudila i zabranila.132 Može se reći da je Šuljaga vješto i do-sljedno iskoristio prigodu da se u sadržajnom, ali i jezgrovito napisanom predgovoru obra-čuna s pobliže neimenovanim protivnicima, ograničivši se ponajprije na poruke koje iznose

126 Kada su na nalog pape Benedikta XIV. cenzori pregledali djelo, u kolovozu 1748. potpisali su svoje odobre-nje da može ići u tisak. Novo je odobrenje, za sljedeće izdanje, uslijedilo također u Rimu 1752. godine.

127 ... singularis quippe in ea methodus quaedam atque perspicuitas, quodque omnium caput est, doctrina ex puris fontibus hausta et sine disputationum subtilitate explicata.

128 Quod enim exquisitae disputationes, nostra hac aetate, quorundam hominum, qui felicius poetice somniant quam philosophice sapiunt, de jure naturae et de civilibus institutis praestant, id laxae probabilistarum subtilitates in moralibus efficiunt.

129 Illi ad seditionem homines effraenato licentiae desiderio excitant, hi pravis in Divinas leges cavillationibus blanda circumscriptione vitia demulcent.

130 Primjerice, veze prirodnih znanosti s filozofijom probabilizma vide se u karijeri uglednog francuskog mate-matičara Condorceta. O tome više vidi u: David WILLIAMS, »Condorcet, Marie-Jean-Antoine Nicolas Ca-ritat de (1743-1794)«, u: Routledge Encyclopedia of Philosophy (ur. Edward CRAIG), elektroničko izdanje, CD-ROM 1998., version 1.0, str. 1671-1675, osobito str. 1672-1673.

131 Stili quadam venustate indulgent auribus, animos oblectant mentisque aciem ancipiti lumine perstringentes, plerisque suadent sine labore repente jurisconsultos et politicarum rerum magistros posse evadere. At cum in illis studiorum, ad quae incumbunt, fructum quaeras, nihil, si inconsultam loquacitatem excipias, praeter legum et principum infacetos obtrectatores invenias.

132 Nihil porro tam absurdum quod ab aliquo philosophorum non sit dictum et nihil tam nefarium quob ab aliquo casuista theologo non sit prolatum. Tot tantaque propositiones ab Ecclesia damnatae atque proscriptae ex ista opinandi licentia proseminatae doctores eosque, ut ajunt, eximios auctores habuerunt atque magistros.

115

CCP 72 (2013.), str. 85–117

i nauk koji zastupaju. Izrazito polemičkim tonom odvojio se od svojih ipak pomirljivo ras-položenih sugrađana predanih izučavanju moralne teologije, što promatramo i s obzirom na različite okolnosti u kojima su djelovali: dok se u gradu pod Srđem uvijek osluškivalo poru-ke sa sjednica Senata iz Kneževa dvora, Šuljaga je sa sedam rimskih brežuljaka (zaštićen uz to i ugledom visokog carskog diplomata i cenzora) mogao podići svoj pogled mnogo dalje, prodrijeti do tajna i spoznaja koje Dubrovčanima nisu bile lako dostupne. Za razliku od njegova osebujnog predgovora, sama Antoineova knjiga dijeli brojne zna-čajke s nizom ranije razmotrenih djela posvećenih moralnoj teologiji. Velike cjeline tra-dicionalno nazvane Tractatus, uobičajeno se dijele na manja poglavlja, capita, a građa se većinom izlaže u obliku pitanja i odgovora. Sam izbor obrađenih tema uvelike se po-dudara sa srodnim pregledima, pa ćemo i ovdje naći rasprave o savjesti, o zakonima, o sakramentima, o crkvenoj imovini, o statusu klerika. Ovdje se ne iscrpljuju sličnosti s, primjerice, jednako opsežnim Besombesovim radom. Iako, doduše, na kraju nema odgo-varajućega kronološkog pregleda povijesnih zbivanja, navedeni su dokumenti raznih papa od sredine 17. stoljeća pa do vremena Benedikta XIV., s osudama raznih nepravilnosti i zastranjenja u Crkvi. Uočljivo je i da mnogi traktati na kraju imaju dodatke namijenjene mi-sionarima, osobito povezujući prethodno iznesene misli sa stanjem u istočnim Crkvama, što je nesumnjivo i potaklo Benedikta XIV. da dodatno preporuči djelo.Na tragu ranijeg Morginijeva interesa dodajmo da je i Antoine posvetio odgovarajuću po-zornost lihvi kao društvenom zlu. Zadržavši se uz komentar sv. Jeronima na 18. poglavlje Ezekijela133 da je »lihva kad primiš više nego što si dao«,134 naglašava da je lihva svakim zakonom zabranjena. Jedina je iznimka dijelom rezervirana za Židove, kojima je dopušteno da dobiju dodatno dobro, poput imovine iznesene na bijegu iz Egipta.135 Lihvarima prijete brojne crkvene kazne poput zabrane pričesti, pristupanja ispovijedi i crkvenog pokopa, dok se njihove oporuke smatraju nevaljanima ako prije smrti ne vrate nezakonito stečeni dobitak. Klericima pak prijeti opasnost od suspenzije od službe i od uživanja crkvenog dobra.136 Sve su to redom dobro nam poznate teme koje su razmatrali tadašnji dubrovački stručnjaci, jed-nako kao državni teolozi u službi vlasti i kao pisci samostalnih rasprava. Takvi su propisi, naravno, bili neophodni radi zaštite ćudoređa u vrijeme kad su raznovrsni novčani poslovi uzimali sve većeg maha. Toga su bili svjesni i dubrovački autori. Među-tim, oni su sami iz vlastitog iskustva najbolje poznavali granice do kojih klerici smiju ići prilikom uređivanja odnosa u društvu, ne zadirući u svjetovnu domenu. Zato su nesumnji-vo pozdravili Antoineovu poruku: »Tko se odupre svjetovnoj vlasti kršeći njezine zakone, odupro se Bogu i navući će vječno prokletstvo Božje, kako tumače oci... Dakle, svjetovni prvaci smiju donositi zakone čije je kršenje smrtni grijeh.«137 Kojim bi se dobrim djelima

133 Usp. Ez 18,8: »ne posuđuje uz dobit i ne uzima pridavka«.134 Usura est si plus acceperis quam dederis (Theologia moralis, sv. II, str. 328). 135 Deus non permisit usuram proprie dictam, nempe lucrum ratione mutui proveniens, sed ad summum, ut

supremus bonorum omnium Dominus occasione mutui Judaeis concessit dominium rei additae forti, sicut tradidit illis vasa Aegyptiorum (Theologia moralis, sv. II, str. 330).

136 Theologia moralis, sv. II, str. 353.137 Qui resistit potestati civili transgrediendo ejus legem, resistit Deo et acquirit sibi damnationem aeternam a

Deo, ut explicant patres et patet ex his verbis: Ideo subditi estote proper conscientiam. Ergo principes sae-culares possunt ferre leges quarum transgressio sit mortalis culpa (Theologia moralis, sv. I, str. 91).

116


mogli drevni dubrovački vlastodršci odužiti svojim učenim, odanim i samozatajnim teo-lozima koji su ih svojim radom i znanjem toliko dugo štitili i pomagali? Šuljagino djelo, iako nastalo iz pera svjetovnjaka, zato stječe dodatnu vrijednost, pokazujući koliko je čak i u tako jezgrovitu obliku moglo dati dobro teorijsko znanje uz vruću polemičku krv. Smi-renost dubrovačkih otaca našla je time pravi izražajni kontrast.

SummaryMORAL-THEOLOGICAL CONSIDERATIONS OF CLERICS IN THE BAROQUE

DUBROVNIK

Difficulties of Dubrovnik clerics regarding their intentions to achieve balance in the re-lationship between Church and the state became more radical in the period after the big earthquake of 1667. Namely, although the Holy See managed to meet the wishes of the Senate of Dubrovnik and constantly finance renovation of the destructed city, most of these revenues were out of the reach of Dubrovnik clerics. Because of such situation, clergy of Dubrovnik became poor and lagged-behind, especially in the distant parishes of the Republic of Dubrovnik. Consequently, clerics became too week to resist the state pres-sure, and sometimes civil authorities managed to prevent new ordinations. Still, clergy managed to develop a firm intellectual core of educated individuals, who – as state theo-logians, i.e. consultants in the interwoven affairs between Church and state – succeeded to protect status of the Church. Their knowledge was based on the thorough comprehension of the city’s Statutes and customary laws in the Republic of Dubrovnik, which was combined with understanding of contemporary international legal and theological norms. This was possible since the abovementioned intellectuals in Dubrovnik managed to follow lectures of many domestic and foreign experts, who were trained at esteemed foreign universities, which was ac-companied with extensive reading of appropriate literature. Thus, hundreds of the pre-served written opinions of Dubrovnik’s state theologians regarding various everyday life problems that had troubled Dubrovnik authorities, witness the importance of their work and knowledge, which was quite comparable with the mainstream within contemporary western academic community. This statement can be confirmed by the presented analysis, i.e. comparison of their opinions with the ideas from the moral-theological compendia of Jacques Besombes, who was provost of the congregation of Christian Doctrine Fathers, and Dominican Fulgenzio Cuniliati, whose studies are even today preserved in Dubrovnik. As time passed, authors from Dubrovnik started to write longer and more profound stud-ies, in which they came out of the framework that was defined by the questions and prob-lems of the Dubrovnik authorities. Although these tractates partly were product of the days that their authors had spent at foreign universities in Italy (mostly in Naples and Rome), they clearly spoke about the interests of domestic theologians and topics they have chosen among many other moral-theological questions. All these manuscripts were writ-ten in a classical scholastic manner, and this model was used also in presentation, i.e. in

117

CCP 72 (2013.), str. 85–117

the form of questions and answers. Such form proves that these manuscripts were written mainly during the study years, sometimes even as lecture notes. Consequently, author of the article emphasizes that contribution of Franciscan Vital Andrijašević, Dominican Vlaho Morgini and laic Stjepan Šuljaga are especially valuable since their work represent original authorship. Fr Vital Andrijašević in his tractates Viridarium and »Park« has integrated his rich lec-turing and preaching experience, and when discussing some practical questions he finds answers in Biblical and Patristic scriptures, though he also integrated some ideas from the pagan antiquity. Approach of Vlaho Morgini was even more direct, since he discusses problem of usury in the form of letter to some highly positioned prelate (Lettere teologico-morali). This manuscript reveals rich culture and knowledge of its author, who was deeply concerned because of the crisis that affected the world. Unfortunately, even he proved himself as good preacher in Dalmatia and became a friend of several bishops, father Morgini did not extend his work out of the theoretical framework, and he did not explicitly point out the actual problems in his surroundings. On the other hand, Stjepan Šuljaga, who left his home city and became diplomat in the Austrian service, was more inclined to polemics. Namely, in 1767 Šaljuga has prepared a new edition of tractate Theologia moralis that had been written by Paul Gabriel Antoine, and in the foreword he commented many evils of his time. Moreover, Šaljuga argued the work of the French Enlightenment judging it as too overly pretentious lecturing. Conse-quently, Šuljuga prizes simplicity and condemns probabilism that was quite popular mode of thinking at that time. Therefore, one can easily recognize that Šuljuga used his editorial position to strongly express his own attitudes, maybe because he lived out of Dubrovnik in which his contemporaries did not enjoy similar freedom of action. Still, ecclesiasti-cal intellectuals in Dubrovnik managed to express and record their message that is quite important regarding better understanding of their point of view at moral theology and contemporary society.

KEY WORDS: Republic of Dubrovnik, society, Church, moral theology, usury, Fr Vital Andrijašević, father Vlaho Morgini, Stjepan Šuljuga.

119

ELEMENTI JOZEFINISTIČKOG PRAVA O ODNOSU CRKVE I DRŽAVE U SPISU JUS PUBLICUM ECCLESIASTICUM

Daniel PATAFTA, Zagreb

Marijan Lanosović (1742. – 1812.) zabilježio je kao profesor na bogoslovnoj školi franjevač-kog Generalnog učilišta u Osijeku 1783. godine svoja predavanja iz crkvenog prava u dva sveska: Jus publicum ecclesiasticum /Essekini 1783/ i Jus privatum ecclesiasticum /Essekini 1783/. Te relativno nepoznate Lanosovićeve radove otkrio je, obradio i objavio franjevac Fra-njo Emanuel Hoško, autor brojnih radova iz franjevačke povijesti u kontinentalnoj Hrvatskoj s posebnim interesom za 18. st. i jozefinističko razdoblje. Prvi svezak, koji sadrži javno crkveno pravo, predstavlja izvrstan izvor za poznavanje ključnih zasada jozefinističkoga crkvenog pra-va iz druge polovice 18. stoljeća. Iz njega se razabire na koji se način jozefinističko crkveno pravo uvodilo u Hrvatsku neposredno prije negoli je država oduzela Crkvi pravo odgoja i obrazovanja vlastitog svećenstva. Taj spis nastao je upravo u razdoblju prije negoli su ukinute franjevačke visoke škole. On je jasan pokazatelj koliko su visoku cijenu bili spremni platiti franjevci Provincije sv. Ivana Kapistrana kako bi i dalje mogli samostalno obrazovati svoje mlade članove u nadi da će izbjeći njihovo slanje u tzv. generalna sjemeništa, gdje je studij takvog prava bio neupitan.

KLJUČNE RIJEČI: Crkva, država, jozefinizam, franjevačke škole, papinska vlast, vladarska vlast.

Crkva i država u vrijeme jozefinizma

U drugoj polovici 18. stoljeća Europa živi u znaku prosvjetiteljstva, novog svjetonazora koji se najprije očitovao kao filozofska misao koja govori o neovisnosti razuma i zauzima se za ostvarenje punih prava čovjeka da bi s vremenom prerastao u državnopravnu misao koja promiče apsolutni autoritet države. Na području Habsburške Monarhije ono je bilo usredotočeno na stvaranje centralističke i apsolutističke države.1 Tijekom 18. stoljeća sve je više sazrijevala misao da prosvijećena država općeg blagostanja ima potrebu prekinuti s

1 Usp. Georg SCHWEIGER, »L’illuminisimo nella visione cattolica«, Concilium (edizione italiana), god. 3, br. 7, Brescia, 1967., str. 111.

UDK 348.31:282(497.5)“17”261.7(497.5)“17”

Pregledni radPrimljeno: 12. 2. 2013.


120

D. Patafta, Elementi jozefinističkog prava o odnosu Crkve i države u spisu Jus publicum ecclesiasticum

tradicionalnim privilegiranim položajem Crkve ako želi biti dorasla svojim velikim zada-ćama. Prema tome, trebalo je dotada moćne i u mnogočemu autonomne crkvene strukture ograničiti i staviti unutar novih granica na osnovi razumskog prava i produbljena razumi-jevanja pojedinačne vlastitosti i zadaće u odnosu države i Crkve.2

Početkom 80-ih godina 18. stoljeća, stupanjem na prijestolje Josipa II. (1780. – 1790.), razmahao se na području Habsburške Monarhije jozefinizam, osobit oblik prosvjetiteljstva svojstven samo za one zemlje koje su bile pod vlašću Habsburgovaca. Prosvjetiteljske ide-je koje su zahvatile državni vrh Habsburške Monarhije sredinom 18. stoljeća manifestirale su se u poseban oblik prosvijećenog apsolutizma još za vladavine carice Marije Terezije a svoj vrhunac doživjele su za vladavine njezina sina Josipa II.Temeljni zasadi jozefinističkog crkvenog prava počinju se nazirati već početkom 18. stoljeća kada se na bečkom dvoru počinje razvijati proturimsko raspoloženje, nastalo pod utjecajem jansenizma i ranoprosvjetiteljskih ideja, a koje se na području habsburških zemalja širilo iz Italije i austrijske Nizozemske. Taj idejni sukob koji će se u drugoj polovici 18. stoljeća razviti u jozefinizam djelomično je uvjetovan suprotstavljanjem crkvenom učenju o politič-kom autoritetu pape ne samo na političkom nego i na vjerskom planu, a koji je promican putem crkvenog prava i politike rimskog dvora. Već je u drugoj polovici 18. stoljeća carica Marija Terezija započela s provedbom svojih nauma oko promjena odnosa države prema Crkvi, uz obrazloženje da su oni preduvjet za njezine obnovne programe u Crkvi.3 Stoga se može slobodno kazati da se jozefinizam počeo formirati već u vrijeme Marije Terezije a svoj vrhunac dostigao s Josipom II., kao i činjenica da su u njemu prepoznatljive ideje nekih tadašnjih crkveno-idejnih gibanja kao što su febronijanizam, galikanizam, regalizam, janse-nizam i kao najjači prosvjetiteljski duh koji se očitovao u racionalizmu.4 Uzimajući u globalu jozefinističke reforme na crkvenom području, one se mogu sažeti u tri ključne točke, tj. polazišta na kojima je trebalo definirati odnose države i Crkve u Monarhiji. Polazišna točka jozefinističkog crkvenog zakonodavstva bilo je pitanje razgra-ničenja papinske i vladarske vlasti, s tim da se u tom segmentu očituju jasni oblici novo-vjekoga cezaropapizma. Sljedeće područje koje je jozefinističko crkveno zakonodavstvo nastojalo definirati jest nepogrešivost Crkve i pitanje papina primata, gdje su do izražaja dolazile jansenističke i episkopalističke tendencije. Naposljetku, kao treće polazište pi-tanje prava svjetovnih vladara circa sacra, koje je usko bilo povezano s prethodne dvije točke ali mu je polazište bilo u ideji o caru kao služitelju države, njegova je suprema lex salus publica te se iz tog razloga carska vlast proteže i na duhovno područje, ukoliko je to bilo od interesa za državu.5

Na tim je temeljnim zasadima jozefinističkoga crkvenog prava nastao i pravni spis fra Marijana Lanosovića6 Jus publicum ecclesiasticum.

2 Usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. V, Zagreb, 1978., str. 431.3 Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, »Lanosovićev rukopis Jus Publicum Ecclesiasticum (1783.) i ključne postavke

jozefinističkog crkvenog prava«, Zbornik pravnog fakulteta u Rijeci, br.1, supplement, Rijeka, 2001., str. 430- 431. 4 Usp. Josip BUTURAC – Antun IVANDIJA, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973., str. 220-225.5 Usp. F. E. HOŠKO, »Lanosovićev rukopis Jus Publicum Ecclesiasticum (1783.) i ključne postavke jozefini-

stičkog crkvenog prava«, str. 435.6 Marijan Lanosović, leksikograf, gramatičar i pisac (Orubica kraj Davora, 12. VI. 1742. – Brod na Savi, 25.

XI. 1812.). Godine 1760. stupio je u Provinciju sv. Ivana Kapistrana. Djelovao je kao učitelj pučke škole u

121

CCP 72 (2013.), str. 119–127

Franjevačke škole i reforma školstva za Josipa II.

Franjevačka Provincija Bosne Srebrene započela je početkom 18. stoljeća organizirano podizati školske ustanove za izobrazbu vlastitog pomlatka. Otvaraju se gramatičke, filo-zofske i bogoslovne škole. Franjevci u Slavoniji i Podunavlju u posljednjoj su godini oslo-boditeljskog Bečkog rata (1683. – 1699.) osnovali filozofsko učilište i u Budimu, kojemu je desetljeće kasnije pridružena i četverogodišnja bogoslovna škola. Te su škole 1722. ušle u sastav Generalnog učilišta 1. razreda i čuvale taj naslov do zabrane rada crkvenih viso-kih škola. U Osijeku se 1707. godine otvara studij filozofije, Studium philosophicum Esse-kini, a 1724. i studij teologije, Studium theologicum Essekini. Oba učilišta djelovala su kao visoka učilišta 1. razreda. Svoj ugled i visoki stručni standard koji su ta učilišta postigla tijekom svojega djelovanja mogu u prvome redu zahvaliti stručnoj i moralnoj zauzetosti svojih profesora, od kojih su mnogi izrasli u ugledne znanstvenike. U prvom redu to su fra Andrija Kačić Miošić, zatim svestrani fra Marijan Lanosović, franjevci Emerik Pavić, Josip Pavišević, Aleksandar Tomiković, Matija Petar Katančić, Stjepan Vilov, Ivan Veli-kanović i dr.7 Franjevačke škole koje su u prošlosti djelovale na području kontinentalne Hrvatske osnivane su ne kao dio specifičnog franjevačkog poslanja nego kao potreba reda za obrazovanim svećenicima koji će adekvatno moći služiti svojem poslanju u različitim povijesnim okolnostima i na različitim mjestima u svojoj provinciji. U tim su školama i učilištima djelovali najučeniji i najugledniji članovi provincije, mahom školovani u ino-zemstvu, te su kako bi odgovorili na odgojne i obrazovne potrebe sredina u kojima su se nalazili i djelovali, ostavili iza sebe brojna znanstvena djela. Važnost obrazovanja u katoličkom duhu uvidio je i Tridentski sabor koji je na 23. sjednici donio odredbu o osnivanju biskupijskih sjemeništa za odgoj svećeničkog pomlatka.8 Taj je sabor tražio od franjevačkih pokrajinskih zajednica da uspostave svoje vlastite školske ustanove srednjeg i visokog školovanja, odnosno gramatičke škole, filozofska učilišta i bogoslovne škole.9 Papa Klement VIII. početkom 17. stoljeća odobrio je franjevački ratio

Vukovaru 1770., zatim kao profesor filozofskog učilišta u Brodu 1770. – 1773. Bio je odgojitelj franjevačkih studenata u Brodu 1773. i u Osijeku 1774., gimnazijski profesor u Osijeku 1774. – 1776., dvorski kapelan u Požegi 1776. – 1777. te profesor bogoslovne škole u Osijeku 1774. i 1777. – 1783. Uz te službe obavljao je niz značajnih funkcija u Provinciji. U Stullijev latinsko-hrvatsko-talijanski rječnik unio je njemačke riječi, ali je prethodno sam radio na hrvatsko-latinsko-njemačkom rječniku. Autor je dviju gramatika hrvatskog jezika namijenjenih Nijemcima, priređivač blagdanskog lekcionara u duhu franjevačke lekcionarske tradi-cije, pisac molitvenika na latinskom i hrvatskom jeziku te priređivač franjevačkog priručnika koji je ostao u rukopisu. Više godina bio je izdavač iliričkog kalendara. Izvori o Lanosovićevu životu i djelu čuvaju se u Arhivu franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, »Marijan Lanosović«, Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb, 2010., str. 329; Franjo Emanuel HOŠKO, »Pronađena je Lanosovićeva Bogomolska knjižica«, Croatica christiana periodica, god. 8, br. 14, Zagreb, 1984., str. 41-46; Vatroslav FRKIN, »Marijan (Stjepan) Lanosović«, Zbornik radova o Marijanu Lanosoviću (ur. Josip ROGLIĆ), Osijek, 1985., str. 21-27.

7 Usp. Stjepan SRŠAN, »Marijan Lanosović u osječkom kulturnom krugu«, Zbornik radova o Marijanu Lanosoviću, (ur. Josip ROGLIĆ), Osijek, 1985., str. 75-87; Franjo Emanuel HOŠKO, »Lanosović i filozof-sko – teološke škole u Slavoniji i Podunavlju«, Zbornik radova o Marijanu Lanosoviću (ur. Josip ROGLIĆ), Osijek, 1985., str. 125-131; Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2002., str. 291.

8 Usp. Ivan ŠKREBLIN, »Odgoj i nastava u Zagrebačkom sjemeništu 1578. – 1900.«, Kulturno-poviesni zbornik Zagrebačke nadbiskupije u spomen 850. godišnice osnutka I., Zagreb, 1944., str. 676-678.

9 Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, »Franjevci i škole u kontinentalnoj Hrvatskoj«, Mir i dobro – umjetničko i

122


studiorum, koji je bio pod utjecajem isusovačkog ratio studiorum, u duhu katoličke ob-nove. Krajem 17. stoljeća tu nastavno-obrazovnu osnovu usavršio je general reda Bona-ventura Poerius (1694. – 1697.), a do značajnije promjene u nastavnoj osnovi filozofskih i bogoslovnih škola došlo je kada je generalni ministar franjevačkog reda Petar Joanecije de Molina 1762. godine proglasio novi program nastave filozofije, prema kojem su predavači na franjevačkim školama bili izričito upozoreni da u nastavu filozofije moraju unositi i novija filozofska shvaćanja i da se ne smiju zadovoljiti samo učenjem Ivana Dunsa Sco-ta.10 Poerius je osobitu franjevačku, tj. skotističku ratio studiorum i školsku organizaciju uskladio sa zahtjevima školske izobrazbe u duhu postridentske crkvene obnove. Potvrdio je opće franjevačko zakonodavstvo da svaka provincija mora imati tri škole: gramatič-ku, filozofsku i teološku. Zatim je odobrio najviše školske zavode, tzv. generalna učili-šta, što ih je 1593. osnovao generalni kapitul u Vallaloidu. Poerius je u svojim uredbama 1694. promijenio raspored predavanja odobrivši tzv. Viktorijanske konstitucije s detaljnim odredbama o organizaciji nastave na školama franjevačkog reda.11 Izdao je dapače popis školskog gradiva koje treba tumačiti na franjevačkim školama.12 Taj Elenchus materiae imao je prije svega zadatak ujednačiti opći program visokih škola u cijelom franjevačkom redu, a također vremenski izravnati predavanja pojedinih kolegija na svim školama, kako bi studenti mogli bez teškoća prelaziti iz škole u školu.13 U nizu državnih reforma zasnovanih za Josipa II. jedna je bila i reforma državnog škol-stva s namjerom da se u cjelokupnom školskom sustavu osigura utjecaj države i da ga se usmjeri prema prihvaćanju prosvjetiteljskih državnih zasada.14 Tim reformnim zahvatom našle su se pogođene i franjevačke visoke škole na području Provincije sv. Ivana Kapi-strana. Jozefinistički reformni zahvati na području školstva tek su postupno otkrivali svoje stvarne ciljeve pa su odgovorni za rad franjevačkih škola dugo vremena nastojali uskladiti tradicionalne nastavne osnove i metode školskog rada sa zahtjevima državnih reforma. Konačni cilj svih tih nastojanja bio je omogućiti daljnje djelovanje franjevačkih škola kapistranske provincije u novim društveno-političkim okolnostima. U tome svjetlu treba promatrati i djelovanje fra Marijana Lanosovića (1742. – 1812.), sla-vonskog franjevca autora latinske gramatike, brojnih filoloških djela, plodnog crkvenog i teološkog pisca i, što je manje poznato, autora dvaju svezaka priručnika crkvenog prava namijenjenog studentima visoke bogoslovne škole, koja je u 18. st. djelovala zajedno s filozofskim učilištem u sklopu Generalnog učilišta 1. razreda u Osijeku.15 Lanosović je

kulturno nasljeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, u proslavi stote obljetnice utemeljenja, (ur. Marija MIRKOVIĆ – Franjo Emanuel HOŠKO), Zagreb, 2000., str. 45.

10 Usp. Daniel PATAFTA, »Filozofski i teološki rukopisi franjevačkog samostana u Čakovcu«, Zbornik radova sa znanstvenog skupa 350. godina franjevaca u Čakovcu (ur. Stjepan HRANJEC), Čakovec, 2010., str. 157; F. E. HOŠKO, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 21.

11 Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, »Franjevačke visoke škole u Virovitici u 18. stoljeću«, Zbornik radova 725. godina franjevaca u Virovitici (ur. Julijo MARTINČIĆ – Dubravka HACKENBERGER), Virovitica, 2005., str. 176.

12 Usp. Isto.13 Usp. Isto.14 Usp. F. E. HOŠKO, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 291.15 Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, »Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću«, Kačić, br. 11, Split, 1979., str.

317-342.

123

CCP 72 (2013.), str. 119–127

kao profesor crkvenog prava na bogoslovnoj školi Generalnog učilišta u Osijeku, zabilje-žio 1783. svoja predavanja iz crkvenog prava u dva sveska: Jus publicum ecclesiasticum /Essekini 1783/ i Jus privatum ecclesiasticum /Essekini 1783/.

Spis Jus publicum ecclesiasticum

Prvi svezak Jus publicum ecclesiasticum sadrži javno crkveno pravo i dijeli se na u tri knjige: u prvoj se raspravlja o Crkvi, crkvenom upravljanu i hijerarhiji kao nositelju te uprave; druga prikazuje ulogu crkvenih osoba, različitih staleža i crkvenih senata; treća donosi tumačenja povezanosti crkvene vlasti s vlašću državnih vladara u crkvenim pitanji-ma. Upravo će u ovoj posljednjoj, trećoj knjizi biti najizraženije temeljne postavke tadaš-njeg jozefinističkoga crkvenog prava, obilježenog opravdanjem osobitog prosvjetiteljskog cezaropapizma u Habsburškoj Monarhiji prožetog episkopalističkim idejama, koji se re-dovito pozivao na pravo placetum regium u odnosu države prema Crkvi. Strukturalno je cijeli spis podijeljen na knjige, a one na naslove ili rasprave unutar kojih se nalaze manje cjeline s paragrafima, odnosno podnaslovima, neposredno poslije njih slije-de autorova kratka objašnjenja tih dijelova. Zatim bilježi jedan ili više scholiona, dodatnih objašnjenja koja mu služe za iznošenje različitih navoda a zadaća im je potvrditi ranije na-značeno objašnjenje ili kratko ponoviti već dana objašnjenja. Koristi i pravne priručnike ali ih vrlo rijetko navodi, npr. samo jednom navodi priručnik Josepha Paula Rieggera, tada obvezatan za sve bogoslovne škole. U prilog tvrdnji da je taj Lanosovićev spis u punom smislu crkveni pravni spis jozefinističkog sadržaja ide i činjenica da ga je strukturirao, barem što se tiče rasporeda gradiva, nalik na Synopsis Juris Ecclesiastici publici et privati quod per Terras hereditarias Augustissimae imperatiricis Mariae Teresiae obtinet, autora opata Franza Stephana Rautenstraucha, koji sadrži pretpostavke austrijskoga crkvenog prava.16

Odnos papinske i vladarske vlasti

Temeljno pitanje jozefinističkoga crkvenog prava bilo je pitanje razgraničenja papinske i vladarske vlasti. Upravo je to pitanje polazišna točka koju Lanosović razrađuje u svojem Ius publicum. Prema tome učenju vlast je bitno označena ciljem kojemu teže Crkva i država, a ti ciljevi su različiti. Crkva, koju je osnovao Isus Krist, treba usmjeravati vjerni-ke slavljenju Boga i konačnom cilju – vječnom spasenju ljudi. U tome se bitno razlikuje od države i zato neovisno o njoj mora imati sredstva kojima bi pomagala ljudima da to ostvare. Stoga se crkvena vlast proteže samo na područje svetog, tj. na ono što spada u navedene ciljeve.17 Time je Lanosović uvelike preuzeo temeljne elemente jozefinističkoga crkvenog prava isključujući bilo kakvu aktivnost Crkve na društvenom području. Taj zasad postaje još jasniji u njegovu definiranju ciljeva države i državne vlasti, koja je prema tome shvaćanju

16 Usp. F. E. HOŠKO, »Lanosovićev rukopis Jus Publicum Ecclesiasticum (1783.) i ključne postavke jozefini-stičkog crkvenog prava«, str. 427-429.

17 Arhiv franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu (dalje: AFSB), Ius publicum ecclesiasticum, mbr. 67 i 68.

124


usmjerena prema vremenitoj sreći ljudi. Nadalje navodi kako i Crkva i država svaka ima-ju svoju zadaću tako da politička, tj. državna vlast u vremenitim stvarima nije podložna crkvenoj vlasti, a crkvena na svojem području nije podložna vremenitoj vlasti. One su neovisne jedna o drugoj i naglašava kako je to prva, glavna i temeljna postavka crkvenog prava; tko je zaboravi, tražit će svjetlo u mraku.18 Zatim Lanosović još jasnije razgrani-čava taj odnos raščlanjujući jedno od temeljnih pitanja Crkve i države, prisutno još od ranoga srednjeg vijeka, a to je pitanje imaju li pape pravo razvlastiti vladare i razriješiti njihove podložnike vjernosti prema njima. Vladari su kao vjernici pripadnici Crkve i kao takvi podložni su, kako on to precizno definira, crkvenoj vlasti u duhovnim pitanjima vje-re, morala i savjest jer je Krist apostolu Petru i njegovim nasljednicima (dakle, papama, op. a.) dao takvu vlast.19 Ali zato su svi katolici u građanskim pitanjima podložni državi i njezinoj vlasti jer Crkvi u vremenitim poslovima ne pripada apsolutno nikakva vlast, ni posredna ni neposredna.20

Na kraju u nekoliko točaka definira taj odnos i s aspekta sakralnog jasno pokazujući kako slijedi jozefinističke zasade izlažući kako je Krist osnovao Crkvu da ne šteti općem dobru države i da ne donosi zakone koji bi išli na štetu države, dok s druge strane navodi kako je Krist također i državi dao osobita prava prema Crkvi koju ona mora nadgledati, štititi i promicati vjeru.21

Očito je da je Lanosović u svojem spisu potpuno primijenio ključne elemente u redefinira-nju odnosa Crkve i države prema jozefinističkome crkvenom pravu. Dakle, sve one zasade koji su strogo razgraničavali te dvije vlasti i njihova područja ali je sukladno jozefinističkim tendencijama ostavljao prostora državnoj vlasti da zadire u čisto crkvene odnose. Cezaropa-pizam, usmjeren prema izgradnji državne Crkve, bio je bitna sastavnica jozefinizma.

Pitanje nepogrešivosti Crkve i papina primata

U spisu se provlači, također, još jedan ključni jozefinistički zasad a to je stav prema nepo-grešivosti Crkve i papin primatu. I u tom pogledu Lanosović zastupa jozefinistički pogled. On naglašava da Crkva ima osobitu vlast i pravo donošenja zakona za članove Crkve, a ti zakoni su: tumačenje Svetog pisma, kršćanske tradicije i naravno pravo, tj. izjasniti se koje su knjige božanskog značaja, tumačiti njihov pravi smisao, proglašavati vjerske istine, rješavati vjerske sumnje i čuvati nauk koji proizlazi iz poznavanja naravnih zakona. Lanosović navodi da je Crkva u ostvarenju toga svojega prava nepogrešiva. Ta nepogre-šivost može biti pasivna i aktivna. Pasivna je onda kada odbacuje učenje suprotno evan-đeoskom zakonu, a aktivna je kada ispravno prosuđuje o stvarima vjere bez bojazni da će pogriješiti.22

Jozefinistički podložak Lanosović je utkao u dio o razlikovanju vlasti Crkve i njezinu pra-vu da prosuđuje i određuje u bitnim i nebitnim stvarima. Pod bitno spadaju sva ona pitanja

18 Isto, mbr. 70, 71, 74 i 75.19 Isto, mbr. 76.20 Isto, mbr. 76, 77 i 79.21 Isto, mbr. 310-324.22 Isto, mbr. 28-32.

125

CCP 72 (2013.), str. 119–127

koja se odnose na vjeru i božanske zapovijedi, dok npr. disciplinske uredbe već spadaju pod nebitno. U takvim nebitnim stvarima Crkva treba imati punu podršku državnih vlasti koju joj trebaju pružiti svjetovni vladari kao nositelji naslova odvjetnika Crkve i izvršitelja crkvenih zakona, advocati et executores legem ecclesiasticum.23 Time dolazimo do jednog od temeljnih zasada jozefinističkoga crkvenog prava koje izričito razlikuje pitanja koja potpadaju pod božansko crkveno pravo i pitanja naravnog prava dok se crkveni zakoni dijele na dogmatske i disciplinske. U skladu sa svojim episkopalističkim tendencijama jozefinističko pravo smatralo je da sve disciplinske zakone u pojedinim državama pro-vodi Crkva posredstvom biskupa i to onda kada biskupi procjene njihovu opravdanost. Na području Habsburške Monarhije takve je zakone trebala proglasiti nacionalna sinoda ili pojedini biskupi. Ali je i takvo biskupovo proglašenje ograničeno placetum regium, jer državni zakoni izričito naređuju da se ni jedan crkveni zakon na području Habsbur-ške Monarhije ne može proglasiti bez prethodnog odobrenja vladara. Tim shvaćanjem napušteno je učenje i stara praksa po kojoj je papino svečano proglašenje zakona u Rimu dovoljno da obveže sve katolike.U Lanosovićevu spisu prisutni su i elementi koncilijarizma, jer navodi kako su crkveni sabori, odnosno koncili, prvobitni nositelji vlasti u Crkvi jer oni donose odluke u pitanji-ma vjere i discipline te njima pripada zakonodavna i sudska vlast kao i vlast kažnjavanja. Također im pripisuje i pravo nepogrešivosti u stvarima vjere i morala. Pritom naglašava da se disciplinske uredbe koje donose sabori mogu mijenjati ako ih državni vladari nisu proglasili i prihvatili u skladu s placetum regium.24 Jozefinističko crkveno pravo načel-no je priznavalo papinski primat u cijeloj Crkvi, no papinska vlast mogla se ostvarivati na području pojedine države tek prihvatom biskupa i uz odobrenje vladara. Tako da je i nepogrešivost Crkve u pitanjima vjere prema jozefinističkom tumačenju ne dio učiteljske naravi papinske službe nego pitanje prihvaćanja njegova učenja od strane sveukupnoga biskupskog kolegija.25 Potaknut takvim stavom, Lanosović u svojem spisu Ius publicum donosi tezu kako su temeljna prava papina primata: čuvati jedinstvo Crkve, njezino pravo-vjerje, predsjedati općim crkvenim saborima, oslobađati od nekih crkvenih poreza, bdjeti nad crkvenim zakonima i razrješavati od crkvenih služba. Nadalje navodi kako su pravo potvrđivanja novoizabranih biskupa, premještanja biskupa s jedne na drugu biskupsku stolicu, pravo prihvaćanja zahvale biskupa na službi, pravo udaljavanja biskupa iz službe, mijenjanje biskupijskih granica, proglašenje svetaca te pravo potvrđivanja i dokidanja crkvenih redova nebitni za obavljanje papinske službe. Također, Lanosović ne navodi papinu učiteljsku vlast koja bi bila nepogrešiva u pitanju vjere i morala.26

Pitanje Crkve i općeg dobra države

Prema jozefinističkom crkvenopravnom učenju caru se, kao služitelju države, vlast prote-že i na duhovno područje, ukoliko je ono od važnosti za državu. Sam Lanosović u svojem

23 Isto, mbr. 35.24 Isto, mbr. 28, 36 i 84.25 Usp. Knut WALF, Das bischoefliche Amt in der Sicht josephinischer Kirchenrechtlehrer, Wien, 1975., str. 82.26 AFSB, Ius publicum ecclesiasticum, mbr. 146-158.

126


spisu iznosi kako Crkva nema pravo zadirati na područje općeg dobra države ni dono-siti zakone koji bi bili na štetu države. Zato državni poglavari imaju pravo nadzora nad Crkvom kako bi spriječili da Crkve poduzme išta što bi štetilo državi. Dakle, prema tome shvaćanju zadaća države jest spriječiti djelovanje Crkve koje bi moglo povrijediti pravo koje je Bog udijelio vladarima – ius maiestaticum.27 Na temelju toga prava vladarima pripadaju pravo promicanja vjere i obrane Crkve. Također, oni su time pozvani promicati, poštivati i obdržavati vjerske istine, crkvene zakone, sprečavati zloporabe, poticati služ-benike Crkve da ispunjavaju svoje dužnosti, vladari kao nositelji dužnosti i prava bdiju da se ne pojave hereze i ako se pojave, oni ih trebaju iskorjenjivati. Tome nizu treba pridodati i pravo sazivanja nacionalnih crkvenih sabora, zabranjivanje udruženja koja štete vjeri, pravo dokidanja crkvenih redova i smanjenje njihovih članova, a na vladara također spada provjeravanje vlastitosti crkvenih osoba prije nego budu promaknute u crkvene službe.28 Vladar kao najviši zaštitnik Crkve i njezin branitelj ima pravo i dužnost bdjeti nad prihva-ćanjem crkvenih zakona, stoga ima pravo prosudbe koliko su korisne crkvene bratovštine, procesije i slavljenje pojedinih blagdana za dobro Crkve. Lanosović navodi i pravo vla-dara na apelaciju protiv crkvenih presuda i zabrana kao i pravo nadzora nad crkvenom imovinom, tj. njezinim posjedovanjem i upotrebom te nadzorom ponovnog stjecanja ne-pokretnih dobara u Crkvi.29 Kao nosilac ius maiestaticum, vladar ga je dužan koristiti kako bi spriječio proglašenje i primjenu crkvenih zakona koji su protiv toga njegova osobitog prava. Svoje pravo vladar realizira na temelju placetum regium pa se ono proteže i na papinske bule o dogmatskim pitanjima, ukoliko one sadrže disciplinske uredbe, premda načelno dogmatske bule o vjerskim pitanjima vladari trebaju prihvatiti.30 I ovdje je do izražaja došao novovjeki cezaropapizam neprijeporno izražen u placet regium i odlukama cara Josipa II. da na području svoje vlasti izvan zakona stavi papine bule Unigentius i In coena Domini.

Zaključak

Iz ovoga kraćeg prikaza temeljnih sastavnica Lanosovićeva spisa Ius publicum ecclesia-sticum razabire se na koji se način jozefinističko crkveno pravo uvodilo u Hrvatsku nepo-sredno prije negoli je država oduzela Crkvi pravo odgoja i obrazovanja vlastitog svećen-stva. Taj spis nastao je upravo u razdoblju prije negoli su ukinute franjevačke visoke škole. On je jasni pokazatelj koliko su visoku cijenu bili spremni platiti franjevci Provincije sv. Ivana Kapistrana kako bi i dalje mogli samostalno obrazovati svoje mlade članove u nadi da će izbjeći njihovo slanje u tzv. generalna sjemeništa, gdje je studij takvog prava bio neupitan. Iz toga, također, proizlazi da Lanosović nije mogao sam udariti temelj novom načinu poučavanja crkvenog prava u osječkoj visokoj bogoslovnoj školi, nego je to činio u suglasju s vodstvom škole i upravom svoje provincije. Stoga i nastanak toga spisa treba

27 Isto, mbr. 298-314.28 Isto, mbr. 327-339. 29 Isto, mbr. 381.30 Isto, mbr. 314.

127

CCP 72 (2013.), str. 119–127

promatrati u društvenim i političkim okolnostima u kojima se našla Crkva na području Habsburške Monarhije u osmom desetljeću 18. stoljeća.

SummaryELEMENTS OF JOSEFINIST LAW REGARDING THE RELATIONSHIP BETWEEN

CHURCH AND STATE IN TRACTATE JUS PUBLICUM ECCLESIASTICUM

In 1783 Marijan Lanosović (1742-1812), as a professor at theological school of the Franciscan General College in Osijek, has recorded his lectures on Canon Law in two volumes: Jus publicum ecclesiasticum and Jus privatum ecclesiasticum. These relative-ly unknown studies were later discovered and analyzed by Franciscan Franjo Emanuel Hoško, who is author of many studies about Franciscan history, especially in the conti-nental Croatia. The first volume about the public law represent an exceptional primary source for understanding of the Josefinist Canon Law influence to the Croatian lands in the second half of the eighteenth century. This tractate reveals methods and models of implementation of this law in the period that preceded abolishment of the Fran-ciscan College. Moreover, it reveals what price Franciscans from the province of St. John Capistran were ready to pay in order to maintain independent education of their young members, since the proposed future education in, so called, General Seminaries included study of Josefinism Canon Law.

KEY WORDS: Chrurch, state, Josefinism, Franciscan schools, papal rule, reigning power.

129

PIONIRSKA ULOGA IVANA KRSTITELJA TKALČIĆA U RAZVOJU SISAČKE ARHEOLOGIJE U DRUGOJ POLOVICI

19. STOLJEĆAVlatka VUKELIĆ, Zagreb

Dosad je već mnogo napisano o životu i djelu Ivana Krstitelja Tkalčića. U analizi njegova doprinosa hrvatskoj arheologiji autori su se uglavnom referirali na njegova objavljena po-vijesna djela. Međutim, dio njegove rukopisne ostavštine, koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, ostao je kritički neobrađen i u hrvatskoj historiografiji neobjavljen. Ovdje će se stoga obraditi segment koji je vezan za Tkalčićeva terenska arheološka istraživanja u Sisku u drugoj polovici 19. stoljeća. O tim istraživanjima Tkalčić izvještava u korespondenciji i dopisima s velikanima hrvatske povijesne znanosti i arheologije Ivanom Kukuljevićem Sak-cinskim, Mijatom Sabljarom i Šimom Ljubićem.

KLJUČNE RIJEČI: Sisak, Siscija, arheologija, druga polovica 19. stoljeća, Ivan Krstitelj Tkalčić.

Uvod

Iako je bogato vrelo informacija, arheološki rad na terenu iz razdoblja 19. st. potpuno je zaboravljen i zanemaren. Hrvatski povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić (Zagreb, 4. svibnja 1840. – Zagreb, 11. svibnja 1905.) dolazi u Sisak 1861. godine. Formalno je u ovom gradu po nalogu nadbiskupa Jurja Haulika, koji mu je omogućio i školovanje,1 obavljao kapelan-sku službu2 od 1862. do 1867. da bi potom bio imenovan članom Zbora prebendara zagre-bačke prvostolnice 10. listopada 1867.3 Kako je kapelanskom dužnošću bio svakodnevno upućen na rad s ljudima, iskazavši im vlastite interese, vrlo brzo stječe njihovu naklonost

1 Usp. Agneza SZABO, »Političke i društvene prilike u vrijeme djelovanja Ivana Krstitelja Tkalčića i njegov doprinos povijesti glavnoga grada Zagreba«, Život i djela Ivana Krstitelja Tkalčića. Zbornik radova, Zagreb, 2006., str.19.

2 Ivan Krstitelj Tkalčić zaređen je za svećenika 7. rujna 1862. Opširnije vidi u: Janko BARLE, »Ivan Krstitelj Tkalčić« (nekrolog), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva: organ Arheološkoga odjela Narodnoga mu-zeja u Zagrebu (dalje: VAMZ), god. 8, br. 1, Zagreb, 1905., str. 166.

3 Opširnije vidi u: Janko BARLE, »Ivan Krstitelj...«, str. 165-171.

UDK 902(497.5Sisak)“18”929Tkalčić, I. K.



130

V. Vukelić, Pionirska uloga Ivana Krstitelja Tkalčića u razvoju sisačke arheologije ...

što se tiče čuvanja starina na sisačkom terenu. »Kapelanska služba u Sisku mu je uz nje-gove dosta naporne zvanične poslove pružala mnogo utjehe, jer ga je svaki korak sjećao na slavnu prošlost toga grada i obilni rimski spomenici privezali ga na proučavanje starina«.4

Od 1882. do 1892. godine Tkalčić je obnašao službu knjižničara tadašnje Jugoslavenske akademije u Zagrebu te od 1882. do 1896. službu arhivara u Akademiji. Zaslužan je za izdavanje mnogih povijesnih radova. Proučavao je povijest grada Zagreba i zagrebačke nadbiskupije.5 Tijekom pet godina (1862. – 1867.) provedenih u Sisku proučavao je povijest starorimske Siscije, kako na temelju pisanih knjiga tako i na temelju arheoloških nalaza koje je sam našao i prikupio. O svojim istraživanjima objavio je nekoliko rasprava: Grad Sisak (Da-nica, koledar i ljetopis Društva Svetojeronimskog za prostu godinu 1883., Zagreb 1882., 112-140; pretisak, Sisak 1991., 281-307), Crta o bivšoj sisačkoj biskupiji (Katolički list 55/1904., br. 17, 197-198; br. 18, 208-210; br. 19, 220-221; br. 20, 232-234; pretisak, Sisak 1991., 313-334), Sisačke starine u pogibelji (Domobran 2/1865., br. 121, od 27. svibnja 1865.), Rieč o godini Kvirinove smrti (Zagrebački katolički list 17/1866., br. 23, 180-181) i Tri nova obretena rimska groba u Sisku (Pozor 6/1867., br. 9, od 11. siječnja 1867., 31-32).6 Vjerojatno mu je najpoznatije prozno djelo »povjesnička pripovijest« Severilla ili slika iz progonstva kršćanah u Sisku.7 S obzirom na djela koja je pisao, teme kojima se bavio, a osobito po ozbiljnosti u raščlambi i zaključivanju, Tkalčića ubrajamo u zaslužne i istaknute pionire hrvatske arheologije.8 Rezultati njegova rada imaju trajnu vrijednost sve do danas.U jednom svojem izvješću iz Siska iz 1864. godine piše: »Kad nisu htieli za to brinuti naši pradjedi i zemljaci, daklem kad su oni zanemarili, treba da se potomci njihovi pobrinu...«9 Ovdje je jasna uloga koju je Tkalčić sam sebi namijenio što se tiče starina na sisačkom po-dručju, ali i šire. Svjestan preuzete uloge, ali i situacije na sisačkim arheološkim terenima, Tkalčić će zavapiti: »Da, što još više, ako nam zemlja plugom il motikom uvrijeđena, po-kaže u svojoj utrobi slijede stopa rimskih, to se malo ili ništa na njih ne obazira, već takove spomenike kao kakove krivce rinu iz tmine u veću tminu, da i mnoge je mrak zaboravnosti zauvijeke prikrio«.10 To je vjerojatno najistinitija, a svakako najzanimljivija rečenica o stanju očuvanja starina na hrvatskim prostorima sredinom 19. stoljeća.

4 Isto, str. 166. 5 Opširnije vidi u: Agneza SZABO, »Političke i društvene prilike...«, str. 16-32.6 Opširnije vidi u: Marija BUZOV, »Ivan Krstitelj Tkalčić kao arheolog«, Život i djela Ivana Krstitelja Tkalčića .

Zbornik radova, Zagreb, 2006., str. 197-228.7 Radnju te povijesne pripovjedi Tkalčić je smjestio u 4. stoljeće, dok je samo djelo napisao 1866. godine. Usp.

Janko BARLE, »Ivan Krstitelj...«, str. 167. Knjigu je posvetio svojem župniku Franji Schloissniggu. Usp. Agneza SZABO, »Političke i društvene prilike...«, str. 25.

8 Nužno je istaknuti kako Ivan Krstitelj Tkalčić nije bio školovani arheolog, jer je Katedra za arheologiju i povijest umjetnosti u Zagrebu osnovana tek 1878. godine.

9 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića od 27. srpnja 1864. godine, Dossier Siscija, Sisak od 1936-1959, 42/26, Arheološki muzej u Zagrebu (dalje: AMZ).

10 Ivan Krstitelj TKALČIĆ, Severila ili slika iz progonstva kršćana u Sisku. Historična pripovijest iz četvrtog stoljeća, Sisak, 32003., str. VI.

131

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Pioniri arheologije

Prve amaterske arheološke vijesti s područja Siska donose Wolfangus Lazius i grof Luigi Marsigli, koji su u 16. st., odnosno 18. st. u pismu i slici zabilježili konture i spomenike antičkog grada koje su imali prilike vidjeti na terenu. Međutim, prve će sustavnije podat-ke o tim starinama donijeti rijetki školovani domoljubi i zaljubljenici u antičku povijest: Matija Petar Katančić (1750. – 1825.), Andrija Blašković (1726. – 1796.) i Adam Baltazar Krčelić (1715. – 1778.). Njihova promišljanja o antičkoj povijesti hrvatskih krajeva bila su idealna podloga za novu generaciju znanstvenika koja je spletom društveno-politič-kih okolnosti dobila zadaću predstaviti nacionalni identitet u času stvaranja nacionalne povijesti. Nekolicina njih posvetila je velik dio svog istraživanja razjašnjavanju pitanja topografije antičke Siscije i njezinoj arheološkoj baštini. Riječ je o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (1816. – 1889.), Mijatu Sabljaru (1790. – 1865.), Ivanu Krstitelju Tkalčiću (1840. – 1905.), Šimi Ljubiću (1822. – 1896.) i Josipu Brunšmi-du (1858. – 1929). Oni su uvidjeli važnost i nužnost sustavnog vođenja bilježaka prilikom istraživanja arheološkog tipa (što se dakako ne odnosi samo na sisačke arheološke loka-litete), koja su do početka 20. stoljeća pretežno slučajna, kako bi se iz raznolike i bogate ostavštine mogli stvoriti konkretni zaključci. Osim o pronađenim starinama, od kojih su danas mnoge izgubljene, njihove bilješke daju i podatke o nekoliko stranih sakupljača sta-rina koji su tijekom 19. stoljeća viđeni u Sisku, te upozoravaju na činjenicu da su najbolji primjerci starina mahom izvezeni iz Hrvatske kako bi obogatili bečke, peštanske te neke njemačke i talijanske muzejske zbirke. To je pitanje historiografski gotovo potpuno neo-brađeno. Nastojeći stvoriti nacionalni identitet, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mijat Sabljar, Šime Ljubić i Ivan Krstitelj Tkalčić osjećali su društvenu, kulturnu i političku potrebu proučiti i objelodaniti nacionalnu povijest, pa će se nastaviti njihov pojačan profesionalni i znanstveni interes za Siskom/Siscijom, jednim od najvažnijih gradova Zapadnog Rimskog Carstva na hrvatskim prostorima. Tako će se upravo njihovim utjecajem formirati društva i institucije (Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, Narodni muzej u Zagrebu), koja započinju sa sustavnom obradom i klasifikacijom starina na sisačkom terenu. Idealna podloga za takva istraživanja bile su sve veće graditeljske intervencije u urbanoj jezgri Siska, koja se prilagođavala novim gospodarskim potrebama (izgradnja željeznice 1862.). Svi spomenuti tada na terenu djeluju kao prvi »stručni arheolozi« koji vode istraživanja radi bilježenja, konzervacije, pa i prezentacije zatečene arheološke baštine.11 No, kako su po zvanju i povjesničari, upuštaju se često i u povijesne rasprave o važnosti i značaju Sis-cije, koje bivaju dodatno potkrepljene stručno obrađenim arheološkim nalazima. Međutim, pojačanom izgradnjom u sisačkoj urbanoj jezgri dolazi do krajnjeg iskorišta-vanja antičke arheološke građe za izgradnju novovjekih zgrada velikih dimenzija bogate trgovačke elite, većinom inozemna podrijetla. Tako su vrjednije starine koje nisu uzidane

11 Ivan Kukuljević Sakcinski i Mijat Sabljar, baš kao i Ivan Krstitelj Tkalčić, nisu bili školovani arheolozi te treba istaknuti kako su se oni, uz niz drugih dužnosti, arheologijom bavili na stručnoj, a nikako znanstvenoj razini. Arheološka je djelatnost Šime Ljubića imala profesionalni profil zahvaljujući arheološkim ustanova-ma u kojima je radio ili ih vodio (Arheološki muzej u Splitu, Arheološki odjel Narodnog muzeja u Zagrebu).

132


u kuće, odnošene izvan hrvatskih granica, bez ikakvih zabilježaka o mjestu i okruženju pronalaska i njihova opisa. Uz blagoslov spomenutih pojedinaca osnovano je i lokalno arheološko društvo Siscija, koje će biti u direktnoj sprezi i pod nadzorom zagrebačkih stručnjaka (Josip Brunšmid12), a uspostavili su i instituciju muzejskih povjerenika, koji nakon gašenja rada Siscije (početak 20. st.) preuzimaju ulogu sabirača starina. Njihov rad nije dijelom hrvatske znanstvene literature, ali nam je presudan u stvaranju širih arheoloških zaključaka, jer je pedantan i cjelovit, pronađene starine smješta u katastarsko-geodetske i gruntovne okvire, koje je uz pomoć gruntovnih napisnica i starih gradskih zemljovida, iako vrlo teško, ipak moguće rekognoscirati. Jasno je, dakle, da su stručnija arheološka istraživanja na sisačkom području, kao i drugdje na tlu Hrvatske, popraćena stručnom valorizacijom i obradom, započela tek u 19. stoljeću. Dotad je bogatstvo arheološkog materijala negdašnje Siscije iskorištavano za izgradnju novovjekih građevina velikog formata, kao što je to slučaj sa sisačkim kaštelom, ili je taj antički građevni materijal razvožen po okolnim selima gdje je služio kao nosiva građa u izgradnji drvenih objekata. Osim tih namjena često bi se događalo i da malobrojni turisti ili »dobronamjerni« historici u svojem kratkotrajnom boravku u novovjekom Sisku uoče raznolikost i bogatstvo arheo-loške građe na plitkom terenu, koju onda kao suvenire raznose po svim dijelovima Europe.Tek kada novovjeki Sisak poprimi konture urbanog središta, započet će i osviješten pri-stup arheološkim pronalascima. Doprinos tome dao je i Ivan Krstitelj Tkalčić.

Razvoj arheološke misli u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća

Početkom 19. stoljeća jača interes za proučavanje arheoloških spomenika na području Dalmacije koja je 1815. godine, odlukama Bečkog kongresa, pripojena Austriji. Da je interes za tu djelatnost bio velik, govori i podatak da je organiziran posjet cara Franje I. 1818. godine Dalmaciji, tijekom kojeg su otkriveni neki arheološki spomenici u njegovu prisuću. Ti su događaji pokrenuli osnivanje muzeja u Splitu, pa potom i u Zadru, dok je Ljudevit Gaj u program ilirskog pokreta unio ideju o osnivanju Narodnog muzeja u Zagrebu.13

12 Josip Brunšmid (Vinkovci, 10. veljače 1858. – Zagreb, 29. listopada 1929.) u Vinkovcima je završio pučku školu i gimnaziju. Nakon završnog ispita 1876., odlazi na studij povijesti i geografije u Beč. Kao gimna-zijski profesor vraća se u Vinkovce 1882. i radi sve do 1889., kada prelazi u Zagreb. Godine 1896. izabran je za prvog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za arheologiju kao i za upravitelja Arheološkog muzeja. Na toj dužnosti ostaje sve do 1924. godine kada je umirovljen. Preuzeo je i dužnost urednika Vjesnika Hrvatskog arheološkog društva, koji je za njegovo vrijeme dobio moderniji izgled i bo-gatiji znanstveni sadržaj. Znatno je povećao njegove zbirke, znanstveno ih obradio, razvrstao, što i danas ima veliku materijalnu i znanstvenu vrijednost. Objavljivao je svoje arheološke studije iz prapovijesti, antike i srednjovjekovne arheologije u velikom broju časopisa (119 bibliografskih jedinica). Istakao se i na polju numizmatike. Od mladosti je skupljao stari novac u Vinkovcima, tako da je svojedobno imao jednu od najvrjednijih numizmatičkih zbiraka u Europi. Detalje vidi u: Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dictata, Vinkovci, 1979.

13 Usp. Marin ZANINOVIĆ, »Antička arheologija u Hrvatskoj«, Opuscula archaelogica, god. 11-12, Zagreb, 1987., str. 8-12.

133

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Prvi poticaji i inicijative osnutku Narodnog muzeja došli su, mnogo godina prije njegova formalnog otvorenja. Naime, grof Josip Sermage (1761. – 1833.) nije uspio u nastojanju da osnuje Narodni muzej, ali je potaknuo građanstvo da donacijama obogaćuje zbirke onoga što je trebalo postati budući muzej.14 Ljudevit Gaj je nastavio taj posao. Tako je na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1836. godine donio odluku o osnivanju jednog učenog društva koje bi stvorilo narodnu knjižnicu i muzej. Taj zaključak Hrvatskog sabora nije potvrdila austrijska vlada, no 1841. i 1842. osnovani su Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo i Matica ilirska, kojima pristižu pokloni namijenjeni muzejskim zbirkama. Tajnik Gospodarskog društva, Dragutin Rakovec (1813. – 1854.), bio je čuvar tih zbirka.15 Prva nacionalna muzejska institucija, odnosno Narodni muzej, s javnim je djelovanjem zapo-čela 1846., danom otvorenja prigodne izložbe u prostorima tadašnjeg Narodnog doma, reprezentativne gornjogradske palače u Opatičkoj ul. 18, ranije u vlasništvu grofa Dragu-tina Draškovića.16

S druge strane, pravila Narodnog muzeja odobrena su tek 1866. godine kada ta ustanova postaje Zemaljski zavod pod zaštitom Sabora. Bio je pod upravom jugoslavenske akade-mije koja je 1867. godine za prvog ravnatelja imenovala svojeg člana Šimu Ljubića.17 Na prostoru kontinentalne Hrvatske zbog loše političke situacije, svi zahtjevi koji su od vlade u Beču tražili konačnu institucionalizaciju raznih kulturno-znanstvenih društava, nisu urodili plodom. Međutim, godine 1853. izdana je »otvorena zapovijed u svrhu una-pređenja narodnog duševnog razvitka Mihovilju Sabljaru, c. k. bojniku u miru, da putu-je po Hrvatskoj sakupljajući starine«. Zapovijed je izdao ban Josip Jelačić, shvaćajući položaj i ovlasti koje su mu njome dane, a koje iskorištava u krajnje domoljubne svrhe. Ilirske ideje, koje i dalje tinjaju, promiču ideju o širenju nacionalne svijesti i stvaranju nacionalnog identiteta, što je bilo nemoguće bez stručnog izučavanja narodne povijesti i povijesti prostora na kojem taj narod obitava. Kako bi Sabljaru omogućio nesmetano terensko istraživanje, ban Jelačić je pozvao sve civilne i vojne oblasti u Hrvatskoj, Dal-maciji i hrvatskoj granici (Vojna krajina), zborove, društva i načelnike da Sabljaru daju svu moguću zakonitu pomoć i »da ga u izvršenju njegove zadaće svojski podupru«. Uz tu otvorenu zapovijed na hrvatskom stoji i njezin prijepis na talijanskom jeziku.18 Prikuplja-nje tog materijala i prijevoz dijela tih predmeta u muzejske zbirke u Zagrebu, kao i njihovu stručnu valorizaciju, organizirao je Ivan Kukuljević Sakcinski.

14 Usp. Krešimir LINKE, »Prilog poznavanju života i rada Mijata Sabljara (1790.-1865.)«, VAMZ, 3.serija, god. 44, br. 1, Zagreb, 2011., str. 219.

15 Usp. Marin ZANINOVIĆ, »Antička arheologija...«, str. 10.16 Usp. Emilio ILIČIĆ – Ivan MIRNIK, »Povijest palače Arheološkog muzeja u vremenu od njegove izgradnje

do 1954. godine«, VAMZ, 3. serija, god. 41, br. 1, Zagreb, 2008., str. 343-344. Više o osnutku i djelovanju Na-rodnog muzeja u Zagrebu vidi u: Ivan BOJNIČIĆ, »Das Kroatische archäologische Nationalmuseum«, Kro-atische Revue. Berichte über die socialen und literarischen Verhältnisse der südslavischen Völker (Agram), 1/1882., str. 129-141, 199-203; ISTI, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899., str. 13; Šime LJUBIĆ, »Narodni zemaljski muzej u Zagrebu«, Muzeopis 1846-1996, Zagreb, 1996, str. 41-47; Ivan MIR-NIK, »Arheološki muzej u Zagrebu. Zagreb Archaeological Museum«, Muzeopis 1846-1996, Zagreb, 1996., str. 17-39; Ljudevit VUKOTINOVIĆ, »Kratka historija Narodnoga hrvatskoga muzeja«, Muzeopis 1846-1996, Zagreb, 1996., str. 50-55.

17 Usp. Marin ZANINOVIĆ, »Antička arheologija...«, str. 10.18 Otvorena zapovijed bana Josipa Jelačića od 24. lipnja 1853., Dossier Siscija, Sisak od 1936-1959, 42/26, AMZ.

134


Dakle, do druge polovice 19. stoljeća uznapredovala je svijesti o značenju arheologije u proučavanju povijesti i kulture. Sve je to dovelo i do formiranja Katedre za arheologiju i povijest umjetnosti, koju je u Zagrebu organizirao Izidor Kršnjavi19 1878. godine. Te je godine održao i nastupno predavanje na Mudroslovnom fakultetu pod naslovom »Zna-menovanje poviesti i arkeologije umjetnosti«. Nešto kasnije, 1893., Kršnjavi je odvojio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti te se ta godina uzima kao stvarni početak studija arheologije u okvirima tada utemeljenog Arheološkog zavoda Filozofskog fakul-teta, koji postoji i danas.

Ivan Kukuljević kao utemeljitelj organizirane arheološke djelatnosti u Hrvatskoj

Društvo koje se sredinom 19. stoljeća najviše trudi zaštititi i u cijelosti sačuvati starine pronađene na hrvatskom tlu jest »Družtvo za jugoslavensku poviestnicu i starine«. Ivan Kukuljević Sakcinski20 je 1850. godine dao inicijativu za osnivanje toga društva, koje je okupilo brojne hrvatske intelektualce.21 Na prvoj sjednici toga društva Kukuljević je izabran za prvog predsjednika. Cilj članova bio je sakupljanje, otkrivanje, čuvanje i pro-učavanje svih vrsta spomenika: pisanih, materijalnih, kulturno-povijesnih, arheoloških, etnografskih itd. Pokrenut je i časopis Arkiv za povestnicu jugoslavensku (prvi broj je izašao 1851., a posljednji 1875.). Organiziranjem toga društva Kukuljević je utro put i Hrvatskom arheološkom društvu.22 Osim te vrlo zahtjevne funkcije, Ivan Kukuljević je prikupljanjem i objavljivanjem podataka u Arkivu za povestnicu jugoslavensku stvorio osnovni fond podataka o početcima hrvatskih arheoloških istraživanja. Bio je, iako for-malno neškolovan, prvi terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj, koji je počeo darivati

19 Izidor Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1845. – Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjet-nosti i političar. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studira-jući i kopirajući stare majstore. Posredovanjem biskupa Josipa Jurja Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. Sljedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti, kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u vladi Khuena Hedervarija, a 1897. vraća se na Sveučilište. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba – njegovom su inicijativom izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je tiskanje udžbenika i modernizirao školstvo. O njegovu političkom i društvenom djelovanju više vidi u: Mira KOLAR-DIMITRI-JEVIĆ – Elizabeta WAGNER, »Izidor Kršnjavi i povijesne slike u zagrebačkoj Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10«, Godišnjak Gradskog muzeja Sisak, br. 10, Sisak, 2010., str. 273-314.

20 Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. kolovoza 1889.), hrvatski povjesničar, književnik i političar, školovao se u gimnaziji u Varaždinu i Zagrebu te na Vojnoj akade-miji u Kremsu. Od 1837. godine, kada je upoznao Ljudevita Gaja, oduševljeni je ilirac. Godine 1841. vratio se u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postao je jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. veliki župan zagrebački. Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva perioda: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. U pr-vom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Unatoč obratu nastalom u drugom razdoblju njegova političkog djelovanja, njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme iz prvog razdoblja, učinili su golem utjecaj na hrvatski narod.

21 Osnivačka skupština održana je 1. listopada 1850. godine. 22 Usp. Zoran GREGL, »Kukuljevićevo arkeologičko djelovanje«, Hrvatska revija, br. 2, Zagreb, 2008., str.

100-102.

135

CCP 72 (2013.), str. 129–152

arheološki materijal tadašnjem Narodnom muzeju, odnosno njegovu Arkeologičnom odjelu. Godine 1850. u Beču je osnovana Centralna komisija za istraživanje i održavanje građe-vinskih spomenika, koja je u u svim zemljama krune imenovala konzervatore. Ivan Kuku-ljević je konzervatorom za Hrvatsku i Slavoniju imenovan tek 1855. godine. 23

Ionako stalno angažiran što se tiče sisačkih starina, sada još više skrbi o njihovu kvalitet-nom zbrinjavanju, pa 1861. godine, kao veliki župan, apelira na Vjekoslava Stauduara, ve-likog suca Kotara sisačkoga i mjesnog suca Vladovita Zorca24 da spriječe »raspačavanje« starina iz Siska, jer se dotad sve što se takvim smatralo odvozilo u Beč, dok se pogotovo mnogo starina »razvuklo« prilikom gradnje željeznice (1854. – 1862.), što je bilo tada u tijeku.25 Zorcu nalaže da se pobrine da ako u Sisku tko pronađe starine, da ih ne pošalje u Beč ili »u tuđe zemlje«, kao što se netom prije dogodilo s Leburninim spomenikom koji je završio u Budimpešti, nego da ih prikupi za Narodni muzej.26

Svoje veliko zanimanje za razdoblje antičke povijesti na prostoru kontinentalne Hrvatske Kukuljević je sažeo i 1873. godine objavio opsežnu raspravu Panonija rimska. Znako-vito je da je ta rasprava do danas jedina sinteza o toj temi tiskana na hrvatskom jeziku. U njoj Kukuljević detaljno opisuje granice rimske provincije Panonije, pokušava latin-ska imena naselja i drugih geografskih pojmova točno locirati na karti, pišući pritom i o običajima, obrtu, umjetnosti i zanatima stanovništva. Posebno poglavlje u ovoj raspravi posvećuje antičkim itinerarima s vrlo preciznim podatcima o trasama glavnih cesta, npr. Emona – Siscia – Sirmium, Poetovio – Mursa, Poetovio – Siscia, Senia – Siscia itd. Već je tada ispravno ubicirao Andautoniju u Ščitarjevo, Aquae Iasae u Varaždinske Toplice i Neviodunum u Drnovo kod Krškoga. Kao konzervator objavio je i dva rada u kojima piše o Sisciji.27

Kukuljević je prikupljao podatke o arheološkom i drugom materijalu te je oformio svo-jevrsnu bazu podataka o potencijalnim lokalitetima. To mu je pošlo za rukom nakon što je u Dodatku Arkiva objavio »Pitanja na sve prijatelje domaćih starinah i jugoslavenske povestnice«. Neka od tih pitanja bila su: – Ima li u vašoj okolici na gori ili na polju malih okruglih brežuljaka, koji su od ljudskih

rukuh nanešeni? Ima li stećakah ili humkah?

23 Usp. Isto, str. 100-101. 24 Vladovit Zorac (Sisak, 30. travnja 1819. – Sisak, 10. lipnja 1867.), odvjetnik i gradski sudac u trgovištu

Sisak, a od 1861. i povjerenik obrtnog zbora. Poznat je kao glumac, pjesnik i satiričar.25 Dopis Ivana Kukuljevića od 30. lipnja 1861., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ. 26 Spomenik glumca Leburne, prvaka glumačke družine, pronađen je u Novom Sisku u vinogradu sisačkog

trgovca Paulusa Bitroffa 1823. godine, a danas se čuva u Nacionalnom muzeju u Budimpešti. Datiran je u 4. stoljeće. Opširnije vidi u: Corpus inscriptionum Latinarum (dalje: CIL) III, 3980; Viktor HOFFILER – Balduin SARIA, Antike inschriften aus Jugoslavien, I., Noricum und Pannonia Superior, Zagreb, 1938., br. 570; Svetozar RADOJČIĆ, »Od Dionisija do liturgijske drame«, Zbornik Muzeja pozorišne umetnosti 1, Be-ograd, 1962., str. 13-14: Dušan RNJAK, Antički teatar na tlu Jugoslavije – katalog, Novi Sad, 1979., br. 166; Valerija DAMEVSKI, »Arheološki nalazi teatarskog obilježja s područja Južne Panonije«, Antički teatar na tlu Jugoslavije, Novi Sad, 1981., str. 257; Marija BUZOV, Topografija antičke Siscije na temelju arheološke baštine, doktorska disertacija, Zadar, 2000., str. 137.

27 Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Über der Zustand der Alterthumer in Siscia, Mittheilungen der Kaiserli-che Konigliche Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, II Band, 1857., Wien, str. 81-83.

136


– Jesu li se ikada u vašoj okolici, podaleko od navadnoga groblja, slučajno izkopale kako-ve kosti, i koje veličine?

– Ima li u vašoj okolici starih zidinah nad ili pod zemljom? Oda šta su sagrađene, kada i od koga?

– Nalaze li se kod vas stare opeke (cigle) sa kakovimi urezanimi znakovi? – Bavi li se tkogod u vašem kotaru sabiranjem ili popisivanjem starinah? itd.Na kraju je zamolio da svaki prijatelj starina i povijesti, a osobito članovi Družtva za povestnicu jugoslavensku, pismeno odgovore na što više postavljenih pitanja na kojem god jeziku žele, njihova će imena sa zahvalnicom biti objavljena u novinama, a njihovi sastavci pročitani na društvenoj skupštini.28

Zbog ograničenih financijskih sredstava to društvo 1878. godine odlučuje suziti djelova-nje i izučavati samo arheologiju i probleme vezane za tu granu povijesne znanosti. Tako se ono i preimenovalo u Hrvatsko arkeologičko družtvo iste te godine, a prvi njegov pred-sjednik postao je Ivan Kukuljević. Obnašao je tu dužnost sve do smrti. S novim društvom pokrenuto je i novo glasilo Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, čiji je prvi broj objavljen u Zagrebu 1879., a izlazi još i danas kao Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagre-bu. Zoran Gregl dodatno objašnjava Kukuljevićev značaj. Ističe naime, kako terenskim arheološkim istraživanjima prethode pripremni radovi koji se provode, bilo po arhivima bilo prikupljanjem podataka od lokalnog stanovništva, toponomastičkim istraživanjima, opažanjima i podatcima koje daje konfiguracija tla – rekognosciranjem. Tek na osnovi takvih sveobuhvatnih podataka donose se odluke o tome gdje se nalaze potencijalni arhe-ološki lokaliteti koje treba istražiti, kako bi se proučili i zaštitili od propadanja. Upravo je dobrim rekognosciranjem terena Ivan Kukuljević stvorio teorijske kvalitetne polazišne točne za arheološka istraživanja koja su tek trebala započeti. Tako je, primjerice, prve rezultate svojeg rekognosciranja iznio nakon istraživanja zone oko podsljemenskih sela sjeveroistočno od Zagreba, gdje je oko 1854. pronašao dijelove rimske ceste (Trnava Mar-kuševečka). Odmah je pretpostavio da je ta cesta preko Markova Polja kraj Sesveta vodila prema Ščitarjevu i Sisku.29

Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arhiv za povje-snicu jugoslavensku te objavljivanjem svojih vrijednih monografija, postavio je temelje moderne hrvatske historiografije. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon s osamsto životopisa umjetnika, a smatra se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je tada Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.

Sisak u 19. stoljeću – razdoblje intenzivnog i ubrzanog razvoja grada

Razdoblje druge polovine 19. stoljeća i prve polovine 20. stoljeća vrlo je značajno za gos-podarsko-politički i društveni razvoj Siska. On postaje jedno od političkih žarišta tadašnje Hrvatske i najznačajniji gospodarski centar regije, što znači da u njemu dolazi i do snaž-

28 Usp. Zoran GREGL, »Kukuljevićevo arkeologičko...«, str. 101. 29 Usp. Isto, str. 102-103.

137

CCP 72 (2013.), str. 129–152

nog protoka ljudi i ideja. Uz one kompleksnije lokalne probleme: političke i ekonomske, u Sisku se nazire i pokušaj realiziranja ilirskih ideja u društvenom i kulturnom smislu. Sve se to velikim dijelom odrazilo i na kulturu stanovanja, koja je zaseban društveni feno-men. Nakon donošenja urbane legislative Siska, a potom i ubrzane suvremenije izgradnje gradske jezgre, na površinu devetnaestostoljetnog mjesta počinju izlaziti ostaci rimske civilizacije koja je na području starovjekovne Siscije doživjela svoj zenit, ali i propast. Idealna podloga za to bile su sve veće graditeljske intervencije u gradskom urbanom pro-storu koji se sada prilagođavao novim gospodarskim potrebama (u taj kontekst svakako treba staviti izgradnju željeznice u Sisku 1862., čime je gospodarski značaj grada višestruko uznapredovao). Time, na žalost, dolazi i do krajnjeg iskorištavanja antičke arheološke građe u izgradnji novovjekih zgrada velikih dimenzija bogate novodoseljene trgovačke elite. Bio je to društveno-politički problem, jer investitori nisu siscijanske starine doživljavali svojom tekovinom te nisu shvaćali važnost čuvanja i objedinjavanja spomenute građe. Na taj način je nepovratno nestala bitna dimenzija u razjašnjavanju povijesti Siscije i direktan je razlog danas tako siromašne epigrafske ostavštine Siska (u usporedbi npr. sa Salonom).30

Povjerenička suradnja Mijata Sabljara i Ivana Krstitelja Tkalčića

Nakon burnih godina vezanih uz »proljeće naroda« u Europi, hrvatskog nacionalnog pre-poroda i svih posljedica proizašlih iz toga, druga polovica 19. stoljeća početak je konkret-nih arheoloških istraživanja na sisačkom području.Pored Ivana Kukuljevića Sakcinskog u osnivanju i radu »Družtva za jugoslavensku povi-estnicu i starine« važnu je ulogu imao i Mijat Sabljar,31 ujedno i tajnik društva. On 1842. godine postaje čuvarem velikog i vrijednog muzeja grofa Lavala Nugenta od Westmeatha na Trsatu. Istodobno se, zajedno sa svojom braćom Matijom i Antunom, zalaže za što hitnije osnivanje Narodnog muzeja u Zagrebu.32 Po svojim dolasku u tu instituciju sređuje numizmatičku građu koja je darovima rodoljuba sakupljena u Narodnoj (Ilirskoj) čitaonici. Toj zbirci Sabljar je pridodao i vlastitu numiz-matičku zbirku. Općenito, ni u Arheološkomu muzeju, Hrvatskome povijesnom muzeju,

30 Usp. Bruna KUNTIĆ MAKVIĆ – Marina ŠEGVIĆ, »Katančićev opis Siscije«, Opuscula archaelogica, vol. 16, Zagreb, 1992., str. 165-181; Robert MATIJAŠIĆ, Uvod u latinsku epigrafiju, Pula, 2002.

31 Mijat Sabljar (Dubica, 5. svibnja 1790. – Zagreb, 1865.) pučku je školu pohađao u Dubici, a od 1799. do 1809. školovao se na glasovitoj Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mestu. Već 1809. sudjelu-je u ratovima s Napoleonom I., a 1813. vraća se sa svojim bataljonom pod austrijsko zapovjedništvo i ratuje u Italiji. U mirovinu je otišao 1840. s činom majora. Tada su se očitovale njegove sabiračke i muzealne spo-sobnosti. Opširnije vidi u: Ivan MIRNIK, »Genealoške bilješke Mijata Sabljara o njegovoj obitelji«, VAMZ, 3. serija, god. 34, br. 1, Zagreb, 2001., str. 205-215.

32 Arheološki muzej u Zagrebu jedan je od izravnih sljednika nekadašnjeg Narodnog muzeja, najstarije muzejske ustanove u Zagrebu. S javnim je djelovanjem započeo 1846., danom otvorenja prigodne izložbe u prostorima tadašnjega Narodnog doma, reprezentativne gornjogradske palače u Opatičkoj ul. 18, koja je ranije bila u vlasništvu grofa Dragutina Draškovića. Prvim »čuvarom« Muzeja imenovan je bio Dragutin Rakovac, a nakon njega tu je dužnost obnašao Mijat Sabljar. Godine 1869. upravu nad Muzejom preuzima Šime Ljubić, prvi obrazovani stručnjak, a potom i prvi školovani arheolozi, najprije Josip Brunšmid, a zatim Viktor Hoffiler. Poticaji osnivanju te ustanove u Zagrebu stariji su od navedenog datuma i u najvećoj mjeri ih je moguće pripisati specifičnom ozračju što su ga stvarali »ilirci«, hrvatski narodni preporoditelji, koji su u osnivanju ustanove takva profila vidjeli jačanje i afirmiranje ukupnoga hrvatskog kulturnog identiteta.

138


a ni u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju nema zbirke kojoj Sabljar nije bio osnivačem ili barem najvećim darovateljem u njihovim početcima. Sabljar putuje 1852. i 1853./54. godine po Dalmaciji i za muzej sabire starine, knjige i prirodne rijetkosti. Treba spomenuti da je, zajedno s Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim, Vjekoslavom Babukićem, Mirkom Bogovićem, Nikolom Vakanovićem, Dragutinom Rakovcem i Ferdom Žerjavićem osno-vao društvo čiji je pokrovitelj tada bio hrvatski ban barun Josip Mačić Bužimski, a koje i danas postoji (od 1878.) kao Hrvatsko arheološko društvo. Zbog neslaganja s Ljudevitom pl. Farkašem Vukotinovićem Sabljar je 1855. napustio Zagreb, ali se nakon Vukotino-vićeva imenovanja za velikog župana križevačkog vratio u Narodni muzej. Do smrti je predano radio na obogaćivanju muzeja.Najznačajnija godina koja je usmjerila arheološko djelovanje Mijata Sabljara na Sisak jest 1853. Tada je izdana »otvorena zapovijed Mihovilju Sabljaru, c. Kraljevskom majoru u miru, da putuje po Hrvatskoj sakupljajući starine.«33 S obzirom na učestalost pronalaska starina, sada i sa službenom zapovijedi, Sabljar od-lazi upravo u Sisak gdje ih neko vrijeme istražuje. »Putujući po Hrvatskoj, Sabljar, kao neobično vješt crtač, smjesta bilježi i skicira crteže svega zanimljivoga što vidi. Po danu skicira u bilježnicama olovkom, a navečer u svratištu, uz svijeću, on izvlači sve u crnoj tinti. Sabljarove bilježnice su neprocjenjive vrijednosti za svakog arheologa, povjesničara umjetnosti i konzervatora«.34 Već u samim početcima svojih terenskih istraživanja u Sisku Tkalčić je bio u prilici vidjeti neki kameni sarkofag bez natpisa s »dva uklesana anđela«35 za koji kaže da je sličan ono-me koji se nalazi ispred župne crkve (o kojem ne daje dodatne informacije). Sarkofag koji je vidio na putu prema Odri36 potom je premješten u perivoj sisačkog kolodvora.37

Od 1863. godine kapelan Ivan Krstitelj Tkalčić sudjeluje na arheološkim iskapanjima u Sisku i kao povjerenik »Družtva za povjestnicu i starine Jugoslavenah« u Sisku. To svo-je djelovanje dokumentirao je u rukopisnoj knjižici koja se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu pod naslovom Museum Sisciense.38

U svojim bilješkama tako nam donosi prijepis natpisa za koji navodi da je iskopan 1863. na oranici između kolodvora i groblja:39

Tkalčićev prijepis: Prijepis iz CIL-a:

TI CLAVDIO TI .CLAVDIO

PONTIO PONTIO

33 Otvorena zapovijed bana Josipa Jelačića od 24. lipnja 1853., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

34 Ivan MIRNIK, »Genealoške bilješke...«, str.205-215. 35 Vjerojatno je riječ o erotima.36 Tamo je locirana sjeverna gradska nekropola. Usp. Zoran WIEWEGH, Jugoistočna nekropola Siscije, Sisak,

2003., str. 10. 37 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića od 30. lipnja 1861., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.38 Puni naslov: Musaeum Sisciense seu Collectio monumentorum, nummorum veterum et aliarum historiam

Romanorum illustrantium antiquitatum, collectum per Ioannem Tkalčić cooperatorem Sisciensem.39 Misli na Kvirinovo groblje, jer je samo ono u blizini kolodvora, a i u ono doba to je groblje imalo funkciju

gradskog groblja.

139

CCP 72 (2013.), str. 129–152

LEG.XV.A.P.O. LEG.XV.APO

AN.XXXV AN.XXXV

H..RES. HeRES.

(CIL 10853)

Dodaje da su slova u zadnjem redu oštećena kod iskapanja te da je cijela riječ pisana kao HAERES.40 Vuković dodaje da je natpis pronađen na zemljištu Mavre Reisa.41 Navodno je na tom zemljištu imao prilike vidjeti natpis s mramornog kamena koji je vrlo oštećen, ali se odlikuje »lijepo usječenim slovima«:

GEN. SISC

IN MEMORIAM

A. PVPI. A. FOVIR

RVFINI D....

CO`42

(Natpis nije dio korpusa CIL-a)

Slijedi prijepis još jednog natpisa, bez objašnjenja okolnosti nalaza:

D. M.

M. M. VAVIO43

(Natpis nije dio korpusa CIL-a)

Da se stanje očuvanosti starina u Sisku nije bitno popravilo od vremena Sabljarovih i Kukuljevićevih komentara i apela kao ni tijekom njegove službe, Tkalčić je posvjedočio izvješćem o nekom gospodinu dr. Alexanderu Volpiju, sveučilišnom profesoru u Paviji, koji se »mota po Sisku« i kupuje starine, navodno za muzej u Splitu ili za biskupa Stro-ssmayera u Đakovu.44 Sve zapravo navodi na kompleksniji pristup obrade problema pro-tupravnog odnošenja antikviteta sa sisačkog područja.Mijat Sabljar, ravnatelj Narodnog muzeja, u kontaktu je s Ivanom Krstiteljem Tkalčićem, jer je on u Sisku obnašao i dužnost povjerenika »Družtva za povjestnicu i starine Jugosla-venah«. Opisao mu je kako je prije više godina u Vojnom Sisku u dvorištu kuće pokojnog »Miška« (Mihajla) Čaića, bivšeg vrlog »domorodca«, vidio jedan rimski sarkofag s veli-kim natpisom i isklesanim reljefima na prednjoj i bočnim stranama. Sarkofag je kasnije zbog mraza pukao, pa je zamolio Tkalčića da ode kod »udove« Čaić i zamoli je da preda sarkofag Narodnom muzeju. Dalje ga traži da tako učini gdje god i kod koga god bi to bilo

40 Knjižnica Ivana Krstitelja Tkalčića u rukopisu Museum Sisciense, Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

41 Usp. Domagoj VUKOVIĆ, Siscija vizija rimskog grada u Panoniji, Sisak, 1994.42 Knjižnica Ivana Krstitelja Tkalčića Museum Sisciense, Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.43 Isto.44 Izvješće Ivana Krstitelja Tkalčića od 27. srpnja 1864., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

140


moguće. Donirane starine bi se adresirale na Narodni muzej Kraljevine Dalmacije, Hrvat-ske i Slavonije. Svi darovi, odnosno starine, bili bi pod imenom darovatelja objavljeni u Pozoru, Narodnim novinama i Agramerici.45

Početkom studenoga 1863. kapelan Tkalčić javio je Sabljaru kako će poslati vlakom nekoliko starina darovanih za muzej te da će otići do razlupanog sarkofaga »kod Čaičke« i pokušati »dobiti njegov natpis«, odnosno prednju stranu sarkofaga s natpisnim poljem, što im je bilo najvažnije.46 Obišao je i još neke moguće arheološke lokalitete, no nije naveo točno o kojim se terenima radilo.47 Korespondencija o spomenutom sarkofagu kod »Ča-ičke« ukazat će na vrlo uzbudljivu arheološku priču, nažalost bez pronađenog sarkofaga na kraju.48

Sabljar je još uvijek fasciniram sisačkom arheološkom baštinom, pa predstojniku Kraljev-skog kotarskog graditeljskog ureda Milanu Malinariću od Silbergrunda početkom 1864. godine piše iz Zagreba da je istraživao siscijanske starine tijekom 1858. te da je tada za-molio »Družtvo za povjestnicu jugoslavensku« da se izradi jedan plan u »ekonomičnoj« mjeri »varoši Sisak« u koji bi se trebali svi »od vremena do vremena« pronađeni bedemi stare Siscije ucrtati, kako bi se zadobila »prava slika izgleda ovog rimskog grada«.49 No tada je ta molba ostala neuslišena. Stoga je on novonastalu situaciju pozdravio i izrazio zadovoljstvo što je upravo Malinarić postao predstojnik graditeljskog ureda, pa ga, kao ravnatelj Narodnog muzeja Kraljevine Dalmatinske Hrvatske i Slavonske, moli da taj plan u katastarskoj mjeri »od jednog palca na hvat« sastavi te da u njega ucrta sve zidine Siscije (evidentno još vidljive i na terenu) crvenom bojom, a postojeće stanje gradskih ulica i međa da označi žutom bojom te da onda taj nacrt pokloni Narodnom muzeju. Sugerira da bi se tu mogao naznačiti i stari most preko Kupe koji vodi u »Krajiški Sisak« (Vojni Sisak) i tunel ispod Kupe za koji je 1810. godine od pokojnoga majora Natterhirna50 čuo da još postoji, da je pun »gliba«, nadsvođen opekom s perom i žlijebom. »Jedni mu rekoše da taj tunel počinje u pivnici kuće od Jude.«51 S obzirom na spomenutu mikrolokaciju, pretpo-stavljamo kako je taj »tunel« zapravo dio velikog kanalizacijskog kolektora pronađenog u današnjoj Kranjčevićevoj ulici, čiji je otpadni sustav vodio prema Kupi.52

45 Dopis Mijata Sabljara Ivanu Krstitelju Tkalčiću, »Poviereniku histor. Družtva u Sisku«, od 18. lipnja 1863., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

46 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića Mijatu Sabljaru od 6. studenoga 1863., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

47 Isto.48 Detaljan opis i obradu tog sarkofaga vidi u: Vlatka VUKELIĆ, »Sarkofag Maksimijane Emilije iz Siska –

najduži nadgrobni natpis siscijanskih sarkofaga«, VAMZ, 3. serija, god. 42, br. 1, Zagreb, 2009., str. 393-420.49 Rukopis je potpisan samo inicijalima M.S., no s obzirom na spominjani period boravka u Sisku na arheološ-

kim iskapanjima koji odgovara Sabljarovom, i upućenost u problematiku, uz komparaciju rukopisa i uočenu jednoličnost i podudarnost, te s obzirom na njegove ostale potpisane rukopise, sa sigurnošću možemo taj rukopis pripisati upravo Sabljaru.

50 Majora Natterhirna, kojeg naziva i kapetanom, Sabljar spominje još 1858. godine u kontekstu nalaza nad-grobne stele uzidane u erarijalnu školu u Jasenovcu: CIL III/1, 3985.

51 Judina se kuća nalazila na uglu današnje Kranjčevićeve ulice i Trga bana Jelačića.52 Usp. Stjepan VRBANOVIĆ, »Prilog proučavanju Siscije, Posebni otisak: Izdanja Hrvatskog arheološkog

društva, sv. 6«, u: Arheološka istraživanja u Zagrebu i njegovoj okolici, Zagreb, 1981., str. 196; Zdenko BURKOWSKY, Sisak u prapovijesti, antici i starohrvatskom dobu, katalog izložbe, Sisak, 1999., str. 45-46.

141

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Kao zanimljivost navodi i podatak da je još 1838. čuo od jednog tamošnjeg »zemljomier-ca« (moguće Ivana Fistrovića, koji je izradio plan regulacije Starog Siska 1822. – 1828.) da je na jednom mjestu u gradu bilo i rimsko »znojno kupalište« (očito thermae) sa šupljim podom i stupićima (očito hipokaust), zasigurno misleći na termalni gradski kompleks. Čuo je i da kod Magistrata (zgrada ondašnjeg Gradskog vijeća, danas sjedište Županije u ulici Stjepana i Antuna Radića) ima jedna »mrtvačaka olovna škrinja« (sarkofag) pa pita Malinarića može li taj sarkofag transportirati u Zagreb. Vjerojatno je riječ o sarkofagu za koji je čuo još dok je 1858. godine boravio u Sisku. Moli ga na kraju da sve što se od starina pronađe pošalju u Zagreb.53

Ivan Krstitelj Tkalčić i dalje predano radi na problematici sisačkih starina. Rukopis za koji je nejasno komu je upućen, no s obzirom da je u njemu rečeno da je od »njega« primio nalog kako postupati sa starinama za Narodni muzej, zaključujemo da je dopis adresiran na Sabljara.54 Izvještava da je prilikom odluke sisačke općine o iskapanju na državnoj cesti u Galdovu pronađen niz rimskih grobova. Nije jasno naznačeno misli li na Kaptolsko ili Erdetsko Galdovo, no s obzirom na tip nalaza koji ovdje spominje mislimo da je riječ je o jugoistočnom kraku velike jugoistočne siscijanske nekrople.55

Opisuje i neke važne događaje vezane uz pronalaske starina jer vjerodostojno odražavaju odnos prema starinama. Tako primjerice, spominje kako su u travnju 1859. godine težaci pronašli »olovni grob« (sarkofag), razbili ga sjekirama i odvezli do kuće ranarnika Ivana Šmidta u podrum. Na grobu/sarkofagu nije bilo natpisa. Dana 29. travnja iste godine ga je upravitelj Magistrata Ferdo Švaicer (otada djelujući u Karlovcu) prodao trgovcu Mati Ber-kiću u Kostajnicu, koji je grob »kupio za 36 forinti u korist općinske blagajne«. Dodaje da se nitko u Sisku nije pobrinuo oformiti neku zbirku starina doli Franje Diericha,56 trgovca koji se preselio u Beč, a čija je zbirka siscijanskih starina u vrijeme Tkalčićeva pisanja tog dopisa već kupljena za Narodni muzej.57 Prvi put se spominje i lokalitet »Rimska pivnica« za koji je navedeno da se nalazi kod kuće obitelji Janošić.58

Cijelu 1863. godinu Ivan Krstitelj Tkalčić u stalnom je kontaktu s Mijatom Sabljarom i često djeluje prema njegovim naputcima. U dogovoru s njim trebao je vlakom poslati i nekoliko starina u muzej, što je postao uobičajeni način prijevoza starina u Zagreb.59

53 Izvješće Mijata Sabljara, Dopis br. 2, od 2. siječnja 1864., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ. Sa strane rukopisa stoji opaska da ga je vidio i Kukuljević.

54 Iako je potpis u dopisu relativno nečitak i glasi otprilike: Ivan Tkianičić (bilježnik pi....ski) po načinu oblika pisanja slova d, koji je specifičan, može se zaključiti da je autor rukopisa upravo Tkalčić.

55 Usp. Stjepan VRBANOVIĆ, »Prilog proučavanju Siscije...«, str. 198; Zoran WIEWEGH, Jugoistočna nekropola..., str. 9-14.

56 Ta je zbirka izazvala velik interes još 1858. godine, kada počinju pregovori o njezinu otkupu za čak 1000 forinti. Sredstva za otkup osigurana su pojedinačnim sakupljanjem »domoljuba«, čak i s područja Virovitičke županije. Zbirka je u cijelosti otkupljena 20. srpnja 1865. godine. Inventar arheološkog odjela (I), Rimska zbirka (Sisak), Arheološki muzej u Zagrebu.

57 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića od 27. srpnja 1864., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.58 Isto. Taj lokalitet detaljno je opisan u: Vlatka VUKELIĆ, »Lokalitet »Rimska pivnica« u Sisku – Primjer

istraživanja antičke monumentalne građevine javne namijene u drugoj polovici 19. stoljeća«, Histria Antiqua, br. 20, Zagreb, 2011., str. 235-244.

59 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića Mijatu Sabljaru od 6. studenoga 1863., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ

142


Sabljar nije zaboravio probleme na koje je nailazio kada je sam obavljao iskapanja u Sisku, kao ni praktična rješenja koja je pokušao ostvariti. Jedno od tih rješenja odnosilo se na izradu plana Siska u koji bi se ucrtali »svi od vremena do vremena pronađeni bedemi stare Siscije«, kako bi se dobila prava slika izgleda toga rimskog grada, no žali se Tkalčiću kako do realizacije tog projekta još nije došlo.60

Uloga Šime Ljubića i Ivana Krstitelja Tkalčića u arheološkim istraživanjima Siska

Osim rukopisne ostavštine vezane za tu temu, Tkalčić je pokušao rekonstruirati povijest Siscije iščitavajući stare antičke autore koji su o njoj pisali. Tako dolazi do niza zanimlji-vih zaključaka, od kojih mnogi i danas imaju historiografsku vrijednost te se rado i če-sto interpretiraju. Vjerojatno da je svoju viziju razvoja Siscije mogao kvalitetno napraviti upravo zato što je niz godina boravio u Sisku, mjestu kompleksnog razvoja, pod različitim državnim upravama, nejedinstvenog katastarskog plana, urbanistički tek definiranog i to-liko puta kroz povijest devastiranoga. Kapelanska služba koju je obnašao sigurno mu je u tom slučaju bila od velike koristi, jer je preko ljudi i njihove otvorenosti i spremnosti za komunikaciju s crkvenim dužnosnikom mogao doći do mnogih relevantih informacija usmenom predajom, koja je tada bila ključna i glavni indikator za sustavnije arheološke radnje, odnosno rekognosciranje arheoloških terena.Proučavanje Siscije na Tkalčića je ostavilo izniman trag. Rezultat toga jest objava njego-ve historične pripoviesti iz četvrtoga stoljeća: Severila, ili slika iz progonstva kršćanah u Sisku 1866. godine. Prenoseći rimske pisce, on u tom svojem djelu daje i vlastito po-jašnjenje nastanka Siscije. Objašnjava kako je Oktavijan nakanio zauzeti Sisciju samo zbog vojnog uvježbavanja vojnika i iskorištavanja tuđeg dobra (poziva se na Diona Ka-sija), no kao važno navodi i područje nastanka buduće Siscije, jer ona postaje tzv. »vrata Panonije« (poziva se na Apijana). Plovnost Kupe i Save vjerojatno su Oktavijanu bili od presudne važnosti za pohod na Dačane i Bastarne na dunavskim obalama. Sigurno da je i eksploatacija bila bitan faktor, jer Apijan svjedoči da je Panonija bila napučena stanovništvom u plemenskom uređenju, koje je porobljeno moglo poslužiti u novoofor-mljenim augzilijarnim vojnim redovima i držati zaleđe mirnim.61 Došavši pred panonsku Segestiku, Oktavijan je zatražio domaće stanovništvo primitak njegove posade, stotinu talaca i sabir što više žita za potrebe opskrbe rimske vojske hranom. Po hijerarhiji »više« stanovništvo navodno je pristalo na te uvjete, no »prostiji puk« nije na njih pristao, pa je Oktavijan dao sagraditi most preko Kupe i načiniti opkop oko panonskog grada, kako bi ga osvojio vojnim putem. Pozvao je i rimsko brodovlje iz Mezije, preko Dunava i Save do Segestike, koja je bila opkoljena i s riječne strane. No, Segestičani su u plovidbi bili spretni na svojim monoksilima, tako da su u par navrata suzbili rimsko brodovlje, koje nije imalo mnogo manevarskog prostora. Tom prilikom ubili su Seksta Pompeja. Na kopnu su Segestičani očekivali pomoć drugih panonskih plemena, no Oktavijan ih je ili rastjerao ili dočekao u zasjedi. Nakon trideset dana opsade Segestičani su zamolili mir, na što je

60 Dopis Mijata Sabljara, br. 2, od 2. siječnja 1864., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ. Sa strane rukopisa je opaska da ga je vidio i Kukuljević.

61 Ivan Krstitelj TKALČIĆ, Severila..., str. X.

143

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Oktavijan, »ganut« njihovim molbama i izdržljivosti, pristao, ne pogubivši i ne istjeravši nikoga iz grada. Od pokorenog je naroda primio novčanu naknadu te je zidom razdijelio grad. U jedan je dio smjestio 25 rimskih kohorta (10 500 vojnika), dok je drugi ostavljen Segestičnima. Vrativši se u Rim, dobio je vijest da su mu Segestičani »satrli« posadu pa se iste zime vratio u grad s namjerom ponovnog pokorenja Segestičana. Tada im je oduzeo sve slobode koje su uživali, podvlastivši ih u cijelosti.62 Kako bi svladane narode držao u pokornosti, Rim je u porobljene gradove slao određeni broj rimskih i italskih obitelji kao osnivače općina (municipia i coloniae). Oni su, prema običaju, dobivali jednu trećinu općinskog posjeda i oformljivali koloniju. Kolonija je ime dobivala prema imenu utemeljitelja (cara) ili prema legiji čiji su je isluženi članovi oformili. Domicilno stanovništvo nije sudjelovalo u diobi vlasti. Kolonijalni ustroj bio je jednak onom u italskim gradovima. U doba kasne Republike i ranog Carstva, a s obzi-rom na datum osnutka siscijanske kolonije, u provincije su se najviše deducirali veterani i isluženi vojnici.63 Tako je Tkalčić u Predgovoru djela Severila, nastalog pod očitim utjecajem boravka u Sisku, poimao nastanak Siscije. Kombinirajući različite antičke izvore i arheološke nalaze koje je sam vidio na terenu, u tom je djelu ispričao kratku povijest toga znamenitog antičkog grada. Samo djelo posvetio je glavnoj junakinji, kr-šćanki Severili.64

Uz Tkalčića, najstručnija osoba koja istodobno prati novosti na sisačkim arheološkim terenima jest Šime Ljubić. On često obilazi sisačke arheološke terene, a najbolji pokaza-telj toga su nam njegova putna izvješća. Jedno takvo putovanje u Sisak dogodilo se 27. travnja 1868. godine, a putno izvješće o njemu dostavio je Akademiji. Razlog posjeta Sisku opravdava nabavom starina za Narodni muzej, bilo kao poklon pojedinaca bilo kupnjom. Akademija s njim u Sisak šalje »Tkalca«, koji je o tome pisao u svojoj Spomenici (!).65 Obišli su lokalitet »Rimska pivnica« na kojem su se uvjerili da arheološke radove vodi stanoviti gospodin Jilk. Kako su tamo pronađeni ogromni zidovi od cigle i »četverouglih stijena«, pretpostavili su da se na tom mjestu nalazile antičke terme, pogotovo stoga što su, navodno, u neposrednoj blizini pronađene i olovne cijevi. Ljubić je tada zamolio Aka-demiju da gospodinu Jilku da pismeno priznanje za njegov rad.66

Kako su radovi na lokalitetu napredovali, Josip Jilk izvijestio je Muzej o pronalasku nat-pisa na bijelom kamenu (mramoru) kod »Rimske pivnice«, sugerirajući Muzeju da zamoli Kaptol da im daruje taj natpis kao i dvije prethodno pronađene statue.67 Prema CIL-u Tkalčić je donio i prijepis natpisa koji je otada u zagrebačkom muzeju:

62 Isto, str. XI-XII. 63 Isto, str. XII.64 Isto.65 Pretpostavljamo da je riječ o Imbri Ignatijeviću Tkalcu (Karlovac, 1824. – Rim, 1912.). 66 Dopis Šime Ljubića Akademiji od 30. travnja 1868., br. 29, Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25,

AMZ.67 Dopis Josipa Jilka Muzeju od 13. svibnja 1868., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

144


Tkalčićev prijepis:

IDIB. AVG.

HERCVL

G . INGENV.I.

VSG. FIL. QVR

RVFINIANS

DEC. COL. S. S.

AVG. QVAESI

RP. PRAEF. C. C.

ET. INGENVI

A . RVFINA

CVM. SVIS. D D.

Prijepis iz CIL-a:

IDIB. AVG.

HERCVL

G . INGENVI

VS G. FIL QVR

RVFINIANS

DEC. COL. S. S.

AVG. QVAEST

R.P. PRAEF. C. C.

ET. INGENVI

A . RVFINA

CVM. SVIS D D

(CIL III/1, 10836)

Brunšmid ga čita:

Herculi

G(aius) Ingenui

us G(aii) fil(ius) Quir(ina tribu)

Rufinianus

dec(urio) col(oniae) S(eptimiae S(iscianorum)

Aug(ustae), quaest(or)

r(ei)p(ublicae), praef(ectus) c(olegii) c(entonariorum)

et Ingeni

a Rufina

cum suis d(ederunt) d(edicaverunt).68

To je žrtvenik koji su 13. kolovoza nepoznate godine Herkulu posvetili Gaj Ingenuje Rufin, Gajev sin iz quirinskog tribusa, vijećnik septimijske kolonije Siscije, gradski blagajnik i predstojnik vatrogasne zadruge, i Ingenuja Rufina s užom obitelji. Od bijelog je mramora i služio je kao baza nekoj većoj figuri s okruglim podnožjem. Kao zanimljivost pojavljuje se Brunšmidova opaska da je na postolju »do prije 12 godina bila usađena jedna (sada skinuta) figura iz Solina«.69 On dalje navodi da su u sva četiri ugla veće četverouglaste izdubine vjerojatno nekad bili stupići neke aediculae u kojoj je stajala Herkulova figura. Smatra da su dedikanti bili brat i sestra, jer uz isto gentilno ime imaju i sličan kognomen. S obzirom na to da je navedeno kako je Rufinij bio iz tribusa Quirina, može se, uz već iznesene činjenice, zaključiti da je Siscija, baš kao i Sirmium bila u quirinskom tribusu. Spomenik je indikativan jer navodi da je Siscija bila kolonija, a čini se da je taj status dobila od Vespazijana, što bi trebala potvrditi i činjenica da je quirinski tribus i tribus flavijevskih careva. Proglašenje kolonije moglo se dogoditi nakon perioda premještanja stalnog vojnog logora iz Siscije na Dunav.70 Iako postoje različite interpretacije antičkih autora, prilično je nesigurna ona Cunztova prema Pliniju (III, 148) o tome da je još Ok-tavijan proglasio Sisciju kolonijom isto kada i Emonu. Za to nema materijalnih dokaza. Štoviše, na mnogim spomenicima u Rimu, Siscija je imenovana flavijskim imenom (npr. CIL VI, 2644, Sex. Julius Sex. f. Flavia Augurinus Siscia). Češće se na sačuvanim kamenim spomenicima Siscija naziva colonia Septimia Siscia (CIL III 3973 i 3976) i colonia Septimia Siscia Augusta ( CIL III 4193), što bi moglo značiti da je car Septimije Sever učinio nešto značajnije za Sisciju kada se kolonija pro-zvala njegovim gentilnim imenom. Naziv res publica koristi se na još jednom sisačkom

68 CIL III, 10836; Josip BRUNŠMID, »Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu«, VAMZ, god. 9, br. 1, Zagreb, 1906/1907., str. 82-184.

69 Josip BRUNŠMID, »Kameni spomenici... », str. 87.70 Usp. Ivan RADMAN-LIVAJA, »Siscia kao rimsko vojno uporište«, Nalazi rimske vojne opreme u Hrvatskoj

(ur. Ivan RADMAN-LIVAJA), Zagreb, 2010., str. 190-198.

145

CCP 72 (2013.), str. 129–152

spomeniku (CIL 10850). U tom natpisu jasno je da je quaestor reipublicae imao upravu gradske blagajne.71

Tkalčić je zabilježio i natpis:Tkalčićev prijepis:

IVNONI

REGINE

MODV

L M S

Prijepis iz CIL-a:

IVNONI

REGINE

MO. D. V

L M . S

(CIL 10838)

Brumšmidovo čitanje natpisa:

Iunoni

Regin(a)e

Mod(eratus) v(otum)

III/1 l(ibens) m(erito) s(olvit). 72

Mommsen napominje da je spomenik »upravo pristigao u Narodni muzej«. Brunšmid daje njegov opis, objasnivši da je riječ o žrtveniku koji je neki moderat posvetio Junoni Regini. Po karakteru slova smatra da natpis nije stariji od 3. stoljeća.73

Prilikom tog obilaska Tkalčić je obišao i Vojni Sisak74 kako bi pogledao četiri sarkofaga uzidana u temelje tzv. Bitroff – kuće, tada u vlasništvu Rosalije Khern. Iz spisa je jasno da je sarkofage vidio i četiri godine ranije kada je i prepisao sadržaj s njihovih vidljivih stranica:

Tkalčićev prijepis natpisa:

D. M.

M. MVLVIO. NARCISSO. AN. LX. ET. M

MVLV. NARCISSIANO. AN. XXVI. AVG. COL. SEPT. SISC.

MVLVIA. FVRNIA. MARIT. ET. FIL. KARISSIM. V. ET.

Prijepis iz CIL-a:

D. M.

M. MVLVIO. NARCISSO. AN. LX. ET. M

MVLV. NARCISSIANO. AN. XXVI. AVG. COL. SEPT. SISC.

MVLVIA. RVfinA. MARITO. Et. FIL. KARISSIM. V. F

(CIL 3973)

Migotti ga čita:

D(is) M(anibus)

M(arco) Mulvio Narcisso [an](norum) LX et M(arco)

71 Usp. Josip BRUNŠMID, »Kameni spomenici...«, str. 88.72 Isto, str. 89.73 Usp. Isto.74 Do 1874. godine Sisak je razjedinjen na dva upravno-politička naselja. Jedno se nalazi na desnoj obali Kupe,

potpada pod Bansku krajinu, pod vojničkom je upravom i naziva se Vojni Sisak, dok se na drugoj, lijevoj, obali rijeke nalazi naselje pod civilnom upravom, razvija se brže i naziva se Civilni Sisak.

146


Mulvio Narcissiano an(norum) XXVI aug(ustali)

col(oniae) Sept(imae) Sisc(iae)

Mulvia Furnia(?) marit[o] et filio carissim(is) v(iva) f(ecit).

Prijevod:Bogovima Manima. Marku Mulviju Narcisu, starome 60 godina, i Marku Mulviju Narci-sijanu, augustalu kolonije Septimije Siscije, starome 26 godina, Mulvija Furnija za života (podigla spomenik) najdražima mužu i sinu.75


D. M.

PONTIO. LVPO. AVG. COL.

SISC. SCRIBAE. MVNIC. FAVST.

PONTIA. VICTORINA. SOROR

TE DOM(III) CRE.SCENS. S.AD. TE.

Prijepis iz CIL-a:

D M

PONTIO LVPO AVG COL

SISC SCRIBAE MVNIC FAVST

PONTIA. VICTORINA. SOROR

ET DOMIT CRESCENS. A.D.E

(CIL 3974)

Migotti ga čita:

D(is) M(anibus)

Pontio Lupo aug(stali) col(oniae)

Sisciae scribae municipii Faus(tiniani)

Pontia Victorina soror

et domina crescens ad? DFF P(?).

Prijevod:Bogovima Manima. Ponciju Lupu, augustalu kolonije Siscije i pisaru municipija Faustini-jana, (postavila je) Poncija Viktorina, sestra i gospodarica koja je uzrasla do....?].76


D. M.

SEPTVMIAE MARCELE

QVE VIXIT. ANN. XX. CASSIA

CANDIDA. FILIE. KARISSIM.

Prijepis iz CIL-a:

D. M.

SEPTVMIAE . MARCELLE

QVE. VIXIT. ANN. XX. CASSIA

CANDIDA. FILIE. KARISSI

(CIL 3992)

Migotti ga čita:

D(is) M(anibus)

Septumiae Marcell(a)e

Qu(a)e vixit ann(os) XX Cassia

Candida fili(a)e Karissi(mae).

Prijevod:Bogovima Manima. Septumiji Marceli, najdražoj kćeri, koja je živjela 20 godina, (spome-nik je podigla) Kasija Kandida.77


D. M. V. F.

AELIA I FILIA. MATRO

NA. SIBI. ET. SVIS

Prijepis iz CIL-a:

D M V F

AELIA P FILIA MATRO

NA SIBI ET SVIS

(CIL 3981)

Migotti ga čita:

D(is) M(anibus) V(iva) f(ecit)

Aelia [P?]ublii filia Matro

na sibi et suis.

75 Usp. Branka MIGOTTI, »Rimski sarkofazi Siscije«, Godišnjak Gradskog muzeja Sisak 7, Sisak, 2007., str. 11.76 Usp. Isto, str. 10.77 Usp. Isto, str. 13.

147

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Prijevod:Bogovima Manima. Elija Matrona, Publijeva (?) kći, za života načinila (spomenik) sebi i svojima.78

Dodaje da su na tri od ta četiri sarkofaga »tugujući geniji« (eroti) te da su sa strane jednog sarkofaga uzidana dva izdvojena kamena na kojima su sa svake strane »geniji« (dioskuri) koji jednom rukom drže »dvozub« (stijeg), a drugom konja. Smatra da su te dvije ploče odlomljene od nekog drugog sarkofaga.79

Osim sarkofaga, u kući se nalazio i uzidan reljef koji prikazuje morsku ljušturu, u čijoj sredini je isklesana pećina a na njoj gola čovječja prikaza za koju ne može odrediti je li muška ili ženska. Pod nogama joj je dupin, s lijeve strane sirena, a s desne krilata četve-ronožna zvijer s kljunom. Žali što je reljef čestim ličenjem kuće izgubio prvobitan oblik. Reljef je udova Khern odbila ustupiti muzeju. U dvorištu spomenute kuće nalazio se još jedan sarkofag bez natpisa i »vajarstva«. U Vojnom Sisku Tkalčić je još posjetio i Gjuru Kozjaka (danas kuća Marić),80 koji mu je poklonio olovnu cijev navodno dugu čak 230 metara (!) i nešto rimskog novca. Kozjak je u zidu imao uzidana dva komada rimskog sarkofaga, koji polomljen leži u njegovu dvorištu. Tkalčić je još obišao i kuću Andrije Bobeka81 u čijem se dvorištu kod zdenca nalazio »spomenik s natpisom i slikom«. Bobek82 je objasnio kako mu taj spomenik predstavlja uspomenu na djeda, pa se ne može od njega rastati, ali ga je obećao dati Narodnom muzeju ako ga zamijene kakvim drugim kamenim natpisom.


M. AVREL. GLABRIO

VET.LEG.XIIIIG.E.X.B.F.

COS.VIVVS.SIBI.ET

SEPTIMIAE MATRONAE

CONIVGI FECIT.

Prijepis iz CIL-a:

M. AVREL. GLABRIO

VET.LEG.XIIII.G.EX.BF.

COS.VIVVS.SIBI.ET

SEPTIMIAE. MATRONAE

CONIVGI. FECIT

(CIL III/1 3970)

Brunšmid ga čita:

M(arcus) Aurel(ius) Glabrio,

vet(eranus) leg(ionis) (decimae quartae) g(eminae), ex b(ene)f(iciario)

co(n)s(ularis) vivus sibi e t

Septimiae Matronae

coniugi fecit. 83

78 Usp. Isto, str. 17.79 U tom Tkalčićevu opisu i interpretaciji spomenika vidljivo je nedostatno arheološko znanje. Usp. Branka

MIGOTTI, »The iconography of the Dioscuri on a sarcophagus from Siscia«, Histria Antiqua, br. 13, Pula, 2005., str. 277-285.

80 Danas Lađarska obala 29. Usp. Ivo MAROEVIĆ, Sisak, grad i graditeljstvo, Sisak, 1998., str. 306.81 Trgovac Antun Bobek i supruga mu Ana rođena Kopp, članovi su jedne od najstarijih sisačkih obitelji. Kuća

koju su sagradili u prvoj polovici 19. stoljeća u Novom Sisku, na samom križanju Lađarske i Mažuranićeve ulice, poznata je danas i kao »Hatićeva kuća«. Usp. Jasna JAGAČIĆ-BORIĆ – Đurđa ZORKO, Sisački biografski leksikon, Sisak, 2006. (dalje: SBL).

82 Vjerojatno Tkalčić misli na Antuna Bobeka, jer u Vojnom Sisku nema dokaza o Andriji Bobeku. Antun Bo-bek otac je Škendera Bobeka, povjerenika Narodnog muzeja. Više vidi u: SBL i u: Vlatko ČAKŠIRAN, Vojni Sisak, Sisak, 2009., str. 97-98.

83 CIL III, 3970; Josip BRUNŠMID, »Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu«, VAMZ, god. 10, br. 10, Zagreb, 1909. U CIL-u stoji napomena da je spomenik s natpisom još 1804. vidio župnik Volović. Detaljna obrada u: Branka MIGOTTI, »Rimski sarkofazi... «, str. 15-16.

148


Potom je Tkalčić s pratnjom84 otišao kod Mije Antolčića, jer je na tom mjestu u prosincu 1866. otkopan okrhnut sarkofag85 s natpisom:

Tkalčićev prijepis natpisa:AVREL.VERERIAE OB. H. VXORIET. FLORAE. IVVENI (SI)BIMORTE. OCCVPATAE. MIRIFNVIRGINI. AEL.IVLIANVSEX.NVM.COLLEG.DENDRO.V.E.

Prijepis iz CIL-a:AVREL. VERERIAE OB HON.ET. FLORE. IVVENTV /// SVBITMORTE. OCCVPATA. MIPIENTVIRGINI P. AEL. IVLIANV///EX. NVM. COLLEG DENDROV F(CIL III/1 10858).86

Kalinka i Swoboda ga čitaju:Aurel(iae) Veneriae ob hon(orem) et flore(m) iuventu[tis], subit(a) morte occupatae, mi (=mihi?) pient(issimae) virgini P. Ael(ius) Iulianu[s] ex num(ero) colle(gii) dendro(phorum) v(ivus) f(ecit).(CIL III/1 10858)

Za taj spomenik Ljubić je izjavio da nema osobite vrijednosti te da ga se ne isplati dopre-mati u Zagreb, no da bi bilo dobro »otpiliti« natpis i poslati ga u Zagreb.Uz taj, tu u zemlji nalazio se i još jedan sarkofag od »kamena pjeskovca«, ali od male vrijednosti. 87 O njima je bilo pisano i 1867. u Pozoru.88 Vrativši se u Civilni Sisak, pred župnom su crkvom Sv. Križa vidjeli Severillin sarkofag, dok je u župnom stanu pronađen »korniž« (krovna greda) sa slikama iz lovačkog života, koji Tkalčić želi da se otpremi u Zagreb. Odmah kod uličnih vrata (nažalost ne navodi kojih, možemo samo pretpostaviti da se radi o »vratima« u blizini današnje katedrale, s obzirom na to da su netom otamo izašli, a Tkalčić to »putovanje« opisuje dosta detaljno i pedantno) pronađena je krnjasta, tj. oštećena ploča s natpisom TICA. On je to interpretirao kao SEGESTICA te je pretpostavio da je bio smješten na gradskim vratima.89 Nažalost, ne znamo što je bilo dalje s tim natpisom.Tkalčić je tada doznao da »Stjepan Velnreiter« posjeduje dva sarkofaga bez natpisa i bez slika.90 Vjerojatno je jedan od ta dva sarkofaga danas dio zbirke Gradskog muzeja Sisak, inv. br. 3022.91

84 Prema putnim nalozima jasno je da je s njim bio Šime Ljubić.85 Detaljan opis vidi u: Branka MIGOTTI, »Rimski sarkofazi...«, str. 17.86 U CIL-u je napomenuto da je spomenik iskopan na zemljištu dr. Mlykovskog.87 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića Narodnom muzeju od 27. travnja 1868., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935,

42/25, AMZ.88 Novi Pozor, br. 9, god. 1, Beč, 1867.89 Toponim Segestika vezuje se uz pretpovijesno naselje te se spominje kod antičkih autora koji spominju doga-đaje iz vremena prije konačne uspostave rimske vlasti na širem području Siska. U suvremenoj historiografiji prihvaćena je teza da se pretpovijesna Segestika nalazila na prostoru današnjeg Pogorelca, poluotoka koji opasuje Kupa u svojem posljednjem meandru prije ušća Save. Riječ je o naselju koje se razvilo na desnoj obali Kupe, dok će na suprotnoj obali izrasti rimska Siscija. Osim na antičkim izvorima, ova se hipoteza temelji i na arheološkim istraživanjima koja su dokazala postojanje pretpovijesnih slojeva na Pogorelcu. Segest(ik)a se vjerojatno može smatrati keltskim naseljem. Vidi više u: Ivan RADMAN-LIVAJA, »In Sege-stica...«, Prilozi instituta za arheologiju, god. 24, br. 1, Zagreb, 2007., str. 153-172.

90 Riječ je vjerojatno o Stephanu Wellnreiteru, koji se s ocem Joachimom bavio trgovinom u Sisku. U ovom slučaju možemo zaključiti da je riječ o cjelini koja je nekada predstavljala tzv. Judinu kuću na samom uglu Trga bana Jelačića i Kranjčevićeve ulice. Usp. Ivo MAROEVIĆ, »Sisak...«, str. 156.

91 Opis u: Zdenko BURKOWSKY, »Antički kameni spomenici Gradskog muzeja Sisak«, Godišnjak Gradskog muzeja Sisak I, Sisak, 2000., str. 79.

149

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Na sisačkom kolodvoru nalazio se sarkofag s pokrovom bez natpisa s dvije »gole slike« (eroti), valjda u nišama i u vlasništvu je Željezničkog društva. Moguće je da se radi o ne-objavljenom natpisu sarkofaga, čiji opis prva donosi Branka Migotti.92 Oko njega nalazi se više rimskih spomenika od kojih je i jedan posvećen Cereri:


CERERI

AVG. SAC.

Q. IVLIVS

MODERATVS

B. PROC

V. S. L. M.

Prijepis iz CIL-a:

CERERI

AVG . SAC

Q . IVLIVS

MODERATVS

BF . PROC

V S L M

(CIL III/1 3942)

Gračanin ga čita:

Cereri

Aug(ustae). sac(rum)

Q(intus). Iulius

Moderatus

b(ene)f(iciario). proc(uratoris)

v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).93

Kaže kako je prijepis tog spomenika donio već Jakob Tkalec u svojoj sisačkoj Spomenici, no to nije istina.Ti spomenici nisu bili vlasništvo Željezničkog društva, već ih je tu smjestio kaptolski providnik kao ukras za željezničku postaju. To bi značilo da su pronađeni na kaptolskom zemljištu, ako su bili u njihovu vlasništvu. Na to aludira i sam Tkalčić kada kaže da bi upravo Kaptol trebalo tražiti za dozvolu da spomenike pošalju u Zagreb. Poslijepodne su uz pomoć trgovca Pavla Fabca, koji im je ponudio svoju »karucu«, otišli u selo Odra gdje im je seoski sudac Lovas obećao dati »stećak« (žrtvenik) s natpisom:


I. O. M. C.

I. O. O. SOLI

GENIO. LOC

AVR. ANTIO

CIANVS

V. P.

Prijepis iz CIL-a:

I. O. M. C.

I. O. O. SOLI

GENIO. LOC

AVR. ANTIO

CIANVS

V. P

(CIL III/1 10841)94

Brunšmid ga čita:

I(ovi) o(ptimo) m(aximo) c(onservatori)

I(unoni) o(ptimae) o(mnipotenti), Soli,

Genio loci

Aur(elius) Antiocianus

v(otum) p(osuit).95

92 Usp. Branka MIGOTTI, »Rimski sarkofazi...«, str. 14.93 Usp. Hrvoje GRAČANIN, »Svijet antičke žene u dva južnopanonska pokrajinska središta, Sisciji i Sirmiju«,

Scrinia slavonica, god. 4, br. 1, Slavonski Brod, 2004., str. 40.94 Prijepis u CIL-u stoji uz napomenu da se spomenik nalazi u zagrebačkom muzeju te da je njegov prijepis

donio Ivan Krstitelj Tkalčić, a objašnjenje čitanja Mommsen, koji navodi da je ono nepouzdano.95 Josip BRUNŠMID, »Kameni spomenici...«, str. 97.

150


Pokušao je dogovoriti zamjenu spomenika koji je u njegovu vlasništvu za »neki drugi kamen«, odnosno spomenik.96 Tako ga je Josip Jilk odveo na lokalitet »Rimska pivnica« da tamo izabere neki kamen s kojim bi bio voljan zamijeniti svoj »stećak«. Lovas je obe-ćao prenijeti natpis do Siska, no to nije učinio.97 Žrtvenik je Jupiteru, Junoni, Solu i mjesnom Geniju posvetio Aurelije Antiocijan, a prema Brunšmidovu mišljenju najvjerojatnije je prenesen iz Siska u Odru. Nije isključeno da je služio kao žrtvenik na nekom obližnjem imanju tipa villa rustica, kojih je zasigurno bilo na cestovnoj trasi prema Andautoniji. Josip Jilk mu je na kraju u zamjenu ponudio nešto iz svoje zbirke, što je značilo da je i sam imao oveću zbirku starina. Odvezli su se potom u Sela kod Jilka gdje su pregledali »dvije slike« (dva reljefa) iskopane kod lokaliteta »Rimska pivnica«. Obje su bile od bijeloga mramora. Jedna je predstavlja čovjeka koji u lijevoj ruci drži štap i cornu copiae (rog obi-lja), a pored nogu mu se ovila zmija. Čovjek nema glave ni desne ruke i stoji na podlošku. Druga »slika« predstavlja Merkura koji lijevom rukom drži štap, dok su mu desna ruka i potkoljenice »satrte«. Rekao je kako će obje »slike« (reljefa) donijeti u Muzej. Jilk je Narodnome muzeju poklonio i 120 komada željeza i stakla, a obećao je i još dio starina iz svoje zbirke ustupiti istom muzeju.Tkalčić zaključuje kako su istraživanja na sisačkom području dosta slaba, jer je teren već prekopan prije petnaest do dvadeset godina, kada su sve pronađene starine razvezene u vanjske muzeje. Smatra da bi još imalo smisla kopati na župnikovoj zemlji, tzv. »Magazi-nu«, gdje su pronađeni Severillin sarkofag i mnogi drugi olovni lijesovi.98 Potom je došao na gradilište Martina Pruknera,99 koji im je darovao svjetiljku s osam »ognjah«.Idući su dan trebali ići vlastelinu Kukoviću u Topolovec, jer on »posjeduje« dva kamena odavna dopremljena iz Siska, jedan posvećen Jupiteru, a drugi Silvanu, i u Prelošćicu kupiti rimski spomenik navodno posvećen Herkulu kod seljaka Hajdinaka, no zbog lo-šeg vremena nisu otišli. Kukovića Tkalčić u posebnom pismu moli da spomenike preda Narodnom muzeju, dok se za spomenik kod Hajdinka obraća direktno preloškom župniku Krizmaniću, da se »pogodi« sa seljakom oko cijene koju traži za spomenik te da mu se naposljetku javi cijena. Naredni su dan proveli u Sisku, obilazeći iskapanja kod »Rimske pivnice« i Pruknerovo gradilište, gdje su pronašli komadić rimske freske »žuto bojadisane«, ogromni čavao, je-lenje rogove i nekakvo mjesto za koje pretpostavlja da je na njemu stajala peć.100

96 Usp. Domagoj VUKOVIĆ, »Siscija... », str. 66-67.97 Iz CIL-a je jasno da je žrtvenik ipak naknadno prebačen u zagrebački muzej.98 Dopis Ivana Krstitelja Tkalčića Narodnom muzeju od 28. travnja 1868., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935,

42/25, AMZ. Više vidi u: Vlatka VUKELIĆ, »Prvi pisani spomen Severillina sarkofaga...«, VAMZ, god. 39, br.1, Zagreb, 2006., str. 201-216.

99 Teško je reći o kojoj je zemljišnoj čestici točno riječ, s obzirom na to da je Prukner bio vlasnik zemljišta koje je željeznica morala otkupiti prilikom izgradnje kolodvora i popratnih željezničkih zgrada i kolosijeka. No, ono je bilo uz državnu cestu. Mislimo da je riječ o zemljištu koje se nalazilo negdje na potezu sjevernog dijela današnje Rimske ulice, Ulice kralja Zvonimira s granicom na sjeveru Kvirinove ulice.

100 Na Pruknerovu zemljištu navodno su provedena i arheološka iskapanja, i to vjerojatno tijekom izgradnje. Tada je pronađena rimska peć, no svi vrijedniji nalazi, prema iskazu vlasnika, pronađeni su već prije 15-20 godina i razneseni u vanjske muzeje.

151

CCP 72 (2013.), str. 129–152

Tkalčić navodi da je pokojni župnik Josip Volović101 trgovao olovnim ljesovima sa zemlji-šta na kojem je pronađen Severillin sarkofag, prodajući ih na funte.102

U istoj je godini Šime Ljubić u dva navrata išao u Sisak, u pratnji tada već akademika Ivana Krstitelja Tkalčića, kako bi pokupili ili barem popisali starine u rukama privatnih osoba. Nekoliko starina uspjeli su dobiti na poklon za Muzej i to neki lanac i neku veliku rimsku opeku s kurzivnim pismom, dok su mnogi obećali pokloniti starine preko muzej-skog povjerenika Škendera Bobeka.

Zaključak

Prateći suvremene europske arheološke trendove, koji su nužno vezani uz širu društveno-političku sliku u kojoj se Hrvatska tada nalazila, hrvatska znanstvena elita pokušala je realizirati domoljubne ciljeve zacrtane još preporodnim planovima vezanim za formiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Generaciji tih istaknutih društvenih djelatnika svakako pripada Ivan Krstitelj Tkalčić. Nastavljajući svoju znanstvenu djelatnost, vezano uz sisač-ke arheološke terene, on se nadovezuje na temelje koje su postavili Ivan Kukuljević Sak-cinski i Mijat Sabljar. U svojem petogodišnjem kapelanskom djelovanju u Sisku imao je prilike uvidjeti kompleksnost sisačkog arheološkog proučavanja, ali i nazrijeti dio njegova rješenja. U tom pogledu, istaknuo je interdisciplinarnost kao ključan pokretač rješavanja sisačkih arheoloških problema.No, uz neosporan stručan i znanstveni rad i trud, mogli bismo zaključiti kako je Tkalčić u barem tri okolnosti imao sreće. Naime, u Sisak je došao u času kada se grad pretvorio u golemo gradilište, vezano uz ubrzan gospodarski razvoj kroz koji Sisak tada prolazi, pa mu se arheološki tereni permanentno otvaraju. Uz to, Ivan Kukuljević i Mijat Sabljar, obavljajući značajne društvene funkcije na višim razinama, potiču i iniciraju Tkalčićev terenski rad, smatrajući ga svojim nasljednikom, svjesni da sami više nemaju vremena za takve pothvate.S treće strane, služba kapelana koju je Tkalčić obnašao otvorila mu je vrata mnogih domo-va u Sisku, gdje je lokalno stanovništvo bilo tradicionalno zatvoreno prema došljacima. Uza sve navedeno, u vrijeme Tkalčićeva boravka u Sisku još nije formirano lokalno arhe-ološko društvo, što je njemu na kraju pomoglo u neometanom i samostalnom istraživanju i arheološkom rekognosciranju sisačkih arheoloških terena. Nije ovisio o društvenom tem-pu, planiranjima i financiranju. Što se toga tiče, on je ovisio jedino o Ivanu Kukuljeviću, Mijatu Sabljaru i Šimi Ljubiću, o čemu svjedoči njihova rukopisna ostavština.Podatci koje nam je Tkalčić donio o stanju sisačke arheologije dragocjeni su za njezino proučavanje, jer Sisak nikada više neće u svojoj gradskoj jezgri biti tako veliko gradilište.U mnogim svojim bilješkama Tkalčić je vrlo precizan, kao i u danim opisima arheološ-kih nalaza a ozbiljnost njegova arheološkog djelovanja u Sisku dokazana je time što se

101 Josip Volović (sredina 18. st. – početak 19. st.) u Sisku se pojavljuje kao kapelan 1804. godine. U vrijeme njegova djelovanja u Sisku je boravila Napoleonova vojska (1809. – 1813.) i Sisak je proglašen trgovištem (1838.)

102 Izvješće Ivana Krstitelja Tkalčića od 27. travnja 1868., Dossier Siscija, Sisak od 1851-1935, 42/25, AMZ.

152


Theodor Mommsen,103 stvarajući svoje kapitalno djelo Corpus inscriptionum Latinarum (CIL), mahom koristio i Tkalčićevim opisima spomenika s područja Siska.Trebamo istaknuti i da je niz spomenika koje danas smatramo izgubljenima, u svojim zapisima u prijepisu donio upravo Ivan Krstitelj Tkalčić, pa nam u tom smislu i danas pomaže u stvaranju cjelovite slike epigrafičke ostavštine antičke Siscije.

SummaryIVAN KRSTITELJ TKALČIĆ – PIONEER OF ARCHEOLOGY RESEARCH IN SISAK IN

THE SECOND HALF OF THE NINETEENTH CENTURY

Contribution of Ivan Krstitelj Tkalčić to the Croatian archeology is undeniable, but it is not well known that much of his archeological work was connected with the city of Sisak. Namely, Tkalčić, as curate, lived in Sisak in the period between 1862 and 1867, and during this period he became interested not only in the Sisak community but also in the history of this ancient city. His interest was particularly orientated towards antiquity, and since he read ancient author’s works about Sisak, Tkalčić had opportunity to witness and investigate in site all what he previously had read in the literature. Consequently, he participated in many amateur archeological excavations that revealed numerous artifacts. Moreover, Tkalčić himself initiated several of them. Those excavations and determination of the excavations sites mostly were planned on the basis of local oral tradition, and by no means one cannot expect that they were systematically organized. Still, Tkalčić tried to classify and systematically organize revealed artifacts. By the same token, on the basis of his huge humanistic knowledge Tkalčić also tried to organize conservation of the ar-cheological sites and later presentation, though he was not graduated archeologist. Since during the years a great part of the revealed epigraphic artifacts has disappeared, one has to note that thanks to Tkalčić we still know much about this valuable heritage. Analyzed correspondence of Tkalčić witness that he constantly discussed archeological matters with Ivan Kukuljević Sakcinski, Matija Sabljar and Šime Ljubić. All of them tried, on the basis of the archeological artifacts, to reconstruct history of Sisak (Siscia) in antiquity, and Tkalčić’s study Severilla ili slika iz progonstva krćanah u Sisku clearly witness about his contribution in this field.

KEY WORDS: Sisak, Siscia, archeology, second half of the nineteenth century, Ivan Krstitelj Tkalčić.

103 Theodor Christian Matthias Mommsen (Garding, 30. studenog 1817. – Charlottenburg, 1. studenog 1903.), njemački povjesničar i pravnik, studirao je pravo i klasične znanosti 1838. – 1843. godine, a poslije nekoliko godina provedenih u Francuskoj i Italiji te kratke novinarske karijere, postao je sveučilišni profesor. Politički je bio angažiran u revoluciji 1848. – 1849., što je rezultiralo otpustom iz profesorske službe. Godine 1858. dodijeljena mu je Katedra za povijest starog vijeka na Sveučilištu u Berlinu. Bio je stalni tajnik Pruske aka-demije znanosti i umjetnosti, te aktivan i istaknut član pruskog parlamenta. Godine 1902. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djelo Povijest Rima.

153

PRISILNE MIGRACIJE ŽIDOVSKOG STANOVNIŠTVA NA PODRUČJU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Marica KARAKAŠ OBRADOV, Zagreb

U radu se obrađuju prisilne migracije židovskog stanovništva, odnosno odlazak iz Nezavisne Države Hrvatske zbog progona tijekom Drugoga svjetskog rata i traženje utočišta u Kralje-vini Italiji i na područjima koja je Kraljevina Italija anektirala ili zaposjedila, posebice u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Kraljevina Italija u pravilu se zaštitnički odnosila prema izbjeglim Židovima držeći ih u slobodnoj internaciji u sabirnim logorima, hotelima i drugim prostorima prenamijenjenima za tu svrhu. Jugoslavenske židovske izbjeglice tražile su utočište i u Mađarskoj, Bugarskoj, Švicarskoj, Portugalu, Španjolskoj i Turskoj, većinom s nadom da će iz tih zemalja lakše otići u Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku ili Palestinu. Tijekom boravka u izbjeglištvu, pomagale su im židovske međunarodne organizacije, izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije te pojedini predstavnici Katoličke crkve.

KLJUČNE RIJEČI: Drugi svjetski rat, Židovi, Nezavisna Država Hrvatska, Kraljevina Italija, Katolička crkva, izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije, izbjeglice.

Židovske izbjeglice iz NDH u Kraljevini Italiji te na područjima koja je Kraljevina Italija anektirala i okupirala

Prije negoli se Drugi svjetski rat proširio na Kraljevinu Jugoslaviju utočište su na njezi-nom području pronašli brojni europski Židovi i to u manjoj mjeri kao mjestu za ostanak nego većinom kao mjestu tranzita prema Palestini, odnosno sigurnijim europskim i pre-komorskim zemljama. Približno 55 000 Židova iz srednjoeuropskih zemalja i s područja Trećeg Reicha na razne su načine, uz međunarodne židovske udruge, zbrinuli jugosla-venski Židovi, osobito zagrebačka Židovska općina. I neke manje židovske općine na hrvatskom području, kao što su one u Čakovcu, Podravskoj Slatini i Vukovaru, također su zbrinjavale židovske izbjeglice prema svojim mogućnostima. U rujnu 1940. u sabira-lištima za židovske emigrante nalazilo se oko 3 000 osoba, a ukupan broj bio je i veći, jer nisu svi emigranti bili u sabiralištima. Uskoro je i područje Kraljevine Jugoslavije postalo nesigurno za židovsko stanovništvo koje je tada iznalazilo pojedinačne i skupne načine da se domogne jadranskoga obalnog područja, koje je početkom Drugoga svjetskog rata u

UDK 343.264:94(497.5=411.16)“1941/1945”314.745.3-054.74(450=411.16)“1941/1945”



154

M. Karakaš Obradov, Prisilne migracije židovskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske

novonastaloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) dijelom anektirala, a dijelom okupirala Kraljevina Italija. Tražilo se utočište i na drugim područjima pod talijanskom vlašću, u Sloveniji (Ljubljanskoj provinciji), Crnoj Gori, Albaniji kao i na Apeninskom poluotoku te u Mađarskoj, Bugarskoj, Švicarskoj, Portugalu, Španjolskoj i Turskoj.1 Od 1938. Kraljevina Italija pooštrila je protužidovske mjere te su bili česti legalni i ilegal-ni prelasci Židova u Kraljevinu Jugoslaviju, osobito kod Sušaka, a samo nekoliko godina kasnije smjer migracije okreće se na drugu stranu. Rasni zakoni Kraljevine Italije bili su utemeljeni na oblicima diskriminacije Židova, ali bez namjere progona i fizičkog uništenja.2 Židovske izbjeglice su, osim blažeg odnosa talijanske fašističke vlasti prema njima, računale i na to da obalno područje pruža veće mogućnosti za daljnje emigriranje. Talijanska vojska je u prvoj polovici rujna 1941. preuzela vlast u tzv. Drugoj zoni (zona B), a to je značilo da su cijeli Gorski kotar i Hrvatsko primorje, iako u sastavu NDH, bili pod talijanskom vlašću. U Drugu zonu bilo je lakše prebjeći jer je formalno to područja bilo u granicama NDH i nije trebala putovnica, nego samo propusnica koja se lakše nabavljala pa i krivotvorila. Zbog priljeva izbjeglih stranih državljana, ponajviše Židova, na području Apeninskog poluotoka Talijani su osnovali logor za internaciju Ferramonti di Tarsia, u močvarnom i malaričnom području u blizini grada Cosenza. U razdoblju između 1941. – 1943. u logoru je bilo preko 3 800 osoba, od toga 853 Židova iz Jugoslavije. Prema mjestu rođenja bilo ih je i s područja NDH: iz Iloka, Karlovca, Mostara, Osijeka, Požege, Sarajeva, Šibenika, Sušaka, Šida, Tuzle, Trnove, Tršća, Vinkovaca, Vodica, Zagreba i Zemuna. Do sredine rujna 1943. velik broj zatočnika razbježao se zbog zračnih napada Angloamerikanaca. Početkom studenoga 1943. u logoru se još uvijek nalazilo oko 1 200 Židova, a među njima bilo je oko 280 jugoslavenskih Židova.3

Razlozi zaštitničkog odnosa talijanske vlasti prema Židovima na anektiranim i okupira-nim hrvatskim područjima treba tražiti i u čuvanju »prestiža« talijanske vojske koji bi bio narušen ukoliko bi predali Židove ustašama, odnosno Nijemcima. Također je to moglo

1 Usp. Slobodan D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945., Beograd, 1981., str. 226; Melita ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, Zagreb, 1997., str. 98; Vidosava NEDOMAČKI – Slavko GOLDSTEIN, »Savez jevrejskih opština Jugo-slavije«, Židovi na tlu Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 143; Vera DOJČ, »100 godina organiziranog rada židovskih žena u Zagrebu«, 200 godina Židova u Zagrebu, Zagreb, 1988., str. 58-60; Slavko GOLDSTEIN, »Židovska općina Zagreb 1941. do 1947.«, Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998., str. 21; Ivo GOLDSTEIN – Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., str. 67; Milan RISTOVIĆ, »Turisti pod sumnjom. O jednom vidu politike Kraljevine Jugoslavije prema jevrej-skim izbeglicama 1938-1941. godine«, Kladovo transport, Beograd, 2002., str. 170-189; Ivo GOLDSTEIN, »Kontakti zagrebačke Židovske općine s inozemstvom 1933-1945«, Kladovo transport, Beograd, 2002., str. 23-27, 32-33; Grgo GRBEŠIĆ, »Prijelazi Židova u Katoličku crkvu u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji od 1941. do 1945.«, Croatica christiana periodica, god. 27, br. 52, Zagreb, 2003., str. 159; Ivo GOLDSTEIN, »Genocid nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, Povijest u nastavi, god. 2, br. 1, Zagreb, 2004., str. 49; Vladimir KALŠAN, Židovi u Međimurju, Čakovec, 2006. str. 27; Esther GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, Saint Paul, 2011., str. 86 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., Zagreb, 2012., str. 147.

2 Usp. Renzo DE FELICE, Degli Ebrei italiani sotto il fascismo, Torino, 1977., str. 687-692; I. GOLDSTEIN, »Kontakti zagrebačke Židovske općine s inozemstvom 1933-1945«, str. 32-33.

3 Usp. Milan RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, Beograd, Službeni list SFRJ 1998., str. 89-90, 140.

155

CCP 72 (2013.), str. 153–178

potaknuti stanovništvo pravoslavne vjere na pobunu ukoliko bi posumnjali da će i oni biti prepušteni vlastima NDH. U nekim historiografskim i publicističkim radovima pojavljiva-lo se i tumačenje da su Talijani sprječavali progon Židova zbog bojazni da će odgovarati poslije rata za zločine počinjene na područjima gdje se nalazila talijanska vojska. No to je tumačenje osporeno jer je talijanska vojska počinila zločine, primjerice, protiv Slovenaca i Hrvata.4

U lipnju 1942. Talijani su saznali da navodno postoji dogovor Trećeg Reicha i NDH da se Židovi s područja NDH deportiraju na okupirana sovjetska područja, što je u biti značilo otpremanje u koncentracijske logore. Talijani su to smatrali izravnim kršenjem njihova nadleštva u Drugoj zoni. Memorandumom od 28. srpnja 1942. osobni tajnik ministra vanj-skih poslova Kraljevine Italije Lanza d’Ajeta potvrdio je stajalište da se takve namjere ne mogu provesti na područjima koja je zaposjela talijanska vojska.5 Potkraj srpnja i početkom kolovoza 1941. veće skupine Židova iz unutrašnjosti počinju dolaziti u Crikvenicu, Kraljevicu i na Sušak. Naime, u srpnju 1941. Židovski odsjek Rav-nateljstva ustaškog redarstva i druge institucije počele su izdavati propusnice za putova-nja Židova do neke granične postaje gdje su trebali ilegalno prijeći u Italiju ili Mađar-sku. Uvjet za dobivanje potrebne dokumentacije bio je podmirivanje novčanih nameta, tzv. kontribucije, koje je država propisala. Oko 2 000 Židova iz Zagreba uspjelo je preko propusnica Židovskog odsjeka Ustaške nadzorne službe, odnosno šefa tog odsjeka Vilka Kühnela, dobiti putne isprave koje su nabavljane i ilegalnim putem, a plaćane su novcem ili drugim vrijednostima. Bilo je i onih Židova koji su podmirili traženi novčani iznos i nisu otišli jer su smatrali da su »kupili garanciju zaštite«. Manje imućne židovske obitelji onda su iskoristile njihove propusnice i napustile područje NDH. Propusnica su nabavlje-ne i na crnom tržištu te im se cijena u pojedinim slučajevima »ucjenjivački« povećavala.6 Jedan od načina legalnog odlaska na jadransku obalu bilo je i izdavanje uvjerenja za po-trebu »liječenja na moru« temeljem kojih su se dobivale propusnice. O tome se vodila i prepiska Liječničke komore u Zagrebu i Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redar-stva. Upozoreno je da se dijeli velik broj tih liječničkih potvrda, pogotovo Židovima te da će biti kažnjeni oni koji to rade bez osnove.7

4 Usp. Narcisa LENGEL – KRIZMAN, »Koncentracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju (1941-1943)«, Povijesni prilozi, god. 2, br. 1, Zagreb, 1983., str. 271, bilj. 72.

5 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 116-118, str. 120; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Indepen-dent State of Croatia 1941-1945, str. 130-132 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 207-209.

6 Usp. Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, Beograd, 1952., str. 56; Zdenko LEVENTAL, Auf glühendem Boden, Konstanz, 1994., str. 245, 246; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, str. 159; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 105; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Za-grebu, str. 171, 499; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, Osijek, 2006., str. 96; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 44-46 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 92-95.

7 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 109-110; Mihael SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, Sveti Vid, sv. 9, Rijeka, 2004., str. 99.

156


Tijekom 1941. i 1942. i stotinjak osječkih Židova izbjeglo je iz grada s pravim ili krivotvo-renim propusnicama ili ilegalno i to na područje pod talijanskom okupacijom. Neki mlađi osječki Židovi izbjegli su u Crikvenicu i Novi Vinodolski propusnicama koje su dobili od Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva. Bilo je i slučajeva da se u auto-mobilima s diplomatskim oznakama prebacivali na područje koje je anektirala Italija.8 U ljeto 1941. nekolicina Židova iz Bjelovara uspjela je emigrirati u druge zemlje, a 44 osobe dobile su propusnice za odlazak u Hrvatsko primorje.9

U rujnu 1941. židovske izbjeglice osnovale su i Predstavništvo Židova izbjeglica u Cri-kvenici koje se brinulo oko smještaja i prehrane izbjeglica. Pomoć im je pružalo i domaće hrvatsko stanovništvo.10 Inače, Crikvenica je prije rata bila često turističko odredište za europske, ponajviše za mađarske Židove pa se moglo pretpostaviti da će se stanovništvo Crikvenice lako solidarizirati sa Židovima zbog nedaća koje su ih zadesile. Nekoliko se imućnih emigrantskih židovskih obitelji i prije rata nastanilo u Hrvatskom primorju.11 Poslanstvo Kraljevine Italije u Zagrebu »verbalnom notom« zamolilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH da oni kod nadležnih institucija zatraže da se ne dopusti iseljava-nje Židova u Dalmaciju i »pokrajinu Kotor«, o čemu je 8. kolovoza 1941. obaviješteno i Ministarstvo unutarnjih poslova NDH. Tražilo se razmatranje mogućnosti za povratak onih koji su izbjegli. Ministarstvo vanjskih poslova NDH odgovorilo je da su te osobe »emigranti i izbjeglice« koji su državu napustili bez odobrenja iznoseći velike količine vrijednosti te da su se time »ogriješili« o zakone i da će u slučaju povratka biti izloženi »strogom postupku«. Stoga su Talijani potražili druga rješenja kako iz »talijanske Dalma-cije« udaljiti Srbe i Židove koji su tamo došli iz NDH i iz drugih država. Zato je talijanska vlada odlučila sve »nepoželjne elemente« prebaciti u logore u Italiji.12 O nedosljednom zaštitničkom ponašanju talijanskih vlasti prema Židovima pokazuje pri-mjer Sušaka. U promemoriji organizacije židovskih izbjeglica u Italiji, DELASEM-a/ Delegazione per l’Assistenza degli Emigranti, s kraja kolovoza ili početka rujna 1941., navodi se da je u Sušaku preko 400 popisanih izbjeglih Židova i još toliko Židova koji nisu prijavljeni jer se boje mogućnosti otpremanja na područje NDH. Navodi se i da su Tali-jani stotinjak židovskih izbjeglica i odbili, da su uhvatili izaslanika riječkog rabina Otta Dutscha dok je prenosio novac za izbjeglice te potom uhitili i rabina. U pretresu Židovske općine zaplijenjeno je i mnoštvo dokumenata. Kvestura, policijska uprava u Rijeci odlu-

8 Jevrejski istorijski muzej (dalje: JIM), Beograd, br. 1860, K-24-4-1/6, Saslušanje Pavla Vinskog pred Save-znom komisijom za zločine okupatora i njegovih pomagača od 13. rujna 1945.; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 109-110; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 164; M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 99; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 91-92.

9 Mladen MEDAR, »Prilog istraživanju povijesti Židova u Bjelovaru«, Radovi Zavoda za znanstvenoistraži-vački i umjetnički rad u Bjelovaru, br. 1, Bjelovar, 2007., str. 173.

10 M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 104; M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 93.

11 M. RISTOVIĆ, »Turisti pod sumnjom. O jednom vidu politike Kraljevine Jugoslavije prema jevrejskim izbeglicama 1938-1941 godine«, str. 186; I. GOLDSTEIN, »Kontakti zagrebačke Židovske općine s inozem-stvom 1933-1945«, str.28.

12 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 105; M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 99-100.

157

CCP 72 (2013.), str. 153–178

čila je te odbijene židovske izbjeglice vratiti na područje NDH.13 Kakva je bila sudbina te velike skupine Židova, ne zna se pouzdano, no u to je vrijeme zabilježeno prebacivanje Židova od strane talijanskih vlasti na područje NDH. Naime, u listopadu 1941. Ravna-teljstvo ustaškog redarstva obavijestilo je Židovsku općinu u Zagrebu da je sa Sušaka u Crikvenicu prebačen 51 Židov i da nemaju sredstava za uzdržavanje te da se zagrebačka Židovska općina pobrine za njih.14 Također je bilo slučajeva da su neke talijanske fašističke novine objavljivale antisemitske natpise i rasturale protužidovske letke. U kolovozu 1941. u jednom izvješću talijanskih karabinjera na Sušaku navedeno je da se na talijansko-hrvatskoj granici pojačalo »tajno prelaženje« židovskih obitelji te da vlasti NDH podržavaju to iseljavanje i izdaju isprave za emigriranje. Bilo je i slučajeva da su talijanske vlasti prisiljavale one izbjegle Židove koji nisu imali veću količinu novca ili drugih vrijednosti na povratak, a bogatijima dopu-štale ostanak.15

Oko dolaska Židova na područje Hrvatskog primorja često se vodila rasprava između ta-lijanskih vlasti i vlasti NDH. Na to područje prebjeglo je oko 1 500 Židova, pretežno iz središnje Hrvatske i Zagreba. Većina se sklonila u Crikvenicu, gdje su u jednom trenutku činili oko trećinu ukupnog broja stanovnika. Odlazilo se i u Novi Vinodolski, a manje sku-pine Židova dobile su dozvolu boravka u drugim mjestima Druge zone, u Bakru, Kraljevici, Senju, Hreljinu, Skradu, Moravicama i drugdje.16 Predstavnici vlasti NDH utvrdili su da je krajem 1941. u Crikvenici bilo 950 Židova u »povlaštenom položaju« jer su talijanske vla-sti prema njima bile blagonaklone, a da se Židovi »upravo drsko« ponašaju prema »našim ljudima«. Ta se primjedba vjerojatno odnosila na predstavnike vlasti NDH.17 U Crikvenici su talijanske vlasti tiskale i letak namijenjen židovskim izbjeglicama kojim ih pozivaju da ne stvaraju »incidente«, da budu »skromni« prema stanovništvu, da se ne odijevaju »na-padno«, da ne »vode luksuz«, da budu »neupadljivi« i da misle na one koji pate i ne uživaju »sreću slobode«. Krajem ljeta 1942. u Crikvenici je bilo 610 židovskih izbjeglica, a uz odobrenje talijanskih vlasti u Novi Vinodolski je 22. listopada 1942. stigla skupina od 22 Židova, stranih državljana, uglavnom rođenih u Austriji i Njemačkoj. Povjerenik NDH kod talijanske Druge armije protestirao je zbog navodne židovske protuhrvatske promidžbe, odnosno da se među Židovima u Crikvenici i Novom Vinodolskom širi »komunistička i

13 Usp. Rade BUTOROVIĆ, Sušak i Rijeka u NOB, Rijeka, 1975., str. 187; M. SOBOLEVSKOG, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 102.

14 Usp. M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 102-103.15 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str.

84-87; Menachem SHELAH, »Kroatische Juden zwischen Deutschland und Italien. Die Rolle der italienis-chen Armee am Beispiel des Generals Giuseppe Amico 1941-1943«, Vierteljahrshefte für Zeitgeschichte, Institut für Zeitgeschichte, Heft. 2, München, 1993., str. 185; M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrije-me Drugog svjetskog rata«, str. 94, 102-103.

16 Usp. Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske. Dokumenti (prir. Mario KEVO), knj. 1, Slavonski Brod – Zagreb – Jasenovac, 2009., dok. br. 1, str. 37; I. GOLDSTEIN – S. GOL-DSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 500-501.

17 Usp. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda. Borbe u Hrvat-skoj 1941., tom V, knj. 2, Beograd, 1952., str. 372; Slobodan D. MILOŠEVIĆ, Nemačko-italijanski odnosi na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1943, Beograd, 1991., str. 168; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 121; M. SOBOLEVSKI, »Židovi na Sušaku u vrijeme Drugog svjetskog rata«, str. 103.

158


četnička promidžba«. Talijani su tražili da im moraju dostaviti konkretne dokaze za bilo ka-kve optužbe. Početkom svibnja 1942. talijanski vojni zapovjednik u Novom Vinodolskom izdao je naredbu da se zabranjuje daljnji dolazak Židova u obalni pojas iz unutrašnjosti NDH pod prijetnjom da će vratiti i one koji imaju propusnicu.18 Unatoč toj zabrani ipak je i tijekom 1942. znatan broj Židova pod lažnim imenima stizao na područje Hrvatskog primorja. Tu su se skrivali kod poznanika, prijatelja i nežidovske rodbine.19 Tijekom druge polovice 1942. trajala je prepiska vlasti NDH i Talijana oko boravaka Židova u Drugoj zoni, odnosno o njihovoj internaciji na tom području. U ljeto 1942. sa-birni logori u Italiji već su bili popunjeni, kao i sabirna mjesta u Drugoj zoni te su Talijani razmišljali o ustroju novog logora na tom području. Načelnik stožera talijanske Druge armije 28. listopada 1942. naredio je da se Židovi u talijanskoj okupacijskoj zoni popišu i otpreme u logore.20 Vlada NDH nevoljko je pristala da se Židovi na tom području inter-niraju uz uvjet da se odreknu svojih dobara na području NDH i državljanstva. Početkom studenoga 1942. počela su masovna prikupljanja židovskih izbjeglica u Hrvatskom pri-morju i Gorskom kotaru (Crikvenica, Kraljevica, Novi Vinodolski, Senj, Skrad, Moravice i druga manja mjesta) a potom su prebačeni u sabirni logor u Kraljevici/Campo di concen-tramento di Porto Re. Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu 14. studenoga 1942. dobilo je obavijest od Državnog tajništva Vatikana da je oko 1 700 Židova prebačeno u Kraljevicu.21 Tamo su boravili do sredine lipnja 1943. kada su prebačeni u odvojeni dio sabirnog logora kraj Kampora na Rabu, koji je ranije bio ustrojen za internaciju sloven-skog i hrvatskog stanovništva, pod nazivom Campo di concentramento per internati civili di Guerra – Arbe.22

I Split je od travnja do srpnja 1941. bio utočište za oko 8 000 izbjeglica pa tako i za Žido-ve koji su iz kontinentalnog dijela tražili spas na područjima pod talijanskom upravom. Prema talijanskim izvorima krajem srpnja 1941. u Splitu su bile prijavljene 704 židovske obitelji, dio ih je bio stalno nastanjen, a dio je izbjegao u Split. Veći dio izbjeglih osoba, osobito Srba, nakon izbijanja ustanka vratio se pretežito na područje sjeverne Dalmacije koje je bilo zahvaćeno pobunom i pod zaštitom talijanske vojske. Židovi su i dalje ostali u Splitu jer nije bilo uvjeta za njihov povratak, odnosno područja s kojih su izbjegli nije zaposjela talijanska vojska koja se, u pravilu, prema Židovima odnosila zaštitnički. Jedna manja skupina, oko 200 Židova, otišla je u Kotor, a pojedine skupine su uz pomoć Talijana prebačene u Italiju, u tzv. slobodnu konfinaciju.23

18 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 121.19 Usp. JIM, Beograd, br. 1860, K-24-4-1/6, Saslušanje Pavla Vinskog pred Saveznom komisijom za zločine

okupatora i njegovih pomagača od 13. rujna 1945.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holo-kaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 92.

20 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 112, 122.

21 Usp. Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 122, 123; S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 228; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 124-126; Z. ŽIVAKO-VIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 94.

22 Usp. N. LENGEL – KRIZMAN, »Koncentracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju (1941-1943)«, str. 251-252, 273-276.

23 Usp. Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu. Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945., tom 1, Beograd, 1993., dok. br. 69, str. 126; Jaša ROMANO, Jevreji Jugoslavije

159

CCP 72 (2013.), str. 153–178

Poslanstvo NDH u Rimu početkom ožujka 1942. obavijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Italije da se koriste lažne propusnice s imenima ljudi s anektiranog područja za prebacivanje Židova iz NDH. Posebice iz Sarajeva u Split gdje je, prema sumnjama vlasti NDH, djelovala »dobro organiziran skupina« koja je pribavljala isprave, vjerojatno u sprezi s nekim talijanskim dužnosnikom.24 Pri Židovskoj općini u Splitu postojao je i Emigrantski odbor koji su sačinjavali pred-stavnici splitske Židovske općine i predstavnici izbjeglica, a na čelu odbora bio je Spli-ćanin Viktor/Vittorio Morpurgo, koji je bio nositelj organiziranja pomoći izbjeglicama, osobito što se tiče ostvarivanja kontakata s talijanskim i svjetskim židovskim organi-zacijama koje su im materijalno pomagale. Vrlo značajno bilo je pružanje podataka o osobama koje su uspjele prebjeći s područja NDH i skloniti se u Split. Splitska Židovska općina posredovala je i u ishođenju isprava, preko DELASEM-a, za odlazak preko Špa-njolske ili Turske, u neku od zemalja Južne Amerike ili Srednje Amerike. Emigrantski odbor pri Židovskoj općini u Splitu djelovao je do početka rujna 1943. kada je Italija kapitulirala.25

Prvo veće rasterećivanje Splita od mnogobrojnih židovskih izbjeglica provela je talijanska vlast u kolovozu i rujnu 1941. kada je skupinu od oko 700 izbjeglica prebacila na otok Korčulu, u grad Korčulu oko 400 izbjeglica, u Velu Luku 300 izbjeglica te oko 250 na otok Mljet. Prema popisu talijanskih vlasti 1 931 izbjeglica, većinom jugoslavenskih Ži-dova i manji broj Židova izbjeglih s područja Trećeg Reicha i srednjoeuropskih zemalja, bilo je u nekoliko navrata do kraja 1941. prebačeno na Korčulu.26 Korčulanski hotelijer Andreis ponudio je za prihvat hotele, a smještaj su izbjeglice pretežno same plaćale. Rat je na otoku zatekao i nekoliko Židova koji su bili u židovskoj ribarskoj školi u kojoj su se pripremali za odlazak u Palestinu. Nakon prvih partizanskih diverzija protiv talijan-skih vlasti u Splitu, Židovima na Korčuli uvedena je cjelodnevna zabrana kretanja. Već u prosincu 1941. prva skupina od oko 100 Židova prebačena je u Italiju, u Modenu. U Korčuli je djelovala i privremena Židovska općina koja je preko Židovske općine iz Splita dobivala pomoć DELASEM-a. Za odmazdu zbog napada na talijansku vojarnu u Veloj Luci talijanske su vlasti strijeljale tri Židova. Bilo je primjera i da su Talijani kao taoce uzimali mlađe židovske izbjeglice. Nakon kapitulacije Kraljevine Italije 1943. dio mlađe populacije židovskih izbjeglica uključen je u partizanske postrojbe, a starijim osobama

1941-1945. Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata, Beograd, 1980., str. 137; N. LENGEL – KRIZMAN, »Koncentracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju (1941-1943)«, str. 269; Duško KEČKEMET, Židovi u povijesti Splita, Split, 1971., str. 174; Bernard STULLI, Židovi u Dubrovniku, Zagreb, 1989., str. 87; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 243.

24 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 107-108.

25 Usp. Državni arhiv u Splitu (dalje: DAST), Židovska vjerska općina Split (dalje: ŽVOS), kut. 4, omot 7, br. I 253/42-II, br. I 334/42-II, br. I 335/42 – II, br. I 395/42 – II, I 404/42 – II. i omot 9/1942, br. I 743/42 – II. i 2511/42 – II; D. KEČKEMET, Židovi u povijesti Splita, str. 174; B. STULLI, Židovi u Dubrovniku, str. 87; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 111-114; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 243.

26 Usp. N. LENGEL – KRIZMAN, »Koncentracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju (1941-1943)«, str. 269, bilj. 64; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bek-stvu od Holokausta 1941-1945, str. 123; Zorislav VISKOVIĆ, »Židovi u Korčuli u vrijeme Drugog svjetskog rata«, Godišnjak grada Korčule, br. 9, Korčula, 2004., str. 288-298.

160


partizani su dopustili odlazak preko Visa u južnu Italiju. Mogli su ponijeti samo osobnu prtljagu, a ostalu imovinu, posebice hranu, morali su ostaviti. Posljednja skupina napu-stila je Korčulu u prosincu 1943., a partizansko vodstvo otoka Korčule iznijelo je svoje negativno mišljenje o zadržavanju Židova: »Panike u narodu jače nije bilo, osim kod Ži-dova, koji neprestano kukaju o antisemitskoj opasnosti držeći se neprestano svojih kufera i zijevajući prema Bariju, čime su izazvali stanovitu mržnju naroda prema sebi zbog čega imamo posla da to uklonimo.«27 Giuseppe Bastianini, guverner Dalmacije, i talijansko poslanstvo u Zagrebu izvještavali su o masovnim dolascima Židova u Split, navodeći da se krajem srpnja 1942. u Splitu na-lazilo oko 1 500 izbjeglih Židova te da su imali problema sa smještajem tih izbjeglica. U kolovozu 1942. dio njih je iz prenapučenog Splita poslan u Dubrovnik, što je opet izazvalo negodovanje vlasti NDH jer su u Dubrovniku vladale teške prehrambene prilike te su se opetovano žalili na »negativnu promidžbu« koju rade Židovi. Na Braču, u Milni, Supetru, Nerežišću (kasnije prebačeni u Sumartin) bilo je smješteno više od 200 izbjeglih Židova, koji su do rujna 1942. bili u Kninu i Drnišu, a manji broj ih je stigao i iz Splita. Na Hvaru, u gradu Hvaru, Starom Gradu i Jelsi bilo je smještano oko 400 izbjeglih Židova iz Mostara i Sarajeva, koji su prije toga bili u Metkoviću. U gradu Hvaru bili su smješteni u nekoliko hotelskih zgrada. Početkom rujna 1942. jugoslavensko poslanstvo u Vatikanu dobilo je dopis u kojem talijanska židovska zajednica traži pomoć jer više nisu u mogućnosti snositi mjesečne troškove za židovske izbjeglice u Splitu. Moscatello, iz jugoslavenskog poslan-stva u Vatikanu, odgovorio je da bez suglasnosti jugoslavenske vlade poslanstvo ne može ništa poduzeti te da se »boji« da bi tolika pomoć Židovima izazvala negodovanje ostalog stanovništva u Splitu među kojima ima također »mnoštvo bijednika«. Početkom lipnja 1943. židovski internirci s Brača i Hvara prebačeni su u logor na Rabu.28

U rujnu 1941. kada su Talijani proveli reokupaciju Druge zone na dubrovačkom područ-ju nalazilo se oko 1 800 Židova pretežno izbjeglih s ostalih područja NDH, iz raznih europskih zemalja te manji broj iz Crne Gore. Još od svibnja 1941. Židovska općina u Du-brovniku novčano je skrbila za dio stranih Židova koji su se nalazili na području NDH u jedanaest »skupnih boravišta«. Izbjeglice o kojima je brinula dubrovačka židovska općinu prebačeni su iz Samobora prvo u Sarajevo, potom u Mostar i na kraju u Gacko. U prvim ratnim mjesecima ponajviše su na dubrovačko područje izbjegli sarajevski Židovi, često s krivotvorenim propusnicama koje su plaćali od 10 000 do 50 000 kuna. Tamo su bili pod zaštitom talijanskih vojnih vlasti. Židovska općina u Splitu obvijestila je u ljeto 1942. dubrovačku Židovsku općinu da je talijanski DELASEM dobio potvrdu da će talijanska vojska štiti Židove u Drugoj zoni te da nema potrebe da se Židovi prebacuju na anektirano područje. Početkom studenoga 1942. zapovjedništvo talijanske Šeste armije osnovalo je

27 S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 118. Usp. Petar LOZICA – Zdravko STANIĆ, »Sto dana slobode (od 9. IX. do 23. XII. 1943.)«, Sjećanja jedne ge-neracije. Grad Korčula 1900-1946, Korčula, 1990., str. 471-472; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 122, 123, 124; Nikica BARIĆ, Ustaše na Jadranu. Uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Zagreb, 2012., str. 336.

28 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 112, 118, 119, 126-127.

161

CCP 72 (2013.), str. 153–178

za te izbjegle Židove internacijske logore na Lopudu, Kuparima i Gružu. Krajem svibnja 1943. započelo je prebacivanje interniranih Židova s dubrovačkog područja u logor na Rabu.29

Logor na Rabu, kao što je već spomenuto, osnovale su talijanske vlasti u ljeto 1942. i tamo je otpremano pobunjeno hrvatsko i slovensko stanovništvo iz Gorskog kotara, Istre i slovenskih područja koji je okupirala Kraljevina Italija. Od kraja svibnja do sredine srpnja 1943. Židovi iz sabirnih logora na jadranskoj obali, osim Židova s Korčule, prebačeni su u poseban dio logora na Rabu. Uvjeti u židovskom dijelu logora bili su znatno bolji nego u onom dijelu gdje su bili zatočeni Slovenci i Hrvati.30 Emigrantski odbor Židovske općine u Splitu sudjelovao je u prebacivanju Židova na Rab. No, obaviješteni su iz Trsta 4. srpnju 1943., da je u tijeku prebacivanje oko 1 200 interniraca iz Kraljevice na Rab te da trenutno ne mogu prihvatiti još 500 izbjeglih Židova s Korčule.31 Uvjeti života u logoru na Rabu bili su znatno lošiji nego u prijašnjim logorima. U rapskim hotelima Adria i Imperial ustrojena je sanitetska služba koju su zajednički vodili židovski i talijanski liječnici a broj oboljelih bio je velik. U židovskom dijelu logora sami internirci vodili su logor i nisu išli na prisilni rad jer su većinu činila djeca mlađa od 15 godina i žene. Odrasli muškarci pretežno su bili obrazovane i stručne osobe, što su talijanske vlasti plani-rale iskoristiti za svoje potrebe. U kolovozu 1943. zapovjedništvo talijanske Druge armije dobilo je zaduženje da u slučaju povlačenja talijanske vojske s Raba zaštiti Židove.32 U rujnu i listopadu 1943. izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa u NDH Julius Schmidlin u svojim izvješćima središnjici u Ženevi naveo je da se na Rabu nalazi od 3 000 do 4 000 in-terniraca, većinom jugoslavenskih Židova, iz raspuštenih logora u Dubrovniku i Kraljevici.33 Talijanski izvori navode da je u logoru na Rabu bilo između 2 400 i 2 500 židovskih interni-raca, a kasnijim popisivanjima utvrđeno je da je oko 3 600 Židova spašeno na Rabu.34 Poslije kapitulacije Italije dio mlađe židovske populacije ustrojio je židovsku partizansku brigadu koja je brojila 243 borca bila prebačena u Liku. Židovski liječnici i bolničari dodjeljivani su i drugim postrojbama tako da je ukupno 691 Židov s Raba prišao partizanima. Žene s djecom i starije osobe prebačeni su na područja pod partizanskom vlašću u Liku te na Banovinu i

29 Usp. Emilio TOLENTINO, »Fašistička okupacija Dubrovnika 1941-1945 i rješavanje jevrejskog pitanja«, Zbornik, Jevrejski istorijski muzej, br. 1, Beograd, 1971., str. 201-207; N. LENGEL – KRIZMAN, »Kon-centracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom primorju (1941-1943)«, str. 270, 276-277; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 115-116, 126; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 447; Jonathan STEINBERG, All of nothing. The Axis and the Holocaust 1941-1943, London – New York, 2002., str. 46-47.

30 Usp. Ivan KOVAČIĆ, Kampor 1942.-1943. Hrvati, Slovenci i Židovi u koncentracijskom logoru Kampor na Rabu, Rijeka, 1998., str. 93-100, 277-293.

31 DAST, ŽVOS, kut. 6, VII/1943., Pismo Gada Glassa iz Trsta V. Morpurgu u Split; S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 228; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 127; Z. ŽIVAKOVIĆ-K ERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 94.

32 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 127, bilj. 219, 128, bilj. 229, 129.

33 Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske. Dokumenti, dok. br. 13, str. 91 i dok. br. 21, str. 125.

34 Usp. N. LENGEL – KRIZMAN, »Koncentracioni logori talijanskih okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom Primorju (1941-1943)«, str. 279; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 128, bilj. 227.

162


Kordun. Jaša Romano navodi da je 1 800 Židova iz logora na Rabu prebačeno po naredbi Glavnog štaba Hrvatske na područje Slunja i Gline. Hugo Wollner u pismu iz Topuskog 28. lipnja 1944. navodi da je oko 600 Židova s Raba otišlo u Bari, a preostalih 2 100 prebačeno je na područje pod vlašću partizana te da su se mlađi priključili partizanima, dočim je oko 1 000 osoba, većinom starci, žene i djeca, raspoređeno po selima na području Slunja i Gline te da svi ono žele na neko »sigurnije područje«. Kada su Nijemci zauzeli Rab, otpremili su u Auschwitz 204 Židova koji su ostali na otoku.35

Udruženje jugoslavenskih Židova u SAD-u/Association of Yugoslav Jews in the USA oba-vijestilo je Ivana Frangeša, otpravnika poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu, da su iz pisma H. Wollnera od 28. lipnja 1944. saznali o teškim životnim uvjetima Židova pre-bačenih s Raba na područje Slunja i Gline te su zatražili njihovu evakuaciju u Italiju. Pavle Neuberger i Lujo Weismann, u ime Udruženja jugoslavenskih Židova iz New Yorka, obratili su se 28. rujna 1944. i Savi Kosanoviću, ministru socijalnog zdravlja Jugoslavenske izbje-gličke vlade, da se što žurnije pošalje pomoć tim ljudima i da se omogući njihovo prebaci-vanje u Bari.36 Predstavnik Svjetskog židovskog kongresa proslijedio je 26. listopada 1944. obavijest Međunarodnog komiteta za izbjeglice Udruženju Židova iz Jugoslavije u SAD da se započelo s evakuacijom židovskih izbjeglica s područja koja su bila pod partizanskom vlašću u Italiju. Planiralo se prebaciti između 300 i 670 osoba, a prema nekim navodima prebačeno je samo 40 osoba. Svjetski židovski kongres iznova se 8. studenoga 1944. obratio Ivanu Frangešu u poslanstvu u Washingtonu i zatražio da se ubrza prebacivanje židovskih izbjeglica iz Topuskoga. Židovske izbjeglice nastojale su preko britanske vojne misije koja je djelovala pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Ju-goslavije ishoditi još u studenom 1943. da se najugroženiji među izbjeglicama prebace u Italiju. Do sustavnog prijevoza izbjeglica nije došlo zbog više razloga, od strateških i vojnih razloga do bojazni da se ne pojača već prisutna izbjeglička kriza na jugu Italije.37 Dio Židova s Raba otišao je i na područje Barija od kuda su otpremljeni i u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu, osnovan prema dogovoru zapadnih saveznika i predstavnika jugo-slavenskoga partizanskog pokreta. U tom je izbjegličkom logoru bilo 122 Židova koji su, prema nekim navodima, prikrivali svoj identitet jer su Britanci prema zahtjevu egipatske vlade sprječavali dopremanje Židova u logor El Shatt, ali i u logor El Khataba, koji su vodili predstavnici izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije. Izbjegli Židovi u Egipat su

35 Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Beograd, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u SAD – Vašington, 371-30-395-426; J. ROMANO, Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata, str. 151; S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 229; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 130, 131; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 95; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 164-169 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 252-258.

36 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 130, 132.

37 Usp. Narcisa LENGEL – KRIZMAN, »Sudbina preživjelih Židova iz logora na Rabu 1943-1945«, Bilten, Židovska općina Zagreb, br. 46-47, Zagreb, 1996., str. 7, 8-9, 15-16; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utoči-štem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 132, bilj. 251, 133; Menahem ŠELAH, »Sudbina Jevrejskih izbeglica na otoku Rabu«, Zbornik, Jevrejski istorijski muzej, br. 7, Beograd, 1997., str. 190-195.

163

CCP 72 (2013.), str. 153–178

došli na razne načine. Tako su, primjerice, zagrebački Židovi Mihajlo Tolnauera i njegov brat, preobraćeni na katolicizam 1942., do kapitulacije Italije živjeli u dominikanskom samostanu u Zagrebu, a potom su preko Barija prebačeni u logor El Shatt.38

Izbjegli jugoslavenski Židovi, pretežno s područja NDH, osnovali su i svoju općinu u Bariju te su od tamo uspjeli pojedine skupine ljudi, posebice djecu, prebaciti u Palestinu. Dio izbjeglih Židova osnovao je i Prvu prekomorsku partizansku brigadu, a pojedinci su radili na različitim dužnostima u bazi NOV Jugoslavije u Bariju. Liječnici i drugo zdrav-stveno osoblje uključili su se u rad bolnica na oslobođenome talijanskom području.39 U jesen 1943. u Bariju se nalazilo oko 850 izbjeglih Židova, pretežno s područja NDH, od kojih je oko 500 bilo u logoru, a ostali u gradu. To su bili Židovi prebačeni s Korčule i iz Splita, a dio ih je došao i sa sjevera Italije. Prema kasnijim pokazateljima 1 181 Židov čekao je u Bariju povratak u Jugoslaviju, a i drugdje na Apeninskom poluotoku bilo je manjih skupina Židova iz NDH. Na Korčuli je ostalo nešto Židova, na Visu ih je bilo oko 100, a moguće da je židovskih izbjeglica bilo i na drugim otocima koji nisu evakuirani poslije kapitulacije Italije. Josip Milhoffer, Židov iz Ludbrega, koji je izbjegao u Italiju, naveo je u pismu iz 1943. da je u Bari došla skupina od 600 židovskih izbjeglica iz Spli-ta, djeca, žene i starci te da židovski internirci u Veloj Luci čekaju putne isprave kako bi mogli otputovati. U Rimu se do srpnja 1944. nalazilo 349 Židova s područja NDH koji su se nastojali uz pomoć Vatikana prebaciti u Španjolsku, a radio se o sefardskim Židovima, koji su bili po »podrijetlu i jeziku« iz Španjolske. Nakon vala odlaska na Apeninski poluo-tok, izbjeglice su nakon kapitulacije Italije odlazili ponajviše prema Iberijskom poluotoku, u Madrid, Barcelonu i Lisabon, gdje se mali broj zadržao do kraja rat. Većina ih je uspjela otići u Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku.40

Pad Mussolinija dogodio se 25. srpnja 1943., a Italija je kapitulirala 9. rujna 1943. I prije tih događaja započelo se pogoršavati stanje među izbjeglim Židovima. Osobito na područ-ju gdje je osnovana Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika/Repubblica Sociale Ita-liana, poznata pod imenom i Repubblica di Salò/Salska Republika, s čijeg su područja odlazili domaći i izbjegli Židovi, većinom prema jugu Italije ili prema strogo kontroliranoj granici Švicarske. Spas su tražili u skrivanju kao i priključivanju partizanima. Na okupira-nom području sjeverne Italije vlasti Talijanske Socijalne Republike izručile su Nijemcima, u razdoblju od jeseni 1943. do početka 1945. godine, 6 851 Židova, a od toga je bilo više od 2 000 stranih državljana među kojima je bilo i Židova s jugoslavenskog područja. Oko 250 zagrebačkih Židova koji su se sklonili u Italiju, na području mjesta Aprice, uspjelo se u rujnu 1943., uz brojne poteškoće i fizičke napore, prebaciti preko Alpa u Švicarsku.41

38 Usp. Mateo BRATANIĆ, Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946., doktorski rad, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2009., str. 237; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 163-164 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 251-252.

39 Usp. J. ROMANO, Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata, Beograd, 1980., str. 296; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holoka-usta 1941-1945, 140; Melita ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice, Zagreb, 2004., str.134.

40 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 141-142, 144, 177, 213, 241.

41 »Auf den Spuren der Neufelds von Zagreb nach Adliswil. Die Flucht einer jüdischer Familie während des Zweiten Weltkriegs in die Schweiz«, Neue Züricher Zeitung (Zürich), 20./21. lipnja 2009.; Boris OREŠIĆ,

164


Pojedini izvori navode da je krajem 1942. u Italiji bilo 5 636 Židova sa stranim državljan-stvom i onih bez državljanstva. U sabirnim logorima bilo je 2 139 Židova, od toga se za 337 navodi da su jugoslavenski i 37 hrvatski Židovi. Preostalih 3 497 Židova živjelo je u slobodnoj internaciji u raznim talijanskim mjestima, a među njima je bilo 999 jugosla-venskih i 486 hrvatskih Židova. Ako je načelo razvrstavanja bilo državljanstvo, odnosno osobne isprave, moguće da je u jugoslavenskoj skupini bilo i Židova s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema podatcima iznesenim na skupštini DELASEM-a krajem studenoga 1942. s jugoslavenskog na talijansko područja došlo je oko 3 250 Židova, među njima bilo je i Židova izbjeglih iz drugih europskih zemlja, a u taj broj nisu bili uračunati oni koji su »izravno«, odnosno sami uspjeli izbjeći iz Zagreba na talijansko područje. Naj-brojniji među njima bili su Židovi s područja NDH koji su mogli dokazati državljanstvo Kraljevine Jugoslavije, a koje pak talijanske vlasti nisu priznavale.42

Akcije spašavanja židovske djece s područja NDH

Prva akcija spašavanje djece vezna je uz predratna nastojanja zagrebačke židovske općine u spašavanju židovske djece iz europskih zemlja. Zagrebački Židov Josef Indig-Ithai prije rata radio je na prihvatu židovske djece iz Poljske. Zadnju skupinu je prihvatio 27. ožujka 1941. te ih je uskoro, zbog okupacije Kraljevine Jugoslavije, iz Zagreba prebacio u Slo-veniju u Lesno Brdo kod Vrhnike u pratnji šest odraslih članova Židovske općine Zagreb. U travnju 1942. prebačeni su u Italiju, u mjesto Nonatola u okolici Modene. Toj se djeci priključilo 14. travnja 1943. godine 19 dječaka i 13 djevojčica, uglavnom iz Sarajeva te nekoliko iz Zagreba i Osijeka, a prebačeni su tamo iz Splita uz pomoć Židovske općine Split i DELASEM-a. Zbog kapitulacije Kraljevine Italije, djeca su kasnije prebačena u Švicarsku, a poslije rata preko Španjolske (Barcelone) u Palestinu.43 Poznato je da se u još jednom navratu, početkom 1943., u tzv. kindertransportu s područja NDH spasilo 11 djevojčica i dječaka. Na toj se akciji spašavanja radilo od početka 1942. i prvobitno je Židovska općina u Zagrebu planirala na taj način prebaciti preko Mađarske i Turske (Istambula) u Palestinu 86 djece i 9 odraslih osoba. U toj su akciji sudjelovale međunarodne židovske organizacije, Katolička crkva i razna diplomatska predstavništva, od švicarskog predstavnika u Zagrebu do poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Istambulu. Mukotrpno ishođenje svih potrebnih dokumenta uzelo je dosta vremena te znatno smanji-lo broj djece koja su obuhvaćena tom akcijom. U svibnju 1942. na popisu je bilo 86 djece i 9 pratitelja, no zbog administrativnih problema krenulo se tek 7. veljače 1943. s 11-ero

»Put spasa 66 godina poslije«, Globus, Zagreb, 29. svibnja 2009., str. 40-46; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 140.

42 DAST, ŽVOS, kut. 5, Izvještaj sa skupštine o djelovanju DELASEM-a u 1942. Usp. Carlo Spartaco CA-POGRECO, »I campi di internamento fascisti per gli ebrei (1940-1943)«, Storia contemporanea, Bologna, 1991., Anno 22/4, str. 674; M. RISTOVIC, U potrazi za utočištem. Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od Holo-kausta 1941-1945., str. 90, 127; Daniel CARPI, »Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia«, Rescue Attempts during the Holocaust, London, 1994., str. 497, 502, 503.

43 Usp. DAST, ŽVOS, kut. 6, omot V/1945., Dopis predstavnika DELASEM-a u Genovi Vittoria Valobra od 7. svibnja 1943.; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 151-156 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 236-243.

165

CCP 72 (2013.), str. 153–178

djece, a stigli su u Palestinu 23. veljače 1943. U spašavanju te skupine zagrebačke židov-ske djece posredovala je Marija Bauer, Vinkovčanka židovskog podrijetla čija je obitelj od ranije živjela u Turskoj. O toj akciji spašavanja djece pisao je Martin Weltmann (Meir Weltmann-Tuval), koji je u Istambulu iz pomoć jugoslavenskih Židova koji su prije rata iselili u Palestinu i Jugoslavenske izbjegličke vlade radio na spašavanju jugoslavenskih Židova, ponajprije onih s područja NDH. Weltmann je bio zagrebački Židov, vrlo aktivan u židovskim i cionističkim organizacijama, a iselio je u Palestinu u prosincu 1939. Prema njegovu izvješću iz lipnja 1943. poslaniku Kraljevine Jugoslavije u Ankari Iliji Šumen-koviću, intervencijom Vatikana i zagrebačkog nadbiskupa Stepinca postignuto je puštanje oko 20 osoba, od toga 10-ero djece, koji su iz NDH stigli u Budimpeštu predvođeni Dra-gutinom Ašerom i Ivom Davidovićem.44

***Vlasti NDH su u rasnom zakonodavstvu izrekle svoj antisemitski stav prema Židovima koji je bitno obilježen motivom otuđivanja imovine i mentorstvom Trećeg Reicha, koji je povremeno uz pohvale oko rješavanja »židovskog pitanja« imao i prigovore oko brzine rješavanje toga pitanja. Predstavnici Trećeg Reicha očitovali su se 24. srpnja 1942. o pot-punoj spremnosti vlasti NDH da u dogovoru s Nijemcima obavi »preseljenje« preostalih Židova, a kao smetnju naveli su talijanske vlasti jer su se brojni Židovi sklonili na područ-ja pod njihovom kontrolom.45 Još se u nekoliko navrata u odnosima Trećeg Reicha s NDH i Kraljevinom Italijom javljalo pitanje Židova na području NDH ili onih koji su s području NDH izbjegli. U tim pregovorima spominjao se i njemački zahtjev za »preseljavanje« na Istok, što je očito bio eufemizam za otpremanje u koncentracijske logore i za »konačno rješenje« židovskog pitanja.46

U travnju 1943. njemačko poslanstvo u Zagrebu tražilo je da se i preostali Židovi uklo-ne. Prema podatcima poslanstva Trećeg Reicha u Zagrebu, u ožujku i travnju 1943., u Hrvatskoj je još bilo oko 2 000 Židova. U izvješću njemačkog poslanstva od 15. srpnja 1943. navodi da se u Hrvatskoj nalazi još 800 Židova, pretežno žena i djece, te se pred-lagalo njihovo »preseljenje« na Istok. Krajem rujna 1943. Predsjedništvo vlade NDH uputilo je okružnicu kojom su upozorili da pojedina ministarstava upućuju raznim dr-žavnim tijelima upute o provođenju »rasne politike«, osobito u pitanju »polužidova«, te da se s takvim postupcima treba prestati. Naglašeno je da je Ministarstvo unutarnjih poslova jedino nadležno za provođenje »jedinstvene, jednostrane i cjelovite« rasne po-litike. Do travnja 1944. još se rješavalo pitanje pojedinih Židova, a ti slučajevi »nisu

44 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 232-238, 241-243; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice, str. 149; I. GOLDSTEIN, »Kontakti zagrebačke Židovske općine s inozemstvom 1933-1945«, str. 44-47; Ženi LEBEL, »Kindertransport iz Ne-zavisne Države Hrvatske februara 1943. godine«, Zbornik, Jevrejski istorijski muzej, br. 9, Beograd, 2009., str. 185-352.

45 Akten zur deutschen auswärtigen Politik 1918-1945. Aus dem Archiv des Auswärtigen Amtes, Serie E, 1941-1945, Band III, Göttingen, 1974., str. 224; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 133.


166


bili malobrojni«. Riječ je o Židovima kojima je priznat položaj »počasnih arijevaca« i onima iz miješanih brakova.47 Njemački su predstavnici u više navrata pritiskali talijanske predstavnike da im predaju izbjeglice, a u tim nastojanjima značajnu ulogu imao je Siegfried Kasche, poslanik Trećeg Reicha u Zagrebu.48 »Nepremostive poteškoće« postojale su u odnosu prema Židovima između vlasti NDH i Trećeg Reicha. O njima svjedoči pismo Ministarstva vanjskih poslo-va Trećeg Reicha od 27. srpnja 1944. upućeno Adolfu Eichmannu. U pismu se navodi da »intenzivnije rješavanje pitanja Židova u Hrvatskoj« ometa činjenica da su »vodeći Hrvati uključeno sa samim Pavelićem« u rodbinskim vezama s Židovima i stoga se ne provodi »daljnji odlučni postupak protiv Židova«.49 Ocjenu o odnosu vlasti NDH prema Židovima iznio je i Hans Helm, policijski ataše poslan-stva Trećeg Reicha u Zagrebu, u travnju 1944., navodeći u izvješću da je zadovoljavajuće rješenje »židovskog pitanja« posljedica stalnog njemačkog pritiska te da su se vlasti NDH ne-godovale jer je bilo riječ o obrazovanim stručnjacima koje je bilo teško nadomjesti. U svojim sjećanjima ministar hrvatskog domobranstva, vojskovođa i maršal Slavko Kvaternik navodi da su u njemačkom poslanstvu u Zagrebu smatrali da su Hrvati »premekani i judenhörig«.50

Dana 5. svibnja 1945. donesena je »Zakonska odredba o izjednačavanju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost«, no to je bilo prekasno za hrvatske i bosansko-hercegovačke Židove koji su ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima.51

Katolička crkva i Jugoslavenska izbjeglička vlada u pružanju pomoći izbjeglim Židovima u Italiji, Švicarskoj, Španjolskoj, Portugalu i Turskoj

Katolička crkva i Jugoslavenska izbjeglička vlada ulagale su znatne napore, vrlo često i zajedničke, u pružanju pomoći izbjeglicama s područja Kraljevine Jugoslavije, a među njima bio je priličan broj jugoslavenskih Židova.U nekoliko su se navrata predstavnici Katoličke crkve na području NDH, izaslanik Vatikana Giusepe Ramiro Marcone i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, zalagali za Židove, oso-bito za židovsku djecu. U vezi toga im se obraćao i zagrebački rabin Miroslav Šalom Frei-berger tražeći od njih da posreduju u prebacivanju židovske djece u Italiju.52 Državni tajnik

47 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Ministarstvo skrbi za postradale krajeve, kut. 1, br. 8196/43. Usp. S. D. MI-LOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 235, 237.

48 Usp. Raul HILBERG, Die Vernichtung der europäischen Juden, Frankfurt am Main, 1991., str. 761; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 134.

49 S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945., str. 238.50 Usp. Bogdan KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, Zagreb, 1986., str. 337-338; Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ,

Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997., str. 204; ISTA, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001., str. 61.

51 Usp. Hrvatski narod, Zagreb, 5. travnja 1945. i 5. svibnja 1945.; Fikreta JELIĆ – BUTIĆ, Ustaše i Nezavi-sna Država Hrvatska 1941-1945, Zagreb, 1978., str. 304; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 178.

52 Usp. Dragoljub ŽIVOJINOVIĆ, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast 1941-1958, Beograd, 1994., str. 14; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 231; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 113-114 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.– 1945., str. 183-184.

167

CCP 72 (2013.), str. 153–178

Vatikana Luigi Maglione i nadbiskup Stepinac ulagali su zajedničke napore kod talijanske vlade u studenome 1942. da se jugoslavenskim Židovima omogući ostanak na područjima pod talijanskim nadleštvom jer je među njima bio i velik broj pokrštenih.53 Početkom ožujka 1943. nadbiskup Alojzije Stepinac obratio se Paveliću zbog »mjera terora« i »nezakonitog« istupa protiv Srba, Židova i Roma.54 Preko Biskupske konferencije traženo je, s raznih mje-sta, da se sa Židovima »čovječnije postupa«, a iznesen je i prijedlog da katolički biskupi pomognu pokrštenim Židovima pribaviti vize za neke južnoameričke države.55 Česti su bili upiti jugoslavenskih židovskih izbjeglica raznim tijelima Jugoslavenske izbje-gličke vlade, osobito diplomatskim predstavništvima, da im ishode putne isprave, osobito vize te da im pomognu materijalnim sredstvima ili nađu prikladan smještaj. Poslanstva u Vatikanu i Bernu ponajprije su rješavala pitanje osobnih i putnih isprava. Pojedine izbje-glice obraćale su se i švicarskom predstavniku u Rimu, koji je zastupao i interese Jugosla-venske izbjegličke vlade. Zbog sve većega izbjegličkog problema, Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije donijelo je 23. lipnja 1943. odluku da se svim državljani-ma bez obzira na vjeroispovijest izdaju putovnice. Međusaveznički komitet ili Komitet za smještaj savezničkih izbjeglica počeo je ozbiljnije razmatrati mogućnost smještaja jugo-slavenskih izbjeglica iz Portugala i Španjolske u sjevernu Afriku oko Casablance, što je nailazilo na američko odbijanje zbog blizine ratnih poprišta.56

Molbe poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu za pomoć bile su česte tijekom 1942. kada je broj interniraca s jugoslavenskog prostora bio u porastu. Poslanstvo je početkom proljeća 1942. uspjelo dodijeliti skromna sredstva pojedinim izbjeglicama pa se obratilo za pomoć Državnom tajništvu Vatikana za pomoć jugoslavenskim internircima u logoru Ferra-monti. Pomoć je bila potrebna i skupinama koje su živjele kao slobodni civilni internirci. Bili su pod policijskih nadzorom i dva puta tjedno javljali se mjesnoj policijskoj postaji te su imali ograničeno kretanje. Primjerice, u selu Cocconato, nedaleko od Torina, živjelo je 20 židovskih obitelji s hrvatskog područja, ukupno 60 osoba, koje su kasnije prebačene u logor Ferramonti. Slična je bila sudbina i članova obitelji Perera, koji su iz Sarajeva preko Splita izbjegli te promijenivši prezime u Ferraro živjeli u sjevernoj Italiji. Nikola Moscatello, sa-vjetnik jugoslavenskog poslanstva u Vatikanu, u travnju 1943. pisao je Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije da slobodni internirci teško žive, kao uostalom i domaće stanovništvo. No, internirci su ipak, prema Moscatellovu mišljenju, bili u težem položaju jer nisu poznavali talijanski jezik, mogli su se ograničeno kretati i nisu imali pravo zapošljava-nja. Jedini izvor prihoda slobodnih interniraca bila je prilično oskudna materijalna pomoć raznih institucija, a tek rijetki su od rodbine, većinom iz Sjeverne Amerike i Velike Britanije, dobivali materijalnu pomoć. Jugoslavensko poslanstvo u Vatikanu je preko Katoličke crkve tajnim kanalima dostavljalo skromnu materijalnu pomoć židovskim izbjeglicama iz Jugo-

53 Usp. E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 112-113 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Ne-zavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 181, 221.

54 Usp. D. ŽIVOJINOVIĆ, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast 1941-1958, str. 68.55 Usp. G. GRBEŠIĆ, »Prijelazi Židova u katoličku crkvu u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji od 1941. do

1945.«, str. 159.56 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str.

96, 98, 99, 235.

168


slavije. Moscatello je pisao u listopadu 1942. jugoslavenskom poslanstvu u Bernu da se za jugoslavenske internirce »Mojsijeve vjere« ponajviše brine »ovdašnja židovska organizaci-ja«, odnosno DELASEM. Moscatello je preporučio jugoslavenskom Ministarstvu vanjskih poslova da se prilikom dodjeljivanja pomoći jugoslavenskim internircima u Italiji ne treba praviti razlika na osnovi ideološke i političke opredijeljenosti. Državno tajništvo Vatikana, u veljači 1943., obavijestilo je jugoslavensko poslanstvo u Vatikanu da papa nudi novčanu pomoć žrtvama rata, posebice internircima. Jugoslavensko poslanstvo slalo je 30 000 lira DELASEM-u koje su korištene za pomoć Židovima u Dalmaciji, a ostala sredstva priku-pljena su od židovskih općina u Italiji. Preko švicarskog predstavnika u Italiji jugoslavensko poslanstvo je još s oko 80 000 lira pomoglo židovskim internircima u Italiji. Jugoslavensko poslanstvo u Vatikanu ustvrdilo je da su zbog toga internirani Židovi u boljem položaju od drugih jugoslavenskih interniraca, što je obrazloženo lošijim odnosom talijanskih vlasti prema nežidovskom stanovništvu interniranom s jugoslavenskog područja. Pretežno su to bili Slovenci i Hrvati. Preko DELASEM-a jugoslavensko poslanstvo dobilo je prijedlog Združenog potpornog odbora američkih Židova/American Jewish Joint Distribution Com-mittee/JDC (često se koristi samo naziv JOINT) da daju mjesečni iznos koji bi pomogao jugoslavenskim, poljskim, češkim i slovačkim Židovima da iz Italije emigriraju u Južnu Ameriku. No zbog stroge zabrane američkog Department of the Treasury da se sredstva stave na raspolaganje Italiji kao neprijateljskoj državi, predloženo je da jugoslavenska vlada imenuje povjerljivu osobu koja će u Buenos Airesu od JOINT-a dobivati novac i raspolagati njime prema uputama DELASEM-a. Novac bi se utrošio za dobivanje viza te za pomoć oso-bama koje ostaju u internaciji u Italiji, Dalmaciji i Albaniji. Među židovskim izbjeglicama iz Jugoslaviji bilo je i imućnih koji su imali novac u američkim, britanskim i palestinskim bankama, a koji je bio blokiran te se tražilo od Jugoslavenske izbjegličke vlade da se zauzme oko deblokade dijela novca. Na taj način bi se i Jugoslavenska izbjeglička vlade rasteretila financiranja manjeg broja imućnijih židovskih izbjeglica.57

U ožujku 1943. Isak Alakalaj, vrhovni rabin Jugoslavije koji je emigrirao u SAD, tražio je od tamošnjeg predstavnika Vatikana da uzme pod svoju zaštitu jugoslavenske Židove koji su našli utočište na Apeninskom poluotoku kao i na područjima koje je Italija okupirala. Predložio je Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi da i oni zatraže pomoć od Vatikana i drugih »respektabilnih vlada« za smještaj tih ljudi u Palestini, Meksiku, Keniji te u još nekim juž-noameričkim zemljama.58 Zabrinutost zbog najavljivanog protjerivanja stranaca iz Italije iskazali su i jugoslavenski iseljenici u Palestini koji su u lipnju 1943. preko jugoslaven-skog konzulata u Jeruzalemu tražili da se ti ljudi zbrinu i ukazali da je to moguće ukoliko jugoslavenska vlada bude jamčila da će nakon rata ti ljudi biti vraćeni u Jugoslaviju, dok bi novac za uzdržavanje u izbjeglištvu pribavile američke židovske organizacije.59

57 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 93, 100-102; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 145, 147 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Žido-va u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 228, 230.

58 AJ, Beograd, Emigrantska vlada (dalje: EV), fas. 43, pov. br. 149, poslanik Kraljevine Jugoslavije u Washi-ngtonu K. Fotić jugoslavenskoj vladi, 9. ožujka 1943. Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugosla-venski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 136-137.

59 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 139.

169

CCP 72 (2013.), str. 153–178

Strah izbjeglih Židova na talijanskom području da će nakon pada Mussolinija biti predani Nijemcima ponukao je predstavnike Jugoslavenske izbjegličke vlade da u lipnju 1943. od Vatikana i švicarske vlade zatraže pomoć u zbrinjavanju židovskih izbjeglica. Zalog pozitivnom rješavanju švicarskih vlasti trebala je biti garancija jugoslavenske vlade u izbjeglištvu da će se židovske izbjeglice nakon završetka rata vratiti u Jugoslaviju. Nji-hov boravak u Švicarskoj trebale su financirati američke židovske organizacije. Tajnik Svjetskog židovskog kongresa/The World Jewish Congress obratio se 19. srpnja 1943. vatikanskom predstavniku u Londonu upozorivši ga na pogoršanje vojnog položaja Italije u ratu, a što bi dovelo u opasnost i Židove pod njihovom zaštitom. Prema njegovim navo-dima, bilo je oko 20 000 domaćih i izbjeglih Židova u Italiji te na anektiranim i okupira-nim dalmatinskom području, ponajprije u Kraljevici, Splitu, na Korčuli i na dubrovačkom području. Tražilo se njihovo prebacivanje na jug Italije kako bi se spasili od progona. Većina je Židova s dalmatinske obale već bila premještena u logor na Rabu. Moscatello je početkom 1943. izvijestio vladu u Londonu da su pojedini Židovi iz Dalmacije dobili talijansku izlaznu vizu i osigurali odlazak iz Italije. Upozorio je također da talijanske vla-sti, u pravilu od početka 1943., nisu dopuštale izlazak iz zemlje muškarcima od 18 do 55 godina. Napomenuo je da su u neposrednoj opasnosti oni Židovi koji se nalaze u Splitu i Kraljevici te da bi njih trebalo prebaciti u Italiju te naveo da je intervenirao kod Vatikana s »izvjesnim uspjehom«.60 Nakon ulaska njemačke vojske u Kraljevinu Italiju, dio izbjeglih Židova s područja NDH, koji je našao utočište na sjeveru Italije, bilo u slobodnoj internaciji bilo u logoru Ferra-monti, otišao je prema jugu Italije, ponajviše prema velikom izbjegličkom logoru u Bariju koji su osiguravale savezničke vojne snage.61 Švicarska je bila poželjno utočište brojnim europskim Židovima pa tako i jugoslavenskim, no strogo čuvana granica kao i prekobrojne izbjeglice razlog je što mnogi nisu uspjeli, legalno ili ilegalno, ući u tu zemlju. Pravo azila dobile su tek malobrojne izbjeglice. Po-litika zatvorenih granica bila je osobito strogo provođena od kolovoza 1942. pa do 1944. Izbjeglice koje su boravile u Švicarskoj bile su većinom smještene u sabirnim i radnim logorima. »Omekšavanje« granica, politike i odnosa prema izbjeglicama posljedice su re-alne procjene da Treći Reich 1944. neminovno gubi rat. Tijekom rata sa švicarskih držav-nih granica vraćena je 9 751 izbjegla osoba.62 Prve jugoslavenske izbjeglice u Švicarskoj bile su rijetki bjegunci iz njemačkih zarobljeničkih logora, zarobljeni pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su uz poprilične probleme uspijevali dobiti status »slobod-nih interniraca« u Švicarskoj. Drugu skupinu činile su civilne osobe kojih je do kraj rata na švicarskom području bilo 2 013, a među njima su prevladavale židovske izbjeglice. Jugoslavensko kulturno društvo Omanut sa sjedištem u Zagrebu od početka 1941. imalo je neku vrstu svoje ispostave u Zürichu, a osnovao ju je Marko Rothmüller, član ciriške

60 Usp. Isto, str. 138, 139, 176.61 Usp. E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of

Croatia 1941-1945, str. 146 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavi-snoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 229.

62 Usp. Alfred HÄSLER, Das Boot ist voll. Die Schweiz und die Fluchtlinge 1933-1945, Zürich, 1968., str. 41-42; M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 170, 177.

170


opere i jedan od osnivača zagrebačkog Omanuta. Oko toga društva okupljali su se ži-dovski građanski intelektualci izbjegli u Švicarsku. U prepisci predstavnika Kraljevine Jugoslavije u Bernu i Ženevi zabilježeno je da su sredinom 1941. jugoslavenski Židovi, izbjegli na područje Kraljevine Italije te na područja koja je Italija anektirala ili zaposjela, tražili mogućnost da dođu u Švicarsku i od tamo otputuju u SAD.63

Kao izbjeglica iz Italije u Švicarsku došao je i Aleksandar Licht, zagrebački Židov i vođa cionističkog pokreta u Jugoslaviji, koji je uskoro postao službeni predstavnik Jugosla-venske emigrantske vlade pri Židovskoj agenciji/The Jews Agency i Svjetskom židov-skom kongresu. Licht se potužio početkom 1944. na Švicarsko udruženje za židovske izbjeglice/The Swiss Association for Jewish Refugees, koje nije željelo uspostaviti kon-takt s predstavnicima izbjeglih Židova s jugoslavenskog područja. Licht je postao sre-dišnja osoba u Švicarskoj koja se skrbila za pomoć židovskim izbjeglicama tijekom rata kao i za vrijeme poslijeratne repatrijacije. U pružanje pomoći internircima u Švicarskoj priključio se i Aleksandar Klein, tajnik Židovske općine Zagreb, koji je prema jednom navodu prebjegao u svibnju 1942., a prema drugom u studenome 1943. Kao tajnik Židov-ske općine Zagreb Klein je u više navrata putovao u Budimpeštu, Ljubljanu i Italiju zbog uspostavljanja veza s međunarodnim židovskim organizacijama. Cilj mu je bi prikupiti novac za Skrb za logore Židovske općine Zagreb, a tijekom jednog boravka u Italiji uspio je otići u Švicarsku.64 Jugoslavenske izbjeglice u Švicarskoj, pa tako i židovske, bile su podijeljene prema poli-tičkoj i ideološkoj pripadnosti. Jedni su bili uz Komitet narodnog oslobođenja Jugoslavije u inozemstvu u kojem su djelovali oni koju su bili članovi KP Jugoslavije, a drugi su bili uz poslanstvo Kraljevine Jugoslavije. To će kasnije biti važno u odlučivanju vratiti se u zemlju nakon rata ili ne. Većina židovskih izbjeglica odlučila se na odlazak u Palestinu i SAD. Prema nekim procjenama samo petina židovskih izbjeglica vratila se u Jugoslaviju. Oko 300 izbjeglih Židova s jugoslavenskog područja uz nekoliko stotina izbjeglica raznih nacionalnosti odlučilo se za ostanak u Švicarskoj i od 7. ožujka 1947. dobili su pravo stalnog azila.65 Prolazna odredišta židovskih izbjeglica na putu prema prekooceanskim zemljama bile su Španjolska i Portugal, stoga su predstavnici Kraljevine Jugoslavije u Madridu i Lisabonu raspoloživim materijalnim sredstvima i posredovanjem u sređivanju putnih isprava poma-gali jugoslavenskim izbjeglicama, ponajviše Židovima. Tijekom proljeća i ljeta 1942. u Madridu se nalazila veća skupina Židova s područja NDH i interniraca iz Italije za koje je poslanik Kraljevine Jugoslavije sređivao vize i druge isprave. Kako je broj izbjeglica rastao, španjolske vlasti postale su strože u dodjeljivanju dozvole za boravak pa su zapri-jetili da će ih »zatvoriti u logore«. Juraj Krnjević, predstavnik Hrvatske seljačke stranke u Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, u srpnju 1942. zatražio je pomoć od predsjednika Vlade Slobodana Jovanovića za tridesetak židovskih izbjeglica u Španjolskoj i Portugalu. Tre-

63 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945., str. 169.

64 Usp. Isto, str. 176, 181, 182, 183; I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 171.65 Usp. Mladenka IVANKOVIĆ, Jugoslovenski antifašisti u Švajcarskoj 1941-1945, Beograd, 1996., str. 90; M.

RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 189.

171

CCP 72 (2013.), str. 153–178

balo im je produžiti boravak dok ne dobiju odobrenje za ulaz u neku od »prekooceanskih zemalja«. Prijedlog je prihvaćen. Predstavnik Kraljevine Jugoslavije u Madridu Ljubomir Višacki upozorio je da židovske izbjeglice isključivo žele u Sjedinjene Američke Države te da su pojedinci i nekoliko desetaka puta mijenjali iskaz o tome kamo žele otići, što pak može dovesti do toga da im se »sva vrata zatvore«. Pa čak je prijetila i opasnost da ih špa-njolske vlasti protjeraju. U listopadu 1942. Višacki je obavijestio vladu u Londonu da će oko 50 osoba doći iz Italije u Madrid, no »da talijanske vlasti sada više ne dopuštaju pri-jevoz avionom«. Stoga je ta skupina morala putovati vlakom preko višijevske Francuske i prijetila je opasnost da budu uhićeni. Putovanje avionom iz Rima s urednim dokumentima u neke od južnoameričkih država bila je sreća samo za manji broj židovskih izbjeglica iz Jugoslavije koji su dolazili u Madrid ili Lisabon u drugoj polovici 1941. i tijekom 1942. U Portugalu je općenito bio bolji položaj židovskih izbjeglica jer su tamo bila smještena predstavništva važnijih svjetskih židovskih organizacija koje su pružale pomoć (JOINT, RELICO i dr.), a pomagala su i razna portugalska židovska udruženja. Jugoslavenska vlada je u studenome 1942. tražila od Britanaca da jednoj skupini jugoslavenskih židov-skih izbjeglica odobri odlazak u Britansku Gvajanu, uz jamstvo Jugoslavenske izbjegličke vlade da će im poslije rata omogućiti povratak u zemlju.66

Velik problem izbjeglica općenito je, pa i u Španjolskoj, bio nedostatak novca i uz to nedostatna sredstva jugoslavenskih poslanstava za izdašnijom pomoći, a oskudijevali su i oni koji su imali novac u britanskim i američkim bankama jer su ta sredstva britanske i američke vlasti stavile pod strogi nadzor. Tijekom 1943. nastavio se dolazak izbjeglica na Iberijski poluotok, ponajviše iz Italije i manji broj iz Francuske, gdje su njemačke oku-pacijske vlasti strogo kontrolirale granicu. Poslanstva u Madridu i Lisabonu nastojala su pomoći izbjeglim Židovima. One izbjeglice koje su uspjele dobiti dokumente, većinom su odlazile u Paragvaj, Urugvaj, Argentinu, Ekvador, Venezuelu, a njihova namjera je bila iz tih odredišta otići u SAD.67

U Zagrebu je i tijekom rata nastavio s radom portugalski počasni konzulat koji je zastu-pao i interese Brazila. Dugogodišnji počasni konzul i dalje je ostao Aleksandar Ehrmann, ugledni Židov, industrijalac i mecena, koji je nastojao, koliko je bilo moguće, izdavati vize za Portugal i tako omogućiti jednom broju Židova da emigrira. Za njega se zauzeo poglavnik Ante Pavelić tražeći da se prema njemu ophode kao s »predstavnikom Portu-gala u NDH«.68

Istambul je zbog neutralnog položaja Turske tijekom rata bio mjesto u koje su dolazile na legalan i ilegalan način brojne izbjeglice, pa tako Židovi. Od tamo su židovske izbjegli-ce, uključivo i s jugoslavenskog područja, prebacivane u Palestinu. Predstavnici jugosla-venskih židovskih udruženja zatražili su predstavnika Kraljevine Jugoslavije u Istambulu da omogući dolazak osobe koja bi pomagala Židovima koji su ostali na jugoslavenskom

66 AJ, Beograd, EV, kut. 43, I-214-215, Evakuacija naših izbeglica Jevreja iz Španije 1942. Usp. M. RISTO-VIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 193, 194, 197, 199, 206, 207.

67 Usp. Isto, str. 204, 205, 213.68 Usp. Marko FAK, »Aleksandar Ehrmann (1879-1965), veleindustrijalac i mecena (skica za portret)«, Radovi,

Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 41, Zagreb, 2009., str. 334-335.

172


području kao i onima koji su izbjegli u neke europske zemlje. Ta zadaća dodijeljena je zagrebačkom Židovu, već spomenutome, Martinu Weltmannu (Meir Weltmann-Tuval).69 Nakon nekoliko mjeseci diplomatskih napora, Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije uvjerilo je Tursku da je Weltmannova misija dio međunarodne akcije spašava-nja Židova koju provode Židovska agencija, Međunarodni Crveni križ i Vatikan. Weltmann je dobio diplomatsku putovnicu Kraljevine Jugoslavije i stigao u Istambul 6. svibnja 1943. Već je 14. svibnja uspio osigurati 1 000 certifikata za useljavanje u Palestinu. U svojem pismu iz lipnja 1943. predstavnika Vatikana u Istambulu, Angela Giuseppea Roncallija, kasnije papu Ivana XXIII., zatražio je da se prenese zahvala nadbiskupu Alojziju Stepincu za pomoć pri spašavanju Židova te da Stepinac i dalje »iskoristi svoj utjecaj« kod vlasti NDH da dopuste prebacivanje Židova u Mađarsku i Italiju.70 U veljači 1943. predstavništvo Kraljevine Jugoslavije u Jeruzalemu obavijestilo je Vladu da pristiže sve veći broj upita izbjeglih Židova s Korčule te iz Modene i Vizence da im se omogući odlazak u Palestinu jer strahuju da će ih talijanske vlasti predati Nijemcima. Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu krajem 1942. upoznala je britansku stranu o tim molba-ma i zatražila da se tim ljudima pomogne. Weltmann je u proljeće 1943. predano radio na rješavanju pitanja židovskih izbjeglica na područjima koje je Kraljevina Italija anektirala ili zaposjela. Naime, njihov položaj se sve više pogoršavao, ponajprije jer DELASEM više nije imao dovoljno sredstava za pomoć. Predložio je da se i dalje preko Vatikana i jugoslavenskog poslanstva pomaže židovskim izbjeglicama u Splitu, Dubrovniku, Kralje-vici, Crikvenici, na Korčuli i Hvaru te na Apeninskom poluotoku. Internirci na Korčuli su preko korčulanskog odvjetnika Arenrija obavijestili predstavnika Kraljevine Jugoslavije u Ankari da veći broj izbjeglih Židova traži putne isprave i želi otići u Palestinu. Prilagali su razne dokumente kojima su dokazivali jugoslavensko državljanstvo, kao što su iska-znice državnih željeznica, fakulteta, odvjetničkih komora, udruženja rezervnih oficira i sl. Weltmann je neprekidno isticao u dopisima Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi da je većina tih izbjeglica obrazovana te da bi oni mogli svoje »intelektualne sposobnosti« staviti na raspolaganje »kralju i otadžbini«. U svibnju 1943., preko Weltmanna, diplomatsko pred-stavništvo u Turskoj dobilo je vijest da će se preostali Židovi iz NDH, iz Zagreba i drugih gradova, otpremiti u »nepoznato«, vjerojatno u Poljsku. Isti izvor dojavio je Weltmannu da se još oko 3 000 Židova nalazi na području NDH, na »ograničenoj slobodi« i najvećim dijelom u logoru Jasenovac. Weltmann je napomenuo da je odmah tražio od predstavnika Katoličke crkve u Istambulu da posreduju preko Vatikana i Katoličke crkve u Hrvatskoj u spašavanju tih Židova. U kontaktima s predstavnicima Katoličke crkve u Istambulu poma-gala mu je ranije spomenuta Vinkovčanka Marija Bauer.71

69 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 215, 218; Mihudin PELESIĆ, »Jevreji u diplomatskim arhivima Kraljevine Jugoslavije«, Sefard 92, Sara-jevo, 1995., str. 138.

70 AJ, Beograd, EV, kut. 10, omot 83, 10-6, 10-7, 10-14, 10-77, 10-119. Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 216, 219-225, 226; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. 115. ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 186.

71 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945, str. 219, 227-228, 230.

173

CCP 72 (2013.), str. 153–178

Uskoro se Weltmann javio s novima podatcima koje je dobio neposredno iz Zagreb te iz izvora iz Mađarske da su zagrebački Židovi deportirani i da se vjerojatno nalaze u logoru Jasenovac ili Stara Gradiška. Tražio je od Vatikana da što žurnije intervenira u korist »naše nesretne braće« prije nego budu otpremljeni u Poljsku ili negdje drugdje. Također je naveo da se skupina djece i odraslih uspjela prebaciti u Mađarsku i da treba od Vatikana i dalje tražiti da se Židovi s područja NDH prebacuju u Mađarsku. Međunarodne židovske orga-nizacije preuzele su troškove i organizaciju otpremanja tih izbjeglica u Palestinu.72 Weltmann je još u nekoliko navrata odlazio predstavnicima Vatikana u Istambulu tražeći pomoć da se zaustavi deportiranje Židova s područja NDH jer je smatrao da bi njihovo zadržavanje na području NDH, čak i u logorima, dalo više prilike za preživljavanje i nastavak akcije za njihovo spašavanje.73 Zatražio je i od vrhovnog rabina Palestine Isaaka Halevi Herzoga da se i on obrati Vatikanu u svrhu zaštite Židova na području NDH. Weltmann je ocijenio da je obraćanje Jugoslavenske izbjegličke vlade Vatikanu i britanskom Foreign Office ipak imalo nekog uspjeha. Preko Židovske agencije uspio je namaknuti sredstva za prijevoz izbjeglica iz Italije i tražio je pomoć Jugoslavenske izbjegličke vlade da privoli Britance na izdavanje isprava za prijevoz izbjeglica brodo-vima. Sredinom kolovoza 1943. Weltmann je poslao Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi popis s imenima 236 osoba kojima su osigurani certifikati za useljavanje u Palestinu i dva popisa s 272 imena židovske djece koja su se nalazila u sabirnim logorima na Rabu, u Kraljevici te drugdje u Dalmaciji, Splitu, na Braču, Korčuli i na Hvaru te na Apenin-skom poluotoku. Posljednji Weltmannov izvještaj Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u kojem je sažeo rezultate svoje višemjesečne akcije spašavanja Židova nije sačuvan u spisima Jugoslavenske izbjegličke vlade. Imao je i plan da se što više Židova izvuče s područja NDH u Mađarsku, gdje bi se zadržali dok ne dobiju dokumente za odlazak u Palestinu. Nakon prve skupine Židova koja je došla u Budimpeštu očekivalo se još manjih skupina. Židovi s jugoslavenskog područja dolazili su u manjem broju i do Kaira kao polazišta za daljnju emigraciju, posebice od 1943. godine kada se tamo prebacila Jugoslavenska izbjeglička vlada. Bliski istok nije bio pogodno područje za zadržavanje izbjeglica, ne samo zbog zamršenih političkih odnosa Britanaca i Arapa i stalne nape-tosti oko Palestine nego i zbog činjenica da vojne vlasti nisu željele dodatni izbjeglički »teret«. Stoga su izbjeglice, uključivo i s izbjeglicama s jugoslavenskog područja, otpre-mane na jug Afrike u Južnoafričku uniju (Južnoafrička Republika).74 Potkraj svojega boravka u Istambulu Weltmann je najviše napora ulagao u planove o izvlačenju djece s područja Kraljevine Italije, pa tako i dijela okupirane i zaposjednute Dalmacije, u Palestinu. Vjerojatno je djelovao u Istambulu do listopada 1943. Njegova zadnja izvješća u kojima sažima rezultate svoje misije nisu, kao i ostala njegova izvješća, sačuvana u fondu Jugoslavenske izbjegličke vlade.

72 AJ, Beograd, EV, kut. 44, omot 220, Pismo Martina Weltmanna Predsjedniku ministarskog savjeta Kraljevi-ne Jugoslavije u Londonu od 16. kolovoza 1943.; AJ, Beograd, AKJ Ankara, f. 44/1943., pov. br. 10, Pismo M. Weltmanna ambasadi u Ankari od 23. svibnja 1943.

73 Usp. M. RISTOVIĆ, U potrazi za utočištem. Jugoslavenski Jevreji u bekstvu od Holokausta 1941-1945., str. 232 navodi da je takvo Weltmannovo stajalište bilo neopravdano.

74 Usp. Isto, str. 165-168, 232.

174


Početkom studenoga 1943. Turska je bila mjesto djelovanja Ira Hirschmanna, pred-stavnika američkog The War Refugee Board. On je u Ankari boravio od 26. veljače do 8. travnja 1944. i pomagao Židovima iz balkanskih zemlja. O njegovoj djelatnosti Jugoslavensku izbjegličku vladu izvijestio je The Yugoslav Jewish Representative Com-mittee iz New Yorka i pozvao ih na suradnju. Također su izrazili nadu da će se otvoriti mogućnost slanja pomoći preko Turske zatočenim Židovima u logorima na području NDH. Međunarodni Crveni križ trebao je posredovati tako što bi kontrolirao pošiljke i jamčio sigurnost isporuke.75

***Veliko zalaganje u spašavanju jugoslavenskih Židova pokazale su Jugoslavenska izbje-glička vlada i Katolička crkva. Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu uz brojne dvojbene poteze i stalna međusobna trvenja među članovima vlade na nacionalnoj osnovi, posebice Hrvata i Srba, u slučaju Židova s jugoslavenskog područja koji su tražili pomoć u inozem-stvu imala je značajnu ulogu u podršci i pomoći tim izbjeglim ljudima. Podrška američkih Židova jugoslavenskog porijekla bila je iznimno značajna kako kod pojedinačnog po-maganja članovima obitelji tako i u raznim djelatnostima koje su ponajviše išle u smjeru sakupljanja materijalnih sredstava. Značajan obol prema svojim mogućnostima dali su iseljenici iz Jugoslavije koji su se živjeli u Palestini, a posebice su imali značajnu ulogu u misiji Martina Weltmanna u Istambulu.76 Pojedini predstavnici Katoličke crkve u Kraljevini Italiji kao i na području NDH pružali su podršku progonjenim Židovima. Tako je i zagrebački nadbiskup Stepinac na razne načine nastojao posredovati kod vlasti NDH vezano za Židove i to ne samo za one iz »miješanih brakova« i pokrštene. Nadbiskup Stepinac je i prije rata sakupljao pomoć za Židove koji su na hrvatskom području zatražili utočište pred nacističkim progonima. Istodobno se Ste-pinac u svojem dnevniku, iznoseći svoja predviđanja o ishodu rata, negativno izjasnio o mogućnosti pobjede Engleske. Prema njegovu mišljenju to bi dovelo do »prevlasti Židova i masona«, a time i »korupcije i nemorala«. U istom tom dnevniku rečenicu prije i rečenicu poslije iznio je i negativan sud o mogućnosti pobjede Njemačke što bi donijelo »grozan te-ror« i »uništenje malih naroda«. A o pobjedi Sovjetskog Saveza zapisao je da bi to značilo da je »vrag zavladao svijetom«. Stepinac je kao dostojanstvenik u Katoličkoj crkvi i kao vjernik, u tim teškim vremenima, kako je i u svojem dnevniku zapisao, jedino »upirao po-gled k Bogu«.77 O ulozi, ne samo nadbiskupa Stepinca, nego i općenito o ulozi Katoličke crkve u pomaganju Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata još i danas u historiografiji i publicistici postoje oprječna mišljenja i rasprave.

75 Usp. Isto, str. 232-238, 241-243.76 Usp. Isto, str. 130, 211, 215-218; M. PELESIĆ, »Jevreji u diplomatskim arhivima Kraljevine Jugoslavije«,

str. 136-138, 141.77 Usp. Ivo GOLDSTEIN, »Antisemitizam u Hrvatskoj«, Antisemitizam. Holokaust. Antifašizam (ur. Ivo GOL-

DSTEIN – Narcisa LENGEL – KRIZMAN), Zagreb, 1997., str. 41; Esther GITMAN, »Nadbiskup Alojzi-je Stepinac, 1941.-1945., pod povećalom povjesničara i diplomata«, Kardinal Stepinac. Svjedok istine (ur. Željko TANJIĆ), Zagreb, 2009., str. 183-212; Ronald J. RYCHLAK, »Kardinal Stepinac i Rimokatolička crkva u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata«, Kardinal Stepinac. Svjedok istine, str. 213-260.

175

CCP 72 (2013.), str. 153–178

O broju Židova na jugoslavenskom/hrvatskom/bosanskohercegovačkom području na početku Drugoga svjetskog rata i brojčani pokazatelji o izbjeglim Židovima s područja NDH

Prema popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. bilo je 68 405 Židova.78 Prema procjenama neposredno prije Drugoga svjetskoga rata na području Jugoslaviji živjelo je iz-među 75 000 do preko 80 000 Židova. Broj izbjeglica Židova iz nekoliko europskih zemlja koji su prije rata potražili utočište na jugoslavenskom području kreće se od 2 000 do 5 000.79 Na hrvatskom području, također prema procjenama, prije početka Drugoga svjetskog rata živjelo je između 23 000 i 26 000 Židova, a na bosanskohercegovačko području oko 14 000 Židova.80 Neki autori navode i procjenu da je na području NDH bilo 39 500 Židova (u Hrvatskoj 25 000 i u Bosni i Hercegovini 14 500).81

U dosadašnjim istraživanjima znatna su odstupanja u broju Židova s područja Jugoslavije, pa tako i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, ponajprije jer su izbjegli. Vrhovni rabin Jugoslavije Isak Alkalaj u pismu predstavniku Vatikana u Sjedinjenim Državama iz ožujka 1943. navodi broj od 15 000 »naših Jevreja« koji su izbjegli. Isti broj Židova koji su se »sklonili« navodi i predsjednik Udruženja jugoslaven-skih Židova u SAD-u u svojem pismu poslanstvu Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu.82 S. Goldstein navodi 1988. da je Drugi svjetski rat preživjelo 15 500 Židova s područja Jugoslavije.83 U izlaganju o stradanju jugoslavenskih Židova tijekom Drugoga svjetskog rata na prvoj poslijeratnoj europskoj skupštini Svjetskog židovskog kongresa koja se održala u kolovo-zu 1945. u Parizu David Alkalaj iznio je podatak da je preživjelo u »najboljem slučaju« od 10 000 do 12 000 osoba.84 M. Ristović 1998. iznosi podatak da je preživjelo 12 000 Židova, većinom s područja NDH, koji su uspjeli pobjeći u Italiju, Mađarsku i Bugarsku.

78 Usp. Melita ŠVOB – Carmen BRČIĆ – Sanja PODGORELEC, »Židovi u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na grad Zagreb«, Migracijske teme, god. 10, br. 1, Zagreb, 1994., str. 68.

79 Usp. Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske. Dokumenti, dok. br. 41, str. 235; David LEVI DALE, Židovi u novoj Jugoslaviji, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Spomenica 1919-1969, Beograd, 1971., str. 7-21; J. ROMANO, Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, str. 201; S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941 – 1945, str. 221; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj popula-ciji, str. 102; V. NEDOMAČKI – S. GOLDSTEIN, »Savez jevrejskih opština Jugoslavije«, str. 143.

80 Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 64. Usp. S. D. MILO-ŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 236; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, str. 102; V. NEDOMAČK – S. GOLDSTEIN, »Jevrejske općine u jugoslavenskim zemljama«, Židovi na tlu Jugoslavije, str. 140; Slavko GOLDSTEIN, »Domovina, ili dijaspora«, Židovi na tlu Jugoslavije, str. 12; ISTI, »Konačno rješenje jevrejskog pitanja u jugoslavenskim zemljama«, Židovi na tlu Jugoslavije, str. 191; I. GOLDSTEIN, »Genocid nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, str. 49.

81 Usp. J. ROMANO, Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, str. 5-14, 201; E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, str. XXIII, 24, ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 26, 66.

82 AJ, Beograd, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu, kut. 30, str. 158-159; AJ, 103-214/215-43, pov. br. 149, poslanik Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu K. Fotić jugoslavenskoj vladi, 9. ožujka 1943.

83 Usp. S. GOLDSTEIN, »Domovina, ili dijaspora«, str. 12.84 Diplomatski arhiv Ministarstva spoljnih poslova Srbije, Beograd, Politička arhiva, 1945., kut. 21, dosje 3, br. 6443.

176


Iz toga bi se moglo zaključiti da je broj preživjelih i veći jer nisu obuhvaćeni Židovi izbjegli na područja koje je Kraljevina Italija anektirala i okupirala.85 Godine 2001. S. i I. Goldstein objavili su da je »znatno pretjeran« broj koji iznosi Ristović od 12 000 Židova, većinom s područja NDH, te navode da je broj od 12 000 »donekle približniji« ako je u njega pribrojano i oko 5 000 Židova koji su pobjegli u »talijansku okupacijsku zonu« na području NDH.86 I. Goldstein 2004. navodi da je s područja NDH 11 589 Židova preživje-lo rat, odnosno da je na bosanskohercegovačkom području preživjelo 4 000, u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu i Dalmaciji spašeno je 5 250, a u partizanima je kraj rata dočekalo 2 339 Židova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.87 S. Milošević 1981. navodi samo podatak o oko 4 500 izbjeglih jugoslavenskih Židova na talijansko okupacijsko područje, od toga 2 000 u Prvu zonu, 2 000 u Drugu zonu, a ostatak u Crnu Goru i na Kosovo.88 E. Gitman 2011. navodi da je oko 9 500 Židova s područja NDH preživjelo holokaust. Autorica donosi i podatke da se u Sarajevo u razdoblju 1945. – 1952. vratilo 2 455 Židova, ne računajući još oko 200 Židova koji su odbili poslije rata prijaviti se Židovskoj općini u Sarajevu. Bilo je i onih koji su od 1944. odlazili u Palestinu, SAD i druge zemlje. Brojni su bili uključeni u poslijeratne strukture vlasti i živjeli u Beogradu, a neki su promijenili prezimena i »odmaknuli« se od židovskih institucija i identiteta.89 S. Pinto je 1952. objavio podatke o stradanjima Židova u BiH na temelju prikupljenih podataka i zapisnika o preslušavanju svjedoka provođenih od 1947. za Zemaljsku ko-misiju za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu. Prema njegovim istraživanjima od oko 14 000 Židova s područja BiH preživjelo je oko 2 500. Pretežno se radi o Židovima iz Sarajeva, njih 1 537 (1 277 vratilo se iz izbjeglištva, 40 ih preživjelo rat u Sarajevu, od toga 227 djece, 556 žena, 494 muškaraca; oko 100 ih je ostalo u Italiji, oko 120 iselilo u Palestinu, oko 40 odselilo u SAD).90 Iz sarajevskog okruga (Bugojno, Rogatica, Travnik, Visoko, Višegrad, Zenica, Žepče) preživjelo je 150 Židova, iz mostarskog okruga (Mostar, Konjic) 115, iz banjalučkog okruga (Banja Luka, Bihać, Bosanski Brod, Jajce, Prijedor, Sanski Most) oko 100 osoba i iz tuzlanskog okruga (Bijeljina, Bosanski Šamac, Derventa, Doboj, Gračanica, Gradačac, Kladanj, Modriča, Vlasenica, Zvornik) oko 150.91 Prema istom teritorijalnom načelu S. Pinto objavio je poi-menični popis 7 505 stradalih Židova iz Sarajeva te sumarne podatke o oko 3 100 stradalih


86 Usp. I. GOLDSTEIN – S. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 499, bilj. 116.87 Usp. I. GOLDSTEIN, »Genocid nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, str. 49.88 Usp. S. D. MILOŠEVIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 226.89 Usp. E. GITMAN, When Courage Prevailed. The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of

Croatia 1941-1945, str. XXIV-XXV, 227, notes 82, 84 ili ISTA, Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživ-ljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945., str. 28, 114. bilj. 82, 115, bilj. 84; http://povijest.net/v5/hrvatska/regionalno/2010/zivot-nakon-smrti/ (29. rujna 2011.).

90 Usp. Samuel PINTO, Zločini okupatora i njihovih pomagača izvršeni nad Jevrejima u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1952., str. 61, 62. (rukopis).

91 Usp. S. PINTO, Zločini okupatora i njihovih pomagača izvršeni nad Jevrejima u Bosni i Hercegovini, str. 299, 309, 312, 314, 326, 331, 342, 353, 358, 361, 373, 384, 387, 390, 395, 402, 413, 424, 426, 430, 432, 433, 450, 453, 458.

177

CCP 72 (2013.), str. 153–178

Židovima u navedenim okruzima.92 U skupini preostalih preko 3 300 Židova (razlika iz-među procjene ukupnog broja Židova od 14 000 i procjene broja stradalih od oko 10 600) znatan je i broj preživjelih, što su kasnija istraživanja i potvrdila.Opasnost u kojoj su se Židovi nalazili pojačala je obiteljsku povezanost koja je olakša-vala teške trenutke iskazivanjem velike požrtvovnosti i solidarnosti, no ujedno je bila i otežavajuća okolnost jer su mlađi i odlučniji željeli pobjeći, što je moglo dovesti ostatak obitelji u opasnost. Pojedinci svjedoče i o »ravnodušnosti« koja je na početku rata i nakon prvih represivnih mjera bila oblik »samozavaravanja« koje je otklanjalo paniku, ali ujedno uzrokovalo i to da se brojni nisu odlučili na odlazak.93 Osim Židova koji su izbjegli s područja NDH i Židova koji su preživjeli koncentracijske i zarobljeničke logore, bilo je i onih Židova koji su uspjeli preživjeti rat na samom području NDH. Bili su to Židovi koji su dobili položaj »počasnih arijevaca« jer su na razne načine, prema mišljenju vlasti NDH, zadužili hrvatski narod i takvih je bilo oko 500 osoba (uk-ljučujući i članove njihovih obitelji). Zatim su to bili Židovi u mješovitim brakovima za koje se osobito zauzela Katolička crkva. Takvih je u Zagrebu bilo oko 1 000. Zagrebački nadbiskup Stepinac smjestio je na crkvenom imanju štićenike židovskog staračkog doma Lavoslav Švarc i tamo ih je 55 dočekalo kraj rata.94 U Osijeku je ostalo između 300 i 360 Židova koji su bili u mješovitim brakovima te prema jednome autoru 140 (vjerojatno je razlika nastala zbog ne ubrajanja članova obitelji), a prema drugome još je oko 300 Židova iz osječke okolice također preživjelo. Treći kriteriji poštede bilo je dodjeljivanje »arijev-skog prava« za obrazovane Židove, inženjere, liječnike i sl. Na taj način spašeno je prema raznim izvorima oko 300 Židova do nekoliko tisuća.95 Brojčani udio među preživjelima i iz tih skupina židovskog stanovništva temelji se na procjenama.

Zaključak

Zbog progona na području Nezavisne Države Hrvatske židovsko stanovništvo već je u prvim ratnim mjesecima pretežno tražilo utočište na jadranskoj obali koje je početkom Drugoga svjetskog rata dijelom anektirala, a dijelom okupirala Kraljevina Italija. Židovskih izbjeglica s područja NDH bilo je i na Apeninskom poluotoku te na područjima koja je Kraljevina Itali-ja okupirala u Sloveniji (Ljubljanskoj provinciji), Crnoj Gori i Albaniji. Židovske izbjeglice

92 Usp. S. PINTO, Zločini okupatora i njihovih pomagača izvršeni nad Jevrejima u Bosni i Hercegovini, str. 299, 306, 309, 312, 314, 326, 331, 342, 353, 358, 361, 373, 380, 384, 387, 390, 395, 402, 413, 424, 426, 430, 432, 433, 435, 445, 450, 453, 457, 458.

93 Usp. Z. LEVENTAL, Auf glühendem Boden, str. 34. 94 M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, str. 99; S. GOLDSTEIN,

»Židovska općina Zagreb 1941. do 1947.«, str. 21.95 Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 61, 62; S. D. MILOŠE-

VIĆ, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945, str. 236; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice, str. 27; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, str. 174-175, 196-197; V. NEDOMAČKI – S. GOLDSTEIN, »Jevrejske općine u jugoslavenskim zemljama«, str. 141; S. GOLDSTEIN, »Židovska općina Zagreb 1941. do 1947.«, str. 21; M. ŠVOB – C. BRČIĆ – S. PODGORELEC, »Židovi u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na grad Zagreb«, str. 76; M. ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, str. 99; S. GOLDSTEIN, »Židovska općina Zagreb 1941. do 1947.«, str. 21; E. GITMAN, »Nadbiskup Alojzije Stepinac, 1941.-1945., pod povećalom povjesničara i diplomata«, str. 189.

178


odlazile su i u Mađarsku, Bugarsku, Švicarsku, Portugal, Španjolsku i Tursku, većinom s nadom da će od tamo lakše otići u prekooceanske zemlje, ponajprije u Sjedinjene Američke Države te u Palestinu. Načini na koje su Židovi uspijevali napustiti područje NDH bili su razni: od legalne kupovine propusnica, nakon podmirivanja nameta koje im je NDH propisa-la, a koja je bila dio diskriminirajuće rasne politike i progona židovskog stanovništva, zatim ilegalne kupovine propusnica, većinom s tuđim imenima, čija se cijena ponekad ucjenjivački povećavala, do raznih intervencija osoba iz vlasti, iz redova Katoličke crkve, nežidovske rodbine te brojnih drugih načina. Kraljevina Italija držala je izbjegle Židove u slobodnoj internaciji u sabirnim logorima, hotelima i drugim prostorima prenamijenjenima za tu svrhu. Zaštitnički odnos prema Židovima na tim područjima bio je u skladu s talijanskom fašistič-kom ideologijom koja je obespravljala Židove, ali nije podrazumijevala progone s namjerom fizičkog uništenja. Tijekom života u izbjeglištvu jugoslavenskim Židovima pomagale su me-đunarodne židovske organizacije te na razne načine i Jugoslavenska izbjeglička vlada kao i pojedini predstavnici Katoličke crkve, nerijetko i zajedničkim naporima.

SummaryFORCED MIGRATIONS OF JEWISH POPULATION IN INDEPENDENT

STATE OF CROATIA

Because of the persecution of Jewish population in the Independent State of Croatia many Jews tried to find asylum on the Adriatic coast that was partly annexed, and partly occu-pied, by the Kingdom of Italy. Some Jewish refugees from ISC moved even to the Apennine peninsula, occupied parts of Slovenia (province of Ljubljana), Montenegro and Albania. By the same token, Jewish refugees fled also to Hungary, Bulgaria, Switzerland, Portugal, Spain and Turkey, since they hoped that in these countries they would be able to find a safe passage to overseas destinations – primarily United States of America and Palestine. Jews fled from Croatia in various ways. Sometimes they could pay all the imposed taxes that were a product of discriminating racial policy of ISC, and afterwards they would be able to legally buy necessary passes to leave the country. However, more often Jews had to buy such documents illegally with fake names, often at unreasonably high prices. Exception-ally, there were cases when some state or church officials intervened on behalf a certain Jewish family and then such lucky ones could escape. In the Kingdom of Italy these Jewish refugees were kept in, so called, free interment, detention camps, some hotels and other objects that were accommodated for such purposes. Such protective regime toward Jewish population was in accordance with fascistic policy that had underprivileged all the Jews but such policy did not include prosecution and annihilation of them. During their life in exile Jews from Yugoslavia were supported by international Jewish organizations, but also by Yugoslav government in exile and some representatives of the Catholic Church.

KEY WORDS: World War II, Jews, Independent State of Croatia, Kingdom of Italy, Cath-olic Church, exiled government of the Kingdom of Yugoslavia, refugees.

179

Statuta civitatis Cathari – Statut grada Kotora, knjiga I i II, ur. Jelena ANTOVIĆ, Državni arhiv Crne Gore, Kotor, 2009., knjiga I, 440 str. i knjiga II, 598 str.

Zahvaljujući projektu Državnog arhiva u Cetinju i Istorijskog arhiva u Kotoru tiskan je Sta-tut grada Kotora, najvažniji dokument srednjovjekovne povijesti prava na području današnje Crne Gore te ujedno i najvredniji dokument pohranjen u Istorijskom arhivu u Kotoru. Važnost je toga Statuta u čvrstoj pravnoj osnovi koju je dao srednjovjekovnoj kotorskoj komuni. Čla-novi stručne redakcije koja je Statut prevela s latinskog jezika te izradila znanstveni aparat i redakturu činili su Miloš Milošević, doktor povijesnih i pravnih znanosti, znanstveni savjetnik i arhivist, zatim Sima Ćirković, akademik SANU i CANU te redovni profesor Beogradskog univerziteta na Katedri za istoriju južnoslavenskih naroda u srednjem vijeku, Jelena Danilović, doktorica znanosti, profesorica Pravnog fakulteta u Beogradu i Jelena Antović, urednica Sta-tuta i tajnica stručne redakcije te višegodišnja ravnateljica Istorijskog arhiva u Kotoru. Iako je kao godina izdanja Statuta navedena 2009., tiskanje Statuta dovršeno je 2011. godine.Većina gradova na istočnoj obali Jadrana dobila je u 13. i 14. stoljeću svoje statute koji su istovremeno bili instrument vladanja i temelj pravnoga poretka ali i izraz individualnosti pojedine zajednice građana te simbol njihove autonomije. Na području od Neretve do Bo-jane sačuvani su statuti gradova Dubrovnika, Kotora, Budve i Skadra, dok se za Bar i Ul-cinj pouzdano zna da su ih imali zahvaljujući brojnim sačuvanim dokumentima. Kotorski statut prvi je put tiskan u Veneciji 1616. godine, ali to izdanje nije obuhvaćalo cjelokupno pravno naslijeđe grada Kotora. Najstarije sačuvane odluke kotorskog Statuta datiraju iz 1301. godine, a dopunjavan je do 1425. godine. Odluke koje su kasnije dodavane podije-ljene su na dvije cjeline – prva iz vremena kotorske samostalnosti (1384. – 1420.) i druga koja je sadržavala odluke iz prvog perioda mletačke uprave (1421. – 1444.). Postoje četiri sačuvana rukopisa Statuta. U ovoj ediciji priređivačima nije bio cilj donijeti sve statu-tarne odluke koje sadrže različiti rukopisi i dokumenti, nego izraditi što točniji prijevod štampanog Statuta iz 1616. godine s latinskog jezika i pružiti suvremenom čitatelju nužna objašnjenja pomoću znanstvenog aparata kako bi što bolje shvatio srednjovjekovni tekst. Redaktori kodifikacije tiskane 1616. godine bili su pripadnici vlastelinskih kotorskih obi-telji Marijan Buća i Frano Bolica. Razloge tiskanja Statuta navode redaktori u Predgovoru – veličanje razdoblja vladavine kotorske vlastele i činjenice da je statutarna dokumentaci-ja iz vremena samostalne vladavine gotovo u cijelosti sačuvana. Odluku o tiskanju donio je tadašnji mletački rektor i providur Ivan Delfino.Redaktori su podijelili pravnu građu na četiri cjeline. Svaka statutarna odluka označe-na je kao glava i obilježena rimskim brojem. Prva cjelina nosi naslov »De constitutione

prikazi i recenzije

180

Prikazi i recenzije

iudicum civitatis Cathari« (stranica originala 1-275), vremenski je najstarija i opsegom najveća te se sastoji od 440 glava od kojih je samo 94 datirano. Glave nisu poredane kronološkim redom. Tematski dokumenti reguliraju život u gradu od sudstva, kaznenog prava, patronatskog prava, javnog reda, zakonodavstva, crkvenih pitanja, pitanje statusa stranaca u gradu, do poreza i drugih ekonomskih pitanja. Opažaju se brojni tragovi utje-caja Dubrovačkog statuta.Drugi dio »Partes capte...«, tj. izglasane odluke (stranica originala 277-312) manja je pravna cjelina od svega 39 glava koje datiraju od 1371. do 1420. godine ali su nastale u kraćem razdoblju od 1384. do 1420. godine. Sve glave imaju istu formu – odluke izglasa-ne u Velikom vijeću s navođenjem datuma, broja prisutnih, rezultata glasanja. Ta je cjelina sadržajno usko povezana s prvom, neke su glave uključene u prvi dio Statuta, neke upot-punjuju ili izmjenjuju propise prvog dijela. Od velikog broja odluka Vijeća birane su samo one od opće važnosti koje su imale trajno značenje i zakonsku snagu. Treći dio Statuta čini pet dokumenata o završnim pregovorima, formulacijama uvjeta i javnim oblicima predaje Kotora Veneciji (stranica originala 313-343). De facto ta građa ne spada među zakonodavne statutarne odluke, nego više u arhivsku građu jednoga važnog razdoblja za grad Kotor.Četvrti dio predstavlja po formi i sadržaju nastavak »Partes capte...« iz razdoblja samostal-nosti, samo su odluke drukčije raspoređene. Svaka odluka sadrži datum, strogo je poštivan kronološki red i svaka glava ima redni broj. Taj dio sadrži 52 glave (stranica originala 345-436) izglasanih zakonskih odluka u kotorskom Velikom vijeću u prve 24 godine mletačke uprave (1420. – 1444.). Poslije dokumenata na četiri nepaginirane stranice (naknadno upisano 440/1-440/4) slijedi popis 116 imena kotorskih rektora i providura s godinama obavljanja njihove službe od 1420. do 1614. godine. Posljednja nepaginirana stranica sadrži tiskarske greške s ispravcima.Ovdje prikazana publikacija realizirana je u dvije knjige i jednim CD ROM-om. Prva knji-ga sadrži fototip originala Statuta, a druga prijevod Statuta s latinskog jezika i znanstve-ni aparat. Sastoji se redom od poglavlja: »Predgovor« (7-10), »O Statutu grada Kotora« (11-27), »Tumač ključnih pojmova« (29-75), »Ortografska načela kod prevoda Statuta« (77-78), samoga prijevoda Statuta »Statut grada Kotora« (79-491), prijevodi uvoda na talijanski »Dello Statuto della città di Cattaro« (493-512) i engleski jezik »On Kotor Sta-tute« (513-532) te »Indeks prevoda« (533-598), koji omogućuje lakše snalaženje i čitanje. CD-ROM, pak, obuhvaća cjelokupan sadržaj obaju knjiga, kao i prijepis latinskog origi-nala Statuta. Ovdje prikazana građa svakako pruža osnovu za daljnja istraživanja iz područja povijesti i prava srednjovjekovnog Kotora, ali je njezina velika važnost također i u činjenici da je ovim izdanjem zaštićen jedan dragocjen primjer kulturnog naslijeđa.

Ana Biočić

181

CCP 72 (2013.), str. 179–220

U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeću, ur. Lovorka ČORALIĆ, Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., 553 str.

U izdanju Matice hrvatske izašao je, kao prvi u nizu predviđenog sedmosvešćanog izdanja, peti svezak u Biblioteci Povijest Hrvata pod naslovom U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeću (urednica izdanja Lovorka Čoralić; glavni urednik bibliote-ke Zoran Ladić; glavna urednica izdavačke djelatnosti Matice hrvatske Romana Horvat). Knjiga predstavlja sintezu hrvatske povijesti 18. stoljeća u kojem su glavne odrednice razjedinjenost hrvatskih zemalja, protuosmanski ratovi, migracije i demografski opora-vak, reformski zahvati habsburških vladara na hrvatskom sjeveru te razvojni kontinuitet juga, gospodarski zamah pomorske trgovine, crkvene reforme i administrativni preustroj. U Zapadnoj Europi to je stoljeće doba prosvjećenosti, baroka i rokokoa, intelektualizma, stremljenja sreći ne samo pojedinca već i društva u cjelini. Noviteti toga vremena šire se u sve temeljne životne sastavnice hrvatskih krajeva, doduše nejednako i ovisno o zadanosti društvenoga razvoja pojedinih regija. Knjiga u dvadesetak poglavlja, podijeljenih u tri središnje tematske cjeline, predstav-lja temeljne razvojne sastavnice prosvijećenog doba. Unutar prve cjeline Opći pregled – temeljne razvojne sastavnice (3-256) obrađene su teme promatrane na globalnoj, općehrvatskoj razini. Prvo se donosi pregled vojno-političkih zbivanja, zatim slijede poglavlja o upravnim ustanovama i sustavu vlasti, demografskim gibanjima, urbanom razvoju i društvenim slojevima (u zasebnim su poglavljima obrađeni plemstvo i seljaš-tvo). Potom se prikazuje gospodarski razvoj na osnovi raščlambe nekoliko temeljnih privrednih grana (poljodjelstvo, ribarstvo, obrti, manufakture, pomorstvo i trgovina) te teritorijalni ustroj i vojne postrojbe kako u sjevernoj Hrvatskoj kroz austrijske ratove i preustroj Vojne krajine tako i na području od Mletačke Istre do Boke i Budve. Vjerske prilike prikazane su kroz reforme u duhu prosvjetiteljstva, teritorijalni i administrativni preustroj, stanje u pravoslavnoj, grkokatoličkoj i židovskoj vjerskoj zajednici te kroz utjecaj redova na vjerski život (benediktinci, augustinci, pavlini, franjevci, kapucini, do-minikanci, isusovci, pijaristi, oratorijanci i uršulinke). Osim navedenoga, pažnja je po-svećena i pučkim pobožnostima te crkvenoj baroknoj likovnoj umjetnosti. U poglavlju koje govori o intelektualnom razvoju, obrađen je odnos prema znanju kao promicatelju napretka, kultiviranje narodnog jezika i rasvjetljavanje narodne povijesti, javni odgoj i obrazovanje, razvoj tiskarstva, čitaonica, afiniteti tadašnje čitateljske publike. Posljed-nja dva poglavlja bave se pravnom poviješću i prikazom svakodnevnice od zdravstvenih prilika do mode i zabave.Sljedeća cjelina Regionalna povijest (259-403) obrađuje istu tematiku kao i prethodna, no s naglaskom na temeljnim razvojnim sastavnicama na svaku od hrvatskih povije-snih regija zasebno. Razmatraju se povijesno-politička, vojna, upravna, vjerska, prav-na, demografska, gospodarska, obrazovna, kulturno-umjetnička i intelektualna pitanja. Poglavlja su podijeljena po regijama na sjevernu i središnju Hrvatsku, istočnu Hrvat-sku, dva poglavlja o zapadnoj Hrvatskoj (prvo obuhvaća Gorski kotar, Liku, Krbavu i Primorje, a drugo Istru, Rijeku i Kvarner), dva poglavlja o hrvatskome jugu (prvo se bavi područjem Dalmacije, a drugo Dubrovačkom Republikom i Bokom kotorskom) te naposljetku Bosna i Hercegovina.

182

Prikazi i recenzije

Hrvatske zemlje predstavljene u međunarodnome kontekstu državno-političkih, gospodar-skih i kulturnih odnosa s europskim zemljama obrađene su u trećoj i završnoj cjelini – Hrvat-ska u međunarodnom kontekstu (407-521). Odnosi s Habsburškom Monarhijom raščlanjuju se počevši od državnopravnog položaja Banske Hrvatske unutar Habsburške Monarhije, interesa Bečkog dvora u Banskoj Hrvatskoj i konceptu Dalmacije i Dubrovačke Republike od strane Habsburgovaca te kroz društvene, kulturne i intelektualne veze. Kroz sferu ratova i politike neutralnosti Mletačke Republike, ustrojstvo mehanizma vlasti u mletačkim stečevi-nama duž istočnog Jadrana, migracije između dviju jadranskih obala, mletačku gospodarsku politiku, kao i kroz utjecaje i prožimanje školstva, kulture i umjetnosti razmatraju se odnosi Mletačke Republike i hrvatskih zemalja. Veze Hrvata i Svete Stolice prikazane su razma-tranjem crkvenog uređenja kao i djelovanjem brojnih pojedinaca. Nadalje, veze Hrvata sa zemljama Zapadne Europe (Francuska, Engleska, Italija) uspostavljene su na više razina – političkoj, diplomatskoj, gospodarskoj, društvenoj i najizraženije na intelektualnom i kul-turnom polju. Razmatra se, također, problematika ratovanja hrvatskih vojnika na europskim bojištima, hrvatski posjedi u rukama stranaca nakon procesa dekameralizacije te razvoj eko-nomije pod utjecajem fiziokratizma. Odnos sa slavenskim svijetom prikazan je od preteča formulacije ideje o stvaranju velike slavenske zajednice, preko kulturnog slavenofilstva te hrvatsko-poljskih i hrvatsko-ruskih veza. Kompleksne veze Osmanskog Carstva s Dubro-vačkom Republikom, hrvatskim krajevima pod mletačkom upravom i s Vojnom krajinom, odnosno područjem pod vlašću Habsburgovaca, raščlanjene su nakon iznesenih podataka o političkoj, gospodarskoj i institucionalnoj krizi unutar Osmanskog Carstva. Radi lakšeg snalaženja i korištenja knjige, na posljednjim se stranicama nalazi kritički aparat, odnosno Kazalo osobnih imena i Kazalo zemljopisnih pojmova (523-551). Na samom kraju popisani su abecednim redom suradnici koji su sudjelovali u izradbi knjige: Irena Benyov-sky Latin, Miroslav Bertoša, Slaven Bertoša, Alexander Buczynski, Željko Holjevac, Ivana Horbec, Ivana Jukić, Maja Katušić, Vjeran Kursar, Nella Lonza, Vesna Miović, Zrinka No-vak, Teodora Shek Brnardić, Robert Skenderović, Slavko Slišković, Nataša Štefanec, Darko Vitek, Milan Vrbanus, Zdravka Zlodi te glavna urednica Lovorka Čoralić. Prikazana je knjiga vrijedan izvor povijesnih podatka za razne profile istraživača zahvalju-jući širokom spektru tema koje su obrađene od političkih, vojnih, demografskih, pravnih do vjerskih i crkvenih, kao i tema koje se odnose na zdravsto ili svakodnevnicu. Pristupač-nost i jasnoća objedinjenih radova ovoga izdanja čine knjigu dostupnom – osim znanstve-nicima, stručnjacima i studentima – također i najširoj čitateljskoj publici željnoj saznanja o prošlosti svoje zemlje.

Ana Biočić

Stjepan KRASIĆ, Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2012., 312 str.

U izdanju Sveučilišta u Zadru početkom ove godine objavljena je monografija Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka, autora Stjepana Krasića. Riječ je o knjizi koja

183

CCP 72 (2013.), str. 179–220

predstavlja sintezu povijesnog razvoja zapadne kulture, točnije visokog školstva, u razdo-blju antike i srednjeg vijeka u Europi. Autor u Predgovoru (1–3) ističe da je dobro uređeno školstvo bitna pretpostavka svakoga, a osobito modernog i dinamičnog društva kakvo je naše. U Uvodu (5–17) naglašava zašto je važno istraživati povijest školstva i obrazovanja, smatrajući, ipak, da nisu iscrpljena sva pitanja vezana za tu problematiku ni da se obrađene teme ne mogu sagledati na drugi način. Knjiga prati razvoj školstva kroz šesnaest poglav-lja, koja su podijeljena po povijesnim razdobljima, a odnose se na političke, gospodarske i crkvene aspekte koji su obilježili europsku kulturnu povijest. U prvome poglavlju, naslovljenom »Grčka – kolijevka europske civilizacije i znanosti« (19–53), naglasak je stavljen na utjecaj grčkih filozofa i povjesničara na zapadnoeuropski svijet. U njemu se opisuje starogrčki utjecaj na otvaranje škola, razvoj trgovine koja je počivala na novčanom sustavu i pismu, pojava pjesništva, nastanak i razvoj filozofske i znanstvene mi-sli koje je u Grka razvijalo shvaćanje društvenog uređenja (npr. demokracije), zatim razvoj matematike, geometrije, logike, retorike, pedagogije i športa. Slijedom povijesnih događaja iz grčke kulture razvila se rimska kultura, o čemu autor govori u drugom poglavlju knjige »Rim – učenik i kulturni baštinik pokorene Grčke« (55–68). Naime, najstarije rimsko druš-tvo počivalo je na poljoprivredi, a glavnu riječ imala je zemljoposjednička aristokracija. Uz to je i služenje u vojsci bilo glavni društveni ideal te je tadašnje rimsko društvo držalo ozbilj-nost, hrabrost i pobožnost bogovima najvažnijim vrlinama. Stoga odgojni ideal u Rimu nije podrazumijevao škole u kojima bi se razvijale prosvjetne i pedagoške vještine. No od kraja 2. st. pr. Kr. u Rimu se sve više otvaraju škole po uzoru na grčke, a utjecaj grčkog obrazovnog sustava u Rimu prenio se i na područje prirodnih znanosti i filozofiju. Antička kultura Grčke i Rima živjela je i u razdoblju srednjeg vijeka. U poglavlju »Znanje i zna-nost kasne antike« (69–84) obrađeni su kasnoantički pisci. U Grčkoj je razdoblje kasne antike nazvano helenizmom; vrijeme je to pojave kršćanstva, koje je bilo velika novost u vjerskom, ali ne toliko, kako Krasić ističe, i u kulturnom pogledu. Ipak, prve kršćanske škole pojavile su se na prostoru grčkog Istoka, osobito u Aleksandriji, dok su najveći predstavnici kršćanske misli toga vremena bili sv. Augustin i sv. Jeronim, čiji se životopisi donose u tom poglavlju. Više o utjecaju kršćanstva na razvoj školstva i obrazovanja Krasić je opisao u poglavlju »Kršćanski srednji vijek« (85–108). Vrijeme je to velike seobe naroda, kada se antička kulturna baština velikim dijelom izgubila, jer su škole prestale postojati skupa s iščezlim gradovima. U takvim društvenim i političkim okolnostima novi razvoj školstva u Europi uzdigao se opet na tradiciji antičkog obrazovanja. Tu su se istaknule škole u Bizantu, u kojima se podučavalo sedam slo-bodnih umijeća (trivium – gramatika, logika i retorika i quadrivium – aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). Nakon Milanskog edikta 313. godine, kada se kršćanstvo proširilo ci-jelim Rimskim Carstvom, počele su se osnivati kršćanske škole, a kao najutjecajniju osobu iz tog razdoblja Krasić izdvaja papu Grgura Velikog (509. – 604.) i njegov doprinos na području crkvene glazbe (tzv. gregorijansko pjevanje, Antiphonarium) te iznosi doprinos u prenošenju antičkog znanja četvorice onodobnih kršćanskih mislilaca: Boetija (480. – 526.), Kasiodora (485. – 583.), Izidora Seviljskog (560. – 636.) i Bede Časnog (672. – 735.).U poglavlju »Kulturna tradicija Irske i Velike Britanije« (109–115) autor prikazuje tijek razvoja školstva i cjelokupnog obrazovanja u vremenu kasnoga Rimskog Carstva i početka srednjeg vijeka u tim dvjema sjevernoeuropskim otočnim zemljama.

184

Prikazi i recenzije

Početak intenzivnog razvoja srednjovjekovnog školstva u Europi autor opisuje u poglavlju »Karolinška renesansa« (117–142) u kojem iznosi razloge za duhovnu i kulturnu promjenu koja je uslijedila nakon seobe naroda i dolaska Karla Velikog, franačkog cara (768. – 814.), čija je suradnja s papom utjecala na razvoj kulturne obnove u Carstvu, a njegova želja za obrazovanjem (učitelj Alkuin) potaknula otvaranje škola u Europi. To se razdoblje naziva »karolinškom renesansom« i predstavlja prijelazno razdoblje u intelektualnom životu sred-njovjekovnog Zapada. Tada se razvija književno stvaralaštvo, a uporište ima u samostanima, koji su se podizali u svim većim gradovima onodobne Europe. U poglavlju »Otonsko raz-doblje« (143–151) opisuje se vrijeme Otona Velikog (10. stoljeće), kada je Zapadna Europa prihvatila jedinstvenu vjeru i latinsku kulturu. Ipak, autor iznosi da karolinška renesansa i brojni europski filozofi nisu bili sposobni sami pokrenuti dublji kulturni preporod, već su se oslanjali na teorijska i praktična znanja starih Grka, Rimljana, Bizantinaca, Arapa, kao i drugih naroda s Istoka. Književni utjecaj istočnih književnih djela na zapadnoeuropsku sred-njovjekovnu književnost Krasić je obradio u poglavlju »Ab Oriente Lux« (153–170). O pravome kulturnom preporodu koji bi se mogao okarakterizirati kao tipično europski u razdoblju srednjega vijeka autor govori u poglavlju »Kulturni preporod u XI. i XII. stolje-ću« (171-184). Naime, lagani gospodarski napredak od kraja 9. stoljeća doveo je tijekom 12. i 13. stoljeća do tehnološkog napretka, a s njime i do društvenog razvoja, koji je re-zultirao razvojem gradova u kojima su se podizale škole. U tome je važnu ulogu odigrala Crkva (opatije i samostani), osobito u religioznoj poeziji. U dva poglavlja bavi se opisom razvoja specijaliziranih škola: medicinskih, »Medicinske škole u Salernu i Montpellieru« (185–190), i pravnih, »Procvat pravne znanosti« (191–194). Autor misli da je s osnivanjem visokih škola u Europi najvažniju ulogu imala Francuska, u kojoj su djelovale samostanske i svjetovne škole. O tome je u knjizi posvetio nekoliko poglavlja: »Samostanske i katedralne škole« (195–199), »Katedralna škola u Chartresu« (201–214) i »Pariške škole« (215-239). O sveučilištima u srednjem vijeku, koja nisu nicala samo u francuskim gradovima, već i u drugim dijelovima Zapadne Europe, pisao je u poglavlju »Nastanak sveučilišta« (241–259). Krasić je na kraju iznio svoja stajališta o ulozi koju je knjiga imala u prijenosu znanja u razdoblju antike pa do 13. stoljeća, odnosno do vremena kada se u Europi počinju osnivati sveučilišta, kao centri visokog obrazovanja.Ova je knjiga sinteza povijesti sveukupnog obrazovanja u antici i srednjem vijeku te će, zasigurno, postati korisna literatura onima koji se bave istraživanjem starovjekovne i sred-njovjekovne povijesti. Također, zbog jednostavnoga jezičnog izraza ova knjiga može biti namijenjena i svima onima koji se zanimaju za kulturnu povijest toga razdoblja.

Božena Glavan

Zoran LADIĆ, Last will: passport to heaven. Urban last wills from late medieval Dalmatia with special attention to the legacies pro remedio animae and ad pias causas, Srednja Europa, Zagreb, 2012., 469 str.

Proučavanje srednjovjekovne pobožnosti na hrvatskim prostorima jedna je od vrlo iza-zovnih i zahtjevnih istraživačkih tema koja iziskuje opsežan rad na izvornome arhivskom

185

CCP 72 (2013.), str. 179–220

gradivu, kao i uporabu brojne komparativne inozemne literature. Djelo koje ovdje pred-stavljamo prerađena je i dopunjena doktorska disertacija Zorana Ladića, istaknutog prou-čavatelja hrvatskoga srednjovjekovlja, obranjena 2002. godine na Central European Uni-versity u Budimpešti (Medieval Studies Department).Knjiga je podijeljena na tri velike tematske cjeline, koje sadrže niz unutarnjih poglavlja i potpoglavlja. Prva cjelina (17–94) sadrži četiri pojedinačna poglavlja. Prvo poglavlje (Introduction: The legacies pro remedio animae and ad pias causas) sadrži opće napome-ne o temeljnim problematskim pitanjima kojima se autor bavi u radu. Razloge izradbe djela autor već u uvodnom paragrafu pronalazi u činjenici da je problematika religiozno-sti i pobožnosti stanovnika srednjovjekovnih dalmatinskih komuna bila dosad relativno neadekvatno obrađena u hrvatskoj historiografiji. Istodobno, a u nerazmjeru s dosadaš-njim zanimanjem hrvatske historiografije, postoji mnoštvo i objavljenih i neobjavljenih vrela (oporuka) koje pružaju nebrojene mogućnosti za istraživanje svih sastavnica ove problematike. Odabir Zadra – onodobnoga političkog, gospodarskog i kulturnog sredi-šta Dalmacije (čije pismohrane i posjeduju najveću količinu istraživane arhivske građe) – za središte istraživačke pozornosti, logičan je i razumljiv autorov izbor. U istraživanje su uključeni i gradovi s područja srednje (Trogir) i južne (Dubrovnik, Kotor) Dalma-cije, pri čemu među njima, poradi specifičnosti povijesnoga razvoja, posebnu važnost ima grad Dubrovnik. Drugo poglavlje (The study of medieval last wills) sadrži iscrpnu raščlambu dosadašnjih saznanja, istraživačkih smjerova i zanimanja istraživača koji su se bavili problematikom religioznosti i pobožnosti u srednjem vijeku. Potanko raščlanjujući i navodeći brojne studije i monografije europskih i američkih istraživača, autor poglavito izdvaja prinose francuskih medievista Michela Vovella, Jacquesa Chiffoleaua, američkog povjesničara Samuela K. Cohna, engleskih Johna M. Jenningsa, Marthe C. Howell, Cliva Burgessa i Jamesa R. Bankera, dok se kao predstavnici srednjoeuropske medievistike (a čiji su uradci metodološki izrazito zanimljivi i hrvatskom istraživaču) izdvajaju Paul Baur i Gerhard Jaritz. Kada je riječ o hrvatskim autorima, Ladić izdvaja nekoliko povjesniča-ra koji su se u svojim radovima bavili ili doticali problematike duhovnosti, religioznosti i pobožnosti žiteljstva srednjovjekovnih dalmatinskih gradova (Jakov Stipišić, Tomislav Raukar, Zdenka Janeković Römer i drugi). Treće poglavlje prve cjeline (Zadar and Dal-matia from the end of the thirteenth until the beginning of the fifteenth century) odnosi se na povijesni razvoj dalmatinskih gradova koji su predmet istraživanja u ovoj studiji. Sources – tako je naslovljeno završno poglavlje prve cjeline. U prvom dijelu ukazuje se na uporabljenu arhivsku građu (oporuke). Temeljne arhivske ustanove u kojima su po-hranjene oporuke tih četiriju gradova za srednjovjekovno razdoblje jesu Državni arhiv u Zadru, Državni arhiv u Dubrovniku te Arhiv HAZU u Zagrebu. Izdvajaju se i poimenično navode serije oporučnih spisa (u sklopu bilježničkih spisa) koje su prethodno objavljene (primjerice, serije Spisi zadarskih bilježnika u izdanju Državnog arhiva u Zadru itd.). Kao usporedna građa narativnog obilježja autoru su poslužile onodobne kronike ili kasnije nastali povijesni zapisi (npr. trogirskih povjesnika Pavla Andreisa i Ivana Lučića Luciusa, kronika zadarskog patricija Pavla Pavlovića i dr.).Drugu cjelinu, naslovljenu Wills and testators (95–180), čine tri poglavlja. Cjelina zapo-činje autorovom pomnom raščlambom (The distribution of wills) podjele legata prema vremenskim odsječcima. Prema stupnju sačuvanosti vrela raščlamba je provedena za svaki

186

Prikazi i recenzije

grad zasebno. Drugo poglavlje (The testators) u početnom dijelu sadrži autorov osvrt na razdiobu oporuka prema spolu oporučitelja. Osim naizgled suhoparne razdiobe oporuči-telja prema spolu unutar pojedinih vremenskih odsječaka, ovakva nam raščlamba govori i o demografskom, društvenom i gospodarskom razvoju pojedinih dalmatinskih komuna. Podrijetlo oporučitelja sljedeće je istraživačko pitanje kojem autor posvećuje pozornost. Ovdje je razdioba oporučitelja načinjena na više razina. Primjerice, u slučaju Zadra raz-matra se podrijetlo oporučitelja s obzirom na društvenu poziciju u komuni. Posebno je zanimljivo podrijetlo oporučitelja useljenika, koje autor dijeli prema bližoj odnosno daljoj udaljenosti od grada (od neposrednoga zadarskog zaleđa i susjednih područja Hrvatskoga Kraljevstva do Zadru udaljenih zemalja poput Njemačke i Ugarske). Socijalna stratifikacija oporučitelja sljedeće je problematsko pitanje ovoga poglavlja. Kao i u prethodnim primje-rima, izrazito bolja sačuvanost oporuka uvjetovala je da je predmet autorova razmatranja poglavito grad Zadar, koji svojom strukturom odražava i socijalnu strukturu ostalih dal-matinskih komuna. Treće poglavlje druge cjeline naslovljeno je »Reasons for composing the wills«. U početnom dijelu poglavlja autor načelno razlaže razloge (motivaciju) pisanja oporuka. Općenit strah od smrti i sudnjega dana (posebice prisutan u godinama kuge) pri-sutan je u religioznom shvaćanju ljudi prošlih stoljeća te iz tog motiva potječu i druge vrste motivacija. Ponajprije, oporuke pišu osobe u poodmakloj životnoj dobi, bolesnici, poje-dinci koji odlaze na hodočašća ili na druga vrsta putovanja u udaljene krajeve, vojnici koji polaze u rat, zatvorenici, kao i osobe koje za to imaju određen (ponajprije osobni) razlog.Treća cjelina knjige naslovljena je Pro remedio animae: recipients, legacies, and actions for the salvation of the soul (181–342). Ova, opsegom najveća, cjelina sadrži tri poglavlja u kojima se razmatraju struktura primatelja oporučnih legata, vrste oporučnih legata te iskazivanje pobožnosti »za spas duše« odlaskom na hodočašća ili u križarske ratove. Prvo poglavlje (Recipients of legacies) sadrži opsežno razmatranje strukture primatelja oporuč-nih legata kroz pojedine vremenske odsječke za svaki od promatranih gradova. Kao i u prethodnim poglavljima, najopsežniji dio istraživanja odnosi se na onodobnu dalmatinsku metropolu Zadar. U oba su promatrana razdoblja crkve i samostani, kao i pojedinci du-hovne osobe (posebice ispovjednici) zabilježeni kao najčešće spominjani primatelji legata. Drugo poglavlje iste cjeline (The types od pious legacies) iscrpna je raščlamba vrsta legata koji se oporučno podjeljuju. Na primjeru zadarskih legata raščlanjuje se podjela novčanih legata kroz dva vremenska odsječka, kao i spol oporučitelja i društveni status. Posebno je vrijedno spomenuti prevagu pripadnika patricijata – vodećega društvenog i gospodarskog sloja zadarske komune – koji ukupnim iznosom podijeljenih novčanih legata prednjače pred ostalim slojevima (građanima, pučanima, distriktualcima i dr.). U nastavku razmatra-nja vrste oporučnih legata autor na drugome mjestu izdvaja posjede (zemljišne: vinogradi, maslinici, rjeđe oranice). Analizira način njihova spominjanja u vrelima, smještaj unutar gradskog distrikta, omjer te vrste legata u usporedbi s novčanim darivanjima, strukturu darovatelja prema spolu i društvenoj pripadnosti. Za kulturnu i umjetničku povijest dal-matinskih gradova, poglavito kada je riječ o sakralnoj baštini, vrijedni su oporučni podatci u kojima se kao vrsta legata spominju liturgijski predmeti (kaleži, križevi, relikvijari, kan-delabri i dr.). Treće poglavlje naslovljeno je Actions for the salvation of the soul. Za svaki od četiriju gradova razmatraju se oporučne odredbe koje se odnose na držanje misa u spomen na pokojnika i za spas njegove duše (i njegovih predaka), pokop i pogrebne običaje, upu-

187

CCP 72 (2013.), str. 179–220

ćivanje na hodočašće ili odredbe u vezi s križarskim ratovima. Autor, tragom konkretnih primjera iz arhivskoga gradiva, potanko razmatra vrste misa koje se drže nakon oporučite-ljeve smrti, mjesta (npr. crkve dominikanskog i franjevačkog samostana) njihova držanja, zatim mjesta odabira posljednjeg počivališta oporučitelja, hodočasničke destinacije (Rim, Bari, Asiz, Jeruzalem, Santiago de Compostela i dr.), a u primjeru Zadra i Dubrovnika kao specifičnost oporučnih legata izdvaja i odredbe vezane uz križarske ratove.U završnom dijelu knjige nalazi se autorovo zaključno razmišljanje (Conclusions) u sklopu kojega se iscrpno i pregledno razmatraju sve istraživane sastavnice ovoga rada. Radu je priložen opsežan Appendix: List of Zaratin testators (357–431) koji sadrži popise svih uporabljenih zadarskih oporuka (popisano je oko 800 oporuka). Završni prilog pre-gled je crkvenih ustanova – primatelja legata ad pias causas (433–440). Knjiga završava pregledom uporabljenih izvora i literature (441–460) i slikovnim gradivom (462–469).Djelo Zorana Ladića prvi put na jednome mjestu objedinjuje postojeća historiografska iskustva o problematici raznolikih izričaja religioznosti stanovništva dalmatinskih ko-muna u svakodnevnom životu, a svoje teze autor temelji na iznimno iscrpnoj analizi arhivskoga gradiva. Odabirom ključnih gradova dalmatinske povijesti srednjega vijeka znanstvenoj javnosti i širemu čitateljstvu predočen je najbolji mogući izradbeni model za proučavanje navedene problematike. Ovdje je potrebno naglasiti da u ovom djelu sa-znajemo o raznolikim sastavnicama iz povijesti pobožnosti u Hrvata u srednjemu vijeku. Odnosi prema crkvenim ustanovama (i prema onima u matičnome kraju i prema onima u inozemstvu), prema duhovnim osobama, opća vjerska orijentacija tadašnjega žiteljstva dalmatinskih i bokeljskih gradova, odnos prema križarskim vojnama i hodočašćima, da-rovnice namijenjene u nabožne svrhe, koje ujedno otkrivaju i gospodarsko-društveni status oporučitelja – sve su to sastavnice koje ovo djelo čine iznimno vrijednim u kon-tekstu znanstvenoga proučavanja hrvatske pobožnosti u srednjemu vijeku. Također, a to vrijedi osobito naglasiti – djelo je napisano na engleskomu jeziku i stoga će, vjerujemo, imati i šireg odjeka i veću uporabnu vrijednost u europskoj i svjetskoj historiografiji.

Lovorka Čoralić

Slaven BERTOŠA, Migracije prema Puli: primjer austrijske Istre u novom vijeku, Katedra Čakavskog sabora za povijest Istre Pazin, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Državni arhiv u Pazinu, Pazin, 2012., 176 str.

Knjiga spomenutog naslova koju ovdje prikazujemo rezultat je višegodišnjeg istraživač-kog pregnuća Slavena Bertoše na proučavanju i raščlambi pulskih matičnih knjiga od 1613. do 1817. godine. To je gradivo pohranjeno u Državnom arhivu u Pazinu i bez sum-nje predstavlja izrazito vrijedno povijesno vrelo ne samo za proučavanje najnužnijega gradskog središta u Istri nego i čitavog poluotoka, ali i šireg prostora istočnoga Jadrana. Središnja tema autorove nove knjige, jedne u nizu vrijednih prinosa demografskoj povije-sti Istre, migracije su s područja austrijske Istre (Pazinska knežija) u Pulu od početka 17. do prvih desetljeća 19. stoljeća.

188

Prikazi i recenzije

Nakon sažetoga i preglednoga uvodnog dijela (7-11) u kojemu se osvrće na teritorijalni opseg austrijske Istre, kao i na opće značajke pulskih matičnih knjiga (13-15), autor u nizu manjih poglavlja obrađuje brojne tematske cjeline vezane uz demografske podatke koje nam, pomnom raščlambom, prezentiraju pulske matice u navedenom višestoljet-nom razdoblju. Ukazuje se na migracijska kretanja s obzirom na podrijetlo doseljenika iz naselja austrijske Istre (17-20), navode se osobna imena (21-25) i prezimena (26-28) doseljenika, način njihove ubilježbe u matične knjige (29-41), a zabilježeni su i konkret-ni primjeri višestrukih migracija (43-46) i doseljenika s višegodišnjim mjestom boravka u Puli (47-49). U nastavku knjige predmet autorova istraživanja su ubilježbe crkvene jurisdikcije u maticama (49), zanimanja useljenika (49-60), spomen njihova etničkog podrijetla (61-62), podatci o novim stanovnicima (63) te cijeli niz manjih tema vezanih uz podatke sadržane u matičnim knjigama vjenčanih: vrste brakova (64-65), vjenčanja na neuobičajenim mjestima (66), razlike u dobi između muža i žene (66) i krvno srod-stvo između supružnika (67).Slijedi osvrt – temeljen na matičnim knjigama rođenih – na primjere kasnijih porođaja (69-70), nezakonitu djecu prema mjestima podrijetla (71-77), kao i na primjere krštenja koja su obavljena u kući (79). Na osnovi podataka iz matičnih knjiga umrlih, Slaven Bertoša donosi konkretne primjere o dužini života useljenika (81), bolestima i uzrocima smrti (82-85), pojavama iznenadne smrti (87), smrti od gladi (87), ubojstvima i smaknu-ćima (88-89), neobičnim okolnostima smrtnih slučajeva (89), smrtnosti male djece (90), smrti izvan vlastitog doma (91-93), kao i o slučajevima besplatnih ukopa preminulih osoba (93).U završnom dijelu knjige, uz zaključne napomene o općim statističkim pokazateljima migracija iz austrijskoga dijela Istre u Pulu (94-97), donose se prilozi (usporedba broja krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih doseljenika iz austrijske Istre u Puli, 97-103; pregled preminulih useljenika prema njihovoj dobi, 104; cjelovit pregled useljenika iz austrijske Istre u Pulu od 1613. do 1817. godine, 105-124), bilješke, odnosno znanstveni aparat (125-140), popis korištenih izvora i literature (141-150), sažetci na hrvatskome, talijanskome, engleskome i njemačkome jeziku (151-155), kazalo mjesta (157-159), ka-zalo osobnih imena (160-166), predmetno kazalo (167-168) te bilješka o autoru knjige (169-173).Mletačka i austrijska Istra bile su u ranome novom vijeku dvije odvojene državne cjeli-ne. Usprkos toj činjenici i postojanju državnih granica, ova knjiga zorno pokazuje kako to nije bila zapreka vrlo intenzivnim migracijskim gibanjima u različitim smjerovima. Migracije s toga područja prema Puli nedvojbeno predstavljaju dragocjen prinos po-znavanju prilično intenzivnih veza između habsburške Istre i južnog dijela poluotoka, a povijest Pule osvjetljava s dosad nepoznatog stajališta.

Lovorka Čoralić

189

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Krčka biskupija – otoci žude za njegovim naukom, autori tekstova: Franjo VELČIĆ, Ivan MILOVČIĆ, Anton TAMARUT, Anton ŠULJIĆ, Petar TRINAJSTIĆ, autor fotografija Petar TRINAJSTIĆ, Krk – Biskupija Krk, Krk, 2009., 320 str.

U povodu velikog jubileja – 1700 godina mučeništva sv. Kvirina, siscijskog biskupa i sa-barijskog mučenika – Biskupija Krk objavila je 2009. u čast svojem nebeskom zaštitniku veliku foto-monografiju naslovljenu: Krčka biskupija – otoci žude za njegovim naukom. Tekstualni dio monografije potpisuju sljedeći autori: Franjo Velčić, Ivan Milovčić, Anton Tamarut, Anton Šuljić i Petar Trinajstić dok Urednički odbor monografije čine: Franjo Velčić (predsjednik), Anton Tamarut, Ivan Milovčić i Petar Trinajstić, koji je ujedno autor svih fotografija, tvorac koncepta i oblikovanja ove monografije. Monografije ima ukupno 320 stranica velikog formata (30 cm) u tvrdom uvezu s omotom. Valja se prisjetiti da prethodnicom ove monografije s pravom možemo držati knjižicu iz 2002. godine Franje Velčića (autor teksta) i Petra Trinajstića (autor koncepta i fotografija) Krčka biskupija danas i u prošlosti – Dioecesis Veglensis u izdanju Biskupskog ordina-rijata Krk (usp. prikaz objavljen u Croatica christiana periodica, god. XXVIII, br. 54, Zagreb, 2004., str. 195-196).Knjiga koju ovdje predstavljamo u svojem podnaslovu nosi citat iz Biblije, iz Knjige pro-roka Izaije, odnosno iz prvog dijela Prve pjesme o Sluzi Jahvinu (Iz 42,4): Otoci žude za njegovim naukom. Na početku monografije nalazi se nadahnut predgovor krčkog biskupa mons. Valtera Župana u kojem se ističe da knjiga »koju imate u rukama pokušaj je govora o velikom bogatstvu prošlosti iz koje se mogu crpsti nadahnuća za budućnost. Dovoljno je prelistati njezine stranice i prepustit se priči fotografija...« No, prije fotografija nalazi se niz kvali-tetnih eseja koji započinje dr. sc. Franjo Velčić, profesor Teologije u Rijeci, sintezom spo-znaja o crkvenoj povijesti promatranog područja radom »Povijesno-zemljopisni pregled Krčke biskupije« (7-15). Tu su prikazani najvažniji momenti iz povijesti Krčke biskupije, odnosno crkvenog područja koje se u prošlosti sastojalo od tri biskupije: Krčke, Rapske i Osorske. Stoga se u njezinim granicama od 1828. nalaze otok Krk, Rab, dio Paga, Cres, Lošinj, Ilovik (Sv. Petar), Susak, Unije, Male i Vele Srakane te niz manjih otočića, škoja i hridi.Mr. sc. Ivan Milovčić, predavač na Teologiji u Rijeci, u svojem tekstu »Liturgija i život puka. Prošlost kao zalog budućnosti« (17-23), predstavlja temeljne odrednice života vjer-nika te otočne biskupije, naglašavajući da je Crkva/crkva u svim razvojnim fazama toga prostora imala središnje mjesto. Staroslavenska liturgija upravo na Krku ima duboke korijene te je uza se vezala i mnoge druge aktivnosti puka – od crkvenog pjevanja do udruživanja u bratovštine i dr. – ali i u svagdanjem životu. U radu je priložena u cijelosti i vrbnička Pojubica.Dr. sc. Anton Tamarut, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, tekstom Otoci žude za njegovim naukom (Iz 42,4) donosi »Obrise kršćanskog života u Krčkoj biskupiji« (25-30). To se područje odlikuje brojnim svećeničkim i redovničkim zvanjima te ovdje »posebno upada u oči bratska povezanost i plodna duhovna suradnja između biskupijskih svećenika i redovnika«. Potom su predstavljeni i drugi važni segmenti vjer-

190

Prikazi i recenzije

ničkog života – župa kao zajednica, kult mučenika, euharistijski kongresi, marijanska sve-tišta, bratovštine i druge organizacije, Pokret za život itd. Na koncu je s pravom izrečeno kako »ne smijemo sumnjati da i na početku trećeg tisućljeća otoci žude za njegovim nau-kom (Iz 42,4)«.Prof. Anton Šuljić, književnik i urednik u Kršćanskoj sadašnjosti, donosi »Skicu za čitanje kulturnoga i umjetničkog blaga Krčke biskupije« (32-35). Riječ je o eseju na tragu Branka Fučića, ali s izrazitim autorskim pečatom, tj. putopisnoj šetnji kroz sakralnu umjetnost po-dručja negdašnjih biskupija u Krku, Rabu i Osoru. U njemu se u osnovnim crtama iznosi pred čitatelje sve ono najbolje, izvorno, baštinjeno od ranog kršćanstva do naših dana. Autor je prema vlastitim istraživanjima ustanovio da na promatranom području postoji cijeli niz materijalnoga i nematerijalnoga kulturnog blaga.Fotograf Petar Trinajstić u tekstu »Kušnja sadašnjosti i optimizam budućnosti« (37-39) progovara zapravo teološkim rječnikom o nekim bitnim momentima kršćanstva. Svoj rad zaključuje kako fotografije »sa stranica ove knjige uvjerljivo svjedoče o ljepoti krajolika i svakodnevnom raznolikom i angažiranom vjerskom životu Krčke biskupije kroz crkvenu godinu ne samo kao izazovni spomen, tradicija, običaj ili folklor, nego kao uvjerljivo svje-dočanstvo vjere i djelotvorne zauzetosti odanih vjernika koji kušnji sadašnjosti svjedoče da su ljudi optimizma usmjereni na autentične evanđeoske vrijednosti koje životu daju smisao«.Nakon tekstualnog dijela slijedi gotovo 280 stranica kvalitetnih fotografija u boji Petra Trinajstića, koje se nalaze u bloku pod naslovom »Fiat lux – Neka bude svjetlost. Svje-tlopisi iz baštine i života Krčke biskupije«. Svakako je pohvalno da je ova luksuzna foto--monografija, inače tiskana u riječkoj tiskari Zambelli, dobila i svoje englesko izdanje: The Diocese of Krk: the isles shall wait for his teachings (authors Franjo Velčić, Ivan Milovčić, Anton Tamarut, Anton Šuljić, Petar Trinajstić, photographer Petar Trinajstić, translation into English Margaret Casman-Vuko, Miroslav Vuko, Krk – Biskupija Krk, Krk, 2009.).

Tomislav Galović

Czriquenicza 1412: život i umjetnost Vinodola u doba pavlina: katalog izložbe, ur. Nina KUDIŠ, Muzej Grada Crikvenice, Crikvenica, 2012., 252 str.

Muzej Grada Crikvenice u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog pri-morja u Rijeci, Sveučilištem u Rijeci, odnosno Odsjekom za povijest umjetnosti na tamoš-njem Filozofskom fakultetu te uz sudjelovanje Riječke nadbiskupije, organizirao je izlož-bu u prigodi 600. obljetnice prvog pisanog spomena imena grada Crikvenice u darovnici kneza Nikole IV. Frankapana pavlinima, sačuvanoj u latinskom prijepisu iz 18. stoljeća. Koordinatorica projekta je Irena Jurić, ravnateljica Muzeja Grada Crikvenice. Urednica prigodnog kataloga monografije je dr. sc. Nina Kudiš, redovita profesorica Filozofskog fakulteta u Rijeci, a osim njezina priloga u njemu su objavljeni prilozi još devetero autora. Katalog započinje predgovorima koje su napisali: Damir Rukavina, dipl. ing., gradona-čelnik Grada Crikvenice; mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit; Margita

191

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Cvijetinović Starac, ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja; dr. sc. Predrag Šustar, izv. prof., dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci; Ivica Cr-nić, načelnik Vinodolske općine i Oleg Butković, dipl. ing., gradonačelnik Grada Novog Vinodolskog. Svi su oni istaknuli važnost te značajne obljetnice, naglasivši da je 1412. knez Frankapan obnovio crkvu Majke Božje na ušću rječice Dubračine te sagradio samostan koji je predao pavlinima. Upravo je to zdanje postalo jezgra današnje Crikvenice, koja je po samostan-skoj crkvi dobila i ime. Poput ostalih pavlinskih samostana, i crikvenički je bio poznat po različitim nastojanjima. Pavlini su razvijali mnoge gospodarske djelatnosti (poljoprivredu, šumarstvo, voćarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo), gradili su hospicije i gostinjce, ista-knuli su se na polju umjetnosti, medicine (posebice ljekarništva) i obrazovanja. Dobrim dijelom njima zahvaljujemo da su se na našim prostorima održali hrvatsko ime, pismo i jezik, jer su se služili glagoljskim pismom, staroslavenskim bogoslužjem i narodnim jezi-kom. Valja ovdje skrenuti pozornost na činjenicu da je glagoljska knjiga temelj hrvatske književnosti i hrvatskog književnog jezika te predstavlja bitnu odrednicu hrvatskoga kul-turnog, a time i nacionalnog identiteta. Pavlini su u svojim samostanima pisali i prepisivali stare knjige, kodekse i dokumente. Svoje su znanje upotpunjavali neprestanim učenjem, prenosili su ga puku i mladima, a njihovu redu pripadala su i mnoga imena hrvatske zna-nosti i kulture. Katalog započinjem prilogom koji je o vinodolskim posjedima crikveničkih pavlina na-pisao Ivo Mileusnić. U njemu je autor opisao prostor Vinodola, strukturu društva i ustroj vlasti i razvoj vinodolskih luka, a potom je prešao na knezove krčke i Nikolu IV. Franka-pana. Slijedi dio o redu Svetog Pavla Prvog Pustinjaka, utemeljenju pavlinskog samostana u Crikvenici, stjecanju posjeda crikveničkih pavlina, bratovštini reda Svetog Pavla Prvog Pustinjaka, Martinu V. Pobožnom Frankapanu, pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije na Ospu u Novom Vinodolskom, nevoljama s Osmanlijama i kralju Matijašu Kor-vinu, posjedima u zakupu, knezovima Zrinskim i crikveničkim pavlinima te gospodarstvu u doba feudalne vlasti Zrinskih i Frankapana u 17. stoljeću. Opisani su također i pavlinski posjedi u 17. i 18. stoljeću, crikvenički pavlini u Rijeci i Trsatu te stanje pavlinskog samo-stana pred ukinuće, koje je uslijedilo 1786. godine.Marko Medved autor je članka o crkvenim okolnostima dolaska i djelovanja pavlina u Crikvenici. Objasnio je biskupijsku pripadnost Vinodola, redovništvo u Modruškoj ili Kr-bavskoj biskupiji, patronat Frankapana, djelovanje crikveničkih pavlina te stanje u Senj-sko-modruškoj biskupiji u vrijeme katoličke obnove.Željko Bistrović pisao je o glagoljaškom naslijeđu Vinodola, istaknuvši da je na obrađe-nom području zabilježeno dvadeset i devet glagoljskih natpisa: sedam u Belgradu, četiri u Bribiru, tri u Driveniku, pet u Grižanama, osam u Novome i dva u Podskočima.Tekst Marijana Bradanovića odnosi se na graditeljstvo Vinodola u doba pavlina, a poseb-no su obrađeni pavlinski samostani te odnos prema graditeljskom naslijeđu. Ivan Braut piše o skulpturi na prostoru Vinodola u 15. i 16. stoljeću, a Damir Tulić o skulpturi i alta-ristici u 17. i 18. stoljeću.Nina Kudiš podrobnije je opisala vinodolsko slikarstvo, istaknuvši činjenicu da se od 15. do konca 18. stoljeća naručivanje slika svodilo na povremenu nabavu potrebne crkvene

192

Prikazi i recenzije

opreme. Naručitelji su se radije obraćali venecijanskim majstorima, a tek su se u 18. sto-ljeću okrenuli kontinentalnim radionicama ili lokalnim slikarima. Liturgijske predmete od plemenitih metala na području Vinodola opisala je Mateja Jerman, a o tekstilu kroz povijest pisala je Iva Jazbec. Posljednji u nizu rad je Tee Rosić, a odnosi se na nastanak navedene izložbe od prve ideje do konačne realizacije.Drugi dio monografije posvećen je katalogu u kojem se može vidjeti 110 izložaka: od mramornih reljefa, luneta, reljefnih pala, arhitektonskih ukrasa, relikvijara, pokaznica, ci-borija, kaleža, vrčeva, zdjela itd., pa sve do isprava, obrednika, novčića, mačeva, buzdo-vana, topovskih kugla, sablja, pušaka, srpova, sjekira, pila i bačava. Na koncu je donesen i opsežan popis literature, arhivskoga gradiva i internetskih stranica.Izložba i pripadajući katalog izvrsno obogaćuju postojeće znanstvene spoznaje o tome zanimljivom dijelu naše domovine, donoseći radove cijenjenih i priznatih stručnjaka, ali, što je posebice bitno istaknuti, i mladih znanstvenika koji će u budućnosti nastaviti svoja istraživanja i predočiti nove spoznaje o kulturnom i povijesnom identitetu Vinodola i Cri-kvenice. Svi su oni, svjesni tog iznimno značajnog kulturno-povijesnog naslijeđa, spome-nutim projektom omogućili njegovo očuvanje, promociju i revitalizaciju.Spomenutom darovnicom koju su »bijeli fratri« primili započeo je razvoj naselja koje se tijekom prohujalih stoljeća razvilo u današnju modernu Crikvenicu. Frankapani i pavlini svojim su djelovanjem nedvojbeno obilježili jedno razdoblje i u naslijeđe nam ostavili bogate kulturno-povijesne spomenike. Ova i vizualno i sadržajno prekrasna knjiga, oboga-ćena i mnogobrojnim uspjelim slikovnim prilozima i lijepim fotografijama, u potpunosti dostojna vrijedne obljetnice kojoj je posvećena, dijelom ih je predstavila objedinivši vino-dolsko i crikveničko kulturno blago kao povijesnu cjelinu, ali ih je u obliku pisane riječi i sačuvala kao trajan spomen za buduće naraštaje.

Slaven Bertoša

Nastanak suvremene države Hrvatske i dvadeseta obljetnica njezina utemeljenja, glavni urednik Davorin RUDOLF, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2012., 223 str.

U povodu desete godišnjice smrti akademika Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog pred-sjednika, održan je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu 27. studenoga 2009. međunarodni znanstveni skup Kako je nastala država Hrvatska 1991. godine, te 1. srpnja 2011. svečana sjednica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prigodom dva-desete obljetnice utemeljenja suvremene države Hrvatske. U ovdje prikazanom zborniku objavljena su izlaganja sudionika međunarodnoga znanstvenog skupa i Akademijine sve-čane sjednice.Prvi dio zbornika donosi priloge s međunarodnoga znanstvenog skupa te počinje pozdravnim govorima (11–19) Milana Moguša, predsjednika HAZU-a, Luke Bebi-ća, predsjednika Hrvatskog sabora, i Jadranke Kosor, predsjednice Vlade Republike Hrvatske.

193

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Prvi je rad Vladimira Šeksa »Državotvorni akti – državnost, neovisnost i suverenost Republike Hrvatske« (21–33) u kojem autor prikazuje proces nastajanja temelja demo-kratske Republike Hrvatske kroz razne akte donesene 1990. i 1991. godine, od Božićnog ustava do Rezolucije o reintegraciji Hrvatskoga podunavlja. Na kraju zaključuje kako postoje određene sličnosti u procesu stjecanja hrvatske nezavisnosti i nezavisnosti prve moderne demokratske države u SAD-u prije dva stoljeća.Nikola Eterović prilogom »Sveta Stolica i priznavanje Republike Hrvatske« (35–45) razjašnjava ulogu Svete Stolice u stvaranju Republike Hrvatske. Geza Jeszensky, pak, osvjetljuje stavove i djelovanje Mađarske također u vrijeme stvaranja Republike Hrvatske člankom »Uloga Mađarske u hrvatskom pokretu za neovisnost« (47–53). Stavove Hrvatske o ratu 1991. godine i predstojećoj krizi u bivšoj Jugoslaviji uoči samih događaja iznosi Davorin Rudolf u radu »Hrvatska protiv rata: prijedlozi za stvaranje sa-veza samostalnih država« (55–74). Autor na temelju faktografije opravdava tezu kako Hrvatska nije željela rat, nego se zalagala za mirno rješenje krize u Jugoslaviji.Slijedi rad »Predsjednik Tuđman i model konfederacije u Jugoslaviji« (75–86) Vladi mira--Đure Degana. Autor opisuje događaje od ljeta 1991. do prve polovice 1992. godine, stvara-nje prvog nacrta konfederalnog pakta, koji je upravo autor sastavio, te stavove i djelovanje predsjednika Tuđmana u tom razdoblju. Josip Glaurdić u svom članku »Ravnodušni reali-zam: SAD i jugoslavenska kriza, 1987. – 1991.« (87–95) ocrtava glavne značajke američke vanjske politike kako bi razjasnio prirodu i uzrok te politike prema jugoslavenskoj krizi. Kronologiju procesa stvaranja neovisne Republike Hrvatske, podijeljenu u dvije faze, detaljno utvrđuje Ante Nazor u radu »Kronologija stvaranja suvremene hrvatske države 1990. – 1991. (važniji datumi)« (97–126). Za isto razdoblje Nikica Barić objašnjava okol-nosti i nastanak srpskih autonomnih oblasti te poslije Srpske autonomne oblasti Krajine na hrvatskom teritoriju (»Značajke nastanka srpskih autonomnih oblasti i Republike Srpske Krajine na teritoriju Republike Hrvatske 1990. – 1991. godine«, 127–136).»Vojni aspekt hrvatskog osamostaljenja 1991.« (137–151) naslov je članka Davora Ma-rijana u kojem razmatra vojni aspekt hrvatskog osamostaljenja, koji se u osnovi svodi na odnose Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Posljednji je rad prvog dijela zbornika »Nastupilo je vrijeme Europe – Europska zajednica, jugoslavenska kriza i priznanje neo-visnosti i samostalnosti republika Hrvatske i Slovenije« (153–186) Ivana Obadića. Autor daje uvid u okolnosti koje su odredile politiku zapadnih sila na proces raspadanja Jugosla-vije kao i njihovu reakciju na taj proces. Drugi dio zbornika sadrži tri izlaganja i četiri pozdravna govora sa Svečane sjednice HAZU-a prigodom dvadesete obljetnice utemeljenja suvremene hrvatske države. Po-zdravne govore uputili su Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a, Ivo Josipović, predsjed-nik Republike Hrvatske; Luka Bebić, predsjednik Hrvatskog sabora, i Jadranka Kosor, predsjednica Vlade Republike Hrvatske (189–205). Žarko Domljan u radu »Uspostava hrvatske državnosti kroz odluke Hrvatskoga sabora« (207–210) iznosi odluke Hrvatskog sabora važne za nastanak suverene Republike Hrvat-ske od sjednice održane 30. svibnja 1990. do sjednice 25. lipnja 1991. Vlastita sjećanja o svečanom proglašenju samostalne države Hrvatske odlukom Sabora 25. lipnja 1991. te

194

Prikazi i recenzije

događaje koji su prethodili proglašenju opisao je Davorin Rudolf u prilogu »Tako smo počeli« (211–218).Posljednji je rad Nikše Stančića »Povijesno značenje konstitutivnih akata Hrvatskog sabo-ra od 25. lipnja 1991.« (219–223). Autor razlaže dva akta – Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (oba su akta donesena 1991. godine u Hrvatskome saboru). Također konstatira glavna obilježja navedenog saziva Sabora na kojem je proglašena samostalna Republika Hrvatska.Zbornik je, možemo na kraju zaključiti temeljem radova koje sadrži, vrijedan prinos poznavanju početnih godina uspostave hrvatske države te će zasigurno predstavljati obve-zatnu znanstvenu literaturu svima onima koji proučavaju najnovije doba hrvatske povijesti.

Ana Biočić

Vrijednosti suvremenog društva – Hrvatska u XXI. stoljeću. Okrugli stol održan 20. ožujka 2012. u palači Akademije u Zagrebu, ur. Jakša BARBIĆ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Znanstveno vijeće za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava, Zagreb, 2012., 117 str.

Znanstveno vijeće za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava u proteklih je šest go-dina održalo sedamnaest okruglih stolova na osnovi kojih je objavljeno šesnaest knjiga na-kladničkog niza Modernizacija prava. Riječ je o ediciji koja obrađuje aktualne društvene teme temeljne za svako društvo, a napose za naše, koje je zbog provođenja modernizacije izloženo brojnim promjenama. Ovdje je prikazan sedamnaesti svezak te edicije, nastao na osnovi izlaganja s okruglog stola održanog 20. ožujka 2012. u palači Akademije u Zagre-bu. Taj je okrugli stol bio posvećen tematici velike pravne reforme provedene u Hrvatskoj zbog prilagodbe našeg prava europskoj pravnoj stečevini. Jedno od pitanja o kojima se raspravljalo jest problem europeizacije društvenih vrijednosti kao posljedica europeizacije domaćeg prava, pošto su prihvaćanjem europskih pravnih rješenja prihvaćene i društvene vrijednosti koje se njima štite. Edicija je podijeljena na četiri dijela: Otvaranje okruglog stola, Uvodna izlaganja, Rasprava i Zatvaranje okruglog stola. Prva rubrika sadrži razmatranja Jakše Barbića i Zvonka Kusića a ujedno su uvod u središnju temu (11–20). Sljedeću rubriku započi-nje prilog Branka Despota »Vrijednosti i vrednote (nekoliko pitanja)« (23–27) u kojem nastoji razjasniti razliku između vrijednosti i vrednota s aspekta filozofije. Sustav vri-jednosti u povijesnoj retrospektivi i probleme koje donosi globalizacija prikazuje Fra-njo Šanjek u radu »Koliko vrijede naše vrijednosti danas« (29–35). Zvonko Posavec u prilogu »Urušavanje dostojanstva javne službe« (37–44) želi ukazati kako je etos služ-be kod nositelja javnih službi, koji uključuje i etičku dimenziju, prijeko potreban da bi pravni sustav mogao normalno funkcionirati. Drži kako bi Ministarstvo pravosuđa moralo djelovati u ispravljanju takvih problema, iako ističe da duh vremena nije sklon rehabilitaciji dostojanstva službe.

195

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Posljednji je prilog Ivana Cifrića »Društvene promjene i vrijednosti u hrvatskom društvu« (45–60) u kojem obrađuje dvije teme – društvene promjene i vrijednosti u hrvatskom društvu te ih dovodi u međusoban odnos u kontekstu hrvatskoga društva. Problematizira razine društvenih promjena, utjecaj tranzicijskih promjena, čimbenike sustava vrednota te položaj čovjeka i ulogu sistema u društvenim promjenama. Nakon iznesenih priloga uslijedila je rasprava, koja je objavljena u istoimenoj rubrici (63–112). Predsjedatelj je bio Jakša Barbić, a sudionici Ivan Padjen, Srećko Jelinić, Branka Brujić, Juraj Hrženjak, Damir Grubiša, Vidoje Vujić, Vjekoslav Miličić i Zlatko Begonja.Posljednja je rubrika Zatvaranje okruglog stola (115–117) u kojoj Jakša Barbić rezimira važne misli koje su iznijeli sudionici okruglog stola o vrijednostima u suvremenom druš-tvu, a napose u Hrvatskoj. Zaključuje kako su modernizirani propisi hrvatskoga prava još uvijek u nepreglednom i neusklađenom pravnom sustavu te kako valja raditi na tome da se ti propisi u društvu usvoje.

Ana Biočić

Pićanska biskupija i Pićanština: zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog 23. i 24. listopada 2008. godine, Državni arhiv u Pazinu, posebna izdanja, sv. 23, Pazin, 2012., 280 str.

Pićanska biskupija, ustanovljena vjerojatno već u kasnoj antici sa sjedištem u gradiću Pić-nu, postojala je kao jedna od najmanjih biskupija na istočnome Jadranu do 1788. godine. Tada je papa Pio VI. bulom Super specula militantis Ecclesiae ukinuo Pićansku, Tršćan-sku i Goričku biskupiju te na njihovu području ustanovio Gradišku biskupiju. Nekoliko godina poslije uspostavio je Goričko-gradišku nadbiskupiju i Tršćansku biskupiju, kojoj je 1791. godine pripojeno područje bivše Pićanske biskupije.Zbornik Pićanska biskupija i Pićanština, koji se ovdje predstavlja, donosi tekstove s me-đunarodnoga znanstvenog skupa koji je 23. i 24. listopada 2008. održan u Pićnu, Gračišću i Pazinu u povodu 50. obljetnice osnutka Državnog arhiva u Pazinu te 220. obljetnice dokinuća Pićanske biskupije. Zbornik sadrži 23 znanstvena rada u kojima se obrađuju pojedine sastavnice iz povijesti Pićanske biskupije te područja Pićanštine.Nakon sadržaja (5) i uvodnih riječi (7) urednikâ (Robert Matijašić i Elvis Orbanić), Zbor-nik započinje tekstom Klare Buršić-Matijašić »Rana povijest na prostoru Pićanske bi-skupije« (9–20). Autorica ističe kako je riječ o području koje je bogato prapovijesnim nalazištima, a kao primjere za pojedina razdoblja izdvaja lokalitete Ivšišće i Kostadini te gradine ili kašteljere Pićan, Stari Grad kraj Oriča, Sv. Katarinu, Gračišće, Lindar i druge. »Propast kasnoantičkih naselja i nekropola u Istri u ranom srednjem vijeku« tema je rada Vladimira Sokola (21–40) u kojem se, na osnovi arheoloških nalaza i historiografskih vrela, nastoji utvrditi vrijeme dolaska Hrvata u Istru (801. godina), kao i nastanak bisku-pije Pedena (početak 9. stoljeća – doba Karla Velikog). Slijedi rad Ivana Milotića »Pravni status i jurisdikcija Pićna od antike do srednjeg vijeka« (41–49). Uzimajući u obzir zasade rimskoga prava, općih značajki upravnoga razvoja te političkih i društvenih okolnosti u

196

Prikazi i recenzije

Istri početkom 6. stoljeća, autor iznosi tezu o osnivanju Pićanske biskupije u vrijeme vla-davine bizantskoga cara Justinijana.Tekst Alojza Štokovića »Posjedovni odnosi u Pićanskoj biskupiji od XVI. do sredine XVIII. stoljeća« (51–61) usmjeren je na istraživanje urbara pićanskoga kaptola s kraja 16. sto ljeća i početkom 17. stoljeća, a kao jedan od glavnih protagonista nastojanja da se popiše i zaštiti biskupijska imovina ističe se biskup Antun Zara. Tematski se na taj rad nadove-zuje prilog Danijele Juričić Čargo »Gospodarsko stanje na posjedima pićanskih biskupa sredinom XVIII. stoljeća« (63–70). Autorica ukazuje na sličnost gospodarskih prilika na alodijalnim posjedima pićanskih biskupa od konca 17. do sredine 18. stoljeća, a kao glav-ne gospodarske grane izdvaja poljodjelstvo i stočarstvo. Vlasničko i gospodarsko stanje, modaliteti kupoprodajnih ugovora, uporaba i tijek vrijednosti nekretnina pićanskih (ali i drugih istarskih) bratovština tema su rada Denisa Visentina (»Ekonomsko-imovinsko sta-nje istarskih bratovština: pićanske bratovštine i njihova imovina između XVIII. i XIX. st.«, 71–75), dok se Slaven Bertoša u radu »Pićansko-pulske migracijske dodirne točke u novom vijeku« (77-89) podrobno bavi raščlambom pulskih matičnih knjiga 18. stoljeća te donosi brojne konkretne podatke o prisutnosti Pićanaca u Puli (tijek migracija, zanimanja useljeni-ka, spol, dobna struktura i drugo). Demografska povijest tema je i rada koji potpisuju Zoran Ladić i Goran Budeč (»O nekim aspektima demografske, društvene i obiteljske povijesti Pićna u drugoj polovici 17. stoljeća prema matičnim knjigama krštenih/rođenih«, 91–103). U fokusu istraživanja navedenih autora pićanska je matična knjiga krštenih (rođenih) iz razdoblja od 1664. do 1667. godine, temeljem koje se razmatraju neki od općih demograf-skih pokazatelja iz povijesti ranonovovjekovnog Pićna (godišnja i mjesečna distribucija ro-đene djece, spolna struktura, brojčani omjer djece rođene u braku i nezakonitoj vezi, imena roditelja i rođene djece i drugo). Problematika pošasti u Istri, osobito u pićanskome kraju, predmet je rada »Il colera nella storia istriana del XIX secolo e l’epidemia del 1855 a Pe-dena« (105–112) koji potpisuje Rino Cigui. Ukazujući na cikluse pošati kolere diljem Istre tijekom prve polovine 19. stoljeća, autor se u radu posebno bavi posljedicama epidemije iz 1855. godine, kada je u pićanskoj župi od posljedica bolesti preminulo 42 ljudi.Šira istarska tema predmet je znanstvenog zanimanja Marie Bidovec u radu naslovljenom »Između objektivnog opisa i fascinacije pričanja: austrijska Istra u očima I. V. Valvasora (1641. – 1693.)« (113–119), a svrha je ovoga priloga predstavljanje odnosa između slav-noga kranjskog polihistora i Istre, njemu najmanje poznate regije među onima koje opisu-je u svome djelu Die Ehre des Hertzogthums Crain (Slava vojvodine Kranjske). Slijedi rad Jurja Batelje »Tragovi augustinske duhovnosti u Pićanskoj biskupiji u Istri« (121–135), a u središtu autorova istraživanja su biskupi augustinci u Pićnu, kao i postojanje augu-stinskih samostana te iskazivanja pobožnosti u skladu s načelima sv. Augustina diljem istarskoga poluotoka. »Biskup Pavao Budimir (1667. – 1670.)« u središtu je istraživačke pozornosti Franje Emanuela Hoška (137–144), pri čemu se, uz raščlambu Budimirova djelovanja na časti pićanskoga biskupa, osobito pozorno razmatra i njegova uloga i djelo-vanje u franjevačkoj zajednici.Članak Stipana Trogrlića, naslovljen »Represivne mjere jugoslavenskog komunističkog režima protiv Katoličke crkve na području Pićanskog dekanata (1945.–1952.)« (145–154), usmjeren je na raščlambu oblika prisile, zastrašivanja i terora koje je »narodna vlast« pri-

197

CCP 72 (2013.), str. 179–220

mjenjivala na tome području Istre radi potiskivanja i nadzora djelovanja Katoličke crkve. Autor ističe kako su predstavnici onodobnog režima, uz ugrožavanje osobnih sloboda i sigurnosti, sustavno provodili represivne mjere poput oduzimanja crkvene imovine, za-brane procesija, potiskivanja vjeronauka u školstvu, kao i poticanja, odnosno toleriranja raznovrsnih oblika svetogrdnih radnji.Izvorno arhivsko gradivo, pohranjeno u Arhivu Republike Slovenije, središte je prou-čavanja Elvisa Orbanića u radu »Inventar pokretnih i nepokretnih dobara presvijetlog i prečasnog gospodina, gospodina Antuna Zare, biskupa pićanskoga« (155-164) u kojem se – uz opširnu raščlambu sadržaja spomenutog inventara – donosi i njegova cjelovita transkripcija. Tematski i sadržajno na taj se rad nastavlja članak Jakova Jelinčića »Knjiga ređenja u Pićnu (1632. – 1783.)« (165–179), a poglavito zanimanje autorovo usmjereno je na analizu ređenja, biskupa zaredatelja i broj klerika Pićanske biskupije u navedenome razdoblju. »Povijest arhiva i arhivske službe u Istri: prilog za sintezu« naslov je rada Petra Strčića (181–189), a u tekstu se analizira i tematika popularizacije arhivske djelatnosti (izložbe, stručni skupovi, inventari, vodiči i drugo).Sljedećih nekoliko radova odnosi se na povijesnoumjetničku problematiku. Marijan Bra-danović, na osnovi neobjavljenih i nekorištenih izvora, donosi preciznu rekonstrukciju obličja pavlinskoga samostana na nekadašnjem Čepićkom jezeru (»Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije na Čepićkom jezeru«, 191–207), dok Marija Mirković u prilogu »Ikono-grafsko osmišljanje crkvenih prostora u Pićanskoj biskupiji«, 209–228) potanko anali-zira ikonološki sadržaj sačuvane opreme u crkvama duž biskupije te ukazuje na njezino marijansko obilježje. U radu »Labinski slikar Antonio Moreschi i njegovi slikarski kori-jeni« Nina Kudiš (231–239) razmatra kontekst umjetničkog formiranja slikara Antonija Moreschija, ukazuje na razloge njegova preseljenja u Labin te datira slikarovu labinsku palu Gospa Karmelska i sveci oko 1622. godine. Oltarne skulpture te razmatranje i kon-tekstualizacija malobrojne liturgijske srebrnine što se čuvala u nekadašnjoj pićanskoj stolnici tema su o kojoj govori rad Damira Tulića »Skulptura, altaristika i liturgijska srebrnina u pićanskoj katedrali: prilozi za Antonija Michelazzija i Gasparea Albertinija« (241–259), dok se Brigitta Mader bavi restauratorskim zahvatima austrijskog konzerva-tora Antona Gnirsa na području Gračišća početkom 20. stoljeća (»Gallignana bei Pisino (Istrien) 1910. – 1917.: pet restauratorskih zahvata C.k. Centralne komisije za zaštitu spomenika u Gračišću« (261–267).Završna dva rada odnose se na etnološku baštinu i tradicijsku kulturu. Vitomir Belaj, polazeći od nedavno otkrivena načina poganskoga posvećivanja novozaposjednutih pro-stora u više južnoslavenskih područja, zaključuje da je središnja Istra prije uspostave rano-srednjovjekovne hrvatske države organizacijski pripadala jednoj imenom još nepoznatoj slavenskoj/hrvatskoj župi s druge strane Učke uz Kvarnerski zaljev (»Središnja Istra i rana teritorijalna organizacija hrvatskoga prostora«, 269–276). Završni tekst u Zborniku potpisuje Davor Šišović, a riječ je o običajima i kazivanjima vezanima uz selo Krbune (»Iz tradicijskog života Pićanštine – tri krbunske štorije« (277-278). Na kraju Zbornika nalazi se popis suradnika (279–280).Iako teritorijalno nevelika, Pićanska biskupija je kroz dugi niz stoljeća svojega postoja-nja imala važno mjesto u crkvenom i društvenom životu Istre. Zbornik radova Pićanska

198

Prikazi i recenzije

biskupija i Pićanština na jednome mjestu, iz pera istaknutih proučavatelja povijesti, um-jetnosti i kulture istarskoga poluotoka, donosi pregršt novih saznanja te će ova monogra-fija zasigurno biti korisna i široj čitateljskoj publici vezanoj za pićanski kraj i znanstveni-cima koji se bave proučavanjem istarske problematike.

Lovorka Čoralić

Acta Histriae, vol. 20, br. 1–2, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, Koper, 2012., 280 str.

Povijesno društvo za južno Primorje sa sjedištem u Kopru objavilo je u 2012. godini dvadeseti broj časopisa Acta Histriae. Publikacija sadrži 13 radova te rubriku »Ocjene« u kojoj se nalaze četiri recenzije.Prvi rad u časopisu potpisuju Željko Cetina i Ante Teklić (»Bratovština Presvetog Sakra-menta u Rovinju: od sredine XV. do početka XIX. stoljeća«, 1–24). U tekstu autori na temelju arhivske građe prikazuju djelovanje Bratovštine Presvetog Sakramenta u Rovinju od njezina osnutka do ukinuća 1807. godine. Prilog radu je prijepis bula o utemeljenju bra-tovštine i popis njezinih predstojnika – gaštalda. Zrinka Pešorda Vardić istražuje položaj žene u dubrovačkoj bratovštini svetoga Antuna u kasnome srednjem vijeku »Gospođe i čuvarice: O ženama iz dubrovačke bratovštine Svetog Antuna u kasnom srednjem vijeku« (25–48). Na osnovi matrikule i drugih izvora autorica analizira uključenost žena u djelo-vanje bratovštine, koja je osim religiozne udruge bila i staleška.Hrvatsko-engleske veze u kasnome srednjem vijeku prikazuje Lovorka Čoralić u članku »Grobnica bratovštine hrvatskih pomoraca u južnoj Engleskoj (kasni srednji vijek)« (49–62). U prvom dijelu prikazuje hrvatsko-engleske kulturne i političke veze, potom »mle-tačku vezu«, odnosno okolnosti dolaska hrvatskih pomoraca u Southampton, te grobnicu u North Stonehamu kao svjedočanstvo hrvatske prisutnosti. Vesna Kamin Kajfež razlaže aktivnosti bratovštine sv. Rešnjega telesa oko naručivanja opreme za župnu crkvu sv. Jurja u Piranu u ranome novom vijeku (»Štiri pomembnejša naročila piranske bratovščine Sv. Rešnjega telesa v 17. in v začetku 18. stoletja«, 63–80).Doprinos istraživanju ekonomske povijesti dala je Ines Beguš člankom »Računovodska knjiga bratovščine Sv. Roka iz Landarja: prispevek k ekonomski zgodovini Nadiških dolin v 18. stoletju« (81–106) u kojem analizira računovodstvo bratovštine sv. Roka iz Landarja. U nastavku časopisa Marta Verginella ukazuje na historiografsko korištenje usmenog svjedočanstva od antike do modernog vremena te upozorava na često nekritično i politički manipulativno korištenje usmenih izvora koje se u Sloveniji sve češće koristi kao sred-stvo javnog obavještavanja (»Zgodovinopisna in politična raba pričevalca«, 107–120). Problematikom usmene povijesti i tehnikom intervjua koja se u njoj koristi bavi se Marko Klavora u članku »Intervju in ustna zgodovina: pričevanje ali pripoved?« (121–136). Kaja Širok nastoji dati bolji uvid u ulogu individualnih sjećanja u procesu oblikovanja kolek-tivnih slika prošlosti prilogom »Kolektivni spomin, pričevalec in zgodovina: diskurzivne konstrukcije preteklosti« (137–150).

199

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Slijede dva rada na talijanskom jeziku. Prvi je »Le fonti orali sulla frontiera italo-slovena: preposte per una ricerca sulle identità dei confini e sui confini fra le identità« (151–174) Alessandra Cattunara. Autor pokušava utvrditi što je život na slovensko-talijanskoj granici značio različitim pojedincima, a naglasak stavlja na sjećanje koje je podijelio na tri kom-ponente – individualno, kolektivno i javno sjećanje. Drugi je rad Ane Bukvić »Le relazioni italo-croate: (ri)costruzione dell’immaginario culturale in Zora Dalmatinska (1844 – 1849)« (175–188) u kojem autorica rekonstruira kulturne slike u kontekstu hrvatsko-talijanskih odnosa u časopisu Zora Dalmatinska u razdoblju od 1844. do 1849. godine. Slovensko-talijanske i hrvatsko-talijanske odnose raščlanjuje Štefan Čok na temelju pisa-nja tršćanskih novina u razdoblju od završetka Austro-pruskog rata 1866. godine do pot-pisa Trojnog saveza 1882. godine u prilogu »Slovensko-italijanski in hrvaško-italijanski odnosi preko poročanja tržaških časopisov 1866–1882« (189–212). Meta Remec člankom »Viva ali Živijo!? Slovensko in italijansko časopisje o mednaci-onalnih konfliktih v Istri v letih 1896 in 1897« (213–232) obrađuje pristrano izvješta-vanje slovenske i talijanske periodike o međunacionalnim napetostima u Istri krajem 19. stoljeća. Slika događaja koju prikazuju huškački, pristrani nacionalistički časopisi nije vjerodostojna, ali može poslužiti u stvaranju općeg dojma ozračja u društvu toga vremena. Naposljetku, u završnome članku, Barbara Riman predstavlja djelovanje različitih hrvat-sko-slovenskih društva u Pazinu koja su očuvala hrvatski i slovenski kulturni identitet na području cijeloga Istarskog poluotoka (»Delovanje slovensko-hrvaških društev v Pazinu«, 233–254). Ovogodišnji broj Acta Histriae zaključen je četirima recenzijama relevantne povijesne literature (dvije monografije, knjiga i atlas).

Ana Biočić

Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 30, HAZU, Zagreb, 2012., 505 str.

Trideseti broj Zbornika Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu sadrži trinaest izvornih znanstvenih radova i jedno prethodno priopćenje iz područja političke, gospodarske, druš-tvene, demografske, lingvističke povijesti, nastavak objavljivanja regesta isprava koje se čuvaju u Arhivu HAZU te znatan broj prikaza i recenzija. Tomáš Gábriš u prvom radu zbornika »Sudska i izvansudska praksa u rješavanju sukoba u Ugarskoj u 13. stoljeću« (1-30) obrađuje problematiku razrješavanja sporova u vrijeme Arpadovića u Ugarskoj. Autor ističe kako je postojala sudska opcija rješavanja sukoba ali i mogućnost korištenja službe arbitara ili medijatora. Zaključuje na osnovi isparava kako se težilo prijateljskom rješavanju sporova pomoću medijatora, ali je u izvorima ostala dosta nejasna prava uloga i mjesto arbitraže. Slijedi rad »Plemići, predijalci i iobagiones castri Rovišća u 13. i 14. stoljeću« (31-55) u kojem Gábor Szeberényi raspravlja o povijesti

200

Prikazi i recenzije

jedne od najreprezentativnijih skupina predstavnika »kondicionalnog plemstva«, odnosno predijalaca i iobagiones castri u Rovišću u kasnom srednjem vijeku. Koristeći mikrohistorijsku analizu na zadarskim sudskim zapisnicima iz druge polovice 14. stoljeća, Tomislav Popić razmatra sudske sporove oko mirazne imovine u članku »Za-darske mirazne parnice iz druge polovice 14. stoljeća« (57-85). Istraživanjem je našao odgovore na pojedina pitanja: tko je i protiv koga pokretao sudske sporove u vezi s mira-znom imovinom, zašto se ti sporovi javljaju, kakvi su problemi nastajali tijekom sudskog postupka, jesu li pojedinci uz pomoć suda uspijevali namiriti tražbine. Suzana Miljan i Damir Karbić, na temelju fragmentarno sačuvane izvorne građe, u prilogu »Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog (1362. – 1414.)« (87-107) rekonstruiraju političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog, jednog od pristaša kraljice Marije i njezina supruga Žigmunda tijekom građanskog rata na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Utjecaj erupcije vulkana Kuwae na život u hrvatskim zemljama od propasti ljetine, pojave gladi i migracija do širenja epidemije kuge, prikazuje Krešimir Kužić u članku »Utjecaj erupcije vulkana Kuwae 1452. – 1453. na hrvatske zemlje« (109-121). Vedran Klaužer kroz djelovanje bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Blaža Mađara prikazuje banske aktivnosti u drugoj polovici 15. stoljeća s naglaskom na ad-ministrativan rad i banski aparat (»Djelovanje Blaža Mađara, bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u njegovom prvom mandatu (1470. – 1472.). Prilog poznavanju vršenja banske časti u kasnom 15. stoljeću« (123-144). Ulogu pripadnica plemstva na različitim poljima koristeći se primjerom Barbare Frankapan, supruge srpskog despota Vuka Brankovića i jajačkog bana Franje Berislavića Grabarskog, donosi Marija Karbić u radu »Položaj pripadnica visokog plemstva u hrvatskim zemljama. Primjer Barbare Frankapan« (145-154). Na osnovi izvorne građe Državnog arhiva u Veneciji Lovorka Čoralić, u članku »Hodo-časnićka putovanja i oporučna darivanja: hrvatski iseljenici u Mlecima i loretsko svetište (15. – 16. stoljeće)« (155-172), utvrđuje odnose hrvatskih iseljenika u Mlecima s Loretom u ranom novom vijeku. U prvom dijelu rada donosi opće podatke o hrvatskim iseljenicima koji su održavali veze s Loretom, potom u drugom dijelu rada podrobno raščlanjuje kon-kretno spominjanje Loreta u njihovim oporukama. Filip Novosel na osnovi djelâ hrvatske renesansne književnosti, većinom pastorala i ko-medija, te komparativnih djela zapadnoeuropskih i američkih povjesničara, razmatra sliku seljaka dalmatinske obale u kasnome srednjem vijeku (»Seljaci i seljački svijet kasnoga srednjeg vijeka u književnim djelima hrvatskih pisaca 15. i 16. stoljeća«) (173-217). Prvo prikazuje idealiziranu sliku seljaka produciranu u izvorima, zatim piše o seljačkom sva-kodnevnom životu, od radnih aktivnosti, muško-ženskih odnosa, interakcije s gradom do prehrane i utjecaja Osmanlija na njihov život. »Pučka opsada grada Hvara (1. – 7. kolovoza 1514.)« (219-230) prilog je Joška Bracano-vića u kojem iznosi razmišljanja o uzrocima, tijeku i posljedicama pučke opsade Hvara u kolovozu 1514. godine u svjetlu novouočenog podatka u registru legata u Kaptolskom arhivu Hvara. Pismo Marka Antuna de Dominisa, koje je napisao u zatočeništvu prije smrti, a čuva se u Britanskom državnom arhivu, prezentiraju Robert Šćerbe i Vesna Tu-djina u radu »Dominisovo pismo iz tamnice« (231-247). Autori osim prijepisa izvornika,

201

CCP 72 (2013.), str. 179–220

prijepisa engleskog prijevoda iz tog vremena te prijevoda pisma na hrvatski jezik, u uvodu uz opis rukopisa nastoje odgonetnuti kome je pismo upućeno. Na temelju popisa stanovništva grada Raba iz 1810. godine, Josip Celić u članku »Sta-novništvo grada Raba po popisu iz 1810. godine« (249-294) raščlanjuje i prikazuje druš-tvenu strukturu Rabljana. Utvrđuje sastav odnosno uređenje obitelji i kućanstva te njihova strukturna demografska obilježja i analizira ekonomsku strukturu. Tihana Luetić istražila je štrajk studenata na Sveučilištu u Zagrebu, u ljetnom semestru 1907./1908. zbog politič-kog umirovljenja i suspenzije sveučilišnih profesora Đure Šurmina i Gavre Manojlovića u režimu Pavla Raucha (»Studentski štrajk na Sveučilištu u Zagrebu 1908. godine«) (295-326). Osim rekonstrukcije događaja, autorica prikazuje atmosferu u različitim student-skim političkim grupacijama, kao i reakcije profesora i javnosti na umirovljenje profesora i štrajk. Posljednji je rad »Problem podrijetla Šokaca i njegov odraz u historiografiji« (327-358) Marinka Vukovića u kojem istražuje podrijetlo etonima Šokac. Pokušava dati prihvatljiv faktografski, vremenski i geografski okvir postanka toga etonima.Rubrika Građa sadrži nastavak objavljivanja regesta isprava koje se čuvaju u Arhivu HAZU, u zbirci isprava Diplomata. Objavljivanje je započelo još u vrijeme postojanja Historijskog instituta JAZU, a dosad su objavljena regesta od 1527. do 1554. godine. U ovom broju zbornika objavljuju se regesti iz razdoblja od 1555. do 1557. godine, koje je za tisak priredila Maja Katušić (»Regesti isprava 16. stoljeća iz Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnost. Šesti dio: Isprave iz razdoblja 1555. – 1557. Regeste sastavili Antun Mayer i suradnici, za tisak priredila Maja Katušić«) (361-388). Kako je već uobičajeno, Zbornik završava povećim brojem (46) ocjena i prikaza relevantnih povijesnih edicija – objavljene građe, priručnika, časopisa, monografija, kako domaćih tako i inozemnih autora.

Ana Biočić

Povijesni prilozi, god. 31, br. 43, Zagreb, 2012., 299 str.

Najnoviji broj Povijesnih priloga, časopisa Hrvatskog instituta za povijest, izašao je u 2012. godini te je podijeljen na tri osnovne cjeline. Prva cjelina, Članci (7-255), donosi dva pregledna i osam izvornih znanstvenih radova. Potom slijede Ocjene i prikazi (257-287), a broj se zaključuje jednim tekstom u cjelini In memoriam (289-292).Člankom dvoje autora, Zorane Antunović i Hrvoja Gračanina, »Bizantski car Heraklije I. u hrvatskoj historiografiji« (9-30), započinje cjelina Članci. Rad je nastao na temelju diplomskoga rada Zorane Antunović i bavi se prikazom načina na koji su hrvatski po-vjesničari u 19. i 20. stoljeću percipirali toga bizantskog cara, po mnogim mišljenjima značajnog za najraniju hrvatsku povijest, a u kontekstu problematike o doseljenju Hrvata na istočnojadransku obalu.Sljedeći članak, pod naslovom »Srednjovjekovno Brečevo i Polje Kanjane – još jedan po-kušaj ubikacije« (31-58), ponovno je rad dvojice autora – Nevena Isailovića i Aleksandra

202

Prikazi i recenzije

Jakovljevića. Na temelju objavljenih i neobjavljenih diplomatičkih izvora i osmanskih po-pisnih deftera, navode se nove mogućnosti u vezi ubikacije mjesta Brečevo i Polja Kanja-ne koja su tijekom srednjeg vijeka bila u vlasništvu hrvatske magnatske obitelji Nelipčić te se zaključuje kako je spomenuto Polje vrlo vjerojatno Petrovo polje. Na kraju teksta nalazi se prilog u kojem se donosi prijepis isprave Kninskoga kaptola iz 1487. godine.»Korčulanski biskup Augustin Kvincije u crkvenim i društveno-političkim zbivanjima svoga doba« (59-79), članak je autora Ivana Armande. Tim radom, na temelju izvora i sekundarne literature, kritički je obrađen lik i djelo biskupa Augustina Kvincija (1541. –1610./1611.). Poseban naglasak stavljen je na njegova nastojanja oko uvođenja crkvene discipline i uređenja bogoslužja, ali se velika pozornost također pridaje njegovoj anti-turskoj djelatnosti koja ga je dovela u vezu sa Španjolskom, ali time uzrokovala sukob s mletačkim vlastima zbog čega je morao napustiti mjesto korčulanskog biskupa.Temu Osmanlija u širem europskom kontekstu obradio je Antun Nekić u članku »Europ-ske predodžbe o »turskoj« prijetnji (14. – 16. stoljeće)« (81-118). Razmatrajući proble-matiku, autor europsku percepciju Osmanlija dijeli na tri razine: predodžba o stvarnoj opasnosti na temelju percepcije osmanske vojne moći, simbolična prijetnja kršćanstvu na primjeru načina kako je prostor jugoistočne Europe percipiran u srednjovjekovnoj Fran-cuskoj te sklop predodžaba kojima »Turci« nisu percipirani kao opasnost, fokusirajući se ovdje na prebjege na osmanski teritorij. U posljednjem dijelu rada raspravlja se o ulozi i funkciji predodžaba u oblikovanju društvene zbilje.Člankom »Župljani, svećenici, darovatelji – hrvatski iseljenici i mletačka župa i crkva S. Moisè (XV. – XVIII. stoljeće)« (119-134) Lovorka Čoralić istražuje razne aspekte po-vezanosti hrvatskog iseljeništva u Mlecima sa župom i crkvom S. Moisè, smještenoj u samom gradskom središtu. Na temelju oporučnih spisa iz Državnog arhiva u Mlecima, autorica analizira razne aspekte koji govore o povezanosti useljenika sa spomenutom žu-pom i crkvom, od općenitih podataka poput podrijetla i zanimanja doseljenika, njihovih konkretnih veza sa župom poput pokopa, služenja misa ili darivanja, do nabrajanja sve-ćenika hrvatskog podrijetla koji su tamo djelovali. Tekst je također popraćen s nekoliko grafikona i fotografija.Naseljima različitih hrvatskih krajeva u ranom novom vijeku bave se sljedeća dva član-ka. Prvi, naslovljen »Jasenice pod vlašću Osmanlija i Mlečana od XVI. do konca XVIII. stoljeća« (135-175), autora Tomislava Šarlije te drugi »Novovjekovna naselja papučkoga kraja – pitanje kontinuiteta« (177-192) Darka Viteka. Tomislav Šarlija u svojem se radu fokusira na gospodarsku i prometnu ulogu područja Jasenica smještenog u južnom vele-bitskom Podgorju, stavljajući položaj naselja u kontekst problematike Triplex confiniuma te donosi podatke o crkvenoj povijesti i migracijama mještana. Rad je popraćen s nekoliko priloga. Ne fokusirajući se na jedno mjesto, kao što to čini Šarlija, Darko Vitek iznosi demografsku analizu čitavog niza naselja papučkoga kraja te donosi zanimljiv zaklju-čak o njihovu kontinuitetu postojanja od srednjeg vijeka kroz čitavo razdoblje osmanske vladavine pa sve do u 18. stoljeće. Na kraju rada nalazi se tablični prikaz kretanja broja stanovništva u razdoblju od 1698. do 1736. godine.»Novi prilozi za životopis Rajmunda Kunića« (193-215), autorice Irene Bratičević, članak je koji donosi nove podatke o tom osamnaestostoljetnom dubrovačkom isusovačkom uče-

203

CCP 72 (2013.), str. 179–220

njaku i istaknutoj osobi u onodobnom Rimu temeljene na arhivskim istraživanjima. Mada su Kunićev život i djelovanje dobro zastupljeni u raznim biografijama, autorica kritički pristupa postojećoj literaturi te brojna dosadašnja saznanja proširuje ili korigira. Na teme-lju pronađene nove arhivske građe, uz prikaz njegova života, donose se novija saznanja o njegovu književnom stvaralaštvu.Još jednom demografskom temom u ovom broju Povijesnih priloga bavi se Danijela Doblanović u članku »Sezonska kretanja začeća/rođenja župe Svetvinčenat u 18. stoljeću« (217-233), čije je straživanje temeljeno na matičnim knjigama krštenih župe Svetvinčenat. Prikazavši stanje godišnjih kretanja začeća/rođenja tijekom 18. stoljeća, autorica dobivene podatke uspoređuje s ranijim i kasnijim razdobljima te ih na kraju uspoređuje s nekim drugim krajevima Hrvatske i Europe. Rad je popraćen brojnim grafikonima i detaljno izrađenom tabelom popisa krštenih za čitavo analizirano stoljeće.Posljednji članak ovoga broja, pod naslovom »Dalmacija i Austrijsko Carstvo prve polo-vice 19. stoljeća: pisana riječ u službi stvaranja poslušnih i lojalnih građana« (235-255), napisala je Jelena Lakuš. Temeljeći istraživanje na analitičkoj interpretaciji raznovrsnih pisanih izvora tiskanih u Dalmaciji tijekom prvih trideset i pet godina austrijske vladavine, autorica prikazuje nastojanja austrijskih vlasti da nove građane odgoje u duhu lojalnosti i poslušnosti, ostavljajući ipak pitanje njihova uspjeha, zbog slabo zastupljene pismenosti u onovremenoj Dalmaciji, otvorenim. Pet priloga na kraju rada donose faksimile raznih tekstova koji su služili toj svrsi.Na tu cjelinu nastavlja se sljedeća pod nazivom Ocjene i prikazi, u kojoj je objavljeno dvanaest tekstova prikaza i recenzija uglavnom najrecentnijih izdanja objavljenih izvora, monografija, zbornika radova i časopisa. Posljednja cjelina ovoga broja Povijesnih pri-loga, naslovljena In memoriam, donosi tekst Ante Birina posvećen nedavno preminulom prof. dr. sc. Franji Smiljaniću (1951. – 2012.).

Filip Novosel

Historijski zbornik, god. LXV, br. 1, Zagreb, 2012., str. (1-303) br. 2, (str. 304-584), Zagreb, 2012.

U izdanju Društva za hrvatsku povjesticu 2012. godine objavljena su dva nova broja časo-pisa Historijski zbornik. Oba broja donose niz radova, od članaka, preko ocjena, prikaza i izvještaja sa skupova, do tekstova u čast nedavno preminulim povjesničarima.Prvi broj Historijskog zbornika iz 2012. godine započinje rubrikom Članci (1-232), po-tom slijede Ocjene i prikazi (233-271) na što se nastavljaju Znanstveni i stručni skupovi (273-279). Broj se zaključuje rubrikom In memoriam (281-303). Rad Mladena Tomorada, »Atonizam – staroegipatski kult boga Atona (1-16) otvara ovaj broj Zbornika. Rad se bavi jednom kontroverznom epizodom religijske povijesti staroga Egipta. Temeljeći rad ponaj-prije na brojnoj stranoj literaturi, autor toga rada donosi prikaz Atonova kulta te njegove glavne vjerske doktrine i novi vjerski koncept koji je obilježio period Amarne i vladavinu faraona Amenhotepa IV. Ekhnatona.

204

Prikazi i recenzije

Nakon starovjekovne tematike, slijede dva rada koja se bave srednjim i početcima ranoga novog vijeka na istočnojadranskoj obali. »Obrana dubrovačkog predgrađa sredinom 13. stoljeća. Prilog istraživanju privatnih kula« (17-39), članak je autorice Irene Benyovsky Latin u kojem se istražuje jedan aspekt urbane povijesti srednjovjekovnog Dubrovnika. Na temelju analize notarskih spisa, u radu se nastoji rekonstruirati položaj privatnih kula te se razmatra njihova uloga u obrani grada s obzirom na proces izgradnje komunalnog gradskog bedema versus montem. Na kraju rada nalazi se plan prostora dubrovačkog bur-gusa u 13. stoljeću. Sabine Florence Fabijanec autorica je članka »Pomorstvo na istočnom Jadranu: trgovački promet i pomorske opasnosti krajem srednjega vijeka i početkom mo-dernoga doba« (41-64) u kojemu daje pregled pomorstva i trgovine na istočnom Jadranu tijekom 15. i 16. stoljeća. U radu se prikazuju trase pomorskih putova, vrste jedrenjaka, sadržaj robe kojom se trgovalo, ali i svakodnevne opasnosti na putovanjima kao i utjecaj politike na trgovinu. Tekst je popraćen dvjema kartama i tabelom modela jedrenjaka.Slijedi članak Vladimira Huzjana »O hodočašćima i čudesnim ozdravljenjima u 17. i 18. stoljeću na temelju analize zapisa iz najstarije matične knjige krštenih župe sv. Vida u Brdovcu« (65-93). Ukazujući na vrijednost korištenog izvora za razne aspekte povijesnih istraživanja, autor razmatra fenomen hodočašćenja u važno regionalno hodočasničko sre-dište u Brdovcu te analizira šezdeset ozdravljenja zabilježenih u toj matrikuli. Tekst je popraćen brojnim grafikonima i kartom, a na kraju rada nalazi se izvorni prijepis čudesnih ozdravljenja na starohrvatskome.Članak njemačkog povjesničara Ulfa Brunnbauera, koji se bavi složenom zajednicom za-druge karakterističnom za jugoistočnu Europu, nosi naslov »Unity in diversity? Historic Family Forms in Southeast Europe« (95-148). Nakon kritičkog osvrta na brojne rasprave o temi, posebno popularnoj 1990-ih godina, autor prezentira vlastita istraživanja koja se temelje na zajednicama u Rodopskim planinama u 19. stoljeću te ih uspoređuje s onima na zapadnom Balkanu. Kao većina dosadašnjih, i ovaj je tekst popraćen brojnim prilozima.Dva članka koja slijede bave se problematikom razdoblja Drugoga svjetskog rata i komunističke Jugoslavije. »Prisilno iseljavanje Srba iz Moslavine 1941. godine« (149--169), članak je autora Filipa Škiljana. U radu se analizira prisilno iseljavanje na samim po-četcima postojanja NDH (Nezavisne Države Hrvatske) i rješavanja »srpskog pitanja« – od srpnja do studenoga 1941. godine. Na temelju arhivske građe i usmenih iskaza preživjelih svjedoka, u radu se donose informacije o uhićenjima, deportacijama u logore i prebaciva-njima u Srbiju. Martin Previšić u svojem članku »Informbiroovska emigracija« (171-186) donosi podatke o informbiroovskoj emigraciji u razdoblju od 1948. do 1964. godine. Ana-lizirajući dokumente Službe državne sigurnosti, autor prikazuje oblike, sadržaje i metode djelovanja emigracije u odnosu na Jugoslaviju. Uz to, rad razmatra i povratnike informbi-roovskih emigranata u Jugoslaviju te tijek njihove repatrijacije i društvene rehabilitacije.»Postoji li još uvijek Srednja Europa?« (187-201), članak je Drage Roksandića u kojem autor kreće od postavke kako se o identitetu Hrvatske danas govori bez ikakva regional-nog predznaka. Rad ponajprije prati promjene u hrvatskim régimes d’historicité fokusi-rajući se na njihove regionalne kontekste unutar posljednjih dvadesetak godina. Na kraju rada nalazi se prilog koji daje pregled doktorata znanosti na temu hrvatskih veza sa sred-njoeuropskim zemljama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1990. do 2010. godine.

205

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Rubrika Članci u ovom se broju zaključuje člankom Lidije Bencetić »Pregled časopisa i udruga studenata povijesti u Hrvatskoj« (203-232). Autorica u tom radu donosi detaljan pregled izdavačke djelatnosti udruga studenata povijesti do 2010. godine, ali i njihove ostale djelatnosti poput sudjelovanja na konferencijama, organiziranja seminara, preda-vanja, putovanja i radionica. U drugom dijelu rada nalazi se opsežna bibliografija radova objavljenih u navedenim studentskim časopisima.Sljedeća rubrika, Ocjene i prikazi, sadrži trinaest tekstova koji se bave raznim publikacija-ma izašlim u posljednjih nekoliko godina, dok rubrika Znanstveni i stručni skupovi donosi jedan izvještaj s okruglog stola »Nada Dimić u kulturi sjećanja«, održanog u Jasenovcu 2012. godine. Posljednja rubrika ovog broja Historijskog zbornika, In memoriam, sastoji se od pet tekstova posvećenih nedavno preminulim domaćim i stranim povjesničarima.Drugi broj Historijskog zbornika također počinje rubrikom Članci (303-476), koja se sastoji od pet radova. Potom slijede Historiografija (477-500), Ocjene i prikazi (501-546), Znanstveni i stručni skupovi (547-578), In memoriam (579-582) te Pismo Uredništvu Historijskog zbornika (583-584).»Metodološki pristup proučavanju antroponimije na primjeru zadarskih dokumenata iz 1289. godine« (305-364), članak je Sonje Kirchhoffer i Barbare Vodanović, koje polaze od pretpostavke da u srednjem vijeku ne postoji definiran imenski obrazac i da je imenovanje konglomerat vrlo različitih podataka. Temeljeći se na privatnopravnoj građi, istraživanje je potvrdilo postavljenu hipotezu i pokazalo da imenovanje velikim dijelom ovisi o ulozi koju imenovana osoba ima u dokumentu. Tekst je popraćen brojnim grafikonima i tabe-lama.U sljedećem se članku naslovljenom »Mletački časnik Nikola Visković i sastav vojno-ga ljudstva njegove prekomorske pukovnije početkom 18. stoljeća« (365-385) Lovorka Čoralić bavi doprinosom stanovnika istočnojadranske obale mletačkoj vojsci. Nakon pre-gleda vojne djelatnosti obitelji Visković, rad se bavi pukovnijom Nikole Viskovića te se analizira sastav vojnog ljudstva s naglaskom na njihovu zavičajnom podrijetlu. U prilogu se nalazi popis sastava analizirane pukovnije i satnije.Vlasta Švoger, autorica članka »Martin Nedić o prilikama u Bosni i Hercegovini sre-dinom 19. stoljeća« (387-420), proučava publicističku djelatnost istaknutoga bosanskog franjevca. Tekstovi analizirani u radu objavljivani su u Gajevim Novinama od 30-ih do 50-ih godina 19. stoljeća te se u njima izvještava o političkoj, društvenoj, gospodarskoj, upravno-pravnoj i vjerskoj situaciji u Bosni. Iako ih se treba uzeti s dozom rezerve, au-torica zaključuje kako su Nedićevi članci vrijedan izvor za povijest Bosne i Hercegovine sredinom 19. stoljeća.»Pogled iznutra. Češka manjina od Vidovdanskog do Oktroiranog ustava (1921. – 1931.)« (421-451) sljedeći je članak koji potpisuje Vlatka Dugački. U radu se analizira desetogo-dišnje razdoblje u vremenu postojanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Kra-ljevine Jugoslavije iz perspektive češke manjine koja je živjela unutar njezinih granica. Autorica prikazuje brojne aspekte života Čeha na tim prostorima, od političkog angažma-na do suživota s većinskim stanovništvom, ali i odnosa unutar same manjinske zajednice.»Drvna industrija Slavonije s posebnim osvrtom na obitelj Gutmann do kraja 1918. godi-ne« (453-476) Hrvoja Volnera posljednji je tekst rubrike Članci u kojem se kroz analizu

206

Prikazi i recenzije

jedne obitelji prati tijek razvoja drvne industrije u Slavoniji do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Govoreći o povijesti obitelji Gutmann, vrlo utjecajne u čitavoj Habsburškoj Monarhiji, autor prikazuje uspon i pad drvne industrije u Slavoniji unutar konteksta širih političkih zbivanja. Rad je također popraćen s nekoliko tabela i grafikona.Sljedeća rubrika, Historiografija, donosi jedan rad. Autor teksta pod naslovom »Rijetka predanost »metodologiji historije«. Mirjana Gross (1922. – 2912.)« (479-500) je Branimir Janković koji se bavi opusom Mirjane Gross nastalom u posljednjem desetljeću njezina života. U prvom se dijelu rada donosi kritički pregled bibliografije objavljenih tekstova, dok u drugom dijelu rada autor prema vlastitom sjećanju nastoji rekonstruirati razgovore koje je o brojnim djelima suvremene historiografije vodio s tom velikom hrvatskom po-vjesničarkom.Nadalje slijedi nekoliko opsegom manjih rubrika. Rubrika Ocjene i prikazi podijeljena je na dvije sekcije – Časopisi i zbornici te Knjige, a donosi sveukupno trinaest tekstova. Znanstveni i stručni skupovi sastoji se od izvještaja s osam događanja, dok In memoriam sadrži jedan tekst Ivice Šute u čast nedavno preminulom slovenskom povjesničaru, geo-grafu i bibliotekaru Branku Goropevšeku. Na samom kraju ovog broja Historijskog zbor-nika nalazi se Pismo Uredništvu koje u ime uredništva časopisa Pro tempore potpisuju Nikolina Šimetin Šegvić, Filip Šimetin Šegvić i Tomislav Branđolica. U pismu se upućuje na nekoliko nepotpunih informacija i pogrešaka u članku Lidije Bencetić »Pregled časopi-sa i udruga studenata povijesti u Hrvatskoj« iz prošlog broja Historijskog zbornika.Oba ovdje prikazana broja Historijskog zbornika donose velik broj članaka s raznovrsnim temama, brojne prikaze recentnih publikacija, izvještaje s raznih događanja te tekstove u sjećanje na nedavno preminule domaće i strane povjesničare. Stoga, svojom raznolikošću i kvalitetom, oni zasigurno čine poticaj ostalim znanstvenicima i njihovu budućem radu.

Filip Novosel

Povijesni zbornik – godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, god. 4, br. 5, Osijek, 2012., 159 str.

U 2012. godini Udruga povjesničara Slavonije i Baranje s Filozofskog fakulteta Sveuči-lišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku objavila je novi broj časopisa Povijesni zbor-nik – godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe. Časopis je podijeljen u dvije rubrike od kojih prva pod nazivom Članci (5-133) sadrži šest radova, dok se u drugoj rubrici Prikazi i recenzije (135-151) nalazi pet tekstova. Tematika članaka je raznovrsna i nije nužno vezana za područje Slavonije i Baranje te tako radovima o ostalim krajevima Hrvatske pa čak i europskim i svjetskim temama nadilazi isključivu orijentiranost na regionalnu problematiku.Prvi u nizu članaka pod naslovom »Zadarski patricij Šimun Nassi – pukovnik hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci (početak 18. stoljeća)« (7-31) napisala je Lovorka Čora-lić. Temeljeći svoje istraživanje na izvornoj građi pohranjenoj u mletačkim i zadarskim arhivima, autorica prikazuje tijek napredovanja vojne karijere zadarskog plemića Šimuna

207

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Nassija, od njegovih početaka pa sve do stjecanja čina pukovnika i preuzimanja vlastite konjaničke postrojbe. Posebna pozornost pridana je sastavu Nassijeve pukovnije u razdo-blju posljednjeg mletačko-osmanskog rata (1714. – 1718.) pa se u skladu s time u prilogu nalazi kompletan prijepis vojnog ljudstva Nassijevih četa iz godina 1711., 1714. i 1718.Autor sljedećeg članka je Danijel Jelaš, a njegov rad nosi naslov »Tipologija srednjovje-kovnih gradskih naselja u donjem međurječju Drave i Save« (33-50). Pri analizi dosadaš-njih postignuća hrvatske i mađarske historiografije, posebice Nevena Budaka i Andrása Kuinyija, autor ovoga članka kritički obrađuje dosadašnju podjelu gradskih naselja, kako tradicionalnu (na gradove i trgovišta) tako i kompleksniju dvojice spomenutih povjesni-čara. Smatrajući ipak kako se za podjelu naselja u međurječju Drave i Save treba uzeti u obzir više kriterija, autor u završnom dijelu rada predlaže vlastitu shemu podjele na gra-dove, trgovišta i trgovišta u nastajanju.»Vjerske procesije i hodočašća u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji u svjetlu crkveno-državnih odnosa od 1945. do 1960. godine« (51-75) naslov je članka čija je auto-rica Slađana Josipović Batorek. U kontekstu cjelokupne kompleksne problematike odnosa vjerskih institucija i države u poslijeratnoj Jugoslaviji, ovaj se rad fokusira na jedan speci-fičan aspket prakticiranja vjere – masovne i vanjske religiozne manifestacije. Na temelju brojnih primjera u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, autorica zaključuje kako su komunističke vlasti bile svjesne važnosti takvih događaja za zajednicu te su zbog toga u najvećoj mogućoj mjeri nastojale ograničavati vjerske slobode u biskupiji.Na primjeru jednog naselja u okolici Osijeka demografskom problematikom istočne Sla-vonije 19. stoljeća bavi se Denis Njari u članku »Vladislavci (Lacháza) sredinom 19. sto-ljeća« (77-97). Temeljeći rad na izvornoj arhivskoj građi, autor prvi put donosi podatke o osnutku naselja Vladislavci u prvoj polovici 19. stoljeća te analizom matičnih knjiga rođe-nih, vjenčanih i umrlih prati demografska kretanja toga mjesta. Također, kao posebnost u odnosu na ostatak naselja osječkog kotara, navodi se nacionalni i vjerski sastav stanovnika Vladislavaca, koji su najvećim dijelom sačinjavali Mađari katoličke vjeroispovjesti. Rad je popraćen s nekoliko grafikona i tabela koje olakšavaju praćenje teksta.Tema ovog broja nevezana za povijest hrvatskih zemalja obrađuje se u članku naslova »Englesko-francuski sukob u Americi tijekom Sedmogodišnjeg rata« (99-118) autora Duška Marušića. Taj rad pregled je jedne epizode sukoba između dviju kolonijalnih sila Engleske i Francuske na sjevernoameričkom kontinentu koji se vodio od 1754. do 1760. godine. Stavljajući ovaj sukob u širi kontekst Sedmogodišnjeg rata u Europi, ali i opće-nite ekspanzije europskih kolonijalnih sila, autor, oslanjajući se prvenstveno na stranu sekundarnu literaturu, opisuje tijek rata koji je Englezima u konačnici osigurao prevlast na sjevernoameričkom kontinentu.Posljednji članak te rubrike rad je Stjepana Sršana a nosi naslov »Povratak ustavnog poretka u Hrvatskoj 1860. godine i politički stavovi biskupa Josipa J. Strossmayera do kraja 1862. godine – za 150. obljetnicu višestranačkog rada Hrvatskog sabora« (119-133). Nakon kratkog uvoda u opće političko stanje u Hrvatskoj neposredno nakon ukidanja Bečkog apsolutizma, tekst posvećuje pažnju promjenama koje su zbog novoga ustavnog poretka počele nastupati u Hrvatskom saboru. Kao jedna od onodobnih najutjecajnijih političkih osoba, biskup Strossmayer odigrao je ključnu ulogu u radu Sabora, stoga autor

208

Prikazi i recenzije

daje pregled Strossmayerovih političkih stavova prema kojima je ravnao svoje djelovanje kako na vanjskom tako i na unutarnjem političkom planu.Druga rubrika naslovljena Prikazi i recenzije donosi četiri teksta koji prikazuju recentna izdanja monografija i zbirki izvora uglavnom vezanih za povijest Slavonije: Povijest pe-trijevačke župe autora Stjepana Sršana, Država ili ne. Ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici Nataše Štefanec, Laslovo od srednjega vijeka do kraja 18. stoljeća Denisa Njarija te Zapisnik političkih i gospodarskih odluka slobodnog i kraljevskog grada Osijeka za 1810. i 1811. godinu. Posljednji prikaz nije nužno vezan za regiju, a radi se o najnovijem broju Časopisa za suvremenu povijest.Unatoč raznovrsnosti tema, naglasak novog broja Povijesnog zbornika ipak je na proble-matici vezanoj uz regiju, stoga on ponajprije predstavlja doprinos u istraživanju povijesti Slavonije. No teme obrađene u ovom broju pokazatelj su kako relativno nedavno pokrenut znanstveni časopis, kojemu je ovo tek četvrta godina izlaženja, može sadržavati kvalitetne i zanimljive radove koji nadilaze regionalne okvire.

Filip Novosel

Građa i prilozi za povijest Dalmacije, br. 24, Državni arhiv u Splitu – Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2012., 448 str.

Dvadeset i četvrti broj časopisa Građa i prilozi za povijest Dalmacije izašao je 2012. godi-ne te sadrži abecednim redom posloženih četrnaest radova. Prilozi vremenski obuhvaćaju razdoblje od srednjeg vijeka do modernog doba, dok su tematski vezani uz prostor Dal-macije. Objavljeni članci doprinos su boljem poznavanju povijesnih prilika na prostoru Dalmacije te pomoć u radu istraživačima toga prostora.»Opis Trogira i njegova teritorija s kraja XVI. stoljeća« (9-53) Dunje Babić prvi je članak ovoga broja. Autorica raščlanjuje rukopis anonimnog autora pisan talijanskim je-zikom bez naslova koji se čuva u Kaptolskom arhivu u Splitu u fondu ostavštine povje-sničara Ivana Lucića, u bilješkama za njegovo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, Indagationum libri V., broj 528. Sadrži opis Trogira, njegova teritorija i pojedinih spo-menika, podatke o sustavu straža na tursko-mletačkoj granici koja je bila u neposrednoj blizini grada. Prema sadržaju, rukopis se može datirati u kraj 16. stoljeća. Prilog radu prijepis je rukopisa.Sanja Buble istražuje prošlost Voštana, uslijed nedostatka drugih izvora, na temelju po-dataka austrijske katastarske izmjere provedene 1831. godine u radu »Voštane – čovjek i prostor početkom 19. stoljeća« (55-118). Paralelnim čitanjem katastarskih karata, upisni-ka čestica zemlje i upisnika čestica zgrada upoznaje elemente koji karakteriziraju kako prirodno okruženje tako i organizaciju prostora proizašlu iz načina života i privređivanja. Situaciju uoči prvih poslijeratnih općinskih izbora u Dalmaciji 1926. godine na primjeru sukoba Dušana Jankova, istaknutog gradskog komunista, i Ive Tartaglie, tadašnjeg grado-načelnika Splita, prikazuje Marijan Buljan u prilogu »Slobodna riječ za općinske izbore: sukob Tartaglia – Jankov« (119-155).

209

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Lovorka Čoralić u članku »Banditi spediti nel’ reggimento di Curzola – Prognanici korču-lanske komune (1589.-1600.): građa iz mletačkoga državnog arhiva« (157-178) daje sa-žete napomene o spisu sa popisom prognanika s otoka i grada Korčule u razdoblju od 1589. do 1600., koji je pohranjen u Državnom arhivu u Mlecima u sklopu fonda Capi del Consiglio dei Dieci: Lettere di Rettori ai Capi. Na kraju rada objavljen je spis u cjelovitom prijepisu.U prilogu »Ceremonijal splitskog nadbiskupa iz kraja XVII. stoljeća« (179-201) Arsen Duplančić objavljuje ceremonijal splitskog nadbiskupa sastavljen između 1862. i 1699. godine popraćen bilješkama s objašnjenjima. Klara Klarić opisuje u članku »Stručno usavršavanje u radionicama za konzervaciju resta-uraciju papira u Nizozemskoj i Vatikanu« (203-208) iskustva iz radionica za konzervaciju i restauraciju papira održanih u Nizozemskoj i Vatikanu.U radu »Rudarska poduzeća u Dalmaciji i njihova željeznička infrastruktura (1945. – 1953.)« (209-243) Siniša Lajnert na osnovi arhivske građe Hrvatskog državnog arhiva i Arhiva Jugoslavije piše o rudarskim poduzećima u Dalmaciji i njihovoj željezničkoj infrastrukturi u razdoblju od 1945. do 1953. godine. Autor ističe osnovne nedostatke željezničke infrastrukture rudarskih poduzeća ponajprije loše stanje, odnosno neisprav-nost koja se teško rješavala zbog nedostatka repromaterijala, te manjak prijevoznih sred-stava, tračnica i radne snage. Tijek Kninske operacije, kojom su završena vojna djelovanja na području Dalmacije u Drugome svjetskom ratu, i ratne zločine postrojbi 8. dalmatinskog korpusa i OZNE počinjene u studenome i prosincu 1944. godine rekonstruira Blanka Matković u prilogu »Kninska operacija i ratni zločini 8. dalmatinskog korpusa« (245-293). Iako je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava ustanovila određen broj grobišta na širem području Drniša i Knina, autorica ukazuje na brojne izvore koji upućuju na postojanje dosad neot-krivenih masovnih grobnica na tom području.Jadranka Neralić prati razvoj proučavanja, sakupljanja i istraživanja antičkih epigrafskih spomenika na latinskom jeziku od prve polovice 15. stoljeća do generacije velikih imena naše arheologije – Duje Rendića Miočevića, Mate Suića i Marina Zaninovića (»Povijesni izvori za antičku epigrafiju u Dalmaciji«, 295-332).Na osnovi arhivske građe Stanko Piplović iznosi podatke o nekretninama Fundacije Mar-tinis Marchi, koja je djelovala u sklopu Javne dobrotvornosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u radu »Fundacije i zgrade obitelji Martinis Marchi u Splitu« (333-368). Prati tijek izgradnje zakloništa za siromašne te fundacije kao i njezin funkcionalni ustroj i arhi-tektonska rješenja kao dijela kulturnog naslijeđa grada Splita.Ana Sedlar uspoređuje crtež Ivana Danila, koji prikazuje arheološke nalaze druge istraži-vačke kampanje Ivana Luke Garagnina provedene u Saloni 1805. godine i tiskano djelo Marmora Tragurienisa Ivana Josipa Pavlovića-Lučića, koje donosi natpise iz Garagnino-ve zbirke (»Salonitanske stele iz Garagninove zbirke u Trogiru«, 369-389).»Lujo Matutinović i njegovi kartografski uzori« (391-418) rad je Mirele Slukan Altić u kojem analizira rukopisnu kartu južne Dalmacije i Boke kotorske koju je izradio Lujo Matutinović (1765. – 1844.), časnik Napoleonove vojske u vrijeme francuske uprave u Dalmaciji. Autorica iznosi podatke o nastanku karte, analizira njezin sadržaj te istražuje

210

Prikazi i recenzije

kartografske predloške kojima se Matutinović služio i moguću ulogu i namjenu karte. Karta dosada nije objavljena ni valorizirana. Dosad nepoznate podatke o vremenu francuske uprave u Dalmaciji iz korespondencije Andrije Borellija Vranskog braći Dominiku i Ivanu Luki Garagninu donosi Ljerka Šimun-ković u članku »Andrija Borelli i nacrt zakona o desetini« (419-427). Poseban je naglasak na dosada nepoznatim detaljima o porezima koje je francuska vlada htjela uvesti u novo-osnovane Ilirske pokrajine.Ivana Nina Unković bavi se problematikom djelovanja Pokrajinskog konservatorijalnog ureda za Dalmaciju nakon pada Habsburške Monarhije u prilogu »Angažman Pokra-jinskog konservatorijalnog ureda u Splitu po pitanju otuđenih i oštećenih umjetnina iz pokrajine Dalmacije nakon Prvoga svjetskog rata (1919.-1923.)« (429-446). Na temelju arhivske građe Konzervatorskog ureda u Splitu, autorica nastoji ocrtati djelovanje rav-natelja ureda Frane Bulića i asistenta Ljube Karamana od 1919. do 1924. godine što se tiče povrata umjetnina iz inozemstva te sprječavanja talijanskih okupatora u uništavanju i otuđivanju artefakata.

Ana Biočić

Fažanski libar 6, Općina Fažana – Amforapress Pula, Fažana, 2013., 176 str.

U šestom svesku Fažanskoga libra objavljena su izlaganja održana na prošlogodišnjemu kolokviju »Fažana kroz stoljeća« u organizaciji Općine Fažana i pulskoga Amforapressa. Riječ je o izabranim radovima s različitim temama iz arheologije, povijesti, umjetnosti, etnologije, antropologije, gospodarstva i turizma kojima se nastoji ukazati na osobitosti fažanskoga i brijunskoga područja iz različitih povijesnih razdoblja.Nakon uredničke napomene iz pera Mirka Uroševića (str. 4.), slijedi prilog prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić (str. 7-23), u kojemu autorica na primjeru Brijunskih otoka i fažan-skoga kraja od rimskoga do suvremenoga doba prati promidžbu kulturnoga identiteta toga kraja s bogatom višestoljetnom tradicijskom baštinom. Bečki industrijalac Paul Kupelwi-eser pretvorio je Brijunske otoke u značajno odmaralište austro-ugarske aristokracije, a kasnije i talijanske, osobito članova kraljevske obitelji Savoia. U vrijeme Josipa Broza Tita Brijuni postaju ljetnom predsjedničkom rezidencijom, a otoke posjećuju brojni strani državnici, posebice iz nesvrstanih zemalja. Provode se arheološka istraživanja i konzer-vatorsko-restauratorski zahvati, a spomenička se baština promovira organiziranjem kul-turno-povijesnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Od devedesetih godina prošloga stoljeća rezidencijski objekti na Brijunima postaju okupljalištem visokih dužnosnika i stranih iza-slanika s ciljem promicanja svekolike baštine.Dr. sc. Tamás Bezeczky (str. 25-41) na osnovi analize žigova na amforama iskopanima u Fažani tijekom građevinskih radova, kao i u brijunskim vilama, izdvojio je tri najznačaj-nija razdoblja u proizvodnji fažanske figline. Žigovi na amforama upućuju na činjenicu da su tri vile na Brijunima – u uvali Verige, na brežuljku Kolci i Kastrum – bile u vlasništvu obitelji Lekanija, u čijoj su se radionici proizvodile amfore tipa Dressel 6B za maslinovo

211

CCP 72 (2013.), str. 179–220

ulje, koje je zadovoljavalo potrebe stanovništva na cisalpinskome i sjevernome području Rimskoga Carstva. Nakon smrti članova navedene senatorske obitelji keramičarska je ra-dionica prešla u carsko vlasništvo.Dr. sc. Goranka Lipovac Vrkljan, Irena Jurić, dipl. ing., Tea Rosić, dipl. arheol. i Ana Ko-nestra, mag. arheol. (str. 43-53) osvrnule su se na projekt eksperimentalne arheologije koji je nastao kao plod suradnje Instituta za arheologiju i Muzeja grada Crikvenice, a riječ je o izradi replike rimske keramičarske peći. Tijekom drugoga međunarodnog arheološkog kolokvija održanoga 2011. u Crikvenici replika je predstavljena široj javnosti, čime se ukazalo na uspješnu suradnju znanosti, turizma i lokalne zajednice u prezentiranju nepro-cjenjive arheološke građe.»Crnogorci u Fažani i neposrednom susjedstvu u XVII. stoljeću« (str. 55-61) naslov je priloga dr. sc. Alojza Štokovića, vrsnoga proučavatelja crnogorskoga naslijeđa u Istri. U sklopu kolonizacijskih procesa koji vrhunac dosežu sredinom 17. stoljeća u Fažani je za-bilježena nazočnost crnogorskih obitelji, koje su najdublji trag ostavile u susjednome Pe-roju. Unatoč brojnim vjerskim, kulturnim i integracijskim teškoćama, pravoslavna crno-gorska zajednica uspjela se usaditi u demografsko tkivo istarskoga poluotoka, sačuvavši izvorni etnički identitet sve do današnjih dana.Mr. sc. Ilija Jakovljević (str. 63-75) obradio je evangelizacijski razvoj na području fažan-ske župe, osobito se osvrnuvši na sakralne spomenike kao dragocjeno svjedočanstvo o sjedinjenju teološke i umjetničke sastavnice. Napominje kako važno mjesto u zbližavanju kultura, vjera i različitih naroda pripada turizmu, stoga ističe težnju za novim oblikom evangelizacije, koji uključuje predstavljanje sakralnoga i crkvenoga kulturnog blaga Župe Fažana cjelokupnoj javnosti radi unapređenja vjerskoga, kulturnoga i društvenoga živo-ta. Putopisne zapise u okviru dinamičnih trgovačkih veza, kulturnih susreta i razmjena starosjedilačkoga i doseljeničkoga stanovništva analizirale su dr. sc. Nataša Urošević i Jelena Urošević-Hušak, mag. (str. 77-95). Među poznatim putopiscima koji su putovali istarskom obalom svakako treba istaknuti Paula Kupelwiesera, koji je 1893. za svotu od 75 000 forinti kupio prilično zapuštene i malarične Brijunske otoke s nakanom razvoja poljoprivrednoga gospodarstva i svojevrsnoga turističkog središta toga dijela Sredoze-mlja. Ostatci antičkih vila u fažanskome priobalju, Valbandonu i na Brijunima bili su često zastupljeni u brojnim reportažama, u kojima se izvještavalo o arheološkim istraživanjima Antona Gnirsa u razdoblju od 1899. do 1918. Pregled analizirane putopisne literature ukazuje na činjenicu da je fažansko i brijunsko podneblje – zbog turbulentne prošlosti, ali i iznimnih kulturnih i prirodnih znamenitosti – oduvijek privlačilo putnike i putopisce, koji su donoseći reminiscencije i zapažanja o kulturnim, povijesnim i etnografskim spe-cifičnostima doprinijeli boljemu poznavanju lokalnoga naslijeđa, kao i isticanju istarske multikulturalnosti.Ljiljana Vranjican, prof. (str. 97-103) na temelju usmene predaje i izvorne arhivske građe opisala je fažansko svadbeno ruho i svadbene običaje. Izgled nošnje obilježila su burna povijesna zbivanja, a napose priljev novih stanovnika s dalmatinskoga prostora, stoga se u postojećemu ruhu ocrtavaju elementi sredina iz kojih su pristizali doseljenici. Autorica ističe podatak da se dijelovi odjeće nisu nasljeđivali, već posuđivali, što svjedoči o ogro-mnoj neimaštini i skučenosti materijalnih mogućnosti.

212

Prikazi i recenzije

Silvia Sponza, Olivera Koprivnjak, Lorena Pizzale i Lanfranco Conte (str. 105-122) izno-se povijesni pregled maslinarstva u Istri s početnim saznanjima iz antičkoga doba, kada se maslinarska djelatnost sustavno promicala duž jadranske obale. Autori donose poseban osvrt na autohtone sorte maslina, kao i na senzorne osobine njihovih ulja.Maslinarska tradicija u Istri čini okosnicu i idućega priloga iz pera autorice Nicolette Balija, mag. (str. 125-135). U svojemu radu ističe važnost dugoročne promidžbe masli-nova ulja u okviru inovativnoga projekta osnivanjem edukativnoga centra maslinarstva i uljarstva po uzoru na centar u gradiću San Pietro in Lama (blizu grada Lecce u Pugliji), a koji bi se temeljio na obogaćivanju turističke ponude i prepoznatljivosti fažanskoga kraja.Slijedi prilog mr. sc. Srđana Jovanovića (str. 137-141) u kojemu je autor prikazao podu-zetničku sposobnost na primjeru rekonstrukcije fažanske starogradske jezgre osnivanjem ugostiteljskoga objekta radi uspostavljanja novih smjernica daljnjega razvoja Fažane kao ekskluzivnoga turističkog odredišta.Glišo Rašković, dipl. ing. geol. (str. 143-159) prikazao je rezultate hidrogeoloških i inže-njersko-geoloških istraživanja na području Općine Fažana. Ustanovio je da glavni pro-blem predstavljaju morfološke karakteristike terena, zatim geološka građa s teško propu-snom zemljom crvenicom, kao i povećana gradnja, što rezultira skupljanjem većih količi-na oborinskih voda.U posljednjemu prilogu dvojice autora, Dina Krizmanića, dipl. ing. arh. i Leonida Zubana, dipl. ing. arh. (str. 161-167), iznose se ciljevi i načini ostvarivanja projekta koji uključuje osnivanje multimedijalnoga centra namijenjenoga raznim društvenim i kulturnim aktiv-nostima. Spomenuti je projekt ugledao svjetlo dana u lipnju 2013. službenim otvaranjem Multimedijalnoga centra povodom obilježavanja Dana Općine Fažana.Priloge šestoga sveska Fažanskoga libra karakterizira velika raznolikost u pogledu nedo-voljno istraženih tema koje obuhvaćaju različite aspekte povijesti fažanskoga područja. Vri-jednost ovoga zbornika jest u tomu što je pripadajućim radovima sačuvao i zapečatio ne samo povijesno nego i kulturno i etnološko naslijeđe toga primorskog gradića. Svi su prilozi popraćeni sažetcima na talijanskome jeziku, što i inozemnim znanstvenicima omogućuje djelomičan uvid u proučenu problematiku te im umnogome olakšava pronalazak određene teme i korištenje dostupnih izvora. Objavljena znanstvena dostignuća otvorila su nove istra-živačke perspektive, a osim što predstavljaju nezaobilazan izvor podataka stručnjacima za-interesiranima za interdisciplinaran pristup, nadasve mogu pomoći lokalnomu stanovništvu da unaprijedi životnu sredinu, sačuva drevne običaje i posebnosti svojega kraja.

Samanta Paronić

Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. XI, br. 21, Koprivnica, lipanj 2012., 264 str.

Godine 2012. izdavačka kuća Meridijani objavila je 21. broj znanstvenog časopisa Po-dravina. Časopis sadrži ukupno četrnaest radova: devet preglednih radova, tri izvorna znanstvena rada i dva rada u kojima je objavljena izvorna građa. Radovi obrađuju razne

213

CCP 72 (2013.), str. 179–220

probleme iz različitih znanstvenih područja vezane uz prostor uz rijeku Dravu u Hrvatskoj i ostalim zemljama.Prvi rad u časopisu nosi naslov »Vlastelinstvo Bednja i posjed Kapela u srednjem vijeku« (5–16). U njemu Ranko Pavleš obrađuje povijest i teritorijalni razvoj vlastelinstva Bednja, koje je nastalo u XIV. stoljeću spajanjem dvaju posjeda: imanja Zarpetri, koje se u doku-mentima prvi put spominje 1261. godine, kada ga ugarsko-hrvatski kralj dariva varaždin-skom građaninu Kureju, i posjeda Črnec, koje su ivanovci 1320. godine darovali Nikoli Ludbreškome. Spomenuto vlastelinstvo bilo je smješteno između Drave na sjeveru, po-dravske magistrale na jugu te ludbreškog vlastelinstva na zapadu i rasinjskog vlastelinstva na istoku. U drugom dijelu članka proučava se nekoliko popisa sela na posjedu Bednja iz sredine XVI. stoljeća kako bi se bolje odredilo područje koje je zauzimalo vlastelintvo.Slijedi rad Mire Kolar-Dimitrijević »Nastajanje, razvoj i propast industrije u Podravini do 1945. godine« (17–25). U ovome radu autorica opisuje razdoblja prosperiteta, stagnacije i propadanja pojedinih gospodarskih grana na području Podravine u vremenskom okviru od 1845. do 1945. godine. Autorica zaključuje da je Podravina nastojala slijediti europske trendove u industrijalizaciji, što potvrđuje činjenica da je godine 1918. na području Podra-vine zabilježen veći broj tvornica nego danas, ali su joj razvoj omele nepovoljne političke prilike. »The Major Political Aspects of the Croatian-Hungurian Relations in the Changing Geo-Political Space, in the Carpathian-Balkan Region« (26–35) naslov je sljedećeg priloga u časopisu koji potpisuje Lóránt Bali. Padom komunizma započinje novo poglavlje u odnosima između Republike Mađarske i njezinih susjeda. Njezina vanjska politika nastoji ostvariti povezivanje s pojedinim zemljama koje su nekada bile uključene u zajedničku državnu zajednicu s Mađarskom.Ivica Zvonar autor je članka pod naslovom »Zapisi Petra Grgeca o Prvom svjetskom ratu i Podravini u ratnom razdoblju« (36–46). Autor donosi osvrt na objavljene autobiografske zapise o razdoblju Prvoga svjetskog rata istaknutoga katoličkog laika, prevoditelja, pe-dagoga i političara Petra Grgeca. U četiri knjige objavljene u rasponu od 1918. do 1941. godine Grgec je iznio svoje uspomene na ratne godine koje je u funkciji austrougarskog časnika proveo na sočanskoj bojišnici i u zarobljeništvu u Italiji. Također, u pojedinim odlomcima ilustrativno piše o podravskom kraju te rodnom Kalinovcu. O razvoju ustaško-domobranskog pokreta u vrijeme monarhističke Jugoslavije piše Vladi-mir Šadek u članku »Logor Janka-Puszta i razvoj ustaške organizacije u Podravini do 1934.« (47–56). U razdoblju od 1929. do 1934. godine na području Podravine razvila se jedna od najsnažnijih ilegalnih ustaških organizacija u Hrvatskoj. Autor tu značajku pripisuje djelo-vanju ustaških emigranata iz Mađarske, a posebno onih iz logora Janka-Puszta. Navedeni ustaški logor bio je formiran blizu granice s mađarske strane, kod Nagyjanizse, a u njemu se provodila vojna obuka i osmišljavali planovi za izvođenje terorističkih akcija u Jugoslaviji. Božica Anić i Vesna Peršić Kovač bave se rekonstrukcijom društvenog života Koprivnice na početku 20. stoljeća u radu »Prilog poznavanju djelatnosti društava u Koprivnici uoči i tijekom Prvog svjetskog rata« (57–76). U radu se može pobliže upoznati bogatstvo i raznolikost društvenog života Koprivnice u razdoblju koje je prethodilo početku Prvoga svjetskog rata. Autorice ističu kako je godine 1914. zabranjen rad svim društvima, osim

214

Prikazi i recenzije

onima karitativnog i humanitarnog opredjeljenja. Takve su upravo bile karakteristike dva-ju društava kojima je posvećena posebna pozornosti u radu: Podružnici Crvenog križa u Koprivnici i Gospojinskom dobrotvornom društvu.Valentina Papić Bogadi i Ivan Peklić na temelju izvorne građe i literature obrađuju djelatnost Franje Markovića vezanu uz kazalište u prilogu »Kazališna umjetnost i Franjo Marković, s posebnim osvrtom na recepciju u novinama na njemačkom jeziku« (77-97). Na početku rada autori donose kratak životopis toga znamenitoga hrvatskog književnika. Zatim prikazuju Mar-kovića kao pisca dramskih djela, s posebnim osvrtom na njegove drame u kazalištu. Također, autori iznose kritike njegovih drama u novinama na hrvatskom jeziku, kao i onima na njemač-kom jeziku koje su izlazile u Zagrebu u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.Osmi prilog u časopisu naslovljen je »Protestantizam i protureformacija u podravskim hrvatskim selima u Mađarskoj u 16. i 17. stoljeću« (98–128). Tema toga rada Đure Fran-kovića jest širenje reformacije i katolička obnova u mađarskoj Podravini. Autor istražuje razloge brzoga širenja luteranstva i kalvinizma u Donjoj Ugarskoj, s posebnim naglaskom na djelatnost hrvatskih reformatora te ispituje odnos osmanlijske vlasti prema pojedinim kršćanskim zajednicama. Na kraju rada priložena je korespondencija pojedinih hrvatskih katoličkih svećenika koji su djelovali u sklopu protureformacije u podravskim naseljima.Petar Feletar u radu »Demografske promjene u Koprivničko-križevačkoj županiji od 1857. do 2011. godine« (129–167) uspoređuje dva popisa stanovništva koja se odnose na Koprivničko-križevačku županiju. Riječ je o popisima iz 2011. i iz 1857. godine. Analizi-raju se kvalitativna i kvantitativna obilježja stanovništva kao što su promjene u ukupnom broju i prostornom rasporedu naseljenosti, prirodna i mehanička kretanja te struktura sta-novništva. Rad je obogaćen brojnim tablicima i grafikonima koji oslikavaju demografska kretanja na spomenutom području.U članku »Analiza prijevozne potražnje na relaciji Zagreb – Koprivnica« (168–185) Marina Dugina, Petar Feletar i Igor Franolić bave se analizom prometne usluge putnič-koga željezničkog i putničkoga cestovnog prometa na relaciji Zagreb – Koprivnica. Pri toj analizi autori su se poslužili klasičnom metodom anketiranja. Brojne grafičke tablice i dijagrami u radu prikazuju dobivene podatke koji se odnose na razdoblje od srpnja do kolovoza 2011. godine. Razvoj prometnog sustava na području Podravine tema je i slje-dećeg priloga u časopisu. Goran Kos, Dubravko Milojević i Petar Feletar u radu »Razvi-tak prometnog sustava Grada Virovitice kao središta Podravine« (186–204) proučavaju svu dostupnu dokumentaciju vezanu uz sve oblike prometa grada Koprivnice te prikazuju postojeće probleme u odvijanju prometa. Analizom i dijagnozom utvrđeni su glavni oblici infrastrukturnih i planskih mjera koje je u gradu Koprivnici hitno potrebno izvesti. Rad je popraćen brojnim slikovnim prilozima.Slijedi prilog »Baština i tradicija u oblikovanju turističke ponude na ruralnom prostoru Hr-vatske« (205–218). Autori Damir Demonja i Robert Baćac pišu o pojedinim baštinskim, odnosno tradicijskim činiteljima turističke ponude na selu. Njihovo istraživanje temelji se na proučavanju deset realiziranih projekata u ruralnom turizmu Hrvatske, odnosno tu-rističkih seljačkih obiteljskih gospodarstava s područja cijele Hrvatske. Također se ana-liziraju dosadašnji načini korištenja baštine i tradicije u ruralnom turizmu Hrvatske te se navode smjernice njihova budućega učinkovitijeg i obuhvatnijeg korištenja.

215

CCP 72 (2013.), str. 179–220

Hrvoje Petrić u radu »Popisi Varaždinskog generalata iz 1726. i 1749. godine« (219–225) predstavlja građu koja je važna za proučavanje Vojne krajine u prvoj polovici 18. stoljeća. Riječ je o dva popisa Varaždinskog generalata iz 1726. i 1749. godine. Prvi od tih dvaju popisa donosi broj baština po pojedinim selima, čime može poslužiti kao vrijedan izvor za gospodarsku povijest. U njemu se može vidjeti i prikaz najranije podjele sela Varaždin-skog generalata po vojvodstvima kao najnižim ustrojstvenim jedinicama. Popis Varaždin-skog generalata iz 1749. godine prikazuje podjelu na kumpanije po naseljima.Posljednji rad u časopisu nosi naslov »Crtice iz povijesti Legrada« (226–242). U radu je Dragutin Feletar priredio građu učiteljice Matije Winter Ludbreg (1912. – 1989.), koja je svojim radovima dala važan doprinos historiografiji Podravine. Dok je radila kao učitelji-ca u Legradu u razdoblju od 1940. do 1943. godine, sastavila je nekoliko crtica iz povijesti i geografije legradskoga kraja, uglavnom na temelju podataka iz spomenica župe i škole u Legradu. Rukopis je uglavnom pisan na legradskoj hrvatskoj kajkavštini te predstavlja važan doprinos za istraživanje povijesti Legrada.Na kraju časopisa nalazi se cjelina »Prikazi novih knjiga, časopisa i znanstvenih skupova« (243-262) koja sadrži prikaze šest knjiga, dvaju zbornika radova i jednoga znanstvenog časopisa te jedno izvješće sa znanstvenog skupa.Najnoviji broj časopisa Podravina donosi znanstvenoj javnosti, kao i širem čitateljstvu, niz vrlo zanimljivih i poučnih radova koji se bave temama iz raznih grana društveno-humanističke znano sti. Premda je časopis ponajprije usredotočen na teme koje obrađuju podravski kraj, u njemu se mogu pronaći i članci koji se bave i nekim drugim problemima vezanim uz povijest cjelokupne Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Također, izborom tema ne samo iz povijesti već i iz drugih područja društveno-humanističkih znanosti potvrđuje se interdisciplinarno obilježje ovoga časopisa.

Juraj Balić

Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni – Croatian Music at Riva dei Schiavo-ni, Zbor Hrvatske radiotelevizije (Croatian Radiotelevision Choir), dirigent: Tonči BILIĆ, HRT i Cantus d.o.o., 2012., br. izdanja: 98905200302

Poznata i pod nazivima La Dominante, Serenissima i Kraljica Jadrana, Venecija je tijekom 16. i 17. stoljeća bila magnet za glazbenike sa svih strana Europe, pa tako i iz hrvatskih krajeva. Upravo su zato Istra, Dalmacija i Dubrovačka Republika kroz povijest bile u bliskoj trgovačkoj vezi s Venecijom. Uz razne druge narode, u Veneciji je i hrvatska za-jednica imala svoju crkvu i bratovštinu, danas poznatu kao Scuola Dalmata. Najviše se hrvatskog puka okupljalo na Riva dei Schiavoni (Rivi od Hrvatov), koja se proteže od Trga sv. Marka, preko Mosta uzdaha pa sve do Arsenala. Trgovci i diplomati tu su svakodnevno raspravljali o svojim pitanjima, umjetnici promišljali i stvarali, a pučani pjevali i plesali. Premda u sklopu bogate venecijanske produkcije toga vremena udio glazbenih Schiavona nije bio kvantitativno opsežan, kvalitetom je bio suvremen i prepoznatljiv. Nosačem zvu-ka pod nazivom Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni Zbor Hrvatske radiotelevizije i

216

Prikazi i recenzije

maestro Tonči Bilić željeli su podsjetiti na neke od najeminentnijih hrvatskih renesansnih i baroknih skladatelja koji su djelovali na istočnoj jadranskoj obali, a koji su ostavili traga u glazbenom životu grada na laguni. Osim njih, na CD-u su zabilježeni i napjevi iz sred-njega vijeka koji su nastali na domaći prostorima, ali su još uvijek relativno slabo poznati. Tako koncipiran, CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni prvi put u povijesti hrvatske umjetničke glazbe donosi zvučni prikaz kontinuiteta repertoara sakralne polifone glazbe na istočnoj obali Jadrana u rasponu od kraja 13. do početka 17. stoljeća. Prvu cjelinu na CD-u čine tri napjeva iz doba anonimnih autora koji stilski pripadaju po-dručju srednjovjekovne polifonie semplice, odnosno jednostavnog liturgijskog višeglasja: Evo je prišal. Blagoslovimo Gospodina, Sanctus. Hosanna dulcis est cantica te Sanctus. Potekli iz krugova autoriteta crkvene glazbe kakvi su benediktinci, dominikanci i franjev-ci, ti su napjevi iznimno važni za početke hrvatske umjetničke glazbe. Druga je cjelina po-svećena istaknutim skladateljima hrvatske renesanse i baroka. Na početku su zabilježena djela Julija Skjavetića, najznačajnijeg predstavnika renesansne polifonije u Hrvatskoj. Ri-ječ je četiri moteta iz zbirke Motetti a cinque voci. Libro primo, koja je tiskana u Veneciji 1564. kod renomiranog nakladnika Girolama Scottoa. Slijede potom skladbe renesansnog majstora Lamberta Courtoysa, najvjerojatnije potomka ugledne francuske obitelji glazbe-nika i skladatelja. On se 1554. iz Italije preselio u Dubrovnik gdje je djelovao kao maestro di cappella Kneževe kapele i orguljaš u katedrali, ostvarivši upravo u tom gradu cijeli svoj glazbenički opus. Zbor HRT-a zabilježio je dva njegova duhovna madrigala. Nakon Cour-toysa slijedi šest moteta Ivana Lukačića, najvećeg majstora starije hrvatske glazbe koji je već kao trinaestogodišnjak pristupio u franjevački red u samostanu sv. Frane u rodnom Šibeniku. Do danas je poznata samo jedna njegova zbirka – Sacrae cantiones, objavljena u Veneciji 1620. Iste se godine, nakon gotovo dva desetljeća provedena u Italiji, Lukačić nastanio u Splitu. Iako su moteti nastali u Italiji, njihova suzdržana ekspresija i skroman izvođački sastav ukazuju na to da su bili namijenjeni za domaću sredinu – Dalmaciju. Nakon renesansnih ostvarenja, na CD-u su predstavljena dva djela iz razdoblja baroka. Potekla su iz pera Francesca Sponge Uspera, rođenog Istanina, a kasnije učenika Andree Gabrielija, te Ivana Šibenčanina, učenika Giovannija Legrenzija. Glazbena šetnja Rivom dei Schiavoni završava bonus trackom – skladbom Ommagio a Lukačić (Quam pulchra est) Igora Kuljerića nastalom 1972. godine.CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni opremljen je opsežnom studijom na hrvatskom i engleskom jeziku, čiji su autori muzikolozi Hana Breko Kustura i Ennio Stipčević, vrsni poznavatelji povijesti starije hrvatske glazbe. Naročitu vrijednost popratne knjižice pred-stavljaju i prijevodi svih stihova na hrvatski i engleski jezik. Važan doprinos u prijevodima tekstova s latinskoga na hrvatski i sa starotalijanskoga na hrvatski ostvarili su fra Juri Leoni i fra Domagoj Volarević, koji su prvi put preveli tekstove Giovanija del Bene koji su Lambertu Courtoysu poslužili kao predložak za duhovne madrigale iz zbirke Musica spirituale. Upravo je u tom smislu CD Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni izvrstan spoj arhivskog rada, istraživačke muzikologije i njezine primjene u izvedbenoj praksi. Premda nije specijaliziran isključivo za glazbu ranijih razdoblja, valja naglasiti da je Zbor HRT-a, prvi profesionalni zbor u Hrvatskoj, pod vodstvom svojeg šefa dirigenta Tončija Bilića ovim projektom ostvario zavidnu interpretacijsku razinu i postigao cjelovit umjetnički dojam. Važnost i potreba za takvim izdanjem je višestruka. Naime, u dvojezičnim komen-

217

CCP 72 (2013.), str. 179–220

tarima stranim se slušateljima nude nove znanstvene spoznaje o najstarijem sloju hrvatske sakralne glazbe. Nadalje, odabranim repertoarom predstavlja se slika ondašnjeg inter-pretativnog korpusa koji je tu glazbu u svoje vrijeme izvodio na istočnoj obali Jadrana. Naposljetku, ovo je snimka koja pisanom riječju i zvukom nudi predložak za integraciju novih spoznaja o hrvatskoj glazbi u povijesno područje mediteranske i zapadnoeuropske liturgijske glazbe.

Vilena Vrbanić

Međunarodni znanstveni skup »Reformacija u hrvatskim zemljama: Istraživački dosezi, izazovi i perspektive«, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 25. – 27. travnja 2013.

Od četvrtka do subote 25. – 27. travnja 2013. godine, u povodu 450. godišnjice objavlji-vanja Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku, pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Ive Josipovića na zagrebačkom Filozofskom fakultetu održan je među-narodni znanstveni skup Reformacija u hrvatskim zemljama: Istraživački dosezi, izazovi i perspektive. Skup je organizirao Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Biblijskim institutom u Zagrebu, Evanđeoskim teološkim fakultetom u Osijeku i Slovenskim znanstvenim institutom u Beču.Iako se približava petstota obljetnica pojave reformacijskog pokreta (2017.), reformacija ostaje tema kojoj hrvatska historiografija, a i hrvatski mediji i kultura uopće, nerado pri-stupaju. Usprkos činjenici da je val protestantizma koji je zahvatio Europu imao znatan odjek i u Hrvatskoj, još jači val protureformacije (ili katoličke obnove) izbrisao je gotovo svaki duhovni i materijalni trag reformacije na hrvatskim prostorima. Dodatnu poteškoću predstavlja tradicionalno odbacivanje luteranske »hereze« zbog snažnog identificiranja Hrvatske s katoličanstvom, koje je često smatrano integrativnim dijelom hrvatskoga naci-onalnog identiteta. Stoga ne čudi da je znanstvena literatura na tu temu dosta oskudna, izu-zev recentnih doktorskih disertacija Maje Ćutić Gorup i Stanka Jambreka, knjige Antonija Miculiana Protestantizam u Istri te radova Jasmina Milića na temu kalvinizma u Slavoniji.No, budući da je reformacija iznimno važna povijesna, kulturna i vjerska pojava koja je imala dalekosežan utjecaj na oblikovanje crkvenih i vjerskih, ali i društveno-političkih struktura u Europi, cilj skupa bio je osvijetliti povijest i ostavštinu toga pokreta u hrvatskoj vjerskoj, kulturnoj i političkoj baštini od 16. st. do danas. Na skupu je sudjelovalo 20-ak eminentnih istraživača sa znanstvenih i visokoškolskih institucija iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske, Njemačke i SAD-a.Skup je službeno otvorio dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Damir Boras, istaknuvši važnost reformacije kao izvora za hrvatsku jezičnu baštinu te najavivši još znanstvenih događanja vezanih za temu hrvatskog prijevoda Biblije. Zatim su poslanik predsjednika Republike Hrvatske Stjepan Bartulica i pročelnik Odsjeka za povijest Filo-zofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Boris Olujić održali kratke uvodne govore, podsje-ćajući na važnost reformacije kao povijesne prekretnice. Prof. dr. Thomas Sibley, ravnatelj

218

Prikazi i recenzije

Biblijskog instituta u Zagrebu, govorio je o relevantnosti reformacije za današnje društvo te izrazio žaljenje što danas gotovo nitko ne zna za hrvatski doprinos tome pokretu. De-kan Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku prof. dr. Peter Kuzmič osvrnuo se na važnost njemačko-hrvatske intelektualne razmjene u doba reformacije, dok je ravnatelj Slovenskog znanstvenog instituta u Beču univ. doz. dr. Vincenc Rajšp izrazio nadu da će na temelju rezultata toga skupa proizaći vrijedan zbornik radova.Nakon uvodnih govora, slijedilo je prigodno čitanje reformacijskog teksta iz 1562. Onim koi ove knizicze sstati budv, glazbeni program u kojem su djela M. Luthera, L. Bourgeoisa i L. van Beethovena izvele Danijela Župančić (soprano) i Loredana Medan (mezzo sopra-no) uz pratnju Vesne Šepat Kutnar (piano), te čitanje reformacijske molitve iz 1587. Uz skup je organizirana i mala izložba pretisaka Biblije i njezine povijesti.Nakon spomenutog programa započeo je znanstveni program skupa koji je bio podijeljen na šest tematskih cjelina. Prvi od njih, Reformacija u hrvatskim povijesnim zemljama kao istraživački izazov, otvorila je prof. dr. Zrinka Blažević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Polazeći od pretpostavke da je reformacija jedan od najreprezentativnijih transnacionalnih i translacijskih procesa u okviru ranonovovjekovne europske kulture, Blažević je razmo-trila kognitivne, interpretativne i praktične istraživačke mogućnosti suvremenih studija reformacije, s težištem na heuristički potencijal kreativne fuzije teorija poput kulturnog transfera, teorije mobilnosti, analize povijesnih mreža te teorija medija i komunikacije za analizu distinktnih obilježja reformacijskog pokreta u hrvatskim zemljama. Zatim je prof. dr. Peter Kuzmič preispitao utjecaj reformacijskih doktrina na nastanak i razvoj ideja građanskih sloboda, demokratske politike te modernog koncepta ljudskih prava koja pred-stavljaju temeljne vrijednosti suvremenog sustava liberalne demokracije. Usto je postavio pitanje međuodnosa sekularizacije i religije, koje je posebice relevantno u kontekstu su-vremenih poziva na reevangelizaciju Europe. Prvu je tematsku cjelinu zaključio dr. Stanko Jambrek, dekan Biblijskog instituta u Zagrebu, koji je govorio o reformaciji u hrvatskim povijesnim zemljama kao duhovnom i kulturalnom transferu. S osloncem na istraživačke pretpostavke teorije kulturnog transfera, Jambrek je ponudio kritičku sintezu povijesti re-formacije u hrvatskim zemljama, usredotočivši se na modalitete recepcije reformacijskih ideja među raznim društvenim slojevima a osvrnuo se i na reformacijske vjerske prakse, posebice utjecajne u domeni obiteljskog života i obrazovanja. Na kraju je istaknuo pitanje valorizacije reformacijske ostavštine u okviru hrvatske kulture.Druga tematska cjelina, Reformacija ideja, započela je izlaganjem dr. Fanike Kranjc-Vrečko, ravnateljice knjižnice Teološkog fakulteta u Ljubljani, koja je analizirala sadržaj Crikvenog ordinalica iz 1564., pohranjenog u spomenutoj knjižnici. Konstatirala je da Crikveni ordinalic ne predstavlja puki prijevod Württemberškog crkvenog reda iz 1559., već pokušaj autora i prevoditelja da institucionalno organiziraju novu Božju doktrinu. Nakon toga je Tomislav Vidaković, doktorand na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pred-stavio svoj rad na temu razumijevanja islama prema Magdeburškim centurijama. Na osnovi poglavlja posvećenog nekršćanskim religijama iz Magdeburških centurija, prve sveobuhvatne povijesti Crkve čiji je duhovni začetnik bio Matija Vlačić Ilirik, Vidaković je prikazao viđenje povijesti i teologije islama iz perspektive protestantske reformacije. Centurijatori su islam vidjeli kao potpuno nekompatibilan sa svojom religijom, ali su ga ipak nastojali precizno opisati, što je u skladu sa shvaćanjem islama Martina Luthera.

219

CCP 72 (2013.), str. 179–220

(Protu-)Reformacija, treća cjelina skupa, započeta je izlaganjem Pisma Antikristu: Papin-ski oprost i reformacija dr. Gabrielle Erdélyi s Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. Usredotočivši se na odnos prema zločinima koji su se ticali kr-šenja moralnog kodeksa (ubojstvo, krivokletstvo) ili prijestupima iz domene pozitivnog prava (npr. nekanonska vjenčanja, klerikalne ordinacije), Erdélyi je utvrdila da je scenarij papinskog oprosta jačao autoritet pape na isti način kao što je kraljevski oprost regulirao poštovanje monarha. Usto je nastojala osporiti postojeće interpretacije »revolucionarnog« karaktera reformacije, tvrdeći da se promjene na polju braka, vjerskih redova i klera ne mogu objasniti samo luteranskim idejama, već kasnosrednjovjekovnim društvenim prak-sama »običnih ljudi«, koje su imale odlučujuću ulogu u preoblikovanju postojećih norma. Zatim je dr. Stanko Andrić s Hrvatskog instituta za povijest govorio o Pastoralnom izvje-šću Mihaela Starina iz 1551. i njegovu odjeku u hrvatskoj historiografiji, tvrdeći da je niz povjesničara, uključujući E. Fermendžina, M. Pavića, E. Gašića i P. Cvekana, pogrešno protumačio određene Starinove navode o nasilju i torturi koje su navodno protestanti činili nad katoličkim svećenstvom. Naime, Andrić smatra da su ti povjesničari vjerojatno inter-pretirali spomenute navode kroz prizmu vlastitih predrasuda i shvaćanja te da je njihove interpretacije moguće osporiti pomoću historiografske i filološke analize izvornog teksta. Cjelinu je privelo kraju izlaganje dr. Marine Miladinov s Teološkog fakulteta »Matija Vlačić Ilirik« Kad kršćanstvo oslijepi: Odjeci Grozne povijesti Francesca Spiera u ugar-skim i slavenskim zemljama. Tema izlaganja bili su odjeci popularne priče o padovanskom pravniku koji se pod pritiskom inkvizicije odrekao svojih protestantskih vjerskih uvjerenja kao poučnom primjeru »strašne« sudbine renegata u ugarskoj i poljskoj ranonovovjekov-noj književnoj kulturi.Četvrta tematska cjelina bila je naslovljena Reformacija u tranziciji, a otvorilo ju je izlaga-nje univ. doz. dr. Vincenca Rajšpa o vezama između reformacijskog pokreta u hrvatskim i slovenskim zemljama. Izlaganje je bilo usredotočeno na veze i suradnju važnih reforma-cijskih protagonista u slovenskim, hrvatskim i istarskim zemljama tijekom 16. stoljeća, s posebnim težištem na odnos Primoža Trubara, Petra Pavla Vergerija i kranjskog plemstva prema reformacijskom pokretu u Hrvatskoj. Zatim je dr. Szabolcs Varga s Teološkog kole-gija u Pečuhu govorio o procesu reformacije na području pod pečujskom dijecezom južno od Drave u 16. stoljeću. Varga je zorno ilustrirao kako se na tom području reformacija pojavila paralelno s osmanskim osvajanjima, te je vrlo brzo – ali ipak samo privremeno – gotovo cijelo stanovništvo prešlo na luteransku vjeru, što je rezultiralo velikim razlikama među područjima sjeverno i južno od Drave. Cjelinu je zaključilo predavanje Gene S. Whitinga na temu reformacije u Međimurju, jugoistočnoj Sloveniji i zapadnoj Ugarskoj u svjetlu plemićkih veza. Predavanje je pružilo nove uvide o ulozi plemićkih obitelji Zrinski, Bánffy i Batthyány kao ključnih promotora reformacijskog pokreta u spomenutoj regiji.Petu tematsku cjelinu, Mikroreformacije, otvorio je prof. dr. Andrej Hozjan s Filozofskog fakulteta u Mariboru izlaganjem u kojem je nastojao propitati povezanost Prekomurja i hrvatskih zemalja tijekom burnog razdoblja reformacije i protureformacije u 16. i 17. st. i u kojem su plemićke obitelji Bánffy i Nádasdy imale ključnu ulogu. Zatim je Žiga Oman iz Pokrajinskog arhiva u Mariboru govorio o vjerskoj zajednici augsburške vjeroispovi-jesti u okrugu Dravsko Polje na štajerskom pograničju, kao jednom od važnih faktora povezivanja s hrvatskim zemljama tijekom 16. stoljeća. Franc Kuzmič iz Regionalnog

220

Prikazi i recenzije

muzeja Murske Sobote održao je izlaganje o organizaciji Evangeličke crkve u Surdu kao duhovnom središtu Međimurja i Prekomurja u 17. i 18. st., prikazavši kako su se stanov-nici spomenutih regija kojima je protureformacijom dokinuta vjerska sloboda snalazili u pogledu zadovoljavanja svojih vjerskih potreba. Predavanje dr. Maje Ćutić Gorup s Filozofskog fakulteta u Rijeci o promotorima protestantske misli u Pazinskoj županiji zaokružilo je tu tematsku cjelinu. Ćutić Gorup je na temelju analize odnosa biskupa Pićna, Poreča i Pule te Svete Stolice, korespondencije između zaposlenika i suradnika tiskare u Urachu, svjedočenja Pietra Manelfija, Grisonovog i Valierevog, apostolskih vizitacija te protureformacijskih dokumenata austrijske vlade utvrdila koji su se plemići i svećenici uključili u val reformacije koji je zahvatio tu županiju te na koje su načine promovirali protestantsku misao.Šesta i posljednja tematska cjelina bila je naslovljena Kulturna reformacija. Započeta je predavanjem prof. dr. Hermanna Ehmera, počasnog profesora Evanđeoskog teološkog fa-kulteta u Tübingenu, na temu tiskare u Urachu i njezine važnosti za hrvatsku književnost. Tiskara je otvorena na inicijativu Primoža Trubara, čiji je glavni cilj bio tiskanje na »do-maćem« jeziku. Predavanje je pružilo nove podatke o tiskanju knjiga na hrvatskom jeziku i financiranju te tiskare, kao i teološka pitanja vezana uz pisanje i tiskanje protestant-skih knjiga. Prof. dr. Alojz Jembrih s Hrvatskih studija u Zagrebu propitao je mogućnost dosad slabo proučene zbirke Slavischer Bucherdruck, koja se čuva u arhivu Sveučilišta u Tübingenu, kao izvora za stjecanje boljeg razumijevanja povijesti hrvatske tiskare u Urachu (1561. – 1565.). Sakralne građevine na plemićkim imanjima u Hrvatsko-Slavon-skoj Kraljevini tijekom reformacije bile su tema posljednjeg predavanja toga skupa, koje je održala prof. dr. Nataša Štefanec s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Štefanec je nasto-jala dati odgovore na pitanja kako su se plemići protestanti, prvenstveno obitelj Zrinski, odnosili prema sakralnim građevinama na svojim imanjima, jesu li sponzorirali njihovu obnovu, do koje su mjere intervenirali u pitanja njihova rada i osoblja te jesu li pojedine obitelji imale jedinstvene strategije za svoja imanja ili su se rješenja prilagođavala stanju na pojedinom imanju.Možemo zaključiti da su na skupu Reformacija u hrvatskim zemljama: Istraživački dosezi, izazovi i perspektive zacrtani novi pravci istraživanja koji će pridonijeti razumijevanju po-jave reformacije u hrvatskim zemljama te da su postavljeni temelji za daljnja, po moguć-nosti internacionalna i interdisciplinarna istraživanja plodova suradnje reformatora hrvat-skih i stranih zemalja. Nadajmo se da će ovaj skup biti poticaj za osvještavanje pluralnosti hrvatske vjerske baštine u domaćoj javnosti te da će biti pokrenuto još konstruktivnih znanstvenih rasprava o tom »prešućenom« dijelu hrvatske povijesti. Istraživanje reforma-cije je perspektivna, ali i izazovna tema za suvremenu hrvatsku historijsku znanost. Uspr-kos relativnom nedostatku primarnih povijesnih izvora, primjena inovativnih teorijskih i metodoloških pristupa zasigurno može značajno pridonijeti istraživanju te na europskoj razini značajne vjerske, društvene i kulturne pojave.

Boris Blažina

221

primljene publikacije

ACTA ECCLESIASTICA SLOVENIAE, izd. Inštitut za zgodovino Cerkve pri Teološki fakulteti Univerze v Ljubljani, br. 35/2013., str. 1–231, objavljuje vrlo zani-mljivu studiju iz pera Bogdana Kolara naslovljenu Misionarska kuća kod sv. Josipa nad Celjem, koji sadrži Kroniku 1852/1925. zajednice misionara sv. Vinka Paulsko-ga ili lazarista, koji su se u spomenutom mjestu naselili godine 1852. Objavljivanje Kronike popraćeno je raspravom o mjestu te misionarske zajednice u Crkvi u Slo-veniji, njezinim početcima, prvim članovima i najznačajnijim oblicima pastoralnoga djelovanja koje je prihvaćala u skladu s potrebama kršćanske zajednice u Sloveniji. U uvodnom dijelu prikazana je povijest Celja i okolice, posebice povijest crkve sv. Josipa, koju su stanovnici Celja postavili u 17. st. i mjesto svećenika, koje je bilo ustanovljeno za zbrinjavanje crkve. Prikazane su početne teškoće zajednice koja je u biskupiju pod vodstvom biskupa bl. Antuna Martina Slomšeka donijela nove oblike pastoralne djelatnosti. Kronika sadrži podatke o dobrotvorima nove zajednice i o teš-koćama s kojima se zajednica susretala. Detaljno opisuje obdržavateljska i umjetnička djela koja su bila napravljena u crkvi i na misionarskoj kući. Kod pregleda pastoralnih djela više je pozornosti usmjereno pripravi pučkih misija, duhovnim vježbama za ra-zličite staleže i pomoći kod rada po župama. Kronika sadrži podatke koji su značajni za povijest toga kraja i za povijest Crkve u Sloveniji.

ANALECTA BOLLANDIANA. Revue crtitique d’hagiographie – A journal of cri-tic hagiography, izd. Société des Bollandistes, Bruxelles, 131/2013./1, str. 1–240. Ova poznata katolička udruga, koja prikuplja građu za kritičko izdanje života sve-taca (Acta sanctorum) i druga učena hagiografska djela, u ovom broju objavljuje šest hagiografsko-liturgijskih članaka (str. 5–232) i bilten hagiografskih publikacija (str. 233–240).

ANNALES. Anali za istrske i mediteranske študije / Annali di studi istriani e medi-teranei / Annals for Istrian and Mediterranean Studies, Series Historia et Sociologia, 22/2012./1, str. 1–325; 22/2012./2, str. 327–614. Anali br. 1/2013 objavljuju dvade-set i četiri znanstvena članka (1–304), ocjene pet djela (307–318), upute autorima znanstvenih priloga na slovenskom, talijanskom i engleskom (319–324.) i legende uz osam slika na omotima broja 1/2012. na slovenskom, talijanskom i engleskom (325), dok Anali 2/2013. objavljuju dvadeset i dva znanstvena priloga (str. 335–600), ocjene dvaju djela (603–607), legende uz slike na ovitku časopisa na slovenskom, talijan-

222

skom i engleskom jeziku (608) i upute autorima znanstvenih članaka na slovenskom, talijanskom i engleskom (609–614).

ARCHIVUM HISTORIAE PONTIFICIAE (AHP) 48/2010., izd. Pontificia, Univer-sitas Gregoriana / Facultas historiae pontificiae, str. 1–416., u ovom broju donosi pre-davanja sa studijskoga dana 5. svibnja 2010. na rimskoj Gregoriani posvećenih isu-sovcu o. Petru Bletu (J. JOBLIN O. Petar Blet, str. 17–19; S. PAGANO, B. Petar Blet i Vatikanski tajni arhiv (21–24); B. BARBICHE, Otac Petar Blet povjesničar fran-cuske Crkve (27–40); A. KOLLER; Nuncijature Jeronima Ragazzoni (1583.–1586.) i Ranuccia Scotti (1639.–1641.) Izdanja Petra Bleta (41–53); S. GIORDANO, Pape i Europa u prvom modernom razdoblju: Opće upute nuncijima (55–80); PH. CHE-NAUX, Pio XII: legenda o probi arhivâ (83–91); M. L. NAPOLITANO, Otac Blet i serija Akti i Dokumenti (93–108); T. BRECHENMACHER, Pape Pio XI. i Pio XII. i diktature (str. 109–128); PH. LEVILLAIN, Vjera i znanost. Jedan isusovac, o. Petar Blet (129–134); Bibliografija Petra Bleta (135–155.); Bibliografija Historiae Pontifi-ciae (157–411) i uredništvu poslane publikacije (413–416).

BOGOSLOVSKA SMOTRA, Ephemerides theologicae zagrabiensis, izd. KBF Sveuči-lišta u Zagrebu, 83/2013./2, objavljuje deset članaka (str. 167–390) od kojih su tri izvor-no znanstveni radovi (A. Barišić, J. Šalković i D. Barić, 167–234), jedno prethodno pri-općenje (M. Mataušić i S. Peran, 235–261), šest preglednih članaka (N. Ikić, G. Grbešić, N. Polgar, D. Petrović Štefanac, B. Perše, D. Pećnjak-D. Bartulin, 263–390), slijede dva izvješća A. T. Filipović i M. Cifrak, 391–399) i pet recenzija knjiga (401–417).

COLLOQUIA MARULIANA XXII, Knjige i čitatelji u hrvatskoj renesansi (II), izd. Književni krug Split, 2013., str. 1–231. Colloquia Maruliana I–XVI u potpunosti je bila posvećena proučavanju života i djela Marka Marulića. Od XVII sveska nadalje Colloquia Maruliana, uz priloge o Marku Maruliću, objavljuju i radove o drugim piscima i temama hrvatske književnosti. Redovito se tiskaju tekstovi sa znanstvenoga skupa koji se svake godine održava u Splitu, ali primaju se i drugi vrijedni prilozi. Broj XXII/2013. objavljuje petnaest priloga o Maruliću i drugim temama iz razdoblja humanizma i renesanse (5–197), kronika (201–214), bibliografije o Marku Maruliću (217–222), referiranost u kojoj se govori kako su cjeloviti tekstovi svih brojeva Colloquia Maruliana dostupni na središnjem portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa HRČAK (http://hrcak. hr/), na međunarodnom portalu DOAJ – Directory of Open Access Journals (http://www.doaj.org/) i na mrežnom sjedištu Regesta Imperii. Der Wissenschaften und der Literatur, Mainz (http://www, regesta-imperii.de/startsei-te.html) (str. 223–224), upute suradnicima na hrvatskom (225–227) i na engleskom (229–231).

GODIŠNJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, br. 4/2012., Subotica 2013., str. 9–454. Broj je podijeljen na više misaonih

223

cjelina. Prvi dio – Povijesne znanosti: prostor, procesi, događaji sadrži sedam priloga (9–150), u drugom slijede dva izlaganja o jezikoslovlju (151–178), treći sadrži jedno izlaganje o etnologiji (179–207), četvrti ima dva izlaganja o sociologiji, demografiji i kulturologiji (207–241), u petom je jedan prilog o povijesti umjetnosti (243–273), dok je šesti dio Godišnjaka s dva izlaganja posvećen filozofiji i povijesti filozofije (273–322), a u sedmom je riječ o bibliografiji s dva izlaganja (323–369). Prikazi dvadeset sedam knjiga nalaze se u osmom dijelu Godišnjaka (371–442). Slijede razni dodatci (449–454). Knjiga je popraćena brojnim uspjelim foto-prilozima.

HAZU, Razred za društvene znanosti, Zagreb, 50/2013. donosi sedam izvorno znan-stvenih radova iz raznih društvenih znanosti (1–207). Slijedi popis autora članaka (209) i upute autorima (210–211).

HRVATI I BUGARI KROZ STOLJEĆA. Povijest, kultura, umjetnost i jezik. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Đakovu, 23.–24. rujna 2010., izd. HAZU, Zagreb, 2013., str. 1–424. Na skupu je održano devetnaest izlaganja o različitim međunacionalnim društvenim i vjerskim zbivanjima između Hr-vata i Bugara od 9. st. do najnovijih vremena (str. 3–422). Vrijedno je pripomenuti da je na simpoziju sudjelovalo deset bugarskih i devet hrvatskih predavača. Zbornik je popraćen brojnim foto-prilozima i slikama poznatih osoba i zbivanja iz društvenoga i vjerskoga života Hrvata i Bugara.

MOGUĆNOSTI, Književni krug Split, LX/2013., br. 1/3, str. 1–166; br. 4/6, 1–168; br. 7/9, 1–166. Mogućnosti br. 1/3 prikazuju »rukovet za Ranka«, uz stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, Pjesmu o Rolandu (prijevod), priloge iz poezije i proze (1–151), tri prikaza, recenzije, osvrt na tri djela (152–163) i kroniku Književnoga kruga Split (164–166).Br. 4/6 donosi prijevod Euripida Alkestida (str. 1–32), priloge iz poezije i proze (33–99), tri studije, rasprave, eseje (100–143), šest prikaza, recenzija, osvrta (144–161), In me-moriam Nevenke Bezić Božanić (1927. – 2013., str. 162–164) i Kroniku Književnoga kruga Split, travanj/lipanj 2013. (165–168). Br. 7/9 sadrže prilog Mirjane Matijević Sokol Splitski srednjovjekovni književni krug (str. 1–10), Sanjina Sorela, Biblioteka na rubu šume (I. dio), dva priloga iz poezije (36–70), tri prijevoda (71–88), četiri studije, rasprave, članke (89–150), dva prikaza, recen-zije, osvrte (151–162) i kroniku Književnoga kruga Split srpanj/rujan 2013. (163–166)

NOVA PRISUTNOST, Časopis za intelektualna i duhovna pitanja, izd. Kršćanski akademski krug u Zagrebu, XI/2013./1, str. 1–160. U rubrici Istraživanja objavljuje četrnaest priloga iz humanističkih i vjerskih znanosti (str. 5–118), dva priloga u rubri-ci Eseji (123–142), dva prinosa u Aktualno (143–152), dva prikaza u rubrici Prikazi (154–160) i šest priloga u Među-tekstovima (4, 22, 56, 120. 122, 142). U br. 2/2013. u rubrici Istraživanja objavljuje šesnaest priloga vjerskih i društvenih znanosti (165–

224

292), u Esejima dva priloga (314–328), u Aktualno također dva priloga (330–339), i jedan prikaz u rubrici Prikazi (341–344). U Među-tekstovima nalazi se šest priloga (164, 192, 236, 278, 340).

PODRAVINA. Časopis za multidisciplinarna istraživanja, Koprivnica, XII/2013./23, na str. 1–216 objavljuje deset znanstvenih priloga (5–192), trinaest prikaza novih knji-ga, časopisa i znanstvenih skupova (193–212) i upute suradnicima (213–215).

PRILOZI ZA ISTRAŽIVANJE HRVATSKE FILOZOFSKE BAŠTINE, izd. Institut za filozofiju u Zagrebu, 38/1 (75) (2012.) str.1–132 i 38/2 (76) (2012.), str.133–338. Prvi dio ovog dvobroja Priloga donosi osam rasprava (7–121) i dvije recenzije (125–130), dok drugi dio sadrži četiri rasprave (139–314) i dvije recenzije (317–333).

RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS (RTČ), 21 (2013.) 1 (41), str. 1–272. podijeljen je na dva dijela: u prvom (5–56) objavljuje dva izlaganja s Teološko pastoralnog tjedna za svećenike i redovnike Riječke metropolije održanog 24. rujna 2012. u Rijeci (str. 5–56), dok drugi dio (57–255) sadrži četiri rasprave i članka. Slijede tri recenzije uredništvu poslanih knjiga (257–268) i okrugli stol o audiovizualnim medijima i no-voj evangelizaciji Crkve (269–271).

SLOVO. Časopis Staroslavenskog instituta u Zagrebu, br. 62/2012., str. 1–388, objav-ljuje sedam znanstvenih priloga (1–266), tri in memoriam Ricordu di Riccardu Picchi-ju (267–273), Marinu Tadinu (274–277) i Zoi Hauptovoj (278–283). Slijede ocjene i prikazi osam knjiga (285–342), osvrti (343–350), osam vijesti o raznim događanjima vezanim uz slavistička zbivanja (351–385) i upute za oblikovanje priloga (386–387).

VRHBOSNENSIA. Časopis za teološka i međureligijska pitanja Katoličkog bogo-slovnog fakulteta u Sarajevu, XVII/2013./1, str. 1–236, objavljuje osam članaka s vjerskom tematikom (5–216) i četiri recenzije knjiga (217–236).

Marijan Biškup

SADRŽAJ

RASPRAVE I PRILOZIIvan JURKOVIĆ, U potrazi za slavom mučeništva? Sv. Nikola Tavelić i

martirski pokret u Córdobi – razlike i sličnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1–19Marko JERKOVIĆ, Kandidati za prebendu Zagrebačkog kaptola u

provizijama pape Bonifacija IX. (1389. – 1404.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21–49Dijana KORAĆ, Neki aspekti religioznosti u Kosača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51–72Lovorka ČORALIĆ, Hrvatski useljenici u Mlecima, crkva S. Fosca i posvetni

natpis ninskoga biskupa Jeronima Fonde (15. – 18. stoljeće) . . . . . . . . . . . 73–84Relja SEFEROVIĆ, Moralnoteološka promišljanja klerika u baroknom

Dubrovniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85–117Daniel PATAFTA, Elementi jozefinističkog prava o odnosu Crkve i države u

spisu Jus publicum ecclesiasticum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119–127Vlatka VUKELIĆ, Pionirska uloga Ivana Krstitelja Tkalčića u razvoju sisačke

arheologije u drugoj polovici 19. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129–152Marica KARAKAŠ OBRADOV, Prisilne migracije židovskog stanovništva na

području Nezavisne Države Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153–178

PRIKAZI I RECENZIJEStatuta civitatis Cathari – Statut grada Kotora, knjiga I i II, (ur. Jelena

Antović), Kotor, 2009. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179–180U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeću

(ur. Lovorka Čoralić), Zagreb, 2013. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181–182Stjepan Krasić, Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka,

Zadar, 2012. (B. GLAVAN) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182–184Zoran Ladić, Last will: passport to heaven. Urban last wills from late

medieval Dalmatia with special attention to the legacies pro remedio animae and ad pias causas, Zagreb, 2012. (L. ČORALIĆ) . . . . . . . . . . . . . 184–187

Slaven Bertoša, Migracije prema Puli: primjer austrijske Istre u novom vijeku, Pazin, 2012. (L. ČORALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187–188

Krčka biskupija – otoci žude za njegovim naukom, Krk, 2009. (T. GALOVIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189–190

Czriquenicza 1412: život i umjetnost Vinodola u doba pavlina: katalog izložbe, ur. Nina Kudiš, Crikvenica, 2012. (S. BERTOŠA) . . . . . . . . . . . 190–192

Nastanak suvremene države Hrvatske i dvadeseta obljetnica njezina utemeljenja, glavni ur. Davorin RUDOLF, Zagreb, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . 192–194

226

Vrijednosti suvremenog društva – Hrvatska u XXI. stoljeću. Okrugli stol održan 20. ožujka 2012. u palači Akademije u Zagrebu, ur. Jakša BARBIĆ, Zagreb, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194–195

Pićanska biskupija i Pićanština: zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog 23. i 24. listopada 2008. godine, Pazin, 2012. (L. ČORALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195–198

Acta Histriae, vol. 20, br. 1-2, Koper, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . 198–199Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene

znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 30, Zagreb, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199–201

Povijesni prilozi, god 31, br. 43 Zagreb, 2012. (F. NOVOSEL). . . . . . . . . . . . . 201–203Historijski zbornik, godina LXV, broj 1-2, Zagreb, 2012. (F. NOVOSEL) . . . . 203–206Povijesni zbornik – godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, god. IV, br. 5,

Osijek, 2012. (F. NOVOSEL) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206–208Građa i prilozi za povijest Dalmacije, br. 24, Split, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . . . 208–210Fažanski libar 6, Fažana, 2013. (S. PARONIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210–212Podravina: časopis za multidisciplinirna istraživanja, volumen XI, broj 21,

Koprivnica, lipanj 2012. (J. BALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212–215Nosač zvuka Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni – Croatian Music at Riva

dei Schiavoni, Zagreb, 2012. (V. VRBANIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215–217Međunarodni znanstveni skup »Reformacija u hrvatskim zemljama:

Istraživački dosezi, izazovi i perspektive«, Zagreb, 25.-27. travnja 2013. (B. BLAŽINA) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217–220

PRIMLJENE PUBLIKACIJE (M. BIŠKUP) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217–224

227

CONTENTS

ARTICLES AND DISCUSSIONSIvan JURKOVIĆ, In the quest for glory of martyrdom? St. Nikolas Tavelić

and the martyr movement in Córdoba – similarities and differences . . . . . 1–19Marko JERKOVIĆ, Candidates for the Zagreb Chapter prebends in the

provisions issued by pope Boniface IX (1389-1404) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21–49Dijana KORAĆ, Some aspects of Kosača family religiosity . . . . . . . . . . . . . . . 51–72Lovorka ČORALIĆ, Croatian immigrants in Venice, church of St. Fosca

and devotional inscription of Jeronim Fonde, bishop of Nin (15th – 18th centuries) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73–84

Relja SERFEROVIĆ, Moral-theological considerations of clerics in the Baroque Dubrovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85–117

Daniel PATAFTA, Elements of Josefinist law regarding the relationship between Church and state in tractate Jus publicum ecclesiasticum . . . . . . . 119–127

Vlatka VUKELIĆ, Ivan Krstitelj Tkalčić – pioneer of archeology research in Sisak in the second half of the nineteenth century . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129–152

Marica KARAKAŠ OBRADOV, Forced migrations of Jewish population in Independent State of Croatia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153–178

REVIEWS AND EVALUATIONSStatuta civitatis Cathari – Statutes of the city of Kotor, vols. I and II

(ed. Jelena Antović), Kotor, 2009 (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179–180In Search of Peace and Prosperity ; Croatian Lands in the Eighteenth century

(ed. Lovorka Čoralić, Zagreb, 2013 (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181–182Stjepan Krasić, Foundation and development of school system from the

antiquity to the Middle Ages, Zadar, 2012 (B. GLAVAN) . . . . . . . . . . . . . . 182–184Zoran Ladić, Last will: passport to heaven. Urban last wills from late

medieval Dalmatia with special attention to the legacies pro remedio animae and ad pias causas, Zagreb, 2012 (L. ČORALIĆ). . . . . . . . . . . . . . 184–187

Slaven Bertoša, Migrations towards Pula: an example of Austrian Istria in the Early Modern Times, Pazin, 2012 (L. ČORALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187–188

Diocese of Krk – islands yearn for his teaching, Krk, 2009 (T. GALOVIĆ) . . . 189–190Czriquenicza 1421: life and art in Vinodol in the time of Pauline Order, ed.

Nina Kudiš, Crikvenica, 2012 (S. BERTOŠA) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190–192

228

Creation of the modern state of Croatia and the twentieth anniversary of its foundation, chief ed. Davorin Rudolf, Zagreb, 2012 (A. BIOČIĆ) . . . . . . . 192–194

Value of the modern society – Croatia in the twenty-first century. Round table held on 20th March 2012 in the Academy’s palace in Zagreb, ed. Jakša Barbić, Zagreb, 2012 (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194–195

Bishopric and municipality of Pićan: proceedings from the international scholarly conference held on 23rd and 24th October 2008, Pazin, 2012 (L. ČORALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195–198

Acta Histriae, vol. 20 no. 1-2, Koper, 2012. (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . 198–199Papers and Proceedings of the Department of Historical Research of the

Institute of Historical and Social Research of Croatian Academy of Sciences and Arts, vol. 30, Zagreb, 2012 (A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . 199–201

Historical Contributions, Year 31, no. 43, Zagreb, 2012 (F. NOVOSEL) . . . . . 201–202Historical Journal, Year 65, no. 1-2, Zagreb, 2012 (F. NOVOSEL) . . . . . . . . . 203–206Historical almanac – yearbook for culture and historical heritage, Year 4,

no. 5, Osijek, 2012 (F. NOVOSEL) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206–208Sources and contributions for the History of Dalmatia, Split, 2012

(A. BIOČIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208–210Book of Fažana 6, Fažana, 2013 (S. PARONIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210–212Podravina: scientific multidisciplinary research journal, vol. 11 no. 21,

Koprivnica, June 2012 (J. BALIĆ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212–215Album Croatian Music at Riva dei Schiavoni, Zagreb, 2012 (V. VRBANIĆ) . . 215–217International scientific conference »Reformation in the Croatian historical

lands: Research achievements, challenges and prospects of Jesuits, Zagreb 25-27 April, 2013 (B. BLAŽINA) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221–224

RECEIVED PUBLICATIONS (M. BIŠKUP) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221–224

229

AUTORI PRILOGA

BALIĆ, prof. Juraj, Šubićeva 3, ZagrebBERTOŠA, prof. dr. sc. Slaven, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odsjek za

humanističke znanosti, Preradovićeva 1/1, PulaBIOČIĆ, prof. Ana, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vlaška 38, ZagrebBLAŽINA, mr. Boris, Medvedgradska 70, ZagrebČORALIĆ, dr. sc. Lovorka, Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, ZagrebGALOVIĆ, dr. sc. Tomislav, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za

povijest), Ivana Lučića 3, ZagrebGLAVAN, prof. Božena, Širolina 8, ZagrebJERKOVIĆ, dr. sc. Marko, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Borongajska cesta 83d, ZagrebJURKOVIĆ, dr. sc. Ivan, Sveučilište Jurja Dobrile, Odsjek za humanističke znanosti,

Preradovićeva 1/1, PulaKARAKAŠ OBRADOV, dr. sc. Marica, Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, ZagrebKORAĆ, dr. sc. Dijana, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru,

Matice hrvatske bb, Mostar, BiHNOVOSEL, prof. Filip, Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, ZagrebPARONIĆ, prof. Samanta, Prodol 37, KrnicaPATAFTA, mr. sc. Daniel, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vlaška 38, ZagrebSEFEROVIĆ, dr. sc. Relja, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku,

Lapadska obala 6, DubrovnikVRBANIĆ, mr. sc. Vilena, Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU, Opatička 18, ZagrebVUKELIĆ, dr. sc. Vlatka, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Borongajska cesta 83d, Zagreb