Pavao Pavličić KORALJNA VRATA - HRlektire.com · 2018. 11. 13. · Glava prva - Misovo, susvita! Drveni kapak glasno je tresnuo o zid, a jedna ženska ruka mu čila se da ga obuzda,

Pavao PavličićKORALJNA VRATA

Večernjakova biblioteka knjiga 10.Pavao Pavličić Koraljna vrata copyright © Pavao Pavličić, 2004.

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list.

Pavao Pavličić

KORALJNA VRATA

Večernji list

Glava prva

- Misovo, susvita!Drveni kapak glasno je tresnuo o zid, a jedna ženska ruka mu

čila se da ga obuzda, dok se zeleno obojena škura otimala nošena silovitim hladnim vjetrom što je sa sobom nosio slane kapljice, prašinu, kovitlac biljnih mirisa i vonj luka iz nečije kuhinje. Možda baš iz kuhinje one raščupane žene što je sad polako privlačila prozorsko krilo k sebi ne bi li ga kako zakvačila i spriječila da dalje lomata, mrmljajući one iste obredne riječi:

- Misovo, susvita!Krsti Brodnjaku trebalo je neko vrijeme da shvati kako to

zapravo znači Ime Isusovo, sud svita, a shvatio je najviše zato što je sve doista nalikovalo na strašni sud, i odmah se upitao je li taj tip ikavice doista pravi lastovski, ili je ta žena možda neka doseljenica. U sutonu je, kad se osvrnuo, nazirao more što se pjenilo i bijeljelo od vjetrine tukući o školjiće u zaljevu, dok su se mračne oblačine gonile nebom tako da je izgledalo kao da će svakoga časa zakvačiti krovove kuća, pa ih odvaliti i predati vjetru, koji će ih ponijeti nekamo u pustoš, na pučinu, koja se gotovo fizički osjećala svuda naokolo.

Svuda naokolo bila je pučina, suton, vjetar, kopno je bilo udaljeno više od pet sati valovite vožnje, a Krsto Brodnjak bio je sam na pustoj uličici u uvali Ubli, na otoku na kojem se našao prvi put, i gotovo da i nije vjerovao da iza kamenih zidova malobrojnih kuća doista ima života i da će tamo negdje desno ubrzo naići na hotel, gdje je svijetlo i toplo i gdje valjda ima ljudi. Vjetrina ga je napadala sa svih strana, čas ga je gurala u leđa a čas šibala po licu, uspijevala je čak i da ga udara sa strane, premda je uličica u koju je zašao bila toliko uska da su udari mogli

5

dolaziti samo iz zidova. I prisjetio se onoga što govore: boj se vedroga juga i oblačne bure. Ovo je bila oblačna bura.

Uspinjao se polako jedinom uličicom, pa je motrio visoke pragove, vrata konoba obojena onom istom zelenom bojom kao i škura s kojom se mučila nepoznata žena, žbunove kapara što su se čvrsto držali za pukotine u zidovima dok je njima mlatarao vjetar. I osjećao se dobro jer je već dugo osjećao želju da se makne iz Zagreba, da se osami, da razmisli, da bude negdje gdje nikoga ne poznaje. Znao je da je to i bijeg od svakodnevice, bijeg od pogleda na vlastitu ženu, koja je još mlada a već teško bolesna, bijeg od odgovornosti. Ali, da bi mogao i dalje podnositi svoj život, doista mu je bilo potrebnoda malo bude sam sa svojim poslom, da sc malo za taj posaožrtvuje, da zbog njega podnosi i fizičke tegobe, kao što je zbog njega i došao na Lastovo, u misiji koja je nekome mogla izgledati i luckasta, ali je njemu bila silno važna. Zato i nije odmah krenuo prema hotelu i njegovim svjetlima, nego je malo lutao uvalom, jer mu je izgledalo logično da mora trpjeti, kročeći kroz mrak i vjetar, sam za svojim ciljem.

A onda je opazio da nije sam. Negdje oko sredine uske ka- lete ugledao je najprije nečija kvrgava koljena kako vire iz nad- svođenoga ulaza u konobu. Koljena su bila mršava, malena, obučena u izlizane traperice, i malo kao da su se tresla. Netko je sjedio na kamenom pragu, u to doba, pri toj temperaturi i po takvom vjetru. Krsto Brodnjak se prisjeti kako po ovim otocima ima čudaka, svakakvih oriđinala od kojih stranac može svašta doživjeti, i zato se već pripremio za takav susret.

Ali, nije bio čudak. Bio je dječak. Ili je možda bio i jedno i drugo? Sjedio je na pragu konobe, pognute glave, a ruke je bio zavukao pod pazuha da ih zagrije. Na sebi je imao vjetrovku od zelena šuškavca, na glavi nije imao kape, a lice mu bilo blijedo, dok je vratić što je virio iz ovratnika karirane košulje izgledao tanjušan i žalostan. Krsto Brodnjak zastane pred njim.

Dječak je valjda opazio njegove cipele, pa podigne glavu. U posljednji je čas prevukao rukom preko očiju, ali to jedva

6

da je pomoglo: zacijelo je tu cmizdrio. Pogledao je čovjeka pred sobom pomalo bojažljivo.

— Sto ti radiš tu? — upita ga Krsto Brodnjak, i odmah osjeti da nije dobro izabrao ni pitanje ni ton.

— Ništa - reče klinac. — Je li ovo vaša kuća?— Nije — odmahne Brodnjak glavom. - A je li tvoja?— Nije — priznade dječak.— Pa zašto onda ne ideš kući?— Ja nisam odavde — prizna mali i pogleda ga kao da oče

kuje presudu.Krsto Brodnjak se točno sjećao da je dječaka vidio na bro

du i da se mali onuda motao nekako odviše užurbano i zaposleno. Mogao je biti naprosto nervozan ali, isto je tako bilo moguće da je zapravo izbjegavao onoga noštroma — ili kako ga već zovu - što pregledava karte. Brodnjak ga upita:

— Nego odakle si?— Iz Sarajeva - reče dječak nakon kraćeg razmišljanja, što

je vjerojatno značilo da laže.— Pa šta onda radiš tu?— Došo sam kod tetke, al je nisam našo kod kuće - reče

mali. — Pa je sad čekam.— Sam si došao?-Jah.— A gdje ti stanuje tetka? Ovdje ili u selu?— Ovdje.— Adresu ne znaš?— Znam kuću.Dječak je mogao imati između deset i dvanaest godina.

Tko bi takvo dijete pustio da putuje samo preko mora? Školski praznici bili su završeni, a mali je bio slabo obučen za to doba godine, i još je plakao, premda se trudio da to skrije. Bio je neobičan klinac. Krsto Brodnjak dobro je znao da nije došao na Lastovo da bi se bavio neobičnim klincima, nego da bi se zanimao neobičnim rukopisima, ali ovaj je mali bio suviše neobičan. Osim toga, bio je blijed, bilo mu je hladno,

7

a oko njega bila je tamna bura, visoka pučina, noć i susvita. Krsto Brodnjak mu reče:

— Ajde, kaži, kako se zoveš?Opet dječak malo razmisli, kao da mu treba neko vrijeme

da se sjeti. Napokon se odluči:— Irfan — vikne u vjetar.Krsto Brodnjak mu pruži ruku, a klinac se na to strašno

iznenadi, ali prihvati da se rukuju.— Ja sam Krsto — reče Brodnjak. - Znaš šta, Irfane, nema

smisla da tu sjediš, prehladit ćeš se. Hajde sa mnom do hotela, popit ćeš čaj, pa poslije možeš opet potražiti tu svoju tetku.

Dječak ustane sa svoga mjesta na pragu konobe. Tek tadaR rr\r\ mol/ r\ o rv» n 11

1\1JLU J_» i VV_U 1J U»V » ICijV jV. 1J.1U11o x r t* 11 t-r\ c 1 A t cv n o rx/=»L>-r\iO V V- V JL 11U

tankoj i bijednoj plastičnoj torbi koja se nosi preko ramena i na kojoj je pisalo VRBAS. Bila je crna i laka, a slova na njoj kao da su svjetlucala. Irfan je zabaci na rame i krene s Brod- njakom sitno poskakujući, ali držeći se blizu visokoga muškarca, kao da se kani skriti uza nj od vjetra. Hodali su brzo i šutke. Malobrojne ulične svjetiljke njihale su se, vjetar je cvilio kroz procijepe i dovratke, a niotkud se nije čulo ni govora, ni vike, ni televizora, niti se igdje vidio koji čovjek.

Na hotelu su svijetlila samo dva prozora. U predvorju nije bilo nikoga, a za pultom je recepcionar slušao radio. Kroz staklena vrata restorana vidjelo se da je zauzet samo jedan stol. Ako je i bilo gostiju, oni su bili nekoliko kilometara dalje, u selu, u potrazi za ribom, vinom, ili naprosto za ljudima.

- Pričekaj — reče Krsto Brodnjak Irfanu.Na brzinu se prijavio na recepciji, ostavio legitimaciju, dobio

informacije o doručku, telefonu i ostalome. Na pultu je opazio “Slobodnu Dalmaciju”, pa ju je posudio od recepcionara. Onda se vratio do dječaka i namignuo mu. Ušli su u restoran.

Brzo je došla mlada i ružna konobarica. Izbor jela nije bio osobit, a Krsto Brodnjak nije bio ni gladan. Upitao je dječaka:

- A bi li ti večerao, Irfane?- Pa, mogu — reče mali.

8

Naručili su nešto s roštilja, radi maloga Bosanca. Onda su čekali. Irfan je zvjerao po prostoriji, a onda je uzeo krišku kruha iz košarice i stao je jesti brzo i pohlepno. Krsto Brod- njak se pravio da to ne opaža. Samo ga je upitao;

- Reci mi, jesi li kad čuo za Ivana Gundulića?Dječak ga upita preko zalogaja:-Je li to onaj po kojem je ulica?— Taj — reče Krsto Brodnjak.Maloga nije zanimalo zašto ga on to pita, jer je već jeo

drugu krišku kruha. Pa i da ga je zanimalo, što bi mu Krsto Brodnjak rekao? Uostalom, već su stigli ćevapčići i ražnjići.

Krsto Brodnjak imao je namjeru da bar polovicu svoje porcije prepusti malome, pa je zato otvorio novine dok se klinac naklopio na jelo. Jeo je tako da mu je sve pucalo za ušima.

A u novinama je stajalo da je prije tjedan dana iz Banjaluke nestao dječak po imenu Irfan Osmanbegović, star jedanaest godina, i da je posljednji put viđen u Zadru, pa se mole svi koji0 njemu nešto znaju da to jave najbližoj stanici milicije. Bila je1 slika. Krsto Brodnjak sklopi novine i baci ih na stolicu.

Izvadio je oko i stavio ga u čašu s vodom.Kao i uvijek, brzo se okrenuo na drugu stranu. Nikada

Krsto Brodnjak nije mogao podnijeti pogled svoga staklenog oka, jer bilo mu je kao da ga gleda netko drugi, a istodobno i kao da sam sebe gleda, pa čak nekako i kao da sam sebe vidi, odande, iz čaše. Pod tim je pogledom bio nekako drugačiji, nije sam sebe prepoznavao. Kao da ga je stakleno oko tjeralo da se suoči sa sobom i da u sebi vidi i ono što nije želio vidjeti: bolest, podlost, gnjev, zlo. Zato mu je okrenuo leđa.

Otišao je do pomoćnog ležaja gdje je Irfan već duboko spavao, skutren i s koljenima pod bradom. Navukao mu je pokrivač na ramena, na trenutak pomislio kako je maloga možda trebalo natjerati da se okupa (tko zna gdje se sve vukao i čega sve po njemu ima), a onda se svalio na krevet s

9

rukama pod glavom. Sklopio je oči (zapravo oko, uvijek mu je to padalo na pamet), pa je mislio o onome što ga čeka.

Već sutra će znati je li vrijedilo dolaziti čak ovamo, na ovaj vjetroviti otok, je li vrijedilo valjati se po moru, trpjeti mučninu, jesti loše ćevapčiće i preuzimati odgovornost za toga klinca tamo na pomoćnom ležaju. Jer, za vrijeme večere stigao je don Spiro i tako je — unjkajući na svoj veliki nos i zabadajući ga lijevo i desno kao mravojed - obavijestio Krstu Brodnjaka da je sve u redu i da već sutra može pogledati rukopise. Usput mu je svećenik ponudio svoje gostoprimstvo u župnom dvoru i pokušao se raspitati o Irfanu, ali je brzo shvatio Brodnjakovo namigivanje, pa je napustio i temu dječaka i temu Brodnjako- va odsjedanja u selu. Tako su se opet vratili na poslove i na ono što sutradan treba da se dogodi.

A trebalo se dogoditi to da Krsto Brodnjak pregleda škrinju s rukopisima koja ga je čekala u župnome dvoru; on bi osobno najradije još iste večeri u nju zario glavu, samo da to nije bilo i nepraktično i nepristojno. Želio je da može barem znati u kakvom su stanju rukopisi, i to je sve vrijeme nastojao izvući od don Spire. Ali, to je išlo teško.

— Ne znan van ja — govorio je pop kroz nos. — Ja se u to ne razumijem. Ja činim prekršaj već samim tim što zovem vas, a ne crkvene vlasti, pa mi zato ne treba da još i vama nešto pokvarim, ako idem tamo nešto prevrtati na svoju ruku...

To je bilo u redu. Prekjučer je Krsti Brodnjaku stiglo u Zagreb pismo od don Spire (s kojim se dopisivao još od vremena kad je svećenik služio na Šolti i kad su ondje skupa kopali po nekim starim prijepisima Kačićevih pjesmarica), a u pismu je stajalo da don Špiro ima nešto za njega. Poduzetni je duhovnik našao škrinju s blagom, tako se barem Krsti Brodnjaku činilo. Našao je pun sanduk nekih starih rukopisa, i to baš onako kako se blago uvijek i nalazi: slučajno i nehotice.

Umro je nedavno stari gaštald crkvene bratovštine, pa je njegova žena javila bratimima da je iza njega ostalo nekakvih papira. Bratimi su škrinju otvorili i utvrdili da u njoj ne

10

ma ničega što bi se ticalo bratovštine, nego da su to književni tekstovi. Doduše, neki i nabožnog sadržaja, ali opet književni. Tako su pozvali don Spiru, a don Spiro je pozvao Krstu Brodnjaka. Napisao mu je u pismu — koliko se god kraće i škrtije moglo — da je on osobno tekstove ovlaš pogledao, da mu se jezik u njima čini da bi mogao biti dubrovački, da ima jedan duži spjev i više kraćih, i da bi jedan od tih kraćih - dramski — možda mogla biti Gundulićeva Dubravka, jer se to ime u tekstu često spominje. Dodao je još da su tekstovi prilično oštećeni od vlage, ali uglavnom čitljivi. I to je bilo sve. To je bilo dovoljno da Krsto Brodnjak ostavi posao i da dojuri na Lastovo. Jer, ta je vijest opet probudila stari san, onaj san o kojem nije nikada nikome govorio, a za koji je i sam sebi jedva priznavao da ga njeguje i često sanja. I sad je bio tu.

Don Spiro je, uza sve svoje poslove, želio vrati i kulturnu misiju, pa je bio silno zadovoljan što ga je Krsto Brodnjak ozbiljno shvatio i odmah došao. Unjkao je uzbuđenije nego ikad i svoj je veliki nos uperio u sugovornika kao da ga njime tapše po ramenu. I sve je zapitkivao filologa, sve ga je izazivao da se izjasni, jer nije mogao dočekati da čuje kako se radi o doista važnom otkriću.

— Ako vam se čini da je jezik dubrovački — rekao mu je Krsto Brodnjak — to je moguće i vjerojatno. Lastovo je nekad bilo dubrovački posjed.

— Znam, znam, bila je i buna, 1602. - ubacio je pop.-Jest, i buna je bila - složio se Krsto Brodnjak. - Dubrovčani

su ovamo dolazili, mogao je stići i koji rukopis. Samo mi nije jasno kako je to dospjelo kod toga bratima. On je bio, što? Seljak?

— Reče se težak — ispravio ga je don Spiro, ali njega to pitanje kao da nije osobito mučilo, pa je rekao: — Mene najviše zanima što je ono veliko.

— Kad biste se sjetili barem nekog imena — rekao je Krsto Brodnjak. — Možda bih po tome mogao...

-Jednoga se sjećam — uzviknuo je pop veselo. — Zvuči nekako vojnički, i kao narodna pjesma... Baš sam na tome mjestu otvorio... Zbor... Zborski...

11

— Bit će Zborovski - rekao je Krsto Brodnjak. — Ako je to, onda bi to mogla biti scena na varšavskom dvoru. U tom slučaju, to bi bio Osman.

Na tu riječ dječak se trgao. Sjedio je mirno za stolom nakon obilne večere i jedva da je i slušao o čemu oni razgovaraju. Zapravo, napola je drijemao. A sad se lecnuo i pogledao u lica odraslih muškaraca, a onda turio u usta mali prst lijeve ruke i stao grickati nokat.

Grickao ga je sve dok don Spiro nije otišao. Tada se Krsto Brodnjak nagnuo preko stola i izvadio klincu ruku iz usta. Onda ga je upitao:

— Zašto si pobjegao od kuće?Dječak se skutrio na stolici jer mu je sve to valjda ličilo na

izdaju.— Nisam — rekao je.— Znam da jesi — nije se dao Krsto Brodnjak. - Znam i da

te zovu Osman. Ima u novinama o tebi.— U novinama? — lecnuo se dječak.— Bolje ti je da mi vjeruješ - rekao je tada Krsto Brodnjak.

— Ako si sa mnom, nitko se neće sjetiti da si ti taj iz novina, jer slika je loša. — Dječak se opet trgnuo kad je čuo za sliku, a Krsto Brodnjak ga je tvrdoglavo upitao. - Zašto si pobjegao?

Irfan je slegao ramenima, a onda je kazao:— Od njega.— Od koga?— Od milicajca.— Od kojeg milicajca?— Od stare — rekao je dječak tiho.Krsto Brodnjak je tada malo pričekao. Nešto je već razu

mio, bar mu se tako činilo.— Tvoja stara ima milicajca?— Jah — dahnuo je dečko.— A otac?— Ubilo ga nožom, kad sam ja bio mah.

12

Bila je to klasična priča, jedva da je još ostalo što da se pita. Ipak, Krsto Brodnjak se tada, u restoranu, sjetio još nečega:

— Milicajac te tuče? — upitao je.— Jok — isprsio se mali Bošnjo. - Ne dam se ja.— Vidim kako se ne daš - zaklimao je filolog glavom. — A

kako si dospio na Lastovo?— U Splitu na stanici bio jedan iz Banjaluke — objasnio je

Irfan — a ja se prepo da me ne pozna. Pa sam se uvuko na prvi brod na koji se moglo, nisam ni gledo di ide. Jedno vrijeme sam mislio: ode ovaj u Italiju.

Krsto Brodnjak je znao da sve to što dječak priča o sebi može biti najobičnija laž. Možda se balavac naprosto zaželio malo pustolovina, možda je slab u školi? U takvom slučaju, bilo bi ne samo neoprezno nego i nepošteno ne javiti nikome da je dijete nađeno. Pogotovo je sve razloge da prijavi imao onaj tko sam nema djece i ne može ih imati, tko je osamljen, zabrinut i zlovoljan, i koga u župnom dvoru čeka pun sanduk starih rukopisa. Sve je to Krsto Brodnjak znao, ali je svejedno zatražio da mu u sobu stave pomoćni ležaj, a dječaka je na recepciji upisao kao Krstu Brodnjaka, starog jedanaest godina. Znao je dobro da se drugi ljudi, a osobito djeca, ne smiju koristiti da sebi prekratimo dosadu ili ublažimo samoću, a opet, bilo mu je nekako lakše što se ima za koga brinuti.

Dječak je sad mirno disao na svome ležaju uza zid, a Krsto Brodnjak je razmišljao o sanduku s rukopisima i o svom snu koji ga je progonio još od studentskih vremena. O snu da jednom nađe neki stari, zaboravljeni, ali dragocjeni rukopis koji će promijeniti povijest male i tužne hrvatske književnosti. Znao je i što bi volio naći, ali to ni sam sebi nije priznavao, čak ni u tom času, dok ga je čekao susret sa sandukom i dok je ležao tu, na dalekom otoku, sam u vjetrovitoj noći.

Rastvorio je kapke. Njegovo ga je oko i dalje gledalo iz čaše, ali je ono drugo, zdravo, sad bilo toliko umorno da je to jedva i zapažalo. Mogao je izdržati svoj vlastiti pogled.

13

Glava druga

Bio je to bavul.Krsto Brodnjak je odnekud znao da se ta vrsta sanduka

upravo tako zove. Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla - manje od napora a više od uzbuđenja — učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca. Kao što mu je i sad lupalo od pomisli da, ako se škrinja materijalizirala na javi, onda nije isključeno da tako bude i sa sadržajem bavula čiji naziv on nikako nije mogao izgovoriti onako točno i muklo kako je to činila don Spirina domaćica Tere, što je povremeno virkala kroz vrata dok se on vrzao oko sanduka. Ona je to izgovarala na neki osobit način, v je bilo nalik na u ali i na /, tako da je sve zvučalo još tajanstvenije. Krsto Brodnjak nije znao treba li da taj njezin izgovor pripiše osobitosti otočkoga narječja, ili možda govornoj mani stare žene, koja je bila mršava, visoka i blijeda, i inače je malko krkljala dok je govorila, i stalno se čulo kako kašlje iz susjedne sobe. Ipak, upravo je taj njezin izgovor - kakav god da mu je bio uzrok - najbolje opisivao predmet nad koji se Krsto Brodnjak sad naginjao, taj bavul.

Bio je žućkastosmeđ, dugačak možda metar, dubok pola metra i isto toliko visok, daske na njemu bile su ispucane, a prorezi među njima širi nego što bi trebalo, ali je brava bila čvrsta i teška, još i sad. Sanduk je morao služiti za prekomorska putovanja, kad su se naši ljudi iseljavali u Ameriku, a možda je i pripadao nekom mornaru: na njegovu su poklopcu bili nacrtani jedrenjaci što plove napetih jedara po posve glatkom

14

moru. Crtež je po svoj prilici bio načinjen užarenim željezom, te je tako bio zasvagda utisnut na dasku koja je odisala nekom mješavinom drva, prašine i alkohola, a i nekih drugih vonjeva koje Krsto Brodnjak nije uspijevao razabrati. Po sanduku su se vidjeli tragovi boje kojom je nekada bio oličen, a bilo je i nekih zapisa tintanom olovkom, koje više nije bilo moguće pročitati, što zbog nevješta rukopisa, što zbog prljavštine koja se na njih nataložila. Na svih osam kutova sanduka bili su željezni okovi, po drvu su se vidjele ogrebotine i tragovi udaraca, te je tako sve bilo po propisu: bavul je bio pun obećanja i bilo je lako zamisliti da je izvađen iz kakvoga starog, potonulog broda, ili da je iskopan iz zemlje na kakvom pustom južnom otoku.

Otok je, uostalom, bio tu, i to južni, samo je još nedostajalo blago. Prije nego što će otvoriti sanduk, Krsto Brodnjak pogleda kroz prozor. Vani je još uvijek nesmanjenom žestinom vitlao vjetar, veljača je bješnjela preko zapjenjene pučine, grane crnogorice u vrtu župnoga dvora panično su mlatarale, a krovovi što su se spuštali prema polju izgledali su nekako tužno i nezaštićeno, kao da je Laj vjetar zalutao na otok iz nekoga drugog kraja i iz neke druge klime. Baš kao što je iz nekoga drugoga vremena — a možda i iz druge zbilje - zalutao i bavul koji je ležao pred Krstom Brodnjakom, kao što je u tu sobu i na taj otok zalutao i on sam.

Polako podižući poklopac, još je jednom pomislio sve ono što treba pomisliti u takvoj prilici. Otvaranje svakoga starog rukopisa pomalo nalikuje na operaciju, i zato je dobro na početku preporučiti se Bogu, ili se barem sjetiti svega onoga do čega je čovjeku stalo. Krsto Brodnjak pomislio je na svoju jadnu, mladu i bolesnu ženu u Zagrebu, ženu koja nikada neće imati djece, ni on s njom; pomislio je na sve stare gradove i na sve stare rukopise u njima, na sve škrinje i fascikle što ih je dotada otvorio i na sva uzbuđenja što ih je u takvim prilikama osjetio; pomislio je na malu i zaboravljenu književnost kojoj je odlučio posvetiti svoj život; pomislio je na kopno, i na ono što se na kopnu događalo: na siromaštvo, tjeskobu, strah, poli

15

tičko ludilo, opasnost od građanskog rata, na vječno ponavljanje istih budalaština. A pomislio je i na dječaka što valjda još uvijek mirno spava u hotelskoj sobi, a kad se probudi, naći će njegovu cedulju. Onda je otvorio poklopac.

Iznutra ga je zapahnuo miris lipe, i to je bilo neobično. Stari rukopisi inače - znao je iz iskustva - zaudaraju po vlazi, po prašini, po mišjem izmetu i po moljcima. U ovakvoj mediteranskoj škrinji mogao se očekivati možda još i miris lavande ili ružmarina, kadulje ili smilja, ali lipe nikako. Pa ipak, bila je to lipa, o tome nije moglo biti sumnje. Zar je netko išao zalijevati sve ovo mirisima? Kod gaštalda? Na Lastovu? Ili je to bio miris još iz vremena kad su rukopisi nastali? Zbog nečega, Krsti Brodnjaku bilo je to važno.

— Teta Tere! — viknuo je. Don Spirina domaćica pojavila se na vratima svećenikova ureda.

— E! — rekla je.— Po čemu ovo vama miriše?Starica je došla do škrinje i nagnula se nad nju, a onda je

malko začuđeno pogledala Krstu Brodnjaka i kašljucnula.— Po lipi, bome — rekla je.Onda se okrenula i izašla, nekako još bljeđa, kao da joj je

pozlilo od toga mirisa. Krsto Brodnjak ju je čuo kako u susjednoj sobi nastavlja brisati prašinu, dok se on sam bacio u prašinu rukopisa.

Odmah je vidio da su to baš pravi rukopisi, da to nije nikakva šala. Doduše, na samom vrhu našao je bilježnicu tvrdih korica, s poprečnim plavim i okomitim crvenim crtama, koja je valjda nekada služila za knjigovodstvo, a u kojoj su rukom bili ispisani deseterci. Odmah je prepoznao da su Kačićevi, dok je sam zapis — sudeći po tinti, papiru i rukopisu — morao potjecati s početka našega stoljeća. Isto je tako našao na vrhu i jednu štampanu zbirku Antuna Kaznačića, izdanu kod Martecchini- ja u Dubrovniku 1838. godine. Sve to, naravno, nije bilo ništa osobito, moglo se pretpostaviti da po lastovskim tavanima i škafetinima postoji cijela jedna biblioteka takvih stvari.

16

Ali, odmah ispod toga našao je fascikle. Fascikli su izgledali slično kao oni u arhivima: sprijeda i straga tvrde korice, a sa strana uzice kojima se korice drže na okupu. Korice su bile sve odreda tamnoplave, upravo one iste boje kao i vjetrom šibana pučina što se vidjela kroz prozor, a uzice na njima bile su nečiste, ali ne odviše uvrnute, što je značilo da fascikli nisu bili često otvarani. Neki od njih bili su deblji, neki tanji, a ni na jednom od njih nije bilo nikakva natpisa. Ali, od onoga što je virilo iz tih fascikala (jer njihov sadržaj kao da nije bio osobito uredno složen) Krsto Brodnjak zadrhti.

Čim je opipao papir, čim je na jagodicama prstiju osjetio njegovu kvalitetu i debljinu, znao je o čemu se radi. Odmah je vidio da nije pogriješio. Brzo je razvezao jedan fascikl, izvadio list papira i pogledao ga prema svjetlu. Nije moglo biti sumnje: papir je potjecao najdalje s početka osamnaestog stoljeća. To je bilo nešto. Onda, tinta: bila je smeđa, ponešto izblijedjela, očito načinjena od čađe, tinta iz onih vremena kad se pisalo guščjim perom i uz osobitu vrstu vitica i dodatnih poteza koji su priječili da se crnilo razlije. Tu su, uostalom, bili i tragovi zrnaca pijeska kojim se tinta tada upijala: zalijepila su se za papir i sad su nestvarno svjetlucala pri sivoj rasvjeti februarskog dana, u tišini don Spirine sobe, nakon toliko stoljeća, u zahvalnoj ruci koja je držala papir.

Ta je ruka drhtala od uzbuđenja, jer Krstu Brodnjaka sve je uvjeravalo da je pronašao nešto doista staro. I grafija je to potvrđivala, i tip rukopisa: tekst je bio pisan talijanskim načinom, sa gl umjesto Ij, i sa gn umjesto nj, sa j kao dugim i, sa svim onim karakteristikama tadašnjega pisanja, vjerojatno dubrovačkoga. Rukopisi su bili različiti, ali, koliko se na prvi pogled moglo vidjeti, pravopis je svuda bio isti. I Krsto Brodnjak je već znao: kakav god da je sadržaj tekstova, radi se o nečemu starom, pa dakle i važnom.

Sadržaj je to samo potvrdio. Sve su to odreda bili književni tekstovi, koliko je mogao razabrati, sve iz sedamnaestoga stoljeća. Kad je stao ogledati svežanj po svežanj, Krsti Brodnjaku

17

se odjednom objasnilo da je naišao na neku vrstu tajne riznice. Jer, prvo što je otvorio bila je Palmotićeva Gomnaida, opsceni, podrugljivi i politički subverzivni spjev koji se u autorovo doba širio u najvećoj tajnosti. Onda, bio je tu Jerko Škripalo, oštra satirička komedija na račun dubrovačke vlastele, koja se također čitala samo potajno, i još nekoliko takvih spisa.

Sjedio je na podu, držao fascikl u krilu i pitao se je li moguće da se sve to baš njemu događa, da je taj sanduk tko zna koliko dugo čekao na njega na nekakvom tavanu, da su ovi rukopisi poslani njemu kao preporučena pošiljka s tolike vremenske udaljenosti, i da su baš na njega adresirani. Zavrtio je glavom jer nije sad smio na to misliti. Najviše od svih, privlačio ga je najdeblji fascikl. Taj je ostao na dnu škrinje i njega je ostavio za kraj. Ipak, nije mogao odoljeti da najprije pogleda njega. Iz škrinje je i dalje mirisalo. Polako je pružio ruku.

Uzeo je fascikl obadvjema rukama, pa ga je prinio nosu. Bilo je baš onako kako je i sumnjao: taj je fascikl mirisao najjače, kao da se miris i širio iz njega. Okrajci papira što su iz njega virili kao da su bili jednako stari kao i ostali, možda čak i stariji, s obzirom na to da su bili nekako porozniji i prašniji. Krsto Brodnjak polako razveže vrpce.

Otklopi naslovnu stranicu. Ondje je kitnjastim rukopisom, izblijedjelom tintom, bilo napisano OSMAN gospodina Gjiva Frana Gundulichia vlastellina dubrovacchoga.

Don Spiro bio je u pravu. Ipak je to bio Osman.Krsto Brodnjak okrene prvi list. Stihovi su bili ispisani ured

nim, pomalo hladnim rukopisom, strofe su se nizale samo po sredini lista, a ne u dva stupca kao što ponegdje biva, pa je zbog toga fascikl bio debeo. Na svakoj stranici bilo je po šest strofa, a listovi su bili ispisani s obje strane. Sve je to Krsto Brodnjak registrirao gotovo automatski, kao što je automatski izvadio iz džepa metar, pa izmjerio i zapisao format papira.

Stao je listati. Papir je doista bio u slabijem stanju nego onaj u ostalim fasciklima, možda zato što je češće bivao u rukama, a možda i zbog slabije kvalitete. Lomio se i rasipao

18

na rubovima, ali je sredina lista ostajala čitava. Koliko se moglo ustanoviti letimičnim pregledom paginacije, svi su listovi bili na broju. Dosad nepoznat rukopis. Tko zna što sve krije? Trebalo ga je što prije svega prelistati: da se utvrdi da je cjelovit, i da se utvrdi kako doista postoji i kako nije san. Krsto Brodnjak zarije prste u sredinu.

U tom času dogodile su se istodobno dvije stvari. Čulo se kako su lupnula vrata na ulazu u župni dvor i začulo se kr- kljanje iz susjedne sobe.

Krsto Brodnjak skoči na noge. S praga ugleda don Spiri- nu domaćicu kako leži na podu i guši se, držeći se desnicom za grlo, a ljevicom za srce. U istom trenutku na suprotnim vratima pojavi se Irfan.

Dva su zvuka došla u jezivo suglasje.Skripnula su vrata, dugo i otegnuto, jer ih Irfan nije za sobom

zatvorio kad je zastao na pragu, pa su se sad polako vraćala na svoje mjesto. Istodobno, iz Terina grla dopro je sličan zvuk, samo nešto dublji, ali inače posve sukladan zvuku nepodmaznih šarki. Krkljanje se pretvorilo u škripu, a škripa u krkljanje i zvuci su pratili jedan drugi kao glasovi kad se pjeva u klapi.

Žena se davila vlastitim jezikom.Dok je priskakao, dok se bacao do nje na koljena, Krsto

Brodnjak se sjetio nečega čega se u tom času nije trebao prisjećati, jer je bilo i neumjesno i zazorno. Sjetio se kako mu je često padalo na pamet da se ljudi u hrvatskoj književnosti - pisci i čitaoci - kroz cijelu povijest dave vlastitim jezikom. S jedne strane, zato što je taj jezik težak, kompliciran i razveden u bezbroj narječja i varijanata, pa ga malo njih zna kako valja, a s druge strane zato što je neprestano ugrožen, pa zato i važan, i simboličan, te za svakoga znači mnogo više nego što bi smio i mogao značiti. Tako ih jezik udavi, te pisci ne kažu ništa, a čitaoci nad djelima ostaju bez glasa. Bezbroj puta je o tome mislio, i sad mu je baš to moralo

19

pasti na pamet dok se jadna žena pred njim doslovno davila vlastitim jezikom, a postojali su svi izgledi da se doista i udavi, dok se on gubi u svojim filološkim prisjećanjima.

Sčepao ju je lijevom rukom za čeljust, pa ju je stisnuo koliko je mogao. Čeljust je pomalo počela popuštati, kao u nekom bolnom grču, kao da su kosti u njoj popucale. To je izgledalo strašno, i Krsto Brodnjak je digao glavu da bi zabrinuto pogledao u Irfanovo blijedo, zaprepašteno lice napola otvorenih usta, kao da i njemu netko stišće čeljust.

- Trči! - prodere se fdolog. - Dovedi doktora! Ili bilo koga!Učinio je to više zato da ukloni dječaka s toga mjesta, ne

go zato što bi vjerovao da ovaj doista može nešto pomoći.rvuga. cc lid-ui: rvctKO u a. z-na. guje jc iijcgiiiisu im ujeetuv, ivauda je trgnut iza sna, najednom svede obrve i klimne glavom, a onda se okrene na peti i istrči van. Iza njega se vrata opet javiše onim istim jezivim zvukom.

Krsto Brodnjak je dotle i dalje stezao Terinu čeljust, koja se sad već bila dovoljno otvorila. Svlada osjećaj gađenja, pa joj ugura dva prednja prsta desne ruke u usta. Jezika gotovo da i nije bilo, bio je negdje otraga, jedva dohvatljiv, daleko, kao da nikada nije ni postojao. Gurne prste dublje. Napokon napipa tvrdu i žilavu gvalju. Kažiprst nemoćno klizne po malo hrapavoj i bradavičavoj površini, ne zahvativši je, i nestade u grlu; isto tako srednjak. Krsto Brodnjak od ta dva prsta načini škare, pa njima, kao kliještima, zahvati Terin jezik. Njezino lice je dotle zadobilo neku čudnu, ma- slinastu boju: da nije bila bolesna, zacijelo bi joj lice već bilo modro od navale krvi; ovako je bilo samo zeleno.

Uspio je nekako ukliještiti jezik, pa ga povuče van. Istoga časa, zvuk iz ženina grla postade nekako širi i čistiji, a prsni koš stade se trzati brzo i užurbano. Pridržavao je sad jezik samo jednim prstom, jer se drugi opet okliznuo, i nekako je omogućio zraku da uđe u pluća. Terinu glavu držao je na koljenu.

Bojao se da žena ne počne povraćati. Ali, disanje je bivalo sve bolje i sve ravnomjernije, jedino što je jezik pomalo pu-

20

zio, i postojala je opasnost da opet sklizne u grlo. Sad ga je filolog pridržavao krajnjim naporom i već se spremao da ga opet lovi po grkljanu.

Ali, kad mu je napokon opet umakao, nije pao natrag, nego je ostao stajati na mjestu. Refleks se vratio.

Sad je i Krsto Brodnjak mogao odahnuti. Bolje se namjestio na podu i naslonio ženinu glavu na svoje stegno, da joj bude udobnije. I dalje je bila u dubokoj nesvjestici ali je di~ sala pravilnije. Ovaj put neće umrijeti. Bar ne na njegovim rukama, bar ne njegovom krivicom.

Dok ju je motrio kako diše i dok je pratio kako joj se normalna blijeda boja vraća u obraze, opazi oko njezinih usta neke tragove. U prvi mah pomisli da je to pjena koja je izbila pri napadaju, ali je tu pomisao odmah morao odbaciti: tvar je bila suha i zrnata; bila je smećkastožuta, nalik na prah koji čovjeku ostane po jagodicama prstiju kad lovi leptire. Krsto Brodnjak nije mogao odvojiti očiju od tih tragova, pitajući se što bi to moglo biti. Da nije Tere uzimala kakav lijek? Da nije nešto pojela? Ili se pokušala otrovati? Ona, župnikova domaćica na Lastovu? To bi doista bio jedinstven slučaj.

Dok je razmišljao o tome, opazi da sličnih tragova ima i na njegovoj ruci, na nadlanici desnice koju je gurao Teri u grlo. Je li to ona zaprljala njega, ili je on zaprljao nju? Prinese nadlanicu očima, da pogleda izbliže. Prašina. Oprezno pomiriše. Nije imalo nikakva mirisa.

Uostalom, i da je imalo, zar bi on bio u stanju da to sigurno osjeti? Ovaj mu se otok, otkako je na njega stupio, stalno činio kao bezumna orgija mirisa, jer zrak je bio pun vonja mora, vjetra, raznih južnih trava, svakakvih neobičnih jela, sobe i ormari imali su različit vonj no drugdje, stari sanduci i rukopisi u njima odisali su lipom, čak je i njegova odjeća i koža mirisala drugačije.

Onda opazi da Tere ima žućkaste tragove praha svuda po čeljusti. Da li od njegove ljevice kojom joj je čeljust otvarao?

Nije uspio razmisliti o tome jer je u sobu nahrupio Irfan, a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču. Taj je vražji

21

balavac ipak uspio naći liječnicu! Stao je uz vrata i značajno pogledao Krstu Brodnjaka, a pogled mu je govorio: “Ja znam cijeniti prijateljstvo, usluga za uslugu!”

Liječnica kao da nije bila nimalo iznenađena prizorom koji je ugledala. Brzo je prišla, čučnula, otvorila svoju torbu i odande izvukla špricu za injekcije, ampulu i bočicu s destiliranom vodom. Vješto je otkinula ampuli vrh, navukla tekućinu u špricu, probola iglom gumeni poklopac bočice i navukla destiliranu vodu. Onda je podigla Terinu dugu crnu suknju. Ukazala se debela crna čarapa koja je na bedru bila pričvršćena gumom. Očito je guma već decenijima stajala na istom mjestu, jer se na mišiću vidjela okrugla udubina. Meso je bilo toliko bijelo da je bilo teško vjerovati da je to boja ljudske puti. Liječnica je zabila iglu.

-Je li se gušila? - upitala je dok je polako pumpala serum.-Jest - reče Krsto Brodnjak, opažajući kako liječnica ima

dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera. - Izgledalo je opasno — dodade opažajući kako kratko podšišana ženina kosa ima neobičnu crvenkastu boju.

— Dobro je da ste se našli tu — reče liječnica. — Inače je don Spiro rijetko ostavlja samu.

Krsto Brodnjak to shvati kao poticaj da objasni svoju prisutnost u kući.

— Ja sam tu radi nekih rukopisa — reče. — Inače sam iz Zagreba. Krsto Brodnjak.

— Ja sam Zora — reče liječnica kao da i nema prezimena. Ne pruži mu ruku jer je upravo izvlačila iglu injekcije iz Te- rinoga bedra.

Onda je odložila torbu, pa je uhvatila ženu ispod pazuha i pogledom dala znak Krsti Brodnjaku da joj pomogne. Filolog je brzo prihvatio donji dio Terina trupa, pa su je skupa odnijeli u susjednu sobicu, gdje je na zidu visio križ i gdje se po svemu vidjelo da je to spavaonica don Spirine domaćice. Liječnica je sve znala kako treba, nije joj, očito, bilo prvi put. Položili su ženu na krevet, pa izašli.

22

Irfan je i dalje stajao na mjestu i gledao ih pažljivo, ne pokazujući ni želju da štogod pita, ni želju da ode. Nije izgledao uplašen.

- A što je s njom zapravo? — upita Krsto Brodnjak kad su zastali nasred sobe i pogledali se.

- Tumor na mozgu — uzdahne liječnica. — Ne može se operirati, bila je u Splitu i svuda. Na rendgenu se vidi, velik je kao jaje.

- Onda će ona postepeno...- Da - reče liječnica jetko. - Postepeno. Vi, ako imate

posla — reče kao da joj je dosta razgovora - samo izvolite. Ja ću još malo ostati.

Zapravo je i bilo najbolje da idu, radi Irfana. Vani je i dalje divljao vjetar i čulo se kako borove grane u vrtu škripe. Krsto Brodnjak se pitao što radi ovakva mlada liječnica na ovakvom otoku, usred zime, i kako joj je. Na njezinoj ruci nije bilo prstena. To nije moralo ništa značiti, ali ipak... S njom bi bilo zanimljivo razgovarati. Ali, trebalo je da pođu. Namignuo je Irfanu i dao mu znak glavom.

- Ako don Spiro u međuvremenu dođe... - zausti Krsto Brodnjak.

- Reći ću mu ja sve — iznenada se nasmiješi liječnica.Krsto Brodnjak se pitao je li zapazila njegovo stakleno oko

iza zatamnjenih naočala, i gleda li ona na to samo medicinski ili i drugačije. Onda se zaputi prema vratima.

U posljednji čas se sjeti, pa se vrati do ureda, gdje je stajao otvoren bavul i rukopisi razasuti po podu. Klekne kraj sanduka, pa stane brzo vraćati fascikle unutra, pogledajući što je što i pazeći da nekako sačuva prijašnji red.

Pri tome je, usprkos brzini, opazio dvije stvari. Prvo, kad je uhvatio fascikl s Osmanom, na dlanu mu je ostalo malo žutoga praha. On je, dakle, svojim prašnim rukama zamusao onu jadnu ženu. Drugo, kad ga je protrljao među prstima, prah je bio blag, gladak i mek poput najfinijeg pudera, posve nalik na lipov pelud od kojeg je svakog juna u Zagrebu bivao blago ošamućen i patio od opojne vrtoglavice pune obećanja.

23

Glava treća

Slika se nalazila na jedinom mjestu na svijetu gdje je mogla imati neki smisao.

Na slici je nevjestom rukom nekakvog jadranskog naivca bilo prikazano uskrsnuće Lazarovo, onaj trenutak kad Isus kaže Lazare, iziđi, i Lazar doista izlazi iz groba. Lazar je bio mršav, rebra su mu ispadala, udovi mu bili raspoređeni kako u zbilji nikad ne bi mogli biti, a put mu bila otrovnožuta, kao Terina. Krist je bio u bijeloj nabranoj halji, podigao je dva prsta kao da blagosilja, sav je bio obrastao u neurednu bradu i kosu, i on mršav, izdužen i neproporcionalno dugih prstiju. Oko njega su stajala dva-tri neuvjerljiva ljudska lika, i vol i magarac, koji su, valjda, na sliku zalutali s nekog Rođenja ili Poklonstva mudraca. Uopće, po svemu se vidjelo da je slikar mnogo gledao što drugi rade i mnogo kopirao, ali je to činio loše.

Ipak, u nečemu je pogodio, vjerojatno nesvjesno. Zbog nedostatka modela, ili zbog nevještine, kod njega su Krist i Lazar ispali posve slični; bio je to zapravo jedan te isti lik u dva položaja. I to je djelovalo jer je slici davalo neku čudnu simboliku: Krist je sin čovječji, dakle, on je smrtan, i on oživljava Lazara, koji je također Krist. Lazar sudjeluje u Kristovoj božanskoj moći, jer je isti kao i on, a Krist je i sin Božji, pa je, dakle, to i Lazar. Krist je oživio sam sebe. Ili: Lazar je sam sebe uskrsnuo.

Krsto Brodnjak se pitao treba li da o svemu tome nešto kaže Irfanu, ali onda je odustao. Stajali su pred kapelicom koja je bila daleko u polju, usred vinograda i maslinika, i kroz rešetkasta vrata gledali su u tu sliku što je visila na su

24

protnom zidu koji gotovo da se mogao dodirnuti rukom. Ir- fan to ne bi razumio, jer, ako i misli što o smrti i životu, ipak je musliman i ne treba ga zbunjivati. Dječak je stajao do njega s jednom rukom u džepu, u drugoj je držao čokoladu i polako je grickao. Okolo su bila polja, vinogradski kolci i sumorne grane maslina, uzdizali se obronci brežuljaka (na jednome je bila crkvica), a iznad svega letjeli su oblaci. Bio je to otok zimi, dalek i sam.

Slika je cijelome krajoliku davala pun smisao, jer ona je nekako sve pokrivala. Ona je govorila o poljima što spavaju pod naletima zimskoga vjetra, čekajući proljeće koje će sve probuditi kao što je Krist probudio Lazara. Još više, slika je govorila o Lastovu i njegovu životu: čitav je otok spavao nasred pučine, zaboravljen, mrtav, ostavljen starcima, izoliran i bez budućnosti, i čekao nekoga da ga probudi, ćuteći u sebi lazarovsku snagu za nov život. Tako je i sva zemlja spavala i čekala, i tko zna koliko će još dugo čekati, u ovoj smrti od mržnje, straha i odsutnosti svake budućnosti. Napokon, ta je slika Krsti Brodnjaku nekako posredno govorila i o skrivenom životu rukopisa u onome bavulu, o starim a živim djelima što su nakon tko zna koliko vremena uskrsnula na dnevno svjetlo poput Lazara.

Sto sve to znači, Krsto Brodnjak nije smio ni pomisliti, znao je samo da tu slučaj igra ulogu Krista. Ili možda ipak neki viši plan, neka nedokučiva volja? Bilo kako bilo, ako je doista točno ono što mu se činilo da je vidio, ako u onom sanduku ima djela za koja se činilo da su izgubljena, onda...

Nije se usuđivao misliti dalje, i bilo mu je drago kad je iza njihovih leđa nečija noga zaparala po šljunku i kad je začuo poznati glas:

- Gledate vi, an?Bio je to don Spiro, koji je spustio jednu nogu s pedale bi

cikla pa se oslonio njome o kamen seoskoga puta. Nos mu je bio crven i pomalo vlažan, ali je don Spiro djelovao vedro i poslovno, kao i uvijek. Onako sam i crn, na putu između

25

sela i uvale Ubli, na tom starom biciklu, i on je u tom času izgledao nekako simbolično.

- Zanimljiva slika - rekao je Krsto Brodnjak.- To je jedan naš ovdi, onako, samouk, nismo imali za bo

ljega.Krsto Brodnjak je osjetio potrebu da objasni svoju prisut

nost na tome mjestu, a i dječakovu. Don Spiro mu je iskazao veliko povjerenje kad mu je povjerio rukopise i ostavio ga u svome uredu, a on sad okolo šeće i ne radi ništa. Osim toga, svećenik je zacijelo nestrpljivo očekivao rezultate njegove ekspertize. Zausti:

- Nisam mogao dalje raditi u župnome dvoru, jer...- E, znan, znan — zaklima don Spiro glavom. Tere, an? Sve

sam već čuo, sve. To je u nje, bidne, sve češće.- Kad ste prije čuli?- A, eto, davao sam svete sakramente jednoj našoj tu... Pa

se skupile žene, i tako... Sve se ovdje brzo sazna, moj šjor profešur, sve. Nego, tamo sam čuo i da za vas pita milicija...

Krsto Brodnjak se nije previše iznenadio. Milicija uvijek pita za onoga tko petlja oko starih knjiga, slika, škrinja ili rukopisa. Pa i za svakoga tko petlja s popovima, istinu govoreći. Ipak je upitao:

- Što hoće?- Radi maloga — pokaza don Spiro nosom na Irfana. - Za

nima ih tko je i što je, djeca danas bježe od kuće... - Nakašljao se značajno.

Filolog stavi ruku Irfanu na rame i osjeti kako mu mišić pod dlanom drhturi, kao u kunića. Stisnuo je koščato rame nekoliko puta dlanom, a onda je rekao, više radi maloga nego radi popa:

- To ću ja s njima vidjeti. Sve je po zakonu, i nemaju oni tu što...

- A, vi znate najbolje — reče don Spiro zagonetno, kao da želi naglasiti da se on u to ne miješa. - A vi, ovako, šećete, ili ste krenuli doli?

26

- Šećemo.- Doli, odakle ja idem - reče svećenik - gdje brod prista

je, e, tamo je kuća gdje se našao onaj bavul. Ako budete imali volje, jednom ću vam pokazati.

- A tko je bio taj vlasnik sanduka, to mi nikad niste rekli?— ubaci Krsto Brodnjak, i dalje držeći ruku na Irfano- vu ramenu.

— Tako, jedan naš, težak. Bio je prije rata financ, ali to je duga priča. A, moram ja, moram... - promrsio je i polako pokrenuo bicikl.

Kao da mu nije ugodan taj razgovor, na brzinu se oprostio i krenuo. Gledali su neko vrijeme za njim, a onda se okrenuli na drugu stranu. Još su jednom pogledali nevještu slikariju na zidu crkvice, Krsto Brodnjak je sam sebi obećao da će amo još navraćati, a onda su zašli na jedan sporedan put, u polja.

Put je vijugao između zidića kojima su bili ograđeni maslinici. Neki od zidića neosjetno su prelazili u gomile, neki su bili obrasli dračom i kupinom, neki su bili napola urušeni. Na jednom mjestu put se račvao, pa je jedan krak prelazio u usku i neravnu stazu što se gubila negdje na obronku brda. Polja su bila tiha i prazna. Vjetar je bivao sve slabiji, povremeno bi palo po nekoliko kapi kiše i tada bi jako za- mirisalo po polivenoj prašini, a i miris južnih trava tada bi se jače osjetio. Kao da se lastovski Lazar već pomalo budio.

— Kako si našao doktoricu? - upita Krsto Brodnjak Irfana iznenada.

— Onako, otprilike — reče mali. — Znam ja đe su oni uvijek.

— Doktori?-Jah.- Kako znaš?Dječak je neko vrijeme šutio, a onda prozbori tako kao da

na to pitanje odgovara samo zato što mu je Brodnjak prijatelj i što je obečao da će srediti ono s milicijom.

27

— Nisam ja uteko od kuće samo zbog milicajca.— Nego?- Zbog stare. Kad njoj dođe, izgleda tačno nako.— Kao Tere?- Jah.Sad je Brodnjaku bilo jasnije dječakovo ponašanje u žup

nom dvoru. Bio je blijed ali ne i odviše uplašen. Tko zna od čega mu majka pati? Mora da mu je već dosta i bolesti i bolesnih ljudi. Pitanje je kako inače gleda na ljude s jednim staklenim okom i s drugim sve slabijim? Krsto Brodnjak shvati da je učinio dobro što nije rekao ništa u vezi s onom slikom u kapelici. Irfanu bi to bilo samo odbojno i ništa više.

Onda iza sebe začuju najprije povik, a onda i potmulo brek- tanje maloga motora. Brodnjak se osvrne i ugleda priliku u plavoj pelerini kako se trudi da obuzda volan mopeda koji je poskakivao po neravnom putu. Puteljak je na tom mjestu vijugao, ogradice su bile dosta visoke, pa Irfan, premda se dizao na prste, nije mogao vidjeti tko ih to zove. Brzo se uzverao na zidić i provirio preko kupine.

Onda je odjednom skočio sa zida, ali ne na put nego na drugu stranu, u maslinik. Dok ga je filolog zapanjeno gledao, mali je počeo panično trčati bježeći između stabala u svojoj vjetrovci od zelenog šuškavca, zguren, kao da na njega pucaju. Dotle se vozač mopeda približio toliko da je i Krsto Brodnjak svojim slabim okom mogao razabrati tko je. Tada je shvatio zašto Irfan bježi. Na malom motoru vozio se milicionar. Pa da, dječaka traže.

Ali, milicajac nije ni spomenuo dječaka, možda ga nije ni vidio. Dreknuo je:

— A kud ćete vi?- Ne znam — rekao je Krsto Brodnjak. — Sećem.- Zar niste vidjeli natpis? Natrag! Tamo se ne može, tamo

je vojska!

28

Nastala je čudna tišina.Dok je povlačio karton fascikla po dnu drvenog sanduka,

Krsti Brodnjaku se pričinilo da su u toj kutiji instalirani mikrofoni, a svuda naokolo da su golema pojačala koja zvuku daju nadnaravnu silinu i domašaj. Jer, sve je odjekivalo gre- banjem kartona i šuškanjem papira: i prazna kuća, i vrt, i čitav otok. Nigdje se nije čulo ništa osim zvuka zagonetnih stranica i bubnjanja njegova vlastitog srca. Vjetar je oko podne naglo stao, više nije bilo ni paklenog zviždanja ni lo- matanja granja, ni lupanja škura što se otimaju. Pljuskanje mora nije se moglo čuti na tu daljinu, u kući je bila tišina, a u mjestu još veća.

Tiho je bilo i u njegovoj glavi, nigdje nijedne misli da pomuti muk odluke. Čak ga nije golicao ni interes za mladu liječnicu, čak ga nije mučila ni briga za Irfana koji je onako naglo nestao i još se nije vratio. Krsto Brodnjak se na onom mjestu u polju više nije smio zadržavati, zbog milicajca, a nadao se da će dječaka naći u hotelu, ali ga nije našao. I sad, poslije podne, kad se opet uvukao u župni dvor da se pozabavi rukopisima, nije bio kadar da misli na maloga, ni da se za njega brine. Bio je kao narkotiziran.

A što je osobito čudno, činilo mu se da ta narkoza dopire odande, iz sanduka, i to ne psihološki, kao opojni dah otkrića, nego fizički, skupa s onim mirisom lipe koji je sad bio još jači. Kao da udiše nekakav nervni bojni otrov, Krsto Brodnjak je osjećao kako mu trnu svi interesi, sve brige, sva sjećanja, bol i umor, i kako oko njega sve gasne osim zanimanja za te papire i za ono što bi u njima mogao naći.

Znao je da je već dotada otkrio mnogo, ali to mu nije bilo dosta jer mu nije moglo biti dosta. Znao je da se sad, u njegovoj trideset i trećoj godini, odlučuje o svemu. Poslije više neće imati vremena i ovakva se prilika više neće ukazati; takvi bavuli i takvi rukopisi nalaze se samo jednom u životu. Zato ga nisu mogli odvratiti ni odbjegli dječaci, ni lijepe liječnice, ni vlastiti život u nesretnom braku i s perspektivom sljepoće

29

negdje oko pedesete. Ništa od toga više nije moglo biti važno. Ovoga puta točno je znao što traži, znao je što želi provjeriti i o čemu se želi uvjeriti. Posegnuo je za najdebljim fasciklom i polako razvezao njegove krpene trake. Sjedio je na podu, naslonjen leđima na bavul, fascikl je stavio na koljena, a očima je malo zaškiljio, da ono jedino oko valjano dovede u fokus. Onda je polako zahvatio prstima prvi list. Na njemu je pisalo:

Ah, čijem si se sahualila tascta gliuzcha oholasti??Sue scto visce steresc chrila sve ciesc paccha nixe pasti!

Podigao je list prema svjetlu. Svega se jasno sjećao, ali, ipak, želio je ponovo provjeriti. I odmah se vidjelo: struktura papira je odgovarala, boja tinte je odgovarala, sve je odgovaralo. Rukopis je u najgorem slučaju potjecao s kraja XVII. stoljeća, ali je vjerojatno bio stariji.

A i tekst je bio savršen. Krsto Brodnjak je prelijetao očima preko strofa: Osmana je u životu pročitao toliko puta da bi - činilo mu se — odmah zapazio da nešto nedostaje ili da je nešto dodano. Uostalom, u hotelu je imao i izdanje Gundu- lića u “Starim piscima hrvatskim”, ali ga namjerno nije ponio sa sobom u župni dvor, iz praznovjerja. Koliko je mogao vidjeti, sve je bilo tu: Osmanovo savjetovanje s doglavnicima, putovanje Kazlar-age i Ali-paše, otmica poljskih gospoja, sve one scene kojih se filolog tako dobro sjećao, zbog kojih je, uostalom, u mladosti i odlučio da se posveti tom poslu. Ogledao je stranicu po stranicu, da bude siguran. Tako je sjedio u oblaku mirisa lipe, dok je sivkasta svjetlost sipila s prozora, i polako prevrtao listove koji su po rubovima bili iskrzani i runili se istim onim žućkastim prahom koji ga je bio onako zbunio toga jutra.

Namjerno nije preskočio na ono mjesto koje ga je najviše zanimalo, namjerno nije želio odmah znati na čemu je.

30

Bilo je to kao u snu: ako se žuriš, probudiš se. Uostalom, uvjeravao je sam sebe da je već i ovo što je našao više nego dovoljno, bez obzira na to kako stoje stvari s onim mjestom. Trebalo je ići postepeno, i trebalo je tu postepenost izdržati. Tako je listao odmjereno, prečitavajući na svakoj stranici barem ponešto, ne dopuštajući da ga nestrpljenje svlada.

Ali, trenutak se neminovno približavao. Već je stigao i do Trinaestoga pjevanja, u kojem se opisuje scena u paklu, gdje se nečiste sile (ružne kako i treba, ali poetski prelijepe) dogovaraju kako da napakoste kršćanima i Osmanu. Činilo mu se da je dobro što to pjevanje nosi broj trinaest, jer je bilo više nego logično da se pakao opisuje baš u Trinaestom pjevanju. Ali, uvažavao je i druga mišljenja, ona koja tvrde da je to pjevanje zapravo petnaesto, i da ono dolazi prvo poslije prekida. Poslije onoga fatalnog prekida koji je zapečatio sudbinu Gundulićevu i sudbinu svih onih koji su ga ikad čitali. Neki misle da ta dva pjevanja koja nedostaju Gundu- lić nije nikada ni napisao, dok drugi tvrde da su uništena iz političkih razloga, zbog straha od Turaka ili radi katoličke ideološke ispravnosti. Ima i drugih teorija, ali nitko ne ostaje ravnodušan, pa stvarajući mišljenje sudi i Gunduliću i sebi. Trinaesto je pjevanje bilo tu. Poslije njega moralo je uslijediti Šesnaesto, koje počinje riječima (Krsto Brodnjak mogao ih je lako napamet citirati):

U kraljeva, ko puk scijeni nije života draga i slatka: sveđ su u pomnjah zamišljeni ne imaju mirna časa kratka.

Stigao je do posljednje stranice Trinaestoga pjevanja, duboko udahnuo miris lipe koji je sad bio svuda oko njega, a onda je okrenuo list. Prvo je pogledao njegov gornji dio. Ondje je stajalo Spieuagnie Cetarnaesto.

31

Polako je spustio list, skinuo naočale i protrljao zdravo i stakleno oko, opet ustakao naočale, a onda stao čitati prve stihove ispod toga zagonetnog natpisa. Oni su glasili:

Od viscniega čovjek prima mnoghe dare i milosti, ali od svijech jedna ima lijepa veomi, slavna dosti.

Papir mu je drhtao u ruci, u ritmu srca. Počeo je čitati glasno, jer je morao biti siguran. Glas mu je drhtao i čudno odjekivao u toj praznoj prostoriji, u praznoj kući, nimalo nije nalikovao na njegov glas, kao da to govori rukopis, povijest sama. Dalje je išlo ovako:

er smiglienie dano s nebi da se svagda nebu vrati milos boxju, kad je trijebi, gliudi gliudem mogu dati.

Stihovi su Krsti Brodnjaku bili nepoznati. Dobro je znao da su Osmana dopunjavali razni autori u raznim trenucima, te je dopune poznavao gotovo jednako dobro kao i spjev sam, premda je o dopjevima imao svoje mišljenje. Ovo nije bila ni jedna od tih dopuna. Ni Pijerka Sorkočevića, ni Zla- tarićeva, ni Mažuranićeva. Ovo je bilo nešto drugo. Uostalom, to i nije mogla biti nijedna od tih dopuna, jer se tekst Četrnaestoga pjevanja ni po čemu nije razlikovao od teksta ostatka spjeva: ni po papiru, ni po rukopisu, ni po jeziku, ni po tinti. Jednostavno, ni po čemu. To je bilo nešto drugo. Nešto dotada posve nepoznato. Nije smio ni misliti što to znači.

Zato sada tek brzo prelista Četrnaesto pjevanje, koje je bilo prilično dugo, možda i tisuću stihova, i otvori slijedeći list. Ondje je stajao natpis: Spieuagne Petnaesto. Preletio je po-

32

gledom stranicu (prvi stih je glasio Duscia caccho golubizza), a onda je brzo nastavio listati dalje. Poslije Petnaestoga pjevanja dolazilo je Šesnaesto, pa Sedamnaesto. Dalje više nije ni bilo važno.

Polako je odložio rukopis na pod kraj sebe, i zabacio glavu. Nastojao je ovladati vlastitim mislima, koje su bile hladne, trezvene i nezainteresirane za sve na svijetu osim za rukopis, ali raspršene i zabavljene raznim licima toga otkrića. Što je sve to skupa moglo značiti? Ako je rukopis isti, ako je papir isti, ako taj papir potječe iz sedamnaestoga stoljeća (što svakako još treba provjeriti), što se iz toga može zaključiti? Može se zaključiti da se tu radi o Omanu iz sedamnaestoga stoljeća, iz doba neposredno nakon Gundulićeve smrti (1638). To onda možda dalje znači da je rukopis bio u posjedu nekoga od Gundulićevih potomaka, a ako je tako, onda je mogao i nastati baš u pjesnikovo doba. U tom slučaju, taj je tekst mogao biti prepisan baš u pjesnikovo vrijeme, možda i s njegovim znanjem, i mogao je onda biti negdje pohranjen.

A to onda opet ne znači ništa drugo nego da je baš on, Krsto Brodnjak, jednooki filolog, otkrio cjelovitoga Osmana kako ga je Gundulić napisao. Je li moguće da se ostvario njegov san, i to baš onako kako ga je sanjao, budan i spavajući, zdrav i bolestan, pijan i trijezan, u svako doba, san da nađe cjelovitoga Osmana? San je mirisao na lipu.

A ako je tako, ako se san ostvario, što će dalje biti s njegovim životom?

33

Glava četvrta

Na pozadini sivoga, olovnog mora ugledao je vitku priliku duga vrata i s torbom u ruci. Prilika je na trenutak zastala kad je spazila njegovo lice iza stakla. Onda, kad joj je mahnuo, skrenula je sa svoje putanje duž rive i uputila se prema njemu.

Nije znao da li da se tome raduje ili da mu bude krivo. Zavukao se u taj prazni kafić na obali (samo je jedan starac ondje sjedio u kutu i čitao novine, kriveći se da uhvati zraku svjetla), ne bi li nekako kavom podigao tlak i tako razbistrio misli, ne bi li sebi objasnio što se to događa i što to što se događa može značiti. Izvukao se iz župnoga dvora tiho, da ga ne čuju (premda je istodobno osjećao želju da skače i da viče), pa se iz sela što se amfiteatralno steralo nad poljem spustio do mora, da se malo prozrači. U glavi mu je bio koloplet svega i svačega i to se još nije počelo slijegati, a bilo je pitanje hoće li se ikad sasvim sleći. I sad, kad se pojavila doktorica, nije znao je li ga njezin nailazak spriječio da nešto važno shvati, ili će mu njezina prisutnost možda u tome pomoći.

Mislio je o svome otkriću i o onome što će to otkriće značiti, za njega i za druge. Dobro, možda će negdje ostati uvijek zapisano da je on, Krsto Brodnjak, tridesettrogodišnji istraživač iz Zavoda za književnost i teatrologiju u Zagrebu, otkrio na Lastovu kompletnoga Ostnana. Dobro, možda će se njegovo ime spominjati u novinama, na radiju i na televiziji, možda će biti intervjua, možda će ovaj trenutak postati nezaobilazna fusnota u većini znanstvenih rasprava o starijoj hrvatskoj književnosti. Ali inače? Sto onaj tamo sanduk i njegov sadržaj mogu značiti inače?

34

Hoće li se išta promijeniti u njegovu životu? Hoće li taj nalaz išta promijeniti na činjenici da je njegov brak tužan, bez ljubavi, ali je osuđen da traje, kad je već zasnovan na samilosti, obostranoj? Hoće li se išta promijeniti na činjenici da on ima stakleno oko i da u svojoj pedesetoj godini vjerojatno više neče gledati sunce? Hoće li se išta promijeniti na činjenici da će — upravo zbog vida — morati promijeniti posao i početi se baviti nečim drugim? Ili je taj pronalazak čitavoga Osmana definitivno otvorio vrata bolesti i propasti, pa sad, kad više ništa veliko ne očekuje ni od svoga rada ni od života, može slobodno oslijepjeti već sutra?

Sto takvo otkriće uopće može promijeniti? Zar ne živi u siromašnoj, jadnoj i barbarskoj zemlji — iz koje ne može pobjeći jer je stručno vezan za jezik - gdje svi povijesni dokumenti neminovno propadaju, ili bivaju odbačeni, prezreni i zaboravljeni, u zemlji koja nema sjećanja nego je sve u njoj zaborav, divljina i hajdučko arlaukanje? Zar ne živi u zemlji koja sve dublje tone u mrak i zaostalost, gdje se politički plenumi danima prenose preko televizije (televizor iznad šanka i sad je emitirao takav neki žalosni ritual), tako da svi vide kakvi nas ljudi vode i kako nam nema spasa? Zar ne caruju u toj zemlji štrajkovi, mitinzi, najniže strasti, čista iracionalnost i mrak? I što bi tu, u takvoj zemlji i među takvim ljudima (koji, ako nisu divlji i glupi, onda su zdvojni i očajni) mogao značiti jedan Osman, jedan cjeloviti Osman? Zar neće on pasti ovamo kao što meteor pada u baru, ne ostavljajući traga? Koga će uopće biti briga? Šačicu takvih fanatika kakav je i on sam, i nikoga drugog. Svi su drugi posve ravnodušni i prema Gunduliću, i prema književnosti, i prema svakoj ljepoti. Takva ljepota kakva je starija hrvatska književnost zapravo je čisti balast i tegoba sa stanovišta vla- dajućeg sistema vrijednosti u društvu koje tu ljepotu svojata kao svojega pretka.

— Dobar večer - ustao je da dočeka doktoricu. — Sigurno idete od pacijenta? — pokazao je na njezinu torbu.

35

- Baš dobro što sam vas našla - rekla je kao da ga nije čula. — Moram s vama o nečemu razgovarati.

To je bilo dobro. Uvijek je dobro kad lijepa i zanimljiva žena ima s čovjekom o nečemu razgovarati, ma šta to bilo. A i inače je to bilo dobro. Krsto Brodnjak se pitao neće li mu možda ona donijeti spas, biti ono uho u koje bi mogao kazati ono što ga muči, ono oko u kojem će moći vidjeti sebe i znati na čemu je.

Jer, želio je nekome pripovijedati o Osmanu. Nekome tko malo znade i o Gunduliću i o epu, nekome tko bi ga slušao pažljivo i zahvalno. Mogao je to biti i Irfan, ali maloga nikako nije bilo. Prošlo je od njegova nestanka već nekih se- dam-osam sati, a nije mu bilo traga ni u hotelu, ni u mjestu, ni po kaletama, ni na pristaništu kad je brod dolazio, nigdje. Krsto Brodnjak se nije odviše brinuo, znao je da je mali dovoljno vješt da se snađe, ali mu je dječak već nedostajao, premda se nisu znali još ni dvadeset i četiri sata. Mo-

v

gao je njemu pričati o Osmanu, a nije mogao pričati don Spi- ri, jer ovaj bi bio odviše impresioniran i ne bi znao šutjeti. Osim toga, to bi ga bacilo u brigu što će kazati crkvene vlasti. Možda će doktoricu Zoru ta priča zanimati? Njoj će to biti samo priča premda je njemu život.

- I ja vas trebam — rekao je.- Onda dobro - jednostavno je rekla crvenokosa žena. -

Uzet ću vinjak.I to je bilo dobro. Krsto Brodnjak je gledao van, na pustu

rivu i olovno more, na pučinu nad kojom su se crvenjeli ku- dravi sutonski oblaci, i opet je osjetio kako je daleko od svega, od svoga života, a opet nekako na njegovu vrhuncu, suočen s beskrajem pučine kao s beskrajem mogućnosti, s labirintom, i pomislio je kako bi upravo tu i u tim okolnostima bilo lijepo zaći u labirint priče o Osmanu.

O Osmanu kao spjevu i o Osmanu kao liku. Činilo mu se sada da bi liječnicu zanimalo da čuje i sam sadržaj spjeva o mladom caru koji s proljeća 1622, nakon poraza u hoćim-

36

skoj bici, odlučuje da obnovi carstvo. Bilo bi zanimljivo naširoko pripovijedati o putovanjima Osmanovih poslanika, o pustolovinama ratnica Krunoslave i Sokoliće, o Poljskoj i o velikom slavenskom svijetu koji se pruža preko čitave Evrope, o toj maštariji. Pa potom prijeći na Bukovca, na Gundu- lićev san, na ono što je Gundulić značio za ilirce, zaletjeti se čak i do priče o Benešićevim naporima da tridesetih godina u Varšavi objavi Osmana u poljskom prijevodu. Najviše od svega bilo bi lijepo govoriti o praznini, o onoj strašnoj rupi u spjevu koja je stoljećima zračila i izazivala svojim nesagle- divim značenjima, potičući ne samo dopjeve nego izazivajući i polemike, tjerajući mnoge ljude da toj praznini posvete sav život, djelujući možda čak i snažnije nego postojeći tekst i nego sva druga Gundulićeva djela zajedno. O rupi koja sad više nije bila rupa, jer ju je on, Krsto Brodnjak, uspio popuniti. Time je promijenio nešto veliko, važno i strašno, preustrojio cijeli jedan svemir kao da je otkrio nov planet. Možda će mu doktorica reći što je zapravo učinio?

- A što ste me trebali? - upitao je kad je ona popila malo vinjaka, osjećajući kako mu već sama njezina blizina pomaže, jer je bila lijepa, odlučna i bez koketerije.

- Htjela sam — rekla je — da razgovaramo o Teri.Zašto s njim o Teri? Zašto ne s don Spirom? Da nije nešto

zabrljao kad je ono pomagao staroj ženi? Oprezno je upita:- Nešto u vezi s onim napadom?- Da — doktorica je pripalila cigaretu brže nego što je on

bio u stanju da joj prinese vatru. — Napadi su kod nje bili uobičajeni. Tumor pritišće, između ostalog, i na centar za ravnotežu, javljaju se duboke nesvjestice, kao kod narkoze. To se već događalo. Ali, ovaj put... To mora da je bilo nešto drugo. Zao mi je što nisam bila tamo.

- Kako mislite nešto drugo?Ali, doktorica je imala svoj smjer: opet kao da nije čula

njegovo pitanje nego je postavila svoje. Možda je odlučila da mu tek na kraju otkrije što se zbiva, kako ga ne bi

37

zbunjivala i kako bi dobila što preciznije odgovore. A možda mu nikad i neće otkriti ništa? Možda se nije trebalo upuštati u ovakav razgovor, možda joj je odmah trebao početi pričati?

— Opišite mi malo kako je to izgledalo - rekla je odlučno. — Sve čega se možete sjetiti. Simptome, detalje...

Krsto Brodnjak je posluša. Ispričao joj je, što je mogao točnije i hladnije, ono što se dogodilo toga jutra. Nastojao je da ništa ne izostavi, da uključi u priču sve pojedinosti, a opet da ne izigrava nekakvoga liječnika-amatera ili samozvanog spasioca. Na kraju je rekao:

- S jezikom sam imao najviše muke, i tu sam svakako imao sreće što sam ga uspio nekako prikliještiti...

- A ona je stalno bila u nesvijesti?— Da. Onako kako ste je našli.Doktorica slegne ramenima. Preletjela je svojim svijetlo-

smeđim očima preko Brodnjakova lica, na trenutak ga pogledala u oči, ali joj pogled nije lutao od zdravoga do staklenog oka i natrag, kao pogled drugih ljudi. Gledala ga je u korijen nosa, kao da ga kani hipnotizirati. Onda je rekla:

- Znate zašto vas pitam? Zato što je Teri naglo krenulo nabolje.

Vani se već bilo sasvim smrklo i more jedva da se naziralo kroz ionako zatamnjeno staklo kafića, samo su se ponegdje vidjele krijeste valova, koji zapravo i nisu bili valovi nego mrtvo more, mareta ili rebatajica. Bio je suton, bila je zima, a njih dvoje bili su sami kao na svjetioniku. Sve su morali rješavati sami, i ona i on.

— Pa, to bi moralo biti dobro - rekao je Krsto Brodnjak oprezno.

- Ponekad je to i loše - ugasila je liječnica cigaretu, a Krsto Brodnjak je opet opazio da nema prstena, što je moglo biti i iz profesionalnih razloga. - Stanje se koji put naglo popravi prije nego što definitivno krene nagore.

— Mislite da je to?

38

- Mislila sam iz početka - reče doktorica Zora. - Bila mi je Tere na redovnom pregledu, tako se potrefilo, baš danas po podne. Mislila sam da je to, zapravo, bojala sam se. Ali, nije.

Govorila je nekako polako i oprezno, brzo i kratko ga pogledajući. Krsto Brodnjak se nije snalazio, nije shvaćao dolazi li njezino oklijevanje od sadržaja onoga što mu govori, ili su krive okolnosti: mladi je barmen povremeno pogledao prema njima, dok je starac s novinama otvoreno buljio i prisluškivao. Nije šala: njihova doktorica u povjerljivom razgovoru s neznancem.

- Kako znate? - upitao je napokon filolog.- Ona se danas bolje osjeća, ali to ne mora značiti ništa -

uzdahne liječnica. - No, ima i drugih stvari. Imala je prije problema s koordinacijom pokreta, s ravnotežom, vukla je jednu nogu, teško je artikulirala riječi.

- A sad?- Nemojte se smijati. Toga je nestalo. Vidjela sam svojim

očima.- Vi mislite — rekao je Krsto Brodnjak — da to ima neke

veze s onim napadom? Zato ste htjeli da vam ga opišem? Onda sam ja bio svjedok nekakvoga čuda, ili što?

Pokušao se nasmiješiti, ali doktorica nije prihvatila osmijeh. Spustila je pogled na vlastite ruke u krilu, a onda ga opet digla. Rekla je:

- Čuda se ne događaju. Zato sam morala provjeriti. Napravila sam neke male pretrage. Puls, tlak, krvna slika. Možete misliti kako te stvari mogu izgledati kod organizma u tom stanju. Točnije, kako su izgledale.

- Sad više ne izgledaju?Doktorica uzdahne i pogleda ga očima koje su — činilo mu

se da to vidi — očajnički tražile pomoć. Onda reče:- Sad je sve to kao u zdrave osobe.

39

Dok je sjedio na plastičnom stolcu i osluškivao zvukove iz ordinacije, Krsto Brodnjak se pitao što on tu zapravo radi i što se sve to skupa njega tiče.

Ambulanta je stajala na osami, uz prve vinograde, okolo je bio mrkli mrak, i točno je mogao zamisliti kako je ta zgradica točka na otoku okružena mrakom, kako je otok točka na moru okružena valovima, kako je more točka na planeti okružena kopnima i oceanima. A najmanja točka u svemu tome bio je on sam, dok sjedi tu i čeka rezultate rendgenskog snimanja koje ga se ne tiče, da bi se utvrdilo stanje zdravlja žene koju ne poznaje, da bi se tako utvrdile činjenice koje opet ne mogu biti njegova briga.

Istodobno, tu je bio Osman, Irfan, tu je bilo sve ono što ga se i te kako tiče, o čemu nije stigao nikome reći ništa i o čemu još nije stigao ni da razmisli kako treba. Imao je svoju brigu, a brinuo je tuđu. U čudu je utvrdio da se svemu tome rado prepušta, kao da je upao u krug čarolije: kad mu je već poslano otkriće, kad je već nadaren tom velikom srećom (a to jest sreća), onda valjda mora pristati i na odlaganje, na skretanje s puta, na muku i neizvjesnost: to je valjda uvjet da čudo doista bude čudo i da se san napokon ostvari. Sve je bilo dio iste priče, iste pogodbe.

Zato je otprve pristao kad mu je dolje u kafiću doktorica Zora predložila da skupa odu do župnog dvora i da nagovore Teru, a onda da je doktorica rendgenski snimi. Činilo mu se da mora na to pristati, kad ga već mlada žena tako lijepo moli i kad je već od početka u cijelu stvar upleten. Jer, sve se to s Terom dogodilo u blizini one tamo škrinje, onoga ba- vula, dok su prsti Krste Brodnjaka bili među stranicama prašnjavog rukopisa koji će promijeniti hrvatsku književnost, i zato je i Tere bila nekako povezana i s rukopisom i s njim osobno, i on se morao za nju brinuti.

I tako su otišli tamo, Tere se neko vrijeme opirala, jer da je kasno i da ona nema vremena, da soli masline, da njoj ništa ne fali, i bila je poletna, zasukanih rukava, čak i rumena,

40

tako da se čak i doktorica zgranula nad tim njezinim novim stanjem, jer je bila navikla da je viđa blijedu, nemoćnu, zlovoljnu i napola mrtvu. A Tere je svoju novu situaciju uzimala kao nešto najprirodnije na svijetu, kao da je oduvijek znala da će se tako nešto jednom dogoditi, pa se nije dala gnjaviti liječničkim zanovijetanjem. Ipak su je na kraju nekako obrlatili, ispalo je tako da Tere čini doktorici nekakvu uslugu, i tako su sve troje mračnim putom odbauljali do ambulante, gdje su se njih dvije zavukle u radiološki kabinet, a Krsto Brodnjak ostao u čekaonici, sam i zamišljen, da se pita treba li njemu sve to i čini li dobro što se prepušta.

Ali, nije mu bilo dano da se dugo o tome pita. Vrata su se otvorila i unutra je nahrupio don Spiro, užurban i poslovan kao i uvijek. Uperio je nosinu u Krstu Brodnjaka i upitao ga s praga:

— A jesu li više nji dvi?- Brzo će, valjda - rekao je filolog.Nije vrijedilo da pita kako je don Spiro pogodio kamo je Te

re nestala iz župnoga dvora i gdje treba da je traži. Filolog i liječnica nisu nikome rekli kamo vode staru župnikovu domaćicu, niti su koga putem sreli; ipak, kao da je cijelo mjesto točno znalo i kamo su otišli, i kad, i zašto. Tim ljudima na otoku kao da i nije trebalo da o nečemu razmjenjuju vijesti, oni su sve znali jedni o drugima kao da su povezani poput spojenih posuda. Nije vrijedilo o tome razgovarati, pa je zato Krsto Brodnjak upitao don Spiru što misli o Terinu iscjeljenju.

- Sve je u Božjim rukama - reče pop, prelazeći odmah sa svoje omiške ikavice na književni jezik. — Znam ja takvih slučajeva iha-haj, pa i ovdje, na otoku. Velik je Bog, velik - dodao je.

— To svakako snaži vjeru - rekao je Krsto Brodnjak, tek toliko da se razgovor ne ugasi.

— Snaži, da - spustio je don Spiro nos kao rampu. - Premda, ne mora to uvijek ni dolaziti od Boga, takva izlječenja.

- Nego?

41

- A, eto, ima i drugih sila — zakimao je glavom don Špiro i uhvatio se za nos cijelom šakom. Kod njega se zbilja nije znalo kad će mu neki razgovor iznenada postati neugodan. I ovaj je postao, činilo se. Rekao je: - Nego... Ču san za ma- lega...

- Irfana? — uspravi se Krsto Brodnjak na stolici. - Našli su ga?

- A oli ga je ko traži? - digne don Špiro obrve, gotovo malo i prijekorno. — Vidi ga je tu jedan naš težak, ma je mali uteka put dozdo — pokaže pop rukom nekamo neodređeno. — A zašto on biži?

Krsto Brodnjak slegne ramenima osluškujući zvukove iz ordinacije odakle je sad, umjesto dotadašnjeg mrmljanja i kratkih naredbi, dopirao glasan razgovor.

- Ne želi da ga vrate kući - reče. - Tamo mu ju loše. Vidio je milicajca, pa je pomislio da njega traži.

-Ja ne znam - zakima don Špiro. - Vi ćete najbolje znat, ali, grehota je dijete od roditelja odijeliti...

To je bio prijekor, naravno. Ali, Krsto Brodnjak se nije mnogo obazirao na to. S jedne strane zato što je znao da je u pravu i da je klincu doista bolje na Lastovu nego kod kuće. A s druge strane zato što je iz ordinacije došao spas.

Na vratima se pojavila Tere koja je upravo vezala rubac na glavi i opraštala se s liječnicom. Liječnica je na sebi imala tešku olovnu pregaču i bilo joj je drago što vidi don Špiru. Pop je skočio na noge, prišao vratima ordinacije i zaunjkao:

- Kako van se čini, šjora doktorica?“Ipak je šjora”, pomislio je Krsto Brodnjak. Ili šinjorina ne

ide uz titulu? Doktorica je na brzinu objasnila popu da se prvo moraju načiniti slike. Onda je još dala Teri kutijicu s nekakvim tabletama, i tako su onda svećenik i njegova domaćica zastali nasred čekaonice, kao da se pitaju što bi dalje.

- Mogu li ja poć? — upitala je Tere. - Mene čeka posal.- Ja ću ispratiti doktoricu - rekao je Krsto Brodnjak i

klimnuo popu glavom.

42

Tako su njih dvoje otišli. Liječnica je s vrata ordinacije dala Krsti Brodnjaku znak da dođe s njom unutra. Kad je ušao, pokazala mu je na okrugli stolac bez naslona, kraj stola, kao da je on pacijent koga ona misli pregledati. I svjetlo mu je ondje tuklo u oči. Kad je sjeo, ona je svukla svoju pregaču, pa je iz aparata izvadila okvir sa snimkom i s njim se zavukla u mračnu komoru. Nad vratima je zasvijetlila žarulja. Ali, zid je bio posve tanak, i ona je to znala, pa je i progovorila odande.

- Jeste li vidjeli toga bapca — govorila je isprekidano, dok se čulo neko zveckanje i pljuskanje. - Kao da nikad i nije bila bolesna.

- Da - reče Krsto Brodnjak. — Zmaj.- Nju su već otpisali i u Splitu i u Zagrebu - govorila je

Zora iz mraka. - Inoperabilno. To čudo je na vitalnim dijelovima. Moglo se samo čekati. A vidite sad.

Doktoričin glas zvučao je odande nekako intimno, kao da su već stoput razgovarali, kao da se znaju i predobro, kao da svaki dan tako razgovaraju. U toj ambulanti, osamljenoj točki na otoku, na moru i na globusu, počelo je postajati nekako ugodno.

- Don Spiro kaže da se čuda događaju - reče Krsto Brodnjak. — Njemu je to skoro normalno.

- To spada u njegov zanat - reče liječnica izlazeći iz komore. - A znate što je meni palo na pamet? Čak sam i pitala Te- ru, ali gdje bi ona to priznala... Pomislila sam: da nije trava?

Objesila je folije da se suše, dok je Krsto Brodnjak otraga gledao njezine noge u čizmama i bedra u debeloj suknji, liniju leđa i crvenkasti mašak na vratu.

- Trava? - upita.- Ima ovdje ljekovitih trava — reče doktorica Zora. - A ima

i travara. Naročito jedna starica dolje u uvali... Čudo jedno što sve oni liječe... Imaju najnevjerojatnije kombinacije... Ja, naravno, moram po dužnosti na sve odmahivati rukom, ali zapravo...

43

- Vjerujete?— A, ne znam. — Ona sagne glavu pa se krivulja vrata opet

lijepo istakne. — Ovaj otok je jedno čudo. Zemlja, zrak... Sve drugačije nego igdje drugdje. To je sve kao začarano, ja to ne znam izraziti, možda biste vi znali bolje, ali... Tu su svakakva čuda moguća.

Krsto Brodnjak jedva da se usuđivao pitati ono što je namjeravao. Nekako mu se činilo da ravnoteža među njima ovisi o tome da se ne zalazi ni u kakve intimne pojedinosti i da se barem grade da ih spaja isključivo neki načelni interes. Ipak je upitao:

- Vi niste odavde?- Nisam - rekla je. - Nisam čak ni Dalmatinka. Završila

sam medicinu u Zagrebu, nitko nije htio na Lastovo, a ja sam baš tada bila u nekim...

Ustala je naglo, kao da joj taj razgovor budi neke ružne uspomene. Uostalom, nije o sebi rekla praktički ništa. Prišla je snimkama, ali ih je samo opipala, a onda je otišla do ormara s kartotekom, pa iz jedne ladice izvadila žutu kovertu u kojoj je bila rendgenska folija. Vratila se potom, uzela snimku iz koverte u lijevu ruku, a u desnu uzela novu, onu koja se upravo osušila. Onda je to digla prema svjetlu, pa je gledala čas jednu, čas drugu. Zatim je spustila obje snimke, pa je brzo pripalila cigaretu.

— Sto je? - upita Krsto Brodnjak.- Dođite ovamo - rekla mu je.Polako je podigla lijevu ruku sa snimkom u njoj. Vidjela se

ljudska lubanja snimljena u profilu. I laičko oko moglo je razabrati da se u lubanji nalazi crna mrlja u obliku jajeta, otprilike tamo gdje je počinjao mali mozak, negdje malo iza uha.

— Da — reče Krsto Brodnjak. — Vidim.— A sad pogledajte ovo — rekla je Zora i podigla desnu

snimku.Bila je to ista lubanja, snimljena pod istim kutom i na isti

način. Na njoj nikakve mrlje nije bilo. Bila je to čista, obič

44

na lubanja, tako da je izgledala kao da i nije prava, poput crteža u udžbeniku. Ona s mrljom bila je uvjerljivija i ljud- skija.

Krsto Brodnjak pogledao je čas u snimku, čas u liječnicu. A ona je polako digla i drugu sliku, tako da se može još bolje usporediti. Filolog se nije usuđivao disati. Zar je moguće da se dogode dva čuda u tako kratkom vremenu, na tako malom prostoru? I još, da se tako kaže, tijesno povezana jedno s drugim?

- Nestalo - rekao je napuklim glasom.- Da - reče Zora tiho. — Nema sumnje. Tumora tu više

nema.I pogleda u Krstu Brodnjaka tako da mu je taj pogled dao

odgovor na pitanje koje je sebi postavljao dok je sjedio sam u čekaonici: zašto je na otoku, i što zapravo traži tu on, koji je točka, u toj ambulanti koja je točka, na tom otoku koji je točka, na tom moru koje je točka. Tražio je taj pogled, i tražio je život u kojem je takav pogled moguć, potreban i neminovan.

45

Glava peta

Sinulo mu je onoga časa kad je začuo krkljanje. Misao mu je eksplodirala u glavi onako kako eksplodira žarulja: nagao blijesak, a nakon toga mrak. I uzrok je bio isti kao i kod žarulje: previsok napon.

Sjedio je u župnom dvoru, na podu kraj bavula, kako je već "bio navikao, i grizao se. Došao je da na miru i pažljivo pročita ono što je našao: da prouči dva novopronađena pjevanja Osmana, da pokuša utvrditi porijeklo rukopisa, papira i tinte, pa napokon i da ogleda sadržaj i kvalitetu XIV i XV pjevanja. Došao je razmjerno rano i bio je nakanio da ne izlazi odatle sve dok ne bude imao nešto određeno: zaključke, dokaze, činjenice. Tek će tada, eventualno, moći nekome nešto reći o svome pronalasku. Odlučio je da se ne obazire ni na don Spirino mrmljanje iz druge sobe (spremao je propovijed), ni na Terino rondanje i poslovanje (prala je posteljinu), da samo ide za svojim ciljem. Ali, sve je bilo protiv toga, sve se urotilo protiv mirnoga i studioznog rada, a na kraju je došlo i to jezivo krkljanje, od kojega je skočio kao ubo- den i unezvijereno potrčao prema vratima.

Sve ga je smetalo toga jutra, a najviše vlastite misli. One su se plele oko drugih tema, a ne oko Gundulića, stalno su od nečega bježale i na nešto se vraćale, a on nikako nije uspijevao da ih skupi i usmjeri na nešto određeno. Proveo je i lošu noć, u glavi mu je šumilo, a sve to zbog onoga niza briga koje su ga zaokupljale i koje su sve odreda - kao u kakvoj uroti - radile protiv trezvene misli, protiv Gundulića i hrvatske književnosti.

Cesto se protekle noći, pa i toga jutra, vraćao na ono što je bilo sinoć. U onome sinoć su se na čudan način preplela

46

dva posve suprotna motiva, kao u kakvoj baroknoj pjesmi. Na jednoj je strani bio tumor na mozgu i njegov zagonetni nestanak, atmosfera bliske smrti i moguće fatalne medicinske greške; na drugoj strani bio je njegov odnos prema liječnici Zori, koji je - i u tim okolnostima - obećavao da će se razviti u nešto ozbiljno i duboko.

Prethodne se večeri, doduše, nije dogodilo ništa iznimno, otpratio ju je kući (i utvrdio da ipak stanuje sama), putem su pričali o Terinu slučaju i pred vratima se brzo rastali, ali su zacijelo oboje osjećali da ispod površine teče jedan drugi tok i da svaka izgovorena riječ ima osobitu težinu, jer je bila obilježena onim što se među njima — samo od sebe - razvijalo. Pri tome je Terin tumor imao ulogu poticaja za razgovor, za međusobno ispitivanje, blizina smrti davala je svemu neku romantičnu auru, kao mjesečina ili pjevanje slavuja.

I, naravno, kad se jednom našao u hotelskoj sobi, Krsto Brodnjak više nije mogao skupiti misli, a pogotovo mu je mrska bila svaka pomisao na spavanje. Ovo posljednje utoliko više što se Irfan nije pojavio ni do ponoći. Krsto Brodnjak je oprezno provjerio kod recepcionara da li ga je tko tražio, ali je čovjek samo odmahnuo glavom. Mali je zacijelo bio sam na otoku, negdje u nekoj pojati, ili u polju pod maslinom, drhtao je od zime i mislio kako ga je Krsto Brodnjak izdao. Osim ako se nije ipak ušuljao na brod i otputovao? Ili je našao ovdje nekoga da ga zaštiti? Brodnjak se osjećao odgovornim za dječaka, sve se vrijeme sjećao njegova ramena kako drhti tamo kod kapelice, i bilo mu je strašno. Grizao se što nije ništa ozbiljnije poduzeo da nađe toga balavca. Ali, s druge strane, kako da nešto poduzme kad maloga traži milicija, kad mali ne želi da ga nađu i kad i sam Brodnjak misli da je to u redu? Zar nije klincu obećao da će šutjeti? I koliko je uopće istinito ono o majci padavi- čarki (ili što je već) i očuhu milicajcu?

S milicajcima je, uostalom, i počeo taj dan. Tek što se filolog probudio iz kratkoga i teškog sna (vani se nešto malo

47

sunca probijalo kroz razdrapane oblake, a vjetar je opet jačao, samo sad iz drugoga smjera), pojavio se u hotelu milicionar. Bio je to onaj isti odeblji brko koji je otokom jurio na motoru i koji je jučer natjerao Irfana u bijeg. Kratko je obavijestio Krstu Brodnjaka da treba da se toga prijepodneva u selu javi komandiru, ali nije znao, ili nije htio reći, o čemu se radi.

Tako je filolog na brzinu doručkovao, pa izjurio na cestu da bi našao nekoga za prijevoz do sela. Kad mu je to uspjelo, ustanovio je da se milicijska stanica nalazi na obali, blizu onoga kafića gdje je onaj isti mladić stajao za šankom i gdje je onaj isti starac već čitao novine. Mladić je mahnuo Brod- njaku kao starom znancu, a starac ga je znatiželjno pogledao. Blijede zrake sunca činile su da more izgleda kao velika riba sive i sluzave krljušti. Krsto Brodnjak ušao je u stanicu.

Unutra je odmah počelo mučno natezanje s komandirom: te tko je Krsto Brodnjak, te koja mu je točna zagrebačka adresa, te zašto je došao na Lastovo, te zna li on da je to otok s osobitim statusom, te odakle on poznaje don Spiru, te koliko kani ostati, i sve tako. Ipak, Krsto Brodnjak je u tim stvarima već imao dovoljno iskustva pa je znao kako je sve to samo uzgred i kako on osobno i nije glavni predmet zanimanja. Nije točno znao po čemu to zna, ali znao je. I doista, komandir (čiraš upalih obraza i jake brade) odjednom ga je upitao:

- S vama je i neki dečko, ne?Krsto Brodnjak se tome i nadao, zato je odlučio da ne

okoliša. Pravit će se da nije odmah znao da je mali tražen, ali će inače govoriti istinu. Rekao je da je maloga zapazio na brodu, da ga je poslije našao na otoku, da je dječak prespavao kod njega, da ga je upisao pod svojim imenom u hotelsku knjigu. I tu je stao.

- Znate li da njega traže? — upitao ga je tada komandir.- Sad znam - odgovorio je filolog. - Vidio sam u novina

ma tek danas.

48

Tada je došlo iznenađenje. Komandir nije počeo zanovijetati uobičajenom pjesmom o tome kako je dužnost svakoga građanina, i tako dalje, nego je zabrinuto zaškiljio prema Krsti Brodnjaku, pa je rekao:

- Zato sam vas i zvao. Stigla je naknadna obavijest, ako ga nađemo, da ga ne šaljemo natrag u Banjaluku.

- Nego?- Da ga neko vrijeme zadržimo. Tamo se, izgleda, nešto

dogodilo, u Banjaluci. Izgleda da je u familiji netko nekoga ubio, ili tako nešto. Sve će se znati za dan ili dva. Ne bi bilo dobro da mali sad tamo upadne.

- A, tako — rekao je Krsto Brodnjak, pa je pomislio kako mali možda ipak nije lagao, ni o majci i milicionaru, ni o tome da su mu oca nozom.

- Pa, ako vi imate volje — vezao je komandir — da se, dok ste tu, i dalje brinete za dijete...

Filolog je osjetio golemo olakšanje. Zaklimao je glavom kao dobar đak:

- Svakako, svakako, nema problema.- A gdje je mali sad? — upitao je komandir kao da je samo

to i čekao.Možda on o dječakovom kretanju zna i nešto određeno?

Tako je Krsto Brodnjak morao priznati ono što je cajkan sve vrijeme i sam znao: da je Irfan u bijegu. Ali, kad je to priznao, odjednom je sve bilo u redu i komandir više nije imao nikakvih pitanja. Kao da se nije odviše ni brinuo što dečko negdje luta: otpustio je Krstu Brodnjaka i obećao mu da će se milicija pobrinuti da vrati dječaka njegovu privremenom skrbniku.

Sve je to bilo nekako čudno, ili se barem filologu tako činilo. Zato je iz stanice otišao zabrinutiji nego što je u nju došao. Znao je da će mali bježati od milicije kao divljak, da će biti spreman na svakakve gluposti, čak i da ugrozi svoj ili tuđi život, a milicija neće imati ni dovoljno razumijevanja ni dovoljno takta da ga bez borbe ulovi.

49

S takvim je mislima onda otišao ravno u župni dvor, nakratko se javio don Spiri i veseloj i raspjevanoj Teri, pa se zavukao u ured, otvorio bavul (o čijem sadržaju pop nije ništa pitao, sluteći, valjda, da se sprema nešto važno), izvadio rukopise i stao po njima listati. Ali, misli su mu neprestano bile na drugoj strani, pa je mislio čas na Irfana (zamišljao ga kako se lomi niz gromače i gađa milicajce kamenjem), čas na Zoru (vidio ju je kako podiže rendgensku snimku, a široki joj rukav klizi sa zapešća i otkriva bijeli, glatki, krhki zglob), pa onda na tumor u glavi, na Teru što je okolo po kući lupala vratima i pjevala, kao da nikad ništa nije bilo.

Onda je odjednom začuo krkljanje.Krsto Brodnjak bio je siguran da sve opet počinje i da je vrag

došao po svoje. Dobro je poznavao taj zvuk: to Tere krklja, davi se vlastitim jezikom. Sve je, dakle, ipak bilo zamka, tek trenutno poboljšanje, varka, ludost, omama, smrtonosna iluzija. Sve, uključujući i onu sinoćnju snimku. Već je vidio sebe (u prošlosti ili u budućnosti) kako gura staroj ženi prašne prste u grlo, da bi odande izvukao jezik, da je spasi od gušenja.

Izvukao je prste iz rukopisa, skočio na noge i u dva koraka sunuo preko praga. Bio je spreman na najgore, čak je i prednje prste već ispružio u obliku škara.

U susjednoj prostoriji stajala je Tere, držeći ispod miške maštil pun rublja, pa je gunđala dok je po komodi tražila kvačice za veš:

— Stipunice, štipunice - mrmljala je.Iza njezinih leđa vrata su se polako zatvarala tiho krkljajući.Stojeći i dalje na pragu, Krsto Brodnjak pogleda svoje is

pružene prste. Bili su žuti od praha s rukopisa, kao da je Os- man napisan na leptirovu krilu. Tako je jučer isprljao Teri lice, tako se moglo dogoditi da ga i danas isprlja.

Tako je misao eksplodirala poput žarulje. Terino izlječenje moglo se objasniti samo na jedan način: djelovanjem toga praha.

50

Dok je stajao pred kućom, osjećao je kako ga kutijica u džepu peče poput vatre.

Do kuće je stigao dugim prolazom između dva reda niskih zgradica od suhozida pokrivenih kamenim pločama, u kojima je možda nekada stanovalo tko zna koliko svijeta, ali je sad sve bilo pusto, škure sklopljene, vrata zamandaljena i tužna. Dvor bijaše popločan glatkim kamenom izlizanim od mnogobrojnih koraka, a gore iznad glave bile su drvene pritke odrine po kojoj se vila sad već posve suha i podivljala loza. Kuća koju je tražio bila je sasvim u dnu, na desnoj strani, u predjelu zvanom Dočina.

Ali, ondje kao da nije bilo nikoga. Pusto, prazno, samo vjetar zviždi u iglicama dva velika bora što rastu iz gomile. Zelena, prašna vrata, niske kamene klupe, suhe iglice između ploča na tlu. A rekli su mu da je to ta kuća.

Krsto Brodnjak je stajao i pipao u džepu o