-
Pjo X. (1903.-1914.)
(Pius X.)
1
Pascendi dominici gregis enciklika o modernizmu
1. Sluba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje,
medu svojim prvim zadaama koje je Krist
naloio, ima onu da sa svom budnou uvamo polog vjere prenesene
svetima, odbacujui svjetovne novosti
i suprotstavljanja znanosti lanog imena. Providnost najvieg
pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem
ona nije bila nuna Katolikoj crkvi, jer je, krivnjom
neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo ljudi koji e
iskrivljavati nauk (Dj 20,30), praznorjenih i zavodnika (Tit
1,10), zavodnika i zavedenih (2 Tim
3,13). Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba,
prekomjerno porastao broj neprijatelja kria Kristova;
oni, pomou posve novih umijea i punih lukavtine, pokuavaju
potpuno obezvrijediti ivo- tvornu snagu
Crkve i, kada bi im to bilo mogue, uzdrmati temelje samoga
kraljevstva Isusa Krista. Zbog toga Nam nije
doputeno utjeti, ako ne elimo da ispadne kako ne ispunjavamo Nau
veliku dunost i da nam se
dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da emo pruiti
zdrave savjete, spoitava kao
zanemarivanje tih dunosti.
Zahtjevnost situacije
2. Da je to nuno bez oklijevanja initi, potie Nas nadasve
injenica da poinitelje zabluda ne treba sada
traiti medu deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to
pobuuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu
Crkve, i to su pogubniji to su manje vidljivi. Mislimo pritom,
asna brao, na mnoge iz katolikog laikata i,
to je jo alosnije, na mnoge iz samih sveenikih redova, koji se,
pod platem ljubavi prema Crkvi, lieni
svakog vrstog okrilja filozofskog i teolokog znanja, te tovie
proeti otrovnim naucima neprijatelja
Crkve, bez ustruavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i
zbijajui svoje redove obruavaju se na ono to
je najsvetije u Kristovu djelu, ne tedei pritom ni samu osobu
boanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom
drzovitou, svode na poloaj obinog i jednostavnog ovjeka.
-
2
3. Ima onih koji se ude to ih mi svrstavamo meu neprijatelje
Crkve, no nee se nai u udu tko god,
ostavljajui po strani nakane iji je samo Bog sudac, krene
prosuivati njihova uenja i njihov nain govora i
djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra
najtetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao to smo
ve rekli, njihovi planovi unitenja ne dolaze izvan Crkve, nego
unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u
samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom
propau, koliko je oni vie poznaju iznutra.
Da bi stvar bila jo gora, oni ne diu sjekiru na grane ili
izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i
njezine najdublje korijene. Zasjekavi zatim u taj korijen
besmrtnosti nastavljaju iriti otrov cijelim stablom
tako da ne tede nijedan dio katolike istine, nijedan od dijelova
koji pokuavaju zatrovati. I< tomu, vrei
svoja bezbrojna tetna djela, nitko ih ne moe natkriliti u
domiljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i
kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim
pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog
pojedinca; a budui da su smioni vie no bilo tko drugi, ne zaziru
ni od ega i neustraivo i slobodno ire
svoj lani nauk i izdaju ga toboe za pravi. Treba k tomu dodati,
a to itekako unosi pometnju u srca, da oni
vode jedan vrlo aktivan ivot, snano i revno se posveuju svakoj
vrsti studija, te su, najee, na glasu zbog
svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku
nadu u ozdravljenje, po samim svojim
uenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te
si, uljuljkani u lano samopouzdanje,
umiljaju da je ljubav prema istini ono to je zapravo oholost i
tvrdoglavost. Da, nadali smo se, istini za
volju, da emo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo
najprije s njima postupali blago kao s
djecom, preli smo zatim na stroi pristup, i, na kraju smo,
premda teka srca, pribjegli takoer javnim
kaznama. Ali vi znate, asna brao, kako je sve okonalo: u prvi
trenutak se inilo da su prignuli svoju
glavu, ali su je odmah podigli s jo veom oholou. I moda bi se jo
sve to moglo i preutjeti da je rije
samo o njima; no rije je meutim o sigurnosti katolikog imena,
dakle, nuno je izai iz tiine, koja bi sada
ve predstavljala grijeh, te prokazati pred licem itave Crkve te
koji se tako loe prikrivaju.
Podjela enciklike
4. A budui da moderniste - jer se te s pravom naziva tim imenom
- resi vrlo prepredena vjetina da svoja
uenja ne predstavljaju u koordiniranom i cjelovitom obliku, nego
su rasprena i razdvojena jedna od drugih,
dok su zapravo postojana i odreena, bit e potrebno prije svega
sakupitisva ta uenja u jedan sklop te zatim
pristupiti istraivanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti
mjere kako bi se sprijeile njegove tete.
Analiza modernistikih nauka
5. A kako bi se ilo redom u jednoj toliko nejasnoj materiji,
treba znati kako svaki modernist predstavlja i
gotovo saima u sebi mnoge linosti: filozofa, vjernika, teologa,
povjesniara, kritiara, apologete,
reformatora; i onaj koga zapadne dunost upoznati njihov sistem i
proniknuti poela i posljedice njihovih
uenja mora sve te sastavnice znati dobro razlikovati jednu od
druge.
-
3
Agnosticizam kao filozofski temelj
6. Polazei dakle od filozofa, cjelokupni temelj vjerske
filozofije modernisti polau u uenje, koje nazivamo
agnosticizmom. Prema tom uenju itavi je ljudski razum u
cijelosti ogranien na podruje fenomena, znai
na ono to se javlja i na nain na koji se javlja: niti pravo,
niti prirodne sposobnosti ne doputaju mu ii
dalje. Zbog toga mu nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati
njegovu egzistenciju, pa ni pomou vidljivih
stvari. Iz toga se zakljuuje da Bog, to se tie znanosti, ne moe
nipoto biti predmet njezina izravnog
istraivanja, a to se tie povijesti, ne smije mu se nikada
pristupati kao povijesnom subjektu. Imajui pred
oima te pretpostavke, svatko moe lako dokuiti koja bi sudbina u
tom sluaju snala naravnu teologiju,
razloge vjerodostojnosti i izvanjsku objavu. Sve to modernisti
uklanjaju i povezuju sa intelektualizmom,
smijenim sistemom, kako oni tvrde, koji je ve odavno propao. Od
toga ih nije odvratila niti injenica da je
mnoge zablude Crkva ve slubeno osudila. Jer Vatikanski koncil
ovako ui: Ako netko kae da se Boga
jednog i istinita, stvoritelja i Gospodina naega, ne moe sigurno
upoznati prirodnim svjetlom ljudskog
razuma, neka bude izopen; te slino tome: Ako netko bude tvrdio
da nije mogue, ili nije potrebno da
ovjek, pomou boanske objave, bude pouen o Bogu i tovanju koje mu
ima iskazivati, neka bude
izopen; te na kraju: Ako netko bude tvrdio da se boanska objava
ne moe uiniti vjerodostojnom po
izvanjskim znacima i da ljude vjeri iskljuivo privlai cjelokupno
iskustvo ili privatno nadahnue, neka bude
izopen. Na koji nain zatim modernisti s agnosticizma, koji
predstavlja isto stanje neznanja, prelaze na
znanstveni i povijesni ateizam, koji je meutim stanje pozitivnog
nijekanja, i s kojim se pravom i po kojoj
logici zato s neznanja je li Bog intervenirao ili ne u povijesti
ljudskog roda prelazi na to da se sve objanjava
u povijesnim okvirima ostavljajui Boga potpuno po strani kao da
zapravo nikada nije intervenirao, neka
odgovori tko moe. Ali tako jest: za njih je utvreno i odreeno da
znanost i povijest trebaju biti bezbone; u
njima ima mjesta samo za pojave, dok su Bog i ono to govori o
boanskom potpuno iz njih odstranjeni.
Vidjet emo odmah to se u tom apsurdnom uenju tvrdi o preuzvienoj
osobi Isusa Krista, o otajstvima
njegova ivota i njegove smrti, o njegovu uskrsnuu i uzaau na
nebesa.
Vitalni imanentizam
7. Tono je da agnosticizam ne predstavlja u uenju modernista
samo negativnu stranu; pozitivna je sva u
ivotnoj imanenciji. Oni se u svojem uenju kreu od jedne do
druge. Religija, bila ona naravna ili
nadnaravna, kao i svaka druga stvarnost, treba dopustiti
objanjenje. No ako se naravna teologija ukloni, ako
se zatvori put objavi zbog toga jer se odbacuju razlozi
vjerodostojnosti, ako se tovie nijee svaka izvanjska
objava, jasno je da je zaludu to objanjenje traiti izvan ovjeka.
Ostaje dakle da se trai u samom ovjeku; a
budui da religija nije nita drugo ve nain ivljenja, njezino se
tumaenje mora traiti upravo u ovjekovu
ivotu. Otud princip religijske imanencije. Vie od toga, ono to,
da tako kaemo, daje prvi poticaj svakoj
ivotnoj pojavnosti, u to se ubraja takoer religija, uvijek treba
pripisati odredenoj potrebi; prapoetke
zatim, govorei poglavito o ivotu, treba pripisati jednoj kretnji
srca, odnosno hoemo rei osjeaju. Zbog
-
4
toga, budui daje Bog predmet religije, moramo zakljuiti da se
vjeru, poetak i temelj svake religije, mora
dovesti u vezu s osjeajem koji izvire iz potrebe za boanstvom.
Ta potreba, koju ovjek uti tek u
odredenim i povlatenim prigodama, ne moe po sebi pripadati
podruju svijesti; nego se nalazi u pozadini
poput nekog principa skrivenog ispod razine same svijesti, ili,
kao to se kae u rjeniku posuenom od
suvremene filozofije, u podsvijesti, gdje njezin korijen ostaje
obavijen tajnom i neshvatljiv. Ako se zatim
postavi pitanje na koji se nain iz te potrebe za boanstvom, koju
ovjek osjea u samom sebi, prelazi na
religiju, modernisti odgovaraju na sljedei nain. Znanost i
povijest, kau oni, omeeni su s dvije granice:
jedne vanjske, a to je vidljivi svijet; druge unutarnje, a to je
svijest. Svaku od tih granica koje ovi imaju nije
mogue prijei; izvan toga one se nalaze pred nepoznatim. Pred tim
nepoznatim, bilo da je ono izvan
ovjeka ili se krije u ovjeku u skrovitima podsvijesti, potreba
za boanskim, kojoj ne prethodi bilo kakav
umni in, kao to to hoe fideizam, u dui koja ve samoniklo naginje
religiji budi odreeni osjeaj; taj
osjeaj, bilo kao predmet bilo kao nutarnji uzrok, podrazumijeva
u sebi stvarnost boanskog i na odreen
nain povezuje ovjeka s Bogom. Taj osjeaj modernisti nazivaju
upravo religijom i smatraju ga ishoditem
religije.
8. No u tome se ne iscrpljuje cjelokupno njihovo filozofiranje,
ili, bolje rei, njihovo buncanje. Poto u tome
osjeaju oni ne samo da susreu vjeru nego s vjerom i u samoj
vjeri shvaenoj na njihov nain, dre da se
nalazi takoer objava. I to bi se onda smatralo objavom? Odnosno
nije li moda objava, ili bar poelo
objave, onaj religijski osjeaj koji se u jednom trenutku javi u
savjesti? Nije li objava pokazivanje, premda
na nejasan nain, Boga duama u tom istom religijskom osjeaju?
Dodaju tovie da je, budui da je Bog
istodobno i predmet i uzrok vjere, spomenuta objava istodobno
Bog i Boja objava: ima naime Boga ujedno
i za objavitelja i za objavu. Otud, asna brao, ona apsurdna
tvrdnja modernista da se svaka religija, prema
razliitom vidiku pod kojim se promatra, mora u isti mah nazivati
naravnom i nadnaravnom. Otud kod
modernista to mijeanje savjesti i objave, koje kod njih imaju
isto znaenje. Otud zakon, po kojem se
religijska svijest predstavlja kao univerzalno pravilo, koje je
potrebno potpuno izjednaiti s objavom i kojem
su se svi duni podloiti, ukljuujui tu i najviu vlast Crkve, bilo
kada ona pouava, bilo kada donosi
uredbe to se tie bogotovlja ili stege.
Posljedica izoblienje religijske povijesti
9. Meutim u itavom ovom postupku iz kojeg, prema rijeima
modernista, proizlaze vjera i objava, treba
imati pred oima jedno, to je od osnovne vanosti za
povijesno-kritike posljedice, koje to za sobom
povlai. Taj Nespoznatljivi, o kojem govore, izlazi iz
skrovitosti i razotkriva se vjeri. ini to u tijesnoj
povezanosti s odreenim fenomenom, koji, premda pripada podruju
znanosti i povijesti, takoer na
odreeni nain prelazi njihove granice. Taj fenomen moe biti bilo
koja prirodna pojava koja u sebi krije
neto tajanstveno; moe biti takoer neki ovjek ija narav, geste i
rijei dosta odudaraju od uobiajenih
-
5
povijesnih zakonitosti i drutvenih klieja. Dakle, vjera, koju
privlai Nespoznatljivi, potpuno zaokuplja i
zaposjeda cijeli taj fenomen i proima ga na neki nain svojim
ivotom. Iz toga proizlaze dvije stvari:
ponajprije takva preobrazba fenomena do te mjere, rekli bismo,
da ovaj biva uzdignut gotovo u stanje
jednako boanskom, koje ga ini prikladnim, kao materiju, za
boanski oblik, koji e vjera ovdje unijeti;
drugo, odreeno izoblienje, do kojeg dolazi zbog toga to mu se,
budui da je vjera liila fenomen njegovih
primjesa vremena i mjesta, lako pridaje ono to u stvarnosti
zapravo nema: to se prije svega dogaa kada je
rije o drevnim fenomenima, i toliko vie to su stariji. Iz toga
dvoga modernisti izvlae za sebe dva
osnovna pravila: ona, povezana s treim koji je ve preuzet iz
agnosticizma, tvore gotovo temelj kritike
povijesti. Prikaimo to jednim primjerom, preuzetim iz osobe
Isusa Krista. U Kristovoj osobi, tvrde oni,
znanost i povijest ne nalaze nieg nadljudskog. Dakle, na osnovi
prvog pravila koje proizlazi iz
agnosticizma, iz povijesti se mora izbrisati sve ono to upuuje
na boansko. Jo i vie od toga, u skladu s
drugim osnovnim pravilom, povijesnu Kristovu osobu vjera je
preoblikovala: dakle potrebno ju je liiti
svega onoga to je izdie iznad povijesnog stanja. Na kraju, tu je
osobu vjera i izobliila, kao to ui tree
osnovno pravilo: dakle iz nje valja ukloniti sva razglabanja,
sve injenice, ukratko, sve ono to se ne
podudara s njezinom naravi, njezinim poloajem i prosvjeenou,
mjestom i vremenom u kojem je ivjela.
Nama e ovaj nain razmiljanja djelovati udnim, ali evo u tome se
sastoji kritika modernista.
10. Dakle, religijski osjeaj, koji po nekom imanentnom porivu
izlazi iz skrovita podsvijesti, klica je itave
religije i ujedno uzrok onoga to je bilo ili e tek postati u
bilo kojoj religiji. Isprva sirov i gotovo
bezoblian, malo-pomalo, pod utjecajem tajanstvenog principa po
kojem se raa, taj bi se osjeaj
usavravao, ovisno o naprecima ljudskog ivota, iji, kao to se
tvrdi, predstavlja oblik. Tako bi se raala
svaka religija, pa i ona nadnaravna: one nisu nita drugo doli
izraaj navedenog religijskog osjeaja. Ne
smatra se da je drukije i s katolikom religijom; tovie ona je
potpuno jednaka ostalima: jer ona nije
drukije nastala, nego putem vitalne imanencije u svijesti
Krista, ovjeka vrlo uzviene naravi, kojemu nitko
nije niti e biti ravan. Sluajui to mi ostajemo zapanjeni zbog
tih toliko smjelih i svetogrdnih tvrdnji! Ipak,
asna brao, to nisu nepromiljena zborenja nevjernika. To su
katolici, to su tovie brojni sveenici koji
tako javno govore. to je jo gore, dok zbore te i sline
bemislice, hvalisaju se da reformiraju Crkvu! Ovdje
nije vie rije o drevnoj zabludi, koja ljudskoj naravi pridaje
gotovo neko pravo u nadnaravnom redu. Ide se
i dalje; sve dotle da se tvrdi da je naa presveta religija, u
ovjeku Kristu jednako kao i u nama, potpuno
prirodan plod naravi. Ne znamo postoji li prikladniji nain da se
dokine svaki nadnaravni red. Zato je s
potpunim pravom Vatikanski koncil izjavio: Ako netko kae da Bog
ne moe ovjeka uzdii do spoznanja i
savrenosti koja nadilazi narav, nego da moe i mora sam i
vlastitim snagama, sa stalnim progresom,
prispjeti na kraju posjedovanju svake istine i svakog dobra,
neka bude izopen..
-
6
Porijeklo dogmi
11. Sve do sad, ipak, asna brao, nismo vidjeli da se daje
prostora djelovanju razuma. Ipak, prema uenjima
modernista, razum ima svoj udio u inu vjere. Korisno je
promotriti na koji nain to biva. U tome osjeaju,
kau, o kojem se esto govorilo upravo zato to je osjeaj a ne
poznavanje, Bog se uistinu pokazuje ovjeku,
ali na tako konfuzan nain da se malo ili jedva razlikuje od
subjekta vjerovanja. Potrebno je dakle da se taj
osjeaj pomalo rasvijetli, tako da se moe u njemu Boga potpuno
nazrijeti i razluiti ga od subjekta. A to je
upravo zadaa razuma, kojemu je svojstveno razmiljati i
ralanjivati i po njemu ovjek ivotne pojavnosti
koje se javljaju u njemu najprije pretvara u mentalne predodbe a
zatim ih izraava na verbalan nain. Otud
rairena izreka modernista da religiozan ovjek mora misliti svoju
vjeru. Razum se dakle, naavi se
iznenada uz osjeaj, nad njega prigiba i na njemu vri zahvat
slian onomu to ga ini slikar koji osvjetljava
i oivljava crte na slici koji je izblijedio od starosti. Tu
usporedbu donosi jedan od uitelja modernizma.
Dvojako je djelovanje uma u tom poslu: najprije, prirodnim i
spontanim inom, izraava svoju spoznaju
jednostavnom i ope poznatom reenicom; zatim, razmiljanjem i
dubljim pronicanjem, ili, kao to kau,
obraujui svoju misao, izraava ono to misli sekundarnim
reenicama, koje istina proizlaze iz prve, ali su
istananije i jasnije. Te sekundarne reenice, kada ih najvie
crkveno uiteljstvo proglasi pravovaljanima,
sainjavat e upravo dogmu.
12. Time se, to se tie uenja modernista, nalazimo pred jednim od
poglavlja od najvee vanosti, u samom
srcu i samoj naravi dogme. Jer oni porijeklo dogme stavljaju u
te prve jednostavne formule koje se, pod
odreenim vidikom, mora smatrati bitnima za vjeru, budui da
objava, da bi uistinu to bila, zahtijeva da se
Bog jasno pokae u svijesti. Sama dogma zatim, prema onomu to
izgleda oni tvrde, sainjena je upravo od
sekundarnih formula. Da bi se bolje upoznalo dogmu treba
najprije istraiti odnos koji postoji izmeu
religijskih formulacija i religijskog osjeaja. U tomu nee imati
tekoa onaj koji e smatrati neim to se
samo po sebi podrazumijeva da svrha tih formulacija nije nita
drugo nego da prue nain vjerniku da
obrazloi vlastitu vjeru. Zbog toga te formulacije slue za
posredovanje izmeu vjernika i njegove vjere. to
se tie vjere, ti su izrazi neprikladni da izraze njezin objekt
te ih modernisti nazivaju simbolima; to se pak
tie vjernika, svode se na puka orua.
Njihova evolucija
13. Nije doputeno zato ni na koji nain drati kako oni izraavaju
jednu apsolutnu istinu, budui da su, kao
simboli, tek jednostavne predodbe istine, te je stoga potrebno
prilagoditi ih ovjekovu religijskom osjeaju;
kao orua, prenositeljice su istine, i zato se sa svoje strane
moraju prilagoditi ovjeku u pogledu religijskog
osjeaja. A budui da religijski osjeaj, kao onaj koji za predmet
ima apsolutnost, prua bezbrojne aspekte,
te se danas moe javiti jedan a sutra drugi, pa slino tome onaj
koji vjeruje moe prolaziti kroz bezbrojne i
razliite okolnosti, iz toga slijedi da formulacije koje mi
nazivamo dogmama moraju podlijegati istim
-
7
promjenjivostima te stoga biti kadre varirati. Tako se stvorio
prostor za duboki razvoj dogmi. Beskrajne li
gomile sofizama koja rui i razara svaku religiju! I taj, ne samo
mogu, nego nuan razvoj i promjenu
dogmi, modernisti ne samo da drsko zastupaju nego on predstavlja
loginu posljedicu njihovih izjava.
Naime meu stoerima njihova uenja jest i ovaj, preuzet iz
principa vitalne imanencije: da religijske
formulacije, da bi uistinu bile to, a ne puke spekulacije uma,
nuno je da budu ive i da ive istim ivotom
kojim ivi religijski osjeaj. To ne treba shvatiti tako kao da bi
te formulacije, posebno ako su one isto
imaginarnog tipa, bile sastavljene navla za religijski osjeaj -
jer je manje vano njihovo podrijetlo, kao i
njihov broj i njihova kvaliteta - nego tako da njih same,
sastavljene prema potrebi tako da budu podlone
promjenama, religijski osjeaj upija u sebe te one postaju njegov
sastavni dio. Drugim rijeima, nuno je da
prvu formulaciju prihvati i potvrdi srce i da rad na oblikovanju
sekundarnih formula koji e uslijediti bude
vren pod vodstvom srca. Iz toga slijedi da te formulacije, da bi
bile ive, moraju biti i ostati primjerene i za
vjeru i za vjernika. Zato ako iz bilo kojeg razloga ne doe do te
prilagodbe, one gube prvotno znaenje i
zahtijevaju da ih se preinai. Predstavljajui tako vrijednost i
promjenjivost dogmatskih formulacija, ne udi
to su modernisti dogme toliko prezirali; dok naprotiv u svijest
dozivaju i veliaju religijski osjeaj i
religijski ivot. Zato tako krajnje bezono kritiziraju Crkvu,
osuujui je da je potpuno skrenula s puta i da
ne umije razlikovati izmeu materijalnog znaenja formulacija i
njihova religijskog i moralnog znaenja, te
tvrdoglavo, no uzalud, prianja uz formulacije liene smisla,
putajui da se religija srui poput kule od
karata. O, zaista slijepci i vode slijepih koji, nadimajui se
oholim imenom znanosti, iznose tlapnje kojima
izobliuju vjeni pojam istine i istinski religijski osjeaj: irei
novi sistem, vodeni bezonom i
neobuzdanom pomamom za novou, ne trae istinu tamo gdje se ona
sigurno nalazi, te prezirui svete
apostolske tradicije, prianjaju uz uplje, nitavne, nesigurne
nauke koje je Crkva osudila i njima, ti
bezumnici jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu
istinu..
Modernist kao vjernik osobno iskustvo i vjerska sigurnost
14. Do ovdje smo, asna brao, modernista promatrali kao filozofa.
Sada emo uiniti jedan daljnji korak te
ga promatrati u njegovu svojstvu vjernika. Ako elimo vidjeti na
koji se nain, u modernizmu, vjernik
razlikuje od filozofa, valja primijetiti da, premda filozof
objekt vjere promatra u boanskoj stvarnosti, tu
stvarnost takoer nigdje drugdje ne susree ve u vjernikovoj dui,
kao neto to ova doivljava i izraava:
postoji li ona ili ne u samoj sebi izvan tog osjeaja i tog
izraza, njega uope ne zanima. Nasuprot tome
vjernik pouzdano i nedvojbeno zna da boanska stvarnost zaista
postoji u samoj sebi, te ba nimalo ne ovisi
o onome koji vjeruje. Ako zatim postavimo pitanje na emu se
temelji ta vjernikova tvrdnja, modernisti
odgovaraju: na osobnom iskustvu. No dok tako govore udaljavaju
se od racionalista, ali dijele miljenje
protestanata i lanih mistika. Tako oni govore o tome. U
religijskom osjeaju mora se prepoznati gotovo
odreena intuicija srca, koja dovodi ovjeka u neposredan doticaj
sa samom Bojom stvarnou i ulijeva mu
snanu uvjerenost u njegovo postojanje i njegovo djelovanje u
ovjeku i izvan njega, koja uvelike nadilazi
-
8
svako znanstveno uvjeravanje. Tvrde stoga da postoji jedno pravo
iskustvo, i to takvo da nadvisuje svako
razumsko iskustvo; ako neki, poput racionalist, nijeu to
iskustvo, ine to i tome ue zato to se ne ele
dovesti u moralna stanja koja se iziskuju za postizanje jednog
takvog iskustva. To iskustvo, jer ima i onih
koji su ga stekli, obrazuje vjernika tono i na pravi nain.
Koliko smo samo daleko od katolikog uenja! Sline je tlapnje
Vatikanski koncil ve bio osudio. Vidjet
emo neto dalje kako se s tim teorijama, zdruenim sa ostalim ve
spomenutim zabludama, irom otvaraju
vrata ateizmu. Korisno je ovdje odmah primijetiti da se kada se
to uenje o iskustvu povee s uenjem o
simbolizmu, svaka religija, pa i idolopoklonstvo, mora smatrati
pravom. Zato naime ne bi bilo mogue da
se ta iskustva sreu u svakoj religiji? I ako bi se stvarno
sretala bilo bi mnogo onih koji bi tomu teili. Pa s
kojim pravom modernisti nijeu istinu iskustvu jednog muslimana?
S kojim pravom prava iskustva veu
samo uz katolike? Naime modernisti ne nijeu, nego tovie
doputaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da
su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukije, neto je
sasvim oito. Naime zbog kojeg bi se razloga,
prema njihovim naelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati
lanom? Bez sumnje zbog jednog od ova
dva: ili zbog lanosti religijskog osjeaja, ili zbog lanosti
formulacije koju je izrazio um. Religijski osjeaj,
premda moe biti manje ili vie savren, uvijek je jedan: zatim
intelektualna formulacija, da bi bila istinita,
dovoljno da odgovara religijskom osjeaju i vjerniku, kojom god
da snagom uma taj raspolae. Jo vie, u
srazu razliitih religija, modernisti e moi smatrati da katolika
religija ima vie istina jer je ivlja, i
zasluuje s veim pravom naziv kranska, jer na puniji nain
odgovara poecima kranstva. Da iz datih
pretpostavki proizlaze te posljedice, sigurno se ne moe initi
apsurdnim. Sasvim je apsurdno meutim da
katolici i sveenici, koji, kao to volimo vjerovati, zaziru od
tih zabluda, zapravo se ponaaju kao da ih
zastupaju. Jer tolike hvale upuuju na raun onih koji ue te
zablude, tolike im asti javno iskazuju da oni
vie ne aste osobe, koje moda i resi poneka zasluga, nego prije
zablude koje one otvoreno ispovijedaju i
pokuavaju propagirati svim ljudima.
Vjersko iskustvo i predaja
15. No, osim svega do sada reenog, to se uenje o iskustvu s
druge strane potpuno kosi s katolikom
istinom. Naime ono biva proireno i primijenjeno na tradiciju
koju je do sada Crkva prihvaala te je
unitava. Naime, modernisti tradiciju shvaaju kao prenoenje
prvobitnog iskustva nekih drugih osoba, po
propovijedanju, s pomou intelektualne formulacije. Toj
formulaciji stoga, osim vrijednosti predodbe,
pridaju jednu takvu mo sugestije, koja se dogaa i u onomu koji
vjeruje, kako bi se probudio religijski
osjeaj ako je ovaj otupio i obnovilo iskustvo koje je jednom ve
ostvareno, i u onima koji jo uvijek ne
vjeruju, kako bi se u njima po prvi put pobudio religijski
osjeaj i rodilo iskustvo. Na taj nain religijsko se
iskustvo iri medu narodima; ne samo kod sadanjih narataja pomou
propovijedanja nego takoer meu
buduim naratajima pomou knjiga i usmenim prenoenjem jednih
drugima. Dogaa se zatim da se takvo
prenoenje iskustva katkad ukorijeni i ivi, a katkad odmah ostane
bez ploda i iezne. Za moderniste je
-
9
samo ivljenje dokaz istini; jer za njih su istina i ivot jedno
te isto. Iz ega se moe ponovno zakljuiti da su
sve religije, koliki god da je njihov broj, jednako prave, jer
kada to ne bi bile, ne bi ivjele.
Vjera i znanost
16. Stigavi do ovdje, asna brao, imamo dovoljno elemenata da
spoznamo koji red modernisti utvruju
izmeu vjere i znanosti; a pod nazivom znanost oni
podrazumijevaju takoer povijest. Na prvome se mjestu
mora drati da je objekt jedne potpuno razliit od objekta druge i
od njega odijeljen, jer se vjera bavi
iskljuivo stvari, za koju znanost tvrdi da je u sebi
nespoznatljiva. Dakle potpuno im je razliito podruje
dodijeljeno: znanost je sva u stvarnosti pojava, gdje vjera uope
na zalazi; ona se naprotiv bavi boanskom
stvarnou koja je znanosti potpuno nepoznata. Iz ega se izvlai
zakljuak da izmeu vjere i znanosti ne
moe nikada doi do razdora, jer, ako svaka od njih dri svoje
podruje, nee se nikada moi susresti, pa
stoga ne moe medu njima ni doi do proturjenosti. Ako se toj
tvrdnji suprotstavi injenicu da u vidljivom
svijetu postoje stvari koje takoer pripadaju vjeri, poput
Kristova ljudskog ivota, modernisti e je
zanijekati. Jer premda te stvari pripadaju podruju pojavnoga
svijeta, budui da su oivljene od strane vjere
te ih je, na nain koji smo ve objasnili, ona preobrazila i
promijenila njihov oblik, uklonjene su iz osjetnoga
svijeta i preobraene da postanu boanska materija. Dakle, ako se
i dalje bude pitalo je li Krist inio prava
uda i izricao prava prorotva, je li doista uskrsnuo i uzaao na
nebo, neznaboaka e znanost to nijekati,
vjera e to tvrditi; no nee zbog toga medu njima doi do sukoba.
Naime to e nijekati filozof kao filozof
obraajui se filozofima i promatrajui Krista iskljuivo u njegovoj
povijesnoj stvarnosti; tvrdit e to vjernik
kao vjernik govorei vjernicima i promatrajui Kristov ivot kao
ivot ivljen po vjeri i u vjeri.
Vjera podreena znanosti
17. Ipak, doista bi se prevario onaj koji, imajui u vidu te
teorije, dri kako ima pravo smatrati da su vjera i
znanost jedna o drugoj neovisne. to se tie znanosti - to je
izvan svake sumnje, no neto je sasvim drugo s
vjerom, koja, ne iz jednog, nego iz tri razloga, mora biti
predmet znanstvenog postupka. Naime, mora se u
prvom redu imati pred oima da u svakom religijskom dogaaju, kada
se izuzme boanska stvarnost i
iskustvo te stvarnosti od strane vjernika, sve ostalo, a na
osobit nain religijske formulacije ne izlaze iz
podruja pojava te dakle potpadaju pod vlast znanosti. Neka i
vjernik izie iz svijeta, ako mu je mogue;
ipak sve dok ostaje u svijetu nee nikada moi izmai, htio to ili
ne, zakonima, znanstvenom i povijesnom
promatranju i sudovima. I vie od toga, premda se kae da je Bog
predmet samo vjere, to se ipak mora
podrazumijevati samo za boansku stvarnost, a ne i za ideju o
Bogu. Ideja o Bogu je takoer podlona
znanosti; ova posljednja, dok se kree u logikom redu, uzdie se
sve do apsolutnog i idealnog. Pravo je
dakle filozofije ili znanosti istraivati ideju o Bogu, voditi je
u njezinu razvoju, ispraviti je kada se u nju
umijea neki strani element; dakle ponavljati za modernistima da
religijski razvoj mora biti usklaen s
moralnim i intelektualnim razvitkom; odnosno, kao to ui jedan
njihov uitelj, mora biti podreen. Na kraju
-
10
treba takoer primijetiti da ovjek ne trpi u sebi dualizam: zbog
toga vjernik osjea duboku potrebu na taj
nain uskladiti vjeru sa znanou da se ne kosi s opim znanstvenim
poimanjem svemira.
Tako se dakle razabire da je znanost posve slobodna od vjere;
vjera meutim, premda se proglaava
odvojenom od znanosti, njoj je podlona. Sve je to, asna brao,
sasvim suprotno od onoga to je uio na
prethodnik Pio IX.: Dunost je filozofije, na podruju religije,
ne da vlada nego da slui, ne da propisuje
to se mora vjerovati, nego to prigrliti s razumnim potovanjem,
niti istraivati dubinu Bojih otajstava,
nego Boga pobono i ponizno astiti.
Modernisti potpuno izokreu stvari. Zbog toga se na njih moe
primijeniti ono to je na prethodnik Grgur
IX. pisao o nekim teolozima svoga doba: Neki medu vama, naduti
poput mjeine duhom ispraznosti, trse se
profanom novou nadii izraze koji su ostavili oci; izvrui
racionalnom filozofskom nauku poznavanje
nebeskih stvari, ne radi toga da to bude na korist sluateljima
nego da se razmeu uenou [...] Ovi,
zavedeni razliitim i stranim uenjima, pretvaraju glavu u rep i
prisiljavaju kraljicu da slui slukinji.
Metode modernista
18. to je oitije iz samoga vladanja modernista, koje je potpuno
sukladno onom to ue. U spisima i
govorima oni nerijetko zastupaju sad jedno sad drugo uenje, tako
da se lako stjee zakljuak da su nejasni i
nepouzdani. Ali sve se to ini hotimice, naime zbog miljenja da
zastupaju meusobnu odvojenost vjere i
znanosti. Zato se zna dogoditi da se u njihovim knjigama susreu
stvari koje bi rekao i jedan katolik; no ve
na iduoj stranici susreu se druge koje su tipine za uenje jednog
racionalista. Zbog toga kada piu
povijest, uope ne spominju Kristovo boanstvo; kada meutim
propovijedaju u crkvama, odluno ga
zastupaju. Otud jednako tako u povijesti ne uzimaju nimalo u
obzir ni oce ni koncile; nego kada daju vjersku
pouku puku, citiraju ih s potovanjem. Zbog toga razlikuju
teoloku i pastoralnu egzegezu od znanstvene i
povijesne egzegeze. Slino tome, polazei od toga da znanost nije
nimalo ovisna o vjeri, kada govore o
filozofiji, povijesti i kritici, bez imalo bojazni slijede
Lutherove tragove i razmeu se preziranjem katolikog
nauka, uenja svetih otaca, ekumenskih sinoda i crkvenog
uiteljstva; i ako ih se zbog toga ukori, iz sveg se
glasa deru da im se kre slobode. Na kraju, zastupajui da vjera
mora biti podlona znanstvenom
istraivanju, neprestano i otvoreno kritiziraju Crkvu, jer uporno
odbija podvrgnuti i prilagoditi svoje dogme
filozofskom miljenju; a oni, sa svoje strane, potiskujui staru
teologiju u ropotarnicu povijesti, nastoje
uvesti jednu novu, koja je sva protkana filozofskim
buncanjem.
-
11
Modernist kao teolog: njihovi principi, imanencija i
simbolizam
19. Time nam se, asna brao, konano stvara prostor u kojemu moemo
promatrati moderniste na
teolokom podruju. Teka je to zadaa, ali nee nam trebati puno da
se izvuemo iz kripca. Cilj koji se eli
postii jest pomirenje vjere sa znanou, pri emu ostaje neokrnjen
primat znanosti nad vjerom. U tom poslu
teolog modernist koristi se istim principima koje vidimo da
koristi filozofija, prilagoavajui ih vjerniku, to
su principi imanencije i simbolizma. Evo s kolikom lakoom on
obavlja svoj posao. Filozof je rekao:
Poelo vjere je imanentno; vjernik je pridodao: To je poelo Bog;
teolog dakle zakljuuje: Bog je
imanentan u ovjeku. Otud tvrdnja o teolokoj imanenciji. Jednako
tako: filozof smatra sigurnim da su
predodbe predmeta vjere jednostavno simboline; vjernik je
ustvrdio da je predmet vjere Bog u samom
sebi; teolog dakle izjavljuje: Predodbe boanske stvarnosti su
simboline. Otud teoloki simbolizam.
Golemih li zabluda! A koliko su pogubne jasno se vidi kada se
promotri ono to iz njih proizlazi. Naime, da
odmah kaemo neto o simbolizmu, budui da su simboli to to jesu u
odnosu na predmet, dok u odnosu na
vjernika nisu nita drugo ve orua, potrebno je prije svega, tako
ue modernisti, da vjernik ne prianja
previe uz formulaciju, nego da se njome koristi samo u svrhu da
se sjedini s apsolutnom istinom, ko ju
formulacija ujedno otkriva i skriva, trudi se naime da ju izrazi
ali nikada u tome ne uspijeva. Hoe zatim da
vjernik koristi te formulacije ukoliko mu koriste, budui da su
dane na korist a ne da bi predstavljale
smetnju; osim, razumije se, potivanja koje se, iz drutvenih
obzira, duguje formulacijama koje je javno
uiteljstvo ocijenilo prikladnima za izraavanje ope svijesti, sve
dok samo uiteljstvo ne odredi drukije.
to se zatim tie imanencije, nije lako odrediti to pod njom
razumiju modernisti, budui da medu njima
vladaju razliita miljenja. Jedni je smjetaju u injenicu da je
Bog tvorac toliko intimno prisutan u ovjeku,
da mu je blii no to je on samom sebi; to se, ako se zdravo
shvati, ne moe osporiti. Drugi misle da je
boanski in jedno s inom naravi, kao to je prvi uzrok jedno s
drugim uzrokom; a to bi unitilo nadnaravni
red. Drugi ga opet tumae tako da navode na sumnju u jedan
panteistiki smisao; to je, ako emo pravo,
dosljednije ostatku njihova uenja.
20. Toj postavci o imanenciji pridodaje se jedna druga, koja se
moe nazvati boanskom postojanou, a
jedna se od druge razlikuje na onaj isti nain na koji se
privatno iskustvo razlikuje od iskustva prenesenog
putem predaje. Jedan e primjer predoiti taj pojam: to je primjer
Crkve i sakramenata. Za Crkvu i
sakramente, kau, ne smije se smatrati da ih je sam Krist
ustanovio. To brani agnosticizam, koji u Kristu ne
vidi nita vie od ovjeka, ija se vjerska svijest, kao i svijest
svakog drugog ovjeka, malo-pomalo
oblikovala; prijei to zakon imanencije, koji ne doputa, da se
posluimo njihovim rijeima, izvanjske
primjene; prijei to takoer zakon evolucije po kojem je za razvoj
klica potrebno vrijeme i odreeni niz
okolnosti; prijei to na kraju povijest, koja pokazuje da je
takav stvarno bio tijek stvari. Ipak mora se
smatrati da je Crkvu i sakramente na posredan nain ustanovio
Krist. Ali na koji nain? Evo. Sve kranske
svijesti, tvrde oni, bile su prividno ukljuene u svijesti Isusa
Krista, kao to je to biljka u sjemenu. A poto
klice ive ivot sjemena, tako se treba tvrditi da svi krani ive
Kristov ivot. Ali Kristov ivot, prema
-
12
vjeri, jest boanski; dakle i ivot krana je boanski. Ako su prema
tome iz toga ivota, tijekom stoljea,
ponikli Crkva i sakramenti, s punim se pravom moe rei da je to
podrijetlo od Krista te da je boansko. Na
isti nain dokazuju da su boanska Pisma i da su boanske dogme. I
time se moe rei kako je teologija
modernista zaokruena. Neznatna stvar, ako emo pravo, ali vie no
obilna za onoga koji dri da se uvijek i
u svemu moraju potivati zakljuci znanosti. Primjena tih teorija
na druge toke, koje emo izloiti, svatko
e moi sam za sebe uiniti.
Dogma i sakramenti
21. Govorili smo do sada o porijeklu i naravi vjere. Ali budui
da su mnogi njezini izdanci, a glavni medu
njima su Crkva, dogma, bogotovlje, svete knjige, potrebno je
znati to modernisti i o njima ue. I da
zaponemo od dogme, od toga koje je njezino podrijetlo i narav,
moemo rei kako je to naznaeno jo
ranije. Dogma proizlazi iz potrebe da vjernik pokua raditi na
svojoj religijskoj misli, kako bi svoju i tuu
svijest sve vie rasvijetlio. Taj se rad sav sastoji u
istraivanju i izlaganju prve formulacije, i to ne u njoj
samoj i na racionalan nain, nego ovisno o okolnostima ili, kao
to nejasnije tvrde, na jedan bitan nain.
Otud proizlazi da se oko iste formiraju sekundarne formulacije,
koje e, nakon to budu saete i povezane u
jedinstvenu doktrinarnu konstrukciju, te nakon to ih javno
uiteljstvo potvrdi kao one koje odgovaraju
opoj svijesti, biti prozvane dogmama. Od dogme valja pomno
razlikovati teoloke spekulacije; one, premda
ne ive ivotom dogme, ipak su korisne kako za to da se izmeu
religije i znanosti uspostavi skladan odnos i
meu njima ukloni svaki kontrast, tako i za to da se istiu prema
vani i brane samu religiju; i tko zna nee li
takoer jednoga dana koristiti u pripremi materije za neku buduu
dogmu. O bogotovlju, zatim, nema se
mnogo za rei, ako se pod tim nazivom ne bi podrazumijevalo ak i
sakramente, oko kojih modernisti
ispredaju najtee zablude. Oni dre kako bogotovlje proizlazi iz
dvostruke potrebe; budui da se, ponovno
to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje dubokim
potrebama. Jedna je da se vjeri da neto opipljivo;
druga je potreba da ju se iri i navijeta, to se ne moe ostvariti
bez nekog opipljivog oblika i bez posvetnih
ina, koje se naziva sakramentima. to se zatim tie sakramenata,
oni se za moderniste svode na puke
simbole ili znakove, koji meutim nisu nedjelotvorni; njihovu
djelotvornost pokuavaju protumaiti
primjerom nekih rijei koje su spletom sretnih okolnosti stekle
snagu irenja nekih snanih ideja te vrlo
duboko pogaaju due. Kao to su te rijei odreene za spomenute
ideje, tako su i sakramenti odreeni za
vjerski osjeaj: nikakve od njih koristi. Sigurno bi govorili
jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti
ustanovljeni jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski
koncil osudio: Ako netko bude tvrdio da su ti
sakramenti ustanovljeni samo zato da hrane vjeru, neka se
izopi.
-
13
Sveto Pismo
22. O naravi i porijeklu svetih knjiga ve se govorilo. Prema
modernistikoj misli, moe ih se definirati kao
zbirku iskustava: to ne bi bila opa iskustva to ih ima svaki
ovjek, nego izvanredna i glasovitija koja su se
zbila u nekim religijama. Upravo tako oni ue o naim knjigama
Staroga i Novoga zavjeta. Zbog vlastite
komotnosti, ipak, vrlo lukavo opaaju da, premda je iskustvo
sadanje, ono moe katkad preuzeti materiju iz
prolosti ili ak budunosti, ako vjernik ili zbog spomena ponovno
u sadanjosti proivljava prolost, ili u
obliku predokusa ve ivi budunost. Time se objanjava zato se medu
svete knjige ubrajaju takoer
povijesni i apokaliptini spisi. Tako se dakle u tim knjigama
govori o Bogu preko usta vjernika; ali, kao to
to ui modernistika teologija, samo po vitalnoj imanentnosti i
postojanosti. eli li netko znati u emu se
poslije svega ovoga sastoji nadahnue, oni e odgovoriti da se ono
ni po emu ne razlikuje, osim moda po
odreenoj veoj snazi, od potrebe koju vjernik osjea da rijeju i
slovom oituje vlastitu vjeru. To je neto
nalik onome to se zbiva u pjesnikom nadahnuu, zbog ega netko
ree: Bog je u nama, on u grudima
naim pali plam. To je upravo nain zbog kojeg se Boga mora
smatrati izvorom nadahnua svetih knjiga.
Modernisti uz to tvrde da u tim knjigama nema nita to nije
nadahnuto. U tome bi ih netko mogao smatrati
pravovjernijima od odreenih modernih teologa koji poneto suavaju
nadahnue, kao, tek da navedemo
jedan primjer, u sluaju takozvanih preutnih citata. No to su
samo rijei. Zato ako, prema agnosticizmu,
smatramo Bibliju ljudskom rukotvorinom koja slui ljudima, pa ak
i ako se teologu dopusti da je naziva
boanskom po imanenciji, zar bi se uope u njoj nalo mjesta za
nadahnue? Da, modernisti potvruju
potpuno nadahnue; ali, u katolikom smislu, zapravo nijeu svako
nadahnue.
Crkva
23. iru nam materiju prua ono to modernistika kola tlapi o
Crkvi. Ovdje treba predmnijevati da je
Crkva prema njima plod dviju potreba: jedne u vjerniku, osobito
ako je on imao neko izvorno i jedinstveno
iskustvo, da drugima priopi vlastitu vjeru; druge u zajednici,
nakon to je vjera postala zajednika mnogim,
da se grupira u drutvo i da sauva, umnoi i propagira ope dobro.
to je dakle Crkva? Dio kolektivne
svijesti, odnosno kolektivnost pojedinanih svijesti, koje su, po
vitalnoj trajnosti, sve ovisne o prvom
vjerniku, to jest, u sluaju katolika, o Kristu. Svako drutvo
treba autoritet koji e ga voditi, ija e zadaa
biti upravljati pripadnike drutva zajednikom cilju te mudro
uvati povezujue sastavnice, a ove u vjerskom
drutvu predstavljaju nauk i bogotovlje.
Zato u Katolikoj crkvi postoji trostruka vlast: disciplinska,
dogmatska i obredna. Narav tog autoriteta mora
se izvesti iz njegova podrijetla, a iz naravi e se pak morati
izvesti prava i dunosti. Velika je zabluda bila to
to je u neka prola vremena autoritet dolazio Crkvi izvana, to
jest izravno od Boga: i zato ju se pravom
smatralo autokratskom. No te su teorije ve izale iz mode. Kao to
je Crkva potekla iz kolektivnosti svijesti,
tako autoritet nuno proizlazi iz same Crkve. Zato se vlast,
jednako kao i Crkva, proistjee iz religijske
-
14
svijesti i zato istoj ostaje podlona; a ako nestane te
podlonosti pretvara se u tiraniju. Tijekom vremena
osjeaj slobode je doao do svoga punog razvoja. U graanskom
drutvu javna je svijest htjela narodni
reim. Ali ovjekova savjest, kao i ivot, je jedna jedina. Ako
dakle crkvena vlast ne eli izazvati i odravati
nutarnji sukob u ljudskim savjestima, nuno je da se i ona sama
pokori demokratskim oblicima; to vie to
e, ako to ne prihvati, doi do neposrednog rasula. Suludo je
vjerovati da se moe ustuknuti i uiniti korak
natrag u osjeaju slobode koja danas vlada. Svako njegovo
suzbijanje i ograniavanje silom dovest e do
toga da se jo silnije razbukta i u svome plamenu prodre i
religiju i Crkvu. Sve ovo do sada je nain
razmiljanja modernista; zbog svega toga svi su oni ili za tim da
iznau naine kako pomiriti autoritet
Crkve sa slobodom vjernika.
Odnosi izmeu Crkve i drave
24. Meutim, Crkva mora uspostavljati prijateljske odnose, ne
samo unutar svojih zidina nego i izvan njih.
Ona nije sama na svijetu: na svijetu su i druga drutva, s kojima
je nuno u doticaju i odnosu. Prilii dakle
odrediti koja su prava i dunosti Crkve prema graanskim drutvima;
a dobro se zna da to odreivanje mora
proizlaziti iz same naravi Crkve, kakvom su je modernisti
opisali. Pravila koja valja koristiti ista su ona koja
su se ranije koristila za znanost i vjeru. No dok se ondje
govorilo o objektima, ovdje se govori o ciljevima.
Kao to se dakle, u sluaju objekta, za vjeru i znanost reklo da
se meusobno razlikuju, tako se drava i
Crkva meusobne razlikuju po cilju kojem tee, dok naime prva tei
vremenitom, druga tei duhovnom
cilju. Pokoriti vremenitu duhovnoj neto je to pripada nekim
davnim vremenima, jednako kao i govoriti o
mjeovitim pitanjima, u kojima je Crkva intervenirala gotovo kao
gospodarica i kraljica, jer se za Crkvu
smatralo da izravno potjee od Boga, kao tvorca prirodnog reda.
Ali filozofija i povijest ne doputaju vie ta
vjerovanja. Dakle, drava se mora odvojiti od Crkve i samim tim
katolik od graanina. Iz toga slijedi da
katolik, budui da je ujedno i graanin, ima pravo i dunost, ne
marei za autoritet Crkve, za njezine elje,
savjete i zapovijedi, ne marei za njezine prijekore, initi ono
to smatra da koristi dobru domovine. elja
da se graaninu nametne jedan pravac vladanja pod bilo kojom
izlikom prava je zloupotreba crkvene vlasti
koju valja svim silama odbaciti. Teorije, asna brao, od kojih
potjeu sve ove zablude, upravo su one koje
je na prethodnik Pio VI. ve sveano osudio u apostolskoj
konstituciji Auctorem fidei.
Crkveno Uiteljstvo
25. No modernistikoj koli nije dosta da je drava odvojena od
Crkve. Kao to se vjera, u svojim pojavnim
vidicima, mora pokoriti znanosti, tako se u vremenitim stvarima
Crkva treba podloiti dravi. Moda oni to
ne tvrde jo uvijek otvoreno, no silom rasuivanja prisiljeni su
to tvrditi. Naime, ako se dopusti da drava
ima potpunu vlast u svemu to je vremenito, ako se dogodi da se
vjernik, nezadovoljan religijom duha,
odlui izraziti u izvanjskim inima, poput primjerice
podjeljivanja ili primanja sakramenata, bit e potrebno
-
15
da ovi potpadnu pod vlast drave. A to e poslije toga biti od
crkvene vlasti? Budui da se ona izraava
iskljuivo kroz izvanjske ine, bit e u svemu i po svemu podlona
civilnoj vlasti. Ta neizbjena posljedica
privlai mnoge liberalne protestante da se oslobode svakog
izvanjskog bogotovlja, tovie svakog
izvanjskog vjerskog drutva; oni se trude nametnuti religiju koju
nazivaju individualnom. Modernisti
otvoreno ne idu jo tako daleko, meutim inzistiraju da se Crkva
spontano prikloni tamo gdje je oni hoe
odvui te da se prilagodi graanskim oblicima. Sve izneseno odnosi
se na disciplinsku vlast. Mnogo su
ozbiljnije i pogubnije njihove tvrdnje to se tie doktrinarnog i
dogmatskog autoriteta. to se tie crkvenog
uiteljstva oni ovako razmiljaju: vjersko drutvo ne moe uistinu
biti jedno bez jedinstva svijesti u
njegovim udovima i bez jedinstva u nauku. Ali to dvostruko
jedinstvo trae, da tako kaemo, neki zajedniki
um kojemu je zadaa pronai i odrediti formulaciju koja bolje
odgovara zajednikoj svijesti. Tom umu treba
uz to pridodati jedan dostatan autoritet, kako bi ovaj mogao
zajednici naloiti utvrenu formulaciju. U
jedinstvu i gotovo stapanju uma koji opisuje formulaciju i
vlasti koja je nalae, modernisti otkrivaju pojam
crkvenog uiteljstva. Budui dakle da uiteljstvo u konanici ne
izvire ni iz ega drugog nego iz
individualnih savjesti te je na dobro samih savjesti nametnulo
jednu javnu slubu, iz toga nuno slijedi da
mora ovisiti o istim savjestima te se dakle mora zaputiti k
demokratskim oblicima. Zabraniti stoga
savjestima pojedinaca da javno iznesu svoje potrebe, ne trpjeti
da kritika potakne dogmu ka nunim
razvojima, znai ne koristiti vlast za javno dobro, nego iz
obiaja. Slino tome u uporabi iste vlasti nuno je
uvati nain i mjeru. Tiraninu prilii osuditi neku knjigu bez
autorova znanja i ne dati nikakvo objanjenje
niti dopustiti raspravu. Dakle i ovdje treba traiti srednji put
koji e ujedno ouvati prava na autoritet i na
slobodu. U meuvremenu katolik e se ravnati na nain koji ne
doputa da se javno iskazuje potivanje
autoritetu, nastavljajui meutim uvijek raditi na svom talentu.
Openito ele da Crkva bude opomenuta.
Budui da je cilj crkvene vlasti posve duhovne naravi, neumjestan
je svaki izvanjski aparat raskoi kojim je
ona pred svijetom okruena. Pritom ne razmiljaju da ako je
religija bitno duhovna nije ipak ograniena na
sam duh; i da ast koja se iskazuje autoritetu pripada Isusu
Kristu, koji ju je ustanovio.
Evolucija nauka
26. Da bismo upotpunili cjelokupnu ovu materiju vjere i
razliitih njezinih klica, ostaje na kraju, asna
brao, da posluamo teorije modernista o razvoju istih. Njihov je
osnovni princip da u jednoj ivoj religiji
sve mora bi ti promjenjivo i stvarno se i mijenjati. Odatle
prelaze na ono to predstavlja glavni njihov nauk,
to jest evoluciju. Dogma, Crkva, bogotovlje, svete knjige, tovie
sama vjera, dakle, ako ve ne moraju
odumrijeti, moraju se podvri zakonima evolucije. Taj princip nee
nimalo zauditi onog koji se prisjeti
svega onoga to su modernisti rekli o svakoj od tih stvari.
Postavivi zakon evolucije, sami nam modernisti
opisuju na koji se nain evolucija ostvaruje. I zapoinju od
vjere. Praiskonski oblik vjere, tvrde oni, bio je
rudimentaran i zajedniki svim ljudima bez razlike, budui da je
ona izvirala iz ljudske prirode i ivota. Do
progresa je dolo jednim vitalnim razvojem; znai ne putem
pridodavanja novih formi donesenih izvana
nego putem sve veeg prodiranja u svijest religijskog osjeaja.
Postojao je dvostruk nain napredovanja u
-
16
vjeri: prvi je negativan, a sastojao se od proiavanja od svake
strane sastavnice, kao primjerice od osjeaja
za obitelj ili nacionalnost; drugi pozitivan, a moe se zahvaliti
ovjekovu intelektualnom i moralnom
usavravanju, zbog ega se ideja o boanskom proirila i protumaila
te je religijski osjeaj postao
profinjeniji. to se tie progresa u vjere, njegovi su uzroci isti
oni koje smo tumaili kada smo govorili o
poecima vjere. Njima ipak treba pridodati neke izvanredne ljude
- koje mi nazivamo prorocima i od kojih je
Krist najvei, bilo zato to u njihovu ivotu i rijeima ima neto
tajanstveno, to je vjera pripisivala
boanstvu, bilo zato to su njihova nova i originalna iskustva
bila u punom skladu s potrebama njihova doba.
Napredak dogme izvire ponajprije iz potrebe da se prevladaju
prepreke vjere, da se pobijedi protivnike, da se
svladaju potekoe, da ne spominjemo trajni napor da se sve dublje
pronikne u tajne vjere. Tako se, da ne
spominjemo druge primjere, zbilo s Kristom, u kojem se ono manje
ili vie boansko, to je vjera u njemu
prepoznavala, postupno proirivalo tako da ga se na kraju
smatralo Bogom. Glavni poticaj za razvoj obreda
bila bi potreba prilagodbe obiajima i tradicijama naroda kao i
uivanje kreposti koju su odredeni ini
primili iz obiaja. Crkva u konanici nalazi razlog za vlastitim
razvojem u potrebi da se prilagodi povijesnim
prilikama i oblicima vlasti u drutvu. Tako misle modernisti o
tim pitanjima. I ovdje, prije no to krenemo
dalje, elimo da se ponovno posveti pozornost ovom njihovom uenju
o potrebama, poto je ono, uz ono to
smo do sada vidjeli, gotovo temelj i osnova te hvaljene metode
koju nazivaju povijesnom.
27. Sada pak, ostajui i nadalje na podruju teorije o evoluciji,
eli se malo vie promotriti da, premda
potrebe slue kao poticaj za evoluciju, ona bi ipak, regulirana
iskljuivo tim poticajima, olako nadilazila
izraze tradicije te istrgnuta tako iz svoga prvobitnog ivotnog
poela, prije no do napretka dovela bi do
propasti. Stoga kada se modernistika misao dublje pronikne, mora
se rei kako se evolucija predstavlja kao
odreeni rezultat dviju snaga koje se bore, od kojih je jedna
progresivna, a druga konzervativna.
Konzervativna snaga stoji u Crkvi i sastoji se u tradiciji. Ona
vri ulogu koja je vlastita vjerskom autoritetu, i
to kako po pravu, budui da je svakom autoritetu priroeno to je
vre mogue prianjati uz tradiciju, tako i
stvarno, jer uzdignuta iznad ivotnih prilika malo ili uope ne
osjea poticaje koji potiu na napredak.
Nasuprot tome snaga koja, odgovarajui na potrebe, vue prema
napredovanju, poiva i djeluje u svijesti
pojedinaca, nadasve u onima koje su, kao to kau, u prisnijem
dodiru sa ivotom. Primijetite ovdje usput,
asna brao, kako izbija na povrinu ono pogubno uenje koje uvodi
laike u Crkvi kao imbenike progresa.
Kao neka vrsta kompromisa izmeu dviju snaga, s jedne strane
konzervativne a s druge progresivne, to jest
izmeu autoriteta i individualne svijesti, javljaju se preobrazbe
i napreci. Individualne svijesti, odnosno neke
od njih, vre pritisak na kolektivnu svijest, a ova pak na
autoritet, te ga prisiljava na kapitulaciju i da se dri
pogodbe.
Imajui sve to na umu lako je razumjeti u kakvom se udu nau
modernisti kada ih se prekorava ili
kanjava. Ono to im se upisuje u grijeh, oni smatraju svetom
dunou. Nitko od njih ne pozna bolje
potrebe savjesti, jer su s njima u prisnijem dodiru no to je to
crkvena vlast. Gotovo utjelovljuju u sebi sve
potrebe, te je dakle njihova dunost otvoreno govoriti i pisati.
Ma korio ih i sam autoritet, svijest o dunosti
-
17
ih podupire i duboko su svjesni da ne zasluuju prijekore ve
pohvale. Naalost znaju da se progresi ne ine
bez borbi, niti da postoje borbe bez rtava: dakle, oni e biti
rtve, kao to su to prije njih bili proroci i Krist.
Ne mrze autoritet zato to se prema njima loe postupalo: doputaju
da on vri svoju dunost. Samo ale to
ih se nije saslualo, jer e zbog toga kasniti napredovanje dua;
ali nesumnjivo e doi vrijeme kada se vie
ono nee moi odgaati, jer zakoni se evolucije mogu zaustaviti,
ali se nipoto ne mogu dokinuti. I tako
nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama,
prikrivajui nevjerojatnu drzovitost velom
prividne poniznosti. Toboe prigibaju glavu, ali rukama i umom
nastavljaju jo smjelije svoj rad. I tako
djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da
autoritet valja potisnuti, a ne sruiti, jer ne osjeaju
potrebu izii iz ozraja Crkve da bi mogli malo po malo mijenjati
kolektivnu svijest. Kada to kau ne
primjeuju kako priznaju da se kolektivna svijest razilazi u
miljenju s njima te dakle nemaju prava
predstavljati se kao njezini tumai.
28. Za moderniste, asna brao, u Crkvi ne postoji nita postojano
i nepromjenjivo. U tome imaju i svoje
pretee o kojima je na prethodnik Pio IX. ve bio pisao: Ti
neprijatelji boanske objave, koji beskrajnim
hvalama veliaju ljudski napredak, htjeli bi isti, smionom i
svetogrdnom drzovitou, uvesti u katoliku
vjeru, gotovo kao da sama vjera ne bi bila Boje djelo ve ljudsko
odnosno ne bi bila nita drugo ve
odreeno filozofsko iznaae koje ovjek moe usavriti. to se tie
same objave i dogme, modernisti u
svom uenju ne donose nita nova no njihove pretee. To je uenje
ovim rijeima izraeno u Silabusu Pija
IX., koji ga najotrije osuuje: Boanska je objava nesavrena i
zato podlona stalnom i neodreenom
progresu, koji ide ukorak s napretkom ljudskog razuma. Na jo
sveaniji nain to je uenje osudio
Vatikanski koncil ovim rijeima: Niti je vjersko uenje, koje je
Bog objavio, preputeno na volju ljudskom
umu da ga usavrava kao da bi bila rije o nekom filozofskom
iznaau, nego je polog predan Kristovoj
zarunici koji valja vjerno uvati i smatrati nepromjenjivim. A i
u pogledu svetih dogmi mora se uvijek
uvati onaj smisao to im je neko dala sveta Majka Crkva, te se
nikada ne smije udaljavati od toga smisla
pod izgovorom i u ime nekog vieg uma. Zahvaljujui takovom
tumaenju, primjerenom naim spoznajnim
sposobnostima, vjera ne samo da ne biva sputavana nego je se
tovie pomae i unaprijeuje. Zbog toga sam
Koncil nastavlja: Kako vrijeme prolazi i stoljea se izmjenjuju
neka shvaanje, poznavanje i mudrost sve
snanije uzrastu i doive polet kako kod pojedinaca tako kod svih,
kako kod jednog ovjeka tako kod itave
Crkve, ali samo u svome rodu, to jest u istoj dogmi, u istom
znaenju i u istom izriaju.
Modernist kao povjesniar i kritiar
29. Nakon to smo u sljedbenicima modernizma promatrali filozofa,
vjernika, teologa, sada nam preostaje da
isto tako promatramo povjesniara, kritiara, apologeta i
reformatora.
30. Neki modernisti, koji su prionuli pisanju povijesti,
izgledaju previe revni i pozorni u svome poslu da bi
mogli proi kao filozofi, tovie pokazuju da uope ne poznaju
filozofiju. Rije je o najprofinjenijoj
-
18
prepredenosti, kako nitko ne bi povjerovao da su okueni
filozofskim predrasudama te stoga nisu, kao to to
tvrde, uope objektivni. No tono je da njihova povijest i kritika
ni ne govore drugim jezikom osim jezikom
filozofije; a zakljuci do kojih dolaze, proizlaze sukladno
takvom umovanju iz njihovih filozofskih poela.
to je onomu koji se malo bolje nad tim zamisli odmah oito. Prva
tri kanona tih nekakvih povjesniara ili
kritiara potpuno su istovjetna onim principima koje smo
spominjali kada smo ranije govorili o filozofima:
to jest agnosticizam, teorem o preobrazbi stvari po vjeri, te
trei za koji nam se inilo da ga moemo nazvati
izoblienjem. Promotrimo posljedice koje iz svake od njih
proizlaze. Iz agnosticizma proizlazi da se
povijest, nita manje no znanosti, bavi samo pojavama. Dakle,
kako Bog tako i svaki boanski zahvat u ono
to je ljudsko mora dovesti u vezu s vjerom kao iskljuivim
njegovim djelokrugom, zato ako je rije o
neemu kod ega se susree dvostruki element, ljudski i boanski,
kao to su to Krist, Crkva, sakramenti i
slino, taj e se morati razdijeliti i razdvojiti tako da to je
ljudsko pripadne povijesti, a to je boansko vjeri.
Otud ona podjela, koja je zajednika svim modernistima, izmeu
povijesnog Krista i Krista vjere, Crkve kao
povijesne datosti i Crkve kao vjerske datosti, izmeu sakramenata
kao povijesnih injenica i sakramenata
kao vjerskih injenica i tako redom. Za samu tu ljudsku
sastavnicu, koju povjesniar preuzima u onom
obliku u kojem je ona predstavljena u dokumentima, mora se
smatrati kako je vjera po preobrazbi uzdie
iznad povijesnih okolnosti. Prilii stoga ponovno iz nje izluiti
sve one dodatke to ih je dodala vjera i
prepustiti ih samoj vjeri i povijesti vjere: tako, kada je rije
o Isusu Kristu, sve ono to nadilazi stanje
jednoga obinog ovjeka, bilo prirodno, kakvim ga predstavlja
psihologija, bilo to se tie mjesta i vremena
u kojem je ivio. I vie od toga, prema treem filozofskom poelu,
takoer i ono to ne izlazi izvan granica
povijesti oni preispituju i iz nje iskljuuju, te upuuju jednako
tako na vjeru sve ono to, prema onome to
tvrde, ne potpada pod logiku dogaanja i nije bilo primjereno
osobama. Na taj nain, hoe da Krist nije
rekao stvari koje nisu bile shvatljive obinom puku. Zato iz
stvarne njegove povijesti briu i pripisuju vjeri
sve alegorije koje se susreu u njegovim govorima. eli li se moda
znati po kojim se pravilima vri taj
izbor? Prema pravilu ovjekova karaktera, poloaja koji je imao u
drutvu, prema odgoju, okolnostima
svakog dogaaja; ukratko po normi, ako smo dobro shvatili, koja
se u konanici pretvara u isti
subjektivizam. Nastoje naime dokuiti i gotovo preinaiti lik i
osobu Isusa Krista, te malo-pomalo njemu
pripisuju sve ono to bi oni sami uinili u slinim okolnostima.
Tako dakle, da zakljuimo, a priori, kao to
se obino kae, i s naelima jedne filozofije, koju oni zastupaju
ali nam tvrde da ju ne poznaju, u povijesti
koju nazivaju stvarnom tvrde da Krist nije Bog ni da je uinio
nita boanskog; kao ovjek, zatim, uinio je i
rekao ono to su mu oni, s obzirom na vrijeme u kojem je ivio,
dopustili da ini i govori.
Kriticizam i njegova naela
31. Kao to zatim povijesni zakljuci izviru iz filozofskih, tako
kritika svoje zakljuke crpi iz povijesti, jer
kritiar, slijedei tragove koje je dao povjesniar, sve dokumente
dijeli na dva dijela. Sve ono to preostane
nakon trostruke razdiobe koju smo upravo opisali, pripisuje
stvarnoj povijesti, ostalo ograniava na povijest
-
19
vjere, to jest na duhovnu povijest. Jer modernisti briljivo
odvajaju te dvije povijesti i, to je dobro zapaziti,
povijesti vjere suprotstavljaju stvarnu povijest ukoliko je
stvarna. Zato, kao to je ve reeno, imamo
dvostrukog Krista: jednog stvarnog, drugog koji zapravo nije
nikada postojao, nego je plod vjere; jednog
koji je ivio u odreenom mjestu i vremenu, drugog kojeg vjernik
susree samo u pobonim meditacijama;
takav je, primjerice, Krist koji je opisan u Ivanovu evanelju,
koje, kau, nije nita drugo ve meditacija.
32. No tu se ne zaustavlja prevlast filozofije u povijesti.
Nakon to se, kao to smo rekli, dokumenti podijele
u dva dijela, ponovno se javlja filozof sa svojim naelom vitalne
imanentnosti i propisuje sve ono to se u
povijesti Crkve mora objasniti vitalnom emanacijom. A budui da
se uzrok ili uvjet svake vitalne emanacije
mora traiti u nekoj potrebi, bit e nuno da e se svaki dogaaj
morati poimati tako da je posljedica
odreene potrebe i morat e se s povijesnog stajalita smatrati
kasnijim od ove. to dakle ini povjesniar?
Ponovno se posvetivi prouavanju dokumenata, kako onih sadranih u
svetim knjigama tako i onih koje je
drugdje prikupio, sastavlja katalog pojedinih potreba koje su se
malo-pomalo javljale u Crkvi bilo to se tie
dogme, bilo u vezi obreda i ostalih pitanja: i taj je katalog
kasnije predao kritiaru. Kritiar zatim uzima u
ruke dokumente koji su odreeni za povijest vjere te ih dijeli po
razdobljima, tako da odgovaraju popisu
koju mu je dan, imajui uvijek u vidu pravilo da dogaaju prethodi
potreba, a opisu dogaaj. Lako je
mogue da katkad neki dijelovi Svetog pisma, poput poslanica,
sami budu plod potrebe. Bilo kako bilo
jedno je sigurno: valja sauvati pravilo da se dob bilo kojeg
dokumenta ne moe odrediti drukije osim po
razdoblju u kojem se neka potreba javila u Crkvi. Valja osim
toga razlikovati poetak nekog dogaaja i
njegov razvoj, jer onomu to se rada u jednom danu treba odreeno
vrijeme da naraste. I to je razlog zbog
kojeg kritiar mora ponovno razdijeliti u dvije skupine dokumente
koji su ve rasporeeni po razdobljima,
dijelei one koji se tiu poetka odreenog dogadaja od onih koji
pripadaju njegovu razvoju, i uz to ove
rasporediti po vremenskom kljuu.
33. Nakon toga, ponovno na scenu stupa filozof koji nalae
povjesniaru da svoja istraivanja provodi u
skladu s pravilima i zakonitostima evolucije. I povjesniar
ponovno prianja temeljitom istraivanju
dokumenata, pomno istrauje okolnosti i uvjete u kojima se Crkva,
tijekom vremena, nala, unutarnje i
izvanjske potrebe koje su potakle njezin napredak, kao i
prepreke na koje je nailazila. Ukratko sve ono to
slui tomu da se odredi razlog zbog kojeg se odravalo zakone
evolucije. Nakon to se to izvri, on konano
sastavlja povijest razvoja dogaaja u njegovim osnovnim crtama.
Slijedi kritiar, koji toj povijesnoj temi
prilagoava ostatak dokumenata. On pristupa sastavljanju opisa i
povijest tako biva dovrena. Sada se
meutim namee pitanje: kome valja pripisati tu povijest,
povjesniaru ili moda kritiaru? Sigurno ni
jednom ni drugom, nego filozofu. Cjelokupni je rad na njoj
aprioristiki rad, a taj apriorizam vrvi
krivovjerjima. Pobuuju samilost ti ljudi, o kojima bi Apostol
ponovio ono to je neko zapisao: Ishlapie u
mozganjima svojim [...] Gradei se mudrima, poludjee (Rim
1,21-22), no istodobno ozlojeuju kada
potom optuuju Crkvu da manipulira dokumentima na nain da ih
koristi tako da slue njezinim ciljevima.
Svaljuju naime na Crkvu ono za to ih sama njihova savjest
prekorava.
-
20
Kako se postupa s Biblijom
34. S obzirom da imamo tako u sebi rastoene i kroz razliita
razdoblja rasute dokumente, iz te injenice
nekako prirodno slijedi da se svete knjige ne mogu pripisati
piscima ija nose imena. I to je razlog zbog
kojeg modernisti nimalo se ne ustruavaju tvrditi da su te
knjige, a osobito Petoknjije i prva tri evanelja,
od prvobitnih kratkih tekstova malo-pomalo bili proirivani
dopunama i umecima, bilo u obliku teolokih ili
alegorijskih tumaenja, bilo u obliku prijelaza koji su meusobno
povezivali pojedine dijelove. Kratko i
jasno, oni smatraju da se mora zastupati jedan ivi razvoj svetih
knjiga, koji je proistekao iz razvoja vjere i
koji se s njom podudara. Dodaju ak da su tragovi toga razvoja
toliko oiti da bi se o njima mogla napisati
cijela jedna povijest. tovie oni tu povijest i piu i to s
tolikom sigurnou da ovjek padne u napast
povjerovati da su ovim vlastitim oima gledali pojedine pisce
kako se iz stoljea u stoljee laaju irenja
Svetog pisma. Tomu u prilog dozivaju u pomo kritiku koju
nazivaju tekstualnom te pokuavaju uvjeriti da
se ova ili ona injenica, ovaj ili onaj govor ne nalaze na svome
mjestu te donose ostala slina razmiljanja.
Reklo bi se zapravo da su se unaprijed odredili odreeni gotovo
bismo rekli tipovi opisa ili naina govora,
koji slue kao najsigurniji kriterij za prosuivanje to jest na
svom mjestu a to ne. Onaj tko hoe moe
pokuati procijeniti koliko oni takvom metodom mogu biti kadri
prosuivati. Ipak, onaj koji ih slua kako se
busaju u prsa i razmeu svojim prouavanjima Svetog pisma, za koje
vjeruju da su u njemu nali veliki broj
nedosljednosti i proturjenosti, dolazi na pomisao kako nitko
prije njih nije listao te knjige, ni da je svaki
njihov redak istraivao gotovo nepregledan niz nauitelja, daleko
vrsniji od njih po umnosti, znanju i
svetosti ivota. Ti premudri nauitelji daleko od toga da su ili u
svetim knjigama traiti dlaku u jajetu, nego
su zahvaljivali Bogu to se udostojao tako zboriti s ljudima. No
naalost nai nauitelji eto nisu prianjali
prouavanju Svetog pisma onim pomagalima kojima raspolau
modernisti! To jest nisu za uiteljicu i
voditeljicu imali filozofiju koja svoje podrijetlo vue iz
nijekanja Boga, niti su same sebe postavljali za
normu prosuivanja.
Vjerujemo dakle da smo sada predoili povijesnu metodu
modernista. Predvodnik je filozof, slijedi
povjesniar, a obojica prednjae nutarnjoj i tekstualnoj kritici.
A budui da je prvomu vlastito da svoje
vrline prenosi drugima, oito da ta kritika nije bilo kakva
kritika, nego neznaboaka, imanentna i
evolucionistika i zato onaj koji joj pribjegava i njom se slui
zastupa zablude koje su u njoj sadrane te je u
proturjeju s katolikim naukom. Zbog toga se ne moe prestati
uditi kako jedna takva kritika moe biti
tako na glasu meu katolicima. Uzrok tomu je dvojak: prvi je taj
to su takvi povjesniari i kritiari
meusobno povezani bez obzira na razliitu narodnost ili
vjerovanje; drugi je njihova neizreciva drzovitost
jer kada jedan od njih izrekne ne znam kakvu neobinu, udnu ili
ak nastranu stvar drugi to uzdiu u nebesa
i hvale kao napredak znanosti. Ako netko hoe sam to iznaae
provjeriti, zbijaju svoje redove i slono
na njega nasru, ako netko pak to zanijee proglaavaju ga neukim,
a onoga tko to prihvati i brani obasipaju
pohvalama. Tako mnogi bivaju obmanuti i prevareni, a isti ti
kada bi malo bolje pogledali tu stvar, ostali bi
njome preneraeni i uasnuti. Iz toga drskog nametanja onih to su
skrenuli s pravoga puta, iz toga
-
21
neopreznog pristajanja lakoumnih pojedinaca uz ta uenja nastaje
gotovo neko trulo ozraje koje sve
proima i iri svoj trule posvuda. No prijeimo na apologeta.
Modernist kao apologet
35. I on, kod modernista, na dvojak nain ovisi o filozofu.
Najprije neizravno, tako da za svoju materiju
pabiri pisanu povijest, kao to emo vidjeti, iza filozofovih
normi, a zatim izravno prihvaajui od filozofa
naela i sudove. Odatle ona opa zapovijed kole modernizma da nova
apologija mora rijeiti religijske
kontroverze pomou povijesnih i psiholokih istraivanja. Zbog toga
apologeti zapoinju svoj rad
opominjui racionaliste da oni ne brane religiju svetim knjigama
i rairenim priama koje krue u Crkvi i
pisane su na drevan nain, nego sa stvarnom povijeu sastavljenom
prema modernim propisima i sa
suvremenom metodom. I dok to tvrde ne slue se argumentacijom ad
hominem, nego zato to zaista vjeruju
da se samo u tim teorijama nalazi istina. Ne brinu se oni da u
svom pisanju inzistiraju na vlastitoj iskrenosti:
ta ve su znalci racionalista, ve ih ovi hvale kao svoje suborce
to se bore pod istim stijegom. Tom se
hvalom, koje se katolik mora gnuati, oni die ili se iza nje
skrivaju od prijekora Crkve.
No pogledajmo na praktinom primjeru kako jedan od njih vri svoju
apologiju. Cilj koji si on postavlja jest
privesti ovjeka koji jo uvijek ne vjeruje tomu da osobno doivi
ono iskustvo katolike religije, koja je,
prema modernistima, temelj vjere. U tom pogledu pred njim se
otvaraju dva puta: jedan objektivni, drugi
subjektivni. Prvi polazi od agnosticizma i tei dokazati kako u
religiji, poglavito katolikoj, postoji takva
vitalna snaga da tjera svakoga mudrog psihologa i povjesniara da
prizna kako se u njezinoj povijesti skriva
neto nepoznato. U tu svrhu treba dokazati da je katolika
religija, kakva je danas, ista ona koju je utemeljio
Isus Krist, odnosno rezultat postupnog razvoja klice ili zametka
koju je donio Isus Krist. Zato e se morati
ponajprije odrediti to je ta klica ili zametak. Tee to izraziti
sljedeom formulacijom: Krist je navijestio
dolazak kraljevstva Bojeg, to bi se isto kraljevstvo trebalo
brzo ispuniti i on bi bio Mesija, to jest izvritelj
kojeg je Bog postavio i ravnatelj. Nakon toga e se morati
dokazati kako se taj zametak, koji je uvijek
prisutan i trajno ostaje u katolikoj religiji, malo po malo i
ukorak s povijeu razvijao i prilagoavao
povijesnim okolnostima, kroz koje se ivo stopio sa svim onim to
mu se od doktrinarnih, kulturnih i
crkvenih formi pridodavalo te istodobno svladavao prepreke,
poraavao neprijatelje i preivljavao
proturjeja i borbe. Nakon svega sve to, to jest te smetnje i
zapreke, neprijatelji, progoni i borbe, kao i
vitalnost i plodnost Crkve, pokazali su se takvima da, premda se
otkriva kako su se u povijesti same Crkve
ouvali zakoni evolucije, ipak ni oni nisu dovoljni da ju potpuno
objasne: nepoznato e biti tu nasuprot nas i
predoit e se samo od sebe. Ovo sve do sada je modernistika
misao. Modernisti u svem tom izlaganju
gube iz vida jedno, a to je da je ono odreivanje prvobitne klice
ili zametka plod apriorizma agnostikog i
evolucionistikog filozofa i da sam zametak oni tako bez ikakve
osnovi definiraju kako bi tjerali vodu na
svoj mlin.
-
22
36. Dok meutim novi apologeti, iznesenim argumentima, nastoje
katoliki religiju afirmirati i promicati, ne
uzimaju u obzir da u njoj ima mnoge stvari koje se nee svima
svidjeti. Da tovie, s loe prikrivenim
zadovoljstvom, javno ponavljaju da i na dogmatskom podruju
nalaze zablude i proturjeja; premda dodaju
da se za te zablude i proturjeja ne samo moe nai izgovor nego,
to je jo udnije, da ih treba potvrditi i
opravdati. Jednako se tako, prema njima, u svetopisamskim
knjigama susreu mnogobrojne pogreke
povijesnog i znanstvenog karaktera. Ali, tvrde oni, to nisu
povijesne ili znanstvene knjige, nego vjerske i
moralne, gdje su znanost i povijest poput nekog ovoja kojim se
obavijaju religijska i moralna iskustva kako
bi se bolje irila u puku. Taj ih puk ne bi drukije mogao ni
shvatiti, a i jedna savrenija znanost ili povijest
ne bi u tom pogledu bila na korist ve na tetu. Uostalom, dodaju,
svete knjige, budui da su po svojoj naravi
religiozne, u svojoj su biti ive. ivot pak ima svoju istinu i
svoju logiku, koji se jamano razlikuju od
racionalne istine i logike, tovie ove prve su sasvim drugog reda
jer je to istina koja prilii i odgovara i
sredini u kojoj se ivi, i cilju zbog kojeg se ivi. Na kraju, idu
ak do te krajnosti da tvrde, bez imalo
ublaavanja, da je sve ono to se tumai ivotom istinito i
opravdano.
Mi, asna brao, za koje je istina jedna i jedina i koji svete
knjige smatramo spisima koji su pisani po
nadahnuu Duha Svetoga, a imaju za autora Boga, tvrdimo da je to
isto to i pripisivati Bogu la korisnosti
ili poluslubenosti te rijeima svetog Augustina protestiramo da:
Ako se tako visokom autoritetu pripisuje
la, nee ostati nijedan djeliak knjige jer, vodei se tim
najpogubnijim moguim pravilom, nekima e se
initi da je to teko slijediti i da se u to ne moe vjerovati, te
se nee utjecati savjetu pisca laca od kojega
nikakve koristi. Iz toga slijedi ono to sam sveti nauitelj
dodaje: U njima e, to jest u Pismima, svatko
vjerovati ono to eli, a ono to ne eli nee vjerovati. Ali
modernisti apologeti ne brinu se toliko za to. I
vie od toga, doputaju da se katkad u svetim knjigama susreu
razmiljanja kojima se potkrepljuje ova ili
ona doktrina, no koja se ne oslanjaju ni na kakav razuman
temelj, poput onih to se temelje na prorotvima.
Istina je pak da i ta razmiljanja za dobronamjerne predstavljaju
umijea propovijedanja nadahnutog
ivotom. Moe li vie od toga? Moe! Doputaju, tovie smatraju, da je
sam Isus Krist oigledno pogrijeio
pri odreivanju vremena dolaska kraljevstva Bojega, no to, prema
njima, ne treba uditi jer je on tada jo
uvijek bio podloan zakonima ivota! to e biti nakon svega ovog od
dogmi Crkve? I ove vrve otvorenim
proturjejima, no, osim to ih doputa logika ivota, ne
suprotstavljaju se simbolikoj istini, jer je kod njih
posrijedi beskonano, koje ima beskonaan broj lica. Ukratko,
katkad odobravaju i brane teorije za koje se
usuuju izjavljivati kako se Beskonanom ne moe iskazati vee
tovanje no to oni to ine iznosei o
njemu proturjene stvari. I kada se na taj nain dopusti
proturjeje, kakav se sve apsurd nee samo
doputati?
-
23
Subjektivni argumenti
37. Osim objektivnih razloga, nevjernik moe naginjati vjeri
takoer iz subjektivnih razloga. U tom se
sluaju apologeti modernisti pozivaju na nauk o imanenciji.
Nastoje naime uvjeriti ovjeka da se u njemu
samom i u najdubljim kutcima njegove naravi i njegova ivota,
skriva elja i potreba za jednom religijom, i
to ne bilo kakvom religijom, nego upravo katolikom, jer nju,
tvrde oni, apsolutno trai savren razvoj
ivota. I ovdje smo ponovno prisiljeni jako se poaliti kako ima
katolika koji, premda odbacuju uenje o
imanenciji kao doktrinu, ipak se njome koriste u apologetici i
to ine s tako malo opreza da se ini kako
doputaju daje ljudska narav ne samo sposobna ili prikladna za
nadnaravni red, to su katoliki apologeti, uz
duna ogranienja, uvijek tvrdili, nego da za time u naravi
postoji stroga i prava potreba. Budimo ipak
precizniji pa recimo da tu potrebu katolike religije zastupaju
umjereniji modernisti. Oni medu njima koje
bismo mogli nazvati integralistima smatraju da ovjeku koji jo
uvijek ne vjeruje, valja skrenuti pozornost
kako u njemu postoji skrivena ista klica ili zametak koji su
bili u Kristovoj svijesti i koju je Krist prenio na
ljude. Eto, asna brao, opisali smo u najgrubljim crtama
apologetsku metodu kod modernista, koja se
potpuno podudara s njihovim uenjima: metode i uenja krcata
zabludama, koja nemaju za cilj izgraivati,
nego ruiti, niti idu za tim da budu na korist katolicima, nego
da uvuku katolike u krivovjerje, tovie u
potpuno razaranje svake religije!
Modernist kao reformator
38. Na kraju ostaje jo neto rei to se tie reformatora. Ve do
sada izneseno obilno nam pokazuje koja je
pomama za novou obuzimala te ljude. A ta pomama se odnosila na
katolianstvo. Oni hoe reformiranu
filozofiju osobito u sjemenitima, na nain da se skolastiku
filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti
ju se u ropotarnicu zajedno s drugim ve prevladanim sistemima, a
da se mladie u sjemenitima pouava
modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara naem
dobu. Pri reformiranju teologije pak hoe da
ona to ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu
filozofiju. Trae tako da se pozitivna
teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi. I za povijest
trae da se pie i pouava pomou njihovih
metoda i novim pravilima. Kau da se dogme i njihov razv trebaju
uskladiti sa znanou i povijeu. Glede
kateheze trae da se katekizme uvrste samo one dogme koje su
reformirane i koje su dokuive obinom
ovjeku. to se tie obreda, iz sveg se grla deru da se moraju
smanjiti izvanjska tovanja i zabraniti da se
dalje njihov broj poveava; premda su, istini za volju, drugi
koji su skloniji simbolizmu u vezi tog
popustljiviji. Glasno bruje da se crkveni reim mora obnoviti u
svakom pogledu, ali na osobit nain na
stegovnom i dogmatskom podruju. Zato zahtijevaju da se i iznutra
i prema vani uskladi s modernom
svijeu, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kau, u
upravljanju moraju sudjelovati i nii kler pa ak
i laikat te je takoer nuno decentralizirati vlast koja je previe
zgusnuta i ograniena na sredite. Rimske se
kongregaciji moraju pomladiti, a to prije svega vrijedi za Sveti
oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga).
Mora se promijeniti stav crkvene vlasti u politikim i drutvenim
pitanjima, tako da se nju dri i podalje od
-
24
civilnih ureenje i ujedno ju se prilagodi drutvenim pitanjima
kako bi ih ona mogla proeti svojim duhom.
to se tie morala, slau se sa amerikanistima da se aktivnim
krepostima mora davati prednost pred
pasivnima, te snano zagovarati njihovo vrenje s prevagom nad
ovim drugima. Trae da se kler vrati
drevnoj poniznosti i siromatvu, ali s takvom svijeu i inima koji
e odgovarati duhu modernizma. Na
kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajui
migovima svojih protestantskih uitelja, ele da
se u sveenitvu ukine sveto beenstvo. Postoji li dakle uope ita u
Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u
skladu sa svojim naelima?
Modernizam i sva krivovjerja
39. Moda smo, asna brao, u ovom izlaganju bili opirni i vie no
to treba. Ali to je bilo nuno kako radi
toga da nas se ne bi optuivalo, kako to ve jest sluaj, da
ignoriramo njihove stvari, tako zato da se vidi da,
kada se govori o modernizmu, ne govori se o ispraznim i
nepovezanim uenjima, nego o jedinstvenom i vrlo
kompaktnom korpusu, gdje kada netko odobri jednu stvar mora
ujedno prihvatiti i sve ostalo. Zato smo i
odluili pribjei gotovo didaktikoj formi, odbacujui barbarski
jezik kojim se modernisti slue. Ako se
potom jednim pogledom obuhvati cijeli taj sistem, ne bi smjelo
nikoga uditi kada ga mi definiramo
sintezom svih krivovjerja. Sigurno da kada bi netko pokuao
sabrati u jedno samu sr svih onih zabluda o
vjeri koje su do sada iznoene, ne bi to nikada uspio bolje
uiniti od onoga kako to uine modernisti. Ovi
tovie idu tako daleko da, kao to smo imali priliku primijetiti,
unitavaju ne samo katolianstvo nego bilo
koju drugu religiju. To objanjava zato to uenje nailazi na
odobravanje u racionalistikim krugovima i
zato se oni koji otvoreno i bez ograda istupaju kao racionalisti
vesele to u modernistima imaju
najuinkovitije saveznike.
Zadrimo se sada, asna brao, nakratko na onom pogubnom uenju -
agnosticizmu. Agnosticizam ui da je
umu zaprijeen svaki put koji bi ga doveo do Boga, te misli kako
je za to prikladniji odreeni osjeaj i in.
Ali zar je mogue ne zamijetiti koliko je isprazno to tvrditi?
Osjeaj uvijek predstavlja reakciju na in nekog
objekta, to ga predlae bilo um bilo osjetilo. Ukloni li se
razum, ovjek, ve i po samoj svojoj naravi sklon
slijediti svoja osjetila, slijedit e ih s jo veom estinom. I vie
od toga, fantazije, kakve god da one bile,
jednog religijskog miljenja ne mogu nadvladati zdrav razum. To
nam daje do znanja da svaka uznemirenost
ili zaokupljenost due nije od pomoi nego predstavlja smetnju
traenju istine; istine, kaemo, kakva je ona
u sebi, jer ona druga, subjektivna istina, koja je plod
nutarnjeg osjeaja i djelovanja, ako je i pogodna za
razglabanje, malo zanima ovjeka kojemu je nadasve vano upoznati
postoji li ili ne izvan njega Bog, u ije
e ruke jednoga dana pasti. Dodue modernisti se utjeu pomoi
iskustva. Ali to ovo moe dodati osjeaju?
Nita, moe ga samo uiniti intenzivnijim, a razmjerno tom
intenzitetu uvrivat e se uvjerenje u istinitost
objekta. No to dvoje nee dati da se osjeaju pusti da bude osjeaj
i ne mijenjaju njegovu narav koja je
uvijek podlona obmani, ako razum istu ne razotkrije; tovie oni
tu narav potkrepljuju i jaaju, jer osjeaj
-
25
to je snaniji to je s veim pravom osjeaj. Kada je pak rije o
religioznom osjeaju i u njemu sadranom
iskustvu znate dobro, asna brao, koliko za to treba mudrosti i
koliko znanja koje pomae ovjeku tu istu
mudrost pravilno izraziti i izloiti. To znate iz prakse
poglavito na primjeru onih dua u kojima vlada
osjeaj, znate to iz tradicije asketske literature koja, premda
je ovi preziru, sadri vie vrstog nauka i vie
otroumnih zapaanja no to se istima hvaliu modernisti. Nama se
ini svojstvenim bezumniku ili bar
nerazboritoj osobi smatrati istinitim, bez prethodnog prikladnog
propitkivanja, ta duboka iskustva kojima se
modernisti epure. Zato onda, recimo to tek onako usput, ako su
ta iskustva stvarno tako snana i
nedvojbena, ne bi isto tako snano i nedvojbeno bilo iskustvo to
ga ima na tisue katolika, naime da
modernisti idu pogrenim putem? Zar bi samo to iskustvo bilo
pogreno i lano? Najvei dio ljudi vrsto
smatra i uvijek e smatrati da se iskljuivo osjeajem i iskustvom
bez vodstva i svjetla razuma nee nikada
prispjeti spoznaji Boga. Dakle ostaje ponovno ili bezbotvo ili
apsolutno bezvjerje. Uz to modernisti se
nemaju emu bolje nadati ni od svojega uenja o simbolizmu. Jer
ako svi elementi koje nazivaju umnim nisu
nita drugo nego isti Boji simboli, zato ne bi simbol bilo i samo
Boje ime ili boanska osoba? A ako je
tomu tako, moe se s pravom posumnjati u samu boansku osobnost i
imati otvoren put za mnogobotvo.
Slino tome istom mnogobotvu vodi i uenje o boanskoj imanenciji.
Jer se pitamo: razlikuje li ta
imanencija ili ne Boga od ovjeka? Ako to ini u emu se dakle to
uenje razlikuje od katolikog? Odnosno
zato odbacuje uenje o izvanjskoj objavi? A ga pak ne razlikuje,
eto nas lijepo ponovno u mnogobotvu.
No modernisti stvarno u svom uenju o imanenciji hoe i tvrde da
svaki fenom savjesti izvire iz ovjeka kao
takvog. Dakle opravdano je zakljuiti da su Bog i ovjek jedno te
isto, i otud to mnogobotvo. Konano, do
istog zakljuka dolazi kada je rije o njihovu slavnom
razlikovanju u znanosti i vjere. Objekt znanosti oni
stavljaju u spoznatljivu stvarnost, a objekt vjere u
nespoznatljivu stvarnost. Ta je pak nespoznatljiva zato to
postoji silan nesrazmjer izmeu objekta i uma. Ali taj je
nesrazmjer, prema istim modernistima, nemogue
otkloniti. Dakle nespoznatljivo e uvijek biti nespoznatljivo i
za vjernika i za filozofa. Dakle, ako e neka
religija i postojati, e biti religija nespoznatljive stvarnosti.
Tu stvarnost, budui da ne moe biti univerzalna
dua svijet, kao to tvrde neki racionalisti, mi ne vidimo. No
ovdje se zaustavimo. To je sasvim dovoljno da
se spozna kako modernistiko uenje na mnoge naine vodi k ateizmu
i unitenju svake religije. Protestanti
su svojim zabludama napravili prvi korak na tome putu, drugi je
napravio modernizam, a ubrzo e ih slijediti
ateizam.
Uzroci modernizma
40. Da bi se malo dublje upoznalo modernizam i da bi se pronali
primjereni protulijekovi za tako veliku
nevolju, bit e korisno sada, asna brao, pomalo istraiti uzroke
zbog kojih je do nje dolo i zbog kojih je
rasla. Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok zastranjenje
uma. Kao daljnje uzroke prepoznajemo dva:
znatielju i oholost. Znatielja, ako ju se mudro ne obuzda, kadra
je sama objasniti svaku zabludu. Zato je
na prethodni Grgur XVI. s pravom bio pisao: Jako je tuno gledati
kako se duboko strovaljuje ljudski
-
26
razum onih koji tre na novinama i, ne osvrui se na apostolovo
upozorenje, trsi se saznati vie no to
prilii znati, te, pouzdavajui se previe u samog sebe, misli da
mora traiti istinu izvan Katolike crkve, u
kojoj se ona, bez trunke najmanje zablude, nalazi.
No ovjekovu duu mnogo vie zasljepljuje i odvlai u zabludu
oholost, koja, pronaavi u modernistikom
uenju gotovo svoje prirodno stanite, iz njega dobiva svu hranu
potrebnu da moe rairiti svoje zlokobne
izdanke i poprimiti sad ovaj sad onaj oblik. Naime zbog oholosti
oni su puni sebe i smatraju se i izdaju za
normu svima; zbog oholosti se uprazno razmeu kao da on sami
posjeduju mudrost i u svojoj nadutosti i
oholosti govore: Mi nismo poput drugih, i da doista i ne bi bili
kao ostali prigrljuju i snuju svakojake pa
ak i najapsurdnije novosti. Zbog oholosti odbacuju svaku
podlonost i misle da autoritet mora biti skopan
sa slobodom; zbog oholosti zaboravljaju na sebe i ele samo
obnoviti druge, a njihovih reformistikih tenji
nije poteen nitko pa ak ni najvia vlast. Da bi se prispjelo
modernizmu zaista nema kraeg i breg puta od
oholosti. Ako neki laik katolik ili neki sveenik zaboravi
zapovijed kranskog ivota koja nam nalae da se
moramo odrei samih sebe ako elimo slijediti Isusa Krista, koji
je jedini kadar iz njegova srca iskorijeniti
zao izdanak oholosti, da, on je itekako spreman otvoreno
zastupati zablude modernizma! Zato, asna brao,
neka va prvi zadatak bude pruiti otpor tim oholim ljudima,
povjeriti im skromne i neznatne slube, da ih se
to vie ponizuje to se vie uzvisuju, te im tako suziti prostor
tetnog djelovanja. Uz to, bilo vi sami, bilo
putem voditelja sjemenita, najbriljivije nastojte upoznati mlade
koji hoe ui u sjemenite i ako se medu
njima nade ijedan ohol, sa svom odlunou odbijte pripustiti ga
sveenikom reenju. E da se bar uvijek u
tome budno i odluno postupalo!
41. Ako pak s moralnih uzroka prijeemo na one koji se tiu uma,
prvi koji valja spomenuti jest neznanje.
Modernisti, svi koliko god da ih ima, koji se ele pred drugima
pokazati kao nauitelji Crkve, dok na sav
glas veliaju suvremenu filozofiju i izruguju se sa skolastikom,
moraju biti svjesni da ako su prvu prigrlili
privueni i prevareni njezinim lanim bljetavilom, istoj toj
svojoj zaslijepljenosti mogu zahvaliti to su u
potpunom neznanju to se tie te druge te stoga ostadoe prikraeni
za sredstvo koje bi im pomoglo
prepoznati krnjost njihovih ideja i pobiti sofizme. Iz sprege
lane filozofije i vjre ponikao je potom njihov
sistem, koji vrvi mnogim i golemim zabludama.
Metode propagiranja
42. Ma da ga bar ire s manje gorljivosti i ara! Tolika je meutim
njihova revnost, tako neumoran rad, da
nam se upravo srce kida kada pomislimo koliki bi samo to ogroman
dobitak bio za Crkvu kada bi te snage
namjesto na njezinu tetu bile na njezinu korist. Kako bi zatim
due uvukli u zabludu, koriste se dvostrukom
taktikom: najprije se oslobaaju prepreka, zatim najpomnije trae
sredstva koja im koriste, te na kraju iste
neumorno i krajnje strpljivo upotrebljavaju. Tri su glavne
prepreke za koje smatraju da najvie stoje na putu
-
27
njihovim naporima: skolastika metoda razmiljanja, autoritet
otaca zajedno s tradicijom te crkveno
uiteljstvo. Protiv svega toga oni se estoko bore. Zato
neprestance ismijavaju i preziru skolastiku filozofiju
i teologiju. Bilo da to ine zbog neznanja, bilo da to ine zbog
straha, bilo i zbog jednoga i zbog drugoga,
sigurno je da je pomama za novou kod njih uvijek povezana s
mrnjom prema skolastici, te nema
pouzdanijeg i oitijeg znaka da se netko poeo okretati modernizmu
od toga da je poeo zazirati od
skolastike. Neka se modernisti i oni k