1 Osnovi evropskog privatnog prava Uvodna predavanja od 21. 02. 2008. godine – Nastanak i historijski razvoj Evropskog privatnog prava Jedan od čuvenih i najpriznatijih profesora rimskog prava u Njemačkoj u Bonu Rolf Kmitl je autor poznatog djela ''Pravno jedinstvo Evrope i rimsko pravo'', gdje se on tu poziva na jednog ranijeg znamenitog njemačkog naučnika Rudolfa von Jering i njegovo djelo Duh rimskog prava (''Geist des römisches Recht'') iz 1891. godine. Dakle, radi se o jednom od najznačajnijih pravnih djela u pravnoj historiji. U tom smislu, Kmitl se poziva na Jeringa u njegovoj čuvenoj setenci na početku ove knjige ''Duh rimskog prava'', gdje je rekao: da je tri puta Rim diktirao zakone svijetu, da je tri puta pozivao narode u jedinstvo. Prvi put je ujedinio rimski narod i podario mu snagu kroz jedinstvo antičke rimske drţave. Drugi puta, kroz jedinstvo crkve, a treći puta kroz recepciju rimskog prava u srednjem vijeku. Prvi puta putem izvanjske sile moćnog oruţja, a ova druga dva slučaja kroz moć duha. Propašću antičke Rimske drţave na teritorijama dotadašnjeg Istočnog Rimskog Carstva je stvorena jedna nova drţava pod nazivom Bizantija. Osnove pravnog sistema te drţave izgraĎene su temeljem Justinijanove kodifikacije, kroz različite oblike zbirki propisa koje predstavljaju preradu pojedinih dijelova Corpus iuris civilis-a. Profesori su na tamošnjim pravnim školama prevodili, saţimali i parafrazirali, te davali objašnjenja izvornog teksta kodifikacije. Tako je, na primjer, profesor pod imenom Teofil sačinio grčku verziju Institucija poznatu pod nazivom Parafraza. Do promjena pozitivnog prava, koje su istovremeno značile i postepeno udaljavanje od Justinijanovog prava, dolazi zakonodavnom aktivnošću bizantijskih careva. Tako su stvoreni poznati zakonski tekstovi: Seljački zakon ili Nomos Georgikos, Ekloga, Prohiron, Empanagoga i Heksabiblos ili šestoknjiţje. Na taj način stvoreno je tzv. grčko - rimsko pravo. U zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog carstva nastankom ranofeudalnih barbarskih drţava zahvaljujući primjeni personalnog principa u primjeni prava u V i VI stoljeću nastaju tzv. barbarski zbornici Rimskog prava sa kojima započinje druga historija rimskog prava u Zapadnoj Evropi. Najznačajnije su: Codex Eurici kojeg je 475. godine sačinio vizigotski kralj Eurih u formi edikta koji je predstavljao malu kompilaciju Rimskog prava od 30 poglavlja, a pri čijem sačinjavanju je korišten materijal iz Gregorijanovog, Hermogregorijanovog i Teodozijevog kodeksa. Ostrogotski kralj Teodorik Veliki objavio je početkom VI stoljeća tzv. Edictum Theodorici pri čijoj izradi pored gore pomenutih kodeksa su korištene Paulove Sentencije, Gajeve Institucije i Ulpinijanove knjige o pro-konzulskoj sluţbi. Burbunski kralj Gundobat izdao je zbornik pod nazivom Lex Romana Burburgiorum. Ovaj zbornik nije bio dugo na snazi, jer je potisnut kasnijim zbornikom pod nazivom Lex Romana Wisigothorum kojeg je donio vizigotski kralj Alarih u formi zakona. Ovaj zbornik je bio namjenjen samo rimskom stanovništvu koje je ţivljelo u vizigotskoj Kraljevini kao sloj pokorenog stanovništva. Lex Romana Wisigothorum će kasnije biti primjenjivan na cijeloj teritoriji tzv. Galije i u periodu od VI do XI stoljeća će predstavljati najvaţniji izvor rimskog prava u kraljevinama koje su nastale na prostoru nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva. On će biti potisnut iz upotrebe tek u XII stoljeću kada ga je potusnulo pravo iz tada ponovo otkrivene Justinianove kodifikacije. Ovaj zbornik u modernim uporedno – pravnim istraţivanjima i analizama dobija sve veću naučnu valorizaciju. Znači, od VI do XI stoljeća pod rimskim pravom se podrazumijevalo ono pravo koje je bilo
23
Embed
Osnovi evropskog privatnog prava - Pomoćni materijal za pripremu ispita I
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
Osnovi evropskog privatnog prava
Uvodna predavanja od 21. 02. 2008. godine – Nastanak i historijski
razvoj Evropskog privatnog prava
Jedan od čuvenih i najpriznatijih profesora rimskog prava u Njemačkoj u Bonu Rolf
Kmitl je autor poznatog djela ''Pravno jedinstvo Evrope i rimsko pravo'', gdje se
on tu poziva na jednog ranijeg znamenitog njemačkog naučnika Rudolfa von Jering i
njegovo djelo Duh rimskog prava (''Geist des römisches Recht'') iz 1891. godine.
Dakle, radi se o jednom od najznačajnijih pravnih djela u pravnoj historiji. U tom
smislu, Kmitl se poziva na Jeringa u njegovoj čuvenoj setenci na početku ove knjige
''Duh rimskog prava'', gdje je rekao: da je tri puta Rim diktirao zakone svijetu, da je tri
puta pozivao narode u jedinstvo. Prvi put je ujedinio rimski narod i podario mu snagu
kroz jedinstvo antičke rimske drţave. Drugi puta, kroz jedinstvo crkve, a treći puta
kroz recepciju rimskog prava u srednjem vijeku. Prvi puta putem izvanjske sile
moćnog oruţja, a ova druga dva slučaja kroz moć duha.
Propašću antičke Rimske drţave na teritorijama dotadašnjeg Istočnog Rimskog
Carstva je stvorena jedna nova drţava pod nazivom Bizantija. Osnove pravnog
sistema te drţave izgraĎene su temeljem Justinijanove kodifikacije, kroz različite
oblike zbirki propisa koje predstavljaju preradu pojedinih dijelova Corpus iuris
civilis-a. Profesori su na tamošnjim pravnim školama prevodili, saţimali i
parafrazirali, te davali objašnjenja izvornog teksta kodifikacije. Tako je, na primjer,
profesor pod imenom Teofil sačinio grčku verziju Institucija poznatu pod nazivom
Parafraza. Do promjena pozitivnog prava, koje su istovremeno značile i postepeno
udaljavanje od Justinijanovog prava, dolazi zakonodavnom aktivnošću bizantijskih
careva. Tako su stvoreni poznati zakonski tekstovi: Seljački zakon ili Nomos
Georgikos, Ekloga, Prohiron, Empanagoga i Heksabiblos ili šestoknjiţje. Na taj
način stvoreno je tzv. grčko - rimsko pravo. U zapadnom dijelu nekadašnjeg
Rimskog carstva nastankom ranofeudalnih barbarskih drţava zahvaljujući primjeni
personalnog principa u primjeni prava u V i VI stoljeću nastaju tzv. barbarski zbornici
Rimskog prava sa kojima započinje druga historija rimskog prava u Zapadnoj Evropi.
Najznačajnije su: Codex Eurici kojeg je 475. godine sačinio vizigotski kralj Eurih u
formi edikta koji je predstavljao malu kompilaciju Rimskog prava od 30 poglavlja, a
pri čijem sačinjavanju je korišten materijal iz Gregorijanovog, Hermogregorijanovog i
Teodozijevog kodeksa. Ostrogotski kralj Teodorik Veliki objavio je početkom VI
stoljeća tzv. Edictum Theodorici pri čijoj izradi pored gore pomenutih kodeksa su
korištene Paulove Sentencije, Gajeve Institucije i Ulpinijanove knjige o
pro-konzulskoj sluţbi. Burbunski kralj Gundobat izdao je zbornik pod nazivom Lex
Romana Burburgiorum. Ovaj zbornik nije bio dugo na snazi, jer je potisnut
kasnijim zbornikom pod nazivom Lex Romana Wisigothorum kojeg je donio
vizigotski kralj Alarih u formi zakona. Ovaj zbornik je bio namjenjen samo rimskom
stanovništvu koje je ţivljelo u vizigotskoj Kraljevini kao sloj pokorenog stanovništva.
Lex Romana Wisigothorum će kasnije biti primjenjivan na cijeloj teritoriji tzv. Galije
i u periodu od VI do XI stoljeća će predstavljati najvaţniji izvor rimskog prava u
kraljevinama koje su nastale na prostoru nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva. On
će biti potisnut iz upotrebe tek u XII stoljeću kada ga je potusnulo pravo iz tada
ponovo otkrivene Justinianove kodifikacije. Ovaj zbornik u modernim uporedno –
pravnim istraţivanjima i analizama dobija sve veću naučnu valorizaciju. Znači, od VI
do XI stoljeća pod rimskim pravom se podrazumijevalo ono pravo koje je bilo
2
zapisano u gore spomenutim varvarskimzbornicima rimskog prava. MeĎutim, već u X
i XI stoljeću dolazi do promjene strukture feudalnog društva sa pojavom prvih
embriona robnonovčanih odnosa. Dolazi do razvoja gradova kao središta
ekonomskog, političkog i kulturnog ţivota. Organizacija vlasti u ovim gradovima ima
dosta elemenata ugledanja na organizaciju vlasti iz doba Rimske republike. Izabrani
gradski magistrati npr. nose naziv konzuli, a mandat im traje godinu dana. Počinje
osamostaljivanje gradova od crkvenih i svetovnih feudalaca. Gradovi šire svoju vlast
na susjedne teritorije, okolna seoska područja, pa čak i na manje susjedne gradove, na
koji način prerastaju u tzv. komune odnosno postaju ''gradovi-drţave''. Ekonomske i
političke promjene prati i duhovni preporod. U najrazvijenijim gradovima dolazi do
tzv. rane renesanse. Obrazovanje prestaje da bude monopol crkve. Osnivaju se
elementarne škole po uzoru na kasno – antičke škole. U tim školama se otkriva
zaostavština antičkog svijeta. Izučavaju se djela Aristotela, Platona, neoplatoničara,
retora. Dolazi do obrazovanja prvih stadija pravne kulture. Advokati i biljeţnici
počinju da koriste neke elemente Rimskog prava. Dolazi do upoznavanja sa
Justinianovom kodifikacijom čiji tekstovi se pronalaze u bibliotekama. Ti tekstovi su
u to vrijeme teško razumljivi i za njihovo čitanje prvenstveno pokazuju interes
sveštena lica. Pojavljuju se prve pravne škole. Kao prva najznačajnija pravna škola se
javlja u XI stoljeću škola u Paviji glavnom gradu Lombardske kraljevine. Pavija je
imala odreĎenu pravnu tradiciju. Već u IX stoljeću u njoj postoji veća grupa pravnika
koji sačinjavaju zbirke lombardsog prava. Pošto su ove zbirke pravljene u počast
rimskom pravniku Papinijanu, one su označene zajedničkim nazivom Liber
Papiensis. U XII stoljeću pravnici u pravnoj školi u Paviji dobijaju odreĎena početna
saznanja o rimskom pravu i počinju ga uporeĎivati sa svojim zbirkama. Svoje
napomene o rimskim pravnim rješenjima oni upisuju u pozitivno – pravni tekst, u
vidu tzv. glosa. Osnovna funkcija ovih napomena je bilo bolje razumijevanje vaţečeg
prava i popunjavanje pravnih praznina koje su u tom pozitivnom pravu bile vrlo česta
pojava. Pravna škola u Paviji je pripremila pravnike za advokatski i sudijski poziv,
pa je u središtu paţnje bilo pozitivno, a ne rimsko pravo. Prva pravna škola koja je
posebnu paţnju poklonila rimskom pravu je bila škola u Bolonji. Krajem XI stoljeća
u bolonjskoj školi profesor Pepo1 počinje da predaje rimsko pravo. Koristi tekstove
Justinianovog Codex-a i Institucija. Sačuvana sudska praksa u sudskim arhivama iz
tog vramena pokazuje da je ov vršeći duţnost sudskog savjetnika tzv. kauzidikus u
sudskim parnicama često citirao Digesta. Mnogo značajniji je bio profesor Irnerie
koji je ţivio 1055. – 1133. godine. On je pokrenuo široko i sistematsko izučavanje
rimskog prava. Studije u Bolonji su obuhvatale tri discipline tzv. trivijum: gramatiku,
dijalektiku i retoriku. Nakon završetka trivijuma studenti su mogli da studiraju pravo.
To je bio biši stupanj univerzitetskog obrazovanja. Za potrebe tih studija Irnerije je
počeo da izučava rimsko pravo. Prikupio je veći broj manuskripata sa dijelovima
Justinianove kodifikacije. Analizirao je tekstove pokušavajući da shvati njihov
smisao. Naime, pravne institute koji su u njima bili opisani praksa njegovog vremena
uglavnom nije poznavala, a pravna nauka nije vladala pojmovima kojima su se sluţili
klasični rimski pravnici. Irnerije se na počektu svog rada ograničio na proučavanje i
tumačenje sloţenih pravnih termina. Kasnije je prešao na objašnjavanje cijelih
tekstova. U tom otkrivanju značenja termina i smisla teksta koristio je jezički metod i
formalno logičke metode indukcije i dedukcije. Analizirao je odreĎeni takst,
uporeĎivao ga sa ostalim tekstovima koji su govorili o istoj problematici i na osnovu
toga izvodio zaključke. Irnerije je smatrao da formalno logička analiza tekstova vodi
1 prvi profesor rimskog prava
3
razumijevanju cjelokupnog prava u Justinianovoj kodifikaciji. Vjerovao je kao i
mnogi njegovi sljedbenici kasnije da u Justinijanovoj kodifikaciji nema nikakvih
protivrječnosti. Poznato je da su u Konstitucijama koje su pratile donošenje pojedinih
dijelova kodifikacije zapisano da su kompiolatori postupili po Justinijanovom nalogu i
otklonili sve protivrječnosti koje su ranije opterečavale pravo. Kako je o istom
pravnom institutu nalazio više tekstova u različitim dijelovima kodifikacije ili u
okviru jednog njenog dijela, obično Digesta, pisao je napomene kojima je upućivao
studente na srodne tekstove. Te napomene su se nazivale glossa interlinearis i glossa
marginalis. Broj profesora koji su slijedili opisani metod rada je stalno rastao tako da
se formirala čitava posebna pravna škola poznata pod nazivom Škola glosatora.
Najpoznatiji predstavnici ove škole su bili Irnerijevi učenici, u pravnoj historiji
označavani ka ''četiri doktora'' ili quattour doctores, a to su bili: Matrinus,
Bulgarus, Iacobus i Hugo, a meĎu sljedbenicima četirir doktora spomena su vrijedni
Basijanus, Accursius i Placentinus. Ovaj posljednji, Placentin je ostao poznat po
tome što je prenio metod rada bolonjske škole u Montpellier (Monpelje) u juţnu
Francusku, čime je otvoren proces rane recepcije rimskog prava u Francuskoj. Iza
glosatora je ostala bogata i raznovrsna pravna literatura. Oblici njihovih djela su bili
slijedeći:
- aparatus koji predstavljaju obrade jednog poglavlja u Justinijanovoj
kodifikaciji;
- questiones koje predstavlju zbirke pitanja o kojima su raspravljali rimski
pravnici;
- disensiones dominorum predstavljaju preglede suprotstavljenih mišljenja
rimskih pravnika;
- summa predstavlja sintezu cjelokupnog rada glosatora. Summe se javljaju kao
sistematizirani pregledi cjelokupnog prava ili kao zbirke općih pravnih načela.
Basijanov učenik Aco (Azo) je 1210. godine objavio poznatu Summa codicis koja je
sadrţavala glose uz Justinijanov kodeks. Ova Summa je u kasnijem vremenu uţivala
tako veliki ugled da je nastala izreka ''Ko nema Aca, ne moţe da ide na sud''. Njegov
učenik Akurzije je sakupio sva mišljenja pravnika glosatorske škole, a to njegovo
djelo će postati uobičajena glosa ili glossa ordinaria na Justinijanove tekstove. Glossa
ordinaria sadrţi oko 97 hiljada glosa, od čega su viče od 2/3 vezane za Digesta.
Objavljivanje Akurzijeve summe označava i kroj rada glosatorske škole. Primjenom
formalno – logičnog i jezičkog metoda više se ništa nije moglo novo otkriti u
Justinijanovoj kodifikaciji.
Neka teorijska i praktična pitanja koja razmatraju glosatori
Aktivnost glosatora odvija se u ambijentu opšteg preporoda: ekonomskog, kulturnog
i političkog. Zbog toga, oni traţe odgovore na brojna pitanja, počev od opštih
filozofskih, pa do sasvim konkretnih, nametnutih tadašnjim prilikama. Na pitanje o
mjestu prava u opštoj šemi znanja tradicionalni odgovor je bio: pravo treba izučavati
u okviru etike, zato što se ono bavilo ljudskim ponašanjem. Susret sa visoko
razvijenim rimskim pravom čija su rješenja bila argumentovana i zasnovana na
pravnoj logici, a i sam metod rada glosatora, naveo je glosatore da ponude nešto
drugačiji odgovor. Oni kaţu da se pravo moţe smjestiti unutar etike kada je riječ o
sadrţini pravnih pravila, a i kada je u pitanju tumačenje riječi u tekstu ono je dio
logike. Vodili su, meĎutim, raspravu o tome šta je tumačenje prava u suštini i šta se
pod tim podrazumijeva. Bulgar je smatrao da je Justinijanovo pravo pravično i da je
4
zadatak tumača da ustanovi smisao pravno pravilo, ratio legis. Da bi to postigao
tumač bi trebao da konsultuje samo one tekstove koji se odnose na isti problem.
Martin je suprotno tome smatrao da to nije dovoljno i da tumač moţe da se poziva na
svaki tekst u kodifikaciji ako tako bolje osvjetljava problem, jer svako pravilo bi
trebalo da bude interpretirano u skladu sa pravičnošću koja je data u kodifikaciji kao
cjelini. Glosatori se nisu zaustavili na prostom tumačenju pronaĎenih tekstova, jer to
nije bio njihov krajnji cilj. Njihova vizija prava podrazumijevala je i njihovu
primjenu, pa su zbog toga procjenjivali svrsishodnost i upotrebljivost otkrivenih
rimskih pravnih rješenja. Imali su priliku da ih provjeravaju u praksi, jer su obavljali
sudijske i advokatske poslove u svojim komunama. Kako su bili i učesnici političkog
ţivota, prebacili su na teren prava rasprave o vaţnim pitanjima svoga doba, na
primjer, o osnovi i granici carske vlasti, o suverenitetu, o razdvajanju crkvene i
drţavne vlasti, o pravičnom ratu. Te rasprave su doprinjele da se u srednjovjekovnoj
Evropi formira svijest da su sukobi interesa moraju razrješavati putem prava i pravne
nauke, bilo da oni nastaju meĎu pojedincima, bilo meĎu gradovima ili feudalnim
gospodarima. Evo nekih primjera koji govore o tome za kakve se ideje glosatori
zalaţu i kako ih obrazlaţu. Od vremena krunisanja Karla Velikog za cara rimljana,
dakle od 800. godine prisutna je u Evropi ideja o obnovi rimske Imperije, renovatio
imperi romani. Zagovaranje te ideje razumljivo je kada se ima u vidu činjenica da je
drţava Karla Velikog pokrivala dobar dio nekadašnje rimske Imperije, veliki dio
srednje i zapadne Evrope. U vezi sa idejom o obnovi Imperije postavilo se i pitanje šta
je osnov i gdje su granice carske vlasti. Glosatori su odgovor potraţili u Justinijanovoj
kodifikaciji. U prvoj knjizi Digesta našli su Ulpijanov fragment u kojem stoji da ima
snagu zakona sve ono što se prinepsu svidi (quod principi plaquit, legis habet
vigorem ili što se prinepsu svidi ima snagu zakona). Ulpijanovo objašnjenje bilo je da
je to posljedica činjenice da je narod svoja prenio na cara. Polazeći od tog teksta
Placentin izvodi zaključak da osnov carske vlasti treba vidjeti u činjenici da je car
zastupnik naroda. Kada je riječ o granici carske vlasti glosatori nemaju jedinstveno
mišljenje. Irnerije, Rogerije i Placentin kaţu da narodu nakon prenosa vlasti nije
ostala nikakva vlast. Bulgar, Aco i Hugo, suprotno tome, tvrde da narod uvijek ima
mogućnost da povrati jedan njen dio, pa je za njih kao i za Akurzija populus nosilac
javnih ovlaštenja i subjekt suvereniteta. Glosatori su saglasni da je car ovlašten da
donosi zakone, ali smatraju mora poštovati odreĎenu proceduru. Car po njima nije
osloboĎen obaveze poštovanja zakona, nije legibus solutus, kao što je to bio princeps
u Rimu. Zbog toga, po dolasku na vlast treba da poloţi zakletvu da će poštovati
zakone, pa i one koje sam donese. Budući da Akurzuje definiše zakon kao pravilo sa
svetom sankcijom koje utvrĎuje šta je časno, a zabranjuje da se čini suprotno,
proizilazi da glosatori u osnovi smatraju da je careva zakonodavna vlast ograničena i
u materijalnom smislu riječi. Njegovi zakoni bi trebalo da utvrĎuju ono što je časno,
trebalo bi, dakle, da budu dobri, što njihovu ideju o carskoj vlasti čini blisku antičkoj
ideji o pravičnoj i dobroj vladavini. Jedno od vrlo osjetljivih pitanja bilo je i ono o
carevim svojinskim ovlaštenjima. Od rješenja tog pitanja zavisio je poloţaj caru
podreĎenih feudalnih gospodara. Dvojica od četvorice poznatih doktora prava Martin
i Bulgar zastupaju različita shvatanja. Po Martinu car na svim dobrima svojih
podanika ima vlast kao sopstvenik, a po Bulgaru to je samo vlast radi zaštite izricanja
pravde. Bulgarovo stanovište bilo je osnov na kome je kasnije izgraĎeno shvatanje da
vlast ima javnopravni karakter i da je ograničena načelom legaliteta. U odnosu dvije
vlasti, papske i carske, koji je bio u osnovi mnogih dogaĎanja u srednjovjekovnoj
Evropi, nisu raspravljali samo kanonisti. Glosatori usvajaju dualističku koncepciju po
kojoj i papa i car imaju najvišu vlast, ali svaki u svom domenu. Prvi u duhovnim
5
stvarima, a drugi u svjetovnim. Akurzije izričito kaţe da papa ne treba da se miješa u
svjetovne, a car u duhovne stvari. Budući da su bili svjedoci brojnih ratnih sukoba
glosatori nisu mogli zaobići ni problematiku rata. Po doktrini koju oni razvijaju rat je
institut ius gentium-a. Dakle, nije prirodno pravo i ne odgovara prirodnom stanju
odnosa meĎu ljudima. Osnova za ovo stanovište našli su u Hermogenijanovom
fragmentu uvrštenom u prvu knjigu Digesta u kome taj pravnik nabraja institute ius
gentium-a. Tu su uz rat, na primjer, i razlikovanja naroda, različita vlasništva i
trgovina. Glosatori izgraĎuju doktrinu o pravičnom ratu, o zakonitoj upotrebi sile i
time postavljaju jedan od temelja današnjeg maĎunarodnog ratnog prava. Drugi temelj
je u crkvenoj doktrini, u djelu sv. Augustina (354 – 430). Po sv. Augustinu dato
obećanje obavezuje i kada koristi neprijatelje. Elaboracije ideje o pravičnom ratu
(bellum iustum) glosatori su našli u rimskim tekstovima. Za rimske pravnike pravičan
je onaj rat koji se vodi s ciljem odbrane, ili s ciljem traţenja zadovoljenja zbog
pretrpljene štete. Glosatori sada postavljaju pitanje da li pravičan rat postoji i van tih
slučajeva, posebno kada se vodi da bi se uništilo zlo. Pozivom na Florentinov
fragment u prvoj knjizi Digesta u kome se kaţe da je odbijanje sile i povrede u skladu
sa prirodnim pravom, Akurzijeva glosa pravičnim ratom smatra samo onaj
odbrambeni. Interesantan je put kojim glosatori dolaze da pravne argumentacije kada
je riječ o ratu. Oni polaze od onih tekstova u Codex-u koji govore o zaštiti i povračaju
posjeda, sluţe se dakle institutom privatnog prava. To nalaze odgovor na pitanje šta je
primjerena upotreba sile i u kom roku ona treba da usljedi. Ta ideja, da se pravna
argumentacija o tome šta je bellum iustum traţi na području privatnog prava u okviru
posjeda, odnosno u krajnjoj liniji svojine, danas je teško shvatljiva, ali je u vrijeme
glosatora razumljiva zato što kraljevstva ustvari bila velika vlasništva. Načelo
privatnog prava da se postignuti dogovori moraju poštovati pacta sunt servanda oni
proteţu i na slučajeve kada su sporazumi zaključeni po javnopravnom osnovu radi
postizanja mira.
Postglosatori
Drugu polovinu XIII i naredna dva vijeka obiljeţava rad škole postglosatora. Pravnici
koji pripadaju ovoj školi više ne izučavaju izvorni tekst Justinijanove kodifikacije, već
djela glosatora, prije svega Akurzijevu glosu ordinarium. Zbog toga što najčešće
komentarišu djela svojih prethodnika nazvani su još i komentatorima. Najznačajniji
predstavnici škole su: Čina, Bartol i Baldo. Čina je podučavao u Perugi i Sijeni.
Napisao je komentar prvih devet knjiga Justinijanovog kodeksa. Bio je pjesnik i
prijatelj Dantea i Petrarke. Njegov učenik Bartol bio je profesor u Pizi i Perugi.
Uţivao je najveći ugled, a metod rada koji je uveo Mos, Docendi i Talikus bio je u
narednim vijekovima toliko cijenjen da je vladalo mišljenje da niko ne moţe biti
pravnik ako ga ne slijedi (nemo iurista nisi Bartolista). Bartol se smatra i osnivačem
nauke o meĎunarodnom privatnom pravu. Baldo je bio Bartolov učenik. Napisao je
komentar Justinijanove kodifikacije, a bio je veliki poznavalac kanonskog prava.
Predavao je Perugi, Paviji, Pizi i Firenci. Njegov i Bartolog opus smatran je za pisani
razum (ratio scripta) i kao takav je ugraĎen u opšte pravo Evrope. Budući da su
postglosatori izučavali i komentarisali Akurzijevu glosu njihov rad se nadovezuje na
školu glosatora. Dok su se glosatori zadovoljavali pronalaţenjem opštih pravnih
pravila brokardi u Justinijanovoj kodifikaciji postglosatori polazeći od rimskih
tekstova nastoje da stvore opšta pravna pravila i definicije kojih u kodifikaciji nije
bilo. Oni se, dakle, oslobaĎaju kazuistučkog tumačanja prava, te tako Bartol formuliše
slijedeća pravila:
6
- postupak u graĎanskim sporovima treba da se vodi po pravilima suda kome je
podnijeta tuţba;
- forma ugovora mora biti u skladu sa pravilima mjesta u kome je ugovor
sačinjen;
- ispunjenje ugovorne obaveze mora biti u skladu sa pravilima mjesta u kome
obaveza treba da bude izvršena.
Jedno od vaţnih pitanja kojima se bave postglosatori jeste i pitanje odnosa gradova i
carske vlasti. Postglosatori brane interese gradova gdje Bartol kaţe da vladaru pripada
univerzalno zakonodavstvo, a gradovima posebni satatuti. Poziva se na ugovor
zaključen u konstatnci 1183. godine kojim je Fridrih Barbarosa da italijanskim
gradovima dao povlasticu da se sluţe svojim običajnim pravom.
Škola elegantne jurisprudencije
U XIV vijeku javlja se u Sjevernoj Italiji, a u slijedećem vijeku širi se po cijeloj
Evropi jedan novi pokret – HUMANIZAM. Humanistički mislioci napuštaju dotada
prevlaĎujući crkveni pogled na svijet. Propovijedaju da je čovjek mjera svih stvari i
nastoje da otkriju vrijednosti koje su mu primjerene. U tom nastojanju okreću se
antičkoj zaostavštini i iznova je proučavaju. Kritički razmišljaju o onome što je
zapisano u klasičnim tekstovima i jezički ih analiziraju s ciljem njihovog preciznog
utvrĎenja značenja. Kritičke i filološke analize nije bila pošteĎena ni rimska pravna
zaostavština. Profesori ţele da utvrde koliko su pouzdani sačuvani pravni izvori i
kakvo je stvarno bilo društvo u kome je nastalo klasično rimsko pravo. U XV vijeku
italijanski humanisti već znaju da u digestama ima mnogo grešaka. Smatraju da su