OPĆA POVIJEST CRKVE 1 1. Povijesni Isus Povijesno objavljena religija kršćanstvo izvire iz povijesne osobe Isusa Krista. Isus krist je povijesna osoba, o tome svjedoče kršćanski i nekršćanski izvori. Evanđelja - u sv. Pismu postoje nesuglasice o Isusu Kristu. No u Sv. Pismu treba razlikovati mitsko od stvarnosti. Niti jedno od četiri Evanđelja nije Isusova povijesna biografija, niti je imalo pretenzija da to bude. Kao kršćanski izvor Sv. Pismo trebamo provjeravati povijesnim metodama. Početak i kraj Isusova života možemo uklopiti sa sigurnošću u povijesni kontekst onoga vremena.. Rodoslovlje koje navodi Matej u 1 glavi svoga Evanđelja daje mu određenu povijesnu pozadinu, zatim znamo da je rođen u vrijeme cara Augusta za vladavine Heroda Velikog negdje 4. ili 5. godine prije naše ere, nadalje se navodi da se rodio za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Njegova smrt datira 14. ili 15. nisana u vrijeme upravljanja Poncija Pilata negdje između 30. i 33. godine. Sva četiri Evanđelja imala su očigledno teološke i kerigmatske namjere, ipak nisu propustila da ukažu na činjenice i uzročne veze svoga vremena, da povijesno usidre povijest spasenja, premda pri tom ne pristupaju kronološki. Nekršćanski izvori – posvjedočuju Isusovu povijesnu egzistenciju. Tacitove izjave oko 117. g. u „Annales“, zatim pismo Plinija Mlađeg caru Trajanu o. 112./111. g., Svetonijevo pismo o. 120. g. uzimaju se kao pouzdani i potpuni historijski dokazi i sigurna svjedočanstva. Židovski pisac Josip Flavije u svojim „Židovskim starinama“, o. 93. g., 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
OPĆA POVIJEST CRKVE 1
1. Povijesni Isus
Povijesno objavljena religija kršćanstvo izvire iz povijesne osobe Isusa Krista. Isus krist je
povijesna osoba, o tome svjedoče kršćanski i nekršćanski izvori. Evanđelja - u sv. Pismu
postoje nesuglasice o Isusu Kristu. No u Sv. Pismu treba razlikovati mitsko od stvarnosti. Niti
jedno od četiri Evanđelja nije Isusova povijesna biografija, niti je imalo pretenzija da to bude.
Kao kršćanski izvor Sv. Pismo trebamo provjeravati povijesnim metodama. Početak i kraj
Isusova života možemo uklopiti sa sigurnošću u povijesni kontekst onoga vremena..
Rodoslovlje koje navodi Matej u 1 glavi svoga Evanđelja daje mu određenu povijesnu
pozadinu, zatim znamo da je rođen u vrijeme cara Augusta za vladavine Heroda Velikog
negdje 4. ili 5. godine prije naše ere, nadalje se navodi da se rodio za Kvirinijeva upravljanja
Sirijom. Njegova smrt datira 14. ili 15. nisana u vrijeme upravljanja Poncija Pilata negdje
između 30. i 33. godine. Sva četiri Evanđelja imala su očigledno teološke i kerigmatske
namjere, ipak nisu propustila da ukažu na činjenice i uzročne veze svoga vremena, da
povijesno usidre povijest spasenja, premda pri tom ne pristupaju kronološki. Nekršćanski
izvori – posvjedočuju Isusovu povijesnu egzistenciju. Tacitove izjave oko 117. g. u
„Annales“, zatim pismo Plinija Mlađeg caru Trajanu o. 112./111. g., Svetonijevo pismo o.
120. g. uzimaju se kao pouzdani i potpuni historijski dokazi i sigurna svjedočanstva. Židovski
pisac Josip Flavije u svojim „Židovskim starinama“, o. 93. g., pokazuje u svojim izjavama da
mu je povijesna osoba Isusa Krista bila poznata.
2. Povijesnost osnutka Crkve
Sveto pismo kaže o osnutku Crkve i kako je prva Crkva razumjela i ostvarila Kristovu volju.
Evanđelja izvješćuju da je sadržaj Isusove povijesti spasenja radosna poruka o Božjem
kraljevstvu. Ono se ostvaruje u dvije dimenzije: faza ovostranog početka koji je počeo
isusovim naviještanjem i faza konačnog ispunjenja na kraju vremena. Krist nigdje izričito ne
određuje nastanak Crkve ali biblijski izvještaji i slike koje je Isus upotrijebio da okarakterizira
svoju predodžbu Crkve pokazuju da je imao jasnu viziju Crkve i da su apostoli jednako tako
konkretno i razumjeli. To se najbolje vidi iz toga kada Crkvu uspoređuje s kućom ili svojim
stadom, zatim jasno izražava da ta kuća traži čvrstu stijenu za temelj i da joj je za vodstvo
potreban ovlašteni pastir. Izabire dvanaestoricu apostola (= 12 plemena Izraelovih početak
„novog Božjeg naroda“) kao posebno odgovorna a u Petrovoj osobi svome stadu daje
1
povlaštenog pastira. Upravo to službeno postavljenje daje službi značaj trajnosti. Tako je i
apostoli doživljavaju, ne pokazuju individualni povezanost sa službom jer se ona nastavlja i
nakon smrti pojedinog nosioca. To je apostolsko nasljeđe na kojem je izgrađena Crkva i
zahvaljujući kojem postoji. Isus želi vidljivu zajednicu, zajednicu života koja obuhvaća cijelu
njihovi bit – Tijelo Kristovo – a cilj te zajednice je posvećenje. Osnovni cilj ostaje jednak,
mijenjaju se metode i načini a zadaća je spasenje čovječanstva.
3. Pracrkva
Nijedno razdoblje povijesti Crkve nema s obzirom na njezin povijesni razvoj tako odlučan
značaj kao vrijeme utemeljenja i konstituiranja Crkve u prvo, „apostolsko vrijeme“. Krist joj
je predao jasan mesijanski zadatak: nastaviti njegovo propovijedanje spasa, naviještati
radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem. Izvori za poznavanje vremena prve Crkve jesu Djela
apostolska i poslanice sv. Pavla, zatim spisi apostolskih otaca (Klementova poslanica) i
izvještaji iz druge ruke o pracrkvi.
Crkva nastaje na prostoru Bliskog Istoka, na jednom izrazito heterogenom području. U to
vrijeme kršćanstvo se moglo svesti na samo jednu od židovskih sljedbi jer je nastalo na
prostoru židovstva. Filon Aleksandrijski navodi kako je na prostoru Rimskog Carstva u
vrijeme cara Klaudija živjelo oko 6 milijuna židova, sa velikom i bogatom dijasporom (u
samoj Aleksandriji bilo ih je preko 1 milijun). Židovstvo je bila dozvoljena religija u Carstvu,
što je koristilo kršćanima koje se još smatralo dijelom židovstva, dapače to nije smetalo
širenju kršćanstva među druge narode. Prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu ne dijeli se
od židova, i dalje učestvuju u židovskim obredima i odlaze u Hrama, ali se sastaju u kućama i
zajednički lome kruh. Od židovstva preuzimaju i osnovna načela organizacije (ustrojstvo,
bogoslužje itd.). Ova zajednica do razorenja Hrama 70. g. zauzima prvo mjesto među
kršćanima. Otvaranjem prema drugima (poganima) započinju prvi sukobi sa židovstvom. Na
apostolskom koncilu u Jeruzalemu o. 50. g. odlučeno je da kršćani iz poganstva u načelu nisu
podvrgnuti židovskom zakonu. Prvi val progona dogodio se 32./33. g. i urodio je
kamenovanjem sv. Stjepana, dok je drugi val progona započeo kralj Herod Agripa I. 42./43. g.
a doveo je do mučeničke smrti Jakova Starijeg i Petrova utamničenja. U vrijeme židovskog
ustanka 66.- 70. g., kršćani napuštaju Jeruzalem što se uzima kao definitivan raskid sa
židovstvom. 100. g. sinagoga je službeno proklela kršćane i tada započinju rimski progoni.
Kršćani koji bježe iz Jeruzalema šire kršćanstvo. Tako u Antiohiji, jednom od središta
grčkorimske helenističke kulture, nastaje prva poganska kršćanska zajednica, tu je prvi puta
upotrebljen naziv kršćani, odavde Pavao kreće na svoja misijska putovanja. Svetonije u „Vita
2
Claudii“ izvještava da o. 50. g. izbijaju u Rimu među židovima sukobi zbog Krista. Tada su
iz Rima prognani svi židovi, među njima i Akvila i Priscila u Korint. Euzebije Cezarejski
navodi da ako je Petar 47. g. pobjegao iz Jeruzalema sigurno je da je otišao u Rim. Ignacije
Antiohijski u „Poslanici Rimljanima“ govori da je Petar osnivač Rimske crkve.
Kršćanstvo se lako širi iz nekoliko razloga: Carstvo je jedinstveno čime je omogućena dobra
komunikacija, svi kršćani su pozvani da budu misionari. Središte kršćanstva je tada na istoku.
Plinije Mlađi upravitelj Bitinije navodi kako se kršćanstvo brzo širi. Iz male Azije prodire u
Mezopotamiju. Širi se i u Egiptu, Aleksandrija postaje jaki centar kršćanstva. Krajem 3. st.
sjeverna Afrika će biti uglavnom kršćanska. Širi se i na zapadu. U galiji već u 1. st. postoji
kršćanska općina. Irenej Lionski svjedoči o kršćanstvu u Germaniji. Širi se i izvan Carstva, o.
280. g. pokrštena je čitava Armenija.
4. Progoni
Sve do Milanskog reskripta kršćani su bili manjina u Carstvu. Svoju snagu crpili su iz vjere i
mučeništva. Rimsko je carstvo bilo tolerantna država koja je dopuštala razne bogove, sve dok
su poštivali kult cara i Rima. Kršćani ne prihvaćaju taj kult, stoga započinju progoni kršćana
ne zbog vjere nego zbog toga što su optuženi da su nevjernici - ateisti. Crkva je uvijek
prihvaćala Carstvo kao ono koje održava red, koje daje pravni okvir, ali i ono počinje slabiti.
Kako bi spasili Carstvo počinju se uvoditi nove molitve i obredi bogovima što kršćani
odbijaju. Na njih se počinje gledati kao na one koji time izazivaju gnjev bogova i zato ih treba
maknuti. Tada započinju progoni. O njima svjedoče kršćanski izvori:
1. zapisi o mučenicima – sudski zapisi i svjedočanstva
2. Passiones ili Martirya – očevici i ono koji su slušali o tome
3. legende
Sve do 100. g. država ne razlikuje kršćane od židova. Neronov progon 64. g. bio je ograničen
na grad Rim ali je bacio ljagu na kršćane koja će ih dugo pratiti i davati osnovu za daljnje
progone, mada nikada nije ušla u Rimsko pravo. Od 100. g. kršćanstvo je religio ilicita i otada
je sve više progona. Progoni nisu jednaki u svim djelovnima Carstva. Kako carstvo sve više
slabi i progoni postaju žešći. Najjači progon dogodio se o. 250. g. za cara Decija, u svojoj
namjeri da obnovi Carstvo želio je postići religiozno jedinstvo, stvoriti jedinstvenu religiju.
Tada mučeništvo podnosi papa Fabijan. Svih se tjera da prinose žrtve bogovima, osnivaju se
posebne komisije za nadgledanje. Kršćani koji ne žele prinijeti žrtve odlaze u mučeništvo.
Ima i onih koji žrtvuju čime otpadaju od vjere i Crkva ih odbacuje – posrnuli (lapsi). Prema
njima se u Crkvi razvio dvostruki stav, dvije struje. Novicijan je bio veliki protivnik toga da
3
se otpali vrate u Crkvu zbog čega se sukobio s papom Kornelijem. Novicijan se zatim dao
posvetiti za rimskog biskupa i osnovao je Crkvu čistih. Rimska sinoda ih je 251. g. isključila
iz Crkve – prva shizma. Carevi Gal i Valerijan nastavljaju progone. Valerijan 257. g. izdaje
edikt po kojemu svi biskupi, prezbiteri i đakoni pod kaznom smrću moraju žrtvovati
bogovima. Najgori progoni uslijedili su za cara Dioklecijana, on 23. II. 303. g. izdaje edikt
kojim započinju progoni. Progoni su se proširili na cijelo carstvo. Svi biskupi, prezbiteri i
đakoni su osuđeni na smrt, započinje borba za život i smrt. Veliki broj mučenika. Javljaju se i
apostolski oci koji pišu u obranu kršćanstva – apologeti – filozofi i onovremeni intelektualci
koji brane vjeru od javnih napada (apologije=obrane). Opravdavaju svoju vjeru i pred
judaizmom. Atenagora dokazuje vjeru u Boga i odbacuje optužbe za ateizam, Tacijan piše
„Diatesaron“, a sv. Justin „Dijalog s Trifunom.“
5. Unutrašnje krize i hereze
Euzebije Cezarejski kaže da je u 2. st. Crkva bila više ugrožena iznutra nego izvana od
pogana. Nakon smrti sv. Jakova među judeokršćanima dolazi do podjele na one koji su se
odvojili od židovstva i one koji nisu, ovi prvi su tvrdili da je Krist mesija a ne Bog. Nastaje i
gnosticizam pristalice su tvrdili da posjeduju odgovore na pitanje spoznaje, a koja se temelji
na različitim privatnim objavama. Prema njima postoji jedna vrhovni bog i iz njega
emanacijom nastaju brojni drugi duhovi – eoni – koji što se više udaljavaju od njega manje su
božanski. Materija pripada carstvu tame, a miješanjem dolazi čovjek. Dva su počela, počelo
dobra i zla. Najveći od svih demona je Jahve stvaratelj svega. Krist dolazi pokazati kako
nadvladati materiju i vratiti se vrhovnom bogu, nije bitna muka i smrt bitan je nauk, spoznaja
(gnoza). Njihov utjecaj se dugo zadržao. Tvrdili su da je Krist ostavio dvostruku objavu:
jednu poznatu svima i drugu poznatu samo njima. Gnosticizam je bio privlačan zbog svoje
tajanstvenosti i naglašene askeze. Manihejstvo je dobilo naziv po Perzijancu Maniju koji je
za sebe tvrdio da je posljednji Božji prorok, poslije Bude, Zaratustre i Isusa. Zastupali su
strogi dualizam a u bivstvovanju svijeta gledali su neprestanu borbu između dobra i zla, duha
i materije, svjetla i tame. Čovjek se mora uzdržavati od zle materije, uživanja vina i mesa,
spolnosti i samo će tako nadvladati svjetlo u njemu. Dugo se zadržalo u kršćanstvu.
Marcijonstvo se pojavilo u 2. st. a ime je dobilo po Marcionu, sinu biskupa Sinope. Širio je
slične ideje kao i gnosticizam. Starozavjetni Jahve jest gnjevni bog zla dok se u Kristu objavio
najviši dobri Bog.Krist je uzeo prividno tijelo i zato je prividno i ubijen. Strogost prema tijelu.
Dugo se održalo u kršćanstvu. Enkratiti („uzdržljivci“) nazvani su tako jer su se strogo
uzdržavali od svega što je tjelesno. Bili su pod utjecajem marcijonista. Crkva je njihov nauk
4
odbacila kao heretički. Utjecali su na razvoj redovništva i celibata. Montanstvo sadržavalo je
elemente enkratitizma povezane s prakršćanskim oduševljenjem. Nazvani su tako po bivšem
Kibelinom svećeniku Montanu, koji je zagovarao strogu moralnu reformu i askezu, tražio je
da se kršćanin dobrovoljno javlja i nastoji da postane mučenik. Priključio im se i Tertulijan.
Najdugovječnija od svih ovih hereza bio je arijanizam. Nazvan je tako po aleksandijskom
svećeniku Ariju, koji je bio učenik čovjeka koji je naučavao subordinaciju, tj. da je Otac
vječan, pravi Bog a Sin je tek prvi od svih stvorenja. On se razlikuje od njih ali i od Oca. Ovaj
nauk osudio je Nicejski sabor 325. g. na kojem je proglašeno da su Otac i Sin istobitni –
homousus. Jedinstveno Carstvo trebalo je jedinstvenu religiju, umiješale su se i svjetovne
vlasti. Prve koncile sazivao je car a njihove odluke postajale su zakoni carstva. Trinitarnu
teologiju odrediti će Carigradski sabor 380. g.
6. Konstantin i Milanski reskript
Godine 313. car Konstantin izdaje Milanski reskript kojim kršćanstvo postaje dozvoljena
religija u Rimskom Carstvu. Car Teodozije proglasiti će ga 385. g. jedinom dozvoljenom
religijom u Carstvu. Rimsko Carstvo podijeljeno je 286. g. na istočno i zapadno , 295. g. na
tetrarhije. Galerije 311. izdaje Edikt o toleranciji kojim se priznaje postojanje kršćana.
Konstantin je rođen u Nišu, sin Konstancija Klora i Jelene, kada se 1. V. 305. g. car
Dioklecijan povukao vojska je za cara 306. g. izglasala Konstantina. Godine 312. umire
Galerije a Konstantin prelazi Alpe kako bi potisnuo Maksencija i osvojio Rim. Vjerovao je da
mu je pobjedu omogućio kršćanski Bog kojemu se obratio prije bitke („In hoc signum
vinces“). Od 312. g. sam se izjašnjavao kršćaninom i osobno priznavao kršćanstvo, ali je
poganske državne obrede i ostale obrede ostavio na miru. U Milanu je 313. g. zajedno s
Licinijem potpisao Milanski reskript. Konstantin je tada uživao potporu kršćana a Licinije
pogana u Carstvu. Od progonjene Crkve ona sada postaje povlaštena Crkva – crkva masa.
Konstantin je udijelio kršćanskom svećenstvu oslobođenje od osobnih i javnih poreza kako je
to uživalo i pogansko svećenstvo, naredio je ukidanje smrtne kazne na križu, ovlastio je
Crkvu da prima oporučne zapise, zakonski je za čitavo Carstvo uveo svetkovanje nedjelje. Na
Vatikanskom brežuljku, iznad groba sv. Petra podigao je veličanstvenu baziliku, crkvu sv.
Groba u Jeruzalemu i crkvu Kristova rođenja u Betlehemu. Godine 330. osnovao je
Konstantinopol kao svoju novu kršćansku prijestolnicu, jer mu Rim zbog svojeg poganskog
značaja nije više prijao. Konstantin se krstio tek na samrtnoj postelji.
5
7. Crkva i država
U vrijeme Konstantina kršćanstvo izlazi iz tajnosti i slave mučenika te u „konstantinovu
miru“ javno razvija svoje ustanove. Od progonjene Crkve ona postaje povlaštena Crkva.
Konstantin i dalje za pogane ostaje pontifeks maksimus. Država potpomaže Crkvu i ova to
prihvaća te za to nalazi i teološko opravdanje: Bog je pripravio jedinstveno Carstvo kako bi se
kršćanstvo lakše širilo. Konstantin je intervenirao u stvarima crkvene discipline i dogmi,
ubrzo je zavladao čitavim episkopatom, biskupi su postali državni službenici. Carska vlast
potpomaže Crkvu u borbi protiv sekti i hereza. Car saziva sinode, koncile, upotpunjava
ispražnjene biskupske stolice. Koncilski dokumenti se ugrađuju u državne zakone. Crkvena
uprava kopira podjelu Carstva, Carstvo je bio podijeljeno na četiri dijeceze a crkva na četiri
patrijarhata. Univerzalno kršćanstvo trebalo je postati temeljem univerzalnog carstva, bila je
potrebna čvrsta vjera u Carstvu. Zbog toga su Konstantin i njegovi nasljednici progonili sekte
i hereze kako uspostavili crkveno jedinstvo ugroženo dubokim raskolima. Godine 380. na
istoku car Teodozije, a na zapadu car Gracijan uvode kršćanstvo kao jedinu dozvoljenu
religiju u Rimskom Carstvu. Ubrzo su svi podanici Carstva morali prihvatiti novu državnu
religiju a ubrzo su to morali učiniti i pod prijetnjom smrću. Od tada je poganstva nestalo iz
javnog života, kršćanstvo je postalo državna religija, a Crkva državna Crkva. Država i
kršćanstvo su srasli. Vrijeme napredovanja kršćanstva je vrijeme propadanja antičke kulture,
kršćanstvo je svojom univerzalnošću moglo postati novi nositelj, pri tom treba spomenuti i
spremnost na podnošenje žrtvi, međusobno pomaganje i jaka povezanost činili su ih
privlačnim društvom, pogotovo što nestaje društvenih podjela. Ustroj Crkve i njena unutarnja
snaga doveli su kršćanstvo do pobjeda nad poganstvom.
8. Dogmatske borbe i koncili
Konstantin je želio jedinstveno carstvo a kako bi ga osigurao trebao je čvrstu vjeru.
Kršćanstvo je u to doba bilo ugroženo u svome jedinstvu pojavom mnogih hereza. Na istoku
se otvorilo pitanje kristologije i Trojstva dok se Crkva na zapadu bavila više praktičnim
pitanjima kao što je definiranje nauka o čistilištu. Osnivaju se škole u kojima se uči o
kršćanskoj vjeri. Važne škole toga vremena su u Antiohiji i Aleksandriji – Klement
Aleksandrijski i Origen. Aleksandrijska škola je upotrebljavala filozofiju i alegorijski
pristupala sv. Pismu, dok je Antiohijska doslovno tumačila sv. Pismo i polazila od biblijske
stvarnosti a ne od filozofije. Razvila su se tri modela nauka o Trojstvu:
1. adopcionalizam – učenje da je Krist samo pravi čovjek a Bog ga je kod krštenja na
Jordanu samo usvojio
6
2. modalizam – u Kristu se pojavio samo jedan Bog koji se očituje kao Otac, zatim kao Sin i
kao Duh
3. patripasiani - u stvarnosti je Otac trpio, Bog se maskira u Oca, Sina i Duha. Ovo učenje
je odbačeno kao heretičko.
Origen zastupa da je Krist božanske biti podređen Ocu, a njemu je podređen Duh – nauk o
drugotnom Bogu – učenje o Kristu. Car Konstantin saziva Koncil u Niceji 325. g.
1. Prvi nicejski sabor 325. g. – „veliki i sveti sabor“. Na njemu su uglavnom sudjelovali
biskupi istoka, papa šalje svoje zastupnike, saboru predsjeda car. Definiran je prvi dio
Vjerovanja. Arije je isključen iz državne zajednice, a Vjerovanje uključeno u državni
zakon. Na koncilu je definirano da je Krist rođen a ne stvoren, istobitan s Ocem i da je on
pravi Bog i pravi čovjek.
2. Prvi carigradski sabor 381. g. – definicija o Sv. Trojstvu – Duh Sveti izlazi od Oca, a na
zapadu su dodali i od Sina, na istoku na to gledaju kao na otpad od prave vjere. Pojmovi
„osoba“ i „narav“ jasnije obrađeni, ustvrdilo se da Krist ima cjelovitu ljudsku narav,
dodatak Nicejskom vjerovanju: u Duha Svetoga, gospodina i životvorca, koji izlazi od
Oca , koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…,
Filioque razlike u mišljenju, Istok je izlazak Duha Svetoga razumio da on proizlazi „od
Oca preko Sina“, a Zapad da proizlazi „od Oca i Sina“, kad su na Zapadu dodali
„filioque“ to su smatrali samo interpretacijom, a ne proširenjem, Istok okrivio Zapad
krivotvorenjem vjeroispovijesti. Riješeno je pitanje Trojstva a otvoreno pitanje naravi,
jeli Kristova narav ljudska ili božanska. Otvorilo se pitanje jeli ljudska narav potpuno
istisnula božansku? Aleksandrijska je škola zagovarala Kristovu božansku narav dok je
Antiohija isticala ljudsku.
3. Sabor u Efezu 431. g. - sazvan je protiv nestorijanske hereze. Carigradski patrijarh
Nestorije (iz Antiohijske škole) osuđen je snagom autoriteta apostolske Stolice i
jednodušnim iskazom biskupa. Nestorijevo krivovjerje sastojalo se u tome da bl. Djevica
Marija nije Bogorodica, jer Krist je čovjek, nego Kristorodica. Njegov nauk je osuđen a
marija je proglašena Theotokos. Nestorije poslan u progonstvo, a njegove pristaše su u
Perziji osnovali nestorijevsku Crkvu. Također je i Eutih (opat jednog manastira kraj
Carigrada) doveo je kršćansku nauku o spasenju u opasnost, jer je razvijao i dalje Ćirilovu
nauku o jednoj naravi u Kristu - monofizitstvo.
4. Sabor u Kalcedonu 451. g. – sazvan je protiv monofizitske hereze. U Nestorijevoj
autobiografiji „Heraklitova knjiga“ piše o njegovom sukobu s Ćirilom Aleksandrijskim
jer ne želi da se zaboravi da Isus Krist imao obje naravi a marija nije mogla roditi
7
Božanstvo nego čovjeka povezana s Bogom, čime je upao u dulaizam. Njegovi protivnici
razvili su učenje o Kristovoj božanskoj naravi – monofizitzam. Oni su isticali samo
Kristovu božansku narav jer su smatrali sa se njegovo čovještvo potpuno stopilo u
božanstvo. Nema otkupiteljske uloge Isusa Krista. Na ovome koncilu postignuta je tzv.
hipostatska unija jer je zaključeno da su u Isusu kristu božanska i ljudska narav,
nepomiješane i nepodijeljene ali jedna s drugom nerazrješivo povezane.
5. Drugi carigradski koncil 553. g. – ponovno osuđuje monofizitizam. Koncil je sazvao car
Justinijan ali papu nije bio prisutan niti ga je tko zastupao. Koncil je potvrdio dvije
kristove naravi ali se ujedno otvorilo pitanje koliko ima volja: ljudsku i božansku.
Monoteleti pružili otpor ovom vjerovanju tvrdeći da je u kristu samo božanska volja. Rim
je tek naknadno pristao uz definicije tog Koncila, tj. složio se s konsenzusom drugih
Crkava.
6. Treći carigradski koncil 680. g. - sazvan je radi monoteletske hereze. Definirano je da u
Kristu postoje dvije volje, dvije naravi i dva „djelovanja“, Kristova ljudska volja je
različita ali ne i suprotna njegovoj božanskoj volji.
7. Drugi nicejski koncil 787. g. – o slikama (ikonama); odobrio štovanje slika. Taj Koncil
se suprotstavlja ikonoklastičkom koncilu u Hijereji (754.), pobija njegov ekumenski
značaj te tako precizira uvjete univerzalnosti. Na Zapadu: utvrđuje se da rimski biskup
mora „surađivati“ na koncilu tako da pošalje svoje izaslanike te da se drugi patrijarsi
moraju „složiti“ s koncilom. Na Istoku: teorija o „pentarhiji“ prema kojoj se ekumeničnost
nekog koncila postiže po slaganju petorice patrijarha (rimskog, carigradskog,
antiohijskog, jeruzalemskog i aleksandrijskog).
8. Četvrti carigradski koncil 869/70. g. - dokrajčio Focijev raskol, disciplinska pitanja.
9. Carigrad i pitanje primata
Najprije nastaju biskupijske crkve koje se s vremenom povezuju u metropolije. Metropoliti
nadziru pitanje vjere, morala, potvrđuju biskupe i sazivaju sinode. Prateći Dioklecijanovu
podjelu carstva dolazi do podjele na patrijaršije, koje se zatim dijele na dijeceze. U općoj
Crkvi Rimska je dijeceza zauzimala posebno mjesto, na zapadu je ona jedina apostolska,
najstarija i najvažnija, pape za rana imaju autoritet naučavanja. Petrov primat je pitanje časti
ali pape žele i vlast nad čitavom crkvom. Razvijaju se tri službe rimskih biskupa:
1. rimski biskup, metropolit i papa
2. patrijarh latinske crkve zapada
3. nositelj Petrove funkcije
8
Pape vrlo rano pokazuju svijest o svom posebnom položaju unutar Crkve. Godine 330. nastaje
Konstantinopolis – novi Rim. Nastaje novo kršćansko carstvo na istoku, stari Rim je prepun
tragova poganstva. Nova prijestolnica postaje politički bitna a samim time i crkveno važnija.
Carigradski biskup želi biti na istoku što i papa na zapadu tako da na Koncilu u Carigradu
381. g. postaje po časti prvi iza pape a ispred ostalih istočnih patrijarha. Pape se počinju
odvajati od careva pozivajući se na papin primat koji dolazi od sv. Petra a ne od političkog
značenja Rima kako je to do tada funkcioniralo. Pape se počinju protiviti da carigradski
patrijarh na istoku postane što i papa na zapadu. Vizigotski kralj Alarik 410. g. osvaja i
pljačka Rim, 451. g. provaljuju Huni, Atilu dočekuje papa Lav I. veliki i odgovara ga od
osvajanja grada. Jača utjecaj papa a slabi utjecaj cara u Rimu, slabe careve potpomažu pape.
Počinju prvi kontakti papinstva s poganskim narodima. Zahvaljujući tome papinstvo
preživljava pad Zapadnog Rimskog Carstva 476.g. Papa Gelazije I. tada razvija nauku o dva
mača, dvije vlasti – duhovnoj i svjetovnoj. One su neovisne jedna o drugoj ali je duhovna
važnija. Dvije vlasti koje se podupiru ali su neovisne jedna o drugoj. Papinstvo postaje
samosvjesnije i neovisnije o Carigradu.
10. Pokrštavanje
Germani
Germani vladaju zapadom. Arijanizam je bio nacionalna vjera Germana. Got Wulfila boraveći
u carigradu upoznao je kršćanstvo u arijevskom obliku, tamo je bio posvećen za arijevskog
biskupa „nad kršćanima u gotskoj zemlji.“ Od Gota su s vremenom arijanizam prihvatila
ostala germanka plemena, ono tada postaje nacionalna vjera koju su Germani žestoko branili.
Franački kralj Klodvig postaje katolik pod utjecajem svoje žene burgundske princeze
Klotilde. Propadaju planovi o jedinstvenom arijevskom carstvu. Katoličanstvo tada
prihvaćaju i Franci koji postaju glavna poveznica između katoličanstva i Germana. Prva
središta za širenje kršćanstva među Germanima su stari rimski gradovi koji su preživjeli
osvajanja. Sveti biskupi su zaštitnici romanskog stanovništva, organiziraju česte biskupske
sinode na kojima prevladavaju romanska imena tek od 7. st. početi će prevladavati
germanska. Franačko kraljevstvo postaje najjedinstvenije i najčvršće germansko kraljevstvo.
Podržavaju ga Franci i romansko stanovništvo, katolici i Crkva, bizantski car. Proglašen je
rimskim konzulom i smatrao se nasljednikom rimskih careva, postaje zaštitnik katoličanstva.
Crkva najprije uz pomoć države nastoji srušiti poganske hramove što izaziva otpor zato se
tada pristupa kristijanizaciji poganskih običaja. Narod masovno ulazi u Crkvu jer vladari žele
kršćanske podanike. Uvodi se praksa kumova koji sudjeluju u odgajanju krštenika u vjeri, a
9
počinju se krstiti i djeca. U crkvama se počinju koristiti slike – biblija nepismenih.zapadna
Europa preuzima ulogu Mediterana – romansko – germansko područje. Središte kršćanstva
seli se s Mediterana u zapadnu Europu. Svi Germani koji dolaze pod Franke postaju katolici.
Alemani koji od 3. do 5. st. prelaze limes dolaze 496. g. pod Franke i postaju katolici. O. 600.
g. osniva se biskupija u Konstanzi koja postaje jedna od najvažnijih u germanskom svijetu.
Veliku ulogu kod pokrštavanja Germana odigrali su irsko – škotski misionari: Kolumban o.
610. g. djeluje između Züricha i Konstanze te prema sjevrenoj Italiji; Gal nastavlja njegov rad
(opatija St. Gallen); biskup Pirmin osniva 720. g. opatiju Reichenau na Bodenskom jezeru;
Eustazije poč. 7. st. djeluje u Bavarskoj; Rupert apostol Bavarske; Bonifacije „apostol
Njemačke“. Anglosaski misionari odigrali su veliku ulogu u približavanju vjere masama i u
uspostavljanju mjesnih crkava. Sv. Bonifacije ima problema s poganstvom i putujućim
propovjednicima stoga odlazi u Rim gdje ga papa Grgur III. Imenuje biskupom s vlašću da
osniva nove biskupije. Uređuje strukturu njemačke crkve koja je usko povezana s Rimom.
Franke i franačku crkvu usko je povezao s Rimom. Misijonario je s papinom dozvolom i u
njegovo ime. Ubijen je 754. g. u Frigiji i pokopan u Fuldi.
Irska
Irska (Hibernia) nalazila se pod vlašću Kelta. U 1. st. Rimljani su zauzeli Britaniju. Rimski
pisci pišu o Irskoj, napose o irskim gusarima koje nazivaju scoti. Slabljenjem Carstva
intenziviraju se upadi gusara. U 4. i poč. 5. st. Crkva počinje djelovati na području Irske.
Smatra se da je kršćanstvo u Irsku donio sv. Patrik, porijeklom iz patricijske obitelji i
zarobljen od gusara odveden je u Irsku. Tu upoznaje Irce i njihove običaje a zatim bježi u
južnu Galiju gdje stupa u samostan. Godine 432. odlazi u Irsku i tu najprije stupa u kontakt s
vladarima preko kojih pokrštava narod. Piše pismo „Coraticus“ protiv britanskih gusarskih
upada u Irsku. Postaje uzor i ideal kršćanskih misionara. Dobro poučen u svojoj vjeri i
poznaje narod, dosta je tolerantan te kristijanizira poganske običaje i hramove. U 461. g. cijeli
je otok crkveno organiziran ali ne po biskupijama, jer nema gradova (klanski život) nego po
samostanima koji su središta crkve. Biskup je podložan opatu koji je starješina crkve, biskup
ima više obredno značenje. Svaki samostan vodi brigu za klan a svaki klan ima svoj samostan,
u samostanu postoje i škole. Oko samostana polako nastaju radovi tako da od 7. st. biskupi
preuzimaju ulogu opata. Irski redovnici su postali slika zapadnog svećenstva: žive asketski,
hodočasnici Božje ljubavi, „bijeli mučenici“, dragovoljno odlaze propovijedati na kontinent,
osnivaju samostane, putujući propovjednici, njihovi samostani postaju središta pokrštavanja.
Osnivaju samostane na granici kršćanstva koji postaju središta za misijonarenje. Uvode u
10
praksu molitvu časoslova, celibat, ispovijed, trapljenje, dušobrižništvo. Ispovijed šire i na
laike, nastaju „libri penitenciales“ – pokorničke knjige (popisi grijeha i pokora). Porastao je
moralni i duhovni život.
Španjolska
Rimska provincija Hispania. O. 150. g. postoje tri biskupije Leon, Merida i Zaragoza, središta
za koja znamo. O. 300. g. održan je koncil u Elviri na kojemu se smatra da je uveden celibat,
iako je to malo vjerojatno zbog progona. Doneseno je više kanona (81.) koji svjedoče da je
Iberski poluotok još uvijek misijsko područje, još su prisutni poganski običaji kod kršćanskog
stanovništva, izrazito visoki zahtjevi. Područje Španjolske je izvan barbarskog prodiranja
zbog svog geografskog položaja. Kršćanstvo se širi iz Italije i morskim putem, a dolaze i