SVEUILITE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U PULI PULA
ANTONELA ALETA ZINKA MOGU ANA REDE JELENA RUPI MARINA SILI KETRIN IVOLI
O VAMPIRIMA, VJETICAMA I MAGIJI (seminarski rad)
PULA, 2006.
2
SVEUILITE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U PULI
O VAMPIRIMA, VJETICAMA I MAGIJI (seminarski rad)
Kolegij: Svjetska povijest od 16. st. do 1876. godine Mentor: dr. sc. Miroslav Bertoa Studentice: Antonela aleta, Zinka Mogu, Ana Rede, Jelena Rupi, Marina Sili, Ketrin ivoli Smjer: Hrvatski jezik i knjievnost - Povijest
Pula, lipanj 2006.
4
SADRAJ1 UVOD.............................................................................................................................6 2 MAGIJA.........................................................................................................................7 2.1 VRSTE I OBLICI MAGIJE.....................................................................................9 2.1.1 VOODOO..........................................................................................................9 2.1.2 SOTONIZAM.................................................................................................10 3 VJETICE....................................................................................................................12 3.1 SABATI..................................................................................................................13 3.2 PROGONI VJETICA...........................................................................................14 3.3 TOMISLAV HRUKOVEC - AVLU ZAPISANE...........................................15 4 VAMPIRI.....................................................................................................................19 4.1 ROMAN POVJESNIARKA .............................................................................21 5 ZAKLJUAK..............................................................................................................24 6 LITERATURA............................................................................................................25
1
UVOD
Vampiri, vjetice i magija tri su pojma koja su naizgled veoma slina, a s druge strane posve razliita. Oni obuhvaaju sve ono to je tajanstveno, mistino, okultno i misteriozno. Obino nisu prihvaeni i osuivani su od strane ljudi. Jedan od razloga za to je ljudski strah od nepoznatog, jer su aranja i okultno u uskoj vezi s vampirima i vjeticama, sinonimi svih neobinih i opakih stvari koje u ljudima izazivaju strah. U ovom seminaru elimo pokazati neke bitne odrednice tih pojmova i ustvrditi da veina njih nije onakva kako izgleda u svijesti neupuenih. Nastojali smo, obraujui mnoge knjige, opisati magiju, te vjetice koje ju prakticiraju, a vampire kao legendu koja je uvijek aktualna i fascinantna, nadajui se da e itatelji uvidjeti pravo lice tih pojmova i odbaciti ustaljene predrasude.
6
2 MAGIJAOsnovni pojmovi vezani uz magiju: Magija (gr.) jest pokuaj i tenja da se utjee na tok prirodnih sila pomou tobonjih tajanstvenih moi, to je dakle arobnjatvo, udotvortvo, vradbina, gatanje i sl. avao (sotona), oznauje protivnika drska i zla, stari narodni naziv za zlog duha (demona), bojeg i ljudskog neprijatelja. Vra, lijenik, prema pukom vjerovanju ovjek kome se pripisuju ini crne magije. Demon, due pokojnika, posrednici izmeu besmrtnih bogova i ivih, ali smrtnih ljudi. Simbolizira prosvjetljenje, posvuda vrte dobro i zlo. Magija (arolija), zasniva se na vjerovanju u postojanje natprirodnih sila na koje ovjek moe utjecati kako bi pomou njih izazvao odreene eljene promjene koje prirodnim sredstvima ne moe ostvariti. Magija, suprotno religiji, primarno oznaava aktivan odnos prema silama prirode. Oblici magije mogu biti raznovrsni npr. pridavanje magijske moi predmetima, mjestima, simbolikim rijeima i radnjama, rtvovanje, obredi itd. Tehnika magije poznata je samo upuenim osobama, magima ili vraevima. Oni magiju dijele na bijelu (dobru) i crnu (lou) jer njome pojedinci ili tajne drutvene grupe nastoje ostvariti ciljeve koji su u suprotnosti s vladajuim normama, zbog toga je crna magija bila progonjena. Prema miljenju mnogih znanstvenika magija i religija izrastaju na zajednikoj osnovnoj koncepciji o odnosu prirodnih i natprirodnih sila u stvarnosti (animizam). Slau se da najvei dio kulta kod svih religija ima magijski karakter tako da je neopravdano strogo razdvajanje magije i religije.1 Smatra se da su vraanje i magija dva razliita pojma ili da je tako bilo dok crkva nije pokuala povratiti ono to je pripalo magiji. To su razni kultovi, relikvije, procesije, molitve za usjeve i slino. Optuivali su sotonu za nadahnue onih koji nisu bili sljedbenici crkvenog nauka. Tako su od kraja srednjeg vijeka zabiljeene mnoge nesree (kuge, ratovi, glad i pad vrijednosti novca usred financijskih manipulacija), kako tvrdi britanski historiar John Gimpel, autor djela ''Industrijska revolucija srednjeg vijeka''. U to vrijeme je tisue lomaa bilo upaljeno, a dekretom iz 1539. god. u VillersCottertsu Francois I. je propisao otre kazne vraevima, to je podrazumijevalo smrt na1
Opa enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1979., 240.
7
lomai. Poznat je primjer iz Lorena gdje je Nicolas Remy poslao na lomau tri tisue vraara i vraeva. Takav nain smaknua zbog vraanja nije se zaustavio na prostoru Francuske ve je cijela Europa bila zahvaena progonima koji su trajali do kraja 17. st.2 U 16. st. je zabiljeeno veliko zanimanje za literaturu koja je prouavala vraanje i magiju. Jedno od najpoznatijih djela toga vremena ''avao i magija'' (Loris Milikius), opravdalo je sve oblike proganjanja, a dobro je bilo prihvaeno i u protestanskim krugovima. Utjecaj Lorisa se osjeao preko Europe sve do Amerike i uvelike je pridonio paklenim mukama vraeva iz Salema. Valja spomenuti jo jednog od istaknutih autora toga vremena, Nicolasa Remya koji je obnaao dunost vrhovnog tuitelja u Lorenu. Njegovo najznaajnije djelo ''Demonolatrija'', 1595. g. bila je prirunik inkvizicije i obilovala je seksualnim aluzijama npr. o parenju vukodlaka i ena-vampira. Henry Boges, veliki sudac iz San Cloudesa je napisao djelo ''Opaki razgovor vraeva'' u kojem je na vrlo specifian nain iznio seksualnu raskalaenost vraara i vraeva da je njegova porodica povukla sve primjerke spomenutog djela.3
2
Jean-Louis Brau, Rituali crne Magije, Editions, Pariz 1986., 57.
3
Isto, 64.
8
2.1 VRSTE I OBLICI MAGIJE2.1.1 VOODOOVoodoo je potekao od zapadnoafrikah robova s podruja dananje Nigerije i Toga. Bilo je mnogo utjecaja kranstva na voodoo djelovanja (preuzimanje molitava, svetaca)4. Voodoo obredi se prakticiraju i dan danas na poduju Haitija, Kube, Trinidada, Brazila i u Luisiani. Voodoo tovatelji oboavaju boanstvo Bon Dieu, sve mrtve pripadnike zajednice i duh zvan Loa koji je tradicionalno plemensko afriko boanstvo. Prije samoga obreda odvija se sveana gozba i slavlje. Na podu se branom ili krupicom iscrtava veve.5 Ritualno udaranje u bubnjeve ima svrhu proienja prisutnih tovatelja. Sveenici i sveenice zapoinju svoj ples, padaju u trans opsjednuti duhom Loa, a u stanju transa osoba moe izvoditi uda. Tijela zaklanih ivotinja kuhaju se i dijele meu okupljenim ljudima. Sveenik koji vodi ritual naziva se houngan, a sveenica mambo. Voodoo hram se naziva Honfour, a u njegovom centru se nalazi poteaumitan izvor ili jezerce preko kojeg bogovi i duhovi komuniciraju s ljudima6. Oltar se ukraava svijeama, slikama katolikih svetaca i simbolima koji predstavljaju Loa. U hramu se takoer nalazi stup koji predstavlja solarnu magiju i to je simbol boga Legbe. Houngani i mambos zasnivaju svoju praksu na proricanju budunosti, iscjeliteljstvu i pomaganju. Postoje i arobnjaci zvani caplalas koji se bave crnom magijom i zlim arobnjatvom. Voodoo tovatelji vjeruju da mrtvi mogu uskrsnuti, a njih nazivaju zombijima. I iva osoba se moe pretvoriti u zombija ako konzumira odreenu kombinaciju droge i arima koje na tu osobu mora baciti zli arobnjak. Voodoo lutke su takoer dio rituala 7, a potjeu s podruja New Orleansa. Oni vjeruju da je ljudska dua sastavljena od dva dijela: velikog anela uvara (gros bon ange) i malog anela uvara (ti bon ange). Vrhovni bog je Legba, a predstavlja Sunce. Od velikog su im znaenja talismani sa simbolom bogova i nose se u crvenoj flanelskoj vreici.4
Thomas H. Knight: Magija - Zabranjene znanosti i tajna uenja,Zagrebaka naklada, Zagreb, 2001.,
str. 70.5
Isto, str. 71. Isto,str.72. Isto, str. 73.
6
7
9
Marie LaVeau bila je poznata kao voodoo kraljica i jedna od najpoznatijih voodoo sveenica. Djelovala je na podruju New Orleansa. Ona je u obredima koristila mnoge elemente katolicizma: svetu vodu, tamjan, statue svetaca i katolike molitve. Kako bi si osigurala mo pozvala je javnost i novinare da prisustvuju na njenim obredima. Tajni sastanci odjednom su postali javni, a odravali su se iza katedrale St. Louis. Svoju je vjetinu dobro naplaivala. 1869. g. odrala je svoj posljednji obred kao voodoo kraljica te je objavila da se povlai iz javnosti no nastavila je djelovati u svojoj kui, a naslijedila ju je najstarija kerka.
2.1.2 SOTONIZAMSotonizam karakterizira oboavanje demona/Sotone. Crna misa je osnovni ritual u sotonizmu. Sotonistiki sveenik je odjeven u odoru i nosi jareu glavu za koju se smatralo da je simbol Sotone. Crna misa predstavlja parodiju kranske mise; kri se okree naopako, molitve se izgovaraju unatrag, prinose se rtve umjesto svetog vina to je obino krv ivotinje ili urin te se izvode ritualne orgije. Sotonizam je nastao iz ljudske razoaranosti u Boga koji im nije ispunio obeanja8. Pretpostavlja se da je sotonizam nastao u Francuskoj oko 1440. g. kada je jedan francuski asnik bio pogubljen zbog arobnjatva9. Sotonizam je doivio procvat za vrijeme kralja Luja XIV. U Linburgu je djelovala grupa sotonista koji su sebe nazivali Jarci, a odravali su obrede crnih misa popraene zloinima, muenjima i silovanjima. Prva knjiga o sotonizmu tiskana je u 17. st.. Dolo je do naglog irenja sotonizma i odravanja crnih misa. Takvi rituali su se najee odravali u Francuskoj i bili su pod pokroviteljstvom ljubavnice kralja Luja XIV. U Engleskoj se sotonistiki klub osnovao u 18. st. Sastajali su se u razdoblju od 1750. g. do 1762. g. Najpoznatiji sotonistiki obredi odravali su se u 19. st. u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan. Boullan je u 29. godini postao opsjednut idejom sotonizma. Oltar u sotonizmu je povrina ili struktura koja se koristi za religijska rtvovanja, podruje koje je centar nekog vjerskog rituala ili mjesto tovanja boanstva. Pojavljuje se u raznim oblicima i nainima gradnje. Oltar ima veliki vjerski i simboliki znaaj.
8
Isto, str. 85. Isto, str. 86.
9
10
Crna misa je osnovni sotonistiki obred. To je svetkovina zla i cilj im je bacanje uroka i proklinjanje. rtvovanje je ritual pri kojem se nude darovi bogu ili nekom drugom nadnaravnom biu, a slui za stvaranje veze izmeu ovjeka i boanstva.
11
3 VJETICEDefinicija vjetice, vjerovanje u njeno porijeklo, njene moi i praksu mogu se svrstati u tri kategorije:
Katolika : vjetica je hereza, ona ustaje protiv Crkve, eli ju svrgnuti s vlasti,mrzi Boga i oboava Sotonu. Ona je potomak i nastavak gnostikih kultova, dakle, hereze. Njeni zloini su: otpadnitvo od Boga, bogohuljenje, odavanje poasti Sotoni klanjajui mu se i rtvujui mu se u ast, rodoskvrnue, jedenje ljudskog mesa i pijenje krvi, ubijanje pomou otrova i uroka, ubijanje stoke, izazivanje neplodnosti polja i gladi u zemlji, snoaj sa Sotonom...
Drugo vienje jest vjetica kao ostatak pretkranskog kulta koji je vladaoEuropom prije rasplamsavanja kranstva, kulta Dijane koji je preivio do Srednjeg vijeka i bio protivnik kranstvu zbog svoje ukorijenjenosti u narodu.
Vjetica kao lijenik, odnosno one koja je postojala prije lijenika, koja im jeutrla put svojim znanjima i poznavanjima biljaka i njihovih svojstava. Danas se vjeticom smatra osoba koja je sljedbenica stare religije, koja je postojala dok kranstva jo nije bilo. U toj religiji tuju se boanstva iz drevnih vremena, kao to su Majka Zemlje i Mjeseca i Rogati Bog. U 6. stoljeu kranska crkva je u Rogatom Bogu poela prepoznavati Sotonu, pa su vjetice svrstane u sluge Neastivog. Tisuama godina vjetica je bila jedini narodni lijenik. Njene su vjetine u starim civilizacijama bile izuzetno cijenjene. U srednjem vijeku ene su blijedile u drutvu. Pojedine individue postajale su buntovne i gnjevne, ogorene na srednjovjekovnu sliku ene kao plaljivu i pokornu, istodobno pogoene silnim gubicima i uvredama, te razoarane muevima koji su ih prepustili sramoti ako bi uinile neto nepoeljno. Odlaze iz svijeta, u jazbine peinskog ovjeka, gnjevne, predaju se Sotoni. Sjedinjuju se s prirodom, trava po kojoj su do juer gazile, sada postaje ljekovita. U selima se proulo za njih, kako prizivaju mrtve i lijee ive. Iako ih savjest grize to e zgrijeiti, ljudi odlaze k njima.
12
Tada je medicina bila dostupna samo kraljevima koji su skupo plaali arapske i idovske lijenike. Siromaan narod se obratio vjetici. Ali iz navike i straha i dalje su ili u crkvu. to se tie vjetije medicine, znamo da su uvelike koristile, u najraznovrsnije svrhe, veliku porodicu opasnih biljaka koje su bile od velike pomoi i stoga su nazvane pomonice10. Nitko tada nije vjerovao da su otrovi ljekoviti. Biljke koje su nazivane vjetijim travama, sliile su vjesnicima smrti. Biljka koja je imala najveu primjenu, te postala univerzalno sredstvo jest beladona. U srednjem vijeku uvrijeeno je miljenje kako su neki dijelovi tijela plemeniti, dok drugi to nisu, ve su prosti. Vjerovalo se da su tijelo i njegova predstavnica, ena, neisti. I sama je ena prihvatila tu predrasudu. Medicina srednjeg vijeka bavi se iskljuivo viim i istim biem mukarcem. Bila je potrebna upravo vjetica da se pozabavi enom, pogazi obiaje i lijei je usprkos njoj samoj. Ukoliko su vjetice esto inile dobro, mogle su uiniti i mnogo zla. One su u uporabi napitaka i uroka ile vrlo daleko, a zasljepljeni ovjek nije ni primjeivao da je njihova igraka. Napici su se razlikovali. Neki su draili, uzbuivali osjetila, dok su drugi bili opasni, zavaravali su i mogli su na nekoga djelovati protiv njegove volje. Poetkom 15. stoljea vraarstvo se iri kao prava zaraza. Tko god vjeruje da zna neke tajne, da posjeduje mo proricanja, tvrdi da je Sotonin miljenik. Vjetica 15. i 16. stoljea se promijenila, postaje lukava i podmukla, zla, a stalo joj je jedino do materijalnih dobara, manipulira ivotom. Sada je u slubi kraljica i gospoa iz visokog drutva. Karakteristika 18. stoljea je ta da to je povrina, gornji sloj civiliziraniji, prosvjeeniji, to se ispod potpuno zatvorilo velik broj sveenika, samostana, lakovjernih ena, boleljivih, spremnih povjerovati u sve. Sveenici su se sluili vraanjem. Tolerantnost omoguava gospodarima samostana da s redovnicama rade to ih je volja, spolno ope s njima, prijavljuju trudnoe i legalno obavljaju roenja.
3.1 SABATISabat je ime koje se daje svakom okupljanju vjetica. Porijeklo i etimologija rijei sabat nije tono utvrena, ali postoji teorija da potjee iz hebrejskog jezika zato to su u10
Jules Michelet, Vjetica, Slovo, Zagreb, 2003., str. 92.
13
srednjem vijeku idovski rituali bili smatrani olienjem perverzije, te je nazvati neto sabatom znailo usporediti to s onim najgorim i najodvratnijim. Do tisuite godine noni sabati bili su samo daleki ostatak poganstva. Oko 1000. godine, razlike u jeziku kmetu gotovo zatvaraju vrata crkve, a oko 1100. kmet vie ne razumije liturgijsko slavlje. Kmetsko zajednitvo u pobuni slavljeno je na sabatu. Aktualna je radost osvete, satirine lakrdije, ruganje i karikature vlastelina i sveenika. To je smisao sabata prije 1300. godine. Ali bilo je potrebno da ovjek izgubi svako potovanje da bi sabati dobili oblik objave rata Bogu. To se dogaa u 14. stoljeu, za crkvenog raskola, kad plemstvo i kraljevi satiru narod da bi od njega iskamili otkup. Sabati tada dobivaju oblik crne mise, naopake slube, iji sudionici izazivaju Isusa. Na sabatu je ena sve. Ona je i sveenica, i oltar, i hostija. Ona je tu zapravo Bog. Sveenica je uvijek bila starica (poasno ime), iako je mogla biti i mlada. Muki sudionici sabata bez ene ne bi bili primljeni. I djeca su bila nazona. Pojavljivali su se oltar i hostija. Sama ena, vjetica, predstavljala je jedno i drugo. Prinosili su rtve za etvu. ito su prinosili duhu zemlje. Na kraju obreda na vjeticu bi postavili dvije lutke: lutku koja je predstavljala posljednjeg umrlog i lutku posljednjeg novoroenog u okrugu. One bile dio ene oltara i hostije, a skup se njima, prividno, prieivao. Bila je to troljudska hostija. Na kraju bi ena okretala oima, dizala pogled k nebu i otkinula glavu abi krastai za koju se smatralo da je otrovna. Poetkom 17. stoljea sabati postaju unosan posao. Vjetice izmamljuju priloge, zahtijevaju da se prisutnost sabatu plati, odsutnima naplauju kazne. Na sabatima se tada okuplja tisue ljudi iz svih stalea, bogatih i siromanih, sveenika i plemia.
3.2 PROGONI VJETICAOzbiljni progoni vjetica u Europi javljaju se u 14. stoljeu, iako je bilo sluajeva i ranije, u 9. i 10. st., a vrhunac dostiu u 17. i 18. st.. U poetku, optube je trebalo dokazati, jer bi inae optuitelja mogli kazniti jednakom kaznom kao optuenog. No s
14
rastom moi inkvizicije, sluajevi se veoma poveavaju jer inkvizitori sami sakupljaju dokaze, uglavnom temeljene na lokalnim priama i traevima. Godine 1229. dominikanci postaju nadleni za istraivanje sluajeva hereze protiv Crkve i oni e biti ti koji e pomoi inkviziciji da zadobije mo. Sama inkvizicija nije postojala do 1231. Papa Gregor IX. je postavio inkviziciju kao izvrni sud u slubi pape. Inkviziciju su najprije inili odabrani pojedinci iz redova dominikanaca i franjevaca. U poetku je njeno djelovanje slabo i ogranieno, ali se to s vremenom promijenilo budui da se moglo ekskomunicirati svakoga. Godine 1252. papa Inocent IV. odobrio je muenje kao metodu da se od zatvorenika iznudi priznanje. Kada bi presuda bila donesena, izricala se javno kao znak zavretka procesa. To je bio tzv. auto da fe, in vjere, javna ceremonija pogubljenja heretika. Prva takva odrana je u Sevilli 1481. od panjolske inkvizicije koju je odrao inkvizitorski general Tomaso de Torquemada. Posljednja je bila poetkom 19. st. od 1481. do 1808. g. Na tim ceremonijama pogubljeno je vie od 340 000 osoba od kojih je 32 000 spaljeno. Heinrich Kraemer Institor i Jakov Spenger 1486. godine izdaju Malleus Maleficarum, najpoznatiji prirunik inkvizivije. On se sastoji od tri dijela. Prvi dio istie potrebu vjerovanja u djelovanje vraara i u njihovu suradnju sa Sotonom te u postojanje mukih i enskih demona koji su moda roditelji onih koji su se odali vradbini, a koji se dijele u niu i viu kategoriju. Nebeska tijela takoer sudjeluju u irenju zlih ini koje najee ine ene. Drugi dio govori o dvije teme o moi vjetice te o nainima suzbijanja i unitenja njihovih zlih djela. Govori da su vjetice i vjeci dio sekte i navodi naine pristupa u nju. Trei dio se odnosi na sudski proces. Da bi se sudski proces pokrenuo dovoljna je optuba koju podnosi privatno lice ili denuncij bez dokaza, ili optuba podnijeta od nekog sumnjiavog lica. Najee sam sudac pokree postupak na temelju glasina, a ponekad moe biti dovoljno i svjedoenje djeteta ili osobnog neprijatelja optuenog.
3.3 TOMISLAV HRUKOVEC - AVLU ZAPISANEDjelo avlu zapisane govori o vjeticama u Hrvatskoj. Na vrlo zanimljiv nain uvodi nas u samo arobnjatvo, govori o mnogim metodama i pripravcima kojima su se vjetice navodno sluile u svojim "aranjima", a zatim nam opisuje sudske procese koji
15
su se vodili protiv vjetica u Hrvatskoj, a i monstruozne metode muenja, tzv. torturu. Pred sam kraj djela, autor nam govori o samom kraju progona vjetica u Hrvatskoj. Na poetku djela autor pie kako od daleke prolosti ljudskoga roda postoji vjerovanje da tajanstvene natprirodne sile pomau "posveenima" da ine ono to inae nije dostupno obinom smrtniku. Ti su "nadljudi" (arobnjaci, vjetice, gataoci) stupali u veze ili saveze sa viim biima, te su na taj nain mogli djelovati na ivotan put nekog ovjeka, pa ak i upravljati njime. Jo u najstarijim kulturama ti su ljudi bili mahom sposobni ljekarnici, i oni su ljudima proricali sudbinu i budunost. Unato svojoj "korisnosti", ti su mukarci i ene bili estoko proganjani. Muili su ih, palili, guili, utapali, a sve zbog tobonjih arobnjakih moi. Njihovi su progoni zapoeli jo u drevnom Rimu, nastavili se u srednjovjekovlju, svoju najveu estinu poprimili su u renesansi i baroku te im zadnji "trzaji" zadiru u drugu polovicu 18. stoljea. Hrukovec nam, pozivajui se na dokumente, govori o interesu ljudi za vjetice. Tako navodi da se u Hrvatskoj, osobito u njezinom junom dalmatinskom i primorskom dijelu u prvoj polovici srednjovjekovlja pa sve do kriarskih ratova vjeticama nije pridavala velika pozornost. Situacija se bitno mijenja ve od 13. st., kada mnogi statuti donose niz odredbi u vezi sa aranjem i vjeticama. Djelo zatim navodi naine kanjavanja vjetica. Tako su one, osim spaljivanjem, bile kanjavane batinanjem, oduzimanjem imovine Nakon kratkoga osvrta na sudske procese protiv vjetica, autor nam vrlo detaljno opisuje najrazliitija sredstva kojima su se one sluile u svojim aranjima. Biljke koje u sebi sadre otrovne sastojke bile su oduvijek sredstvo arobnjaka, zloinaca, vjetica Jedna od tih biljaka je bunovina ili mandragora. Poznata je odavno, poznavala ju je jo i drevna grka mitologija, a glasoviti antiki lijenik Dioskurid pie da moe djelovati kao ljubavno sredstvo, protiv nesanice, prejakog osjeaja boli, kao lijek za oi Mandragora u sebi sadri otrove atropin, skopolamin i hiosciamin, koji u veim dozama izazivaju bunilo, halucinacije i padavicu, dok, paljivo dozirana, lijei te iste bolesti i izaziva san. Gotovo da i nema procesa protiv vjetica, a da se ne spominje vjetija mast. Prilikom muenja svaku su vjeticu pitali i za mast, za koju se vjerovalo da joj pomae u letu. Glavni sastojci tih masti bile su biljke koje u sebi sadre atropina i skopolamina (tvari koje izazivaju privienja i bunila). Te su masti sadravale i mandragoru.
16
Od najstarijih vremena pa sve do naih dana vjerovalo se da postoji niz razliitih sredstava koja mogu pobuditi strastvenu ljubav. Uglavnom su to biljke iji sastojci djeluju na sredinji ivani sustav i izazivaju halucinantna stanja. Osim sredstava kojima su se vjetice sluile u svojim aranjima, autor nam nabraja i neke "lijekove" i neka "sredstva" kojima se "estit i bogobojazan puk mogao osloboditi zlih posljedica aranja". Tako u crnoga psa kropljena po podu i zidovima kue spreava vjetice i demone da u kuu unose arolije, jare dovedeno u kuu djeluje na demone i vjetice toliko snano da bjee iz nje, noenje jastrebova srca ini ovjeka svima milim i dragim, peena i kuhana svraka vraa bolnima ozdravljenje a opinjene oslobaa arolija U sudskom postupku primjenjivala se tortura. Provodio ju je krvnik sa svojim pomonicima. Prvo se traio "peat vraga", a to je obino made, oiljak od posjekotine, opekotina, jetrena mrlja na koi U to su mjesto zabadane igle i ako nije potekla krv to je siguran znak avoljeg peata. Otrim klijetima krvnik bi iupao peat i prisegom izjavio da je rije o pravom avoljem peatu, a krvnik je strunjak, njemu se vjeruje i nalaz peata biljei se u zapisnik. Zatim je slijedilo daljnje muenje. Goloj bi eni vezali ruke i noge, ali ne konopcima, nego tankim uzicama ispletenim od strune iz konjskog repa koje su pomonici vukli, zapravo pilili po koi i mesu glenjeva i zapea. Daljnja metoda je drobljenje palaca ruku izmeu dviju metalnih ploica (uporniji je krvnik nakon palaca preao na drobljenje kaiprsta i tako redom, srednjaka). Krvnik je muenje nastavio muilom nazvanim "panjolska izma". Sustav ovog muila bio je slian "palenicama", samo znatno uvean i postavljan oko goljenica nogu a onda stiskan vijcima, avli su boli meso i prodirali u kosti. Dizanje na koloturu bio je jedan od najteih stupnjeva muenja. Osuenicima su ruke vezane na leima, konopac povezuje ruke sa uem kolotura na stropu. Natezanjem kolotura tijelo je dizano u vis; to je tijelo bilo vie od poda, to su zglobovi u ramenu vie trpjeli a pod stropom bi se ruke uz jezive boli izokrenule (iskoile iz zglobova). Najstranije muilo je ipak ono koje zapisnici nazivaju "scalae" ili "lojtre". Bile su to duge ljestve prislonjene o zid. Vjeticu bi poloili na preke, ruke bi joj svezali o najgornju preku a noge bi vezali uetom koje se namatalo na vijak koji bi pomonik okretao. Napinjanje ueta kod nogu dovodilo je do rastezanja zglobova i ligamenata, 17
pucanja tetiva i rastavljanja kraljeaka. Taj je nain muenja bio tako uasan da su gotovo sve okrivljenice priznavale ba sve to se od njih trailo. Nakon to bi priznala sve svoje teke grijehe, vjetica bi gotovo beziznimno bila osuena na smrt spaljivanjem na lomai. Nakon tolikih muka koje su pretrpjele prilikom torture, nijedna od tih ena nije vie alila za ivotom vie je nego sigurno da joj je smrt bila osloboenje. Ako smrtna kazna nije izriito zahtijevala da se vjetica spali iva, onda bi joj krvnik uinio milost; zaguio bi je tankim konopiem ili bi joj odrubio glavu koju bi zajedno s tijelom spalio na lomai. Na kraju djela autor nam govori o zavretku progona vjetica u Hrvatskoj. Godine 1768. Marija Terezija donosi niz odredaba koje bi trebale spreavati progone nevino optuenih. Kod nas to se to dogaa polako. Procesi protiv naih vjetica jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili pravno ukinuti. Djelo nas na vrlo slikovit nain vraa u prolost i opisuje progone i muenja vjetica. U tadanjem vremenu one su bile krive za sve: Svojom nadnaravnom moi utjecale su na ope nedae, gospodarile su ivotom i sudbinom pojedinca, ukratko bile su krive za sve ono to ljudski um nije bio kadar dokuiti. Ako je nekome kroz no otekla ruka, noga ili vrat, bi je to i vie nego oit znak (ali i dokaz) da se zamjerio nekoj vjetici; kada su kokoi prestale nositi jaja vjetice su te koje su ih arale; a ako je dijete dobilo vruicu i u bunilu spomenulo ime koje susjede, bio je to najpouzdaniji "znak" da je ta ena u "vrajem kolu coprenikom". Isti je dokaz vrijedio i kada je dijete u susjedovu vrtu ubralo jabuku, a potom ga je zaboljela glava i dobio trbobolju, bio je to znak da je dijete uarano, a susjeda pripada zboru vjetica. Zbog sveope rairenosti ove pojave, djelo je preporuljivo, osobito zbog vrlo plastinih opisa preuzetih iz sudskih procesa. Tako su izuzetno slikovito opisana muenja vjetica, tzv. torture, ali i primjeri stvarnih dogaaja.
18
4 VAMPIRIJo od malih nogu svi smo sluali o vampirima. Uz taj pojam se esto veu i rijei poput udovita, vukodlaka, onih koji piju krv i onih koji vjeno iveOno to u nama izaziva strah jesu legende i prie koje su nam nai djedovi i bake znali priati i zbog kojih veina od nas nou nije mogla snivati. Sigurno su se mnogi od vas zapitali da li uope postoje vampiri i tko su oni doista, ili su to zapravo izmiljene prie starih ljudi koji su u svojim veernjim okupljanjima pokuali svoju svakodnevnicu uiniti zanimljivom. Smatra se kako pojam ''vampir'' dolazi iz slavenskih jezika. Mogue je da potjee iz litvanskog wempiti to znai piti. U ruskom jeziku rije je upyr, u poljskom upior i u bjeloruskom upir. No smatra se da je prvi oblik bio upir i da se proirio s istoka prema zapadu gdje su ga odreene kulture prisvojile i prilagodile svojim jezicima i obiajima. Postoje mnoge teorije o porijeklu vampira. Najea je ona prema kojoj potjeu iz Rumunjske tj., Transilvanije, dok se drugi autori zalau za Egipat, Indiju, Kinu, Rusiju ili Mezopotamiju. Smatra se da su mnoga boanstva imala neke vampirske karakteristike. Zahvaljujui raznovrsnoj literaturi dolo je do prodora legende o vampirima i stjecanja popularnosti. Zapravo mnogi autori mogli su pisati o svemu onome o emu nisu mogli govoriti otvoreno; od politikih i povijesnih tema i drutava do erotskih tema. Oslanjajui se na vampire pisci su tada slobodno mogli pisati o strasti, udnji te na taj nain iskazati svoj erotski i seksualni naboj a da ih pritom nitko ne proglaava nemoralnima. to se tie narodnih pria i njihovih vjerovanja, postojale su razne legende o najrazliitijim vrstama vampira. Tako je primjerice u Babilonu najpoznatiji vampirski demon bio utukku. On je obino predstavljao duh mrtve osobe koja se vratila zbog nekih neispunjenih ciljeva. Kod Azteka vampir se naziva civatateo. Tim vampirom su postajale plemkinje koje su umrle na porodu. Ljudi su im obino ostavljali darove na rtvenicima da bi smirili njihov gnjev te da ne bi vie napadale. Azteci su obino svojim bogovima prinosili ljudske rtve. Za njih je krv predstavljala vrstu opsesije. to se tie Europe, najpoznatija vrsta je bila nachzehrer koja se nalazila na podruju Njemake i u sjevernim dijelovima Europe. Na podruju Slovake najpoznatiji vampir bio je nelapsi koji je pio krv i vrio masakre u selima. U Wallesu bio je poznat
19
priculics. Za njega se vjerovalo da se danju pojavljuje u liku lijepog mladog mukarca a nou se pretvarao u crnog psa koji je pio krv. U naim podrujima, istarski i slovenski naziv za vampira bio je kudlak. Najee je bivao u crnom i napadao nevine i nemone, a protiv njega se borio ''krinjak'' ili ''krsnik''. To su obino bile osobe koje su roene u kouljici; bili su to antivampiri a njihova dunost odnosila se na borbu protiv zla. U Dalmaciji pak, inaica toga imena oitovala se u pojmu zduha. Takoer postoje dvije vrste seksualnih vampira, incubus i succubus. Incubus je muki seksualni demon koji nou posjeuje ene i s njima odrava seksualne odnose. Succubus je enska verzija koja napada mukarce i djecu. Slavenski izraz za vampira je mara ili mora koji se pojavljuje u obliku stare babe ili lijepe djevojke. U dijelovima Hrvatske i Slovenije najei izraz je pijavica. Postoje jo neki nazivi koji su se koristili kao to su: tenjac, vukodlak, kosac, prikosac Osoba koja je lovila i ubijala vampire nazivala se vampirdija ili lovac na vampire kojemu je najee oruje bilo glogov kolac i enjak. Vampiri su esto ubijali svoje rtve radi preivljavanja ali i radi produljivanja vrste. Bitna karakteristika koju su posjedovali bila je i mo letenja te su ujedno mogli mijenjati svoj oblik u razliite vrste ivotinja. Poznato je da su imali mo hipnotizirati svoje rtve pomou oiju. Pijui krv, vampir iz rtve isisava i ivotnu energiju. Postoje teorije da je u trenutku ubojstva isisavanjem krvi, vampir povezan sa rtvom na duhovnoj razini te proivljava s njome njezin ivot. On ima sposobnost prosuditi dobro i zlo to na neki nain razbija ustaljeno miljenje o vampirima koji su samo ubojice i krvopijci. Sredstva kojima su se ljudi titili bivali su najee enjak, ribarske mree i vorovi (vampiri su bili opsjednuti odvezivanjem stvari), prosipanje sjemena (vjerovalo se da vampiri moraju brojati stvari na zemlji i kupiti ih), sveta voda, tamjan, svjetlost, zrcala i dr. Vampiri nisu samo bile osobe iz seoskih sredina i iz niih drutvenih slojeva. Naime i u viim drutvenim slojevima postojali su takvi sluajevi. Jedan od najpoznatijih bio je vlaki grof Vlad Tepe (1431.- 1476.) i maarska grofica Elizabeta Bathory (1560.- 1614.). Grofica Bathory bila je poznata kao ''krvava'' grofica zbog svoje opsjednutosti krvlju i zbog brojnih ubojstava koje je poinila. Bila je opsjednuta svojom ljepotom i okultnim stvarima. Smatrala je da krv proljepava ten te se kupala u krvi djevica. Mlade djevojke je drala u kavezima, ubijala ih i pila njihovu krv. Godine 1610. uhvaena je i osuena. Zazidana je u svojoj sobi gdje je i umrla. Vlad Tepe, vlaki grof, dobio je naziv tepe nabija zbog svojih krvolonih naina osveivanja
20
neprijateljima koje je nabijao na kolac. Bio je proglaen i princom uasa. Nakon njegove smrti poinju se iriti glasine o uskrsnuu.
4.1 ROMAN POVJESNIARKARoman povjesniarke Elizabeth Kostove (Elizabeth Kostova, Povjesniarka,
Algoritam, Zagreb, 2005.) svojevrsna je sinteza njezinog historiografskog istraivanja i vlastitih emocija to je rezultiralo sinkretizmom znanosti i publicistike. Iz misterioznog i najmranijeg doba europske povijesti dolazi nam legenda o najokrutnijem vladaru srednjovjekovne Europe, Vladu III. Tepeu, nazvanom Drakula zbog svoje okrutnosti. Samoj autorici, Elizabeth Kostovoj, povjesniarki po struci, bilo je potrebno deset godina povijesnog istraivanja, mnogo osobnog iskustva i putovanja zemljama kako bi zavrila svoj roman prvijenac, za koji je jo na sveuilitu u Michiganu dobila nagradu za roman u nastajanju. Roman Povjesniarka bio je najitanija knjiga u 2005. godini upravo zbog svog ljubavne prie i spleta pustolovina glavnih junaka. Radnja ovog romana smjetena je itavim dijelom u podrujima istone Europe koja su od ranog srednjeg vijeka pa sve do dananjih dana natapana krvlju te muena ratovima i sukobima. Radnja romana ne izostavlja ni nau domovinu pa se tako dio dogaanja odvija i na prostorima Hrvatske, posebice gradovima Zagrebu i Dubrovniku. Spominjanje hrvatskih gradova u romanu i nije od tolikog znaaja za tok radnje ve je vie znaajan u kontekstu njenog vanjskog omota koji sadrava etnoloku sliku ovog podruja europskog kontinenta kao razdjelnice Istoka i Zapada. Sama ideja romana obuhvaa vjenu temu ovjeanstva kojoj se teilo kroz vjekove, a i danas nas ne ostavlja ravnodunima. Naime, radi se o ovjekovoj elji, u ovom sluaju utjelovljenoj u legendi o Drakuli, za besmrtnou bia. Kako nekada, preko starih naroda i srednjovjekovlja obiljeenog arobnjacima i alkemiarima u potrazi za eliksirom ivota, tako je i danas iva potraga za vjenim besmrtnim tijelom. U legendi o Drakuli eliksir ivota je sama krv koja kao pie i hrana omoguava ponovno buenje i uskrsnue tijela na ovom zemaljskom svijetu. Roman je prepun podataka historiografske prirode koji se itatelju otkrivaju postupno s tijekom radnje koja postaje sve dramatinija i misterioznija u potrazi za Drakulom na dalekom putu do njegova obitavalita. Kroz fragmentarne podatke o povijesti pojedinih zemalja u kojima se radnja odvija i neuk itatelj otkrit e itavo mnotvo podataka o krvavoj prolosti prostora Istone Europe i Balkanskog poluotoka od osmanskih ugroza 21
do reima faizma i staljinizma. Povijesni dio prie ukljuuje i obogaivanje itateljeva znanja kroz upoznavanje vladara pojedinih dravnih tvorevina ovih prostora te iroku lepezu opisa njihovih karaktera te odnosa prema podanicima i susjedima, bilo da se radilo o neprijateljima ili saveznicima. U romanu je Drakula prikazan u vrlo romantiziranom izdanju pa bi nas prvi dojam mogao navesti kako on i nije tako zao. Naime, profesor Rossi, kojega je vampir Drakula poveo sa sobom u svoje obitavalite, opisuje kakav je to susret bio i to je vampir htio od profesora. Drakula je svom gostu pokazao svoje odaje pune masivnih stolova, hrpe knjiga krhkih svezaka, neobinih pera i tintarnica. Prostor u kojem se profesor Rossi naao, bila je Drakulina knjinica. Krvolonom stvoru, koji se sada doimao tako pitomo, bio je potreban netko tko e mu popisati i katalogizirati sve knjige koje posjeduje u svojoj knjinici. Naravno cijena koju znanstvenik mora platiti kako bi radio okruen rijetkim rukopisima i knjigama jest da postane krvopija. Romantian dio prie je i taj to je Drakula i za ivota volio knjige i bio uenjak. Knjige su tada imale puno veu vrijednost jer im je bio ogranien doseg. Budui da je Vlad III. bio vana osoba onoga vremena, njemu su trgovci donosili knjige iz Egipta i Svete zemlje te samostana na zapadu. Iz takve literature uio je o okultnim i magijskim misterijima. Drakula je bio svjestan da zbog okrutnosti to ih je poinio sigurno nee dobiti pozivnicu za raj pa je stoga odluio postati povjesniar kako bi sauvao vlastitu povijest. Radnja romana vrti se oko potrage za krvoednim udovitem koji sam motivira glavne junake ostavljajui im svakome po jednu knjigu sa starim listovima papira i praznim stranicama, s drvorezom zmaja u sredini knjige. Slika prikazuje zmaja rairenih krila i savinuta repa koji u pandama nosi natpis ispisan goticom: Drakulya. Knjiga potjee iz srednje Europe i tiskana je oko 1512. godine. Knjigu su, kako se kasnije doznaje u romanu, tiskali Drakulini redovnici. Drakulin cilj bio je tiskati i poslati u svijet 1453 primjerka knjige. Naime, to je godina pada Konstantinopola, za samog Drakulu najgori dogaaj u povijesti. Drakula je vrlo dobro pazio na koji e nain i kome biti, naoko sluajno, dodijeljene knjige. Knjige su se trebale nai u knjinicama na stolovima samo onih znanstvenika s najveim potencijalom. Vampir imenom Drakula dobro je znao da e takvi znanstvenici biti najuporniji u nastojanju da slijede stope zmaja do njegove jazbine. U kripti manastira u Dimovu blizu mjesta Bakovo u Bugarskoj pronalaze grob Drakule koji je bio prazan budui da ve bijae sumrak, a vampir budan. No, u mranom kutu kripte panju im privue neobina silueta. Nakon grenja i padanja
22
unazad vampir je svladan srebrnim metkom. Zanimljivo je da se glavnoj junakinji, nakon ubojstva Drakule ponovno na stolu sluajno nae knjiga s drvorezom zmaja u sredini. Ovime je pretpostavljena povezanost mita i stvarnosti i toliko jakog ljudskog vjerovanja da nadnaravne sile uistinu postoje? Pria i ne bi bila posebna da se ne radi o tome kako vampir istraivae prati tijekom cijela njihova istraivanja. Kao opomenu da je opasno dalje istraivati vampir ih s izgledom obinog ovjeka neprestano slijedi i esto ubija knjiniare koji su glavnim likovima posuivali koritenu grau. Drakula jednostavno ne umire kao povijesna pojava. Legenda o njemu jo je iva, a bila je iva i za vrijeme njegova ivota kada je okrutnost plemstva bila uobiajena pojava. Istona Europa puna je legendi o vampirima te njima slinim pojavama u koje ljudi jo i danas vjeruju. Radi se o prostoru koji se dugo opirao primitku kranstva i ivio po narodnim i poganskim obiajima. Putovanje junaka zemljama istone i jugoistone Europe (Rumunjska, Bugarska, Grka, Turska, Hrvatska, Maarska) pokazuje i povijesnu analizu obiaja, vjerovanja i djelovanja ljudi tih krajeva koje duboko ukorijenjeno neunitivo prelazi iz generacije u generaciju. Drakula, utjelovljen u Vladu Tepeu, predstavlja posebnu vizuru iz koje gleda Zapadna Europa i ostali svijet na prostor Balkana i to uvijek s predrasudama kao na podruje zatrovano praznovjerjem. Valja upozoriti da se radi o prostorima koji su se tijekom velikog dijela povijesti nalazili na mei svjetova, primorani priznavati naizmjence jednu pa drugu stranu. Kranska Europa, pri tome mislei na Zapadnu Europu i Rim, na takve je dogaaje gledala sa snanom dozom ravnoduja. Stroga, i ne treba uditi da su onovremeni ljudi radije vjerovali elementima poganske kulture, nego jednoj predalekoj kranskoj Europi.
23
5 ZAKLJUAKPrie o vampirima, vjeticama i magiji ule su u legendu te su uvijek iznova zanimljive, fascinantne i zastraujue. esto su neiscrpna tema filmova, knjiga te stripova koji u nama bude znatielju ali i odreenu dozu straha. Oduvijek je nas smrtnike privlailo ono to nije svakodnevno i to je pomalo misteriozno, i koliko se god toga bojali moramo priznati kako su svi oni ipak meu nama, samo u drugaijim, suvremenijim oblicima. Moramo priznati da ono to danas ujemo o vjeticama, magiji i vampirima nije onako kako je bilo u vremenu u kojem su nastali. Danas mediji utjeu na naa razmiljanja, pa su zbog toga nastali razni stereotipi koji su veinom neistiniti i povrni. Preostaje nam da sami zakljuimo i ustvrdimo to je istina, a to la, to je dobro, a to zlo. Moda bi ponekad mogli matom vratiti se u vrijeme dok su vjetice magijom pomagale (ili odmagale) ljudima i kada su prie o demonima i vampirima utjerivale strah u kosti ljudima koji su se od njih titili na razne naine.
24
6 LITERATURA1. Jean-Louis Brau, Rituali crne Magije, Editions, Pariz, 1986. 2. Viktoria Faust, Vampiri, legenda koja ne umire, Zagrebaka naklada, Zagreb, 1999. 3. Viktoria Faust, Vjetice Knjiga Sjena, Zagrebaka naklada, Zagreb, 2000. 4. Tomislav Hrukovec, avlu zapisane: o vjeticama u Zagrebu i Hrvatskoj, Imprime, Zagreb, 1998. 5. Thomas H. Knight, Magija - Zabranjene znanosti i tajna uenja, Zagrebaka naklada, Zagreb, 2001. 6. Elizabeth Kostova, Povjesniarka, Algoritam, Zagreb, 2005. 7. Jules Michelet: Vjetica, Slovo, Zagreb, 2003. 8. Opa enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1979. 9. Egon von Petersdorff: Demoni, vjetice, spiritisti, Verbum, Split, 2001. 10. http://infoz.ffzg.hr
.
25
