SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERA EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU Anita Prelas Kovačević, dipl. oec. NOVI NAČINI PRIPREME I OBLICI KORIŠTENJA NASTAVNIH MATERIJALA U FUNKCIJI INOVATIVNOG I UČINKOVITOG OBRAZOVANJA DOKTORSKA DISERTACIJA Mentor: Prof. dr.sc. Josip Mesarić Osijek, 2015.
293
Embed
NOVI NAČINI PRIPREME I OBLICI KORIŠTENJA NASTAVNIH ... · primjene Interneta i ICT-a, posebice u visokoobrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj te analiza intenziteta utjecaja različitih
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERA EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU
Anita Prelas Kovačević, dipl. oec.
NOVI NAČINI PRIPREME I OBLICI KORIŠTENJA NASTAVNIH MATERIJALA U FUNKCIJI INOVATIVNOG I UČINKOVITOG
OBRAZOVANJA
DOKTORSKA DISERTACIJA
Mentor:
Prof. dr.sc. Josip Mesarić
Osijek, 2015.
J.J. STROSSMAYER UNIVERSITY OF OSIJEK FACULTY OF ECONOMICS
Anita Prelas Kovačević, M. A. inEconomics
NEW PREPARATION METHODS AND WAYS OF USING TEACHING MATHERIALS IN THE FUNCTION OF INNOVATIVE AND
1.1. OSNOVNA POLAZIŠTA RADA ................................................................................................ 11
1.2. SVRHA I CILJEVI RADA .......................................................................................................... 14
1.3. HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA ...................................................................................................... 15
1.4. METODOLOGIJA I PODATKOVNA OSNOVA .......................................................................... 16
1.5. OKVIR – PLAN ISTRAŽIVANJA ............................................................................................... 17
1.6. OČEKIVANI ZNANSTVENI DOPRINOS .................................................................................... 18
1.7. STRUKTURA RADA ................................................................................................................ 19
2. ULOGA INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE U DRUŠTVU UMREŽENOG ZNANJA ................................... 21
3. INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE KLJUČNE ZA RAZVOJ DRUŠTVA UMREŽENOG
ZNANJA .............................................................................................................................................. 28
3.1. GENERACIJE RAČUNALNIH SUSTAVA ................................................................................... 28
3.2. RAČUNALNE MREŽE ............................................................................................................. 31
3.3.BEŽIČNI PRIJENOS PODATAKA (eng. WIRELESS DATA TRANSMISSION) ..................................... 37
7. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DOKAZI HIPOTEZA .............................................................................. 193
8. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA I PREPORUKE ZA DALJA ISTRAŽIVANJA ............................................ 205
9. LITERATURA ..................................................................................................................................... 213
POPIS SLIKA I SHEMA ........................................................................................................................... 226
POPIS TABLICA ..................................................................................................................................... 227
POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................................... 230
Marković, M., Rauker Koch, M., Frančić, M (2012),, Sigala, M. (2002), Atenas, J.,
Havemann, L., Browne, T. (2013), Ertmer, A., P. (2012), Badurina, B. (2010), Larsen, K.,
Vincent-Lancrin, S (2005), Orehovački, T., Bubaš, G., Konecki, M. (2009)…).
Međutim, malo je istraživanja napravljeno o identifikaciji čimbenika koji mijenjaju
nastavni proces u kontekstu primjene Interneta i ICT posebice hrvatskom okruženju, iako je
elektroničko poslovanje već vrlo jasno prepoznato kao osnovni činitelj digitalnog društva u
kojem je i obrazovanje “digitalno” i pojava čija važnost u svijetu neprestano raste. Sve je
više postupaka koji se obavljaju digitalno i putem Interneta, te je logično za očekivati da će se
ti trendovi slijediti i na području visoke naobrazbe i imati isti trend.
Prvi znanstveni doprinos ovog istraživanja sastoji u spoznaji o dostignutoj razini i
iskorištenosti potencijala informacijsko-komunikacijske tehnologije u visokoobrazovnom
19
sustavu u Republici Hrvatskoj što može predstavljati osnovu za strateške planove pojedinih
ustanova kao i obrazovnog sustava u cjelini. Ovim će se istraživanjem dati doprinos
postojećoj znanstvenoj literaturi u istraživanju utjecaja različitih tehnoloških, organizacijskih i
komunikacijskih čimbenika na prihvaćanje elektroničke potpore (ICT i Web 2.0) obrazovanju
te otkrivanju intenziteta tih utjecaja. Navedeno može dati i smjernice upravnim strukturama
koje izravno i neizravno sudjeluju u planiranju, kontroli i koordinaciji ovog značajnog
sektora.
1.7.STRUKTURA RADA
Uključujući uvodni dio i zaključak, rad je strukturiran u osam poglavlja (shema 2). U
uvodnom poglavlju definirani su predmet, ciljevi, i model istraživanja te su navedene glavne i
pomoćne hipoteze i opisane metode istraživanja. Također, u ovom dijelu je opisan znanstveni
doprinos kao i struktura doktorske disertacije. Drugo poglavlje bavi se pitanjem uloge
informacijske tehnologije u društvu umreženog znanja, u okviru kojeg se pojmovno definiraju
ključni pojmovi vezani za samu tematiku, s posebnim osvrtom na ulogu i implikacije
informacijsko-komunikacijske tehnologije na visoko obrazovanje. Treće poglavlje obrađuje
povijesni razvoj informacijske tehnologije, u okviru kojeg se daje kratak osvrt na Internet,
njegov nastanak i primjenu do današnjih dana, uključujući World Wide Web, kao njegove
najkorištenije usluge. Četvrto poglavlje bavi se područjem društvenih mreža i virtualnim
okruženjem, njihovim definiranjem, vrstama te prednostima i nedostacima koje one donose, a
sve to popraćeni s odgovarajućim primjerima. Peto poglavlje bavi se pitanjem utjecaja
globalizacije na društvo umreženog znanja te implikacije odnosno trendove koja ona nosi za
sobom s naglaskom na Otvorene obrazovne resurse. U nastavku rad se bavi mrežnim
tehnologijama, virtualizacijom i bežičnim prijenosom podataka, pokretnim komuniciranjem,
njihovim definiranjem i ključnim karakteristikama. Poglavlje završava računarstvom u
oblaku, kao novim fenomenom današnjice u sklopu kojeg će se pored njegova definiranja,
navesti njegove osnovne karakteristike, modeli izvedbe kao i njegove prednosti i nedostaci te
budućim očekivanjima u primjeni računarstva u oblaku s naglaskom na područje obrazovanja
i znanosti.
Šesto poglavlje je ključno poglavlje u kojem su definirani zadaci i hipoteze istraživanja,
metodologija istraživanja te rezultati istraživanja utjecaja pojedinih čimbenika na prihvaćanje
elektroničke potpore (ICT) odnosno Web 2.0 u nastavnom procesu. Sedmo poglavlje
20
uključuje osvrt na ključne rezultate istraživanja te dokaze postavljenih hipoteza dok
posljednje, osmo poglavlje, sadrži zaključna razmatranja i preporuke za daljnja istraživanja.
Shema 1 Struktura doktorskog rada
1. UVOD2. ULOGA INFORMACIJSKE
TEHNOLOGIJE U DRUŠTVU
UMREŽENOG ZNANJA
3. INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKWE
TEHNOLOGIJE KLJUČNE ZA RAZVOJ DRUŠTVA
UMREŽENOG ZNANJA
4.DRUŠTVENE MREŽE 5. GLOBALIZACIJA I DRUŠTVO UMREŽENOG
ZNANJA
6. ISTRAŽIVANJE UTJECAJA RAZLIČITIH TEHNOLOŠKIH, ORGANIZACIJSKIH I KOMUNIKACIJSKIH ČIMBENIKA
NA PRIHVAĆANJE ICT-a U VISOKOM OBRAZOVANJU
7. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DOKAZI HIPOTEZA8. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA I PREPORUKE
ZA DALJNJA ISTRAŽIVANJA
*Legenda: teorijski dio rada
empirijski dio rada
zaključni dio rada
21
2. ULOGA INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE U DRUŠTVU
UMREŽENOG ZNANJA
Stjecanje i širenje znanja „… kao informacije koja mijenja nešto ili nekoga- ili tako što
postaje temeljem za akciju, ili tako što pojedinca (ili instituciju) čini sposobnim za drugačije
ili uspješnije djelovanje…“ (Drucker,1989:223) danas postaje sve važniji čimbenik
konkurentnosti kako promatrano s razine jednog nacionalnog gospodarstva, organizacije tako
i s razine pojedinca. Znanje je dugo vremena bilo područje rezervirano samo za uzak krug
ljudi5, međutim zahvaljujući razvoju informacijske tehnologije (IT), a naročito pojavom
Interneta i World Wide Web-a (WWW), omogućeni su neograničeni izvori dostupnog znanja
svakom. Drugim riječima, stvorene su (i stvaraju se) nove mogućnosti širenja tzv. javnog
foruma za razmjenu znanja6.
Društvo znanja u kojem ljudsko znanje, stručnosti i sposobnosti predstavljaju najvažniji
razvojni resurs predstavlja koncept koji je nastao ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća
od strane UNESCO-a kao odgovor na „svjetsku krizu obrazovanja“ koja je pogodila svijet
šezdesetih godina (Pastuović, 2006). Međutim, društvo znanja postoji od kad je i
čovječanstva, ono što je novo, kako navodi Manuel Castells (Castells, 2005) u knjizi „The
Network Society From Knowledge to Policy“, je pojava umrežene tehnologije7 koja se
temelji na mikroelektronici i koja pruža nove mogućnosti jednom starom obliku društvene
organizacije- mreže. Prema tome, danas u kontekstu društva treba govoriti o umreženom
društvu čiju osnovu čini digitalna komunikacijska tehnologija, a o znanju, s aspekta njegove
dostupnosti i diseminacije, kao umreženom znanju.
Pojam „mreža“ predstavlja strukturni uvjet čime su različite točke (čvorovi) povezane
jedna s drugom vezama koje su obično višestruke, koje se presijecaju, i često su redudantne.
Mreža postoji kada je mnogo čvorova (ljudi, tvrtke, računala) spojeno s mnogo drugih
čvorova obično putem veza koje se isprepliću povezujući druge čvorove (Barney, 2004:2).
Castells definira mrežu kao skup međusobno povezanih čvorova, a čvor predstavlja točku
5 Primjerice u starim društvima vjerski velikodostojnici/svećenstvo, često su bile jedine pismene grupe ljudi, koji
su znanje koristili za čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za većinu, odrastanje je značilo učenje na
primjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domaćim poslovima, u radu na
poljima i u zanatskom radu. Čitanje nije bilo potrebno, a ni korisno, a kao jedan od razlog ne čitanja je bio taj što
su se svi tekstovi umnožavali ručno, što je bilo dugotrajno i teško. Tek pronalaskom tiskarskog stroja 1454.
godine (Gutenberg) olakšano je umnožavanje tekstova što je dovelo do višeg nivoa pismenosti. 6 Pojam preuzet iz: UNESCO-ovo svjetsko izvješće (2007): Prema društvima znanja, EDUCA , Zagreb 7 O tome više u poglavlju 5.
22
sjecišta krivulja (Castells, 2004:2). On ističe kako je mreža otvorena struktura koja se može
širiti i stalno uključivati nove čvorove, sve dok ti čvorovi mogu funkcionirati unutar mreže,
odnosno dok dijele zajedničke ciljeve i komunikacijske kodove, a njezina se struktura ne
narušava promjenama niti inovacijama unutar mreže. Također ističe da uspješnost neke mreže
zavisi od njezine povezanosti sa svim njenim dijelovima i mogućnosti slobodne komunikacije
unutar mreže i od konzistentnosti interesa članova mreže (Castells,1996.,Uzelac, 2003).
Drugim riječima, riječ je o mrežama koje se zasnivaju na informatičkoj, računalno
posredovanoj komunikaciji globalnih razmjera u kojima se protok informacija kao i pristup
istima unutar članova mreže odvija nevjerojatnom brzinom (Castells, 2000). Prema mišljenju
Castellsa (2000) mreža, a samim time i umreženo društvo najvažnija je strukturna posljedica
utjecaja informacijske tehnologije na gospodarstvo, odnosno na područja u kojima ključnu
ulogu ima brzina i dostupnost informacija gdje su pravodobna i točna informacija kao i
znanje, koje nastaje sintezom raspoloživih informacija, osnovni resurs poslovanja i nositelji
razvoja, a tehnologija neizbježno sredstvo (Srića, Spremić, 2000). Navedeno se može povezati
s tvrdnjom Darina Barneya prema kojoj mreža stvara novi kvalitativni oblik društva u kojem
su identitet, politika i ekonomija strukturirani kao mreže i funkcioniraju kao mreže, što ujedno
predstavlja i samu bit odnosno pitanje ideje o umreženom društvu (Barney,2004).
Nadalje, tehnološka promjena koja je „oslobodila“ moć mreže bila je transformacija
informacijskih i komunikacijskih tehnologija (eng. Information and Communication
Technology-ICT8) četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća što ujedno predstavlja i
temelj nove tehnološke paradigme konsolidirane sedamdesetih godina prošlog stoljeća,
uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama i koja se brzo proširila diljem svijeta, a koja
se zove informacijsko doba (Castells, 2004). Informacijsko doba, koje je uslijedilo nakon
industrijskog doba, karakterizira brzina kretanja informacija te rasprostranjenost
informacijske tehnologije koja povećava brzinu i učinkovitost prijenosa informacija9, a
značajnu ulogu odigrala je pojava Interneta, kao globalnog medija.
8 U daljnjem će se tekstu , gdje je to moguće, koristiti akronim ICT. 9 Prema Castellsu razlika između informacijskog i industrijskog društva može se sažeti na sljedeći način: U
informacijskom društvu glavni izvor produktivnosti leži u novim informacijskim i komunikacijskim
tehnologijama i u tehnologijama za generiranje znanja prema čemu znanje i informacija predstavljaju osnovne
elemente na kojima se cijeli proces razvoja temelji, dok u industrijskom društvu glavni izvori produktivnosti su
se bazirali na korištenju novih vrsta energije i na mogućnost njezine decentralizirane primjene (više o tome u
Castells, M. (2000.): Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb)
23
Umreženo društvo posljedica je razvoja informacijske tehnologije (IT)10 ponajprije
Interneta kao globalne svjetske mreže koja je u potpunosti promijenila današnji svijet u smislu
načina rada, načina na koji ljudi danas komuniciraju i sl11. Kako se ono temelji na
komunikacijskim mrežama koje ne poznaju granice proizlazi da je umreženo društvo globalno
i da se temelji na globalnoj mreži (Internetu). Prema tome, njegova logika transformacije se
proteže na sve zemlje svijeta te je raspršeno svojom snažnom ugrađenošću u globalnu mrežu
kapitala, roba, usluga, rada, komunikacije, informacije, znanosti i tehnologije iz čega proizlazi
da ono što se naziva globalizacijom predstavlja zapravo drugi način poimanja umreženog
društva, mada više opisno nego analitički što sam koncept mreže društva podrazumijeva
(Castells, Cardoso, 2005).
Kako je jedna od karakteristika današnjeg vremena dostupnost ogromne količine
pretraživih informacija samo jednim klikom te uvažavajući tvrdnju Manuela Castellsa kojom
ističe kako današnje bogatstvo, snaga i generiranje znanja u većoj mjeri ovisi o sposobnosti
društva da ubere maksimalnu korist od novog tehnološkog sustava ukorijenjenog u
mikroelektroničke, računalne i digitalne komunikacije (Castells, Cardoso, 2005) jedna od
ključnih vještina svakog pojedinca, pa tako i organizacije leži u sposobnosti da prepozna u
ovom oceanu informacija onu „pravu informaciju“ te da je iskoristi na najbolji mogući način
kako bi proizveo dodanu vrijednost te novo znanje.
Uzimajući u obzir sve navedeno, postavlja se pitanje: Kakav utjecaj odnosno koju ulogu
ima ICT u visokom obrazovanju?
Naime, sveprisutnost i dostupnost tehnologija te ICT-a u današnje vrijeme ima značajne
implikacije na visoko obrazovanje. Obrazovanje kao proces organiziranog učenja spoznajnih
(kognitivnih) i psihomotornih svojstava osobnosti (Cindrić, Miljković, Strugar, 2010:60
prema Pastuović, 1999) i procesi učenja, gdje se učenje definira kao proces razmjerno trajne
promjene osobe do koje dolazi prije svega vlastitom aktivnosti (kognitivnom, psihomotornom
i afektivnom) i koja se pokazuje u ponašanju (Cindrić, Miljković, Strugar, 2010:65), u znaku
su dinamičkih promjena i reformskih nastojanja te su se značajno razvili u posljednjih sto
godina. U početku su procesi učenja bili ograničeni pisanim radnim materijalima koji su se
10Informacijska tehnologija (eng. Information Technology, skraćeno IT ili ICT) „jest bilo koji oblik tehnologije
(oprema ili tehnika) kojom se ljudi koriste za upravljanje i obradbu informacija. U suvremeno doba obuhvaća
računalsku tehnologiju (hardver i softver) i telekomunikacijsku tehnologiju (mreže za prijenos podataka slike i
zvuka). Informacijska tehnologija čini spregu mikroelektronike, računala, telekomunikacije i softvera, koji
omogućuju unos, obradbu i distribuciju informacija“ (Pavlić, 2011:21 prema Čerić, 2004). 11
Primjerice, danas je slanje i primanje tekstualnih i audio-video poruka moguće samo jednim klikom, moguće
je igrati igricu istovremeno s ostalim igračima diljem svijeta, baviti se istraživanjima i raditi zajedno na
projektima s kolegama iz drugih država ili čak zajedno surađivati u stvaranju knjiga, udžbenika i sl.
24
učenicima slali kućama, nakon čega je uslijedilo korištenje radija i televizije u svrhu
poučavanja12, što je na posljetku utrlo put web baziranim tehnologijama i dovelo do
digitalnog učenja (Jamlan, 2004). Prema američkom Savezu za izvrsnost obrazovanja
(Alliance for Excellent Eucation) „digitalno učenje je bilo koji oblik instrukcija uz učinkovito
korištenje tehnologija kako bi se poboljšalo učenikovo iskustvo učenja. Ono obuhvaća široki
spektar alata i vježbi, uključujući korištenje online i formativne procjene, povećanje
koncentracije i kvalitete nastavnih sredstava i vremena, online sadržaje i tečajeve, primjenu
tehnologije u učionicama i školi općenito, prilagodljive softvere za učenike s posebnim
potrebama, platforme za učenje, sudjelovanje u profesionalnim zajednicama za učenje,
pružajući na taj način pristup uputama i zahtjevnom sadržaju na visokom nivou kao i mnoge
druge napretke u nastavi i učenju koje omogućuje tehnologija. Konkretno, mješovito učenje
(eng. blended learning) se odnosi na bilo koje vrijeme koje učenik/student provede učeći
djelomično u instituciji, a djelomično online uz elemente vlastite kontrole vremena, mjesta,
načina, i / ili brzine“13.
Spomenute tehnološke promjene značajno su utjecale ne samo na proces učenja nego i
na samu ulogu nastavnika i učenika/studenta u procesu učenja. Tehnologije digitalnog učenja
bazirane na Internetu su potakle razvoj novih nastavnih metoda kao i razvoj novog oblika
nastavnog plana i programa čime su dovele i do transformacije cjelokupnog obrazovanja.
Još 1998. godine u radu The Information Literate School Community, McKenzie
predviđa da će tehnologija preobraziti pristupe poučavanju pri tome neće biti važno jesu li
studenti i nastavnici spremni za predstojeće, neizbježne promjene. Prema njegovom mišljenju,
kada tehnologija uzme maha, nastavnici i studenti će moći birati između dvije mogućnosti:
odbaciti ili prihvatiti digitalno učenje što bi moglo imati dalekosežne posljedice po studenta
koji bi bio u nepovoljnom položaju u odnosu na studente koji su prigrlili
tehnološku/računalnu pismenost (1998). Također, ne može se zanijekati ni činjenica da
inovacije u obrazovnim sektorima sve brže niču što potiče nastavnike da se uče služiti novim
tehnologijama, a što se očituje i u pojavi novih termina vezanih uz obrazovanje i učenje poput
"učenje na daljinu", "otvoreno obrazovanje" i "virtualno učenje" te naposljetku "digitalno
učenje" koje postaje središtem svakodnevnog poučavanja nastavnika (Urdan, Wegen, 2000:
35-36)
12 Poučavanje je izravna ili neizravna pomoć učenicima u učenju (Cindrić, M., Miljković, D, Strugar, V., (2010):
Didaktika i kurikulum, IEP-D2, Zagreb, str.65.) 13
Alliance for Excellent Education: The Digital Learning Imperativ: How Technology and Teaching Meet
Prema Spenderu (Spender, 2001) postoje razni uvjerljivi razlozi zašto je usvajanje i
provedba digitalnog učenja od presudne važnosti za obrazovni sustav. Prvo, digitalno učenje
je idealno za prijenos informacija u obrazovanju i učenju. Drugo, obrazovni sustavi i
institucije trebaju usvojiti digitalno učenje jer je bogat izvor informacija. Nepotrebno je reći
da studenti mogu pristupiti informacijama u bilo kojem trenutku s bilo kojeg mjesta. Treće,
digitalno učenje je put naprijed ka prenošenju znanja marginaliziranim skupinama, tj.
učenicima/studentima s tjelesnim poteškoćama koji trebaju prevladati prepreke udaljenosti i
komunikacijske prepreke kako bi pristupili obrazovanju. Digitalno učenje je poželjno jer
podrazumijeva mješovito učenje koje ima potencijal povećanja tradicionalne ponude u
učionicama. Osim toga, on smatra da je digitalno učenje krajnji proces učenja za buduće
generacije, koje zahtijevaju visoku razinu fleksibilnosti u učenju.
Hartly i Robertson (2001) smatraju da nastavnici u suvremenom svijetu brinu o
povećanju pristupa studenata komunikacijskim procesima i resursima. Štoviše, kada se
digitalni proces učenja uvodi u novom kontekstu, sudjelovanje nastavnika je presudno. To
znači da, unatoč raširenoj potrebi povećanja kapaciteta informacija i mogućnosti pristupa
informacijama, digitalne tehnologije učenja nikada ne mogu biti učinkovite ukoliko izostane
sudjelovanje skupina ljudi koji ih trebaju koristiti (u ovom slučaju skupine ljudi su nastavno
osoblje i fakultet). Na primjer, nastavnici se moraju osloboditi tradicionalnih pristupa učenju i
usvojiti konstruktivistički pristup koji bi omogućio studentima iskorištavanje potencijala za
učenje i prednosti digitalnog učenja.
Kako bi držali korak s razvojem tehnologije potrebno je educirati nastavnike za nove
zahtjeve učenja. Jedan od izazova predstavlja novi val generacija kojima su informacije lako
dostupne. Sposobnost studenata da provode istraživanja karakterizirana je prevelikim
oslanjanjem na digitalne informacije što dovodi do pretrpanosti ljudskog mozga
informacijama, a sve bez samostalnog dubokog istraživanja. Činjenica da su studenti
preplavljeni informacijama podrazumijeva da svaki pristup poučavanju, uključujući i
pripremu obrazaca za nastavu, treba osigurati da studenti ne samo konzumiraju dostupne
informacije, već i rekonstruiraju nova znanja (Kleiman, 2004). Važno je napomenuti da je i uz
stalna tehnološka dostignuća svijet pun neizvjesnosti. To podrazumijeva da je jedini način za
rješavanje izazova čak i u obrazovanju fleksibilnost, mašta i brza reakcija (Kook, 1997).
Nastavno na sve navedeno, kolika je važnost primjene ICT-a u visokom obrazovanju
potvrđuju i mnoga provedena istraživanja relevantnih međunarodnih tijela i projekata kao što
26
su OECD, Eurostat, Economist Intelligence Unit, World Bank, Unesco, PISA, TIMSS,
koristeći pritom različite indikatore primjene ICT-a.
Primjerice, prema rezultatima istraživanja koje je proveo Economist Intelligence Unit
14 2008. godine jedna od implikacija ICT-a na visoko obrazovanje je mogućnost studenata da
budu više angažirani u izgradnji vlastitog znanja, jer sposobnost predstavlja ključ za uspješno
učenje. Također većina ispitanika se slaže da automatizirani tzv. self–service programi
smanjuju administrativne zahtjeve, pojednostavnjuju registraciju polaznika i poboljšavaju
akademski život, općenito. Iako ispitanici koji dolaze iz područja visokog obrazovanja vide
ove promjene u velikoj mjeri kao pozitivan utjecaj, mnoge institucije se bore sa dvostrukim
izazovima: rastom troškova IT-a i potrebe da se izbjegne tehnološka zastarjelost. Međutim,
unatoč ovim izazovima, većina vjeruje da će tehnologija odnosno ICT sve više biti utkana
odnosno ispreplitana u tkivo akademskog života. Nadalje, ICT omogućuje multi-modalnu
(eng. multy-modal) nastavu, mijenja nastavni plan i omogućuje različite oblike istraživanja i
suradnje putem Interneta - online alati za suradnju, softver koji podržava pojedinačan tempo
učenja, sustav upravljanja učenjem su među komunikacijskim tehnologijama za koje se
očekuje da ću poboljšati visoko obrazovanje tijekom narednih pet godina. Pomalo
iznenađujuće, za Web 2.0 tehnologije, poput wiki-a, instant poruka i društvene mreže, koje
koriste brojne institucije, se očekuje pad (u navedenom periodu) dok se, nasuprot tome, online
igre i simulacijski softver smatraju kao inovacija koja bi mogla biti usvojena među
visokoobrazovnim institucijama. Ono što visokoobrazovne institucije još uvijek propituju je
kako besplatne web aplikacije, kao što je Google Docs, mogu poboljšati učinkovitost i
smanjiti troškove.
Sve ovo zajedno u konačnici može dovesti do duboke promjene u načinu na koji se sam
predmet uči jer bi adekvatnom primjenom ICT-a nastava bila više orijentirana na ishode
učenja i studente, pri čemu se fokus (od strane nastavnika) daje primjeni znanja na
konkretnom problemu, a ne na memoriranje materijala od strane studenta15, što
podrazumijeva bit Bolonjskog procesa, a što ujedno predstavlja jedan od većih problema u
visokom obrazovanju Republike Hrvatske.16
14 Istraživanje je provedeno na globalnoj razini na uzorku od 285 ispitanika od kojih 189 ispitanika rade na
području visokog obrazovanja, a 100 ispitanika iz različitih korporacija (privatnih i javnih) . Više o tome u:
Economist Intelligence Unit (2008): The future of higher education: how technology will shape learning,
dostupno na: http://graphics.eiu.com/upload/The%20Future%20of%20Universities.pdf 15 Primjerice, domaće zadaće, kvizovi, projekti morali bi biti projektirani na takav način da zahtijevaju pravu
promišljenost studenata. 16 Prema provedenoj analizi, koju su proveli Barić V. i Raguž, J.M. , kako bi utvrdili gdje se nalazi Republika
Hrvatska na putu prema društvu znanja, kao jedan od glavnih problema obrazovnog sustava Republike Hrvatske,
27
Prema svemu navedenom informacijska i komunikacijska tehnologija stvara nove
mogućnosti za razvoj i ulogu znanja u društvu, ne samo u ekonomskom razvoju (kroz širenje
inovacija i produktivnosti koju donosi) nego i u ljudskom razvoju (UNESCO, 2005). Stoga se
u današnje vrijeme mnoge visokoobrazovne institucije u svijetu, pa tako i u Republici
Hrvatskoj, nalaze pred novim izazovima: kako studente opskrbiti sa odgovarajućim znanjem
iz područja studija i kako ih naoružati vještinama i znanjima, odnosno analitičkim
sposobnostima (koje podrazumijevaju mogućnosti traženja i odabiranja informacija,
razjašnjavanje problema, formuliranja pretpostavki, potvrđivanje i procjenu dokaza i
iznalaženje rješenja) potrebnim na (globalnom) tržištu rada imajući u vidu da je riječ o
studentima koji pripadaju generaciji Y ili Net generaciji koji su odrasli uz digitalnu
tehnologiju i Internet odnosno za koje bi se moglo reći da tehnologiju imaju „u malom prstu“
(barem bi trebalo) (CARNet,2009, Babić, 2008)1718.
Kako je navedeno u Strateškom okviru za razvoj 2006.-2013. kojeg je usvojila Vlada
Republike Hrvatske, 4. kolovoza 2006. godine, informacijsko-komunikacijska tehnologija
predstavlja temeljnu infrastrukturu odnosno osnovicu društva znanja. No, umrežena
tehnologija i komunikacije same po sebi nisu dovoljne. Njihov razvoj i primjena zahtijevaju
nove načine rada isto kao i inovativnu i produktivnu primjenu znanja, a njihova primjena i
korištenje podloga su za uspješno djelovanje znanosti i poduzetništva. Pritom je potrebno
neprekidno stvarati uvjete za nesmetano širenje i primjenu te za istraživanje i razvoj ove
tehnologije i na njoj zasnovanih proizvoda i usluga.
Zaključno, sve ovo navedeno se može povezati s tvrdnjom Castellsa (2005) prema kojoj
opremanje škola s više računala i dostupnost Interneta samo po sebi ne predstavlja neku
značajnu društvenu promjenu, društvena promjena ovisi prije svega o tome gdje se, tko je i za
koga te za što i na koji način se informacijsko- komunikacijska tehnologija koristi. Također,
ICT otkriva neslućene mogućnosti u obrazovanju jer omogućuje kako pristup informacijama u
realnom vremenu, mentorsko vođenje i komunikaciju na daljinu, kreativnu interakciju tako i
razmjenu znanja kroz mreže te provjeru usvojenih znanja itd.
pored zastarjelih programa, niske kvalitete predavanja i loše opreme, navodi se i pretjerano memoriranje
činjeničnog i procesnog znanja. Više o tome u: Barić, V.,Raguž, J.,M. (2010):Hrvatska na putu prema društvu
znanja, pregledni rad, POSLOVNA IZVRSNOST ZAGREB, GOD. IV (2010) BR. 2 17 Babić, M. (2008): Generacija Y produktivna je i otvorena za promjene, objavljeno u „24 sata“ 3.3., dostupno
18 CARNet (2009): Generacija Y, objavljeno 16.2., dostupno na: http://www.carnet.hr/e-
presso/edukacija?news_id=796(19.6.2011.)
28
3. INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE
KLJUČNE ZA RAZVOJ DRUŠTVA UMREŽENOG
ZNANJA
U ovom poglavlju će se dati kratki prikaz razvoja ICT-a s posebnim naglaskom na
tehnologije koje danas predstavljaju osnovu za razvoj društva umreženog znanja.
3.1.GENERACIJE RAČUNALNIH SUSTAVA
Razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija mora se promatrati kao kombinacija
višestrukih čimbenika koji su se međusobno ispreplitali i stvarali uzročno- posljedične odnose
i veze. Prema tome, razvoj se mora promatrati kroz:
razvoj hardvera (procesora, RAM-a, sustava za pohranu, ulazno izlaznih sustava i
periferija,
razvoj softvera, pri čemu se misli na
razvojne jezike i alate
operacijske sustave
baze podataka
aplikacijski softver svih vrsta
vrste podataka i način njihove reprezentacije, unosa, obrade, pohrane i prijenosa
razvoj računalnih mreža i to:
hardvera, uključujući i komunikacijske kanale
protokola za prijenos podatka
načina upravljanja mrežnim prometom
integracije tehnoloških rješenja
organizaciju kompleksnih računalnih sustava
obuku ljudi za kreativno korištenje računalnih sustava (stvaranje računalnih aplikacija i
hardvera) i korištenje računalnih sustava za specifične svrhe
Nadalje, razvoj informacijske tehnologije nosio je za sobom stanovite promjene u
svakodnevnom životu (načinu življenja). Prema riječima Velimira Sriće „IT je znatno više od
informacije i tehnologije. T u IT samo je oznaka i predznak vremena te napretka civilizacije u
29
kojoj živimo… dok se I više odnosi na inteligentnu i inovativnu tehnologiju koja omogućuje
prednost pred konkurentima.“ (Srića, Spremić, 2000:15)19.
Stan Augarten, autor knjige „Bit by Bit“, smatra da povijest IT-a odnosno računala ima
dva ishodišta. Prvo koje započinje za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je tim znanstvenika
i inženjera na Sveučilištu Pennsylvania, Philadelphia, izumio elektronički digitalni kalkulator
opće namjene ENIAC (eng. Electronic Numerator, Integrator, Analyzer and Computer) i
drugo prema kojem je povijest računala započela izumom ABACUS-a, prvog kalkulatora
uopće, prije 5 000 godina u Iraku.
Generacija računala predstavlja razvoj računala sve do današnjih dana. Svaka generacija
računala dizajnirana je na temelju novog tehnološkog razvoja rezultirajući boljim, manjim i
jeftinijim računalima koja su snažnija, brža i učinkovitija od svojih prethodnika (Goel, 2010).
Stoga generacije računalnih sustava mogu se promatrati kroz razvoj navedenih komponenata i
to kao:
a) Prva generacija (1951.- 1958.) i njene osnovne karakteristike
Kod računala prve generacije elektronske cijevi postaju temeljni element računala,
bušene kartice postaju ulazni medij te vanjska pohrana podataka. Pojavljuju je magnetni
bubnjevi (papirna vrpca) za internu pohranu podataka i programa (programi su pisani u
strojnom i asemblerskom jeziku)20.
b) Druga generacija (1959.-1963.) i njene osnovne karakteristike
Karakteristično za drugu generaciju računala je to što su elektronske cijevi zamijenjene
tranzistorima kao temeljni element računala, magnetska traka i diskovi postepeno zamjenjuju
bušene kartice kao vanjski uređaji za pohranu podataka, a magnetske jezgre su postale
primarna tehnologija za unutarnju pohrane (programski jezici na visokoj razini, npr.
FORTRAN i COBOL).
c) Treća generacija (1964-1971) i njene osnovne karakteristike
Karakteristično za računala treće generacije je to što su pojedinačni tranzistori
zamijenjeni integralnim krugovima, magnetska traka i diskovi u potpunosti zamjenjuju bušene
19 Velimir Srića naglašava važnost kreativne primjene tehnologije u poslovanju radi stvaranja dodane vrijednosti,
napretka i unaprjeđenja. 20 Povijesni razvoj računala: http://www.propyx.com/udzbenik/materijali/pdf/udzbenik-poglavlje-1.pdf
(28.7.2011)
30
kartice kao vanjski uređaji za pohranu podataka. Integrirani krug predstavlja komadiće silicija
na kojem je posebnom tehnikom spojeno mnoštvo tranzistora u jedinstvenu logičku cjelinu21
(razvijaju se operacijski sustavi, napredni programski jezici kao što je BASIC). Računala
treće generacije rade na principu unutrašnjeg programiranja, a posjeduju i mogućnost
vlastitog otkrivanja greški i kvarova22.
d) Četvrta generacija (1971.- do danas ) i njene osnovne karakteristike
Kod računala četvrte generacije pojavljuju se integrirani krugovi s visokim
stupnjemintegracije koji se izrađuju u tzv. LSI tehnologiji23 (Large Scale Integration-LSI),
mikroprocesori24 (1971) koji su sadržavali memoriju, logiku i kontrolu krugova (sklopovlja)
na jednom čipu (cijelu središnju procesorsku jedinicu, eng. Central Processor Unit- CPU).
Također, računala postaju dostupna široj masi odnosno započinje kućna uporaba osobnih
računala ili PC-a, kao što su Apple (II i Mac) i IBM-ova računala. Stephen Wozniak i Steven
Jobs su 1977. pustili u javnost Apple II (slika 27), a 1984. lansiran je i prvi Apple Mac
(Macintosh)25 .
1981. godine uveden IBM PC, predstavljen s MS-DOS (eng. Microsoft Disk Operating
System), a javlja se i jezik četvrte generacije softverskih proizvoda (npr. Visicalc, Lotus 1-2-
3, dBase, Microsoft Word itd.), te u ranim 1980. dolazi grafičko korisničko sučelje ( eng.
Graphical User Interface - GUI) za osobna računala. 1983. godine je debitirao MS Windows
dok je Appleov GUI debitirao 1984. sa prvim Mac-om.
e.) Peta generacija (sadašnje i buduće vrijeme) i njene osnovne karakteristike
Cilj pete generacije računarstva je razviti računala sposobna za učenje i
samoorganizaciju. Koriste se SLSI ( eng. Super Large Scale Integrated) čipovi koji mogu
pohraniti milijun komponenti na samom jednom čipu. Peta generacija računala temelji se na
21Povijesni razvoj računala; dostupno na: http://tecajevi.freeservers.com/rrazvoj.htm ;
http://ahyco.ffri.hr/Seminari2008/Povijest_informatike/3-gen.htm 22 http://www.scribd.com/doc/70991651/informacijske-tehnologije (27.7.20011) 23 Tehnologija izrade integriranih krugova- vidi pojašnjenje integrirani krug 24 Smatra se da izumom mikroprocesora započinje digitalna revolucija koja se odnosi na posljedice pada cijena
digitalnih komunikacijskih uređaja te obuhvaća promjene u tehnologiji i društvu, a njen vrhunac započinje
smještanjem Interneta u privatne sfere (http://hr.wikipedia.org/wiki/Informacijsko_doba) 25 Ovo ujedno predstavlja prvi korak prema računarstvu koje je usmjereno na korisnike jer je uvelo korisničku
interface tehnologiju temeljenu na ikonama (vidi: Castells, M., (2000) : Uspon umreženog društva, Golden
marketing, Zagreb)
31
umjetnoj inteligenciji koji nastoje stimulirati ljudski načni razmišljanja i rasuđivanja (npr.
Ekspertni sustav (ES), prepoznavanje govora, glasa, robotika itd.) (Goel, 2010:7).
3.2.RAČUNALNE MREŽE
Imati mogućnost pouzdanog komuniciranja s bilo kim i bilo gdje postaje izuzetno važno
kako u privatnom tako i u poslovnom životu. U cilju podržavanja brze dostave poruka koje se
razmjenjuju između ljudi diljem svijeta oslanjamo se na mrežu međusobno povezanih mreža.
Ove podatkovne ili informacijske mreže razlikuju se u veličini i mogućnosti, ali sve mreže
imaju četiri osnovna zajednička elementa (slika 2)26:
Pravila koji reguliraju kako se poruke šalju, usmjeruju, primaju i tumače
Poruke ili jedinice informacija koje putuju iz jednog uređaja na drugi
Sredstvo povezivanja tih uređaja- medij koji može dostaviti poruku/e s jednog uređaja na
drugi
Uređaje na mreži koji razmjenjuju poruke jedni s drugima
2009: 10).37 S Marconijevim radom svijet se činio manjim. Bežična tehnologija učinila je
mogućim da ljudi iz cijelog svijeta komuniciraju. Nova poboljšanja su brzo uslijedila. Tako je
1906. godine Lee De Forest izumio jedinstvenu vakumsku cijev „ Audion“ koja je pojačala
slabe električne signale i koja je omogućila emitiranje radija uživo te postala ključni dio svih
radija, telefona, radara, televizije i računalnih sustava, zbog čega se on ujedno smatra „otac
radija“ i „djedom televizije“. Godine 1907. de Forest je bio u mogućnosti emitirati
(eksperimentalno) i govor i glazbu za javnost s područja New York Citya (Britannica)38.
Bežična tehnologija se tijekom godina stalno poboljšavala. Dvadesetih godina prošlog
stoljeća televizijske slike prenosile su se bežično. Nakon 2. svjetskog rata (1939-1945)
prodaja televizora drastično je porasla. 1957. godine bivši Sovjetski savez lansirao je prvi
satelit u svemir koji je prenio radio signal kojeg je primila Zemlja. 1960. godine Sjedinjene
američke države lansirale su Echo I, prvi komunikacijski satelit- mikrovalovi su poslani u
svemir koje je Echo I odbio i poslao natrag na drugu lokaciju na Zemlji. Taj sustav je
koristila američka vlada za prijenos telefonskih poziva preko kontinenta. Te iste godine
američka vlada započela je razvoj Interneta, mrežu koja u svojim počecima nije bila bežična,
ali je predstavljala podlogu za velike promjene u bežičnoj tehnologiji (Firestone, 2009:13).
U kasnim 80-tim godinama 20. st. tvrtke su počele razvijati računala i komponente koje bi se
mogle bežično umrežiti, ili komunicirati. Međutim, svaki proizvod koji je tvrtka proizvela
moglo je jedino biti umreženo s drugim proizvodom proizvedenim od strane iste tvrtke. Iz
navedenog razloga tvrtke su se složile da im je potreban bežični standard- jedna tehnologija
koju bi svi bežični računalni proizvodi mogli koristiti. U tu svrhu formiran je odbor za
stvaranje spomenutog standarda koji je 1997. godine javnosti predstavio WiFi (skraćenica za
„wireless fidelity“ što bi u prijevodu značilo bežična vjernost/točnost). U srpnju 1999. godine
Apple izbacuje prvo WiFi kompatibilno računalo, iBook, nakon čega su se brzo pojavili i
drugi proizvođači sa svojim računalima. Od tada ljudi više nisu morali povezivati svoje
računalo na telefonske linije i kablove da bi imali pristup Internetu, mogli su pretraživati Web
putem bežičnih računala.
Prema Brumecu osnovne prednosti bežičnih mreža nad ožičenima su slijedeće (Brumec,
2008:14):
37
Marconijevi su uspjesi otvorili vrata stvarnoj uporabi bežičnog prijenosa signala, osobito na moru kao pomoć
brodovima u nevolji. On je i „Titanic“ opremio najsuvremenijom radijskom opremom što se pokazalo
presudnim u spašavanju života nakon što se brod sudario s ledenom santom. Upravo je ta tragedija pokazala
veliku ulogu bežične komunikacije i dala snažan impuls daljnjem razvoju bežične tehnologije. 38 Ralph E. Fuhrman: Lee de Forest, Britannica, dostupno na
Prilagodljivost: uređaji spojeni na bežičnu mrežu mogu komunicirati (unutar dometa
mreže) bez ikakvih fizičkih ograničenja te mogu biti fizički postavljeni bilo kako, a ne
samo u blizini mrežne utičnice.
Olakšano postavljanje: ako uređaji spojeni na bežičnu mrežu koriste isti komunikacijski
standard, mogu komunicirati bez fizičkih kablova i postavljanja mrežnih preklopnika
(switch).
Dimenzije: bežične mrežne tehnologije omogućuju izradu malih uređaja koji mogu biti
lako prenosivi ili neprimjetno postavljeni gdje treba, na primjer u povijesnim
građevinama i bankama.
Otpornost: bežične mreže otpornije su na prirodne katastrofe ili nemar.
Cijena: uključivanje dodatnih korisnika u bežičnu mrežu ne povećava njenu cijenu.
Među glavnim nedostacima bežičnih mreža prema fiksnima koje spomenuti autor
navodi su (2008:15):
Slabija kvaliteta usluge: brzina bežičnog prijenosa obično je zamjetno manja nego
brzina ožičenih mreţa (1-10 Mbit/s prema 100-1000 Mbit/s), a broj grešaka pri
prijenosu veći.
Administrativna ograničenja: bežične mreže moraju se pokoravati nacionalnim
zakonima.
Sigurnost: korištenje radio-valova za primopredaju umjesto žica značajno olakšava
osluškivanje komunikacijskog kanala i neovlašteno spajanje na mrežu tj. krađu etera
(bandwidth theft). Radio-valovi mogu izazvati neželjene interferencijske pojave s
drugom elektroničkom opremom.
Bežična mreža danas je prisutna u mnogim knjižnicama, ugostiteljskim objektima,
zračnim lukama, u domovima, pa čak i kompletni gradovi postaju bežična pristupna mjesta
(eng. wireless hotspots) pružajući time besplatan ili jeftin bežični pristup ljudima. Nadalje,
kako potražnja za bežičnom (eng. wireless) uslugom raste, tehnologija se paralelno razvija. S
obzirom da WiFi nije uvijek brz kao širokopojasni žični pristup Internetu te što su tzv. hot
spotovi mali ili nisu uvijek dostupni, kao nedavna nadogradnja na Wireless ili kao rješenje
spomenutim nedostacima WiFi javlja se WiMAX mobilna internet tehnologija ili svjetska
ineroperabilnost za mikrovalni priskup. Kao i WiFi i WiMAX omogućava bežični pristup
Internetu ali na mnogo večoj brzini. Njegov signal se emitira s velikih tornjeva poput tornjeva
za mobilne telefonske signale, što znači da može prenositi signal od antene do antene kao što
41
to rade mobilni telefoni. Veza se nikad ne gubi, a stručnjaci kažu da će u bliskoj budučnosti
osobna (PC) i prijenosna računala biti opremljena i sa WiFi i WiMAX (Firestone, 2009:20).
3.4. MOBILNA KOMUNIKACIJA
Osnovna svojstvo mobilnih komunikacijskih mreža je mogućnost bežičnog povezivanja
i umrežavanja mobilnih i stacionarnih uređaja. Dakle mobilna komunikacija je bežična
komunikacija koja se “uvukla u sve pore današnjeg društva i predstavljaju jedan od glavnih
preduvjeta rasta konkurentnosti većine zemalja odnosno stvaranja okvira šireg znanstvenog i
gospodarskog razvoja“.39
Prvi poziv mobilnim telefonom obavljen je 3. travnja 1973. godine, a obavio ga je
istraživač tvrtke Motorola Martin Cooper koristeći prototip Motorolinog mobilnog telefona
DynaTAC 8000x40, istraživačkom centru Bell Labs (Agencija VLM, 2013, )41. 21. rujna
1983. godine, američko Vijeće za telekomunikacije (eng. Federal Communications
Commission- FCC) odobrilo je komercijalnu proizvodnju Motorolinog mobitela DynaTAC
8000x, čime je započeta revolucija bežične komunikacije.42
S obzirom na način prijenosa podataka razvoj mobilnih telefona može se podjeliti u
dvije generacije. U prvu generaciju spadaju analogni mobilni telefoni koji su radili po
principu radio prijemnika dok drugu generaciju predstavljaju mobilni telefoni koji rade na
principu digitalne tehnologije odnosno digitalnog prijenosa informacija odnosno podataka.
Ova podjela mobilnih telefona posljedica je razvoja telekomunikacijske industrije koja se
znatno razvila od izuma telefona i napredovala u mobilnu mrežu. Tako su, tokom razvoja,
nastale četiri generacije mobilnih mreža. Treća i četvrta generacija pružaju značajna
poboljšanja u sve traženijem prijenosu podataka i multimedijskih sadržaja. Korisnicima se
nudi poboljšana funkcionalnost mobilnih uređaja, kao što je neometano pretraživanje web
39Igor Poljanšek, menadžer za mobilna riješenja u jedinici Mreže kao gost urednik te autor članka: Mobilne
komunikacije, http://www.ericsson.com/hr/etk/novine/kom0208/03.pdf 40 Spomenuti mobilni telefon je prvi komercijalni mobilni telefon te se zbog toga Cooper smatra i izumiteljem
modernog mobilnog telefona. 40 Agencija VLM: Prije točno 40 godina obavljen prvi poziv mobilnim telefonom, članak objavljen u Poslovnom
3.5.1. Nastanak Interneta i njegova primjena do današnjih dana
U mnogim radovima, knjigama te različitim Internet izvorima moguće je uočiti kako
autori imaju različito poimanje Interneta ovisno s kojeg aspekta se ono promatra. Tako,
primjerice, jedna od definicija Interneta je da ono predstavlja „…globalni sustav međusobno
povezanih računalnih mreža koje koriste standardni paket Internetskog protokola poznat kao
TCP/IP protokol (eng. Transfer Control Protocol/Internet Protocol) koji služe milijarde
korisnika diljem svijeta“48.
Bubaš i Kermek (2000:2, prema Newhagen i Rafaeli, 1996) Internet definiraju kao „ …
novi komunikacijski medij čija su mnoga temeljna obilježja drugačija u odnosu na
tradicionalne medije, kao npr. veća interaktivnost, prilagodljiv sinkronicitet u komunikaciji,
digitalizacija svih vrsta informacija te računalno/mrežna struktura za prijenos i prikaz
podataka“. Nadalje, Čerić i Jaković definiraju Internet kao globalnu računalnu mrežu koja
povezuje računala i mreže računala (Bosilj Vukšić i sur., 2009), dok prema mišljenju
Newmana Internet predstavlja svjetsku mrežu fizičkih podatkovnih veza između računala i
srodnih uređaja (2010). Međutim, jedna od najpopularnijih definicija Interneta koja se može
pronaći je ta da je ono globalna svjetska komunikacijska mreža ili mreža svih mreža (npr.
Castels, 2000, Srića i Spremić, 2000, Medić, 2008).
Početak Interneta vezan je za 1969. godinu pojavom istraživačke mreže ARPANET49
koju je uspostavila Agencija naprednih istraživačkih projekata (eng. Advanced Research
Project Agency- ARPA), financirane od strane Ministarstva obrane Sjedinjenih Američkih
država, kao rezultat višegodišnjih istraživanja i razvoja s ciljem postizanja vojne i tehnološke
premoći nad tadašnjim Sovjetskim Savezom (Castells, 2000, Uzelac, 2003). U početku (1969.
godine) mreža je povezivala 4 računala u Massachusettsu, Utahu, i Californiiji , međutim do
1974. godine mreža se proširila na 62 računala, da bi do 1976. godine povezivala više od 100
sveučilišnih računala i znanstvenika. Kada se 1984. godine vojna mreža MILNET (eng.
Millitary Network) odvojila od ARPANET-a, Ministarstvo je nastavilo financirati
ARPANET, međutim Nacionalna zaklada za znanost (eng. The National Science Foundations
48 Wikipedia: Internet, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Internet (26.7.2011) 49 Prva četiri slova su kratica za Advanced Research Project Agency - Agencija za napredne istraživačke
projekte, dok net označava računalnu mrežu
46
- NSF) počela je financirati mreže koje su bile slične i povezane s ARPANET-om, a
namijenjene za suradnju između sveučilišta i fakulteta. Otprilike u isto vrijeme, britanska
vlada je stvorila JANET, privatnu mrežu temeljenu na sličnoj tehnologiji, posvećenu
obrazovanju i istraživanju. 1991. godine više od 1 milijun računala je bilo spojeno, a od
1994. godine, kada su World Wide Web (WWW) preglednici postali općenito dostupni,
gotovo 4 milijuna računala je bilo povezano odnosno spojeno na Internet (Gordon, Gordon,
2004:178). Taj porast uslijedio je i dalje. Tako prema podacima Međunarodne
telekomunikacijske udruge (eng. International Telecommunication Union- ITU50) broj
korisnika Interneta od 2000. godine do 2010. godine bilježi konstantan rast u razvijenim
zemljama i zemljama u razvoju51, te u svijetu, općenito (grafikon 1).
Grafikon 1. Internet korisnici na 100 stanovnika, 2000-2010
Izvor: ITU World Telecommunication /ICT Indicators database, dostupno na http://www.itu.int/ITU-
D/ict/statistics/ (20.7.2011)
50 Međunarodna telekomunikacijska organizacija koja djeluje u okviru Ujedinjenih naroda. 51 Klasifikacija zemalja na zemlje u razvoju i razvijene zemlje temelje se na klasifikaciji UN M49, detaljnije
informacije o klasifikaciji vidjeti na: http://www.itu.int/ITU-D/ict/definitions/regions/index.html. U razvijene
zemlje prema navedenoj klasifikaciji spada i Republika Hrvatska.
47
Nastavno na prethodno, Hrvatska izvještajna novinarska agencija (Hina) objavila je u
siječnju 2011. izjavu glavnog tajnika ITU-e, Hamadoun Toure, prema kojoj je, kako on tvrdi,
„ … oko 2,08 milijardi ljudi - odnosno više od svakog trećeg stanovnika svijeta - "surfalo"
internetom 2010., u usporedbi s njih 1,86 milijardi 2009 ...“ dok se u odnosu na 2005. godinu,
kad je bilo 1,036 milijardi korisnika Interneta, taj broj udvostručio (grafikon 2). Također,
treću godinu zaredom broj korisnika Interneta veći je u zemljama u razvoju (1,19 milijardi,
što je rast od 15,6 % između 2009. i 2010.) nego u razvijenim zemljama (885 milijuna, što je
rast od 7,79 % za isto razdoblje)52.
Grafikon 2 : Globalni broj korisnika Interneta, ukupno i na 100 stanovnika, 2000-2010
Izvor: ITU World Telecommunication /ICT Indicators database, dostupno na
Najnoviji podaci Internet World Statsa54 ukazuju da je po prvi puta, ukupni broj
korisnika Interneta premašio dvije milijarde ljudi. Prema podacima od 31. ožujka 2011.
godine, procijenjeno je da se 2.095,006.005 ljudi služi Internetom. Također, ukupna
53Klasifikacija regija se temelji na ITU BDT Regions, detaljnije informacije o klasifikacijj mogu se vidjeti na:
http://www.itu.int/ITU-D/ict/definitions/regions/index.htm i
http://unstats.un.org/unsd/methods/m49/m49regin.htm 54Internet World Stats je međunarodna Web stranica koja nudi aktualne informacije o korištenju Interneta u
svijetu, statističke podatke o broju stanovnika, statistike vezane za putovanja, podatke dobivene istraživanjem
tržišta za preko 233 pojedinačnih zemalja i svjetskih regija.
49
korisnička baza povećala se otprilike za 480 % u odnosu na 361 milijun korisnika koji su se
Internetom služili krajem 2000. godine. Čak 44 % korisnika Interneta locirano je u Aziji (992
milijuna), a 22,7 % (476 milijuna) u Europi. Sjeverna Amerika ima samo 272 milijuna
korisnika, ali najveći postotak ljudi od ukupne populacije koji se koristi Internetom, čak 78,3
%. Afrika je i dalje kontinent s najmanjim postotkom populacije koja koristi Internet. Samo
11,7 % stanovništva Afrike ima pristup Internetu (cca 119 milijuna).
Tablica 1. Prikaz broja korisnika Interneta u svijetu uz procijenjeni broj ukupnog
stanovništva
31. ožujka 2011.
stanovništvo
( procj. 2011)
Internet korisnici
31.12. 2000
Internet korisnici
najnoviji podaci
Penetracija
(% stanovn.)
rast
2000-2011
Korisnici%
tablice
Afrika 1,037,524,058 4,514,400 118,609,620 11.4 % 2,527.4 % 5.7 %
Velika Britanija 62,698,362 51,442,100 82.0 % 234.0 % 10.8 %
Država Vatikan 832 480 57.7 % 416.0 % 0.0 %
UKUPNO 816,426,346 476,213,935 58.3 % 353.1 % 100.0 %
Izvor: Internet World Stats; dostupno na: http://www.internetworldstats.com/stats4.htm (23.7.2011)
Također, važna činjenica je i to da u zemljama u razvoju od 72.4% kućanstava koja
imaju TV samo 22.5% ima računalo i samo 15.8% ima pristup Internetu, uspoređujući sa
razvijenim zemljama (u koje spada i Republika Hrvatska) kod kojih od 98% kućanstava koja
imaju TV , 71% ima računala te 65.6% ima pristup Internetu. U Republici Hrvatskoj, prema
istraživanju GfK-a56, priključak na Internet ima 62 % kućanstava. U nekim zemljama,
uključujući Republiku Koreju, Nizozemsku i Švedsku više od 80% kućanstava ima pristup
Internetu, većinom putem širokopojasne mreže (ITU, 2010)57, dok u Republici Hrvatskoj taj
postotak iznosi 29%.
Nastavno, a tiče se mjesta s kojih se najčešće pristupa Internetu, rezultati istraživanja
koje je proveo GfK Internet, GfK/ WSJ, u jesen 2009. godine na uzorku od 16.800 ispitanika i
koji su objavljeni 11.12.2009, prikazani su u tablici 3.
56GfK (Gesellschaft für Konsumforschung) Grupe je vodeći istraživački institut srednje i istočne Europe koju
čini oko 150 istraživačkih poduzeća u preko 70 zemalja širom svijeta. 57ITU(2010): World in 2010, ICT- Fact and figures, dostupno na: http://www.itu.int/ITU-
širenje dječje pornografije, industrijske i druge špijunaže itd.
Kako je Internet utkan u gotovo sve sfere ljudskog života te uzimajući u obzir i njegove,
prethodno spomenute, probleme odnosno nedostatke pojavila se potreba za određenim
pravilima i normama ponašanja kojih se potrebno pridržavati kako bi ga svi korisnici mogli
nesmetano koristiti, a koja su u manjoj ili većoj mjeri jednaka ponašanju pojedinaca u
socijalnim kontaktima u stvarnom životu (CARNet, 2009). S tim u vezi Republika Hrvatska je
23. studenog 2001. godine potpisala Konvenciju o kibernetičkom kriminalu61, skup smjernica
koje je izdalo Vijeće Europe s ciljem izjednačavanja kaznenih zakonodavstava zemalja
potpisnica te je donijela niz mjera formaliziranih u okviru Zakona kao sredstva u borbi za
suzbijanje zloporabe Interneta i IT-a62.
3.6. WORLD WIDE WEB
World Wide Web (ili skraćeno WWW, Web ili W3) jedna je od najkorištenijih usluga
Interneta. Riječ je o globalnoj informacijskoj infrastrukturi koja omogućava stvaranje,
manipulaciju, organizaciju i pretraživanje multimedijskih dokumenata (Čerić, Jaković, 2009).
Web koristi hiperpoveznice (eng. hiyperlink), dijelovi kôda koji povezuju jednu stranicu s
drugom63 što omogućava dohvaćanje hipertekstualnih dokumenata64. Korisnici pristupaju
na Internet pomoću preglednika (eng. browsera) kao što su Microsoft Internet Explorer,
Mozilla Firefox, Google Chrome, Safari ili neki od drugih preglednika, koji pružaju korisniku
ne samo pristup podacima nego i mogućnost da ih i pogledaju, odnosno omogućuju pregled
61Više o tome na: http://www.poslovniforum.hr/info/konvencija.asp 62Kao neki od Zakona mogu se navesti: Zakon o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08, 90/11), Zakon o
elektroničkoj trgovini (173/03, 67/08, 36/09, 130/11), Zakon o elektroničkom novcu (NN 139/10), Zakon o
elektroničkoj ispravi (NN 150/05), Zakon o informacijskoj sigurnosti (NN 79/07), Zakon o elektroničkom
potpisu (NN 10/02, 80/08), Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11, 144/12). 63 History of Things: History of Internet, dostupno na: http://www.historyofthings.com/history-of-the-internet
(6.11.2011) 64 Hipertekst je tekstualna struktura koja se sastoji od međusobno povezanih jedinica informacije (eng. node)
prikazana na nekom elektroničkom uređaju. Dostupno na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hipertekst (6.11.2011)
Firefox programerima nudi sve alate koji su im potrebni da razviju nove Firefox
aplikacije)
Za razliku od Web 1.0, kod kojeg postoji jednosmjeran protok informacija, Web 2.0
podrazumijeva interaktivnu dvosmjernu komunikaciju između korisnika i računala te
korisnika i drugih korisnika čime korisnik od pasivnog postaje aktivni sudionik. Neki od
primjera Web 2.0 su eBay, Skype, Wikipedija, Google Maps.,Facebook, MySpace.
Sam pojam odnosno fraza Web 2.0, kojeg je skovao Dale Dougherty, nastao je 2004.
godine brainstormingom izdavačke kuće O'Reilly Media i MediaLive International u
organiziranju Web 2.0 konferencije 68 koja je tematski bila usmjerena na aktualno stanje
Weba, njegove budućnosti te na stvaranju odnosno nastajanju novih tehnika koje bi osigurale
njegov uspjeh na Internetu i koji će, prema mišljenju Tima O'Reilly-a, postati ogroman
generator prihoda.69
Kod Web 2.0. web se koristi kao platforma odnosno korisnici aplikacije mogu koristiti u
potpunosti kroz Web preglednik. Nadalje, korisnici su ti kojima podaci na nekoj stranici
pripadaju i koji nad njima imaju kontrolu. Sama arhitektura Weba potiče korisnike da i oni,
tijekom korištenja, doprinesu nekom Web sadržaju ili aplikaciji, za razliku od jake hijerarhije
i kontrole pristupa tipične za aplikacije u kojima sustavi kategoriziraju korisnike na različite
razine pristupa i funkcionalnosti. Također, ono predstavlja i neke od aspekata društvenog
umrežavanja (sve ovo navedeno ujedno predstavlja i njegove osnovne karakteristike).70
Web 2.0 je kombinacija nekoliko tehnologija koje se nalaze na različitim slojevima koji
su logički podijeljeni na sljedećoj slici.
68Više o tome u članku Tima O'Reilly (2009): What Is Web 2.0- Design Patterns and Business Models for the
Next Generation of Software, dostupno na: http://oreilly.com/web2/archive/what-is-web-20.html; te O'Reilly,
T.,i Battelle, J., Web Squared: Web 2.0 Five Years On, dostupno na:
http://www.web2summit.com/web2009/public/schedule/detail/10194 69How stuffworks: How Web 2.0 works, dostupno na: http://computer.howstuffworks.com/web-20.htm
Klijentski sloj se odnosi na Web pretraživač koji krajnjem korisniku služi kao 'vrata'
prema Internetu. Web 2.0 tehnologije napravile su revoluciju na ovom sloju za pristup
informacijama. U Web 1.0 arhitekturi pretraživači su u svakom zahtjevu učitavali kompletnu
stranicu u HTML formatu što znači da svaka akcija korisnika na web stranici zahtjeva
ponovno učitavanje cijelog HTML kôda. To je riješeno u Web 2.0 korištenjem JavaScripte i
Ajaxa koji omogućavaju učitavanje samo potrebnih dijelova stranice. DOM omogućava
dinamičku manipulaciju sadržaja tim dijelovima web stranice. Protokolni sloj - nastalo je
nekoliko novih protokola koji koriste HTTP kao osnovu koji omogućuju nove klijentske i
serverske tehnologije. XML -RPC protokol služi za pozivanje udaljenih procedura kao da su
lokalne koristeći XML i HTTP. REST (eng. Representational State Transfer) koristi XML
strukture za komunikaciju klijenta sa serverom i obrnuto, a ima nekoliko prednosti u odnosu
na SOAP i XML-RPC. Amazon.com koristi REST. SOAP (eng. Simple Object Access
Protocol) je komunikacijski protokol, neovisan o platformi, baziran na XML-u koji se koristi
za razmjenu informacije između aplikacije preko HTTP protokola. Strukturni sloj prikazuje
Slika 8. Web 2.0 slojevi
Izvor: Shah, S., (2008.): Web 2.0 Security:
Defending Ajax, RIA, and SOA, Thomson,
Boston, USA, str.14
58
nekoliko struktura podataka koje se koriste za razmjenu informacija između pretraživača i
servera od kojih su najpopularniji JSON (eng. Javascript Object Notation) te XML (eng.
eXtensible Markup Language). Serverski sloj - nove tehnologije u prethodnim slojevima
olakšavaju posao koji su serveri obavljali u Web 1.0. Korištenjem AJAX-a većina
prezentacijskog dijela je prebačena na pretraživače. Arhitektura je orijentirana na web servise
i može se podijeliti na tri glavne kategorije: SOA (eng. Service Oriented Architecture), WOA
(eng. Web Oriented Architecture) i SaaS eng. (Software as a Service) (Shah, 2008.).
U nastavku je dan jednostavan prikaz razlika između Web 1.0 i Web 2.0 na primjeru
osobne Web stranice doktorandice (slika 9).
59
Web 1.0 – riječ je o jednosmjernoj
komunikaciji jer posjetitelj nema nikakvu
mogućnost da sudjeluje u kreiranju sadržaja- na
ovom mjestu on dolazi samo do informacija koje je
vlasnik stranice kreirao
Web 2.0- riječ je o dvosmjernoj komunikaciji
jer posjetitelj ima mogućnost da sudjeluje u anketi (u
ovom slučaju) te da izravno komunicira s ostalim
korisnicima/posjetiteljima putem chata
60
Slika 9. Web1.0 i Web 2.0
Izvor: Web stranica doktorandice
Moodle – poznat primjer Web 2.0 koji se koristi u visokoobrazovnim institucijama, koji olakšava i poboljšava
komunikaciju sa studentima. Pored osnovnih informacija o kolegiju, nastavnih materijala i dr., daje mogućnost
studentima da svoje zadatke, seminarske radove i sl. sami stave na Web, komentiraju ih itd. Također, kalendar
omogućava da svaki događaj, evidentiran od strane nastavnika, bude transparentan i dostupan svima i uvijek
(tokom cijele godine).
61
Kao nasljednik Web 2.0 smatra se Web 3.0, danas dosta popularan pojam među
stručnjacima, a koji predstavlja sljedeću veliku stvar u razvoju Interneta. Mnogi misle da će se
Web 3.0 dogoditi uskoro. Međutim, ono što se zaboravlja je činjenica da je za prijelaz s Web-
a na Web 2.0 bilo potrebno gotovo 10 godina. Ako je vjerovati predviđanjima, isto toliko će
biti potrebno da se s Web-a 2.0 prijeđe na Web 3.0 (Chai, Woo, Wang, 2010).
O čemu je zapravo riječ teško je precizirati. Kako pretpostavlja Eric E. Schmidt,
dugogodišnji Googleov izvršni direktor, na Seoul Digital Forumu održanom 2007. godine
moglo bi se reći da je riječ o povezanim relativno malim aplikacijama koje se mogu pokrenuti
s bilo kojeg uređaja (PC ili mobitela), koje su vrlo brze i prilagodljive te se distribuiraju
viralno poput društvenih mreža, email-a i sl., gdje se podaci nalaze u Oblaku71. Prema
Michael Green Web 3.0 predstavlja evolucijski pomak u interakciji ljudi s Webom i obrnuto
(Green, 2011.)72. Neki vjeruju da je korištenje umjetne inteligencije temelj za Web 3.0, što se
čini vrlo dalekim u ovom trenu. No, budući da je već postignut velik napredak, ova ideologija
se ne može poreći u cijelosti i ako se umjetna inteligencija koristi na ispravan način, možda će
Web 3.0 osvanuti brže (Kambil, 2008)73. U svakom slučaju ono što se očekuje je to da će Web
3.0 biti povezaniji sa, otvoreniji prema i inteligentniji sa semantičkim Web tehnologijama,
distribuiranim bazama podataka, obrade prirodnih jezika, strojnog učenja i rasuđivanja te
autonomnih agenata.74
Zaključno, kako navodi Tony Bingham, predsjednik i izvršni direktor ASTD75, "danas
aktivno pretražujemo sadržaj na temelju uvjeta pretraživanja i naših želja…U Web-u 3.0,
sadržaj će pronaći vas- umjesto da ga se aktivno traži, vaše aktivnosti i interesi će odrediti što
će pronaći vas, što će biti isporučeno i to na način na koji vi to želite, vašem željenim
kanalom, što ujedno pruža izuzetan potencijal za učenje."76.
71 Eric Schmidt: Web 2.0 vs Web 3.0; dostupno na :
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=T0QJmmdw3b0 (23.2.2013.) 72 Green, M.: Better, Smarter, Faster: Web 3.0 and the Future of Learning, T+D Magazine, April, 2011,
03.0.pdf (20.2.2013) 73 Kambil, Ajit. What is your Web 5.0 strategy? Journal of Business Strategy 29(6), 2008 74 Lifeboat foundation: Web 3.0 The third Generation Web is Coming; dostupno na:
http://lifeboat.com/ex/web.3.0 (23.2.2013) 75 Najveće svjetsko strukovno udruženje za obuku i razvoj. 76ASTD: ASTD Study Exsamines Tremendous Learning Potential of web 3.0, dostupno na:
Semantika je znanost o značenjima i grana lingvistike koja proučava značenja riječi,
fraza i rečenica te definira odnose između riječi, značenja riječi i promijena značenja, a u
računarstvu se kombinira sa matematičkom logikom kako bi dala značenje prema sintaktičkim
pravilima jezika. Postoji velika važnost semantike u računarstvu, posebice u pogledu razvoja
World Wide Web-a, kroz davanje značenja pojmovima koje računalo interpretira, što je
ujedno i glavna problematika web-a danas. Problematika se odnosi na pretraživanje
informacija putem pretraživača koji su danas bazirani na principu ključnih riječi bez
mogučnosti računala da prepozna traženo značenje tih riječi npr. ako se u tražilicu unese riječ
„Bar“ može se dobiti cijeli niz rezultata koji možda nemaju veze sa onime što se traži samo
zbog toga što ta riječ ima više značenja (Bar – vrsta ugostiteljskog objekta, Bar – mjerna
jedinica, Bar – Grad itd.). Riješenje problema se nalazi u razvoju semantičkog web-a odnosno
nadogradnje ili ekstenzije sadašnjeg World Wide Weba kako bi se poboljšalo pretraživanje i
prezentacija informacija. „Semantički web kao koncept predstavlja i omogućava da Webu
dostupni izvori informacija mogu biti organizirani i korišteni semantičkim, a ne sintaktičkim
ili strukturalnim metodama, on predstavlja sinergiju programa koji prikupljaju sadržaj sa
Weba iz različitih izvora, zatim procesira informaciju i razmjenjuje rezultate sa drugim
programima, na globalnoj razini.“ 77 Timothy Berners-Lee, izumitelj World Wide Weba, je u
početku i zamislio Web kao semantički sustav što se danas polako ostvaruje kroz istraživanja,
rad i razvoje koje provodi World Wide Web konzorcij ili skraćeno W3C (eng. World Wide
Web Consortium), nadležno tijelo za standardizaciju World Wide Web-a.
Cilj semantičkog Weba je bazirati pretragu podataka na sloju metapodataka koji opisuju
sadržaj na način koji „razumije“ računalo bazirano na ontologijama, ideja koja se želi postići
je: ako se sadržaj Weba učini razumljivim računalu, podigla bi se upotrebljivost korisnicima
kroz pametniji i relevantniji prikaz informacija. Da bi se to postiglo potrebno je razumijeti
arhitekturu semantičkog Weba koja se sastoji od tri ključna elementa: XML78 (eng.
eXtensible Markup Language), RDF79 (eng. Resource Description Framework) i ontologije.
XML je mehanizam koji omogućuje vlasniku strukturirano definiranje vlastitih oznaka i
definicija. Drugim riječima XML omogućuje definiranje sadržaja kako bi bio razumljiviji
77The Semantic Web: An Introduction, dostupno na: http://infomesh.net/2001/swintro/ (25.2.2013.) 78U prijevodu značilo bi Proširivi označiteljski jezik 79Prevedeno na hrvatki jezik značilo bi Opći okvir za opisivanje resursa.
63
ljudima te time predstavlja početak integracije semantike u web, ali samostalno XML ne čini
sadržaj razumljivim računalima80. RDF je model za povezivanje i opisivanje podataka na
Webu u strojno čitljivom obliku kroz definiranje veze koja povezuje dva elementa koji mogu
biti različito strukturirani ili polustrukturirani te omogučuje razvoj modela bez potrebe
promjene definiranih veza81.
Ontologije predstavljaju treći i najvažniji aspekt razvoja semantičkog Weba. Definicija
ontologije se razlikuje u dva slučaja (što je dobar primjer semantičke problematike kada jedan
termin ima više definicija u različitim situacijama). Ontologija (grč. ontos - biće, stvarnost;
grč. logia – govor, nauka) u filozofiji predstavlja nauku o biću, postojanju i definiranju tih
pojmova kroz pitanja poput: Što je postojanje? Što znači postojati, što znači biti, što znači
egzistirati? Što je biće? (Što je stvar?) Što je identitet? Što je razlika? itd. Ontologija u
informacijskoj tehnologiji predstavlja obrazac podataka za klasifikaciju i opisivanje podataka
koji predstavljaju određeni koncept unutar neke domene i veze između podataka, domena i
samih koncepta. „Ontologija u računarstvu i informatici se je počela upotrebljavati kada su
arhitekti baza podataka shvatili da je određena problematika ontološke prirode. Na primjer:
što je osoba? Je li to entitet koji postoji kao cjelina u jednomu određenom vremenu (u tom
slučaju može se primjereno pretpostaviti da osoba ima samo jednu adresu). Ili je to entitet koji
pokriva čitav život osobe (u tom slušaju baze podataka imat će posla s “osobom” koja ima
višestruke adrese)? Jesu li organizacije određene fizičkim lokacijama njihovih zgrada, u tom
slučaju nije moguće imati dvije organizacije na jednoj lokaciji? Ili su one određene nekim
drugim sredstvima, ako jesu, kako? (npr. kakav je odnos između Microsoft Germany i
Microsoft USA?)“ (Legg, 2010:177).
Informatička ontologija se sastoji od tri elementa čiji je cilj stvoriti bazu podataka koja
može semantički raspoznavati podatke što je konačna stavka za razvoj semantičkog Weba (ali
i umjetne inteligencije i drugih pamentnih računalnih sustava). Prema Catherine Legg; prvi od
tih elemenata je dokument koji predstavlja popis svih konkretnih i apstraktnih elemenata ili
objekta poput: ljudi, auta, broja, slova, riječi, prema namjeni takvog dokumenta često se
naziva se riječnik ontologije ili katalozi. Doduše „katalozi“ samo predstavljaju skup pojmova
koji nemaju definicije niti predstavljene odnose između stvari u popisu. Drugi element je
nazvan glosariji, oni se sastoje od reduciranog popisa konkretnih i apstraktnih objekata koji su
80Normal Walsh: What is XML?, O'Reilly xml.com., dostupno na:
http://www.xml.com/pub/a/98/10/guide0.html?page=2#AEN58 (23.2.2013) 81RDF Working Group: Resource Description Framework (RDF), članak objavljen 10.02.204., dostupno na:
Što je zapravo računarstvo u oblaku nemoguće je definirati jednom univerzalnom
definicijom jer unatoč njegovoj širokoj prisutnosti u različitim medijima, knjigama, člancima
i sl. još uvijek ne postoji usuglašenost među analitičarima, akademskoj zajednici, IT
stručnjacima odnosno tvrtkama oko toga što ono zapravo jest budući da svatko pristupa
definiranju Oblaka sa svog stajališta, što je u konačnici rezultiralo i cijelim nizom definicija o
istom. Prema tome, računarstvo u oblaku se definira na različite načine, pa tako, kako navode
Stanoevska-Slabeva i Wozniak u knjizi Grid and Cloud Computing- A business Perspective
on Technology and Applications (2010) pojedine analitičke tvrtke, definiraju odnosno opisuju
računarstvo u oblaku na sljedeći način (tablica 4)
Tablica 4: Definicije računarstva u oblaku prema pojedinim analitičarskim tvrtkama
Izvor Definicija
Gartner84 računalni stil kojim se daju veoma skalabilni IT kapaciteti „kao usluga“
isporučena putem internetskih tehnologija brojnim vanjskim korisnicima
IDC novi model razvijanja, raspoređivanja i isporuke informacijskih tehnologija,
koji omogućuje isporuku usluga i rješenja u stvarnom vremenu putem interneta
(tj. osiguravajući usluge „u oblacima“)
Grupa
45185
model usluge koji kombinira opće principe organiziranja za isporuku
informacijskih tehnologija, komponente infrastrukture, arhitektonski pristup i
ekonomski model – u osnovi, stapanje mrežnog računarstva, virtualizacije,
uslužnog računarstva, hosting-a, te softvera kao usluge
Merrill
Lynch86
ideja isporučivanja osobnih aplikacija (npr. elektronska pošta, obrada teksta,
prezentacije) i aplikacija poslovne produktivnosti (npr. automatizacija prodajne
snage, služba za korisnike, računovodstvo) s centraliziranih poslužitelja
Izvor: Stanoevska-Slabeva, K.,Wozniak, T., Ristol,S. (2010): Grid and Cloud Computing- A business
Perspective on Technology and Applications, Springer, str. 48
84Vodeća svjetska savjetodavna tvrtka koja pruža usluge istraživanja tržišta na području informacijske
tehnologije (više informacija na: http://www.gartner.com/technology/home.jsp) 85Vodeća analitička kuća na području tehnološke industrije, a podaci tvrtke su usmjereni na IT inovacije
organizacija (više na: http://www.451group.com/about/overview.php) 86Jedna od vodećih financijskih savjetodavnih kuća (više informacija na:
Naime, spomenuti autori navode kako sve ove definicije pokušavaju opisati i definirati
računarstvo u oblaku iz perspektive krajnjeg korisnika pri čemu njihov fokus leži na tome
kako bi ono moglo biti doživljeno od strane samog korisnika iz čega proizlazi da je glavna
značajka računarstva u oblaku opskrbljivanje IT infrastrukture i aplikacija kao usluge na
skalabilan način (2010).
Kao što je spomenuto, definicija računarstva u oblaku predmet je mnogih debata u
akademskim krugovima, međutim one ne uključuju samo aspekt krajnjeg korisnika nego i
aspekt arhitekture. Tako prema Berkeley RAD Lab računarstvo u oblacima „ … odnosi se na
aplikacije isporučene kao usluge putem interneta te na hardver i sistemske softvere u
računalnim centrima koji daju ove usluge. O ovim uslugama se već dugo govori kao o
softveru kao usluzi (SaaS). Hardver i softver računski centar ćemo zvati oblakom. Kad oblak
postane dostupan javnosti na način plaćanja u hodu, to onda zovemo javni oblak; usluga koja
se prodaje zove se uslužno računarstvo. Izraz privatni oblak koristimo kad mislimo na
unutarnje računske centre poslovne ili neke druge organizacije, koji nisu dostupni za javnost.
Tako računarstvo u oblacima predstavlja spoj softvera kao usluge i uslužnog računarstva, ali
ne uključuje privatne oblake. Ljudi mogu biti korisnici ili davatelji softvera kao usluge, ili
korisnici ili davatelji uslužnog računarstva.“ (Armbrust i sur., 2009:3)
Ova definicija ujedinjuje različite perspektive na Oblak. Tako s perspektive pružatelja
usluge glavna komponenta Oblaka je podatkovni centar (eng. datacentar) koji sadrži sirove
resurse hardvera za računarstvo i pohranu što je, zajedno sa softverom, ponuđeno na način
pay as you go. Sa perspektive njihove svrhe, Oblaci se klasificiraju na privatne i javne.
Nezavisno o njegovoj svrsi, jedna od najvažnijih karakteristika Oblaka je integracija hardvera
i softvera sa aplikacijama, npr. integracija uslužnog računarstva (eng. Utility Computing) i
SaaS-a (Stanoevska-Slabeva, Wozniak, 2010).
Nadalje, George Reese u knjizi Cloud application architectures bilježi da Oblak može
biti i softver i infrastruktura te naglašava tri ključne karakteristike usluga u oblaku, među
kojima su (2009:2):
usluga je dostupna putem web preglednika (eng. web browser) ili web usluge api
(eng. application programming interface).
za početak nisu potrebna nikakva kapitalna izdvajanja.
plaćate samo ono što koristite i to onda kad koristite.
Oblak predstavlja „…računalnu paradigmu koja je rasprostranjena u velikim
razmjerima, a koju pokreće ekonomija razmjera, i u kojoj se zajedničko područje sažete,
69
virtualizirane, dinamično skalabilne, vođenje računalne snage, pohrana, platforme i usluge
isporučuje na zahtjev vanjskim korisnicima putem interneta.“ (Stanoevska-Slabeva, Wozniak,
2010: 49)
Ono što valja naglasiti je to da su dva važna aspekta dodana u definiciju Fostera -
virtualizacija i skalabilnost. Računarstvo u oblaku apstrahira osnovni hardver i softver kroz
virtualizaciju. Virtualni resursi omogućeni su kroz definirano apstraktno sučelje, API ili kao
usluge. Tako, na sirovom, hardverskom nivou, resursi mogu biti dodavani ili povučeni preko
sučelja, ovisno o korisnikovim potrebama, dok sučelje korisnik ne može mijenjati. Ova
arhitektura omogućava skalabilnost i fleksibilnost fizičkog sloja oblaka sa sučeljem krajnjeg
korisnika (Stanoevska-Slabeva, Wozniak, 2010).
Nadalje, Vaquero i sur. (2008) analizirajući mnoge definicije računarstva u oblaku,
predlažu sljedeću definiciju: „Oblaci su zajedničko područje lako uporabljivih i dostupnih
virtualiziranih resursa (kao što su hardver, razvojne platforme i/ili usluge). Ovi resursi mogu
se dinamički rekonfigurirati kako bi se prilagodili različitom opterećenju (razmjeru), isto tako
dopuštajući optimalno korištenje izvora. Ovo zajedničko područje resursa se tipično
iskorištava po modelu plaćanja za ono što se koristilo u kojim jamstva nudi davatelj
infrastrukture putem prilagođenih SLA87.“ 88 Međutim, prema mišljenju Stanoevska-Slabeva
i Wozniak (2010) navedena definicija ne naglašava integraciju hardvera sa softverom kao
usluge na dovoljan način.
Valja spomenuti i definiciju koju je dao Ninoslav Novak prema kojoj računarstvo u
oblaku predstavlja „različitu računalnu obradu podataka na zahtjev u Internet okruženju
koristeći raspoloživu strojnu osnovicu, sustavnu i programsku podršku te podatkovne resurse
u okolnostima i trajanju na način koji korisnika zadovoljava kvantitativno, kvalitativno i
cjenovno.“ Međutim, jedna od opće prihvaćenih definicija računarstva u oblaku je definicija
koju je dao Nacionalni institut za standarde i tehnologije SAD-a (NIST) prema kojoj
računarstvo u oblaku predstavlja „ …model (plati koliko koristiš) koji, na zahtjev, omogućuje
praktičan pristup, putem računalne mreže, skupu konfigurabilnih računalnih resursa
(mrežama, poslužiteljima, spremištima podataka, aplikacijama i ostalim uslugama) koji se
mogu brzo pripremiti za upotrebu i staviti na raspolaganje, uz minimalan napor ili interakciju
87eng. Service Level Agreement (SLA) je pismeni ugovor između pružatelja IT usluge i klijenta koji koristi
uslugu, te definira ključne ciljeve i odgovornosti obiju strana (NIST, 2011) 89Vaquero, L., M. I sur. (2008): A break in the clouds: towards a cloud definition, ACM SIGCOMM Computer
Communication Review, Volume 39 Issue 1, January 2009, str.50-55
100 Nacionalno središte za sigurnost računalnih mrežai sustava. 101Laboratorij za sustave i signale pri Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija Fakulteta
elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. 102Viši analitičar u Enterprise Management Associates (EMU).
85
migrirati, backupirati, dodijeljivati im različite količine dostupnih resursa, a sve pod
nadzorom hypervisor-a.
- VIRTUALIZACIJA APLIKACIJE- je mjesto gdje se aplikacija pruža krajnjem
korisniku, uglavnom iz udaljenog mjesta (kao što je centralni server), bez potrebe da se
u potpunosti instalira ta aplikacija na korisničkom lokalnom sustavu. Za razliku od
tradicionalnih klijent-poslužitelj operacija, aplikacija sama po sebi ne mora nužno biti
dizajnirana da je koristi istovremeno više korisnika (malo je vjerojatno da će se dijeliti
na isti način). Svaki korisnik ima svoje vlastito, potpuno funkcionalno aplikacijsko
okruženje, s malo ili nimalo komponenti koje se zapravo dijele u runtime okruženju.
Drugim riječima, ona omogućava centralizirano upravljanje aplikacijama, pri čemu se
aplikacija zapravo izvršava na poslužitelju, neovisno o operacijskom sustavu desktop
računala. Implementacija, održavanje, backup i nadogradnja korisničkih aplikacija
odvija se na poslužitelju virtualnih aplikacija umjesto na pojedinačnim korisničkim
računalima.
- VIRTUALIZACIJA DESKTOPA (eng. Virtual Desktop Infrastructure- VDI)-
omogućuje krajnjem korisniku pristup svakoj ovlaštenoj aplikaciji, bez obzira na to gdje
se ona zapravo nalazi. To da je mogućnost krajnjem korisniku da ima jedinstveno
sučelje iz kojeg može pokrenuti ili pristupiti njihovim web, lokalnim i poslužiteljskim
aplikacijama, bez potrebe pregledavanja preko web stranica, Start- na izborniku
Windowsa, ili njihova sučelja terminalnih servisa. Virtualni desktop može biti domaćin
na udaljenom centralnom serveru ili može biti domaćin na lokalnoj razini dajući
korisniku pristup lokalnim i udaljinim aplikacijama. Drugim riječima, omogućava
centralizirano upravljanje desktop računalima. Pri tome su operacijski sustavi desktop
računala zapravo virtualna računala na poslužitelju, koje se može centralizirano
- STREAMING 103- je u biti podskup drugih virtualizacijskih tehnologija koje pružaju
način/e za softverske komponente- uključujući aplikacije, desktope, pa čak i kompletane
operativne sustave– kako bi dinamički bili dostavljeni iz središnjeg mjesta krajnjem
korisniku preko mreže. Za razliku od tradicionalnih isporuka softvera, softverska
komponenta je obično dostupna za korištenje krajnjem korisniku prije nego što je
završio potpuno preuzimanje (baš kao i video streaming).
- VIRTUALIZACIJA POHRANE (PODATAKA) - za mnoge korisnike ili aplikacije
pruža način za pristup pohrani bez potrebnog razmišljanja o tome gdje se to skladište
odnosno pohrana podataka fizički nalazi i kako se s njim/njom upravlja. Primjerice,
jedan veliki disk može biti podijeljen na manje logičke diskove kojem svaki korisnik
može pristupiti kao da je to jedan mrežni pogon, odnosno broj diskova može se sažeti
predstavljajući jedno sučelje (pohrane) krajnjim korisnicima i aplikacijama.
- VIRTUALIZACIJA PODATAKA- odvaja izvor podataka pojedinih stavki uključujući i
cijele datoteke, sadržaje baza podataka, metapodataka, informacija, i još mnogo toga i
osigurava zajednički sloj pristupa podacima (za različite metode pristupa kao što su
SQL, XML, JDBC, MQ, JMS, itd). Ovaj zajednički sloj pristupa podacima tumači
pozive sa bilo koje aplikacije koristeći jedan protokol, te prevodi zahtjev aplikacija za
specifične protokole potrebnih za pohranu i dohvaćanje podataka s bilo koje podržane
metode pohrane podataka. To omogućuje aplikacijama pristup podacima jednom
odnosno jednostavnom metodologijom, bez obzira kako su ili gdje su podaci zapravo
pohranjeni.
- GRID RAČUNARSTVO- mreža osigurava put do apstraktnih više fizičkih poslužitelja
sa pokrenutih aplikacija. Glavna razlika je u tome što su računalni resursi obično široko
raspoređeni na mreži, potencijalno preko Interneta, a fizički poslužitelji koji čine mrežu
ne moraju biti identični. Mreža se sastoji od heterogenih sustava na različitim mjestima,
103Službeni prijevod je strujanje ali streaming je općeprihvaćeno kao standard.
87
od kojih se svaki može specijalizirati za određenu sposobnost obrade. Potrebna je
mnogo veća koordinacija kako bi se alocirali resursi za odgovarajuća opterećenja.
- SOFTVER KAO USLUGA (SAAS)- je implementacija virtualizacije gdje je softver
pružan od strane vanjskog davatelja aplikacijske usluge obično na temelju korištenja.
Tipično, krajnji korisnik će pristupiti softveru putem web-preglednika. Kompletan
softverski program nije domaćin na lokalnoj razini, pa čak i unutar poduzeća, ali je
domaćin na trećoj strani- davatelja usluga.
- OVISNI KLIJENT (eng. Thin Client)104- je lokalni sustav koji je ograničen ili nema
neovisno procesuiranje, skladištenje ili periferije za sebe, oslanjajući se isključivo na
udaljen sustav za gotovo sve operacije. Tipično, ovisni klijent će imati ogranićenu
lokalnu obradu koja omogućuje jednostavno slanje i primanje I/O na središnjem
poslužitelju, na kojem su udomaćeni operativni sustavi, desktopi, i aplikacije.
Virtualizacija donosi mnoge prednosti u poslovanju među kojima su uštede na nabavci
i održavanju IT opreme, oslobađanje kapaciteta postojeće IT opreme, ubrzana implementacija
novih IT rješenja ili proširenja postojećih, jednostavnije upravljanje konfiguracijama, te
razvojnim, testnim i produkcijskim okruženjima. Uz navedena poboljanja učinkovitosti
upravljanja IT infrastrukturom, virtualizacija omogućava jednostavnije planiranje i
provođenje upravljanja kontinuitetom poslovanja (eng. Business Continuity), oporavka od
ispada (eng. Disaster Recovery) te jednostavniju implementaciju visokodostupnih (eng. High
Availability) sustava105. Prednosti virtualizacije potvrđuju rezultati provedenog istraživanje,
u studenom 2009. godine, koje je proveo VMware106 na uzorku od 309 srednje velikih
poslovnih subjekata i IT stručnjaka zaposlenih u tvrtkama koje zapošljavaju između 20 do
1000 ljudi i to na području Sjedinjenih američkih država i Kanade. Naime, među
postavljenim pitanjima bilo je i pitanje vezano za utjecaj virtualizacije gdje su ispitanici
trebali ocjenom od 1 (nema poboljšanja) do 5 (značajno poboljšanje) ocijeniti utjecaj
virtualizacije na pojedinim područjima (grafikon 4).
104Radi se o računalu koje uzima svoje resurse za rad od servera, primjerice monitor koji nije spojen na
pripadajuće računalo već na server te sve što se radi radi se na serveru. 105IT sistemi-nove tehnologije: Virtualizacija, dostupno na: http://www.itsistemi.com/hr/rjesenja/infrastrukturna-
rjesenja/virtualizacija/ 106
88
Grafikon 4. Utjecaj virtualizacije na troškove, sigurnost i aplikacije
Izvor: Izradila doktorandica prema: VMware:The Benefits of Virtualization for Small
and Medium Businesses, VMware SMB Survey Results, white paper, str. 4
Međutim, treba istaknuti kako razloga za uvođenje odnosno primjenu virtualizacijske
tehnologije postoji i u području visokog obrazovanja što potvrđuje slučaj Tehničkog
veleučilišta Zagreb, kao prvi i jedini primjer primjene virtulizacijske/Cloud tehnologije u
hrvatskom visokom obrazovanju. Naime, spomenuto veleučilište uveo je VDI sustav odnosno
virtualizaciju desktopa. O čemu je zapravo riječ u nastavku je izjava Gorana Belamarića,
prodekana za razvoj, nabavu i investicije Tehničkog veleučilišta Zagreb, objavljena na web
stranici Mipra.107
107MIPRO: Cloud u službi obrazovanja, dostupno na:
stvaranja i osobno izražavanje putem fotografija, pjesama, video zapisa i drugih
objavljenih (eng.posted) sadržaja.
- Web zajednice- kod ovih zajednica okupljaju se članovi sa snažnim vezama
identiteta na temelju rase, nacionalnosti, religije, interesa, spola itd. Okupljanje
članova se ovdje koristi za preoblikovanje postojeće izvan mrežne zajednice.
Osjećaj pripadnosti ovim stranicama su toliko snažne da mogu formirati mikro
zajednica društvene mreže.
- Oportunistički web- kod ovih društvenih mreža članovi se okupljaju iz
racionalnih razloga kao što su poslovni razlozi ili profesionalni odnos (primjer je
stranica društvene mreže LinkedIn).
- Mreža strastvenih istomišljenika: ova stranica okuplja ljude koji dijele interese
ili hobije. Poznata je i kao „zajednice interesa“ jer je članstvo na ovim
stranicama definirano na temelju specifičnih interesa (primjer su Goodreads i
Shelfari, okupljališta ljubitelja knjiga).
- Stranica za dijeljenje medija- stranica je definirana ne svojim članstvom nego
svojim sadržajima (primjer su YouTube koji privlači korisnike koji žele dijeliti
video zapise, te Flickr koji je namijenjen onima koji žele dijeliti fotografije).
Ove stranice su posječene kako bi se pristupilo sadržaju proizvedene od drugih.
Nastavno, društvene mreže se međusobno razlikuju po vrsti čvorova (eng. nodes) 111
koje uključuju, prirodi veza (eng. links, ties)112 koje ih povezuju te načinima na koji se
formiraju iz čega proizlazi sljedeća podjela društvenih mreža (Hansen, Shneiderma i Smith,
2011: 36-37, Kopal, 2012:8):
111Uz pojam čvorovi (eng.nodes) spominju se i izrazi vrhovi (eng.vertices), agenti (eng.agents), osobe
(eng.entities) ili predmeti (eng.items) koji predstavljaju različite stvari ali uglavnom predstavljaju ljude ili
društvene strukture poput radne skupine, timova, organizacije, institucije, države. Međutim, predstavljaju i
sadržaje poput Web stranica, tagove ključnih riječi ili video zapise te fizička i virtualna mjesta ili događaje. 112 „Veze“ također su poznate kao rubovi (eng. edges), povezanost (eng.connection) i odnosi (eng. relations), a
mogu predstavljati mnogo različitih tipova odnosa poput blizine, suradnje, srodstva, prijateljstva, partnerstva,
citiranja, ulaganja , transakcija, dijeljenja zajedničkih osobina, a predstavlja bilo koji oblik odnosa ili
povezanosti između dviju osoba (više o tome u: Hansen, D.L., Shneiderma, B.,Smith, M.A, (2011): Analyzing
Social Media Networks with NodeXL-Insights from a Connected World, Elsevier Inc.,Burlington, USA)
93
a) EGOCENTRIČNE, POTPUNE I DJELOMIČNE MREŽE
Egocentrične mreže– ove mreže razmatraju se sa stajališta individualnog člana odnosno
pojedinca mreže, pri čemu se osoba (entitet) koja je u središtu pozornosti naziva „ego“ i ljudi
(entiteti) koji su na njega/nju vezani „alter“ . Primjer egocentrične mreže je društvena mreža
Facebook koju čini profil osobe na društvenoj mreži zajedno s njegovim prijateljima i u tom
slučaju vlasnik profila je „ego“, a njegovi prijatelji su „alter“.
Nadalje, neke egocentrične mreže mogu se proširiti iz „ega“ uključujući ne samo
prijatelje nego i njihove prijatelje. To proširenje ili produljenje mreže može biti bilo koji
„stupanj“, pa tako ovisno o tome dokle se protežu egocentrične mreže, razliku se: osnovna „1-
stupanj“ ego mreža koja se sastoji od ego i njegovih altera, egocentrična mreža „1.5-stupnja“
širi egocentričnu mrežu „1-stupnja“ uključujući veze (povezanost) između svih njegovih
altera (za primjer, Facebook egocentrična mreža „1.5 –stupnja“ opisivala bi koji se od ego
prijatelja međusobno poznaju). Egocentrična mreža „2- stupnja“ širi egocentričnu mrežu „
1.5-stupnja“ uključujući sve altere svojih altera (primjerice, prijatelji vaših prijatelja) od kojih
mnogi od njih nisu povezani s ego-entitetom (Hansen, Shneiderma i Smith, 2011:36).
Slika 13.Prikaz mreže stupnja 1.0, 1.5 i 2.0
Izvor: Hogan, B., (2010): What you can and can't get from Facebook, BERNiE, Closed
Published by BERNiE November 25th, 2010 in Facebook, OII ; dostupno na: What you can
and can’t get from Facebook (20.7.2012)
Potpuna mreža- ova mreža uključuju sve ljude ili entitete od interesa i veze odnosno
povezanost među njima. Svi ego-entiteti se tretiraju jednako. Potpuna mreža se često stvara i
Trend rasta popularnosti društvenih mreža zabilježen je i u Republici Hrvatskoj, a
Facebook uživa reputaciju najpopularnije društvene mreže. Naime, prema podacima
Socialbakers120 u srpnju 2012. u Republici Hrvatskoj bilo je 1 516 280 registriranih
korisnika Facebook-a što je smješta na 69. mjestu (od ukupno 213 zemalja koje su uključene
u analizu). Ukoliko se promatra razdoblje zadnjih šest mjeseci broj korisnika ove društvene
mreže povećao se za oko 63 380 (grafikon 8). Također, podaci pokazuju da je, u usporedbi s
brojem stanovnika (cca 4 483 804), penetracija (prodor) Fecebooka 33,79% te 67,56% u
odnosu na ukupni broj korisnika Interneta121.
120Najveći portal za praćenje statistika društvenih mreža. 121Usporedbe radi, LinkedIn, kao treća vodeća društvena mreža u Svijetu, u Republici Hrvatskoj ima ukupno
179 081 registriranih korisnika, te zauzima 47. mjesto (od ukupno 50 zemalja koje su bile uključene u analizu).
U usporedbi s brojem stanovnika postotak penetracije LinkedIn je 3,99%, a u odnosu na ukupni broj korisnika
Interneta postotak penetracija je 7,98%. Točan broj korisnika društvene mreža Twitter teško je dati jer jedan od
glavnih problema, kako navodi Krajačić, je činjenica da se lokacija korisnika upisuje ručno, pa tako netko može
imati Croatia, Hrvatska, Zagreb i sl. Međutim prema podacima iz agencija DRAP, procjenjuje se da je 2011.
S rasprostranjenom primjenom Interneta širom svijeta uspon društvenog umrežavanja
postao je globalni fenomen. Umreženo društvo posljedica je razvoja IT, a ponajprije Interneta
kao globalne svjetske mreže te Web 2.0 tehnologije koja je u potpunosti promijenila današnji
svijet u smislu načina rada (kao što su primjerice rad na daljinu i učenje na daljinu) te načina
na koji ljudi danas međusobno komuniciraju (npr. Facebook, Skype). Kako navode Castels i
Cardoso (2005) umreženo društvo, kao najvažnija strukturna posljedica Interneta i ICT-a, je
globalno i predstavlja ono što se naziva globalizacija budući da se temelji na komunikacijskim
mrežama koje ne poznaju granice.
Prema definiciji koju je dao UNESCO (2009) globalizacija je stvarnost 21. stoljeća koju
oblikuje integrirano svjetsko gospodarstvo, nove informacijske i komunikacijske tehnologije,
pojava međunarodnih mreža znanja, uloga engleskog jezika, i drugih snaga koje se nalaze
izvan kontrole akademskih institucija.
Suočene sa tom stvarnošću 21. stoljeća, obrazovanje i suvremeni obrazovni procesi u
znaku su dinamičnih promjena i reformskih nastojanja. Naime, današnja rasprostranjenost i
dostupnost ICT-a stvara nove mogućnosti za razvoj i ulogu znanja u društvu, ne samo u
ekonomskom razvoju (kroz širenje inovacija i produktivnosti koju donosi) nego i u ljudskom
razvoju (u načinima kako danas pojedinac proizvodi, distribuira, pristupa i ponovo koristi
(eng. re-use) informaciju, znanje i zabavu). S obzirom da visoka učilišta danas funkcioniraju u
globalnoj i kompetitivnoj okolini, a ljudski resursi i informacije koje oni stvaraju predstavljaju
„jezgru/srž vrijednosti“ ustanova kako je spomenuto na početku rada, one se suočavaju s
novim izazovima:
kako studente opskrbiti sa odgovarajućim znanjem iz područja studija i kako ih
naoružati vještinama i znanjima neophodnim za današnje globalno gospodarstvo
i društvo temeljeno na znanju u kojem se (UNESCO, 2002:14 prema National
School Board Association, 2002):
svjetska baza znanja udvostručuje svake dvije do tri godine
7000 znanstvenih i stručnih članaka objavljuje dnevno
srednjoškolci (u razvijenim zemljama) su izloženi više informacijama nego
njihovi djedovi i bake u svoje vrijeme/doba
109
očekuje da će u narednih tri desetljeća biti onoliko promjena koliko je bilo u
posljednja tri stoljeća
kako transformirati kurikulum i nastavni proces da studenti steknu vještine za
učinkovito funkcioniranje u ovom dinamičnom, informacijama bogatom i
kontinuirano promjenjivom okruženju
Mada visoka učilišta već nekoliko godina koriste Internet i druge digitalne tehnologije
za razvoj i distribuciju znanja još je uvijek većina obrazovnih resursa (primjerice nastavni
materijali) zaključano pod nekom lozinkom unutar institucionalnog sustava i nedostupna
vanjskim korisnicima (kao jedan od primjera je moodle ), vjerojatno iz razloga što se oni još
uvijek smatraju kao glavno intelektualno vlasništvo (OECD, 2007).
Novi trend koji se javlja u svijetu, i koji se često spominje u publikacijama,
konferencijama, forumima i sl. relevantnih međunarodnih organizacija poput OECD,
UNESCO je trend dijeljenja obrazovnih resursa122. Riječ je o otvorenim obrazovnim
resursima123 (eng. Open Educational Resources- OER) dostupni putem informacijskih i
komunikacijskih tehnologija u svrhu konzultacija, korištenja i prilagodbe od strane zajednice
korisnika u nekomercijalne svrhe čija je svrha poboljšati kvalitetu učenja, osobito onu vrstu
učenja koja omogućava razvoj kako individualnih tako i društvenih sposobnosti za
razumijevanje i djelovanje, a sve to ciljem da se razbiju prethodno spomenute barijere i da se
potakne slobodno dijeljenje resursa (UNESCO, 2002).
Da je riječ o trendu koji je uzeo zamah potvrđuje i činjenica da sve više institucija i
pojedinaca dijele svoje obrazovne resurse putem Interneta kao otvorene i besplatne (pružajući,
primjerice, besplatan pristup tečajevima, nastavnim planovima i programima, nastavnim
materijalima)124, mada se i oni smatraju kao njihovo intelektualno vlasništvo, omogućavajući
pri tom stvaranje dodane vrijednosti i novo znanje, u konačnici (OECD, 2007).
122Mogu uključivati kompletne tečajeve, nastavu, skripte, udžbenike, znanstvene članke, video zapise, testove,
softver i bilo koje druge alate i tehnike koje se koriste kako bi se podržao pristup znanju odnosno
nediskriminirajući pristup resursima.
Više o tome u: UNESCO (2011): Guidelines for Open Educational Resources (OER) in Higher Education,
dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0021/002136/213605e.pdf i OECD (2007): Giving Knowledge
for Free: THE EMERGENCE OF OPEN EDUCATIONAL RESOURCES, dostupno na:
http://www.oecd.org/edu/ceri/38654317.pdf 123Pojam je prihvaćen 2002. godine u Parizu na 1. forumu o utjecaju otvorenih nastavnih sadržaja za visoko
obrazovanje u zemljama u razvoju, organiziranog od strane UNESCA. 124Kao primjer brzog širenja OER inicijative potvrđuje podatak da je u siječnju 2007. godine OECD identificirao
preko 3000 dostupnih otvorenih nastavnih programa (eng. open courseware courses) od 300 sveučilišta diljem
svijeta, s kontinuiranim rastom. Neki od primjera OER su: MIT OpenCourseWare (OCW), Open Knowledge
OER se može promatrati kao kreativna suradnja stvaranja digitalnog sadržaja potičući pri tom
razmjenu i zajedničku proizvodnju informacija, ideja, mišljenja i znanja uz pomoć primjene
participativne web tehnologije (Web 2.0, društvene mreže, wiki…), a sve to u funkciji
poboljšanja kvalitete i stvaranja inovativnog obrazovanja (primjerice forumi i recenzije
udžbenika). Primjereno navedenom, može se reći da su digitalni obrazovni resursi važno
uporište za transformaciju tradicionalnih sustava u okruženje za cjeloživotno obrazovanje,
omogućavanja pristupa i korištenja znanja .
Sve ovo donosi za sobom jedan novi pojam odnosno koncept poznat kao ekonomija
darivanja koja, prema mišljenju Marka Zuckerberga (osnivača najbrže rastuće kompanije na
svijetu-Facebook) predstavlja alternativu tržišnom gospodarstvu, poglavito u mnogim manje
razvijenim kulturama, a funkcionira na principu da pridonosite nešto i dajete to nekome, a ta
osoba daje nešto vama, bilo iz osjećaja obveze ili darežljivosti. Pri čemu, kako on ističe, ondje
gdje postoji viši stupanj otvorenosti i gdje svi mogu vrlo brzo izraziti svoje mišljenje, veći dio
gospodarstva počinje funkcionirati u skladu s načelima ekonomije darivanja, a internetski
servisi danas nude sasvim dovoljno transparentnosti da bi ekonomija darivanja mogla
funkcionirati. Naravno, sve to sa sobom nosi posljedice koje zahvaćaju duboko u društvo-
transparentnost stvara svijet kojima se bolje vlada i koji je pravedniji (Kirkpatrick, 2012).
Zaključno, Jeff Jarvis, autor knjige Što bi napravio Google? naglašava kako je vrlo bitno kako
se informacija, znanje i kultura (kao središnjice ljudske slobode i ljudskog razvoja) proizvode
i razmjenjuju u našem društvu jer ono bitno utječe na način na koji vidimo stanje u svijetu-
kakvo je i kakvo bi moglo biti (2009).
Na temelju svega navedenog i uzimajući u obzir da je riječ o obrazovnim materijalima
koji su javno dostupni i besplati, a koje pojedinci mogu dorađivati, dijeliti, umnožavati i sl.
postavlja se pitanje kako je regulirano intelektualno vlasništvo? (što ujedno predstavlja jedan
od ključnih faktora prihvaćanja pojedinca da stvara ovakve obrazovne materijale). Naime, u
lipnju 2012. održan je svjetski kongres o OER-u tijekom kojega je usvojena Pariška
deklaracija o otvorenim obrazovnim sadržajima s kojom se potiče otvoreno licenciranje
obrazovnih sadržaja čiji je nastanak financiran iz javnih sredstava te se državama preporučuje
da (UNESCO, 2012):
podižu razinu svijesti o postojanju i korištenju OER-a
pomažu u stvaranju poticajnih okružja za korištenje informacijskih i
komunikacijskih tehnologija (ICT)
potiču razvitak strategija, politika i izradu pravilnika vezanih uz OER
112
stimuliranju razvijanje i primjenu sustava za otvoreno licenciranje
podupiru izgradnju kapaciteta za održivi razvoj kvalitetnih obrazovnih materijala
podupiru strateško udruživanje radi dijeljenja OER-a
ohrabruju razvitak i prilagodbu OER-a na raznim jezicima i u različitim
kulturnim kontekstima
potiču istraživanja u području OER-a
potiču otvoreno licenciranje otvorenih obrazovnih sadržaja čiji je nastanak
financiran javnim sredstvima.
Budući da je većina obrazovnih sadržaja zaštićena pod konvencionalnim uvjetima
zaštite autorskog prava tako su OER usko povezani s pitanjima intelektualnog vlasništva.
Jedno od rješenja je korištenje tzv. Creative Commons126 licenci koje nude manje
restriktivne uvjete zaštite autorskog prava.
Jedan od uspješnih projekata (i primjera) OER-a, često citiran u radovima i
publikacijama, je MIT OpenCourseWare (MIT OCW). Ideja o ovom projektu se javila 2000.
godine da bi već 2002. godine krenula pilot verzija uživo koja je uključivala 50 programa
(eng. courses). Do 2012. godine bilo je ukupno objavljeno 2150 programa.127 Prema
statističkim podacima za 2012. godinu, u prosjeku, MIT OCW mjesečno posjeti oko milijun
posjetitelja iz cijelog svijeta, najveći dio posjetitelja pripada skupini studenata (42%) i tzv.
„self-lerner“ (43%), nakon kojih slijedi skupina nastavnici (9%) te ostali (6%). MIT OCW se
uspješno koristi u različite svrhe tako primjerice od ukupnog broja anketiranih nastavnika njih
31% koriste materijale u svrhu poboljšanja osobnog znanja. Među ankentiranim studentima
najveći broj ih koristi u svrhu obogaćivanja osobnog znanja (46%), dok među skupinom tzv.
„self-lerner“ najveći broj ispitanika koristi materijale za istraživanje novih područja (40%)128.
Upravo zbog njegove uspješnosti u svibnju 2013. godine na email adresu MIT OCW
poslan je upit sa zamolbom da se odgovori na sljedeća tri pitanja: Koji je glavni razlog
započinjanja samog projekta? Koji su motivacijski faktori koji su utjecali na to da nastavnici
objavljuju besplatno nastavne materijale? Na koji način je riješeno pitanje intelektualnog
vlasništva? Odgovori na postavljena pitanja uslijedili su nakon mjesec dana od gđe. Yvonne
Ng iz Odjela odnosa s javnošću (prilog 1) koja je izjavila da je ideja za OpenCourseWare
došla iz fakultetskog odbora kojeg je 2000. godine tadašnji predsjednik Charles Vest zadužio
126 Više o tome na: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/hr/ 127 MITOPENCOURSEWARE: Our History, dostupno na: http://ocw.mit.edu/about/our-history/ (26.3.2013.) 128 MITOPENCOURSEWARE: Site Statistics; dostupno na http://ocw.mit.edu/about/site-statistics/ (26.3.2013)
113
da odgovori na sljedeća dva pitanja: kako će Internet promijeniti obrazovanje i što će MIT
učiniti u vezi s tim? To je bilo vrijeme kada su se mnoga sveučilišta bavila pokretanjem
profitabilnih projekata za učenje na daljinu, a MIT je zapravo vrlo kasno počeo s traženjem
odgovora na ta pitanja. Kad je Odbor prvi put formiran, MIT zajednica je očekivala da će
predložiti neki profitabilni model - MIT.com. Odbor je promišljao o tom pitanju te je doveo
konzultantske tvrtke McKinsey i Booz Allen Hamilton kako bi pokušao pronaći profitabilni
poslovni model koji će funkcionirati. No, ni nakon godinu dana proučavanja, nisu mogli
osmisliti dobar model- što ne znači da nitko ne bi mogao zaraditi na učenju na daljinu, već
samo da MIT nije bio dobro pozicioniran da to učini. Ovakav je zaključak imao dosta veze s
jedinstvenom prirodom MIT-a. Prema američkim standardima, MIT je mala škola s vrlo
nadarenim studentima, od oko 10.000, te oko 1.000 zaposlenika. Institut je fokusiran na tzv.
učenje u akademskoj zajednici osmišljen tako da studente upozna s različitim područjima
studija koji se izvode na pojedinim smjerovima, da ih uvede u područje odnosno struku koju
su oni sami odabrali te da se puno koriste praktična iskustva u samoj nastavi.
Da se takav pristup kao i materijali koji se koriste za studente pretvore u online
materijale dostupne široj publici bilo bi vrlo skupo, a očekivalo se (što se kasnije i pokazalo
točnim), da je učenje na daljinu vrlo konkurentno polje s vrlo niskom maržom. Odbor je
smatrao da bi mogle postojati prilike za ponuditi tzv. "ažurirano znanje" na DVD-u bivšim
studentima MIT-a, međutim to nije bio poticajni i revolucionarni prijedlog za kojim je Odbor
bio u potrazi. Nakon izrade izvještaja (debljine od oko 25 cm) u kojem se navodi da nema
poslovnog modela, Odbor je trebao krenuti ispočetka, vratiti se osnovama. Vratili su se misiji
MIT-a, koji dijelom glasi "unaprijediti znanje na način koji će najbolje služiti naciji i svijetu"
i razmišljali su o tome u čemu je MIT najbolji –rezidualno obrazovanje– i o tome što Internet
radi najbolje- dijeli sadržaj naširoko i jeftino– te su se dosjetili ujediniti ove prednosti:
iskoristiti Internet da bi se podijelili postojeći materijali (nastavni programi, bilješke s
predavanja, zadaci i ispiti) kako bi ih predavači i studenti i na drugim sveučilištima mogli
koristiti, a sve sa svrhom poboljšanja vlastite nastave i učenja. Tako su se nakon 25 cm
debelog izvješća vratili predsjedniku Vestu s dopisom od jedne stranice u kojem su predložili
OpenCourseWare. On je odmah uvidio potencijal ideje i odmah osigurao podršku iz Mellon i
Hewlett zaklada kako bi se sam program pokrenuo.
Što se tiče faktora koji utječu na motiviranosti MIT profesora da svoje materijale
besplatno objavljuju je sama ta činjenica što su oni prepoznali koje su prednosti za ljude i
opće dobro koje će proizaći iz pristupa njihovom sadržaju. U ranoj fazi projekta MIT je imao
114
(neka) sredstva za profesore da objave svoje materijale na OCW-u, ali su 2007. godine ostali
bez sredstava. Međutim, taj nedostatak financijskih sredstava oni nisu smatrali preprekom za
daljim sudjelovanjem profesora. Vezano za intelektualno vlasništvo, svaki profesor posjeduje
svoje intelektualno vlasništvo- oni licenciraju svoj IP OCW-u i dopuštaju da se objave njihovi
sadržaji pod Creative Commons licencom.
6. ISTRAŽIVANJE UTJECAJA RAZLIČITIH
TEHNOLOŠKIH, ORGANIZACIJSKIH I
KOMUNIKACIJSKIH ČIMBENIKA NA PRIHVAĆANJE
ICT-a U VISOKOM OBRAZOVANJU
6.1. ISTRAŽIVAČKI PLAN
Kako je cilj ove doktorske disertacije identifikacija čimbenika koji definiraju vrstu i
načine produkcije nastavnih materijala koji mijenjaju nastavni proces u kontekstu primjene
Interneta i ICT-a posebice u hrvatskom visokoobrazovnom prostoru te stvaranje
konceptualnog modela utjecaja različitih tehnoloških, organizacijskih i komunikacijskih
čimbenika na prihvaćanje elektroničke potpore (ICT) obrazovanja i prikazu intenziteta tih
utjecaja. U tu svrhu provedeno je istraživanje putem interaktivnog anketnog upitnika
distribuiranog putem Interneta, prema uvjetima znanstvenog i stručnog istraživanja.
U funkciji navedenog cilja provesti će se istraživanje sa sljedećim zadacima:
utvrditi (trenutnu) razinu primjene informacijsko-komunikacijske tehnologije u
visokim učilištima Republike Hrvatske i procijeniti iskorištenost ICT potencijala
u obrazovnom procesu,
utvrditi kako pojedini organizacijski, komunikacijski i tehnološki čimbenici
utječu na:
vrstu i dostupnost digitalnih nastavnih materijala koje pripremaju nastavnici u
visokim učilištima Republike Hrvatske
intenzitet korištenja web 2.0 u nastavnom procesu,općenito
percepciju ispitanika o korisnosti primjene ICT u visokom obrazovanju
percepciju ispitanika o vrsti ICT koja će najviše poboljšati nastavni proces
115
stavove ispitanika o najvećim izazovima za instituciju u prihvaćanju
(implementaciji) ICT u nastavnom procesu
utvrditi (ona) područja rada u kojima se očekuje poboljšanje u narednom
razdoblju
Upitnik je sadržavao 45 pitanja (kombinacija zatvorenog tipa pitanja i petostupanjske
Likertove numeričke ljestvice). Metode primijenjene u empirijskom dijelu studije:
prikupljanje podataka putem surveymonkeya
deskriptivna statistička analiza
neparametrijska statističak analiza
Rezultati su obrađeni pomoću statističkog paketa SPSS (Statistical Package for Social
Sciences – SPSS) verzija 19.0. Prvo je izračunata i prikazana (tablično ili grafički)
deskriptivna statistika svake pojedine varijable na ukupnom uzorku.
Za potrebe ispitivanja postavljenih hipoteza bilo je potrebno uzorak podijeliti na
podskupine te iste usporediti prikladnim statističkim metodama. Dobiveni rezultati su prvo
podijeljeni na poduzorke te je prikazana deskriptivna statistika poduzoraka, također tablično
ili grafički i interpretirana. Zatim su provedeni postupci statističkog uspoređivanja razlika
među poduzorcima s uvriježenim kriterijem od 5% statističke značajnosti.
Za kvalitativne odnosno kategorijalne varijable, korištene su metode neparametrijske
statistike: hi-kvadrat test kojim se provjerava statistička značajnost razlike učestalosti
pojedinih odgovora. Rezultati hi-kvadrat testova prikazani su tablično te je prezentirana
interpretacija rezultata. Za podatke mjerene na intervalnoj ili omjernoj ljestvici statistička
značajnost razlika ispitivana je t-testom za nezavisne uzorke ili jednosmjernom analizom
varijance, ovisno o broju podskupina između kojih su analizirane razlike. Leveneovim testom
jednakosti varijanci ispitano je postoji li statistički značajna razlika među varijancama
razultata kako bi se provjerilo je li razultati, osim prikladne mjerne skale zadovoljavaju
preduvjet za provedbu t-testa jednakosti varijanci. Za ispitivanje odnosa među varijablama
izračunati su koeficijenti korelacije kako bi se ustanovilo postoji li sukladnost u variranju
varijabli. Za varijable koje su zadovoljavale preduvjete za neparametrijsku metodu
(nominalna i ordinalna mjerna skala) izračunat je Spearmanov koeficijent korelacije, dok je za
rezultate na intervalnoj i omjernoj ljestivici korišten Pearsonov koeficijent
116
korelacije. Deskriptivna statistika rezultata ukupnog uzorka te uzorka podijeljenog prema
ispitivanim nezavisnim varijablama prezentirana je tablično ili grafički.
6.2. UZORAK
Istraživanjem je obuhvačeno 14 visokih učilišta129 (VU) na području Republike
Hrvatske, i to: 3 visoke škole (privatne/javne) od ukupno 24, 4 veleučilišta (privatna/javna) od
ukupno 14 i 7 fakulteta od ukupno 61130. U Republici Hrvatskoj visoka učilišta čine
sveučilišta (sa svojim sastavnicama - fakultetima i umjetničkim akademijama), veleučilišta i
visoke škole. Prema podatcima Agencije za znanost i visokom obrazovanju u Republici
Hrvatskoj djeluje ukupno 116 visokih učilišta sa statusom ustanova od čega je 10 sveučilišta
(7 javnih i 3 privatna sveučilišta), 61 fakulteta, 6 umjetničkih akademija te 1 sveučilišni
centar , 14 veleučilišta (3 privatna i 11 javnih veleučilišta) te 24 visokih škola (21 privatna i 3
javne visoke škole)131.
Ciljanu skupinu ovog istraživanja predstavlja nastavno osoblje iz spomenutih visokih
učilišta budući da su nastavnici glavni medij primjene ICT u nastavnom procesu. Prema
podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS) u akademskoj godini 2012./2013. na visokim
učilištima zaposleno je na temelju ugovora o radu ili angažirano na temelju ugovora o djelu
16 975 nastavnika i suradnika u nastavi132. Sukladno navedenom, anketa je poslana na 685
e-mail adresa nastavnika koji prema navedenim podatcima DZS čine 4,04% ukupnog broja
nastavnika i suradnika u nastavi na visokim učilištima u ak. g. 2012./2013. Upitnik je ukupno
ispunilo 101 ispitanika od kojih je 98 korišteno u daljnjoj analizi. Dio ispunjenih upitnika (3
upitnika) isključeni su iz daljnje analize zbog nepotpuno ispunjenog upitnika (primjerice
ispitanici su odgovorili samo na postavljena prva dva pitanja vezana za vrstu visokog učilišta-
VU). U nastavku prikazana je struktura uzorka.
129 Kod odabira veličine uzorka uzeo se kriterij najmanje 10% od ukupnog broja visokih učilišta prema vrsti. 130 Što se tiče znanstvenog područja visokih učilišta koja su uključena u istraživanje valja spomenuti da 64%
spada u znanstveno područje društvenih znanosti , 7% u biotehničke znanosti te 29% u tehničke znanosti. 131 AZVO: Pregled visokih učilišta po vrstama, dostupno na:
U ukupnom promatranom uzorku gotovo je podjednaka zastupljenost muškog (48%) i
ženskog roda (52%). Također, gotovo podjednak udio čine ispitanici dobne skupine ≤ 30
(34,69%) te ispitanici koji pripadaju dobnoj skupini između 31-40 godina (35,71%).
Po pitanju vrste visokog učilišta odakle dolaze ispitanici, najveću zastupljenost imaju
ispitanici iz visokih škola (28,6%), a što se tiče profila ispitanika i funkcije koju obnaša na
visokom učilištu u ukupnom promatranom uzorku većina ispitanika su predavači koji čine
35% promatranog uzorka. Asistenti čine 23,5% promatranog uzorka dok najmanju
zastupljenost imaju prodekan, redoviti profesor, suradnik u nastavi, knjižničar/predavač i
osoblje (svaki po 1% u ukupnom promatranom uzorku).
119
6.3 UPITNIK
Upitnik je činio temelj istraživanja, gdje je pilot istraživanje provedeno u Visokoj školi
za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici te su rezultati ovog istraživanja
uporabljeni za kreiranje konačnog oblika upitnika. Upitnik se sastojao od 45 pitanja
razvrstanih u kategorije kojima su se mjerile sljedeće referente odlike (shema 3).
Shema 3. Struktura anketnog upitnika
120
Ova kategorizacija kao i pitanja u anketnom upitniku proizlaze iz proučene dostupne
domaće i inozemne literature korištene u radu poglavito publikacija međunarodnih
organizacija OECD, UNESCO, Economist Intelligence Unit i mnogih autora koji se bave
ovim područjem (primjerice Marković, Koch i Frančić, 2012.; Badurina, 2010., Sigala, 2002.,
Davis, 1989.; Spender, 2001.; Jamlan, 2004.; Hartly i Robertson, 2001.; Barney, 2004…), te
na temelju istraživanja koje je proveo web portal Mojposao 2011. godine.134
Većina pitanja u upitniku mjerena su „zatvorenim“ odgovorima s ponuđenim
modalitetima petostupnjevane Likertove ljestvice. Osim „zatvorenih“ pitanja u upitnik su
uvrštena i neka otvorena pitanja (poput pitanja: koju funkciju obnašate u visokom učilištu te
na koliko kolegija/modula držite predavanja/seminare/vježbe), kao i demografska pitanja,
nužna za identificiranje osnovnih odlika ispitanika (prilog 2).
Upitnik je kreiran na Surveymonkey135, alatu za kreiranje online anketa i istraživanja.
Poveznica na anketni upitnik je poslana na email adrese nastavnog osoblja u 14 visokih
učilišta. Istraživanje je provedeno u periodu od veljače do svibnja 2013. godine, a provodila
ga je sama doktorandica.
Istraživanjem je prikupljeno 98 popunjenih upitnika koji su zadovoljili kriterije
formalne i logične ispravnosti ponuđenih odgovora čiji su rezultati prikazani u nastavku rada
strukturirani u dva dijela. Prvi dio uključuje izračun zastupljenosti pojedinih kategorija u
uzorku i osnovnih statističkih parametara: minimalni i maksimalni rezultati mjerenja,
aritmetička sredina i standardna devijacija prikazani prema kategorijama iz anketnog
upitnika) te krostabulaciju odnosno podjelu prema vrsti učilišta prikazane tablicama
kontigencije koje u statistici označuju povezanost među varijablama te su kao takve temelj
daljnjoj analizi ovoga rada. U drugom dijelu, za kvalitativne odnosno kategorijalne varijable,
korištene su metode neparametrijske statistike: hi-kvadrat test kojim se provjerava statistička
značajnost razlike učestalosti pojedinih odgovora. Rezultati hi-kvadrat testova prikazani su
tablično te je prezentirana interpretacija rezultata. Za podatke mjerene na intervalnoj ili
omjernoj ljestvici statistička značajnost razlika ispitivana je t-testom za nezavisne uzorke ili
jednosmjernom analizom varijance, ovisno o broju podskupina između kojih su analizirane
134 Pitanja vezana za stavove ispitanika (u posljednjem dijelu upitnika) preuzeta su iz izvještaja Economist
Intelligence Unit (2008): The future of higher education: how technology will shape learning u kojem je dan
cjelokupni prikaz provedenog istraživanja 2008. godine na globalnoj razini i to na uzorku od 285 ispitanika od
kojih 189 ispitanika rade na području visokog obrazovanja, a čiji su rezultati istraživanja korišteni u nastavku
rada radi usporedbe s rezultatima provedenog istraživanja za potrebe ovog doktorskog rada. 135 SurveyMonkey: http://www.surveymonkey.com/
121
razlike. Leveneovim testom jednakosti varijanci ispitano je postoji li statistički značajna
razlika među varijancama razultata kako bi se provjerilo je li razultati, osim prikladne mjerne
skale zadovoljavaju preduvjet za provedbu t-testa jednakosti varijanci. Za ispitivanje odnosa
među varijablama izračunati su koeficijenti korelacije kako bi se ustanovilo postoji li
sukladnost u variranju varijabli. Za varijable koje su zadovoljavale preduvjete za
neparametrijsku metodu (nominalna i ordinalna mjerna skala) izračunat je Spearmanov
koeficijent korelacije, dok je za rezultate na intervalnoj i omjernoj ljestivici korišten
Pearsonov koeficijent korelacije. Deskriptivna statistika rezultata ukupnog uzorka te uzorka
podijeljenog prema ispitivanim nezavisnim varijablama prezentirana je tablično ili grafički.
6.4. DESKRIPTIVNA ANALIZA UKUPNOG UZORKA
Prije obrazloženja odgovora na postavljene zadatke istraživanja izračunata je
deskriptivna statistika svake pojedine varijable za cijeli uzorak. Pri tome je deskriptivna
statistika za svaku varijablu prikazana tablično uz tekstualno pojašnjenje ili grafički uz
tekstualno pojašnjene, ovisno o tome u kojoj je mjeri za ciljeve istraživanja bilo važno
slikovito prikazati podatke. Ponuđeni odgovori na istraživačka pitanja uključivali su
usporedbe između podskupina te su isti prikazani grafički i tablično (prilog 3a).
Organizacijski čimbenici su prva kategorija u anketnom upitniku. Pitanja u ovom dijelu
koncipirana su u četiri područja - vrsta visokog učilišta iz kojeg ispitanik dolazi, demografska
struktura ispitanika (spol, dob, funkcija), stručnost ispitanika i psihološki čimbenici
U sklopu ovog dijela postavljeno je i pitanje vezano za broj kolegija/modula koje
ispitanik predaje na visokom učilištu kako bi se dobila informacija o opterećenosti samog
nastavnika.
U nastavku slijedi interpretacija deskriptivne statističke analize koja opisuje izabrane
varijable ili skupine varijabli organizacijskih čimbenika na promatranom uzorku. Metode koje
se najčešće ubrajaju u skupinu deskriptivnih postupaka često se klasificiraju i kao pokazatelji
„robusne“ statistike. U ovom dijelu prikazat ću se ključne varijable organizacijskih čimbenika
upitnika tablicama frekvencija na temelju kojih su izračunati osnovni statistički parametri:
ORGANIZACIJSKI ČIMBENICI
122
minimalni rezultati mjerenja, maksimalni rezultati mjerenja te aritmetička sredina i standardna
devijacija136. Tablice deskriptivne statistike nalaze se u prilogu 3a.
*Na koliko kolegija/modula držite predavanja/seminare/vježbe?
Pitanje vezano za broj kolegija/modula koje ispitanici predaju na visokim učilištima
postavljeno je kako bi se dobila informacija o opterećenosti samog nastavnika.
Prema dobivenim podatcima večina ispitanika izvodi nastavu na 4 kolegija/modula
(23,5%) dok nešto manji postotak (18,4%) izvodi nastavu na 5 kolegija/modula. Gotovo
podjednak broj ispitanika se izjasnilo da predaje na 2 kolegija/modula (15,3%) odnosno na 3
kolegija/modula (16%). Znatno manji udio čine ispitanici koji su se izjasnili da drže nastavu
na: 7 ( 2,0 %), 8 (3,1%) i 9 (3,1%) kolegija/modula, dok se samo jedan ispitanik izjasnio da
drži nastavu na 1 kolegiju/modulu.
*Je li primjena ICT-a u nastavnom procesu uključena u strateške dokumente Vaše
ustanove?
Važnost primjene ICT-a u nastavnom procesu je neupitna. Međutim, ključna pitanja
vezana za implementaciju ICT-a u obrazovanju s kojim se suočavaju mnoga visoka učilišta na
globalnoj razini odnose se na kompetencije nastavnika, nastavne materijale, ICT opremu,
motivaciju kako studenata tako i nastavnika kao i povezivanje s drugim područjima
nacionalne politike i društveno-ekonomskog razvoja (UNESCO, 2008). Stoga bi sam proces
implementacije odnosno integracije ICT-a u nastavni proces trebao biti popraćen, bolje rečeno
podržan, i strateškim dokumentima visokog učilišta.
Slijedom navedenog, ispitanicima je postavljeno pitanje kako bi se dobila informacija je
li primjena ICT-a u nastavnom procesu uključena u strateške dokumente njihove matične
institucije. Ispitanici su se morali odlučiti za jedan od tri ponuđena modaliteta (da, ne, ne
znam).
Prema dobivenim podacima večina se ispitanika (69,4%) izjasnilo da je primjena ICT u
nastavnom procesu uključena u strateške dokumente. Međutim 26,5% ispitanika koji su se
izjasnili modalitetom ne znam predstavlja također zanimljiv podatak jer za adekvatnu
136Budući da je već u prethodnom dijelu, kod opisivanja uzorka, prikazana demografska struktura u ovom dijelu
ona se ne navodi.
123
implementaciju ICT u nastavnom procesu svi sudionici nastavnog procesa, a naročito
nastavnici, bi trebali biti ne samo upoznati nego i sudjelovati u donošenju odluka o istom.
Najmanji udio čine ispitanici (4,1%) koji su se na postavljeno pitanje izjasnili ne
odnosno koji smatraju da primjena ICT-a u nastavnom procesu nije uključena u strateške
dokumente ustanove u kojoj rade.
*STRUČNOST NASTAVNOG OSOBLJA
Kako stručnost i kompetencije nastavnika zasigurno predstavljaju ključan faktor u
širenju (prenošenju) znanja na studente ali i za samu implementaciju ICT-a u nastavnom
procesu postavljeno je pitanje u kojem su ispitanici trebali ocijeniti svoju stručnost iz područja
iz kojeg drže nastavu, informatičku pismenost i vještinu u lakoći pronalaženja informacije na
Internetu, njihova analiziranja i vrednovanja te korištenje i objavljivanja. Svaku od navedenih
kategorija ispitanici su trebali ocijeniti odgovarajućom ocjenom, od 1 do 5 pri čemu ocjena 1
predstavlja najnižu vrijednost promatranog pitanja, a ocjena 5 največu.
Po pitanju stručnosti iz područja iz kojeg se drži nastava, večina se ispitanika (54,6%)
ocijenilo s visokom ocijenom 5 dok nešto manji postotak (36,1%) promatranog uzorka čine
ispitanici koji su svoju stručnost ocijenili ocijenom 4. Od ukupnog broja anketiranih samo
jedan ispitanik je svoju stručnost iz područja iz kojeg drži nastavu ocijenio ocijenom 2 dok
ocjena 1 nije zabilježena.
Vezano za informatičku pismenost 43,9% ispitanika ocijenilo se ocijenom 5. Nešto
manji postotak (38,8%) se ocijenilo ocijenom 4 dok se 17% ispitanika ocijenilo s ocijenom 3.
Na promatranom uzroku nema zabilježenih modaliteta 1 i 2.
Kod varijable vještina u lakoći pronalaženja informacije na Internetu, njihova
analiziranja i vrednovanja te korištenje i objavljivanje 50,5% promatranog uzorka se ocijenilo
s najvišom ocijenom (5), dok se 41,2% ocijenilo s ocijenom 4. Znatno manji postotak
ispitanika (8%) se odlučilo za modalitet 3. Kao i prethodno, na promatranom uzroku nema
zabilježenih modaliteta 1 i 2.
124
*Na koji ste se način naučili koristiti računalom?
Vezano za stručnost nastavnog osoblja, a naročito za informatičku pismenost,
postavljeno je pitanje s mogućnošću višestrukog odabira kako bi se dobila informacija na koji
su se način ispitanici naučili koristiti računalom. Pitanje je uključivalo tri ponuđena odgovora
(na fakultetu kao student, samostalnim učenjem, na komercijalnom tečaju) ali je ostavljena i
mogućnost da ispitanici napišu i neki drugi način, ukoliko postoji, kategorija u pitanju nešto
drugo.
Od promatranih ispitanika njih 90,8% se naučilo koristiti računalom samostalnim
učenjem dok je svega 12,2% završilo neki od komercijalnih tečaja. Za modalitet nešto drugo
(kao što su: obvezni predmet u osnovnoj i/ili srednjoj školi, radionicama cjeloživotnog
obrazovanja te usavršavanjem na poslu) izjasnila su se 6 ispitanika.
*ECDL certifikati
ECDL137 (eng. European Computer Driving Licence) ili europska računalna diploma je
međunarodno priznati certifikat za korištenje osobnog računala, dizajniran s ciljem
uspostavljanja jedinstvene norme o osposobljenosti za korištenje osobnog računala za
poslodavce i posloprimce. Riječ je o međunarodno priznatom dokumentu o informatičkoj
pismenosti, koja značajno doprinosi povećanju produktivnosti rada i kvalitetnijem obavljanju
poslova zaposlenika na radnom mjestu.138
Sukladno spomenutom značenju ECDL certifikata, postavljeno je pitanje u kojem su se
ispitanici trebali odlučiti za jedan od šest ponuđenih odgovora (slika 12), a sve to sa svrhom
da se dobije informacija koliko njih (od promatranog uzorka) posjeduje neki od spomenutih
ECDL certifikata, odnosno koliko ih je prepoznalo značenje ove diplome139.
137 Vlada Republike Hrvatske prihvatila je ECDL za nacionalnu normu u školama i državnoj upravi te je dio
strategije "Hrvatska u 21. stoljeću - IT tehnologija" 138 ECDL: http://www.ecdl.hr/o_ecdl-u/sto_je_ecdl (24.8.2013) 139 Treba spomenuti kako se pošlo od pretpostavke da su ispitanici upoznati sa značenjem ECDL-a stoga se u
anketi nije navodilo pojašnjenje istog.
125
Slika 22. Pitanje vezano za posjedovanje ECDL certifikata
Izvor: Anketni upitnik doktorandice
Prema rezultatima provedenog istraživanja najveći udio čine ispitanici koji su se na
navedeno pitanje izjasnili da nemaju ECDL certifikat (89,2%). Znatno manji udio
predstavljaju ispitanici koji su položili svih 7 osnovnih modula (6,5%) dok u promatranom
uzorku samo 3,2% ispitanika se izjasnilo da ima nekoliko modula iz osnovnog paketa.
Najmanji udio čine ispitanici koji su položili 4 modula ekspertnog paketa (1,1%).
Ovi rezultati su i očekivani ako se uzmu u obzir odgovori na prethodno pitanje odnosno
podatak da većina ispitanika nema završen niti jedan komercijalni tečaj.
*VRSTA I DOSTUPNOST DIGITALNIH NASTAVNIH MATERIJALA (DNM)
Digitalni nastavni materijali predstavljaju važno uporište za transformaciju
tradicionalnog sustava visokog obrazovanja u okruženje za cjeloživotno obrazovanje budući
da omogućavaju i olakšavaju pristup te korištenje znanja. Kao što je već spomenuto u
poglavlju 5 digitalni nastavni materijali se mogu promatrati kao kreativna suradnja stvaranja
digitalnog sadržaja potičući pri tom razmjenu i zajedničku proizvodnju informacija, ideja,
mišljenja i znanja uz pomoć primjene participativne web tehnologije (Web 2.0, društvene
mreže, wiki…), a sve to u funkciji poboljšanja kvalitete i stvaranja inovativnog obrazovanja
(primjerice forumi i recenzije udžbenika). Njihova važnost prepoznata je i u akademskoj i u
poslovnoj javnosti, čemu svjedoči sve veći interes i broj istraživača u ovom području, ali i sve
veće zanimanje akademske i poslovne javnosti za implementaciju elektroničkih nastavnih
materijala za obrazovanje u digitalnom okruženju kao i niz pokrenutih projekata (UNESCO,
OECD, MIT, CARNet, Steve Wheeler, Carmen Holotescu, David Kirkpatrick, Jadranka
Lasić-Lazić i sur,…). Shodno navedenom, postavljeno je pitanje (s mogućnošću višestrukog
odabira) kako bi se dobila informacija o vrsti digitalnih nastavnih materijala koje pripremaju
126
nastavnici u visokim učilištima na području Republike Hrvatske te su izračunate frekvencije
za svaku pojedinu vrstu DNM (prilog 3).
U promatranom uzorku najzastupljeniju vrstu digitalnih nastavnih materijala koje
pripremaju nastavnici (98%) su obični dokumenti (doc.,pdf.,prezentacije i sl.) potom slijede
slike, crteži, dijagrami i ostale vrste grafika (73,5%) dok najmanje zastupljenu kategoriju
predstavljaju webinari (5,1%).
Vezano za digitalne nastavne materijale (recenzirani udžbenik140, knjiga ili skripta) i
uvažavajući trend dijeljenja obrazovnih resursa (ili otvorenih obrazovnih resursa) postavljeno
je pitanje o dostupnosti digitalnih nastavnih materijala (DNM) koje pripremaju nastavnici na
hrvatskim visokim učilištima. Ispitanici su trebali odabrati odnosno opredijeliti se za samo
jedan od ponuđenih odgovora (ponuđeni odgovori u pitanju su bili: javno dostupni, s
ograničenim pristupom i nemam recenzirane digitalne nastavne materijale).
Prema dobivenim podacima više od polovine ispitanika (55,1%) nema recenzirane
digitalne nastavne materijale dok se gotovo dvostruko manji udio ispitanika (29,6%) izjasnilo
da su njihovi recenzirani digitalni nastavni materijali s ograničenim pristupom. Najmanji udio
(15,3%) promatranog uzorka čine ispitanici koji svoje recenzirane digitalne nastavne
materijale daju široj javnosti odnosno javno su dostupni.
Ako se uzme u obzir podatak da najzastupljeniju kategoriju ispitanika predstavljaju
predavači te asistenti koji prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(NN 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07,45/09, 63/11, 94/13, 139/13) kao i prema
Odluci o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u
nastavna zvanja koje propisuje Rektorski zbor za sveučilište odnosno Viječe veleučilišta i
visokoh škola ne trebaju imati recenzirani nastavni materijal ovi podatci su očekivani.
Međutim, ako se uzme u obzir činjenica da nije rijedak slučaj kako asistenti, koji čine gotovo
jednu četvrtinu promatranog uzorka, surađuju sa svojim mentorima u kreiranju nastavnih
materijala kao i činjenica o dostupnosti ICT te dobne strukture ispitanika ovi podatci dovode
do zaključka da svijest o spomenutom globalnom trendu još uvijek nije u zadovoljavajučoj
mjeri razvijena.
140 Treba spomenuti kako prema Privilniku o izdavačkoj djelatnosti nekih visokih učilišta pod udžbenikom se,
između ostalog, podrazumijevaju i autorizirana predavanja (handouti).
Model prihvaćanja tehnologije (eng. Technology Acceptance Model – TAM)141 kojeg
je ponudio Fred D. Davis 1985. godine u svojoj doktorskoj disertaciji jedan je od opće
prihvaćenih modela prema kojem postoje dva glavna faktora za kreiranje stava prema
korištenju odnosno prihvaćanju i uporabi IT, a to su: percepcija o lakoći korištenja (ili
očekivana lakoća korištenja. Ona podrazumijeva stupanj vjerovanja pojedinca da će moći
koristiti IT bez povećanog fizičkog ili mentalnog napora, a da će proizvesti korisnost
(poboljšati svoj rad unutar organizacijskog konteksta). Percipirana lakoća korištenja i
percipirana korisnost primjene predstavljaju „stupanj“ vjerovanja do kojeg korisnik očekuje
da ciljni sustav ne predstavlja nikakav napor i da će korištenjem IT-a povećati svoj radni
učinak služeći se određenim sustavom aplikacija (Badurina, 2010:45, prema Davis, 1985:81,
Sigala, 2002 prema Davis i sur., 1989., str. 985, Chuttur, ns.). Spomenuti autori, ali i mnogi
drugi koji se bave ovim područjem (primjerice Ma, Andersson, Streith (2005), Sadaf, Newby,
Ertmer (2012), Saeed, Sinnappan, Sadaf, Newby, Ertmer (2012)) su ukazali da očekivana
korisnost i lakoća korištenja predstavljaju značajne faktore koji utječu na namjeru samog
nastavnika da koristi tehnologiju u nastavnom procesu. Međutim, treba istaknuti da su u ovim
studijama autori spomenuti model primjenili u različitim kontekstima, primjerice Sigala je
koristila TAM model za identifikaciju čimbenika koji određuju prihvaćanje i razinu korištenja
internetskih alata (odnosno WWW-a, email i online foruma) u nastavi turizma i ugostiteljstva,
Badurina za prihvaćanje e-sustava na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Sadaf, Newby i
Ertmer kao i Saeed i Sinnappan za identifikaciju čimbenika koji utječu na namjeru korištenja
web 2.0 tehnologije (odnosno wiki-a, blogova, podcastinga, društvenih mreža) u nastavnom
procesu.
Shodno navedenom, psihološki čimbenici predstavljaju četvrtu kategoriju pitanja u
ovom dijelu anketnog upitnika u okviru kojeg je postavljeno 13 ponuđenih tvrdnji vezanih za
lakoću korištenja i korisnosti ICT-a (prilog 3). Ispitanici su trebali za svaku ponuđenu tvrdnju
odabrati odgovarajući modalitet (ponuđeni modaliteti su bili: ne slažem se, djelomično se
slažem, slažem se i ne znam).
Prema dobivenim podacima ispitanici pokazuju najviši stupanj slaganja sa sljedećim
tvrdnjama: Smatram da se uporabom ICT može poboljšati/unaprijediti kvaliteta nastave
(84,54%); Internet je dragocjen izvor za prikupljanje informacija i alat za širenje informacija
141 Više o tome u: Davis, F. D. J.(1985): A Technology Acceptane Model for Empirically Testing New End-User
Information Systems. Theory and Results : PhD Thesis. Cambridge: Massachusetts Institute of Technology
128
(86,60%); Internet omogućuje brže/jednostavnije prikupljanje informacija od drugih izvora
informacija (87,63%).
Nešto manji stupanj slaganja (modalitet „djelomično se slažem“) zabilježeno je za
tvrdnju Za korištenje Interneta i ICT u unapređenju nastave potrebno je opsežno informatičko
znanje (46,39%), dok se za modalitet „ne slažem se“ najveći broj ispitanika odlučilo kod
tvrdnji Ne znam gdje pronaći relevantne informacijske/obrazovne web adrese (72,92%);
Smatram da je uporaba računala u nastavi potrebna pretežno kod informatičkih kolegija
(70,83%); Smatram da na Internetu gubim previše vremena tražeći informaciju koja mi je
potrebna zbog toga što smatram da nisam u tome dovoljno vješt/obučen (73,95%).
*Koliko često upućujete svoje studente na wiki knjige (wikibooks), wikiversity i sl.?
Wikibooks i Wikiversity jedan su od primjera web stranica na kojima svatko može
dodavati, mijenjati i međusobno povezivati sadržaje. Wiki knjige142 su knjige otvorenog
sadržaja koje može svatko uređivati dok Wikiversity143 predstavlja zajednicu učenja,
orijentiranu na nastavne resurse sa svrhom njihova korištenja na svim razinama obrazovanja
(od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja, uključujući i stručno osposobljavanje te
informalno učenje). Prema Sadaf, Newby, Ertmer (2012)144 wikii imaju brojne pedagoške
prednosti. Tako primjerice prema istraživanju koje su proveli većina nastavnika (njih 181 ili
63,3%) za wikii smatra da poboljšava odnosno unaprijeđuje studentovo učenje. Nešto manji
broj ispitanika (njih 140 ili 49%) smatra da wiki pozitivno utječe na ishode učenja. Gotovo
podjednak postotak ispitanika smatra kao najvažniju pedagošku prednost njegovu
jednostavnost korištenja/dijeljenja sadržaja (38,1%) te razvijenje kritičkog razmišljanja kroz
suradničko učenje (37,8%).
Shodno navedenom, postavljeno je pitanje Koliko često upućujete svoje studente na
wiki knjige (wikibooks), wikiversity i sl.? s ciljem da se dobije informacija odnosno
predodžba o tome u jesu li (i u kojoj mjeri) hrvatski nastavnici svjesni uloge i potencijala
novih virtualnih okruženja u kreiranju vlastitog znanja. Valja spomenuti da postoji i hrvatska
inačica Wikibooks- Wikiknjige.
142 WIKIBOOKS: http://en.wikibooks.org/wiki/Main_Page (17.9.2013) 143 WIKIVERSITY: http://en.wikiversity.org/wiki/Wikiversity:Main_Page (17.9.2013) 144 Više o istraživanju vidjeti u: Sadaf, A., Newby,J.,T.,Ertmer, A.,P., (2012): Exploring Factors that Predict
Preservice Teachers'Intentions to Use Web 2.0 Technologies Using Decomposed Theory of Planned Behavior,
Journal of Research on Technology in Education, Volume 45, Number 2, ISTE (International Society for
Kako bi se dobila informacija s kojom ICT tehnologijom nastavnici u visokim
učilištima raspolažu i koriste, postavljano je pitanje s mogućnošću višestrukog odgovora te su
izračunate frekvencije za svaku pojedinu vrstu (tablica 11., prilog 3a).
U promatranom uzorku najzastupljeniju kategoriju ICT-a koju koriste nastavnici čine
prijenosno računalo (88,8%) te osobno računalo (71,4%). 39,8% ispitanika koristi tzv.
smarthphone dok znatno manji postotak koristi tablet računalo (17,3%). Ništa od navedenog
izjasnilo se 1% nastavnika, a odgovor „nešto drugo“ nije zabilježen.
*Koliko ste zadovoljni s kvalitetom pristupa Internetu u Vašoj ustanovi?
Da bi se ICT mogla adekvatno implementirati i koristiti u nastavnom procesu
neophodno je da kvaliteta pristupa Internetu bude na zadovoljavajućoj razini. Kako su
nastavnici glavni mediji za integraciju odnosno implementaciju ICT-a u nastavnom procesu
postavljeno je pitanje u kojem su ispitanici trebali ocijeniti odgovarajućim modalitetom (od 1
–vrlo nezadovoljan do 5-vrlo zadovoljan) svoje zadovoljstvo s kvalitetom pristupa Internetu u
ustanovi u kojoj rade. Tablični prikazi frekvencija varijable IU prikazani su u tablici 12,
prilog 3a.
Prema dobivenim podatcima 92% anketiranih je srednje do vrlo zadovoljno kvalitetom
pristupa Internetu u ustanovi u kojoj rade dok je svega 8, 2 % nezadovoljno do vrlo
nezadovoljno.
131
b) UČESTALOST KORIŠTENJA INTERNETA
U okviru ovog dijela ankete da bi se dobila spoznaja o učestalosti korištenja Interneta
od strane nastavnika u visokim učilištima, postavljena su pitanja koja se odnose na samu
učestalost, ali i vrijeme aktivnog korištenja Interneta te vrstu medija s kojih nastavnici
najčešće pristupaju istom. Dobiveni rezultati prikazani su u nastavku teksta.
*Koliko često koristite Internet?
Kako bi se dobila informacija koliko često nastavnici koriste Internet postavljeno je
pitanje u kojem su se ispitanici trebali odlučiti za samo jedan od ponuđenih modaliteta
(ponuđeni modaliteti su bili: više puta dnevno, jednom dnevno, jednom tjedno, više puta
tjedno, nekoliko puta mjesečno ili rjeđe). Prikaz raspodjele ispitanika prema odgovorima na
postavljeno pitanje dan je u tablici 13., prilog 3a.
Prema dobivenim rezultatima, 99% nastavnika se izjasnilo da Internet koriste više puta
tjedno dok ostali modaliteti (više puta dnevno, jednom dnevno, jednom tjedno, nekoliko puta
mjesečno ili rjeđe) nisu zabilježeni.
*Koliko tjedno aktivno koristite Internet?
Ovo pitanje se nadovezuje na prethodno s ciljem da se dođe do spoznaje koliko zapravo
svog vremena nastavnici koriste u aktivnom korištenju Interneta. U tu svrhu postavljeno je
pitanje sa sljedećim modalitetima: manje od 1 sat, 2-3 sata, 4-5 sati i više od 6 sati. Ispitanici
su se mogli odlučiti za samo jedan od ponuđenih modaliteta.
U promatranom uzorku večina ispitanika (70,1%) se izjasnilo da više od 6 sati tjedno
aktivno koriste Internet. Podjednak udio (14,4%) čine ispitanici koji su se izjasnili da aktivno
koristi Internet 4-5-sati tjedno odnosno 2-3 sata. Samo 1% ispitanika od ukupno promatranog
uzorka se izjasnilo da manje od 1 sat tjedno aktivno koristi Internet.
Međutim, ako se uzme u obzir dobna struktura anketiranih nastavnika koji večinom
spadaju u dobnu skupinu do 40 godina, rezultati su i očekivani.
132
*Kad najčešće koristite Internet?
Iz prethodnih rezultata je vidljivo da većina nastavnika provodi više od 6 sati svog
vremena aktivno koristeći Internet. Vezano za navedeno, postavljeno je pitanje kako bi se
dobila informacija u koje vrijeme obično nastavnici koriste Internet (za vrijeme radnog
vremena145 ili u svoje slobodno vrijeme). Prikaz raspodjele ispitanika prema odgovorima na
postavljeno pitanje dan je u tablici 15, prilog 3a .
Većina anketiranih najčešće koristi Internet za vrijeme radnog vremena (69,1%), a
gotovo dvostruko manji postotak promatranog uzorka (30,9%) se izjasnilo da najčešće koristi
Internet u slobodno vrijeme.
Naime, prema podacima Gfk Croatia146 na području Republike Hrvatske najveći
postotak ispitanika najčešće koristi Internet od kuće (87%), a samo 10% na poslu. Međutim,
kako u provedenom istraživanju nije jasan radni status korisnika Interneta ne može se sa
sigurnošću konstatirati da se ova populacija znatno razlikuje od opće populacije ljudi njihovih
godina u Republici Hrvatskoj.
*Najčešće pristupam na Internet putem:
S namjerom da se dobije informacija o najčešće korištenom mediju za pristupanje
Internetu postavljeno je pitanje u kojem su ispitanici trebali odabrati samo jedan od ponuđenih
odgovora (prijenosnog računala, PC (osobnog računala), tablet računala, Smartphone (PDA),
ali je ostavljena i mogućnost da napišu i nešto drugo, ukoliko koriste. Dobiveni rezultati
prikazani su u nastavku teksta.
Od ukupno promatranog uzorka najveći udio čine nastavnici koji na Internet najčešće
pristupaju putem prijenosnog računala (52,6%). Nešto manji postotak čine nastavnici koji na
Internet najčešće pristupaju putem PC (41,2%),a znatno manji postotak (svega 5,2%) čine
145 Prema čl.19 Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, donešenog 22. listopada 2010. godine,
obveze zaposlenika u redovnom radnom vremenu u ustanovama utvrđuju se u okviru 40-satnog radnog tjedna
(puno radno vrijeme). Međutim, ovisno o internoj politici ustanove, nastavnici mogu (veći ili manji) dio svog
radnog vremena provesti izvan ustanove, primjerice raditi od kuće zbog čega se ovdje nije dao naglasak mjesta
pristupanja nego vremena korištenja interneta. 146 Istraživanje je provedeno u prosincu 2011. godine na reprezentativnom uzorku građana starijih od 15 godine
(n=1000) putem osobne ankete u kućanstvu. Među ispitanicima najveći postotak (96%) predstavljali su ispitanici
pripadnici dobne strukture 15-24, nešto manje pripadnici dobne strukture 25-34 (87%) te 35-44 (njih 84%).
Najmanju skupinu predstavljali su ispitanici dobne strukture 65+ (9%). Rezultati istraživanja dostupni su na:
download programa i aplikacija te telefoniranje putem Interneta) i prihvaćanja Web 2.0 u
nastavnom procesu odnosno njihova intenziteta korištenja u nastavnom procesu, čime se
potvrđuje druga postavljena hipoteza,
H2.1.3.: Učestalost i intenzitet korištenja Web 2.0 u nastavnom procesu, općenito
može se dovesti u vezu s iskustvom u produkciji vlastitih digitalnih materijala.
Prethodno provedbi t-testa proveden je Leveneov test jednakosti varijanci kako bi se
ustanovilo zadovoljavaju li rezultati uvjete za provedbu t-testa razlika. Za sve usporedbe
pokazalo se da nema statistički značajne razlike među varijancama podskupina te je
zadovoljen uvjet za provedbu t-testa. Razlika u rezultatima ispitanika koji imaju i onih koji
nemaju nastavne digitalne materijale statistički je značajna na razini manjoj od 5% u
odgovorima na pitanja:
“Ne mogu koristiti ICT u nastavnom procesu jer studenti nisu dovoljno obučeni za
korištenje istih u nastavnom procesu.” (t=2,614; df=95; p=0,010) – Ispitanici koji imaju
digitalne nastavne materijale u većoj mjeri se slažu s ovom tvrdnjom.
“Smatram da na Internetu gubim previše vremena tražeći informaciju koja mi je
potrebna zbog toga što smatram da nisam u tome dovoljno vješt/obučen.” (t=-0,522;
202
df=96; p=0,021) – Ispitanici koji imaju digitalne nastavne materijale u većoj mjeri se
slažu s ovom tvrdnjom.
“Smatram da su informacije o internetskim (Web) alatima raspoložive i dostupne.” (t=-
2,195; df=96; p=0,031) – Ispitanici koji nemaju digitalne nastavne materijale u većoj
mjeri se slažu s ovom tvrdnjom.
“Postoji koordinirana nabava opreme (hardware i software).” (t=-2,249; df=95;
p=0,027) – ispitanici koji nemaju digitalne nastavne materijale u većoj mjeri se slažu s
ovom tvrdnjom.
Također, razlika u raspodjeli odgovora ispitanika koji imaju i onih koji nemaju nastavne
digitalne materijale na pitanje:” Čitate li blogove na Internetu?” statistički je značajna
(χ2=10,791; df=2; p=0,005). Među onima koji nemaju digitalne nastavne materijale manje je
osoba koji čitaju blogove na Internetu. Razlika u intenzitetu korištenja Web 2.0 općenito u
nastavnom procesu među rezultatima ispitanika koji imaju i onih koji nemaju nastavne
digitalne materijale statistički je značajna na razini manjoj od 5% (t=2,021; df=88; p=0,046).
Ispitanici koji imaju digitalne nastavne materijale u većoj mjeri koriste Web 2.0 u nastavnom
procesu općenito. Razlika u rezultatima ispitanika s različitom informatičkom pismenošću u
intenzitetu korištenja Web 2.0 (F=10,638; df=89; p=0,000) statistički je značajna na razini
manjoj od 5%. Ispitanici podjednako koriste Web 2.0, bez obzira na to je li je primjena ICT-a
uključena u strateške dokumente. Ispitanici koji procjenjuju svoju informatički pismenost
višom, češće koriste Web 2.0.
Statistička obrada podataka ukazuje također kako razlika u intenzitetu korištenja Web
2.0 općenito u nastavnom procesu među rezultatima ispitanika koji imaju i onih koji nemaju
nastavne digitalne materijale statistički je značajna na razini manjoj od 5% (t=2,021; df=88;
p=0,046).- ispitanici koji imaju vlastite digitalne nastavne materijale u većoj mjeri koriste
Web 2.0 u nastavnom procesu općenito čime se potvrđuje treća postavljena (pod)hipoteza,
H2.2. Percepciju nastavnika o korisnosti primjene ICT-a u obrazovanju
PERCEPCIJE (STAVOVI) NASTAVNIKA O:
NAJVEĆOJ KORISTI KORIŠTENJA ICT-a U VISOKOM OBRAZOVANJU:
Većina nastavnika (51%) smatra da je najveća korist što daje studentima veći pristup
obrazovanju i referentnim izvorima dok najmanje ispitanika smatra da je najveća korist
203
korištenja ICT-a u visokom obrazovanju što omogućuje veću kolaboraciju (5,1%) i što se
sadržaj kurikuluma lako osvježava/obnavlja novim (2%).
LAKOĆI KORIŠTENJA I KORISNOSTI ICT-a.
Prema dobivenim podacima zanimljivo je da ispitanici izražavaju najveće slaganje sa
tvrdnjama: Smatram da na Internetu gubim previše vremena tražeći informaciju koja mi je
potrebna zbog toga što smatram da nisam u tome dovoljno vješt/obučen te sa tvrdnjom Ne
znam gdje pronaći relevantne informacijske/obrazovne web adrese. Također, nije zanemariv
podatak da je najveće slaganje ispitanika zabilježeno i kod sljedećih tvrdnji: Smatram da je
uporaba računala u nastavi potrebna pretežno kod informatičkih kolegija i Ne mogu koristiti
ICT u nastavnom procesu jer studenti nisu dovoljno obučeni za korištenje istih u nastavnom
procesu. Najmanje slaganje izražavaju ispitanici sa tvrdnjom Smatram da se uporabom ICT
može poboljšati/unaprijediti kvaliteta nastave te tvrdnjom Smatram da su informacije o
internetskim (Web) alatima raspoložive i dostupne.
H2.3. Percepciju nastavnika o izazovima ustanove u prihvaćanju ICT-a u nastavnom
procesu
NAJVEĆI IZAZOVI ZA INSTITUCIJU U PRIHVAĆANJU (implementaciji) ICT U
NASTAVNI PROCES: Većina nastavnika (35,5%) smatra da trening/obuka osoblja za
korištenje novih tehnologija predstavlja jedan od najvećih izazova dok nešto manji
postotak (21,5%) smatra da su to troškovi vezani za samu implementaciju. Najmanji
udio čine ispitanici koji smatraju da jedan od najvećih izazova predstavlja
upravno/administrativno prihvaćanje (5,1%) te prihvaćanje od strane studenata (2%).
INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKA TEHNOLOGIJA KOJA ĆE NAJVIŠE
POBOLJŠATI NASTAVNI PROCES U BUDUĆNOSTI: Većina ispitanika (25,5%)
smatra da je to softwer za podršku dinamičnom i pojedinačnom tempu učenja koji će
najviše poboljšati nastavni proces u budućnosti. Nešto manji postotak ispitanika
(21,3%) smatra da sustav za upravljanjem učenjem predstavlja informacijsko-
komunikacijska tehnologija koja će najviše poboljšati nastavni proces dok najmanji udio
čine ispitanici koji smatraju wiki (2,1%) i instant poruke (3,2%) da će najviše pridonijeti
poboljšanju nastavnog procesa u budućnosti.
204
H3. Usvojeni stavovi i percepcije o korištenju ICT-a i web 2.0 utječu na stavove o
spremnosti studenata za današnje tržište rada posebno u pogledu njihovih
komunikacijskih sposobnosti i vještina korištenja ICT-a.
PRIPREMLJENOST STUDENATA ZA DANAŠNJE GLOBALNO TRŽIŠTE RADA:
Većina ispitanika smatra da su studenti dobro pripremljeni po pitanju ICT vještina,
stručnosti iz područja studija, kao i aktivnog služenja barem jednim stranim jezikom
dok po pitanju kritičkog razmišljanja i razumijevanja međunarodnih gospodarskih
pitanja nastavnici smatraju da su studenti nešto slabije pripremljeni.
U konačnici po pitanju cjelokupnog načina i primjene ICT-a u poslovanju većina
ispitanika (81,9%) smatra da je njihova matična institucija više
MODERNA/SUVREMENA dok se 18,1% ispitanika izjasnilo da je po pitanju
cjelokupnog načina i primjene ICT u poslovanju više tradicionalna.
Nisu pronađene ovisnosti o procjeni spremnosti studenata za buduće tržište rada,
posebno njihovih komunikacijskih sposobnosti i ICT vještina koje bi proizašle iz:
- pojedinih organizacijskih kriterija
- komunikacijskih krietrija
- tehnoloških kriterija
Postoje indicije da nastavnici koji koriste LMS kritičnije procjenjuju komunikacijske
sposobnosti studenata. Hipoteza 3 nije se na temelju provedenog istraživanja mogla potvrditi.
Zbog relativno slabog odaziva, dobiveni rezultati mogu se promatrati kao okvirna slika
stanja primjene ICT-a, a samim time i Web 2.0, u nastavnom procesu u visokim učilištima ali
i kao polazišna osnova za neka buduća istraživanja naročito po pitanju percepcije nastavnika,
ali i studenata o utjecaju Web 2.0 na kvalitetu nastavnog procesa i ishode učenja, po pitanju
stavova studenata o (otvorenim) digitalnim nastavnim materijalima kao i za provedbu
komparativne analize primjene ICT-a odnosno Web 2.0 u nastavnom procesu hrvatskih
nastavnika i nastavnika visokih učilišta iz drugih zemalja.
.
205
8. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA I PREPORUKE ZA DALJA
ISTRAŽIVANJA
Osjećam vrijeme se mijenja
Ćutim svud oko sebe
Ne osjećaš li dah novoga vremena?
Ne prepoznaješ li taj zvuk, taj zvuk?
A zemlja se polagano vrti
Polagano vrti, polagano mijenja.
Neil Young
Promatranje mojih sinova, starijeg koji je tek navršio 8 godina i mlađeg koji još nema
niti 2 godine, navodi me na spoznaju kako je njihovo korištenje tehnologije fascinirajuće.
Stariji sin bez ikakvih poteškoća „surfa“ Internetom (Googleom), iako na početku nije niti
znao kako se riječ Google izgovara, ali znao je da putem njega može doći do mnogih
besplatnih igrica kao i do zanimljivih i smiješnih video klipova na Youtubeu. Ovaj mlađi sin
je, s tek navršenih godinu dana, uočio razliku između zaslona na dodir i „običnog“ zaslona (na
mobitelu), a sada već samostalno pregledava slike, sluša muziku, gleda crtiće…Naravno, još
uvijek sve to radi više intuitivno.
Zašto ovo spominjem? Naime, ako se osvrnemo oko sebe većina današnjih studenata
pripada tzv. Y generaciji ili (mrežnoj generaciji)155, oni su, kako ih Don Tapscott naziva u
svojoj knjizi „Odrasti digitalno“, net generi. Riječ je o generaciji za koju je tehnologija poput
uporabe olovke, o generaciji koja svaku tehnološku promjenu jednostavno udiše kao
poboljšanje u atmosferi (2011:19).Također, valja istaknuti, a istraživanja su to i pokazala156,
155 Kao podsjetnik, riječ je o generaciji rođenoj između 1977. i 1997. dok rođeni od 1998. do danas pripadaju tzv.
Z generaciji ili sljedećoj generaciji (prema Don Tapscottu, autoru i suautor knjiga Odrasti digitalno,
Wikinomija, Promjena paradigme, Digitalna ekonomija. 156Primjerice,najsveobuhvatnije istraživanje o generaciji Y ili mrežnoj generaciji proveo je Don Tapscott sa
suradnicima u razdoblju od 2006. do 2008. godine na uzorku od 10 000 ljudi diljem svijeta pri čemu je
intervjuirano 6 000 netgenera. Glavni motiv pokretanja ovog istraživačkog projekta bio je otkriti istinu o
generaciji Y (netgenerima), njihovim karakteristikama, kao odgovor na negativne, skeptične tvrdnje mnogih
akademika, novinara i kritičara o ovoj generaciji. Neki od rezultata kao i glavni zaključci ovog istraživanja
objavljeni su u knjizi Odrasti digitalno2010. godine.
206
da pripadnici mrežne generacije ne uzimaju samo ono što im je dano, oni su aktivni inicijatori,
suradnici, organizatori, čitatelji, pisci, oni potvrđuju vjerodostojnost, oni pitaju, raspravljaju,
tvrde, kupuju, kritiziraju, istražuju, ismijavaju, maštaju, traže i informiraju (Tapscott,
2011).Ono što sada možemo je jedino pretpostavljati kakva će biti sljedeća generacija
studenata.
Činjenica je da široka prihvaćenost Interneta kao i razvoj tehnologije bazirane na
Internetu (Web 2.0 i Web 3.0 o kojem se danas već može govoriti) su značajno utjecale i
utječu na današnje obrazovanje, ne samo na proces učenja nego i na samu ulogu nastavnika i
studenta u procesu učenja157 što potvrđuje i velik broj znanstvenih radova koji se bavi
konceptom primjene ICT u sustavu visoke naobrazbe i promjenama tradicionalnog načina
pristupa obrazovanju. Međutim, malo je istraživanja napravljeno o identifikaciji čimbenika
koji definiraju vrstu i načine koji mijenjaju nastavni proces u kontekstu primjene Interneta i
ICT posebice u našem okruženju, iako je elektroničko poslovanje već vrlo jasno prepoznato
kao osnovni činitelj digitalnog društva u kojem je i obrazovanje “digitalno” i pojava čija
važnost u svijetu neprestano raste. Također, sve je više postupaka koji se obavljaju digitalno i
putem Interneta, te je logično za očekivati da će se ti trendovi slijediti i na području visoke
naobrazbe i imati isti trend.
Ova doktorska disertacija, uvažavajući dosadašnje spoznaje, nudi novi istraživački
pristup analiziranju utjecaja i implementacije ICT-a u procesu visokog obrazovanja. Kako je
elektronički podržan koncept obrazovanja koje se, zahvaljujući napretku informacijsko-
komunikacijske tehnologije, izuzetno brzo razvija, a u postojećoj inozemnoj i posebice
domaćoj literaturi nije dovoljno istražen, poseban doprinos ove doktorske disertacije
postojećoj znanstvenoj literaturi ogleda se u istraživanju utjecaja različitih tehnoloških,
organizacijskih i komunikacijskih čimbenika na prihvaćanje elektroničke potpore (ICT i Web
2.0) obrazovanju te otkrivanju intenziteta tih utjecaja, ali i u spoznaji o dostignutoj razini i
iskorištenosti potencijala informacijsko-komunikacijske tehnologije u visokoobrazovnom
sustavu u Republici Hrvatskoj što može predstavljati osnovu za strateške planove pojedinih
ustanova kao i obrazovnog sustava u cjelini.
Kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju empirijski dio rada je bio usmjeren na
pronalaženju odgovora na pitanja gdje, za koga, za što i na koji način nastavnici u visokim
učilištima koriste informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, na identifikaciji vrste digitalnih
157Kao zanimljiv primjer može se spomenuti primjer kojeg navodi Don Tapscott u knjizi Odrasti digitalno, a riječ
je o tome kako je finska vlada odabrala 5.000 net genera radi osposobljavanja nastavnika, da ih pouče kako se
koristiti računalom.
207
nastavnih materijala koje pripremaju nastavnici te identifikaciji čimbenika koji definiraju
vrstu i načine koji mijenjaju nastavni proces u kontekstu primjene Interneta i ICT-a odnosno
Web 2.0 u nastavnom procesu,.
Iz provedene analize može se zaključiti da postoji neiskorišteni potencijal
informacijsko-komunikacijskih tehnologija u visoko obrazovnom nastavnom procesu i to u
korištenju tehnoloških rješenja kao što su webcasting, podcasting i wiki,blogovi, društvene
mreže, sustavi za online učenje koji omogućavaju uz standardne (prezentacije i tekstualne
dokumente) kreiranje bogatijih digitalnih sadržaja čime se potvrđuje prva postavljena
hipoteza. Dobiveni rezultati provedenog istraživanja potvrđuju i konstataciju navedenu u
novoj Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije prema kojoj se ICT premalo koristi u
nastavi iako su dostupnost ICT i kvaliteta pristupa Interneta zadovoljavajući.
Također, ono što je istraživanje pokazalo, a tiče se stavova nastavnika o lakoći
korištenja i korisnosti ICT-a, većina nastavnika smatra da se uporabom ICT može
poboljšati/unaprijediti kvaliteta nastave. Nešto manji stupanj slaganja zabilježeno je za
tvrdnju Za korištenje Interneta i ICT u unapređenju nastave potrebno je opsežno informatičko
znanje, dok se za modalitet „ne slažem se“ najveći broj ispitanika odlučilo kod tvrdnji
Smatram da na Internetu gubim previše vremena tražeći informaciju koja mi je potrebna zbog
toga što smatram da nisam u tome dovoljno vješt/obučen,premda su se nastavnici po pitanju
vještine u lakoći pronalaženja informacije na Internetu, njihova analiziranja i vrednovanja te
korištenje i objavljivanja ocijenili vještima. Slijedom navedenog, menadžment, ali i resorno
ministarstvo bi trebalo moći osigurati nastavnicima edukaciju koja će biti usmjerena
prvenstveno na (učinkovitoj) primjeni Web 2.0 u nastavi i općenito u nastavnom procesu,
drugim riječima potrebno je osigurati edukaciju iz područja Pedagogije 2.0. Potpuni
semantički web odnosno ontološki web će zacijelo doprinijeti razrješenju uočenog paradoksa.
Nadalje, prema statističkoj obradi podataka provedenog istraživanja, razlika u
rezultatima ispitanika s različitom informatičkom pismenošću u intenzitetu korištenja Web 2.0
općenito u nastavnom procesu statistički je značajna na razini manjoj od 5%- ispitanici koji
procjenjuju svoju informatičku pismenost višom, češće koriste Web 2.0 u nastavnom procesu
čime se potvrđuje postavljena (pod) pomoćna hipoteza, Također, dobiveni rezultati
provedenog istraživanja ukazuju i na postojanje statistički značajne razlike između učestalosti
korištenja Interneta u tzv. složenije svrhe koje proizlazi iz stečenih iskustava u kao i izvan
nastavnog procesa (društvene mreže, objava udžbenika, e-bankarstvo, čitanje i pisanje
blogova, slušanja Internet radija/gledanje televizije, slušanja skidanja glazbe (download MP),
208
kupovanje putem Interneta, pisanje poruka (news grupe, forumi, chat), download programa i
aplikacija te telefoniranje putem Interneta) i prihvaćanja Web 2.0 u nastavnom procesu
odnosno njihova intenziteta korištenja u nastavnom procesu, čime se potvrđuje druga
postavljena (pod) pomoćna hipoteza, Također, statistička obrada podataka ukazuje kako
razlika u intenzitetu korištenja Web 2.0 općenito u nastavnom procesu među rezultatima
ispitanika koji imaju i onih koji nemaju nastavne digitalne materijale statistički je značajna na
razini manjoj od 5% (t=2,021; df=88; p=0,046).- ispitanici koji imaju vlastite digitalne
nastavne materijale u većoj mjeri koriste Web 2.0 u nastavnom procesu općenito čime se
potvrđuje i treća postavljena (pod) hipoteza, H2.1.3.: Učestalost i intenzitet korištenja Web
2.0 u nastavnom procesu, općenito može se dovesti u vezi s iskustvom u produkciji vlastitih
digitalnih materijala. Što se tiče hipoteze H2.2.: Percepcije nastavnika o korisnosti primjene
ICT-a u obrazovanju koja se nije eksplicitno dokazivala rezultati provedenog istraživanja
pokazuju da većina nastavnika (51%) smatra da je najveća korist korištenja ICT-a u visokom
obrazovanju što daje studentima veći pristup obrazovanju i referentnim izvorima dok
najmanje ispitanika smatra da je najveća korist korištenja ICT-a u visokom obrazovanju što
omogućuje veću kolaboraciju (5,1%) i što se sadržaj kurikuluma lako osvježava/obnavlja
novim (2%).
Za hipotezu H2.3.: Percepcije nastavnika o izazovima ustanove u prihvaćanju ICT-a u
nastavnom procesu rezultati provedenog istraživanja pokazuju da većina nastavnika (35,5%)
smatra da trening/obuka osoblja za korištenje novih tehnologija predstavlja jedan od najvećih
izazova dok nešto manji postotak (21,5%) smatra da su to troškovi vezani za samu
implementaciju. Najmanji udio čine ispitanici koji smatraju da jedan od najvećih izazova
predstavlja upravno/administrativno prihvaćanje (5,1%) te prihvaćanje od strane studenata
(2%).
Na temelju ukupno iznesenih rezultata hipoteza (H2) kojom se pretpostavilo da
čimbenici, koji se mogu kategorizirati kao organizacijski, tehnološki i komunikacijski
određuju prihvaćenost elektroničke potpore i Web 2.0 u obrazovanju kroz (H2.1.) Učestalost
i intenzitet primjene web 2.0 u nastavnom procesu je potvrđena. Vezano za prethodno, a tiče
se percepcije nastavnika o informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji koja će najviše
poboljšati nastavni proces u budućnosti, većina ispitanika (25,5%) smatra da je to softwer za
podršku dinamičnom i pojedinačnom tempu učenja koji će najviše poboljšati nastavni proces
u budućnosti. Nešto manji postotak ispitanika (21,3%) smatra da sustav za upravljanjem
učenjem predstavlja informacijsko-komunikacijska tehnologija koja će najviše poboljšati
209
nastavni proces dok najmanji udio čine ispitanici koji smatraju wiki (2,1%) i instant poruke
(3,2%) da će najviše pridonijeti poboljšanju nastavnog procesa u budućnosti. Što se tiče treće
postavljene hipoteze, H3: Usvojeni stavovi i percepcije o korištenju ICT-a i Web 2.0 utječu na
stavove o spremnosti studenata za današnje tržište rada posebno u pogledu njihovih
komunikacijskih sposobnosti i vještina korištenja ICT-a na temelju provedenog istraživanja
nije se mogla potvrditi budući da nisu pronađene ovisnosti o procjeni spremnosti studenata za
buduće tržište rada, posebno njihovih komunikacijskih sposobnosti i ICT vještina koje bi
proizašle iz pojedinih organizacijskih, komunikacijskih i tehnoloških kriterija. Međutim,
postoje indicije da nastavnici koji koriste LMS kritičnije procjenjuju komunikacijske
sposobnosti studenata.
Neiskorišteni potencijal ICT-a kakav je "otkriven" u istraživanju je bio nagoviješten.
Kako je uzorak činila relativno mlada populacija za pretpostaviti je da bi rezultati
reprezentativnijeg uzorka pokazali da je potencijal ICT, uključujući i Web 2.0 još slabije
iskorišten. Iskorištenost ICT potencijala ovisi o znanju i vještinama kojima korisnik raspolaže.
Iako stvarni podatci o znanjima i vještinama nisu prikupljeni, u radu se polazilo od
pretpostavke da su ispitanici objektivno procijenili svoja ICT znanja i vještine odnosno da je
njihova percepcija tih znanja i vještina realna što ne mora biti točno, poglavito u poznavanju
svih mogućnosti koje nude Web 2.0 tehnologije. Nadalje, iskorištavanje i upotreba
suvremenih ICT rješenja, a time i Web 2.0 tehnologije, u svakodnevnom životu otvara bolje
mogućnosti njihova iskorištenja u nastavnom procesu, poglavito po pitanju kolaboracije i
razvijanja vještina ključnih za 21. stoljeće, ali i u kreiranju bogatijih digitalnih nastavnih
sadržaja. Na temelju dokaza prve hipoteze očigledno je da postoji nužnost poticanja korištenja
web 2.0 i stvaranja digitalnih nastavnih materijala od strane menadžmenta i resornog
ministarstava ali i nužnost cjeloživotnog učenja nastavnika za korištenje raspoloživih
internetskih izvora i oblikovanje digitalnih nastavnih sadržaja.
Iako prema izjavama većina ispitanika primjena ICT je uključena u strateške dokumente
visokog učilišta, međutim može se zaključiti da je neophodno u strateškim dokumentima
jasno definirati njenu uvjetovanost za nastavni proces kao i zahtjev za javnošću digitaliziranih
nastavnih materijala i javnim ocjenjivanjem od strane studenata, ali i kolega iz drugih visokih
učilišta te stručnjaka iz prakse. Kao neistraženi dio uz ovaj zaključak proizlazi činjenica da
nemamo informaciju o tome kako i na koji način studenti prihvaćaju web 2.0. Naime, pošlo se
od pretpostavke da će to studenti prihvatiti ali to nije dokazivano kao što nije istraženo kakve
stvarne efekte u podizanju znanja studenata imaju spomenuti oblici u odnosu na klasične
210
metode poučavanja i komunikacije u živo. Vjerojatni kompromis koji polučuje najbolji
sinergijski efekt je kombinacija jednog i drugog odnosno pronalazak optimalnih kombinacija
jednog i drugog načina učenja.
Na temelju dokaza druge hipoteze i njezine prve pothipoteze očito je da nastavnici
moraju izgrađivati svoja informatička znanja i u formalnom i u neformalnom obrazovanju ako
se želi postići viša razina korištenja web2.0. Na hrvatskim visokim učilištima ne postoji
obvezna organizirana edukacija za nastavnike o web2.0 tehnologijama i to je uglavnom
prepušteno samim nastavnicima. Također, poznate su inicijative o korištenju LMS-a (Moodle,
Merlin…) kao i edukacije za druge specifične programske pakete koje su još uvijek u većoj
mjeri neiskorištene. Neiskorišteni dio uz ovaj zaključak proizlazi iz činjenice kako
iskorištenost ICT potencijala, a time i web 2.0 ovisi o znanju i realnim vještinama kojima
korisnik raspolaže, međutim stvarni podatci o znanjima i vještinama nisu prikupljeni. U radu
se polazilo od pretpostavke da su ispitanici objektivno procijenili svoja ICT znanja i vještine
odnosno da je njihova percepcija tih znanja i vještina realna što ne mora biti točno, poglavito
u poznavanju svih mogućnosti koje nude web 2.0 tehnologije).
Na temelju dokaza druge hipoteze i njezine druge pothipoteze razvidno je da većinu
svojih informatičkih znanja, posebno onih koja spadaju u oblike iz domene web 2.0 nastavnici
stječu van obrazovnog procesa odakle dolaze i njihovi (samo)poticaji za primjenu različitih
oblika ICT za obrazovne svrhe. Istraživanje također pokazuje da većinu svojih znanja
nastavnici uglavnom stječu samostalno i kroz neformalne oblike obrazovanja. Ovime se
proširuje zaključak iz prethodne pothipoteze i ponovo naglašava nužnost organizirane
edukacije. Nadalje, sveučilišta u razvijenim ekonomijama odnosno u razvijenim
visokoobrazovnim sustavima svoju stratešku prednost počinju tražiti u online obrazovanju
koje podrazumijeva kreiranje bogatih OER-a. Takvi se OER-i mogu oblikovati uz upotrebu
različitih oblika web 2.0 tehnologija. Ovime se proširuje zaključak iz prve postavljene
hipoteze i ponovo naglašava nužnost poticanja suradnje i kreiranja (otvorenih) digitalnih
nastavnih materijala. Kao polazna osnova može biti stvaranje jednog repozitorija (jedne
zajednice) s digitalnim (nastavnim) materijalima koji bi pomogao nastavnicima u potrazi za
potrebnim adekvatnim sadržajem, pomogao u dijeljenju vlastitih resursa, kao i ponovno
korištenje (re-use) već postojećih materijala i stvaranja novih izvora odnosno novog znanja uz
suradnju članova zajednice.
Na temelju dokaza druge hipoteze i njezine četvrte pothipoteze prvi organizacijski
čimbenik, a to je vrsta visokog učilišta, nije se pokazao kao čimbenik koji određuje u bitnom
211
percepciju nastavnika o korisnosti primjene ICT-a u obrazovanju. Iako većina nastavnika
(51%) smatra da je najveća korist što daje studentima veći pristup obrazovanju i referentnim
izvorima, to nije u sukladnosti s produkcijom digitaliziranih nastavnih materijala koji da bi
postali referentni moraju biti i recenzirani. Gotovo 85% ispitanika rijetko, nikada ili
povremeno upućuje studente na izvore digitaliziranih materijala raspoloživih na webu, što uz
današnju produkciju takvih materijala ukazuje na nedovoljnu informiranost nastavnika o
kvalitetnim digitalnim obrazovanim materijalima s jedne strane i prepuštanju studenata u
njihovoj pretrazi i eventualnom iskorištavanju s druge strane. To što svega 5,1 % smatra
kolaboraciju najvećom korisnošću ICT-a u visokom obrazovanju govori u prilog činjenici da
kontinuirano uključivanje studenata u proces učenja, suradnja među nastavnicima iz istih i/ili
drugih visokih učilišta kroz kolaboracijske alate nije dovoljno usvojeno na hrvatskim visokim
učilištima. Također i činjenica da se mogućnosti lakog osvježavanja kurikuluma putem ICT
vrlo nisko ocijenila kao najveća korist može ukazivati na nisku stopu inovativnosti u
kurikulumima na visokoškolskim institucijama u Republici Hrvatskoj. Nedostatak vještina u
pronalaženju relevantnih obrazovnih web sadržaja je ograničavajući čimbenik u snažnijoj
produkciji digitaliziranih obrazovnih sadržaja i umanjuje procijenjenu korisnost ICT-a u
obrazovanju. Tehnološka infrastruktura (Računalna opremljenost mog učilišta potpuno
odgovara potrebama održavanja i pripreme nastave i potpuno zadovoljstvo kvalitetom
internetske veze) na visokim učilištima je u cijelosti zadovoljavajuća tek za nešto manje od
50% sudionika dok je za ostatak djelomično zadovoljavajuća ili potpuno ne zadovoljavajuća.
Ne postoji, međutim statistički značajna razlika u ocjenama te infrastrukture između digitalno
produktivnijih i manje produktivnih nastavnika niti razlika u percepcijama korisnosti ICT-a u
obrazovnom procesu, što ide u prilog već izrečenoj tvrdnji da sama digitalizacija
visokoškolskih ustanova sama po sebi neće riješiti problem snažnije produkcije digitaliziranih
obrazovnih sadržaja kao i intenzivnijeg korištenja raspoloživih ICT obrazovnih tehnologija.
Činjenica da su nastavnici izjavili da očekuju da treninzi na novim tehnologijama
predstavljaju važan izazov ukazuje na važnost obrazovnih resursa u današnje vrijeme te
pozitivnom mišljenju većine nastavnika o istom, ali i troškovnu prednost koju nose, te da bi
menadžment i resorno ministarstvo trebali osigurati odgovarajući sustav motiviranja kako bi
se potaklo pojedinca u stvaranju javno dostupnih digitalnih nastavnih materijala te na taj način
omogućila dostupnost studentima više kvalitetnije literature uz istodobno smanjenje troška
studiranja (što naglašava i nova Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije).
212
Kao i svako znanstveno istraživanje tako i ovo ima određena ograničenja i preporuke za
daljnja istraživanja. Jedno od ograničenja predstavlja činjenica da je ispitana samo jedna
populacija odnosno sudionik u obrazovnom procesu, a ne i drugi- studenti. Iako nema sumnje
da ICT revolucionirala obrazovni proces potrebno je kontinuirano i cjelovito istraživanje
efekata tih tehnologija na procese usvajanja znanja u odnosu na tradicionalne metode
poučavanja i pronalazak optimalnih kombinacija jednog i drugog načina učenja. Sljedeća
ograničenja koja proizlaze iz istraživanja su: problem izabranih statističkih veličina - možda
bi mod ili medijan ili druga mjerila raspršenosti skupa bolje oslikavala realnost, problem
izbora pojedinih čimbenika od kojih neki imaju višestruki karakter (istovremeno su i
organizacijski i tehnološki i komunikacijski) što implicira na moguće autokorelacijske veze te
problem reprezentativnosti uzorka, iako je anketa poslana nastavnicima u 14 visokih učilišta
što predstavlja više od 10% od ukupnog broja visokih učilišta u Republici Hrvatskoj. Na
posljetku, bilo bi dobro provesti istraživanje i na području susjednih zemalja koje su po
kvaliteti visokoobrazovnog sustava ispred Republike Hrvatske te napraviti komparativnu
analizu.
213
9. LITERATURA
Knjige i časopisi:
Agosto,D.,E, Abbas, J., (2011): Teens, Libraries, and Social Networking: What
Librarians Need to Know. Santa Barbara, Calif: Libraries Unlimited
Armbrust, M. i sur. (2010): A View of Cloud Computing, Ommunications of the
ACM, Vol.53., No.4, (april 2010)
Atenas, J., Havemann, L., (2013): Quality Assurance in the Open: An
Evaluation of OER Repositories, The International Journal for Innovation and
Quality in Learning, str.22-34
Augarten, S., (1984): Bit by Bit, Ticknor & Fields, New York
Badurina, B. (2010): Model prihvaćanja novih tehnologija za učenje na daljinu
na
hrvatskim sveučilištima, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu,Filozofski
Fakultet
Barić, V.,Raguž, J.,M. (2010):Hrvatska na putu prema društvu znanja, pregledni
rad, POSLOVNA IZVRSNOST ZAGREB, GOD. IV (2010) BR. 2
Barney, D., (2004): The Network Society, MPG Books, Bodmin, Cornwall,
Great Britain
Bosilj Vukšić, V., Pejić Bach, M., i sur. (2009): Poslovna informatika, Element,
Zagreb
Boyd,D.,M.,Ellison, N.,B.,(2007). Social network sites: Definition, history, and
scholarship. Journal of Computer-Mediated Communication, 13(1), 11.