1. Uvod U ovom radu predstavit ću, za početak, humanizam i renesansu, razdoblje u kojem je djelovao Niccolo Machiavelli, prekretnici u zapadnjačkoj kulturi. Nakon toga rad će se kretati u smjeru Machiavellijeve biografije, pa na okviran pregled djela Vladar, te nakon toga proći ću poglavlje kroz poglavlje objašnjavajući temu djela i njegove ideje u svakom poglavlju zasebno. Rad se sastoji od devetnaest stranica teksta i dvadeset i tri stranica ukupno, pet poglavlja i nekoliko desetaka pod poglavlja u četvrtom poglavlju. Rad ima 28 kartica teksta. Razlog zašto sam odabrala ovu temu za svoju maturalnu radnju je taj što je moj otac veliki obožavatelj Machiavellijevog rada. Machiavelli je pridonio veliki broj važnih rasprava u zapadnom svijetu – najviše političkih teorija, ali također povijesnih, histografijskih, o talijanskoj književnosti, umijeću ratovanja i diplomaciji. Ipak, Machiavelli se nikada nije smatrao filozofom, a i stručnjaci se slažu da on nikada nije bio primjer standardnog akademskog filozofa. Njegovi radovi su nesistematizirani, nesuglasni i ponekad sami sebi kontradiktorni. On pokušava iskusiti i pokazati svoju misao, umjesto da ju podvrgava rigoroznim logičkim analizama. Machiavelli možda nije smatran pravim filozofom, no njegova učenja su unatoč tome široko rasprostranjena i priznata. Termini kao machiavellizam prihvaćeni su među mnogim kasnijim filozofima u njihovim raspravama o etici, politici i psihologiji, iako Machiavelli nije izmislio taj izraz. Osim toga, u Machiavellijevoj kritici o velikim filozofskim shemama, pronalazimo izazov da uđemo u njegov svijet i um, te 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1. Uvod
U ovom radu predstavit ću, za početak, humanizam i renesansu, razdoblje u kojem je djelovao
Niccolo Machiavelli, prekretnici u zapadnjačkoj kulturi. Nakon toga rad će se kretati u smjeru
Machiavellijeve biografije, pa na okviran pregled djela Vladar, te nakon toga proći ću
poglavlje kroz poglavlje objašnjavajući temu djela i njegove ideje u svakom poglavlju
zasebno. Rad se sastoji od devetnaest stranica teksta i dvadeset i tri stranica ukupno, pet
poglavlja i nekoliko desetaka pod poglavlja u četvrtom poglavlju. Rad ima 28 kartica teksta.
Razlog zašto sam odabrala ovu temu za svoju maturalnu radnju je taj što je moj otac veliki
obožavatelj Machiavellijevog rada. Machiavelli je pridonio veliki broj važnih rasprava u
zapadnom svijetu – najviše političkih teorija, ali također povijesnih, histografijskih, o
talijanskoj književnosti, umijeću ratovanja i diplomaciji. Ipak, Machiavelli se nikada nije
smatrao filozofom, a i stručnjaci se slažu da on nikada nije bio primjer standardnog
akademskog filozofa. Njegovi radovi su nesistematizirani, nesuglasni i ponekad sami sebi
kontradiktorni. On pokušava iskusiti i pokazati svoju misao, umjesto da ju podvrgava
rigoroznim logičkim analizama. Machiavelli možda nije smatran pravim filozofom, no
njegova učenja su unatoč tome široko rasprostranjena i priznata. Termini kao machiavellizam
prihvaćeni su među mnogim kasnijim filozofima u njihovim raspravama o etici, politici i
psihologiji, iako Machiavelli nije izmislio taj izraz. Osim toga, u Machiavellijevoj kritici o
velikim filozofskim shemama, pronalazimo izazov da uđemo u njegov svijet i um, te da
obratimo pozornost, razmatramo i zaključujemo, te odgovaramo na njegove misli. Zbog toga
Machiavelli zaslužuje svoje mjesto u svim radovima o najvećim filozofima zapadnjačke
kulture.
U ovom radu pokušati ću prikazati kako Machiavelli nije zli genije, „politički prepreden i
beskrupulozan, koji traži moć ili korist po svaku cijenu, amoralan i oportunist“ i da loš glas
koji prati njegovo učenje nije opravdan. Smatram da je on bio nenadmašan politički teoretičar
i to želim dokazati u ovom radu. On je u svom djelu Vladar prikazao savršen oblik vladavine
u kojoj gotovo ništa ne može poći po krivu ako se prate upute i ako se ima malo sreće –
fortuna i sposobnosti – virtu. Na žalost, najviše pažnje posvećuje se njegovim političkim
djelima, dok se književna zaboravljaju, unatoč tome što je on uz svoje rasprave, pisma i spise
napisao i mnoga književna djela velike umjetničke vrijednosti.
1
2. Humanizam tijekom renesanse
Renesansa je bila nevjerojatno važno razdoblje za zapadnjačku tradiciju i kulturu.
Humanizam je napravio prekretnicu utoliko što su ljudi počeli mjeriti savršenstvo prema
čovjeku, a ne nedostižnom kriteriju Boga. Navesti ću i opisati promjene u dvije glavne
kategorije: politici i obrazovanju.
Najveća promjena u politici renesanse bio je skok sa starog feudalnog sistema srednjeg vijeka
u puno fleksibilniji liberalni sustav klasa. Ta promjena najviše se primijetila u Italiji (posebno
u Firenci), gdje je raspodjela klasa sastojala od starih bogataša, novih bogataša, srednje klase i
niže srednje klase (siromašni se nisu uvažavali). Nova raspodjela klasa dovela je do mnogih
nesuglasica između starih klasa. Novi bogataši bili su uspješni trgovci, kapitalisti, bankari,
investitori, no unatoč svome bogatstvu nikad ih se nije smatralo ravnopravnima sa bivšom
klasom starih bogataša koji imaju povijest iza sebe i svoje obitelji, stoga i čast. Humanistička
filozofija bila je vrlo popularna među ljudima i mnogim političkim vođama. Tri humanista
čak su postali kancelari Firence – koristili su svoje retoričke vještine da bi privukli stanovnike
Firence da razmišljaju kao oni.
Velike promjene u obrazovanju u renesansi inspirirane su željom humanista da se govori
mudro i elokventno. Ideja o korisnom obrazovanju ljudi, kao i raznoliko i sadržajno
školovanje u mnogim različitim područjima bili su novi ciljevi u renesansnom obrazovanju.
Opet se počinju koristiti, pogotovo u Firenci, sistemi školovanje stare Grčke, kao što je
Platonov ili Aristotelov. Ljudi su prihvatili novi način razmišljanja, razmatraju ono što čuju i
što im govore, pa tako razvijaju novu „znanstvenu teoriju“ u kojoj ne prihvaćaju sve što im
kažu kao istinu, već ju preispituju i sami sebi dokazuju istinitom ili neistinitom.
Kao što se iz priloženog može vidjeti, renesansa je donijela mnoge značajne promjene u
povijesti srednjeg vijeka u gotovo svaki element društva. Renesansa je bila korijen današnjeg
zapadnjačkog života, razmišljanja i kulture. To je bilo vrijeme kada su ljudi preispitivali
prošlost i koristili stare, no i nove ideje da bi poboljšali svoj život u mnogim aspektima.
2
3. Niccolò Machiavelli
Relativno malo se zna o ranom životu Machiavellija kada se usporedi s mnogim drugim
važnim osobama talijanske renesanse. Rodio se 3.5.1469. u Firenci, a nekoliko godina
kasnije, postaje učenik Paola da Ronciglione. Smatra se da je pohađao Sveučilište u Firenci, te
da je primio odličnu humanističku naobrazbu. Njegova ulaznica u javni život bila je njegova
dužnost kao drugi kancelar Republike Firence. Sljedećih četrnaest godina, Machiavelli se
upustio u mnoge diplomatske aktivnosti za Firencu, putujući u velike gradove Italije, kao i u
Francusku. Postoje mnoga pisma kao dokazi njegovih političkih zadataka tijekom službe, koji
su također dokazi njegove sposobnosti analize karaktera ljudi i institucija.
Firenca je bila pod republikanskom vladom od 1484., kada vladajuća obitelj Medici i njihovi
pobornici bivaju prognani s vlasti. Tijekom tog vremena, Machiavelli je bio pod nadzorom
Firentinskog gonfaloniere (šefa administracije za život), Piera Soderinija. 1512., uz pomoć
španjolskih vojnika, obitelj Medici savladava republikanske snage i vraća se na vlast.
Machiavelli je bio direktna žrtva promjene režima: optužen je (krivo) za zavjeru protiv obitelji
Medici, pa je stoga zatvoren i mučen nekoliko tjedana. Poslije tog incidenta on se povlači u
mirovinu na svoju farmu izvan Firence, gdje je ponekad pisao i objavljivao radove.
Njegov prvi rad je upravo onaj koji se najčešće veže uz Machiavellijevo ime: Vladar. Napisao
ga je krajem 1513. godine (možda početkom 1514.), ali je službeno izdano djelo tek poslije
njegove smrti, 1532. Vladar je djelo napisano u velikoj žurbi da bi autor, između ostaloga,
vratio svoj status u firentinskoj vladi. U originalu, djelo je pisano Giulianu de'Mediciju (koji
bi djelo i cijenio), no zbog njegove nagle smrti mijenja posvetu koja je sada za Lorenza
de'Medicija, koji vjerojatno nije ni pročitao Vladara kada mu je došao u ruke 1516. godine.
Međutim, zbog Machiavellijeve rane mirovine, on se počinje baviti drukčijim književnim
radom. Napisao je nekoliko pjesama, drama, novela, studiju Umijeće ratovanja (objavljenu
1521. godine) i piše biografske i povijesne skečeve.
Pri kraju života, i vjerojatno zbog pomoći moćnih prijatelja, Machiavelli je počeo vraćati
naklonost obitelji Medici. 1520. godine, kardinal Giulio de'Medici zaposlio ga je da napiše
Povijest Firence, koju je dovršio u 1525. godini. Također je obavljao druge poslove za obitelj
Medici, no prije nego je vratio staru naklonost, umro je 21.6.1527. godine.
3
4. Vladar: Analizirajući moć
Postoji zajednički pogled među političkim filozofima da postoji poseban odnos između
moralne dobrote i legitimne vlasti. Mnogi autori (posebno oni koji pisali knjige po sadržaju
slične Machiavellijevim djelima tijekom srednjeg vijeka i renesanse) vjerovali su da političku
moć može koristiti samo vladar čiji osobni moralni lik je strogo vrli. Stoga, vladare se
savjetovalo da, ako žele uspjeti i ako žele dugu i mirnu vladavinu i ciljaju na to da proslijede
vlast na svoje potomke, da se moraju ponašati u skladu s konvencionalnim standardima
moralnosti. Ustvari, smatralo se da vladari rade dobro kada čine dobro; zaslužuju da im se
podanici klanjaju i poštuju onoliko koliko oni pokažu da su vrli i moralni.
Upravo takav moralni odnos prema vlasti i autoritetu kritizira Machiavelli u svom
najpoznatijem djelu – Vladar. Za Machiavellija, nema potrebe za moralnom osnovom prema
kojoj će se suditi o poštenoj i nepoštenoj, to jest, legitimnoj ili nelegitimnoj uporabi moći.
Umjesto toga, vlast i moć su u suštini jednaki: tko ima vlast ima pravo na naredbu; ali dobrota
ne osigurava moć i dobra osoba nema više moći samo jer je vrla. Stoga, u upravo suprotnoj
teoriji o moralu i politici, Machiavelli govori da je jedina prava briga političkog vladara
stjecanje i održavanje moći (iako govori manje o moći per se nego o „održavanju države“). U
tom smislu, Machiavelli predstavlja prodornu kritiku koncepta autoriteta, tvrdeći da legitimno
pravo vladanja ne donosi ništa za stvarnu moć vladara. Vladarova svrha je da održava samo-
svijest o političkom realizmu – baziranoj upravo na iskustvu firentinske vlade – da dobrota
nije dovoljna da se pobijedi i održi politička moć i nasljedstvo. Machiavelli stoga pokušava
naučiti i podučiti pravila političke moći. Za Machiavellija, moć karakteristično definira
političku aktivnost, a to je potrebno za svakog uspješnog vladara koji želi znati kako koristiti
datu mu moć. Samo pomoću odgovarajuće primjene moći pojedinac se može natjerati da se
pokori i vladar će biti u mogućnosti održati državu sigurnom, tvrdi Machiavelli.
„Vrlina će protiv bijesa
pograbit oružje, da kratku borbu bije:
jer hrabrost drevna
u srcima italskim još zamrla nije.“1
1 Machiavelli, Niccolo. Globus, Zagreb, 1985. 146. str.
4
4.1. Proslov
Machiavelli se ponajprije u uvodu obraća velemožnom Lorenzu de Mediciju, kada upućuje na
stjecanja naklonosti i milosti kod nekog vladara. To se postiže „dodvoravanjem
stvarima”, nadasve materijalnim koje omekšavaju srce vladarsko. Machiavelli se obraća
dotičnom vladaru dokazujući njegovu privrženost njemu darivanjem dijela ovoga kao
znaka „privrženosti moje”, u kojem zapravo podastire iskustva vladateljska u prošlosti.
Machiavelli želi darivati vladara knjigom o mudroslovlju vladateljstva ne bi li vladar
okusio znanje političko s izvora mudroslovnog (filozofija) i državoslovnog
(politologija) i možda po njemu postupao. Dobra Machiavellijeva nakana podastrijeta je
u onom dijelu teksta gdje kaže da on ne može „pružiti dara većega nego što je
mogućnost da u kratko vrijeme proniknete u ono do čega sam ja došao tijekom tolikih
godina, nakon tolikih tegoba i truda” (str. 99.). Smatra kako će ispijanje iz izvora
mudroslovlja i državoslovlja podastrtog u knjizi ovom vladaru iliti knezu prosvijetliti
pamet i da će potonji zapravo „dovinuti one veličine što Vam je obećava sreća i ostala
svojstva Vaša” (str. 99.). Slijedi podučavanje vladara u više poglavlja.
4.2. O vrstama kraljevstva (monarhije)
Machiavelli dijeli vladavine na „republike ili monarhije” (str.99.). Monarhije su nasljedne i
nove, nasljedne po obiteljskoj liniji, a nove poput Milana Francesca Sforze (1401-
1466.); “sin slavnog condottiera Muzija Attendola. Godine 1447. dodijeljena mu je
zadaća da brani Milano od Mlečića, ali se on 1450. udruži s njime i nametne Milanu za
vladara” (str.100.), dok se vladavine mogu zadobiti oružjem, srećom i sposobnošću.
Sreća (fortuna) i sposobnost (virtu) što bi bilo ravno vrlini, izvrsnosti – smatraju se
mjerilom uspjeha vladateljskog.
4.3. O nasljednim monarhijama
Kako se nad monarhijama može vladati i vlast zadržati? U nasljednim monarhijama po jednoj
lozi vlast se lakše može sačuvati nego li u novim monarhijama. Tehnika održavanja
vlasti u nasljednim monarhijama temelji se na:
5
poštivanju poretka predaka
opreznom djelovanju
djelovanju prema prilikama
Čak i vladar osrednjih sposobnosti u ovom tipu vladateljstva mogao bi biti uspješnim
vladarom, no samo izvanredne okolnosti mogu prekinuti vladateljski kontinuitet ili kako
Machiavelli kaže „neka izvanredna ili moćna sila pa mu je otme (...)” (str.100.). No, i u
takvim okolnostima fortuna ima razumijevanja za vladara jer osvajači (osvajači) ne
mogu dovijeka držati kraljevstvo porobljenim jer ih uvijek zadesi zla kob pa kraljevstvo
opet „dolija” u ruke nasljednog vladara koji nema potrebe ulaziti u sukob s pukom;
narodu je miliji i spokojno može vladati bez potrebe igranja s „promjenama” poradi
toga što promjene „uvijek utiru put jedna drugoj” (str.100.).
4.4. O mješovitim monarhijama
Nastaju iz sklonosti ljudi da stalno mijenjaju vladare, naravno u nadi da će promjena biti
nabolje, tj. da će „time nešto popraviti” (str. 100.). Nada u popravljanje stanja naganja
ih laćanja oružja pa se onda kaju jer se stanje ne popravlja, već pogoršava. Machiavelli
smatra da novi vladar „mora ugnjetavati nove podanike” svim sredstvima koje povlači
nova vlast. Vladar ima i neprijatelje, koji su oštećenici pri osvajanju nove vlasti.
Naravno, vladar ima i prijatelje, ali oni su nezasitnici jer očekuju protuusluge za
osvajanje vlasti, te su i oni su potencijali neprijatelji. No, vladar ne može ići na njih
grubim sredstvima „kad im je obvezan“. Vladar na kraju mora imati nekog saveznika u
pučanstvu jer vladati sam ne može. Machiavelli smatra da se pobunjene zemlje „kad se
ponovno zadobiju, mnogo teže gube” (str.101.). Države osvojene na silu „pripadaju
prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i istom jeziku, ili ne pripadaju”
(str. 101.). Što u slučaju da pripadaju? „Kad se desi da pripadaju, veoma ih je lako
zadržati, pogotovu, ako nisu navikle živjeti slobodno; a da vlast nad njima bude sigurna,
dovoljno je iskorijeniti lozu starog vladara; jer što se drugoga tiče, kad ostaju stare
prilike, a nema razlike u običajima, ljudi će biti mirni” (str.101.). Ako netko osvaja
takve države valja postupati na ovaj način:
zatrti lozu staroga vladara
ne dirati namete jer bi to moglo biti izvorom buna
6
ne dirati zakone „tako da te države u najkraće vrijeme postanu jedno tijelo s njegovom
vlastitom državom” (str. 101.)
Osvoji li se vlast u nekoj državi koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima za njezino je
održavanje najbolje držati se promućurnosti i nastaniti se u istoj, osnovati naseobine kao
ključeve države i dovući dosta vojnika. Vladar mora oslabiti velikaše osvojenog
područja /države kako bi sam ojačao i paziti na strance došljake da ne ojačaju.
Machiavelli u državnim stvarima priziva dalekovidnost kako bi se lakše moglo
„doskočiti svim nevoljama”; napominje da nevolje ne dolaze same po sebi tj. one
nastaju „ako ih nismo predvidjeli” (str.103.).
4.5. O upravljanju državama
Svaki vladar suočen je s poteškoćama vladateljskim kad osvoji novi prostor, državu, bori se
različitim sredstvima kako bi zadržao vlast. Machiavelli zbori o dva načina upravljanja
državama:
vladar je jedan a sluge su njegovi ministri tj. ministranti koji pomažu pri oltaru upravljanjem
državom
vladar vlada s velikašima ne po milosti njegovoj već rodu plemenitome
4.6. O upravljanju gradovima i državama koji su prije živjeli po
svojim zakonima
Ima iskustava gdje su osvojene države navikle živjeti po „svojim zakonima i slobodi”.
Machiavelli savjetuje da se potonje mogu ukrotiti uz pomoć tri načina zadržavanja
vlasti:
uništenjem istih
nastanjivanje vladara samoga u njima
ostavljanjem zakona, prikupljanjem nameta i uspostavljanjem vlade nekolicine (oligarhije) s
kojom sklapa prijateljstvo i savez
7
Oligarhija je po naravi svojega položaja u zavisnosti od vladara – instalatera jer je isti
postavlja, a ona je u milosti i nemilosti njegove moći i volje. Ovdje se uspostavlja
simbiotička i ujedno sluganska struktura odnosa.
4.7. O novim vladavinama
Do istih se dolazi oružjem i hrabrošću, a one nastaju pojavom novog vladara. Do njih se
dolazi na temelju:
virtu (sposobnosti)
fortune (sreće)
Dulje se održava onaj koji se oslanja na virtu od onoga što se oslanja na fortunu. Vladari
postali vlastitom sposobnošću su „Mojsije, Kir, Romul, Tezej i njima slični” (str.107.),
a oni koji vladari postaju po svojim sposobnostima taj položaj teško stječu, ali ga lako
održavaju. No, ni oni ne mogu bez teškoća koje nastaju „dijelom od novih uredaba i
načina uprave koji su novi vladari prisiljeni provoditi hoće li da udare temelje svojoj
državi i osnuju vlast” (str.108.). U tim činidbama nailaze na otpor vladanih koji se
protive uredbama. Machiavelli stoga savjetuje: „Valja, stoga, udesiti tako da ih, kad
prestanu vjerovati, uzmogneš prisiliti da vjeruju” (str.108.). Novi vladari svojim
sposobnostima moraju skršiti otpor otpornika (protivnika), a kada uspješnicu dodirnu
počnu ih „štovati zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima,
oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni” (str.109.) Kad se nevjernicima slomi kičma
vladari, dakle, postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni.
4.8. O novim vladavinama koje se zadobivaju tuđom snagom i
tuđom srećom
Ima ljudi koji od običnih građana postanu vladarima, njima se fortuna osmjehne ali
Machiavelli kaže da se „s mnogo truda održavaju na vlasti” (str. 109.). Izvorno oni ništa
nisu napravili nego su naprosto imali sreću pa im je „država podijeljena, ili za novac, ili
milošću onoga koji podjeljuje” (str.109.). Ovaj tip vladara mogli bismo svrstati u
8
vladare ovisnike jer su naprosto instalirani i ovise o volji i milosti onih „koji su ih na
vlast podigli...” (str.109.) No, njihov položaj nije siguran jer nisu na vlast došli
sposobnostima već instalacijom i vlast teško mogu zadržati jer je uzrok vladanja izvan
njih. Iznenada postadoše vladarima i iznenada nestadoše, ali ako izraze sposobnosti,
imaju šanse preživjeti kao vladari. U prvom slučaju proizvodi se vladar – marioneta, a u
drugom marioneta pokušava pohvatat sve konce i na temelju sposobnosti dalje vladati.
Uz fortunu mora se pojaviti virtu. Tek tad se pojačavaju šanse vladateljskog
preživljavanja. Machiavelli navodi dva načina „na koje se – sposobnošću ili srećom –
postaje vladarom ...” (str.109.). Navodi i dva primjera „iz dana koje mi pamtimo. To su
Francesco Sforza i Cesare Borgia” (str.109.) „Francesco je doličnim sredstvima i s
velikom sposobnošću od obična građanina postao milanski vojvoda; a ono što je sa sto
muka stekao, zadržao je s malo truda” (str.110.). „Naprotiv, Cesare Borgia, pučki
nazvan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome
i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit i
sposoban čovjek koji hoće da se učvrsti u država što ih je zadobio tuđim oružjem i
tuđom srećom” (str.110.).
4.9. O onima koji se zločinstvima ispeše na vladarski položaj
Vladarom se, kako Machiavelli naučava, postaje uz pomoć virtu i fortune, ali ima i treći
način: uz pomoć zločinstva, koje prema Machiavelliju može biti put k vlasti, a taj način
postajanja vladarom naziva opakim. Tim se načinom doduše dolazi do vlasti ali se ne
stječe slava. Machiavelli: „Ne može se, doduše, nazvati vrlinom ubijanje sugrađana,
izdaja prijatelja, nevjera, milosrđe, bezboštvo; jer sve to može donijeti vlast, ali ne i
slavu” (str.114.). Osvajač mora u trenutku osvajanja države primijeniti neizbježna
nasilja tj. „počiniti ih odjednom, da ih ne bi danomice morao obnavljati, te da uzmogne,
ne obnavljajući ih, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza se dobročinstvima”
(str.115.).
9
4.10. O građanskoj vladavini
Vladarom se može postati i uz naklonost sugrađana u svojoj domovini. Machiavelli: „No sad
smo došli do drugog način, kad privatan građanin, ne zlodjelima ili nekim drugim
nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj
domovini, pa se sve to može nazvati građanskom vladavinom” (str.115.). Ovaj način
dolaženja na vlast ne zahtijeva virtu, fortunu koliko lukavost. Machiavelli: „Do te vrste
vladarskog položaja ljudi se uspinju ili s pomoću naroda ili s pomoću velikaša”
(str.115.). Narod ne voli vladavinu velikaša, velikaši vole vladati narodom i
„ugnjetavati ga” (str.115.). Machiavelli zaključuje: „a iz tih oprečnih nastojanja
ostvaruju se u gradovima jedna od triju posljedica : ili tiranija, ili demokracija, ili
bezakonje” (str.115.). U prispodobi naroda i velikaša Machiavelli je na strani časnijih
težnji naroda: „Težnje su naroda mnogo časnije od težnja velikaša, jer one hoće da
tlače, narod da ne bude tlačen” (str. 116.). Postane li netko vladarom uz pomoć naroda
mora zadržati njegovo prijateljstvo (populizam) i naklonost. Machiavelli zaključuje:
„Zaključit ću tek da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji
nema pomoći” (str.116.). U građanskoj vladavini vladar mora smisliti dobar način
vladanja kako bi zadržao vjernost građana: „Stoga razborit vladar mora smisliti način
vladanja da njegovi građani uvijek, i kakva god bila vremena, osjećaju potrebu za njim i
za državom, pa će mu uvijek biti vjerni” (str.117.).
4.11. O načinu mjerenja snage svih država
Machiavelli se dalje pita o vrstama tih država i načinima na koji se vladar može sam održati,
no postoji i mogućnost da mu je potrebna i „tuđa obrana”. Vlast se može održati
oslanjanjem na „vlastite resurse”: ljude, novac, vojsku i izgradnju utvrda, bedema,
festunga. Izgradnja jakih utvrda opomena je napadaču hoće li krenuti u napadaj.
Machiavelli primjećuje da „i nije lako navaliti na vladara koji ima tvrde gradove, a
narod ga ne mrzi” (str.117.). I dalje: „Na vladara se, dakle, koji ima tvrd grad a nije
omražen, ne može navaliti” (str. 118.). Pokuša li to itko ipak učiniti Machiavelli kaže
kako bi mogao biti osramoćen. Vladareve „uzdanice” u borbi protiv osvajača su
hrabrost podanika, tvrdi bedemi, odlučnost obrane i hrana.
1
4.12. O crkvenim državama
Na početku rasprave o crkvenim državama Machiavelli kaže da se one „stječu ili sposobnošću
ili srećom...” (str.118.). S druge pak strane potonje se održavaju na uredbama „koje se
oslanjaju na vjeru...” (str.118.). Vladari “imaju državu i ne brane je, imaju podanike i ne
vladaju njima” (str.118.). „Državu, kako nije branjena, nitko ne oduzima; podanici se,
zato što njima nitko ne upravlja, ne brinu za vladare, pa niti nastoje niti se mogu
odmetnuti od njih. Samo su takve države sigurne i sretne” (str.118.). Osnivač ovih
država je Bog. Machiavelli smatra da bi rasprava o ovim državama bila preuzetna i
drska: „No kako tim državama upravljaju viši uzroci do kojih ljudski um ne dopire,
neću više o njima govoriti; jer kad ih je Bog osnovao i podržao ih, bilo bi preuzetno i
drsko da čovjek o njima raspravlja” (str.118.).
4.13. O vrstama vojske uopće i o plaćenicima
Nakon pretresa različitih vrsta država, vladateljstva i tehnika vladanja Machiavelli svoju
savjetničku misiju produbljuje razmatranjem o vrstama vojski. Da bi vladar mogao
nesmetano vladati mora imati neke čvrste oslonce. Savjetuje da se vladar mora osloniti
na dobre zakone i dobru vojsku. Tek tada će temelji njegova vladateljstva biti „čvrsti,
inače mora propasti” (str.120.). Ne upušta se u raspravu o dobrim zakonima već se
usredotočuje na govor o vojsci. Svrha vojske je obrana države. Ima različitih vrsta
vojski. Machiavelli: „Vojska kojom vladar brani državu ili je njegova vlastita, ili
plaćenička, ili pomoćna, ili mješovita” (str.120.). Machiavelli dalje opisuje obilježja
pojedenih vrsta vojski. Plaćenička i pomoćna, po njemu, su beskorisne i pogibeljne.
Vladar i osnivač države ne može se osloniti na ove vrste vojske jer „nikad neće biti ni
jak ni siguran” (str.120.). Plaća je nedovoljna, a plaćenici su odani koliko je „kesa
puna”. Machiavelli savjetuje ne oslanjanje na ovaj tip vojske. Siguran oslonac
vladarima i državama je vlastita vojska. Ovu tezu ilustrira primjerom Mlečića: „Ako
ipak promotrimo uspjehe Mlečića, vidjet ćemo da su uspješno i slavno vojevali dok su
imali svoju vojsku” (str.121.).
1
4.14. O pomoćnim, mješovitim i vlastitim vojnicima
Pomoćna vojska je ona koja u datim prilika priskače upomoć i obranu. Ona može biti u datom
trenutku korisna ali i pogibeljna za onoga tko je pozove upomoć: „Sama po sebi,
pomoćna vojska može biti i dobra i korisna, ali je gotovo uvijek štetna po onoga koji je
pozove: bude li poražena, uništen si, pobjedi li, u njezinoj si vlasti” (str.122.). Prema
Machiavelliju razborit vladar će nastojati izbjeći takve vojske: „Razborit će vladar,
međutim, uvijek izbjegavati takve vojske i oslanjati se na vlastitu; radije će izgubiti
bitku sa svojom vojskom, nego li pobijediti s tuđom pomoći, jer neće smatrati kao pravu
pobjedu onu što ju je postigao tuđim oružjem” (str.123.).
4.15. Što mora vladar uraditi s obzirom na vojsku
Savjetodavac Machiavelli točno savjetuje koje su dužnosti vladara glede vojske; vladar se
mora baviti „ratom, vojnim pravilima i stegom; jer to je jedino zvanje koje dolikuje
zapovjednicima, a njegova je moć tolika da ne podržava one koji su se kao vladari
rodili, nego često puta običnim građanima pomaže da se popnu do te časti” (str. 124.).
Vladar može izgubiti državu zbog hedonizma i zapuštanja vojničkog umijeća .
Machiavelli: „S druge strane vidimo da su vladari, kad su više mislili na zabave nego li
na oružje, gubili države. Prvi razlog s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog
umijeća, dok je prvi uvjet da državu stječeš iskustvo u tome umijeću” (str.124.). Vladar
ne smije zanemariti skrb o vojnim vještinama kako u miru tako i u ratu. Dva su načina
skrbi i vojnim vještinama – vježbanjem i umom. Vježbanje podrazumijeva
svakodnevno obnašanje vojnih aktivnosti, a umni način učenje – vojnu doktrinu.
4.16. S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude
Machiavelli se dalje pita o postupanju vladara spram prijatelja i podanika, želi li vladar opstati
u vladateljstvu ne smije težiti tomu da bude dobar. Tako se Machiavelli udaljava od
antičke ideje dobra i oslobađa vladara etičkih zasada i kočnica. Na jednom mjestu
ovako kaže: „Stoga vladar koji želi opstati nužno mora naučiti da ne bude dobar, pa se
toga držati, ili od toga odstupiti, već prema potrebi” (str.126.). Kad se o ljudima i
1
vladarima radi, obilježeni su nekim svojstvima kao što su darežljivost, škrtost,