-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
Najbolje izvedbe Bachovih 6 suita za solo violončelo Koja je
izvedba Bachovih 6 suita za violončelo solo najzanimljivija?
Bachovih 6 suita za solo violončelo jest ciklus suita napisan za
solo instrument (bez ikakve pratnje) i sastoji se od šest suita:
suita u G-duru, BWV 1007
suita u d-molu, BWV 1008
suita u C-duru, BWV 1009
suita u Es-duru, BWV 1010
suita u c-molu, BWV 1011
suita u D-duru, BWV 1012
Djelo je pretežno poznato iz rukopisa Bachove druge žene, Anne
Magdalene kao i iz nekoliko prijepisa. Iako neki muzikolozi drže
ovo djelo za Violu pomposu, instrument s 5 žica nalik današnjoj
violi, većina se danas ipak slaže da se radilo o manjem tipu
violončela s dodanom petom žicom (tzv. violoncello piccolo). Iako
se Bach citira kao izumitelj viole pompose, on ga nigdje ne
spominje u svojim radovima. Sigiswald Kuijken ga izvodi s tzv.
violoncellom da spallom. Suite su prva čista instrumentalna
glazbena forma iz koje su nastale sve ostale: sonata, simfonija,
koncert itd. Izvor im je u srednjem vijeku kada su svirači lutnji
izvodili nizove popularnih plesova. S vremenom su stavci postajali
stilizirani i apstraktniji uz zadržavanje ritma i struktura izvorne
melodije. U Bachovom dobu skladbe su postale toliko apstraktne da
nikome ples nije padao na pamet.
Svaka suita ima po šest stavaka nazvanih francuskim imenima od
kojih su svi, osim uvodnog Preludea, plesni. Raspored stavaka je,
izuzme li se pretposljednji, stalan: prvi je Prelude, drugi
Allemande, treći Courante, četvrti Sarabande. Peti je stavak
promjenjiv (u 1. i 2. suiti to je Menuet I. i II.; u 3. i 4. suiti
Bouree I. i II.; u 5. i 6. suiti Gavotte I. i II.). Posljednji
šesti jest Gigue. Od 1717. do 1723., kada je Bach skladao ove
Suite, pa do danas, transponirane su za više od 20 različitih solo
instrumenata od kojih je možda najzanimljiviji viola da gamba.
Allemande je njemački ples u 4/4 mjeri s ornamentalnom melodijskom
linijom. Courante je lagani i brzi francuski ples, a riječ courante
ima smisao strujanja.
Sarabande je spori španjolski ples orijentalnog podrijetla.
Gigue je živahni engleski ples u trodobnoj mjeri. Ovoj
nepromjenjivoj strukturi Bach dodaje umjetnički slobodni Prelude na
početku kao i svijetli, brzi stavak između Sarabande i Giguea. Kako
smo već naveli, u prva dva stavka to je Menuet, a u iduća dva to je
Bourree dok je u dva završna stavka riječ o Gavotti. Svi su stavci
u temeljnome tonalitetu suite, osim drugog dijela promjenjivog
stavka (Menuet II., Bouree II., Gavotte II.) koji je većinom u
paralelnom tonalitetu.
Bachove su suite bile nepoznate dok ih u prvoj polovici 20.
stoljeća nije počeo popularizirati katalonski čelist Pablo Casals.
Danas su školsko gradivo i temeljni violončelistički repertoar.
Starije generacije čelista težile su romantičnoj izvedbi sa
pijevnim frazama, tonskoj mekoći i virtuoznosti. Suvremene izvedbe
slijede principe korektnosti bez grandioznih legata, virtuoznih
pasaža i arpeggia. Čelistima su Bachovih 6 suita za violončelo solo
ekvivalent uspona na Everest jer je za vrhunsku izvedbu potreban
nadprosječan talent te dugotrajno i pomnjivo proučavanje partitura.
Djelo sam snimio 1975. na Revoxu sa koincidentnim parom mikrofona u
izvedbi splitskog sveučilišnog profesora dr. fizike, na njegovu
zamolbu, inače strastvenog violončelista.
Veliki čelisti snimili su ovo djelo s promjenjivim uspjehom.
Nije postignuta suglasnost koja je izvedba najbolja, a koliko je to
teška zadaća možda najbolje ilustrira slavni Mstislav Rostropovič
koji ga je snimio tek u svojoj 68. godini. Njegova snimka iz 1995.
godine je postala čuvena mnogo prije nego što je izdana. U nastavku
ćemo analizirati poznatije izvedbe i pokušati odlučiti koja je
najzanimljivija.
Sigiswald Kuijken s violoncellom da spallom
Bach Cello Suites - Sigiswald Kuijken - violoncello da
spalla
Bach album – viola da gamba
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
Glazba je u svojoj biti komunikacija: skladatelj komunicira s
auditorijem, dok njegove zamisli, intelektualna stanja i emocije
prenosi svojom tehnikom i osobnošću sam glazbenik. Instrumentalni
recital je najneposredniji i najintimniji odnos. To je gotovo
neugodno sučeljavanje umjetnika i publike. Posebno ako je riječ o
violončelu čiji je ton gotovo ljudski pa ne oprašta ni najmanju
pogrešku i nedosljednost. Ova intimnost i neposrednost izvedbe čini
suite za violončelo Bachovim najpopularnijim djelom. Svatko
ponaosob ima vlastitu najbolju izvedbu, a poznavatelji struke
gorljivo brane različite izvedbe. Pablo Casals Početkom 20.
stoljeća, Bachove su suite bile skoro nepoznate. Neki su ih čelisti
koristili za tehničke vježbe, ali nisu ih javno izvodili. Tu je
naviku 1933. prekinuo čuveni katalonski dirigent, skladatelj,
klavirist i nenadmašni čelist Pablo Casals koji je prepoznao
njihovu osjećajnost, melodiju i zahtjevnu tehničku virtuoznost.
Bachove su suite postale Casalsov zaštitni znak, a njegove su
izvorne snimke dostupne svima. Od tada su postale neizostavnim
dijelom repertoara svakog čelista.
Kada su se ove snimke prvi put pojavile između 1930. i 1940.
godine predstavljale su jedinstven, mogli bismo reći ezoteričan
koncept. Danas su njegova umjetnička i tehnička dostignuća
neupitna, ali uvijek će se pronaći poneki slušatelj kojemu se neće
svidjeti ono što čuje. Vremena su se promijenila i danas je pristup
Bachovim suitama za čelo potpuno različit.
Kada se Casalsova snimka po prvi put usporedi s današnjima, čini
se da zvuči nezgrapno dok gudalo sječe akorde poput noža.
Intonacija luta, a prsti pritiskuju žice tako jako da note
odzvanjaju prije nego se zasviraju. Tehnika se snimanja ne može
usporediti s današnjom. Međutim, taj dojam je kratkotrajan i
prolazan. Ono što u početku možda zvuči grubo i brzo, uskoro se
percipira kao skladno. Intonacija nije neispravna, nego izrazito
skladna. Što vrijeme više odmiče, tonovi su u bržim stavcima sve
neodoljiviji. Casals svakim pokretom tvori jedinstveno glazbeno
iskustvo. Poslušamo li Courante i Sarabande iz Pete suite
primijetit ćemo neku površinsku buku dok zvuk ima realizam i snažan
Casalsov tonus.
Od Casalsa, pa do danas poznate su snimke napravili Pierre
Fournier, Anner Bylsma, Paul Tortelier, Mstislav Rostropovič, Yo-Yo
Ma, Pieter Wisplewey, Steven Isserlis, Jacqueline duPre, Janos
Starker, Daniil Shafran i mnogi drugi više ili manje poznati
čelisti.
Janos Starker
Mađarski je glazbenik Janos Starker od 1948. bio glavni čelist
Dallas Symphonyje, Metropolitan Opere i Chicago Symphony Orchestra
pod ravnanjem Fritza Reinera, Antala Doratija i Georgea Szella.
Solo karijera bila mu je na vrhuncu 60-tih godina prošlog stoljeća
s impresivnim popisom 165 djela. Bio je poznat po senzualnom,
tehnički besprijekornom, toplom vibrantnom tonu violončela. Snimio
je Bachove Cello Suite pet puta, a dvije su i danas dostupne na
CD-ima i SACD-u. Prva trijumfalna snimljena je 1965. za Mercury
Living Presence. Snimka je postavila opće prihvaćena pravila,
donijela reputaciju tehničke perfekcije i vrhunske ekspresivnosti.
Međutim, mnogi drže kako transfer s LP na CD medij nije bio tako
idealan, dok se izvedba na SACD-u drži mnogo uspješnijom. Drugi CD
posljednja je Starkerova snimka, a mnogi je drže najboljom. Iako je
tehnički briljantna zadržala je umjetničku snagu. Zbog toga je
mnogi stručnjaci preporučuju kao najbolju, posebno na SACD
mediju.
Pablo Casals izvodi 6 Bachovih suita za violočelo solo
Janos Starker Bach Suites For Cello Solo SACD
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
Pierre Fournier
Pierre Fournier (1906.-1986.) rođen je u Parizu, a bio je poznat
kao violončelistički aristokrat. Razlog je tome bilo njegovo
osjetljivo lirsko muziciranje i besprijekorna artistička izvedba.
Otac mu je bio general, a u ranoj ga je dobi majka podučavala
sviranju klavira. S devet je godina pretrpio lakši oblik
poliomijelitisa te je dijelom izgubio pokretljivost nogu i stopala.
Zbog toga nije mogao koristiti pedale klavira pa se prebacio na
violončelo. Pierre Fournier svirao je na 3 različita instrumenta:
Jean-Baptiste Vuillaume iz 1863., Matteo Goffriller iz 1722. te na
vrlo rijetkom i vrijednom Charles Adolphe Maucotel violončelu iz
1849. S Maucoutelom je svirao posljednjih 18 godina karijere te ga
je koristio pri svojim najvrjednijim snimkama. Mnogi drže da su
njegove izvedbe bliže biti Bachove glazbe od svih ostalih koji su
to pokušali. Briljantna izvedba, vrhunska tehnika, koherentnost uz
potpuno razumijevanje Bachove fraze i artikulacije. Dovoljno je
poslušati samo Prelude prve suite u G-duru kako bi utvrdili kako je
riječ o superiornoj izvedbi koja na sebi svojstven, umjetnički
način karakterizira svaki trenutak Bachove glazbe. Pa ipak,
povremeno se pojave manji nedostaci, ali oni su u tako malom i
neprimjetljivom broju da ih se može zanemariti. Fournierova
intonacija možda ima malu prednost usporedimo li je s njegovim
virtuoznim rivalima. Fournierov je rubato čvrst i potpuno obuzdan,
a primjenjuje se isključivo u svrhu oživljavanja Bachovoga
formalnoga notnog zapisa. U bržim stavcima Courante, Gavotte i
Bourréea glazba kao da pršti dok je u sporijem tempu, poput
Sarabande, trajanje tona nepogrešivo točno. Umjetnička je
ekspresija povrh svega okrunjena elokvencijom, liričnošću i
besprijekornom izvedbom. Dodamo li tomu vrlo detaljan tonski zapis,
možemo ovu snimku uvrstiti u sam vrh.
Paul Tortelier Tortelierov pristup Bachu emotivnom dubinom ne
godi svakom. Posebno su osjetljivi oni koji traže autentičnu
izvedbu. Tortelier svira na suvremenom instrumentu, ali ima prizvuk
romantičnog dodira jer zavodljivo odugovlači fraze na mjestima gdje
bi drugi brzali i primjenjivali glissando koji Bach sigurno nije
zapisao. Bez obzira na to, ova će vas izvedba brzo dovesti do
istinskoga glazbenog doživljaja pa se zato može preporučiti. Jedan
je od razloga romantične izvedbe možda to što je snimka napravljena
u londonskoj Temple Church poznatoj po izvrsnoj rezonantnoj
akustici. Dugo vrijeme odjeka kružnog hrama blagonaklono doprinosi
Tortelierovim romantičnim vizijama Bachovih suita. Jeka je precizno
zahvaćena izvrsnim umijećem ton majstora pa slušatelj uranja u
toplinu zvuka, ali izvođaču to tehnički onemogućava prebrz tempo.
Tortelierova je izvedba stoga ekspanzivna, uočljivo opuštenija i
sporija. Sasvim je očito kako tom pristupu najbolje leže izvedbe
stavaka sporijeg tempa poput Sarabande, što omogućuje ushićeni
razvoj melodije. Iskusniji su slušatelji možda navikli na bržu
izvedbu Giguea i Bouréea, ali Tortelier je krajnje uvjerljiv,
posebno u zadanim akustičkim uvjetima. Neupitno je Tortelierovo
znanje i iskustvo da svaku suitu izvede pripadajućim karakterom.
Tako je Suita br. 5, ispunjena pomnjivom, skoro sumornom
introspektivnom izvedbom, posebno Prelude koji prožima sam sebe.
Ostale suite u molu, poput one br. 2, oštre su i dramatične s
virtuoznim naglašavanjem učinaka. Dovoljno je poslušati vrlo
rijetko umijeće sviranja u prvom Menuetu (peta skladba na drugom
CD-u) ili tonski vatromet Suite br. 3 s izraženom ekstrovertiranom
smjelošću. Možemo zaključiti da Tortelier neustrašivo kroči
glazbenom scenom što nikog neće ostaviti hladnim, posebice u vrlo
živom tempu samog kraja suite. Za razliku od toga, izvedba je suite
br. 6 nježna i milostiva. Svatko se može uvjeriti u Tortelierevu
vrhunsku tehniku jer su način fraziranja i odabir tempa posljedica
životnog iskustva i ogromne prakse. To je vizija stare škole, puna
integriteta u zahtjevnoj akustičkoj okolini koja se punopravno nosi
sa svim ostalim izvedbama koje smo već čuli.
Paul Tortelier
Pierre Fournier
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
Steven Isserlis
Steven Isserlis, kojemu je prema vlastitim riječima od najranije
mladosti uzor bio Daniel Šafran, prije izvedbe traži
interpretativnu ideju vodilju izvan glazbe te nudi vrlo razrađen
koncept. Za njega Suite predstavljaju, osim glazbenih, i religijske
vrednote što potiče dodatan interes za njegove izvedbe. Steven
Isserlis zastupa stav kako se suite ne bi trebale snimati za široku
publiku, nego kao osobno glazbeno-umjetničko postignuće. Bez obzira
koliko se netko slaže s tim stavovima, Isserlis je ipak svojom
izvedbom dao nešto novo i zanimljivo, a uza sve nabrojeno i nešto
neopisivo dobro i kvalitetno. Isserlis temelji izvedbu na
kombinaciji četiri najranija sačuvana manuskripta, pretežno na
kopiji Anne Magdalene, a izvodi i stručno obrađene završetke suita
uz tri dodatne snimke temeljem najranijih manuskripta. Slušatelj
tako stječe uvid u zadivljujuće varijacije tempa i ornamentacije.
Iako to ne možemo primijetiti pri slušanju, Isserlis suitama
pridaje religijsko značenje te sugerira njihov ekspresivni
značaj.
Bez obzira na mističnu interpretaciju, stručnjaci su suglasni
kako su Isserlisov ton i tempo potpuno ispravni. Stavci poput
Menueta u Suiti br. 2 prozračni su i protočni, puni energije i
poletnosti. Međutim, ozračje je izvedbe skladbi uvijek dvorsko,
odmjereno i suzdržano, a ne razuzdan seoski ples. Pri izvedbi se
nikada ne osjeća pritisak tehničke zahtjevnosti, već se slušatelj
stalno predaje emocionalnoj ushićenosti. Isserlisova izvedba uvodi
Bachovo djelo kroz velika vrata na teritorij malobrojnih velikana
čela pa ova izvedba može ponosno stajati pored Casalsa ili
Rostropoviča, a sigurno će je netko izabrati kao favorita. Mstislav
Rostropovič Jedan od najpoznatijih violončelista u drugoj polovici
20. stoljeća po izvedbama klasičnih i suvremenih djela. Od rane mu
je mladosti sviranje bila strast. Prvo svira klavir, a zatim
violončelo koji je studirao na konzervatoriju u Moskvi gdje mu je
profesor bio Šostakovič. Solo narav suita od svakog tko ih izvodi,
traži vlastitu, strogo individualnu interpretaciju glazbe. U tome
prednjači osobni pristup Mstislava Rostropoviča npr. Suiti br. 1 u
G-duru. Izvedba je u vrlo brzom tempu gdje sama glazba govori za
sebe. Ujedno je to dokaz njegove virtuoznosti. G-dur suita je
najpoznatija i najatraktivnija te se vrlo često koristi na TV-u i u
filmovima. Daniel Šafran …Danas u svijetu postoji vrlo velik broj
vrsnih glazbenika koji suvereno vladaju tajnama tehnike umijeća
sviranja svojih instrumenata; ali za mene, prije svega, ključna je
osobnost. S najdubljim poštovanjem čitam ono što piše u notama, ali
umjetnik ima pravo čitati vlastitim očima. Iz intervjua za BBC,
1995.
Nekad nenadmašan virtuoz emocionalnoga pjesničkog izražaja,
danas je pomalo zaboravljen. Razlog tome može biti što je snimao
samo za tvrtku Melodija. Rođen je u Petrogradu 1923., a umro u
Moskvi 7.2.1997. u 74. godini. Bio je u glazbenom okruženju prije
rođenja jer su mu roditelji bili studenti glazbe. Već sa četiri
godine tražio je od oca poduku, a s osam je godina dobio prvi
violončelo i započeo poduku na Petrogradskom konzervatoriju kod
profesora Alexandera Shtrimera. Prvi javni nastup imao je kao
desetogodišnjak na Konzervatoriju, a prvi orkestralni nastup imao
je godinu dana kasnije pod ravnanjem britanskog dirigenta Alberta
Coatese.
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
U dobi od 14 godina dopušten mu je nastup na glazbenom
natjecanju, a izvedba mu je opisana kao filigranska virtuoznost i
pjesnička pojava. Šafran skreće na sebe pozornost javnosti: postao
je senzacija i osvojio prvu nagradu - veličanstveni violončelo
graditelja Antonija Amatija. Na njemu je svirao cijeli svoj život i
nikad ga nije mijenjao. U idućih nekoliko godina na međunarodnim
natjecanjima dijeli prvo mjesto s Rostropovičem. Član žirija David
Oistrakh izjavio je kako su obojica vrhunski majstori svog
instrumenta. Međutim, ova dva glazbena suparnika imali su vrlo
različit temperament, što ih je i dovelo do različitih karijera.
Šafran je bio poznat po svojoj finoći i uglađenosti, poetskoj
senzibilnosti i izvanrednoj paleti boja te mu je više odgovarao
suzdržaniji romantični i impresionistički repertoar. Po mišljenju
kritike Bachove suite su mu veličanstvene, iako su snimljene
neodgovarajućom mikrofonskom tehnikom. Diskografija mu je
impresivna, ali teško nabavljiva.
Šafranov prvi nastup u Americi bio je 1960. u New Yorku u
Carnegie Hallu. Britansku je premijeru imao 1964. koncertima u
Wigmore Hallu i Royal Festival Hallu. Nakon toga u nekoliko navrata
oduševljava Japan i Australiju.
Šafran se drži umjetnikom koji je najiskrenije poetski
izvodio
glazbu. Njegov vibrato, fraziranje i virtuoznost tvorili su
sinergiju s osobito strastvenom izvedbom. Karakteristika
njegovog stila bila je vrlo bogata paleta tonskih boja koju
nitko
nije mogao imitirati, a to je vrlo neobična karakteristika
baroknog instrumenta. Pored toga je imao jaku osobnost koja
mu je pružala neograničenu glazbenu slobodu te nedostižnu
tehničku perfekciju. Razvio je niz novih i neobičnih tehnika
koristeći palac i četvrti prst, a relativno krupna građa ruku
uz
Amatijev čelo, neznatno manjih dimenzija, omogućila mu je
nedostižne zahvate. Područje vibrata bilo mu je vrlo široko,
a
vrlo lako je postizao staccato i spiccato generirajući
gudalom
prekrasan svilenkasti srebrni zvuk. Potezi gudalom bili su
mu
poput violinističkih; vrlo laki, bez napora, a istovremeno
energični. Izvedba mu je bila strogo individualna uz
pripremne
rituale prije, sa zatvorenim očima za vrijeme koncerta.
Steven Isserlis, kojem je kao glazbenik bio uzor i kućni
prijatelj, tvrdi da se Šafran kao čelist i glazbenik razlikovao od
svih ostalih. U vrijeme konvergiranja glazbenih stilova ostao je
svoj. Vibrato, fraziranje i ritam tvorili su mu jedinstvenu
cjelinu; virtuoznost je određivala glazbeni izražaj, a strastvena,
poetska i jednostavna glazbena osobnost dolazila je iz dubine duše.
Možda je to razlog zbog kojeg ga, posljednji student Mistislava
Rostropoviča, Stjepan Hauser uzima za svojega najvećeg uzora.
Šafran je cijeli svoj život svirao isti instrument. Violončelo
Antonio Amati dobio je kao nagradu sa 14 godina i nikada se nije
odvajao od njega. Točan datum nije poznat, a vjerojatno datira iz
1630. Napravio ga je Antonio Amati, stariji sin Andrea Amatija,
pretpostavlja se između 1540. i 1607. ili 1555. i 1640. To je
veličanstven instrument, ali nešto manjih dimenzija. 1997. obitelj
ga je donirala muzeju Glinka. Često se postavljalo pitanje je li
Šafranov Amati imao dovoljnu akustičku snagu za koncerte? Šafranove
snimke jasno pokazuju da mu ne nedostaje snage i u to se možemo
uvjeriti poslušamo li snimku od 17.09.1969. - Bachove suite u svom
najboljem obliku.
… Od ostalih snimaka možemo spomenuti Antonia Janigra, Yo-Yo Ma,
Pieter Wispelwey, Anner Bylsma, Joachim Eijlander. Barokna čela ili
autentične instrumente, koji prekrasno zvuče, koriste Wispelwey,
Linden i Bylsma. Violoncello da spalla s 5 žica, koristi Sigiswald
Kuijken, a Stradivarija koristi Julian Lloyd Weber. Prije su na
njemu svirali Rostropovič, du Pre, Bernard Greenhouse te Heinrich
Schiff. Dakle, s tehničke strane ovi su instrumenti prekrasni.
Postoji i čitav niz snimaka suita npr. za violu da gamba, od kojih
bi izdvojio noviju snimku Fahmi Alqhaia.
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
-
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm
Za audiofile: Koristeći Foobar DSD Procesor, FLAC signal
rezolucije 16 bita, frekvencije sempliranja 44100 Hz može se
konvertirati u DSD 128 i proslijediti u DSD DAC npr. Topping D30
koji napaja pojačalo za slušalice. Posebno dobar rezultat postiže
se Sennheiser HD 598 slušalicama i pojačalima niske izlazne
impedancije npr. Audio Technica. Više o tome ovdje.
http://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htmhttp://www.audiologs.com/ozrenbilan/sitemap.htm