Nek Zabava Pocne

NICCOLÒ AMMANITI

NEK ZABAVA POČNE

Naslov izvornika: Che la festa cominci

S talijanskoga prevela Snježana Husić

Anatoleu

koji me izvukao iz kutije

I. Postanak

Suicide is painless

It brings on many changes...

The game of life is hard, to play

I’m gonna lose it anyway

The losing card I’ll someday lay

So this is all I have to say.

MASH, Suicide is painless

Ti si snažan, ti si zgodan, ti si nepobjediv,

ti si neuništiv, ti si... Ah... Ah... Kantautor.

EDOARDO BENNATO, Kantautor

1.

Za jednim od stolova picerije Jerry 2 u mjestu Oriolo Romano

okupile su se Zvijeri Abadonove.

Njihova vođu, Saveria Monetu zvanog Mantos, morile su

brige.

Stanje je bilo ozbiljno. Ne uspije li ponovno preuzeti kontrolu

nad sektom, to bi mogao biti posljednji skup Zvijeri.

Nije tome tako davno da su se počeli osipati. Najprije je otišao

Paolino Scialdone zvan Kosac. Napustio ih je, bez riječi, i postao

članom Djece Apokalipse, sotonističke skupine iz Pavie. Nakon

samo nekoliko tjedana, Antonello Agnese zvan Molten kupio je

rabljeni Harley Davidson i pridružio se Hell’s Angelsima iz Subiaca.

A za kraj, Pietro Aicula zvan Nosferatu, Mantosova desna ruka i

legendarni utemeljitelj Zvijeri, oženio se i otvorio trgovinu

klimatizacijskim uređajima u Abetoneu.

Ostalo ih je četvero.

Bilo je nužno obratiti im se krajnje ozbiljno, dovesti ih opet u

red i vrbovati nove sljedbenike.

„Mantose, što ćeš ti naručiti?” upitala ga je Silvietta, vestalka

grupe, kosturasta riđokosa s dva okrugla oka izbuljena ispod tankih

obrva smještenih previsoko na čelu. U jednoj nosnici i posred usne

nosila je srebrnu kariku.

Saverio rastreseno baci pogled na jelovnik. „Ne znam...

Mornarsku pizzu? Ne, radije ne, češnjak mi teško padne na želudac...

Ma, nek budu rezanci s mesom.”

„Recept im je seljački, al’ su ko bog!” pozdravio je taj izbor

Roberto Ugrisco zvan Murder, debeljko visok gotovo dva metra,

dugačke kose obojene u crno i s dioptrijskim naočalama masnih

stakala. Nosio je odrpanu majicu grupe Slayer. Inače iz Sutrija,

studirao je pravo u Rimu i radio u Hobicentru u Vetralli.

Saverio odmjeri pogledom svoje sljedbenike. Premda su prešli

tridesetu, još su se oblačili kao hrpa šugavih metalaca. A lijepo ih je

stalno kumio: „Morate djelovati normalno, riješite se tih pirsinga,

tetovaža, zakovica...” Ali nije bilo pomoći.

Što je, tu je, rezignirano pomisli.

Mantos je podignuo pogled i vlastiti mu se lik ukazao kao

odraz u zrcalu s reklamom za pivo Moretti, obješenom iza šanka

picerije. Suhonjav, metar i sedamdeset dva, s dioptrijskim naočalama

metalnih okvira, tamne kose koju je češljao na desnu stranu. Nosio je

svijetloplavu košulju kratkih rukava zakopčanu do grla, tamnoplave

hlače od prugastog samta i koledžice.

Normalna osoba. Kao i svi veliki stjegonoše Zla: Ted Bundy,

Andrej Čikatilo, Jeffrey Dahmer, ljudožder iz Milwaukeeja. Ljudi

koje ne biste ni pogledali da ih sretnete na ulici. A bili su Sotonini

miljenici.

Što bi na mom mjestu učinio Charlie Manson, da je imao takve

šugave sljedbenike?

„Učitelju, moramo razgovarati s tobom... Razmišljali smo o

nečemu, u vezi sekte...” zaskočio ga je Edoardo Sambreddero zvan

Zombi, četvrti iz skupine, mršav dugonja koji nije mogao ni okusiti

češnjak, čokoladu i gazirana pića. Patio je od prirođene upale

jednjaka. Pomagao je ocu, koji je u Manziani imao obrt za

postavljanje električnih instalacija. „Mi kao sekta praktički ne

postojimo.”

Saverio je slutio kamo sljedbenik smjera, ali pravio se da ne

shvaća. „Kako to misliš?”

„Kad smo posljednji put izvršili krvnu zakletvu?”

Saverio slegnu ramenima. „Prošlo je nekoliko godina.” „Na

intemetu, na primjer, nema ničega o nama. A o Djeci Apokalipse

koliko hoćeš”, promrmljala je Silvietta, tako tihim glasićem da je

nitko nije čuo.

Zombi je u svog vođu uperio slanac. „Sve ovo vrijeme, što

smo uopće izveli?”

„Od svega što si obećao, što smo stvarno učinili?” pridružio se

Murder. „Ljudske žrtve nismo ni primirisali, a govorio si da će toga

biti na bacanje. A što je s inicijacijskim obredima s djevicama? A sa

sotonističkim orgijama?”

„Da se razumijemo, ljudsko žrtvovanje smo imali, itekako smo

ga imali”, razdraženo napomenu Saverio. „Možda nije uspjelo, ali ga

je bilo. A imali smo i orgiju.”

Godinu prije, u studenom, Murder je u vlaku za Rim upoznao

Silviu Butti, studenticu psihologije. Imali su mnogo toga

zajedničkog: oboje su navijali za Lazio, voljeli su filmove strave i

užasa, Slayer i Iron Maiden, uglavnom, stari dobri heavy metal iz

osamdesetih. Četali su na netu i viđali se subotom poslijepodne na

Korzu.

Saveriu je sinulo da bi Silviu Butti mogli žrtvovati Sotoni u

šumi kod Sutrija.

Imali su samo jedan problem. Žrtva je morala biti djevica.

Murder je bio spreman staviti ruku u vatru. „Sve sam probao, ali kad

sam je htio povaliti, nije bilo šanse.”

Zombi je prasnuo u smijeh. „Nije ti palo na pamet da se možda

ne želi poševiti s hrpom sala kao što si ti?”

„Idiote, nevinost je njezin osobni izbor. Sto posto je djevica. A

osim toga, oprostite, ali da kojim slučajem i nije, što će se dogoditi?”

Saverio, učitelj i teoretičar skupine, bio je zabrinut. „Pa, stvar

je prilično ozbiljna. Žrtva bi bila besmislena ili, još gore, mogla bi

nam se obiti o glavu. Nezadovoljene, sile pakla mogle bi se obrušiti

na nas i uništiti nas.”

Nakon sati i sati rasprave i pretraživanja na intemetu, Zvijeri

su zaključile da neporočnost žrtve nije od presudne važnosti. Tad su

razradili plan.

Murder je pozvao Silviu Butti na večeru u Oriolo Romano.

Tamo, uz svjetlo svijeća, počastio ju je punjenim valjušcima od riže,

filetiranim bakalarom i kriglom piva u kojoj je rastopio tri tablete

rohipnola. Pred kraj večeri, studentica se jedva držala na nogama i

frfljala je besmislice. Murder ju je na rukama odnio u auto i, uz

izliku da idu promatrati svitanje na jezero Bracciano, odvezao ju je u

šumu kod Sutrija. Tamo su Zvijeri Abadonove već podigle žrtvenik

od sedrenih blokova. Onako polusvjesnu, djevojku su skinuli i

položili na žrtvenik. Saverio je zazvao Nečastivog, kokoši odrubio

glavu i krvlju poprskao studentičino golo tijelo, a onda su se svi

izredali na njoj. Zatim su iskopali raku i djevojku živu zakopali.

Obred je bio obavljen i sljedba se otisnula na svoje putovanje

mračnim predjelima Zla.

Problemi su iskrsnuli tri dana poslije. Zvijeri su upravo izašle

iz kina Flamingo, gdje su pogledale Teksaški masakr motornom

pilom: Početak, kad se pred njima stvorila Silvia. Djevojka je sjedila

na klupi u parku i jela lepinju. Nije se baš dobro sjećala one večeri,

ali imala je dojam da se izvrsno zabavila. Rekla im je da si je sama

prokopala put na površinu kad se probudila pod zemljom.

Saverio ju je primio kao službenu svećenicu sekte. Nakon

nekoliko tjedana, ona i Murder su se zaručili.

„Da, istina, imali ste svoju orgiju”, od nelagode se zasmijuljila

Silvietta. „Stoput ste mi pričali o tome.”

„Da, ali nisi bila djevica. Pa dakle, tehnički gledano, obred nije

uspio...” oglasio se Zombi.

„Ali, kako ste mogli pomisliti da sam djevica? Prvi put sam

se...”

Saverio se umiješa: „Svejedno, to je bio sotonistički obred...”

Raspravu je prekinuo Zombi: „Okej, pustimo sad žrtvovanje,

što smo još izveli?”

„Zaklali smo nekoliko ovaca, čini mi se. Zar nismo?”

„I osim toga?”

Mantos je nesvjesno podignuo glas: „Osim toga! Osim toga!

Osim toga, tu su i natpisi na nadvožnjaku kod Anguillare Sabazie!”

„Mo’š mislit. Znaš li ti da su Paolino i oni iz Pavie priklali

časnu?”

Jedino što je na to mogao vođa Zvijeri Abadonovih bilo je da

nadušak ispije čašu vode.

„Mantose? Shvaćaš li ti to?” Murder je rukom zaklonio usta:

„Priklali su pedesetosmogodišnju časnu sestru.”

Saverio slegnu ramenima. „Uobičajeno sranje. Paolo nas samo

hoće natjerati da se grizemo, požalio je što nas je ostavio.” No imao

je osjećaj da to nije obično sranje.

„Je l' ti pratiš vijesti?” nesmiljeno je nastavio Murder. „Sjećaš

se one časne iz Caianella koju su u okolici Pavie našli odrubljene

glave?”

„I što s tim?”

„To su učinila Djeca Apokalipse. Pokupili su je na autobusnoj

postaji, a onda joj je Kurtz odrubio glavu dvosjeklom sjekirom.”

Saverio je mrzio Kurtza, vođu Djece Apokalipse iz Pavie.

Uvijek je bio štreber. Uvijek je u svemu pretjerivao. Bravo, Kurtz!

Čestitam! Najbolji si!

Saverio prijeđe rukom preko lica. „U redu, društvo... Ali

morate uzeti u obzir da mi je ovo bilo stvarno teško razdoblje. Dobio

sam blizance. Pa taj prokleti kredit za novi stan.”

„Nego, kako su malci?” upita Silvietta.

„Protočni bojleri. Jedu i seru. A noću nam ne daju oka sklopiti.

Onda su još i osip dobili. Dodajmo tome i da je Serenin otac

operirao zdjelicu i sad je sav posao u salonu namještaja pao na moju

grbaču. Recite, kako da ja poduzmem nešto za sektu?”

„Čuj, imaš u salonu nešto na sniženju? Htio bih kupiti trosjed

na razvlačenje, mačka mi je uništila stari”, javi se Zombi.

Vođa Zvijeri nije slušao, mislio je na Kurtza Minettija. Visok

metar i žilet. Slastičar po zanimanju. Već je živog zapalio zastupnika

proizvođača usisavača, a sad je odrubio glavu opatici.

„Kako god bilo, vi ste obični nezahvalnici”, reče pa upre prst u

jednog po jednog. „Živ sam se izjebao za ovu sektu. Da vas ja nisam

uveo u pakleni kult, vi biste još i sad čitali Harrjja Pottera”

„Istina, Saverio, ali daj i ti nas shvati. Vjerujemo mi u sektu,

ali ovako se ne može dalje.” Murder je razdražljivo zagrizao slanac.

„Zaboravimo sve i ostanimo prijatelji.”

Ogorčen, vođa Zvijeri lupio je šakom po stolu. „Hajmo ovako.

Dajte mi tjedan dana. Svatko ima pravo na još tjedan dana.”

„Zašto ti treba još tjedan dana?” upita Silvietta grickajući kolut

na usni.

„Smišljam velebnu akciju. Krajnje opasnu misiju...” Napravio

je stanku. „Ali onda nema odustajanja. Jer svi su jaki na riječima. Ali

kad treba riskirati...” Nastavio je plačljivim glasićem: „Ne mogu,

oprosti... Imam obiteljskih problema, mama je bolesna... Moram

raditi.” Pa se zagleda posebno u Zombija, koji je s osjećajem krivnje

poniknuo glavom prema tanjuru. „Ne. Svi će jednako izložiti

guzicu.”

„Zar nam ne možeš bar nešto natuknuti?” bojažljivo upita

Murder.

„Ne! Mogu vam reći samo da je to akcija koja će nas

odjednom katapultirati na vrh top-liste talijanskih sotonističkih

sekti.”

Silvietta ga je uhvatila za zapešće. „Mantose, daj, molim te,

reci nam bar nešto. Umirem od znatiželje...”

„Ne! Rekao sam da neću! Morate pričekati. Ako vam za tjedan

dana ne podastrem ozbiljan plan, onda hvala lijepa, stisnut ćemo si

ruku i raspustiti sektu. U redu?” Ustao je. Crne su mu oči postale

crvene, od odraza plamena iz peći za pizzu. „A sad me štujte,

sljedbenici!”

Njegovi su pristaše pognuli glave. Vođa je podignuo pogled

prema stropu i raširio ruke.

„Tko je vaš karizmatični otac?”

„Ti!” u zboru odgovoriše Zvijeri.

„Tko je sastavio Zapovijedi Zla?”

„Ti !”

„Tko vas je podučio liturgiji Tame?”

„Ti!”

„Tko je naručio rezance sa zečevinom?” oglasi se konobar s

nizom tanjura iz kojih se pušilo na rukama.

„Ja!” Saverio pruži ruku.

„Ne dirajte, vruće je.”

Vođa Zvijeri Abadonovih sjeo je i šutke navalio na jelo.

2.

Pedesetak kilometara od picerije Jerry 2, u Rimu, glavnome

gradu Italije, vespa s tri brzine vukla se uzbrdicom na Monte Mario.

Vozio ju je poznati pisac Fabrizio Ciba. Skuter je stao na semaforu,

a kad se upalilo zeleno, skrenuo je u ulicu Camilluccia. Dva

kilometra dalje, zakočio je pred širom otvorenim dvorišnim vratima

od kovana željeza. Pored njih stajala je ploča od mjedi s natpisom:

Vila Malaparte.

Ciba ubaci u prvu i baš da će se uhvatiti u koštac s dugačkom

pošljunčanom uzbrdicom koja vodi do vile, kadli mu put prepriječi

primat stiješnjen u sivo flanelsko odijelo. „Oprostite! Vi, molim vas!

Kamo ćete? Imate li pozivnicu?”

Pisac skinu zdjelastu kacigu i pretraži džepove izgužvana

sakoa. „Ne... mislim da nemam... Valjda sam je zaboravio.”

Čovjek se ustoboči raskrečenih nogu. „Onda ne možete ući.”

„Pozvan sam na...”

Gorila je tad izvukao nekakav papir i nataknuo malene

dioptrijske naočale crvena okvira. „Što ste ono rekli, kako se

zovete?”

„Nisam rekao. Ciba. Fabrizio Ciba.”

Tip je kažiprstom prelazio po popisu uzvanika odmahujući

glavom.

Nije me prepoznao. Fabrizia to nije pretjerano uzrujalo. Primat

očito nije bio na ti s književnošću, ali, kurvumater, zar ne gleda

televiziju? Ciba je vodio emisiju Zločin & kazna srijedom navečer

na Rai 3, upravo zbog ovakvih situacija.

„Žao mi je. Vaše ime nije na popisu.”

Pisac je došao predstaviti nov roman, Jedan život na ovome

svijetu, nobelovca Samara Sawhneya, koji je izdala nakladnička kuća

Martinelli, ista ona kod koje je i sam objavljivao. Sa sedamdeset tri

godine i dvije knjige debele kao udžbenik iz građanskog prava iza

sebe, Sawhney je primio nagradu za književnost Švedske akademije.

Ciba je trebao biti domaćin večeri zajedno s Ginom Trepetijem,

predstojnikom Katedre za anglo-američku književnost na Sveučilištu

Sapienza u Rimu, ali to staro mrtvo puhalo pozvali su samo zato da

događaj dobije službenu težinu. Od Fabrizia se očekivalo da iščeprka

tajne skrivene u toj romančugi i podastre ih rimskoj publici,

poslovično gladnoj kulture.

U Cibi sad već samo što nije prekipjelo. „Čuj. Ako zaboraviš

taj popis i baciš oko na pozivnicu, bijeli kartončić pravokutna oblika

koji ja, nažalost, ne posjedujem, pronaći ćeš moje ime, budući da ja

vodim večer. Ako hoćeš, odoh ja. Ali kad me budu pitali zašto se

nisam pojavio, reći ću da... Kako se zoveš?” Srećom, niotkuda se

stvorila plavokosa hostesa ošišana na kacigu, u modru kostimiću.

Čim je na kolekcionarskoj vespi ugledala svog omiljenog pisca, s

onim njegovim nestašnim čuperkom i velikim zelenim očima, samo

što se nije prosula po tlu. „Pusti ga da uđe! Pusti ga da uđe!” vrisnula

je prodornim glasićem. „Ne vidiš tko je to? Fabrizio Ciba!” Ukočena

od uzbuđenja, prišla je piscu. „Jako mi je žao. Joj Bože, kakva

grozna blamaža! Prežao mi je! Nema me samo par minuta, i vi baš

dođete... Žao mi je, tako mi je žao... Ja...”

Fabrizio počasti djevojku zadovoljnim smiješkom.

Hostesa pogleda na sat. „Silno je kasno. Sigurno vas svi

čekaju. Samo vi idite, idite, molim vas.” Odgurnula je izbacivača i,

dok je Fabrizio prolazio, viknula: „Hoćete mi poslije potpisati

knjigu?”

Ciba je ostavio vespu na parkiralištu i zaputio se prema vili

lakim korakom srednjoprugaša.

Fotograf dotad skriven u grmu lovora iskočio je na stazu

između drvoreda i potrčao mu ususret. „Fabrizio! Fabrizio, sjećaš me

se?” Slijedio ga je u stopu. „Večerali smo zajedno u Milanu, u onoj

gostionici... Mornarska družina... Pozvao sam te u svoju kamenu

kuću na Pantelleriji i rekao si da možda i dođeš...”

Pisac izvinu obrvu i odmjeri tu proćelavu ljudsku nakaradu

nakrcanu fotoaparatima. „Naravno da se sjećam...” Pojma nije imao

tko je tip. „Samo, kasnim, oprosti. Drugi put. Sad me čekaju...”

Fotograf je bio uporan: „Čuj, Fabrizio, dok sam prao zube

sinula mi je sjajna ideja: htio bih te snimiti na ilegalnom odlagalištu

otpada...”

S vrata vile Malaparte, urednik Leopoldo Malagò i voditeljica

odnosa s javnošću nakladnika Martinelli, Maria Letizia Calligari,

mahali su mu da požuri.

Fotograf se jedva vukao s petnaest kila opreme obješene oko

vrata, ali nije odustajao. „To bi bilo nešto drukčije... bilo bi jako...

smeće, štakori, galebovi... Shvaćaš? U prilogu petkom uz

Repubblicu...,,

„Drugi put, oprosti.” Pa potrča prema nakladničkom dvojcu.

Fotograf, na rubu snaga, presavinuo se pritišćući slezena. „Da

te nazovem ovih dana?”

Pisac se nije potrudio ni odgovoriti mu.

„Fabrizio, s tobom stalno ista priča... Indijac je došao prije sat

vremena. Onaj davež Trepeti htio je početi bez tebe.” Malagò ga je

gurao prema dvorani, dok mu je Calligarica gurala košulju u hlače

gunđajući: „Ma kako si se obukao! Izgledaš kao propalitet. Dvorana

je puna. Došao je i gradonačelnik. Zakopčaj šlic.”

Fabrizio Ciba navršio je četrdeset jednu godinu, ali za sve je

bio mlad pisac. Taj pridjev, koji su redovito ponavljale tiskovine i

drugi mediji, imao je čudesan učinak na njegov izgled. Fabriziu

nitko ne bi dao više od trideset pet godina. Bio je vitak i u formi i

bez teretane. Svake je večeri bio pijan, ali trbuh mu je ostao ravan

kao daska.

Sušta suprotnost uredniku, Leopoldu Malagòu zvanom Leo.

Malagò je imao trideset pet godina, a izgledao je, blago rečeno, kao

da mu je deset više. Kosu je izgubio u mladosti, no sitne su mu malje

i dalje postojano prekrivale lubanju. Kralježnica mu se iskrivila

prateći oblik stolca Philippea Starka u kojem je provodio deset sati

dnevno. Obrazi su mu se objesili i poput samilosna su zastora

prekrivali podbradak i podbratkov podbradak. Brada, koju je lukavo

pustio, nije bila dovoljno gusta da sakrije te brdovite predjele. Trbuh

mu je bio velik kao da su mu ga napuhali mijehom. U Martinelliju

nisu žalili novca kad je u pitanju prehrana urednika. Zahvaljujući

posebnoj kreditnoj kartici, mogli su se pretrpavati u najboljim i

najskupljim restoranima, gdje su na poslovnim prežderavanjima

častili pisce, piskarala, pjesnike i novinare. Takva je politika dovela

do toga da su Martinellijevi urednici bili društvo gojaznih

sladokusaca s jatima molekula kolesterola što su im spokojno plutala

venama. Uglavnom, usprkos naočalama od kornjačevine i bradi,

zbog kojih je sličio njujorškom sefardskom Židovu, i usprkos

odijelima od meke močvarno zelene tkanine, Leo se u ljubavnim

osvajanjima morao osloniti na svoj položaj, drskost i tupu upornost.

No to nije palilo kod zaposlenica Martinellija. Dolazile su u

nakladničku kuću kao bezlične tajnice, a tijekom godina proboja

neprestano su napredovale zahvaljujući golemim ulaganjima u

njihov osobni razvoj. S pedeset godina, posebno ako bi dogurale do

istaknutih položaja, postale bi bezvremeni ledeni superkomadi.

Maria Letizia Calligari bila je savršen ogledni primjerak. Nitko nije

znao koliko joj je godina. Netko je tvrdio da je dobrodržeća

šezdesetogodišnjakinja, drugi da za svojih trideset osam loše izgleda.

Nikad nije imala uz sebe osobne isprave. Zli su jezici šaputali da ne

vozi kako u torbi ne bi morala nositi vozačku. Prije Schengenskog

sporazuma, na sajam knjiga u Frankfurt išla je sama, da joj nitko ne

vidi putovnicu. No jednom je pogriješila. Jedne večeri, na sajmu

knjiga u Torinu, omaklo joj se da je poznavala Cesarea Pavesea.

„Molim te, Fabrizio, nemoj odmah napasti sirotog Trepetija”,

zamolila ga je Maria Letizia.

„Hajde, samo naprijed. Rasturi kokodakavce.” Malagò usmjeri

Fabrizia prema konfereneijskoj dvorani.

Kad je ulazio u ring, Ciba se služio trikom da se nabrije.

Mislio je na Muhameda Alija, velikog boksača, i na to kako je putem

prema ringu vikao bodreći sama sebe: „Smlavit ću ga! Neće me stići

ni pogledati, a već će biti na podu.” Poskočio je u mjestu. Protegnuo

vrat. Razbarušio kosu. Pa nabrijan kao žilet ušao u veliku dvoranu

oslikanih zidova.

3.

Vođa Zvijeri Abadonovih bio je za volanom svog Forda

Mondeo i zaglavio je u prometu prema Capraniki. Uz tu dionicu

ceste, trgovački centri bili su otvoreni dokasna i stalno je dolazilo do

zastoja. Saveriu inače nije smetalo čekanje, bio je to jedini dio dana

kad je mogao u miru Božjem misliti samo na sebe. Samo što je sad

jako kasnio. Serena ga je čekala s večerom. A morao je i svratiti u

ljekarnu po lijek protiv povišene temperature za blizance.

Prisjećao se sastanka. Gore od toga nije moglo ispasti, a, kao i

obično, sam se usosio. Zašto je rekao Zvijerima da će raspustiti sektu

ako im u roku od tjedan dana ne podastre plan? Ništa mu nije padalo

na pamet, a za planiranje sotonističke akcije, kao što je poznato,

treba vremena. U posljednje se vrijeme trudio smisliti nekakvu

misiju, ali ništa. Smoždio ga je mjesec sniženja u salonu namještaja.

Zatvoren tamo od jutra do mraka, sa starkeljom koji mu je bio za

vratom čim bi samo pokušao odahnuti.

Nekakvu je poluzamisao ipak imao: da oskvrnu groblje u

Oriolu Romanu. Na papiru je to djelovalo kao zgodna akcija.

Izvede li se na pravi način, moglo je ispasti nešto doista

dojmljivo. No kad je bolje razmislio, odlučio je okaniti se toga.

Naime, ispred groblja je stalno bio gust promet, automobili su

neprestance prolazili, pa bi trebalo ući usred noći. Zid oko groblja

bio je visok tri metra, a na vrhu načičkan krhotinama stakla. Pred

ulazom je bilo tinejdžersko okupljalište, a kojiput je tamo stajao i

pokretni kiosk gdje su se prodavali sendviči s odojkom. U krugu

groblja živio je čuvar, prolupali bivši karabinjer. Morali bi biti tihi, a

da bi se podigle grobne ploče, izvukli lijesovi, izvadile kosti i

poslagale na humak, malo je buke neizbježno. Palo je Saveriu na

pamet i da bivšeg karabinjera raspnu naglavce na grobnici

Mastrodomenica, obitelji njegove žene.

Prekomplicirano.

Zazvonio mu je mobitel. Na zaslonu je pisalo: SERENA.

Saverio Moneta prodao joj je uvijek istu priču: turnir

Dungeons & Dragons. Odavno je svoje sotonističke aktivnosti

skrivao od žene pretvarajući se da je majstor u virtualnom svijetu

igara. No to nije moglo još dugo držati vodu. Serena je postala

sumnjičava, zasipala ga je pitanjima, zanimalo ju je s kim igra, je li

pobijedio... Ne bi li je umirio, jednom je kod kuće organizirao lažnu

partiju sa Zvijerima. No kad je njegova žena ugledala Zombija,

Murdera i Silviettu, umjesto da je to umiri, pobudilo je u njoj samo

još veće sumnje.

Uzdahnuo je i javio se. „Znam, ljubavi, kasnim, ali na putu

sam. Promet je katastrofa. Valjda se dogodila nesreća.”

Kao i obično, Serena mu odgovori s mnogo takta: „Halo, je l'

tebi vrana mozak popila?”

Saverio je potonuo u sjedalo Mondea. „Zašto? Što sam

učinio?”

„Tu je tip iz dhl-a s ogromnim paketom. Traži tristo pedeset

eura. Veli da je za tebe. Šta sad, je l’ moram platit?”

O Bože, došao je Durandal.

Na eBayu je kupio vjernu repliku mača koji je nosio Roland,

vitez Karla Velikog. Prema legendi, prije toga mač je pripadao ni

manje ni više nego Hektoru Trojanskom. Ali onaj debil Mariano,

vratar njihove zgrade, trebao je presresti dostavljača. Serena nije

smjela ništa znati o maču.

„Da, da, plati, ti plati, pa ću ti vratiti novac čim se vratim”,

reče Saverio s lažnom mirnoćom u glasu.

„Jesi ti normalan? Tristo pedeset eura! Šta si to kupio?” Serena

se tad obrati dostavljaču DHL-a: „Molim vas, hoćete mi reći šta je u

toj kutiji?”

Dok mu je mlaz probavnih kiselina pržio stijenke želuca, veliki

starješina Zvijeri Abadonovih pitao se za koji je kurac odabrao takav

mučenički život. Sotonist je. Čovjek kojega privlači nepoznata,

mračna strana univerzuma. No tog trena u njegovu životu nije bilo

ničega mračnog ni nepoznatog, osim razloga koji su ga naveli da se

baci u naručje te vještice.

„Onda, šta je u toj kutijetini?” upita Serena tipa iz DHL-a.

Iz daljine je čuo dostavljačev glas: „Gospodo, kasno je. Piše

vam na priznanici.”

Saverio je za to vrijeme udarao zatiljkom o naslon za glavu i

mrmljao: „U kakvu sam kašu upao... U kakvu kašu...”

„Tu piše da je iz The Art of War iz Caserte... Mač?”

Saverio je podigao pogled prema nebu i upeo se iz petnih žila

da ne zavapi.

„Molim te lijepo, šta će tebi mač?”

Mantos odmahnu glavom. Golem plakat uz cestu ostavio je

snažan dojam na njegovu desnu zjenicu.

SALON SREBRA. VJENČANI DAROVI.

UNIKATNA I EKSKLUZIVNA SREBRNINA.

„To je dar, Serena. Iznenađenje. Hoćeš li više shvatiti?” Glas

mu je bio viši za par oktava.

„Ali za koga? Ti si poludio, čini se meni.”

„A za koga? A za koga bi mogao biti? Hajde, pogodi.”

„Pa šta ja znam...”

„Za tvog oca!”

Na tren je zavladao muk. „Mog oca? A šta bi on s tom

sabljetinom?”

„A što bi trebao? Objesit će je iznad kamina, ne?”

„Iznad kamina? Misliš, gore u planini? U vikendici u

Roccarasu?”

„Točno.”

Serenin je glas istog trena poprimio mekši ton. „Ma daj...

Nisam mislila da bi ti mogao biti tako pažljiv. Mačiću, ponekad me

stvarno znaš iznenaditi.”

„Sad te moram pozdraviti, jer se u vožnji ne smije

telefonirati.”

„Dobro. Ali odmah dođi.”

Saverio prekinu vezu i ubaci mobitel u pretinac između

sjedala.

4.

U konferencijskoj dvorani vile Malaparte ljudi je bilo posvuda.

Mnogo ih je stajalo i u pokrajnjim hodnicima. Nešto studentarije

sjedilo je prekriženih nogu na podu ispred stola za autora i

predstavljače. Neki su se šćućurili na podbojima prozora. Čudno da

nitko nije visio s lustera od muranskog stakla.

Čim je prvi fotograf spazio pisca, proradile su bljeskalice.

Tristo se glava okrenulo i nastao je muk. Zatim se, postupno,

razlegnuo žagor.

Ciba je koračao pod pogledom šest stotina očiju. Hitro se

okrenuo, pognuo glavu, dotaknuo ušnu resicu i nabacio bojažljiv

pogled, u nastojanju da djeluje pomalo zbunjeno i kao da mu je

neugodno. Nešto poput izvanzemaljca teleportiranog iz pećina na

Veneri. Poruka koju je odašiljao tijelom bila je jednostavna: ja sam

najveći živući pisac na svijetu, no i meni se dogodi da zakasnim jer,

usprkos svemu, običan sam čovjek, baš kao i vi. Izgledao je točno

onako kako je htio izgledati. Mlad, zabrinut, s glavom u oblacima. U

sakou od tvida izlizanom na laktovima i čuvanom u staklenki za

pekmez, u dva broja prevelikim vrećastim hlačama (koje je

naručivao iz kibuca uz Mrtvo more), prsluku kupljenom u charity

shopu u Portobellu, samsonicama engleske izrade koje je dobio kad

je diplomirao, nosa neznatno prevelikog za njegovo lice i s onim

busenom neposlušne kose što mu je padala preko zelenih očiju.

Zvijezda. Britanski glumac s božanskim spisateljskim darom.

Putem prema stolu, Fabrizio je proučio sastav publike. Prema

njegovoj procjeni, otprilike deset posto uglednika, petnaest novinara

i fotografa, barem četrdeset posto studenata, zapravo studentica

uzburkanih hormona, i trideset pet klimakteričnih babaca. Zatim je

izračunao omjer vlastite i Indijčeve knjige u naručju tih dragih ljudi.

To je bilo lako. Njegova je bila zagasito plave boje pakpapira s

krvavo crvenim naslovom, a Indijčeva bijela s crnim slovima.

Plavjelo se više od osamdeset posto! Uspio je prokrčiti put kroz

posljednje skupine posjetilaca. Neki su se rukovali s njim, drugi su

ga prijateljski tapšali po ramenu, kao da se upravo vratio s Farme.

Napokon se probio do stola za predstavljače. Indijski pisac

sjedio je u sredini. Sličio je kornjači kojoj su skinuli oklop, navukli

joj bijelu tuniku i nataknuli joj naočale crna okvira. Izraz mu je lica

bio blag, a oči sitne, pogled vodenast i usmjeren u daljinu. Sag crne

kose, briljantinom zalizane unatrag, spašavao ga je od toga da

izgleda kao egipatska mumija. Kad je spazio Fabrizia, Indijac je

lagano spustio glavu i sklopio ruke sljubljenih dlanova u znak

pozdrava. No Cibinu je pozornost magnetski privuklo žensko

stvorenje uz Sawhneya. Tridesetak godina. Iz miješanog braka.

Napola Indijka, napola bjelkinja. Mogla je biti i fotomodel, ali

malene naočale na prćastu nosiću ostavljale su učiteljski dojam.

Dugačka joj je kosa bila nehajno skupljena u punđu, koju je

pridržavao kineski štapić. Neposlušne kovrče boje katrana padale su

joj niz vitak vrat. Malena i puna usta, lijeno razmaknutih usnica,

isticala su se poput zrele šljive iznad šiljaste brade. Bila je u bijeloj

lanenoj bluzi, otvorenoj tek toliko koliko je potrebno da otkrije ni

presiromašno ni prebujno poprsje.

Trojka, procijenio je Fabrizio.

Ruke brončane puti završavale su tankim zapešćima,

obavijenim teškim mjedenim narukvicama. Prsti su pak završavali

noktima premazanim crnim lakom. Dok je zauzimao svoje mjesto,

Fabrizio je bacio pogled ispod stola da provjeri je li i u tom sektoru

sve u najboljem redu. Iz tamne suknje spuštale su se graciozne noge.

Sitna stopala bila su obavijena remenčićima sandala u grčkom stilu,

a i tamo su nokti bili lakirani crno kao i na rukama. Tko je ta božica

što je sišla s Olimpa?

Trepeti, koji mu je sjedio slijeva, podigao je strog pogled sa

svojih papira. „Dobro, gospodin Ciba udostojio se doći...” Napadno

se zagledao u svoj ručni sat. „Mislim da bismo, naravno ako se vi

slažete, mogli početi.”

„Slažem se.”

Fabriziu Cibi, bez previše uvijanja, uvaženi je profesor Trepeti

poprilično išao na kurac. Nikad se nije obrušio na njega svojim

otrovnim recenzijama, ali nije ga nikad ni pohvalio. Jednostavno, za

profesora Trepetija Cibina djela nisu postojala. Kad je govorio o

žaljenja vrijednom aktualnom stanju u talijanskoj književnosti,

nahvalio bi niz samo njemu poznatih piskarala, takvih koji su

priređivali obiteljsko slavlje kad bi uspjeli prodati tisuću petsto

primjeraka. O Fabriziu nikad ni riječi, ni slovca. Naposljetku,

jednoga dana, u intervjuu za Corriere della Sera, na izravno pitanje

„Profesore, kako objašnjavate fenomen Ciba?” odgovorio je: „Ako

se uopće može govoriti o fenomenu, onda je to prolazan fenomen,

jedna od onih oluja koje meteorolozima zadaju glavobolje, a onda

prođu i ne prouzroče nikakvu štetu.” Zatim je precizirao: „U svakom

slučaju, nisam ga pozorno čitao.”

Fabrizio se tada zapjenio kao pas zaražen bjesnoćom i mahnito

se bacio na tipkovnicu svog kompjutora da za naslovnicu Repubblice

napiše žestok odgovor. No kad je bijes splasnuo, izbrisao je cijeli

dokument.

Prvo je pravilo svakog pravog pisca: nikada, ali nikada, pa ni

na samrti, ni na mučilima, ne odgovaraj na uvrede. Svi samo čekaju

da se uhvatiš u zamku i odgovoriš. Ne, treba ostati nedodirljiv kao

plemeniti plin i zadržati distancu kao Alfa Centauri.

No poželio je dočekati starkelju ispred kuće, istrgnuti mu

jebeni štap i izlupati ga njime po tikvi kao da je afrički bubanj.

Kakva uživancija, a i učvrstio bi svoj renome ukletog pisca, koji na

književne uvrede odgovara šakama, kako to čine pravi muškarci, a

ne intelektualni mlakonje sa svojim zajedljivim škrabotinama u

kulturnom podlisku. Samo što je stari imao sedamdeset godina i

odapeo bi nasred Somalske aleje.

Trepeti je hipnotizerskim tonom započeo izlaganje o indijskoj

književnosti od prvih sanskrtskih tekstova iz 2000. prije Krista,

pronađenih u grobnicama uklesanim u hridi Jaipura. Fabrizio je

procijenio da će mu trebati najmanje sat vremena da dođe do 2000.

poslije Krista. Anesteziji će prve podleći babuskare, zatim uglednici,

a onda i svi ostali, uključujući Fabrizia i indijskog književnika.

Ciba se nalaktio na stol i čelom se oslonio na vlastiti dlan, u

nastojanju da istodobno ispuni tri zadatka:

1) provjeri tko su prisutni uglednici;

2) dokuči tko je božica koja sjedi pored njega;

3) razmisli što će reći.

Prvi je zadatak obavio začas. U drugom redu sjedilo je cijelo

birano društvo iz Martinellija: Federico Gianni, predsjednik uprave;

Achille Pennacchini, glavni direktor; Giacomo Modica, direktor

prodaje, te cijela četa urednika, među kojima i Leo Malagò. Potom

sva ženskadija iz ureda za odnose s javnošću. Ako je čak i Gianni

dovukao svoju guzicu iz Genove, znači da im je stvarno stalo do

Indijčeve knjige. Tko zna, možda su se nadali da će i prodati koji

primjerak.

U prvom je redu prepoznao predstojnika Gradskog ureda za

kulturu, jednog televizijskog redatelja, nekoliko glumaca, brojne

novinare i lica koja je vidio tisuću puta, ali nije se mogao sjetiti gdje

i kada.

Na stolu su stajali kartončići s imenima predstavljača. Božica

se zvala Alice Tyler. Šaputala je prijevod Trepetijeva izlaganja

Sarwaru Sawhneyju na uho. Starac je žmirećke kimao glavom u

pravilnim razmacima kao njihalo na satu. Fabrizio rasklopi Indijčev

roman i shvati da ga je prevela Alice Tyler. Dakle, nije bila samo

prigodna prevoditeljica za tu večer. Ozbiljno je pomislio da je možda

pronašao ženu svog života. Lijepu poput supermodela i pametnu

poput astrofizičarke.

Već je neko vrijeme Fabrizio Ciba razmatrao mogućnost da se

upusti u stabilnu vezu. To bi mu možda pomoglo da se usredotoči na

svoj novi roman, na čijem je drugom poglavlju zaglibio još prije tri

godine.

Alice Tyler Alice Tyler? Gdje je već čuo to ime?

Samo što nije pao sa stolca. Bila je to ista ona Alice Tyler koja

je prevela Roddyja Eltona, Irvina Parkera, Johna Quinna i cijelu

bratiju škotskih pisaca.

Sigurno ih je sve upoznala! Vjerojatno je otišla na večeru s

Parkerom, a on ju je onda poševio u nekom skvotu u Londonu, među

čikovima ugašenim na tepisonu, upotrijebljenim špricama i praznim

limenkama piva.

Neumoljiv crv sumnje. Ali je li čitala moje knjige? Morao je to

doznati, sada, odmah, smjesta. Bila je to upravo organska potreba.

Ako nije čitala moje knjige i ako me nije vidjela na televiziji, mogla

bi pomisliti da sam nitko i ništa, zamijeniti me za jednog od onih

osrednjih pisaca koji žive od ovakvih promocija i kulturnih

događanja. Ništa od toga njegov ego nije mogao podnijeti. Bilo

kakav ravnopravan odnos, u kojemu on nije zvijezda, kod njega je

izazivao neugodne nuspojave: suho grlo, vrtoglavicu, povraćanje i

proljev. Kako bi je osvojio, morat će se osloniti isključivo na vlastitu

privlačnost, resku ironiju i začudnu inteligenciju, a ne na svoja djela.

I sva sreća da nije uzeo u obzir mogućnost da ih je Alice Tyler

pročitala i da joj se nisu svidjela.

Tako je došao do posljednje točke, najškakljivije: o čemu će

govoriti kad stari prdonja završi svoje naklapanje? Proteklih je

tjedana Ciba u više navrata pokušao čitati Indijčevu knjižurinu, ali

nakon desetak stranica uključio je televizor i gledao prvenstvo u

atletici. Uložio je dobru volju, no knjiga je bila ubitačno dosadna, da

čovjeku jaja usahnu. Nazvao je prijatelja... zapravo svog

obožavatelja, pisca iz Catanzara, jedno od onih bezličnih i

sluganskih stvorenja što su oblijetala oko njega u nastojanju da se

poput žohara nahrane mrvicama njegova prijateljstva. Za razliku od

ostalih, ovoga je resio kakav-takav analitički duh, u neku ruku britka

kreativnost. U nekoj neodređenoj budućnosti, možda mu čak sredi da

mu knjigu objavi Martinelli. No zasad je tom prijatelju iz Catanzara

povjeravao nevažne zadaće, primjerice da mu napiše članak za

ženski časopis, prevede tekst s engleskog, provjeri nešto u knjižnici

i, kao u ovom slučaju, pročita kobasicu te sastavi zgodan kritički

sažetak, koji će on potom, u četvrt sata, posve prisvojiti.

Ciba je iz sakoa izvukao tri stranice koje mu je napisao

prijatelj, nastojeći da pritom ne bude previše upadljiv.

Fabrizio u javnim prigodama nikad nije čitao. Improvizirao je,

prepuštao se trenutačnom nadahnuću. Taj ga je dar proslavio, taj

čarobni osjećaj spontanosti koji je nudio svojim slušateljima. Njegov

je um bio kovačnica u pogonu dvadeset četiri sata na dan. Bez

filtara, bez zadrške, a kad bi započeo svoj monolog, svi su bili

očarani: od ribara iz Mazare del Vallo do učitelja skijanja iz Cortine

d’Ampezzo.

No te ga je večeri dočekalo neugodno iznenađenje. Pročitao je

prva tri retka sažetka i problijedio. Govorilo se tamo o glazbeničkoj

obiteljskoj sagi. Nedokučivom igrom sudbine, svi su naraštajima bili

prisiljeni svirati sitar.

Dohvatio je Indijčevu knjigu. Naslov: Djevičanska zavjera.

Zašto se onda u sažetku govorilo o Životu na ovome svijetu?

Jeziva slutnja. Prijatelj iz Catanzara se zabunio! Taj je sroljo

pobrkao knjige.

Očajnički je jednim pogledom progutao tekst na ovitku. Uopće

nije bilo riječi o sitaristima, nego o obitelji samih žena s

Andamanskih otoka.

Tog je trenutka Trepeti okončao svoj monolog.

5.

Spoznaja da će Durandal od tristo pedeset eura završiti iznad

tastova kamina bacala ga je u očaj. Saverio Moneta kupio je mač u

namjeri da njime prikolje čuvara groblja u Oriolu ili da ga u svakom

slučaju upotrijebi kao žrtveno oružje u krvavim obredima svoje

sekte.

Automobili su napredovali pješačkom brzinom. Na drvored

palmi, sparušenih zimskom hladnoćom, bile su obješene šarene

žaruljice što su u odsjajima bljeskale na karoserijama Mercedesa i

Jaguara parkiranih u dvorištima autosalona.

Čini se da se stvarno dogodila nesreća.

Saverio je uključio radio i potražio postaju s izvještajem o

prometu. Dio je mozga neumorno tragao za nekom drugom akcijom

koju bi mogao predložiti Murderu i društvu.

A da recimo ubijemo oca Tonina, župnika iz Capranike?

Zazvonio mu je mobitel. Ma molim te... Serena... Zar opet? No

na zaslonu je pisalo: NEPOZNAT BROJ. Vjerojatno je to bio stari

gad, koji se skrivao samo zato da zajebava.

Egisto Mastrodomenico, Serenin otac, imao je sedamdeset

sedam godina, ali mobitelima i računalima baratao je da se sve

prašilo, poput šesnaestogodišnjaka. U svom uredu na zadnjem katu

salona namještaja „Tirolski majstori tesari” imao je postrojenje

računalne opreme spojene na kamere na kakvom bi mu pozavidjele i

kockarnice u Las Vegasu. Cijeli je dan pratio radni učinak

petnaestero prodavača, gore nego da su upali u kakav reality show.

A u Saveria, koji je vodio odjel tirolskog pokućstva, bila su uperena

četiri objektiva.

Ne, večeras nemam snage razgovarati s njim. Pojačao je

glasnoću radija ne bi li utišao telefon.

Mantos je svog tasta mrzio takvom žestinom da je od toga

dobio grčeve u želucu i kolitis. Stari Mastrodomenico koristio je

svaku priliku da ga ponizi, da ga prikaže kao uboga

nesposobnjakovića, prišipetlju koji i dalje radi u salonu samo zato

što je oženjen njegovom kćeri. Vrijeđao ga je ne samo pred

kolegama, nego i pred kupcima. Jednom ga je, za proljetne

rasprodaje, nazvao kretenom urlajući u uključen mikrofon razglasa.

Jedina mu je utjeha bila spoznaja da će stari gad kad-tad odapeti.

Tad će sve biti drukčije. Serena je jedinica, pa će on postati

direktorom salona namještaja. Premda se već neko vrijeme bojao da

stari jednostavno ne može umrijeti. Svašta mu se dogodilo. Izvadili

su mu slezenu. Iz jednog su mu uha uklonili lojnu cistu i zamalo je

oglušio. Mrena mu je uništila jedno oko. Sa sedamdeset četiri godine

svojim se Mercedesom, pri brzini od dvjesto na sat, zabio u tegljač

koji je stajao na benzinskoj crpki. Tri je tjedna bio u komi, a onda se

probudio zajebaniji nego prije. Zatim su mu dijagnosticirali rak

crijeva, ali s obzirom na njegovu poodmaklu dob, tumor se nije

mogao širiti. A kao da to nije bilo dovoljno, na krštenju blizanaca

strmoglavio se niza stube ispred crkve i slomio zdjelicu. Sad je bio u

invalidskim kolicima i Saverio ga je ujutro morao voziti na posao, a

navečer ga odvesti kući.

Mobitel je i dalje zvonio i vibrirao u pretincu pored mjenjača.

„Odjebi!” zarežao je, no prokleti osjećaj krivnje upisan u

kromosome prisilio ga je da se javi. „Da, tata?”

„Mantose.”

Glas nije bio starkeljin. A on ionako nije mogao znati za

njegov sotonistički identitet.

„Tko je to?”

„Kurtz Minetti.”

Na spomen imena vrhovnog svećenika Djece Apokalipse,

Saverio Moneta sklopio je oči i ponovno ih otvorio, lijevom rukom

stisnuo volan a desnom mobitel, no telefon mu je iskliznuo poput

vlažna sapuna i završio mu pod nogama. Kako bi ga dohvatio,

podigao je nogu sa spojke, motor je zakašljao i ugasio se.

Automobili iza njega su trubili, a Saverio je urlao Kurtzu: „Samo

malo... Vozim. Samo malo, da stanem uz cestu.”

Na prozor mu je pokucao motorist na golemu skuteru na tri

kotača. „Jesi li ti svjestan koliki si pizdun?”

Saverio je napokon dohvatio mobitel, ponovno pokrenuo kola i

uspio parkirati uz cestu.

Što Kurtz Minetti hoće od njega?

6.

Čim je Trepeti završio svoje izlaganje, publika se uspravila na

sjedalima u koja je bila klonula, ljudi su protezali obamrle noge,

solidarno se pljeskali po ramenima jer su izdržali tako zahtjevnu

kušnju. Fabrizio Ciba na tren se ponadao da je to kraj, da je profesor

iskoristio sve vrijeme predviđeno za predstavljanje knjige.

Trepeti se zagledao u Sawhneyja, uvjeren da će ovaj dodati

kakav komentar, no Indijac se osmjehnuo i još jednom pognuo glavu

u znak pozdrava. I tako je otrovna loptica prebačena Fabriziu.

„Mislim da ste sad vi na redu.”

„Hvala.” Mladi si je pisac protrljao vrat. „Bit ću kratak.” Zatim

se obratio publici. „Vidim da ste već pomalo umorni. A znam da

vani čeka bogat švedski stol.” Prokleo je sama sebe istog trenutka

kad su mu te riječi izletjele iz usta. Javno je uvrijedio Trepetija, no u

očima publike opazio je iskru odobravanja koja je potvrdila njegove

riječi.

Tražio je uvodnu rečenicu, bilo kakvu pizdariju od koje bi

mogao početi. „Hahhhh...” Pročistio je grlo. Kucnuo o mikrofon.

Natočio čašu vode i ovlažio usne. Ništa. Um mu je bio zatamnjen

ekran. Prazna škrinja. Hladan svemir bez zvijezda. Staklenka

kavijara bez kavijara. Ti su ljudi došli iz svih dijelova grada,

probijali se kroz promet, uzalud tražili parkirno mjesto, odvojili pola

dana jer je on tu. A on ne zna koji bi kurac rekao. Pogledao je svoju

publiku. Publiku koja je čekala svaku njegovu riječ kao žedan kišu.

Publiku koja se pitala zašto odugovlači i nikako da počne.

Rat za vatru.

Maglovito sjećanje na stari francuski film, koji je tko zna kad

pogledao, poput božanskog duha prodrlo mu je do uma i djelovalo

kao podražaj na moždanu koru, koja je odaslala rojeve

neurotransmitera što su zapljusnuli receptore spremne da ih prihvate

i tako probude druge stanice središnjeg živčanog sustava.

„Oprostite. Misli mi je odvukao fascinantan prizor.” Zabacio je

kosu unatrag, prilagodio visinu mikrofona. „Sviće. Mutno i daleko

svitanje prije osamdeset tisuća godina. Hladno je, ali ne puše vjetar.

Kanjon. Nisko raslinje. Kamenje. Pijesak. Tri sitna dlakava

stvorenja, visoka metar i pol, zaogrnuta gazelinom kožom, nalaze se

usred rijeke. Struja je jaka, nije to bilo kakva rječica, nego prava

pravcata rijeka. Jedna od onih bujica niz koje će se, mnogo godina

poslije, u šarenim gumenjacima spuštati američke obitelji upakirane

u prsluke za spašavanje.” Fabrizio napravi retoričku stanku. „Voda

je siva, plitka je i ledena. Dopire im samo do koljena, ali struja je

vraški snažna. A oni moraju prijeći rijeku i oprezno napreduju

spuštajući jedno stopalo, pa drugo. Najkrupniji među njima, zbog

upletene kose pune blata, pomalo je nalik na jamajkanske

rastafarijance, a u rukama drži nešto poput košare od isprepletena

pruća. U sredini košare pleše plamičak, sićušan i nezaštićen od

vjetrova, plamičak koji bi se onako majušan mogao ugasiti, koji

treba stalno održavati šibljem i suhim komadima kaktusa što ih

druga dvojica nose u naručju. Noću se smjenjuju kako bi ga održali

na životu, šćućureni u vlažnoj pećini. Spavaju samo jednim okom,

paze da se vatra ne ugasi. U potrazi za ogrjevom nailaze na zvijeri.

Goleme, strašne. Na tigrove sabljastih zuba, dlakave mamute,

čudovišne pasance šiljasta repa. Naši sitni preci nisu na vrhu

hranidbenog lanca. Ne gledaju na njega svisoka. Drže dobru poziciju

na top-listi, ali iznad njih je nekoliko ne baš prijateljski raspoloženih

stvorenja. Zubi su im oštri kao britve, otrovom su u stanju u trideset

sekundi oboriti nosoroga. To je svijet trnja, bodljika, žalaca, otrovnih

biljaka jarkih boja, sićušnih gmazova koji štrcaju tekućine slične

sredstvima za čišćenje s amonijakom...” Ciba protrlja bradu i

nadahnuto se zagleda u oslikani svod dvorane.

Publika više nije bila tamo, bila je u pretpovijesti. I čekala da

on nastavi.

Fabrizio se upita za koji ih je kurac odveo u pretpovijest i

kamo će to njega odvesti. Nema veze, morao je nastaviti. „Njih se

trojica nalaze usred te rijeke. Najkrupniji, onaj koji nosi vatru, na

čelu je skupine. Rukama ukočenim kao da su od mramora drži ispred

sebe slabašan krijes. Osjeća da mu mišići vrište od bola, ali ide dalje

susprežući dah. Samo jedno ne smije: pasti. Padne li, ostat će bez

topline koja ih čuva da ne umru od hladnoće za onih beskonačnih

noći, na kojoj peku meso bradavičastih svinja tvrdo kao koža, koja

drži zvijeri podalje od njihova tabora.” Krajičkom je oka pogledao

prema Indijcu. Prati li izlaganje? Činilo se da prati. Alice mu je

prevodila, a on se smješkao lagano uzdignute glave, kako to ponekad

čine slijepci. „Vjerojatno se pitate, u čemu je problem? Što treba da

se zapali vatra? Sjećate li se udžbenika iz povijesti, iz osnovne

škole? Onih ilustracija koje prikazuju famoznog pretpovijesnog

čovjeka, zaraslog u bradu i opasanog samo oko bokova, koji tare

jedan o drugi dva kremena, pored razigrana krijesa što ga je naložio

marljiv izviđač? Gdje se nalaze ti vražji kremeni? Jeste li vi ikad

pronašli barem jedan u šetnji planinskim stazama? Ja nisam. Poželite

zapaliti cigaretu dok planinarite, bez daha ste, ali čik bi vam baš

dobro sjeo, nemate upaljač i - što ćete učiniti? Pa naravno! Podignete

s tla dva kamena i cak!, eto iskre. Ne, dragi prijatelji! Ne ide to tako.

A naši preci, na svoju veliku nesreću, žive samo stotinu godina prije

onoga genija, bezimenoga genija, genija kojem se nitko nije sjetio

podići spomenik, genija poput Leonarda da Vincija i Einsteina, koji

će otkriti da određeno kamenje, bogato sumporom, baca iskre kad se

protrlja jedno o drugo. Naš trojac, da bi se domogao vatre, mora

čekati da munja s neba zapali šumu. Povremeno se to i dogodi, ali ne

baš tako često. 'Oprosti, trebala bih ispeći ovog brontosaura, zlato,

ali nemam vatre, potraži nekakav požar’, kaže hominidna mama, a

sin put pod noge. Vidjet će ga opet tek za tri godine.” Smijeh iz

publike. Nekolicina je čak zapljeskala. „Sad shvaćate zašto naš

trojac mora održavati plamen. Famozni vječni plamen...” Ciba

udahnu i publici podari širok osmijeh. „Zašto vam sve to govorim,

ne znam...” Smijeh. „Zapravo, možda i znam... A vjerujem da ste i vi

to već shvatili. Sarwar Sawhney, izvanserijski pisac, jedan je od onih

ljudi koji su preuzeli na sebe tešku, strašnu odgovornost da

održavaju plamen i pruže nam ga kad se nebo smrači i studen nam

obuzme dušu. Kultura je plamen koji se ne može ugasiti i onda

upaliti šibicom. Treba je čuvati, održavati, poticati. A dužnost je

književnika, i tu ubrajam i sebe, nikad ne zaboraviti taj plamen.”

Ciba usta sa stolca. „Volio bih da svi ustanete. Molim vas, učinite mi

to. Ustanite na tren. Ovdje je s nama velik pisac, kojem treba odati

počast zbog toga što čini.”

Uz buku i škripu stolaca, svi su ustali i zapljeskali starom

Indijcu, koji je od nelagode počeo klatiti glavu gore-dolje. „Bravo!

Tako treba! Bravo! Hvala vam što postojite!” vikao je netko tko je

vjerojatno prvi put čuo Sawhneyjevo ime i sigurno neće kupiti

njegovu knjigu. Morao je teška srca ustati i Trepeti, i pljeskati toj

lakrdiji. Djevojka u drugom redu izvukla je upaljač. Svi su odmah

slijedili njezin primjer. Posvuda su zatreperili plamičci. Netko je

ugasio rasvjetu i dugačku je dvoranu jezovito obasjalo stotinu

plamenih jezičaca. Kao na Baglionijevu koncertu.

„Zašto ne.” I Ciba je izvadio svoj upaljač. Vidio je kako

njegov primjer slijede predsjednik uprave, glavni direktor i cijelo

društvo iz Martinellija.

Pisac je bio zadovoljan.

7.

„Mantose, imam prijedlog za tebe. Očekujem te sutra u Paviji

na poslovnom ručku. Rezervirao sam ti let za Milano.”

Saverio Moneta stajao je uz rub lokalne ceste za Capranicu i

nije mogao vjerovati da slavni Kurtz Minetti, vrhovni svećenik

Djece Apokalipse, isti onaj koji je opatici odrubio glavu dvosjeklom

sjekirom, razgovara s njim. Rukom si je otro zažareno čelo. „Sutra?”

„Da. Poslat ću nekoga od svojih sljedbenika da te dočeka na

aerodromu Linate.” Kurtzov je glas ulijevao povjerenje, a govorio je

bez ikakva naglaska.

„Ali, koji je sutra dan?”

„Subota.”

„Subota... Čekaj da razmislim.” Neizvedivo. Sutra počinje

tjedan sniženja na dječje sobe, a ako od starkelje zatraži još jedan

slobodni dan, polit će ga kerozinom i spaliti na parkiralištu salona

namještaja.

Skupio je hrabrost. „Ne, sutra ne mogu. Žao mi je, ali stvarno

ne mogu.” Vjerojatno sam prvi koji se usudio odbiti poziv

najvažnijeg predstavnika talijanskog sotonizma. Odmah će mi

poklopiti.

Međutim, Kurtz ga upita: „A kad bi mogao biti slobodan?”

„Pa, pravo da ti kažem, ovih dana sam prilično zauzet...”

„Razumijem.” Kurtz nije djelovao toliko ljutito koliko zatečeno.

Mantos okuša sreću: „Ne možemo o tome telefonom? Uhvatio

si me u gadnom razdoblju.”

Kurtz udahnu kroz nos. „Ne volim razgovarati telefonom. Nije

sigurno. Mogu ti samo natuknuti ponešto. Kao što znaš, Djeca

Apokalipse prva su talijanska sotonistička sekta i treća po veličini u

cijeloj Europi. Naša internetska stranica bilježi pedeset tisuća posjeta

dnevno i gust program s obiljem inicijativa. Organiziramo orgije,

presretanja, crne mise i izlete na sotonističke lokacije, poput borika

kod Castel Fusana i pećina Al Amsdin u Jordanu. Održavamo i

filmske večeri, prikazujemo najbolje od demonističke

kinematografije. A pokrećemo i ilustrirani časopis, koji će izlaziti

dvaput godišnje pod naslovom Sotonistička obitelj.” Glas mu se

promijenio, postao je sugestivniji. Sigurno je već više puta održao taj

govor. „Imamo sljedbenike na cijelom Apeninskom poluotoku. Naše

povijesno sjedište je i dalje u Paviji, ali s obzirom na razvoj situacije,

odlučili smo se proširiti i napraviti iskorak. A tu, Mantose, ti ulaziš u

igru.”

Saverio otkopča gumb na ovratniku košulje. „Ja? Kako?” „Da,

ti. Znam da imaš problema s vođenjem Zvijeri Abadonovih. Takvi

problemi muče sve male sekte. Kosac mi je rekao da vas je u

posljednje vrijeme napustilo više članova i da vas je ostalo troje.”

„Pa... Ako ubrojiš i mene, onda nas je zapravo četvero.” „K

tome, niste izveli još ništa značajno, osim, kako mi dojavljuju na

forumu, natpisa u slavu Sotone na nadvožnjaku kod Anguillare

Sabazie.”

„Ah, uočili ste ih?” ponosno će Saverio.

„Kako sad stoje stvari, vaša sekta grca u problemima. A tvoj

mi primjer govori da u krizi koja vlada nemate mnogo izgleda da se

održite još jednu godinu. Oprosti što sam tako iskren, ali na

nemilosrdnoj sceni talijanskog sotonizma vi ste beznačajna pojava.”

Saverio je otkopčao sigurnosni pojas. „Trudimo se, radimo.

Imamo u planu vrbovanje novih sljedbenika i akcije koje će nas

dovesti na glas među sotonistima. Malo nas je, ali smo dobro

uigrani.”

No Kurtz je nastavio po svom: „Moj ti je prijedlog da raspustiš

Zvijeri i priključiš se ukletom leglu Djece Apokalipse. A ja ti nudim

da postaneš naš čovjek u središnjoj Italiji.”

„Kako to misliš?”

„Bit ćeš voditelj ispostave Djece Apokalipse za središnju

Italiju i Sardiniju.”

„Ja?” Saverio je pucao od ponosa. „Zašto ja?”

„Od Kosca sam o tebi čuo samo dobro. Rekao mi je da imaš

karizmu, volju, i da si gorljiv Sotonin sljedbenik. A tvoj mi primjer

govori da čovjek mora voljeti sile Zla više nego sebe sama ako želi

voditi sotonističku sektu.”

„Stvarno je to rekao?” Saverio to nije očekivao. Bio je uvjeren

da ga Paolo mrzi. „U redu. Pristajem.”

„Izvrsno. Organizirat ćemo orgiju u tvoju čast u Terracini.

Imamo u tom kraju, u Agru Pontinu, nekoliko novakinja...” Mantos

se opušteno nasloni u svom sjedalu. „Prijedlog će obradovati

Murdera, Zombija i Silviettu.”

„Čekaj malo. Ponuda se odnosi na tebe. Tvoji sljedbenici će

morati ispuniti pristupni obrazac. Moraju ga skinuti s naše

intemetske stranice i poslati nam ga. Razmotrit ćemo svaki slučaj

posebno i odlučiti hoćemo li ih učlaniti.”

„Razumijem.”

Kurtzov je glas opet postao bezbojan. „Kao što mi tvoj primjer

govori, protekcionizam je smrt svakog pothvata.”

„Naravno.”

„Trebao bi doći u Paviu na kratak seminar, gdje ćemo te

podučiti osnovama liturgije koju mi upražnjavamo.”

Saverio pogleda kroz prozor. Automobili su još gmizali u

koloni. S druge strane ceste, nasipom načičkanim reklamnim

panoima projurio je brzi vlak za Rim. Izgledao je poput svjetleće

zmije. Ljudi su se s kolicima gurali ispred supermarketa. Mjesec

iznad krovova nalikovao je na zreo grejpfrut, a zvijezda Sjevernjača,

ona koja mornarima pokazuje put... Je li to uopće Sjevernjača?

Nije mi dobro.

Krivi su bili rezanci s umakom od zečevine, teško su mu pali

na želudac. Osjećao je neugodan pritisak u dnu jednjaka. Razvalio je

čeljust kao da će zijevnuti, no ispustio je nekakav hroptaj, koji je

prigušio rukom.

Kurtz je i dalje objašnjavao: „Isprva bi mogao podijeliti

dužnosti s Koscem...”

Tu je prevruće... Više nije pratio tijek razgovora, pritisnuo je

gumb za otvaranje prozora.

„...U tome si slab, ali ja ću ti ih dati, ne brini se, a osim toga...”

U automobil je ušao nalet zraka ispunjena mirisom pomfrita i

kebaba s kioska ispred trgovačkog centra. Pozlilo mu je od tog vonja

užegla ulja. Izvinuo je kralježnicu i potisnuo potrebu da podrigne.

„Organizirat ćemo niz sotonističkih misa oko Castelli Romani,

naravno, pod tvojim izravnim nadzorom, a onda bi trebalo...”

Nastojao je usredotočiti se na Kurtzov monolog, no osjećao se

kao da je progutao kilogram pokvarenih tripica. Otkopčao je gumb

na hlačama i osjetio kako mu se trbuh rasteže.

„...Enotrebor, naš referent za jug Italije, u Basilicati i Moliseu

radi velike stvari...”

Da mi je Alka-Seltzer, ili Coca-Cola...

„Mantose? Mantose, jesi li tamo?”

„Molim?”

„Čuješ li me?”

„Da... Naravno...”

„Onda, odgovara ti da se nađemo sljedeći tjedan, da skiciramo

nekakav radni plan?”

Saverio Moneta volio bi mu reći da se slaže, da je počašćen, da

se raduje što će biti zastupnik za središnju Italiju i Sardiniju, samo...

Samo što to zapravo nije htio. Sjetio se kako je od oca dobio na dar

Malaguti 50. Tijekom svih godina srednje škole Saverio je želio

moped i otac mu ga je obećao ako maturira s odličnim. Saverio je

pred kraj dao sve od sebe i na koncu je i uspio. Odličan. A njegov se

otac vratio s posla i pokazao rukom svoj stari smrdljivi Malaguti.

„Evo ga. Tvoj je. Zadanu riječ treba održati.”

Saverio se nadao novom motoru. „Ali, kako? Dat ćeš mi

svoj?”

„Nema novca za drugi. Ovaj ti se ne sviđa? Što mu nedostaje?”

„Ništa... Ali, kako ćeš u tvornicu?”

Otac je slegnuo ramenima. „Javnim prijevozom. U čemu je

problem?”

„Ali, morat ćeš ustati sat prije.”

„Zadana riječ je zadana riječ.”

Njegova majka, međutim, nije se susprezala: „Pa da, imaš

obraza ostaviti vlastitog oca bez prijevoza?”

U mjesecima koji su uslijedili, Saverio je pokušao voziti

Malaguti, ali svaki put kad bi se popeo na motor pred očima bi mu

iskrsnuo prizor oca koji u pet ujutro izlazi iz zgrade zakukuljen u

kaput. Obuzela bi ga strašna tjeskoba, pa je na koncu ostavio motor

u dvorištu, a onda ga je netko ukrao. Tako su bez prijevoza ostali i

on i otac.

Nije to imalo nikakve veze s ovom pričom, pa ipak, ponešto je

dobro sa Zvijerima ipak izveo. A to je dijelom bila zasluga i te

šačice šmokljana koji su ga slijedili. Nije ih mogao samo tako

napucati.

Kurtz ga je htio zajebati. Kao što ga je i njegov otac zajebao s

motorom. A i starkelja, kad mu je obećao odgovoran položaj u

poduzeću. Kao što ga je zajebala Serena kad mu je rekla da će biti

njegova gejša i da su blizanci, kad se sve zbroji i oduzme, isto kao

da imaju samo jedno.

Zato je postao sotonist. Jer bi ga na koncu svi preveslali.

Ma kakav je to dar, kad svaki put kad posegneš za njime tvoj

otac mora na autobus?

Saverio Moneta sve ih je mrzio. Sve do jednoga. Cijelo

čovječanstvo, koje preživljava varajući i iskorištavajući bližnje.

Mržnjom se hranio, krijepio, štitio. Mržnja mu je dala snagu da

izdrži. I naposljetku je postala Saveriova religija. A Sotona njegov

Bog.

A Kurtz je bio isti kao i svi drugi. Odakle mu jebeno pravo da

kaže da su Zvijeri Abadonove beznačajna pojava?

„Ne”, rekao je.

„Što ne?”

„Ne. Ne zanima me. Hvala, ali i dalje ću voditi Zvijeri

Abadonove.”

Kurtza je to iznenadilo. „Jesi li siguran u to što govoriš? Dobro

promisli. To je sve što ću ti ja ponuditi.”

„Baš me briga. Zvijeri Abadonove možda i jesu beznačajna

pojava, kao što si ti rekao. Ali i tumor je isprva samo jedna stanica, a

onda raste, reproducira se i dokrajči te. Zvijeri će biti pojava koju će

svi morati uzeti u obzir. Pričekaj, pa ćeš vidjeti.”

Kurtz prasnu u smijeh. „Stvarno si jadan. Gotovo je s vama.”

Saverio zakopča sigurnosni pojas. „Može biti, ali kao što mi

tvoj primjer govori, ne mora biti. Uopće ne mora biti tako. A osim

toga, radije ću u svećenike nego da budem tvoj zastupnik.” Pa

prekinu vezu.

Ostaci zalaza sunca rasplinuli su se i tama se spustila na

zemlju. Vođa Zvijeri Abadonovih dao je žmigavac i uz škripu guma

nastavio svoj put lokalnom cestom.

8.

Vremešni indijski pisac sjedio je u kutu dvorane s čašom vode

u ruci.

Tog je jutra doputovao zrakoplovom iz Los Angelesa, nakon

dva naporna tjedna predstavljanja knjige u Sjedinjenim Državama, i

sad je samo htio vratiti se u hotel i pružiti se na krevet. Pokušao bi

zaspati, ne bi uspio u tome i naposljetku bi popio sredstvo za

spavanje. Njegovo se tijelo odavno oprostilo od prirodnog sna. Sjetio

se supruge Margaret i Londona. Poželio ju je nazvati. Reći joj da mu

nedostaje. Da će se brzo vratiti. Pogledao je na drugi kraj dvorane.

Pisac koji je govorio o vatri stajao je okružen čitateljima

željnim njegova autograma u svom primjerku knjige. A za svakoga

je taj mladić pronašao riječ, gestu, osmijeh.

Pozavidio mu je na mladosti, na nepatvorenoj želji da se svidi.

Njega više nije bilo briga, ni za što od svega toga. Za što ga je

bilo briga? Da spavam. Da odspava šest sati bez snova. Ni put oko

svijeta na koji su ga prisilili nakon Nobelove nagrade nije imao

nikakva smisla. Bio je lutka koju su katapultirali s jednog kraja

svijeta na drugi da je pokažu publici, prepuštenu na brigu ljudi koje

ne poznaje, koje će zaboraviti čim otputuje. Knjigu je napisao.

Knjigu koja mu je odnijela deset godina života. Zar to nije bilo

dovoljno? Što još?

Za promocije nije uspio izgovoriti ništa drugo osim zahvala. A

ne kao talijanski pisac. Pročitao je njegovu knjigu u zrakoplovu.

Tanahan i pitak roman. Pročitao ga je iz osjećaja dužnosti, jer nije

volio da ga predstavljaju pisci čija djela ne poznaje. I svidio mu se.

Htio mu je to reći. A i nije bilo pristojno ostati tako u zapećku.

Tek što je starac ustao sa stolca, troje novinara, koji su iz

prikrajka samo to čekali, bili su mu za vratom. Sawhney objasni da

je umoran. Sutra će rado odgovoriti na njihova pitanja. No izgovorio

je to tako tiho, tako blago, da nije uspio odagnati te dosadne zujare.

Srećom, naišla je gospođa, predstavnica njegova talijanskog

izdavača, koja ih je rastjerala.

„Što je sad na redu?” upitao je gospođu.

„Domjenak. A onda, za otprilike sat vremena, idemo jesti u

restoran s domaćom kuhinjom, na desnoj obali Tibera. Poznati su po

rimskim specijalitetima. Volite li tjesteninu alla carbonara?”

Sawhney spusti ruku na njezinu nadlakticu. „Volio bih

porazgovarati s piscem...” O Bože, kako se zove? Mozak mu više

nije radio.

Gospođa mu je priskočila u pomoć. „Cibom! Fabrizio Ciba.

Naravno. Ostanite ovdje. Odmah ću ga pozvati.” Pa se uz lupu

potpetica ubaci u skupinu obožavatelja.

„Ali, ne biste trebali tražiti autogram od mene, nego od

Sawhneyja. On je nobelovac, a ne ja.” Fabrizio Ciba pokušavao je

obuzdati plimni val knjiga pod čijim je naletom tonuo. Utrnulo mu je

zapešće, koliko je potpisa podijelio. „Kako se vi zovete? Paterno

Antonia? Kako? Samo trenutak... Ah, svidio vam se Erri, Penelopin

otac? Podsjeća vas na vašeg djeda? I mene.”

Kroz gomilu si je laktovima prokrčila put zajapurena debeljuca

i gurnula mu pod nos još jedan primjerak Lavlje rake. „Doputovala

sam iz Frosinonea samo radi vas. Nisam pročitala ni jednu vašu

knjigu. Ali navodno su prekrasne. Ovu sam. kupila na kolodvoru. Vi

ste tako zanimljiv čovjek... i zgodan. Redovito vas gledam na

televiziji. Moja kći je zaljubljena u vas... A malo... i ja.”

S Cibina lica nije silazio ljubazan osmijeh. „Pa, možda biste ih

trebali pročitati, možda vam se i ne svide.”

„Ma što to govorite, šalite se?”

Još jedna knjiga. Još jedan autogram.

„Kako se zovete?”

„Aldo. Možete napisati za Massimiliana i Mariapiu. Moja

djeca, imaju šest i osam godina, čitat će kad malo poras...” Gadili su

mu se. Bili su gomila neznalica. Stado ovaca. Nije znao što bi s

njihovim divljenjem. S istim bi oduševljenjem pohrlili zbog

obiteljskih uspomena urednika televizijskog dnevnika, zbog

ljubavnih ispovijesti najbeznačajnije starlete. Sve što su htjeli bio je

osobni razgovor sa zvijezdom, osobni potpis, osobni trenutak s

idolom. Da mogu, otrgnuli bi mu komad odjeće, pramen kose, zub, i

odnijeli bi ga kući kao relikviju.

Nije više mogao biti ljubazan. Smješkati se kao budala.

Nastojati biti skroman i susretljiv. Inače je izvrsno uspijevao prikriti

fizičku nelagodu koju je u njemu izazivao kontakt s gomilom. Bio je

majstor pretvaranja. Kad bi to došlo na red, bacao se u kaljužu

uvjeren da to voli. Iz tih urona u masu izranjao je izbezumljen, ali

pročišćen.

No te mu je večeri strašna sumnja zagorčavala trijumf. Sumnja

da nema pravi stav, da se ne ponaša kao pravi pisac. Kao ozbiljan

pisac poput Sarwara Sawhneyja. Tijekom predstavljanja knjige,

starac nije ni zucnuo. Mirno je sjedio poput tibetanskog asketa, s

onim svojim očima od ebanovine, mudra i odsutna pogleda, dok je

on izigravao ludu kenjažom o vatri i kulturi. I, kao i obično, u glavi

mu se uobličilo pitanje na kojem je počivala čitava njegova karijera.

Koliko su za moj uspjeh zaslužne knjige, a koliko televizija?

Kao i uvijek, radije je odustao od odgovora i odlučio se za

nekoliko viskija. No najprije je morao rastjerati onaj roj muha. Kad

je spazio sirotu Mariu Letiziu kako se laktovima probija prema

njemu, naravno da se obradovao.

,,Sawhney želi razgovarati s tobom... Možeš li otići do njega

čim završiš?”

„Odmah! Evo me odmah!” odgovorio joj je. Pa kao da ga je

pozvao Bog Otac glavom i bradom, ustao je i rekao svim

obožavateljima koji još nisu dobili svoju potvrdu o nazočnosti:

„Sawhney želi razgovarati sa mnom. Molim vas, dajte da mu se

javim.”

Za stolom s aperitivima iskapio je jedan za drugim dva viskija

i odmah mu je bilo bolje. Sad, s alkoholom u žilama, mogao je stati

pred nobelovca.

Prišao mu je Leo Malagò, vrckavo hodajući od sreće, kao pas

koji maše repom jer je upravo dobio sendvič s veprovinom.

„Majstore! Sve si oborio s nogu onom pričom o vatri. Ja se pitam

kako ti takvo što padne na pamet. Ali, Fabrizio, molim te, nemoj se

napiti. Moramo na večeru.” Primio ga je pod ruku. „Otišao sam

provjeriti stanje na pultu s knjigama. Znaš koliko si večeras

prodao?”

„Koliko?” Nije mogao a da ne odgovori. Bio je to uvjetovani

refleks.

„Devedeset dvije! A znaš koliko je prodao Sawhney? Devet!

Nemaš pojma kako Angiò šizi.” Massimo Angiò bio je urednik

strane proze. „Prava mi je uživancija kad ga vidim da šizi! A sutra

ćeš biti u svim novinama. Nego, kakav je komad pičke

prevoditeljica?” Malagò poprimi opušten izraz. Iz očiju mu je

odjednom zasjala dobrota. „Zamisli nju povaliti...”

Fabriziu, međutim, djevojka uopće više nije bila zanimljiva.

Raspoloženje mu je tonulo kao živa u termometru za iznenadna

zahladnjenja. Što Indijac hoće od njega? Prigovoriti mu zbog sranja

koja je izgovorio? Skupio je snagu. „Ispričaj me na tren.”

Ugledao ga je u jednom kutu. Sjedio je ispred prozora i

promatrao kako krošnje stabala šibaju žućkasto rimsko nebo. Crna

mu je kosa blistala pod svjetlom s lustera.

Oprezno mu je prišao. „Oprostite...”

Stari se Indijac okrenuo, ugledao ga i nasmiješio se pokazavši

red zuba presavršenih da bi bili pravi. „Molim vas, sjednite.”

Fabrizio se osjećao kao dečkić kojega je ravnatelj pozvao da

mu očita bukvicu.

„Kako ste?” upita Fabrizio na svom školskom engleskom i

sjedne pred starca.

„Dobro, hvala.” Zatim se Indijac ispravi: „Zapravo, pomalo

sam umoran. Ne mogu spavati. Patim od nesanice.”

„Srećom, ja ne.” Fabrizio shvati da mu nema što reći.

„Pročitao sam vašu knjigu. Donekle na brzinu, u avionu,

molim vas da mi oprostite...”

Fabrizio je jedva protisnuo: „A?” Sad će čuti mišljenje

dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Najvažnijeg svjetskog

pisca. Koji je dobio najbolje recenzije u posljednjih deset godina.

Jedan dio njegova mozga pitao se želi li to doista čuti.

Sigurno mu je odvratna.

„Svidjela mi se. Jako.”

Fabrizio Ciba osjeti kako mu blaženstvo preplavljuje tijelo.

Osjećaj sličan onome koji obuzme narkiće kad si ubrizgaju

kvalitetan heroin. Nekakva blagotvorna toplina, od koje mu je

protrnuo zatiljak, zatim mu se razlila vilicom, sklopila kapke, uvukla

se među zube i desni, spustila se niz dušnik, vrela i ugodna poput

tigrove masti proširila se iz prsa prema kralježnici preko rebara i

odskakutala s pršljena na pršljen sve do zdjelice. Zatitrao mu je

sfinkter i istodobno su mu se naježile ruke. Kao da je pod toplim

tušem a da se nije smočio. I bolje od toga. Masaža bez dodira. Za te

tjelesne reakcije koja je potrajala otprilike pet sekundi, Fabrizio je

bio slijep i gluh, a kad se napokon vratio u stvarnost, Sawhney je

govorio:

„...mjesta, zbivanja i ljudi nisu svjesni sile koja ih briše. Čini li

se i vama?”

„Da, naravno”, odgovorio je. Ništa nije bio čuo. „Hvala. Drago

mi je.”

„Vi znate zaintrigirati čitatelja, dirnuti u pravu žicu, gdje je

najosjetljiviji. Volio bih pročitati i nešto opsežnije.”

„Lavlja raka je najdeblja knjiga koju sam napisao. Nedavno...”

zapravo prije gotovo pet godina, „...napisao sam još jedan roman,

Nestorov san, ali i on je prilično kratak.” „Kako to da se ne

usuđujete otići dalje? Izražajnih sredstava za to vam sigurno ne

nedostaje. Ne bojte se. Prepustite se, bez straha. Ako vam smijem

dati savjet, ne obuzdavajte se, pustite da vas pripovijedanje ponese.”

Fabrizio se suspregnuo da ne zagrli tog dragog, predivnog

starčića. Kako je točno i istinito to što govori. Znao je on da je u

stanju napisati VELIK ROMAN. Štoviše, VELIK TALIJANSKI

ROMAN, poput Manzonijevih Zaručnika, da se razumijemo, takav

koji, prema kritičarima, nedostaje našoj suvremenoj književnosti.

Nakon više pokušaja, već je neko vrijeme radio na sagi o obitelji sa

Sardinije, od tisuću šestote do danas. Ambiciozan projekt, ali

nedvojbeno moćniji od Lampedusina Geparda ili De Robertovih

Potkraljeva.

Zaustio je da mu to kaže, no posramio se i suzdržao. Osjećao

se dužnim uzvratiti komplimente. Počeo je bajati: „Svakako vam

želim reći da me vaša knjiga doslovce oduševila. Nevjerojatno

skladno strukturiran roman, a priča je tako snažna... Kako vam to

uspijeva? U čemu je vaša tajna? Energija i dramatičnost su takve da

sam tjednima bio potresen, Pred čitatelja se ne postavlja samo izazov

da prepozna samosvijest i nevinost tih snažnih ženskih likova, nego

kroz njihove priče, kako da kažem... Da, čitatelj je prisiljen skrenuti

pogled sa stranica knjige na vlastitu zbilju.”

„Hvala”, reče Indijac. „Kako je to krasno, uzajamno dijeliti

komplimente.”

Dvojica pisaca prasnuše u smijeh.

9.

Vođa Zvijeri Abadonovih sjedio je za stolom u blagovaonici i

dovršavao svoj obrok lazanja, koje su plutale u lokvi podgrijanog

bešamela. Povraćalo mu se, ali morao se praviti da nije večerao.

Serena je sjedila nogu podignutih na perilicu posuđa i lakirala

nokte. Kao i obično, nije ga čekala da zajedno jedu. Televizor na

radnoj površini u kuhinji prenosio je Tko želi biti milijunaš?,

Saveriovu najdražu emisiju nakon Misterija na trećem programu. No

vođi Zvijeri odlutale su misli. I dalje se prisjećao telefonskog

razgovora s Kurtzom Minettijem.

Koja sam ja faca. Obrisao je usta ubrusom. Kako sam mu ono

rekao? Ne. Ne zanima me. Koji je živi sotonist imao muda odbiti

ponudu da postane referent Djece Apokalipse za središnju Italiju?

Poželio je nazvati Murdera i reći mu kako je otpilio Kurtza, ali

Serena ga je mogla čuti, a osim toga nije mu htio prenijeti što ono

govno Kurtz misli o Zvijerima Abadonovim, bilo bi mu krivo.

Iznenadilo ga je kako mu je žestoko i bez oklijevanja izletjelo

to „ne”. Nije mogao odoljeti a da ga ponovno ne izgovori: „Ne!”

„Šta ne?” upita ga Serena ni ne podignuvši pogled s noktiju na

rukama koje je premazivala crvenim lakom.

„Ništa, ništa. Razmišljao sam...” Saverio je osjetio potrebu da

sve ispripovjedi svojoj ženi, ali se suzdržao. Da otkrije da joj je muž

glava sotonističke sekte, u najmanju bi ruku tražila razvod.

No to „ne” moglo je biti početak preokreta u njegovu životu.

To je bilo „ne” koje će neizbježno pokrenuti lavinu drugih „ne”, koje

je napokon trebalo izgovoriti. Ne radu vikendom. Ne dadiljanju. Ne

tome da uvijek on iznosi smeće.

„Ostalo je puretine od jučer. Podgrij si je u mikrovalki.”

Serena je ustala i mahala rukama.

„Ne”, došlo mu je prirodno odgovoriti.

Serena zijevnu. „Idem ja u krevet. Kad završiš, raspremi stol,

iznesi smeće i pogasi svjetla.”

Saverio ju je promotrio. Bila je u vrućim hlačicama od

elastičnog trapera s ukrasima od štrasa, bijelim lakiranim

kaubojskim čizmama i crnoj majici bez rukava s golemom

aplikacijom Valentinova V.

Tako ne paradiraju ni šiparice u trgovačkim centrima.

Serena Mastrodomenico imala je četrdeset tri godine, a od svih

sunčanih zraka koje je upila za života dehidrirala je kao sasušena

rajčica. Bila je nevjerojatno mršava, usprkos tome što je nepunu

godinu prije rodila blizance. Izdaleka je ostavljala dobar dojam,

onako vitka, loptastih sisa i puti boje bijele kave. No izbliza, kad bi

se bolje promotrilo, otkrilo bi se da joj je koža mlohava i gruba kao u

nosoroga, a splet sitnih bora spuštao joj se od usta na vrat i poprsje.

Zelene, blistave i živahne oči usadile su se iznad jagodica, sjajnih i

okruglih poput dviju jabuka jonatanka.

Često je nosila otvorene cipele, koje su isticale vretenaste

gležnjeve i elegantna sitna stopala. Oblačila se u lepršave haljinice iz

kojih su provirivali čipkasti, barem dva broja premali grudnjaci, i

dvije sintetičke polulopte. Stavljala je na sebe više etničkog nakita

od berberske princeze na dan krunidbe.

Tijekom dugih godina braka Saverio je primijetio da njegova

gospođa žanje mnogo uspjeha kod muškaraca, posebno mlađih.

Svaki put kad bi otišao u skladište salona, vozači i dostavljači, čopor

napaljenih, natjerali bi ga da mu bude neugodno. Nisu imali

poštovanja ni prema gazdinoj kćeri.

„Tvoja žena je sigurno bomba u krevetu. To je iskusna žena, a

ne one curice. Ta te rastegne kao kauč na razvlačenje.” „Daj, snimi

nam kućni pornić.” „Save, kako je uopće uspiješ zadovoljiti? Ta, po

meni, treba cijelu četu muškarčina...” „Klasika, pravi se fina, a

zapravo je uspaljenica na kvadrat...” I druge prostote, koje je bolje

prešutjeti.

Kad bi ti debili samo znali istinu. Sereni se seks gadio.

Govorila je da je to primitivno. Gnušala se svake golotinje, osjećala

je odbojnost prema tjelesnim tekućinama i svemu što ima bilo kakve

veze s fizičkim dodirom (osim masaže, ali samo ako je masira žena).

Pa ipak, Saveriu Moneti nešto tu nije klapalo. Ako joj se seks

toliko gadi, zašto izlazi skockana kao da je sišla s duplerice? I zašto,

uza sva slobodna mjesta na parkiralištu, svoj terenac ostavlja baš

ispred skladišta?

Saverio je ustao i počeo raspremati stol. Nije mu se išlo u

krevet, bio je predobro raspoložen. Blizanci su srećom spavali. Bio

je to pravi trenutak da se usredotoči na ideju koja će uzdrmati Zvijeri

Abadonove i ostatak svijeta. Dohvatio je notes i olovku, posegnuo za

daljinskim da ugasi televizor, kad je začuo kako Gerry Scotti

uzvikuje: „Nevjerojatno! Naš simpatični Francesco iz Sabaudie

dogurao je mic po mic do milijunskog pitanja...”

Natjecatelj je bio nervozan čovječuljak usana razvučenih u

cerek. Djelovao je kao da su ga posjeli na ježa. Voditelja je,

naprotiv, krasio zadovoljan izraz macana koji je slistio konzervu

tunjevine. Samo što nije počeo brusiti pandže na stolcu. „Onda, dragi

Francesco, jeste li spremni?”

Čovječuljak proguta slinu i poravna ovratnik sakoa.

„Prilično...”

Gerry se uspravio na stolcu isprsivši se i veselo se obratio

publici: „Prilično? Jeste li vi to čuli?” Zatim, iznenada se uozbiljivši,

obratio se gledateljima pred malim ekranima: „Tko od vas na

njegovu mjestu ne bi bio uzbuđen? Zamislite da ste u njegovoj koži.

Milijun eura može čovjeku promijeniti život.” Sad je opet

razgovarao s Francescom: „Rekli ste da vam je san otplatiti stambeni

kredit. A sada? Ako osvojite milijun, osim kredita, što biste još

učinili?”

„Pa, majci bih kupio automobil, i još...” Natjecatelj se gušio.

Udahnuo je i uspio odgovoriti: „Uplatio bih donaciju za Zavod

svetog Bartolomeja u Gallarateu.”

Gerry ga odmjeri svisoka. „A, ako smijem pitati, čime se oni

bave?”

„Pomažu beskućnicima.”

„Pa, čestitam.” Voditelj je potaknuo publiku da zaplješće i ona

mu je uzvratila burnim aplauzom. „Ovdje imamo dobrotvora. A

nećemo vas možda poslije vidjeti kako jurcate u Ferrariju? Ne. Vidi

se da ste poštenjak.”

Saverio je odmahivao glavom. Da on osvoji taj iznos, kupio bi

srednjovjekovni dvorac u Markama i pretvorio ga u operativno

sjedište Zvijeri.

„No, otvorimo sad pitanje. Spremni?” Gerry popravi čvor na

kravati, pročisti grlo i izrecitira pitanje i četiri odgovora koji su se

pojavili na ekranu:

Saverio Moneta skoro je pao sa stolca.

10.

Nakon što je njegov ego primio revitalizirajuću injekciju,

raspoloženje Fabrizia Cibe vinulo se nebu pod oblake. Napisao je

važan roman i napisat će još jedan, još važniji. Nije više imao zašto

propitivati razloge svog uspjeha. I tako, kad je primijetio da Alice

Tyler razgovara s Martinellijevim šefom prodaje, odlučio je da je

vrijeme za akciju. Iskapio je viski, razbarušio kosu i rekao indijskom

piscu: „Ispričajte me na trenutak, idem pozdraviti nekoga.” I krenuo

je u napad.

„Evo i mene, zdravo, ja sam Fabrizio Ciba.” Ugurao se između

ono dvoje, a onda se obratio Modiki: „A budući da ste krvopije i ne

date mi ni novčića za te svoje promocije, dopušteno mi je sve što mi

puhne i zato ću sad prisvojiti najbolju i najčarobniju prevoditeljicu

na svijetu i odvesti je da popijemo čašu šampanjca.”

Šef prodaje bio je mrtvački blijed debeljko, i jedino što mu je

uspjelo bilo je da se napuhne kao riba ježinka.

„Nemaš ništa protiv, Modica, je li?” Fabrizio uhvati

prevoditeljicu za zapešće i odvuče je za sobom do stola sa

zakuskom. „Njega se čovjek može riješiti samo tako da mu spomene

novac. Htio sam ti čestitati, odradila si izvrstan posao na

Sawhneyjevoj knjizi, provjerio sam cijeli prijevod riječ po riječ...”

„Ne sprdaj se sa mnom”, zasmijuljila se, očito ju je to

zabavljalo.

„Istina je, časna riječ! Tako mi direktora Pennacchinija!

Provjerio sam svih osamsto stranica i ništa nisam našao, sve je

savršeno.” Stavio je ruku na srce: „Jedna jedina primjedba... pa, na

šesto petnaestoj stranici prevela si creel kao ribarsku košaru, a ne

kao vršu...” Fabrizio je nastojao gledati je u oči, ali nije mogao

skinuti pogled s njezinih sisa. A ni ona mu uska bluzica nije

pomagala. „Oprosti, ali zar prevoditeljice ne bi trebale biti

staromodno obučene rugobe?”

Išlo mu je kao podmazano. Ponovno je bio onaj stari Ciba

zavodnik u svojim najblistavijim trenucima. „Onda, kad ćemo se

vjenčati? Ja ću pisati knjige, a ti ćeš ih prevoditi, dapače, obrnuto, ti

ih piši, a ja ću ih prevoditi. Gdje bi nam bio kraj?” Natočio joj je

čašu šampanjca. Sebi je uzeo još jedan viski. „Da, stvarno bismo to

trebali učiniti...”

„Što?”

„Vjenčati se, ne?” bio je prisiljen ponoviti. Nešto mu je

govorilo da djevojka baš i ne pada na njegovo udvaranje. Nije bila

tipična talijanska sirovina, pa će možda morati pribjeći

sofisticiranijoj taktici. „Imam ideju. Zašto ne pobjegnemo? Vani sam

parkirao vespu. Zamisli kako bi to bilo dobro, tu svi umiru od

dosade, razgovaraju o književnosti, a mi kružimo Rimom i ludo se

zabavljamo. Što kažeš?”

Uputio joj je pogled djeteta koje je od mame upravo tražilo

krišku torte.

„Uvijek si takav?” Alice prođe rukom kroz kosu i blago

rastvori usne pokazujući bijele bjelcate zube.

Fabrizio zaprede. „Takav kakav?”

„Pa, takav...” Na tren je zanijemjela, tražeći pravu riječ, a onda

uzdahnula: „Blesav!”

Blesav? Kako sad to, blesav? „To je djetinjasta strana genija”,

bubnuo je.

„Ne, ne možemo otići. Zar si zaboravio? Moramo na večeru. A

Sawhney...”

„Večera, smetnuo sam s uma. Točno”, slagao je. Pretjerao je

kad joj je predložio da pobjegnu i sad je nastojao ublažiti posljedice

njezina odbijanja.

Ona ga uhvati za zapešće. „Pođi sa mnom.”

Prolazeći pored stola, Ciba zgrabi u letu bocu viskija.

Kamo ga to vodi?

Tad ugleda vrata koja vode u vrt.

11.

Sotona je očito iskoristio Gerryja Scottija da mu se obrati.

Kako je bilo moguće da, od bezbroj pitanja u svemiru, autori kviza

odaberu baš ono o Abadonu? Bio je to znak. Čega, Saverio nije imao

pojma. No nije bilo sumnje da je znak Zla.

Tip iz Sabaudie ispalio je ćorak. Odgovorio je da je Abadon

bio anglikanski pastor iz osamnaestog stoljeća i otišao je kući

otplaćivati kredit.

Tako ti i treba. To ti je škola, kad ne znaš tko je Abadon,

razoritelj.

Saverio uze iz ladice kutiju Alka-Seltzera, rastopi jednu

šumeću tabletu u čaši vode i ponovno razmisli o proteklom danu. U

posljednjih je dvanaest sati bilo nečeg čudesnog. Sve je počelo od

njegove nenadane odluke da sa Zvijerima napravi velik zaokret.

Zatim odbijenica Kurtzu Minettiju. A sad još i to pitanje. Morao je

potražiti druge znakove prisutnosti Nečastivog u svom životu.

Koji je datum? Bio je 28. travnja. Što se 28. travnja obilježava

prema sotonističkom kalendaru?

Otišao je u dnevni boravak po torbu s prijenosnim računalom.

Soba je bila namještena etničkom garniturom Zanzibar. Masivno

pokućstvo pravokutnih oblika od izrezbarena crnog i masnog drva, s

rombovima od zebrine kože. Iz njega se širio osebujan miris

mirodija od kojeg bi nakon nekog vremena zaboljela glava.

Pioneerov plazma-ekran bio je smješten ispod golema mozaika što

ga je Serena složila od ljuštura kapica i dagnji te šarenih oblutaka

skupljenih na plažama Argentaria. Trebao je predstavljati sirenu koja

sjedi na hridi i svira na svojim dugačkim vlasima kao da su žice

harfe.

Saverio se spojio na internet i uguglao: sotonistički kalendar.

Otkrio je da se 28. travnja ništa ne obilježava. No 30. travnja bila je

Valpurgina noć. Veliki sabor vještica na vrhu planine Brocken.

Ustao je, zbunjen. S obzirom na sve što se dogodilo, bio je

siguran da je 28. travnja nekakav sotonistički dan.

Premda 28. nije tako daleko od Valpurgine noći tridesetog.

Otišao je do goleme kutije koja je stajala uz ulazna vrata.

Prerezao je samoljepljivu vrpcu i otvorio kutiju. Zatim je poput

viteza iz davnine kleknuo nad tim blagom, zavukao ruke među

kuglice stiropora i izvadio Durandal. Podigao ga je držeći ga objema

rukama. Oštrica od kaljenog čelika, balčak od kovanog željeza i

držak presvučen kožom. Dugo nije mogao odlučiti da li da ipak kupi

japansku katanu, ali oružje koje pripada zapadnoj kulturnoj tradiciji

bilo je dobar izbor. Njegova je ljepota oduzimala dah.

Izašao je na balkon, podigao ga nasuprot Mjesečevoj kružnici i

zavitlao njime poput Rolanda u klancu kod Roncesvallesa. Rado bi

Kurtza Minettija izazvao na dvoboj. U njegovu sjedištu u Paviji.

Ja s Durandalom, a on s dvosjeklom sjekirom.

Zamislio je da je izbjegao udarac, okrenuo se i jednim

preciznim zamahom vrhovnom svećeniku odrubio glavu. Nakon

toga bi samo rekao: „Pridružite mi se! Bit ćete Zvijeri.” I sva bi mu

se Djeca Apokalipse poklonila. E, to bi bila akcija i pol. Samo što je

Kurtz Minetti, iako visok tek metar i žilet, bio učenik Santea

Luccija, majstora šaolina iz Trsta.

Saverio je izveo piruetu i uništio stalak za sušenje rublja. Bilo

mu je zlo na samu pomisao da će taj dragulj završiti iznad tastova

kamina u Roccarasu.

Zazvonio je telefon. Zvonjava je utihnula. Serena se javila.

Ubrzo ju je začuo kako se dere: „Saverio, za tebe je. Tvoj bratić.

Reci mu da ću ga sljedeći put kad nazove u ovo doba natjerati da

proguta vlastite zube.”

Vođa Zvijeri vratio se u dnevni boravak i spremio mač u

kutiju, dohvatio bežični telefon i osorno rekao: „Antonio? Kaži.”

„Hej, rođo. Kako si mi?”

„Nije loše. Nešto se dogodilo?”

„Ne, ništa. Zapravo je. Trebam tvoju pomoć.”

Sad još i on. Zar nikoga nije ni okrznula pomisao da i Saverio

Moneta ima svog posla i briga koje treba riješiti? „Ne, gle... U poslu

sam do grla... Žao mi je.”

„Čekaj. Ne moraš ti ništa raditi. Znam da imaš posla. Ali vidio

sam te kojiput da visiš s nekom mlađarijom...”

Vidio me sa Zvijerima. Moram biti oprezniji.

„U govnima sam, četiri Poljaka su me ostavila na cjedilu u

zadnji čas. Tražim zamjenu. Trebali bi prenositi sanduke vina,

postaviti stolove na terase, poslije sve pospremiti. Takve stvari.

Trebam ljude za fizičke poslove, ali sposobne. Ne moraju imati

veliko iskustvo, samo da hoće raditi i da su na svom mjestu.”

Antonio Zauli radio je kao natkonobar za Food for Fun, rimski

catering koji je, zahvaljujući vodstvu Zóltana Patroviča,

nepredvidljivog bugarskog kuhara i vlasnika nadaleko poznatog

restorana Regije, postao broj jedan u organizaciji banketa i

domjenaka u prijestolnici.

Saverio nije slušao. A da ocu Toninu odrubim glavu jednim

zamahom Durandala? Ima i Parkinsonovu bolest, učinio bih mu

uslugu. Sutra, odmah poslije pedijatra, odnijet ću mač na brušenje...

ne, to bi bilo kao da kopiram Kurtza Minettija.

„Saverio? Jesi tamo?”

„Da... Oprosti... Ništa od toga”, izletjelo mu je.

„Ništa od toga moj kurac. Nisi me ni saslušao. Ne razumiješ.

Očajan sam. Moja guzica je u pitanju zbog te zabave. Save, već šest

mjeseci radim na tome.” Spustio je glas: „Moraš mi obećati da

nikome nećeš ništa reći.”

„Ali što?”

„Samo mi obećaj.”

Saverio podignu pogled i shvati koliko je odvratan luster u

etno-stilu. „Obećavam.”

Antonio prošapta urotničkim tonom: „Svi će biti na toj zabavi.

Navedi mi neku poznatu facu. Bilo koga. Hajde. Tko ti prvi padne na

pamet.”

Saverio razmisli. „Papa.”

„E pa sad! Poznate face, rekao sam. Pjevači, glumci,

nogometaši...”

Saverio otpuhnu. „Ma što ja znam? Što hoćeš? Što da ti

kažem? Paco Jiménez de la Frontera?”

„Vođa navale u Romi. Bingo!”

Ako je Saverio Moneta mrzio neku riječ na ovome svijetu,

onda je to bio „bingo”. Kao i svi ozbiljni sotonisti, prezirao je

masovnu kulturu, žargon, Noć vještica i amerikanizaciju jezika. Da

se njega pitalo, svi bi dandanas govorili latinski.

„Daj, reci mi još nekoga.”

Saverio više nije izdržao. „Ne znam! I uopće me nije briga!

Imam ja svojih briga preko glave.”

Antonio nabaci uvrijeđen ton. „Šta je to s tobom? Je l' znaš da

si čudan? Ja tvojim prijateljima ponudim priliku da zarade, da budu

na najekskluzivnijoj zabavi u posljednjih nekoliko godina, da se

nađu u blizini najslavnijih osoba, a ti me odjebeš?” Saverio je

poželio bratiću iščupati vratnu arteriju i okupati se u njegovoj krvnoj

plazmi, ali sjeo je na trosjed i pokušao ga umiriti. „Ne, Anto, oprosti,

stvarno, nisi ti ništa kriv. Samo sam umoran. Znaš, blizanci, pa moj

tast, baš gadno razdoblje...” „Da, razumijem. Ali ako se sjetiš

nekoga, zvrcni me. Do sutra ujutro moram naći četvero radnika. Daj,

razmisli. Reci im da je plaća odlična, a Larita će održati koncert i bit

će vatromet.”

Vođi Zvijeri zatreperila su ticala. „Što si rekao? Larita?

Pjevačica Larita? Ona koja je snimila Live in Saint Peter i

Unplugged in Lourdes? Ona koja pjeva King Karol?”

Elsa Martelli, umjetničkog imena Larita, nekoliko je godina

bila pjevačica grupe Lord of Flies iz Chieti Scala koja je izvodila

death metal. Pjesme su im bile hvalospjevi Nečastivom i bile su na

cijeni u talijanskoj sotonističkoj zajednici. A onda je Larita iznenada

napustila grupu i preobratila se na kršćanstvo.

Krstio ju je papa osobno, a ona je započela solističku karijeru

pop pjevačice. Albumi su joj bili ljigava mješavina new agea,

tinejdžerskih ljubavi i sladunjavih osjećaja, i upravo su zato postizali

golem uspjeh diljem svijeta. Ali svi su je sotonisti mrzili.

„Da. Mislim da je to ona. Larita... ona koja pjeva Ljubav svud”

Antonio se nije razumio u pop glazbu.

Saverio osjeti u zraku ugodan miris zemlje i netom pokošene

trave iz vrta. Mjesec je nestao i zavladao je mrkli mrak. Prozorska su

okna titrala, a fikus je podrhtavao od nenadana naleta vjetra. Počelo

je kišiti. Krupne i teške kapi ostavljale su mrlje na balkonskim

pločicama, a munja je, poput pukotine, razderala tamu i nebom je na

tren ponovno zavladao dan, uz prasak od kojega je tlo zadrhtalo,

protuprovalni alarmi zaurlali, a psi zalajali.

Zavaljen u trosjed, Saverio Moneta ugledao je vojsku crnih i

zapletenih oblačina što su napredovale prema Oriolu Romanu.

Najveći se oblak, točno pred njim, svinuo i s jedne strane izdužio,

pretvorivši se u nekakvo lice. Crnih očnih duplji i razjapljenih usta.

Odmah potom nanovo je zavladao mrak.

„Sveta Majko Božja!” nehotice mu je izletjelo. Pojurio je

zatvoriti balkonska vrata, kiša je već smočila parket. „Dogovoreno!”

zadahtao je u slušalicu.

„Šta je dogovoreno?”

„Troje imam.” A onda se pljesnu rukom po prsima. „A ja sam

četvrti.”

12.

Fabrizio Ciba i Alice Tyler smjerno su sjedili na mramornoj

klupi uz ovalan vodoskok. Desno od njih, gaj bambusa osvijetljen

halogenom svjetiljkom. Lijevo, grm hortenzija. Između njih,

dvadeset centimetara. Bilo je mračno i hladno. Svjetla iz vile iza njih

bacala su svoj odraz na površinu vode i na Alicine veličanstvene

noge.

Fabrizio Ciba potegnuo je gutljaj alkohola iz boce i pružio je

djevojci, koja je spremno prihvatila. Morao je brzo prijeći u akciju.

Mogli bi se ukočiti na toj hladnoći. Što mu je činiti? Da se odmah

baci na nju? Ne znam... Zna se kakve su te anglosaksonske

intelektualke.

Čovjek koji nije silazio s top-lista, treći najseksepilniji Talijan

prema ženskom tjedniku Yes (iza motociklista i glumca, zvijezde

humorističnih serija s pramenovima) jednostavno nije mogao

podnijeti odbijanje. To bi ga vjerojatno osudilo na dugogodišnju

psihoanalizu.

Tišina je sad već bila neugodna. Bubnuo je: „Prevela si i djela

Irvina Parkera, točno?” Još dok je to izgovarao, shvatio je da je za

brzinsko upucavanje to najgore što je mogao reći. „Da. Sva osim

prvog.”

„Ah... Upoznala si ga?”

„Koga?”

„Parkera.”

„Da.”

„I, kakav je?”

„Simpatičan.”

„Stvarno?”

„Jako.”

Ne! To ne pali. A povrh toga, imao je dojam da je rastresena.

Dvadeset centimetara koji su ih razdvajali činili su se kao dvadeset

metara. Bolje da odustane i da se vrate u vilu. „Čuj, mož...”

Alice ga pogleda. „Moram ti nešto reći.” Oči su joj blistale.

„Malo je neugodno...” Udahnula je kao da mora izbaciti iz sebe neku

tajnu. „Kad sam pročitala Lavlju raku, bila sam tako potresena...

Nije mi bilo dobro, možeš misliti kad sam te večeri trebala izaći, a

ostala sam kod kuće, previše me sve to ganulo. A sutradan sam

knjigu još jednom pročitala i još mi se više svidjela. Ne znam što da

kažem, bilo je to jedinstveno iskustvo... Otkrila sam toliko

podudarnosti s vlastitim životom.”

Cibu su preplavili valovi zadovoljstva, plima endorfina što je

nadirala od glave naniže, vrtložeći se u venama poput nafte u

naftovodu. Samo što mu se sad, a ne kao sa Sawhneyjem,

zadovoljstvo slilo u mokraćni kanal, pasjemenik, preponske arterije,

da bi buknulo u reproduktivnom organu, koji se ispunio krvlju

izazvavši nesmiljenu erekciju. Fabrizio je uhvati za zapešća i gumu

joj jezik u usta. A ona, koja mu je upravo htjela priznati da mu je

napisala dugačko pismo, našla se s njegovim jezikom među

krajnicima. Ispustila je niz samoglasnika „Ii ouio!” koji su značili:

„Ti si poludio!” Instinktivno se pokušala osloboditi te gastroskopije,

ali kako joj to nije uspjelo, priznala je poraz, zavukla mu raku u

kosu, jače pritisnula usne na njegove i zavrtjela malenim i sočnim

jezikom.

Kad je osjetio da se predala, Fabrizio ju je objema rukama

obujmio oko struka, prislonio prsa na njezina i osjetio njihovu

čvrstoću. Ona je podigla jednu od dviju čarobnih nogu. On joj je

primaknuo svoju erekciju. Ona je tad podigla i drugu čarobnu nogu.

A on joj je zavukao ruku među noge.

Federico Gianni, predsjednik uprave Martinellija, i njegov

vjerni štitonoša Achille Pennacchini, stajali su naslonjeni na ogradu

velike terase što se nadvijala nad vrtom i Rimom.

Gianni je bio dugonja upicanjen u jedno od svojih lepršavih

Caracenijevih odijela. U mladosti je igrao košarku, dogurao do drage

lige, ali s dvadeset i pet godina oprostio se od sporta kako bi preuzeo

upravljanje tvornicom sportske obuće.

Nakon toga, tko zna kojim putevima i vezama, završio je u

nakladništvu, najprije u maloj izdavačkoj kući iz Milana, da bi

naposljetku bacio sidro u Martinelliju. O književnosti nije imao

pojma. Trgovao je knjigama kao obućom i ponosio se svojim

nazorima.

Sušta suprotnost Pennacchiniju, kojega je Gianni odvukao sa

Sveučilišta u Urbinu, gdje je ovaj predavao komparativnu

književnost, i postavio ga da vodi izdavačku kuću. Čovjek je bio

profesor, knjigoljubac, i sve je na njemu ukazivalo na to: okrugle

naočale od kornjačevine ispred dva plava oka upropaštena čitanjem,

sažvakan karirani sako, košulja od gruba pamuka s gumbima na

ovratniku, vunene kravate i rebraste samterice. Rijetko je govorio. A

i tada tiho. I skanjivao se. Nikad nije bilo jasno što zapravo misli.

„I to smo obavili.” Gianni se protegnu. „Čini mi se da je dobro

prošlo.”

„Vrlo dobro”, kao jeka odgovori Pennacchini.

Rim je izgledao kao golem prljavi pokrivač načičkan

svjetlima.

„Velik je ovo grad”, zaključi Gianni pred tim prizorom.

„Vrlo velik. Proteže se od Castella do Fiumicina. Doista je

golem.”

„Koliko bi mogao imati u promjeru?”

„Hah, ne znam... Barem osamdesetak kilometara...” bubnu

Pennacchini.

Gianni baci pogled na sat. „Kad ćemo u restoran?”

„Za najviše dvadesetak minuta.”

„Švedski stol je bio katastrofa. Pojeo sam dva skroz sasušena

sendviča s lososom. Gladan sam.” A nakon stanke: „A moram i

pišati.”

Na potonju izjavu svog šefa, Pennacchini je zaklimao glavom

naprijed pa natrag, kao golub.

„Ma znaš što, obavit ću to u vrtu. Na zraku. Nema boljeg nego

popišati se pred ovakvim prizorom. Gle, tamo dolje, čini se da je

počela oluja.” Gianni se nagnu s terase i zagleda se u tamno raslinje.

„Hoćeš mi pripaziti da me nitko ne vidi? Zapravo, ako netko naiđe,

zaustavi ga.”

„I što da mu kažem?” nesigurno promrmlja direktor.

„Kome?”

„Onome tko naiđe.”

Gianni promisli. „Ha, što ja znam... Odvrati mu pozornost,

zadrži ga.”

Predsjednik uprave sišao je stepenicama što vode u vrt

otkopčavajući rasporak na hlačama. Pennacchini se ustobočio na

vrhu stepenica kao da je na dužnosti u Švicarskoj gardi.

13.

Larita.

Ona je bila odabranica. Gospodaru Zla žrtvovat će pjevačicu iz

Chieti Scala. Mantos će joj na zabavi odrubiti glavu Durandalom.

„Kakve opatice, kakve trice... Pokazat ću ja tebi, Kurtz”,

cerekao se Saverio skačući po dnevnom boravku.

Što će se dogoditi, u planetarnim razmjerima, kad se pročuje

da su Zvijeri Abadonove odrubile glavu pjevačici koja je prodala

deset milijuna albuma od Europe do Latinske Amerike i na Božić

pjevala za papu? Vijest će osvanuti na naslovnicama svih svjetskih

dnevnih listova. Isto kao za Johna Lennona i Janis Joplin...

U Saveriu se javi sumnja. Je li Janis Joplin ubijena?

Ma koga briga. U tom ga je trenutku bilo briga samo za to što

će zahvaljujući takvom potezu ostati zauvijek zapamćen. Njemu će

biti posvećene internetske stranice, forumi i blogovi.

Njegovo će lice biti otisnuto na majicama tisuća dječurlije. I

naraštajima će sotonističke skupine nadahnjivati Mantosov lik, bit će

zadivljeni njegovom karizmatičnom i psihotičnom osobnošću,

jednako kao i Charlesom Mansonom.

Saverio dohvati Serenin iPod s ormarića pored ulaznih vrata.

Bio je siguran da njegova žena ima u mp3 neku Laritinu pjesmu. I

imala je. Pritisnuo je PLAY. Svojim melodioznim i oktavama

bogatim glasom, glazbenica zapjeva ljubavnu priču dvoje tinejdžera.

Koja ljiga!

Ta je ljigavica objedinila ono što je mrzio najviše na svijetu:

ljubav i dječurliju.

Izvadio je iz ormarića s pićima bocu Jagermeistera i svojski

potegnuo.

Bilo je užasno gorko.

14.

Na mramornoj klupi nije bilo udobno. Fabrizio Ciba i Alice

Tyler isprepleli su se u klupko, dok su naleti maestrala tresli

stabljike bambusa u gaju. Pisac se jednom rukom držao za betonski

zidić, a drugom za prevoditeljičinu sisu. Prevoditeljica je pak jednu

ruku zavukla iza leđa, a drugu u piščeve hlače. Remen joj je poput

hemostatičnog poveza zaustavio dotok krvi u ruku i zato mu je

obamrlim prstima mogla samo stisnuti kitu. Fabrizio joj je dahtao na

uho dok joj je pokušavao osloboditi sisu iz stiska grudnjaka, no kako

mu to nije pošlo za rukom, odlučio je istražiti njezine intimne

dijelove.

Predsjednika uprave, koji je desetak metara dalje mokrio, nisu

primijetili sve dok nisu začuli njegov uzdah: „Ahh! To mi je trebalo.

Kakvo olakšanje!”

Ukočili su se kao dva morska lista, a da su mogli, mimikrijom

bi promijenili boju da se stope s okolišem kao Solea solea. Fabrizio

šapnu prevoditeljici u uho: „Tiho, netko je tu... Tiho, molim te. Ne

diši.” Skamenili su se poput dva otiska tijela iz Pompeja. Oboje s

rukama na spolovilu onog drugog.

Još jedan glas. Udaljeniji. „Dobar je bio Ciba večeras.”

Ama, koliko ih je?

Bliži glas odgovori: „Da, mora se priznati da je naš Ciba u

tome najbolji!”

„To je Gianni! Predsjednik uprave!” jedva je čujnim glasom

pisac objasnio prevoditeljici.

„O moj Bože, o Bože, o Bože”, zazvala je ona. „Što ako nas

vide?”

„Tiho. Ni riječi.” Fabrizio podignu glavu. Giannijev se obris

protezao uvis iza grma hortenzija. Ciba spusti glavu. „Piša! Ne može

nas vidjeti. Odmah će otići.”

Ali predsjednik uprave imao je problema s prostatom, pa je i

dalje otresao svoju alatku u iščekivanju novog mlaza. „Nije bila loša

ona priča o vatri! Zajebancija, ali je djelovala, nema što. Trebali

bismo ga češće zvati za ovakve stvari, privlači kao magnet.”

Fabrizio se zadovoljno osmjehnu i pogleda Alice, koja je u šali

zakolutala očima. Što je više mogao poželjeti? Pipao se s nekom

vrstom polutanske intelektualne manekenke i istodobno od suverena

svoje izdavačke kuće primao basnoslovne pohvale.

Dodirnuo joj je klitoris. Ona je protrnula i zadahtala mu na

uho: „Polako... polaakooo... Inače ću zavrištatiiihhh...”

Kurac mu se pretvorio u bloketu od armiranog betona.

„Ali, ako ćemo ozbiljno... Dokle je Ciba dogurao s novim

romanom?”

„Nikako da to shvatim... Ono malo što sam pročitao...”

Pennacchini je ostao bez teksta. Često su mu se događale takve

blokade, kao da su ga isključili iz struje.

„Što, Pennacchini? Što si pročitao?”

„Čini mi se, eto, prilično nedorečeno... Više... Kako da

kažem... Kao nespretni pokušaji nego kao pravo pripovijedanje...”

Fabrizio, koji se upravo bacao na otkopčavanje remena, ukipio

se.

„Sranje, shvatio sam. Kao i onaj posljednji... Nestorov san.

Uopće nisam zadovoljan... A i prođa mu je osrednja. Od nekoga tko

je prodao milijun i pol primjeraka, iskreno, očekivao sam više. Sa

svim onim reklamnim prostorom koji smo mu zakupili. Jesi li vidio

polugodišnji obračun? Da nema Lavlje rake...”

Alice jednim maestralnim potezom konačno oslobodi

Fabriziovu erekciju i baci se na masturbaciju.

„...Moramo porazgovarati o ugovoru za novu knjigu. Ona

njegova agentica nije pri sebi. Tražila je sulud iznos. Prije nego što

potpišemo, moramo dobro razmisliti. Ne može nas oguliti netko tko,

kad se sve zbroji, prodaje koliko i Adele Raffo, koja dobiva točno

upola manje od njega.”

Ciba pomisli da će se onesvijestiti. Taj ga je kurvin sin

uspoređivao s pretilom časnom koja piše kuharice! I kakva je to sad

priča o revidiranju ugovora? A k tome je i licemjer na kvadrat.

Svojedobno mu je rekao da je Nestorov san knjiga koja mu je

trebala, da je roman njegove zrelosti.

U međuvremenu Alice, posve usredotočena, nije slušala i dalje

mu ga je masirala preciznim pokretima zapešća u smjeru suprotnom

od kazaljke na satu, ali, na njezino golemo iznenađenje, postupak

nije urodio željenim plodom, naprotiv.

Doslovce joj je venuo u ruci. Zbunjeno ga je pogledala. Pisac

je bio užasnut. „Što se događa? Dolazi ovamo?”

„Molim te... Samo trenutak. Tiho, samo trenutak.”

Alice je čula da je u Fabriziovu glasu nešto zaškripalo,

ispustila je mlohavi privjesak iz ruke i naćulila uši.

„Ionako nam neće pobjeći! Kamo će? Nijedan mu izdavač

neće platiti koliko ga mi plaćamo. Ma ni pola od toga. Što si on

umišlja, tko je? Grisham? Između ostalog, doznao sam da njegova

emisija još nije ušla u programsku shemu za sljedeću godinu. Ako je

ukinu, Ciba je gotov. Moramo mu potkresati krila. Štoviše, sljedeći

tjedan, Achille, hoću sastanak s Modicom i Malagòom, da vidimo

što ćemo... Kao da će taj ikad više napisati knjigu. Odzvonilo mu

je.” Trenutak tišine. „Ahhh! Obavljeno. Još od aviona mi je bila

sila.” Zatim zvuk koraka na pošljunčanoj stazi.

Ciba kao da je lebdio u zrakopraznom prostoru, nesposoban

reagirati, a onda se strmoglavio dolje, u glib planeta Zemlje ili,

točnije, na ženu u čiju je vaginu zavukao svoj srednji prst. Između

ostalog, na ženu koju je tek upoznao. I koja je radila u istom

poslovnom krugu kao i on. Neznanka. Možda špijunka.

Uspravio se crven u licu i pogleda dostojnog psihopata.

Ona je navukla bluzu preko grudi i napravila nedokučivu

grimasu.

Samilost! Smiluj mi se!, protumačio je Fabrizio. Izvukao je prst

i obrisao ga o sako. Kog je to vraga izvodio? Zar je poludio? Bacio

se na neznanku kao napaljeni tinejdžer, dok je njegova izdavačka

kuća kovala urotu protiv njega.

Na ovu uvredu moram odgovoriti.

Samo mu je jedna osoba na svijetu mogla pomoći. Njegova

agentica. Margherita Levin Gritti.

„Oprosti, ali moram ići!” rastreseno je dobacio vraćajući

mekušca u hlače i udaljio se trkom.

Ona je ostala tamo ne znajući što da misli, a onda je zakopčala

bluzu.

15.

Vođa Zvijeri Abadonovih napokon je nadošao na ideju. Morao

se odmah naći sa svojim sljedbenicima i izvijestiti ih o situaciji. Nije

ga bilo briga što je prošlo deset. Ionako su bili kod Silviette i gledali

nekakav film.

Ne paleći svjetla, otišao je do spremišta za metle. Iza kutija

deterdženta i cipela, nagurane u vrećicu trgovačkog lanca, bile su

dobro skrivene odore Zvijeri. Sâm ih je dizajnirao i dao jednom

kineskom krojaču iz Capranike da ih sašije. Bile su to obične tunike

od crna pamuka (a ne kao one kričave zlatno-ljubičaste Djece

Apokalipse) sa zašiljenom kukuljicom. Kao obuću, nakon mnogo

premišljanja, odabrao je crne espadrile.

Saverio se vrati u dnevni boravak i, nastojeći ne podizati buku,

uze Durandal iz kutije, a s regala ključeve auta. Već je dohvatio

kišobran i bocu Jägermeistera, i taman je posegnuo za kvakom na

ulaznim vratima, kad se svjetlo upalilo i obasjalo garnituru Zanzibar.

Serena je u spavaćici stajala na vratima dnevnog boravka.

„Kamo ćeš?”

Saverio se pogrbi, pognu glavu i bezuspješno pokuša sakriti

mač iza leđa. „Van, neću dugo...”

„Kamo?”

„Idem nešto provjeriti u salon...”

Serena je bila zbunjena. „S mačem?”

„Da...” Morao je smjesta smisliti nekakvu pizdariju. „Znaš...

Ima jedna polica... Ima jedna polica za dnevni boravak u koji bi

možda savršeno pristajao, pa sam htio vidjeti odgovaraju li

dimenzije. Idem, odmah sam natrag. Začas ću ja to. Ti se vrati u

krevet.”

„A šta je u toj vrećici?”

Saverio se osvrnu oko sebe. „Kojoj vrećici?”

„Toj koju držiš u ruci.”

„Ah... Toj.” Saverio slegnu ramenima. „Ma ne, ništa... Roba

koju moram vratiti Edoardu. Za kostimiranu zabavu.” „Saverio,

koliko je tebi godina, je l’ ti to znaš?”

„Kakva su ti to sad pitanja?”

„Umorna sam od tebe. Ali stvarno umorna.”

Kad bi Serena rekla da je umorna, ali stvarno umorna, tim

iscrpljenim glasom, Saverio je znao da za nekoliko minuta počinje

svađa. A svađati se sa Serenom nije bilo uputno, nikada. Bila je u

stanju satrti te, preobraziti se u nešto tako strašno da je to neopisivo.

Najbolja je strategija bila šutjeti i otrpjeti. Počne li se derati, blizanci

će se probuditi i rascmizdriti se, a onda će morati ostati kod kuće.

Pusti je neka kaže svoje. Budi iznad toga.

„A nisam samo ja umorna od tebe. Znaš šta tata veli? Da je od

svih odjela u salonu namještaja samo tvoj u gubitku.” Usprkos

svemu što je upravo obećao sam sebi, Saverio nije mogao odoljeti.

„Hvala Bogu! Svima se bljuje od tirolskog pokućstva! Nitko ga

neće! Zato mi je tvoj otac i dodijelio taj odjel. I ti to jako dobro znaš.

Tako me može...”

Serena ga je prekinula, ali, začudo, nije podigla glas. Djelovala

je tako malodušno kao da nema snage ni derati se. „Ha! Ljudima se

od tirolskog pokućstva bljuje? Znaš li ti da je moj otac više od

dvadeset godina prodavao samo i isključivo tirolsko pokućstvo?

Upamti da ga je on prvi uveo na tržište u Laciju. Znaš koliko ga je

salona poslije kopiralo? Rustikalni interijeri i sve ostalo ušli su u

modu zahvaljujući tom namještaju od kojeg se tebi toliko bljuje.”

Prekrižila je ruke. „Nemaš poštovanja... Nemaš poštovanja prema

mom ocu, a ni prema meni. Ja sam stvarno umorna od toga da te

izvlačim, da iz dana u dan slušam tatu kako mi vrijeđa muža. To me

izjeda.” Ogorčeno je odmahnula glavom. „Čekaj... Čekaj... kako te

ono prošli put nazvao? Pa da... Žohar bez muda. Je l’ ti znaš kamo bi

te odavno poslao da nema mene?”

Saverio je stegnuo držak Durandala kao da ga želi slomiti.

Mogao bi ubiti tog starog gada. To bi bilo tako lako. Jedan jedini

odlučan udarac između trećeg i četvrtog vratnog kralješka.

„Kako mu proturječiti?” Serena uperi prst u njega. „Pogledaj

se, iskradaš se s karnevalskim kostimima, mačem, i ideš k svojim

prijateljima igrati se... Nije ti trinaest godina. A ja ti nisam majka.”

Pognute glave, Saverio zari vrh Durandala u parket.

„Ovako dalje ne može. Ja te više ne poštujem. Meni treba

muškarac. Jesi li se ikad zapitao zašto ne želim voditi ljubav s

tobom?” Okrenula se i vratila se u sobu. Čuo ju je kako govori: „Idi.

Bježi. Nećeš valjda pustiti svoje prijatelje da čekaju? I iznesi

smeće.”

Saverio je otprilike još minutu ostao nepomično stajati na

vratima. Nije bilo naznake da bi se oluja vani mogla smiriti. Da sad

izađe, njegov bi život punih tjedan dana bio pravi pakao. Vratio je

Durandal u kutiju, a vrećicu s tunikama u spremište. Potegnuo je iz

boce gorki napitak. Bit će bolje da prespava na trosjedu. Sutradan

ujutro, Serena će biti bolje volje i moći će se pomiriti ili nešto slično.

Morao joj je dokazati da nije žohar bez muda. A da bi u tome

uspio, način je bio samo jedan: nadoknaditi zaradu za tromjesečje i

ušutkati starog gada. Do kraja tromjesečja ostalo je još mjesec dana i

ako vraški zapne, mogao bi uspjeti.

Potegnuo je još gutljaj alkohola i onako pripit otišao u

kupaonicu oprati zube.

Kako mu je dovraga palo na pamet ubiti Laritu? Da to izvede,

morao bi uzeti dan dopusta, a tog trenutka, s negativnom bilancom,

to nije dolazilo u obzir. A k tome, treba priznati, osim njegove žene,

ni Zvijeri više nisu vjerovale u njega.

Ispljunuo je zubnu pastu u umivaonik, isprao usta i pogledao

se u zrcalo. Na sljepoočnicama je bio gotovo sijed, a i svježe iznikla

brada bila je siva.

Nije ti trinaest godina. A ja ti nisam majka.

Imala je Serena pravo. Imala ga je na bacanje. Ako joj ne

dokaže da mu može vjerovati, nakon očeve smrti nipošto mu neće

prepustiti upravljanje salonom namještaja.

A imam i dvoje djece o kojoj se moram brinuti. Ne smiju

odrasti svjesni da im je otac nesposobnjaković.

A sam si je kriv ako svi to misle.

Dostaje bilo! Ta priča sa sotonističkom sektom mora završiti.

Sutra ću sazvati Zvijeri i reći im da je igri kraj.

Skinuo je košulju i potkošulju. I one rijetke malje na prsima

počele su sijedjeti. Otvorio je slavinu tuša, zatvorio je. Razjapio je

usta u nijemu kriku. Obrazi su mu bili obliveni suzama.

Kako je spao na to? Iz kojeg se to besmislenog razloga

svojevoljno zatvorio u kavez s onom oštrokondžom i odbacio

ključeve vlastita života? U mladosti je imao brdo planova.

Proputovati Europu vlakom. Otići u Transilvaniju i posjetiti dvorac

grofa Vlada. Vidjeti dolmene i kipove na Uskršnjim otocima.

Naučiti latinski i aramejski. Ništa od toga nije učinio. Prerano se

oženio, ženom koja obožava posjećivati turistička naselja i poharati

outlete.

Vratio se do umivaonika i ponovno se pogledao u zrcalo, kao

da se želi uvjeriti da je to još uvijek on. Dohvatio je ručnik i

prislonio ga na glavu.

„Čekaj... Čekaj malo”, reče samome sebi.

Nije smio zaboraviti. Bio je to poseban dan, i jedna svađa sa

Serenom nije bila dovoljna da ga poništi. Svakim djelićem svoga

bića osjećao je da je to početak nova života, samo je trebalo

hrabrosti da se pobuni. A nije to bilo ni zbog Genyja Scottija ni zbog

oblaka sa Sotoninim licem koji mu se ukazao poput predznaka, niti

zbog Kurtza koji ga je nazvao da ga zamoli da mu bude

zastupnikom. Bilo je to zbog onoga „ne”. To je bilo predobro.

Previše ga je ispunilo zadovoljstvom. Nije to mogao samo tako

pokvariti. Bilo je to prvi put da je rekao ne. Pravo ne.

Napustiš li sektu, moraš biti svjestan da će tvoj život odsada pa

nadalje biti dug niz sastavljen od samih „da”. Moraš biti svjestan da

ćeš malo-pomalo zgasnuti, usred sveopće ravnodušnosti, poput

svijeće na napuštenu grobu. Ako sad odložiš Durandal i prespavaš

na trosjedu, neće više biti ni crnih misa, niti sotonističkih orgija i

natpisa na nadvožnjacima. Nećeš više večerati sa svojim

sljedbenicima. Nikad više. A nećeš ni žaliti za time, jer ćeš biti

preduboko u depresiji da bi žalio za time. Ovo je trenutak odluke.

Sad moraš odlučiti jesi li rob svoje žene ili si Mantos, vrhovni učitelj

Zvijeri Abadonovih. Odluči, koji si kurac.

Skinuo je ručnik s glave, jednim gutljajem dokrajčio bocu

Jagermeistera, dohvatio brijaći aparat, uključio ga i obrijao glavu na

nulericu.

16.

Odzvonilo mu je.

Fabrizio Ciba vozio je vespu niz Monte Mario. S gasom do

daske, izvijao se udesno i ulijevo kao Valentino Rossi. Bio je izvan

sebe. Oni gadovi iz Martinellija rekli su da mu je odzvonilo i htjeli

su mu smjestiti. Njemu, koji ih je spasio od stečaja, koji je prodao

više od svih talijanskih pisaca zajedno, njemu koji je preveden na

dvadeset devet jezika, između ostalog na svahili i retoromanski.

„A i uzimate mi dvadeset posto od prava za strana izdanja”,

prodrao se pretječući u zavoju Ford Ka.

Ako misle da s njim mogu kao s bulimičnom časnom, grdno su

se prevarili.

„Što ste si vi to zamislili? Mene svi žele. Vidjet ćete vi, kad

objavim novi roman, obični gadovi, eto što ste.”

Vozio je u cik-cak Alejom delle Milizie. Onda je skrenuo na

tramvajske tračnice. Uza škripu kočnica zaustavio se na crvenom.

Morao je prijeći k drugom izdavaču. A onda otići iz ove usrane

zemlje. Italija me ne zaslužuje. Mogao bi živjeti u Edinburghu, među

velikim škotskim piscima. Nije pisao na engleskom, ali to uopće nije

bilo važno. Netko bi prevodio za njega.

Alice...

Ukazao mu se prizor njih dvoje u škotskoj kolibi. Nje gole,

kako prevodi, i njega kako priprema tjesteninu sa sirom i paprom.

Nazvat će je sutra i ispričati se.

Kap velika poput zrna kave pogodila ga je posred čela, pa onda

jedna u rame, jedna u koljeno, jedna...

„Nee!”

Spustio se pljusak. Ljudi su na pločnicima trčali u zaklon.

Otvarali su se kišobrani. Udari vjetra povijali su platane uz cestu.

Fabrizio je odlučio produžiti dalje usprkos svemu, njegova

agentica nije stanovala daleko. Stat će pod topli tuš, a onda će

zajedno osmisliti protunapad.

Došao je do obale Tibera. Milijuni nepokretnih automobila

zaglavili su u podvožnjaku. Svi su trubili. Kiša je nesmiljeno udarala

po karoserijama, asfaltu i svemu ostalom. Svjetla automobila

stvarala su zasljepljujući odbljesak.

Što se to dovraga zbiva?

Petak navečer + slobodni izlazak za marvu + kiša = cijelu noć

blokirano središte grada.

Fabrizio je mrzio petak navečer. Horde barbara iz Prenestina,

iz Mentane, iz Cinecittà, iz Castella, iz četvrti oko Velike

zaobilaznice, slijevale su se u povijesno središte grada, na desnu

obalu Tibera i Piramidu, u potrazi za picerijama, irskim pabovima,

meksičkim restoranima i sendvič-barovima. Odlučni u namjeri da se

zabave.

Pisac se uz psovke i sam ubaci u promet na obali Tibera. Nije

mogao naprijed. Vespa se nije uspijevala provući između

automobila. Popeo se na pločnik, ali i onuda se teško prolazilo.

Automobili su bili parkirani posvuda, nabacani bez reda, gotovo

jedan preko drugoga, poput autića razmažena klinca. Pokisao do

gaća, došao je do uskog grla koje je završavalo u pravom jezeru. A

automobili su ga prelazili podižući valove poput glisera. Duboko je

udahnuo i bezglavo sunuo. Prvih je dvadeset metara prešao kroz

urnebes šikljaja. Kotači su utonuli u tamnu i ledenu tekućinu. Sad je

već sporije napredovao. Razina vode bila je iznad dna vespe.

Dopirala mu je do gležnjeva. Motor se zagrcnuo, zakašljao. Poput

ranjene životinje, vespa se vukla naprijed u trzajima, uz zvukove koji

nisu slutili na dobro. Fabrizio je kroza zube preklinjao: „Daj,

jebemu, daj, jebemu, daj, kurvu mater... Možeš ti to!”

No vespa je zahroptala i izdahnula u najdubljoj vodi.

Fabrizio Ciba sišao je s motora skidajući sve svece s neba.

Voda mu je dopirala do listova. Stopala su mu šljapkala u starim

samsonicama. Nogama je počeo udarati po vespi. Nije mogao

povjerovati da su se ljudski rod, strojevi i priroda združenim

snagama okrenuli protiv njega u samo četrdeset minuta.

Automobili u kojima su se tiskale tetovirane spodobe

izbrijanih glava prolazili su pored njega zalijevajući ga mlazevima

poput tuša. Upirali su prstom u njega, odmahivali glavom, smijali se

i odlazili dalje.

Pogledao se. Sako mu se pretvorio u besprizoran pončo s kojeg

se cijedilo. Hlače, posve mokre i blatne.

Pognute glave, drhteći, izgurao je vespu iz jezera. Kiša mu je

padala niz vrat, slijevala se niz leđa i među guzove. Stopala više nije

ni osjećao. Ostavio je motor i krenuo dalje pješice.

Srećom, nije bio daleko od kuće svoje agentice. Prespavat će

kod nje. Tražit će da mu pripremi kamilicu s medom. Popit će par

aspirina, iznuditi maženje i paženje i hrabrenje. Zaspat će sklupčan

na njezinim toplim prsima, dok mu ona bude nježno šaputala kako

će njih dvoje naguziti Martinelli.

Tako osokoljen, stupao je naprijed dok su ga naleti vjetra

gurali natrag. Jezoviti obrisi Castel Sant’Angela gubili su se u

vodenoj zavjesi. Prešao je Anđeoski most. Nabujala rijeka tutnjala

mu je pod nogama provlačeći se između stupova mosta.

Suprotna je obala Tibera bila limena zmija koja se rastrubila,

onako nepomična i nestrpljiva. Kanalizacijski šahtovi rigali su sive

bujice što su silovito tekle pločnicima. Na uglovima svih ulica,

prolaza, rupa koje vode u povijesno središte grada, stajali su

redarstvenici u žutim kabanicama, s palicama kojima su nastojali

obuzdati automobilsku plimu. Činilo se da je u tijeku egzodus iz

grada kojemu prijeti bombardiranje.

Fabrizio se probio između automobila i ušao u prvu uličicu na

koju je naišao. Izašao je na malen trg gdje su se dvojica naguravala u

borbi za parkirno mjesto. Njihove cure, obje plavuše, obje obučene

poput Versaceovih manekenki, na sav su se glas derale kroz prozore

automobila.

„Enrico! Je l’ ne vidiš da je tip sjeban, zaboravi.”

„Franco! Pusti ga kvragu, tip je obično govno.”

Fabrizio je prošao pored njih ne udostojivši ih ni pogleda.

Izbio je na ulicu Coronari.

Kakva noćna mora.

Ali završila je, došao je na cilj.

17.

„Znači tako, ne želiš voditi ljubav sa mnom?”

Serena progleda na jedno oko. Sasula je u sebe dvadeset pet

kapi valiuma da zaspi. Pridigla je glavu i na pragu sobe ugledala

taman obris svog muža.

„Šta hoćeš?” promrmljala je, jezika obamrlog od slatkasta

okusa benzodiazepina. „Zar ne vidiš da spavam? Svađao bi se?”

„Rekla si da ne želiš voditi ljubav sa mnom.”

„Prestani. Pusti me na miru. Bolje ti je”, pokušala ga se riješiti

po kratkom postupku, dok joj je glava ponovno tonula u jastuk. No

usprkos pospanosti, jedan je dio Serenina mozga zabilježio drukčiji

prizvuk u Saveriovu glasu, odrješit. To mu nije bilo slično, takav

izravan pristup. Debil se valjda napio. Otvorila je ladicu noćnog

ormarića i potražila masku za oči i čepiće za uši. Cijeli je dan

provela u Rimu u potrazi za lončarskim kolom i bila je iscrpljena.

Uopće joj nije bilo do svađe.

„Ponovi to. Ako imaš hrabrosti, ponovi da ne želiš voditi

ljubav sa mnom.”

„Ne želim voditi ljubav s tobom. Jesi sad sretan?” Pronašla je

masku.

„Draže ti je da te jebu oni iz špedicije, je li?”

Sad je ipak pretjerao. Treba mu pokazati gdje mu je mjesto.

Uspravila se i zarežala: „Jesi ti poludio? Odakle ti pravo? Ja ću te...”

No nije uspjela nastaviti, jer premda joj je svjetlo iz hodnika tuklo u

oči, činilo joj se da je Saverio gol i... Ne, nemoguće... Obrijao je

glavu. Trnci su joj se uspeli kralježnicom.

„Znaš li što mi govore svaki put kad odem u skladište? Da bi

mogla biti porno-zvijezda. A u krajnjoj liniji, nisu posve u krivu, s

obzirom na to kako se oblačiš. Koja si ti drolja! Tolika si drolja da

tvrdiš da je ševa za prostake, ali onda si napumpaš sise.” Spopao ga

je razuzdan smijeh.

Serena se skamenila. I disati je prestala, srce joj je u prsnom

lupalo kao ludo, a krv joj je tutnjala arterijama. Nešto s njezinim

mužem nije bilo u redu. Ali ne zato što je odjednom postao

ljubomoran niti zato što je obrijao glavu na nulericu. Da, bili su to

zabrinjavajući simptomi. No strah joj je u kosti ulijevao njegov glas.

Promijenio se. Kao da nije njegov. Bio je dubok i opak. Pa taj

pakosni smijeh, smijeh psihopata, opsjednuta čovjeka.

Serena Mastrodomenico oduvijek je znala da bi prije ili poslije

njezin muž mogao prolupati. Bio je frustriran. Presputan,

presusretljiv, prepopustljiv, preljubazan sa svima. Njoj se sviđao

upravo takav. Podsjećao ju je na one tegleće konje koji cijeli život

vuku kola i trpe batine i uginu smlavljeni naporom. No znala je da u

Saveriu danomice tinja pravi pakao. A nju je zabavljalo podbadati

ga, da vidi dokle će izdržati i hoće li se tu i tamo prepustiti provali

bijesa. U deset godina braka, to se nikad nije dogodilo.

Događa se upravo sada, kurvu mater. Sjetila se onog filma,

priče o uzornu činovniku, sa savršenom obitelji, koji zaglavi u

prometu i otpusti sve kočnice, pa krene u pokolj s puškom

pumpericom. Njezin je muž sad bio pljunuti taj tip.

Saverio se polako primaknu krevetu. „Serena, ti mene ne

poznaješ. Nemaš pojma što sam ja u stanju učiniti. Misliš da sve

znaš, ali ništa ti ne znaš.”

Serena ugleda svog muža kako poseže za mačem; vrisnula je i

leđima se priljubila uza zid.

„Tiho! Tiho! Probudit ćeš djecu! Ahhh... Točno! Popričajmo o

djeci. Misliš da ne znam zašto si bila toliko zapela za umjetnu

oplodnju. Nije to zbog godina. Mislila si da sam popušio tu foru s

godinama. Ne! To je zato što ti se gadim.” Saverio podignu ruke i

mač otkrivajući svoju golotinju. „Reci mi, stvarno sam tako gadan?”

Serena Mastrodomenico nije bila stručnjak za psihotična

stanja, premda je odslušala dvije godine psihologije. No narodna je

mudrost zastupala mišljenje da luđacima treba uvijek povlađivati.

Sad joj se takav stav činio prikladnijim nego ikad.

„Ne... Ne... ne gadiš mi se”, promucala je, začudivši se što joj

je uopće ostalo daha da progovori. „Čuj, Saverio. Spusti taj mač. Žao

mi je što sam ti to rekla.” Progutala je slinu. „Znaš da te volim...”

Tresao se od smijeha. „Ne... Samo to ne, molim te... To ti

stvarno nije trebalo. Voliš me! Ti mene voliš? Otkako te poznajem,

sad si mi prvi put rekla da me voliš. Nisi mi to rekla ni kad sam ti

dao zaručnički prsten. Pitala si me može li se zamijeniti.” Okrenuo je

glavu prema prozoru, kao da tamo netko stoji. „Shvaćaš li ti to?

Shvaćaš li što treba učiniti kako bi te vlastita žena voljela? I onda još

kažu da je institucija braka u krizi.”

Morala je pobjeći. Balkonska vrata bila su zatvorena, a rolete

spuštene. Sve da ih i uspije otvoriti, na trećem su katu

I ispod su betonirana parkirna mjesta. Vrisne li dozivajući

pomoć, dohvatit će je mačem. Preostalo joj je samo preklinjati za

milost i prizvati starog dobrog Saveria, koji se još krio negdje u

bolesnu umu tog shizofrenika.

No to je bilo nezamislivo. U četrdeset tri godine, Serena ni od

koga nije tražila milost. Čak ni od uršulinki koje su je ravnalom

tukle po prstima. Karakter Serene Mastrodomenico istesan je u

skladu s krutom luteranskom etikom tirolskih tesara. Tata, koji je

mladost proveo kao šegrt u stolariji u Brunicu, govorio joj je da će se

najbolje drvo slomiti, ali neće se savinuti.

(A ti si, dušice, čvrsta i dragocjena kao ebanovina. I nikome

nećeš dopustiti da te gazi. Pa ni svom mužu. Obećaj mi to.)

Da, tatice, obećajem.

Pa kako bi onda mogla tražiti milost od usranog psihopatskog

gubitnika i parazita Saveria Monete, sina običnog radnika u tvornici

žarulja i neuke kućanice. Ona ga je dovela u red, pustila ga u svoj

krevet, postigla da ga prihvati i ona dobričina njezin otac, primila u

sebe njegovu kvarnu spermu da mu rodi djecu, a on joj sad prijeti

mačem.

Serena dohvati budilicu s noćnog ormarića i zavitla je u muža

zaškrgutavši zubima: „Jebi se! Ubij me! Hajde, ako se usuđuješ. Ne

bojim se ja tebe, žoharu jedan bez muda!” Pa mu rukama dade znak

da priđe.

18.

Zgrada u kojoj je živjela Margherita Levin Gritti bila je stara i

otmjena, s prostranom vežom koja je skrivala malena vrata.

Fabrizio Ciba pritisnuo je tipku na portafonu zlatne boje.

Zabljesnulo ga je svjetlo što se upalilo iznad kamere. Cvokotao je

zubima dok je čekao, a nakon pola minute opet je pozvonio.

Pogledao je na sat. Ponoć i deset.

Izračun vjerojatnosti, reče Fabrizio sam sebi, pokazao bi da su

vrlo mali izgledi da nije kod kuće. Nije bilo moguće nanizati jednu

za drugom takvu količinu pegula. To bi bilo kao da se bacaju kocke i

deset puta zaredom ispadne sedam. Legao je na zvonce. „Javi se!

Javi se! Probudi se.”

I, Bogu hvala, javi se glas: „Tko je? Fabrizio, ti si?”

„Da, ja sam. Otvori”, rekao je oku kamere.

„Što radiš ovdje ovako kasno?” Glas je zvučao začuđeno.

„Pusti me gore. Sav sam mokar.”

Žena je šutjela, a onda: „Ne mogu... Ne večeras. Oprosti.”

„Što to govoriš?” Fabrizio nije vjerovao svojim ušima.

„Žao mi je...”

„Slušaj, dogodilo se nešto strašno. Oni u Martinelliju me hoće

preveslati. Otvaraj”, naredio joj je. „Nije mi do ševe.”

„...Ja sam usred ševe.”

„Kako, usred ševe? Pa to nije moguće!”

„Zašto ne bi bilo moguće? Što ti to znači?” Glas agentice

zazvučao je drukčije.

„Ma ništa, ništa. Dobro, nema veze. Svejedno, otvori. Objasnit

ću ti par stvari, osušit ću se i pozvati taksi.”

„Nazovi mobitelom.”

„Znaš da ne koristim mobitel. Čuj, prekini na tren s tom ševom

i nastavi poslije. Pa neće ti pobjeći?”

„Fabrizio, ti nemaš pojma što govoriš.”

Ciba osjeti kako mu se bijes širi utrobom. „Ti nemaš pojma!

Pa pogledaj me, jebemu!” Raširio je ruke. „Sav sam mokar! Mogao

bih zaraditi upalu pluća. Nije mi dobro! Otvori ta prokleta vrata, u

vražju mater!”

Agentičin je glas bio odlučan. „Nazovi me sutra ujutro.”

„Znači, nećeš mi otvoriti?”

„Ne! Rekla sam ti, neću ti otvoriti.”

Fabrizio Ciba je pukao. ,,E pa znaš onda što ću ja tebi reći?

Nosi se u vražju mater! Nosi se i ti i ta šugavica, znam da je to ona

pjesnikinja, što misliš? Kako joj je ono jebeno ime... Pa dobro,

nosite se u vražju mater obje, usrane debele lezbače. Otpuštena si.”

Otišao je udarajući nogama po parkiranim automobilima.

19.

Kakva žena! Kakva lavica!

Saverio Moneta oduvijek je znao da mu žena ima muda, ali

nije mislio da su baš tolika. Bila je spremna boriti se i po cijenu

života. Upravo se zato i odlučio oženiti njome. I otac i majka i cijela

rodbina (uključujući i one iz Beneventa, koji su Serenu vidjeli samo

jednom) upozoravali su ga da nije za njega. Bila je razmažena,

šefovat će mu, gazit će ga, uniziti do položaja filipinskog sluge. Ali

on nikoga nije slušao i oženio se.

Ispružio je mač i uperio joj ga u vrat. „Dakle, ne bojiš se?”

„Ne! Gadiš mi se!” Serena pijunu na njega.

Saverio obrisa obraz sa smiješkom. „Ha, znači, gadim ti se.”

Zavukao je vršak Durandala u otvor spavaćice i jednim trzajem

zapešća otkinuo prvo puce.

Serena je bila sva u grču, isukanih crveno lakiranih pandži

spremnih da ga ogrebu.

„Ubit ću te, sada.” Saverio joj otkinu i drugo puce sa

spavaćice. Sise velike kao dvije dinje, malenih tamnih bradavica

ukrućenih od straha, ukazale su se u svojoj sintetičkoj velebnosti.

„Šta radiš? Ljigavče! Da se nisi usudio”, prosiktala je Serena,

očiju svedenih na dva tamna procijepa.

Saverio joj prisloni oštricu pod grlo i prikliješti je uz uzglavlje

kreveta. „Umukni! Da nisi zucnula! Da te nisam čuo.”

„Koji si ti bijednik.”

Uhvatio ju je za kosu i pritisnuo joj glavu na jastuk. Bacio je

mač i desnicom je zgrabio za vrat, kako bi se to učinilo sa zmijom

otrovnicom, a onda je svom težinom nalegao na nju. „I, što ćeš sad?

Što? Ne možeš više ni mrdnuti. Ne možeš ni viknuti. Bojiš se, je li?

Reci da se bojiš.”

Serena nije popuštala. „Nikoga se ja ne bojim.”

Saverio shvati da ima žestoku erekciju i da luđački želi svoju

ženu. „Sad ću ja tebi pokazati...” Strgnuo joj je gaćice i ugrizao je za

stražnjicu. „Pokazat ću ja tebi tko ovdje zapovijeda.”

Iz jastuka se začu prigušen vrisak. „Samo probaj, i kunem ti se

našom djecom da ću te ubiti.”

„Ubij me! Samo daj, ubij me. Ionako mi uopće nije stalo do

ovakvog usranog života,” Raširio joj je noge i zavukao ruku između

njezinih bedara. Prokrčio si je put i naprasno ušao u nju. Kurac se

probio do njezine uzavrele utrobe.

Ona je, poput pomahnitale mačke, oslobodila ruku i jednim mu

potezom zagrebla četiri krvave pruge po rebrima. „Siluješ me, svinjo

jedna. Mrzim te... Nemaš pojma koliko te mrzim...”

Raspaljen bolom, Saverio je dalje pumpao kao očajnik. Vrtjelo

mu se u glavi, dok mu se krv kovitlala u bubnjićima ušiju.

Serena je uspjela pridignuti lice s jastuka i promrmljala je:

„Prestani! Gadiš mi se... Gadiš...” Nije uspjela dovršiti, jer je

izvinula leđa još se spremnije podajući.

Saverio shvati da je uspio. Drolja je uživala. To je bio njegov

dan!

No sad je imao problem. Uz takav luđački tempo neće još

dugo izdržati. Osjećao je kako mu se orgazam uspinje nožnim

tetivama, grči mu bedrene mišiće i protiv njegove volje smjera ravno

prema čmaru i jajima. Pomislio je na Stinga. Na onog golemog

kurvinog sina Stinga koji može ševiti četiri sata bez prestanka a da

ne svrši. Kako mu to uspijeva? Sjeti se da je u jednom intervjuu

engleski umjetnik objasnio da je tu tehniku naučio od tibetanskih

redovnika... Tako nešto. Kako god bilo, sve je to bilo pitanje disanja.

Jednom rukom oslonjen na lopaticu svoje žene, a drugom na

zid, Saverio je počeo udisati i izdisati kao mijeh za napuhavanje

gumenih čamaca, u nastojanju da donekle uspori ritam.

Serena se pod njim izvijala kao otkinut rep gušterice.

Opet ju je zgrabio za kosu i stisnuo joj sisu. „Sviđa ti se.

Izgovori to!”

„Ne. Ne. Ne sviđa mi se. Gadi mi se.” Pa ipak, nije se činilo da

joj se baš toliko gadi. „Gade jedan. Gade jedan gnjusni.” Udarila je

šakom po madracu i usput pogodila radio-budilicu, koja se trgnula iz

obamrlosti i zapjevala She’s Always a Woman Billyja Joela.

Još jedan nedvosmislen znak da je Sotona na njegovoj strani.

Saverio je svojim sljedbenicima govorio da trebaju voljeti Sepultura

i Metallicu, ali on sam je potajice obožavao starog Billyja Joela.

Nitko nije znao napisati tako romantičnu pjesmu.

Stisnuo je zube i s obnovljenom žestinom nastavio svrdlati.

„Rasturit ću te... Kunem se da ću te rasturiti. Na, droljetino, evo ti i

ovo.” Pa joj gumu prst u guzicu.

Serena se sva ukočila, istegnula je noge i ruke i pridigla glavu,

pogledala ga s bolnom grimasom, a onda se predala i jedva čujno

prostenjala: „Svršit ću... Svršit ću, proklet bio. Proklet bio, jebi se.”

Saverio se napokon mogao prepustiti, opustio je bedrene

mišiće i svršio razjapljenih usta. Izbezumljen od napora, sav obliven

znojem, klonuo je na Serenin vrat, uronio usta u njezinu kosu i

prostenjao: „Sad mi reci da me voliš!”

„Da. Volim te. Ali sad me pusti da spavam.”

20.

Na Korzu Vittorio Emanuele, Fabrizio Ciba odustao je od

potrage za taksijem. Dugačka i široka ulica bila je zakrčena

automobilima. Nepomična vozila pulsirala su od basova iz woofera.

Na jednom je uglu spazio svjetla kafića. Uletio je unutra.

Dočekala ga je zagušljiva vrućina. Smrad znoja da ti se zavrti

u glavi. Posvuda ljudi koji se naguravaju zbijeni u skučenom

prostoru. I plešu. Po šanku. Po stolovima. Orkestar opsjednutih

karipskih glazbenika svirao je proljevastu salsu od koje su pucali

bubnjići.

Pred njim se ispriječio nizak plavušan sa šiškama i u

potkošulji. Oko pasa je nosio nekakvu kaubojsku remenčugu s

čašicama umjesto metaka. U ruci je držao bocu. „Što je tebe snašlo,

kako to izgledaš? Strusi jednu poštenu tekilu bum-bum. Godit će ti.”

Fabrizio je nadušak ispi. Alkohol mu je ugrijao sleđenu utrobu.

„Još jednu.”

Tip mu natoči još jednu.

I tu je iskapio u jednom gutljaju. „Ahhh!! To je već bolje. Još

jednu!”

„Jesi li siguran?”

Fabrizio kimnu. Stavio je na šank posve raskvašenu novčanicu

od pedeset eura. „Toči i ne gnjavi.”

Konobar zavrtje glavom, ali posluša.

Fabrizio je sadržaj čašice ulio u želudac s izrazom gađenja.

Zatim pogleda momka. „Čuj, ja sam Fabrizio Ciba i trebam...”

Zašutio je. U patuljkovim očima nastanila se bezdana praznina.

Blagoga pojma nije imao tko je Fabrizio Ciba. Uputio mu je pogled

kakav se upućuje beskućnicima pijandurama. „Ima li tu kakav

telefon, s kojeg bih mogao nazvati?”

„Ne. Mislim da je jedna govornica na trgu Venezia.”

U redu, pomisli pisac, mora pribjeći uobičajenoj metodi kojom

se inače koristio s takvim idiotima. „Čuj, dat ću ti još sto eura ako

me odbaciš do ulice Mecenate. Nije daleko, iza Koloseja.”

Siškavac slegnu ramenima. „Da bar! Ali tu treba raditi.” „Ne

možeš biti takav sroljo! Jebemu, nisam tražio da mi skineš Mjesec s

neba!”

Konobar natoči još jednu čašicu i svom snagom tresnu njome o

šank. „Na, ja častim, ali onda ideš. Kao dobar dečko.” Fabrizio

nadušak strasi tekilu i obrisa usta rukavom. „Kad si u gabuli, nitko ti

neće pomoći, ha?” Krenuo je natraške i nakon dva koraka završio

nekome pod nogama.

Ženski je glas zakukao: „Kako boli! Ovaj idiot mi je smrskao

palac!”

Htio ju je pogledati u lice, ali svjetla iznad šanka tukla su mu

ravno u oči. Podigao je raku da se ispriča, ali na njega je zarežao

muški glas: „Slušaj... Pun mi te kurac. Pogledaj što si joj napravio!”

„A nećeš velikog problema! Ne razumijem... Pa žena je

lignja... Zar glavonošci ne bi trebali imati visok prag boli?,, Sklopio

je oči, primijetio da je glazba utihnula. „Pretpostavljam, gospodo, da

nitko od vas...” Nije uspio nastaviti. Morao je sjesti. Kad je ponovno

otvorio oči, lokal i sva ona mutna lica zavrtjeli su se oko njega. „U

kakvom strašnom svijetu vi živite...” promrmljao je i pokušao se

uhvatiti za patuljka, ali srušio se na pod, ljudima među noge.

„Izbacite ga! - E pa, dosta više! – Tu je uvijek ista priča.” ,,U

redu...” Netko mu je pomogao da ustane.

Nije ni opazio kako je završio vani, na pljusku. Kad su ga

ošinule hladnoća i kiša, malo mu se razbistrilo u glavi. Taj kilometar

i pol prijeći će pješice, po kiši.

Do trga Venezia došao je žmirećke, na klecavim nogama.

Prešao je trg ne obazirući se na automobile, koji su kočili u mjestu i

trubili mu. Pred njim se otvorila ulica Carskih foruma. Kao da joj

nije bilo kraja. U daljini je, poput fatamorgane, svjetlucao Kolosej

obavijen kišnom zavjesom. Nemilice je pljuštalo po kockama na

kolniku obasjanim automobilskim svjetlima.

Trebao je samo hodati pognute glave.

Ali moram povratiti.

Stalno je mislio na onog gada Giannija, koji mu je zario nož u

leđa, na onu kurvetinu svoju agenticu, koja ga nije pustila k sebi, i na

one govnare u kafiću.

Sutra... potražit ću... novog agenta... i poslati žestok e-mail... u

Martinelli.

Kolosej je bio sve bliže. Izgledao je poput goleme osvijetljene

krafne.

Fabrizio je bio iscrpljen, ali skupio je posljednje trunke snage i

ubrzao korak.

Otići ću iz Martinellija.

Osjeti da mu ponestaje zraka i da mu ledena pandža razdire

srce.

O Bože...

Podigao je pogled u nebo, ispružio ruku kao da se hoće primiti

za nešto, spotaknuo se, a pločnik se izvinuo i nasrnuo prema njemu

te ga udario u jagodičnu kost.

Shvatio je da leži na tlu i gubi svijest. Bolno probadanje

proširilo se sve do lijeve nadlaktice. Povratio je nešto kiselo i

alkoholno, što se razvodnilo u lokvi.

Infarkt.

Glava mu se pretvorila u usijanu kuglu. U ušima mu je brujao

reaktor. Kolosej, cesta, svjetla, kiša, u vrtlogu su se okretali oko

njega stapajući se u blještave zavojnice.

Pokušao je ustati, ali nije se mogao držati na nogama. Pao je

natrag na pločnik. Tad se snagom ruku pokušao dovući do ruba

kolnika, dok su automobili prolazili pored njega; nisu ni usporili.

Podigao je ruku i promrmljao: „Upomoć! Upomoć! Molim vas...

Pomozite mi!”

Fabrizio Ciba, autor međunarodnog bestselera Lavlja raka,

voditelj emisije iz kulture Zločin & kazna, treći na top-listi

najseksepilnijih Talijana prema tjedniku Yes, shvati da nitko neće

stati i da će umrijeti u vlastitoj bljuvotini pred Carskim forumima.

Vidio je fotografiju svog leša ispružena na tlu. U pozadini, rimske

ruševine.

Izaći će u svim novinama. Što će napisati? Kao Janis Joplin.

Ruka mu je mlohavo klonula na pločnik. Ostao je tako, pitajući

se zašto, zašto je baš njega sve to snašlo.

Ništa nisam zgriješio.

Sve je postalo mutno. Vidio je samo ljubičaste točkice.

Spustio je glavu na tlo i sklopio oči.

21.

Supružnici Moneta ležali su u krevetu. Vani je oluja pomalo

posustajala.

Saverio pogleda svoju ženu. Spavala je okrenuta na drugu

stranu, s maskom preko očiju.

Odmah nakon što su vodili ljubav, Serena mu je rekla da ga

voli. Nije joj smio povjerovati. Bila je podmukla poput škorpije.

Kako bi je natjerao da mu to kaže, morao ju je silovati.

Ali na koncu je uživala.

Taj će ga Serenin trenutak slabosti skupo koštati.

Sutra, kad se svega sjeti, pretvorit će se u zvijer. Bit će

samoživa, bahata i bezosjećajnija nego ikad. Mogla bi čak sve

ispričati starom.

Usprkos tome, nije ju mogao mrziti. Morao se suzdržati da joj

ne kaže: „I ja tebe. Ni ne znaš koliko. Više od svega na svijetu.”

Ali sad, hladne glave, drukčije se osjećao. Ono mu se „ne”

uporno vrzmalo mislima. Stadij žohara bez muda bio je iza njega.

Preobrazba je okončana i nije mu bilo druge nego poletjeti i nestati.

Dao je obećanje Zvijerima i ispunit će ga. Sotoni će žrtvovati

Laritu i postat će najslavnija sekta na svijetu. On, Saverio Moneta,

pokazat će svima kakav je umobolnik.

Uhvatit će ih policija. To je bilo sigurno. A on se grozio

pomisli da ostatak života provede u zatvoru. Bilo je tamo opakih

tipova. Ubojica, mafijaša, pravih psihopata. Naravno, ako ode u

zatvor kao Mantos, gospodar Zla, čudovište koje je odrubilo glavu

pjevačici Lariti i okupalo se u njezinoj krvi, možda će se oni bojati

njega. Pa će ga pustiti na miru.

Možda... A možda i ne... Možda su svi do jednoga Laritini

obožavatelji. Pa će me ubiti kao onog nesretnika Jeffreyja Dahmera.

To sa zatvorom bilo je baš gadno.

Osim ako...

Osmjehnuo se u mraku. Jedan je izlaz postojao.

Ustao je iz kreveta. Otvorio ormar. Izvukao je crnu trenirku,

koju je svojedobno kupio s namjerom da počne trčati, što nikad nije

ostvario. Obukao ju je i na glavu navukao kapuljaču. Upravo je

izlazio iz sobe kad je Serena zagunđala: „Kamo ćeš?”

„Spavaj.”

22.

„Treba vam pomoć?”

... Što?

„Čujete me? Čujete li me?”

... Kako? Tko?

„Je li vam dobro?”

Glas. Neka žena.

Fabrizio Ciba teškom mukom otvori oči. „Loše mi je...

Pomozite mi... Molim vas.” Uhvatio je za gležanj crnu priliku koja je

stajala ispred njega.

„Oh, Bože, pa vi... Vi ste onaj pisac... Naravno, vi ste Fabrizio

Ciba! Odakle vi tu na pločniku? Kako sam uzbuđena što sam vas

srela.”

„Da... Ciba... Ja sam... Jesam, Fabrizio Ciba! Molim vas,

pomozite mi, odvedite me...”

„Da vas odvezem u bolnicu?”

S ono malo prisebnosti koja mu je još preostala, Fabrizio

shvati da će, ako ode u bolnicu, završiti u svim novinama. I svi će se

raspisati o tome kako je pijanac ili nešto još gore. „Ne. Kući.

Odvezite me kući... Ulica Mecenate...”

„Naravno, naravno. Odmah ću vas odvesti kući. Znate, vi ste

moj omiljeni pisac, puno ste bolji od Saporellija. Pročitala sam sve

vaše knjige. Obožavam Lavlju raku. Jesam li previše nametljiva ako

vas zamolim za autogram? Samo, nemam knjigu kod sebe.”

Fabrizio se osmjehnu. Koliko samo voli svoje čitatelje.

„Sad ću vas smjestiti u auto.”

Osjeti kako ga prima ispod pazuha. Ugleda kola otvorenih

vrata. Žena ga odvuče do njih i pomogne mu da se popne na stražnje

sjedalo.

I dalje sam najveća faca, nisam ja za otpis... pomislio je

gubeći svijest.

23.

Zombi, Murder i Silvietta bili su raspoloženi za filmske

rasprave.

Izvalili su se na kauč i jedno drugome dodavali ćilam kućne

izrade, napravljen od boce mineralne. Na dnu se komešala sivkasta

mješavina votke i dima. Iz jedne je rupe virila prozirna plastična

cjevčica kemijske, u koju su zataknuli megadžoint smotan od dvije

rizle. Maloprije su odgledali do kraja Blackwater Valley Exorcism.

Sve su troje bili oduševljeni filmom i složili su se da je mnogo bolji

od toliko hvaljenog Istjerivača đavla. Kao prvo, snimljen je prema

istinitom događaju, a oni su smatrali da su istinite priče bolje od

izmišljenih. K tome, bio je veličanstven početni prizor u kojem

Isabel, djevojka iz siromašne obitelji teksaških seljaka, jede živa

kunića. Film je bio jednostavan, svjež, i bilo je očito da su si redatelj

i glumci dali truda, usprkos skromnom budžetu.

Silvietta je motala novi džoint. U njihovu društvu, ona je bila i

službeno zadužena za motanje. „Nego, Zombi, po tebi, Blackwater je

bolji i od Predskazanja?

Zombi zijevnu. „Dobro pitanje... Ne znam.”

Zijevnula je i Silvietta. „Skroz sam se urokala. Ovaj

marokanac rastura.”

Murder odlijepi leđa s kauča i protegnu ruke. „A da odemo

nanati?”

Vestalka prijeđe jezikom po ljepilu na rizli i stručnim potezom

zatvori džoint pa ga pripali. „Dobro, poduvajmo jedan za lakunoć.”

Tad je počela pospremati CD-ove heavy metala, časopise o

tetoviranju i masne papirnate vrećice iz kojih su jeli pržene cvjetove

tikvica i punjene masline i koje su sad ležale rasute po podu. Kad bi

pretjerala s duvanjem, spopao bi je kućanički sindrom. „Zombi,

zašto ne prespavaš ovdje?”

„Ma... Ne znam... Bolje ne”, odgovori Zombi tražeći svoje

gležnjače. „Sutra ujutro moram odvesti mamu na pretrage u

Formello.”

Što nije bilo istina, ali opruge kauča koji su mu prepuštali da

prespava bile su razvaljene, a osim toga dojadilo mu je stalno

izigravati onog bez cure, što je, uostalom, bilo točno. Ono dvoje

stalno su govorili koliko mrze zaljubljene, sladunjave parove i

romantična sranja poput Valentinova, ali čim bi ugrabili priliku da

budu nasamo, povukli bi se kao da njega nema.

Što bi im falilo da spavaju sve troje zajedno u bračnom

krevetu? Nije da mu je bilo do grupnog seksa (premda mu to,

zapravo, ne bi bilo mrsko), ali zar nisu položili prisegu sotonističkog

bratstva? A osim toga, jednostavno nije mogao shvatiti što je to

Silvietti tako zanimljivo na onoj sirovini Murderu. On je bio tisuću

puta bolji. U redu, mučila ga je želučana kiselina, ali uz pomoć

lijekova gotovo je posve riješio taj problem.

Zombi podignu jednu čizmu s poda. „Ne... Idem kući. Bolje

je.”

Murder uspravi svojih sto kila sala i otvori hladnjak. „Kako

hoćeš.”

Silvietta je širom otvorila prozor da dim izađe. Vani je gotovo

posve prestalo kišiti. Ostala je neko vrijeme zuriti u noć, a onda se

okrenula prema muškom dvojcu. „Nego, po vama, kakvu će nam

akciju predložiti Mantos?”

Murder je izvukao staru staklenku majoneze i sad ju je pomno

proučavao. „Ja mislim da ni on ne zna, presušile su mu ideje,

iscijeđen je. Pa niste ga vidjeli za večerom? Bio je sav živčan...

Govorio sam vam ja da smo i mi trebali s Paolom prijeći k Djeci

Apokalipse. Sad bismo već... znate, orgije, žrtvovanja.”

Zombi zaveza vezice u mašnicu. „Oni su u Paviji. Predaleko.

A ja moram raditi.”

Murder je gurnuo prst u žutu smjesu i onda ga stavio u usta.

„Vidiš da miloga kurca ne znaš. Djeca Apokalipse organiziraju svoje

pohode vikendom. Otputuješ u petak i u nedjelju navečer se vratiš

vlakom. U ponedjeljak si na poslu.”

Silvietta prstima prođe kroz kosu. „Pa da... Iako, na kraju, put

tamo i natrag, to puno košta.”

Zombi se počeša po bradi. „Da ja vama kažem kako stvari

stoje. Saverio nema karizmu jednog Kurtza Minettija ili, šta ja znam,

Charlesa Mansona. Priznajmo, Zvijeri Abadonove su mrtve!”

„Nikad se nisu ni rodile”, ispravi ga Murder.

„Ne! Nije točno.” Silvietta je ulila deterdžent za posuđe u

sudoper. „To je samo takva faza. Znate da Saverio kod kuće ima

hrpu problema. Ja imam beskrajno mnogo povjerenja u njega i nikad

ga neću napustiti. Da nije bilo njega, ja se ne bih pridružila

Zvijerima i nikad vas ne bih upoznala. A osim toga, složili smo se da

ćemo mu dati još jednu priliku.”

„Da... Točno. To mu dugujemo”, odvrati Zombi, premda nije

zvučao baš uvjerljivo.

U tom trenutku oglasi se portafon.

Murder pogleda ostalo dvoje. „A ’ko sad zajebava?” Silvietta

otpuhnu. „Sigurno je ona stara s kata ispod.”

„Što hoće?”

„Veli da se sve čuje kad razgovaramo. Prošli put je na zboru

stanara digla takvu dreku da tome nije bilo kraja.” Murder spusti

glas. „A što bismo trebali? Stalno šutjeti?” „Ne. Ali, Murder, ljubavi,

tisuću sam ti puta rekla da bi trebao govoriti tiše.”

„Gle, ako tu netko glasno govori, onda je to on.”

Zombi se rukom uhvati za čelo. „Mogao sam si i misliti. Na

kraju sam uvijek ja kriv.”

Portafon se opet oglasi.

Silvietta ode do naprave. „Što ću? Da se javim? I što da joj

kažem?”

Murder slegnu ramenima. „Reci joj da se skine s kurca.”

Djevojka duboko udahnu i podignu slušalicu. „Da?!” Nakratko je

šutke slušala, a onda je pritisnula tipku. „Dobro. Otvaram.”

Murder je sunuo prema ćilamu da ga sakrije. „Jesi li ti

poludjela? Pustila si je gore?”

Silvietta otvori vrata stana. „Saverio je.”

Minutu poslije pojavio se vođa Zvijeri Abadonovih. Bio je sav

u crnom. Sa sunčanim naočalama. Posve izbrijane glave. Zombi mu

je prišao. „Saverio, što si to izve...?”

Mantos mu dade znak da ušuti, a zatim teatralnim pokretom

skinu naočale i odmjeri ih jedno po jedno. „Znam, vi mislite da je s

velikim Mantosom gotovo. Da je zbog obitelji i posla pobenavio.”

Murder s osjećajem krivnje pognu glavu.

Saverio mu uputi pogled pun razočaranja. „Murder, baš ti,

kojem sam prvome dao da pročita Zapovijedi Zla. Ti, koji nisi znao

nabrojiti ni sotonske dvore. Ti ne vjeruješ svom učitelju. Ovu

sljedbu na okupu drži vjera u Nečastivog. Ne zaboravi da je krajnje

teško ući i posve lako izaći iz nje.”

Murder promrmlja: „Ne, u redu, Saverio. Nisam se ljutio na

tebe. Nego... Znaš...”

Vođa Zvijeri Abadonovih zagleda se kroz prozor, a onda opet

srnu odlučan pogled prema njima. „Od danas više nema Saveria

Monete. Umro je ove olujne večeri. Odsad postoji samo Mantos,

vrhovni učitelj. Koji je danas datum?”

„Dvadeset osmi travnja, čini mi se”, reče Silvietta.

„Pribilježite taj datum. Danas je dan epohalne prekretnice.

Zvijeri izlaze iz tmine da zavladaju svjetlom. Taj će datum bit

uvršten u sotonistički kalendar i kršćanski će ga svijet pamtiti sa

stravom.” Vođa Zvijeri podignuo je ruke prema stropu. „Ja sam

karizmatični otac. Ja sam vuk koji donosi smrt stadu Dobrog Pastira.

Ja sam onaj koji je nadošao na Ideju!”

„Znala sam da je faca”, uzbuđeno je doviknula Silvietta ostaloj

dvojici. „Jeste li vidjeli? Rekla sam vam ja.”

„Reci nam, Mantose!” Murder pruži ruku prema ponovno

nađenom karizmatičnom ocu.

Vođa spusti, ruke pa iz džepa trenirke izvadi CD i baci ga na

stolić ispred kauča.

Zombi je poskočio unatrag, kao da je pred njim tarantula. „O

Bože, što će ti CD one gadure Larite?”

Mantos upre prstom u disk. „Znate li gdje je snimila ovaj

album uživo? U Lourdesu. Znate li da je njezina pjesma King Karol,

posvećena Wojtyli, među prvih deset već šesti mjesec zaredom?”

Murder iskrivi usta s gađenjem. „Izdajnica, preobratila se na

kršćanstvo. Postala je neprijateljica Sotone.”

Silvietta je sjela svom dragom u krilo. „Ali, mora je čovjek

razumjeti. Čitala sam intervju u Gente, gdje je objasnila zašto je

napustila Lord of Flies. Bila je u vezi s Rotkom, pjevačem Remy

Martina, i zajedno su krenuli stranputicom droge. On je dandanas

narkić, a ona se izvukla zahvaljujući don Toniolu. U komuni za

odvikavanje doživjela je prosvjetljenje i preobratila se na pop.”

Mantos je ušutka. „Larita će umrijeti od ruke Zvijeri

Abadonovih. To je naša misija.”

U sobi je zavladala olovna tišina. Negdje je počeo zavijati pas.

Zombi se počešao po glavi. Silvietta je grizla nokte. Murder je

obrisao naočale o majicu, a onda snažno izdahnuo i rekao: „Ta ti je

golema! Stvarno golema. Nisam očekivao tako nešto.”

„A kako ćemo to izvesti? Imaš plan?” promuca Zombi. Mantos

spusti ruke. „Naravno. Sutra se u Rimu održava zabava na koju su

pozvani svi slavni Talijani i Talijanke. A Larita će pjevati na zabavi.

Mi ćemo dobiti honorarni posao kao nosači. Kad se ukaže prilika,

otet ćemo Laritu i natopiti zemlju krvlju te gadure.”

„Ali najprije ćemo je pojebati, točno?” upita Zombi, vidno

napaljen.

„Jasno, najprije dođe sotonistička orgija. Sutradan će Zvijeri

Abadonove biti u svim svjetskim vijestima. Ozbiljne su to stvari, a

ne glasine o časnama skraćenim za glavu. Svi ćete vi postati junaci u

sotonističkim krugovima i neprijatelji za ostatak svijeta.”

Zombi se gladio po vratu. „Ali, Saverio, sigurno će nas uloviti.

Meni se ne ide u zatvor.”

Mantos odmahnu glavom. „Nećeš u zatvor.”

„A kako je to moguće?”

„Bez brige.” Vođa Zvijeri polako se okrenuo oko svoje osi,

stao i podbočio se spustivši ruke na kukove. „Nikad nas neće uloviti.

Jer ćemo se ubiti.”

Zvijeri su se šutke pogledale.

Prvi je progovorio Murder. „Hej, čekaj malo, Saverio, je l’ ti to

ozbiljno? Nije li to ipak previše?”

„Kao prvo, da me više nikad niste zvali Saverio. A kao drugo,

ne bojte se, nama će smrt biti presladak opojni napitak.

Sjedit ćemo uz bok Luciferu.” Mantos podignu ruke. „A sad na

koljena i odajte počast karizmatičnom ocu.”

Sve troje padoše ničice, glavom dodirujući pod.

Mantos se sagnu, dotaknu glave svojih sljedbenika i

iskolačenih očiju prasnu u smijeh.

II. Zabava

Veliki sam lažac dok glumim radost

TIZIANO FERRO, U mojoj dobi

Kad ručaju pod vedrim nebom, među Rimljanima se često

povede rasprava o tome koji je gradski park najljepši. Na koncu se

za taj naslov neizbježno bore Vila Doria Pamphili, Vila Borghese i

Vila Ada.

Park vile Doria Pamphili, uz četvrt Monteverde, najveći je i

najživopisniji; Vila Borghese, u samom središtu grada, najpoznatija

je (tko ne zna za čistinu Pincio, s koje puca nezaboravan pogled na

centar Rima i Piazza del Popolo?); od svih triju, Vila Ada je

najstarija, a njezin park najsličniji divljini.

Prema skromnom mišljenju autora ove priče, Vila Ada ih sve

nadmašuje. Park je uistinu velik, oko sto sedamdeset hektara šume,

livada i žbunja što se prostiru između Via Salaria, vijadukta na Via

Olimpica i sportskog centra uz izvore Acqua Acetosa. Dandanas

tamo obitavaju vjeverice, krtice, ježevi, divlji kunići, dikobrazi, kune

i brojna ptičja zajednica. Vjerojatno je to zbog posvemašnje

zapuštenosti i nebrige kojoj je park prepušten, ali čim se zađe među

njegovo raslinje, osjećaj je kao u pravoj šumi. Grad sa svojom

bukom nestane, i nađete se među stoljetnim borovima, u lovoricima,

na blatnjavim stazama što vijugaju između neprohodna dudova

žbunja i srušenih debala, polja kopriva i prostranih livada zaraslih u

korov. Kroz raslinje se naziru stare zapuštene građevine obrasle

bršljanom, vodoskoci koji su izgubili bitku s divljim smokvama i

bunkeri nepoznate namjene. Tko to mjesto ne poznaje dobro, bolje

da se ne odvaži sam ući u šumu, jer mogao bi lutati danima. Ispod

površine Vile Ade granaju se Prisciline katakombe, gdje su prvi

kršćani pokapali svoje mrtve.

U sjevernom dijelu, iza velikog umjetnog jezera, uzdiže se

pošumljen brežuljak prozvan utvrdom Antenne, jer je potkraj

devetnaestog stoljeća talijanska vojska tamo sagradila bedeme za

obranu Rima od francuskih napada. Dok Rima još nije ni bilo, na

tom je mjestu već stajao drevni grad Antemnae. Prema rimskom

povjesničaru Varonu, ime potječe od ante amnem (ispred rijeke), jer

tamo se Aniene ulijeva u Tiber. S tog je položaja grad nadzirao

riječni promet prema gazu kod Tiberskog otoka. Romul ga je zauzeo

753. pr. Kr., stanovnici su postali rimskim građanima, a njihova je

zemlja dodijeljena naseljenicima. U trećem stoljeću prije Krista

grad je doživio propast i napušten je. U stoljećima raspada Rimskog

Carstva, uzvisine Antemnae pružile su gostoprimstvo Alarikovim

Gotima koji su se, nadirući sa sjevera, pripremali za osvajanje

Rima. Zatim, sve do sedamnaestog stoljeća, nema nikakvih

podataka. Rim je još bio daleko i tamo su bila samo polja. Područje

je postalo poljoprivrednim dobrom Irskog zavoda. Potom je 1783.

zemlju kupio knez Pallavicini, koji je tamo sagradio ljetnikovac.

Sredinom devetnaestog stoljeća imanje je prešlo u vlasništvo

kneževa Potenziani, da bi 1872. bilo prodano kraljevskoj obitelji,

koja ga je koristila kao svoju rimsku rezidenciju. Vittorio Emanuele

II, koji je obožavao lov, kupio je i susjedna zemljišta kako bi imanje

pretvorio u svoje lovište.

Nakon njegove smrti, nasljedniku Umbertu I. draže je bilo s

čitavim se dvorom preseliti u Kvirinal. Vilu je za petsto trideset

jednu tisuću lira otkupio švicarski grof Tellfner, upravitelj

kraljevskih posjeda, koji joj je nadjenuo ime po svojoj ženi Adi, u

koju je, kako se čini, bio ludo zaljubljen.

Umberta I. je 1900. u atentatu ubio anarhist. Njegov

nasljednik Vittorio Emanuele III. odlučio je vratiti se u djedovu vilu,

koja je ostala službena kraljevska rezidencija do 1946, godine pada

monarhije, kad je kralj s obitelji izgnan iz zemlje.

Imanje je pripalo talijanskoj državi, uz iznimku Kraljevskog

ljetnikovca, koji je obitelj Savoia velikodušno prepustila egipatskoj

vladi, u znak zahvalnosti za pruženo im gostoprimstvo nakon

izgnanstva 1946. U zgradu se smjestilo egipatsko veleposlanstvo.

Od tog je trenutka Vila Ada postala javno dobro i pretvorena

je u gradski park. Iskrčeni su novi putovi, sagrađene atletske staze

sa spravama za vježbanje, iskopana umjetna jezera i zasađene

mnoge egzotične vrste stabala.

Ne bi li napunila ispražnjenu općinsku blagajnu, rimska

gradska skupština odlučila je 2004. staviti na javnu dražbu čitavo

područje Vile Ade, za astronomski iznos od tristo milijuna eura.

Dražba je održana 24. prosinca na Kapitolu, usprkos

prosvjedima Rimljana, razjarenih postupkom koji je ušao u rimsku

povijest kao „velika otimačina”. Sudjelovale su osobe kalibra Bona

iz U2, ruskog poduzetnika Romana Arkadjeviča Abramoviča, Paula

McCartneyja, te Air France i konzorcij švicafskih banaka.

Na opće iznenađenje, za četiristo pedeset milijuna imanja se

domogao Salvatore Chiatti zvan Sasà, poduzetnik skromna

podrijetla iz Kampanije koji je devedesetih uspio namaknuti golem

kapital u nekretninama. Dospio je u zatvor zbog utaje poreza i krađe

stoke, ali je pomilovan i pušten na slobodu.

Nekoliko dana poslije, u intervjuu dnevnom listu Il

Messaggero, poduzetnik je ovako obrazložio kupnju imanja: „Kad

sam bio mali, mama me stalno tamo vodila. Razlog je nostalgija.”

Što nije bilo točno, s obzirom na to da je Chiatti djetinjstvo proveo u

mjestu Mondragone i radio u očevoj autolimarskoj radionici.

Novinar ga je zatim upitao: „I što planirate učiniti od imanja?”

„Svoju rimsku rezidenciju.”

Nešto više od dvije godine Vila Ada bila je zatvorena.

Stanovnici okolnih četvrti osnovali su odbor za povrat parka

Rimljanima. Pričalo se da ga je Chiatti zapravo kupio kako bi

mogao špekulirati i da traži strane partnere kako bi ga pretvorio u

stambenu zonu s igralištima za golf, konjičkim klubom i stazom za

karting.

Radovi na obnovi i preuređenju započeli su 2007. Zid oko

parka podignut je na visinu od deset metara, a na vrh je postavljena

bodljikava žica. Na svakih pedeset metara, cijelom dužinom zidane

ograde, niknuli su tomjići s kojih su visjeli grozdovi nadzornih

kamera.

Iz svog potkrovlja u Via Salaria, markiza Clotilde, udovica

generala Farinellija, mogla je kroz krošnje stabala nazrijeti djelić

parka. Novinaru tjednika Panorama ta je stara dama otkrila da je

svjedokom neprestane užurbane aktivnosti brojnih radnika. Sadili su

drveće, krčili zemljište. A vidjela je i dvije žirafe i jednog nosoroga.

Novinar se nije previše pouzdao u svoj izvor, s obzirom na to da je

udovica Farinelli tad imala sedamdeset osam godina i prvi stadij

Alzheimera.

No markiza je dobro vidjela.

Sasà Chiatti prokopao je umjetne rijeke, bare, nanose živog

pijeska, i poduzeo sve da ponovno nastani park. Od osiromašenih

zooloških vrtova i propalih cirkusa iz istočnih zemalja pokupovao je

medvjede, tuljane, lavove, žirafe, lisice, papige, ždralove, čaplje,

makake, kapucine, vodenkonje, piranje, te ih razbacao na sto

sedamdeset hektara Vile Ade. Sve su te životinje rođene i odrasle u

zatočeništvu, tako da su bile pitome i ovisne o hrani koju su im

davali čuvari. Živjele su u prirodnu raju u kojem više nisu vrijedili

iskonski zakoni plijen-grabežljivac. Kako su prolazili mjeseci, ta je

raznovrsna fauna ostvarila neku međusobnu ravnotežu. Svaka se

vrsta izborila za vlastitu ekološku nišu. Vodenkonji su se smjestili u

jezerce pored starog kioska kafića i odande se više nisu micali;

krokodili i piranje zajedno su naselili drugu umjetnu baru, nedaleko

od ljuljački i tobogana. Lavovi i tigrovi imali su svoju koloniju na

brežuljku Antenne.

Australski šišmiši, živine od šest kila svaki, pronašli su zaklon

u katakombama. Uz nekadašnje veleposlanstvo, na velikoj travnatoj

ravnici, pasli su gnuovi, zebre, deve i krda bivola, koje je Sasà dao

dovesti iz rodnog Mondragonea.

Situacija je bila nešto složenija kad je ptičji svijet u pitanju.

Stefano Coppé, koji je ležao nauznak kraj svog Burgmana 250 nakon

što se na skretanju iz Via Salaria u Via Olimpica u njega zabio Opel

Meriva, opazio je kako iznad njega kruži jato supova i shvatio da ne

sluti na dobro. Par kondora svio je gnijezdo na balkonu obitelji

Rossetti u ulici Taro i iskinjio Anselma, kućnog tigrastog macana

koji se odvažio na očajnički pokušaj obrane svoje terase. Sportaši na

treningu u centru Acqua Acetosa vidjeli su crvene lunje i sove kako

sjede na prečki gola na igralištu za ragbi. Orao štekavac orobio je

ribarnicu u ulici Locchi odletjevši s lubinom trokilašem. Papige i

tukani skončavali su život kao mrlje na vjetrobranskim staklima

automobila što su jurili zaobilaznicom.

Sasà Chiatti nadošao je na jednostavnu i istodobno

veličanstvenu zamisao: povodom otvorenja svoje vile, priredit će

tako ekskluzivnu i raskošnu zabavu da će još stoljećima poslije ostati

zabilježena kao najveći mondeni događaj u povijesti naše Republike.

A njega više neće pratiti glas mutnog trgovca nekretninama nego

blistavog magnata i ekscentričnog milijardera. Političari,

poduzetnici, estradnjaci i sportaši doći će u njegove dvore odati mu

počast, baš kao Kralju Suncu u Versailles. No kako bi to postigao,

nije bila dovoljna zabava s glazbom, plesom, švedskim stolom i

darovima za uzvanike. Trebalo mu je nešto sasvim posebno i

neponovljivo, od čega će svi zijevati od čuda.

Ideja mu je sinula jedne večeri dok je gledao Moju Afriku s

Robertom Redfordom i Meryl Streep:

Safari! Za uzvanike treba organizirati safari iznenađenja. U

svojoj megalomaniji, zaključio je da jedan nije dovoljan. Trebala su

mu tri. Klasična engleska hajka na lisicu, afrički lov na lava s

crnoputim hajkačima i indijska potjera za tigrom, na slonovima.

No kako bi sve ispalo kako treba, o pripremama za zabavu

ništa nije smjelo procuriti u javnost. Svi zaštitari, radnici i osoblje

morali su potpisati ugovor o tajnosti.

Angažirao je slavnog bijelog lovca Cormana Sullivana, koji se

dičio da je u velikom lovu 1934. pratio Ernesta Hemingwaya.

Sullivan je sad bio starac neodređene dobi između osamdeset i sto

godina, bolovao je od kronične ciroze jetre i već je dvadeset godina

živio u sanatoriju što su ga u Manzini Townu u Swazilandu, državici

koja graniči s Južnom Afrikom, vodile časne misionarke. Nakon što

je sletio u zračnu luku Fiumicino, oslabljen raznoraznim plućnim

infekcijama, lovac je morao tri dana provesti u barokomori koju su

za njega pripremili u Civitavecchiji. Naposljetku su ga prevezli u

Vilu Adu u kolima hitne pomoći. Još je dva dana proveo u

bolesničkoj postelji iskašljavajući krv i katar te boreći se protiv

groznice izazvane malarijom trećednevkom, koja mu se vraćala u

pravilnim razmacima. Kad je skupio snage da stane na noge, stari se

pijanac primio posla da organizira tri lovačke hajke.

S lovom na lisicu nije bilo većih problema. Sasà Chiatti

obnovio je konjušnicu kraljevske obitelji Savoia i držao je tamo

dvadeset pet čistokrvnih lipicanaca. A u psetarnici je imao čopor

biglova koje je otkupio od farmaceutske kuće u stečaju. Ni s

indijskim lovom Sullivan nije imao poteškoća. Nekretninac je od

jednog krakovskog cirkusa kupio četiri slona, pjegava od neke kožne

bolesti. Probleme je izazvao lov na lava. Morali su regrutirati

tridesetak hajkača podrijetlom iz Burkine Faso i Senegala, inače

nastanjenih oko kolodvora Termini. Lovne tehnike prikladne za

veliku mačku nisu im bile baš svježe u pamćenju, ali jamčili su da će

dobro odraditi posao ili da će, u najmanju ruku, iznijeti živu glavu.

Kad je već bio na kolodvoru, Sasà je angažirao i skupinu Filipinaca

kao vodiče za slonove.

No njegov se genijalni poduzetnički potez sastojao u tome što

je modnog kreatora Ralpha Laurena nagovorio da bude sponzor

safarija, a ovaj je za lovačka odijela odabrao kaki i boju ciklame.

I catering je trebalo osmisliti do najsitnijih detalja. Najveći dio

partija pada zbog hrane, a onda se i ostatak pretvori u fijasko.

Chiatti nije žalio troška i pozvao je Zóltana Patroviča,

nepredvidljivog bugarskog kuhara i vlasnika višestruko

nagrađivanog restorana Regije. Za svaki će safari biti podignut

poseban tabor, gdje će se uzvanici krijepiti jestvinama tematski

usklađenim s lovom. Tabor za hajku na lisicu bio je opremljen

velikim kašmirskim prostirkama s uzorkom tartana koje su

postavljene na livadu obraslu vrijeskom. Tamo se trebalo gostiti

lososom, divljači, pudingom, naravno, u osebujnoj reinterpretaciji

Zóltana Patroviča. Sudionici u lovu na tigra bit će ugošćeni u tri

kuće na vodi, usidrene na umjetnom jezeru. Chiatti ih je dao

dopremiti s jezera Dal u Kašmiru. Tamo će šerpe posluživati rižu

basmati, pileći curry i druge hindustanske poslastice. Corman

Sullivan inzistirao je da se za afrički safari postavi pet poljskih

šatora i da se na otvorenoj vatri peku janjetina i odresci nojeva

mesa.

Zabava je trebala početi u vrijeme ručka i potrajati sve do

zore sljedećeg dana. Raštrkani posvuda po parku, trebali su biti

postavljeni šatori za odmor, info-punktovi i kiosci s besplatnim

pićem.

Ovo je program zabave koji su Salvatore Chiatti, slavna

organizatorica priredbi iz Beča Ingrid Bocutte i Corman Sullivan

porodili nakon šestodnevna zasjedanja.

Program

12.30 Dobrodošlica uz švedski stol

14.30 Obraćanje Salvatorea Chiattija gostima

15.00 Formiranje lovnih skupina

Presvlačenje i podjela oružja

15.40 Početak safarija

16.00 - 20.00 Lov

20.30 Dolazak u tabore i večera

23.00 Povratak u Kraljevski ljetnikovac

24.00 Ponoćna zakuska

02.00 Koncert Larita Live in Villa Ada

04.00 Vatrometni spektakl by Xi-Jiao Ming and the Magic

Flying Chinese Orchestra

04.30 Ples new and revival by dj Sandro

06.00 Croissant & Cappuccino

07.00 Kraj

24.

Fabrizio Ciba probudio se s uvjerenjem da je ekshumiran i

izvučen iz lijesa. Podigao je desni kapak i sunčana mu je zraka poput

oštrice proparala zjenicu. Žmirećke je prelazio po suhim usnama

jezikom zadebljanim kao da je teleći. Neznatno je pomaknuo glavu.

Bol je bila tako snažna da je ostao bez daha, nije uspio ni jauknuti.

Osjećao se kao da mu se izmjenična struja uspinje od lopatica, uz

vratnu kralježnicu, da bi prostrujala sivom moždanom tvari, sunula

iz sljepoočnica u luk obrva i odande u očne jabučice. Prošao je

prstima kroz kosu; i ona ga je boljela. Okrenuo se na bok da se

zakloni od sunca. Želudac se zgrčio pa raširio, potjeravši kiselu kašu

uvis do piščeva grla, tako da je zamalo povratio. „U redu... U redu...

Bit ću dobar...” očajnički je zavapio. Ostao je tako, probadan

elektricitetom u gornjem dijelu i pržen želučanom kiselinom u

donjem.

Što sam to izvodio jučer navečer?

Nije se sjećao ni kako se uspio domoći kuće. Sjećao se da je

pijan prolazio pored Carskih foruma i da je kišilo. Odjednom su ga

noge izdale. Nakon toga, samo tama.

Ali, jesam li kod kuće? Jedva je uspio pogledati oko sebe i

shvatio je da je u gaćama, ispod pokrivača, na kauču u svom stanu u

ulici Mecenate.

Jedan pisac iz Udina, stara pijančina, svojedobno mu je dao

recept za bućkuriš koji je sam smislio kao lijek protiv ubitačnog

mamurluka. Premda je to što je Fabrizio sad osjećao bilo sličnije

postoperativnom stanju nakon zahvata na mozgu nego mučnini

poslije pijanstva.

U čaši vode otopi 3 Alka-Seltzera, 2 tablete Haldola, 35 kapi

Novalgina, pojedi krišku kruha i vrati se spavati. Vidjet ćeš...

Vidjet ćeš što?

Pisac iz Udina nije uzeo u obzir objektivne poteškoće

spravljanja galenske mješavine u stanju opće slabosti u kakvom se

sad nalazio Fabrizio. Pa ipak, Ciba je nekako uspio ustati. Teturao je

po stanu pridržavajući se za sve što mu je došlo pod ruku. Ušao je u

kupaonicu i na jedvite jade pripremio ljekoviti napitak. Nadušak ga

je ispio, podrignuo i odvukao se natrag u sobu; zatvorio je kapke na

prozoru, iskopčao telefon i zavukao se u krevet. Dodir svježe

posteljine, miris omekšivača na jastuku i jedva primjetna težina

perine bili su mu jedini ugodni doživljaji u paklu u kojem se

probudio. Imao je dojam da ga postelja obavija i štiti od svih zala

ovoga svijeta, kao što to ljuštura školjke čini za raka samca.

Umro je.

Probudio se nakon nekoliko sati. San i koktel obavili su svoje.

Još mu je bubnjalo u sljepoočnicama, a ruke i noge su ga boljele kao

da se penjao na švicarski glečer, ali bilo mu je bolje.

Klatio se po stanu u nastojanju da se usredotoči. Prije svega,

trebala mu je šalica vruće kave, zatim slastan sendvič s pršutom i

sirom, i tuš.

Pod mlakim tušem, puna želuca, ulomci večeri složili su se

ponovno u cjelinu. Tri su bila ključna momenta:

1) htjeli su ga nogirati iz Martinellija;

2) poslao je u vražju mater svoju agenticu, svoju jedinu

saveznicu;

3) doživio je predinfarktno stanje, srčani iktus, tako nešto.

Posljednja ga je točka najmanje zabrinjavala. Kako je živio u

stalnom strahu od liječnika i boli, Fabrizio Ciba zanemarivao je sve

zdravstvene tegobe. Krive su bile sve one tekile.

Prve su ga dvije točke, međutim, itekako mučile. Morao je

brzo smisliti nekakav plan. Imao je Gianni pravo, ni jedna mu druga

izdavačka kuća ne bi platila koliko Martinelli.

Izašao je na terasu i naslonio se na ogradu, pokušavajući

srediti misli. Nebo i sunce izmiješali su se u nešto neodređene boje

što se poput smrdljiva plina zlokobno nadvijalo nad metropolom, a

buka prometa bila je zaglušna i na toj visini. Ispod sebe je vidio

Kolosej, a oko njega vrevu turista, autobusa, centuriona i uličnih

prodavača drangulija. Pomislio je na njihove bijedne živote, večeri u

piceriji, godišnje odmore. Kredit za automobil. Čekanje u redu na

pošti. Jednostavne i posve obične probleme.

Blago njima! Oni nisu znali što je prava patnja. Što nedostaje

poslu u agenciji za nekretnine? Bez ovih kreativnih porođajnih

muka, bez odgovornosti da se čovječanstvu priopći nešto mudro. A

da prestanem? Da odustanem, zauvijek?

Slika Jeromea Davida Salingera, veličanstvenog autora Lovca

u žitu, oblikovala mu se u mislima. Jerome... Ti si stvarno faca. Baš

kao i ja, iznio si križ tri knjige. Baš kao i ja, napisao si remek-djelo,

a onda si nestao i postao si legenda. I ja bih trebao tako. Teoretski,

mogao bih živjeti od prava na Lavlju raku. Ali morao bih skresati

svoj životni standard.

Fabrizio Ciba je na raznorazne pizdarije trošio petnaest tisuća

eura mjesečno. Premda je njegov posljednji roman, Nestorov san,

izašao još prije pet godina i prodao se u manje od dvjesto tisuća

primjeraka, Lavlja raka mu je omogućavala da zadrži takav standard

života. Taj romančić od sto dvadeset stranica još se držao na vrhu

top-ljestvica. Preveden je u pola zemalja svijeta, a filmska prava

otkupio je Paramount.

Da je bio promišljen, Ciba je mirne duše mogao poživjeti do

osamdesete a da od jutra do mraka ne mora prstom mrdnuti.

Naravno, morao bi iseliti iz potkrovlja u ulici Mecenate. A trebalo bi

prodati i kuću za odmor u brdima Mallorce. No iznad svega, kako bi

održao istu auru tajanstvenosti kakvom je bio obavijen Salinger, ne

bi više smio davati intervjue. Morao bi zaboraviti voditeljski posao,

televizijska gostovanja, zabave, usputne ševe, sve u svemu, trebao bi

se pretvoriti u redovnika pustinjaka i zajebavati se u nekakvoj osami

do kraja života.

U Americi je to možda izvedivo. Priroda, pustinja, golema

prostranstva... ali gdje da se osamim u Italiji? U garsonijeri u

Boccei? A osim toga sam, u pustoši, bez pičke... Ubio bih se u roku

od par tjedana.

Srećom, riječ „pička” spustila ga je na zemlju.

Morao je otputovati. Otići na nekoliko dana na Mallorcu.

Tamo, u samoći, prihvatit će se opet romana koji je stajao na mrtvoj

točki od...

U mozgu je nešto neprimjetno škljocnulo, kao da je iskočio

osigurač. Kako se pojavila, misao se isto tako i rasplinula, a on je

svu svoju pozornost ponovno usmjerio na Mallorcu.

Ali sâm... Koga bi mogao povesti? Trebala mu je takva koja će

mu vratiti samopouzdanje. Ali prije svega takva koja neće pizditi o

djeci, braku i ostalim mentalnim izdrkavanjima.

Alice Tyler... Prevoditeljica.

Ne, preintelektualni tip. A posebno nakon što se onako

obrukao.

U bogatoj ponudi LUISS-a, naprotiv, jedini je problem bio

izabrati. Najmanje sedam polaznica njegova tečaja kreativnog

pisanja odreklo bi se svih građanskih prava samo da mogu s njim

provesti vikend. Jedna posebno, neka Elisabetta Cabras, djelovala je

kao prava uspaljenica. Za pisanje je bila prava truba, ali imala je

neobičan dar za erotske scene. Dalo se naslutiti da to iskustvo

progovara iz nje. Ciba zamisli kako Cabrasica gola šeće oko bazena

s onim svojim sisurinama i koktelom u ruci, pred zalaskom sunca

koje tone u more Baleara.

Vratio se u stan i sjeo za radni stol. Na njemu su bile neuredno

nagomilane hrpe otisnutih stranica, knjige, uvezani svesci, limenke

piva i pepeljare prepune čikova. Tražio je seminarski rad Elisabette

Cabras na kojem je ona sigurno navela broj mobitela, kad je slučajno

pomaknuo miš, i zaslon njegova prijenosnog računala je zasvijetlio.

Na njemu se kočio početak drugog poglavlja novog romana:

Vittoriu Cubeddu krasilo je ono što se zove čist talijanski

naglasak. Za razliku od ostatka obitelji Cubeddu, koja je govorila

sporo i razvučeno narječje Oristana. A njihova kuća

Trebala su mu tri dana da napiše te dvije rečenice, uporno,

opsesivno zamjenjujući pridjeve, premještajući imenice, preokrećući

glagole. Sad ih je opet pročitao, protiv svoje volje, i kiselina mu se

ponovno uspela uz grlo. S treskom je sklopio kompjutor. „Koji je to

kurac od teksta? To bi trebao biti novi svetalijanski roman! Koji sam

ja šupljak!” Kružio je stanom i šutirao kauč i marokanske taburee.

Sav zadihan, sjeo je na krevet. Opet ga je morila bol u

sljepoočnicama. Morao je nešto poduzeti. Duboko u njemu, zatrpan

ispod nepregledne gomile beskorisnih pizdarija, još je čučao duh

pisca kakav je nekoć bio. Morao ga je izvući natrag na površinu.

Krenuti ispočetka, od nule, prestati piti, prestati pušiti i prionuti

pisanju, s energijom i voljom kao kad je tek počinjao.

Ali kako? U četiri godine odustao je od pet romana. Velebna

saga o obitelji sa Sardinije činila mu se jedinim djelom koje ima

smisla, kad tamo... ništa, bila je obično sranje. Da, to mu je trebalo,

otići na desetak dana na Mallorcu, na veliko moždano pospremanje.

Dok je on opet pokušavao pronaći broj Elisabette Cabras,

zazvonio je fiksni telefon. Sigurno je to bio neki naporni drkadžija.

No svejedno je odlučio javiti se. Mogla je biti i ona guzica, njegova

agentica, koja se želi ispričati.

Odabrao je ton čovjeka kojem dodijavaju. „Halo? Tko je to?”

„Ej, pizdo!”

Fabrizio zažmiri i izvinu se unatrag, onako kako bi to učinio

nogometaš koji je promašio jedanaesterac.

Paolo Bocchi. Drugo ime za napornog drkadžiju. Iz njemu

nedokučivih razloga, to je stvorenje uporno zujalo oko njega poput

komarca žedna krvi. No ako će se istini za volju, razlog je postojao.

Profesor Paolo Bocchi uvijek je imao pri ruci koju je god opojnu

tvar priroda ili kemija namrijela čovjeku.

Malo trave na Mallorci, zapravo, uopće ne bi bilo loše.

„I onda, pizdunčino, šta ima kod tebe?”

Ako ga je nešto istinski uznemiravalo, onda je to bio taj

prostačko-veseljački stav koji je Paolo Bocchi zauzeo prema njemu.

To što su išli zajedno u razred, u gimnaziju Svetog Lava Velikog,

nije mu davalo pravo na takvu prisnost.

„Molim te, Paolo, danas mi je težak dan.” Fabrizio je nastojao

ostati smiren.

„Meni pričaš. Danas sam odradio već dva nosa i jedno

sauganje. Mrtav sam.”

Profesor Paolo Bocchi bio je primarijus Odjela estetske

kirurgije u bolnici Svetog Roberta Bellarmina. Bio je đak velikog

Rolanda Chateau-Beauboisa i smatrali su ga brojem jedan među

rimskim plastičarima. Vratio je mladost tisućama babuskara. Jedina

je nevolja bila što je šmrkao kao vatrogasna crpka.

„Ej, uspio sam! Pročitao sam Lavlju raku. Mogu ti reći,

veličanstveno!”

„Svaka čast, izašla je prije osam godina.”

„Ali kako uspijevaš tako ući ljudima u glavu? Tvoje likove se

vidi. Časna riječ, bolje nego na filmu. Sestre u bolnici uopće nisu

vjerovale da sam ja u stanju pročitati knjigu...”

„Dobro”, pokušao je Fabrizio skratiti priču. „Čuj, u gužvi sam.

Spremam se u Španjolsku. Zapravo...”

Urlik: „Ma kako? A Chiattijev tulum?”

Fabrizio se pljesnu po čelu. Posve je smetnuo s uma zabavu

Salvatorea Chiattija. Pozivnicu je dobio prije dva mjeseca.

Jednakostranični četverokut od pleksiglasa s reljefnim zlatnim

slovima, a poziv je bio neprenosiv.

Gotovo godinu dana govorilo se samo o tom partiju. Prema

općem mišljenju, to je mogao ispasti najekskluzivniji i

najgrandiozniji događaj u posljednjih nekoliko desetljeća. Ne

pojaviti se na takvom mondenom okupljanju značilo je tešku

povredu vlastitog statusa važne javne osobe. No Fabriziovo duševno

stanje trenutačno nije bilo najprikladnije za bavljenje društvenim

životom. Za polaganje takvog društvenog ispita treba biti u

stopostotnoj formi, duhovitiji i prpošniji nego ikad. A on je tog trena

bio duhovit i prpošan kao izbjeglica iz Ugande.

Salinger. Sjeti se Salingera.

Fabrizio odmahnu glavom. „Ma kakvi, kod tog tipa iz

građevinske mafije? Nema šanse! Običan kičeraj.”

„Jesi ti blesav? Nemaš pojma koliko je u to ulupao taj bolesni

megaloman. Tu pričamo o milijunima! Tako nešto se ne smije

propustiti. Svi će biti tamo. Estrada, kultura, nogometaši, političari,

manekenke, svi! Vašar nad vašarima. Mogao bi roman napisati o

tome.”

„Ne, gle, Paolo, imam ja takve zabave u malom prstu. Otegnu

ti se muda od dosade. Osim toga, moram izbjegavati baš takve

posvuduške običaje. Sjeti se Salingera...”

„Koga?”

„Ma nema veze. Svejedno... hajde, čujemo se kad se vratim.”

„Jesi siguran?” Paolo Bocchi nije mogao sakriti nevjericu. „Ja

mislim da ti je to pušioničarski potez. Bit će... kako da ti kažem...”

Veliki je kirurg skalpelom radio čuda, ali kao govornik bio je čista

katastrofa. „Stvarno ne shvaćaš... pa sve dobiješ na pladnju. Dva

dana cuge i jebačine u parku. Ti si lud.” „Znam, znam. Gle, imam

problema s izdavačkom kućom. A i nisam baš raspoložen.”

„Nemaš brige, striček doktor ima prašak za to.” Paolo Bocchi

od srca se nasmijao.

„Ma pusti me. S tim sam ja završio.”

„E pa onda, radi kako ti se digne. Ali, samo da znaš, pjevat će

Larita. To je jedino što je procurilo o zabavi. Shvaćaš ti to?” „Larita?

Pjevačica?”

„Ne, Larita kuharica! Pjevačica, naravno.”

„Ma koga boli kurac.”

„Dobila je ne znam koliko Grammyja i platinastih ploča.”

Fabrizio je htio okončati razgovor. „Dobro, Paolo, razmislit ću. Ali

molim te, sad moram prekinuti.”

„Izvrsno, razmisli. Sestro, brže s tom drenažom, da ne moramo

prenoćiti ovdje...”

„Ali, gdje si ti?” zgranuto će Ciba.

„U sali, na operaciji. Nemaš brige, imam slušalice. Dobro mi

stoj, frajeru.” Pa prekinu vezu.

Ciba se vrati u dnevnu sobu potražiti seminarski rad Elisabette

Cabras. I tad opazi cedulju pričvršćenu za svjetiljku na radnom stolu.

Dobro jutro Fabrizio,

Ja sam Lisa, ona koja te sinoć dovezla kući. Oprosti što ti to govorim, ali

stvarno si se gadno udesio.

Pa koliko si ti popio? Ne znam što ti se desilo ali drago mi je da sam te

baš ja spasila. Tako sam imala sreću da te vidim u živo i shvatim da si još veći

komad nego na TV-u.. Mogla sam te iskoristiti.

Skinula sam te i stavila na kauč, ali ja sam staromodna cura i neke stvari

nisu za mene.

A i da budem tu, kod tebe doma, kod svog idola, najvećeg od najvećih, to

je nevjerojatno.

To je previše. Nitko mi neće vjerovati.

Ruku na koju si mi se potpisao više nikad neću oprati. Nadam se da ni ti

nećeš svoj bok.

Fabrizio zadignu majicu. I, točno iznad lijevog guza, ugleda

nečitljive ostatke telefonskog broja. „Ne! Otuširao sam se!” Nastavi

čitati.

Ne zaboravi da si najbolji, uvijek, svi ostali su sto metara ispod tabe.

Ali sad dosta sa svim tim komplimentima, vjerojatno su ti se takve kao ja

popele na vrh glave. Ako hoćeš, nazovi me.

Lisa

Fabrizio Ciba triput je pročitao poruku i svako mu je novo

čitanje dodatno ojačalo duh i tijelo.

Sav zadovoljan, ponavljao je: „Ti si najveći od najvećih. Ti si

najbolji, uvijek, svi ostali su sto metara niže. Mogla sam te

iskoristiti.” Ispružio je ruku prema prozoru i rekao: „Volim te, slatka

Liso.”

Eto tko je Fabrizio Ciba, nabijem vas!

Osjetio je djetinjasti poriv da skenira pisamce i pošalje ga

onim gadovima, Gianniju i kompaniji, no umjesto toga uključio je

liniju i pustio stari koncertni CD Otisa Reddinga. Wooferi golemih

zvučnika Tannoy su se pokrenuli, a plavičasti indikatori VU njegova

starog McIntosha zalelujali su kad je pjevač iz Georgie zapjevao Try

a Little Tenderness.

Fabrizio je obožavao tu pjesmu. Sviđalo mu se što počinje

polako, smireno, a onda malo-pomalo buja, dok ne prijeđe u mahniti

ritam, s hrapavim i snenim glasom starog Otisa u kontrapunktu.

Pisac tad uze iz hladnjaka pivo i zaplesa gol po dnevnom

boravku. Skakutao je kao veliki Muhamed Ali prije meča i urlao

cijelom svemiru: „Nabijem vas! Nabijem vas! Ja sam Ciba! Ja sam

najveći frajer!” Zatim je skočio na dizajnerski stolić Gae Aulenti i

zapjevao koristeći limenku piva kao mikrofon. Kad je pjesma

završila, iscrpljen se strovalio na kauč. Sav se uspuhao, trbuh mu se

naduo kao brodski bokobran, ali još je on imao snage. Trebalo je

mnogo više od toga da njega obori. Neće on bježati na Mallorcu

podvijena repa. Nekako mu je spontano došlo da pomisli na velikog

pisca Francisa Scotta Fitzgeralda. Onog koji je živio razuzdano, od

jedne zabave do druge, sa ženama kao iz bajke.

Opet je bio svoj. Stari borac.

Među papirima i poštom kojima je bio zatrpan stol, Fabrizio

Ciba tražio je pozivnicu za zabavu.

25.

Zvijeri Abadonove zaglavile su u prometu, u Fordu Mondeo

svog vođe. Satelitski navigacijski uređaj pokazivao je još kilometar i

pol do Vile Ade, ali kontrolne rampe na ulazu u Via Salaria stvorile

su zastoje na Via Olimpica i Prati Fiscali.

Mantos je s vozačkog mjesta promotrio u retrovizoru svoje

sljedbenike. Stvarno su se iskazali. Skinuli su pirsinge i oprali se.

Silvietta je čak obojila kosu u crno. No otkako su krenuli iz Oriola,

šutjeli su, obješenih i zabrinutih lica. Morao ih je protresti, to je

zadaća vođe. „Onda, društvo? Jeste li spremni?”

„Malo nervozni...” Murderu su usta bila suha.

Silvietta se grizla za usnicu. „Ovako uzrujana nisam bila ni na

ispitu iz opće psihologije.”

Mantos uključi žmigavac, pa se zaustavi uz rub ceste na Via

Olimpica i pogleda ih: „Vjerujete li mi?”

Zombi je u licu bio boje kuhane cvjetače. „Vjerujemo,

učitelju.”

„Dobro me slušajte. Misija je, kao što znate, samoubilačka. Još

stignete odustati. Ja nikoga ni na što ne silim. Ali ako odlučite ostati,

morat ćemo djelovati kao savršeno uigran tim, sinkronizirani kao

švicarski sat. Moramo biti nemilosrdni i uzdati se u Nečastivog, koji

budno pazi na nas.” Tad je uključio radio i kabinom su se razlegle

note Carmine Burane. Zbor je pjevao O Fortuna, velut Luna statu

variabilis, semper crescis aut decrescis1

„Poslušajte me! Mi smo najopakiji. A ja želim Laritinu glavu.

Kad uđemo u Vilu, nitko neće očekivati naš napad. Zabavljat će se,

piti, opustit će se, a mi ćemo ih zatući. Zombi, otraga je smotana

prostirka iz kupaonice. Uzmi je, ali pažljivo s njom.”

Sljedbenik je zavukao ruku u prtljažnik i smotuljak predao

Saveriu u ruke. Vođa Zvijeri Abadonovih spustio je prostirku u

krilo, a onda je polako i svečano razmotao.

Zraka sunca prodrla je kroz prozor i čelik je zablistao.

Vita detestabilis nunc obdurat et nunc curat.2 Zbor je i dalje

izvodio svoj siloviti krešendo.

Mantos je uz nešto napora podigao oružje iznad naslona za

glavu. „Ovo je Durandal, točna replika Rolandova mača iz bitke kod

Roncesvallesa.”

„Joooj!” u zboru će sljedbenici. „Predivan je!”

Saverio otvori vrata. „Idemo, van iz auta.”

Silvietta ga primi za rame i pokuša ga zaustaviti. „Čekaj,

Vrhovniče, tu nas mogu vidjeti.”

„Nema veze. Sakrit ćemo se iza auta.”

Zvijeri su izašle i šćućurile se iza Forda.

„Na koljena.” Saverio tad položi oštricu Durandala na glave

svojih sljedbenika. „Murderu! Zombi! Silvietto! Ja, Mantos, vaš

karizmatični otac, Veliki svećenik Nečastivog i sluga ponizni

Sotonin, podarujem vam naslov Vitezova Zla. Nitko nek se ne usudi

prekršiti našu prisegu, sada i za vijeke vjekova! Izvršit ćemo misiju

do kraja. Do posljednje žrtve, kad na žrtvenik prinesemo vlastite

živote. Sad razmijenimo poljubac!”

Ganute, Zvijeri se izgrliše i izljubiše.

„Šta vi to izvodite? Jeste poblesavili?”

Okrenuli su se.

Saveriov bratić, Antonio Zauli, sjedio je za volanom kombija i

zapanjeno zurio u njih.

„Ne... Samo smo...” u neprilici je zamucao vođa Zvijeri.

„Daj... Već kasnite... Morate se upisati na ulazu. Upadajte u ta kola.”

Poslali su ih na GATE OVEST, na pomoćni ulaz. U park su

vodila još tri ulaza. Dva su bila zatvorena i služila su samo u slučaju

opasnosti, a treći, glavni, iz Via Salaria, bio je rezerviran za goste.

Masivna željezna vrata, visoka deset metara, na hidraulični pogon,

klizila su tračnicama.

Na pomoćnom su ulazu stražarili privatni zaštitari, koji su

nadzirali i provjeravali svu robu koja je ulazila i izlazila. Malo dalje

uzdizao se prijamni ured, dvokatnica sva od stakla i stupova od

nehrđajućeg čelika. Sve osoblje, od kuhara do lovačkih hajkača,

moralo se tamo upisati prije ulaska u park.

Zvijeri Abadonove stale su u red. Ispred njih je stajalo

tridesetak osoba, uglavnom crnoputih.

„Kao da si na aerodromu”, komentirao je Zombi, koji je

jednom letio u Köln na koncert grupe AC/DC.

Kad je na njih došao red, čuvar im je dao da ispune užasno

dugačak upitnik i potpišu ugovor sav otisnut posve sitnim slovima.

Zatim su im na zapešće utisnuli identifikacijski barkod. Odande su

hodnikom niska stropa, osvijetljenim prigušenom rasvjetom, došli u

dugačku prostoriju s nizovima metalnih ormarića, gdje su trebali

ostaviti svoju odjeću i navući odore. Silvietta se presvukla u ženskoj

svlačionici. Dali su joj crnu suknju, bijelu bluzu i gležnjače s

tenkovskim potplatima. Kad se pojavila tako obučena, ostali su joj se

smijali i zezali je. Nikad je nitko od njih nije vidio u suknji. No

morali su priznati da joj uopće ne stoji loše.

Na jednoj je ploči, na više jezika, pisalo da je najstrože

zabranjeno unositi u park predmete osobne uporabe, uključujući

mobitele, fotoaparate i videokamere.

„A kako ćemo unijeti mač? A tunike? Ne možemo obaviti

obred bez tunika”, šapnu Murder na uho Mantosu, koji ih je sakrio u

naprtnjaču. Pod rukom je nosio prostirku iz kupaonice u koju je bio

umotan Durandal.

Toga se Saverio nije sjetio. I što će sad? Najvažnije je bilo

uvjeriti ostale da je sve pod kontrolom. „Nema problema. Ništa vi ne

brinite.” Duboko je udahnuo i prošao kroz detektor metala moleći se

da se alarm ne oglasi.

Ali nije bilo tako.

„Dođite ovamo”, zapovjedio mu je zaštitar otežao pod

pancirkom. „Što to imate unutra?”

Mantos ležerno razmota prostirku.

Zaštitar odmahnu glavom. „Oružje se ne smije unositi.”

Mantos slegnu ramenima, kao da je to već stoti put da ga tako

gnjave. „Nije to oružje. To je samo replika Durandala, Rolandova

mača, a prije toga Hektorova.”

Čovjek skinu sunčane naočale, otkrivši dva sitna oka, izražajna

poput sjenila za svjetiljku. „Kako to mislite?”

Vođa Zvijeri pogleda svoje sljedbenike, koji su, baš kao i

zaštitar, očekivali odgovor. Osmjehnu se. „Mislim, ima isključivo

estetsku vrijednost.” To mu se činilo izvrsnim odgovorom. Jednim

od onih konačnih odgovora, nakon kojih se više nema što pitati.

„A što će vam?” upitao je, međutim, zaštitar.

„Što će mi? Evo, da vam objasnim.” Udahnuo je i raspalio:

„Da narežem pečenke. Ja sam zadužen za rezanje crvenog mesa. A

odjeća koju nosim u naprtnjači, to su kostimi za mađioničarsku

predstavu. Ja sam mađioničar Mantos, a ovo troje su moji

pomoćnici.”

Zaštitar se počeša po izbrijanu zatiljku. „Dakle, ako sam dobro

shvatio, vi ste mađioničar zadužen za rezanje crvenog mesa?”

„Točno tako.”

U čelično krutim uvjerenjima zaštitara otvorila se napuklina.

„Strpite se trenutak.” Udaljio se i nešto se došaptavao s tipom koji je

valjda bio njegov nadređeni.

Zatim se vratio i rekao: „U redu, možete ići.”

Posve ukočene, Zvijeri su prošle kroz kontrolni pojas i zatekle

se na čistini punoj sanduka s vinom, hrane i velikih spremnika. S

jedne su strane bila parkirana u nizu vozila poput onih koja se

koriste na igralištima za golf. Čistina je bila opasana čeličnom

mrežastom ogradom, na kojoj su visjeli natpisi: POZOR. OGRADA

POD NAPONOM.

Čim su opet ostale nasamo, Zvijeri nisu mogle zatomiti radost.

„Mantose, legendo! Ti si zakon!” Murder je nekoliko puta

srdačno pljesnuo učitelja po ramenu.

Silvietta je Vrhovnika zagrlila. „Genijalna ti je ona priča o

mađioničaru koji reže meso.”

„Tko zna što su ona dvojica rekla jedno drugom. Izbezumio si

ih”, cerekao se Zombi.

„Dosta! Dosta je bilo.” Vođa je pokušavao obuzdati svoje

sljedbenike, koji su ga zasipali poljupcima.

„Opet! Pa vi ste, znači, pederi?” doviknuo im je Antonio s

vozačkog mjesta električnog automobila. „Hajde, penjite se, brzo.

Odvest ću vas do kuhinje. Posla je preko glave, a uskoro će početi

pristizati gosti.”

Mantos se osvrnu oko sebe. „Ali čemu sve to osiguranje?”

Antonio nagazi papučicu gasa. „Sad ćete vidjeti.”

Izašli su iz ograđenog prostora i krenuli zemljanom stazom

koja je vodila u šumu. Isprva nisu ništa primjećivali, no onda se

Zombiju učinilo da vidi kako nešto skakuće u krošnjama. Da bi

naposljetku čuli prodornu vrisku, kojom je bio popraćen njihov

prolazak.

„Giboni. Ne brinite se. Bezopasni su.”

„Ma daaaj. Pa to nije moguće! Gledajte.” Zombi je pokazivao

nešto iza šume. Tamo gdje je šuma postajala rjeđa, počinjala je

prostrana zelena livada, na kojoj su pasli gnuovi, gazele i žirafe.

Malo dalje, u mutnu jezeru, nazirali su se blatni hrptovi krda

vodenkonja. Nebom su letjela jata strvinara.

Mantos nije mogao vjerovati svojim očima. „Kao da smo u

zoološkom u Fiumieinu.”

„Nije to još ništa. Tek ćete vidjeti”, zadovoljno se osmjehnu

Antonio.

S desne strane, skrivenu iza niza crnika, nazrijeli su neku vrstu

minijaturne električne centrale. Veliki transformatori obojeni u

zeleno stapali su se s raslinjem, uz muklo brujanje. Iz postrojenja su

izbijale raznobojne cijevi i uranjale u tlo.

„Odavde se napaja cijeli park”, objasni Antonio. „Chiatti sam

proizvodi struju, koristi plin. Jeftinije je nego da plaća Elektri, s

obzirom na to koliko mu kilovata treba da drži ograde pod naponom,

osvijetli park, napaja kompjutorsku dvoranu...”

Stazu je ispred njih prešlo desetak zebri s nekoliko mladunaca.

Silvietta se raspametila od sreće. „Pogledajte malce. Preslatki su.”

Pričekali su da zebre prođu i nastavili dalje.

Glumeći ravnodušnost, Saverio upita bratića: „Čuj, je li Larita

došla?”

Antonio raširi ruke. „Mislim da je Chiatti pripremio apartman

samo za nju u Kraljevskom ljetnikovcu, više od toga ne znam.”

Uskoro se između krošanja stabala pomolila stara trokatnica s

terasom i dva tomjića na vrhu.

„Evo nas u Kraljevskom ljetnikovcu.”

U stražnjem dvorištu ljetnikovca, skrivenog iza visokih

šimšira, vladala je užurbana vreva ljudi i vozila, u oblaku prašine što

su ga podizali kotači kombija, kamiončića i terenaca. Ekipe radnika

u zelenim uniformama istovarivale su hranu, boce, stolnjake, čaše,

pribor za jelo i stolove pod nadzorom ljudi u crnom koji su urlali

gore nego čuvari u vojnom zatvoru. Ispod jedne nadstrešnice,

šćućureni u prašini, crnoputi hajkači ogrnuti oko pasa oskudnim

komadima tkanine jeli su iz vojničkih porcija nešto što je izgledalo

kao juha s tortelinima.

Na jednom su kraju dvorišta stajale montažne kućice, iz kojih

su sukljali dim i miris hrane.

„To su kuhinje. Uskoro će doći Zóltan Patrovič da provjeri

kako sve napreduje. Molim vas.” Antonio se uozbilji. „Nemojte da

vas nađe skrštenih ruku.”

„Tko je Zóltan Patrovič?” zabrinuto će Silvietta, gutajući slinu.

„Vidi se da ste iz Oriola. On je slavni bugarski kuhar. Jako je

zahtjevan, i zato pošteno odradite svoj posao.”

Četvorka je izašla iz vozila.

Antonio im pokaza jednoga od ljudi u crnom. „A sad se javite

onome tamo i pitajte ga što da radite. Vidimo se poslije... I, molim

vas, bez sranja.”

26.

Fabrizio Ciba čekao je pred semaforom na križanju Salarie s

alejom Kraljice Margherite, na sjedalu svoje vespe, koja je

iskašljavala taman dim. Uspio je otići po nju i ponovno je pokrenuti.

Pored njega je u mjestu zakočio skuter, a na njemu dvije

tinejdžerice, kojima su guzovi i gaće virili iz traperica spuštena

struka. Kratko su ga promotrile, uzbuđeno zaskvičale, a onda ga je

ona koja je sjedila otraga upitala: „Oprosti? Jesi ti Ciba? Onaj pisac s

televizije?”

Fabrizio je navukao svoj ironični izraz, pokazujući izbijeljene

zube u njihovu punom sjaju. „Jesam, ali nemojte nikome reći. Na

tajnom sam zadatku.”

Plavuša ga upita: „A šta, ideš na tulum u Vilu Adu?”

Pisac slegnu ramenima, kao da želi reći: „Kad se mora...”

Drugi je curetak pitao, i dalje žvačući svoju žvakaću: „A ne bi nas

mogao ubaciti? Molim te... Molim te... Preklinjem te... Svi su

tamo...”

„Da bar, ali bojim se da jednostavno nije moguće. Bilo bi mi

mnogo zabavnije da ste i vi tamo.”

Na semaforu se uključilo zeleno. Pisac ubaci u prvu i vespa

poskoči naprijed. Na trenutak je ugledao svoj odraz u izlogu nekog

butika. Za tu je prigodu obukao bež platnene hlače, plavičastu

pamučnu košulju, pohabanu modru kravatu koja je pripadala

njegovu djedu i sako od madrasa na tri gumba, s potpisom J. Crew,

na bijele i sive tanke pruge. Sve je bilo dosljedno izgužvano.

Što je bio bliže Vili Adi, promet je postajao gušći. Odredi

prometnih policajaca pokušavali su ga preusmjeriti u Via Chiana i

Via Panama. U visini je brujao helikopter karabinjera. Mnoštvo se

tiskalo na pločnicima uz cestu, iza rampi koje su nadzirali specijalci

u protuprosvjednoj opremi. U gomili je bilo mnogo mladih aktivista

iz alternativnih pokreta koji su demonstrirali protiv privatizacije Vile

Ade. S balkona su visjeli transparenti. Na jednom, izrazito

dugačkom, pisalo je: CHIATTI MAFIJAŠU! VRATI NAM NAŠ PARK!

A na drugom: GRADSKA SKUPŠTINA LOPOVSKO LEGLO! Pa

zatim: VRATITE VILU ADU RIMLJANIMA!

Fabrizio odluči parkirati svoju vespu, da razmisli o jednom

aspektu koji nije bio uzeo u obzir. Njegovo pojavljivanje na

Chiattijevoj zabavi negativno će utjecati na javnu sliku o njemu kao

angažiranu intelektualcu. Ipak je on ljevičarski pisac. Otvorio je

nacionalni kongres Demokratske stranke govorom u kojem je

zahtijevao da se nešto hitno poduzme za talijansku kulturu u agoniji.

Nikad nije odbio ni jednu tribinu u organizaciji aktivističke i

alternativne scene.

Još se stignem vratiti kući, nitko me nije vidio...

„Ej, pizdo!”

Fabrizio se okrenu. Pored njega se zaustavio Paolo Bocchi za

volanom Porschea Cayenne.

O, ne!

„Pisac, pusti tu krntiju i penji se u kolica, ’ajde! Da upadneš

kako se šika.”

„Samo ti idi, moram nazvati da obavim jedan poslovni

razgovor, vidimo se unutra”, slagao je Fabrizio.

Kirurg pokaza na skupinu mladih s palestinkama oko vrata.

„Što hoće te drkadžije?” Pa se odveze legnuvši na trubu.

Što i kako dalje? Ako mu je bolje da ode, onda to mora učiniti

što prije. Fotografi i televizijske ekipe već su se vrzmali uokolo

vrebajući uzvanike.

Dok je promatrao mlade aktiviste koji su policajcima

dovikivali „Govna jeste i govna ostajete”, Fabrizio se sjeti nečega

što bi, posve neobjašnjivo, svako toliko smetnuo s uma: Ja sam

pisac. Ja pripovijedam o životu. Kao što sam prokazao krčenje

tisućljetnih finskih šuma, mogu popljuvati tu tajkunsku i mafijašku

bandu. Žestok članak u kulturnoj rubrici Repubblike i sve ću ja njih

srediti. Ja sam drukčiji. Spustio je pogled na svoju izgužvanu

odjeću. Mene nećete kupiti! Sjebat ću ja vas! Popeo se na vespu,

ubacio u prvu i suočio se s mnoštvom.

Sastav publike iza rampi polako se mijenjao. Bilo je sve više

curica i cijelih obitelji s mobitelima, kojima su ga slikali dok su mu

dovikivali da stane.

Konačno se dovezao do kontrolne točke, gdje je stražario čitav

odred privatnih zaštitara i dvadesetak hostesa. Prišla mu je plavuša

utegnuta u pripijen kostim. „Dobar dan, drago mi je što ste nam se

pridružili. Nismo bili sigurni hoćete li se odazvati, niste potvrdili

svoj dolazak.”

Fabrizio skinu raybanice i zagleda se u djevojku. „U pravu ste,

kriv sam, od glave do pete. Kako da se iskupim?”

Djevojka se osmjehnu. „Ne morate se vi ni za što iskupljivati...

dovoljno je da mi date svoju pozivnicu.” Pa ispruži ruku prema

piscu.

Fabrizio izvadi omotnicu. Uz pozivnicu, u njoj se nalazila i

magnetska kartica. Predao ju je hostesi, koja ju je provukla kroz

čitač. „Sve je u najboljem redu, gospodine Ciba.

Preporučujem vam da vespu parkirate tu lijevo, i da nastavite

crvenim sagom pješice. Želim vam dobru zabavu.”

„Hvala”, odvrati pisac i ubaci u prvu. S crvenog saga, koji je

vodio do ulaza, skrenuo je lijevo na čistinu gdje su već bili parkirani

Mercedesi, BMWi, Hummeri, Ferrariji. Postavio je vespu na nogare,

skinuo kacigu i prstima poravnao kosu. Dok je provjeravao vlastiti

odraz u retrovizoru, začuo je promukao povik s pločnika: „Ej,

lažnjaku!” Nije stigao ni shvatiti što se događa, kad ga je težak

predmet pogodio u lijevo rame. Na tren je pomislio da su ga

anarhisti zasuli kamenjem. Problijedio je i prestravljeno ustuknuo,

pa se skutrio iza nekog terenca. Zatim je, gutajući zrak, spustio

pogled na ozlijeđeno rame. O sako mu se rasprsnuo valjušak punjen

rižom i graškom, i sad mu se polako cijedio niz prsa ostavljajući

mastan trag sira i vrućeg umaka. Fabrizio je strgnuo valjušak sa sebe

kao da je zaražena pijavica i tresnuo ga o tlo. Uvrijeđen, ismijan i

ponižen, okrenuo se prema mnoštvu. Tri muškarca u odijelima i

kravatama, kovrčave kose i bradati, gledali su ga s mržnjom, gore

nego da je Mussolini (koji je, usput budi rečeno, uhićen baš u Vili

Adi). Pokazivali su prema njemu ispruženih ruku i u zboru mu

dovikivali: „Ciba, gade! Umri! Prodao si se.” Pisac je uspio za dlaku

izbjeći litrenu plastičnu čašu Coca-Cole koja se rasprsnula o prednji

dio terenca.

Blindirana kola ispljunula su cijeli odred specijalaca, koji su

pendrecima nasrnuli na bundžije. Trojka se pokušala obraniti

podigavši uvis jednu rampu. Onoga koji ga je gađao valjuškom jedan

je interventni policajac pogodio u očnu arkadu i mlaz je krvi šiknuo

tako da mu je lice pretvorio u crvenu masku. Druga su dvojica

završila na pločniku pod udarcima pendreka.

Mlad policajac uhvatio je pisca za nadlakticu i odvukao ga

prema parku urlajući: „Maknite se, maknite se odande!”

Prestrašen i zbunjen, Fabrizio ga je slijedio ne mogavši skinuti

pogled s okrvavljena čovjeka, koji je s tla i dalje dovikivao: „Ciba,

proklet bio! Isti si kao i svi drugiiiii! Licemjeru prodani! Gadiš mi

se.” Dok su specijalci i dalje mlatili, ispred crvenog saga zaustavljale

su se limuzine, a iz njih su izlazili uzvanici, zaslijepljeni blicevima

obožavatelja i fotografa. Fabrizio Ciba sklonio se između

automobila, sa srcem kojem mu je udaralo o prsnu kost. „Pa koji

kurac...” dahtao je brišući znoj s čela, „... to je hrpa luđaka!”

„Jeste li dobro?” upita ga policajac.

Ciba potvrdno kimnu glavom.

„Što čekate? Idite, idite, tu je opasno.”

Fabrizio se osjećao kao da će umrijeti. Ne, ne, idem ja kući. Ali

nije mogao. Zamislio je naslove u novinama: Na Chiattijevoj zabavi

pisac Fabrizio Ciba pobjegao od anarhističkih prosvjednika. K

tome, ona trojica izgledala su svakako, samo ne kao anarhistička

mlađarija.

Ionako je već bio u govnima i sad je jedini način da se izvuče

iz toga bio da provede par sati na zabavi i onda ode kući i napiše

vatren članak. Krenuo je prema crvenom sagu, sa sakoom masnim

od ulja i umaka od rajčice. Zaključio je da mu je bolje skinuti ga i

nonšalantno ga prebaciti preko ramena.

Pred ulazom u Vilu stanje je bilo posve drukčije. Otmjene

cestovne krstarice i dalje su bljuvale glumce, nogometaše, političare,

starlete, usred klicanja i pljeska promatrača stiješnjenih uz rampe

poput pilića na roštilju. Ništa slično nije vidio ni na venecijanskom

festivalu. Celebovi su mahali na pozdrav, a žene su pozirale pred

objektivima u svojim dizajnerskim haljinama. Neka se djevojka

uspjela popeti preko rampe i bacila se na Fabia Sartorettija, komičara

iz Bazara. No tjelohranitelji su je prikovali za tlo i zatim je odbacili

natrag u mnoštvo, koje ju je usisalo u sebe.

Ciba je skupio svu svoju hrabrost i pognute glave zakoračio

prema crvenom sagu, u nadi da ga neće prepoznati. No kad je vidio

kako ga razdragano obožavatelji pozdravljaju, nije mogao odoljeti i

odmahnuo im je.

U tom je trenutku ispred crvenog saga zakočio BMW

zatamnjenih stakala. Iz automobila se pomolio par preplanulih nogu

kojima kao da nije bilo kraja. Potom je izašao i ostatak Simone

Somaini. Miss Italije 2003, koja je započela uspješnu glumačku

karijeru ulogom u SMS s onoga svijeta, na sebi je imala rupčić od

štrasa koji joj je otkrivao cijela leđa i dobar dio dupeta, a sprijeda joj

je jedva pokrivao grudi, ali ne i ravan preplanuli trbuh. Pored nje je

prepoznao poznatu estradnu agenticu Elenu Paleologo Rossi Strozzi,

koja je, u usporedbi s divom, izgledala kao Pigmej izmučen

trakavicom. Premda još potresen incidentom, pri pogledu na onakvu

rasnu ždrebicu Ciba pomisli da mu dan, zapravo, nije posve

upropašten. No još i više, sjetio se da je još nije pojebao i da taj

propust treba ispraviti.

Fabrizio se isprsi, uvuče trbuh i namjesti svoj nedokučivi izraz

ukletog umjetnika. Pripali cigaretu, gurnu je u kut usana pa

rastreseno prođe pored glumice.

„Fabri! Fabri!”

Ciba izbroji do pet, a zatim se okrenu i zbunjeno je pogleda,

kao da se zatekao pred Mondrianovim djelom. „Čekaj... Čekaj

malo...?” Tad odmahnu glavom. „Ne... Oprosti...”

Glumica se nije toliko uvrijedila koliko začudila. Posljednjih

godina nisu je prepoznali samo kad je posjetila svog strica Pasqualea

u domu za slijepe u Subiacu. A onda joj sinu da pisac vjerojatno pati

od kratkovidnosti. „Fabrizio? Ja sam, Simona. Ma nemoj mi reći da

me se ne sjećaš?”

„Možda iz Recanatija?” Fabrizio je ispalio prvo ime koje mu je

palo na pamet. „Sa skupa o Leopardiju i romantičarskoj poeziji?”

„Iz emisije Porta a Porta, prije mjesec dana!” Somainica bi se

u tom trenutku možda i htjela namrgoditi, ali botoks joj nije dao.

„Tužna priča o malom Hansu...”

Ciba se lupnu po čelu. „A u kurac i Alzheimer... Kako je

moguće zaboraviti Veneru Milosku! A čak i tvoj kalendar imam u

kupaonici.”

Somainica je ispustila zvuk sličan ljubavnom zovu velikog

pozviždača. „Ma nemoj mi reći da ti imaš moj kalendar! Takav pisac

kao ti, a imaš kamiondžijski kalendar.”

Fabrizio besramno šlaga: „Obožavam veljaču.”

Ona zabaci kosu. „Ali kako to da si ti tu? Nisam mislila da si ti

od ovakvih zabava.”

Ciba raširi ruke. „Ne znam... Neka vrsta prirođenog i nikad

prepoznatog mazohizma? Neodoljiva želja za druženjem?” „Ali,

Fabrizio, osjećaš li i ti... slastan miris umaka, rajčice i sira?”

Somainica je posljednji valjušak valjda pojela na proslavi svoje

krizme.

„Hm... Ne, ne bih rekao”, odvrati Ciba njušeći zrak. Iz

neprilike ga je izvukla Rita Baudo iz informativnog programa Rete4.

Prišla je s mikrofonom i u pratnji snimatelja.

„No evo nam ovdje glumice Simone Somaini kao i uvijek u

blistavoj formi s piscem Fabriziom Cibom! Ma nemojte mi reći da

sam naletjela na ekskluzivnu vijest!”

Somainici je to bio Pavlovljev refleks, da obavije pipke oko

Cibine nadlaktice. „Ma što to govoriš, Rita? Prijatelji smo!” „Ne

želite ništa otkriti gledateljima naše društvene rubrike?” Rita Baudo

gurnula je mikrofon Cibi u zube, no on ga je zlovoljno odgurnuo.

„Jesi li čula što je Simona rekla? Samo stari prijatelji.”

„Može barem pozdrav za gledatelje ispred malih ekrana?”

Fabrizio mahnu u objektiv kamere. „Bok svima.” Pa se udalji

sa Somainicom, koja ga je i dalje držala pod ruku.

Baudica se okrenula prema snimatelju i uputila kameri

prepreden pogled: „Ja mislim da nam ovo dvoje nisu baš sve rekli!”

Neljudski se krik prolomio iz paklenog kruga s druge strane

rampi. Baudica potrča. Iz jednog su Hummera upravo izlazili Paco

Jiménez de la Frontera i Milo Serinov, vođa navale i vratar Rome.

27.

Otprilike tristo metara od zone slavnih, na čistini iza

Kraljevskog ljetnikovca, Zvijeri Abadonove svojski su upregnuli.

Zombi je skidao sve svece s neba i iz kombija istovarivao sanduke

najboljeg bijelog Fiana iz Avellina. Mantos je završio kao ispomoć u

kuhinji. Murderu i Silvietti dali su u zadaću da ulašte šest sanduka

srebrnog pribora za jelo za indijsku večeru.

Vestalka je pognute glave krpom trljala vilicu. „S tobom

uvijek ista priča.”

Murder otpuhnu. „Čuj, je l' možemo bar jednom zaboraviti...”

„A ne, baš nećemo zaboraviti. Obećao si da ćeš mu reći na

putu ovamo. Zašto nisi?”

Murder je izgubio strpljenje i među ulaštene ubacio nož koji je

tek trebalo ulaštiti. „Htio sam... Ali na kraju nisam imao srca, kako

sam mogao nakon onog njegovog govora? A osim toga, oprosti, ali

zašto uvijek ja moram reći neugodne stvari?”

Silvietta poskoči kao ošinuta. Svog dragog kojiput nije mogla

smisliti. „Gle, ti si mi rekao da ćeš mu reći. Da nema problema.”

Murder raskrili ruke. „I stvarno, u čemu je problem? Čim bude

prilika, reći ću mu.”

Draga ga uhvati za zapešće. „Ne, iz ovih stopa idemo i reći

ćemo mu! Tako ćemo biti mirni. U redu?”

Murder nevoljko usta. „U redu. Ali koji si ti davež... Znaš kako

će popizditi...”

Par je prešao čistinu pazeći da ih ne snimi Antonio, koji se

popeo na sanduk i odande svima zapovijedao. Tako se povampirio

da nitko u njemu ne bi prepoznao blagog i ljubaznog čovjeka kakav

je inače bio.

Murder i Silvietta ušli su u kuhinju. Bile su to tri goleme

prostorije, prepune uređaja od nehrđajućeg čelika, pare, mirisa i

okusa svih vrsta. Unutra je radilo barem pedesetak kuhara u bijelim

odorama i s kapama. I cijela vojska pomoćnih radnika, koji su imali

pune ruke posla. Buka posuđa i glasova bila je zaglušna.

Zatekli su Saveria kako sjedi na tronošcu, s nožićem u ruci.

Gulio je takvo brdo krumpira da bi nahranilo cijelo rimsko

predgrađe Rebibbia.

Mantos ih opazi i prošapta: „Što ćete vi ovdje? Jeste li

poludjeli? Ako vas uhvate... Rekao sam Zombiju da se vidimo vani

za pola sata, radi kratkog sastanka, da vam iznesem plan akcije. A

sad, odlazite.”

Murder ga pogleda pa, sav se previjajući, prošapta: „Čekaj...

Moramo ti nešto važno reći.”

Mantos usta i odvede ih u jedan kut. „Što?”

„Eto...” Murder nije mogao nastaviti.

„Eto što? Reci, hajde!”

Milozvučan glas snažna istočnoeuropskog naglaska, njima iza

leđa, reče: „Vas dvoje, tko vam je dopustio da uđete u hram?”

U kuhinji je zavladala tišina kao u grobu. Čak i nape i mikseri

kao da su utihnuli. Vrapci su vani zamukli.

Zvijeri su se okrenule i našle se oči u oči s redovnikom,

obavijenim parama lešanog mesa. Samo što mu je mantija bila od

crne svile izvezene srebrnim rajskim pticama. Sklopljene ruke

ukrštenih prstiju skrivao je u širokim rukavima halje i bio je

bosonog. Ispod kukuljice su provirivali šiljasta sijeda bradica,

istaknute jagodične kosti, kukasti nos i dva siva oka hladna poput

zimskog dana na Kaspijskom jezeru.

Vođa Zvijeri Abadonovih bio je siguran da je to Zóltan

Patrovič, nepredvidljivi bugarski kuhar.

Saverio nikad nije vidio velikog Rasputina, zlogukog monaha

koji je svojim spletkama i nedjelima osudio na propast cara i

njegovu obitelj. No pomislio je da se pred njim nalazi njegova

reinkarnacija.

Iza njega su se svi kuhari i pomoćni radnici ukipili i spustili

pogled.

„Ne... Nego... Ne zna se...” Saveriu su iz usta izlazile samo

nepovezane riječi. Htio je preuzeti krivnju na sebe, ali jezik kao da

mu je utrnuo od injekcije lidokaina. A nije uspijevao odvojiti pogled

od kuharovog. Dva crna zdenca. Tako su mu duboke bile oči.

Saveriu se činilo da ga vuku u svoje dubine.

Zóltan ga jednom rukom primi za čelo.

Vođa Zvijeri osjetio je kako mu iz jagodica na kuharovim

prstima u glavu struji blagotvorna toplina i zatekao je sama sebe

kako misli na zapečene makarone koje mu je pripremala teta Imma

kad je kao mali provodio ljeto u Gaeti.

Hipnotizira me, pomislio je na tren, no odmah je potom već

razmišljao o tome kako tako dobre zapečene makarone više nikad

nije jeo. Bili su posebni zato što ih je teta radila od ostataka

tjestenine s inćunima. U debelom sloju i kompaktni. Blago

prepečeni. A unutra je bilo toliko maslina i kapara. Šteta što je teta

Imma umrla, inače bi je odmah nazvao i zamolio da mu ih ponovno

napravi. Zatim reče samome sebi da će biti dovoljno ispričati se

Zóltanu, zamoliti ga da mu oprosti, i moći će odjuriti kući i sam

pripremiti tako dobru zapečenu tjesteninu. Tko zna ima li u

hladnjaku jaja?

„Oprostite. Posve ste u pravu. Pogriješili smo i strašno nam je

žao. Ali sad bih trebao provjeriti je li Serena kupila jaja”, ozbiljno će

Mantos.

„Na koljena”, naredi Patrovič ne podigavši glas.

Kao da rade na daljinsko upravljanje, sve je troje kleknulo.

„Glavom ničice.”

Trojka je ničice spustila glavu do poda.

Redovnik im se popeo na leđa.

Baš čudno, uopće nije težak, pomisli Saverio. Možda lebdi.

Kuhar je tako, šutke stojeći na njima, proveo barem dvije

minute.

Lica zalijepljenog za pod, Saverio ništa nije vidio, ali

pretpostavio je da Zóltan Patrovič promatra kuhare. Majstor

naposljetku reče: „Dobro. Razumjeli smo se.” Pa siđe Zvijerima s

leđa.

Svi su kimnuli i ponovno se primili posla, ni ne pisnuvši.

Ima telepatske moći, naslutio je Saverio.

Redovnik je tad prošao kuhinjom ukipljen kao drven, gotovo

kao da ispod mantije ima dasku za skejtanje. Kuhari su se klanjali i

pružali tanjure prema njemu. On je rukom prelazio iznad njih poput

iscjelitelja.

Svako bi toliko promrmljao: „Manje đumbira. Više soli.

Previše kumina. Nedostaje ružmarin.”

A onda, kako se pojavio, tako je i nestao.

Dobrodošlica uz švedski stol

28.

Fabrizio Ciba i ostali uzvanici bili su prisiljeni podvrgnuti se

situ i rešetu sličnom onome kakvo su prošle Zvijeri kako bi ušli u

park. Pisac je prošao detektor metala.

Kad je došao red na Somainicu, morala je ostaviti mobitel.

„Kakav je to sad cirkus?” pitao je pisac jednu hostesu.

Djevojka je objasnila da Chiatti ne želi da se zabava pretvori u javnu

priredbu. I zato se nije smjelo slati fotografije i video zapise niti

komunicirati s vanjskim svijetom. Iz istog razloga nije bilo

akreditiranih novinara.

„Ne brini se, tu su fotografi iz Smijeha i pjesme. Chiatti im je

dao ekskluzivu”, povjerila mu je ispod glasa Somainica, koja se

razumjela u takve stvari.

Nakon što su prošli sve provjere, zatekli su se pred

jednotračnim vlakićem u obliku torpeda. Na njemu je pisalo: VILA

ADA ENTERPRISE.

Sjeli su u naslonjače od crne kože. Iz zvučnika vagona

razlijegao se glas Louisa Armstronga, koji je pjevao What a

Wonderful World. U isti se vagon s njima popeo i Paco Jiménez de

la Frontera, dugačke izblajhane kose i istaknute donje čeljusti, za

kojom su žene ludjele. Za tu je prigodu nogometaš obukao

svjetlucav smoking, a ispod majicu od bijelog atlasa. Njegova

pratilja, kao od mramora isklesana manekenka iz Montopolija, Taja

Testari, od glave se do pete zavila u haljinu od crnog organdija koja

joj je zastirala golo tijelo.

Fabrizio ju je povalio nakon gala večeri televizijske postaje

Canale 5, ali bio je tako pijan da se sad sjećao samo da ga je

odalamila po nosu, da li kao dio erotske igre ili zato što joj je

poderao haljinu.

Pacu se pridružio i suigrač Milo Serinov u pratnji bivše

televizijske hostese, i ostavio iza sebe takav trag losiona poslije

brijanja da je izazivao povraćanje.

Simona Somaini cijelo je vrijeme skvičala vješajući se

Fabriziu o ruku i gurajući mu sise pod nos. Pisac je posumnjao da

sve to čini jer zna da je Paramount otkupio prava za Lavlju raku i tko

zna čemu se nadala. Nije znala da on nema nikakva utjecaja na film.

Amerikanci se nisu htjeli ni sastati s njim. Njegovoj su agentici

odgovorili da to ne smatraju nužnim. Dali su mu brdo love pod

uvjetom da im se skine s kurca.

Tanki ekran na naslonu sjedala ispred oživio je i na njemu se

pojavilo široko lice Salvatorea Chiattija.

„O Bože, pa on je isti Minos!” uskliknula je Simona, od

iznenađenja pokrivši usta rukom.

Fabrizio je bio osupnut. Nikad ne bi rekao da se glumica

razumije u grčku mitologiju. „Minos?”

„Da, mops Diega Malare, mog frizera. Pljunuti on.”

Glumica je bila u pravu, nekretninac iz Kampanije

nevjerojatno je sličio tom malom psu. Izbuljenih očiju, malena

spljoštena nosa, okrugle glave nasađene izravno na široka ramena.

Sa strane, iznad sićušnih ušiju, rasla mu je pruga srebmaste kose, no

inače je bio posve ćelav.

„Dobar dan, ja sam Salvatore Chiatti. Nadam se da će ova

zabava uspjeti nadmašiti sve što možete zamisliti. Ja i moji

pomoćnici nismo žalili truda kako bi se to i dogodilo. A sada, molim

vas, zažmirite. Ne šalim se, stvarno, učinite to.” Putnici su se

pogledavali između sebe, a onda su, ne bez nelagode, poslušali.

Chiattijev je glas postao još sladunjaviji. „Zamislite da ste se

vratili u djetinjstvo. Sami ste u drvenoj kolibici, baka je otišla u selo.

Odjednom začujete tutnjavu s neba. Otvorite prozor, i što vidite? S

drugog kraja doline primiče vam se tornado. Očajni, zatvarate kapke

na prozorima, zaključavate vrata, ali pijavica je u trenu iznad

kućerka i povuče vas u nebo zajedno s cijelom kolibom. Kuća se

vrti, vrti, vrti... A tornado vas nosi uvis, sve više i više, s druge

strane duge.” Iz pozadine se začula instrumentalna verzija Over the

Rainbow. „I na kraju vas nježno spusti u nov svijet, neistražen. U

svijet gdje divlja netaknuta priroda živi u skladu s ljudima. Sad

otvorite oči. Dobrodošli u raj na zemlji. Dobrodošli u Vilu Adu.

Čvrsto se držite. Je’n, dva, tri, pokret!”

„O Bože.” Simona Somaini primila je Fabrizia Cibu za ruku,

dok je vlak kretao takvom brzinom da ih je zalijepio za naslon

sjedala. Strelovito su prešli nekoliko desetaka metara kroz šumu, a

onda su se tračnice vinule uvis kao na vlaku smrti u lunaparku i

podigle ih iznad krošanja borova. Pri njihovu prolasku polijetala su

jata šarenih papiga, pepeljastih ždralova i golemih golovratih

supova. Zatim su se polako opet spustili i našli se na čistini

prekrivenoj zelenom travom; prolazili su između krda gnuova, zebri,

bivola i žirafa, kojima vlak kao da nije smetao. Nastavili su dalje

preko malene uzvisine, gdje je čopor lavova drijemao na suncu uz

hijenske pse, a onda niz greben obrastao niskim drvećem.

Putnici su vrištali od uzbuđenja i upirali prstom u životinje.

Fabriziu se učinilo da je u raslinju opazio majmune. Vlak je ušao u

širok zavoj, koji ih je polako vratio na tridesetak metara visine.

Odozgo su vidjeli cijeli park. Bio je to golem zeleni sag, a zgrade

četvrti Salario i vijadukt na Via Olimpica jedva su se nazirali.

Na spustu koji je oduzimao dah, vlak je kliznuo prema veliku

jezeru, gdje su bile usidrene tri ploveće kuće. Zatim je zaronio u

jezero, prskajući vodu visoko u zrak, uz vrisku putnika.

Simona je bila oduševljena. „Tako se nisam zabavila ni u

Gardalandu na gusarskom vodopadu.”

Vlak je zaokrenuo natrag, prema vili s tornjićem i talijanskim

vrtom zasađenim živicom oblikovanom u velike geometrijske

likove. Tamo je naglo usporio i zaustavio se. Vrata su se otvorila uz

brektanje. Na platformi su ih dočekale hostese, koje su dijelile

dalekozore i brošure s fotografijama životinja iz rezervata.

„Gdje se tu pije? Treba mi viski”, rekao je Ciba, susprežući se

da izrazi sav duboki prezir koji je osjećao prema Chiattiju i toj

safarijevskoj predstavi. A tek ona njegova pričica, preko kurca

kopirani Čarobnjak iz Oza? Taj će svoj gnjev hraniti, izoštriti,

oplemeniti, a onda će ga, sa snagom atomske bombe, sasuti u

člančinu za Repubblicu.

Na tu mu je pomisao već bilo bolje. Još je bio isti enfant

terrible kao nekad, isti pisac oštra pera koje prodire u srž poput

pomahnitala gelera i koje će sasjeći taj patetični cirkus.

29.

Upravo u tom trenutku, iza jednog spremišta, održavao se

sastanak Zvijeri Abadonovih.

Mantos je sjedio na velikoj kosilici. „Dakle, sljedbenici, dobro

me slušajte.” Iz naprtnjače je izvukao star primjerak gradskog

vodiča. Liznuo je kažiprst i prelistao vodič. „Ovo je Vila Ada.”

Spustio je vodič na poklopac motora kosilice i svi su se skupili oko

njega. „Mi smo ovdje, u Kraljevskom ljetnikovcu. A po onome što

sam pročitao u programu, tri lova počinju za otprilike sat vremena.

Svaki lov ima svoju rutu i na kraju će sve skupine na večeru, svaka u

svoj tabor. Poslije večere, svi gosti će se opet okupiti na jednom

mjestu, a onda bi Larita trebala održati koncert.” Pucnuo je prstima i

stisnuo zube.

„Šteta što će Larita dotad već biti žrtvovana. Jer mi ćemo je

oteti za vrijeme lova.”

Silvietta dignu ruku. „Smijem li nešto reći?”

Mantos je mrzio da ga prekidaju dok iznosi plan akcije.

„Izvoli.”

„Mislim da Larita neće s ostalima na safari. Ja je poznajem. Pa

ona je protiv lova. Čak je sudjelovala u jednoj kampanji.” U kurac,

na tu mogućnost nije pomislio. Mantos je ipak odglumio

hladnokrvnost: „Izvrsno, Silvietta, tu pretpostavku treba uzeti u

obzir. Ali ne možemo biti sigurni u to. Vidjet ćemo. I zato moramo

biti što bliže gostima i Lariti. Moramo se prerušiti u konobare.”

„Čuj, Mantose, nešto mi nije baš jasno”, umiješa se Zombi. „A

tko ti kaže da ćemo je za vrijeme lova naći samu? Tamo će biti hrpa

ljudi.”

Ovaj put vođa nije dopustio da ga uhvate nespremnog. „Bravo!

Bravo za tebe, Zombi! A znaš li zašto? Zato što ćeš ti,” pokaza

prstom na njega, „ti glavom i bradom sredit ćeš da nas ne ulove.”

„Ja? A kako?”

„Ti si električar, točno?”

Zombi se počeša po glavi. „Pa, da.”

„Dobro. U sumrak ćeš otići do elektrocentrale, one koju smo

vidjeli čim smo ušli. Krišom ćeš se zavući unutra i isključiti struju

cijelom parku. Tako, bez svjetla, obavit ćemo to kao od šale. Otet

ćemo gaduru pod okriljem tame. A u tu ćemo svrhu upotrijebiti

ovo.” Iz iste je naprtnjače izvadio bočicu s prozirnom tekućinom.

„Ovo je moćan anestetik koji koriste veterinari, Sedaron. Daju ga

konjima. Dvije kapi i obori te. A ovo sam našao u radionici.”

Pokazao im je krutu plastičnu cijev. Zatim je iz gradskog vodiča

istrgnuo list i smotao ga u tuljac. Iz jakne je izvukao pribadaču i

utaknuo je u vrh tuljca. „Gospodo, predstavljam vam puhaljku.

Urođenici iz Amazonije ovim ubojitim oružjem idu u lov. U školi

sam bio glavni s puhaljkom, zvali su me Indios. Oborit ću Laritu, a

onda...” Na karti je pokazao uzvisinu utvrde Antenne. „Donijet ćemo

je ovamo. Tu gdje su ostaci starog rimskog hrama. Tamo će biti

prinesena žrtva Sotoni.” Pogledao ih je jedno po jedno. „Dobro. Čini

mi se da sam bio jasan. Ima li pitanja?”

Zombi je digao ruku. „Ali kako ću presjeći žice, zubima?” „Ne

brini, i za to postoji rješenje. U jednoj kutiji s priborom za jelo vidio

sam goleme škare za trančiranje piletine. To će poslužiti. Još

pitanja?”

Murder bojažljivo podignu kažiprst.

„Da čujem.”

Sljedbenik je duboko udahnuo prije nego što je zaustio: „Pa

eto... Pitao sam se jesi li se kojim slučajem predomislio, za ono

grupno samoubojstvo.”

„Kako to misliš?”

„Pa tako... Je li to baš nužno?”

Mantos stisnu šake da suspregne bijes. „Znači, ipak se nismo

razumjeli? Ostatak života želiš trunuti u zatvoru? Ja ne. Ovako ćemo

ih zajebati. Neće nas moći uhititi. Moramo se žrtvovati da bismo se

spasili i osigurali si besmrtnost. Želite li ili ne želite ući u legendu?”

„Pa da...” prizna Murder.

Ostali šutke kimnuše glavom.

„Izvrsno. Onda možemo prijeći na prvu fazu svog plana:

Silvietta i Murder, vi ćete se domoći konobarskih odora, ti ćeš,

Zombi, potražiti one škare za trančiranje, ja...”

„Ha! Vi, četvorka. Što tu radite?” Jedan od Antoniovih ljudi

prišao im je sleđa. „Trebam pomoć. Ti.” Pokazao je na Mantosa.

„Moraš odnijeti sanduk Merlota iz Aprilie u vilu, brzo.”

Mantos usta i šapnu svojim sljedbenicima: „Nađemo se opet

ovdje za petnaest minuta.”

30.

Nakon tisuću premišljanja o najefektnijem ulasku, Fabrizio

Ciba odlučio je ukazati se sa Simonom Somaini.

U sredini talijanskog vrta prostirala se kružna čistina s velikim

šestostranim vodoskokom isklesanim od kamena. Površinom vode

plutale su ružine latice. Sa strane je stajao niz seljačkih kolica, a na

njima je bilo svega u izobilju. Skulpture od leda u obliku anđela i

satira topile su se na blagom suncu proljetnog rimskog dana. Na

jednom su kraju bili postavljeni stolovi. Među uzvanicima su se

vrzmali pitomi paunovi, fazani i purani. Skupina glazbenika na

štulama svirala je barokne skladbe.

Gomila je gostiju već bila tamo. Ljudi s estrade, političari i

cijela momčad Rome, čiji je strastveni navijač bio domaćin Chiatti.

Ruku pod ruku sa Simonom, Fabrizio se probijao kroz gomilu.

Osjećao je na sebi zavidne poglede. Odlučio se za isto držanje kao i

na predstavljanju knjige u Vili Malaparte. Potrudio se djelovati

zbunjeno i kao da mu je dosadno, kao da je iz nedokučivih razloga

prisiljen miješati se s tim ljudima, tako različitima od njega. Ugledao

je kolica sa žestokim pićima. „Simona, hoćeš li ti nešto?”

Glumica je zgroženo pogledala boce s alkoholom. „Čašu fine

negazirane vode.”

Fabrizio je strusio dva viskija, jedan za drugim. Alkohol ga je

opustio. Pripalio je cigaretu i promatrao uzvanike kao da su u

akvariju. Svi su gledali jedni druge, prepoznavali se, kritizirali,

pozdravljali laganim kimanjem i zadovoljno se smješkali, svjesni da

pripadaju društvu bogova gromovnika. Fabrizio nije uspijevao

dokučiti brine li ih ili pak raduje činjenica da nema publike koja bi

im pljeskala.

Tad primijeti da po strani, za jednim stolićem, sam samcat

sjedi neki starac.

Ne! To nije moguće! I on...

Umberto Cruciani, veliki autor Zapadnog bedema i Kruha i

klinova, remek-djela talijanske književnosti sedamdesetih.

„Pa ono je...” Htio je zatražiti potvrdu od Simone, ali je

odustao.

Što će tu Cruciani? Već je dvadeset godina živio povučeno na

imanju u okolici Pavie.

Velikan se zagledao u daljinu, u brežuljke, smrknuta pogleda

ispod gustih obrva. Djelovao je kao da i nije tamo, kao da ga mjehur

samoće dijeli od ostatka svijeta.

„Šta ti se čini od ovog tuluma? Meni je mrak. Chiatti je već

sve prešišao.”

Fabrizio se okrenu.

Bocchi je držao u ruci veliku čašu Mojita. Već je bio sav

znojan, ljubičast u licu, unezvjerena pogleda.

„Da, dobro je”, šturo odvrati pisac.

„Na kraju su se svi pojavili. Znaš koliko ih je govorilo da ne bi

došli ni da im plate, da je sve to jedan veliki kičeraj. A svi su na

broju.”

Fabrizio mu pokaza starog pisca. „I Umberto Cruciani je tu.”

„A koji je on kurac?”

„Kako koji kurac? Velikan. Poput Moravie, Calvina,

Taburnija. Je li tebi jasno da su njegove knjige i poslije četrdeset

godina još na top-listama? Kad bi se Lavlja raka prodala u barem

pola naklade Kruha i klinova. Ne bih imao briga, mogao bih i

prestati pisati...”

„A je l’ on prestao pisati?”

„Od ’76. nije ništa objavio. Ali moja mi je agentica rekla da

već dvadeset godina radi na romanu koji će biti objavljen tek

postumno.”

„Rekao bih da nećemo dugo čekati.”

„Cruciani pripada generaciji umjetnika kakvih više nema.

Ozbiljni ljudi, vezani uz svoj zavičaj, uz seoski život, ritam prirode.

Pogledaj kako je usredotočen, čini se gotovo kao da se trudi smisliti

kraj za svoju knjigu.”

Kirurg usrče gutljaj na slamku. „Kenja.”

„Molim?”

„Ne razmišlja. Kenja. Vidiš mu onu Vuittonovu torbu kraj

nogu? Unutra je vrećica za skupljanje izmeta.”

Fabrizia je to pogodilo. „Jadan. A i čudak je. Zamisli, još nitko

nije pročitao ni zareza iz tog novog romana. Čak ni njegov izdavač.”

Bocchi pokri usta rukom da prikrije podrigivanje. „Nakon

smrti će se otkriti da miloga kurca nije napisao, kladim se u što god

hoćeš.”

„Napisao je... Napisao... Pusti ti njega. Sve što napiše prebaci

na memorijski USB i sve izbriše iz kompjutora. Paranoičan je, boji

se da će ga izgubiti. Vidiš li mu onaj zlatni privjesak oko vrata? To

je Bulgarijev USB s 40 gigabajta memorije, nikamo ne ide bez

njega.”

Simona se u međuvremenu domogla tanjura, ali s jednom

jedinom osamljenom minijaturnom mocarelom. „Nemate pojma

kakve sve dobre hrane ima. Na jednim kolicima prže artičoke,

mocarelice i cvjetove tikvice. Majko Božja, kako ja volim prženo.

Sve bih im pojela s tih kolica. Baš šteta što ne smijem...”

Bocchi iz svog koktela izvuče kockicu leda pa njome prijeđe

po vratu, kao da je kolovoz. „Zašto?”

„Još pitaš zašto! Dobila sam trideset dekagrama. Pa ne vidiš da

sam sva debela?” Glumica pokaza kirurgu svoj ravni trbuh bez

trunke masnog tkiva. „Možeš me naručiti za liposukciju?”

„Ma nema problema, Simo. Ali po meni, jedine masne stanice

koje još imaš u organizmu, sve su tu.” Pokazivao je glumičinu glavu.

A zatim će ozbiljno: „Mogu te naručiti za liposukciju mozga.”

Glumica se preko volje nasmijala. „Prostak si bio i prostak si

ostao.”

Kirurg usta i protegnu se. „Pa dobro, idem ja napraviti krug,

vidimo se poslije.”

Fabrizio je ovio ruku oko Simonina tankog struka. „Da i mi

prošećemo? Što kažeš?”

Ona spusti glavu na njegovo, rame. „Može.”

Kretali su se puštajući da ih nosi rijeka gostiju. Do Fabrizia je

dopirao ugodan miris šampona iz glumičine kose, a misli su mu od

alkohola postale lepršave i raspoloženje mu se popravilo. Stalno su

ih zaustavljali ljudi koji su ih pozdravljali i zasipali ga

komplimentima. Nitko nije mogao izbjeći a da im ne kaže da su

predivan par.

Možda su u pravu, mogao bih započeti vezu sa Simonom.

I doista, glumica iz Subiaca imala je više ljubavnih aduta u

rukavu. Za početak, bila je totalna glupača, a Fabrizio je glupače

obožavao, napajale su se njegovom osobnošću kao krave na pojilu.

Tajna se sastojala u tome da ih se ne sluša kad se navinu pa počnu

filozofirati. Jedna je od glavnih mana glupača njihova prirođena

sklonost apstrakciji, raspravljanju o osjećajima, karakteru, smislu

života, horoskopu. I uglavnom nemaju nikakvog smisla za praktično

ni za ironiju. Što znači da ne prigovaraju zbog svake pizdarije. U

svakodnevnom životu je lako s njima. A osim toga, Mariano Santilli,

filmski producent koji je godinu dana hodao sa Somainicom, rekao

mu je da se u kućnom ambijentu Simona savršeno stapa s

pokućstvom. Uopće ne smeta. Prebaci se na stand-by čim prijeđe

kućni prag. Dovoljno je nabaviti joj pokretnu traku s daljinskim i ta

će trčati satima. Ne jede, radi kao životinja, a kad ne radi, onda je u

teretani. I, ne manje važno, bila je najseksepilnija žena u Italiji.

Njezin kalendar visio je posvuda. Milijuni muškaraca drkali su nad

njim do iznemoglosti i živi bi se pojeli da znaju da je on sretnik koji

ga umače u nju.

A to je prava stvar.

Uostalom, i Arthur Miller je bio s Marilyn Monroe.

„Čuj, Simona. A kad bismo mi bili zajedno? Ja mislim da

bismo bili par nad parovima.”

„Misliš?” Glumica je djelovala istodobno polaskano i

zbunjeno. „Ali, stvarno? Ti si zbilja drag. Samo, ne znam da li bismo

se slagali... Znakovi nam nisu usklađeni... A osim toga, ti si

genijalac, pišeš knjige, a ja sam obična cura, nemam što reći. Što bi

ti s takvom?”

„Otkrit ću ti tajnu, Simona. I pisci koji djeluju tako nedostižno

zapravo nisu ništa drugo nego suvremena verzija guslara. Ljudi koji

pričaju bajke da ne bi radili.” Fabrizio je privinu uza se. „Jesi li bila

na Mallorci?” Tad krajičkom oka ugleda Mattea Saporellija kako

kroči na čistinu.

„Ja...”

Ostatak se Simoninih riječi rasplinuo, kao da mu je turbina

puhala ravno u uši. Ustuknuo je i primio se za čelo. „Mislim da

imam vrućicu”, zabrinuto je protisnuo. „Oprosti... Ispričaj me na

trenutak.” Fabrizio je oteturao prema kolicima s pićem.

Koji mi je kurac bio da dođem na ovu usranu zabavu.

Da bi se shvatila Cibina reakcija, potrebno je znati tko je i

ponajprije koliko godina ima Matteo Saporelli. Mat za prijatelje,

imao je dvadeset dvije godine. Upola manje od Fabrizia.

On je bio istinski mladi talent talijanske književnosti. Izniknuo

je niotkuda sa svojim romanom Jad i bijeda čovjeka od ukusa,

pričom o kuharu koji se jednoga lijepog dana probudi i shvati da je

izgubio svoje najvažnije osjetilo i da više ne može kušati je li hrana

ukusna, ali i dalje kuha i sve uspije preveslati. Knjiga se popela na

vrh top-ljestvica istom silinom kojom Space Shuttle ulazi u najviši

sloj atmosfere, i tamo je i ostala. Mladac je u godinu dana uspio

osvojiti istinski Grand Slam: dobio je nagrade Strega, Campiello i

Viareggio.

Fabrizio nije mogao otvoriti novine, promijeniti televizijski

program, a da ne naleti na mrsko lice tog žutokljunca Saporellija.

Gdje god je trebalo odgovarati na pitanja, izraziti mišljenje, on je bio

tamo. Problem škopljenja mačora uz Tiber? Treći trak na autocesti

Salerno Reggio Calabria? Primjena kortikoida u liječenju ispucane

kože u analnom predjelu? On je imao spreman odgovor. No ono od

čega je Cibi bilo doista muka bilo je to što su žene slinile za njim,

govorile su da sliči na mladog Ruperta Everetta. I, kao šećer na

kraju, Saporelli je objavljivao kod njegova nakladnika, kod

Martinellija. I posljednjih ga je godina naguzio po prodanim

primjercima.

Pričali su mu da mu je urednica (između ostalog, i Fabriziova

urednica), kao dio proslave za osvojenu nagradu Strega, popušila u

toaletu Vile Giulie.

Drolja. Meni nikad nije popušila. Čak ni kad sam u

Francuskoj osvojio Medicis. Koji vrijedi tisuću puta više.

Odmjerio ga je od glave do pete. U izglačanim trapericama,

mokasinkama, bijeloj košulji, s puloverom vezanim oko ramena i

rukama u džepovima, htio se prodati pod dobrog dečkića, skromnog

i jednostavnog. Kojem slava nije udarila u glavu.

Kakvo licemjerje! Želudac mu se okretao od tog malog

podmuklice.

Ali mene nećeš nasanjkati. Dolijat ćeš ti meni s novim

romanom.

Fabrizio je bio toliko usredotočen na preziranje mladog pisca

da isprva uopće nije primijetio da ovaj razgovara s Federicom

Giannijem. Predsjednik uprave Martinellija potapšao je Saporellija

po ramenu i obojica su prasnuli u smijeh.

Pa oni su kao prst i nokat.

Sjetio se što je taj prijetvorni Gianni rekao na predstavljanju

Indijčeve knjige. Vidio je da se dvojcu sad pridružio i onaj stari

prdonja Trepeti sa ženom, sisatim trolom. Naravno, kritičar je

nadugo i naširoko nahvalio Saporellijev roman. „Talijanska

književnost ponovno se vinula u visine na Saporellijevim krilima”,

usudio se napisati.

Fabrizio strusi još jedan viski.

Kucnuo je čas da se obračuna s Giannijem. Počeo se

zagrijavati misleći na velikog Muhameda Alija. Napravio je dva

koraka, a onda je stao kao ukopan. Kojeg to vraga radi?

Prvo pravilo: nikad ne pokazuj da se živ ždereš.

Mnogo je bolje odšetati s najboljim komadom na zabavi.

Prišao je Simoni Somaini, koju su okružili glumci iz serije Zločini iz

vlaka.

„Oprostite. Ukrast ću vam je na tren”, obratio se ostatku

društva usiljeno se smješkajući, a onda je glumicu uhvatio za

zapešće i, sav zajapuren, došapnuo joj: „Moram razgovarati s tobom.

Važno je.”

Nije bila baš oduševljena. „Što je, Fabrizio?”

„Slušaj me. Idemo odavde. Uskoro imamo let za Baleare...”

„Baleare?”

„Ah, pa da. Dakle... To su španjolski otoci, nasred mora. Na

Mallorci, jednom od tih Balearskih otoka, imam kuću skrivenu u

brdima. Ljubavno gnijezdo. Idemo iz ovih stopa. Ako požurimo,

stignemo na avion.”

Glumica je zbunjeno gledala u njega. „Ali, na zabavi smo.

Zašto bismo sad morali otići? Tu je predivno. Svi su tu.” Primio ju je

za nadlakticu i sagnuo se kao da će joj otkriti neku tajnu. „Baš zato,

Simona! Mi ne smijemo biti tamo gdje su svi. Nas dvoje smo

posebni. Mi smo par nad parovima. Ne smijemo se miješati s

ostalima. Ostavit ćemo tisuću puta jači dojam ako odemo.”

Simoni to nije zvučalo naročito uvjerljivo. „Misliš?”

„Slušaj me. To nije teško shva...” No riječi su mu zamrle u

grlu.

Simona Somaini upravo je prolazila kroz tjelesnu preobrazbu.

Kosa joj se nadimala, postajala je sve sjajnija i lepršavija, kao na

reklami za regenerator. Sise su joj se uzverale uz prsni koš gotovo

kao da im smeta ta nepotrebna haljina koja ih skriva. Netremice je

gledala pred sebe, kao da je vidjela Mesiju kako hoda po vodi

vodoskoka. Zatim je ponovno svrnula pogled na Fabrizia i

zašmrcala. Bila je ganuta. „Ne mogu vjerovati! Pa ono je... Ono je

Matteo Saporelli... O Bože... Reci mi da ga poznaješ, molim te.

Naravno da ga poznaješ, obojica ste pisci. Ja ga jako cijenim i

moram razgovarati s njim, sada, odmah. Morin snima film prema

njegovom romanu.”

Fabrizio je prestravljeno ustuknuo, kao da se našao oči u oči sa

ženom opsjednutom vragom. Da je imao posvećene vode pri ruci,

zalio bi je njome. „Ti si čudovište! Ne želim te više nikada vidjeti.”

U velikim je skokovima prešao čistinu i vrt, i gotovo trkom došao do

platforme.

Vlaka nije bilo.

Prišao je hostesi. „Gdje je? Kada dolazi?”

Hostesa spusti pogled na sat na ruci. „Za otprilike četvrt sata.”

„Toliko? Nema drugog načina da se ode odavde?”

„Pješice. Ali to vam ne bih savjetovala, posvuda su divlje

životinje.”

Jedan je konobar dotrčao za njim. Prije nego što je progovorio,

morao je doći do daha. „Gospodine Ciba! Gospodine Ciba!

Oprostite, inženjer Chiatti želi razgovarati s vama. Možete li poći sa

mnom?”

31.

Zombi se osvrnuo oko sebe i prišao drvenim sanducima u

kojima se nalazila srebrnina za lovačke tabore. Čitao je natpise na

poklopcima. Vil... Vil... No... No... Žli...

„Ovo je sve pribor za jelo.” Otišao je do druge hrpe sanduka.

Otvorio je jedan i u futroli od modra baršuna pronašao srebrne škare

za trančiranje peradi. Bile su tako velike kao da su napravljene za

rezanje pečenog noja. Uzeo ih je i sav sretan krenuo natrag prema

spremištu, kad je iza jednog poljskog nužnika ugledao Murdera i

Silviettu kako se presvlače u konobarske odore. „Društvo, našao...”

rekao je i zamuknuo.

Dok su navlačili odore, ono dvoje je raspravljalo, zapravo,

činilo se da se svađaju. Tako su se zanijeli u svađu da ga nisu ni

primijetili. Zombi se neopazice približio, posve tiho, i sakrio se iza

jednog Land Rovera da prisluškuje.

„Grozan si! Ni sad mu nisi rekao”, govorila je Silvietta.

„Znam... Ali nešto malo sam mu i rekao, samo što sam se

zablokirao. Gle, nije to lako u ovoj situaciji”, mrmljao je Murder.

„Naravno, zato si mu i trebao reći jutros, u Oriolu. Onda si

rekao da ćeš mu reći u autu... A kako ćemo sad?”

Murder je djelovao razdražljivo. „Oprosti, ali zašto mu ti ne

kažeš? Nije mi jasno zašto ja moram.”

„Jesi poludio? Pa ti si mi rekao da je bolje da ti razgovaraš s

njim. Da dugo poznaješ Saveria i da znaš kako treba s njim.” Njemu

se sad glas smekšao. „Nije to uopće lako, knedlice. Osjetljive su to

stvari, znaš to bolje od mene.”

Zvijer začu Silviettu kako otpuhuje. „A u čemu je uopće

problem? Odeš k njemu i kažeš mu: čuj, oprosti, Silvietta i ja smo se

odlučili vjenčati i zato se ne možemo ubiti. Točka. Zar je to tako

teško?”

Zombiju su škare za trančiranje ispale iz ruke.

U nekadašnjoj kraljevskoj rezidenciji, Mantos je sa sandukom

vina u naručju ušao na pomoćni ulaz i našao se u salonu. U čudu je

razjapio usta. To je bio namještaj, a ne ona sranja „Tirolskih

majstora tesara”. Spoj antiknog i modernog bio je izraz istančana

ukusa. Na to je mislio kad je na sastancima brainstorminga

pokušavao ugladiti onu sirovinu starog Mastrodomenica i uvesti ga u

svijet unutrašnjeg uređenja. Krenuo je dalje kroz prolaz u zidu i

zatekao se u radnoj sobi obloženoj nevjerojatno visokim policama.

Sve su knjige na njima bile umotane u pakpapir, a naslovi su bili

ispisani krasopisom. Rezultat je bila svijetlosmeđa soba. U sredini je

stajao blok od jednog komada drva, tako velik da je morao biti ili od

baobaba ili od sekvoje. Na njemu, crn telefon.

Zagledao se u njega.

Nemoj.

Odložio je sanduk i podignuo slušalicu.

To što radim je čisto sranje.

Nije bilo važno, prije nego što glavom bez obzira uleti u tu

samoubilačku misiju, morao je još jednom čuti ženin glas.

Zadržavajući dah, okrenuo je broj Serenina mobitela. „Dušo...

Ja sam...”

Kao odgovor je dobio: „Di si ti, jebote?”

„Čekaj, ljubavi... Daj da ti objasnim...”

„Šta da objasniš? Da si obični mudonja”, napala ga je Serena.

Saverio je sjeo u naslonjač. Nalaktio se na stol.

Sve je zaboravila. Kao da se prošla noć nije ni dogodila. Opet

je bila ona ista bešćutna Serena.

A što sam ja očekivao? Da će se promijeniti?

Nitko se ne mijenja. A Serena se nije promijenila ni za dlaku

još otkako je došla na svijet. Zbog tlapnje da će s vremenom

smekšati zaglavio je u braku s tom vješticom. Taj ih je nakaradni

mehanizam održavao zajedno. A ona je to iskorištavala i činila sve

kako bi se on osjećao kao maloumnik bez muda.

Dok ga je stiskalo u grlu, odmaknuo je slušalicu od uha, ali i

tako ju je čuo kako urla: „Je l’ tebi vrana mozak popila? Već te

satima zovem na mobitel, ali je stalno isključen. Tata je izvan sebe

od bijesa. Prijeti ti otkazom. Danas počinje tjedan popusta na dječje

sobe. Tu su dvije tisuće klinaca koji vrište. A di si ti? S one četiri

budale. Tako mi Boga, ovo ćeš mi masno platiti...”

Saverio je gledao kroz prozor. Na grani trešnje crvendać je

čistio perje. Prizor se zamutio, zastrt suzama.

Da zasluži poštovanje te žene, morao bi je svaku noć silovati.

Cipelariti je kao kuju. No on nije tako zamišljao ljubav.

Sad sam barem siguran da sam donio pravu odluku.

Saveria je obuzeo neobičan mir. Osjećao se posve spokojno.

Više nije imao nikakvih sumnji.

Prinio je slušalicu usnama. „Serena, dobro me slušaj. Uvijek

sam te volio. Sve sam pokušao da te usrećim, ali ti si gadna osoba i

uspiješ zagaditi sve oko sebe.”

Serenin je glas bio promukao, kao da je sam vrag ušao u nju.

„Kako se usuđuješ! Reci, di si? Dolazim smjesta, da ti razbijem

gubicu. Saverio, kunem ti se životom svog oca.”

Vođa Zvijeri Abadonovih isprsio se i odrješito rekao: „Ja

nisam Saverio, ja sam Mantos.” I spustio je slušalicu.

„Kog ćeš vraga ti ovdje? Tko ti je rekao da uzmeš te škare?”

Zombi se nije stigao ni okrenuti, ni shvatiti, a već je za uho odvučen

na čistinu iza vile. Zaurlao je, dok se pokušavao osloboditi tog

neumoljivog stiska. Krajičkom je oka uspio vidjeti Antonia, koji mu

je drobio usnu školjku.

Natkonobaru su iskočile žile na vratu, oči su mu bile krvave i

prskao je slinu dok se derao na Murdera i Silviettu: „Ej! Ej! Vas

dvoje, zašto ste u konobarskim odorama?”

Zombi se uspio osloboditi i trljao je užareno uho.

„Vi mora da ste sišli s pameti. Šta mislite, da ste na proštenju u

Capodimonteu? Dovest ću ja vas u red.” Antonio gumu Murdera.

„Da čujem zašto ste obučeni kao konobari.”

„Htjeli smo biti korisni. Tu baš i nema posla...” pokušao je

nabaciti Murder, ne naročito uvjerljivo.

Antonio mu je prišao na pedalj. Imao je zadah po mentolu.

„Korisni? Šta vi mislite, da je ovo igra? A kakva je to igra, ha? Trule

kobile? Lovice i pik-pa spas za mene? I tako ste vi lijepo odlučili da

biste htjeli konobariti? Vi se zajebavate, a meni otkaz. Niste shvatili

gdje smo? Tamo su konobari iz Harry’s Bara, iz Hotela de Russie,

ljudi s ugostiteljskom, odbio sam i one iz Caffé Greco.” Antonio je

bio sav modar u licu, morao je na trenutak stati da dođe do daha. „Vi

ćete se sad lijepo skinuti i otići odavde. Neću vam dati pišljivog

novčića, a onaj pizdek Saverio leti zajedno s vama! Nikad se ne

oslanjaj na familiju. Kad smo kod toga, gdje je taj...” Antonio je

zamahnuo rukom prema vratu kao da ga je ubo obad. Iščupao je

nešto iz ovratnika košulje i otvorio šaku.

Na dlanu mu je ležao papirnati tuljac s pribadačom na vrhu.

„Pa koji je...?” Uspio je reći samo to, a onda je zakolutao

očima otkrivajući bjeloočnice i usta su mu se zamrznula u cereku.

Zateturao je natraške i, sav ukočen, kao skamenjen, srušio se na

zemlju.

Zvijeri su ga gledale u čudu, a onda je iz jednoga grma izašao

Mantos sa svojom puhaljkom. „Nikako da sjaši s kurca, je l'? Da

samo znate kakav je tek drkadžija bio u školi...” Murder je dao pet

svom vođi. „Smlavio si ga. Taj Sedaron je prava bomba.”

„Rekao sam vam ja. Bravo, Zombi, našao si škare.”

„A on?” nadvila se Silvietta nad Antoniovo tijelo. „Što ćemo s

njim?”

„Vezat ćemo ga i staviti mu povez preko usta. A onda ćemo ga

negdje sakriti.”

32.

Dok je išao za konobarom prema Kraljevskom ljetnikovcu,

Fabrizio Ciba u sebi je psovao. Nije imao vremena na bacanje,

morao je stići na avion, a i uzrujavalo ga je što mora razgovarati sa

Salvatoreom Chiattijem. Nije imalo smisla, ali u prisutnosti Sanvara

Sawhneyja, nobelovca, nije bio posebno uzbuđen, a sad, prije susreta

s beznačajnim tipom kakav je Sasà Chiatti, lupalo mu je srce? No,

sva je istina da se uz bogate i moćne ljude osjećao nesigurno.

Ušao je u vilu i ostao zapanjen. Svašta je očekivao, samo ne da

će biti namještena u minimalističkom stilu. Veliki salon bio je

jednostavna, gola betonska prostorija. U kaminu od neobrađena

kamena gorjela je golema cjepanica. Nedaleko su stajala četiri

naslonjača iz sedamdesetih i stol od čelika, dugačak desetak metara,

nad koji se nadvio antikni luster. Pa dvije tanahne Giacomettijeve

skulpture. U drugom kutu, kao da su slučajno tamo zaboravljena,

četiri Fontanina jaja, a na zidovima premazanim samo vapnom

nekoliko Burrijevih Pukotina.

„Ovuda.” Konobar mu je pokazao dugačak hodnik. Uveo ga je

u kuhinju obloženu marokanskom majolikom. Iz sterea Bang

& Olufsen razlijegale su se note Klavirskih lekcija Michaela

Nymana.

Krupna žena, kose boje mahagonija ošišane na kacigu, brbljala

je za štednjakom. U sredini prostorije, za rustikalnim drvenim

stolom, sjedili su Salvatore Chiatti, krhka albinka, oronuo starac u

kolonijalnoj odori izjedenoj moljcima, redovnik i pjevačica Larita.

Jeli su nešto što je neodoljivo podsjećalo na tjesteninu s

umakom od rajčice, luka i pancete, obilno posutu ribanim ovčjim

sirom.

Fabrizio je bio toliko priseban da kaže: „Pozdrav svima.”

Chiatti je bio u sakou od bež samta sa zakrpama na laktovima i

flanelastoj kariranoj košulji, s crvenim rupcem vezanim oko ono

malo vrata što mu je priroda podarila. Obrisao je usta i raskrilio ruke

kao da se poznaju sto godina. „Evo velikog pisca! Kako mi je drago

što ste ovdje. Sjednite s nama. Mi ovdje jedemo domaće. Nadam se

da niste već jeli za švedskim stolom. To prepuštamo svojim slavnim

gostima, točno, mama?” Okrenuo se prema debeloj ženi za

štednjakom. Ona je smeteno obrisala ruke o pregaču i kimnula na

pozdrav. „Mi smo vam jednostavna čeljad. I jedemo tjesteninu s

umakom. Uzmite stolicu. Što čekate?”

Fabriziovje prvi dojam bio da je Chiatti srdačan čovjek široka,

vedra osmijeha, no dalo se naslutiti da zapravo naređuje i da ne voli

da mu se proturječi.

Pisac je uzeo jedan stolac koji je stajao uza zid i sjeo za ugao

stola, između starca i redovnika, koji su mu napravili mjesta.

„Mama, napuni tanjur za gospodina Cibu kako Bog

zapovijeda, djeluje mi nekako utučeno.”

U tren oka pred Fabriziom se našla divovska porcija vruće

tjestenine.

Chiatti dohvati pletenku s vinom i napuni mu čašu. „Pa da

obavimo i upoznavanje. Ovo je...” pokazao je prema ispijenu starcu,

„veliki bijeli lovac Corman Sullivan. Znate li da je ovaj čovjek

poznavao književnika... Kako se ono zove?”

„Hemingway...” reče Sullivan i zakašlja tako da mu se cijelo

tijelo streslo. Iz odijela su mu se podizali oblaci prašine. Kad je

došao k sebi, pružio je Fabriziu ruku u kojoj uopće nije bilo snage.

Imao je dugačke prste prekrivene depigmentacijskim mrljama.

Cibu je bijeli lovac na nekoga podsjećao. Pa naravno! Bio je pljunuti

Ötzi, čovjek iz Similauna, lovac kojeg su našli zaleđenog u

ledenjaku na Alpama.

Chiatti pokaza na albinku: „Ovo je moja zaručnica, Ecaterina.”

Djevojka kimnu na pozdrav. Sličila je Snježnoj kraljici iz nordijskih

saga. Bila je tako bijela da je izgledala kao da je tri dana mrtva. Kroz

kožu joj se nazirala tamna krv kako teče žilama. Kosa, plameno

crvena, oblikovala joj je grivu oko bezizražajna lica. Nije imala

obrve, a vrat joj je bio tanak kao u hrta. Imala je valjda dvadeset kila.

Kad je čuo ime, Fabrizio se sjetio. Bila je to Ecaterina

Danielsson, slavni fotomodel. Ta je albinka svaki drugi mjesec bila

na naslovnicama svih svjetskih modnih časopisa. Oblikom je, bez

ostatka, bila biće najudaljenije od Chiattija što ga je priroda ikad

stvorila.

„A njega...” pokaza prema redovniku, „...njega biste trebali

poznavati. Zóltan Patrovič!”

Naravno da ga je Fabrizio poznavao. Tko nije znao

nepredvidljivog bugarskog kuhara, vlasnika restorana Regije? No

nikad ga nije vidio izbliza.

A na koga ga je on podsjećao? Pa da, na Mefista, zakletog

neprijatelja Texa Willera.

Fabrizio je morao spustiti pogled. Kuharove oči kao da su

prodirale u njega i zavlačile mu se u misli.

„I za kraj, naša Larita, koja će nam noćas ukazati veliku čast i

pjevati za nas.”

Ciba je napokon ispred sebe imao ljudsko biće.

Zgođušna, pomislio je dok su se rukovali.

Chiatti pokaza na Cibu: „A on, znate li tko je?”

Fabrizio je zaustio da kaže da je nitko i ništa, kadli se Larita

osmjehnu pokazujući blago razmaknute sjekutiće i reče: „Najveći od

najvećih. Napisao je Lavlju raku. Predivna knjiga. Ali meni je

najdraži Nestorov san. Triput sam ga pročitala. I sva tri puta sam

plakala kao curica.”

Fabrizia Cibu kao da je strijela pogodila ravno posred prsa.

Koljena su mu na tren zaklecala i samo što nije klonuo na rame

čovjeku iz Similauna.

Napokon netko tko je shvatio. To mu je bila najbolja knjiga,

iscijedio se kao limun da je dovrši. Svaka ga je riječ, svaki zarez

stajao truda, dok ih je izvukao iz sebe. Kad je razmišljao o

Nestorovu snu, javljala mu se uvijek ista slika. Kao da se zrakoplov

rasprsnuo u zraku i dijelovi su se rasuli u krugu od više tisuća

kilometara ravne i jalove pustinje. A on je morao pronaći dijelove i

ponovno sastaviti trup aviona. Upravo suprotno od Lavlje rake, koja

je nastala bez muke, gotovo kao da se napisala sama od sebe. No on

je bio siguran da mu je Nestorov san najzrelije i najpotpunije djelo.

No kod čitatelja je, blago rečeno, naišla na mlak prijem, a kritičari su

ga sasjekli.

Dakle, kad je čuo pjevačicu kako to govori, nije mogao nego

osjetiti duboku zahvalnost.

„Ljubazno od tebe. Drago mi je. Hvala”, rekao je, i bilo mu je

gotovo neugodno.

Da Laritu sretne na ulici, teško da bi je itko zamijetio, no kad

bi je čovjek pomnije promotrio, nije mogao ne priznati da je doista

zgodna djevojka. Bila je savršeno skladno građena. Vrat, ramena ni

preširoka ni preuska, tanahna zapešća, vitke i nježne ruke. Crne su

joj šiške pokrivale čelo. Lice je bilo umiljato. Sitan nosić i usta malo

prevelika u odnosu na ovalno lice ostavljali su dojam sramežljive i

iskrene simpatije. No više od svega oči, velike, boje lješnjaka i

prošarane zlatnim, koje su tog trena djelovale pomalo izgubljeno.

Baš čudno, na svim tim zabavama, promocijama, koncertima,

primanjima, Ciba je upoznao gotovo sve, ali ni jedan jedini put nije

naletio na pjevačicu. Negdje je pročitao da je povučena osoba i da

gleda svoja posla. Nije se voljela pokazivati.

Gotovo kao ja.

Osim toga, Fabriziu se svidjela priča o vjerskom preobraćenju.

I on je u posljednje vrijeme osjećao snažan zov vjere. Larita je bila

tisuću kopalja iznad one bande očajnika kakvi su bili talijanski

glazbenici. Živjela je u kući na Apeninima, negdje između Toskane i

Emilije, i stvarala...

Baš kao što bih i ja trebao.

U mislima mu se oblikovao uobičajen prizor. Njih dvoje

zajedno u planinskoj kolibi. Ona je svirala, a on pisao. I živo im se

fućkalo za sve. Možda jedno dijete. Sigurno pas.

Larita rukom popravi šiške. „Nema na čemu. Kad je nešto

dobro, dobro je, i to je to.”

Ja nisam normalan. Htio sam otići, a tu je žena mog života.

Chiatti je razdragano zapljeskao. „Izvrsno. Jeste li vidjeli,

Ciba, kakvu sam vam zgodnu obožavateljicu našao? A sad mi u znak

zahvalnosti učinite uslugu. Imate li kakvu pjesmu?” Fabrizio izvinu

obrvu. „Kako to mislite?”

„Pjesmu, za recitaciju prije mog govora. Volio bih biti

najavljen vašom pjesmom.”

Upomoć mu je priskočila Larita. „On ne piše poeziju, barem

koliko ja znam.”

Fabrizio joj se osmjehnu, a zatim će ozbiljno Chiattiju:

„Točno. U životu nisam napisao pjesmu.”

,,A ne biste li mogli napisati barem jednu, sasvim kratku?”

Poduzetnik pogleda na svoj Rolex. „U dvadesetak minuta, ne biste

mogli nešto nabaciti? Nekoliko redaka, to je dovoljno.” „Bio bi

veličanstven kratak spjev o lovcima. Sjećam se da je Karen

Blixen...” umiješa se Corman Sullivan, no nije uspio dovršiti misao,

jer ga je spopao napadaj kašlja.

„Ne. Žao mi je. Ne pišem poeziju.”

Chiattiju su se raširile nosnice i stisnuo je šake, ali ton mu je i

dalje bio srdačan. „Kad je tako, imam ideju. Mogli biste pročitati

tuđu pjesmu. Mislim da tu imam zbirku pjesama Pabla Nerade.

Može li tako?”

„Zašto bih čitao tuđu poeziju? Vani su stotine glumaca koji bi

se poklali za to.” Fabriziu je to sad već pomalo išlo na kurac. Zóltan

Patrovič iznenada kucnu nožem o čašu.

Fabrizio se okrenuo i kuharov ga je magnetski pogled zarobio.

Neobične li pojave, činilo se da su kuharove oči narasle tako da su

mu zauzele cijelo lice. Pod crnom kukuljicom kao da su bile samo

dvije goleme očne jabučice koje su netremice zurile u njega.

Fabrizio je pokušao skrenuti pogled, ali nije mogao. Zatim je

pokušao zažmiriti kako bi razbio čaroliju, ali ni to mu nije uspjelo.

Zóltan položi ruku na piščevo čelo.

Odjednom, kao da mu ju je netko silom zabio u pamćenje,

Fabrizio se prisjetio epizode iz djetinjstva koju je bio posve smetnuo

s uma. Ljeti su njegovi roditelji odlazili na jedrenje, a njega i

sestričnu Annu ostavili bi kod obitelji austrijskih seljaka u planinskoj

kolibi u Bad Sankt Leonhardu u Koruškoj. Bio je to prekrasan kraj,

planine su bile obrasle borovom šumom i zelenim livadama na

kojima su u blaženom miru pasle krave šarulje. On je nosio kožne

kratke hlače s naramenicama, tipične za taj kraj, i gležnjače s

crvenim vezicama. Jednoga dana, kad je s Annom brao gljive u

šumi, zalutali su. Uopće više nisu znali gdje su. Stalno su se vrtjeli u

krug, držeći se za ruke, i sve su se više bojali, dok je noć pružala

svoje pipke između stabala, koja su im sva izgledala isto. Srećom, u

nekom su se trenutku našli pred kolibicom skrivenom među

borovima. Iz dimnjaka je izlazio dim, a prozori su bili osvijetljeni.

Pokucali su, i žena plave kose smotane u punđu posjela ih je za stol

zajedno sa svoje troje djece i nahranila ih okruglicama od kruha i

mesa koje su plivale u umaku. Majko moja, kako su bile ukusne i

meke!

Fabrizio shvati da najviše od svega u životu želi par okruglica

u umaku. Uostalom, ništa ga nije koštalo pristati na Chiattijev

zahtjev, poslije će naći nekakav austrijski restoran.

„Dobro, čitat ću. Nema problema. Oprostite, znate li ima li u

blizini kakav austrijski restoran?”

33.

Antoniova je glava poskakivala na svakoj stepenici, a mukli je

zvuk odjekivao odbijajući se o svod ponad stuba što su nestajale u

utrobi zemlje. Murder i Zombi vukli su natkonobara za noge.

Vođa Zvijeri, na čelu svoje male čete, baterijskom im je

svjetiljkom osvjetljivao put kroz tunel prokopan u sedri. Svod je bio

prekriven zelenkastom plijesni i s njega je visjela paučina. Zrak je

bio vlažan i vonjao je na mokru zemlju.

Mantos pojma nije imao kamo vode te stube. Otvorio je neka

stara vrata i šmugnuo unutra prije nego što ih netko opazi.

Silvietta je stala i zagledala se u Antonia. „Ali, dečki, zar mu

svi ti udarci u glavu neće naškoditi?”

Saverio se okrenu. „Tvrda je to glava. Samo što nismo stigli.

Čini mi se da je tamo dolje kraj.”

Murder je bio umoran. „Sva sreća. Spuštamo se već sat

vremena. Kao da je rudnik.”

Konačno su došli do nekakve špilje. Zombi zapali dvije baklje

učvršćene na stijenkama. I dio prostora obasja svjetlo.

Nije to bila nikakva špilja, nego velika, dugačka prostorija

niska stropa, s nizovima trulih bačvi i gomilama prašnih boca. Na

svakom su kraju hrđave rešetke zatvarale ulaz u uzak rov, koji je

vodio tko zna kamo.

„Ovo je savršeno mjesto za sotonistički obred.” Murder

dohvati jednu bocu i obrisa prašinu s etikete Amarone ’43.

„To su valjda kraljevski podrumi”, nagađala je Silvietta.

„Sotonistički obredi se ne održavaju u podrumima. Eventualno u

desakraliziranim crkvama ili na otvorenom. Kako god bilo, na

mjesečini.” Mantos pokaza jedan kut ispod baklji: „Dajte, riješimo

se mog bratića i idemo, ne smijemo više gubiti vrijeme.”

Zombi je, po strani od ostalih, proučavao jednu rešetku. Prišla

mu je Silvietta. „Čudno! Četiri identična rova.” Gurnula je ruku kroz

rešetku, na drugu stranu. „Iz ovog puše topao zrak. Odakle bi mogao

dopirati?”

Zombi slegnu ramenima. „Koga briga.”

„Misliš da je sigurno da ga tu ostavimo? A što ako poslije dođe

k svijesti?”

„Ne znam... A i ne zanima me pretjerano.” Zombi se udalji,

jednako suzdržano.

Silvietta se zbunjeno zagleda u njega. „Ali, što je tebi? Je l’ se

ti to duriš?”

Zombi je krenuo stubama ne odgovorivši.

Mantos krenu za njim. „Pokret.”

Zvijeri su se uspele stotinjak stepenica, kad je odozdo do njih

dopro prigušen zvuk.

Murder stade. „Što je to bilo?”

„Valjda je Antonio došao k svijesti”, reče Silvietta.

Mantos odmahnu glavom. „Ne bih rekao. Taj će odspavati

svojih par sati. Sedaron je užasno jak.”

Pa nastaviše dalje.

Da su se, međutim, vratili, otkrili bi da je tijelo Antonia Zaulija

nestalo.

14.30 Obraćanje Salvatorea Chiattija gostima

34.

S Nerudinom zbirkom pjesama u džepu, Fabrizio Ciba vrtio se

u krug iza velikih seoskih kola, koja su za tu prigodu pretvorena u

binu. Prikvačili su mu mikrofon i objasnili mu da će se za nekoliko

minuta popeti i odrecitirati pjesmu. Nikako mu nije išlo u glavu da je

pristao. On je svakoga mogao odbiti. Najnametljivije novinare.

Predsjednike stranaka. Oglašivače koji su mu nudili brda love.

Koji ga je kurac spopao? Kao da ga je netko prisilio da

pristane. A osim toga, njemu je Pablo Nerada bio čisto sranje.

„Spreman?”

Fabrizio se okrenu.

Larita mu je prišla sa šalicom kave u ruci. Imala je takav

osmijeh da bi je čovjek poželio zagrliti.

„Ne. Uopće”, očajno je priznao.

Ona je strugala šećer koji se uhvatio za dno šalice i priznala,

ne podigavši pogled: „Znaš li da sam jednom došla u Rim radi tvog

čitanja ulomaka iz Lavlje rake u Maksencijevoj bazilici?”

Fabrizio to nije očekivao. „Ma daj. Zašto mi se nisi javila?”

„Nismo se poznavali. Ja sam sramežljiva, a i stvorio se užasno

dugačak red ljudi koji su htjeli tvoj autogram.”

„To ti je bio jako loš potez. Stvar je ozbiljna.”

Larita se nasmija i priđe još bliže. „Hoćeš da ti nešto kažem?

Meni se ovakve zabave uopće ne sviđaju. Da mi Chiatti nije ponudio

tako visok honorar, nema šanse da bih došla. Znaš,” nastavila je

pjevačica, „tim bih novcem htjela utemeljiti rezervat za morske

sisavce kod Maccaresea.”

Fabrizio je bio razoružan i preostao mu je samo pomalo jadan

pokušaj upucavanja. „Pogriješila bi da nisi došla, ne bismo se

upoznali.”

Ona se igrala šalicom prevrćući je u rukama. „To je točno.”

„Čuj, jesi li ikad bila na Mallorci?”

Larita je djelovala zapanjeno. „Pa to je ludo, da me to pitaš.

Znaš za Escorcu, u sjevernom dijelu otoka?”

„Da, to je blizu moje kuće.”

„Tamo ću šest mjeseci snimati novi album.”

Fabrizio je od uzbuđenja pokrio usta rukom. „Ja imam

vikendicu u Capdeperi...!”

Kao za peh, upravo se u tom trenutku pojavio tip koji mu je

pričvrstio mikrofon. „Gospodine Ciba, morate na binu. Vaš je red.”

„Samo tren”, reče mu Fabrizio i dade mu znak da ne prilazi, a

zatim položi ruku na Laritinu. „Čuj, obećaj mi nešto.” „Što?”

On je pogleda ravno u oči. „Na ovakvim zabavama svi igraju

neku ulogu, ljudi se jedva okrznu. S nama nije tako. Najprije si mi

rekla da ti se svidio Nestorov san. Sad mi kažeš da ideš na Mallorcu,

i to baš tamo kamo ću ja uskoro, da pišem i nađem malo mira. Moraš

mi obećati da ćemo se opet vidjeti.” „Oprostite, gospodine Ciba, ali

sad stvarno morate na binu.”

Fabrizio je tipa prostrijelio pogledom i zatim se obratio Lariti:

„Obećavaš?”

Larita kimnu. „U redu. Obećavam.”

„Pričekaj me ovdje... Sad idem, izblamirat ću se i odmah se

vraćam.” Više se ne okrenuvši da je pogleda, Fabrizio še sav sretan

popeo malim ljestvama koje su vodile na kola. Našao se na malenoj

bini, a pred njim se pružala čistina talijanskog vrta prepuna

uzvanika.

Ciba mahnu rukom na pozdrav, provuče prste kroz kosu,

osmjehnu se krajičkom usana, izvadi knjižuljak iz džepa i, baš kad je

htio početi čitati, ugleda Laritu kako se probija kroz mnoštvo i

prilazi bini. Osušila su mu se usta. Činilo mu se da se vratio u

vrijeme recitacija na školskim priredbama. Vratio je knjigu u džep i

smeteno rekao: „Namjeravao sam vam pročitati pjesmu velikog

Pabla Nerude, ali odlučio sam ipak govoriti vlastite stihove.” Stanka.

„Posvećujem je princezi koja ne krši obećanja.” Pa izdeklamira:

Moja će utroba biti trezor

da te sakrijem od svijeta.

Vene ću svoje ispuniti

tvojom ljepotom.

Od prsnog ću koša načiniti krletku

za sve tvoje boli.

Voljet ću te kao riba klaun morsku vlasulju.

Pjevat ću tvoje ime ovdje, sada, odmah.

I izvikivat ću tvoju nježnost među gluhima

i slikat ću tvoju ljepotu među slijepima.

Nastupila je tišina, a onda se prolomio urnebesan pljesak. Čuo

je kako nekolicina viče: „Bravo, Ciba!” „Kakav pjesnik!” „Bolji si

od Ungarettija!”

Larita je pljeskala i smiješila mu se.

Fabrizio je pognuo glavu i dao znak da prestanu, kako bi to

učinila sramežljiva i skromna osoba, a za to se vrijeme poduzetnik

već penjao na kola uzdignutih ruku, bodreći svoje goste da nastave.

Publici se već gulila koža s dlanova od pljeskanja. Samo što nisu

pokrenuli meksički val.

„Hvala, Fabri. Bolji uvod nisam mogao poželjeti.” Chiatti ga je

zagrlio kao starog prijatelja i izgurao ga s bine.

Pisac je sišao s kola, dok mu je srce snažno udaralo, i bio je

siguran da je sve bio čisti promašaj.

Pretjerao sam, s tom pjesmom. Larita sigurno misli da je

sranje. Voljet ću te kao riba klaun morsku vlasulju. Slijepi... Gluhi...

Kakav užas!

K tome, ako ćemo pravo, nije ta pjesma bila baš posve

originalna. Na svoj je način, traljav, preradio stihove libanonskog

pjesnika Kahlila Gibrana koje je naučio napamet kad mu je bilo

šesnaest godina, na zimovanju, da zavede pipničarku iz Bormia.

Sve sam pokvario.

Vidio ju je da plješće, ali zna se, pljesak se nikome ne

uskraćuje.

A sutra će se onaj gad Trepeti raspisati u Messaggeru o mom

plagijatu Gibrana. Usporedit će moju pjesmu i pravu verziju.

Morao je nešto popiti i pokušati se smiriti prije nego se vrati

Lariti. Otišao je do kolica sa žesticama i zamolio da mu natoče dupli

Jim Beam.

Sasà Chiatti se na bini razmetao pričom o kapitalu uloženom u

obnovu Vile. Mnoštvo mu je pljeskalo u pravilnim razmacima, svake

dvije minute.

„Fabrizio... Fabrizio...”

Okrenuo se, uvjeren da je to Larita, i našao se, međutim, oči u

oči s Cristinom Lotto.

Cristina Lotto imala je trideset šest godina i bila je u braku s

Ettoreom Gelatijem, vlasnikom koncerna koji je nadzirao više

punionica mineralne vode i nekoliko farmaceutskih kuća raštrkanih

diljem planeta. Imali su dvoje djece tinejdžerske dobi, Samuela i

Ifigeniu, koje su poslali u koledž u Švicarsku.

Cristina je na kabelskoj televiziji vodila emisiju s kućanskim

savjetima. Objašnjavala je kako od komada drveta skupljenih na

plaži složiti originalan ukras za stol i kako izraditi šarenu kukičanu

presvlaku za poklopac zahodske školjke.

Bila je koščata plavuša dugačkih i vitkih nogu, čvrsta

dupenceta i loptastih sisica posutih pjegama. Imala je lišce djevojke

iz fine obitelji koju su odgojile časne. Visoke pjegave jagodice i dva

plava oka, sve to uokvireno zlatnom ravnom kosom. Tanke usne i

prćastu bradu.

Cristina je, o tom nije bilo dvojbe, bila zgodna žena, sportski

građena. Stalno u suknji, vesticama od angore i s niskom bisera,

imala je cendrav glas iz kojeg nije izbijala ama baš nikakva putenost.

Bila je jebozovna kao list nezačinjene salate. Cibu to nije sprečavalo

da je tijekom posljednje dvije godine povali barem dvaput mjesečno.

Zašto? Ni njemu samom to nije bilo posve jasno. No sigurno je

imalo veze s činjenicom da je supruga čovjeka koji se smatrao

gospodarom svemira. Djetinjasta pomisao da mu jebe ženu, dok se

poduzetnik kao živina ubija od posla ne bi li postao najbogatiji

čovjek Italije, Fabrizia je istodobno uzbuđivala i zabavljala. Uživao

je kad mu je Cristina nakon snošaja, naslonivši glavu na njegova

prsa, pričala kakav je napuhanko gospodin Gelati, sa svojom strašću

za letenjem u jedrilici i tlapnjama o plemićkom podrijetlu. Ili kad je,

pomalo ironično, pretresala frustracije života u sjeni samoživa i

bezosjećajna čovjeka. Fabrizio je nije prekidao kad mu je nadugo i

naširoko prepričavala najsramotnije pojedinosti, koje su tog

gospodara svemira na koncu pretvarale u običnog bijednika.

Bilo je tu još nešto što nipošto nije trebalo zanemariti. Fabrizio

je u svom stanu u ulici Mecenate živio posve zapušteno i hranio se

isključivo u restoranima. Gelati su, naprotiv, imali stan od petsto

kvadrata u potkrovlju iznad trga Navona, s kupaonicom od bijelog

mramora koja je izgledala kao hram Ara Pacis i s hladnjakom

dimenzija bankovnog trezora, uvijek krcatim najsvježijih kamenica,

najboljeg španjolskog pršuta i poslastica iz svih krajeva svijeta.

Cristina je bila stalno sama i Fabrizio je mogao k njoj kad god bi se

poželio opustiti. Uronio bi u zagrijani bazen, pogledao utakmicu u

maloj kućnoj kino-dvorani i obijesno uživao u raskošnoj večeri.

„Cristina?” iznenađeno će Ciba. Nikad mu se prije nije obratila

u javnosti. Pomno je to izbjegavala, od straha da će ih netko vidjeti

zajedno. Gnjev gospodara svemira, da kojim slučajem dozna za

njihovu vezu, mogao bi biti jednako razoran i slijep kao i srdžba

nekog babilonskog božanstva.

Cristina je za tu prigodu obukla usku crnu haljinu s izrezom na

leđima koji joj je dopirao do stražnjice te šeširić s koprenom. Bila je

izbezumljena. „Fabrizio! Moramo razgovarati...”

Pisac osjeti užasnu mučninu. „Što se dogodilo?”

„Stvar je krajnje ozbiljna...”

35.

Pijanist je po tipkama prebirao temu iz filma Moja Afrika. Sasà

Chiatti, nasred bine, zamoli publiku za malo tišine. „Molim vas, htio

bih da velikim pljeskom pozdravite Cormana Sullivana...”

Na binu su se popele dvije crnopute manekenke, koje su pod

ruku vodile starog lovca.

Silvietta je odložila pladanj s kanapeima s lososom i

zapljeskala zajedno s gostima.

Možda je to Dalaj Lama.

Vestalka Zvijeri bila je uzbuđena. Nikad u svom životu ne bi

mogla ni zamisliti da će biti na tako ekskluzivnoj zabavi. Bila je

sigurna da toga nema ni u Hollywoodu. Dovoljno je bilo baciti

pogled i odmah bi ti se ukazala neka slavna osoba. Nije da je ona

posebno voljela slavne, ali kad ih se vidjelo tako izbliza, ipak su

ostavljali određeni dojam. A k tome, upravo je čula Fabrizia Cibu

kako recitira tako slatku ljubavnu pjesmu da ju je ganula... Sigurno

je iznimna osoba. Onako sramežljiv i introvertiran. Možda bi ga

mogla zamoliti za autogram. Neka njegova pjesma bi se izvrsno

uklopila na pozivnicu za vjenčanje. Mogla bi ga pitati. Djelovao je

kao čovjek kojem uspjeh nije udario u glavu.

Silvietta se dosjeti da bi na zabavi mogla skupiti originalnih

zamisli za vlastitu svadbu. Recimo, one ledene skulpture, to

vjerojatno nije teško napraviti. A i paunovi i purani koji se vrzmaju

među uzvanicima, i to je bila dobra ideja. I hrana poslužena na

seljačkim kolicima. Ali doista se raspametila nad onom starom

motornom trokolicom sa sladoledom i ledenim napicima.

Novcem koji imamo nikako ne bismo mogli sve to pokriti.

Murder je za vjenčanje podigao kredit u banci. Dvadeset tisuća

eura bilo je jedva dovoljno za najam Starog podruma u Vetralli,

hranu i cvjetne aranžmane za crkvu.

Bit će mnogo skromnije, ali svejedno će dobro ispasti.

Ugledala je Zombija, koji se poput sablasti vrzmao među

gostima s pladnjem sendviča u ruci. Nije se ni trudio izgledati kao

konobar.

Šteta što će biti mrtav, kad se mi budemo vjenčali.

Bilo joj je užasno teško zbog toga što neće biti na vjenčanju.

Bio joj je najbolji prijatelj, njezin slatkić, i nadala se da će joj biti

vjenčani kum. Promotrila ga je. Očajno je izgledao. Kao da ga je

tramvaj pregazio. Možda se ni on nije htio ubiti. Ako je tako, morala

je razgovarati s njim.

Ostavila je pladanj s kanapeima i požurila do Zombija, koji je

sjeo za stol i ispijao čašu bijelog vina.

„Slatkiću, što je?”

On ju je odsutno pogledao.

Silvietta je kleknula pred njega i primila ga za ruku. „Hej, što

ti je? Čudan si.”

On oslobodi ruku. „Čuo sam vas.”

Želudac joj se stisnuo i promucala je: „Što to? O čemu

pričaš?”

„Čuo sam vas. Vjenčat ćete se. A ti mi ništa nisi rekla.”

„Htjela sam ti reći, ali mi je...” Silvietta nije mogla dovršiti

rečenicu. Pognula je glavu.

„U redu. I koliko već dugo traju pripreme? Što ste čekali, zašto

nam niste rekli? Jesmo li uopće na popisu gostiju? E pa prekriži nas,

jer nećemo doći.”

„Čuj, a zašto sve ne pošaljemo kvragu?”

Zombi natoči još vina u čašu. „Da odustanemo? Jesi li ti pri

sebi? Možda vas dvoje mislite da je sve ovo igrar da smo se došli

zabaviti, malo se igrati sotonista. E pa, griješiš. Ide se do kraja. Ja

nikad neću napustiti Mantosa. On je našim životima dao smisao,

pokazao nam je kako je licemjerno ovo sjebano društvo u kojem

živimo. Pokazao nam je Put Zla. Naučio nas je da kanaliziramo

svoju mržnju. Mantos je ostavio ženu, djecu, salon namještaja, i

odlučio se žrtvovati kako bismo postali najjača sekta u Italiji. A vi ga

onda tako izdate?” Ustao je i nadušak iskapio vino. „Radi što hoćeš,

jebe mi se, ali znaj da ćete vas dvoje biti posljednje na što ću

pomisliti prije nego što umrem. Vi, najgori ljigavci koje sam ikad

upoznao.” Pa ode.

Silvietta je klonula na zemlju i briznula u plač.

36.

„Ali što se dogodilo, hoćeš li mi reći?” Fabrizio Ciba slijedio

je Cristinu Lotto kroz mnoštvo i za to vrijeme pogledom tražio

Laritu, ali u onoj gužvi bilo je teško opaziti je.

„Ne obraćaj mi se. Samo idi za mnom. Mogao bi nas vidjeti

moj muž”, rekla mu je pognute glave, kao da joj je netko na tragu.

„Uđimo unutra.”

Provukli su se između kolica s hranom i ušli u vilu.

Cristina je gledala oko sebe. Gosti su preplavili i dvorane

ljetnikovca. „Gdje bi mogao biti WC?”

Pisac je na trenutak pomislio da je sve to samo izlika za seks

snogu u zahodu. Ali Cristina je bila previše uznemirena. A osim

toga, premda je bila okorjela nimfomanka, uvijek je pazila da pomno

isplanira svaki njihov ljubavni susret. Upravo zato se Fabrizio i dalje

nalazio s njom. Ona nikad ne bi izvodila gluposti, previše joj je bilo

stalo do obitelji i, da ih otkriju, izgubila bi mnogo više od njega.

„Čuj, ne možemo li o tome sutra? Ja bih sad nešto trebao

obaviti.”

„Ne.” Cristina otvori jedna vrata. „Evo ga.”

Toalet je bio sobetina od sedamdesetak kvadrata. S parketom

od hrastovine i masivnim drvenim gredama, s kojima se ne bi mogla

mjeriti ni kakva planinska kuća u Cortini. I tu je bilo sve puno

gostiju koji su se smijali i čavrljali, utegnuti u kravate i ljubičasti u

licu. Žene su ispred zrcala popravljale šminku. Između stupova je

vijugao red onih koji su čekali da uđu u nužnik, gdje se sigurno

svašta šmrkalo. U zraku se osjećalo uzbuđenje posve neuobičajeno

za jednu rimsku zabavu.

Dva tipa u smokinzima razgovarala su derući se iz petnih žila.

„Kupio sam bunju u Pijemontu. Znaš, onu čunjastu kamenu

kućicu.”

„Nisam znao da u Pijemontu ima bunja.”

„Da. I to originalnih. Razmontiraju ti je kamen po kamen u

Apuliji i ponovno je slože u okolici Alessandrie. Niknulo je čitavo

naselje bunja.”

„A jesu li skupe?”

„Hoćeš istinu? Ne. Uopće.”

Cristina primaknu usne Fabriziovu uhu. „Ovdje nije dobro.

Pođi za mnom.”

Pronašli su jednostavno namještenu sobicu. Mogla je to biti

soba nekoga od posluge. Cristina je zaključala vrata i sjela na krevet.

Fabrizio pripali cigaretu. „Hoćeš li mi sad, molim te, reći što

se dogodilo?”

Skinula je šeširić. „Samuel nas je uhvatio.”

„Tko je sad taj Samuel?”

„Moj sin. Vidio nas je.”

Fabrizio i dalje nije shvaćao. „Kako, vidio nas je?”

„Vidio nas je...” Cristina je udahnula kao da govori s naporom,

„...dok smo u kuhinji vodili ljubav.”

„Jebemu!” Sad je i Fabrizio sjeo na krevet.

A ako malac sve kaže Gelatiju? Dao bi ruku u vatru da će taj

jadnik sve zataškati samo da ne ispadne rogonja. U neku ruku, bilo

je i bolje tako. Ta je priča morala završiti. Neće čak morati izmisliti

neku pizdariju da je prekine. K tome, njegov je um sad funkcionirao

kao navođeni projektil sa samo jednom metom: Laritom i njihovim

odlaskom na Mallorcu.

Fabrizio se uhvati za glavu u nastojanju da djeluje shrvano.

„Kvragu... Tako mi je žao... Jadan mali, kakva trauma, to ga je

sigurno pogodilo.”

Cristina se osmjehnu stisnutih usana. „Pogodilo? Njega? Traži

gomilu novca ili će naša ševa završiti na intemetu.” Možda Fabrizio

nije baš dobro shvatio. „Što si rekla?” „Snimio nas je mobitelom.”

„Ali, oprosti... U kurac, kako se zove... Tvoj sin, zar on nije u

koledžu u Švicarskoj?”

„Inače je. Samo što je taj vikend bio u Rimu. Rekao mi je da

će biti kod prijatelja u vikendici, na moru. Valjda se vratio kući i...”

„Ali, jesi li ti vidjela taj video?”

„Poslao mi ga je e-mailom.”

„I što se vidi?”

„Ti i ja. Sve se savršeno vidi. Kao pravi pornić. Kraj je grozan,

ti me guziš, dok ja miješam tjesteninu s četiri sira.”

„I to je snimio?”

„Da.”

Fabrizio primijeti da su mu pazuha mokra i hladna i učini mu

se da u sobi nema zraka. Otvorio je prozor i udahnuo, nastojeći

smiriti se. „Koja blamaža.” Nije smio paničariti. „Daj, dobar je on

dečko, ne bi to nikad učinio.”

„Sto posto hoće.” Cristina uopće nije sumnjala.

„Ako mene pitaš, samo je bijesan jer ga zanemaruješ. To je

klasična predstava tinejdžera koji traži majčinsku pažnju.”

Cristina odmahnu glavom.

„Koliko traži?”

„Sto tisuća eura.”

Ciba iskolači oči. „Čekaj malo, nisam dobro čuo. Rekla si sto

tisuća eura? Ali, je li on posve poludio?”

„Traži pedeset od mene i pedeset od tebe. Moramo mu poslati

doznaku u njegovu banku u Švicarskoj. Dao mi je broj računa.”

„Od mene? A zašto od mene?”

„Tako ćeš naučiti svoju lekciju, kad mu jebeš majku, tako je

rekao. I dodao da je to cijena za nas, s popustom. Da to proda nekim

novinama, dobio bi mnogo više. Ti si prva književna zvijezda

provaljena u kućnom porniću. Samuel tvrdi da bi mirne duše mogao

parirati Paris Hilton i Pameli Anderson.” „Pa, mali je onda stvarno

kurvin sin?”

Cristina slegnu ramenima. „Točno tako.”

„Ne možemo se cjenkati? Da malo spusti cijenu? Pedeset za

oboje. Što kažeš?”

„Nema šanse. Užasno je uporan, pljunuti njegov otac. Znaš,

kad odraste, Samuel želi postati redatelj... Video čak ima špicu s

našim imenima i zvučnu kulisu iz Gladijatora.” Fabrizio je šetao

ukrug po sobi. „To je strašno. Tvoj sin je pravo pravcato govno. A

osim toga, tko nam jamči da neće zadržati kopiju i dalje nas

ucjenjivati?”

„Ne! To nikad ne bi. Samuel je dobar dečko. Pošten je,

vjerujem mu na riječ.”

„Pošten? Pa on je grabežljivac prerušen u dijete... Ako se to

pojavi na intemetu, to će biti blamaža da pukneš. Uništen sam za sva

vremena. A da nekome platimo da ga prebije?”

„I ja sam na to pomislila. Šogor mog autolimara dobro bi ga

nalemao za sitniš. Samo što sam sigurna da bi se još više

razgoropadio. Ali nemoj mi reći da je samo novac u pitanju. To ti

nije slično. Tako je primitivno.”

Ciba je mrzio ispasti škrtac. „Ne, ne. Nego, tako baciti novac u

vjetar... Ali, reci mi nešto, kakav sam ja?”

Cristina ga je pogledala i očito nije razumjela. „U kom

smislu?”

„Mislim... Pa eto...” Nije znao kako da se izrazi. „Jesam li

barem dobro ispao? A trbuh, vidi mi se trbuh? Jesam li se iskazao?”

„Nije loše...”

„Bar to.” Fabrizio dohvati kvaku na vratima. „Pošalji mi broj

računa za doznaku i nadajmo se najboljem. Što da ti kažem.”

„A nas dvoje?”

„A nas dvoje, čini mi se da bi to bilo to.” Pa izađe i zatvori

vrata za sobom.

37.

S pladnjem punim čaša šampanjca, Mantos je poput savršena

konobara kružio među gostima u potrazi za Laritom. Izgledalo je kao

na dodjeli televizijskih nagrada. Bilo je tamo pola televizijskih lica,

pola prve lige. No iznad svega, gustoća dobre pičke po metru

kvadratnom bila je takva da bi se čovjeku skoro smučilo.

Kao dječak, Mantos nije volio slatko. Sladoled, kreme, kolači,

nije to bilo po njegovu ukusu. Draže mu je bilo slano, čak i za

doručak. Ali pizzu, toast, pogačice, sve su ih tukli sendviči. Volio ih

je svakakve, premda su se za prvo mjesto borili sendvič s piletinom i

onaj s kozicama i rikulom. U baru International u Fianu Romanu

izbor je bio vrlo ograničen, a i bili su suhi. I, povrh toga, činili su

kardinalnu pogrešku, jer su ih grijali u električnoj pećnici, umjesto u

tosteru. Premda, usput budi rečeno, tostiranje iziskuju samo sastojci

poput pršuta ili mliječnih proizvoda kao što su mocarela i polumasni

sir.

Svi su mu govorili da su u Rimu sendviči druga priča. Topili

su se u ustima i uvijek su bili svježi. Pokrivali su ih mokrim krpama

da zadrže pravi stupanj vlažnosti. Saverio je glavni grad zamišljao

kao mjesto gdje su kuće u obliku peciva, a posvuda duž ulica stoje

dugačke barske vitrine sa sendvičima.

Zamolio je oca da ga za rođendan odvede u Rim da se najede

tih poslastica. I otac mu je, barem jednom, udovoljio. Zapravo je i

pretjerao. Poslušao je savjet strica Alda, koji je radio u Ministarstvu

prosvjete, i odveo ga u Kuću sendviča na Trastevereu, na uglu trga

Mastai.

Kad je maleni Saverio Moneta ušao u taj gastronomski hram,

osjetio je ganuće. Ispred njega su se uzdizali bedemi od sendviča u

staklenim vitrinama. Raspon je bio od običnog pršuta i mocarele do

sendviča s kobasicom, majonezom i kovrčastom endivijom. S

grgečom, rikulom i topljenim sirom. S mariniranom janjetinom,

ružičastim umakom i Jakobovim kapicama. U jednom, dva, tri sloja.

Sve do Club Sandwich Ambassador Gran Royala. Zvijeri na

dvanaest katova, u koje je nagurano šezdeset pet sastojaka.

„Možeš potrošiti tri tisuće lira. Nemoj ih uludo spiskati.

Pažljivo biraj”, rekao mu je otac.

Dječak je kao lud trčao s kraja na kraj lokala i nikako nije

mogao odlučiti. Dlanovi su mu se znojili, a želudac mu se stisnuo.

Na kraju je izašao s istim novčanicama, netaknutima.

A tako i sada, usred onih vrtoglavih proreza koji su otkrivali

bedra, onih usana nabreklih poput lignjuna u umaku, onih grudi

okruglih poput Brunelleschijeve kupole, Mantos je zgađeno

ustuknuo i opazio brinetu koja je pomalo izgubljeno kružila između

svih tih superheroja.

Larita...

Izgledala je kao studentica, u kariranoj suknji, crnoj jakni i

bijeloj bluzici.

Mantos je započeo manevar približavanja, dok je Sasà Chiatti

na bini i dalje govorio. „...Nismo se bojali pretjerivanja kako biste se

vi zabavili... Imat ćemo tri različita lova. Na lisicu, tigra i lava. U

lovu na lisicu, međutim, mogu sudjelovati samo vješti jahači. A

hajka je prema starim pravilima vojvode od Beauforta. Čopor od

trideset biglova već je spreman u psetarnici. Lovačko odijelo je

također prema strogim pravilima: crven ili crn sako, od tvida ili

štofa, bijela kravata, bijele rukavice, svijetle hlače i, naravno, čizme i

posebna šilterica.”

Iz publike se začuo žamor. Gosti su razmjenjivali poglede

mašući glavom. „Ali kako ćemo?” „Pa to je ludost.” „Nemamo

odjeću.”

Poduzetnik ih umiri. „Društvo, ništa ne brinite! Sve je u redu,

na uzrujavajte se. Modni kreator Ralph Lauren velikodušno je

ustupio lovačka odijela. Iza vile su šatori, gdje će cijenjene dame i

cijenjena gospoda pronaći sve što im je potrebno da se pripreme.

Crveni šatori su za lov na lisicu, narančasti za lov na tigra, a bež za

lov na lava. Poslije, ako želite, odijela možete odnijeti kući.”

„Chiatti, pravi si gospodin!” viknuo je netko. „Ralph je faca!”

dodao je netko drugi.

Mantos je prišao pjevačici na nekoliko metara. Larita je

prekriženih ruku, s blagim izrazom dosade, gledala prema bini. Bila

je sitna, ali skladno građena. I izgledala je kao da uopće ne pripada

tamo.

Neki dugonja s crnom bradom i sunčanim naočalama, u

iznošenoj kožnoj jakni, kaubojskim čizmama od pitona, izlizanim

trapericama i flanelastoj kariranoj košulji, zalijepio se za pjevačicu i

neprestano se smijao i gurkao je laktovima, kao da se poznaju cijeli

život. No ona kao da se nije jednako dobro zabavljala.

Mantos je bio siguran da je kauboj netko poznat. Mogućnosti

su tamo unutra bile ograničene: ili celeb ili konobar. A ovaj je

ostavljao dojam kao da je roker.

Glazbeni ukus vođe Zvijeri Abadonovih objedinjavao je

različite žanrove: od Orffove Carmine Burane do Wagnera, od

Popol Vuh do Dead Can Dance i, da se ne zaboravi, Billyja Joela.

Talijansku glazbu smisliti nije mogao.

Kad je kauboj skinuo šešir da njime mahne Chiattiju, Mantos

mu je na glavi opazio rubac sa zastavom mira.

To je bio zaštitni znak Cachemirea, pjevača rock metal grupe

Animal Death iz Ancone. Murderovih i Zombijevih idola.

Cachemire dade znak Mantosu. „Hej! Konobar! Ovamo.”

Mantos je bio prisiljen okrenuti se. „Ja?”

„Da, ti. Dođi.”

Vođa Zvijeri prišao je pognute glave. Ispružio je pladanj na

kojem se kočila posljednja čaša šampanjca.

„Imaš kakvo pivce?”

„Ne, žao mi je.”

„A ne bi mi otišao po jedno? Dapače, budi tako dobar pa mi

odmah donesi cijelu gajbu.”

Mantos kimnu.

Larita potapša pjevača po ramenu. „Idem ja napraviti jedan đir.

Vidimo se poslije.”

Vođu Zvijeri iznenadio je Laritin glas. Bio je dubok i

promukao. Na zatiljku, ispod kratke kose, imala je tetovirana dva

mala anđeoska krila.

Tu će se sručiti Durandal.

„Dobro”, odvrati kauboj. „U koji ćeš ti lov? Ja nikako da

odlučim.”

„Ne idem u lov. Mrzim to.” Larita se udalji, a na razmaku od

nekoliko metara slijedio ju je Saverio, koji je u sebi psovao.

Gadura neće u lov. To im doista nije trebalo. Loša sreća kao da

se iživljavala nad njim.

Pjevačica mu iznenada priđe. „Oprostite, niste li možda vidjeli

Cibu... Fabrizia Cibu?”

Koji je kurac sad taj Ciba?

Mantosu se jezik paralizirao i uspio je samo slegnuti

ramenima.

Laritu kao da je začudilo njegovo neznanje. „Pisac! Ne

poznajete ga? Onaj koji je prije na bini izrecitirao pjesmu.”

„Ne, žao mi je.”

„Nema veze. Svejedno, hvala.” Larita nesta među uzvanicima.

Silvietta je imala pravo, drolja je ljubiteljica životinja. I kako

da je sad otmu?

Mantos strusi u sebe posljednju čašu šampanjca s pladnja.

38.

I Fabrizio Ciba je trusio u sebe dupli viski, za stolom po strani

od ostalih. Nije smio ni pomisliti da postoji opasnost da kućni pornić

završi na intemetu.

„Braco!” Paolo Bocchi prilazio je stolu s još jednim Mojitom u

ruci. Prema tome kako je teturao, reklo bi se da je već pijan. Krvavih

očiju, znojan kao da je upravo odigrao košarkašku utakmicu. Ispod

rukava sakoa formirala su mu se dva tamna kruga. Razvezao je

kravatu i raskopčao košulju tako da se nazirao rub potkošulje.

Rasporak na hlačama bio je otvoren.

Kirurg primi Fabrizia za vrat. „Šta ćeš tu sam samcat?”

Pisac nije imao snage ni reagirati. „Ništa.”

„Rekli su mi da si recitirao veličanstvenu pjesmu. Šteta, to sam

propustio, bio sam na zahodu.”

Ciba klonu na stol.

„Nešto si mi utučen. Šta se dogodilo?”

„Prijeti mi planetarna blamaža.”

Bocchi je sjeo na stolac pored njega i pripalio cigaretu,

pohlepno uvlačeći dim.

Neko su vrijeme šutjeli. Zatim kirurg podignu glavu uvis i

otpuhnu oblak dima. „A jebote, Fabrizio. Opet ti s tom pričom?”

„Kojom pričom?”

„O blamiranju. Koliko se dugo poznajemo?”

„Predugo.”

Bocchi se nije uvrijedio. „Od srednje se nisi ni za dlaku

promijenio. Stalno opsjednut blamiranjem. Kao da te netko stalno

prosuđuje. Pa dobro, je l’ ti ja to moram objasniti? Ti si pisac, neke

bi stvari trebao sam shvatiti.”

Fabrizio se razdražljivo okrenu prema svom školskom kolegi.

„Što? O čemu ti govoriš?”

Bocchi zijevnu. Zatim ga primi za ruku. „Znači, nisi shvatio.

Vremena blamaže su prošla, mrtva, pokopana. Zauvijek su nestala s

prošlim tisućljećem. Nema više blamaža, izumrle su kao krijesnice.

Nitko se više ne blamira, osim tebe, i to samo u svojoj glavi. Pa

dobro, je l’ ti njih ne vidiš?” Pokazao je gomilu koja je pljeskala

Chiattiju. „Valjamo se u govnima sretni kao svinje na gnojištu.

Pogle’ mene, na primjer.” Ustao je zateturavši. Raskrilio je ruke kao

da se želi svima pokazati, ali zavrtjelo mu se u glavi i morao je opet

sjesti. „Završio sam specijalizaciju u Lyonu kod profesora Rolanda

Chateau-Beauboisa, držim katedru u Urbinu, primarijus sam. Gle

me, na što sam spao. Prema nekadašnjim mjerilima, bio bih hodajuća

blamaža, čovjek kojeg treba izbjegavati, primitivčina koja pliva u

lovi, narkić, prezira vrijedan lik koji zgrće novac na slabostima

šačice olupina, pa ipak, nije tako. Vole me i cijene. Pozivaju me čak

i na proslavu Dana republike u Kvirinal i u svaku kurčevu emisiju o

medicini. Oprosti, ali ako ćemo iskreno... Ona emisija koju si vodio

na televiziji, nije li to bio čisti šrot?” Ciba se pokuša obraniti. „Ali,

doista...”

„Nemoj se ni truditi, bila je čisti šrot.”

Fabrizio kimnu u znak slaganja.

„A ona priča s onom, sa kćeri... Ne sjećam se, ali, eto, to je

bila blamaža.”

Ciba napravi bolnu grimasu. „Dobro, sad je dosta.”

„I, što ti se dogodilo? Ama baš ništa. Koliko si primjeraka više

prodao zbog tih navodnih blamaža? More. I svi vele da si genijalac.

Dakle, vidiš da pomalo dolazimo na moje? To što ti zoveš

blamažama, to su odbljesci medijskog sjaja koji pridonose slavi tvog

lika i zbog kojih djeluješ ljudskije i simpatičnije. Kad više nema

etičkih i estetskih pravila, i blamaže posljedično odlaze u

ropotarnicu.” Bocchi se protegnu prema Cibi i prijateljski ga zagrli.

„A znaš li ti tko se jedini nikad u životu nije izblamirao? Ni jedan

jedini put?”

Pisac odmahnu glavom.

„Isus Krist. U trideset tri godine, ni jedna jedina blamaža. A

time sam sve rekao. A ti ćeš sad učiniti nešto meni za ljubav. Uzmi

ovaj bombončić.” Bocchi iz džepa sakoa izvuče ovalnu ljubičastu

tabletu. '

Fabrizio je sumnjičavo promotri. „Što je to?”

Bocchi iskolači oči, očne su mu jabučice stršale iz duplji kao

žabi krastači, pa tonom stara trgovca rijetkim začinima objasni:

„Fenol-hidroklorur Benjorex. Nije to običan halucinogen, nećeš ga

drugdje naći.” Pljesnuo se po prsima. „Posebna stvar. Samo ovaj

striček nudi tu robu. Znaš lude gljive, pejotl, ekstazi, MDMA? Sve

su ti to više-manje probiotici u usporedbi s ovom tableticom. Udruga

Human Rights Watch označila je tu ljekariju kao kemijsko oružje.

Koristili su je u eksperimentalnoj neuropsihijatriji u ruskim

zatvorima, na čečenskim teroristima, koji bi totalno podjetinjili, i u

ruskom svemirskom programu, u istraživanjima psihotropnih

učinaka bestežinskog stanja. Sad ćemo progutati svatko po jednu i da

vidiš kako će cijeli ovaj cirkus odjednom postati svijet čarobnjaka iz

Oza, a nas dvojica ćemo se zabaviti da se sve praši.” Gurnuo je

tabletu u džepić na Cibinu sakou, a pisac je, zgrožen, skočio na noge

i ustuknuo tri koraka. „Bocchi, tebi stvarno nije dobro. Osim što si

narkić, ti si i psihopat. Ti želiš da umrem, priznaj. Mrziš me.

Čečeni... bestežinsko stanje... Kraj svih blamaža... Molim te, učini

mi uslugu. Preklinjem te. Okani me se. Nas dvojica nikad nismo

imali ništa zajedničko. Ni u srednjoj. Nikad nismo bili prijatelji,

braća, jebeno ništa. Ništa ne dijelimo, i zato, lijepo te molim, pusti

me na miru, a ako se sretnemo, prijeđi na drugu stranu ulice.”

Bocchi mu se osmjehnu. „Okej.” Pa izvuče još jednu tabletu,

ubaci je u usta i iskapi Mojito.

39.

Sasà Chiatti sad je objašnjavao tijek lova na tigra. „Kako nas

uči viktorijanska tradicija, u lov na tigra ide se na slonovima.

Pronašao sam četiri veličanstvena primjerka iz jednog krakovskog

cirkusa i dao sam da se na njih postave košare od vrbova pruća,

ručno izrađene u Torre Annunziati, u koje stanu do četiri lovca.

Svaki ima svog vodiča, indijskog mahuta, koji svoju životinju

poznaje kao sebe sama. Petogodišnja ženka tigra zove se Kira.

Nakon mukotrpnih pregovora, otkupio sam je od zoološkog vrta u

Bratislavi. Riječ je o prekrasnoj albinki, baš poput moje bolje

polovice, s kojom su pregovori bili još mukotrpniji kako bih je

uvjerio da bude sa mnom. Taj lov će trajati otprilike tri sata, a na

kraju će se večerati u kućama na vodi. Tamo je pripremljen švedski

stol s tipičnim jelima indijske kuhinje.”

Nekoliko desetaka metara dalje, iza montažne kuhinje, Zvijeri

Abadonove sastale su se radi izvanrednog vijećanja.

,,U govnima smo!” započeo je Mantos.

Usta punih prepečenca s jesetrom, Murder promrmlja: „Šta se

zbiva?”

„Larita ne ide u lov.”

„Jesam li vam ja rekla! Cura je ljubiteljica životinja”,

zadovoljno će Silvietta.

Mantos je šizio, ali nastojao je ostati staložen. „Ma bravo!

Znala si! I što sad? Sad moram prijeći na plan B.”

Zombi, koji je sjedio postrani obješena nosa, skočio je na

noge. Oči su mu bile natečene i samo što se nije počeo tresti. „E sad

je dosta! Ja to više ne mogu podnijeti”, pukao je. „Sad još trabunjaš i

o nekakvom planu B? Kao da postoji plan A? Dragi Mantose, ovo je

bjelodan dokaz da nikad nećeš biti ni Kurtz Minetti ni Charles

Manson. Ti... ti improviziraš. Nije ovo sotonistička sekta, ovo je

bijednička sekta. Ovo dvoje koji...” pokaza prema Murderu i

Silvietti. „Ma radije to preskočimo. Istina je zapravo da niste

profesionalci. To sranje je trebalo završiti one večeri u piceriji.

Kakva je to bila greška, da se spetljam s vama. I ti si me, Mantose,

razočarao. Dođeš i pokažeš nam Vilu Adu na mapi u gradskom

vodiču. Pa je li tebi to jasno? Durandal... Otet ćemo je u šumi...

Izvršit ćemo samoubojstvo... Postat ćemo glavna sotonistička sekta u

Italiji. A pucamo iz puhaljke! Znaš što vam ja kažem? Jebite se, svi

zajedno!” Pa se zaputi prema cesti.

Saverio unezvjereno pogleda dvoje sljedbenika. „Je li on

poludio? Što se to dogodilo s njim?”

„Znam ja što mu je”, reče Silvietta i potrča za Zombijem.

S prepečencem u ruci, Murder pogleda svog vođu. „Ali, šta se

tu zbiva?”

„A odakle da ja to znam? To je tvoja draga. Pokreni se.”

Murder otpuhnu i trkom krenu za Silviettom.

Vođa Zvijeri klonuo je na stolac uronivši lice u dlanove.

Kako nijekati da je u pravu? Nije bilo nikakvog plana B. Čak

je i plan A bio pun rupa.

Zašto nisam prihvatio prijedlog Kurtza Minettija? Nikad ja

neću biti dorastao ulozi vođe. I što ću sad?

Presjekao je sve mostove i sad više nije mogao natrag. A kad

Antonio dođe k svijesti, najebao je.

Preostala mu je još jedino samoubilačka misija u stilu

kamikaze. Da potrči prema Lariti i da joj, brzo deklamirajući

Zapovijedi Zla, zarine Durandal u srce.

„Silvietta! Silvietta, ljubavi, stani. Boli me slezena”, soptao je

Murder držeći se rukom za trbuh, dok je kroz šumu trčao za svojom

dragom. „Kamo ćeš? Tu ima divljih zvijeri... Opasno je.”

Vestalka je napravila još nekoliko koraka i zatim, kao da joj se

ispraznila baterija, stala i klonula na zemlju ispod velike divlje

smokve, kojoj su se teške grane povinule prema tlu.

Murder joj je prišao, kleknuo i ispružio ruku ne dodirnuvši je,

kao da se boji. „Šta se zbiva, dušice? Šta ti je?”

Progovorila je skrivajući lice rukama. „Zombi nas je čuo.”

„Šta?”

Silvietta se okrenula. Obrazi su joj bili obliveni suzama. „Za

vjenčanje. Sve je doznao. Strašno se ljuti.”

„Šta ti je rekao?”

„Da smo izdajice. Ljigavci. Da smo ih napustili. I ima pravo.”

Murder stisnu šake i usta. „Dobro, ali nećemo sad pretjerivati...

U redu, nismo se baš najbolje ponijeli, ali ljigavci i izdajice, to je

ipak malo previše.”

Ona ga uhvati za nogu i pogleda ga, lica napola obasjana

sunčanom zrakom što se probijala kroz krošnju. „Saslušaj me,

razmislila sam o svemu. Ne možemo ih ostaviti na cjedilu. Ne želim

to, a i nije fer. Sklopili smo sotonistički savez. U šumi kod Sutrija

prisegnuli smo da ćemo se zajedno boriti, kao jedan, protiv sila

Dobra. Sjećaš se?”

Murder nevoljko kimnu glavom.

„Dakle, moramo se ubiti.”

On je pogleda u oči. „Misliš?”

„Daj, dođi.”

On se spusti k njoj. Silvietta mu kažiprstom odmaknu pramen

kose koji mu je pao na čelo. „Da, mislim da moramo.”

Murder je klatio glavu lijevo-desno i otpuhivao. „Ali., koji

zajeb! I kako ćemo sad?” Htio je ustati, no ona ga je zadržala. „Već

sam dao polog za Stari podrum, da ne pričam o rezervaciji puta u

Prag. Da sam znao, ne bih digao kredit. A moji već sve

organiziraju.”

Silvietta se nasmiješi. Oči su joj se sjajile, ali pogled joj je bio

spokojan. „Murder, koga briga... Ionako ćemo umrijeti.” „Naravno...

Ali znaš kakav sam. Mrzim kad imam neriješenih dugova.”

„Koga briga za vjenčanje. Volimo se i zajedno ćemo umrijeti.

Jedno pored drugog. Ostat ćemo vječno sjedinjeni. Kao Romeo i

Julija.”

Ona ju je gromada od momka tako privinula uz sebe,

prislonivši joj glavu na rame, da se zamalo ugušila. „Ali ja se

bojim... Ne bih ja...”

Silvietta mu usnama dodirnu vrat. „Ništa ti ne brini, zlato. Ja

sam uz tebe. Držat ćemo se za ruku. Vidjet ćeš, bit će prekrasno.”

Neka se nepoznata ptica oglasila dugim kreštavim pjevom.

Silvietta je podigla glavu. „Jesi li čuo? Zvučalo je kao papiga.”

„Misliš da je papiga?”

Ona mu šapnu na uho: „Volim te.”

Murder je poljubi.

Formiranje lovnih skupina

Presvlačenje i podjela oružja

40.

Nakon Chiattijeva govora, svi su uzvanici u čoporu krenuli od

švedskih stolova prema šatorima za pripremu za lov. U zraku su se

osjećali uzbuđenje i alkohol. Od pića u želucu i droge u mozgu, svi

su se razgalili i oraspoložili. Kao što je nekretninac i obećao,

dočekali su ih šatori za presvlačenje. S jedne je strane bila

oružarnica. Deseci pušaka bili su posloženi na stalke. Hostese su u

blokove bilježile sudionike za različite safarije i davale im da potpišu

izjavu o sudjelovanju na vlastitu odgovornost. Ako se netko ozlijedi,

propuca, Sasà Chiatti nije imao ništa s tim.

Fabrizio Ciba se vrzmao između šatora razmišljajući o

Bocchijevim riječima. Ta budala nije bila posve u krivu. Kućni

pornić mogao mu je donijeti nevjerojatnu reklamu i možda bi

prodaja njegovih romana opet krenula naveliko. Zanemari li se da bi

mogao također postati seksualni idol, što nikome nije bilo mrsko.

Tog su trena predsjednik uprave Martinellija, Matteo Saporelli

i kritičar Trepeti izašli iz jednog šatora u kolonijalnim odijelima. U

kratkim hlačama, košulji kaki boje i s plutenim šeširom poput

nekadašnjih istraživača. U rukama su držali goleme puške i gledali u

njih kao u predmete s drugog planeta.

Lov na lava otpada.

Simona Somaini izronila je iz šatora za lov na lisicu, u

hlačama koje su joj obavijale noge i guzu kao druga koža i u

crvenom sakoiću, raskopčanom tek toliko da otkrije stiješnjene sise.

U stopu ju je slijedila živina s bradicom i repićem, u vojničkoj

maskirnoj odori i s puškom pumpericom ispod ruke.

Fabrizio je tu živinu već negdje vidio. Vjerojatno nekakav

sportaš.

Pisac je napravio par koraka i zatekao se pred Laritom. Došlo

mu je da je zagrli, ali se suzdržao.

I pjevačici kao da je bilo drago što ga ponovno vidi. „Posvuda

sam te tražila. Pa gdje si nestao?”

Ciba je učinio ono što mu je išlo nekako najprirodnije: slagao

je. „Tražio sam tebe. Čuj, što ćemo? Nemoj mi reći da želiš

sudjelovati u toj lakrdiji?”

„Ja? Pa jesi li lud? Ja podržavam pokret za oslobođenje

životinja.”

„Bravo, tako treba!” Cibi je laknulo. „Bjež’mo onda odavde.”

Ona ga pogleda u čudu. „Ja ne mogu otići, moram pjevati...

Zato sam ovdje.”

Fabrizio je nastojao prikriti razočaranje. „Imaš pravo. Smetnuo

sam to s uma, ali...” Nije uspio dovršiti rečenicu, jer se ispred njega

na stražnje noge propeo bijeli lipicanac, s Chiattijem u sedlu.

Poduzetnik je vukao uzde nastojeći umiriti životinju, koja je

poskakivala sad lijevo sad desno. „Što ćete vas dvoje tu? Zašto se

niste presvukli? Imam jednog slona s polupraznom košarom.”

Larita mahnu rukom u znak odbijanja. „Ja sam protiv lova.

Nikad ne bih pucala u tigra.”

Nekretninac se nagnu preko sjajna vrata svog konja, kako ga

ne bi čuli ostali uzvanici. „Pa tko će u koga pucati? To je igra. A i

tigrica boluje od raka debelog crijeva. Ostalo joj je još mjesec dana

života, u najboljem slučaju. Samo biste joj učinili uslugu. To je

običan izlet. Pa kad ćete opet imati ovakvu priliku? Hajde...”

Okrenuo se unatrag i zazviždao poput pravog čobanina.

Talijanskim vrtom prolomila se slonovska rika. Iz krošanja

crnika prhnula su jata papiga i vrana. Zatim je tlo počelo podrhtavati.

Iz šumarka je izronio slon, bacajući oko sebe zrake zasljepljujućeg

svjetla. Obojili su ga u narančasto i plavo te preko njega prebacili

pokrov na koji su bile prišivene stotine malenih okruglih zrcala.

Dugačkom je surlom kidao grane s drveća i prinosio ih ustima. Na

hrbat su mu privezali košaru od pletena vrbovog pruća. U njoj je bio

vremešan gospodin s naočalama, u zelenu kaputu i sa smiješnim

pustenim šeširom. U rukama je držao pušku. Pored njega, tinejdžer

kojem su na oči padale tamne šiške. Obojica su se držala za rub

košare i zanjihali bi se sa svakim slonovim korakom. Sitan Filipinac

s turbanom i s bijelim rupcem oko bokova upravljao je životinjom

sjedeći joj na vratu i šibajući je prutom.

„Evo vašeg slona.” Chiatti podignu ruku i Filipinac zaustavi

debelokošca. Poduzetnik se tad obrati čovjeku u košari. „Profesore

Cinelli, molim vas, spustite ljestve. Dobit ćete još dvoje putnika.”

Starac je naciljao puškom u smjeru šume, u potrazi za

tigricom.

„Djede! Djede! Jesi li čuo? Gospodin je rekao da spustimo

ljestve. Da, baš, lakunoć.” Momčić se sagnu, dohvati ljestve od užeta

i spusti ih. „Oprostite, nagluh je.”

Larita u nedoumici pogleda Fabrizia. „Što ćemo?”

Ciba slegnu ramenima. „Ti odluči.”

Larita će tiho, s nelagodom u glasu: „Čini mi se da moramo.

Možda bi bilo nepristojno ostati ovdje. Ali nećemo pucati.” „Ma tko

će pucati.”

41.

Murder je sjeo pored svog vođe, koji je spustio glavu na

koljena, i obgrlio ga oko ramena. „Učitelju, nije sve izgubljeno.”

„Ne brini se, Mantose, uspjet ćemo”, doda Silvietta. Saverio ih

ganuto pogleda. „Razočarao sam vas. Užasno mi je žao. Nemam ja

karizmu.”

Silvietta ga primi za ruku. „Ne, Mantose, imaš nevjerojatnu

karizmu i nikad nas nisi razočarao. Ti si dao smisao našem životu. A

mi te nikada nećemo iznevjeriti, uvijek ćemo biti uz tebe.”

Murder kleknu i upita: „Tko je karizmatični otac?”

Mantos od nelagode odmahnu glavom. „Daj... Prestani.”

Murder se uspravi. „Tko je sastavio Zapovijedi Zla?”

„Ti!” Silvietta pokaza vođu.

„Tko nas je podučio Liturgiji Tame?”

Mantos duboko udahnu i reče: „Ja.”

Zombi je trčao između šatora.

Vladao je kaos. Ljudi su škrgutali zubima dok su pokušavali

navući jahaće čizme. Nekoj je staroj ponestajalo kisika, kako se

utegnula u ljubičasti svileni sari, kao pastrva u foliju za namirnice.

Zamjenik predsjednika pokrajine Lazio, u tri broja premalim

kolonijalnim gležnjačama kretao se kao robot, s golemom puškom u

naručju. Komičar Sartoretti, neprikosnovena zvijezda prvog

programa petkom navečer koja nikako da zakopča hlače orijentalnog

kroja, derao se na hostesu: „Ovo je 46. Ja nosim 52.”

Zvijer je jednim skokom prešla preko Paola Bocchija koji je,

ispružen na zemlji, blijed i oznojen, gledao u nebo kao da razgovara

sa Stvoriteljem i ponavljao poput mantre: „Molim te... Molim te...

Molim te...”

Zombi je, koliko ga noge nose, otrčao dalje, sve do talijanskog

vrta.

Silvietta i Murder sjedili su za jednim stolom u vrtu i jeli pizzu

smotanu u štrucu, punjenu skutom i špinatom.

Sotonist se zaustavi, zadihan od napora. „Što vas dvoje još

radite ovdje?”

Silvietta usta. „Ništa od vjenčanja. Sudjelovat ćemo u misiji,

do kraja.”

Ustao je i Murder. „Oprosti. Shvatili smo.”

Zombi nikako da dođe do daha. „S vama... ne... razgovaram.

Gdje je Mantos?”

„Otišao je do švedskog stola da si napuni tanjur.”

Silvietta ga uhvati za nadlaktice. „Shvaćaš? Nećemo vas

ostaviti same. I mi ćemo se ubiti.”

„Da, da, dobro... Ne vjerujem vam.”

Silvietta položi ruku na prsa. „Kunem ti se. Imao si pravo,

ponijeli smo se kao govna. Ali ti si me prizvao pameti.”

Tog se trena pojavi Mantos, s tanjurom do ruba punim raviola

punjenih rakovicama. „Zombi! Vratio si se?”

Sljedbenik je htio prozboriti, ali još uvijek mu je manjkalo

zraka. „Larita... Larita...”

„Što?” upita vođa Zvijeri. „Larita što?”

„Otišla je... u lov... na tigra!”

Početak safarija

42.

Što zbog ovog, što zbog onog, lov je počeo s dva sata

zakašnjenja u odnosu na predviđeni raspored.

Sunce je zalazilo iza stabala na uzvisini utvrde Antenne

odnoseći sa sobom sve boje, no zahvaljujući dovitljivu umijeću

korejskog majstora filmske fotografije, Kim Doo Sooa, park se

pretvorio u začaranu šumu. Reflektori snage deset tisuća vata,

kamuflirani među raslinjem, neprirodnim su svjetlom preplavili

debla obrasla srebrnastim lišajem, gljive i stijene zelene od

mahovine. Niska i gusta magla, stvorena strojevima za dim,

prekrivala je nisko grmlje i livade gdje su brstili gnuovi, kozorozi i

losovi. Tisuće svjetlećih dioda razbacanih u travi palile su se i gasile

kao rojevi krijesnica. Dvanaest divovskih ventilatora skrivenih na

uzvisinama proizvodilo je blag povjetarac pod kojim su lelujale vlati

na tratini gdje su se odmarali jedna obitelj mrkih medvjeda i star

slijepi nosorog, između ljuljački i tobogana prekrivenih bršljanom.

Psi i jahači u lovu na lisicu već su zamakli iza brežuljaka na

istoku.

Afrički hajkači, za kojima su lovci išli pješice, pretraživali su

svaki kvadrat livade u potrazi za lavom.

Slonovi su se udaljavali od vile. Jedan iza drugoga,

debelokošci su prepleli surle s repom prethodnika i sporo ali

nezaustavljivo napredovali prema močvarnom području na

sjeverozapadu, gdje se navodno skrivala Kira, albino tigrica.

S terase Kraljevskog ljetnikovca, Sasà Chiatti dalekozorom je

promatrao družine koje su ulazile sve dublje u njegovo golemo

imanje.

Sve je tamo bilo njegovo. Od stoljetnih borova, preko

napasnog bršljana, sve do najmanjeg mrava.

Vrijeđali su ga, ismijavali, nazivali ga ludim megalomanom,

primitivnim skorojevićem, lopovom, ali on se ni na koga i ni na što

nije obazirao. I na koncu je pobijedio. Svi su mu došli odati počast u

njegove dvore.

Na terasi mu se pridružila Ecaterina Danielsson. Presvukla se,

i sad je bila u korzetu od smeđe kože koji joj je stezao tanak struk.

Ramena je omotala stolom od srebrne lisice. Na nogama je imala

čizme. Nosila je dvije kristalne čaše.

Manekenka mu pruži vino. „Hoćeš?”

Sasà zažmiri i pomirisa vino. Suptilan, ugodan, prozračan

miris bio je onaj pravi. Navlažio je usne. Suh, topao i blago taninski

okus. Zadovoljno se nasmiješio. To nije moglo biti ništa drugo osim

Merlota iz Aprilie. Nadušak ga je iskapio.

Ecaterina ga odostraga obujmi oko struka. „Kako se osjećaš?”

Ispivši vino, on baci čašu iza sebe. „Kao osmi rimski kralj.”

43.

Mantos, Murder, Zombi i Silvietta, u konobarskim odorama,

stupali su pjeskovitim i mekim tlom posutim lokvama i baricama

vode. Sve je vrvjelo od komaraca, mušica, crva, muha, vretenaca i

gomile odvratnih životinjica koje su se skrivale među trskom,

papirusom i lotosima.

Mantos je izgubljeno gledao oko sebe. „Ja se ove močvare ne

sjećam... A vi?”

„Ne, ni ja”, odgovori Murder promatrajući svoje blatnjave

cipele.

„Ja sam kao mali bio nekoliko puta. Tata me dovodio

nedjeljom, nakon što bismo otišli čuti papu. Sjećam se da su tu bili

vrtuljci, ali ne i močvara.”

„Idemo li u pravom smjeru?” upita Silvietta. Zapravo joj to i

nije bilo naročito važno. Morala se pomiriti sa Zombijem. Bila je na

začelju i hodala pognute glave.

„Mislim da idemo. Vidio sam da su krenuli na sjever.” Mantos

je pretekao Murdera i nastavio na čelu kolone. Za naprtnjaču je

zavezao Durandal. „Ali, kakvo je ovo drveće? Baš je čudno.”

Stabla uvijenih debala zarivala su stotine dugačkih i tamnih

pipaka u pijesak. S njih su ih promatrale cijele kolonije majmuna

zamoraca.

Murder otjera muhu metalne boje. „Pf... Valjda masline.” „Što

to govoriš? To su mangrovi. Nikad ih nisi vidio u dokumentarcima?”

zafrktala je Silvietta.

Mantos je pomalo gubio dah. „Čekajte... Ali, zar mangrovi

rastu u kontinentalnoj klimi?”

Murder prasnu u smijeh. „Ako nešto ne znaš, ne spominji to.

Nismo mi u kontinentalnoj klimi, nego umjerenoj.”

Mantos pokaza prema njemu, rukom ispružena dlana, okrenuta

uvis. „Čuj ti njega. Stigao je The Professor. Upravo si pobrkao

mangrove s maslinama.”

„Hoćete li se vas dvojica prestati svađati? Idemo, komarci će

me živu izjesti”, reče Silvietta i udalji se kako bi došla do Zombija.

Sad je hodala uz njega. „Slatkiću, znam da se jako ljutiš, baš jako, ali

ne možeš mi se duriti sve dok se ne ubijemo. Ovo su nam posljednji

sati i radimo najvažniju stvar u životu i moramo biti složni i

prijatelji. Molim te da mi oprostiš, nagradi me barem jednim

smiješkom. Jesam li ili nisam tvoja najbolja prijateljica?”

On je promrmljao nešto što je moglo biti „da”, jednako kao i

„ne”.

„Daj, molim te. Znaš koliko si mi drag.”

On iz mulja iščupa trstiku. „Povrijedila si me.”

„Molila sam te da mi oprostiš.”

„Zašto mi nisi rekla da ćete se vjenčati?”

„Zato što sam budala. Rekla bih ti, samo me bilo sram. Da nije

iskrsnula ova misija, molila bih te da mi budeš kum.”

„A ja ne bih pristao.”

Ona se nasmija. „Znam... Molim te, nemoj reći Mantosu da

smo se htjeli vjenčati, to bi ga previše pogodilo.”

„U redu.”

„Može sad smiješak? Samo jedan, mali majušni?”

Zombi je na tren okrenuo glavu prema Silvietti, i osmijeh

kratkotrajan poput zamaha krila proletio mu je licem, da bi ga

odmah potom prekrila kosa.

Lov

44.

Fabrizio Ciba u mladosti je bio prilično vješt jedriličar. Na

katamaranu je preplovio Jadran, a na jedrilici s dva jarbola došao je

sve do Ponze. Na tim se plovidbama borio s nevremenom i olujama i

nikada, ni jedan jedini put, nije patio od morske bolesti. Ali zato

sada, u toj jebenoj košari na slonovim leđima, bilo mu je divljački

zlo. Držao se za rub nosiljke i u želucu osjećao kanapee s rakovicom

i tjesteninu kako plivaju u Jimu Beamu.

To mu nije trebalo. Upravo sada, kad je mogao biti s Laritom,

osjećao se kao ispljuvak.

Pjevačica se zagleda u njega. „Nekako si mi blijed. Je li ti

dobro?”

Pisac zatomi podrigivanje puno kiseline. „Ne, nije ništa, samo

blaga glavobo...” Nije uspio dovršiti rečenicu, jer ga je u zatiljak

tresnula puška profesora Cinellija.

Ciba se okrenu prema starcu. „Dosta je bilo! Ovo je već treći

put da ste me udarili u glavu. Pripazite malo.”

Savršeno gluh, starac ga nije zarezivao i dalje je mahao

oružjem lijevo i desno, nišaneći u šikaru oko karavane.

E to nam je bio zajeb, da poslušamo Chiattija.

Ne samo što su bili nagurani u onaj jedan jedini uzburkani

metar kvadratni sa senilnim starcem, nego je njihov slon k tome bio

na čelu karavane i stoga je trebalo paziti i na niske grane. No

suptilnije su brige morile pisca. Imao je dojam da je izgubio nešto od

svoga sjaja i da nije briljantan kao inače. Možda je Larita bila samo

ljubazna kad mu je obećala da će se opet vidjeti, kao što je pristala

sudjelovati u lovu samo zato da ne ispadne nepristojna prema

Chiattiju. Nevjerojatno, no činilo mu se da je opet šeprtljavi

tinejdžer kakav je bio u srednjoj. Tada nije bio kao danas poduzetni i

drski Ciba, stari slalomaš, slobodni strijelac, nego nespretni dečkić s

busenom raskuštrane kose i dioptrijskim naočalama koji se skrivao u

prevelikim vestama rasporenih rubova i zamrljanim hlačama. Svaki

put kad bi se pokušao zbližiti s nekom curom, to je bila čista

katastrofa. Smišljao je zamršene planove ne bi li je upoznao tako da

to djeluje što je prirodnije moguće. Mrzio je pokazivati osjećaje,

djelovati slabo, i zato je htio da uvijek one naprave prvi korak.

Vrebao je u zasjedi pred kućom svog plijena i pravio se da se

slučajno zatekao tamo. Namjerno ju je ignorirao ili čak bio grub

prema njoj, u nadi da će privući njezinu pozornost. Zamišljao je

duhovite dijaloge u stilu Woodyja Allena u kojima bi o sebi stvorio

sliku neodoljivog šeprtlje.

Sad, uz Laritu, osjećao se smeteno i nespretno kao kad je bio

tinejdžer.

„Sagni se!” viknula je pjevačica.

Ciba je iskrivio glavu i za dlaku izbjegao granu koja im je

presjekla put. Cinelli ga je udario posred lica, izgubio naočale i

okrenuo se oko svoje osi, zabivši vrh puščane cijevi Fabriziu pod

pazuh.

„Jao, majku mu... Prestanite s time!” Pisac mu istrgnu pušku iz

ruke. „A i napunjena je. Da slučajno opali, ubili biste me!”

Momčić je uzeo djeda u zaštitu. „Što si vi umišljate, tko ste?

Kako se samo usuđujete! Okomit ćete se na starca?”

Larita unuku pruži rupčić. Dečko je tapkao njime po

ogrebotinama na starčevu licu, a ovaj je sve stoički podnosio, ne

ispustivši ni zvuka.

Odostraga se netko zaderao: „Halo! Mrdnite se više! K’o da

smo u povorci na sprovodu.”

Ciba se okrenu prema slonu iza njih. U košari su bili Paco

Jiménez de la Frontera i Milo Serinov sa svojim ženskama.

Fabrizio im dade znak da se smire. „Jesmo li možda mi krivi?

Pa Indijac vodi slona.”

„Ma kakav Indijac, Filipinac je. Svejedno, reci mu da se

pokrene”, dobacila je Mariapia Morozzi, bivša televizijska hostesa

zaručena za ruskog vratara.

Larita se okrenu. „Zar ne vidite da je to slon? Ako si htjela

jurnjavu, trebala si u lov na lisicu.”

„¡Yo te quiero, señorita! Za Majka Bosja de Guadalupe! Mrdni

to dupe!” zaurlao je argentinski nogometaš. Imao je zapiljen pogled i

razvučen osmijeh čovjeka koji pretjeruje s kokainom.

Ciba se umiješa da obrani djevojčinu čast: „Hej, draškane!

Smiri se. Ne budi nepristojan!”

„Oprosti, samo pequeña šala...” Paco Jiménez se nervozno

nasmija i poljubi svoju djevojku Taju Testari.

Glas doviknu s trećeg slona: „Oprostite? Ima li netko

Aviomarin?” Bio je to Fabiano Pisu, poznati glumac iz sapunica.

Zelen kao grašak, iskolačio je oči. S njim su košaru dijelili njegov

dečko, modni kreator marokanskog podrijetla Khaled Hassan,

urednik igranog programa na RAI-ju Ugo Maria Rispoli i filmska

agentica Elena Paleologo Rossi Strozzi. „Onda? Ima li netko

Aviomarin?”

„Ne... Imam Mars”, javi se Milo.

U košari četvrtog debelokošca vjerojatno su bili Cachemire i

njegovi iz Animal Deatha, rock metal grupe iz Ancone, najvećeg

iznenađenja festivala Castrocaro za mlade nade. No činilo se da je

košara prazna. Virila je samo jedna vojnička čizma. Četvorka je

zaronila na dno, dokrajčena alkoholom i mješavinom psihofarmaka.

Sve vas mrzim, reče u sebi Fabrizio Ciba.

Osjećao se ranjivo i zbunjeno kao crni useljenik u uredu

policijske uprave za dozvole boravka. Bio je u kavezu, na leđima

slona. Njegova se tajna sastojala u tome da bude dovoljno blizu

životu, tako da sa sarkazmom može promatrati strahotu ljudskoga

roda, ali nikada unutra. Sad se, međutim, nalazio usred tog cirkusa i

nije se osjećao nimalo drukčijim od svih tih klaunova. A i pred

Laritom se brukao sve u šesnaest. Bilo mu je bolje da šuti, u

misaonoj pozi pisca.

Svrnuo je zamišljen pogled na zatiljak Filipinca, koji je uporno

šibao životinju po vratu. Staza je bila sve uža i mračnija, a od tigrice

ni traga ni glasa. Posljednje su se zrake sunca probijale do žbunja i

čulo se čudno glasanje, nije se moglo razaznati je li ptičje ili

majmunsko.

S trećeg je slona dopro plačljiv jauk. Pisuovo lice poprimilo je

boju okera. „Dajte, molim vas, dajte mi jedan... Aviomarin...

žvakaću... bananu... umirem.”

„Evo ti njega opet!” izgubila je strpljenje Rusova djevojka.

„Sporo shvaćaš, ha? Nemamo!”

„Vama je do šale, ali ja...” Nesretnik nije uspio dovršiti

rečenicu, jer mu je na usta navro mlaz žute bljuvotine koji je završio

za vratom vodiča. Filipinac se okrenu. „Mrtvu ti mamu!” reče i

strese s turbana salatu od lignjica i školjki rumenki. „Fuj, odvratno!”

Pa jednim trzajem zapešća ošinu po licu glumca sapuničara.

„Aaaaa!” zaurlao je Fabiano strmoglavivši se iz košare, da bi

pljusnuo u lokvetinu pod slonovim nogama.

„Hombre u moru!” dreknu Paco Jiménez de la Frontera.

Osim Khaleda Hassana, koji se razmahao prema palom

draganu, nitko nije previše mario za sudbinu sirotog Pisua. Za to su

vrijeme slonovi, u svojoj drevnoj mudrosti, dalje sporo stupali,

prepuštajući zvijezdu Markize od Cassina na milost i nemilost

životinjama iz parka.

45.

Vođa Zvijeri Abadonovih bio je pun energije, išao je ravno u

smrt i njegove su Zvijeri opet bile uz njega. Okrenuo se da im kaže

da zapjevaju himnu da umilostive Sotonu i ugledao Murdera i

Silviettu kako bezbrižno koračaju držeći se za ruke, kao da su na

izletu.

Murder je pravi sretnik, reče Mantos u sebi.

U četrdeset godina života, Saverio Moneta nikad nije doživio

da ga netko tako voli. Prije Serene, vođa Zvijeri imao je samo

nekoliko avantura, u mračnim godinama ekonomske škole.

Beznačajne vezice, od nekoliko tjedana, tek toliko da budeš s nekim,

jer ako imaš curu ispast ćeš manji šmokljan u očima školskih kolega.

Nije se radilo toliko o vezama koliko o savezima uzajamne pomoći.

No Serenu Mastrodomenico zapazio je čim je dobio posao u

salonu namještaja. Onako preplanula i mršava, neodoljivo ga je

podsjećala na Lauru Gemser, glumicu iz Crne Emanuelle. Njegov

pubertetski masturbatorski topos.

Bio je lud za Serenom, ali jednostavno nije vidio načina da je

dobije. On je bio zadnji mulac iz računovodstva, a ona gazdina kći.

Paradirala je hodnicima salona poput božice u minici, a Saverio je

sanjao samo o tome da razgovara s njom, da je pozove na večeru uz

jezero Bracciano. No ona ga u prolazu ne bi udostojila ni jednog

jedinog pogleda. Premda je prolazila pored njega svaki dan, nije ga

nikad ni primijetila. A tako je i trebalo biti. Zašto bi profinjenu

svjetsku ženu trebao zanimati nikogović poput njega? Takav koji ni

auto nije imao za odlazak na posao. Koji je izgubio vid čitajući

knjižurine o tajnama templara i Bermudskog trokuta?

Jedne večeri, Saverio je bio u uredu da po enti put provjeri

polugodišnji završni obračun. Kolege su otišle kući i bio je sam

samcat u salonu. Kupio je trokut pizze s gljivama i kozicama i svako

bi toliko zagrizao, pazeći da ne zamrlja registre. Imao je slušalice, iz

kojih je iz sve snage treštao Wagnerov Walkürenritt.

U jednom je trenutku podigao pogled. Preko puta, vrata ureda

Egista Mastrodomenica bila su otvorena i u sobi je gorjelo svjetlo.

To nije mogao biti stari. Otišao je u Vercelli na Sajam

rustikalnog namještaja.

Lopov se ušuljao, a on to nije primijetio? Već je htio nazvati

zaštitarsku službu, kad je iz sobe izašla Serena s gomilom vrećica u

ruci, očito nakon šopinga. Saveriu Moneti srce se rasprsnulo u

prsima. Drhtavih je ruku skinuo slušalice i bojažljivo podigao ruku

na pozdrav, koji ona nije ni uzvratila. No zatim se vratila i nakrivila

glavu da ga bolje promotri. „Sam samcat?”

„Pa... da...” uspio je protisnuti, nastojeći ostati uspravan na

stolcu.

Ušla je u ured računovodstva i pogledala oko sebe kao da želi

provjeriti da doista nema nikoga. Saverio je nikad nije vidio tako

skockanu. Sigurno je bila kod frizera, a na sebi je imala ružičastu

trenirku pripijenu poput zmijske kože, patentnog zatvarača dobrano

spuštenog tako da otkriva dekolte, i bijele kožne čizme do koljena. S

ušnih resica visjela su joj dva zlatna koluta velika kao CD. „Dosadno

ti je?”

„Ne”, ispalio je Saverio kao iz topa, no onda je pomislio da se

nitko pri zdravoj pameti ne zabavlja pregledavajući polugodišnji

obračun, pa se ispravio: „Malo... Ali ionako sam uskoro gotov.”

Ona je prošla rukom kroz kosu i upitala ga: „Da ti popušim?”

Saveriu se učinilo da ga je pitala hoće li da mu popuši. Ali

sigurno je krivo čuo. Vjerojatno ga je pitala hoće li da mu nešto

naruči.

„Ovamo ne dostavljaju, predaleko je...”

„Pitala sam te da l’ da ti popušim.”

Saverio nije vjerovao svojim ušima. Možda su na pizzi bile

lude gljive.

I dalje je gledao u nju razjapljenih usta, kao idiot.

„Onda?” Žvakala je žvakaću i ponovila pitanje baš kao da ga

pita hoće li da nešto naruči.

„Molim?”

„Hoćeš ili nećeš?” Sereni je to već pomalo dodijalo.

„Molim?” Saveriu se um posve zablokirao.

„Ne znaš što je to? Pušenje je spolni čin u kojem ja stavim u

usta tvoj pimpek i cuclam ga.”

Zašto mu je to radila? Što joj je on skrivio?

Očito. Bila je to zamka, da ga može optužiti za seksualno

napastvovanje, kao u američkim filmovima.

„Dobro, shvatila sam.” Serena je obišla njegov radni stol,

kleknula i šćućurila se, odmaknula kosu s lica, izvadila iz usta

žvakaću i pružila je njemu. „Pridrži mi je, molim te.”

Saverio je stisnuo žvakaću među prstima, dok je kći njegova

šefa, s hladnokrvnom spretnošću bolničarke koja ranjeniku skida

odjeću, otkopčavala remen na njegovim hlačama i otvarala mu

rasporak.

„Moglo bi ti se svidjeti.” Spustila mu je gaće i bez komentara

mu promotrila pimpek. Zatim ga je primila desnom rukom,

odvagnula ga i stisnula kao što bi se stisnulo kravlje vime. Ljevicom

ga je pak uhvatila za mošnje i vrtjela mu testise dlanom kao da su

dvije kineske kuglice protiv stresa.

Raskrečenih nogu, Saverio se držao za naslon za ruke svog

stolca, s prestravljenim izrazom na licu. Bilo je nevjerojatno to što je

ta žena izvodila s njegovim reproduktivnim aparatom.

No to nije bio kraj predstave. Serena je razjapila usta, malenim

zašiljenim jezikom navlažila je usne i zatim ga cijelog progutala, do

jaja. Saverio je bio tako obuzet strahom da nije ni uživao, no potom

je bilo dovoljno da mu do mozga dopre činjenica da Serena

Mastrodomenico drži u ustima cijeli njegov kurac, pa da iscijedi iz

njega naprasan i neugodan orgazam.

Ona je nadlanicom obrisala usta, pogledala ga u oči i glasom

koji je odavao zadovoljstvo upitala: „Čuj, je l’ bi sutra sa mnom do

Ikee?”

On je samo odgovorio: „Da.”

To je bilo prvo „da”. Prvo u beskonačnu nizu.

Od toga dana, Saverio Moneta iz skromna računovođe

prometnuo se u šerpu tijekom Sereninih haranja trgovačkim

centrima, u vozača njezina terenca, potrčka, nosača, dostavljača,

vodoinstalatera, majstora za popravke satelitske antene, muža i oca

njezine djece.

Ali, bilo je to prvo i posljednje pušenje koje mu je Serena

priuštila u deset godina suživota.

Mantos promotri Murdera i Silviettu.

On visok i krupan, a ona tako sitna. Ona se pravila da ga gura

nogom kako bi ga pokrenula. A on se smijao i namjerno zastajkivao.

Saverio se pokuša sjetiti neke šetnje sa Serenom. Nikad nisu

prošetali zajedno. Možda po Ikei. On je gurao kolica, a ona je išla

ispred njega i razgovarala mobitelom.

Ovo dvoje, naprotiv, kad bih ih čovjek pogledao, odmah je

bilo jasno da su saveznici. Otkako su se upoznali u vlaku i poveli

razgovor o svojim strastima, heavy metalu i klubu Lazio, više se nisu

razdvajali. Ako je jedno pročitalo neku knjigu, i drugo ju je moralo

pročitati. I to kako su se dodirivali, kako bi se samo okrznuli. Znali

su da mogu računati jedno na drugo.

Kao da mu je netko skinuo povez s očiju, pojmio je strahotu.

Dvoje mladih koji se vole nagovorio je da se ubiju zbog problema

koji je bio isključivo njegov.

Ti ne vjeruješ u ljubav, oni vjeruju. Ti mrziš, oni ne.

Oštra mu se pandža zarila u grlo i odande se spustila sve do

srca. Usporio je korak. Skinuo je s leđa naprtnjaču, koja kao da je

bila puna kamenja.

„Vidiš ti njih?” Zombi je koračao pored njega.

Mantos nije uspio protisnuti ni riječ. Grlo mu se posve

stisnulo. Zinuo je i smeteno se zagledao u svog sljedbenika.

„Pusti ih. Oni nisu kao mi. Oni žive u svjetlu, mi u tami.”

Mantos proguta slinu, ali grlo mu se i dalje stezalo. Zbunjeno

se osvrnuo oko sebe. Nedostajalo mu je zraka. Ona mu je pandža sad

razdirala pluća.

„Još stigneš. Pusti ih, nek idu.”

Saverio se objesio Zombiju za ruku kao da se ne može držati

na nogama. Žmirkao je vlažnim očima i pogledao ga. „Hvala.”

S ono malo daha što mu je ostalo, dozvao ih je: „Vas dvoje,

dođite.”

Murder i Silvietta priđoše. „Što je? Nije ti dobro?”

Saverio stavi ruke u džepove, pokuša smisliti neku smislenu

izliku, ali bio je previše uznemiren, udahnuo je i uspio reći samo:

„Idite kući, hajde.”

Murder je istegnuo vrat, kao da nije dobro čuo. „Kako?” „Idite

kući. Bez puno priče.”

„Zašto?”

Budi opak. Ti si Sotonino čedo.

„Niste dostojni biti Zvijerima Abadonovim.”

Murder je problijedio. „Što smo skrivili?”

Vođa Zvijeri stisnuo je šake u džepovima. „Gadite mi se. Vas

dvoje se volite. Ljubite. Trebate se hraniti mržnjom, a vi ste puni

ljubavi. Bljuje mi se od vas.”

Silvietta je mahala glavom gledajući u Zombija. „Rekao si mu

za vjenčanje... Ali zašto? Molila sam te da mu ne kažeš.” Mantos

pogleda Zombija, ne shvaćajući. O čemu ona to govori? Upravo ga

je htio pitati, kad ga je sljedbenik preduhitrio: „Da, rekao sam mu da

se hoćete vjenčati. Nisam mu to mogao zatajiti.”

O Bože, htjeli su se vjenčati. Zašto mi ništa nisu rekli?

Murder mu uputi pogled pun krivnje. „Pokušao sam ti reći...”

Nisu se usudili.

„...ali... predomislili smo se, časna riječ. Ne želimo vjenčanje.

To je bila pizdarija, bezveze. Želimo ostati uz vas, do kraja.”

Mantosu je došlo da ih zagrli. „Raskinuli ste sotonistički

savez. I zato vas ja, vođa Zvijeri Abadonovih, izbacujem iz sljedbe.”

Da bi to izgovorio na pravi način, prizvao je svu zlobu što ju je nosio

u tijelu, no pritom je otkinuo i dio srca.

„Ne možeš tako. Nije pošteno.” Silvietta je zajecala i pokušala

ga primiti za ruku.

Mantos je ustuknuo tri koraka i djevojka je pala na koljena.

„Što je pošteno, o tome ja odlučujem. Naređujem vam da odete.”

Tad se obrati Zombiju: „Hajde, idemo mi.”

Murder zagrli Silviettu. „Ne plači, dušo.”

Ono što je ostalo od Zvijeri Abadonovih zaputilo se prema

šumi više se ni ne osvrnuvši.

46.

„Ovako sporo se ne ide ni u osam navečer na Nevskom

prospektu”, reče Milo Serinov Pacu Jiménezu.

„Imaš razón, hombre. Sad tebi pokasem.” Vođa navale se

nagnu preko ruba košare prema vodiču. „Eh... niño...” Filipinac se

okrenuo i pogledao uvis. „Ha?”

„¡Descánsate!” Vođa navale je snažno odgurnuo nesretnika,

koji je izgubio ravnotežu i nestao u grmu kupina ni ne pisnuvši.

Poslovično okretan, Paco je skočio slonu za vrat i šakama se obrušio

na glavu debelokošca. Životinja je zakolutala okom velikim poput

tave i odmjerila nogometaša, ali ovaj nije prestao. Tad je podigla

surlu, snažno zarikala i dala se u trk. Paco, Milo i njihove djevojke

uzbuđeno su vrištali.

Ciba je iza sebe spazio slona kako ide ravno na njih poput

lokomotive bez kočnica, a onda su se životinje počele naguravati.

Košare su se ljuljale kao lude.

„Koji kurac izvodite?” prodrao se pisac, koji je zamalo pao na

tlo.

„Mičite se, pužovi!” Milo Serinov izvrsno se zabavljao.

„Pušćajte nas da prođemo”, zakričala je Taja Testari, ali grana

stoljetna hrasta pogodila ju je točno u hrbat nosa i mlaz krvi obojio

je grimizom haljinu Mariapie Morozzi. „Aaaa! Kako boli!” vrisnula

je manekenka i skljokala se na dno košare.

„Jedno manje!” vikao je Ciba, koji je izgubio svoj intelektualni

stav i obuzimalo ga je uzbuđenje.

I Paco kao da je bio opsjednut. Ništa ga nije moglo zaustaviti.

„¡Ándale! ¡ Ándale con juicio!” I upravo dok ih je preticao, desetak

metara dalje, brza kao crvena munja, put im je presjekla lisica, koja

je tko zna kako uspjela zeznuti svoje lovce.

Kad je prošla, svi su zavrištali: „Lisica! Lisica!”

„Ovo je lov na tigra. Odakle sad tu lisica?” upita Larita.

Stari Cinelli probudio se iz kome i smjesta je dohvatio pušku s

dna košare, pridruživši se zboru: „Lisica! Lisica!” Pa je nasumce

zapucao u šiblje.

Meci su fijukali na sve strane.

Pjevačica se šćućurila pokrivši uši rukama, a Ciba je zgrabio

puščanu cijev i pokušao istrgnuti oružje starom senilcu, koji nije

prestajao stiskati okidač. Jedan je metak pogodio metalnu kopču

košare na leđima slona na začelju. Remen se otkopčao i rock-metalci

iz Ancone su se prevrnuli. Pali su ravno u koprivnjak.

Cinellijeva se puška napokon ispraznila. Starac pogleda oko

sebe. „Jesam je, ha? Jesam je?”

Slonovska se utrka nastavljala i rušila je sve pred sobom.

Grane, oborena stabla, grmlje.

S njihove lijeve strane, iz šume, prolomio se jeziv krik. U

sedlu pastuha, Paolo Bocchi galopirao je i mahao sabljom kao husar

u bici za Marengo. Projurio je pored slonova i pretekao ih uz povik:

„Savoia ili smrt!” Na sebi je imao samo jahaće hlače. Gola su mu

prsa bila izgrebena granama i trnjem. Prolazak konja još je više

uznemirio slonove i ubrzali su trk. Jureći kao vjetar, kirurg je

preskočio živicu i nestao u šumi. Trenutak poslije, debelokošcima

između nogu fijuknuo je čopor pasa koji su zavijali u potjeri za

Bocchijem i lisicom. Slon kojega je vodio Paco Jiménez od straha se

iznenada ukopao u mjestu. Vođa Romine navale poletio je kao

metak zajedno s košarom, i nestali su među raslinjem.

Iz šumske tame odjeknuo je zvuk lovačkog roga. A topot

kopita bio je sve bliži. Iz suprotnog smjera stvorilo se odjednom

trideset osam jahača u crvenim sakoima žednih lisičje krvi. Prekasno

su ugledali slonove koji su im prepriječili put. Mnogo je jahača

popadalo, druge je konj, sa stopalom zaglavljenim u stremen, vukao

kilometrima. Rijetki su iz toga izašli čitavi.

Slon koji je nosio filmsku agenticu Elenu Paleologo Rossi

Strozzi, marokanskog kreatora i urednika igranog programa na RAI-

ju, prevrnuo se kao A112 Abarth na velikom zavoju rimskog brijega

Monte Mario.

Fabrizio Ciba, još uvijek na leđima slona, shvatio je da je

vodič Filipinac u međuvremenu nestao. Pokušao je zaustaviti

životinju udarcima kundaka, no ona je naglo skrenula i pojurila

prema najgušćem dijelu šume. Stari Cinelli zavrtio se oko svoje osi,

poletio unatrag, odbio se o slonovu stražnjicu i ostao visjeti obješen

za rep. Unuk se tad odlučio na junački i istodobno očajnički pothvat.

Izašao je iz košare i, držeći joj se jednom rukom za rub, drugom je

pokušavao uhvatiti djeda. Starac je primio unuka za ruku. „Vuci,

vuci!”

Obojica su se strmoglavila u žbunje veprine.

Ciba i Larita ostali su sami na leđima pomahnitale životinje.

47.

Olakšanje i bol stapali su se u izmučenoj Mantosovoj duši, dok

se probijao kroz trske što su rasle uz močvaru. Zombi ga je šutke

slijedio.

Otkako su ostavili Murdera i Silviettu, nijedan od njih više nije

ni glasa ispustio.

Vođa Zvijeri i dalje ih je vidio pred sobom, kako stoje

zagrljeni i gledaju za njima dvojicom, dok odlaze.

Sjetio se proročanskih riječi Kurtza Minettija. „Zvijeri

Abadonove su beznačajna pojava u svijetu sotonizma. Gotovo je s

vama.” I nije pogriješio, situacija je bila beznadna. Ostali su bez dva

bitna elementa u ekipi, a plan za ubojstvo Larite bio je pun rupa. Još

ga je nešto kopkalo. Zašto se Zombi htio ubiti? Zašto nije otišao sa

svojim prijateljima? Zar njih troje nisu uvijek bili zajedno? Prišao

mu je kao zmija, da mu došapne da pusti ono dvoje.

A da nije dragi naš Zombi potiho prešao u redove Kurtza

Minettija?

Svećenik Djece Apokalipse mogao ga je potkupiti i zadužiti da

sabotira Laritino ubojstvo, kako bi se on obrukao pred sotonističkom

zajednicom. I tako bi mu se Minetti osvetio za odbijanje. A i ona

scena koju je Zombi napravio tamo kod vile bila je čudna.

Mantos zasta praveći se da hvata dah. „Sve u redu?”

Iscrpljen od napora, Zombi se podbočio i kimnuo. Lice mu je

bilo tamnije maslinasto nego inače.

Vođa Zvijeri pogleda ga ravno u oči. „Čuj, a da odustanemo?”

Pitanje je bilo zamka, pokušaj da shvati je li mu sljedbenik gnusna

izdajica. „Možda bismo i mi trebali otići... To je svinjarija, to što

radimo. Nas dvojica, sami, nema šanse da uspijemo. A ako, na kraju,

ne budemo imali hrabrosti za samoubojstvo? Samo riskiramo zatvor.

Ako se sad vratimo kući, na sigurnom smo.”

Zombi nastavi koračati pognute glave. „Ja ne odustajem. Ti,

ako hoćeš, samo daj.”

„Ali zašto? Ne razumijem zašto ti je odjednom toliko stalo do

toga. Obično ti ništa nije po volji. Hoćeš li mi objasniti zašto se sad

hoćeš po svaku cijenu ubiti?”

„Ne želim razgovarati o tome.”

Mantos ga primi za nadlakticu i prijetećim se pogledom

zagleda u njega. „Ne, sad ćeš razgovarati sa mnom.”

„Pusti me.” Sljedbenik se pokuša osloboditi stiska.

„Reci mi. Ja sam tvoj vođa. Naređujem ti.”

Zombi proguta slinu i progovori glasom kao da je odsutan.

„Neku noć sam se odjednom probudio, kao da me netko pretresao.

Mislio sam da je to tata, da mi hoće reći da je mami loše. Ali svi su

spavali. Kao i obično, zaspao sam uz uključen televizor. Prikazivali

su nekakvu kazališnu predstavu, crno-bijelu snimku. Nešto staro.

Stvari kakve daju na trećem programu u četiri ujutro. Dohvatio sam

daljinski i taman sam htio ugasiti, kad je glumac, neki stari

izbuljenih očiju i s kosom preko čela, nešto rekao. Nikad ništa slično

u životu nisam čuo, i od te večeri se sve promijenilo, za mene više

ništa nije imalo smisla.”

Mantos je bio zbunjen. „A što je rekao?”

Zombi je djelovao kao da je u nedoumici da li da odgovori, no

tad će: „Želiš čuti?”

„Da. Naravno.”

„Naučio sam napamet. Kupio sam knjigu. Ali nisam to još

nikome izrecitirao.”

„Daj da čujem.”

„U redu.” Zombi stade raširenih nogu kao da se valovi bola

razbijaju o njegovo tijelo. Zažmirio je, opet otvorio oči, pogledao u

nebo i slomljena, nesigurna glasa izrecitirao: „U posljednje sam

vrijeme - ali ne znam zašto - izgubio svu svoju radost, napustio sve

običajne razonode, a moje raspoloženje zaista je tako očajno da mi

se ovo bajno zdanje, ova zemlja, čini kao jalov prud; ovo čudesno

nebo, ovaj zrak, da, taj sjajni svemir što visi nad nama, taj

veličanstveni svod izrezbaren zlatnim vatrama - sve se to meni čini

kao gnusan oblak kužnih para. Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako

plemenit umom! Tako neizmjeran u sposobnosti! U liku tako

skladan i u kretnji divan! Kako je sličan anđelu u djelovanju! U

shvaćanju na Boga nalik! Ljepota svijeta! Životinjama uzor! A ipak,

što je meni ta kvintesenca praha? Čovjek meni ne pruža užitak –

nemojte se glupo smiješiti - ne, ni žene; nitko.”3

Mantos je ostao bez riječi, a onda se pribrao i upitao: „Ali, tko

je to napisao?”

Zombi šmrknu nosom. „William Shakespeare. To kaže

Hamlet. Meni je gore nego njemu. A kako se osjećam, mogao bih

čak učiniti i nešto dobro... Razmišljao sam o tome... Ali je tisuću

puta teže nego napraviti neku opačinu. A iskreno, boli me kurac da

pomognem šta ja znam... djeci u Africi. Idu mi na kurac jednako kao

i ostatak čovječanstva i zato ću radije okončati sa svim tim, pa nek

me pamte kao odvratnog psihopata koji je ubio Laritu. I ne zaboravi

da si ti to prvi rekao. Sve je tako jednostavno i...” Duboko je

udahnuo. „Tužno. Kako god bilo, ako i ti hoćeš odustati, nema

problema, ubit ću ja pjevačicu. Ali, molim te, brzo odluči, komarci

su mi krv popili.” Mantos se posrami što je pomislio da bi Zombi

mogao biti izdajica. Istina, bio je u groznom stanju, valjda je prestao

uzimati antidepresive. „Zombi, dobro me slušaj. Između nas dvojice

nema više hijerarhije. Nema više vođe i sljedbenika. Ravnopravni

smo. Zvijeri, to smo ti i ja. Dvojac. Tipa Simon & Garfunkel, da se

razumijemo.”

Zombiju su zablistale oči. „Ti i ja. Ravnopravni i ujedinjeni.

Do samoga kraja.”

„Ravnopravni i ujedinjeni. Do samoga kraja”, ponovi Mantos.

Zombi pogleda u nebo. „Već se spustila noć. Idem ja onesposobiti

elektrocentralu.”

„Dobro. Ja ću oteti Laritu, pa se nađemo kod hrama na utvrdi

Antenne. Noćas je mjesečina baš kako treba da se sve okonča.”

48.

Uz zaglušan tresak, golem stoljetni bor srušio se na šumu. Pod

njegovom su se težinom slomile crnike, hrastovi, grmovi lovora, a sa

zemlje se podigao oblak prašine i lišća iz kojega je poput iskonske

more izronio velik slon. Pod nogama životinje što se dala u galop,

tlo je podrhtavalo. Ništa ga nije moglo zaustaviti. Um mu se sveo na

jedan jedini, jednostavan prvobitni nagon: trčati. Njegovo nadaleko

poznato pamćenje bilo je izbrisano i na evolucijskoj se ljestvici

strovalio u bezdane gdje srdele bježe progonjene tunama.

Nije se više sjećao djetinjstva provedena u kavezu na

kotačima. Nije se više sjećao vježbanja u cirkuskoj areni. Nije se

više sjećao naklona uz klecaj, prskanja klaunova, nije se sjećao čak

ni biča i krumpira. Ničega se više nije sjećao, obuzela ga je i

svladala strava. Kakvo je to bilo mjesto, mračno i negostoljubivo?

Kakvi su to stupovi nicali iz zemlje? Kakvi su to mirisi bili? Samo je

morao pobjeći, i trnje, srušena debla, žbunje, korov, ništa ga nije

moglo zaustaviti u trku. Svako toliko svinuo bi svoju dugačku surlu i

uz prodornu, bolnu riku iščupao stablo iz zemlje pa ga odbacio

daleko. Šareni pokrov koji je bio prebačen preko njega sad je bio sav

u dronjcima, a iz dugačke posjekotine na boku krv se slijevala niz

stražnje noge. Jedna mu se grana poput harpuna zabila u desno rame.

Mahao je glavom, s jednim ozlijeđenim i drugim iskolačenim okom

kojemu se zjenica prevrtala kao luda, krčio je sebi put kroz bedem

od raslinja.

Napola uništena košara još mu je bila pričvršćena za hrbat, ali

je visjela ukoso i samo što se nije spustila na bok. Unutra, držeći se

za remenje kojim je slon bio potpasan, Fabrizio i Larita vrištali su

prestravljeni koliko i on.

Životinja je izbjegla hrast, no zamalo se spotakla o korijen

debeo poput anakonde, ali se ponovno osovila i nastavila galopom

ravno kroz grmlje kupine. Preskočila je jarak, napravila jedan korak,

pa još jedan, i odjednom je osjetila da gubi tlo pod nogama.

Pomahnitalo oko zaustavilo se u svojoj vrtnji, slon je od iznenađenja

zinuo i, mašući nogama i surlom, pao niz strminu prekrivenu

raslinjem ne ispustivši ni glasa. Odletio je dvadesetak metara prema

dnu provalije, udario glavom o šiljastu izbočinu stijene, odskočio,

prevrnuo se i zaglavio između dva stabla što su poput rašlji niknula

iznad ponora.

Slomljene kralježnice, sa sve četiri u zraku, životinja se

batrgala ispuštajući jezive krike bola, koji su postajali sve tiši.

Fabrizio je ispao iz košare, pa se i on strmoglavio kroz mrak,

odbačen između grana, povijuša i spletove bršljana, da bi na koncu

tresnuo na isprepleteno korijenje hrasta što je gotovo vodoravno

izrastao iz stijene.

Trenutak potom, Larita je pala na njega i otklizala prema

provaliji.

Pisac je ispružio ruku i zgrabio je za ovratnik jakne, časak prije

nego što je završila u ponoru. Njezina ga je težina povukla niže i

snažna bol u tricepsu ostavila ga je bez zraka.

Larita je visjela u zraku, koprcala se i gledala dolje vrišteći:

„Upomoć! Upomoć!”

„Ne miči se! Ne miči se!” preklinjao je Ciba. „Ako se budeš

micala, neću te više moći držati.”

„Pomozi mi! Molim te, pomozi mi. Nemoj me pustiti.”

Ciba zažmiri i pokuša ponovno doći do daha. Bicepsi su mu

podrhtavali od napregnutosti. „Ne mogu više. Uhvati se za nešto.”

Larita pruži ruku prema isprepletenim stabljikama bršljana što

je vijugao uza stijene. „Ne mogu ga doseći! Jebemu, predaleko je!”

„Moraš se protegnuti, ja više ne mogu...” Ciba je bio ljubičast

u licu, a vlastito mu je srce tutnjalo u bubnjićima. Nije smio

pogledati dolje, gdje ga je čekalo najmanje trideset metara

slobodnog pada.

Nisam ljudsko biće. Ja sam privez za sidro. Ne osjećam bol i

nemam um, ponavljao je u sebi. Ali mišići na rukama već su se tresli.

Sa stravom osjeti da popušta stisak prstiju oko tkanine jakne. Iz

očaja je zagrizao u korijen vičući: „Neću te pustiti. Neću te pustiti.”

No međutim, pustio je.

Lica uronjena među povijuše, ostao je nepomičan, gotovo

paraliziran. Previše potresen da bi mogao razmišljati, plakati, spustiti

pogled.

Ali tada začu slabašan glasić: „Fabrizio. Tu sam dolje.”

Pisac se nagnu i pod mjesečinom ugleda Laritu ispod sebe, na

nekoliko metara udaljenosti, kako se drži za bršljan koji je izrastao

uspinjući se uza stijenku litice.

Šutjeli su i hvatali zrak. Kad je Fabrizio došao do daha, toliko

da može govoriti, upitao ju je: „Kako si...? Je li ti dobro?”

Larita je čvrsto obujmila biljku. „Da. Uspjela sam... Uspjela

sam.”

„Larita, ne gledaj dolje.” Ciba se ispruži na korijenu trljajući

bolnu desnu ruku.

Tad mu na čelo pade kamenčić i odskoči. Zatim još jedan. Pa

prava kiša kamenja, zemlje i suha granja. Ciba pogleda uvis.

Mjesečeva lopta bila je nasred neba. Nakrivio je glavu i u sredini

Zemljina pratioca pojavio se, kao u kineskom kazalištu sjena, crni

obris slona izvaljenog na hrastu.

Bio je točno iznad Cibe.

Dok je rukom pokrivao oči da ih zaštiti od zemlje što se

trusila, čuo je zvuk drva koje se lomi. Stablo se zaljuljalo.

„Oh, Majko Božja!” promrmljao je.

„Što je?” upita Larita.

„Slon! Samo što nije...”

Deblo je uz prasak odjednom popustilo. Debelokožac je

ispustio posljednji očajnički krik i strmoglavio se zajedno s hrastom

i kišom kamenja.

Ciba instinktivno skupi glavu među ruke. Zažmiri. Želudac mu

se popeo u grlo.

Letio je kroz crnilo. Tama ga je obavijala poput milosrdne

majke, zapriječivši mu da ispod sebe vidi tlo kako se približava.

Koliko se puta pitao stignu li samoubojice koje se bace sa zgrade ili

mosta pojmiti vlastiti kraj prije nego što tresnu dolje. Ili se ipak

mozak samilosno, isključi pred tako strašnom smrću i pomrači

osjetila.

Sad je znao. Mozak je savršeno funkcionirao i urlao je:

„Umireš!”

49.

Mjesec, lopta nasred neba, bojio je travu srebrnim, ali Edo

Sambreddero zvan Zombi prolazio je savanom pognute glave ne

udostojivši je jednog jedinog pogleda. U jednoj je ruci stezao škare

za trančiranje.

Blag povjetarac, no dovoljno hladan da se od njega naježi,

zavlačio mu se ispod jakne. Sotonist je protrljao nadlaktice ne bi li

odagnao tu studen koja ga više nije napuštala.

Ispred njega je prošlo krdo gazela, koje je slijedila skupina

klokana. Ni taj mu prizor nije privukao pozornost.

Kako je ono rekao Hamlet? „Ovo bajno zdanje, ova zemlja,

čini mi se kao jalov prud; ovo čudesno nebo, ovaj zrak, da, taj sjajni

svemir što visi nad nama, taj veličanstveni svod izrezbaren zlatnim

vatrama – sve se to meni čini kao gnusan oblak kužnih para.”

Da, Zemlja je doista bila odvratno mjesto.

Samo na ovako odvratnom mjestu Silvietta se može udati za

takvog kao što je Murder.

Kad je zatekao to dvoje zaljubljenih kako razgovaraju o svom

vjenčanju, isprva je pomislio da je riječ o šali. To ne može biti istina,

ponavljao je u sebi, dok je ono dvoje govorilo o crkvi, svadbi i

ostalim pizdarijama. No onda je vidio Silviettu kako plače od ganuća

i shvatio je da je sve istina i nešto je u njemu zauvijek usahnulo.

Djed ga je kao malog vodio u svoj povrtnjak, komadić zemlje

ispod vijadukta kod Oriola, i davao mu bočicu otrova da se riješi

korova. „Dovoljna je samo kap”, upozoravao ga je djed, a Edo bi

kapaljkom ispustio jednu jedinu kap, crnu kao katran, na vrh biljke, i

u manje od pola sata ona bi izgubila sve svoje boje i pretvorila se u

suharak.

To se i meni dogodilo. Silvietta mu je srce zauvijek pretvorila

u suharak.

Koliko mu se puta žalila na Murdera, jer je sirovina, nepažljiv,

jer svaki mjesec zaboravi njihov ljubovdan?

„S njim ne mogu razgovarati kao s tobom. Ti si drukčiji. Ti me

razumiješ...”

Kolike su noći i noći proveli na telefonu gledajući Prijatelje na

televiziji i mrzeći te male nakaze bez talenta koje su se svađale, ili

razgovarajući o glazbi, o Motorheadu i o povijesnoj važnosti

Saxonovog Denim and Leather? Koliko su puta u subotnje

poslijepodne šetali korzom gore-dolje izgubivši pojam o vremenu,

ne primjećujući rasprodaje u trgovinama, ljude oko sebe, zaboravivši

na autobus koji ih je trebao odvesti kući?

Dobro, nisu hodali. Ona je bila s Murderom. No što je više od

njega imao taj prhutavi debeljko?

U redu, Zombi je patio od prirođenog lošeg zadaha, ali

pročitao je na intemetu da se to može zauvijek izliječiti terapijom

matičnim stanicama. U Italiji je bila zabranjena, no čim mu umre

majka, naslijedit će zlatnike pape Lucianija i imat će novca za

liječenje u Americi.

Jednom je Murder otišao kod tete u Follonicu, a njih dvoje su

večerali u piceriji Jerry 2. Bila je to posebna večer, stvorila se među

njima jedinstvena prisnost. Ona mu je pričala o svojim strahovima iz

djetinjstva, o snu da postane kraljica death metala.

Poslije ju je otpratio kući i oprostio se od nje uobičajenim

smjernim poljupcem u obraz, ali ona je svojim usnama okrznula kut

njegovih. Bio je to tek trenutak, pa ipak, tamo gdje je Silvietta

spustila poljubac koža mu je ostala osjetljiva kao kad se opržiš

usijanom vilicom.

Mjesecima se u mislima vraćao tom poljupcu. Da on, kao

prava budaletina, nije pomaknuo glavu, vjerojatno bi se poljubili u

usta.

Stavio je prst na oprženi kut usana. Prošli su ga trnci i stisnuo

je zube da ne zaplače. Prisjetio se noći žrtvovanja u šumi kod

Sutrija. Ostali su je samo pojebali i svršili na nju, kao čopor

uspaljenih pasa. Ali ne i on, za njega je to bilo drukčije, on je to

učinio s ljubavlju i, kad je napokon svršio, legao je na njezine male

bijele grudi sa suzama u očima, sa željom da je pokupi i odvede.

A nakon što su je živu zakopali, krišom od drugih razgrnuo je

zemlju tako da Silvietta može izaći iz rake. Kad ju je poslije tri dana

ponovno ugledao, kako sjedi na klupici ispred kina, shvatio je da je

ta nevjerojatna djevojka žena njegova života.

A sad je otkrio da će se to dvoje vjenčati.

Slatkiću.

Nije se tu imalo mnogo što dodati, osim da život više nije imao

smisla.

50.

Fabrizia Cibu sreća nije napustila ni ovaj put. Završio je na

slonovu mlohavom trbuhu; životinja je ležala na boku u potočiću što

je protjecao između kamenja i paprati. Zapletena u klupko bršljana,

Larita je pala pored njega sekundu poslije. Oboje su nepomično

ležali, izgrebani, bolna tijela, bez riječi, u nevjerici da su još živi.

Zatim je Fabrizio ustao, pomogao Lariti da se spusti sa slona i

osvrnuo se oko sebe. Nalazili su se u usku klancu prekrivenom

raslinjem. Točno po sredini protezao se pošljunčan puteljak, koji su

pratile svjetiljke u obliku malenih blistavih kupola. Sve je drugo, s

obje strane i iznad njihovih glava, bilo obavijeno tamom.

Nije mogao ni misliti na to što je upravo doživio. Da slon nije

ublažio pad, sad bi bio mrtav da mrtviji ne može.

Je li moguće u Vili Adi organizirati safari? Samo ludi

megaloman poput Chiattija mogao je nadoći na tako blesavu ideju.

Ali nije Chiatti bio kriv što je on zamalo izgubio glavu.

Ja sam. Ja sam kriv jer sam došao na zabavu. Nisam smio

doći. Koji ću ja kurac ovdje? Za koji sam se kurac dao nagovoriti da

se popnem na tu životinju? Među sve te nakaze? Ja sam pisac,

jebemu... Ja... Ja moram pisati svoj roman. Svoj roman...

Opipao je ruku. Jedva ju je mogao pomaknuti.

Ako sam iščašio rame, više nikad neću moći pisati...

Za Fabrizia Cibu to je bilo previše. U utrobi mu je uskiptio

bijes jedak poput kiseline što se uspinjala prema jednjaku. Što je više

razmišljao o tome što mu se dogodilo, to je više pizdio. U njemu je

bilo toliko bijesa da samo što se nije rasprsnuo kao balon. Zaklimao

je glavom naprijed-natrag, poput goluba koji kljuca zrnje, a zatim,

stisnutih zuba, počeo razgovarati sam sa sobom i mahati rukama. „U

kurac! Sve ću ih ja naguziti. Jednog po jednog. Postrojit ću ih i

naguziti jednog po jednog.” Od srdžbe su mu se raširile nosnice. „Za

početak, naguzit ću onog komedijaša Chiattija... Napisat ću članak i

uništiti ga. Gotovo je s izigravanjem kralja za tu mješinu punu

govana. Čini mi se da nije shvatio s kim ima posla...”

Naglo se okrenuo prema Lariti, u potrazi za podrškom. „A

hoćeš li mi objasniti koji su kurac lovci na lisicu radili...?” No

zanijemio je, ugledavši je nepomičnu, paraliziranu pored mrtve

životinje.

Poput završnog prizora King Konga. Kada djevojka stoji uz

golemog majmuna, nakon što je pao s nebodera.

Larita je uz slona djelovala doista sićušno. A mrtav,

debelokožac se činio još većim nego kad je bio živ. Surla mu se

poput kakve zmije pružila između kamenja u potoku. Noge su mu

bile skupljene uz trbuh, jedna kljova slomljena. Razrogačeno oko

odražavalo je svjetlo žarulje s kandelabra. Iz gubice mu je tekao

mlaz krvi, da bi se razvodnio u potoku.

Larita je odjednom, kao da su s nje skinute čini, razjapila usta

pokušavajući udahnuti, no nešto, možda stisnuto grlo, spriječilo ju je

u tome. Tad je polako ispružila ruku i spustila je na naborano

slonovo čelo. Kao da je netko presjekao niti koje su je držale na

nogama, klonula je, sklupčala se uz hrbat životinje i zaplakala,

potresana jecajima.

Fabrizio rukom pokri usta. Kako je mogao zaboraviti na

Laritu? U svem tom sranju, ona je bila jedino dragocjeno što je

pronašao. Ona je bila anđeo koji će ga spasiti. Ona i on su drukčiji.

Ona i on nisu pripadali tamo, na tu zabavu. A on mora zaštititi to

stvorenje i odvesti je na sigurno.

Pritrčao joj je, snažno je zagrlio i osjetio kako to tjelešce

potresaju jecaji. Bila je tako sitna. Tako nezaštićena.

Očiju oblivenih suzama, zažarenih obraza, Larita je gutala zrak

i pokušavala mu nešto reći: „Ja... Ja... Jadničak.”

O kome ona to govori?

„Ni... Nije pošteno... on ništa nije skri... vio.” Pa je opet svlada

plač.

O slonu, idiote.

Obujmio joj je glavu i položio je na svoje rame. „Ne plači.

Molim te... Ne plači”, šaptao joj je na uho milujući je po kosi. No

ona nikako da prestane. Čim bi se počela smirivati, opet bi udahnula

i nastavila kao prije.

Fabrizio je pokušao nešto reći. Promrmljao nekoliko rečenica

bez glave i repa. „Ne... Nije jako patio... Slomio je kralježnicu, ništa

nije osjetio... Oslobodio se... Života u lancima.”

Ali ništa, ona je i dalje plakala, kao navinuta. U očaju, ne

znajući više što bi da je smiri, primio ju je za vrat, odmaknuo joj

kosu s lica i spontano, kao nikad prije u životu, rastvorio je usne i

poljubio je.

51.

Zombi je došao do elektrane umoran, ali još uvijek odlučan.

Halogene svjetiljke oblikovale su oko zdanja nešto poput

mjehura od svjetla, tako da je u mraku sjajilo kao podmorska

postaja. Oko centrale se tri metra uvis uzdizala čvrsta žičana ograda.

Moglo se prići samo kroz nevelika vrata. Na njima je visjela žuta

tabla s nacrtanom lubanjom i upozorenjem: VISOKI NAPON.

OPASNO PO ŽIVOT. Na čistini oko kućice od cigle stajala su dva

reda velikih metalnih transformatora, koji su brujali kao košnice.

Gomila je kablova bila namotana na keramičke elektrode i odande su

ponirali u zemlju.

U kratkoj karijeri pomoćnog električara, najmoćnije

postrojenje s kojim je Zombi imao posla bilo je u vili Giorgini u

Capranici, 9 kWh trofazne struje za domaćinstvo, s razvodnom

pločom s osiguračima i brojilom.

Sad se pred njim uzdizala prava pravcata minijaturna centrala.

Sjetio se da je nešto čitao u materijalima dopisnog tečaja škole Radio

Elektra. Postojale su termoelektrične centrale, hidroelektrične i

nuklearne. Ova nije mogla biti hidroelektrična, jer nije bilo rijeka ni

brana. Nuklearku je odmah odbacio kao mogućnost. Vjerojatno je

ovo bila termoelektrana, i uostalom, koga boli kurac, on je samo

trebao izvesti sabotažu.

Srećom, nitko nije čuvao postrojenje. Vrata su bila zaključana

lokotom i lancem.

Zombi je jednu kariku zahvatio srebrnim škarama za

trančiranje i stisnuo. Metal nije popustio. Zaškrgutao je zubima i još

jače stisnuo. Od napora je poplavio u licu. Karika se sad već lagano

svinula. Još je pojačao pritisak, i odjednom su pukli i lanac i škare.

U rukama mu je ostala drška alatke. Bacio ju je i ušao.

Prišao je zidanoj kućici. Metalna vratašca, naravno, bila su

zaključana. No čim je nogom raspalio po njima, širom su se otvorila

i otkrila malenu prostoriju ispunjenu kontrolnim pločama.

Amperometrima, sklopkama, indikatorima, svjetlećim ekranima,

prekidačima. Zombi je u čudu promatrao sve te uređaje. Kao da je u

kokpitu aviona. Nasumce je pritiskao gumbe, spustio nekoliko

ručica, ali nije se dogodilo ništa spomena vrijedno. Da nastavi

prčkati po tome, možda bi uspio isključiti postrojenje, ali začas bi ga

opet pokrenuli. Morao ga je uništiti i zaviti park u tamu.

U jednom kutu, opazio je ispod stakla veliku sjekiru crvena

drška. Razbio je staklo i dohvatio alatku. Primijetio je da je usred

svih tih uređaja, na jednom zidu, vijcima pričvršćena velika metalna

ploča. Tri kabla, debela poput konopa za privez trajekta, završavala

su u golemu lijevanom prekidaču. U sredini je bila poluga sa

zaklopcem, koji je sprečavao da ova bude podignuta. To je bilo srce

cijele centrale.

Trebao je presjeći jedan od tih kablova i...

Pod kakvim bi naponom mogli biti?

Pojma nije imao. Ali dovoljno da ga sprže.

Poginuo bi, i tako bi izvršio svoju misiju. Premda mu se,

iskreno rečeno, sad već živo jebalo i za misiju, i za Vraga, za

Mantosa i sotonistička sranja.

Osjećao se nasmrt tužno, no imao je neobičan dojam, kao da je

tu publika koja ga promatra u njegovim posljednjim trenucima. Bio

je prokleti junak vlastita tragičnog filma.

Na pultu je ležao notes. Istrgnuo je jedan list i bez previše

razmišljanja nažvrljao par redaka. Presavinuo ga je i gore napisao:

„Za Silviettu”.

52.

Mantos je gol stajao na stijeni i promatrao Mjesec i njegove

kratere. Vjetar mu je milovao kožu.

Napetih mišića na rukama. Blago svinutih koljena. Objeručke

je držao Durandal, uperen prema naprijed. Udišući i izdišući,

odagnao je sve beskorisne misli. Serena se rasplinula, stari gad se

rasplinuo, Silvietta i Murder su se rasplinuli, i Mantos se usredotočio

na to čudo usklađenosti koje je bilo njegovo vlastito tijelo. Sa

svakim je pokretom bio sve svjesniji energije što je strujala

njegovim mišićnim tkivom, ubojite siline zapretene u Durandalu.

Osjećao je kako nadire bol odvajanja od ovozemaljskog života.

Prigrlio ju je, pozdravio je. Spustio je Durandal, držak mu prislonio

uz svoj trbuh i podigao lijevu nogu. Izdvojeno je osjetio svaku

tetivu, svaki mišić, i uživao je u tom osjećaju. Hladnoća mu je

stezala mošnje.

Mantosu je napokon bilo dobro. Sve je sad osjećao, sve je čuo.

Šum vjetra u krošnjama, grleno groktanje bradavičastih svinja uz

močvaru, glasanje grozdova azijskih šišmiša obješenih o grane

borova, promet na Via Olimpica, uključene televizore u dnevnim

boravcima, čitav bolesni svijet.

A onda ga je nešto natjeralo da se prene. Dušnik mu se stegnuo

i trnci su mu prošli kralježnicom. Dojam da ga netko, skriven u tami,

motri iz potaje.

Nije to bila životinja. Ali ni ljudsko biće. Što je to bilo?

Pružio je mač ispred sebe i počeo se polako okretati oko svoje

osi. Nikoga nije vidio. Vođa Zvijeri Abadonovih skočio je sa stijene

i, isukanog mača, iz naprtnjače izvadio baterijsku svjetiljku i upalio

je. Snop svjetla obasjao je grmove lovora, žbunove kupina, debla

stabala, hrđav koš za smeće.

Tamo nije bilo nikoga. Možda su ga osjetila prevarila. Pa ipak,

uporno ga je pratio dojam da ga netko promatra. Pogledom punim

mržnje.

Mantos je nabrzinu navukao hlače, cipele i crnu tuniku. Stavio

je naprtnjaču na leđa i udaljio se trkom.

53.

Zombi je srednjakom prešao preko kuta usana, tamo gdje ga je

Silvietta poljubila, zataknuo je pisamce za metalnu ploču, pljunuo u

ruke, dohvatio sjekiru i u raskoračnom stavu namjestio se ispred

kabla.

Kucnuo je čas da pokaže hrabrost koju je oduvijek skrivao od

sviju.

„Čovjek meni ne pruža užitak. Ne, ni žene.” Podigao je sjekiru

i svom snagom i očajem što ih je nosio u svom krhkom tijelu

presjekao je kabel.

Tim snopom bakrenih žica putovao je napon od dvadeset

tisuća volta, deset puta veći od onog za električnu stolicu. Elektroni

su prostrujali oštricom i drškom sjekire koji se, premda od drva,

istog trena pretvorio u pepeo. Ista je sudbina snašla sljedbenikove

šake i ruke. Ostatak je tijela planuo u spektakularnoj buktinji.

Ljudska baklja udarala je i odbijala se o zidove malene

prostorije, a zatim se zaustavila, ono što joj je ostalo od ruku

raskrilila poput palog anđela koji nastoji poletjeti, pa se srušila na

pod i izgorjela, tako da je od Ede Sambreddera zvanog Zombi ostao

samo pougljenjeni trup.

Turbine centrale su se zaustavile. Brujanje je utihlo. Svjetla u

parku i u vili su se ugasila. I kompjutori koji su nadzirali slapove,

protok vode u jezerima, jasle i pojila za životinje i sve ostalo,

također su se ugasili.

Proradio je elektrogenerator. Uključio je svjetla za slučaj

nužde u kući i pneumatiku čeličnih vrata na ulazima u park koja su

se zatvorila, ostavivši Vilu Adu u mraku i odsječenu od ostatka

grada.

Dolazak u tabore i večera

54.

Fabrizio Ciba i Larita ljubili su se pored leša slona, kad su se

svjetiljke uz stazu ugasile. Pisac je otvorio oči i zatekao se uronjen u

mrkli mrak. „Svjetla! Svjetla su se ugasila!”

„Oh, Bože.” Prestrašena, Larita zagrli Fabrizia. „A sad? Što

ćemo?”

Piscu je trebalo malo vremena da pojmi razmjere problema.

Onaj ga je strastveni poljubac omamio. Bijes se stišao i neobičan

osjećaj blaženstva izazvao mu je tromost u cijelom tijelu. Sada kad

je napokon pronašao ljubav, sve mu se drugo činilo nevažnim. Želio

ju je samo oprati, njegovati, dezinficirati joj rane i voditi ljubav.

Jurnjava kroz šumu na slonu, pad, izvjesna smrt i iznenađenje što je

ostao živ, ta mješavina straha, bijesa i smrti silno ga je uzbudila.

„Kako ćemo sad dalje?” Stisnula se uz njega.

Fabrizio osjeti Laritino srce kako snažno lupa ispod grudi. „Ne

znam... Oprosti, ali... Zar ne možemo ostati ovdje? Što nas briga?”

Već je bio zaboravio drevni užitak koji se osjeća pri dodiru s jedrim

parom prirodnih sisa.

„Jesi li ti poludio?”

„Zašto? Pričekajmo da svane. Mogli bismo se zavući u šikaru i

poput primitivnih bića, bez pravila...” Da to nije bio stvarni život,

nego njegov roman, sad bi glavni junak zgrabio Laritu, bez puno

priče bi je skinuo, a onda bi bila njegova, na slonovskom lešu, i krv,

sperma i suze izmiješali bi se u praiskonskoj razularenosti. Da, u

novom će romanu imati dobru scenu seksa tog tipa. Na Sardiniji,

negdje blizu Oristana.

Larita ga je prekinula u tim mislima. „Park je pun opasnih

životinja. Tigrica... Pa lavovi...”

Bio je posve smetnuo s uma divlje zvijeri. Stisnuo joj je ruku.

„Da, imaš pravo, moramo odavde. Ali ništa se ne vidi. Nadajmo se

da će uskoro otkloniti kvar.”

„Moramo krenuti stazom.”

„Ali s koje je strane vila? Desno ili lijevo?”

„Lijevo, mislim. Nadam se...”

„Dobro. Idemo stazom. Tu je, par metara odavde.” Fabrizio je

uspio zazvučati odlučno. Usprkos strahu od zvijeri, uz tu ženu koju

je trebao zaštititi osjećao se snažno i neustrašivo. Ustao je i pomogao

Lariti da se uspravi. „Primi me za opasač i drži se mene.” Ispružio je

ruke ispred sebe poput mjesečara i, spotičući se o stijene, napravio

nekoliko nesigurnih koraka kroz tamu. „Ne, ovako ćemo se još i

ozlijediti. Bolje četveronoške.”

I tako, na sve četiri, sporo su napredovali sve dok pod rukama

nisu osjetili šljunak.

Tamo, nasred klanca, gdje nije bilo stabala, nebo je bacalo

odsjaj svjetala grada i nazirala se drvena ograda, koja je pratila put

dijeleći ga od jarka s druge strane.

„Evo nas!” Fabrizio usta. „Držimo se za ogradu i produžimo

dalje. Ali prije toga imam jednu želju, inače ne mogu dalje.”

„Kakvu?”

„Još jedan poljubac.”

Rastvorio je usne i osjetio njezin jezik kako klizi po njegovu,

kako se vrti dodirujući mu nepce i krajnike. Privukao ju je k sebi,

privinuo je uz sebe, ali suzdržao se i nije joj dao da osjeti njegovu

erekciju.

Da, bili su doista dobar par.

Ja ću ovu oženiti...

Kakva sreća što ju je upoznao. A to je bila zasluga onog

komedijaša Salvatorea Chiattija i njegove usrane zabave.

Pa dobro, Sasà, spašen si. Neću pisati protiv tebe.

55.

„To! Zombi, faca si!” zaurlao je vođa Zvijeri Abadonovih

podižući stisnute šake kad se tama spustila na park.

Bilo je vrijeme da nešto krene kako treba. Sad je morao ščepati

pjevačicu.

Mantos je uperio svjetiljku u krug oko sebe, da shvati gdje se

nalazi. Put kojim je krenuo ulazio je u neku vrstu klanca, koji je

dijelio šumu nadvoje. Iz naprtnjače je izvukao kartu Vile Ade i

pomno je proučio.

„Savršeno!” Išao je u pravom smjeru, morao je proći kroz taj

kanjon i izbit će točno na jezero gdje su pripremili tabor za

sudionike u lovu na tigra. Tamo će zateći pjevačicu, zajedno s

drugim gostima, premrlima od straha. U metežu, pod zaklonom noći,

bit će prava smijurija omamiti je i oteti.

Sav sretan, potrčao je s Durandalom u ljevici, svjetiljkom u

desnici i adrenalinom koji mu je preplavio arterije. Nevjerojatne li

pojave, sada kad je bio nadomak smrti osjećao se življim nego ikad u

životu, sposobnim za bilo što. Sotona je napokon bio na njegovoj

strani. Bio je slobodni hajkač, duh bezvlađa, tragač kaosa. A Zombi

je bio njegov prirodni sotonistički saveznik. Netko poput njega ne

boji se smrti i kaos iz njega izvlači ono najbolje.

Još ćeš ti vidjeti s kim imaš posla, dragi moj Kurtze Minettiju.

Dok je on preskakao neku lokvu, bljesak iza njega osvijetlio je

stazu. Vođa Zvijeri ugasio je svoju baterijsku svjetiljku, u skoku se

sklonio s puta i sakrio se iza hrasta.

Približavao se automobil. Vidio je kako se prednja svjetla

primiču, ali ništa nije čuo. Vjerojatno je to bio jedan od onih

električnih automobila kojima su se kretali po parku.

Ukipio se i pričekao da prođe. U električnom kabrioletu bio je

samo vozač.

A da uzmem kola? Mogao bih u njih ukrcati Laritu i odvesti je

do mjesta žrtvovanja.

Bez previše razmišljanja, pognut je jurnuo u potjeru za kolima.

56.

Sretan, Fabrizio Ciba pomisli kako će sa svojom krasoticom za

koji dan biti na Mallorci, u Capdeperi, u svojoj kući. No tad se sjeti

vlage, mrtvih paukova u kadi, praznih i isključenih radijatora. I stola

na kojem ga je čekao roman. Morao je drukčije postaviti cijeli

zaplet, izbaciti čak...

Piščev mozak na tren se zablokirao i onda se resetirao,

izbrisavši posljednju misao.

Kako se ono zove onaj hotel s pet zvjezdica, s wellnessom?

Morali su si priuštiti odmor kako Bog zapovijeda, otići

nekamo daleko, gdje će se moći isključiti iz svega i živjeti svoju

ljubavnu priču. Spustio je ruku Lariti na rame kao da su stari

prijatelji. „Čuj, što kažeš na dobar odmor, da se oporavimo? Što ja

znam, na Maldivima? Znaš, bungalovi uz more, sparne noći pod

zvjezdanim svodom, kreveti s mrežama protiv komaraca...”

„Naravno da bih to voljela.” Larita je nakratko zašutjela. „Čuj,

Fabrizio...”

„Reci.”

Trebala joj je koja sekunda previše da postavi pitanje. „Jesi li u

stalnoj vezi?”

„Ja? Pa ti se šališ!” požuri odgovoriti Ciba.

„To ti je odbojno?”

„Ne, uopće. Nego, ja sam pisac... Heh, ti si glazbenica,

vjerojatno me možeš razumjeti. Pomalo se bojim osjećaja, ako su

presnažni, strah me da bi me mogli izmožditi. To je posve

iracionalan strah, znam, ali imam osjećaj, ako živim ljubav, da je

neću imati dovoljno za likove svojih knjiga.” Otkrivao joj je nešto

što nikad nikome nije rekao. „Što ne znači da nisam spreman

pokušati. A ti?” Volio bi je pogledati, ali u tami se nazirao samo

njezin obris.

„Prekinula sam tešku vezu s tipom koji ne voli ni samog sebe.

Drugim riječima, s pravim govnom. A ja sam uz njega zamalo

umrla. Spasile su me komuna don Toniola i vjera.” Dok je Larita

govorila, Fabrizio se sjetio da je negdje pročitao da je bila u vezi s

nekim pjevačem, narkomanom, i da je malo nedostajalo da umru od

predoziranja.

„A kad sam se vratila u život, nisam imala hrabrosti da se

ponovno upuštam u veze. Bojim se da ću opet naletjeti na ljudsko

govno. Premda je ponekad tužno, kad si sam.”

Fabrizio ju je privukao k sebi i obgrlio je oko struka. „Nama bi

moglo biti dobro zajedno. Osjećam to.”

Larita se nasmija. „Tko zna zašto, ali bila sam uvjerena da si u

stalnoj vezi. Poslije ručka u vili nazvala sam svog agenta da se

raspita, ali bio mu je isključen mobitel. Nego, čuj, vjeruješ li ti u

sudbinu?”

„Vjerujem u činjenice. A činjenica je da smo dvoje preživjelih.

I da bismo trebali pokušati.” Snažno ju je privinuo uz sebe, kao da bi

mu mogla pobjeći, i poljubio je. Kakva šteta što su u mraku, tako bi

je volio pogledati u oči.

Ona se odjednom odmaknu. „A da odemo u Nairobi?” „Hoćeš

u Keniju? Bio sam jednom. U Malindiju. More nije loše, ali ne može

se mjeriti s Maldivima.”

Krenuli su dalje stazom.

„Ne... Ne... Nismo se razumjeli. U slamove Nairobija, cijepiti

djecu. Ja idem svake godine. To je važno. Kad bi došao i ti, poznat

pisac, njima bi to mnogo značilo. Pomogao bi misionarima da

privuku pozornost na vrlo tešku situaciju.”

Fabrizio svrnu pogled prema nebu. E pa jebemu, on je htio

opušten tjedan odmora, a ona mu je zauzvrat nudila humanitarnu

noćnu moru. „Pa da... Naravno... Moglo bi se... Ali...” promucao je.

„Ali što?”

Fabrizio nije uspio izbjeći da bude iskren. „Pa eto... Ja sam

mislio baš na odmor. Pet zvjezdica. Doručak u krevetu. Takve

stvari.”

Ona ga pomilova po vratu. „Vidjet ćeš, ovo će biti tisuću puta

bolje... Sigurna sam da će ti to iskustvo pomoći i u pisanju. Nemaš

pojma koliko ideja dobiješ u blizini sve te patnje.” Pisac je šutio.

Ako je htio ozbiljnu vezu, morao je uvažavati ženine želje i pouzdati

se u nju. A Larita je bila posebna, imala je snagu kakvu nije mogao

ni zamisliti, bila je tajfun koji mete sve pred sobom i istodobno je u

njoj bilo nečeg ranjivog i bezazlenog što ga je tjeralo da se

preispituje.

„Da”, reče Fabrizio. „Dobro, idem i ja. Ponijet ću kompjutor,

tako ću navečer, poslije cijepljenja, pisati.”

Larita mu je snažno stisnula ruku i potreseno rekla: „Hajde,

izvucimo se odavde. Stvarni svijet nas čeka.”

57.

Srećom, ona je krntija bila spora.

Sad već bez daha, Mantos je ispružio ruku, uhvatio se za

stražnja vrata i nespretnim se skokom popeo na kola. Vozač nije

ništa primijetio.

Električni automobil prevozio je velike lonce, iz kojih se širio

intenzivan miris curryja.

Sad se morao riješiti vozača. Navukao je kukuljicu, skvrčio se

kao mačka i uz sandokanovsku riku skočio na čovjeka, koji je,

začuvši zvjerski krik i pomislivši da je to tigar, instinktivno zakočio

u mjestu.

Vođa Zvijeri Abadonovih, naprotiv, s isukanim je mačem

nastavio let, kliznuo je preko poklopca motora i tresnuo koliko je

dug i širok nasred puta. Durandal mu je ispao. Odbojnik automobila

zaustavio se dvadeset centimetara od njegovih nogu.

Mbuma Bowanda, podrijetlom iz Burkine Faso, gdje je

godinama bio pastir, vidio je kako mu neka čudna spodoba prolijeće

iznad glave i nestaje iza njuške automobila.

U njegovu malenom selu u okolici Ouagadougoua, glavnoga

grada Burkine Faso, prema drevnim vjerovanjima, u noćima punog

mjeseca iz mulja riječnih korita oblikovali su se krilati demoni, crni

kao katran, koji su krali ovce i krave. Zvali su ih Boninda. On nije

vjerovao u te pučke bajke, ali svejedno, ono stvorenje bilo je posve

nalik na čudovišta o kojima mu je pričala baka kad ga je kao dijete

spremala na počinak.

Uspravio se na svom sjedalu, sav se tresući. Demon je još

ležao ispred automobila. Činilo se da je mrtav.

Sad ću ga pregaziti...

Međutim, nije to učinio. Za početak, nije bio siguran da je

moguće ubiti demona na taj način, a k tome kotači njegovih kola bili

su premaleni da bi uopće prešao preko njega.

Ubacio je u rikverc, kad se crni demon pridignuo s tla, pognute

glave, spustio ruke na poklopac motora i ispustio jeziv krik.

Mbumi su pričali da se ljudi od straha upišaju u gaće, ali

njemu je to oduvijek zvučalo kao puko pretjerivanje. Ovo ga je

iskustvo razuvjerilo. Upravo se i sam smočio.

Jednim je skokom izletio iz kola i potrčao prema vili koliko ga

noge nose.

Premda je na šljunku žestoko ogulio ruke i laktove, vođa

Zvijeri Abadonovih doživio je neku vrstu orgazma vidjevši onog

jadnička kako prestravljeno bježi.

Sandokanovski urlik je bio doista strašan. Otkrio je da

posjeduje prirodni dar za urlike. Da je znao, iskoristio bi ga protiv

Serene, da je nasmrt prestraši kad joj je ušao u sobu gol i naoružan

mačem.

Odšepao je do Durandala, koji je završio na livadi, i zatim se

popeo u kola. Baš kad je htio krenuti, shvatio je da mu netko viče da

stane. Nije ih vidio, ali očito nisu bili daleko.

Frka, ha?

Mantos se odsrca nasmija i odluči otići po Zombija. Udvoje će

sigurno biti mnogo lakše oteti Laritu, a tako će i Zombija poštedjeti

pješačenja do utvrde Antenne.

Povratak u Kraljevski ljetnikovac

58.

Kad su ugledali automobilska svjetla, Fabrizio Ciba i Larita

razmahali su se rukama i vikali iz svega glasa. No kola su stala

stotinjak metara dalje i nakon nekoliko minuta okrenula su se i

vratila se istim putem kojim su i došla.

Pisac je odmahivao glavom. „Pa zamisli ti to...”

Larita je išla ispred njega. „Hajde, nema veze, samo što nismo

stigli. Čini mi se da vidim svjetla.”

Fabrizio primijeti da na kraju klanca tama nije tako gusta i da

prelazi u crvenkast sjaj. „Točno! Tabor nije daleko. Idemo.”

Nastavili su put s novim poletom, dok je šljunak škripao pod

njihovim nogama. Sjaj na kraju kanjona bio je dovoljno jak da stazu

oboji u crveno. Iz jezera se uzdizao velik skrletni oblak i nadvijao se

nad vrhove stabala.

„Ali što to rade?” zapita se Larita.

„Valjda su zapalili vatre da ispeku meso.” Fabrizio ubrza

korak. „Baš sam ogladnio.”

„Ja sam vegetarijanka. Ali večeras bih možda mogla jedan

mali odrezak...”

Nakon pedesetak metara, težak vonj spaljena drva počeo ih je

štipati za grlo. Usred velikog oblaka dima sad su se nazirali visoki

plameni jezici, koji su se odražavali na crnoj površini jezera.

Larita je jednu ruku držala preko usta. „Nije li to malo previše

dima za roštiljadu?”

Klanac je napokon izbio na prostranu ravnicu i umjetno jezero.

Točno na sredini, gorjela je jedna kuća na vodi. Krmeni joj je dio

već nestao pod vodom, a pramac je stršao uvis poput lomače.

Larita uhvati Fabrizia za ruku. „Ali, što se to događa?”

„Ne znam. Valjda je i to dio predstave. Da zadivi goste, Chiatti

bi i rođenu majku ubio.”

Prišli su malo bliže. Larita mu je pokazala prevrnuti električni

automobil, koji je očito udario u bor. Lonci od nehrđajućeg čelika

ležali su razbacani na zemlji i riže basmati bilo je posvuda. Pogledali

su se bez riječi, a onda ju je Fabrizio primio za ruku. „Drži se mene.”

Krenuli su obalom jezera prema ostalim plutajućim kućama,

usidrenim ispred mola zaštićenog dugačkom nadstrešnicom. U vodi,

tamo gdje nisu dopirali odsjaji lomače, čulo se čudno zapljuskivanje,

gibanje i sraz peraja. Kao da se goleme ribe bore za hranu.

Kad su se primaknuli molu, zatekli su srušene grijače gljivasta

oblika i prevrnute stolove. Razbijene boce. Lampione pretvorene u

pepeo. A usred tog rasula, krdo bradavičastih svinja i jato strvinara

čeprkalo je po ostacima indijske večere. Sve je izgledalo kao da je

tuda upravo prošla horda barbara.

Razborit glasić u Fabriziovu umu došapnuo mu je da bi bilo

bolje što prije otići.

Možda je čopor lavova napao tabor.

Ipak, nije se činilo da je to djelo životinja, prije bi se reklo

ljudskih bića. Svi su šatori bili pokidani i zatim neuredno smotani.

Larita je zbunjeno gledala oko sebe. „Kamo su svi nestali?”

Nije bilo ni konobara, kuhara, osoblja.

Djevojka se zaputi prema molu. Fabrizio je, protiv svoje volje,

krenuo za njom.

Na brodicama na vezu nije bilo ništa drukčije. Švedski stol bio

je poharan. Ostaci indijske večere razbacani među cvijećem, kipovi

hinduskih božanstava razbijeni, malena pozornica napuštena, a sitar

na njoj uništen. Na jednom je stolu velik crni gavran kljucao komade

piletine tandoori.

Fabrizio priđe Lariti. „Ja bih što prije odavde. Ovo mi se uopće

ne sviđa.”

Larita je s poda podigla srebrnu cipelu. „Ne razumijem...”

„Nije važno... Idemo odavde.”

Prekinuo ih je ženski glas iza njih. „Moj muž...”

Neka je žena stajala na vratima, posve izgubljena pogleda.

Ruke su joj mlohavo visjele niz tijelo i jedva se držala na nogama.

Sari joj je bio razderan i visio joj je između nogu kao da se pokrila

dronjkom. Jedna joj je naramenica grudnjaka bila potrgana, a prsa su

joj bila izbrazdana dugačkim crvenim ogrebotinama. Imala je samo

jednu cipelu. Plava kosa, koja je vjerojatno bila skupljena u punđu,

sad je bila zamršeno klupko natopljeno krvlju. Sasušen mlaz spuštao

joj se pored uha.

Fabrizio je u prvi mah nije prepoznao, no kad ju je bolje

promotrio, sjetio se. Bila je to Mara Baglione Montuori, žena

milanskog galerista specijaliziranog za suvremenu umjetnost.

Poznavao ju je jer je uređivala jedan modni časopis i jednom, davno,

dao joj je intervju. Sad je bila utvara otmjene i snobovske gospođe s

kojom se sastao kod Rosatija na Piazzi del Popolo. Izraz joj je bio

odsutan i odavao je duboku traumu, kako bi se to vidjelo na licu

netom silovane žene. Kao da joj je nešto, netko, spržio mozak.

Fabrizio joj je prišao i shvatio da smrdi. Iz nje je izbijao rezak

vonj znoja.

„Maro, što vam se dogodilo? Gdje su ostali?” Fabrizio shvati

da mu se utroba zgrčila.

Žena je izbjegavala njegov pogled, ali se polako osvrnula oko

sebe. „Moj muž...”

Larita podignu stolac s poda i posjednu ženu na njega. „Gdje

je?”

Mara Baglione Montuori skinula je drugu cipelu i držala je u

ruci kao da će je milovati. „Moj muž...”

Pjevačica je počela kružiti brodicom u potrazi za Marinim

mužem.

Za to je vrijeme Fabrizio primio ženu za zapešća pokušavajući

uhvatiti njezin pogled. „Slušajte, sjećate li me se? Fabrizio Ciba,

poznajemo se.”

Žena ga pogleda u oči i nasmiješi se kao da se sjetila nečeg

zabavnog. „U utorak moramo u Portofino, Agnese se udaje.”

Fabrizio nikad nije imao previše strpljenja s traumatiziranima

ili bolesnima, pa se nije moglo očekivati da će ga odjednom imati

sada, u takvoj situaciji. „Shvatio sam da ste potreseni, strašno mi je

žao... Ali sad mi morate objasniti koji se vrag ovdje dogodio!”

No ona je bila negdje drugdje. Vjerojatno u Portofinu. „Moj

muž ne podnosi Agnesina muža, ne razumijem zašto. Dobar je on

dečko. Daleko će on dogurati... Piero je za svoju dob samo...”

On je prodrma. „Gdje ti je sada muž? Je li bio s tobom?”

Ozlovoljila se, kao da joj Fabrizio dodijava, i okrenula mu

leđa. Na podu je ležao srebrn pladanj, u kojem je ugledala svoj

odraz.

„O Bože, kako to izgledam... Šminka... Frizura... Ne mogu

ovakva među ljude.” Dohvatila je vilicu sa stola. „Kad smo bile

male, u Punti Ali, moje sestre i ja ovakvima smo češljale lutke.” Pa

je poče provlačiti kroz kosu punu skorene krvi.

Ciba je od silne frustracije zabacio glavu. „Ne. Ovoj nema

pomoći.”

„O Bože, strašno... Dođi! Brzo.” Larita je stajala na prozoru i

pokrila usta promatrajući nešto vani.

Fabrizio joj je prišao, skupio hrabrost, pa je i on pogledao van.

Ciba je oduvijek volio kanal Animal Planet na satelitskoj

televiziji i njegove dokumentarce o divljini. Dok je pisao roman, na

televiziji se često vrtio baš taj program. Kad bi se pojavio prizor

grabežljivca koji ulaže svu energiju svojih mišića u skoku na plijen,

sa silinom i bezobzirnošću gladi, Fabrizio bi kao začaran ustao i sjeo

na kauč da bolje vidi. Volio je vidjeti gnuovo iskolačeno oko, lavičin

udarac šapom, oblak prašine u kojem bi se isprepleli velika mačka i

biljožder, žrtvinu glavu koja se pridiže posljednji put.

U tim je okršajima prepoznavao surovost prirode. Istu onu koja

je vladala među ljudima.

Ali sada, kad je uživo, na samo nekoliko metara dalje,

promatrao sličan prizor, to mu više nije bilo tako uzbudljivo.

Skrenuo je pogled na vodu koja je ključala, tako da vidi samo

krajičkom oka. No trik nije uspio. Nije mogao a da ne gleda. A

jednom kad se prepustio, bilo je teško prestati.

Ostaci Piera Baglionea Montuorija plutali su na vodi, a za njih

su se borila tri golema krokodila. Ralje su otkidale salo s trupa

poznatoga galerista iz Milana koji se proslavio kad je otkrio

Andrewa Doga, kipara s Jamajke. Kad ne bi mogli otprve odgristi

komad mesa, gmazovi bi se počeli izvijati podižući svud oko sebe

krvave vodoskoke. Nesretnikova je glava udarala o bok plovila uz

mukli zvuk kokosovog oraha.

59.

Vođa Zvijeri Abadonovih zakočio je uz škripu guma pred

elektrocentralom.

Putem nije naišao na Zombija, ali je zato mimoišao skupine

uzvanika u rasulu. Kad bi vidjeli da prolazi, razmahali bi se

dovikujući mu da stane. A više njih se ustobočilo nasred ceste ne bi

li mu presjekli put. Mantos ne bi ni usporio, ne obazirući se na

psovke kojima bi ga zasuli. Sve se odvijalo točno onako kako je on

predvidio. Čim je pao mrak, beznačajne kreature dana obuzela je

panika i Vila Ada se pretvorila u park strave. Njemu, biću tame,

mrak je naprotiv ulio novu odlučnost i surovost. S Durandalom u

ruci, izašao je iz kola, upalio baterijsku svjetiljku i osvrnuo se oko

sebe.

Kamo se bestraga djenuo Zombi?

Vjerojatno je zaključio da mu se živo jebe za divlje životinje,

pa je krenuo prečicom preko livada i kroz šumu.

Bio je Zvijer Abadonova i nikoga se i ničega nije bojao.

Prije nego što će otići, Mantos je ipak, za svaki slučaj, odlučio

baciti pogled na centralu.

Kad se približio zdanju, osjetio je čudan miris.

Kao pečeno meso.

Vrata na ogradi bila su širom otvorena. Na zemlji su ležali

lanac s lokotom i potrgane škare za trančiranje.

Mantos se nasmiješi i uperi svjetlo prema kućici. Zid oko

dovratka i drvena otvorena vrata bili su crni kao da je unutrašnjost

poharana požarom. Onaj luđak Zombi sve je zapalio.

Vođa Zvijeri spusti svjetiljku. „Izvrsno odrađeno, junačino

moja.” Snop svjetla kliznuo je po podu i obasjao nešto crno nasred

prostorije. Mantos priđe dva koraka, da bolje vidi što je to.

Spaljena guma? Ne... Cipela.

Prišao je još korak bliže. Činilo se baš da je cipela.

Pougljenjena cipela. Na potplatu su se još mogle razaznati

rastopljene niske potpetice.

Mantos je više puta progutao slinu. Zadržao je dah i

zakoraknuo još bliže, ali nije imao hrabrosti posvijetliti dalje od

toga. Umjesto toga, podignuo je svjetiljku.

Iz cipele je virila noga, a onda i pougljenjeni ostaci ljudskoga

tijela. Odjeća je očito posve izgorjela, a crna sasušena koža zalijepila

se kao katran za kosti. Od trupa je ostala samo bezoblična masa, iz

koje se pomaljao prsni koš. Ruke su bile podignute, a prsti skvrčeni

kao da ih je svinula vrelina. Vatra je doslovce proždrla glavu. Od nje

je preostala samo crna kugla bez crta lica iz koje je virio niz

dugačkih i bijelih zuba.

U tom stanju, ni rođena ga majka ne bi prepoznala. No Mantos

je znao da je to on. Oblik čela, visina, cipele, zubi.

Oh... Kriste Bože. Zombi je izgorio kao žigica.

Durandal mu je ispao na pod. Želudac mu se dizao. Stavio je

ruku preko usta i morao je dati sve od sebe da ne povrati. Zaklecala

su mu koljena i sklupčao se uz vrata. Nije mogao povjerovati u to što

vidi.

Sigurno se spržio dok je pokušavao isključiti struju.

Saverio ispruži ruku. „Zombi, što je od tebe ostalo... Kako...

Prijatelju...” I htio je zaurlati, izbaciti iz sebe sav bijes, no umjesto

toga samo je zinuo i uhvatio se rukama za glavu.

Zašto? Zašto tako? Nije trebalo tako ispasti. Ne na taj način.

Trebali su se ubiti zajedno, ujedinjeni, nakon što bi pjevačicu

prinijeli kao žrtvu Sotoni. Takav je bio dogovor.

Zašto si prekršio dogovor?

Bol je poput vala shrvala Mantosa, pregazila ga je silinom

uzburkana oceana. I zaslijepilo ga je nemilosrdno svjetlo istine.

Ja sam kriv za njegovu smrt. Što sam to učinio?

Da nije bilo tebe... Učini mu se gotovo kao da vidi tu

pougljenjenu lutku kako ustaje s poda i upire u njega skvrčene prste.

Da nije bilo tebe... Ja bih sad bio u Oriolu Romanu. Sa svojom

majkom. S Murderom i Silviettom. Cijeli bi život bio preda mnom.

Što si ti umišljaš, tko si ti, da me otjeraš u ovakvu smrt?

Sklupčan uz vrata, Mantos spusti pogled i promotri se.

Promotri crnu tuniku sašivenu od starog odbačenog zastora iz kina

Flamingo. Promotri Durandal kupljen na eBayu. I shvati koliko je

jadan.

„Ali, što ja to radim?” promrmlja, u nadi da će mu

pougljenjena lutka odgovoriti.

Grumen bola rasprsnuo mu se u dušniku kao mjehur. Žmirkao

je, dok su mu suze zastirale vid. Pozornica na kojoj je Saverio

Moneta, zaposlenik salona namještaja „Tirolski majstori tesari”,

sanjao da je opak i okrutan kao Charles Manson, srušila se na njega.

Sotona, veliki Mantos, Zvijeri Abadonove, žrtvovanje Larite, sve su

to bila sranja koja je izmislio bijedni čovječuljak, koji je uspio

otjerati u smrt mladića oboljelog od teške depresije.

Jecajući kao malo dijete, četveronoške je prišao ostacima svog

sljedbenika. „Edo, oprosti mi...” Primio ga je za zapešće; razmrvilo

mu se u ruci. „Što da radim? Recite mi što da radim.”

No nitko mu to nije mogao reći. Bio je sam. Sam i očajan, kao

nitko na svijetu. Zombija više nije bilo. Serena i onaj stari gad bili bi

najsretniji da umre. Murdera i Silviettu je izgubio.

Sjeo je šmrcajući i otirući bale s lica.

Morao je skupiti te ostatke i pokopati ih. Ili ih baciti u vode

jezera Bracciano.

Obrisao je suze. „Neću te ostaviti ovdje... Ne brini se. Odnijet

ću te kući. U Oriolo. Dosta je bilo svih tih sranja.”

Ustao je i posvijetlio uokolo. Trebala mu je nekakva velika

kutija. Najbolja bi bila jedna od onih golemih plavih vreća iz Ikee.

Tad opazi da je za jednu metalnu ploču zakvačen presavinut

list papira. Prišao je i vidio da na njemu piše: „Za Silviettu”. Uzeo ga

je i, upravo kad ga je htio rastvoriti, iza sebe je začuo muški glas,

koji je vikao: „Dečki! Osjećate? Kako dobro miriši! Roštilj! Evo

roštilja! Napokon. Uspjeli smo. Ali, jebote, koji zajeb, ovaj tulum.

Chiatti je obična vucibatina, ni račun za struju nije platio.”

Ponoćna zakuska

60.

Fabrizio je povukao Laritu na stranu. i ispod glasa joj rekao:

„Ti i ja ćemo sad lijepo odavde. I to koliko nas noge nose. Imam

gadan predosjećaj.”

„A ova sirota žena?” Pjevačica pokaza prema Mari Baglione

Montuori, koja je i dalje pokušavala razmrsiti kosu vilicom. „Što

ćemo s njom?”

„Ne možemo je povesti sa sobom, usporavala bi nas. Čim

nađemo nekoga, reći ćemo mu da ode po nju.”

Larita se dvoumila. „Ne znam... Mislim da nije u redu ostaviti

je ovdje samu.”

„U redu je, slušaj mene.” Fabrizio je uze za ruku i povuče je na

mol. „Ako se dobro sjećam, u blizini jezera je jedan od ulaza u

park.” Iščupao je iz zemlje dugačku trsku bambusa na kojoj je još

gorjela petrolejska svjetiljka. „Haj’mo.”

Krenuli su dugačkim drvoredom visokih platana, ostavivši

jezero iza sebe.

Tisuću se pitanja piscu vrzmalo glavom. Stalno je vidio

krokodile kako otkidaju komade mesa s rastrganog tijela milanskoga

galerista.

Larita je koračala uz njega pognute glave i šutjela.

Htio joj je reći da ubrza, kad je primijetio, ili mu se učinilo da

je primijetio, nekakve pokrete u mraku. Dao je znak Lariti da stane i

naćulio uši. Ništa. Čuo se samo, u daljini, zvuk automobila na

Salariji.

Valjda sam krivo čuo.

Pogledao je Laritu. Oči su joj bile suzne i drhtala je. Fabrizio

osjeti da mu srce lupa sto na sat. Primio ju je za ruku. „Mislim da

smo skoro stigli.”

Krenuli su dalje.

„Što je tamo?” vrisnula je Larita i poskočila unatrag. Fabrizio

se ukočio. „Gdje?”

„Na onom stablu.”

Nogu omlohavljelih poput pipaka, Fabrizio je podignuo

petrolejku prema mjestu koje mu je pokazala Larita. Ništa nije vidio.

Zakoračio je naprijed mašući svjetiljkom oko sebe.

Grane stabala nadvijale su se nad stazom. Ničega tamo nije

bilo, jebemu, skoro se usrao. Grlo mu se stisnulo od panike... što je

ono bilo?

Crna je prilika bila obješena za granu.

Majmun?

To nije moglo biti majmun. Preveliko za majmuna.

Gorila?

Predebelo za gorilu. Na trenutak je pomislio da je nekakav kip,

obješena lutka.

Ustuknuo je i slabašno svjetlo petrolejke obasjalo je ostatak

krošnje. U njoj su visjela još dva...

Čovjeka.

Debeljka koji se njišu.

Okrenuo se na peti i viknuo Lariti: „Bježi! Brzo!”

Iza sebe je začuo potmuo zvuk i hroptaj. Jedna od onih nakaza

vjerojatno je skočila na zemlju.

Potrčao je koliko ga noge nose. Svjetiljka se ugasila i jedino je

svjetlo još bilo ono koje je dopiralo iz sad već udaljenog tabora.

Očajnički je jurio, kao nikad u životu, i čuo je samo šljunak

kako mu škripi pod potplatima i osjećao zrak kako mu se kovitla niz

dušnik.

Nadao se da je Larita uz njega.

A ako je zaostala?

Okreni se! Stani! Zazovi je! urlao mu je glas u glavi.

Htio je to i učiniti, ali mogao je samo trčati i moliti se da i ona

trči.

No nakon nekoliko desetaka metara, začuo ju je kako vrišti.

Ulovili su je! Jebemu kurvu mater, ulovili su je!

U trku je okrenuo glavu. Sve je bilo zavijeno u crnilo i u tom

je crnilu čuo njezine jauke i grleno glasanje nakaza. „Fabrizio!

Upomoć! Fabrizio!”

Stao je, presavinuvši se sav zadihan, i prostenjao: „Prestar sam

ja za ta sranja.” Zatim neočekivano hrabro viknu: „Gadovi, pustite

je!” Jurnuo je natrag, stisnutih šaka, zatvorenih očiju, mašući

rukama, u nadi da će ih prestrašiti, otjerati, satrti.

Ali spotaknuo se, pao i bradom tresnuo na šljunak. Ustao je

boli usprkos, usta punih krvi, no još dok se uspravljao, šaka, palica,

nešto teško, neshvatljivom se silinom sručilo na njegovo desno rame

i opet se našao na zemlji, i urlajući tako da mu se činilo da će mu se

raspuknuti sljepoočnice pokušao je ponovno, tvrdoglavo, ustati, ali

šaka se sad zabila u njegov trbuh.

Fabrizio Ciba klonuo je kao razderana lopta i tisuću

narančastih svjetalaca rasprsnulo mu se pred očima. Izbacio je sav

zrak što mu je bio u tijelu i dok ga je bol razdirala osjetio je kako ga

hvatajii goleme ruke i podižu ga s lakoćom s kojom bi ljudsko biće

podiglo vrećicu iz supermarketa.

Bez daha se klatio na ramenu spodobe dok je koračala. Navirio

se jednim okom. Rumenkasto je nebo bilo nad njim, mogao ga je

dotaknuti rukom, i osjećao je hroptaje svojih prignječenih pluća,

koja su poput vakuumskih vrećica usisavala zrak.

I dok je sam sebi govorio da može ponovno prodisati i ostati

živ, shvatio je da je tama nešto više od običnog nedostatka svjetla.

Bila je to materija u kojoj će se utopiti.

Udarac u zatiljak prekinuo je tu posljednju misao.

61.

„Što to jedeš? Daj i nama malo. Ne budi takav podlac.”

Saverio Moneta ugledao je na vratima tri tipa. Najvišeg, s

kosom preko čela i naočalama bez okvira sigurno je vidio na

televiziji, valjda je bio nekakav voditelj. Drugi, zdepastiji i čela

visokog dva prsta, činilo mu se da je političar. A treći, ha... Nije

znao tko je taj.

U svojim lovačkim odorama s potpisom Ralpha Laurena, s

onom svojom kosom punom gela, s bocama šampanjca u ruci, mislili

su da su Bog Otac, a bili su samo tri pijana govnara.

Saverio je bio stručnjak za govnare. S tom je vrstom ljudi imao

posla vrlo rano u životu, već u školi. Obično su se kretali u grupi, da

osokole jedan drugoga. A kad bi te snimili, kad bi shvatili da hoćeš

samo gledati svoja posla, kružili su oko tebe kao gladne hijene.

Ako si imao sreće, dočekali bi te ispred škole i pod bilo

kakvom izlikom začeli kavgu, pretukli te, i tu je bio kraj. U

suprotnom, prikazivali su se kao prijatelji, bili su simpatični i srdačni

i uvjerili bi te da možeš biti jedan od njih i tada, kao pravoj budali,

popustio bi ti oprez, a oni bi ti slomili srce koliko su te zajebavali.

Tad bi te odbacili kao potrganu igračku. Nedjeljom su, međutim, s

obitelji odlazili na misu i svaki su se put pričestili. Poslije srednje,

financirani obiteljskim kapitalom, odlazili su na studij u inozemstvo.

Tamo bi se upristojili i kad bi se vratili u Oriolo, bili su odvjetnici,

ekonomisti, zubari. Djelovali su kao uglađeni ljudi, ali ispod toga i

dalje su bili ista govna. Takvi su često završavali u politici i onda su

govorili o Bogu, obiteljskim vrijednostima i domovini. To su bili

novi vitezovi katoličke civilizacije.

Saverio nabrzinu tutnu Zombijevo pisamce u džep hlača.

Zaškiljio je, a usne su mu se razvukle u podrugljiv cerek. „Želiš

vidjeti što to jedem?”

Tip s bradicom sav se razgalio. „Nas dvojica se razumijemo,

brate. Pokaži kakva to blaga skrivaš.”

A političar dometnu: „Podijeli ih s prijateljima.”

Sa zlobom u pogledu, Saverio se okrenuo. Podigao je

Zombijevo tijelo. Iznenadio se kako je lagano. „Što vam je draže,

but ili ruka?” Pa im pokaza pougljenjene ostatke.

Ona trojica isprva nisu shvatila što je to. Tip s bradicom

zakoračio je naprijed, pa natrag, u nekakvom nespretnom plesu. „Oh,

Bože...”

„Pa koji je to kurac?” Političar primi voditelja za nadlakticu.

„Izgleda kao sprženi mrtvac. Jebote, odvratno”, zaključi treći

ispustivši iz ruke bocu šampanjca, koja se rasprsnula u tisuću

krhotina.

Saverio spusti Zombija na pod, objeručke uhvati Durandal i

podignu ga visoko iznad glave. „Onda, što da vam odrežem? Ruku

ili but?”

Ona su se tri nevoljnika okrenula i dala petama vjetra

naguravajući se, jer svatko se htio prvi dokopati vrata. Političar je

ispustio očajnički krik i do prsa propao u zemlju, koja se otvorila kao

ždrijelo da ga proguta. Jadnik se batrgao, ali nešto ga je odozdo

vuklo u dubinu. Raširio je ruke i pokušao se oduprijeti, no trenutak

potom nestao je u crnoj rupi.

Preostala dvojica zblenuto su stajala na rubu, ne znajući što bi.

Zatim je voditelj skupio hrabrost i na tren se nagnuo nad rupu, no

tren je bio dovoljan da golema ruka sune uvis i ščepa ga za bradicu.

Čovjek je naglavce povučen u rupu i usisan u utrobu zemlje.

Treći se okrenuo da pobjegne, kad je izvirila ruka i zgrabila ga

za gležanj, da i njega povuče. Čovjek je pao i koprcao se, ne bi li se

oslobodio stiska. Slobodnom je nogom udarao ručerdu koja ga je

držala za gležanj. Ali ništa joj nije mogao. Oni prsti, debeli kao

cigare, crnih noktiju, bili su posve neosjetljivi na bol. Pokušavao se

othrvati upirući se rukama o tlo i molećivo je zazivao: „Upomoć!

Molim vas! Pomozite mi!”

Uspio se primiti za stup ograde. No tad je izronila i druga ruka

i uhvatila ga za slobodnu nogu. Više mu nije bilo pomoći, i on je

iščezao u rupi.

Saverio Moneta, skamenjen na vratima kućice, vidio je čitav

prizor. Sve je trajalo manje od tri minute.

U kurac... U kurac... U kurac... Bilo je to jedino što je njegov

mozak uspio poroditi dok je promatrao kako iz rupe polako, ali bez

napora, izranjaju dvije ruke krupne kao pršuti, a za njima malena i

ćelava glava nasađena između spuštenih ramena, te ostatak goleme

spodobe prekrivene naslagama sala. Činilo se da na sebi ima zelenu

trenirku Sergia Tacchinija.

Ima barem dvjesto kila.

Saverio je pročitao nekoliko rasprava o upotrebi hladnog

oružja u feudalnom Japanu i znao je za legendarni smrtonosni

udarac, kojemu je učitelj Hiroyuki Utatane u šesnaestom stoljeću

nadjenuo ime Vjetar Među Lotosima. Zahtijevao je savršenu

ravnotežu, ali dobro izveden, mogao je protivniku istog trena

odrubiti glavu.

Kriknuo je, odigao jedno stopalo od tla, skočio uvis i

istodobno izveo piruetu od sto osamdeset stupnjeva, i sve to s

isukanim Durandalom.

Mač je zasjekao zrak, a ona je spodoba, brzo i graciozno poput

pretile balerine, ustuknula, ispružila ruku i zgrabila oštricu.

Saverio je od povratnog udarca poletio unatrag i tresnuo o zid

kućice. Držak mu je još bio u rukama. No ostatak je mača u šaci

stezala spodoba, koja ga je bacila na zemlju kao beskorisnu tričariju.

Uobičajeno smeće s eBaya... Saverio ispusti to što je ostalo od

njegova žrtvenog mača. Ne vjerujem da ću uspjeti uložiti

reklamaciju onim gadovima iz The Art of War iz Caserte.

Živina mu se pomaknula na manje od metra. Nadvila se nad

njega, onako krupna.

Vođa Zvijeri Abadonovih podigao je glavu da pogleda to

stvorenje. Bljedunjava zraka mjesečine treptala je u crvenim i

bezizražajnim sitnim očima nakaze, koja je zamahnula glavom i

osmjehnula se pokazujući niz krivih i pokvarenih zuba. Saverio

osjeti da ga je uhvatila za ruke i podigla uvis. Zažmirio je, nastojeći

povući svu bol u pluća.

Osjetio je kužni dah nakaze. Volio bi joj pljunuti u lice, ali nije

više imao sline u ustima.

Nije važno. Bio je spreman umrijeti. Neće moliti za milost,

neće preklinjati. Umrijet će kao Mantos, etrurski bog smrti.

Nakaza ga je zavitlala u jedno stablo i posljednje što je Saverio

vidio, prije nego što je udario o deblo, bio je mjesec, okrugao i

golem, koji je uspio pronaći procijep između mliječnih koprena

oblaka.

Bio je tako blizu.

III. Katakumba

But I’m a creep,

I’m a weirdo.

What the hell am I doing here?

I don’t belong here.

RADIOHEAD, Creep

Baruna Pierrea de Coubertina, rođenog u Parizu 1863.

godine, pamti se kao tvorca one grozne frazetine „Važno je

sudjelovati, a ne pobijediti” (koja, usput, nije njegova, nego ju je

skovao neki biskup iz Pennsylvanie). Uz to, de Coubertin je poznat i

kao reformator francuskog odgojno-obrazovnog sustava i kao čovjek

koji je u moderno doba obnovio starogrčke Olimpijske igre. Tom

velikom zagovorniku sporta i tjelovježbe u formiranju karaktera

mladeži, francuska je vlada povjerila osnivanje međunarodne

sportske udruge. Nakon pregovora s četrnaest država, barun je

utemeljio Međunarodni olimpijski odbor, koji je 1896. organizirao

prve modeme Igre u Ateni. Uspjeh je bio golem, i ponovljen je četiri

godine poslije u Parizu. Treće Igre održane su 1904. u Saint Louisu,

u Sjedinjenim Državama. Barun se nadao da će četvrto izdanje

Olimpijskih igara biti u Rimu, jer je htio obnoviti legendarno

suparništvo između Rima i Atene, dviju sila antičkoga svijeta. No

Italija je tada, za promjenu, bila u ekonomskim poteškoćama i

odbila je ponudu.

San baruna de Coubertina konačno se ostvario 16. lipnja

1955. Nakon napete izjednačene borbe s Lausanneom, grad Rim

izborio se za pravo da ugosti sedamnaeste Olimpijske igre 1960.

godine.

Talijanska je vlada uložila oko stotinu milijardi lira kako bi

cijelom svijetu pokazala da je i Italija članica ekskluzivnog kluba

bogatih zemalja.

Da bi se pripremio za taj događaj, Vječni Grad pretvorio se u

gradilište. Sagrađene su nove ceste, a između Vile Glori i obale

Tibera niknulo je Olimpijsko selo, gdje će biti smješteni sportaši iz

cijeloga svijeta. Veliko naselje modernih zgrada uronjenih u

zelenilo, na samo nekoliko kilometara od povijesnog središta.

Izgrađene su dvije sportske dvorane. Olimpijski stadion

proširen je tako da može primiti do šezdeset pet tisuća gledatelja. A

k tome novi bazeni, nova trkališta, hokejska igrališta. I prvi put u

povijesti Olimpijskih igara, RAI je prenosila natjecanja za cijelu

Europu.

Rim je u svijetu bio zapažen zbog ljepote sportskih borilišta:

Karakaline terme ugostile su gimnastička natjecanja, Maksencijeva

bazilika hrvanje, a start maratona bio je na Kapitolu, utrka je

prolazila antičkom Via Appia i u cilj se ulazilo kroz Konstantinov

slavoluk. Upravo je maraton donio senzaciju. Abebe Bikila, sitan

atletičar iz etiopske Carske garde, pobijedio je trčeći bosonog. U cilj

je ušao postavivši novi svjetski rekord.

S čak 36 medalja, Italija je zauzela treće mjesto među

najtrofejnijim nacijama, iza Sovjeta i Amerikanaca.

Sve je to dobro poznato. No tek rijetki znaju što se dogodilo s

manjom skupinom sovjetskih sportaša u noći zatvaranja Igara.

To su bile tek treće Olimpijske igre na kojima je SSSR

sudjelovao. Sovjetski su sportaši prvi put nastupili 1952. u

Helsinkiju. Dotad je rukovodstvo Komunističke partije smatralo Igre

„sredstvom da se radništvo odvrati od klasne borbe i da ga se obuči

za nove imperijalističke ratove”. Ta podozrivost Kremlja prikrivala

je zapravo namjeru da uđu na olimpijsku scenu tek kad Sovjetski

Savez bude spreman na njoj odigrati glavnu ulogu. Od 1952. i još

dugo poslije, dvije supersile, zamrznute u hladnoratovskoj pat-

poziciji, pronašle su u Olimpijskim igrama savršen poligon za

dokazivanje svoje snage. S jedne strane Sovjetski Savez, s

paravojnom organizacijom željezne stege koju su neumorno

unapređivala i znanstvena istraživanja, praćena sumnjama i

insinuacijama o upotrebi medikamenata u svrhu poboljšanja

sportskih rezultata. S druge strane Sjedinjene Države, premoćne još

od Igara 1896, koje su svoj uspjeh gradile na mogućnosti selekcije

najboljih među tisućama i tisućama sportaša s koledža i sveučilišta.

Ponižen na Olimpijskim igrama u Helsinkiju i s tijesnom

pobjedom u Melboumeu, Sovjetski Savez došao je u Rim s namjerom

da pokaže nadmoć komunističkog sistema.

Sovjetska olimpijska reprezentacija bila je odvojena' od ostalih

i smještena u posebne zgrade. Sportaši nisu smjeli imati nikakvog

dodira s predstavnicima nacija koje su simbolizirale iskvarenost

zapadnog kapitalizma. Neprestano su bili pod nadzorom partijskih

funkcionara.

Među sportašima su bili i Arkadij i Ljudmila Brusilov. On

bacač koplja, ona gimnastičarka. Vjenčali su se 1958. u Kutuku,

mjestu u okolici Moskve. Oboje su u srcu nosili isti san: otići iz

SSSR-a i živjeti na Zapadu. Prezirali su autoritarni komunistički

režim i svoju su djecu htjeli donijeti na svijet u slobodnoj zemlji. No

to je bio samo san, nitko nije mogao otići iz zemlje. A to je još i više

vrijedilo za sportaše, koje se smatralo službenim predstavnicima

sovjetske ideologije i snage u cijelome svijetu.

Tijekom Igara, par je počeo smišljati plan za bijeg, kako bi

pronašli utočište na Zapadu. Dan nakon što je osvojila srebro,

Ljudmila se o planu izlanula pred Irinom Kalinom, skakačicom s

motkom s kojom je dijelila sobu. Irina je molila da je povedu sa

sobom. Objasnili su joj da je opasno i da će ta odluka odrediti

ostatak njezina života. KGB im neće dati mira. Morat će se skloniti

na neko skrovito mjesto i živjeti u tajnosti.

„Nema veze... Ja sam spremna na sve”, odvratila je Irina, čiji

je djed skončao u gulagu u Sibiru.

Tajna se malo-pomalo proširila među sportašima. Na koncu je

njih dvadeset dvoje, muškaraca i žena, organiziralo bijeg.

S obzirom na dotadašnji tijek natjecanja, bilo je očito da će

Sovjeti odnijeti ekipnu pobjedu. A nakon svečanosti zatvaranja

Igara, sigurno će se nazdraviti drugoj, i to premoćnoj pobjedi nad

američkim imperijalistima.

Tako je i bilo. Rukovodioci su organizirali večeru za cijelu

delegaciju, s mnogo ruske salate, kuhanim šaranom, polama

krumpira i mesom pirjanim na luku, a sve zaliveno litrama i litrama

votke. Već u devet navečer organizatori, treneri, sportaši i partijski

funkcionari bili su pijani. Jedni su pjevali, drugi su recitirali stare

stihove, treći su svirali balade na klaviru. Vladalo je naizgled veselo

raspoloženje, ali sve je bilo prožeto strašnom nostalgijom.

Dvadeset dvoje disidenata svoje je boce votke prethodno

napunilo vodom. Na dogovoreni Arkadijev znak, cijela se skupina

sastala u vrtu paviljona. Dvojica stražara spavala su na klupi. Bilo

je lako preskočiti ogradu i pobjeći pod okriljem rimske noći.

Trčali su bez zastoja uz Tiber sve do sportskih terena u

kompleksu Acqua Acetosa, a odatle su se uspeli prema četvrti

Parioli i zatekli se pred brijegom obraslim šumom. Oni to nisu znali,

ali bila je to utvrda Antenne, krajnja točka prostrana parka zvanog

Vila Ada.

Ušli su, i za njih se više nikad nije čulo.

Sovjetska vlast je, dakako, sve poricala. Nisu mogli priznati

svijetu da su neki od njihovih najpoznatijih sportaša pobjegli,

odrekavši se komunizma i svoje domovine. Nahuškali su na njih

tajne službe, da im uđu u trag i skupo im naplate taj izlet. Godinama

su ih agenti tražili na svim stranama svijeta. Ništa. Gore od igle u

plastu sijena. Činilo se da su isparili, kao da im je neka zapadna

zemlja pomogla da zametu svaki trag.

Kako rekosmo, ispod Vile Ade nalaze se drevne Prisciline

katakombe. Više od četrnaest kilometara tunela i grobnica iskopanih

u sedri, na tri razine, s ostacima prvih kršćana. Podzemna nekropola

ime duguje Rimljanki Priscili, rođenoj u drugoj polovici drugoga

stoljeća. Kako se čini, ona je kršćanima darovala zemljište, a oni su

tamo iskopali svoje grobnice.

Tamo su se sakrili Arkadij i disidentska družina. Nakon što su

nekropolu pretražili uzduž i poprijeko, smjestili su se na najnižoj

razini, više od pedeset metara ispod površine zemlje. To područje,

svježe ljeti a toplo zimi, svojedobno je bilo istraženo, izrađene su

karte, da bi naposljetku bilo zatvoreno za javnost i zaboravljeno. Za

turističke obilaske bio je otvoren samo dio prve razine, na području

ispred ženskog benediktinskog samostana.

Rusi su se uspinjali tunelima i izlazili u potragu za hranom

samo noću, kad je park bio zatvoren. Prehrana im se uglavnom

sastojala od onoga što su Rimljani odbacili za dana: od ostataka

sendviča, punjenog lisnatog tijesta, čipsa i raznih grickalica, tortica,

energetskih pločica, gutljaja s dna limenki Coca-Cole. Njihova se

ekonomija većinom temeljila na skupljanju otpada. Pomalo poput

sakupljačkih kultura starijeg kamenog doba. Oblačili su se u

trenirke, jakne i kape koje bi rastreseni ljudi zaboravili na livadi ili

izgubili na atletskim stazama. Etolozi bi odnos koji se uspostavio

između sovjetskih sportaša i Rimljana mogli usporediti sa simbiozom

između vodenkonja i malih čaplji. Te prekrasne ptice žive na hrptu

krupnih sisavaca i hrane se nametnicima s njihove kože. Isto su tako

Rimljani uživali u očišćenoj Vili Adi, a Rusi su dobivali hranu i

odjeću.

Malena se zajednica počela razmnožavati u tunelima

katakombi i malo-pomalo se povećala. Naravno,, budući da se

radilo o malobrojnoj populaciji, često je dolazilo do križanja među

srodnicima, što je dovelo do nekontroliranih i ubrzanih genetskih

poremećaja. I podzemni život u mračnim grobnicama, kao i

prehrana bogata ugljikohidratima i mastima, pridonijeli su

promjenama u njihovoj morfologiji. Novi su naraštaji bili pretili, s

ozbiljnim problemima sa zubima, i vrlo blijede puti. No s druge

strane, vid im je bio prilagođen tami, a kako su izravno potjecali od

vrhunskih sportaša, bili su vrlo okretni i snažni.

Čini se nevjerojatnim, no u gotovo pedeset godina nitko nije

zamijetio njihovu prisutnost Samo je među smetlarima i osobljem

zaduženim za održavanje Vile Ade kružila legenda o ljudima

krticama. Pričalo se da noću izlaze kroz ventilacijske otvore

katakombi i zatim počiste smeće u parku te tako odrade najveći dio

posla. Neki su pak bili spremni prisegnuti da su ih vidjeli kako skaču

sa stabla na stablo izvodeći nevjerojatne akrobacije. No sve je to

zvučalo kao samo još jedna urbana legenda.

Kad je Chiatti kupio Vilu Adu, poremetio je osjetljivu

ravnotežu koja se uspostavila između parka i njegovih podzemnih

gostiju.

Od danas na sutra, Ruse više nisu čekale kante za smeće

prepune hrane. A park su malo-pomalo zaposjele divlje zvijeri. Kako

nisu bili lovci, nego sakupljači, s metabolizmom koji je neprestano

zahtijevao glukozu i kolesterol, stanovnici katakombi počeli su

pobolijevati od prehrane na bazi miševa, kukaca i drugih životinjica.

Prekršivši prvobitno opće pravilo koje su sebi nametnuli kad

su ušli u katakombe, a koje im je branilo izlazak za dana, stari kralj

Arkadij poslao je na površinu malen odred izviđača opremljenih

sunčanim naočalama pod vodstvom njegova sina Kostokljusa, ne bi

li shvatili što se to događa u Vili Adi.

Kad su se vratili, izviđači su objasnili da je park zatvoren i da

je postao neka vrsta privatnog zoološkog vrta vrlo moćna čovjeka,

koji priprema veliku zabavu.

Istog se trena okupilo vijeće starih sportaša kojim je

predsjedao kralj, sad već posve slijep i izjeden psorijazom. On je

znao što se događa. Ono čega se bojao svih pedeset godina života u

podzemlju. Sovjetski imperij na koncu je pobijedio, njegova je vojska

zauzela Italiju i komunizam je sad neprikosnoveno zavladao cijelim

planetom.

Park je sigurno postao rezidencijom nekog birokrata, velike

zvjerke iz Centralnog komiteta, a zabava je bila proslava sovjetske

pobjede.

„I što ćemo sad, oče?” upita Kostokljus.

Kralj je razmislio prije nego što je odgovorio. „Izaći ćemo u

slavljeničkoj noći, napasti Sovjete i uzeti što nam je potrebno za

preživljavanje.”

Koncert Larita Live in Villa Ada

62.

U satenskom kućnom haljetku, prugastim boksericama i s

infracrvenim naočalama, Sasá Chiatti stajao je nasred terase

Kraljevskog ljetnikovca. U desnoj je ruci stezao pozlaćenu jurišnu

pušku TAR-21 kundaka optočenog kristalima Swarovski, a u lijevoj

ručni raketni bacač M79 s kundakom od alabastra i posrebrenom

cijevi. U zubima je držao cigaru Cohiba Behike, smotanu spretnim

rukama kubanske torcedore Norme Fernández.

Prišao je širokim stubama koje vode u vrt i raširio ruke, kao na

pozdrav. „Dobrodošli na tulum.”

Nije mogao ni zamisliti da bi se usudili banuti na dan njegove

krunidbe. Naivno je bilo od njega ne dosjetiti se toga. Bilo je očito.

Tako, pred svima, njegov bi poraz bio potpun i konačan. Opomena

onima koji žele raditi po svom.

Spustio se niz nekoliko stepenica, zapucao po stolu sa

žestokim pićima i skršio ga. „Tu sam. Hajde, samo naprijed”, viknuo

je u zelenu noć svog vizira.

Došlo mu je da pukne od smijeha. Htjeli su ga kazniti jer se

usudio izdići, jer je svima pokazao da je i siromašan momak, sin

skromna autolimara iz Mondragonea, zahvaljujući svom

poduzetnom duhu postao jedan od najbogatijih ljudi u Europi. Jer je

zaposlio nezaposlene i pružio nadu gomili ljudi koji su umirali od

gladi. Jer je ponovno pokrenuo ekonomiju ove jebene zemlje.

Ona svetica njegova majka nije bila obrazovana, ali mozak joj

je radio, i ona ga je upozorila. „Salvato’, prije ili poslije smislit će

kako da te sjebu. Udružit će se i utopiti te u moru govana.”

Godinama je Sasà Chiatti nemirno spavao u očekivanju tog

trenutka. Angažirao je čete odvjetnika, knjigovođa, ekonomista. Oko

svoje Vile Ade dao je sagraditi zidine kako bi se obranio, dao je

iskopati podzemno sklonište kako bi se imao gdje sakriti, unajmio je

izraelske tjelohranitelje i vozio se samo u blindiranim automobilima.

Kurca mu to nije vrijedilo. Svejedno su došli. Izveli su

sabotažu na njegovoj elektrocentrali, pokvarili su mu zabavu i sad su

ga htjeli koknuti.