Katedra za zdravstvenu psihologiju Zdravstveno veleučilište u Zagrebu Nastavni tekstovi iz metodologije Za kolegije: Metode istraživanja u fizioterapiji Osnove istraživačkog rada u sestrinstvu Osnove istraživanja i statistike Osnove zdravstvene statistike Zagreb, 2005.
51
Embed
Nastavni tekstovi iz metodologije - ldap.zvu.hroliverap/Skripta iz metodologije/Skripta_Metodologija.pdf · uvod Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Katedra za zdravstvenu psihologiju Zdravstveno veleučilište u Zagrebu
Nastavni tekstovi iz metodologije
Za kolegije: Metode istraživanja u fizioterapiji Osnove istraživačkog rada u sestrinstvu Osnove istraživanja i statistike Osnove zdravstvene statistike
Zagreb, 2005.
Tekstove pripremili:
Dr. sc. Mirna Kostović Srzentić
Dr. sc. Damir Lučanin
Olivera Petrak, prof.
Katedra za zdravstvenu psihologiju
Zdravstveno veleučilište
Mlinarska 38
Zagreb, listopad 2005.
Zadnje promjene unesene u lipnju 2017.
SADRŽAJ
OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU 1
PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA 11
MJERNE SKALE 22
KARAKTERISTIKE MJERNOG POSTUPKA 26
METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA 29
POSTAVLJANJE PITANJA KAO METODA
PRIKUPLJANJA PODATAKA 30
OPAŽANJE 37
PISANJE I PREZENTIRANJE IZVJEŠTAJA 42
PRILOG 1 – PRIMJERI PITANJA ZA USMENI ISPIT 45
1
OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU
UVOD
Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih i
psiholoških promjena toliko je kompleksno da odolijeva potpunom razumijevanju
svijeta u kojem se nalazimo. U našim svakodnevnim, privatnim životima, i u svom
poslu, težimo pronaći smisao u našem iskustvu, pokušavamo naći pravilnosti i
predvidjeti događaje u budućnosti. Znanstveni istraživači, slično tome, nastoje
razumjeti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave. Znanstvenik ipak tom zadatku
prilazi na način koji je mnogo određeniji i sistematičniji nego načini kojima se služimo
u svakodnevnim naporima da riješimo određeni problem. Znanstvena metoda uključuje
formalne primjene sustavnih, logičkih procedura koje nas vode u istraživanju nekog
fenomena. Sve znanosti, bez obzira na razlike u sadržaju i primjeni specijaliziranih
tehnika, imaju jednaki opći pristup u dolaženju do spoznaja i razumijevanju pojava.
Znanstveno istraživanje je "sustavno, kontrolirano, empirijsko i kritičko
istraživanje hipotetskih postavki o pretpostavljenim odnosima između prirodnih
fenomena" (Kerlinger, 1973; prema Polit i Hungler, 1987). Obilježja znanstvenog
istraživanja su red, kontrola, empirizam i generalizacija. Sustavnost znanstvenog
pristupa ogleda se u postojanju pravila pri definiranju problema, oblikovanju nacrta
istraživanja, prikupljanju podataka i rješavanju problema. Istraživač prolazi kroz niz
faza prema unaprijed postavljenom planu djelovanja. Kontrola istraživačkog postupka
podrazumijeva uređivanje uvjeta istraživanja na način kojim se onemogućuje djelovanje
čimbenika koji unose zbrku, i koji mogu neplanirano djelovati na rezultate. To su tzv.
nesistematski varijabilni faktori, a to su svi faktori koji pri mjerenju ili opažanju neke
pojave utječu na veličinu dobivene vrijednosti, a njihovo djelovanje je slučajno. Ti su
faktori potencijalne nezavisne varijable, to su svi oni za koje se zna ili se može
pretpostaviti da mimo nezavisne varijable mogu djelovati na zavisnu varijablu. Postupci
za njihovo detektiranje, uklanjanje ili stabiliziranje zovu se, kako je već spomenuto,
kontrola eksperimenta. Npr. ako istražujemo pretilost, mentalnu retardaciju ili
doživljavanje boli, to su sve vrlo složene pojave (fenomeni) koje su obično rezultat
djelovanja različitih čimbenika. Ako bi istraživač želio ispitati odnos dijetne prehrane i
srčanih oboljenja, trebao bi kontrolirati druge potencijalne faktore koji bi mogli biti
relevantni, kao što su stres kojem je inače osoba izložena, pušenje, kao i dob i spol
osobe. Naime, srčana oboljenja češća su kod pušača, kod osoba koje su pod dugotrajnim
stresom, kod starijih osoba, kod osoba muškog spola, itd. pa su to faktori koji također
mogu imati utjecaja na funkcioniranje krvožilnog sustava.
No, na rezultate mjerenja mogu djelovati i sistematski faktori, koje bi naročito
trebali kontrolirati jer oni mogu prouzročiti značajan pomak u rezultatima. Od
sistematskih faktora najčešće se spominju umor ispitanika, njihovo zaboravljanje ili npr.
starenje (prema Krković i sur., 1966).
Empirijsko istraživanje podrazumijeva određeni stupanj objektivnosti
istraživačke situacije, te korištenje naših osjetila. Zaključci se ne donose na temelju
nekog "šestog čula", već na temelju informacija koje smo primili putem naših osjetila i
obradili u mozgu.
2
Važan cilj znanosti, kao što smo već spomenuli, jest razumjeti određenu pojavu.
Ta potraga za znanjem ne odnosi se na izolirane događaje ili pojedinačne situacije, već
prije na razumijevanje odnosa na puno općenitijoj razini. Npr. istraživača obično ne
zanima zašto je osoba Ana G. dobila cervikalni rak, već će prije pokušati razumjeti koji
su to faktori koji općenito vode ka pojavi raka. Mogućnost generalizacije rezultata
istraživanja važan je kriterij za procjenjivanje kvalitete istraživanja; što je veća
populacija na koju se rezultati istraživanja odnose, to je istraživanje vrjednije, njegova
vanjska valjanost je veća.
Pretpostavke znanstvenog pristupa su neki bazični principi koji se prihvaćaju
sami po sebi, pretpostavlja se da su točni bez provjeravanja ili verifikacije. Znanstvenici
pretpostavljaju postojanje objektivne realnosti neovisno o ljudskom otkrivanju ili
zapažanju; svijet nije kreacija ljudske svijesti i procesi u prirodi postojali bi čak i da
ljudi nisu u stanju zapaziti ih ili zapamtiti.
Determinizam je još jedna pretpostavka znanstvenog istraživanja. Pod
determinizmom se podrazumijeva uvjerenje da svaki događaj ima uzrok: ako trudnica
rodi prijevremeno, mora postojati razlog koji se može identificirati kao uzrok
prijevremenog poroda; ako osoba doživi cerebro - vaskularno oštećenje, mora postojati
uzrok za to, ili što je još vjerojatnije, nekoliko uzroka.
Unatoč tome što je znanstveni pristup omogućio stjecanje neizmjerne količine
znanja, ne možemo reći da se pomoću znanstvenih istraživanja može riješiti svaki
ljudski problem, ili da su znanstvenici imuni od pogrešaka.
Postoje određena ograničenja primjene znanstvenih istraživanja i njihove
primjene kako općenito, tako i u području zdravstva. To su:
nepostojanje savršenog nacrta istraživanja,
moralni ili etički problemi,
problem složenosti ljudskog funkcioniranja,
problemi vezani uz mjerenje,
problemi kontrole.
U opća ograničenja spada nepostojanje savršenog nacrta istraživanja. Naime,
svako istraživanje ima neku pogrešku. Svaki segment istraživanja može se izvesti na
nebrojeno mnogo načina. Istraživač mora donositi niz odluka kako da najbolje izvede
svoje istraživanje. Najbolje metode često su najskuplje i vremenski prezahtjevne. To
nikako ne znači da su male, jednostavne studije beskorisne, već da ni jedno pojedinačno
istraživanje ne može u potpunosti dokazati ili osporiti naše pretpostavke. Svako
obavljeno istraživanje dodaje se velikoj masi prikupljenog znanja, pa tek veći broj
istraživanja s istim problemom i sličnim ili istim rezultatima može ponuditi odgovor na
neko pitanje.
Moralni ili etički problemi stvaraju ograničenja za znanstvena istraživanja na
dva načina: istraživač mora biti oprezan kako ne bi ugrozio prava sudionika u
znanstvenom istraživanju, te mora uzeti u obzir da se neki problemi ne mogu riješiti
pomoću znanstvene metode.
Prava sudionika u istraživanju obuhvaćaju brojne aspekte, i svaka znanost ima
oblikovanu detaljnu listu prava subjekata u istraživanju. Ovdje će biti nabrojana tek
neka od njih. Jedno od temeljnih prava subjekata jest da subjekte treba izvijestiti o tome
3
kako će istraživanje izgledati, i što će se sve od njih zahtijevati. Njihovo sudjelovanje u
istraživanju mora biti dobrovoljno, ne smije biti iznuđeno ili dobiveno pod bilo kakvim
pritiskom, te ispitanici moraju imati mogućnost prekinuti sudjelovanje u istraživanju u
bilo kojoj fazi istraživanja, bez navođenja razloga za svoje odustajanje. Ponekad je
istraživač suočen s činjenicom da informiranje ispitanika o problemu koji istražuje, ili o
tijeku istraživanja može imati utjecaja na pojavu koju ispituje. Npr. ako želimo provesti
deskriptivno istraživanje o ponašanju zdravstvenih djelatnika u jedinicama intenzivne
skrbi, njihovo saznanje o tome da ih se promatra vrlo vjerojatno će imati utjecaja na
ponašanje djelatnika. Također, postavlja se pitanje koliko je opravdano zaključke
donesene na temelju ponašanja djelatnika koji su se dobrovoljno javili za ispitivanje,
generalizirati na cijelu populaciju zdravstvenih djelatnika. Ne možemo biti sigurni da se
pojedinci koji su odbili sudjelovati u istraživanju ne razlikuju od onih koji su pristali
sudjelovati u njemu.
Nadalje, istraživači trebaju poduzeti sve mjere opreza kako bi u istraživanju
zaštitili ispitanike od bilo kakvog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, odnosno neugode.
Sasvim je jasno i opće prihvaćeno da je izlaganje sudionika iskustvima koja mogu
rezultirati ozbiljnim ili trajnim oštećenjima u potpunosti neprihvatljivo. Kao gruba
odrednica ili pomoć pri oblikovanju nacrta istraživanja, istraživačima može poslužiti
sljedeći način: potrebno je staviti se u situaciju kao da je jedan od ispitanika član
obitelji samog istraživača. Ako se pri toj pomisli istraživač osjeća imalo neugodno,
potrebno je razmisliti o mijenjaju nacrta istraživanja.
Još neka od prava sudionika su privatnost, anonimnost i povjerljivost.
Ispitanicima treba osigurati privatnost i anonimnost tijekom istraživanja, odnosno
strogu povjerljivost podataka istraživanja. Anonimnost označava nemogućnost
povezivanja rezultata s određenom osobom. U slučajevima kada je interakcija "licem u
lice" neophodna za dobivanje podataka, nije moguće postići anonimnost. Istraživač tada
mora jamčiti ispitanicima da njihovi odgovori neće biti javno izloženi, odnosno da se
pri izlaganju znanstvenog rada neće moći zaključiti koji je odgovor povezan s kojim
ispitanikom.
Za primjer nemogućnosti dobivanja odgovora na neke probleme isključivo
pomoću znanstvene metode možemo razmotriti problem eutanazije. Po pitanju
eutanazije deskriptivno istraživanje (ono kojem je svrha opisati pojave) može nam dati
odgovor što zdravstveni djelatnici misle o eutanaziji. Također možemo utvrditi postoji li
statistički značajna razlika u karakteristikama zdravstvenih djelatnika s različitim
odnosom prema eutanaziji. Moguće je ispitati i u kojoj mjeri stavovi zdravstvenog
djelatnika utječu na ponašanje prema terminalnim bolesnicima. Ali odgovor na pitanje
"Treba li eutanaziju primjenjivati ili ne?" nećemo dobiti provodeći znanstvena
istraživanja. Procesi koje obavljaju znanstveni djelatnici vjerojatno se neće nikada u
potpunosti moći osloniti samo na znanstvena istraživanja jer mnoge odluke uključuju i
moralne, etičke probleme kao i probleme vezane uz sustav vrijednosti.
Problem složenosti ljudskog funkcioniranja mnogo je manji u kliničkim
istraživanjima gdje se ispituju različiti tjelesni procesi, nego u istraživanjima ljudskog
ponašanja i stavova. Biološko i fiziološko funkcioniranje mnogo je pravilnije i
konzistentnije, i u je manjoj mjeri podložno vanjskim utjecajima, nego psihološko
funkcioniranje. Svako ljudsko biće jedinstveno je s obzirom na svoju ličnost, socijalno
okruženje, mentalne sposobnosti, vrijednosti i životni stil. Ta činjenica u puno većoj
4
mjeri otežava otkrivanje pravilnosti u npr. prehrambenim navikama ljudi, nego u općem
funkcioniranju gušterače.
Nemogućnost znanosti da ljudskom funkcioniranju pristupi holistički može
voditi neke istraživače u razne alternativne metode istraživanja.
Problemi mjerenja predstavljaju još jedno ograničenje znanstvenog pristupa
koje je ujedno povezano sa složenošću ljudskog funkcioniranja. Ako bismo npr. željeli
ispitati pacijentov moral, morali bismo ga na neki način opažati ili izmjeriti, što znači da
bi trebali procijeniti je li pacijentov moral visok ili nizak, ili da li se povećava pod
određenim okolnostima, a pod drugima ostaje isti ili se smanjuje. Dok postoje relativno
pouzdane mjere za različite fiziološke pojave kao što su krvni tlak, temperatura, srčana
aktivnost, amplituda pokreta nekog ekstremiteta, nasuprot tome, odgovarajuće mjere za
psihološke fenomene kao što su tjeskoba, bol, samopouzdanje, motivacija za liječenje ili
agresivnost nisu još u potpunosti razvijene. Problemi vezani uz mjerenje često izazivaju
najviše nedoumica i zabuna u istraživačkom procesu.
Fizikalna mjerenja u znatno su manjoj mjeri opterećena ovim problemom.
Eventualni uzrok netočnosti mjerenja može biti neispravan mjerni instrument, "ljudski
faktor" (loše očitavanje podataka na instrumentu) itd.
Problemi kontrole odnose se na napore istraživača da kontroliraju situaciju u
istraživanju kako bi znali čemu mogu pripisati rezultate istraživanja. S obzirom da je
znanost prihvatila princip višestruke uzročnosti, istraživači općenito pokušavaju
kontrolirati faktore koji nisu izravno predmet istraživanja. Ipak, odgovarajuću kontrolu
je često teško postići. Takve je faktore ponekad teško i identificirati, a kamo li
kontrolirati, pogotovo ako je pojava koja se ispituje kompleksna. Problem kontrole
takvih faktora pogotovo je otežan ako se istraživanje obavlja na ljudima u njihovoj
prirodnoj sredini, dakle, kada ispitanici nisu izdvojeni u umjetnu eksperimentalnu
situaciju gdje je puno lakše eliminirati utjecaje "sa strane". Različiti drugi relevantni
faktori koji nisu predmet našeg istraživanja mogu se kontrolirati na nekoliko načina.
Npr. ako ispitujemo djelovanje nekog novog lijeka na funkcioniranje dišnog sustava,
čimbenici koji mogu djelovati na funkcioniranje dišnog sustava neovisno o lijeku koji
ispitujemo jesu doba dana u kojem se vrši ispitivanje (vezano uz umor ispitanika), uputa
koju ispitanici čuju od eksperimentatora, dob osobe, stanje njezinog sustava prije
primjene lijeka (treba provjeriti da li je osoba bolesna, i o kojoj se bolesti radi, bavi li se
osoba sportom, je li pušač, da li živi u gradskoj ili seoskoj sredini, itd.). Te čimbenike
možemo kontrolirati tako da sve ispitanike izjednačimo po navedenim potencijalno
relevantnim faktorima pa ćemo tako u ispitivanje uzeti osobe iste dobi, nepušače,
nećemo uzeti profesionalne sportaše, uzet ćemo samo one koji nemaju nikakvu bolest
dišnog sustava itd.
Drugi način izolacije navedenih varijabli je primjena dovoljno velikog slučajnog
uzorka. Naime, kada iz populacije biramo ispitanike za eksperimentalnu i za kontrolnu
skupinu, ako su uzorci dovoljno veliki, postoje podjednake šanse da imamo izjednačene
grupe. U velikom uzorku pozitivni i negativni transfer će se poništiti jer ćemo imati
različite ispitanike s različitim svojstvima od kojih će neki djelovati povećavajući
vrijednosti zavisne varijable, a drugi će umanjivati rezultate.
Postoji još načina kontrole eksperimenta (rotacija ispitanika po različitim
eksperimentalnim situacijama; ujednačavanje pomoću distribucije učestalosti; precizno
ujednačavanje putem ekvivalentnih parova ispitanika od kojih jedan spada u kontrolnu a
drugi u eksperimentalnu skupinu), ali ova dva se najčešće primjenjuju.
5
Usprkos svim navedenim ograničenjima znanstvenog pristupa, postignut je ipak
značajan napredak u prikupljanju znanja i razumijevanju teorije i prakse u domeni
zdravstva. Kako metode i nacrti istraživanja bivaju sve rafiniraniji, i s obzirom na
ujedinjavanje znanja dobivenog znanstvenom metodom i nekim drugim metodama, tako
će i znanstvene teorije bivati sve sofisticiranije, što će svakako pridonositi daljnjem
unaprjeđivanju zdravstva.
SPECIFIČNOSTI ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
Pitanja za raspravu
U čemu je sličnost i razlika zadataka koje obavljaju istraživači od nekog drugog
posla – uobičajene svakodnevne prakse?
Uobičajena svakodnevna praksa koju obavlja medicinska sestra /fizioterapeut
/radni terapeut u bolnici, klinici ili ambulanti, podloga je iz koje se kristaliziraju
problemi koji su temelj za istraživanje. Npr. medicinska sestra utvrdi da pacijenti bolje
podnose operaciju i brže se oporavljaju nakon operacije, ako je ona s njima provela
neko vrijeme prije operacije, objasnila im kako će se operacija odvijati, koliko će trajati,
kakvo će biti pacijentovo stanje nakon operacije, koliko će trajati oporavak i s kojim će
se problemima pacijent susresti nakon operacije. Takva pojedinačna opažanja mogu biti
predmet nekog istraživanja, kojim se onda potvrdi ili odbaci pretpostavka proizašla iz
svakodnevne prakse. Istraživanja su zaista potvrdila da psihološka predoperativna
priprema ima pozitivan učinak na oporavak nakon operacije. Prema tome, istraživanja
nam daju spoznaje kojima možemo unaprijediti našu svakodnevnu praksu.
Značenje i korist od svakodnevne prakse su "ovdje i sada", bitni su za osobu
kojoj je zdravstvena njega pružena, ili koja je prošla određenu terapiju, dok spoznaje
znanstvenih istraživanja imaju opće značenje za puno širi krug ljudi na koje se te
spoznaje odnose.
Kakva može biti korist od jednog znanstvenog istraživanja – usporedba s drugim
uobičajenim poslovima (posebno u zdravstvenoj praksi)?
Korist od znanstvenog istraživanja ima puno šire značenje u odnosu na
svakodnevnu praksu, bez namjere da omalovažimo naše svakodnevne poslove (ne
možemo svi biti znanstvenici, niti bi to imalo smisla). Svakodnevni poslovi i znanstvena
istraživanja međusobno se nadopunjuju u smislu da svakodnevna praksa predstavlja
izvor problema za istraživanja kojima se onda praksa pokušava unaprijediti i učiniti što
učinkovitijom.
Mogu li znanstvena istraživanja biti štetna, i na koji način?
Znanstvena istraživanja moraju biti pomno planirana, što danas, između ostalog,
uključuje i dobivanje dozvole etičkog povjerenstva (za istraživanja na živim bićima),
6
kako im se ne bi nanijela šteta. Svako ozbiljnije istraživanje mora proći procjenu
etičkog povjerenstva.
Zorni primjer neetičkog istraživanja je istraživanje koje je Watson, poznati
psiholog, obavio 1920.-e godine na jedanaestomjesečnoj bebi, malom Albertu. Watson
je ispitivao fobije, točnije, porijeklo fobija. Fobije su bezrazložni, blokirajući strahovi;
to su intenzivni, iracionalni strahovi od nekih subjekata, bića ili situacija. Watsona je
zanimalo kako fobije nastaju, da li se one tijekom života uče, i na koji način, ili su
urođeno ponašanje. Fobije se stječu procesom klasičnog kondicioniranja, i to je upravo
ono što je Watson htio dokazati. U Watsonovom istraživanju, dok se mali Albert igrao s
malim bijelim zecom kojeg je inače jako volio, izlagan je intenzivnom neugodnom
zvuku: iza njegovih leđa istraživači su udarali u gong. Njegova reakcija bila je tipična
reakcija straha za tu dob: dijete bi se rasplakalo. Nakon nekoliko uparivanja
pojavljivanja bijelog zeca i udarca u gong, Albert je reagirao strahom čim bi vidio
bijelog zeca, bez pojave zvuka. Ali to nije bila jedina Albertova reakcija, njegovo se
plakanje generaliziralo i na druge bijele podražaje: na zamotuljak vate, na bijele
liječničke kute. Sa sigurnošću možemo tvrditi da danas takvo istraživanje ne bi bilo
dozvoljeno.
Primjeri istraživanja koja mogu imati negativne posljedice za sudionike jesu i
ispitivanje novih lijekova na ljudima, pa čak i na životinjama. Takva se istraživanja sve
više osporavaju. Često smo svjedoci da su borci za životinjska prava glasniji nego borci
za ljudska prava. Posljedica toga je da se na običnim kozmetičkim kremama često
navodi da proizvod nije testiran na životinjama. Znači li to da proizvod nije uopće
testiran i da prije njegovog puštanja u prodaju nije u potpunosti provjereno njegovo
djelovanje na živim bićima?! Nije li takav postupak moralno pod većim upitnikom, jer
bi proizvod mogao imati negativnih posljedica na široki krug ljudi koji ga koriste
vjerujući da je bezazlen, nego testiranje proizvoda na životinjama prije same prodaje?
Pitanje je koliko je opravdano riskirati jedan ljudski život, ili nekolicinu njih za
opće dobro; npr. isprobavanje nekog novog lijeka kod terminalnog bolesnika od
karcinoma, za koji pretpostavljamo da bi mu mogao pomoći, može imati i štetnih
nuspojava, ali rezultati takvog ispitivanja mogli bi pomoći i drugim bolesnicima.
Terminalnom pacijentu život će svakako ubrzo skončati bez djelotvornog lijeka, pa će
testiranje novog lijeka većina ljudi smatrati opravdanim. No, bez suglasnosti samog
pacijenta nije dozvoljeno uvesti ga u eksperiment.
Teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje etičnosti znanstvenih istraživanja.
Svaki pojedinačni ljudski život neprocjenjivo je vrijedan, ali vjerojatno postoje situacije
kada bi se mogao postići konsenzus oko opravdanosti provođenja nekog istraživanja,
pogotovo kada se nađemo u situaciji da nam spoznaje takvog istraživanja mogu spasiti
život, nama samima, ili nekom od naših bližnjih.
Primjeri štetnih istraživanja su i eksperimenti s atomskom energijom, dok se još
nije znalo koliko je njezina moć razorna. Poznat je primjer i istraživanje koje je proveo
Milgram (1974): studentima je bilo naloženo da zadaju elektrošokove s maksimalnom
jačinom 450 V nepoznatim osobama koje su bile u susjednoj sobi, a koje su sami
ispitanici mogli vidjeti kroz jednosmjerno zrcalo. Zadatak studenata bio je da kazne
osobe za netočne odgovore, a same osobe bile su glumci koji su glumili da dobivaju
elektrošokove. Dakle, cijela situacija bila je fiktivna, ali studenti su bili uvjereni u
njezinu vjerodostojnost. U ovom istraživanju neetično je što se ispitanike lagalo o
djelovanju elektrošokova, a takva situacija mogla je rezultirati lošim psihičkim stanjem
ispitanika. Naime, neki ispitanici zadavali su elektrošokove dovoljno jake da ubiju
čovjeka, i povećavali su snagu elektrošokova čak i kada su njihovi kažnjenici glumili da
7
su bez svijesti, odnosno kada više nisu davali nikakve znakove života. Saznanje da su
nekoga mogli ubiti samo zato što im je to naloženo od strane autoriteta, i na taj način
kazniti osobu zbog sasvim banalnog razloga kao što je veliki broj grešaka u učenju
novog gradiva, zacijelo djeluje potresno na veliki broj ljudi. Studentima je sudjelovanje
u ovom istraživanju bilo uvjet za izlazak na ispit, pa su oni ustvari bili ucijenjeni da u
njemu sudjeluju i izvrše naredbe koje bi im se u nekim drugim uvjetima činile
nevjerojatnima.
USPOREDBA DIJAGNOSTICIRANJA I ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
U čemu je sličnost i razlika zadataka koji se obavljaju tijekom dijagnostičkog
procesa u zdravstvu, i znanstvenog istraživanja?
I dijagnosticiranje i znanstveno istraživanje baziraju se na prikupljanju podataka
na što objektivniji način, na temelju kojih se donose zaključci.
U dijagnosticiranju se uglavnom služimo proučavanjem pojedinačnih slučajeva
(to su tzv. kliničke metode), a u istraživanju se služimo eksperimentalnim i
diferencijalnim metodama. Bez istraživanja koja nam daju norme, ne bi smo mogli
dijagnosticirati jer bi nam manjkali kriteriji za određivanje kategorije u koju neki
pojedinac pripada. Npr. ako izmjerimo obim glave tromjesečnoj bebi, imamo točne
kriterije, i donju i gornju granicu unutar kojih je veličina glave normalna za tu dob, pa
možemo reći da li je djetetova glava u granicama normale. Dakle, tek na osnovi
poznavanja normi koje vladaju u određenim grupama, možemo odrediti i mjesto nekog
pojedinca. Pri dijagnosticiranju, naravno, utvrđujemo strukturu pojedinca, njegovu
ličnost ili zdravlje, izgled ili sposobnosti, razlučujemo ga od ostalih i određujemo bitne
značajke pojedinca.
Putem dijagnosticiranja možemo provjeravati rezultate istraživanja, ali i
dijagnosticiranje pojedinog slučaja može ponekad predstavljati istraživanje, pogotovo
ako se radi o izuzetno rijetkim pojavama (bolestima ili stanjima).
Na koga se sve odnosi nalaz dobiven istraživanjem, a na koga dijagnostički nalaz?
Nalaz dobiven istraživanjem odnosi se na cijelu populaciju iz koje je uzet
uzorak. Mi npr. nikada ne ispitujemo sve srčane bolesnike u Hrvatskoj, čak niti sve u
gradu Zagrebu jer bi to bilo preskupo i predugotrajno, nego izaberemo jedan manji broj
ljudi za koje smatramo da dobro predstavljaju sve bolesnike od određene bolesti. Na sve
njih se odnose nalazi istraživanja, dok se rezultati dijagnostičkog procesa odnose samo
na tog jednog bolesnika kojeg obrađujemo, i to "sada i ovdje", jer npr. za dvije godine
bolesnikova situacija će se vjerojatno promijeniti, na bolje ili na gore, pa onda taj nalaz
neće više biti aktualan, već on prelazi u povijest bolesti. Nije uopće upitno da liječniku
dijagnostičaru pomaže svaki pojedinačni slučaj u postavljanju dijagnoze u budućnosti,
jer ako liječnik naiđe na pacijenta sa sličnim simptomima, iskustvo mu pomaže u
utvrđivanju točne dijagnoze.
Dakle, nalazi dobiveni istraživanjem univerzalniji su nego postavljena
dijagnoza.
Da li se u istraživanju i dijagnosticiranju mogu koristiti jednaki postupci za
prikupljanje podataka – informacija?
8
Metode prikupljanja podataka u istraživanju i dijagnosticiranju mogu biti iste, ali
se u osnovi ipak razlikuju. Za razliku od eksperimentalnih i diferencijalnih metoda, u
dijagnosticiranju se koriste u prvom redu kliničke metode. Kod kliničkih metoda nije
svrha uopćavanje već što bolje upoznavanje određene ličnosti pojedinca. U kliničke
metode spadaju liječnički pregled, povijest bolesti i sl. Radi se anamneza, pri čemu je
bitno na koji način se provodi intervju s pacijentom. O sposobnostima, iskustvu,
objektivnosti, sistematičnosti medicinskog osoblja ovisit će ishod i nalazi dobiveni na
temelju intervjua. U istraživanju se uglavnom ide od pojedinačnog ka općem, a u
dijagnostici od općeg ka pojedinačnom.
ODNOS ZNANSTVENOG PRISTUPA I NEKIH DRUGIH PRISTUPA
Kako nadriliječnici (prirodni – rođeni iscjelitelji) dolaze do svojih istina i spoznaja,
te po čemu se njihov način spoznavanja razlikuje od znanstvenog pristupa?
Nadriliječnici se rukovode svojom intuicijom, oni su rođeni s tim svojim
sposobnostima i uvjereni su u njih, iako su one neprovjerljive i nemjerljive (mjerni
instrument za mjerenje bioenergije, ili neke druge vrste "posebne" terapijske energije
još uvijek ne postoji).
Znanstvena istraživanja moraju biti replikabilna, moraju se moći ponoviti, zato
su istraživači dužni u svojim izvještajima opisati metodologiju istraživanja, moraju
navesti sve bitne detalje (na kome je rađen eksperiment, dob, obrazovanje, spol
ispitanika; u kojim uvjetima, u koje doba dana, ako se smatra da je i to bitno, kakva je
bila uputa koju je eksperimentator dao ispitanicima, što su ispitanici morali reći,
napraviti...). To se sve mora navesti baš zato da bi se istraživanje moglo ponoviti i
provjeriti rezultate koje je netko prije dobio. Istraživanja se rade po unaprijed
definiranom postupku, i moraju biti objektivna.
Vjerojatno postoje pojedinci koji zaista imaju neke sposobnosti, koje su za sada
znanosti nemjerljive i nedostupne, ali čini se da je većina tih nadriliječnika ipak bez
ikakvih posebnih sposobnosti, već se njihov uspjeh bazira na sugestibilnosti.
Zašto onda oni ipak tako dobro prolaze?
Kada se ljudi nađu u očajnoj zdravstvenoj situaciji, kada klasična medicina nema
uspjeha, poseže se za svim sredstvima. Nadalje, nadriliječnici imaju puno osobniji,
individualniji pristup od liječnika, njih ne zanima samo dijagnoza, bolestan bubreg ili
uganut zglob, već bolesniku pristupaju cjelovito, posvete mu se u potpunosti, zanimaju
se za njegovo i psihičko i tjelesno stanje, npr. pitaju ga za unuke, zajedno s pacijentom
prokomentiraju utakmicu koja je dan ranije bila na televiziji... Ponekad je pacijentu
dovoljno da se izjada pa da se osjeća bolje. Bitan je i učinak novaca kojeg dajemo: kada
nešto skupo platimo, skloni smo vjerovati da će nam od toga biti bolje, jer ako se ne
uvjerimo, onda ne samo da nam nije bolje (a drugima je bilo kod istog bioenergetičara),
9
nego smo uložili trud i bacili "u vodu" lijepu sumu novaca. Lakše je uvjeriti samog sebe
da nam je ipak malo bolje, nego si priznati pogrešku.
Kako religija i vjernici, filozofija i umjetnost dolaze do svojih istina i spoznaja? Po
čemu se njihov način razlikuje od znanstvenog pristupa?
Religija se temelji na dogmama, i ne pretpostavlja se da se te dogme dovode u
pitanje. U povijesti nije bilo dozvoljeno dovoditi u pitanje vjerske postavke, pa su
pojedinci koji su se usprotivili spoznajama koje je crkva propagirala, stradavali, često
vrlo brutalno i nakon okrutnih mučenja. No i crkva je, kao i ostale institucije, podložna
utjecajima društva u cjelini, pa se danas i ona pokazuje otvorenom za promjene (sada se
već govori o ukidanju celibata, propagira se tolerancija drugih vjera, dok su se nekada
vjernici drugih vjera smatrali nevjernicima, neprijateljima). Dogme su učenja koja treba
prihvatiti "zdravo za gotovo". Zato se s vjerskim odgojem počinje od malena, jer se tako
dogme najlakše usađuju, pa je odraslom vjerniku jasno i očigledno da je Bog u svemu
oko nas i u nama, a ateisti je isto tako očigledno da tu Boga nema. Ali to je teško
provjeriti, jer postojanje Boga nije nešto što možemo opaziti, izmjeriti, dokazati, već je
odraz vjere pojedinca.
Filozofi su se oduvijek pitali kakav je zapravo taj naš svijet. Filozofija se temelji
na logici, logičkom zaključivanju, domišljanju, razmišljanju, premišljanju. Filozofi su
donosili neprovjerljive zaključke i raspravljali temama kao što su: "Što je u osnovi
svega? " ili "Koliko anđela stane na vrh igle?". Osnovni pojmovi u filozofiji, bit i bitak,
nisu kategorije koje su svima očigledne i provjerljive, već više ovise o individualnom
pristupu filozofa.
U umjetnosti nije ni bitno doći do jedne jedinstvene istine koja bi bila ista za
sve. Naime, neko umjetničko djelo, npr. slika može izazvati vrlo različite doživljaje kod
osoba koje je promatraju ovisno o njihovu iskustvu i raspoloženju, a što može biti vrlo
različito od doživljaja samog autora. Umjetničko djelo je odraz kreativnosti, intuicije,
unutarnjeg stanja umjetnika.
Religija, znanost, filozofija i umjetnost kvalitativno su različiti pristupi i nije
opravdano međusobno ih uspoređivati i vrednovati. Nemoguće je doći do odgovora koji
je pristup važniji ili bolji od drugog, jer sva ta područja odražavaju različita čovjekova
nastojanja da pojmi svijet koji ga okružuje; ta se područja međusobno nadopunjavaju i
čine naš život raznolikijim i potpunijim.
Zbog čega spoznaje iz našeg svakodnevnog života nemaju znanstvenu vrijednost –
valjanost?
Spoznaje iz našeg svakodnevnog života često su sporadične, pristrane i
subjektivne, mi zahvaćamo samo jedan dio realiteta, i često na temelju nekoliko
izoliranih primjera donosimo zaključke za koje mislimo da vrijede općenito. Tako
nastaju predrasude. Npr. imamo tri prijateljice koje su promijenile frizuru, skratile su
kosu, i nedugo nakon toga izgubile dečka, i na temelju toga stvaramo zaključak da nije
dobro skraćivati kosu, jer to može rezultirati prekidom veze. Jasno je da je takav
zaključak neutemeljen i da je povezanost prividna, što bi se vrlo lako i dokazalo
provođenjem pravog istraživanja. Primjer je i donošenje zaključka o nekoj osobi koju
smo tek upoznali: možemo zaključiti da je pametna i simpatična, iako smo s njom
10
proveli tek kratko vrijeme, ali stil odijevanja joj je sličan našem, pa ustvari sebe
projiciramo na nju.
Naša opažanja usmjerena su našim iskustvima, nisu unaprijed planirana, pa
možda ne obraćamo pažnju na sve bitne pojedinosti. Naše spoznaje ne moraju se nužno
poklapati s objektivnom stvarnošću.
DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE
Što su deduktivno i induktivno zaključivanje? Koji se način mišljenja češće koristi
u svakodnevnoj praksi, a koji u istraživanjima? Koje su prednosti, a koji nedostaci
ovih načina mišljenja?
Postoje dva oblika zaključivanja: induktivno i deduktivno zaključivanje.
Deduktivno zaključivanje je zaključivanje iz općeg ka pojedinačnom. Poznavajući opća
pravila i osobine nekih pojava, predviđa se pojedinačno, konkretno. Npr. ako znamo
opće pojave o osobinama, tijeku i terapiji neke bolesti tada ćemo to znati primijeniti i na
konkretnom slučaju nekog pacijenta.
Induktivno zaključivanje je zaključivanje iz pojedinačnog ka općem. Nakon niza
pojedinačnih zapažanja stvaramo zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava
koje imaju slična obilježja. Npr. ako prilikom primjene neke terapije kod jedne po
nečemu specifične skupine pacijenata uočimo slične nuspojave, tada možemo zaključiti
da je neka terapija kontraindicirana navedenoj skupini pacijenata.
Oba načina mišljenja koriste se i u svakodnevnoj praksi i u istraživanjima, no u
svakodnevnoj praksi se više koristimo dedukcijom, jer smo veliki broj teorija i spoznaja
usvojili tijekom školovanja i dosadašnjeg iskustva, te ih primjenjujemo na pojedinačne
slučajeve s kojima se susrećemo. U istraživanjima se češće koristimo indukcijom, dakle
zaključujemo na temelju osobina ispitanika u istraživanju da su takve osobine cijele
populacije. Npr. kažemo da svi bubrežni bolesnici pate od depresije nakon
višegodišnjeg odlaska na dijalizu, a zaključak smo donijeli na temelju 150 dobro (ili
loše) odabranih bubrežnih bolesnika. Dakle, iz pojedinačnih slučajeva koji su po
nečemu slični, stvaramo opći zaključak.
Život oko nas prepun je različitih objekata, i pojednostavljivanje stvarnosti koju
vršimo stavljanjem objekata u kategorije olakšava nam funkcioniranje i kretanje u tom
šarolikom svijetu, pa umjesto neizmjernog broja različitih stvari, koristimo nekoliko
desetaka, stotina ili tisuća kategorija (npr. znamo da su svi različiti modeli automobila,
različitih boja, da su to sve automobili, ili čak još šire, prijevozna sredstva). Zato nam
služi indukcija.
No, u tom procesu moguće su i greške, npr. kada donosimo zaključak na temelju
nedovoljnog broja objekata: mislimo da su svi Talijani simpatični i da lijepo pjevaju
povodeći se za dvojicom Talijana koje smo upoznali. Nakon toga upoznamo Talijana
koji baš i nije ugodno društvo, bez sluha, pa uvidimo da naš zaključak i nije u
potpunosti točan, pa ili promijenimo zaključak o Talijanima, ili pomislimo da je taj treći
Talijan "izuzetak koji potvrđuje pravilo".
11
PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA
Student ili početnik na području istraživanja, koji ima ideju za provođenje nekog
istraživanja, u prvo vrijeme se najčešće nalazi u čudu, jer ne zna od kuda bi počeo. Zbog
toga je potrebno znati nešto više o samom istraživačkom procesu i fazama od kojih se
sastoji jedno istraživanje.
Faze i koraci u istraživačkom procesu su sljedeći:
1. Identifikacija problema
2. Pregled literature
3. Razvoj teorijskog okvira
4. Definiranje varijabli i formuliranje hipoteza
5. Izbor istraživačkog nacrta
6. Određivanje populacije i način odabira uzorka
7. Prikupljanje podataka
8. Analiza podataka
9. Interpretacija nalaza
10. Pisanje izvještaja i prezentiranje nalaza
Definiranje problema
Problem istraživanja je specifičan problem, to je pitanje koje si postavljamo i na koje bi
istraživanje trebalo dati odgovor. Problem za istraživanje može poteći ili iz iskustva, ili
iz literature, ili iz neke teorije. Nije svako pitanje koje si postavljamo problem. Da bi
određeno pitanje postalo zbiljski istraživački problem, njegove odlike moraju biti
sljedeće (prema Milas, 2000):
1. Relevantnost (teorijski značaj)
2. Nedovoljna istraženost ili proturječnost nalaza
3. Provjerljivost
4. Preciznost (specifičnost)
Ad. 1 – RELEVANTNOST
Problem mora biti smislen i značajan, njegovo rješavanje nositi neku spoznajno-
teorijsku ili praktičnu korist, npr. nećemo ispitivati odnos između boje kose ljudi i
učestalosti pojave neke bolesti kod njih; ili da li učestalost upale pluća ovisi o
učestalosti rezanja noktiju; to je apsolutno nerelevantno za istraživanje.
Temeljni nedostatak većine istraživanja koja dolaze do bezvrijednih spoznaja
leži u nedovoljnoj teorijskoj fundiranosti problema. Ako problem nema odgovarajući
teorijski značaj, teško da će njegovo rješavanje biti od osjetnije koristi. Druga pogreška
koju početnici obično čine jest njihovo uvjerenje kako su upravo oni, po prvi puta,
uočili neki problem. No, velika većina problema kojih se uopće možemo dosjetiti
uglavnom je ili u potpunosti istražena. No, kako se odgovor na neki problem može
dobiti na neizmjerno mnogo načina, često je potrebno provjeravati dobivene rezultate u
istim ili drukčijim uvjetima.
12
Radi što bolje pripreme za istraživanje, neophodno je pretražiti bazu podataka
vezanu uz naše područje istraživanja. Danas se to uglavnom radi kompjutorski,
ukucavanjem ključnih riječi ("Keywords") ili unošenjem imena autora koje je poznat u
određenom području.
Ad. 2 – NEDOVOLJNA ISTRAŽENOST ILI PROTURJEČNOST NALAZA
Kada ste temeljito proučili ono što je o problemu već ranije izrečeno i napisano, može
se zaključiti je li i nadalje vrijedan provjere i istraživanja. Ako o problemu postoji
jednodušno slaganje, pitanje je treba li ga ponovno istraživati.
Ad. 3 – PROVJERLJIVOST
Problem koji se ne može istražiti na empirijski način, nema znanstvenu vrijednost.
Problem može biti nedohvatljiv iskustvenoj provjeri na više načina, može se baviti
metafizičkim ili filozofskim pitanjima (npr. "Postoji li Bog?"; ili "Koji je smisao
života?", ili vrijednosnim sudovima (npr. koja je knjiga zanimljivija od neke dvije
navedene).
Ad. 4 – PRECIZNOST (SPECIFIČNOST)
Ako problem nije precizno naveden, tj. ako je preopćenit, preopširan, rijetko ćemo kada
biti u prilici na njega potpuno odgovoriti. Problem mora biti tako definiran da ga
možemo obuhvatiti u jednom istraživanju.
Definiranje varijabli
Varijabla je bilo koja pojava koja se mijenja na bilo koji način. To je svojstvo subjekta
ili objekta, ili situacije, koje može poprimiti različite vrijednosti (Milas, 2000).
Varijable možemo podijeliti na kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne su one
koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se ne da izraziti brojčano), dok se kvantitativne
razlikuju prema nekom količinskom (brojčanom, kvantitativnom) svojstvu. Kvalitativne
ili kategorijalne varijable su npr. boja očiju, psihijatrijska dijagnoza ili mjesto rođenja,
dok su kvantitativne tjelesna težina, broj bakterija u uzorku urina ili gustoća kostiju.
Potonje se nadalje dijele na diskretne (isprekidane) i kontinuirane varijable. Prve mogu
poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti, dok druge zauzimaju cjelokupnu ljestvicu, pa
tako i vrijednosti između cijelih brojeva. Broj članova obitelji, broj novina koje netko
redovito kupuje, broj obrađenih pacijenata dnevno ili broj kućnih ljubimaca su sve
diskretne, dok su visina, težina i brzina trčanja redom kontinuirane varijable.
Nezavisna varijabla je ona varijabla koje se sama mijenja ili ju mi unosimo u
eksperiment i namjerno mijenjamo kako bi provjerili utječe li na zavisnu varijablu i na
koji način. Ako se radi o neki štetnim tvarima, prisutnim u našoj okolini, onda etički
nije opravdano eksperimentirati s takvim tvarima u smislu da povećavamo njihovu
koncentraciju u okolini i pratimo kako to djeluje ne zdravlje ljudi u tom području.
Eventualno možemo pratiti da li je redukcija štetnih tvari iz okoline povezana sa
smanjenjem pojave nekih bolesti.
Zavisna varijabla je ona varijabla koja je predmet istraživanja, tj. opažanja ili
mjerenja. Promatramo da li se zavisna varijabla mijenja pod utjecajem nezavisne
varijable ili ostaje ista.
13
Hipoteze
Hipoteza je provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno pitanje.
Odnosi se na istraživačevu pretpostavku o odnosima između pojava, varijabli koje se
ispituju. Hipoteza se može postaviti u obliku afirmativne, direktivne ili nul-hipoteze.
Uvijek se bira jedna vrsta hipoteze u istraživanju, ali u jednom istraživanju možemo
postaviti više hipoteza, ovisno o broju problema kojima se naše istraživanje bavi.
Hipoteze se postavljaju prije prikupljanja podataka, a rezultati dobiveni obradom
podataka kazuju nam treba li postavljenu hipotezu odbaciti ili prihvatiti.
Afirmativna hipoteza pretpostavlja da nezavisna varijabla ima utjecaja na zavisnu
varijablu, odnosno da postoji statistički značajna razlika između kontrolne i
eksperimentalne skupine u zavisnoj varijabli. Ona zvuči potpuno suprotno od nul-
hipoteze. Ako se radi o korelativnom istraživanju, onda ova hipoteza tvrdi da su dvije
pojave statistički značajno povezane. Npr. ako nas zanima razlikuju li se žene i
muškarci značajno po svojim stavovima prema pobačaju, afirmativna hipoteza bi
glasila: Postoji statistički značajna razlika u stavovima muškaraca i žena prema
pobačaju.
Direktivna hipoteza pretpostavlja ne samo da postoji razlika između skupina koje
ispitujemo, već da je ta razlika i određenog smjera; određuje se smjer ili direkcija
razlike između eksperimentalne i kontrolne skupine, pa se zato ova hipoteza naziva
direktivna. Ona govori o smjeru djelovanja nezavisne varijable na zavisnu: da li
nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje veličine zavisne varijable.
Direktivna hipoteza je još specifičnija od afirmativne hipoteze, i u istraživanjima se
najčešće postavlja. Za već navedeni primjer istraživačkog problema direktivna hipoteza
bi mogla glasiti: Žene imaju statistički značajno permisivniji stav prema pobačaju u
odnosu na muškarce.
Nul-hipoteza je pretpostavka da među skupinama koje ispitujemo nema razlike tj. nema
statistički značajne razlike, pa se još naziva i indiferentna ili niječna hipoteza. Ona
pretpostavlja da nema utjecaja nezavisne varijable na zavisnu. Za već navedeni primjer
rodnih razlika u stavu prema pobačaju, nul-hipoteza glasi: Nema statistički značajne
razlike u stavovima muškaraca i žena prema pobačaju. Kad provedemo istraživanje i
primijenimo odgovarajuće statističke postupke nad podacima, nul-hipotezu prihvaćamo
ili odbacujemo. Nul-hipoteza ima suštinsko značenje: istraživači uglavnom ne stavljaju
u istraživanje neke pojave za koje smatraju da nisu u vezi, jer ako je praksa pokazala da
npr. nema povezanosti između kognitivnih sposobnosti djece i reakcije na PPD, onda je
besmisleno trošiti sredstva i vrijeme na to, kada istovremeno ima toliko stvari koje
zaista treba provjeriti, npr. vrsta proizvođača cjepiva i reakcija djece na PPD. Dakle, u
istraživanje najčešće idemo s varijablama za koje nam se čini da su u većoj ili manjoj
mjeri povezane. Zašto onda izražavamo pretpostavku da nezavisna varijabla ne utječe
na zavisnu, ako u stvari očekujemo suprotno? Svrha nul-hipoteze je da odvrati
istraživaču misli od onoga u što je on uvjeren, da ga natjera da misli i izvan tih okvira
jer uvjerenje istraživača može imati bitnog utjecaja na ponašanje ispitanika. Općenito
se javlja pojava da ispitanici žele ugoditi istraživaču i trude se što bolje napraviti
zadatak koji im je istraživač zadao. Nul-hipoteza tjera istraživača da misli i da se ponaša
neutralno, kako male, suptilne promjene u njegovom ponašanju ne bi imale djelovanja
na rezultate istraživanja. Npr. ako je istraživač uvjeren da predoperativna priprema
djeluje na duljinu boravka u bolnici, on će možda biti ljubazniji prema eksperimentalnoj
skupini (ona koja prolazi kroz predoperativnu pripremu), više će vremena provoditi s
14
njima, možda će im kroz razgovor nagovijestiti što od njih očekuje (da kraće budu u
bolnici), a to sve može imati utjecaja na brži oporavak bolesnika u eksperimentalnoj
skupini u odnosu na kontrolnu.
Ova se mjera opreza više odnosi na znanosti gdje osobine ličnosti pojedinca, ili
neki drugi psihološki faktori mogu imati bitnog utjecaja na rezultate, na mjerenu
pojavu, a to je uvijek kada su mjerenja vrše na ljudima ili na životinjama.
Populacija i uzorak
Populacija se odnosi na ukupnu grupu osoba ili objekata koji udovoljavaju određenim
kriterijima postavljenim od strane istraživača. Dakle radi se o svim članovima neke
skupine s određenim karakteristikama.
Uzorak je ograničeni broj članova iz populacije koji su tako odabrani da što točnije
predstavljaju (reprezentiraju) populaciju. Populaciju je, naime, većinom nemoguće, ili
veoma teško ili skupo izmjeriti, pa se koristimo time da iz nje uzimamo uzorke, i iz njih
zaključujemo na stanje u populaciji. Uzorak ne smije biti pristran. Najčešći tipovi
uzoraka jesu slučajni uzorak, sistematski uzorak, stratificirani uzorak i prigodni uzorak.
Slučajni uzorak - najbolji tip uzorka, jer je nepristran, ali pod uvjetom da je
dovoljno velik. U slučajnom uzorku svaki član, svaka jedinka (subjekt) populacije, ima
jednaku šansu (vjerojatnost) da bude izabran u uzorak. Provodi se jednostavno, po
sistemu lota, ili ubacivanjem papirića s imenima svih članova populacije u bubanj, pa se
imena za uzorak po slučaju izvlače iz bubnja.
Sistematski uzorak – također je jedna vrsta slučajnog uzorka: po popisu imena
ili brojeva svih članova populacije biramo svakog n-tog ispitanika u uzorak. Samo
prvog člana izvučemo slučajno, a onda biramo dalje npr. svakog petog, ili petnaestog
člana.
Stratificirani uzorak - nakon podjele populacije u kategorije ili stratume iz
svake se odabere proporcionalni broj jedinki po slučaju. Npr. ako hoćemo ispitati sve
stare ljude u Hrvatskoj, prvo moramo pogledati u popis stanovništva koliki je postotak
žena, a koliki postotak muškaraca u pojedinim dobnim skupinama starijih ljudi – tzv.
stratumima (npr. od 61-65, 66-70, 71-75 godina itd.). Nakon toga se iz svakog stratuma
po slučaju izabiru ispitanici. Udio svakog stratuma u ukupnom uzorku proporcionalan je
udjelu tog stratuma u populaciji (npr. ako u dobi od 71-75 godina ima 27% muškaraca,
onda se i naš uzorak treba sastojati od 27% muškaraca u toj dobnoj skupini, i tako
redom). Ovo je dobar izbor uzorka kada nam populacija nije izjednačena po nekim
obilježjima (dob, spol, obrazovanje i sl.).
Prigodni uzorak – uzimamo ispitanike koji su "nam pri ruci", bez obzira na
njihove karakteristike. Npr. ako želimo formirati neki novi upitnik o stavovima o
zdravlju, i uzmemo za ispitanike studente prve godine svih smjerova na Visokoj
zdravstvenoj školi, ne možemo rezultate generalizirati na sve studente općenito. Naime,
studenti Visoke zdravstvene škole su selekcionirana skupina po svojim interesima, i što
je još važnije, znanju – oni već imaju više medicinskog obrazovanja nego prosječni
student u Zagrebu. Zato je tu generalizacija rezultata na širu populaciju studenata jako
upitna, a pogotovo je neopravdano generalizirati te nalaze na opću populaciju (sve
građane). Osobine uzorka i populacije određuju moguću širinu generalizacije nalaza
nekog znanstvenog istraživanja.
15
PRIMJERI NEKIH ISTRAŽIVANJA:
1) Zanima nas da li predoperativna priprema ima utjecaja na brzinu oporavka
nakon operacije.
PROBLEM
Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na brzinu oporavka
pacijenata nakon operacije.
NEZAVISNA VARIJABLA
Predoperativna priprema (eksperimentalna skupina koja prolazi predoperativnu
pripremu i kontrolna skupina bez predoperativne pripreme).
ZAVISNA VARIJABLA
Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena je kao broj dana provedenih u
bolnici nakon operacije.
HIPOTEZA
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon operacije od
pacijenata koji ne prođu kroz pripremu.
NUL-HIPOTEZA
Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu (eksperimentalna skupina) i
skupina pacijenata koja nije primila predoperativnu pripremu (kontrolna skupina)
značajno se ne razlikuju u brzini oporavka nakon operacije.
ili
Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na dužinu oporavka pacijenata nakon
operacije.
POPULACIJA
a) Svi operirani pacijenti općenito.
ili
b) Svi operirani pacijenti u Hrvatskoj.
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati pacijenti i
raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu.
ili
b) Stratificirani uzorak - prema statistikama o broju operacija koje se obave u svakoj
zagrebačkoj bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz svake bolnice
koji će biti uključen u ispitivanje.
16
2) Skupinu istraživača u Hrvatskoj zanimalo je da li majke s rizičnom trudnoćom
rađaju novorođenčad niže porođajne težine u odnosu na majke čija trudnoća
nije označena kao rizična.
PROBLEM
Ispitati rađaju li majke s rizičnom trudnoćom novorođenčad niže porođajne težine od
majki čija trudnoća nije označena kao rizična.
NEZAVISNA VARIJABLA
Rizičnost trudnoće (u eksperimentalnu skupinu spadaju žene s rizičnom trudnoćom, a
kontrolnu predstavljaju žene s normalnom trudnoćom).
ZAVISNA VARIJABLA
Porođajna težina novorođenčadi (izmjerena u gramima).
AFIRMATIVNA HIPOTEZA
Postoji statistički značajna razlika u porođajnoj težini novorođenčadi između skupine
majki s rizičnom trudnoćom i skupine majki s normalnom trudnoćom.
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Majke čija je trudnoća označena kao rizična rađaju novorođenčad niže porođajne težine
u odnosu na majke čija trudnoća nije označena kao rizična.
NUL-HIPOTEZA
Majke s rizičnom trudnoćom rađaju novorođenčad čija se porođajna težina značajno ne
razlikuje od težine novorođenčadi čije su majke imale normalnu trudnoću (kontrolna
skupina).
ili
Nema značajne razlike između težine novorođenčadi majki s rizičnom trudnoćom i
normalnom trudnoćom.
POPULACIJA
Sve majke čija je trudnoća označena kao rizična (i njihova novorođenčad) u Hrvatskoj.
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema popisu majki rizične trudnoće u Hrvatskoj po slučaju se
odabere određeni broj subjekata; isto tako se po slučaju odaberu majke s normalnom
trudnoćom za kontrolnu skupinu.
ili
b) Sistematski uzorak - svaka n-ta majka.
ili
c) Stratificirani uzorak - iz svake županije u uzorak se odabere proporcionalni broj
žena u trudnoći.
17
3) Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na
intenzivnom odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
- Potrebno je razmotriti: kako će se ispitati zadovoljstvo, da li samo putem
razgovora, ili primjenom upitnika koji će ispuniti sami zdravstveni djelatnici;
- Potrebno je obuhvatiti sve aspekte zadovoljstva poslom (odnos s nadređenima,
kolegama, uvjeti rada, prehrana na poslu, plaća, težina posla ovisno o vrsti
bolesnika);
- Razmisliti o eventualnom utjecaju drugih relevantnih faktora na zadovoljstvo
poslom, npr. može li duljina radnog staža igrati ulogu.
PROBLEM
Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na intenzivnom
odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
NEZAVISNA VARIJABLA
Vrsta odjela - intenzivni odjel / interni odjel.
ZAVISNA VARIJABLA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika (izmjereno upitnikom o zadovoljstvu
poslom).
AFIRMATIVNA HIPOTEZA
Vrsta odjela na kojem rade zdravstveni djelatnici ima utjecaja na njihovo zadovoljstvo
poslom.
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Zdravstveni djelatnici koje rade na intenzivnom odjelu manje su zadovoljni poslom od
djelatnika koji rade na internom odjelu.
NUL-HIPOTEZA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika koji rade na intenzivnom odjelu značajno
se ne razlikuje od zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
ili
Nema značajne razlike između zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na
intenzivnom i internom odjelu.
POPULACIJA
Svi zdravstveni djelatnici koji rade na intenzivnom i internom odjelu neke bolnice.
UZORAK
Slučajni uzorak - prema popisu svih zdravstvenih djelatnika koje rade na ovim odjelima
po slučaju izabrati subjekte za ispitivanje.
ili
Možemo uzeti kompletnu populaciju u uzorak: ispitati sve zdravstvene djelatnike na
odjelu. U tom slučaju uzorak i populacija su jednaki!
18
PRIMJER LONGITUDINALNOG NACRTA
4) Mijenja li se tijekom vremena intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s
kroničnim oštećenjem kralježnice?
- Longitudinalno istraživanje predstavlja višestruko mjerenje na istim ispitanicima
u različitim vremenskim točkama.
- Prednost longitudinalnog nacrta je da izjednačava mnoge čimbenike odnosno
njihovo djelovanje na pojedinca (ispitanik ne mijenja spol, ni obrazovanje, ima
ireverzibilno oštećenje kralježnice), no npr. potrebno je svakako kontrolirati
uzimaju li ispitanici terapiju ili ne – to treba biti izjednačeno za sve ispitanike). Da
smo npr. uzeli skupine ispitanika koje različito dugo boluju od kroničnog
oštećenja kralježnice (transverzalni nacrt) i promatramo razlikuju li se te skupine
po doživljaju boli, dobivenu razliku u doživljaju boli ne možemo sa sigurnošću
pripisati razlici u duljini trajanja bolesti. Naime, postoji mogućnost da su se te
skupine ispitanika međusobno razlikovale po doživljaju boli općenito, bez obzira
na duljinu oštećenja. Zato je u ovom slučaju prihvatljivije raditi longitudinalno
istraživanje.
- Susjedna testiranja moraju biti vremenski dovoljno udaljena kako se bolesnik ne
bi sjećao što je odgovorio u prethodnom ispitivanju, jer zbog želje da ostane
dosljedan sam sebi može dati odgovore slične onima koje je već prije dao.
PROBLEM
Ispitati mijenja li se s vremenom intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim
oštećenjem kralježnice.
NEZAVISNA VARIJABLA
Duljina trajanja kroničnog oštećenja kralježnice (vrijeme). Ispitivanje bi se provelo tri
puta s razmakom od četiri godine.
ZAVISNA VARIJABLA
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata.
AFIRMATIVNA (DIREKTIVNA) HIPOTEZA
S vremenom se mijenja intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem
kralježnice (intenzitet doživljaja boli s vremenom se smanjuje / povećava).
NUL-HIPOTEZA
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem kralježnice ostaje isti,
bez obzira na duljinu trajanja oboljenja.
POPULACIJA
Svi pacijenti s kroničnim oštećenjem kralježnice u trajanju od minimalno godine dana.
UZORAK Prigodni uzorak - pacijenti dijagnosticirani u jednoj bolnici tijekom 6 mjeseci.
19
GRAFIČKI PRIKAZ NACRTA ISTRAŽIVANJA
NACRT istraživanja sadrži objašnjenje istraživačkog plana i strukturu istraživačkog
procesa. Oznake koje se koriste u grafičkom prikazu nacrta istraživanja su sljedeće:
R - slučajno izabrani uzorak (random)
O - opažanje, mjerenje
X - tretman, djelovanje terapije, eksperimentalna manipulacija
Svaka skupina ispitanika označava se na posebnoj liniji.
Predeksperimentalni nacrt s posttestom
R ... X O
R ... ... O
U predeksperimentalnom nacrtu s posttestom imamo dvije skupine ispitanika, od kojih
je jedna kontrolna, jedna eksperimentalna. Eksperimentalna skupina prolazi tretman,
nakon toga radimo mjerenje zavisne varijable u obje skupine, i uspoređujemo
vrijednosti zavisne varijable između njih.
Primjer - Kako boja kute, uniforme, medicinske sestre utječe na pozitivno i negativno
ponašanje djece (smijanje, plakanje, jecanje). Nezavisna varijabla je boja kute - neke
sestre nose bijelu kutu, a druge obojane živim bojama. Uspoređujemo zavisnu varijablu
(emocionalno ponašanje) kod dviju skupina djece: onih za koje se brinu sestre u bijelim
kutama i onih za koje se brinu sestre u obojenim kutama, kako bi vidjeli da li među
njima ima razlike. Imamo samo podatke nakon tretmana (kute u boji).
Predeksperimentalni nacrt: jednokratno ispitivanje na jednoj skupini
R ... X O
Nedostatak ovog nacrta je nepostojanje mjerenja prije tretmana, kao i kontrolne
skupine, pa nemamo refereničnu točku za usporedbu dobivenih vrijednosti zavisne
varijable.
Predeksperimentalni nacrt: test-retest na jednoj skupini
R O1 X O2
Za razliku od prethodnog primjera, ovdje je uvedeno mjerenje prije tretmana, pa je
moguća usporedba promjene u zavisnoj varijabli.
20
Eksperimentalni nacrt: test-retest s kontrolnom skupinom
R O1 X O2
R O1 … O2
Primjer - Zanima nas da li dodatni vitamini i hranjive tvari kao dopuna prehrani za
prerano rođenu novorođenčad kroz dva tjedna povećavaju njihovu težinu. Recimo da
nakon dva tjedna dobijemo dobitak u težini od 500 grama. Radi li se zaista o uzročnoj
povezanosti između vitaminske nadopune prehrani (nezavisna varijabla) i dobitka na
težini (zavisna varijabla)? Ne, jer bebe ionako rastu, razvijaju se i dobivaju na težini.
Bez kontrolne skupine bebi koje ne dobivaju dopunsku prehranu vitaminima, ne
možemo odijeliti faktore koji se odnose na razvoj i tretman.
Kontrolnu skupinu ponekad na područjima istraživanja u zdravstvu nije moguće
postići u pravom smislu riječi, jer je to skupina koja uopće ne dobiva tretman. Na
primjer, ako želimo ispitati utjecaj sestrinskih intervencija na bolesnike, ne možemo
napraviti eksperiment u kojem skupina bolesnika uopće ne prima zdravstvenu njegu
medicinske sestre. Kako bi ispitali efekte nove metode njege, nećemo koristiti skupinu
koja uopće ne prima njegu, nego ćemo kao kontrolu uzeti skupinu koja prima
uobičajenu i tradicionalnu metodu njege.
Eksperimentalni nacrt - Solomonov
R O1 X O2
R O1 .. O2
R .... X O2
R .... .. O2
Primjer - Kada se podaci prikupljaju prije i poslije tretmana, prvo (pretest) mjerenje
može djelovati na kasnije rezultate. Postest mjere mogu biti pod utjecajem ne samo
tretmana nego i prvog mjerenja. Na primjer, organiziramo radionicu za poboljšanje
stavova zdravstvenih djelatnika prema mentalnim bolesnicima. Prvo mjerenje stavova
prema bolesnicima (pretest) može samo za sebe biti neka vrsta senzibilizacije ispitanika
ili “tretmana” (neki ispitanici mogu prvim mjerenjem biti potaknuti na razmišljanje i
prije radionice promijeniti svoj stav prema mentalnim bolesnicima). Zbog toga u nacrtu
s 4 grupe, imamo 2 eksperimentalne i 2 kontrolne skupine. Jedna eksperimentalna i
jedna kontrolna skupina imaju pretest mjerenje (prethodno mjerenje), a druge nemaju
tako da se provjeri utjecaj pretest mjerenja i tretmana.
Longitudinalni nacrt
R O1 O2 O3 O4 O5 O6
Ovaj nacrt objašnjen je u primjeru istraživanja br. 4
21
Dodatak: Primjeri problema istraživanja za vježbu
Ispitati kakva je učinkovitost dviju alternativnih metoda za smanjivanje
predoperativne anksioznosti (tjeskobe) kod djece koja idu na operaciju krajnika
(tonzilektomiju). Jedna skupina djece primit će strukturirane informacije o
kirurškim postupcima i što će se događati s njima (tretman X1), a druga skupina
djece dobit će informacije o tome kako će se osjećati (tretman X2). Treća
skupina neće primiti nikakav tretman.
Ispitati kakva je učinkovitost dviju tehnika pripreme za smanjivanje
porođajne boli - tehnika relaksacije i tehnika disanja na dvije skupine trudnica.
Potrebno je uvesti treću skupinu koja neće biti podučena nikakvoj tehnici.
Razlikuju li se stavovi zdravstvenih djelatnika o psihijatrijskim bolesnicima
ovisno o duljini iskustva u radu s psihijatrijskim bolesnicima (kratko, dugo)?
Ispitati kako dvije različite vrste sedativa utječu na duljinu spavanja bolesnika
nakon njihovog uzimanja.
Utječe li čestina okretanja bolesnika na čestinu pojave dekubitusa u tih
bolesnika?
Utječe li uzimanje antibiotika na incidenciju gljivičnih oboljenja?
22
MJERNE SKALE
Statistički postupci odnose se na dvije vrste podataka:
a) Frekvencije (pojave se broje)
b) Vrijednosti na skali (pojave se mjere)
Ako neku pojavu mjerimo, mjerenje možemo obaviti na različitim razinama preciznosti.
Različite skale, ili točnije, razine mjerenja, jesu nominalna, ordinalna, intervalna i
omjerna skala.
Nominalna skala
Nominalna skala predstavlja najmanje preciznu razinu mjerenja. Tu svrstavamo pojave
u neke grupe ili kategorije. Radi se o kvalitativnoj skali kod koje nemamo informacije o
rangu (poretku) pojava po veličini. Kategorije mogu biti označene slovima, riječima,
pojmovima i brojevima (ali bez pretenzije da se brojevima da kvantitativno značenje -
npr. brojevi dresova sportaša).
Mjerenje na nominalnoj skali omogućuje izražavanje samo dominantne
vrijednosti D: utvrđujemo koja kategorija je najučestalija, nule nema, razmaci između
kategorija su nevažni. Osim dominantne vrijednosti, ova skala dopušta računanje i χ2
testa.
Primjer - Informacije o liječničkim dijagnozama - slučaj svrstamo u određenu kategoriju
bolesti. Radi se o najnižoj razini mjerenja, najviše što možemo je izbrojiti broj
pripadnika (u ovom slučaju bolesnika) u pojedinoj kategoriji. Primjer za ovu skalu su i
informacije o spolu, boji očiju, kose, rase, zanimanju, mjestu rođenja i sl.
Ordinalna skala
Mjeriti na ordinalnoj skali znači poredati pojave po veličini, označiti pojave rednim
brojem ili rangirati ih. Ordinalna skala je tzv. skala ranga. Radi se o utvrđivanju “veće
od” ili “manje od”, ali bez utvrđivanja koliko je nešto veće ili manje od. Intervali
između brojeva na skali nisu nužno jednaki, odnosno nekad nam nisu ni poznati. Ova
skala nema apsolutnu nulu - stvarnu nultu polaznu točku koja označava potpunu,
stvarnu odsutnost pojave koju mjerimo.
Usporedba dviju rangiranih grupa nema smisla, ali u istoj grupi možemo
pojedince usporediti po različitim obilježjima (npr. da li je najveći ujedno i najteži). Na
ovoj skali je najlakše utvrditi krajnje vrijednosti, problem je sredina, pogotovo ako
veliki broj subjekata ima sličnu ili približno jednaku vrijednost obilježja. Stoga nije
praktična za više od 30 subjekata.
Od statističkih operacija, na ordinalnoj skali može se računati, uz postupke
dozvoljene na nižoj skali, i centralna vrijednost C, te rang korelacija ρ.
Primjer - Procjenjujemo skupinu bolesnika prema stupnju komunikativnosti.
Zdravstveni djelatnik rangira pacijente od najmanje do najviše komunikativnog. Razlika
između pacijenta koji je dobio oznaku 1, kao najmanje komunikativan i onog s
oznakom 2, ne mora biti jednaka razlici u komunikativnosti između 4. i 5. po redu. Kad
kažemo da nema apsolutne nule, to znači da ne znamo što je prava odsutnost
23
komunikativnosti tj. nulta polazna točka. Sljedeći primjer je redanje bolesnika prema
tome koliko je teško njihovo zdravstveno stanje (prema težini bolesti). Nadalje, primjer
je i ljestvica nogometnog prvenstva.
Intervalna skala
Osnovno obilježje ove skale je ekvidistantnost: na intervalnoj skali udaljenosti između
susjednih jedinica su jednake, intervali su jednaki na cijeloj skali, ali ova skala nema
apsolutnu nulu. Na primjer, temperatura - na skali celzijusa ne postoji apsolutna nulta
točka topline, već je nula arbitrarno određena. 0˚C ne znači potpunu odsutnost mjerene
pojave (ne znači da nema nikakve temperature), jer stupnjevi idu i u negativnom smjeru.
Na ovoj skali možemo reći za koliko je neki rezultat veći od drugoga, primjerice
možemo utvrditi da je danas u podne temperatura zraka za 3˚C viša od jučerašnje
temperature u isto doba dana, no, ne smijemo reći da je temperatura od 50˚C duplo viša
od temperature od 25˚C, jer nam je uporište od kojeg polazimo (0˚C) arbitrarno
određeno, to je dogovorena nulta vrijednost.
Osim već navedenih statističkih postupaka, ovdje možemo koristiti još i ove
parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, z-vrijednosti i koeficijent
korelacije r.
Primjer - Upitnik za mjerenje stupnja stresa; skala za mjerenje anksioznosti; skala za
mjerenje inteligencije. Ako je netko na upitniku stresa postigao rezultat 5, a drugi
ispitanik 6, onda je razlika između njihovog rezultata jednaka razlici između osoba koje
imaju rezultat 14 i 15. Dakle, intervali su jednaki, ali budući da nema apsolutne nule, ne
može se reći da ako netko postigne rezultat 20 doživljava duplo veći stres od nekoga sa
rezultatom 10. Primjer je i kvocijent inteligencije (QI). Nema relativne usporedbe dvaju
entiteta: osoba s QI-em 100 nije duplo pametnija od osobe s QI-em 50.
Omjerna skala
Omjerna skala je najpreciznija i prema nekima jedina predstavlja pravo mjerenje, jer
osim ekvidistantnosti posjeduje i apsolutnu nulu. Nula predstavlja potpuno odsustvo
mjerene pojave. Npr. u omjerne skale spadaju skala za duljinu, skala težine, skala za
mjerenje visine; mjerenje količine neke tekućine - npr. lijeka u mililitrima. Te su skale
“posuđene” iz fizike, poznat je kriterij kako su razvijene, točno su definirane, to nisu
arbitrarne, dogovorne vrijednosti.
Na ovoj skali smijemo primijeniti sve statističke postupke. Ova skala jedina
dozvoljava uspoređivanje rezultata u obliku omjera, npr. osoba koja je u bolnici provela
10 dana bila je dvostruko duže hospitalizirana od pacijenta koji je u bolnici proveo 5
dana; osoba koja ima 7 000 kn plaću, zarađuje dvostruko više od onog s plaćom od 3
500 kn.
24
Provjerite svoje razumijevanje mjernih skala
Za primjer su dane različite situacije u kojima se brojevi koriste za
predstavljanje veličine neke varijable. O kojoj se mjernoj skali radi u