-
Dr Laslo Galus UDK: 27-246 ; 27-274.4 profesor Novog zaveta
Pregledni rad Teoloki fakultet, Beograd Primljen: 10.11.2013.
[email protected]
NASTANAK I INTEGRITET KANONA NOVOG ZAVETA: FILOLOKO-ISTORIJSKA
ANALIZA
Rezime:
Biblija nije stigla faksom sa neba (Da Vinijev kod) ona ima
svoju bogatu istoriju nastanka. U ovom radu preispituju se osnovna
pitanja vezana za nastanak novo-zavetnog kanona, kroz analizu
osnovnih istorijskih aspekata. Polazi se od filoloke anali-ze
izraza kanon i ispitivanja spoljanjih i unutranjih razloga, koji su
doveli do nastan-ka novozavetnog kanona. Proces kanonizacije je
prikazan u koracima, a posebna panja se posveuje diskusiji osnovnih
kriterijuma kanoninosti. Osnovna teza rada je: Novi za-vet je i
pored dinaminog procesa razvoja vie od ljudske odluke. Na kraju
rada se uka-zuje na implikacije postavljene teze.
Kljune rei: Novi zavet, kanon, kanonizacija, autoritet
U knjizi Da Vinijev kod, Tibing, jedan od glavnih likova,
izjavljuje: Bib-lija nije stigla faksom sa neba nije volebno pala
sa oblaka.1 I pored fiktivne prirode ovog kontraverznog romana, on
je bez sumnje u pravu, makar po jednom pitanju: Biblija nije neka
vrsta magine knjige koja je poslata sa neba u crnom konom povezu,
sa pozlaenim krstom na naslovnoj strani. Svaka knjiga Novog zaveta
ima svoju pojedinanu istoriju nastanka i recepcije, a crkva je
prepoznala njihovu posebnost i u jednom dugom i dinaminom procesu
sabrala ih je u kolekciju, koja je nazvana Novi zavet.
Diskusija o nastanku kanona Novog zaveta ne prestaje da bude
jedna od najvrelijih debata u novozavetnim studijama.2 I pored
poprilino jasnih mea-a u istoriji nastanka Novog zaveta, mnogi
znaajni detalji su i dalje nepozna-ti, to otvara mnotvo pitanja i
daje povod za razne pekulacije. Jedan od najpro-vokativnijih
savremenih pogleda Novi zavet vidi kao rezultat crkvene politike i
pritiska Rimske imperije. Ovakav pogled se ogleda i u naslovu
popularne knji-
1Den Braun, Da Vinijev Kod (Novi Sad: Solaris, 2004), 207.2Za
pregled diskusije, videti Harry Y. Gamble, The New Testament Canon:
Recent Re-
search and the Status Quaestionis, u The Canon Debate, (ur.) Lee
Martin McDonald i James A. Sanders (Peabody, Mass.: Hendrickson,
2002), 267-294; Katharina Greschat, Die Entstehung des
neutestamentlichen Kanons. Fragestellungen und Themen der neueren
Forschung, VF 51 (2006), 56-63.
-
254 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
ge Dangana (Dungan): Konstantinova Biblija: politika i stvaranje
Novog zave-ta.3 Ovaj rad nije jo jedan u nizu mnogih kritika
ovakvog savremenog pristupa nastanku Novog zaveta. Naa namera je da
pitanju priemo iz filoloke i istorij-ske perspektive, i kroz
induktivnu analizu injenica ukaemo na integritet kano-na Novog
zaveta.
1. Znaenje izraza kanon
Grki pojam je deklinirani oblik imenice (postoji i oblik ), rei
semitskog porekla, ije je osnovno znaenje trska. Jevrejski izraz
qneh, pored trske, oznaavao je i ravan tap, a poznato je da je tap
sluio kao sredstvo poravnavanja ili merilo ravnosti (i tako
ispravnosti). Izraz tako-e je oznaavao i visak, alat zidara i
tesara za utvrivanje ispravnog pravca pri radu sa kamenom ili
drvetom (Lukijan, Hist. conscr. 5). Iz ovog doslovnog zna-enja su
kasnije potekle sve metaforine upotrebe izraza, koje su se odomaile
u raznim sferama ivota.
U irem smislu, kanon je u antikoj misli postao nepogreivi
kriterijum ili standard, na osnovu kojeg je mogla da se utvrdi
ispravnost odreenog toka razmiljanja ili delovanja, a istovremeno
je bio i cilj ka kome treba da se tei. Tako je Aristotel mogao da
okarakterie idealnu, primernu osobu kao kanon i merilo istine ( ;
Eth. Nic. 3.6). Kada je re o knjievnosti, alek-sandrijski
gramatiari su reju kanon oznaili kolekciju klasinih spisa, koju su
zbog lepote izraavanja smatrali dostojnim modelom za sleenje
(Kvintilijan, Inst. 10.1.54 i 59). Na podruju umetnosti,
Polikletova statua kopljanika smatra-na je kanonom, savrenim uzorom
prikaza ljudskog tela kada je re o proporcija-ma (Plinije, HN
34.8.55). U antikoj muzici je monokord, koji kontrolie sve od-nose
meu tonovima, nazvan (Nikomah, Arith. 2.27.1). Koncept kanona se,
meutim, u grkoj misli ne odnosi iskljuivo na estetiku, ve zadire i
u sferu etike. Tako se zakon, koji nas obavezuje, pojavljuje kao
kanon kod Luki-jana, koji tvrdi da je oveku potreban kanon i kompas
kako bi mogao da dono-si ispravne sudove u moralnoj sferi ivota
(Hermot. 76). Slino ovom razmilja-nju, Epikur tvrdi da je osnovni
zadatak ljudskog razmiljanja da otkrije temelj () na osnovu kojeg e
moi da se utvrdi ta je istina, a ta la, ta je vredno traenja i ta
bi trebalo da se izbegava.4
Zanimljivo je zapaziti da Septuaginta nikada ne prevodi
jevrejski qneh sa -om. Izraz se pojavljuje svega tri puta: (1) u
Jud. 13:6 se odnosi na kraj
3David L. Dungan, Constantins Bible: Politics and the Making of
the New Testament (Minneapolis, Minn.: Fortress Press, 2006). U
vezi obraenja Konstantina i njegovog uticaja na raz voj hrianstva,
videti Milan Vukomanovi, Rano hrianstvo od Isusa do Hrista
(Beograd: i-goja, 2003), 243-260.
4Epikurej je napisao izgubljenu knjigu pod naslovom U vezi
kriterijuma kanona, za koju znamo iz npr. Ciceron, Nat. D. 1.16.43;
Seneka, Ep. 89.11. Za dalje primere upotrebe izraza kanw,n u
sekularnom grkom kontekstu, videti H.W. Beyer, , u TDNT, III,
596-602.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 255
kreveta; (2) u Mih. 7:4 je tekstualni problem, viak u odnosu na
jevrejski tekst (bez odreenog znaenja); (3) najznaajniju upotrebu
rei susreemo u 4Mak. 7:21, budui da ona oznaava pravilo,
zakonitost: koji filozofira na osnovu svih pravila filozofije ( ).
Slinu upotrebu susreemo i kod Filona Aleksandrijskog (zakon,
statut, pra-vilo), a kod Josifa Flavija i se odnose na model i meru
(Ant. 10.49).
U Novom zavetu izraz se takoe retko pojavljuje, i to iskljuivo u
Pavlo-vim poslanicama (etiri puta u dva razliita konteksta). U Gal.
6:16, u zakljuku poslanice, apostol izrie uslovni blagoslov nad
onima koji slede odreeni (pravilo): Mir i milosre svima koji se dre
ovog pravila ( ) i Bo-ijem Izraelu (6:16). Izraz ovo pravilo se
odnosi na princip izreen u 6:15, ka ijoj formulaciji se argument
poslanice postepeno gradi od samog poetka (jer ni obrezanje ni
neobrezanje nije nita, nego novo stvorenje).5 Budui da se ovaj
tekst nalazi na samom kraju poslanice, u epilogu, izraz
najverovatnije ukazuje i na sadraj itave poslanice.6
U 2Kor. 10:13-16 izraz se pojavljuje tri puta u lingvistiki
kom-pleksnom tekstu.7 Pavle u ovom poglavlju brani svoj apostolski
autoritet od napa-da svojih protivnika, koji su doli u Korint, u ve
ustaljenu zajednicu, osporili le-gitimnost njegovog autoriteta i
sebe preporuivali na osnovu neutemeljenog hva-lisanja i pisma
preporuke (moda iz Jerusalima). Na taj nain su nameravali da
preuzmu uticaj nad crkvom koja je za njih bila strana teritorija, a
za Pavla do-mai teren. U ovom kontekstu oznaava delokrug Pavlovog
rada, a repe-ticija pojma ukazuje na njegovu centralnost u debati.
Pavle u svojoj argumentaci-ji tvrdi da on ima kanon ili delokrug
svog rada, koji je primio od Boga. U pozadi-ni ove upotrebe rei
krije se slika Boje trske za merenje, koja je odredila sfe-ru
apostolovog delovanja.
Iako se u Novom zavetu upotrebljava samo u jednom tekstu, za
oznaavanje normativnog merila pravog hrianstva (Gal. 6:16), u
ranoj
5Bec (Hans Dieter Betz, Galatians: A Commentary on Pauls Letter
to the Churches in Galatia [Hermeneia; Minneapolis, Minn.: Fortress
Press, 1979], 320) zapaa da je itava poslani-ca proeta idejom
sleenja pravila formulisanog u 6:15. U 1:12-2:14 Pavle iznosi kako
je do-sledno sledio pravilo, dok su njegovi protivnici sledili
drugaije pravilo ili su bili bez pravila (po-sebno 2:14). U ostatku
poslanice Pavle uglavnom indirektno, ali u nekim momentima veoma
odre-eno (5:6) daje do znanja da je potrebno iveti u skladu sa
njegovim pravilom. itava diskusija je uok virena uslovnim
prokletstvom (1:8-9) i uslovnim blagoslovom (6:16) koji zavisi od
stava pre-ma Pavlovom -u.
6U pojedinim kasnijim grkim kodeksima, na uticaj Gal. 6:16,
pisari su dodali u Fil. 3:16 re kanw,n sa grkim izrazom hoditi
(hodimo na osnovu istog pravila). Videti kritiki aparat u NA28.
7Haris (M.J. Harris, The Second Epistle to the Corinthians: A
Commentary on the Greek Text [NIGTC; Grand Rapids, Mich.: Eerdmans;
Milton Keynes: Paternoster, 2005], 704) pripisuje problematinu
sintaksu intenzitetu Pavlovih emocija pri vatrenoj odbrani svoje
teritorije od pro-tivnika, koji su nameravali da je od njega
preuzmu.
-
256 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
patris tikoj literaturi ovakva upotreba rei je uestala. Razlog
se krije u estim diskusijama u hrianskim krugovima o tome ta treba
da se smatra istinskim hrianskim verovanjem i praksom. Naavi se u
takvoj poziciji, crkva je bila prisiljena da postavlja merila, a re
se pokazala kao adekvatna za oznaavanje onoga to je ispravno i
normativno u crkvi. Na osnovu 1. Klementove poslanice (oko 96)
moemo da zakljuimo da je izraz bio od posebnog znaaja za crkvu u
Rimu jo u prvom veku, a pojavljuje se i u brojnim sloenicama u
kasnijim spisima. Takve sloenice su: kanon podreenosti ili
poslunosti ( ; 1Klem. 1:3), kanon nae tradicije ( ; 1Klem. 7:2),
kanon liturgije ( ; 1Klem. 41:1), kanon istine ( ; Klement
Aleksandrijski, Strom. 6.15.124) i kanon vere ( ; Polikrat iz Efesa
citiran u Euzebije, Hist. eccl. 3.32.7). Poslednji izraz (kanon
vere) je postao posebno znaajan i odomaio se u latinskom crkvenom
jeziku kao regula fidei. Dakle, u prvim vekovima hrianske crkve
kanon je norma na osnovu koje se sve regulie u Crkvi; kanonizovati
znai prepoznati neto kao deo ove norme.8
Od 4. veka upotreba izraza se proiruje na odreene odluke, ljude
i stvari vezane za crkvu. Tako, saborske i sinodske odluke postaju
kanonine za hriansku praksu. Prvi sabor koji je svoje odluke o
doktrini i disciplini nazvao kanonima odran je u Antiohiji 341.
Nekoliko godina ranije, na saboru u Nikeji (325), izraz je
primenjen na zvanini spisak registrovanih svetenika koji su
na-zvani (Can. 16-17). Bajer (Beyer) zapaa da je re poprimila i
etiki smisao, budui da su izrazom oznaene duhovne osobe, koje ive u
skladu sa pravilom Crkve, pre svega monasi koji vode ivot na osnovu
pravila svog monakog reda.9 Kod Euzebija je lista ili katalog
tekstova iz jevanelja. NA28 edicija Grkog Novog zaveta sadri u svom
uvodu 10 Euzebi-jevih kanona, tj. 10 tabela koje pokazuju koji
biblijski tekstovi se pojavljuju u sva etiri, u tri, dva ili samo u
jednom jevanelju.
U svetlu ovako irokog spektra primene izraza nije iznenaujue da
crkveni oci od sredine 4. veka ovom reju oznaavaju kolekciju svetih
spisa, na koju se gledalo kao na autoritativni standard hrianstva.
Ovakva upotreba od-nosila se najverovatnije kako na formalni
(spisak ili kolekcija autoritativnih sve-tih spisa), tako i na
sadrajni (mera, standard vere i prakse crkve) smisao izraza. Dakle,
kanonizovani su oni spisi koji su posedovali autoritet merila a
samim tim bili smatrani i dostojnima da budu deo kanonine liste.10
Najranija poznata primena rei za oznaavanje autoritativne liste
hrianskih knjiga je dosta kasna: u Atanasijevom delu Dekreti
nikejskog sinoda (oko 350) izjavljuje se da
8Adolf Jlicher, Einleitung in das Neue Testament (Tbingen:
J.C.B. Mohr, 7. izd., 1931), 555.
9Beyer, , 602.10Pter Balla, Az jszvetsgi iratok trtnete:
bevezetstani alternatvk (Budapest: K-
roli Egyetemi Kiad, 2. izd., 2008), 36.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 257
Hermasov Pastir ne pripada kanonu ( ).11 U nastavku emo videti
da se i pored prilino kasne primene rei na kolekciju 27
novoza-vetnih spisa, moe govoriti o procesu razvoja kanona kao o
putu ka uspostavlja-nju kanona, ali i o kanoninoj svesti koja je
prisutna kod novozavetnih autora.
2. Razlozi nastanka kanona
Osnovni motiv za sakupljanje ranih hrianskih spisa u kolekciju
Novog zaveta bio je stvaranje normativne osnove za hrianski pokret.
Novozavet-ni kanon, kao opte prihvaeni izraz autoriteta, imao je
ulogu da definie identi-tet crkve, regulie njen ivot i odnos prema
svetu. Stoga je stvaranje kanona pre svega odgovor na unutranje
potrebe crkve, ali su njenom nastanku znaajno do-prineli i
spoljanji faktori u vidu izazova sa kojima se hrianstvo suoilo u
pr-vim vekovima.
2.1. Unutranje potrebe
Hrianstvo je religija usredsreena na Isusa Hrista, spasitelja i
uitelja, koji je za vreme svog ovozemaljskog ivota govorio i
delovao autoritetom bez premca.12 Ono to je hrianstvo verovalo o
svom uitelju, Judaizam se nije usu-dio da tvrdi ni o jednom
velikanu svoje tradicije, ak ni o Mojsiju. Nakon vazne-senja Isusa
Hrista, njegovi apostoli su poeli u svom propovedanju (kerigmi) da
poduavaju sa izuzetnim autoritetom sve ono to je Isus inio i
govorio (1Kor. 15:1-5). Njihov je autoritet, meutim, bio drugaije
prirode, jer je bio zasnovan na boanskom izboru svedoka onoga to je
Hristos poduavao i inio, a to su oni kao oevici lino doiveli.13
Rana crkva je svoje propovedanje zasnivala na tri au-toriteta: (1)
Stari zavet; (2) Gospod Isus Hristos; i (3) apostolska kerigma.
Kada je sadraj poslednja dva autoriteta dobio pisanu formu,
prirodno je bilo oekiva-nje da se na njih gleda kao na
autoritativne izvore hrianstva. to je vremens-ka i geografska
distanca od Isusa postajala vea (sve manje oevidaca i irenje
hrianstva u sve udaljenijim krajevima), tim je zapisivanje postalo
znaajnije.14
11Bruce M. Metzger, The Canon of the New Testament: Its Origin,
Development, and Sig-nificance (Oxford: Clarendon Press, 1989),
292.
12Isus je poduavao kao onaj koji ima vlast, nasuprot
knjievnicima (Mt. 7:29; Mk. 1:22). Njegov autoritet je na
jedinstven nain iskazan i pri opratanju greha (Mt. 9:6; Mk. 2:10;
Lk. 5:24), kao i u injenju udesnih dela u kojima je njegova sila
dola do punog izraaja najavljujui pobedu Bojeg carstva nad carstvom
tame (isceljivanje, izgonjenje demona, vaskrsavanje).
13Za ubedljivu argumentaciju u prilog jevanelja kao svedoanstva
oevidaca, videti Ri-chard Bauckham, Jesus and the Eyewitness: The
Gospels as Eyewitnesses Testimony (Grand Ra-pids, Mich.: Eerdmans,
2006). Pavle nije bio deo inicijalnog kruga oevidaca, jer je njegov
poziv doao nakon Hristovog ivota. Meutim, u njegovom sluaju poseban
boanski poziv nadomeu-je ovaj nedostatak (1Kor. 7:10; 9:14; Dela
20:35).
14Gyrgy Benyik, Az jszvetsgi Szentrs keletkezs- s kutatstrtnete
(Szeged: JA-TE Press, 1996), 344.
-
258 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
Nastanak kanona je, pre svega, bio znaajan zbog definisanja
identeta hri-anstva. Spisi Novog zaveta bili su tekstovi koje su
rani hriani mogli da pogle-daju i podsete se ko su.15 Stvaranje
dvodelne hrianske Biblije razjasnilo je ta hriane vee za Judaizam,
a ta ih odvaja od njega. Zajednike take obuhvata-le su odnos prema
jevrejskoj Bibliji kao svetim spisima, veru u jednog Boga i
po-slunost njegovim zapovestima. Meutim, hrianstvo je, suprotno od
Judaizma, gledalo na Isusa kao na ispunjenje starozavetnih
mesijanskih iekivanja (npr. Lk. 24:44). Ovakav stav nije
podrazumevao radikalnu reinterpretaciju Starog za-veta, ve tumaenje
Hristovog ivota i spasonosnog dela kao nastavak onoga to je Bog
poeo da ini jo u vreme otaca.16 Kako Tajsen (Theissen) zapaa,
hria-ni su dodali svoj Novi zavet Starom u svesti da je istorijski
gledano Novi zavet is-punjenje, a sa hermeneutike take gledita klju
Starog zaveta.17
Na drugom mestu, kanon je bio potreban radi ouvanja integriteta
hrian-skog propovedanja. Karakter hrianstva kao misionarskog
pokreta (Mt. 28:19-20), koji je nastojao da vest jevanelja odnese
sve do kraja zemlje (Dela 1:8), zahtevao je ukljuenost velikog
broja ljudi mimo kruga svedoka. Opasnost pri ovakvom globalnom
poduhvatu je zasnivanje poruke nedovoljno upuenih ves-nika na
nepoverljivoj tradiciji, ija bi posledica bilo razvodnjeno ili
iskrivlje-no propovedanje (jedan takav primer susreemo u Dela
18:24-26). Kao odgovor na ovu potrebu crkve, nastala su dva tipa
literature: (1) zapisi Hristovog ivota i uenja, koji su mogli da
poslue ne samo za misionsku i katehetsku svrhu, ve i kao prirunici
za propovednike, orijentir pri eventualnoj korekciji pogrenih
po-gleda i praksi u crkvama; i (2) pastoralna-epistolarna
literatura napisana radi nad-zora nad crkvama, koja je imala za
cilj da nadomesti odsustvo poverljivog auto-riteta (npr. poslanica
Galatima).18
Na treem mestu, kanon je igrao vitalnu ulogu u liturgijskom
ivotu hri-anskih zajednica. Ranohrianski spisi su se od samog
poetka svog nastanka itali na bogosluenjima uz Jevrejske svete
spise. Na kraju poslanice Koloani-ma itamo sledee svedoanstvo o
ovoj praksi: A kada se ova poslanica proi-ta kod vas, postarajte se
da se proita i u crkvi u Laodikeji, a i vi da proitate onu iz
Laodikeje (4:16). Verovatno je ovo bio sluaj i sa drugim Pavlovim
poslani-cama, kao i sa ostalim novozavetnim knjigama.19 Praksa
itanja na bogosluenji-
15David A. deSilva, An Introduction to the New Testament:
Context, Methods & Ministry Formation (Downers Grove, Ill.: IVP
Academic; Nottingham: Apollos, 2004), 32.
16U brojnim novozavetnim tekstovima govori se o Starom zavetu
kao o Pismu na ko-je treba da se gleda poput sredstva datog za
pouavanje i osnaivanje hriana (Rim. 15:3-6; 1Kor. 10:11; 2Tim.
3:14-17; 1Pet. 1:10-12; Jevr. 11:39-40). U suprotnosti sa Novim
zavetom, u gnosti-kim spisima nema kontinuiteta sa Jevrejskom
Biblijom, ve nasilne reinterpretacije.
17Gerd Theissen, The New Testament: A Literary History (prev.
Linda M. Maloney; Min-neapolis, Minn.: Fortress, 2012), 229.
18Paul J. Achtemeir, Joel B. Green i Marianne Meye Thompson,
Introducing the New Tes-tament: Its Literature and Theology (Grand
Rapids, Mich.: Eerdmans, 2001), 590.
19Na osnovu 2Pet. 3:15-16 moemo da zakljuimo da su Pavlove
poslanice kruile u hri-anskim krugovima u vidu kolekcije, budui da
se u tekstu spominju vie pavlovskih spisa (Pa-
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 259
ma se takoe spominje u Otkr. 1:3 (blago onom ko ita) i 1Tim.
4:13 (posve-ti panju javnom itanju).
Na kraju, potrebno je spomenuti da sa prolaskom vremena i
izumiranjem prve generacije hriana, u kojoj su mnogi lino poznavali
Isusa i bili svedo-ci njegovog vaskrsenja, hrianska crkva nala u
nezavidnoj situaciji. Odsustvo apostola znaajno je otealo reavanje
kriznih situacija, meu kojima su doktri-narni sukobi bili
najizazovniji.20 Takvi konflikti su uglavnom bili isprovocirani
ponaanjem gnostika koji su bili veoma iskljuivi u svom pristupu i
arogantno gledali na ostale lanove crkve kao neuke i nedorasle
njihovom nivou.21 Crkva je bila prisiljena da se u odsustvu
apostola okrene njihovim spisima i potrai u nji-ma savete za
reavanje problema. U toj situaciji spisi apostola su trebali da
pre-uzmu ulogu svedoka Hristovog ivota koju su oni imali dok su
bili ivi.22 Sa us-postavljanjem kanona izgraen je konsenzus i jasno
su povuene granice izme-u pravoverja i jeresi.
2.2. Spoljanji faktori
Vei deo dananjeg Novog zaveta je u periodu prelaska iz 1. u 2.
vek ve smatran hrianskim Svetim Pismom, i pored toga to je
stvaranje kanona sa jasnim granicama jo uvek bilo stvar budunosti.
Od tog perioda pa nadalje be-leimo znaajan rast hrianske
literature. Pre svega, nastaju spisi crkvenih ota-ca u kojima se
usmerava vernitvo i vatreno brani hrianstvo estim pozivanjem na
apostolske spise, na knjige Novog zaveta.23 Takoe se pojavljuje i
raznolika apokrifna literatura, iznedrena od strane pojedinih
hrianskih grupacija. Apokri-fni spisi nastali su po uzoru na
novozavetnu literaturu i zato pojavljuju se broj-na apokrifna
jevanelja, dela apostolska, poslanice i apokalipse. Opta
karakteri-stika apokrifnih spisa je neodoljiva strast prema
pripovedanju. Postoji elja da se matovitou popune praznine u
istorijskim izvetajima mitskim, bajkovitim, ne retko i apsurdnim
elementima. Haotina razliitost u pozivanju na istinu pretila
vao [je pisao] ... u svim poslanicama). Naravno, autor ima u
vidu Pavlove poslanice koje su mu poznate, meutim ne moemo da znamo
o koliko poslanica je re. Bokam (Richard Bauckham, 2 Peter, Jude
[WBC, 50; Dallas, Tex.: Word, 2002], 330) tvrdi da 2. Petrova ne
sadri sigurne alu-zije na Pavlove poslanice, meutim ipak ne
iskljuuje mogunost aluzije na Rimljanima (u 2:19; 3:15) i 1.
Solunjanima (u 3:10).
20Videti Euzebije, Hist. eccl. 3.22.8.21Odnos prema jevaneljima
je oigledan primer gnostike iskljuivosti. Dok u novoza-
vetnom kanonu ima dovoljno prostora za etiri jevanelja (a samim
tim i za visok stepen toleran-cije razliitosti), Irinej navodi kao
obeleje jeretika da se oni oslanjaju na samo jedno jevanelje:
ebioniti na Mateja, Marcion na revidiranog Luku, docetisti na
Marka, dok valentinijanci najvie na Jovana (Adv. Haer. 3.11.7).
22Achtemeier, Introducing, 592.23Budui da se svaka novozavetna
knjiga citira u spisima crkvenih otaca, kada bi se igrom
sluaja dogodilo da ostanemo bez Novog zaveta, rekonstukcija bi
najverovatnije bila mogua na osnovu ove literature visoke
istorijske vrednosti (J. Harold Greenlee, Introduction to New
Testa-ment Textual Criticism [Peabody, Mass.: Hendrickson, dop.
izd., 1995], 46).
-
260 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
je da u potpunosti zamagli i oslabi autentini karakter poruke
hrianstva. Stoga je crkva definisanjem kanona reagovala odvajanjem
ita od kukolja i na taj nain se ogradila od raznih religijskih
nanosa koji su se putem nekontrolisane produk-cije literature
nagomilavali na na autentinoj poruci Evanelja .24
Prvi kanon formulisao je Marcion (oko 85-160), sin bogatog
brodovla-snika, koji je postao lan rimske crkve i obilno je
podravao svojim donacijama. Oko 144. godine crkva ga je iskljuila
zbog dva osnovna problema u njegovom uenju: (1) verovao je da
postoji nepomirljiva razlika izmeu Boga Starog i No-vog zaveta,
tiranina pravednosti koji kao nie boanstvo stoji nasuprot bogu
lju-bavi, vieg boanstva, otkrivenog u Isusu Hristu; (2) formulisao
je sopsveni ka-non odbacujui Stari zavet kao negativnu literature i
prihvatajui isljuivo jevan-elje po Luki uz 10 Pavlovih poslanica
(bez pastoralnih poslanica).25 Marcion je izvrio temeljnu reviziju
ovih 11 novozavetnih dela koje je ukljuio u svoj kanon oistivi ih
od svih elemenata koji prikazuju bilo koji aspekat Judaizma u
pozitiv-nom svetlu ili odraavaju uticaj starozavetnog materijala.
Irinej je ovakav postu-pak nazvao unakaenjem Pisma (Adv. Haer.
3.12.12).
Budui da je Marcion prvi uspostavio kanon zatvorenog karaktera,
pita-nje njegovog uticaja na proces kanonizacije je nezaobilazno.26
Fon Harnak (von Harnack) je jo poetkom 20. veka, izneo hipotezu da
je kanon Novog zaveta for-mulisala ortodoksna grana hrianstva kao
odgovor na Marcionov kanon.27 Ovo miljenje zastupao je i fon
Kampenhausen (von Campenhausen) pedesetak godi-na kasnije.28 Danas,
meutim, postoji konsenzus da je kriza izazvana Marciono-vim
delovanjem bila znaajna karika u procesu kanonizacije, ali ne i
kljuni fak-tor. Iako hrianska crkva nije uspostavila Novi zavet
radi suprotstavljanja jere-tikom kanonu, Marcionov potez je ipak
ubrzao stvaranje konsenzusa o kanonu (poput katalizatora) prisilivi
crkvu da ispita sopstvene predpostavke i formu-lie mnogo jasnije ta
je ono to veruje i na osnovu kakvih kriterijuma to ini.29 Proces
kanonizacije poeo je jo u prvom veku, nezavisno od Marciona. Naime,
kolekcije jevanelja i Pavlovih spisa kruile su mnogo pre Marciona i
prepozna-
24Predrag Dragutinovi, Uvod u Novi zavet: Osnovi novozavetne
nauke I (Beograd: Insti-tut za teoloka istraivanja PBF, 2010),
35.
25Marcionova dela nisu opstala, ali je rekonstrukcija njegovog
kanona mogua na osnovu spisa crkvenih otaca koji su vodili debate
sa njim pre svega Tertulijan (Adv. Marc. 4).
26Za sveobuhvatnu analizu Marcionovog kanona i njegovog uticaja,
videti Ulrich Schmid, Marcion und sein Apostolos: Rekonstruktion
und historische Einordnung der marcionitischen Pau-lusbriefausgabe
(ANTF, 25; Berlin: W. de Gruyter, 1995).
27Adolf von Harnack, Marcion: Das Evangelium vom fremden Gott
(TUGAL, 45; Leip-zig: Hinrichs, 1921).
28Hans von Campenhausen, Die Entstehung der christlichen Bibel
(BHT, 39; Tbingen: Mohr, 1968), 116.
29Robert M. Grant, The Formation of the New Testament (London:
Hutchinson Universi-ty Library, 1965), 126 citirano u Metzger,
Canon, 9.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 261
te su kao kolekcije svetih spisa u mnogim crkvama.30 Barton
istie da se Marcion nije bavio stvaranjem kolekcije hrianskih
knjiga, ve rukovoen svojom teo-lokom agendom, bavio se veoma
ogranienom selekcijom ve postojeeg mate-rijala. injenica je da u
sluaju da mnogi drugi spisi nisu bili prepoznati kao sve-ti od
strane brojnih crkava, Marcion ne bi imao potrebu da insistira na
postavlja-nju granica.31
Uspostavljanje kanona kao merila hrianstva bilo je potrebno i
zbog uti-caja montanistikog pokreta, koji je nastao krajem 2. veka
u Frigiji (Mala Azi-ja) i delovao sve do 6. veka. Osniva pokreta,
Montan, uz podrku dve proroice (Maksimile i Priskile), objavljivao
je novo doba Duha i skori kraj sveta. Re je o
apokaliptiko-harizmatskom pokretu obnovljenja, koji je svojom
sranou pred-stavljao ozbiljnu alternativu ostalim hrianskim
zajednicama u mnogim kraje-vima Rimske imperije. Budui da je
prorotvo smatrano vrhovnim autoritetom u ovom pokretu to je bio
problem jo u Pavlovo vreme u korintskoj zajednici (1Kor. 14:37-38)
na izjave Montana izreene u Duhu gledalo se kao na rei koje imaju
autoritet ravan autoritetu izjava Hristovih apostola. tavie,
proroan-stva Montana i njegovih sledbenika sakupljana su u pisanoj
formi i citirana kao autoritativni izvori.32 Na taj nain je
hrianska crkva dovedena u poziciju da bra-ni ortodoksiju nasuprot
savremenog prorotva, a najbolji nain da to uini je bila afirmacija
apostolskog perioda kao normativnog merila za razumevanje bilo
kakve komunikacije sa Duhom.33
3. Septuaginta kao model novozavetnog kanona
Stvaranjem kanona Novog zaveta hriani su se ugledali na
Judaizam, iji kanon je kumovao34 kao model ne samo po pitanju
ideje, ve i konkretnog obli-ka. Potrebno je, meutim, istai da se
redosled jevrejskih svetih spisa razlikuje u hrianskom Starom
zavetu od jevrejske Septuaginte. Jevrejska Biblija (Tanak) deli se
na tri grupe spisa: tora (torah), proroci (nabiim) i spisi
(ketubim). Sa druge strane, Stari zavet se u hrianskim kodeksima
sastoji iz etiri dela, jer su proro-
30Trobi (David Trobisch, Pauls Letter Collection: Tracing the
Origins [Minneapolis, Minn.: Fortress Press, 1994]) smatra da je
Pavle lino skupio i uredio u kolekciju neke od svojih spisa. Ova
ideja se temelji na praksi poznatoj u antikom svetu po kojoj su
autori sami skupili svoja pisma i uredili za izdavanje
(Autorenrezension). Trobi postavlja logino pitanje: zato bi Pavle
bio izuzetak? Ako je ova hipoteza tana, ona potvruje da su Pavlovi
spisi veoma rano poeli da krue kao kolekcija. U tom sluaju se na
ovaj skup knjiga zasigurno gledalo kao na autoritativni korpus itan
i mimo crkava koje su bile primarni adresati.
31John Barton, Holy Writings, Sacred Text: The Canon in Early
Church (Louisville, Ky.: Westminster John Knox Press, 1997),
35-62.
32Harry Y. Gamble, The New Testament Canon: Its Making and
Meaning (Philadelphia, Pa.: Fortress Press, 1985), 63-65.
33Achtemeier, Introducing, 594.34Theissen, Literary History,
220.
-
262 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
ke knjige podeljene na dve grupe, istorijske i proroke u
klasinom smislu, koje zauzimaju drugo i etvrto mesto u kolekciji.
ini se da se ovde radi o osmilje-nom teolokom aktu hrianske crkve:
Izvreno [je] premetanje prorokih spisa sa drugog mesta u judejskoj
Bibliji, gde su imali funkciju tumaenja i aktualiza-cije Tore, na
etvrto mesto u hrianskom Starom zavetu, gde se njihova funkcija
menja i bivaju povezani sa linou Isusa Hrista, predstavljajui
svojim proro-tvima o dolazeem Mesiji most izmeu judejstva i
hrianstva.35 Ovo hristolo-ki motivisano restrukturisanje u odnosu
na Septuagintu omoguilo je visok ste-pen korespodencije izmeu
strukture dva dela hrianske Biblije: (1) jevanelja odgovaraju
Petoknjiju; (2) Dela Apostolska postaju ekvivalent istorijskim
spisi-ma; (3) mudrosna literatura je paralelna sa poslanicama; i
(4) Otkrivenje pokazu-je slinosti sa proroko-apokaliptikom
literaturom Septuaginte.
Uticaj Septuaginte na oblikovanje hrianskog kanona ogleda se i u
stilu naslovljavanja knjiga. Prilikom sakupljanja etiri jevanelja u
jednu kolekciju, pojedinana jevanelja dobijaju imena radi
razlikovanja, ali ona odraavaju ideju da su ovi spisi etiri verzije
istog, jednog jevanelja (etvorojevanelje). Model koji se sledi je
(po) + ime autora (po Mateju, po Marku, po Luki, po Jova-nu), koji
je veoma redak u antikom svetu. Jedina poznata upotreba naslova
ova-kvog stila je za oznaavanje prevoda. Ipak, hrianima je ovakav
stil naslovljava-nja bio dobro poznat, jer, kao prevod Starog
zaveta, Septuaginta je nosila naslov: Spisi po sedamdesetorici
prevodilaca ( ).36
4. Proces nastanka novozavetnog kanona
Kanon Novog zaveta nije nastao zahvaljujui crkvenoj odluci sa
konkret-nim datumom, ve je ispravnije gledati na ovaj korpus
literature kao na vrhunac istorije novozavetne literature,37 na
rezultat dugotrajnog procesa razvoja. Stoga moe se govoriti o putu
ka kanonu, koji je u velikoj meri misterija, budui da u prvim
vekovima nije postojala centralizovana crkvena institucija koja bi
done-la autoritativnu odluku o listi normativnih spisa ije itanje
je dozvoljeno na bo-gosluenjima.
U proteklom veku vodila se otra diskusija o pitanju od kada se
moe ili od kada bi trebalo da se govori o prisustvu kanona
novozavetnih spisa u hrianskoj crkvi (iako je ovakva upotreba rei
anahronistina u svetlu filoloke analize izra-
35Dragutinovi, Uvod, 32. Nasuprot ovom miljenju Tajsen (Literary
History, 220-221) smatra da je analogija vie u vremenskoj
orijentaciji: prva grupa spisa (Petoknjije, Jevanelja) su
istorijskog karaktera budui da opisuju sudbonosne dogaaje prolosti,
druga grupa (Spisi, Posla-nice) usresreuje se na sadanjost, dok se
u treu grupu (Proroci, Otkrivenje) ubrajaju proroka de-la u kojima
je predskazana budunost. Ova analogija, meutim, ima svoja
ogranienja, jer se Dela Apostolska ne uklapaju u emu.
36Za dalje detalje, videti Silke Petersen, Die
Evangelienberschriften und die Entste-hung des neutestamentlichen
Kanons, ZNW 97 (2006), 250-274.
37Theissen, Literary History, 205.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 263
za). Dva najistaknutija naunika ranije generacije, koji su kao
kljuni uesnici de-bate odredili dalji tok istraivanja, bili su Can
(Zahn) i fon Harnak. Can tvrdi da je kolekcija novozavetnih svetih
spisa nastala spontano, jo u vreme prve genera-cije hriana. To bi
znailo da su glavne konture Novog zaveta postojale u nekom vidu ve
pri kraju prvog veka, iako to neminovno ne znai da je bilo
obuhvae-no svih 27 knjiga. Can se poziva na rane citate i aluzije
na novozavetne knjige u spisima crkvenih otaca, koji potvruju da se
na ove knjige od samog poetka nji-hovog nastanka gledalo kao na
svetu literaturu.38 Vestkot (Westcott) je ve zastu-pao ovo
miljenje,39 a Bala (Balla), renomirani maarski naunik i
najistaknutiji savremeni branioc teze, smatra da i pored toga to je
kanonizacija pojedinih spi-sa bila predmet kasnije diskusije, to
nije prepreka da se govori o ranom poetku razvoja kanona i o
kanonskoj svesti (canonical awareness) novozavetnih au-tora.40 U
suprotnosti sa ovim miljenjem, fon Harnak tvrdi da citate u spisima
cr-kvenih otaca ne moemo smatrati relevantnim argumentom za
datiranje u prvom veku, budui da samo citiranje ne znai neminovno
da su novozavetni spisi sma-trani Svetim Pismom. Stoga, on zastupa
stav da je drugi vek mnogo verovatnije vreme nastanka kanona
(veinsko miljenje), posebno zbog toga to je re o peri-odu otre
borbe izmeu crkve i jeretikih pokreta za ouvanje ortodoksije.41
Da-nas se diskusija uglavnom vodi izmeu onih koji govore o drugom
veku (jezgro kanona) i onih koji zastupaju etvrti vek (zatvoreni
kanon) insistirajui na ra-zlici izmau Pisma i kanona. Barton,
savremeni naunik sa Oksforda, je sva-kako u pravu kada ukazuje na
injenicu da su ove pozicije mnogo blie nego to se na prvi pogled
ini, budui da je razlika u velikoj meri terminoloke prirode: pre
svega potrebno je da se utvrdi ta se podrazumeva pod izrazom kanon.
Da li je re o fiksnoj listi svetih spisa priznatih od strane
odreenog crkvenog tela kao Sveto Pismo ili se termin koristi u
slobodnijem smislu za oznaavanje knjiga koje je crkva (ili
pojedinane crkve) prepoznala kao svete spise, i odnosila se prema
njima sa izrazitim potovanjem kao prema autoritativnim
izvorima?42
U ispitivanju istorije razvoja kanona logino je da se krene od
antikih li-sta kanona. Najstariji pregled kanoninih knjiga je
Muratorijev kanon (Canon Muratori), koji potie iz kasnog drugog
veka.43 Ovaj dokument dobio je ime po
38Can je izloio svoju tvrdnju u svom kapitalnom delu Geschichte
des neutestamentlichen Kanons (2 toma; Erlangen: Andreas Deichert,
1888-1890).
39Brook Foss Westcott, A General Survey of the History of the
Canon of the New Testa-ment (London: Macmillan, 1885).
40Peter Balla, Challenges to New Testament Theology: An Attempt
to Justify the Enterpri-se (WUNT, 2/95; Tbingen: Mohr Siebeck,
1997), 109.
41Adolf von Harnack, The Origins of the New Testament and the
Most Important Con-sequences of the New Creation (London: Williams
& Norgate, 1925).
42Barton, Holy Writings, 1-14.43Sandberg (Sundberg) i Haneman
(Hahneman) zastupaju miljenje da je Muratorijev ka-
non nastao u etvrtom veku. Ovo datiranje meutim nije opte
prihvaeno. Za kritiku ove hipoteze, videti J. Verheyden, The Canon
Muratori: A Matter of Dispute, u The Biblical Canons, (ur.) J.M.
Auwers i H.J. de Jonge (BETL, 63; Leuven: Leuven University Press,
2003), 487-556.
-
264 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
L.A. Muratoriju, koji ga je pronaao u milanskoj biblioteci i
objavio 1740. godi-ne. Radi se o fragmentu od 85 redova pisanim
loim latinskom, koji je najvero-vatnije prevod sa grkog prepis
potie iz 8. veka.44 Dokument je anoniman i po miljenju Mecgera
(Metzger) vezuje se za nepoznatu linost iz rimske crkve ili njene
okoline.45 Muratorijev kanon nije kanon u uem smislu rei, ve je
neka vr-sta uvoda u Novi zavet. Autor ne samo da navodi katalog
knjiga koje se prihva-taju kao autoritativne od strane crkve, ve
dodaje svoje komentare o istorijskoj, teolokoj i ekleziolokoj
vredosti pojedinih spisa. Muratorijev kanon klasifikuje
ranohrianske spise u etiri grupe: (1) univerzalno prihvaene knjige
su 4 jevan-elja,46 Dela, 13 Pavlovih poslanica (bez Jevrejima),
Judina poslanice, dve Jova-nove poslanice, Mudrost Solomunova i
Otkrivenje; (2) Petrova Apokalipsa je dis-kutabilna knjiga, za koju
autor tvrdi da neki meu nama ne ele da ... bude ita-na u crkvi
(frag. 72); (3) Hermasov Pastir nije u istom rangu sa predhodnim
spi-sima, jer iako se njegovo javno itanje u crkvi ne dozvoljava,
preporuuje se za privatnu upotrebu; (4) nekoliko jeretikih spisa je
kategorino odbaeno. Murato-rijev kanon je znaajno svedoanstvo o
razmiljanju crkve u zapadnim krajevima u 2. veku o kanoninom
statusu pojedinih knjiga, koji pokazuje da su odreene kolekcije u
okviru kanona bile ve kompletirane (jevanelja, Pavlove
poslanice).
Irinej (oko 180), poput Muratorijevog kanona, sa izrazitom
sigurnou tvr-di da pored etiri jevanelja ne mogu postojati druga
kanonina jevanelja. Sa po-malo poetinim argumentima brani validnost
broja etiri,47 ali o fiksnom karakte-ru kolekcije Pavlovih
poslanica uti. Ovaj istaknuti crkveni otac citira skoro sve
novozavetne knjige sa izuzetkom tri najkrae poslanice: Filemonu, 3.
Jovanove i Judine. Takoe citira i Hermasov Pastir (Adv. Haer.
4.20.2), kao i 1. Klementovu (Adv. Haer. 3.3.3), meutim to ini na
nain koji se razlikuje od citiranja kanoni-nih spisa. Fiksni
karakter kanoninog pod-korpusa etiri jevanelja je poznat u treem
veku ne samo u zapadnoj, ve i u istonoj crkvi (npr. Origen govori o
sve-tom etvorstvu jevanelja; cit. u Euzebije, Hist. eccl. 6.25.4).
Sirijska crkva je, meutim, krenula drugim putem. Tacijan (120-180)
je oko 170. pokuao da har-monizuje etiri jevanelja u jednu celinu
stvarajui jedno mega-jevanelje za po-trebe sirijske crkve na osnovu
narativnih okvira Jovanovog jevanelja. Ovo delo, nazvano Diatesaron
(; kroz etiri), odralo se u Siriji sve do 5. veka kada je odbaeno u
korist etiri pojedinana jevanelja u uvenom prevodu Peita.
44Za tekst Muratorijevog kanona, videti Wilhelm Schneemelcher
(ur.), New Testament Apocrypha (prev. Robert M. Wilson; 2 toma;
Cambridge: J. Clarke; Louisville, Ky.: Westminster/John Knox Press,
1991-1992), I, 34-36.
45Za nekoliko potencijalnih kandidata, videti Metzger, Canon,
194.46Muratorijev kanon kao fragment ne sadri prva dva jevanelja,
ali ih podrazumeva
(Lukino jevanelje se navodi kao tree, a Jovanovo kao etvrto),
stoga su ona zasigurno bila deo originalnog dokumenta.
47Nemogue je da broj jevanelja bude vei ili manji, jer postoje
etiri strane sveta, e-tiri glavna vetra, etiri iva bia pred
prestolom Bojim u knjizi Otkrivenje, i etiri zaveta koja je Bog
uinio sa oveanstvom (Adv. Haer. 3.11.8).
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 265
Rana upotreba kodeksa u hrianskim krugovima (nasuprot svitaka u
Ju-daizmu) omoguila je da se etiri jevanelja nau u istom kodeksu
kao kolekcija, to ne bi bilo mogue u sluaju upotrebe svitaka.48
Sakupljanje etiri jevanelja u jedan kodeks uticalo je na proces
kanonizacije na taj nain to je na etiri jevan-elja poelo da se
gleda kao na fiksni entitet, kanon jevanelja. Takoe posto-je i
brojni primeri prepisivanja kolekcije Pavlovih spisa,49 a i
katolikih poslanica u poseban kodeks.50 Interesantno je zapaziti da
obim kodeksa naglo raste nakon treeg veka. Sve do ovog perioda ni
jedan nama poznat kodeks nije dui od 300 strana, ali se novozavetne
knjige kasnije spajaju u jedan kodeks i tako npr. Ko-deks
Sinaitikus ima 1460 strana (4. vek), Kodeks Vatikanus 1600 strana
(4. vek), a Kodeks Aleksandrinus 1640 strana (5. vek).51
U procesu raanja novozavetnog kanona od posebnog znaaja su
svedo-anstva citata novozavetnih i drugih hrianskih spisa u delima
crkvenih ota-ca. Naime, nain njihovog citiranja odraava stav prema
ovim knjigama u hri-anskim krugovima. Barton je, zasnivajui svoje
istraivanje na tulhoferovom (Stuhlhofer) delu,52 ispitao uestalost
citiranja novozavetnih (i drugih) spisa u de-lima crkvenih otaca u
odnosu na njihovu duinu. Zakljuio je da postoje tri gru-pe spisa:
(1) esto citirane knjige (etiri jevanelja i Pavlove due poslanice);
(2) ree citirane knjige (ostali spisi Novog zaveta); i (3) jedva
citirane knjige (ra-nohrianski spisi kojih nema u kanonu).53 Dakle,
citati crkvenih otaca svedoe u prilog postojanja otre razlike u
percepciji rane crkve izmeu novozavetnih i dru-gih knjiga, stoga
njihovo izdvajanje i citiranje govori o njihovom posebnom sta-tusu
u hrianskim krugovima.
Neki od crkvenih otaca su grupisali ranohrianske spise u
nekoliko osnov-nih kategorija. Njihove liste su jasan pokazatelj o
kojim knjigama su, u odree-no vreme i na odreenom geografskom
podruju, stavovi bili jasni, a o kojima su se vodile polemike.
Jedan od najznaajnijih izvora ove vrste je Origenova li-sta (oko
185-254). Ovaj crkveni otac je veinu svog ivota proveo u
Aleksandri-ji, ali je mnogo putovao po svetu i zato bio upoznat sa
tradicijama razliitih pod-ruja.54 Njegova kategorizacija na tri
grupe spisa nam je poznata na osnovu Eu-
48Videti npr. Graham N. Stanton, The Fourfold Gospel, NTS 43
(1997), 317-346.49U svetlu svedoanstva 2Pet. 3:14-15 postoji
mogunost da su Pavlovi spisi bili prvi
hri anski dokumenti koji su prepoznati kao Pismo.50Redosled
spisa unutar ovih korpusa varira. Npr. kada je re o jevaneljima,
najraspros-
tranjeniji je kanonini redosled, ali je veoma poznat i tzv.
zapadni redosled po kojem se Jovan pojavljuje kao drugo jevanelje
odmah posle Mateja (dva apostola dobijaju ast da budu na poet-ku),
a Luka je na etvrtom mestu, nakon Marka. Za dalje primere videti
J.K. Elliott, Manuscripts, the Codex and the Canon, JSNT 63 (1996),
105-123.
51Elliott, Manuscripts, 110.52Franz Stuhlhofer, Der Gebrauch der
Bibel von Jesus bis Euseb: eine statistische Unter-
suchung zur Kanongeschichte (Wuppertal: Brockhaus,
1988).53Barton, Holy Writings, 14-24.54Mecger (Canon, 135) tvrdi da
je Origen posetio velike centre poput Rima, Antiohije,
Efesa, Atine i Arabije, i da je dosta dugo iveo u Cezareji u
Palestini.
-
266 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
zebija (Hist. eccl. 6.25.3-14): (1) homologoumena (; o kojima
za-jedno tvrde, isto tvrde svuda, tj. opteprihvaeni spisi): 4
jevanelja, Dela, 13 Pavlovih poslanica, 1Pet., 1Jn i Otk.; (2)
amfiballomena (; koji-ma protivree na nekim mestima): 2Pet., 2Jn,
3Jn, Jevr., Jak. i Juda; (3) pseud (; lani spisi, koji su
falsifikati jeretika): npr. Egipatsko jevanelje, To-mino jevanelje,
Matijino jevanelje.
Znaaj Origenove liste ogleda se u tome to se u njenim prvim
dvema ka-tegorijama po prvi put spominju 27 knjiga, bez referenci
na druge spise, koje e kasnije biti prepoznate kao kanonine. Ipak,
ovde je potrebno ukazati na injeni-cu da je Origen imao veoma
visoko miljenje o Poslanici Varnave, Hermasovom Pastiru i Didaheu
prema kojima se odnosio sa posebnim potovanjem. Iako u na-unim
krugovima postoji miljenje da je Origenova lista kreacija Euzebija
i Ru-fina sto godina nakon Origenove smrti,55 ne postoje ubedljivi
argumenti na osno-vu kojih bi se svedoanstvo ovog izuzetno uenog i
dobro informisanog crkve-nog oca smatralo neverodostojnim.
Euzebije iz Cezareje (oko 260-340) je svojim delom Crkvena
istorija dao neuporedivi doprinos hrianskoj istoriografiji.56 U
ovom kapitalnom delu, pisa-nom u vie tomova i u vie proirenih
izdanja, Euzebije sa velikom panjom opi-suje brojne detalje koji se
odnose na istoriju hrianske Biblije.57 Budui da po-etkom 4. veka jo
nije bilo zvanine liste kanoninih spisa Novog zaveta, Euze-bije, na
osnovu svedodoanstava kojima je raspolagao, klasifikuje apostolske
spi-se i one koji sebi pripisuju apostolski autoritet u tri grupe
(Hist. eccl. 3.25.1-7):
1. Homologoumena () spisi ija su autentinost i autori-tet
jednoglasno prepoznati u svim crkvama. U ovu grupu se svrstavaju 22
knjige: 4 jevanelja, Dela, 14 Pavlovih poslanica (ukljuujui
Jevrejima),58 1Pet., 1Jn. i eventualno (; ako se tako svia)
Otkrivenje. I pored ove kratke na-pomene vezane za Otkrivenje,
Euzebije zakljuuje listu sa sledeom izjavom: Ove se ubrajaju u
priznate knjige.
2. Antilegomena (; diskutabilne knjige, poznate veini u cr-kvi)
knjige po ijem pitanju su podeljena svedoanstva. Ova grupa se deli
na dve pod-grupe: () knjige protiv kojih postoje prigovori na nekim
mestima, ali su priznate od strane veine: Jak., Juda, 2Pet. i
2-3Jn. (b) sumnjivi spisi ():
55Npr. Lee M. McDonald, The Origin of the Bible: A Guide for the
Perplexed (London: T. & T. Clark, 2011), 185-186.
56Vukomanovi (Rano hrianstvo, 243, 246) naziva Euzebija
Konstantinovim crkvenim savetnikom i vodeim hrianskim ideologom.
Njegove uvene Besede u slavu cara Konstanti-na, sastavljene povodom
tridesetogodinjice njegova vladanja kao rimskog cara (306-336.g.),
mogu se, s pravom, smatrati za najpotpuniju i najvaniju formulaciju
nove, hrianske politike teorije.
57Videti Everett R. Kalin, The New Testament Canon of Eusebius,
u The Canon De-bate, 386-404.
58U vezi Jevrejima poslanice Euzebije tvrdi: Pavlove poslanice
su oigledne i jasne, ali ipak nije u redu da se ignorie injenica da
su neki odbacili Jevrejima poslanicu tvrdei da je ospo-rena od
strane crkve u Rimu na osnovu tvrdnje da je nije Pavle napisao
(Hist. eccl. 3.3.4).
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 267
Dela Pavlova, Hermasov Pastir, Otkrivenje Petrovo, Varnavina
poslanica, Dida-he, Jevanelje Jevreja i eventualno ()
Otkrivenje.
3. Jeretiki spisi (; neduhovni spisi) lani spisi napisani pod
imenom apostola, koji su u potpunosti beskorisni: Petrovo, Tomino i
Matejevo Jevanelje, kao i Dela Andrije, Jovana i drugih
apostola.
U Euzebijevoj listi, slino Origenovoj kategorizaciji, dosta
jasno se nazi-ru konture kanona od 27 knjiga i pored pitanja nekih
o statusu pojedinih knjiga.59 Iznenaujue je prisustvo Otkrivenja u
dve grupe, najverovatnije zbog osporava-nja apostolskog autorstva
od strane pojedinaca pod uticajem Dionisija iz Alek-sandrije, iako
je npr. Origen (Euzebije, Hist. eccl. 6.25.9) sa mnogim drugima
ja-sno naglasio da je autor ove knjige isti Jovan koji je napisao
etvrto jevanelje. Takoe je zanimljivo zapaziti da se kod Euzebija
Jevrejima poslanica ne pojav-ljuje posebno kao kod Origena, ve se
njeno prisustvo podrazumeva u korpusu od 14 Pavlovih poslanica.
Kiril iz Jerusalima u svojim katehetskim predavanjima (oko 350)
navodi sve novozavetne knjige osim Otkrivenja (Cath. 4.33-36).
eltenham lista (Chel-tenham list) kanoninih knjiga (oko 360), koja
odraava tradiciju severnoafrike crkve, navodi takoe skoro sve
novozavetne spise - bez Jevrejima poslanice i ka-tolikih poslanica
Jakova i Jude. Laodikejski sabor se 363. bavio pitanjem kano-na,
meutim odluke ovog skupa nam nisu u potpunosti poznate. Ipak,
izjava na kraju dekreta (ili kanona kako su se saborski dekreti
nazivali) izdatog na ovom saboru mnogo govori: Neka se ne itaju
privatni psalmi niti nekanonine knjige ( ) u crkvi, ve samo
kanonine ( ) Novog i Starog zaveta. U daljem tekstu se nabrajaju
kanonine knjige Starog i Novog zaveta kada je re o Novom zavetu
pojavljuju se sve knjige osim Otkrivenja.
Prvu kompletnu listu 27 novozavetnih knjiga nalazimo u 39.
uskrnjoj po-slanici Atanasija, aleksandrijskog biskupa, 367.
godine. U ovom krunom pismu, upuenom vernitvu u regionu ovog
biskupa, ne samo da se navode knjige ve se nalae njihova upotreba.
Takoe se, poput laodikejskog dekreta, koristi izraz kanonian () za
oznaavanje njihovog statusa. Pored kanoninih knjiga, Atanasije
preporuuje i itanje nekoliko dodatnih spisa za linu upotre-bu (van
bogosluenja), meu kojima su uz Didahe i Hermasov Pastir i nekoliko
starozavetnih apokrifnih dela. Trei kartaginski sabor (397), na
kojem je prisus-tvovao i Avgustin, potvrdio je kanoninost nama
poznatih 27 novozavetnih knji-ga, ali je i nakon 4. veka u nekim
regionima bilo manjih odstupanja kako u Isto-noj, tako i u Zapadnoj
crkvi.60 U srednjem veku nije bilo znaajnijih talasanja oko pitanja
kanona Novog zaveta, ali se sa 16. vekom pojavljuje sumnja u
vred-
59Mecger (Canon, 204-205) objanjava prisustvo sumnjivih () spisa
u drugog ka-tegoriji sa njihovim ortodoksnim usmerenjem, nasuprot
heterodoksnog karaktera jeretikih spisa na koje se nikada nije
gledalo kao na autoritativne dokumente.
60Neki od rukopisa izostavljaju po koju kanoninu knjigu (npr.
Jevrejima) ili proiruju lis tu (npr. Kodeks Sinaitikus [4. vek] i
Kodeks Klaromontanus [6. vek] dodaju Varnavinu poslani-cu i
Hermasov Pastir, dok Kodeks Aleksandrinus [5. vek] ukljuuje
Klementove dve poslanice).
-
268 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
nost odreenih novozavetnih spisa, to automatski povlai sa sobom
kritiku ka-nona. Najistaknutiji predstavnici ovog talasa su Erazmo,
Luter i kardinal Kajetan de Vio (Cajetan de Vio). Kasnije je tzv.
istorijska kritika izvora nastojala da na-rui ili makar
marginalizuje karakternu i kvalitativnu razliku izmeu kanonine,
apokrifne i patristike literature, to bi praktino znailo kraj bilo
kakvog kano-na, a samim tim i objektivnog autoriteta Novog
zaveta.61
Na kraju ove saete diskusije o procesu nastanka novozavetnog
kanona potrebno je naglasiti da kanon nije stvorila crkva svojim
saborskim odlukama u drugoj polovini 4. veka, ve je on rezultat
nenametnutog konsenzusa meu razli-itim geografskim regionima.
injenica je da je postojao jedan apostolski peri-od, nakon ijeg
zavretka nisu mogli da nastaju spisi kanoninog autoriteta. Bala
ispravno zakljuuje, sledei Cana, da u vreme kada jo nije ni
postojao zaklju-en kanon, moemo da govorimo o postojanju kanonskog
perioda, koji najvero-vatnije nije dosezao dalje od kraja 1.
veka.62 Stoga se crkveni oci i sabori nisu bavili stvaranjem
kanona, ve su samo prepoznali i priznali, uz manje ili vee
dis-kusije u odreenim geografskim regionima, ono to se odavno
smatralo svetim spisima u crkvi u najirem geografskom smislu. Ovaj
zakljuak dobija na snazi u svetlu osnovnih kriterijuma
kanonizacije, ka ijoj diskusiji se okreemo u na-rednoj sekciji.
5. Kriterijumi kanoninosti
U prvim vekovima su u hrianskim krugovima kruile mnoge knjige,
koje su sebi pripisivale poseban autoritet, pozivajui se ne retko
na Boansko otkrive-nje. Tajsen deli ranohriansku literaturu na dve
grupe: (1) ortodoksnu literaturu, koja uz kanonine knjige obuhvata
i apostolske oce; i (2) spise sumnjivog karak-tera sa jeretikim
sadrajem, uglavnom gnostike orijentacije.63 Kanonizacija je kao
izbor odreenog kruga spisa podrazumevala selekciju, koja je nastala
spon-tano kao rezultat ivota hrianskih zajednica. Dakle, kanon nije
nametnut, ve je izrastao iz konteksta crkvene zajednice koja je
prepoznala odreene spise kao svete, autoritativne i korisnije od
drugih.64 U procesu selekcije crkva se rukovo-dila sa tri kljuna
kriterijuma do ijeg utvrivanja dolazimo na osnovu spisa
ra-nohrianskih autora nastalih u 2. i 3. veku:
1. Osnovni kriterijum kanoninosti bio je sklad sa apostolskom
verom, tzv. pravilom vere ( ; regula fidei), ortodoksijom, koja je
prihvae-na kao normativna hrianska istina u crkvi. Ve u 1. veku
pravi se otra razlika izmeu ortodoksije i jeresi (Gal. 1:6-9),
budui da su apostoli nastojali da zatite integritet hrianskog
jevanelja apelom na apostolsko uenje (Kol. 2:6, 8; 2Sol.
61Merril C. Tenney, New Testament Survey (Grand Rapids, Mich.:
Eerdmans; Leicester: Inter-Varsity, dop. izd., 1985), 411.
62Balla, jszvetsgi iratok, 37.63Theissen, Literary History,
225.64Achtemeier, Introducing, 603-604.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 269
2:15; 1Jn 1:5), re istine (2Tim. 1:14; 2:15; 3:8), ispravnu i
dobru doktrinu (1Tim. 4:6; 6:3; 2Tim. 1:13; 4:3; Tit. 1:9; 2:1),
veru (2Tim. 4:7; Juda 3, 20) i iskuava-nje duhova (1Jn 4:1-4). Kao
to je u starozavetno vreme istinitost proroke po-ruke trebala da
bude testirana u svetlu ispunjenja proroanstava i sklada sa
osno-vama jevrejske religije, tako je i u Novom zavetu ispitivanje
sadraja spisa bio od kljunog znaaja. Osnovni standard ispitivanja
je sama istina, to se ogleda u uestaloj upotrebi izraza kanon
istine ( ) i pravilo isti-ne (regula veritatis) od strane
eminentnih crkvenih otaca poput Irineja, Klemen-ta Aleksandrijskog,
Hipolita, Tertulijana i drugih.65 Potrebno je, meutim, nagla-siti
da ortodoksija u ranoj crkvi nije podrazumevala uniformnu
teologiju. Najno-vija istraivanja jasno ukazuju na bogatstvo
razliitosti teolokih izraza u Novom zavetu, razliitosti koja ne
naruava jedinstvo teologije.66
2. Verovatno najee spominjani kriterijum kod crkvenih otaca je
apostol-ski autoritet (apostolstvo), koji se temelji na linoj
kvalifikaciji pisaca kao sve-doka. Tako kada Muratorijev kanon ne
preporuuje Hermasovog Pastira za jav-no itanje, to ini pozivajui se
na injenicu da je ovo delo tek nedavno nastalo, tj. nakon
apostolskog perioda, stoga ne moe da stoji rame uz rame sa
prorocima i apostolima (mislei na starozavetne i novozavetne
spise).67 Koncept apostolstva je meutim iri nego to se na prvi
pogled ini, jer se u sluaju jevanelja Marka i Luke primenjuje
fleksibilno, budui da su ovi spisi na indirektan nain vezani za
apostole. Iako Marko i Luka nisu spadali u krug apostola, njihovim
spisima je ipak pripisan apostolski autoritet, zbog uske veze sa
Petrom (Marko je poznat kao Petrov tuma; videti tradiciju Papija u
Euzebije, Hist. eccl.3.39.14-16), odnosno Pavlom (Luka je bio
Pavlov saputnik; videti Muratori 4-5). Ovaj kriterijum je os-poren
od strane savremenih liberalnih istraivaa, koji smatraju da u Novom
za-vetu postoji veliki broj pseudonimnih spisa. Upravo je zbog toga
od velikog zna-aja upoznati stavove apostolske crkve o autorstvu
novozavetnih spisa. Iako su u ranohrianskim krugovima kruile mnoge
knjige, poznato je da su crkveni oci kategorino odbacili sve spise
kao apokrifne u sluaju da su lano nosili ime ne-
65Metzger, Canon, 252.66Videti npr. James D.G. Dunn, Unity and
Diversity in the New Testament: An Inquiry in-
to the Character of Earliest Christianity (London: SCM Press, 3.
izd., 2006). Jedan od najprovo-kativnijih savremenih kritiara ove
ideje je Bart D. Erman (Ehrman), koji Novi zavet vidi kao
li-teraturu na koju su pisari u ranoj crkvi izvrili znaajan uticaj
promenivi tekst, tj. prilagodivi ga kako bi on izgledao ortodoksno
(videti npr. Isus to nije rekao: pria o tome ko je izmenio Bibliju
i zato [Beograd: Babun, 2007]). Ivens (Craig A. Evans, Fabricating
Jesus: How Modern Scholars Distort the Gospel [Nottingham:
Inter-Varsity Press, 2007]) u svojoj kritici Ermana koristi izraze
poput pogrena logika, preuveliane izjave, izvetaeni zakljuci
itd.
67Neki naunici prave razliku izmeu kriterijuma antinosti i
apostolstva (npr. Bart D. Ehrman, Lost Christianities: The Battle
for Scripture and the Faith We Never Knew [Oxford: Oxford
University Press, 2003], 229-257), meutim kvalitet antinosti se
podrazumeva u kriteri-jumu apostolstva, jer nakon apostolskog
perioda nije vie bio mogu nastanak apostolskih spisa.
-
270 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
kog od apostola. Karson (Carson) ukazuje na injenicu da i sm
Novi zavet istie kako prihvatanje pseudonimnih pisama nije
prihvatljiva opcija (2Sol. 2:2; 3:17).68
3. Rasprostranjenost i upotreba jedne knjige u crkvi takoe je
bio znaajan test autoriteta. Javno itanje hrianskih spisa i Starog
zaveta bilo je sastavni deo hrianskog bogosluenja.69 Knjiga koja je
due vreme bila u upotrebi i bila po-znata irem krugu, nalazila se u
boljoj poziciji od one koja je prihvaena od samo nekolicine crkava
tek u skorije vreme. Izuzetan znaaj iskustva crkve sa knjigom se
ogleda i u sledeoj Jeronimovoj izjavi: Nije vano ko je autor
Jevrejima po-slanice, jer se u svakom sluaju radi o delu crkvenog
pisca (ecclesiastici viri) i stalno se ita po crkvama (Ep. 129).
Ovaj kriterijum je jasan pokazatelj injeni-ce da kanon Novog zaveta
nije rezultat teorijskih spekulacija jednog kruga obra-zovanih
teologa, ve izraz ive vere Bojeg naroda. Kriterijum
rasprostranjenosti i upotrebe ukazuje na dinaminu i organsku
uzajamnost liturgijskog ivota Cr-kve i novozavetnih spisa.70
Iako su crkveni oci verovali da je starozavetno i novozavetno
Sveto Pismo nadahnuta, sveta literatura, rana crkva nije gledala na
nadahnue kao na kriteri-jum kanoninosti. Rani hriani su verovali da
je Sveti Duh boanski dar dat i-tavoj crkvi, koji ispunjava svakog
vernika i nadahnjuje celu zajednicu, a ne samo pisce svetih spisa
(Dela 2:17; Rim. 8:9; 1Kor. 2:14-16; Otk. 2:7). Jedini novo-zavetni
autor koji se direktno poziva na nadahnue svoje knjige je autor
knji-ge Otkrivenja (1:1; 3:22; 22:18-19). Sa druge strane, koncept
nadahnua nije bio ogranien na Novi zavet. Klement Rimski tvrdi za
svoja dela da su nadahnuta (1Klem. 63:2), a to ini i Ignacije (Rim.
8:3) i mnogi drugi posle njih. iroki spek-tar upotrebe rei (od Boga
nadahnut) u ranoj crkvi otkriva da se na nadahnue Pisma gledalo kao
na samo jedan aspekt mnogo ire aktivnosti na-dahnua, a ne kao na
razlog autoritativnosti.71 Mecger je svakako u pravu kada u svetlu
ove injenice zakljuuje: Jedan spis nije kanonian zato to je autor
bio nadahnut, ve je radije autor smatran nadahnutim, jer je ono to
je napisao prepo-znato kao kanonino, tj. kao autoritativno u
crkvi.72
6. Autoritet novozavetnog kanona
Iako je Novi zavet nastao kao rezultat dinaminog procesa
razvoja, njego-vo roenje je vie od ljudske odluke. Kao to je Duh
Boji izvrio dubok uticaj
68U vezi pseudonimnosti, videti D.A. Carson, Pseudonimity and
Pseudepigraphy, u Dictionary of New Testament Background, (ur.)
Craig A. Evans i Stanley E. Porter (Downers Grove, Ill.:
InterVarsity, 2000), 857-874.
691Tim. 4:13; Kol. 4:16; Otkr. 1:3. O itanju poslanica crkvenih
otaca na bogosluenjima svedoe izjave u Euzebije, Hist. Eccl.3.16.1;
4.23.11.
70Dragutinovi, Uvod, 39.71Za primere videti, Metzger, Canon,
255-256.72Metzger, Canon, 257; cf. Arthur G. Patzia, The Making of
the New Testament: Origin,
Collection, Text & Canon (Downers Grove, Ill.: IVP Academic,
2. izd., 2011), 172-176.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 271
na pisanje svetih spisa nadahnjujui njihove autore (2Tim. 3:16;
2Pet. 1:19-21), na slian nain je nadzirao i itav proces
kanonizacije. Njegov posao je garanci-ja sigurnosti da nita znaajno
nije proputeno i u Novom zavetu imamo auten-tino svedoanstvo o
Hristu i njegovom delu, kao i o verovanjima i nadanjima ranog
hrianstva (Jn 16:13). Jo je autor 2. Petrove poslanice prepoznao
poseb-nost Pavlovih spisa kada ih je stavio na isti nivo sa svetim
spisima Starog zaveta, to potvruje rani poetak procesa
kanonizacije: A njegovu strpljivost smatrajte spasenjem, kao to vam
je, u skladu s mudrou koja mu je data, pisao i na dra-gi brat
Pavle. On tako pie u svim poslanicama kada o ovome govori. Ima u
nji-ma nekih stvari koje je teko razumeti, koje, kao i ostala
Pisma, neuki i neposto-jani ljudi iskrivljuju na sopstvenu propast
(2Pet. 3:15-16).
U prvim vekovima nije jo postojala mona crkvena institucija
(poput srednjovekovnog papstva) koja bi uz lobiranje i upotrebu moi
nastojala da us-postavi kanon u vlastitom interesu, ve je nastanak
Novog zaveta tekao sponta-no, ali u isto vreme osmiljeno. Crkva je
bila svesna da se kanonine knjige su-tinski razlikuju od ostalih
spisa po pitanju tanosti pripovedanja, dubine podua-vanja i
centralnosti lika Isusa, i da je moralno-duhovni uticaj ovih spisa
kvalita-tivno drugaiji u odnosu na apokrifnu literaturu.73 Bilo
koliko subjektivno zvua-lo, ali hriansko iskustvo dokazuje da
novozavetne knjige nisu samo korisno ti-vo, ve sveti spisi koji
poseduju silu da menjaju ivot ljudi (Rim. 1:16) kao Bo-ja re o
kojoj Isaija belei: Jer kako pada dad ili sneg s neba i ne vraa se
ona-mo, nego natapa zemlju i uini da raa i da se zeleni, da daje
semena da se seje i hleba da se jede, tako e biti re moja kad izie
iz mojih usta: nee se vratiti k meni prazna, nego e uiniti to mi je
drago, i sreno e svriti na to je poljem (Isa. 55:10-11).
Novi zavet nije rezultat arbitrarne odluke crkve, ve je nastao
na taj nain to su novozavetne knjige same sebe izabrale kroz neku
vrstu prirodne selek-cije.74 Crkve u razliitim delovima sveta same
su prepoznale jedinstven karakter novozavetnih knjiga, koje su se
izdvojile od ostale literature svojom posebno u. Stoga, kanon Novog
zaveta nisu stvorili ni pojedinci, ni sabori, ve su oni samo
prepoznali i priznali samopotvrujui kvalitet ovih spisa, koji su se
nametnuli kao kanonini crkvi.75 U svetlu ove injenice ispravnije je
da se govori o utvri-vanju kanona nego o njegovom stvaranju.76
Status novozavetnih knjiga kao svetih spisa, iza ijeg nastanka i
kanoni-zovanja stoji boanski uticaj, ima jasne implikacije po
pitanju autoriteta ove lite-
73Tenney, Survey, 403.74Charles E. Hill, Who Chose the Gospels?
Probing the Great Gospel Conspiracy
(Oxford: Oxford University Press, 2010), 229. Videti takoe D.A.
Carson i Douglas J. Moo, An In-troduction to the New Testament
(Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 2. izd., 2005), 735-736.
75Bruce M. Metzger, The New Testament, its Background, Growth
and Content (Nash-ville, Tenn.: Abingdon Press, 3. izd., 2003),
318.
76Kurt Aland, Das Problem des neutestamentlichen Kanons, u Das
Neue Testament als Kanon, (ur.) Ernst Ksemann (Gttingen:
Vandenhoeck & Ruprecht, 1970), 147(134-158).
-
272 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
rature. Ako je re o Svetom Pismu, re je o tekstu neuporedivog
znaaja, koji ne sadri trivijalne ili prolazne elemente. Iako e
njegova primena da zavisi od kon-teksta, autoritet sa kojim Novi
zavet govori se ne temelji na ljudskom faktoru, ve kako to Kalvin
istie, na injenici da sam Bog govori tamo (Summa scrip-turae
probatio a Dei loquentis persona sumitur).77 Autoritet Svetog
Pisma, me-utim, ne znai da ne postoji pravo na postavljanje pitanja
u vezi doktrinalne tra-dicije. Bar (Barr) je svakako u pravu kada
tvrdi da istinski biblijski autoritet po-stoji samo tamo gde je
ovek slobodan da razmilja i postavlja pitanja na osnovu Pisma, da
prilagodi, i ako je potrebno da napusti dominantnu doktrinalnu
tradici-ju.78 Stoga, na hrianski kanon treba da se gleda ne kao na
nametnuti nanos tra-dicija iz prolosti, ve kao na dinamino sredstvo
kroz koje vaskrsli Gospod na-stavlja da putem Svetog Duha usmerava,
poduava i neguje svoj narod.79 Barkli (Barclay) istie: Uzvienost
zrai iz knjiga Novog zaveta. One oliavaju izuzet-nost. One same
sebe dokazuju.80 Crkva u njima ima jedinstveno blago, koje sa-vreno
otkriva Hrista i sa pravom poseduje autoritet normativnog merila
hrian-ske vere i prakse.
77an Kalvin, Nauk hrianske vere (prev. Ivanka Pavlovi; Sremski
Karlovci: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 1996), I, 7.4.
78James Barr, Holy Scripture: Canon, Authority, Criticism
(Philadelphia, Pa.: Westmins-ter Press, 1983), 31.
79Brevard S. Childs, Churchs Guide for Reading Paul: The
Canonical Shaping of the Pauline Corpus (Grand Rapids, Mich.:
Eerdmans, 2008), 26.
80Citirano u Dejvid Maral, Bitka za Bibliju (Beograd: SG-Vili,
2009), 40.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 273
Literatura
Achtemeir, Paul J., Joel B. Green i Marianne Meye Thompson.
Introducing the New Tes-tament: Its Literature and Theology. Grand
Rapids, Mich.: Eerdmans, 2001.
Aland, Kurt. Das Problem des neutestamentlichenKanons, u Das
Neue Testament als Kanon, (ur.) Ernst Ksemann. Gttingen:
Vandenhoeck &Ruprecht, 1970, 134-158.
Balla, Pter. Az jszvetsgi iratok trtnete: bevezetstani
alternatvk. Budapest: Kro-li Egyetemi Kiad, 2. izd., 2008.
Balla, Pter. Challenges to New Testament Theology: An Attempt to
Justify the Enterprise. WUNT, 2/95. Tbingen: Mohr Siebeck,
1997.
Barr, James. Holy Scripture: Canon, Authority, Criticism.
Philadelphia, Pa.: Westmins-ter Press, 1983.
Barton, John. Holy Writings, Sacred Text: The Canon in Early
Church. Louisville, Ky.: Westminster John Knox Press, 1997.
Bauckham, Richard. Jesus and the Eyewitness: The Gospels as
Eyewitnesses Testimony. Grand Rapids, Mich.: Eerdmans, 2006.
Bauckham, Richard. 2 Peter, Jude. WBC, 50. Dallas, Tex.: Word,
2002.Benyik, Gyrgy. Az jszvetsgi Szentrs keletkezs- s
kutatstrtnete. Szeged: JATE-
Press, 1996.Betz, Hans Dieter. Galatians: A Commentary on Pauls
Letter to the Churches in Galatia.
Hermeneia. Minneapolis, Minn.: Fortress Press, 1979.Beyer, H.W.
, u TDNT, III, 596-602.Braun, Den. Da Vinijev Kod. Novi Sad:
Solaris, 2004.Campenhausen, Hans von. Die Entstehung der
christlichen Bibel. BHT, 39. Tbingen:
Mohr, 1968.Carson, D.A. Pseudonimity and Pseudepigraphy, u
Dictionary of New Testament Back-
ground, (ur.) Craig A. Evans i Stanley E. Porter. Downers Grove,
Ill.: InterVarsi-ty, 2000, 857-874.
Carson, D.A. i Douglas J. Moo. An Introduction to the New
Testament. Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 2. izd., 2005.
Childs, Brevard S. Churchs Guide for Reading Paul: The Canonical
Shaping of the Pau-line Corpus. Grand Rapids, Mich.: Eerdmans,
2008.
deSilva, David A. An Introduction to the New Testament: Context,
Methods & Minis-try Formation. Downers Grove, Ill.: IVP
Academic; Nottingham: Apollos, 2004.
Dragutinovi, Predrag. Uvod u Novi zavet: osnovi novozavetne
nauke I. Beograd: Institut za teoloka istraivanja PBF, 2010.
Dungan, David L. Constantins Bible: Politics and the Making of
the New Testament. Minneapolis, Minn.: Fortress Press, 2006.
Dunn, James D.G. Unity and Diversity in the New Testament: An
Inquiry into the Cha-racter of Earliest Christianity. London: SCM
Press, 3. izd., 2006.
Elliott, J.K. Manuscripts, the Codex and the Canon, JSNT 63
(1996), 105-123. Ehrman, Bart D. Lost Christianities: The Battle
for Scripture and the Faith We Never
Knew. Oxford: Oxford University Press, 2003.
-
274 Laslo Galus: Nastanak i integritet kanona Novog zaveta:
Erman, Bart. Isus to nije rekao: pria o tome ko je izmenio
Bibliju i zato. Beograd: Babun, 2007.
Evans, Craig A. Fabricating Jesus: How Modern Scholars Distort
the Gospel. Notting-ham: Inter-Varsity Press, 2007.
Gamble, Harry Y. The New Testament Canon: Its Making and
Meaning. Philadelphia, Pa.: Fortress Press, 1985.
Gamble, Harry Y. The New Testament Canon: Recent Research and
the Status Quaes-tionis, u The Canon Debate, (ur.) Lee Martin
McDonald i James A. Sanders. Pe-abody, Mass.: Hendrickson, 2002,
267-294.
Grant, Robert M. The Formation of the New Testament. London:
Hutchinson Universi-ty Library, 1965.
Greenlee, J. Harold. Introduction to New Testament Textual
Criticism. Peabody, Mass.: Hendrickson, dop. izd., 1995.
Greschat, Katharina. Die Entstehung des neutestamentlichen
Kanons. Fragestellungen und Themen der neueren Forschung, VF 51
(2006), 56-63.
Harnack, Adolf von. Marcion: Das Evangelium vom fremden Gott.
TUGAL, 45. Leip-zig: Hinrichs, 1921.
Harnack, Adolf von. The Origins of the New Testament and the
Most Important Conse-quences of the New Creation. London: Williams
& Norgate, 1925.
Harris, M.J. The Second Epistle to the Corinthians: A Commentary
on the Greek Text. NIGTC. Grand Rapids, Mich.: Eerdmans; Milton
Keynes: Paternoster, 2005.
Hill, Charles E. Who Chose the Gospels? Probing the Great Gospel
Conspiracy. Oxford: Oxford University Press, 2010.
Jlicher, Adolf. Einleitung in das Neue Testament. Tbingen:
J.C.B. Mohr, 7. izd., 1931.Kalin, Everett R. The New Testament
Canon of Eusebius, u The Canon Debate, (ur.)
Lee Martin McDonald i James A. Sanders. Peabody, Mass.:
Hendrickson, 2002, 386-404.
Kalvin, an. Nauk hrianske vere. Prev. Ivanka Pavlovi. Sremski
Karlovci: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 1996.
Maral, Dejvid. Bitka za Bibliju. Beograd: SG-Vili,
2009.McDonald, Lee M. The Origin of the Bible: A Guide for the
Perplexed. London: T. & T.
Clark, 2011.Metzger, Bruce M. The Canon of the New Testament:
Its Origin, Development, and Sig-
nificance. Oxford: Clarendon Press, 1989.Metzger, Bruce M. The
New Testament, its Background, Growth and Content. Nashville,
Tenn.: Abingdon Press, 3. izd., 2003.Patzia, Arthur G. The
Making of the New Testament: Origin, Collection, Text &
Canon.
Downers Grove, Ill.: IVP Academic, 2. izd., 2011.Petersen,
Silke. Die Evangelienberschriften und die Entstehung des
neutestamentli-
chen Kanons, ZNW 97 (2006), 250-274.Schmid, Ulrich. Marcion und
sein Apostolos: Rekonstruktion und historische Einordnung
der marcionitischen Paulusbriefausgabe. ANTF, 25. Berlin: W. de
Gruyter, 1995.Schneemelcher, Wilhelm (ur.). New Testament
Apocrypha. Prev. Robert M. Wilson. 2
toma. Cambridge: J. Clarke; Louisville, Ky.: Westminster/John
Knox Press, 1991-1992.
-
Religija i tolerancija, Vol. XI, 20, Jul Decembar, 2012. 275
Stanton, Graham N. The Fourfold Gospel, NTS 43 (1997),
317-346.Stuhlhofer, Franz. Der Gebrauch der Bibel von Jesus bis
Euseb: einestatistische Unter-
suchung zur Kanongeschichte. Wuppertal: Brockhaus, 1988.Tenney,
Merril C. New Testament Survey. Grand Rapids, Mich.: Eerdmans;
Leicester: In-
ter-Varsity, dop. izd., 1985.Theissen, Gerd. The New Testament:
A Literary History. Minneapolis, Minn.: Fortress,
2012.Trobisch, David. Pauls Letter Collection: Tracing the
Origins. Minneapolis, Minn.: For-
tress Press, 1994.Zahn, Theodor. Geschichte des
neutestamentlichen Kanons. 2 toma. Erlangen: Andreas
Deichert, 1888-1890.Verheyden, J. The Canon Muratori: A Matter
of Dispute, u The Biblical Canons, (ur.)
J.M. Auwers i H.J. de Jonge. BETL, 63. Leuven: Leuven University
Press, 2003, 487-556.
Vukomanovi, Milan. Rano hrianstvo od Isusa do Hrista (Beograd:
igoja, 2003).Westcott, Brook Foss. A General Survey of the History
of the Canon of the New Testa-
ment. London: Macmillan, 1885.
Dr Laslo GalusFaculty of Theology,
[email protected]
ORIGIN AND CANON OF THE NEW TESTAMENT:
PHILOLOGICAL AND HISTORICAL ANALYSIS
Abstract:
The Bible was not faxed from heaven (the Da Vinci Code) it has
its own rich history of origin. This paper discusses the basic
issues related to the origin of the canon of the New Testament
through analysis of basic historical aspects. A starting point is a
philological analysis of the term canon and examination of internal
and external rea-sons for creating the New Testament canon. The
process of canonization is shown through phases, and special
attention is given to a discussion on basic criteria of canonicity.
The basic thesis of the paper is: the New Testament is, despite the
dynamic process of deve-lopment, something more than just a human
decision. At the end of the paper, implications of the set thesis
are indicated.
Key Words: New Testament, Canon, Canonization, Authority